ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Oct/134

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

PACERS

SCORE: 55-27

NAPAD: 107.1 (10.)

OBRANA: 102.3 (3.)

RASPORED: 26.

THAT WAS THEN

Ozljeda Grangera pokazat će se ključnim događajem prošle sezone za ovu momčad jer ih je ranije nego su planirali natjerala da fokus igre prebace na buduće nositelje Georgea i Hibberta. Iako je prvu polovicu sezone zbog toga napad Indiane bio na granici gledljivog, takav razvoj događaja u budućnosti bi trebao početi donositi itekakve dividende i to već od ove godine. George se u novoj ulozi prvog među jednakima solidno snašao držeći postotke šuta i količinu izgubljenih lopti na podnošljivoj razini, Hibbert, kroz kojega su Vogel i Shaw vrtili popriličan broj napada, trebao je pak puno više vremena da uhvati ritam u čemu mu nije pomoglo ni to što ima snage uglavnom za 30 minuta, a veterani Hill i West sjajno su se uklopili kao pratnja koja je bila itekako sposobna uzeti stvar u svoje ruke kada bi negdje zapelo.

A zapinjalo je uglavnom uvijek pri kraju postavljenih napada - Pacersi su uz Memphis i Bullse bili jedina momčad koja je dogurala barem do polufinala konferencija bez izrazitog clutch strijelca, odnosno čovjeka koji bi u zadnjih 5 minuta neizvjesne utakmice povećao potrošnju i produkciju poena za barem 50% bez značajnijeg pada realizatorske učinkovitosti (Hill, West i George su uglavnom ravnopravno dijelili ove situacije, s tim da je Hillov rast bio najveći, ali uz to su mu padali i postotci, posebice trice, što je uobičajeni rezultat kada nisi ekstra klasa i kada uglavnom uzimaš šuteve preko ruke).

Heat je imao Jamesa, Thunder Duranta, Spursi Parkera, Knicksi Anthonya, Warriorsi Currya, a Bullsi nisu imali Rosea, ali uzorak vam je jasan - za doći ovako daleko u playoffu morate imati čovjeka koji će u najvažnijim trenutcima nositi odgovornost povećanjem volumena bez gubitka učinka, što je ukratko definicija prve napadačke opcije. Indiana to nije imala dijelom i zbog dizajna, odnosno filozofije o 5 jednakih, ali isključivo zato što jednostavno takvog kreatora na rosteru nema.

Uglavnom, nakon all-star pauze Pacersi su konačno naštimali novi napad i digli se sa dna, Hibbert je oživio, a to je uz obranu koja se temelji na fenomenalnoj dužini po svim pozicijama bilo dovoljno da se promoviraju u drugu silu na Istoku. Ironija cijele situacije je da bi s Grangerom u postavi možda imali manje burnu godinu i manje napadačkih fluktuacija, ali bi se i dalje nalazili u situaciji u kojoj nisu svjesni vlastitog plafona i poteza koje treba povući kako bi ga povećali.

THIS IS NOW

Ova momčad je u fazi s Grangerom kao liderom imala ogroman minus zbog nedostatka dubine, a to se osjetilo i prošle sezone u prvoj godini faze George - kada sam sredinom sezone računao učinak klupa, Pacersi su bili 23. što ih je koštalo nekoliko pobjeda (matematički, Pacersi su imali koš-razliku za score 52-30), a to je bilo ništa naspram muke koju su imali u playoffu kad god na parketu ne bi bila startna petorka. U novi pohod pak ulaze redizajnirani i dublji nego ikada, s tako dobrim balansom na papiru da se čak i Larry Bird vratio na čelo vjerojatno ranije nego je i sam planirao. Povratkom Grangera napad bi trebao dobiti dozu šuterske i kreativne širine koji će mu pomoći da prestane koketirati s donjom polovicom lige po učinkovitosti, a promoviranje Lancea Stephensona u korisnog swingmana, svejedno da li u startnoj petorci ili s klupe, daje im potrebnu dubinu na boku. Obrana možda neće biti čelična kao godinu ranije zbog Grangera i Scole, ali napredak napada pobrinut će se da i dalje ostvaruju impresivnu koš razliku, što je ionako jedino bitno.

A ostvarivati će je i dalje jer sada će biti puno manje razloga da ulaskom druge postave pati rezultat. U Watsonu imaju dokazanog back-up playa koji pomaže u obje faze igre, tu je uvijek netko od dvojca Stephenson-Granger, a pod košem imaju izbora na kakav do sada ova jezgra nije navikla - Copelanda je tu radi širenja reketa, Scola radi nošenja odgovornosti u napadu dok se udarna petorka odmara, a Mahinmi dobro dođe kao još jedan pokretni zid koji blokira i skače.

Ukratko, ovo je momčad zrela za odlazak do kraja ovisno o tome kako se udarne opcije budu osjećale. Karoserija je posložena i otpornija je na udarce nego ranije, sada svoj posao moraju odraditi motori. George još nije na razini Jamesa ili Anthonya, ali nadigraju li Hill, West i Hibbert na svojim pozicijama direktne suparnike kao što su to radili tijekom playoffa, od njega se i ne očekuje da tu razliku okrene u svoju korist, već samo da je smanji što je više moguće. Pacersi su dakle jedna od rijetkih momčadi koja bi snagom kolektiva mogla kompenzirati manjak individualne veličine - povijest im ne govori u prilog, ali, čak i ako ne odu do samog kraja, netko će na njima slomiti zube baš zbog te ujednačenosti opcija.

PLUS

Zatvoren reket i skakačka dominacija ogromne su prednosti Pacersa u gotovo svakom matchupu, prednosti koje će ove sezone imati puno solidniju šutersku podršku sa svih pozicija - Scola i Copeland razvući će reket, a Granger i Watson donijeti još oko 200 ubačenih trica ako ostanu pri svojim standardima. Drugim riječima, ovo više nije napad pred kojim možeš jednostavno stati u zonu i zatvoriti reket jer time riskiraš da te kazne šuteri. Iskoriste li nositelji Pacersa, a prije svega George i Hibbert, ovaj novi prostor da kreiraju lagane poene suigračima i sebi, Vogel i Bird neće skidati osmijeh s lica. Ok, ovo s Birdom je malo pretjerano - taj nije skinuo onu kamenu facu valjda od kada je otišao u igračku mirovinu, ali poanta je jasna. Plan je uspio, sada imaju 5-6 sezona za uživati.

MINUS

Nedostatak onog vrhunskog talenta, posebice kada je kreacija u pitanju. Iako je blesavo govoriti o minusima kada pričamo o momčadi koja je došla do statusa izazivača isključivo vlastitim mozgom (pogledajte samo što je Bird napravio kroz draft, s kojih je pozicija okupio jezgru, i kako su dobro birali slobodne igrače, to sve govori o važnosti vrhunske uprave - Pacersi su praktički za obnovu momčadi potrošili par sezona, dok nekim franšizama trebaju desetljeća), problem Indiane mogao bi biti što jednostavno još nisu spremni. Grangeru i Westu vrijeme polako curi, a nije da su ikada i bili prve opcije, dok George još nije na napadačkoj razini da ga takvim smatramo, ako će ikada i biti - dobar dio njegove vrijednosti za sada proizlazi iz obrane.

Uglavnom, želim reći da netko treba dobiti utakmicu kada sve drugo stane - ako već nemate brzog beka koji može stvoriti prostor u sekundi (a Hill nije takav igrač, on je sjajan 3&D majstor, ali ne može kreirati kad poželi), onda morate imati nekoga na boku tko može odigrati 1 na 5 ili nekoga u postu kome uvijek možete baciti loptu. To je nešto što Rose, James i Pierce/Lopez mogu, da spomenem samo konkurenciju na Istoku, a što George tek treba naučiti. Obzirom na godine nije tragedija ne dogodi li se to ove sezone, ali nije isključeno da se neće dogoditi - poanta je da ne znamo, što cijelu priču oko njih čini još uzbudljivijom.

BULLS

SCORE: 54-28

NAPAD: 106.6 (12.)

OBRANA: 102.7 (5.)

RASPORED: 25.

THAT WAS THEN

Ako franšiza ima sreće prilikom drafta i dovoljno inteligentnog GM-a da joj ne upropasti salary cap, onda si može otvoriti prozor od nekih 4-5 godina tijekom kojih ima šanse za uloviti naslov ako joj se sve poklopi bolje nego konkurentima. Iz tog razloga su zadnje dvije godine Bullsa bačene u vjetar – onog trenutka kada su potrošili milijune na Boozera, Noaha i Denga, a zatim i na Hamiltona, zasigurno nisu računali s tim da će dva playoffa za redom biti bez najboljeg igrača u poziciji autsajdera umjesto izazivača.

Ovu štetu koju je jedan krivi doskok donio široj slici, Bullsi su sanirali još jednim izvlačenjem maksimuma iz talenta kojega su imali na raspolaganju (što je Thibodeauov specijalitet) i promoviranjem Jimmya Butlera u novog člana jezgre. Dobivši iz tih kasnih pickova vrijednost, a dobili su je itekako jer i Gibson i Butler sutra mogu bez problema zamijeniti Boozera i Denga u njihovim rolama bez da momčad osjeti veći potres, Bullsi su samo pokazali koliko je dobar management u svim oblicima, od skautinga do rada s mladima, bitan u današnjoj ligi. Praktički, spremni su preći iz prve faze u drugu lakoćom Marvelovih filmova.

Ta sposobnost preživljavanja najvažnija je stvar koju prenose iz prošle sezone. Thibodeauvoe momčadi usprkos svim problemima ne podbacuju, oni su ostvarili maksimum u odnosu na potencijal i tu se nema što dodati. Natea Robinsona ionako više nema, tako da priča o njegovim playoff herojstvima nije ni potrebna.

THIS IS NOW

Boozer i Deng su na izlaznim vratima i ova prva generacija Roseovih i Thibodeauovih Bullsa ima vjerojatno još samo jednu šansu za pokušajem lova na prstenje prije nego zakorače u nešto drastičniji rebuilding (drastičan što se tiče izgleda, ne i kvalitete). Vrati li se Rose staroj formi, ovo je opet roster za ulogu nositelja u konferenciji, a dobra vijest je da nakon godinu dana opet imaju i klupu. Doduše, Dunleavy sigurno ne može donijeti onu kvalitetu koju je imao bench mob s Watsonom, Brewerom, Korverom, Gibsonom i Asikom, ali njegove šutersko-kreativne kvalitete uz Gibsonovu energiju i Hinrichovo iskustvo svakako su neopisivo bolji od ičega što je Thibodeau imao na raspolaganju u međuvremenu.

S nešto dubljom jezgrom na koju se može osloniti, Thibo bi možda mogao sačuvati igrače od pretjeranog gubitke energije u regularnoj sezoni. Jer, nemojmo se zavaravati, Bullsi su u fazi u kojoj je regularna sezona tek zagrijavanje za ono bitno, stoga igranje u max brzini iz večeri u večer, koliko god idealistično bilo i koliko god govorilo o kulturi koju trener njeguje, nije nužno najpametniji izbor.

Obrana će biti dovoljno čvrsta za još jednu top 5 sezonu, napad s Roseom i poboljšanom klupom dovoljno opasan za izdizanje u gornju polovicu, a to znači povratak u svijet iznad 50 pobjeda i građenje momentuma koji može srušiti i Heat. S tim da će, ako uopće misle izazvati Miami, morati proći preko konkurencije kakvu nisu imali prije dvije godine – svaka čast ondašnjim Celticsima, ali Pacersi i Netsi puno su ozbiljnije opasnosti zbog unutarnjih linija koje se mogu nositi s jednom od najvećih snaga Bullsa, njihovim visokima.

