ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Sep/122

RANKING THE PLAYERS, PART SIX (237-306)

Posted by Gee_Spot

DODAVAČI RUČNIKA

237. JOHN LUCAS (Raptors), 19 bodova

U 29-oj godini konačno se, nakon godina lutanja, nametnuo kao NBA igrač - nastavi li šutirati kao lani u Bullsima, bit će pravo bogatstvo kao treći play na rosteru.

238. KIRK HINRICH (Bulls), 19 bodova

Ozljede i godine su učinile svoje, kapetan Kirk je danas prije svega solidan back-up play koji najveći doprinos rezultatima daje u obrambenom dijelu.

239. J.J. HICKSON (Blazers), 19 bodova

Klasični garbage man, skuplja koševe i skokove bez ikakvog značajnog pozitivnog utjecaja na rezultat.

240. JOHN SALMONS (Kings), 19 bodova

Tipični primjer swingmana bez šuta koji se gubitkom brzine (32 godine su na leđima) nije imao na što dočekati jer je u najboljim danima karijere bio solidan u svemu, ali bez izražene vještine.

241. LARRY SANDERS (Bucks), 18 bodova

Dobar obrambeni igrač (kao i većina visokih na rosteru Bucksa), specijalist za banane drvenih ruku u napadu.

242. MARTELL WEBSTER (Wolves), 18 bodova

Ako je ostalo još išta atleticizma u ovom uglavnom ozljeđenom tijelu, Websterove solidne 3&D kvalitete bi trebale doći do izražaja u Washingtonu - na kraju krajeva, iako se kreće kao 40-godišnjak, tek mu je 25 i šansa da postane dio rotacije svakako postoji.

243. RASHARD LEWIS (Wizards), 18 bodova

Pod stare dane sveo se isključivo na šutera iz kuta, a u Miamiu od njega neće ni tražiti ništa više.

244. KELANNA AZUBUIKE (Cavs), 17 bodova

Prije nego je ostao bez koljena i propustio dvije sezone, Azubuike je bio 3&D sila u naletu. Ako je u tijelu ostalo išta nakon dvije godine pauze, mogao bi doći i do rotacijske role na ovako sakatom rosteru.

245. MARRESSE SPEIGHTS (Grizzlies), 17 bodova

U prvoj sezoni s ozbiljnom minutažom pokazao se kao pick & pop opcija bez popa, ali barem nije izgubio osjećaj za skok.

246. HAMED HADDADI (Grizzlies), 16 bodova

Pokretni i prije svega visoki centar bio je kvalitetan R&D igrač u svojim limitiranim minutama.

247. ELLIOTT WILLIAMS (Blazers), 16 bodova

Jedan od rijetkih mladih igrača Blazersa koji je pokazao naznake NBA talenta, Williams je prve dvije sezone proveo uglavnom van parketa (koljeno u rookie sezoni, rame u drugoj), a slična ga sudbina čeka i u trećoj (prije nekoliko dana izdala ga je Ahilova tetiva). Kakav tragičan lik.

248. DANIEL GIBSON (Cavs), 16 bodova

LeBronov nekadašnji pajdaš još uvijek je solidna 3&D opcija za dvojku, jasno u limitiranim minutama.

249. OMRI CASSPI (Cavs), 16 bodova

Casspi je izgleda novi Saša Pavlović, igrač za Euroligu koji će ostvariti dugu NBA karijeru na račun jedine vještine - borbenosti u obrani.

250. NIKOLA VUCEVIC (Magic), 16 bodova

Rookie centar pokazao je dobre skakačke instinkte u NBA premijeri.

251. DAEQUAN COOK (Thunder), 16 bodova

Cook je trebao biti prva 3&D opcija s klupe, ali u dvije sezone pored Duranta i društva pokazao se velikim razočaranjem. Mislim, ako ne možeš zabiti tricu bar prosječnim ligaškim učinkom u ovakvoj momčadi, što možeš? Bodove mu donose uglavnom solidne obrambene brojke.

252. ANDRAY BLATCHE (Nets), 16 bodova

Blatche je zadnjih par sezona bio jedno od beskorisnijih tijela u košarci, s negativnim učinkom u svim kategorijama. Netsi su toliko očajni za bilo kakvom klupom da im preostaje samo nadati se kako je u njemu ostalo još nešto od igrača od prije 3 godine kada je barem bio solidna prijetnja s poludistance.

253. KENDRICK PERKINS (Thunder), 16 bodova

Sam Presti trpa roster mladim centrima kako bi što bezbolnije podnio Perkinsov odlazak iduće ljeto nakon što ga amnestiraju, a sistem kaže da razloga za paniku nema - Perk je tako neučinkovit igrač na oba kraja parketa (posebno bole mizerne skakačke brojke), da je već sada u kategoriji i s Aldrichem i Ortonom. Drugim riječima, njegov učinak bit će itekako lako nadoknaditi, bez obzira što Scott Brooks pričao o iskustvu i pozicionoj obrani.

254. AL FAROUQ-AMINU (Hornets), 15 bodova

Mlado krilo lani je konačno pokazalo da pripada u NBA razinom energije koju je donosilo u skok i obranu, ali pristup značajnijim rolama blokirat će mu nedostatak šuta.

255. ERIC MAYNOR (Thunder), 15 bodova

Solidan back-up play koji se vraća nakon ozbiljne ozljede koljena, koja bi dodatno mogla ograničiti njegove ionako skromne resurse u pogledu atleticizma, inače iskoristiv kreator i šuter.

256. WILLIE GREEN (Clippers), 15 bodova

Volume scorer s poludistance (valjda najmanje učinkovita kombinacija u košarci), čekat će svoju priliku na par bljeskova tijekom sezone.

257. RONNY TURIAF (Clippers), 15 bodova

Njegova energija danas rezultira tek solidno obavljenim poslom u skoku, samim time i manje je zarazna - dok se mogao odlijepiti od poda i dok je igrao obranu, bio je igrač za popunu klupe kojega bi svatko poželio (u Miamiu nisu ni trepnuli kada je odlučio otići).