PLUS

Iskustvo u kombinaciji s obranom i skokom oduvijek je recept za uspjeh. Bullsi taj faktor imaju riješen, a dobije li Rose kreatorsku podršku od Butlera i Dunleavya, odnosno bude li trojac Noah-Gibson-Boozer zdrav kada bude potrebno, nema razloga da ne odu do kraja. Jasno, uz puno sreće - obzirom na raubanje koje trpe iz godine u godinu, pitanje je može li se ikako poklopiti da ova top 8 rotacija bude barem na 80% kada dođe playoff, praktički radi se o spletu okolnosti ravnom dobitku na lutriji obzirom na povijest ozljeda u kombinaciji sa stilom igre.

MINUS

Nema ih puno, ali recimo da je klupa ipak pretanka za mirnu regularnu sezonu. Njihova top 8 rotacija je spremna za playoff bitke, ali perfekcionist poput Thibodeaua će teško odmarati njene članove u manje važnim razdobljima ako mladi Teague ili veteran Mohammed ne budu u stanju pomoći na jedinici i petici. Plus, ne zaboravimo da će zbog poreza Bullsi imati maksimalno 13 igrača na rosteru, od čega će barem dvojica biti potpuno neupotrebljiva čak i u garbage timeu. Na prvi pogled tako nešto ne izgleda važno, ali sjetite se samo kako su Spursi lani na račun svježine udarnih opcija jahali do kraja i skoro šokirali Heat. Thibodeau i njegov stručni štab će na sličan način morati tempirati minute i formu ako ne misle opet pregoriti Rosea, čija forma će sigurno zahtijevati posebnu pažnju nakon godinu i pol pauze, ali i Noaha, koji je lani debelo nadmašio minutažu i tako dodatno opteretio problematična stopala i leđa.

PISTONS

SCORE: 39-43

NAPAD: 104.8 (22.)

OBRANA: 105.8 (14.)

RASPORED: 23.

THAT WAS THEN

Bez poštenog beka u blizini, Pistoni su bili osuđeni na mlaku igru, a njihovi mladi potencijali pod košem na težak život u sredini. To što su usprkos svemu odigrali izuzetno kvalitetno, Monroe na laktu, a Drummonda pod samim obručem, dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi - Pistoni su i po broju asistiranih koševa i po broju ubačenih trica bili u donjoj trećini lige, što je postotke šuta i efikasnost logično također prikovalo pri samom dnu usprkos gomili skokova u napadu i pokušaja na obruču koje su generirali visoki i koji po defaultu dižu učinkovitost cijeloj momčadi.

THIS IS NOW

Računica nije mogla biti jasnija - s dva talenta kakvi su Monroe i Drummonda, sve što GM treba je okružiti ih s bekovima koji mogu ući u sredinu i šuterima koji mogu spremiti otvorene trice, a onda staviti ruke iza glave, zavaliti se u naslonjač i uživati u razvoju buduće playoff sile. Dumars nije bio takvog mišljenja te je prostor na salary capu potrošio na Josha Smitha, još jednog čovjeka koji većinu koševa zabija u reketu (i jednako toliko ih promašuje s perimetra). Reći da će pod košem protivnika biti gužva i da su Pistonsi na tragu da postanu Memphis Istoka (sa svim plusevima i manama) nije pretjerivanje, dakle treba priznati da su dodatkom Smitha, ako ništa drugo, obranu iz nečega problematičnog pretvorili u potencijalni temelj.

Naravno, tu se javlja gomila mogućnosti oko slaganja rotacija. Kao prvo, čak i da krenu s Drummondom kao starterom i Smithom na trojci, a što je sudeći po predsezoni plan, ne znači da Pistonsi većinu utakmice moraju igrati u ovoj ultra-visokoj postavi. Obzirom da baš i nemaju neke sjajne opcije na klupi, logično bi bilo rotirati tri najbolja visoka i tako ih najveći broj minuta koristiti u ulogama koje im najbolje odgovaraju uz tek malu dozu stretch opcija poput Villanueve, Jerebka i Harrellsona kako bi se svaki stigao redovno odmarati (s tim da te stretch opcije omogućavaju Smithu dodatni boravak na trojki jer za razliku od Monroea i Drummonda mogu se izvući do perimetra i tako sakriti njegov manjak šuterskog raspona). Plus, Drummond je još ionako premlad i previše rizičan zbog očajnih slobodnih da bi ga se tek tako moglo smatrati igračem koji završava utakmicu, posebice u kontekstu momčadi koja želi playoff. Svi startaju da bi ega ostala pod kontrolom, završavaju Smith i Monroe - to zvuči skroz solidno.

Također, obzirom da Pistonsi ne plivaju od kvalitetnih rješenja na boku, taj Smith, koliko god problematičan šuter bio, barem je u stanju stvoriti mismatch i spuštanjem u post potaknuti reakciju obrane, a onda i pronaći slobodnog suigrača. Ok, nije baš okružen ljudima koji će sve što im servira smjestiti u koš, u tim pokušajima kreacije izgubit će gomilu lopti (pogotovo jer će ga biti previše jednostavno udvajati bez šutera uokolo), ali definitivno nije potpuni minus. Njegovih 15-20 minuta na trojki, uz standardan doprinos Singlera (koji je lani bio krucijalan zbog sposobnosti da sprema otvorene šuteve, sjetite se kako su Pistonsi počeli igrati košarku tek njegovim instaliranjem u petorku) i možda ponekim bljeskom Datomea pobrinut će se za rotaciju na jednom boku.

Problem pak ostaje onaj drugi. Kada rookie Caldwell-Pope naleti na probleme, a hoće jer i najveći talenti ne mogu izbjeći oscilacije u predugoj NBA sezoni, u sliku se vraća ili Stuckey ili Billups, obojica bolja s loptom u rukama nego u čistim spot-up situacijama. Ni jedna od ove tri opcije nije idealna, ali ne dobiju li najgoru produkciju s dvojke u ligi, Pistonsi se mogu provući kroz sezonu zahvaljujući plusevima koje imaju (dobra vijest je da Stuckeya neće biti barem par mjeseci zbog loma prsta, što povećava šanse da minute dobiju igrači koji mogu ubaciti tricu - uvijek ostaje mogućnost visoku petorku učiniti još dužom instalacijom Singlera na visokog beka).

Tradeom s Bucksima u zadnji su tren rješili pitanje playa pa sada u Jenningsu barem imaju čovjeka sposobnog razigrati momčad, vuči kontre i bacati alley-oopove, ali njegova sklonost uzimanju loših šuteva također ne obećava napadačku renesansu. Doduše, postoji šansa da Jenningsa gledamo više u spot-up ulozi u kojoj sprema povratne Smitha i Monroea, za što je sposoban, ali trebat će neko vrijeme dok Pistonsi ne pronađu idealan balans u igri i idealne postave kako bi maksimizirali potencijal. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i Jennings i Smith imati previše slobode, što neće koristiti ni kratkoročnom, ali ni dugoročnom planu (pri tome mislim na razvoj dvojca pod košem).

PLUS

Talent pod koševima je strašan i stvarno se nije pametno kladiti protiv momčadi koja vas je u stanju iz večeri u večer dobiti u bitci za reket, zatvoriti bok sa Smithom i odigrati presing (Jennings i Siva mogu raditi što hoće jer imaju dovoljno osigurača u sredini). Da, napadački učinak još će neko vrijeme ostati problematičan, ali pored svih drugih pluseva na tako nešto možemo i zažmiriti u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalazi Istok.

MINUS

Na papiru se sve može prikazati smislenim, pa tako možemo zamisliti kako Jennings odustaje od ulaza u sredinu i bacanja cigli prema obruču i zauzvrat spušta loptu Monroeu na vrh posta nakon čega se namješta u poziciju kojom najbolje razvlači obranu i čeka povratnu s obje noge na parketu, ali ostaje ogroman upitnik nad provođenjem ovakvog plana u djelo. Mo Cheeks imat će itekako težak zadatak zadovoljiti sve prisutne i zainteresirane, a posebice mu neće biti lako istovremeno naći vremena za razvoj Monroea i Drummonda i usput hvatati vlak za playoff. Nije dobio nemoguć zadatak, na ovom rosteru ima dovoljno talenta koji može živjeti samo na račun dodatnih napada, pick igre i zakucavanja u tranziciji, ali pitanje je može li se u relativno kratkom roku to sve posložiti i usput izbjeći komplikacije koje vrebaju iza svakog ugla, a koje prisustvo čudnih individua poput Jenningsa i Smitha dodatno naglašava - nije baš slučajno da ih njihove dojučerašnje momčadi nisu ni pokušale zadržati nakon isteka ugovora.

CAVALIERS

SCORE: 35-47

NAPAD: 105.5 (20.)

OBRANA: 107.6 (23.)

RASPORED: 18.

THAT WAS THEN

Nakon odlične Irvingove rookie sezone u klubu su se nadali malom pomaku naprijed, ali gubitak Varejaoa nakon ohrabrujućeg ulaska u sezonu, a nedugo potom i pad Irvingove forme uzrokovan stalnim sitnim ozljedama, zadržali su ih još jednom na samom dnu.

Iako nije imao ni roster ni dva ključna igrača na raspolaganju, za ne baš inspirirane partije, a posebice zbog katastrofalne obrane, platio je trener Scott. Možda bi ga mogli nazvati i klasičnom žrtvom okolnosti da ne postoje tragovi javnog negodovanja igrača, između ostalih i Irvinga, prema njegovom načinu vođenja momčadi – kada izgubiš svlačionicu, više uopće nije bitno tko je u pravu ili koji su razlozi pada, jednostavno moraš otići.

Uglavnom, Cavsi su tako od eksplozivne mlade momčadi koja je otvorila sezonu u dobrom ritmu odjednom postali negledljiva vreća za napucavanje, što je obzirom na užasan roster bilo i očekivano – Irving i Varejao su kvalitetni igrači i ključni za oba smjera igre, ali razlog zašto su bitni ne leži toliko u njihovoj kvaliteti koliko u činjenici da su njihove minute i odgovornosti preuzimali likovi poput Geea, Milesa, Zellera i Gibsona, teško i granični rotacijski igrači, a kamoli nositelji, što je njihov izostanak činilo još dramatičnijim.

THIS IS NOW

Nakon tri bogata drafta Cavsi su odlučili da je vrijeme za priključenje playoff borbi, što bi donekle bilo opravdano da ova momčad ima potrebnu razinu talenta. Osim Irvinga, veliko je pitanje tko je tu još spreman biti dio neke buduće ozbiljne jezgre jer i Waiters i Thompson su do sada pokazali kako im je bliža nekakva sporedna uloga nego ona nositelja. Negdje u sličnom tonu je i Bennett za kojega tek trebamo vidjeti kako će se naviknuti na NBA život i hoće li uspjeti prenijeti talent na novu razinu ili će biti tek novi slučaj poput Derricka Williamsa.

Uglavnom, iako su svakako najvećim dijelom za ovakav roster krivi sami, možda su ipak i precijenili trenutak jer osim što su mladi talenti još uvijek previše sirovi, ova momčad nema ni previše veterana na koje se može osloniti. Vječno ozljeđeni Bynum i Varejao koji također po defaultu preskače dio sezone zbog nekakve ozljede nisu partneri koji mogu olakšati život Irvingu, i samom sklonom češćem preskakanju utakmica nego bi trebao.

Ali, što je tu je, Cavsi kreću u drugu fazu projekta, što znači da će uskoro zatvoriti vrata prilivu jeftinog mladog talenta i da će zagušiti salary cap ugovorima kojekakvim veteranima. Doduše, dobra vijest je da još dvije sezone ne moraju početi plaćati svoje klince, što im ostavlja dovoljno prostora da isprave greške prije nego ugovori Irvingu i društvu dođu na naplatu.