258. GREG STIEMSMA (Wolves), 15 bodova

Nepokretni skakač koji će zabiti svoju kvotu zicera. U Minnesoti se nadaju kako su problemi sa stopalima donekle sanirani te da će Stiemsma konačno moći odigrati nešto što nalikuje lateralnoj obrani.

259. JAN VESELY (Wizards), 14 bodova

Ne može imati goru sezonu od lanjske, to je sigurno, ali hoće li njegova all-round nedefinirana igra ikada uspjeti biti korisna na ovoj razini, to je pitanje na koje ćemo dobiti nešto jasniji odgovor na kraju iduće godine.

260. GLEN DAVIS (Magic), 14 bodova

Stup koji ne skače i koji troši previše lopti bio bi solidan podizač energije kada bi tu energiju donosio sa sobom svaki dan, a ne samo nekoliko puta po sezoni.

261. FRANCISCO GARCIA (Kings), 13 bodova

Nekadašnji all-round swingman danas je isključivo smetalo u obrani, a i na salary capu Kingsa.

262. ROBIN LOPEZ (Hornets), 13 bodova

To da jedan brat Lopez ne skače i ne igra obranu nije nikakvo čudo. Robinov problem je taj što, za razliku od brata, u napadu živi isključivo od otpadaka.

263. JORDAN HILL (Lakers), 13 bodova

Nema ruke (naznake nekakvog šuta s dva metra su se tu i tamo pojavile, ali ne vidi suigrače ni kada nose fluorescentne majice za slučaj prometnih nesreća), a niti pojma o tome kako se kretati u obrani, ali zato skače kao lud.

264. TYRUS THOMAS (Bobcats), 13 bodova

Za njega vrijedi sve što i za Hilla, samo uz napomenu da ne skače kao lud jer ga nije briga. Šteta, nekada je energijom i kombinacijom blokada i ukradenih bio u stanju maskirati sve nedostatke talenta.

265. GARY FORBES (Rockets), 12 bodova

NBDL otkriće Nuggetsa odigralo je solidnu sezonu u Raptorsima, nametnuo se kao prava 3&D opcija za obje bočne pozicije, sada je samo pitanje kako će doći do minuta u Houstonu pored svih dokazanih veterana i mladića u naletu na dvojci i trojci.

266. TOBIAS HARRIS (Bucks), 12 bodova

Solidan strijelac na malom krilu sposoban igrati licem i leđima košu, ali bez obrambenog elementa koji bi mu donio prednost pred konkurencijom.

267. JARED JEFFRIES (Blazers), 12 bodova

Još uvijek solidan stoper, valjda jedini igrač u ligi uz Mbah A Moutea koji će u sezoni dobiti priliku braniti svih 5 pozicija.

268. SHAUN LIVINGSTON (Rockets), 12 bodova

Nekada velika playmakerska nada, nakon ozljede koljena Livingston životari na račun 3&D učinka i prije svega sposobnosti da jednako mlako igra na pozicijama 1, 2 i 3.

269. CHRIS WILCOX (Celtics), 11 bodova

Pojam garbage mana, Wilcox će uvijek zabiti svoju kvotu zicera i uhvatiti svoju kvotu skokova, bez ikakvog pozitivnog utjecaja na rezultat.

270. JAMES JONES (Heat), 11 bodova

Obzirom da u zadnjih 3-4 godine doslovno nije ušao u prostor između obruča i linije za tri, Jonesa možemo proglasiti specijalcem nad specijalcima. Dok može zabiti tricu i trčati u obrani, u stanju je biti koristan kao peti bočni u rotaciji.

271. DANIEL ORTON (Thunder), 10 bodova

Mladi centar je doveden kao jedan od potencijalnih nasljednika Perkinsu, a iz limitirane minutaže u Orlandu jedino se mogu istaknuti njegove solidne obrambene brojke. Treninzi s Dwightom su valjda donijeli nekakavu korist.

272. VLADIMIR RADMANOVIĆ (Bulls), 10 bodova

Taman kada su svi pomislili da je pokojni, Vlad je lani izvukao solidnu šutersku sezonu iz rukava. Dok pogađa svoju kvotu trica iz kuta, može poslužiti u rotaciji.

273. HAKIM WARRICK (Hornets), 10 bodova

Warrick je visoki igrač s brojkama beka (i to ne baš kvalitetnog), a o njegovim limitima vam dovoljno govori sljedeći podatak - tip je pick & pop specijalist koji nije uspio odraditi solidnu pick & pop rolu čak ni uz Stevea Nasha.

274. COLE ALDRICH (Thunder), 9 bodova

Drvo koje čeka svoju priliku, ako je i dočeka sve su šanse da je u pitanju tek još jedan garbage man. Opet, obzirom na visinu i masu (i boju kože), nema sumnje da ga čeka duga NBA karijera.

275. JASON MAXIELL (Pistons), 8 bodova

Nekada je bio podizač energije, danas tek veteran koji skače i čeka da mu istekne masni ugovor s Pistonsima kako bi negdje mogao igrati za minimalac.

276. KWAME BROWN (Sixers), 8 bodova

Ako maknemo na stranu činjenicu da se radi o prvom picku drafta, dakle ako zanemarimo očekivanja, Brown je sasvim solidan igrač za zaokružiti rotaciju visokih koji će svojom masom uredno kupiti osobne i poneki skok.

277. NAZR MOHAMMED (Bulls), 8 bodova

U nekada solidnom skupljaču brojki danas nije ostalo gotovo ništa. 34 godine su na leđima i Nazr uglavnom tek kupi skokove koji mu padaju u ruke.

278. JOSH MCROBERTS (Magic), 8 bodova

McRoberts bi bio dobar garbage man (ima solidnu ruku i voli trpati) kad bi mogao uhvatiti skok. Nažalost, kako boluje od bolesti bijelog čovjeka zbog koje se nije sposoban odlijepiti od poda, njegova rola i u Orlandu uglavnom će se ticati dodavanja ručnika i energetskih napitaka.

279. JAJUAN JOHNSON (Rockets), 7 bodova

Žgoljavi pick Celticsa nije uspio u NBA prenijeti pick & pop igru s NCAA razine, a u Houstonu će teško do prilike da dokaže kako je nešto više od aktivnog igrača u obrani i skoku.