S tim na umu, ovo ljeto su izbjegli veće drame (tipa, lov na igrača poput Iguodale koji bi ih savršeno zaokružio) i uglavnom su se nakrcali igračima koji neće previše pomoći, ali neće ni previše koštati ako se pokažu promašajima poput Bynuma i Clarka, praktički bacivši novac samo na Jacka koji je bio jedna od kvalitetnijih slobodnih opcija. Problem je samo taj raskorak između sada i sutra, ali dok god su izbjegli napraviti ono što su napravili Bucksi, potpuno se zagušiti veteranskim ugovorima bez mlade jezgre, na dobrom su putu bez obzira gdje završili ove sezone, kao osmi u playoffu ili još jednom u lutriji.

U principu, Gilbert i Grant su čuvajući dio salary capa radije investirali u stručni štab nego u talent u pokušaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a što definitivno nisu bili u stanju zadnje dvije godine. Tako su vratili nazad u klub Mikea Browna i njegovu obrambenu filozofiju te ga okružili hrpom mladih i talentiranih pomoćnika koji bi trebali pomoći da ova obrambeno nepodnošljiva momčad bez većih upliva talenta postane barem podnošljiva. Naravno, taktika može pomoći samo do određene granice bez igračkih pojačanja, ali na tom dijelu parketa svakako će biti barem malo bolji nego pod Scottom.

Uspije li im pak značajnije popraviti obranu i dovede li Irving napadačku efikasnost iznad prosjeka, Cleveland se i s ovim tankim rosterom može nadati playoffu.

PLUS

Kyrie Irving je igrač takve klase da je u stanju sam dignuti napad na razinu potrebnu za playoff plasman. Uostalom, dovoljno je znati da su Cavsi s njim na parketu zabijali skoro 3 poena više na 100 posjeda, što bi bilo dovoljno za biti prosječan napad prošle sezone. Bez njega su pak bili u donjih 5 po učinku, što je razlika od 10 pozicija. Kad uzmemo u obzir i povijest koja igrače sposobne biti negdje na granici franšiznog talenta obično vidi u playoffu do treće godine, izgleda kako je Irvingu suđeno ostvariti takav uspjeh.

Problem je samo sklonost ozljedama – propusti li opet određeni postotak utakmica, uspješnost Cavsa pada s nekih 40 na 30% (uzevši u obzir lanjske rezultate, ove godine bi zbog Jacka bila nešto manja, ali ne previše) što je doslovno razlika između borbe za playoff i dna.

Što nas dovodi do

MINUS

a to je loš roster. Točnije, loš posao kojega su napravili ovoga ljeta po pitanju pojačanja. Izbacimo li Bynuma iz jednadžbe kao ozbiljan faktor, što je i jedini logični postupak obzirom da još nitko nema pojma kada će uopće biti spreman istrčati na parket, a kamoli na kojoj će razini zaigrati, ispada kako su Cavsi ostali s istom količinom rupa kao i lani.

Manje problema s ozljedama dva klučna igrača, Irvinga i Varejaoa, u stanju su dobar dio tih rupa sakriti, ali pored hrpe prostora na salary capu koju su imali i pored odluke da krenu u lov na playoff morali su napraviti bolji posao. Prije svega u krpanju bokova gdje i dalje idu s identičnom postavom koja je lani imala najgoru produkciju s pozicija dva i tri u ligi.

Čak i uz Waitersov pomak u pogledu učinkovitosti neće imati dovoljno – Clark nije pojačanje vrijedno spomena, a Karasev je rookie i ni jedan ni drugi ne donose znatan napredak u odnosu na ono što su prezentirali Gee i Miles. Jack je pak kvalitetan veteran dokazane NBA kvalitete, ali najbolje funkcionira s loptom u rukama, a nitko pametan neće uzeti loptu Irvingu da bi koristio Jacka osim radi promijene ritma tu i tamo. To praktički znači da će Jack svoj maksimum dati u onim trenutcima kada Irvinga ne bude na parketu, što je dobro osiguranje obzirom na sklonost maloga ozljedama, ali i jasno govori o nedostatku vizije uprave - kada imaš 3 od 5 startnih pozicija pod upitnikom i posebice kada imaš krater na boku, ne preplaćuješ šestog igrača koji praktički ima iste kvalitete kao i tvoj najbolji igrač i, kao bonus, uzima minute još jednom klincu od kojega očekuješ doprinos, a to je Waiters. Nije loše imati kvalitetnu vanjsku rotaciju, dapače, ali ona ne može sakriti slabosti ostatka momčadi.

Da ne govorim koliko će problema i dalje biti pod košem ako ne dobiju ništa od Bynuma. Varejao će opet morati glumiti centra, što ga dodatno troši, a Thompson će umjesto da uživa u roli četvrtog ili petog igrača imati puno veće odgovornosti u oba smjera. U biti, koliko su Cavsi fulali s ovim kvazi zaokruživanjem rostera najbolje govori njihov prvi pick, Bennett, koji zbog ozljede, ali i gužve na četvorki u prvoj sezoni baš i neće biti od koristi. Što je rijetkost kada su u pitanju prvi pickovi koji su uglavnom dovoljno talentirani pomoći odmah, samo što Bennett nije tipičan prvi pick – 29 preostalih franšiza bi gotovo sigurno izabrale nekoga drugoga, isto kao što bi napravile godinu ranije s Waitersom ili dvije godine ranije s Thompsonom. Cavsi su razmišljali izvan struje, po nekom svom rezonu, a kako vrijeme protiče čini se kako to uopće nije bio rezon već flopovi kakvima nas klubovi u ovom desetljeću sve manje časte - stvarno treba biti poseban pa s četiri top 4 picka u tri godine ne uspijeti napraviti značajniji iskorak.

Što možda govori da njihov GM baš i nije spreman nositi se s novim zakonitostima posla, kao što već znamo da je vlasnik Gilbert itekako sklon impulzivnim potezima zbog kojih kasnije žali - pogledajte samo ovu situaciju s Brownom kojega vraća nakon što ga je tri godine ranije potjerao. Mislim, još je rano za fatalne zaključke jer ova momčad ima još 2-3 sezone dok ne stane na noge i dok se svi ovi potezi ne iskristaliziraju, ali osobno sam skeptičan prema ovoj franšizi zbog načina na koji funkcionira njen vrh.

BUCKS

SCORE: 34-48

NAPAD: 103.2 (25.)

OBRANA: 105.7 (12.)

RASPORED: 21.

THAT WAS THEN

Na krilima no-school bekovskog dvojca Ellis-Jennigns momčad iz Wisconsina krenula je u još jednu besciljnu sezonu svjesna da je kraj ovom eksperimentu blizu. Svoju šansu da grade momčad oko prvog picka su propustili, ali, umjesto da se nakon pozdrava od ere Bogut okrenu novom planu, posvetili su se stajanju u mjestu s Ellisom. Dobra stvar da su pri tome pronašli Larrya Sandersa, čija energija i dužina su im omogućili da na parket pošalju kompetentnu obranu, čime su iskoristili slabosti konferencije i izborili utješan playoff nastup.

Sve ono između, od otkaza Skilesu i manjka poteza u završnici prijelaznog roka kada su propustili nekog od igrača u zadnoj godini poput Ellisa i Jenningsa pretvoriti u neku novu vrijednost te su odradili tek onaj nepotrebni trade za Redicka koji im nije donio ni pick druge runde, nije vrijedno spomena.

THIS IS NOW

Samo Bucksi mogu promijeniti cijelu momčad i ostati jednako nezanimljivi. Izuzmemo li dva mlada visoka koja se, da ironija bude potpuna, poprilično poklapaju po talentu i stilu igre, na ovom rosteru nema igrača vrijednog osvrtanja. Ostali su bez besmislenog bekovskog dvojca, ali pri tome nisu našli ništa smisleniju kombinaciju – Ellisa su željeli zadržati, ali on nije želio njih, pa su na kraju praktički, iako ne i službeno, zamijenili dvojke s Dallasom, dok su Jenningsa uspjeli pretvoriti u igrača koji ima još manje težine kao lider na parketu.

Mayo je pokazao da može odraditi veću rolu, za Knighta je još rano reći da je promašaj, ali obojica su trenutno ispod razine talenta lanjskih startera. Uz to nepotrebno su trošili svu lovu preostalu od toga što nisu zadržali Ellisa i Jenningsa – davanje višegodišnjih garantiranih ugovora igračima zadatka poput Delfina, Pachulie i Neala samo je pokazalo koliko je uprava ovoga kluba zaglavila u nekim prošlim vremenima.

Nije sramota zaglaviti u sredini jer, kao što su Rocketsi pokazali, postoji način kako da se i iz te situacije nizom sretnih i pametnih poteza pretvoriš u ozbilljnu momčad. Pogotovo nije sramota održavati privid konkurentnosti ako se nalaziš na nikakvom tržištu s prijetnjom preseljenja franšize nad glavom.

Ali, ono što je sramota je trošiti novac uzalud na limitirane veterane i zatvoriti sebi bilo kakvu opciju manipulacije salary capom ili mladim talentom koja je neophodna u takvom kontekstu. Ako imaš GM-a koji nije u stanju skrpati roster za 35-40 pobjeda i pri tome se bazirati na mladim igračima i fleksibilnim ugovorima, onda imaš krivog GM-a, što John Hammond potvrđuje iz sezone u sezonu. Nije lako biti GM momčadi u koju nitko ne želi, za što smo i ovo ljeto imali bezbroj primjera, ali nitko ne može reći da se nije mogao sastaviti bolji roster od trenutnoga.

Pogledajte samo taj niz slučajnosti koji je doveo do ovog finalnog proizvoda – da je Ellis prihvatio ponudu i da Hawksi nisu matchirali ugovor ponuđen Teagueu, Milwaukee bi danas imao sličnu momčad poput lanjske, samo puno skuplju. Ovako su ostali s ostatcima ostataka, pokušat će to prodati kroz narativ o tome kako neke franšize jednostavno ne mogu sebi dopustiti da se ne bore zbog odnosa prema navijačima, a pri tome će jednu ozljedu Sandersa biti udaljeni od toga da završe ispod 30 pobjeda i time tim istim navijačima ponude negledljiv proizvod. Mislim, tko je ovdje lud? Pa Sixersi barem imaju mozga biti svjesni onoga što jesu, dok je u Milwaukeeu izgleda stalo i vrijeme i razum.

Što na kraju potvrđuje i trade za Carona Butlera. Zamišljam situaciju ovako nekako - Hammond gleda roster, vidi da mu fali trojka, baci pogled u laptop pod rasploživa imena i ugleda Butlera. Sljedeći potez je odlazak na net, chekira on tako statistiku, vidi 10 poena uz 38% za tricu, ime mu je poznato još iz dana Wizardsa, pa zaključi kako je to idealan igrač za zaokružiti momčad. Na stranu to što već tri sezone Butler ne može napasti obruč ili odigrati na energetskoj razini kao nekada u obrani i skoku, kao i što je do ovih solidnih šuterskih postotaka došao tako što živi u kutu kao lešinar dok drugi rade posao, bitno je da je momak lokalac (hej, kad ga dođe gledati šira obitelj barem će deset sjedala biti zauzeto) i da želi igrati u Wisconsinu.

PLUS

Sanders, Henson i hrpa tijela pod košem mogu garantirati solidnu obranu. Caron Butler iz kuta, a Mayo, Neal i Ilyasova s bokova mogu donijeti potrebnu šutersku kvalitetu da sakriju playmakerske minuse i nedostatak strijelaca u postu, pitanje je samo tko će imati koristi od raširenog reketa jer ovdje jednostavno nema kreativaca koji taj prostor mogu pretvoriti u nešto konkretno, mislim pa njihov najbolji dribler je Luke Ridnour. Brandon Knight još uvijek može postati neka light verzija Jrue Holidaya, solidan bek koji igra u oba smjera i isključivo je 3&D podrška, ali, dok se to ne dogodi, Mayo će imati prevelike ovlasti u napadu. Istok je tanak i ako se sve idealno posloži imaju šansu, ali realno ovaj projicirani napadački učinak je jednostavno preslab da bi ih održao u borbi za playoff do samog kraja - ako misle nešto napraviti, morat će gađati tricu rekordnim postotcima.

MINUS

Knight, Mayo i manjak kreatora uokolo teško da mogu garantirati smislen napad. Uostalom, kada ti je lice franšize centar koji zabija u prosjeku manje od 10 poena i uz to je bezopasan dalje od par metara od koša, ništa ne treba dodati (a bez poštenog pick & roll partnera mogao bi lako još jednom ostati ispod 10). Njih čeka još puno, puno posla i puno, puno neizvjesnosti - dok ne riješe novu dvoranu i ostanak u gradu, a zatim i ne poslože novu upravu, iluzorno je očekivati neke značajnije pomake u filozofiji građenja momčadi i prikupljanja talenta. Jer, ima jedna gora stvar od vječnog boravka u sredini, a to je boravak u sredini bez mogućnosti promjene - ovdje je praktički jedino Ilyasova veteran koji bi mogao izazvati nekakav interes, ali ni njega neće biti lako mijenjati zbog dodatne dvije garantirane godine nakon ove.

1Oct/1328

U22

Posted by Gee_Spot

Trening kampovi počinju, projekcije za iduću sezonu se već dobrano slažu, ali to ne znači da nemamo vremena za još jednu nepotrebnu listu. Ovaj put su na tapetu mladi talenti, točnije Krehi i meni je namjera osvrnuti se na najbolje mlade igrače i njihov potencijal te ih posložiti po njemu (drugim riječima, netko koga projiciraš s nizom all-star nastupa u skoroj budućnosti ima prednost pred nekim koga vidiš kao solidnu treću opciju makar ovaj potonji trenutno imao važniju ulogu u ligi). Uvjet je samo da udovoljavaju dvama zadanim kriterijima:

- moraju još uvijek biti pod rookie ugovorom (nebitno što su potpisali nove ugovore jer isti stupaju na snagu tek dogodine)

- moraju biti rođeni najkasnije 1.1.1990.

To znači da neki igrači na rookie ugovorima poput Evana Turnera (rođen 1988.) ili Erica Bledsoea (rođen 1989.) ne ulaze u konkurenciju, što naravno ne znači da i njih ne čeka još itekakav razvojni put, već da je namjera bila koncentrirati se na one najmlađe koji često bivaju i oni najkvalitetniji (a i smanjiti bazen iz kojega se bira). Između nekih 80 imena trebalo je izabrati njih 22 i onda ih posložiti kako srce kaže - za razliku od standardnih lista, ovdje nema previše statistike već je sve bazirano na eye testu i osjećaju.

Kako subjekt ne može biti objektivan, odustali smo od prosjeka i radije imamo dvije paralelne liste kako bi kroz odbrojavanje vidjeli koliko se "istine" u očima promatrača poklapaju. Pa tako saznali tko je od aluminija, a tko od kevlara među NBA klincima.

OTPISANI

KREHA: Za početak je red spomenuti imena koja nisu upala među 22 odabrana, odnosno koja su do zadnjeg trena bila u razmatranju. Mlađi Teague je došao u pravu situaciju u Bullsima, nešto kao NBA predškolu nakon što je prerano napustio faks. Sada se uči vrijednostima igre u ponajboljoj NBA obrani i za par sezona bi lako mogao izrasti u playa kojeg će svaki trener poželjeti.

Sullinger je laganim prelaskom u profesionalce pokazao po tko zna koji put da staž na collegeu nije za baciti ako ga shvatiš kako treba. Jedino mi se čini da je rookie sezona ogledalo buduće karijere – borbeni vrhunci prošarani teškoćama s leđima.

Averyu Bradleyu će ubitačna obrana donijeti barem tri ugovora i masu isfrustriranih protivničkih playeva. Nitko ne davi u obrani kao Avery. Nitko.

Jenkins je šuter koji bi mogao ostvariti odličnu karijeru tricaša s klupe kakav je potreban svakoj iole konkurentnoj momčadi. Obrana? Obrana i zaštita?

Xavier Henry ima vjerojatno posljednju priliku za miran nastavak NBA karijere, mora proširiti svoj mid-range game na druga polja kako bi osigurao mirovinu. Ako mu usporedimo šuterske brojke s razvikanijim kolegom s Kansasa, Ben McLemorom, vidljivo je da su gotovo identične. I onda kako to da je McLemore projiciran kao novi Ray Allen, a Xavier je nakon tri godine tek rezerva Nick Youngu?

Smršavši preko ljeta kako bi igrao više na trojci, Derrick Williams je učinio možda i ključni korak u smjeru da konačno definira svoju ulogu u NBA. Od prošle sezone mi je ostao urezan njegov teleći pogled i izgubljenost na oba kraja terena. Obzirom na najnovije Budingerove probleme s koljenom valjda je konačno došlo vrijeme za sazrijevanje i bitniju ulogu na parketu kako bi opravdao drugi pick drafta i vratio u sjećanje slike onog svestranog igrača kojeg smo s guštom pratili na collegeu.

Thomas Robinson, tako mlad, a već toliko puta trejdan. Ako bude slušao LMA, zavoljet će ga cijeli Portland i imat će karijeru uber-šljakera.

Fournier je pokazao iskrice zanimljive igre, a budućnost će mu dosta ovisiti o tome koliko će konstantno zabijati tricu i pomoći širenju reketa dok se Gallo ne vrati.

GEE: Alec Burks mi je bio osvježenje u rookie sezoni, ali lani je izgledao potpuno jednako, što nikada nije dobar znak za dvojku - oni obično naprave značajan iskorak jednom kada shvate koliko su bitni kondicija i koncentracija za igrati drugog beka. Burks je više kreator s klupe, ne vidim ga kao nekoga tko može ispuniti rolu šutera ili stopera, dakle nekako mi se čini osuđen na ulogu s klupe i u idućim godinama.

Derrick Williams, čovječe, siguran sam da se negdje u njemu još krije onaj fajter s Arizone, samo izgleda da se to prokletstvo tweenera teško može tek tako razbiti, osim ako nisi stvarno ekstra-ekstra talent. Vidjet ćemo hoće li mu prelazak na perimetar koristiti, osobno sam skeptičan i vidim ga više kao iskru s klupe pod košem.

Kemba Walker je dokazao da može igrati u ligi, teško da može biti zvijezda, ali ne vidim razloga zašto ne bi godinama trpao, bilo kao starter, bilo kao šesti igrač.

John Jenkins ima sve potrebno da postane solidna startna dvojka ili barem specijalist za tricu. Ultra light verzija Kylea Korvera od kojega ima priliku i učiti iz prve ruke.

Tristan Thompson ima par poteza pod košem, trudi se u obrani i skače. Nije mi baš materijal za startera, ali za rolu prvog visokog s klupe apsolutno je kvalificiran.

Nikola Vucevic bez problema može biti starter u ozbiljnom klubu u roli poput one koju je Kosta Koufos imao u Denveru, ali mislim da teško može biti stup u sredini kao što to mogu biti mladi euro centri Raptorsa i Jazza koji su upali među 22.

Terrence Jones može biti stretch igrač i trebao bi dobiti šansu to i dokazati.

Sullinger će, izbjegne li probleme s leđima, što je veliko ako, zasigurno godinama biti solidan back-up visoki.

22

K: U Sunsima se Kendall Marshall nema šanse nametnuti pored Dragića i Bledsoa. Stoga preostaje jedino se nadati nekom mini trejdu koji bi ovog sjajnog asistenta poslao negdje na kaljenje ne bi li postao rasni rezervni playmaker. U usporedbi s likovima poput Patty Millsa, Kendall Marshall se doima kao čisti Bentley.

G: Tu sam stavio Terrencea Rossa, vjerujem da njegova kombinacija fizikalija i šuta može poslužiti u pravoj situaciji i da može biti starter u ligi. Uostalom, to ćemo saznati uskoro, u drugoj godini će sigurno igrati bolje za razliku od prve gdje je šok za većinu rookiea prevelik. Rijetki mogu tek tako izdržati prelazak iz NCAA konkurencije u NBA, a iz nekog razloga to posebice teško polazi za rukom swingmanima koji su na sveučilištu uglavnom igrali bez lopte u strogo kontroliranim akcijama koje se, logično, u novom kontekstu gube - igrač je bačen u vodu pa nek sam skuži koliko dobro može plivati. Ukratko, prvo se treba dokazati kao šljaker da bi imao šansu biti i ozbiljna opcija, a kako je Ross šljaker, mislim da neće biti novi Langdon ili Respert, da spomenem samo neke od legendarnih lutrijskih promašaja kada su dvojke u pitanju. Neće doduše biti ni all-star klasa, ali uloga specijalca poput prethodnika na Washingtonu Pondextera ili Sefoloshe njegov je minimum.

21

K: Bobcatsi mogu ući u glavu i najčvršćima. Kidd Gilchrist je ovo ljeto proveo radeći na šutu vjerovatno svjestan da želi postati nešto više od novog Tony Allena. Njegov sjajan dugi ulaz, motor i srce ratnika su zaslužili bolju sredinu za prve godine razvoja.

G: Ovdje sam ugurao još jednog beka-šutera, Jeremya Lamba. Odlaskom Martina prilike će biti, a teško je vjerovati da je Lamb barem djelomično neće iskoristiti. Naravno, niti ima talent Martina niti iskustvo, ali solidne fizikalije i solidan napadački arsenal, od kvalitetnog driblinga, prvog koraka do šuterske forme, obećavaju doprinos, jednoga dana možda i dostizanje Martinove lakoće zabijanja iz spot up situacija.

20

K: Prekvalificirani vodonoša, to je Harrison Barnes. Imao je sreće doći u dobru sredinu i dovoljno pameti odmah se prilagoditi i dati doprinos momčadi u prljavijim segmentima igre. S njim na četvorci Warriorsi će igrati ultimativni Nellie-ball od kojeg će Don odmah dobiti leptiriće u svom viskijem natopljenom trbuhu.

G: Morao samo ubaciti Moa Harklessa, momak je predobar atleta da bi prošao neiskorišten u NBA. Kao rookie bio je totalno izgubljen, ali to ga nije sprječavalo da trči, skače i leti na sve strane. Ta energija koju već sada kvalitetno koristi u obrani za sada je više nego dovoljna, a uvijek postoji šansa da doda šut i shvati što treba raditi u napadu osim zakucavanja u kontrama. Također, ono što mi se sviđa je da nema ega, svjestan je da nije strijelac i to uopće ne pokušava biti, što je rijetkost kod mladih NCAA zvijezda koje po dolasku u ligu obično koriste svaku priliku da uzimaju loše šuteve. Uglavnom, Magic u njemu ima člana jezgre dok god ne budu očekivali više od podrške. Igrač minimalno u rangu Trevora Arize ili Coreya Brewera.

19

K: Dug,tanak i spretan, John Henson u ovom trenutku liči na srednjoškolca koji je zalutao na veteranski hakl. Još nekoliko sezona će morati trpiti udarce, ali, kada počne uzvraćati, Bucksi će u njemu i Sandersu dobiti nevjerovatan tandem čuvara obruča. Bilo bi super kad bi ih netko nagovorio da se natječu tko će prije postati kvalitetan šuter s poludistance.

G: Klay Thompson ima solidne all-round predispozicije, ali očito je kako u ovom kontekstu od njega nitko ne očekuje ništa više od toga da stoji na perimetru i šutira trice. I to je ono što će raditi veći dio karijere.