280. ROGER MASON (Hornets), 7 bodova

Mason još uvijek može poslužiti kao 3&D opcija na boku, iako su Hornetsi jasno dali do znanja da su ga angažirali prvenstveno zbog njegovih liderskih kvaliteta izvan parketa (Mason je jedan od vođa sindikata igrača i kao takav idealan za mentorstvo nad mladim rosterom).

281. A.J. PRICE (Wizards), 7 bodova

Treći play u Pacersima dobit će priliku izboriti se za poziciju drugoga u Washingtonu. Obzirom na mizeran šut, sistem jedinu njegovu vrijednost vidi u obrambenim zadaćama.

282. DAHNTAY JONES (Mavs), 7 bodova

Solidan šuter za tri koji bi u Dallasu trebao grijati klupu pored gužve na bočnim pozicijama.

283. SHELVIN MACK (Wizards), 6 bodova

Zanimljivo kako Mack ima iste karakteristike kao i konkurent mu za poziciju back-up playa Price - jedina njegova vrijednost krije se u žilavoj obrani. Zanimljivo i kako Wizardsi kao po defaultu nalaze ove igrače bez šuta da njima okruže franšizni talent koji nema šut. To se zove vizija.

284. ALAN ANDERSON (Raptors), 6 bodova

Legenda Eurolige konačno je dočekala NBA šansu - iako je već u poznim godinama, u Torontu bi trebao imati solidan 3&D učinak kad god se dokopa parketa.

285. QUINCY PONDEXTER (Grizzlies), 6 bodova

Stoper skromnog talenta koji je lani dobio previše minuta.

286. JERMAINE O'NEAL (Suns), 6 bodova

Jedini razlog zbog kojega Jermaine još nije u mirovini krije se u njegovoj želji da osjeti magične ruke doktorskog osoblja Sunsa. Ali, čak ni oni ne mogu od njega napraviti ništa više od još jednog visokog tijela koje stoji u reketu i smeta.

287. JORDAN CRAWFORD (Wizards), 6 bodova

Kriminalni volume scorer kojem pod hitno trebaju combo minute kako bi se zadržao u ligi (pored svih ovih mlitavih "playmakera" koje su okupili u Washingtonu, zašto ne pokušati s Crawfordom kao zamjenom Wallu, teško da može biti manje učinkovit).

288. STEVE BLAKE (Lakers), 5 bodova

Još jedan pokojnik koji se uporno održava u ligi šutom za tri.

289. TONEY DOUGLAS (Rockets), 5 bodova

Combo bek koji je lani totalno potonuo u Knicksima, ranije brojke govore da bi mogao biti solidna opcija s klupe, ali upitno je koliko će šanse imati u Houstonu za povratak na takve staze.

290. AARON BROOKS (Kings), 5 bodova

Zvrk koji je definitivno kvalificiran biti back-up play u ligi, problem do sada je uglavnom bila mizerna šuterska učinkovitost.

291. MARQUISE DANIELS (Bucks), 4 boda

All-round swingman pod stare dane prije svega je stoper koji ne guši napad, a sklonost ozljedama i loš šut dodatnu mu ograničavaju minute. Bucksi su ga potpisali prije par dana kao praktički besplatno osiguranje za slučaj da se nešto dogodi Dunleavyu oko čijih asistentskih kvaliteta se vrti igra druge postave (liga ovakvim veteranima osigurava najveći dio plaće tako da klub nema što izgubiti, osim mjesta na rosteru kojega su možda mogli ponuditi nekom mlađem igraču s potencijalom).

292. JEFF PENDERGRAPH (Pacers), 4 boda

Jednodimenzionalni skakač.

293. JOSH CHILDRESS (Nets), 4 boda

U pokušajima da pronađu iskru s klupe, Netsi su potpisali svakog dostupnog beskorisnog veterana, pa tako i Childressa, čovjeka koji u naponu snage nije uspio izboriti značajniju ulogu niti u Euroligi. S godinama izgubio je čak i stopersku vrijednost tako da danas doslovno nema vještine koju bi momčad mogla koristiti.

294. REGGIE JACKSON (Thunder), 4 boda

Back-up play koji pojma nema kako igrati poziciju, volume scorer koji nije u stanju zabiti ništa od onoga što si kreira. Gore od rookie sezone ne može, sjajne fizikalije trebale bi se pobrinuti barem za minimalni napredak.

295. MALCOLM LEE (Wolves), 3 boda

Pokazao naznake da bi mogao biti solidan igrač u kalupu Landrya Fieldsa.

296. CHRIS DUHON (Lakers), 2 boda

Kao treći play, Duhon je u idealnoj situaciji. A to što će vrlo vjerojatno zadnju sezonu u NBA odigrati baš u Lakersima simpatično je iz još nekih razloga. Prvo, zato što su rijetki oni koji ne bi bili u stanju oteti Blakeu minute (Duhon je jedan od tih). Drugo, zato što je Duhon ne samo trenutnom razinom talenta, nego čak i dobrim dijelom fizički, klon Dereka Fishera (3&D playevi bez kreativnog gena koji mogu ponuditi tek povremenu tricu).

297. SEBASTIAN TELFAIR (Suns), 2 boda

Kao back-up play, Telfair je blago rečeno rizik. Ne otme li mu Kendall Marshall posao do kraja sezone, nešto gadne ne štima s NCAA ligom.

298. QUENTIN RICHARDSON (Magic), 2 boda

Nekadašnji 3&D igrač danas nije u stanju prezentirati ni 3 ni D osim u rijetkim trenutcima, a i to gotovo nikada zajedno.

299. ETWAUN MOORE (Magic), 1 bod

Combo bek koji se muči s vlastitom realizacijom, ali ima potencijal glede sposobnosti branjenja obje vanjske pozicije.

300. WAYNE ELLINGTON (Grizzlies), 1 bod

Kada bi umjesto dugih dvojki zabio poneku tricu viška, možda bi mogao i oteti ulogu back-up swingmana Pondexteru obzirom na solidne obrambene brojke koje je imao u Minnesoti (jedini je problem što igra isključivo na dvojci).