18

K: Uz Currya i Paul Georgea, Kawhi Leonard je najljepša individualna priča prošlosezonskog playoffa. Igra na oba kraja terena je ravnomjerno dobra, razvio se u dobrog šutera, a najfascinantnija je lakoća zabijanja onih najzeznutijih šuteva ravno s 3 metra koje ne znaš bi li položio, floatao ili pucao. Spuštanje lopte na pod je prepreka da bude kreator i zamjena za Manua, ali i ovako su Spursi odnijeli još jednu pobjedu.

G: Ponekad se šokiram kada skužim koliko je Rubio mlad, imam osjećaj da ga gledam već skoro desetljeće. Što je u neku ruku i otežavajuća okolnost u ovom izboru jer nakon svih ovih godina teško mi je zamisliti ga kao kompletnog igrača. Njegova energija je zarazna, stil igre još i više, ali bez rasnih fizikalija i bez šuta teško je biti top igrač. Odlična pratnja svakako, ali pored njega će uvijek trebati dvije-tri bolje napadačke opcije da se momčad kotrlja. Jedan Jason Kidd, na kojega Ricky konstitucijom i stilom igre malo i podsjeća, uvijek se mogao osloniti na druge aspekte igre da sakrije slabosti u realizaciji, ali Rubio nije ni skakač ni obrambeni igrač u takvom rangu, ma koliko se trudio biti.

17

K: Jo Val. Planina koja zna igrati na oba kraja terena, mekano u napadu i čvrsto u obrani. Bravo Litva, po tko zna koji put. Jedan od rijetkih ulova iz Colangelo ere koji ima itekako smisla.

G: Barnes je solidan, nije superstar kakvim je najavljivan kada je dolazio na UNC, ali da je kompletan košarkaš je, što se itekako dobro vidjelo lani u playoffu. I što bi se trebalo i dalje vidjeti u napadačkim opcijama krcatim Warriorsima - Barnes nikada neće nositi svoju momčad, ali kao treća opcija je prekvalificiran, to nikako nije loše, posebice ne za njegov učinak. Malo fizikalijama i spot up kvalitetama podsjeća na Michaela Finleya, što je visina koju bi mogao dohvatiti.

16

K: Školski primjer kako od sjajne college karijere napraviti prijelaz u profiće tako što se non-stop prilagođavaš situaciji oko sebe. Hayward je u ligu došao kao šuter i nositelj igre, a sada je polivalentni oslonac jedne od najzanimljivijih mladih ekipa.

G: MKG u ovom trenutku nije strijelac kao Barnes i možda nikada i ne bude, ali njegova energija i fizikalije su već sada dojmljivi. Borbenost u reketu i snaga u kombinaciji s eksplozivnim prvim korakom napravit će od njega vrhunsku treću opciju, a ostavljam moguću i opciju da se pretvori u drugu bananu ako ikada sredi tu drvenu ruku. Uglavnom, teško će biti novi Iguodala, ali moćnija verzija Geralda Wallacea? Apsolutno.

15

K: Zahvaljujući politici OKC-a imali smo ga prilike vidjeti samo na kapaljku u konkurenciji velikih, ali nekako sam uvjeren da Jeremy Lamb s kombinacijom dužine, šuta i tehnike mora postati barem vrhunska treća opcija u šampionskoj ekipi.

G: Hayward je pravi all-round košarkaš, sposoban ne samo zabiti servirano već i odraditi dio playmakerskog posla. Jazz tako u njemu ima drugog playa, B opciju u napadu i maskotu, što više tražiti. Kombinacijom šuta, ulaza i osjećaja za igru podsjeća na Mikea Millera, iako nije takav atleta. Ali, definitivno zaslužuje ultimativni kompliment - he play's like a brother.

14

K: Svi su ga upoznali jer atraktivno završava kontre, ali Ross je u stanju pružiti puno više prvenstveno u smislu all round igre koja počiva na kombinaciji fizikalija i izvrsnog šuta. S ta dva aduta čeka ga svijetla, možda čak i All Star karijera. U drugoj sezoni je cilj izboriti minutažu i pokazati koliko je efikasniji od kolege s osmocifrenim ugovorom koji igra na istoj poziciji. Da, Terrence Ross je toliko dobar.

G: Lillard je zaslužio titulu rookiea godine, a sada bi u još boljim Blazersima trebao nastaviti igrati ulogu graničnog all-star strijelca na poziciji jedinice. Nije Chris Paul, nije ni terijer u obrani, ali zabija kako i kada poželi, donoseći istovremeno i kreaciju i realizaciju, što je za sporednu opciju fantastično. Uglavnom, mali u sebi ima dozu combo klase Stepha Marburya i Stevea Francisa, ali uz to ima i razum i poniznost te ne mora biti u centru pažnje, što mu garantira duže trajanje od obojice.

13

K: John Wall pored kilavog šuta (osim s lijevog lakta, tamo mu izgleda dobro leži) mora naučiti prebaciti u nižu brzinu kako bi što manje lopti završilo u gledalištu što je proces koji je počeo krajem prošle sezone. Impresivna brzina mu je najveće oružje, ali prečesto i najveći neprijatelj. Kad posjeti Yodu i konačno se riješi tih demona, fanovi Bulletsa će imati prilike gledati top 5 playmakera lige.

G: Enes Kanter ima potencijal biti zvijer u postu, posebice skakački. Kao obrambeni korektor nikada neće biti u rangu s rasnim peticama, ali tu je ionako Favors. Imati peticu koja može zabiti 1 na 1 kada god poželi je apsolutna rijetkost i zato Enes potencijalno može biti još bolji od ove pozicije na koju ga stavljam prvenstveno zbog još nedefinirane role. Nema idealnu visinu kao jedan Brook Lopez da samo zabija preko koga god poželi, ali zato je puno žilaviji skakač i uz to ima masu za gurati se. Kažem, samo je upitno može li odraditi posao petice ili će morati biti neka verzija old school četvorke?

12

K: Elitni šuter i solidan razigravač u idiličnoj situaciji, to je opis Damiana Lillarda. Nalazi se u momčadi u kojoj nije prva opcija, ali je vrlo bitna karika tako da je napredak na svim poljima praktički neminovan. Plafon je obzirom na četiri godine faksa blizu, ali je za većinu konkurenata nedostižan, ako je suditi po prvoj sezoni. Blazersi će s njim za kormilom igre svakako malo lakše zaboraviti na Roya.

G: Valanciunas je Enesova suprotnost, ne vidim od njega previše toga u napadu, ali obrambeno može biti kvalitetan zapovjednik oko kojega se može izgraditi kvalitetan sistem. Nešto kao manje talentirana verzija Boguta.

11

K: Drummond. Vanserijske fizikalije mu omogućuju da se unatoč ogromnom tijelu s lakoćom kreće po terenu. Slobodna vjerovatno neće nikada riješiti do kraja kao ni Dwight, ali sve ostalo je na mjestu tako da bi pad do devetog picka prve runde mogao biti jedan od većih draft misterija u nadolazećim godinama.

G: Ne sumnjam da će s vremenom John Wall prestati biti Rondo 2.0 i da će popraviti šut iz vana, ali sumnjam da će se to ikada dogoditi do te mjere da postane kompletan igrač. Bek bez šuta, ma koliko sjajan atleta bio, ne može biti temelj, a kako Wall ipak i kreatorski i fizikalijama za dlaku pada ispod klase Rosea i Westbrooka, sumnjam da će ikada biti išta više od odlične treće opcije, solidne druge i graničnog all-stara. Drugim riječima, ugovor koji su mu Wizardsi dali vjerojatno je pretjeran, iako opravdan obzirom na kontekst. Nažalost, dvojac Wall-Beal trebat će ipak još nešto osim vlastitog talenta da se ubuduće suprostavi mladim duetima poput ovih Pistonsa ili Jazza koji, barem na mojoj listi, imaju debelu prednost.

10

K: Dojma sam kako je prošlo sto godina od onog trejda s Njetsima i kako Favorsov talent nikako da se realizira. Ovo je sezona istine. U najgorem slučaju Kanter će imati svog Oakleya.

G: Kawhi Leonard je već sada dokazana klasa, igrač koji idealno zaokružuje nositelje poput Parkera i Duncana. Iako je izrazito mlad i izrazito talentiran, u njemu ipak ne vidim putanju koju ima George iz razloga što nema onaj šutersko-kreativni gen, pa ni drskost, potrebnu za razviti se u ozbiljniju opciju. Ali, za ulogu vodonoše je prekvalificiran i trajat će godinama kao bolja verzija Iguodale, ne toliko dobar kao playmaker, ali puno bolji šuter.

9

K: Od kada sam ga prvi put vidio kako igra Monroe je zadobio moje simpatije. Valjda zato što se po terenu ne kreće kao visoki igrač već kao košarkaš. Djeluje kao dobar kolega, u igri mu je momčad na prvom mjestu iako mu lakoća s kojom barata loptom daje puno pravo da sam završi koju akciju više. Što više razmišljam o paru Drummond – Monroe sve mi je teže shvatiti suvišni potpis Josh Smitha.

G: Možda previše pažnje posvećujem njegovim fizikalijama i atleticizmu, a premalo sirovoj igri u napadu, ali nekako imam osjećaj da će John Henson biti savršen visoki za trenutni stil u kojem ide NBA košarka, stil u kojem je pokretljivost zadnje linije nužna ako mislite imati top 5 obranu i povećati si tako šansu za naslov. Na tom dijelu parketa Henson bi mogao imati isti utjecaj na igru kao Anthony Davis. Kada doda još šut s poludistance i nauči dolaziti do laganih koševa, bit će i solidan napadač, jasno ne kompletan igrač kao Davis, ali najbolja moguća kopija, nešto kao miks Noaha i Gibsona. A kad sam već kod njih dvojice, recimo da bi Henson i Sanders mogli za nekoliko godina na Istoku biti ono što je spomenuti dvojac trenutno, apsolutni ključari reketa.

8

K: Kanter. Mekoća kojom igra oko obruča silno podsjeća na light verziju Yao Minga. Stavivši ga u par s zvijeri poput Favorsa, Jazz je ubo zlato zbog kojega će malo tko plakati za prethodnim tandemom visokih. Najveći izazov, kao i većini mladih igrača, je sve one vrline iz druge četvrtine prenijeti na cijelu utakmicu.

G: Beal ima sve predispozicije biti konkurent Hardenu za najbolju dvojku u ligi kada Kobe i Wade ujašu u zonu sumraka. Razlog zbog kojega mislim da će to i biti, usprkos tome što je dvojke najmanje zahvalno prognozirati od svih drugih, je taj što se radi o stvarno rijetko kompletnom košarkašu koji ima temelje postati prava druga opcija, možda čak i nositelj franšize (zabijati više od 20 koševa po utakmici neće biti problem s takvom svestranošću i federima). Kako god, ne gine mu više all-star nastupa uz izazov Stephu Curryu za najboljeg clutch šutera lige.

7

K: Gdje god je igrao Klay je uvijek bio najbolji šuter. Dok nije došao u Warriorse. Sad sa Curryem čini najbolji napadački bekovski par lige. Rješavanje situacije oko koša mu još uvijek nije jača strana, a više igre leđima košu bi ga pretvorilo u potpunu matchup moru. U obrani grize i dosta dobro smeta svojom dužinom te je za pretpostaviti da naredne godine s Iggyem u postavi mogu samo oplemeniti taj segment igre. U ligi u kojoj trica više nije luksuz već potreba, Klay je kralj šuta.

G: Cousins još uvijek trati svoj potencijal, tako da nemam razloga biti previše optimističan glede toga da će odjednom postati all-star igrač. Kako zbog nedefinirane uloge čak i u najboljem scenariju ne vidim da može biti išta više od bolje verzije Zacha Randolpha, ne mogu mu dati prednost pred šljakerima poput Monroea ili Favorsa - usprkos tome što su napadački manje talentirani, puno su kompletniji i kao košarkaši i kao osobe.

6

K: Drugi dio sezone, nakon što se u postavu vratio John Wall, je bio pravo ogledalo Bealovih mogućnosti. U paru s normalnim playem Beal je pokazao kako se u njemu krije izuzetan košarkaški IQ koji mu može pomoći da bude puno više od ubojitog šutera (iz kuta je zabijao oko polovice svih svojih šuteva). Onog trenutka kada počne više ići na obruč i iznuđivati slobodna možemo govoriti o finalnoj napadačkoj nadogradnji igrača koji bi s Wallom lako mogao činiti najbolji bekovski par lige.

G: Monroe je kompletan igrač i u pravom sistemu može svoj potencijal ostvariti do kraja. Doda li ikada šut s poludistance u svojoj repertoar može biti i standardni all-star, ali i ovako je dovoljno svestran da traje godinama kao druga ili treća opcija - njegova kombinacija finese i snage stvarno je posebna, praktički je Tim Duncan jedina četvorka u zadnjih 30 godina koja može skakati kao centar, zabijati kao krilo i razigravati kao play. Jasno, Greg to radi na jednoj za nijansu slabijoj razini jer ipak nije atleta kao Timmy da konstantno dominira u obrani, ali da posjeduje specijalan skup vještina na kojima se može puno toga graditi neupitno je. Zato sam i bio šokiran potpisom Josha Smitha koji može samo otežati razvoj dva mlada bisera Pistonsa jer jednostavno nije komplementaran igrač njihovim talentima, a da ne govorim koliko su mi se tek besmislenima činile priče o tradeu za Ronda - koliko god Pistonsima u tom trenu trebao play, mijenjati potencijalnog nositelja za čovjeka koji je odigrao svoje najbolje utakmice besmisleno je.

5

K: George je imao ljeto iz snova: vodio je ekipu u odsustvu nominalne prve opcije (Danny Who?) skoro do vrha Istoka, pokazao svu raskoš talenta senzacionalnim nastupom protiv LBJ-a te je kao rezultat svega potpisao max ugovor u najkošarkaškijoj saveznoj državi. Njegova dužina i energija u obrani su pogubni po protivnike dok u napadu, iako dobar šuter, još uvijek premalo napada koš i iznuđuje slobodna bacanja (3.5 pokušaja prošle sezone) za prvu opciju potencijalnog finalist NBA. Vremena za napredak ima, tim više jer iza njega stoje i trener i cijela organizacija.

G: Favors možda nema eleganciju Monroea, ali je atletski svemirac za ova dva ranije spomenuta teškaša, što znači da ga je puno lakše uklopiti u napad i da je oko njega puno lakše izgraditi kvalitetnu obranu. Već sada je, ovako sirov, sposoban biti treći igrač na rosteru, a postane li ikada približno pouzdan 1 na 1 strijelac u postu, ne gine mu hrpa playoff utakmica. Ono zbog čega sam posebice optimističan u pogledu na njegovu budućnost je kontekst - sa sve manje centara koji dominiraju masom, a sve više onih koji se koriste atleticizmom, Favors bez problema može glumiti peticu u NBA i dominirati kombinacijom snage i visine. Ionako ima više sličnosti u igri s Odenom ili Drummondom nego s četvorkama poput Monroea ili Cousinsa. Sad, hoće li činjenica da mu više odgovara pozicija petica smetati u razvoju kemije s Kanterom, to je na Jazzu da riješi, u pitanju su ionako slatke brige (osobno mislim da ne, samo da jedan od njih doda pouzdan šut i problem je riješen, a kombinacija ovakva dva visoka čini Jazz posebnom momčadi u svijetu bez jednog tornja, kamoli dva).

4

K: Senzacionalan napadački talent koji je navikao na veliku potrošnju u obrani. Nakon što praktički nije pošteno trenirao od rookie sezone (vratio se usred prošle sezone nakon teške ozljede koljena), Rubio bi komotno mogao biti vodeći asistent lige jer njegove lopte će imati barem četiri cilja (Bruise Bros, K-Mart i Chase) koji mogu pospremiti loptu iz doslovno svih pozicija na terenu. U budućnosti vjerujem u poboljšanje šuta (dio tog rada je bio vidljiv na Eurobasketu), veću sigurnost u završavanju ulaza pod koš (trenutno na dnu lige) te skoro preuzimanje uloge najboljeg razigravača lige.

G: Prema playevima sam posebno kritičan svjestan da oni sami po sebi ne mogu odvesti momčad do kraja, ali Irving nije običan play, već jedan od možda 5 najboljih strijelaca u NBA košarci uopće. Kada imate beka koji u svakom trenutku može kreirati šut ili priliku sebi i suigračima, imate dobar temelj. Da ne govorim još koliko je estetski užitak gledati ga u akciji - kada krene u dribling imaš dojam da cijeli svijet stoji. Vidim ga kao kombinaciju Paulove šuterske učinkovitosti i nezaustavljivog ulaza mladog Tima Hardawaya. Dakle, kao rasnog all-star igrača i USA reprezentativca kroz cijelu karijeru.

3

K: Irving. Od njegove igre u napadu povremeno zastaje dah, a postupci i zrelost u koju pokazuje u odlučujućim trenucima utakmice govore o umu veterana u tijelu mladića (nije slučajno upravo Kyrie Uncle Drew u reklamama za Pepsi). Prostor za daljnji iskorak je u obrani te u razigravačkom dijelu. Kod ovog drugog će zasigurno pomoći novopridošli Jarret Jack, kao i veća količina talenta kojom će Irving biti okružen ove i sljedećih sezona.

G: George je zaradio svoj max i to zasluženo - njegova vanserijska kombinacija fizikalija i svestranosti (povremeno Pippenovska obrana uz kompletan napadački arsenal koji na trenutke podsjeća na mladog McGradya zaista zvuče zastrašujuće). Nemam pojma može li ikada jednu i drugu stranu svoje igre dovesti do takvog maksimuma, ali čak i da napadački ne napreduje puno više od ovoga što je sada, bit će all-star 10 godina i uz to će imati dvije-tri zlatne medalje s repkom. Jednostavno, takva kombinacija fizičkog i igračkog talenta ne nalazi se često. Praktički, na pamet mi pada samo Grant Hill u naponu snage - George možda nije takav rasni playmaker, ali je bolji šuter.

2

K: Ako spojiš divlju DeMarcusovu narav sa najneorganiziranijom franšizom u ligi dobiješ mini-max ugovor i za sada nerealizirani talent koji mnogi s pravom propituju. Unatoč svim otežavajućim faktorima Cousins ima priliku postati igračina u rangu Kevin McHalea. Kombinacija rada nogu i pokreta oko obruča je rijetko viđena, a u pravim rukama bi prestao bezglavo šutirati s poludistance i povremeno bi se sjetio upregnuti svoje ogromno tijelo i dati nešto ekipi na obrambenom polju. Ugovor koji je sad dobio je dobar za Kingse jer, ako stvari krenu po zlu, lakše će ga trejdati nego što bi prodali VW Golf na Hreliću. Da li će se ovo zlato od igrača ikada realizirati? Uvjeren sam da hoće, može i mora. U Sacramentu ili negdje drugdje.

G: Drummond je fizički nasljednik Odena, što je samo po sebi dovoljno da već sada svi oni koji su ga preskočili na draftu plaču. Franšizni centri ne rastu na grani, pa iako Dre nema onu svemirsku kvalitetu koju su donosili Shaq ili Ming, samo zbog svoje snage i skočnosti može dominirati čak i u ligi gdje su svi snažni i skočni. Kad bi imao talenta za napad stavio bi ga na broj jedan, ali samo da zakucava i da se rola u pick igri cijelu karijeru, napravit će posao. Pod uvjetom da ga za razliku od Odena poštede ozljede - takvi monstrumi izgleda nisu napravljeni da traju, tako da je pitanje koliko ona kombinacija ogromnog dupeta i silovite eksplozivnosti može potrajati. Potraje li, može biti ono što Oden, a izgleda i Bynum, nikada nisu uspjeli postati - novi veliki USA centar.

1

K:

“U napadu se odmaraš, u obrani se umaraš.”
- svaki trener na svijetu

Ovo je ujedno i filozofija koje se najmanje pridržavaju profesionalci i rekreativci diljem svijeta. Stoga kad se pojavi ofenzivni talent koji je odrastao prvenstveno umarajući se u obrani (Rubio!) ekstra ga poštujem. Pravo je zadovoljstvo pomisliti kako je Unibrow igrač koji će vladati pod obručima narednih 10-ak godina, prvenstveno u defanzivi, a kao napadač već sada pokazuje naznake onoga što će zadesiti ligu u nadolazećem razdoblju (ovo ljeto je dodatno radio na šutu s poludistance, ulaz, roll i cut su već prisutni). Ono što me brine jest vjerovatnost usporenog ofenzivnog napretka ove sezone obzirom na po pitanju lopte zahtjevni vanjski trio Jrue-Tyreke-Gordon. Oni bi mogli nositi i preko dvije trećine ofenzivne produkcije Pelicansa što bi značilo da će Davis živjeti kao i do sada od otpadaka i povremenih pick’n’roll i cut finiša. Ova sezona će pokazati kako Monty Williams vidi ulogu svog najtalentiranijeg člana na tom dijelu terena. Obrambeni dio ionako nikad nije bio upitan.

G: Davis je idealan košarkaš, kratko i jasno. Sjajne atlestko-fizičke predispozicije (više nego pristojno je popunio tanašni okvir već u rookie sezoni, nema sumnje da će nakon još godinu-dvije NBA iskustva doći do idealne kombinacije), kompletna igra u obrani i napadu, šljakerski mentalitet u pristupu igri, profesorski IQ u njenom shvaćanju. Da može sve što mogu Blake Griffin i Amare Stoudemire prema naprijed nije upitno (njih spominjem zbog pedigrea, ali i zbog elitne sposobnosti spuštanja lopte na pod i napadanja obruča), ono po čemu se od te dvojice razlikuje je to što je sposoban igrati sve u obrani, pa i centra.

11Nov/1218

HAPPY NEW SEASON PODCAST, PART TWO

Posted by ispdcom

U slavljenju NBA sezone stigli smo i na Istok, ali i do bonusa koji na red dolazi iza 80 i neke minute, kada Sickrea i Geea konačno izdaju glasnice. Naime, mega-podcast sadrži još i 50 minutni bonus - hrpa razgovora iz LeBatard Showa u kojima sudjeluju Stan Van Gundy, Byron Scott, George Karl, Pop, Thibo i Jim Boeheim. Njam njam!

8Jul/1213

30 FOR 30: CLEVELAND

Posted by Gee_Spot

SCORE: 21-45

MVP: Kyrie Irving

X-faktor: ozljeda Andersona Varejaoa

Cavsi su prvu polovinu sezone djelovali kao ugodno iznenađenje. Roster pun istrošenih veterana upitne budućnosti u ligi (Jamison, Walton, Parker) i jeftinih plaćenika jednako upitne budućnosti u ligi (Samuels, Erden, Harangody, Casspi) trebao je poslužiti kao vozilo za tranzit kroz post-LeBronovsku apokalipsu do odredišta zvanog Još Jedna Lutrija. Međutim, s tim se nisu složili rookie godine Kyrie Irving, preostali ratnik iz nekadašnje velike momčadi Varejao i trener Scott (kojem je nakon Kidda i Paula u krilo upao još jedan play sposoban sam promijeniti razvoj događaja). Irving je kompletnom igrom u napadu i rijetko viđenim šuterskim potencijalom držao učinak prema naprijed iznad vode, Varejao je ogromnom energijom u skoku, posebice napadačkom, davao ritam igri, a Scott se koncentrirao na pobjeđivanje više nego na razvoj talenta. Istina, konkurencija na Istoku bila je užasna, ali to ne osporava činjenicu da su se Cavsi dobrih 30 utakmica držali u borbi za osmu poziciju.