301. REGGIE EVANS (Nets), 1 bod

Evans je fenomen jer se njegova igra sastoji od doslovno pola dimenzije - čovjek skače samo u napadu. I to je to.

302. MARKIEFF MORRIS (Suns), 1 bod

Možda bi se mogao razviti u solidnu pick & pop opciju kada bi uspio skakati bolje od beka.

303. CHRIS SINGLETON (Wizards), 1 bod

U Washingtonu smatraju da u njemu imaju potencijalnog stopera, ali brojke se s tim za sada baš i ne slažu.

304. BISMACK BIYOMBO (Bobcats), 1 bod

Centar budućnosti morat će još pričekati dok budućnost dođe. Ako ništa drugo, ove sezone će barem imati lakši posao pored veterana poput Haywooda te će se moći koncentrirati na ono što radi dobro, a to je u ovoj fazi karijere jedna stvar - skakanje.

305. CHUCK HAYES (Kings), 1 bod

Hayes je zanimljiv igrač jer ima samo dvije vještine - prva je masa koja mu pomaže da se gura u reketu s višim igračima, a druga je osjećaj za asist. Nažalost, zabiti može samo slučajno, a godine i ozljede lišile su ga i ono malo skočnosti, tako da teško može vidjeti dovoljno minuta da se iskaže kao originalna D&A kombinacija na četvorci ili petici.

306. JULYAN STONE (Nuggets), 0 bodova

Solidan u svemu, dobar u ničemu, Stone je dobro rješenje za petog beka u rotaciji jer može poslužiti i kao treći play, ali i kao dodatni stoper na boku.

29Apr/110

ONE TO GO

Posted by ispdcom

Sedam imena imamo, čeka se još jedno. Noć je protekla bez velike drame, osim ako dramom netko ne smatra nesposobnost Magica da zabije otvoreni šut tijekom cijele utakmice. Hawksi na kraju ipak zasluženo idu dalje, kao uostalom i Lakersi i Dallas koji su ipak pokazali nešto veći stupanj kontrole nad vlastitom sudbinom u šestoj utakmici. Redakcija ispodobruca.com zadnji put je radila u smjenama, jedino pravo ludilo - ludilo travnja - je iza nas, a od sutra već počinje opušteniji dio s manje utakmica, ali, nadamo se, ne i manje uzbuđenja. Ovaj put Emir je odgledao Hawkse, Sickre Dallas, a Gee Lakerse.

MAGIC - HAWKS, G 6

Ova serija je morala završiti onako kako je protekla – ružno. Atlanta je zasluženo prošla dalje jer je u pojedinim trenutcima utakmice, ali i serije, imala više odgovora na igru Orlanda nego su oni imali na igru Hawksa. U šestoj su tako nametnili spori ritam na 80-ak koševa koji im odgovara i u kojem je Orlando dobar dio susreta djelovao kao da je na treningu, a ne u borbi na život i smrt. Sada se Atlanta mora pripremiti na potpuno drugačiji izazov u liku i djelu Derricka Rosea i Bullsa.

Što se ove utakmice tiče, ništa se značajnije nije dogodilo što nismo već vidjeli u prethodnim utakmicama. Atlanta je od početka oštro krenula na Howarda, Hinrich je koristio svaku priliku kada bi Duvajt spustio loptu na pod da mu je ukrade, a s druge strane je Atlanta koristila svoj odličan napadački skok da bi napravili nekakvu prednost od 7-8 razlike koju su održavali tijekom većine utakmice. I koja im dobro dođe u onim bezidejnim periodima koji su poprilično česti.

Magic je stvarno očajno odigrao. Nisu ni sjena one momčadi od prije dvije godine koja je igru "kazni svako udvajanje Howarda tricom" dovela do savršenstva. Ok, ovdje Howarda nitko nije udvajao, ali otvorenih trica je bilo dovoljno. Samo nije bilo nikoga da ih zabije. Hedo je odigrao kriminalno prvo poluvrijeme, zapravo i gore od toga, tako da ga teško može izvući i onaj bljesak u završnici kada je praktički sam držao Magic u igri, uz asist dva Nelsonova šuta i Dwightove preciznosti sa slobodnih.

J-Rich bi tek povremeno bljesnuo, a svu nemoć Redicka najbolje oslikava onaj promašeni čisti šut kojim je mogao utakmicu odvesti u produžetak. Ma kako loše igrali, igrači Orlanda su imali nekoliko šansi da se priključe, ali svaka im je uredno završavala ciglom.

Atlanta je već drugu utakmicu odigrala dosta loše u napadu, malo bolja obrana Magica u pojedinim sekvencama utakmice učinila ih je potpuno izgubljenima i osuđenima na soliranje Johnsona i Crawforda. Koje nije baš prolazilo, ali ipak su obojica zabili svaki put kada je bilo potrebno. Crawford se s dvije trice nadovezao na sjajnu seriju Marvina Williamsa koji je eksplodirao u ključnom trenutku i održao prednost pred na kratko probuđenim Magicom, a Johnson je pametno ulazio pod koš kada Hawksima ništa drugo nije išlo. Dovoljno da izbace ekipu iz Disneylanda.

Zaza efekt je opet bio važan u ovoj utakmici. Pachulia uvijek digne publiku na noge, a u ovoj utakmici je izborio tehničku Duvajta i flagrant Heda. Čak ni publika u Atlanti nije toliko inertna da ih to ne probudi. Uostalom, u drugom poluvremenu napokon smo vidjeli i navijanje – nešto što se ne viđa često u Atlanti. Za kraj samo vrijedi napomenuti kako se nadamo da se Kapetan Kirk nije ozbiljnije ozljedio, bez njega serija protiv Bullsa neće biti ista. Bez njegovih muda, krpanja rotacije i smirene igre na playu, Hawksi imaju još manje šanse. A nije da je i ovako imaju previše.

Što se Orlanda tiče, njima ne ostaje ništa nego čekati Dwightovu odluku o budućnosti. Iduće godine izgledat će jednako jer Arenas i Hedo su uteg oko vrata kojega se ne možeš tek tako riješiti, a bez pojačanja ne vidim načina kako mogu ići prema gore. Ne mijenjati ništa značilo bi baciti iduću sezonu u vjetar. GM-a i vlasnike čeka nervozno ljeto. A vrlo moguće i jednako nervozan ostatak godine.

MAVS - BLAZERS, G 6

Dallas se prije prvog postsezonskog susreta ove generacije s Lakersima riješio prokletstva gostujuće playoff pobjede i to upravo pred jednom od najžešćih zamislivih publika. Portland je nošen atmosferom pakleno otvorio prvu četvrtinu, Gerald Wallace je nakon sveukupno ispodprosječnog nastupa u playoffu uspio nametnuti svoju igru te je 16 od ukupno 30 koševa zabio upravo u tom otvaranju. Koliko su Blazersi bili razigrani govori i podatak da je trener Nate tek pola minute prije kraja napravio prve zamjene.

Činilo se da će nastaviti niz pobjeda na svom parketu jer je Roy opet djelovao razigrano, pogodio je nekoliko šuteva i ulaz te razigravao drugu postavu. Gerald Wallace se u drugoj četvrtini zbog problema s leđima nije niti pojavljivao na parketu tako da se Dallas pomalo počeo prikradati, a potpuni preokret dogodio se kada je Chris Johnson, bivši NBDL obrambeni igrač godine, napravio čisti provokatorski potez "slučajno" pokupivši u prolazu Dirka za što zasluženo dobiva flagrant foul.

Dirk je ovu i prijašnje provokacije muški otrpio i osvetio se kao pravi sportaš - koševima. Mavse prije susreta s Lakersima može najviše veseliti nastup Dirka koji je potiho, iz noći u noć, nosio ovu momčad na leđima te je svojim gotovo dosadno konstantnim igrama zaslužio titulu MVP-a dosadašnje postsezone.

Mavsi poslije incidenta prelaze u vodstvo i na poluvrijeme odlaze s čak plus 9. Dallas je ušao u utakmicu s namjerom da utiša publiku i to im je i uspjelo krajem poluvremena. Takav status drže do sredine četvrte kada Blazersi kreću u povratak, međutim za razliku od G4, Dallas na svaki ubačaj protivnika uzvraća istom mjerom. Pred kraj su napravili par preglupih turnovera (dvostruko zadnje polje) koji su u očaj tjerali Cubana, ali, sve u svemu, Portland se nakon smanjenja prednosti sredinom četvrte previše iscrpio da bi ozbiljnije ugrozio vodstvo.

Zapravo cijeli taj povratak je djelovao nekako anemično, više kao inercija nego li kolektivni juriš i satiranje protivnika kakvo bi očekivao od domaće ekipe u odlučujućem susretu sezone.

Kod Blazersa je pored Wallacea solidno igrao i LMA, Camby je jedno vrijeme proveo na Dirku sa solidnim uspjehom, ali ostali su bili prilično nestalni, dakle cijela vanjska linija koja je zapravo i izgubila ovu seriju jer nisu uspjeli otvoriti dovoljno reket da se oslobodi prostor za manevre nositelja igre Aldridgea i ulaze Wallacea. Tu Portland očekuje najveća rekonstrukcija. Jedan kreativac ne bi škodio, ali takvih je malo pa će nade morati polagati u Roya.

Ubojiti tricaš je nužno potreban, kao i psiholog za Batuma koji u ovoj seriji praktički nije postojao. Njegova polivalentnost nije uopće došla do izražaja, te je umjesto čovjeka koji može čuvati igrače od 1 do 4, a u napadu igrati sve od 2 do 4, dakle kreirati mismatcheve na sve strane, postao statični šuter iz kuta kojem Dirk zabija blokade kod zicera. Wes Matthews je energičan i uvijek solidan, ali objektivno ograničen igrač koji ovakvom sastavu Blazersa najviše može pomoći tako da još više radi na šutu i izlascima iz blokova ne bi li postao konstantnija opasnost za protivnika. Andre Miller je godinama izuzetno solidan play i barem nije sklon ozljedama, što mu uz Royev manji značaj u ekipi možda donese i dodatnu godinu u Portlandu (Blazersi imaju mogućnost pokupiti opciju i zadržati ga još sezonu ili ga pak pustiti da postane slobodan igrač).

Roy je šesti čovjek ekipe, closer i najbolji rezervni play lige koji će svaku treću utakmicu iznenaditi nekim potezima i podići momčad. Nažalost, zbog stanja koljena to se u ovom trenutku čini kao plafon. Nadam se da će njegov oporavak biti najveće iznenađenje sljedeće sezone, ali realno gledajući takvo što je teško očekivati. Chris Johnson je više nego solidan rezervni centar kojeg bi trebali zadržati jer još jedno veliko, ozljedama nesklono tijelo, Blazersima je samo po sebi dobitak.

Što se Odena tiče, tu će biti dosta priče preko ljeta, a nakon svega čini se kako bi obje strane imale koristi od svježeg početka. I tako se Portland unatoč svim ozljedama ove sezone nekako održao, ušao u play-off i ispao od bolje i konstantnije momčadi. McMillanu je produžen ugovor tako da će valjda ova stabilnost donijeti i nešto više od sjajne playoff atmosfere u Rose Gardenu u prvom krugu.

LAKERS - HORNETS, G 6

Nije izgledalo dobro za Hornetse od prve sekunde, nije bilo onog uraganskog (no pun intended) otvaranja na početku. Paul i društvo gube čak tri lopte u prvih 5 minuta, a toliko inače, barem u pobjedama, posiju tijekom cijele utakmice. Da Paul nije ušao u susret kako treba govore i dva brzo pokupljena faula. Nije ga Monty Williams sjeo na klupu, ali problemi s osobnima itekako su utjecali na razinu agresivnosti lidera Hornetsa.

Kako ni Lakersi nisu bili nešto naročito koncentrirani i raspoloženi, utakmica je prolazila u opipavanju snaga i lijenom ritmu, a sve što treba izdvojiti su Bynum, koji je lakoćom radio što god je htio, te Kobe, koji je grimasama davao do znanja da gležanj i dalje nije najbolje. I usput igrao kao da je sve u redu.