Nažalost, sve je puklo kada je Varejao slomio zglob desne ruke u utakmici broj 25, što je već treći put u NBA karijeri (od 8 ukupnih sezona) da ga je ozljeda natjerala na pauzu od pola sezone (najluđe od svega, ne radi se o kroničnim problemima koliko o lošoj sreći jer ozljede ne mogu biti različitije – koljeno, rame i sada zglob). Bez lidera, Cavsi su počeli tonuti, prvo nizom od 6 poraza, a zatim i jednim od 9 koji ih je definitivno svrstao na samo dno Istoka gdje smo ih prije početka sezone ionako vidjeli. Jedina pozitivna stvar u ovom strmoglavom padu bila je u tome što je konačno do potrebnih minuta došao drugi rookie Cavsa Tristan Thompson, koji je prema kraju sezone pokazao da je spreman za NBA i fizički (odličan atleta netipične snage za rookiea) i igrom (nebrušeni talent tehnički gledano, ali dovoljno pokretan i aktivan na oba kraja parketa da ostavi pozitivan dojam i, još važnije, pozitivan učinak).

Sezona tako ipak nije bila uzaludna. Irving je pokazao franšizni talent koji će u najgorem slučaju donijeti desetak all-star nastupa zasnovanih na kompletnoj napadačkoj igri (briljantan šuter, izuzetan slasher i kvalitetan asistent) na koju je dodao profesionalni karakter i već poslovičnu ozbiljnost nove generacije NBA majstora koji garantiraju igrački napredak, prije svega u obrani u kojoj je ipak često izgledao kao rookie. Thompson im pak daje opciju da iskoriste Varejaoa kao mamac u nekom tradeu jer se radi o igraču sličnog profila (pokretni obrambeni visoki koji do poena dolazi isključivo aktivnošću, a u obrani je bolji kao libero nego kao stoper). Opet, Varejao je tako dobar primjer u svlačionici svojim pristupom poslu da je možda i bolje zadržati ga kao mentora svom potencijalnom nasljedniku.

Doduše, pokaže li se budući centar Raptorsa Valanciunas krađom, odluka da se izabere Thompson, nasljednik Varejaoa, umjesto nove velike nade iz Litve koja je mogla biti nasljednik Ilgauskasa, zasigurno će često biti secirana u medijima, ali GM Cavsa Grant barem donekle može biti miran saznanjem da nije u potpunosti fulao. S ovim zadnjim draftom pak još je u goroj situaciji, izbor combo-beka Waitersa vrlo lako mogao bi biti promašaj drafta razviju li se Barnes i Drummond u all-star strijelca s pozicije trojke, odnosno startnog centra sposobnog zatvoriti reket (obje pozicije itekako deficitarne na ovom rosteru Cavsa).

Međutim, što god vrijeme pokazalo vezano uz evaluaciju talenta ove uprave, neosporno je da su Cavsi napravili prve dobre korake iz rebuildinga koji je započeo itekako bolno (ova 21 pobjeda iz 66 utakmica zvuči puno bolje od lanjskih 19 iz 82 susreta). Temelj zvan Irving je tu, prostor na salary capu također, sada samo treba iskoristiti trenutak.

FAST FORWARD

Ovogodišnji draft svakako pomaže da se šanse za boljom budućnosti uvećaju, lukavim potezima Cavsi su došli do dva lutrijska talenta koja izgledaju spremna pomoći odmah. Zeller baš i nije tip visokog koji bi u budućnosti mogao zatvoriti reket, ali i on i Waiters imaju izuzetno pozitivne obrambene statistike na sveučilištu, igrači su bez izrazitih mana i ta igra u oba smjera i all-round kvalitete zasigurno će biti od koristi. Mlada jezgra na rookie ugovorima omogućuje Grantu da se u miru koncentrira na trgovanje, prije svega na potragu za najboljom mogućom ponudom za Varejaoa (ako je ne bude, opet dobro, takav igrač uvijek koristi).

Andy svakako ima vrijednost momčadi poput Spursa koja nema visokog igrača sposobnog istrčati na vrh reketa i braniti pick igru, tako da bi Cavsi buduću jezgru mogli pojačati još ponekim mladim talentom već ove sezone, kako bi nakon još jedne lutrije bili spremni već 2013. za lov na playoff. Naravno, teoretski bi mogli uskočiti u bitku već i ove godine, ali šteta bi bilo ispucati ovih 10-ak milja prostora (koji će im ostati na raspolaganju kada zaključe roster) već sada na nekakvog veterana obzirom da im se dogodine otvara mogućnost da budu glavni igrači na tržištu s više od pola slobodnog prostora na salary capu (30 milja).

TRENUTNA JEZGRA: Varejao, Irving, Thompson, Walton, Casspi, Azubuike, Waiters, Zeller (31 milja)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + Gee (midlevel), Gibson (5 milja), Harangody (minimalac), Samuels (minimalac)

- nakon što Geeu daju midlevel (solidan igrač koji zbog problema sa šutom nije vrijedan ozbiljnije uloge u budućnosti, ali koristan na oba kraja parketa što će itekako dobro doći tijekom ovih par godina dok se slaže izazivač), zadrže Gibsona, Harangodya i Samuelsa (imaju opcije), Cavsi će biti na oko 43 milje, što je još uvijek ispod minimuma kojega moraju potrošiti na plaće, a to znači da je dovođenje još par veterana (jednog iskusnog playa ili šutera te centra) neminovno

- najvažnije je ne vezati se dugoročno, makar to značilo pretplatu (npr. 8 milja godišnje gaže za Iana Mahinmia pristane li na samo jednu godinu ugovora)

- pozicije su im već i ovako pokrivene sasvim solidno, a pažnju treba obratiti na Azubuikea, 3&D swingmana koji je odigrao nekoliko kvalitetnih sezona za Warriorse prije loma koljena zbog kojega je izbivao s parketa zadnje dvije sezone, pokaže li se čovjek barem približno spremnim odigrati na razini prije ozljede mogao bi pomoći i dalje klimavoj bočnoj rotaciji koja uz solidnog Geea i rookiea Waitersa uključuje bezličnog Casspia, jednodimenzionalnog Gibsona (koji je bez LeBronovih lopti neprepoznatljiv čak i kao šuter) i slomljenog Waltona

- također, držite oko na Mannyu Harrisu koji je postao višak dovođenjem Waitersa, bek-šuter je nakon dominacije D-ligom odigrao solidnu 3&D rolu u završnici sezone za Cavse i vrlo lako bi mogao biti neočekivano pojačanje nekom rosteru s manjkom kvalitetnih vanjskih igrača

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

1Feb/121

THE LEAGUE PASS EXPERIENCE

Posted by Gee_Spot

Nema Wolvesa, nema potrebe koncentrirati se na jedan susret, a kako smo u očekivanju snijega koji će, po običaju, paralizirati život u Dalmaciji (uopće nije istina da ga jedva čekamo samo kako bi imali izliku da još manje radimo), situacija je idealna za provesti 5-6 sati uz League Pass. Na rasporedu je noćas bilo sedam utakmica, evo i zapažanja o svakoj od njih.

Celtics @ Cavaliers

Ovo je, uz dvoboj Memphisa i Denvera, obećavala biti utakmica večeri (tko je tako nešto mogao i zamisliti prije početka sezone?). Ono, dva napaljena protivnika koji se međusobno bore za playoff poziciju i još svježa sjećanja na prethodnu dramu (točnije, na fenomenalni ulaz Irvinga koji je driblingom slomio kompletnu obranu Celticsa i donio pobjedu Cavsima u zadnjim sekundama).

Na stranu to što je sama činjenica kako se Celticsi bore s Cavsima za goli život pomalo razočaravajuća (na kraju krajeva, nisu Celticsi toliko loši koliko su Cavsi bolji od očekivanja), kad se sretnu dva podjednaka protivnika, NBA garantira show program. Boston je u zadnje vrijeme podigao razinu energije, igraju puno preciznije u napadu (što je totalni paradoks kad uzmeš da su u ritam ušli tek nakon što je Rondo ispao iz momčadi zbog ozljede), a Cavsi su upornošću koristili rupe njihove obrane. U početka je ovo bila poziciona bitka, playoff košarka koja se igrala koš za koš, dok Celticsi nisu napravili prvu bitniju razliku na krilima klupe, točnije rookiea Moorea koji se priključio pouzdanom Bassu (dodaj i Pietrusa, sve boljeg Bradleya i ovo već pomalo počinje ličiti na klupu).

Tu razliku su nadogradili sjajnim ulaskom u treću četvrtinu i napadom u kojem se uvijek traži slobodan čovjek u vlastitom, Celtics stilu. Međutim, Cavsi su pronašli snage sve to (zamalo) nadoknaditi na krilima dva najvažnija igrača - Irvinga i Varejaoa. Irving je donio zrelost kakvu netko tko je odigrao jedva 16 tekmi na sveučilištu ne bi smio posjedovati, začuđuje njegova sposobnost da mijenja brzine i da se potpuno uklopi u momčad, ta veteranska smirenost pri šutu i uopće odlukama koje donosi (osim povremenog spavanja u obrani, mali ničim ne odaje da je rookie), a ako se previše zaljubite u njegov šut možete zanemariti činjenicu da je napadački kompletan igrač.

Varejao je na to nadogradio suludu količinu energije (20-20 sve govori) i, što se mene tiče, jedino bitno pitanje tijekom prijelaznog roka na koje će biti nužno dobiti odgovor je tko će doći do njega i hoće li Cavsi uopće pristati trejdati ključnog igrača u ovoj neočekivanoj situaciji potencijalnog playoff nastupa. Imaju ga pod ugovorom još tri sezone nakon ove i, obzirom na to kako igra u napadu (bolje nego ikad uz Jamesa), obranu da ne spominjem, sve manje smisla ima odvajati ga od Irvinga. Eventualno ako se pojavi ponuda koja se ne odbija (samo, momčadi koje bi od njega imale najviše koristi, granični izazivači poput Denvera, Portlanda, Memphisa ili Clippersa takvu ponudu nemaju mogućnosti sastaviti). Jednostavno, čovjeka koji ovako igra ne možeš dati ispod cijene, a tržište je takvo da ga nitko ne može pošteno platiti.

S druge strane, činjenica da je Irving ovako dobar ovako rano čak je i mali problem, jer Cavsima izbija iz ruke mogućnost pojačanja putem još jednog dobrog drafa, a kako su Irving i Andy ipak premalo za temelj, izgleda kako će sve ovisiti o idućem ljetu i učinku na tržnici. Problem je i Istok, odnosno loši Bucksi i Knicksi, jer Cavsi jesu dobri, ali nisu toliko dobri da već sada igraju u playoffu. Evo, noćas je 30 minuta dobio rookie Mychel Thompson, sin legendarnog igrača Lakersa i Blazersa Mychala (primjetite razliku u samoglasniku) te brat Klayu Thompsonu iz Warriorsa, swingman koji, iako sličan stilom igre bratu, ima prednost u tome što je već pomiren s ulogom 3&D specijalista.

Momak je potencijalno koristan igrač rotacije, potezi poput ovoga su važni jer naći korisnog igrača za minimalnu lovu specijalitet je velikih momčadi (svatko može pretplatiti osrednjeg igrača, pitajte samo Magic ili verziju Cavsa s LeBronom), ali činjenice je da danas Cavsi osim ranije spomenutog dvojca nemaju na rosteru startnu NBA kvalitetu. To što igraju ovako solidno s ovakvom rotacijom govori sve što treba znati o poslu kojega su odradili GM Chris Grant (Ferryev učenik, očito je pokupio neke trikove iz škole San Antonia pa tako Cavsi i dalje ostaju dio Buford-Pop dinastije, valjda najbrojnije u ligi) i trener Scott (koji je dobio nagradu za trenera godine 2008. trenirajući Chrisa Paula, ali zaradio ju je tek danas, kada je od Geea, Samuelsa i ostale bratije složio respekta vrijednu košarkašku momčad).