Uvođenjem Jacka u vanjsku liniju uz Paula, Hornetsi konačno dobivaju malo energije, ali Lakersi bez problema prate promjenu ritma. Odom i Fisher zabijaju i raigravaju te do poluvremena odvode Lakerse na +6. U nastavku Hornetsi nastavljaju mlitavi, Kobe ih održava na životu nizom grešaka, ali budi se Gasol i prednost Lakersa raste do +10. Dodaj da je Artest u ovom periodu odigrao sjajnu rolu zabivši na čistu volju iz dvije izgubljene situacije i ispada da su Lakersi potiho odigrali najbolju momčadsku partiju serije.

Svi, ali baš svi, su ugradili nešto u vodstvo, pa iako je teško govoriti o utakmici playoff intenziteta, ovakva razigranost većeg broja igrača definitivno nije donosila ništa dobro Hornetsima pred ulazak u zadnju četvrtinu. Niti donosi išta dobrog sljedećim protivnicima dramske družine iz Hollywooda.

Uglavnom, predvođeni Odomom Lakersi se šetaju do kraja, cijelo vrijeme držeći stvar pod kontrolom. Solidna obrana i raznovrstan napad bili su previše za neraspoložene Hornetse koji u eliminacijskoj utakmici praktički od prve do zadnje minute nisu pokazali dovoljno želje da si produže život, iako dobro znaju da bez vanserijskih partija nemaju nikakvih šansi. Publika je posebna priča – kako jedan grad poput Big Easya može imati ovako mrtvu atmosferu, meni je to neobjašnjivo, ljudi ovdje očito ne puše košarku i moram priznati da me uopće nije briga hoće li ovaj umjetni klub preživjeti na ovom tržištu još koju sezonu.

Ovakvo izdanje Hornetsa, a posebica Paula, baca sjenu na inače pozitivan playoff nastup, ali to je i ljepota ovih serija – jedno ili dva dobra izdanja nisu dovoljni, ma kako čudesni bili. Posao treba odraditi u 4 susreta, a tu puno više od nadahnuća pomaže kvaliteta.

Sad još samo da Memphis prođe Spurse pa da prijeđemo na pravu stvar. Je, prvi krug je bio odličan, ali ipak bez šokova i kvalitete zbog kojih bi ga sad proglašavali najboljim ikada. Prava stvar nas, očito je, tek čeka.

25Apr/1112

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Posted by ispdcom

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT - SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova '80-ih i ranih '90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu - jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC - HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS - KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su "novi" Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D'Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D'Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS - HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je - Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.

30Aug/1015

WASHINGTON

Posted by Gee_Spot

Sorry Barače Obmano, ali prije osvrta na neke od klubova glavnog grada slijedi nekoliko rečenica o još jednom porazu Hrvatske košarkaške reprezentacije.

Prvo poluvrijeme bilo je napadačka rapsodija. Realizacija fantastična, lopta kruži, ma da nije bilo onih osobnih u napadu bilo bi još bolje. Primjetno kako je naša koncentracija bila debelo iznad protivničke, da li je moguće da su nas Janezi podcijenili, da su ostali u šoku pored ovako angažirane i kvalitetne igre? Doduše, nije naša obrana bila nešto specijalno, osobito pod košem je bilo prostora kojega Slovenci nisu koristili. Naša dva centra, bez obzira u kojoj kombinaciji, ispadaju na svaku fintu, nitko ne čuva leđa jedan drugome. Ozbiljna momčad bi s ovakvim napadačkim učinkom i barem prosječnom obranom, na poluvremenu imala barem +15. Naši su uspjeli uhvatiti +5.

Zato je ono što se dogodilo u drugom bilo očekivano. Slovenci su izašli nabrijani i spremni odgovoriti pristupom. Pročitali su našu klimavu obranu, a naš šut je pao. I eto ti drame. Doduše, više je to bila komedija, sa svim onim tricama koje su ulazile sa svih strana. Kvragu, čak je i slovenski Scalabrine ubacio jednu, a naše vruće krumpire od table nisam ni brojao. Na stranu to, trice su anulirale trice, koji je onda glavni razlog što smo drugo poluvrijeme stalno zaostajali i što smo na kraju izgubili 7 razlike?

Obrana. U svim segmentima. Od skoka do kretanja. Vidjelo se već u prve dvije utakmice, a nakon treće je jasno - mi smo neozbiljna momčad. Ova reprezentacija nema nikakvu zonu, presing, zamke, match-up, išta za što bi mogli reći - da, evo sad ćemo igrati 5 minuta to i to, da malo izneredimo protivnika. Što god igrali, šuplji smo kao švicarski sir. Naši centri su borbeni, mogu zabiti, ali ni jedan ne može zatvoriti reket. Lončar je uvjerljivo najgori obrambeni visoki kojega sam ikada vidio, ogromno dijete bez ikakve koordinacije. Tomić, koji je potpuno podbacio u napadu, puno je više naškodio momčadi potpuno izgubivši bitku u skoku.

Svi veliki košarkaški umovi uvijek tvrde da su za napad odgovorni igrači, a za obranu treneri. Košarka nije football pa da treba crtati svaku akciju. Pet dobrih košarkaša u stanju je zabiti dovoljno, pa su čak i naši to uspjeli. Mislim, ako su samo Ukić, Popović i Tomas dovoljni za zabiti 84, onda je tu jasno da napad nije neka velika filozofija. Ali, obrana radi razliku između pobjede i poraza, a mi smo primili 91 od Slovenaca (koji nisu ništa manje limitirani). Joke Vranković se ironično smijao sudcima i nervozno promatrao kako nam upadaju trice. Možda bi bilo bolje da je poduzeo nešto kako bi se zatvorio onaj propuh pod košem. Uostalom, čemu služe pripreme, makar i ove od mjesec dana, kada nisu u stanju uigrati igrače u obrani barem do te mjere da ne smetaju jedni drugima?

WIZARDS

Ovoga ljeta Wizardsi su povukli dva ključna poteza za budućnost. Prvo, zahvaljujući lutriji dobili su novo lice kluba, izabravši na draftu Johna Walla kao prvi pick. Drugo, nakon smrti dugogodišnjeg vlasnika Abea Polina momčad je prodana Tedu Leonsisu, energičnom bogatunu koji je vrlo brzo od Washington Capitalsa napravio vrhunsku NHL franšizu te ima namjeru nešto slično poduzeti i s Wizardsima (dobar primjer je i ova situacija s Anthonyem, čim se našao na tržištu Wizardsi su agresivno krenuli u akciju ne bi li ga doveli u glavni grad).

Nažalost, u momčadi će se još dobar niz godina nalaziti i komedijaš Gilbert Arenas, kojemu su Wizardsi dužni tek pišljivih 80 milja za iduće 4 sezone u kojima će od vječno ozljeđenog superstara Arenas lagano postajati vječno ozljeđeni veteran bez prave role (čekaj, zar ga oni stvarno misle koristiti kao beka-šutera?). Ipak, osim njegovog katastrofalnog ugovora, situacija sa salary capom nije toliko crna. Čak je i Hinrich, ovoljetno pojačanje prihvaćeno u paketu s pickom prve runde Chicago Bullsa, tu tek još dvije sezone, za vrijeme kojih će čuvati leđa Wallu.

Taj pick prve runde mogao bi biti zanimljiv, ostvare li se prognoze po kojima je Kevin Seraphin novi Serge Ibaka. Kako god bilo, ova dva rookiea budućnost su kluba, a ostali potezi povučeni ovoga ljeta više su u skladu s dnevnim potrebama. Tako je na još jednu godinu iznajmljen Josh Howard, nekada drugi igrač momčadi koja je igrala NBA Finale, a danas vječno ozljeđeni problematični karakter. Sve što ponudi s pozicije trojke, gdje su Wizardsi ostali bez Mikea Millera, bit će bonus.

Dovođenje Jianliana, slično kao i potez s Hinrichom, dio je strategije Wizardsa koji ovoga ljeta svoj prostor na salary capu nisu trošili na slobodne igrače, već na prihvat neželjenih ugovora slanjem kojih u Washington su matični klubovi poželjeli biti što konkurentniji u lovu na LeBrona. Netsi su tako poslali Kineza u Wizardse, ali te 4 milje više na salary capu im nisu pomogle, isto kao ni Bullsima onih 9 otvorenih odlaskom Hinricha. Washington je pak u paketu dobio 3 milje kojima će platiti većinu Yieve plaće, usput popunivši roster, ako ne pretjerano korisnim, a ono barem određenim manjinama i poslovnim partnerima atraktivnim igračem.

Roster još nije finaliziran, prostora na salary capu ima taman za odraditi još poneku transakciju s ekipom koja se želi spustiti ispod granice poreza na luksuz. Zadnji potezi su pak potpisi ugovora s Trevorom Bookerom (prvi senior izabran na ovogodišnjem draftu, jedino veće iznenađenje od njegovog izbora 23. pickom bit će ako uspije ostvariti NBA karijeru – nema šuta, prenizak je, a usprkos šljakersom mentalitetu nije bio dominantan skakač na sveučilištu) te s Hiltonom Armstrongom (čisto da se na klupi nađe 6 osobnih koje tu i tamo mogu zatrebati).

Dolazak Walla i Seraphina čini ih ne samo zanimljivijima, već i boljima, ali pitanje je koliko će trebati da se iz lutrije popenju u playoffu. Dolazak Carmela bi taj proces ubrzao, ali sve se svodi na cijenu, odnosno na to kolika bi bila odricanja. Obzirom na neizbježno odrastanje koje rukiji moraju proći, Arenasov i Hinrichov ugovor te nedostatak pravih igrača zadatka i pouzdanih veterana, za Washington bi svaka ishitrena reakcija mogla biti kobna. Moneyball je jedini ispravni put – birati mudro na draftu (dogodine će vrlo vjerovatno imati također pick među prvih deset) te usput čistiti prostor na salary capu kako bi za dvije sezone imao momčad koja ima što ponuditi i na parketu i u eventualnim zamjenama.

NATIONALS

Baseball se prije 5 godina vratio u Washington, nakon što ga je napuštao već dva puta ranije. Naime, prva verzija Washington Senatorsa postala je,, preseljenjem u gradove blizance, današnja momčad Minnesota Twinsa. Druga verzija, osnovana odmah nakon odlaska starih Senatorsa, danas se nalazi u Teksasu i odaziva se na ime Rangers. Ova pak treća inkarnacija kluba nekadašnji su Montreal Exposi, nesretni kanadski klub koji, nikakvo čudo, u susjednoj državi nikada nije uspio zainteresirati ljude za američki sport.

Ekspanzijske godine očekivano su donijele užasne rezultate u ovih prvih nekoliko sezona, ali danas Nationalsi imaju sjajnu budućnost. Iako su i ove godine jedna od najlošijih momčadi u MLB-u, prvi dio sezone držali su se sasvim dobro sa svojom kombinacijom isluženih veterana i mladih zvijezda. Obzirom da su se posljednjih godina nakrcali vrhunskim talentima, borba za playoff mogla bi početi već od iduće sezone.

Evo, na zadnjem draftu su prvim pickom izabrali Brycea Harpera, najveći talent generacije, klinca koji će za tri-četiri sezone nakon što prođe sve razine (obzirom da baseball većinu svojih igrača vuče direktno iz srednje, period privikavanja na profesionalizam i uopće sazrijevanje oni prolaze idući od četvrte prema prvoj ligi – samo najveći talenti skrate taj put, a često sama pozicija na draftu nema nikakvoga značenja jer šanse da prvim pickom pogodiš tinejđera koji će postati zvijezda su minimalne) vjerovatno preuzeti ulogu njihovog catchera budućnosti (ili možda čak i neku lakšu ulogu u polju, naime pozicija catchera je prezahtjevna i momčadi u većini slučajeva vrhunskim batterima pronalaze lakše uloge u obrani).

Dok Harper ne stasa (i ako stasa) glavno napadačko oružje bit će Ryan Zimmerman, igrač treće baze koji se zadnje dvije godine nametnuo kao jedan od najboljih u ligi na svojoj poziciji. Zimmerman je njihov prvi izbor od dolaska u Washington, praktički lice franšize. Odnosno, to je bio do ove godine. Kada se prije nekoliko mjeseci iz druge lige u prvu momčad prebacio Stephen Strasburg, za Nationalse je i službeno počelo novo doba.

Kakva ludnice je vladala u cijeloj zemlji oko Strasburga najbolje govori sljedeća izjava nastala u vrijeme LeBronove ''The Decision'' autor koje je jedan novinar (poprilično duhovita stvar, ovo je moja krnja verzija) - sad kada je LeBron konačno odlučio gdje nastavlja karijeru, možemo li se vratiti normalnom životu i bavljenju Strasburgom? Točno se sjećam njegove MLB premijere, bila je u pitanju prva utakmica NBA Finala te sam u pauzama košarke pratio njegov nastup na ESPN America.

Rijetko kada hype opravda očekivanja, ali u slučaju Strasburga bilo je tako. Klinac je u svom prvom MLB nastupu rasturio, izbacivši rekordan broj igrača za prvu utakmicu, odigravši bez greške i pokazavši svoj zavidan repertoar. Strasburg je sa svoje 22 godine već pravi as, uz brzu loptu koja probija granicu od 100 milja na sat, preko fantastičnih change-upa (ravni pitchevi sporije brzine) do ludih krivulja svake vrste, posjeduje i kontrolu i koncentraciju ravnu najvećima.

Gledati igrača s toliko različitih oružja koji ne griješi poseban je doživljaj, samo što nažalost po Nationalse sreća nije dugo trajala – Strasburg je ubrzo počeo osjećati probleme s rukom, a po novome će izgleda morati i na operaciju zbog koje možda propusti i cijelu iduću sezonu.

Međutim, iduća sezona za Washington ionako nije presudna. Oni su u fazi prikupljanja talenta i slaganja momčadi koja bi svoj vrhunac trebala imati za 3-4 sezone. Tada će imati Harpera i Zimmermana u napadu, a obranu će držati Strasburg i još nekoliko potencijalnih all-star pitchera.

Jordan Zimmermann (nije u rodu s Ryanom, a ima i dva n na kraju) izabran je godinu prije Strasburga, ovu sezonu je propustio zbog iste ozljede, a po onome što je prikazao lani u rookie nastupima, trebao bi postati solidan drugi ili treći starter. Drew Storen, ovogodišnji rookie, od prvoga dana planiran je kao budući closer i prvo ime na klupi, a tu je još jedan mladić, Tyler Clippard, trenutni najbolji rezervni pitcher u momčadi, kojega su prije nekoliko godina ukrali Yankeesima iz njihovog dvorišta.

Ima tu dovoljno materijala da se dogodine dođe barem do polovičnog učinka, ali, u slučaju da se sve poklopi, potencijal ove momčadi u nešto daljoj budućnosti je strašan. Kad dodaš još Ovechkina i Johna Walla te izgleda ponovno dobre Redskinse, ispada da vošingtonske zaljubljenike u sport čekaju zlatna vremena.

THE ROSTER OF THREE

The Last Airbender (M. Night Shyamalan, 2010.)

Ili kako su ga naši preveli – ''Posljednji Airbender''. Funny shit. Da, M. Night je opet nadmašio sam sebe – opet je snimio gori film od onoga prethodnoga. Iako, ovaj put mi čak i nije imao nekakvu trash vrijednost, obzirom da je ovo ozbiljni dječji film (koliko tako nešto može biti ozbiljno). A opet, i ''Lady In The Water'' je bio ozbiljan dječji film. Kako god, lijepo je vidjeti da legenda i dalje radi što hoće, snimajući sve skuplje projekte kako mu autorska kvaliteta sve više opada. Iako su neki sumnjali da je ovakav blockbuster znak da se i on prodao te da je postao tek najamnik, očito je iz svakog lošeg dijaloga, svake loše režirane sekvence, da je ovo M. Nightov projekt. Pusti ti posljednjeg zrakosavijača, čovječanstvu treba više ovakvih savijača sistema iznutra, ljudi vjernih sebi ma kako ta vjera bila neopravdana.

The Man Who Heard Voices (Michael Bamberger, 2007.)

Sportski novinar na jednoj zabavi susreće poznatog redatelja te fasciniran njime odlučuje napisati knjigu o radu na njegovom novom filmu. Ne, to nije sadržaj ovoga romana, jer ovo nije roman. Ovo je kratki sinopsis događaja koji su doveli do realizacije ove knjige koja je rezultat višemjesečnog praćenja rada M. Night Shyamalana na filmu ''Lady In The Water'', od konstantnih prekrajanja scenarija do samog snimanja. Film je to koji je definitivno razotkrio M. Nighta kao autora koji nema što za reći, ali kako i ova knjiga uspijeva prikazati, usprkos tome nije riječ o ništa manje fascinantnom liku, čovjeku koji se nakon jednog slučajnog hita stvorenog vlastitim talentom odjednom našao u poziciji u kojoj je svaki dan borba za očuvanje stečenog statusa. Lud, egoista, vizionar, ma što god od toga bio, M. Night nikad nije dosadan.

A Man Under The Influence (Alejandro Escovedo, 2001.)

Jadni Escovedo, taman je snimio ovo remek-djelo od albuma kad se razbolio nakon čega se njegova karijera pretvorila u klasičnu sprdačinu – kolege su mu počele organizirati koncerte i snimati ''tribute'' albume kako bi mu skupili love za liječenje, postao je ljubimac medija koji su uvijek spremni podržati bilo kojeg autsajdera, što mu je odredilo i kasniju karijeru – svaka ploča koju je snimio nakon ove proglašavana je graničnim remek-djelo, a u biti bi se radilo o solidno odrađenom poslu ovog vrhunskog muzičara (doduše, album nakon nazvan ''The Boxing Mirror'' jednako je snažna kolekcija pjesama, samo više u goth tonu, nešto kao teksaški Cave) koji je, eto, imao dovoljno sreće u životu da snimi ovaj vrhunski spoj country balada, americana veselica i uopće žanrovskih momenata duboko nasljonjenih na Parsona i Teksas, ali i na roots rock '80-ih. Ništa originalno, ali svaka sekunda zvuči ultimativno.