Uz pitanje Varejaoa, bitno je odlučiti i što sa Sessionsom koji playmakersim kvalitetama olakšava Irvingu život i omogućuje mu da iz boljih pozicija upotrijebi onaj prekrasni skok-šut. Ovo preseljenje u Lakerse o kojem se šuška ima smisla ponude li Lakersi mlade i jeftine igrače poput Morrisa i Ebanksa, ali čak i u slučaju da im netko zauzvrat ponudi zadnju godinu nekakvog veteranskog ugovora, Cavsi će morati riskirati i odreći se svog back-up playa i drugog najvažnijeg vanjskog igrača. Naime, riješe li se tih 5 milja koliko bi dogodine bili dužni Sessionsu, pa se onda odreknu i zadnje godine Gibsonova ugovora, uz konačni pozdrav Jamisonu i njegovoj mrcini od ugovora, ostat će im skoro 30 milja prostora na raspolaganju pod salary capom, što je dovoljno za upecati rasnog strijelca koji bi nadopunio jezgru Irving-Varejao.

Treba biti oprezan jer razvoj Irvinga je samo takva šansa da ekspresno stanu na noge, šteta bi bilo potrošiti sve što imaju na nekakvu kombinaciju Batuma, Ryana Andersona, Erica Gordona, Raya Allena ili nedajbože Mikea Beasleya. Što bi ja napravio da sam GM? Preplatio Batuma i rentao niz veterana na jednu godinu (Duncana, Allena, KG-a, Jamisona - što bi im falilo da na jednu sezonu zaigraju zajedno i pokušaju napraviti rusvaj na Istoku uz pomoć Irvinga) i onda, godinu nakon toga, pokušao upecati još jednog visokog igrača startnog kalibra za dodati ga jezgri Irving-Batum-Varejao.

Nuggets @ Grizzlies

Utakmica večeri počela je nervozno, najvećim dijelom bila je negledljiva, barem do zadnje četvrtine. Jedino pozitivno što vrijedi izdvojiti tiče se Memphisa koji, usprkos umoru i pristiku, nije dozvolio da se Denver ozbiljnije odvoji. Heart, grit & grind su napravili svoje, točnije obrana Gaya na Galinariu te već klasično sjajni pritisak Conleya i Allena na vanjsku liniju protivnika. Praktički, upravo je njihova sposobnost da izazivaju izgubljene u ključnim momentima još jednom bila - ključna. Dodaj borbenog Gasola, raspoloženog Mayoa i eto recepta za prvu pobjedu nakon pet poraza.

Doduše, za nju se trebalo krvavo izboriti jer Denverove kontre, širina i konstantno kretanje do same završnice držali su ih na desetak koševa prednosti. Sad je već jasno da fenomenalne partije Harringtona i Millera nisu slučajni trend, već sam temelj na kojem Karl gradi igru svoje momčadi. Memphisu je pak par dobro tempiranih Mayovih trica i nekoliko dobrih reakcija u obrani bilo dovoljno da dođe u egal, izbori produžetak, a onda doslovno isčupa pobjedu na račun čiste želje (očajničke želje, može se i tako reći, jer blokade koje su pri kraju produžetka izveli Gay i Allen, pa skokovi u napadu Allena i Conleya, čisti su dokaz da ona "all heart, grit & grind" u ovom klubu nije samo parola). Gotta love the Grizzlies i stvarno bi šteta bila da ne upadnu u playoff jer njima je mentalna snaga očito upisana u DNA. Kad se čovjek sjeti da je sve počelo onog trenutka kada je Mayova faca naletila na Allenovu šaku...

Protiv Nuggetsa njihova najbolja petorka Conley-Mayo-Allen-Gay-Gasol dobro je funkcionirala jer ni Denver nije previše bogat pod košem, a Rudy je dovoljno dobar skakač da može sakriti manjak centimetara. Najveći problem su tako sakrili na jednu večer, ali on i dalje ostaje prisutan - nemoć u napadu koja proizlazi iz manjeg broja high-low akcija jer nemaju kome konstantno spuštati loptu u post. Jednostavno, pridošlice Cunningham i Speights su pick & pop specijalisti bezopasni u reketu. I jedan i drugi su sjajne zamjene za Arthura, ali, gle čuda, ni približno ne mogu nadoknaditi manjak jednog od najboljih NBA strijelaca u postu.

Pistons @ Knicks

Pistonsi igraju kao NBDL momčad, a od noćas još više na takvu nalikuju jer su rosteru dodali izvjesnog Russella Walkera, 29 godina starog rookiea. Monroe igra sam, Big Ben je već odavno trebao pecati negdje u Alabami, ali to mi je već postalo dosadno ponavljati (pouka - ne gledati više Pistonse).

Knicksi su pucali 60 posto iz igre, to je sve što morate znati o ovoj utakmici, lopta je kružila bolje nego ikada ove godine i manje-više svi su zakucavali u šupljem reketu.

Ipak, čak i protiv ovakve konkurencije bilo je primjetno da Amare nema više one stare noge, čovjek je izgleda u fazi karijere u kojoj atlete postaju role playeri. Mora se ugledati na McDyessa, sličnog letača koji je postao sjajan šuter s poludistance i dobar pozicioni igrač u obrani misli li koristiti svojoj momčadi. Ako je teoretski moguće da role player s takvom plaćom bude koristan.

Hawks @ Raptors

Bayless i Kleiza dali su mali poticaj napadu Raptorsa, ali vanjski šut prvoga i uporni napadi drugoga teško mogu zamijeniti Bargnania, ipak su to igrači čija rola je primjerenija podizanju energije ulaskom s klupe. Caseyeva zona nema učinka protiv ovakvih Hawksa koji i dalje oduševljavaju nesebičnom momčadskom igrom i dolaziš do računice da Toronto ni teoretski nema šanse dokopati se pobjede protiv Atlante koja je noćas bila san svakog trenera – lopta je kružila do otvorena čovjeka, a ovaj bi zatim uglavnom zabio šut.

Lijepo je opet vidjeti kapetana Kirka u igri kao idealnog all-round beka s klupe, tu je i Green koji je konačno iz šutera dugih dvica napravio iskorak u tricaša. Znači, klupa radi svoje, Teague i Joe se brinu da stvari štimaju u napadu, a Zaza i Smith da energija u obrani teče. Dodaj još i korisnog Marvina Williamsa i eto utakmice u kojoj su Hawksi usprkos nedoraslom protivniku pokazali svu svoju snagu.

Šteta za njih što Larry Drew nije došao ranije na mjesto trenera, jer ovaj stil igre koji je on uveo, za razliko od onog Woodsonovog Johnsono-centričnog, donosi puno, puno više. Hawksi su for real, bez obzira na manjak Horforda, i to sve govori.

Kings @ Warriors

Warriorsi su dobili Kingse igrom rezervnog vanjskog dvojca Robinson-Rush (kriminalne partije Ellisa i Currya primorale su Jacksona da ih u završnici ostavi na klupi), a posebno je zanimljivo gledati kako Rush izrasta u sjajnog igrača s klupe, pravog 3&D specijalista kakav nikad nije imao šanse postati u Pacersima gdje su ga godinama gurali u ulogu startera.

Cousins igra sve bolje i bolje, na trenutke djeluje nezaustavljivo (Zach Randolph 2.0), a Evans uvijek nekako nađe način da skupi fenomenalne brojke. Tu se krije barem nekakva nada za Kingse da ovaj zadnji pokušaj rebuildinga nije propao, očito treba biti strpljiv jer njihov potencijal je ozbiljan. Problem je samo što nešto pod hitno treba poduzeti kako bi im se pomoglo razviti ga. Recimo, za početak promijeniti cijeli vrh organizacije.

Tek s malim Thomasom u postavi Kingsi djeluju organizirano, radi se o jedinom playu na rosteru koji je noćašnjom solidnom šuterskom epizodom i najzaslužniji što su imali šanse okrenuti rezultat. Morat će mu dati sve više i više minuta ubuduće, ako misle konačno dignuti razinu igre. Mogu mu slobodno dati ove Jimmerove, jer tom liku netko mora objasniti da je jedini način da ostvari NBA karijeru taj da krene stopama Kerra i Reddicka i razvije se u šutera koji igra bez lopte, a ne da poteže kao da je i dalje u zemlji Mormona.

Bobcats @ Lakers

Lakersi su se poigrali s očajnim Bobcatsima, ali ionako je jedino zanimljivo bilo pratiti podjelu minuta kod domaćina. Konačno su uspijeli odmoriti Kobea koji je odigrao samo 28 minuta (i pritom ispalio 21 loptu, car, valjda da ne naškodi prosjeku). Bynum je naravno opet bio glavni, tip je match-up noćna mora za pola lige, a što se Bobcatsa tiče jedino bitno spomena je da se nakon ozljede vratio Reggie Williams koji bi uskoro mogao postati prvi strijelac momčadi. Doduše, više nego za njihov rezultatski uspjeh, to bi moglo biti važno nekoj fantasy ekipi kojoj nedostaje trica i poena.

Nets @ Pacers

Pacersi igraju ružno jer nemaju ni jednog playmakera na rosteru koji bi im olakšao život, Collisonova nesposobnost da probije obranu zabrinjava i tu će se morati nešto poduzeti, možda čak i tijekom ovog prijelaznog roka. Koliko god Collison djelovao nemoćno, toliko je jednaki krivac Vogel koji je noćas zamalo zasrao stvar davši ogroman broj minute kao back-up playu Lanceu Stephensonu, srednjoškolskoj zvijezdi koja se nakon neslavne NCAA epizode jedva provukla do NBA. Larry Bird je navodno zaljubljen u njegove fizikalije, ali sumnjam da ikoga oduševljavaju njegove organizatorske sposobnosti i nije mi jasno zašto ne dobiva minute kao zamjena swingmanima kad su ionako već doveli Georgea Hilla da predvodi drugu postavu.

Dovoljno je bilo malo čvrste obrane da se Pacersi odvoje na prednost koju Netsi čak ni usprkos sjajnoj šuterskoj seriji Morrowa nisu mogli stići. Netsi jednostavno nisu na toj razini da odgovore na onakvih 5-6 minuta agresivne igre, nema kod njih ni energije ni sposobnosti da se stisne protivnik i sve čemu se mogu nadati je luda šuterska večer Morrowa, Williamsa ili Brooksa. Po mogućnosti - u istoj utakmici. Noćas Morrow i Williams nisu bili dovoljni, ali pozitivno je što se Deron konačno budi, igra kao onaj stari i to je najbolja moguća vijest za Netse.

Junak večeri je ipak samo jedna - Lou Amundson. Sjajan kao back-up centar, kretnjama u obrani i količinom parketa koju pokriva podsjeća na Varejaoa, a nije na odmet ni što zadnjih nekoliko utakmica zabija svaki zicer ili odbijanac do kojega dođe. Idealan peti visoki, profesionalac u ragnu Scalabrinea i najozbiljniji kadnidat za spomenicu "ispodobruca".

7Jan/121

RUNNING WITH THE PACK G7

Posted by Gee_Spot

Užas. To je najkraći, ujedno i najbolji opis onoga što su jutros prezentirali Wolvesi. Dizati se u pet ujutro da bi gledao pristup igri ravan onome nekog HR kluba? Toliko sam rezigniran da sam gotovo odustao od pisanja osvrta, ali prije nekoliko sati Rođo mi je vratio vjeru u NBA.

Svratio sam do čovjeka koji se u zadnje vrijeme navukao na NBA 2K, a inače uopće nije fan košarke. Ali, kaže, Konami je za društvo, a, kad soliram, 2K je zakon. I pokazuje mi kako je s Heatom jednu sezonu imao score 82-0. Uz Jamesa, Bosha i Wadea u prvoj petorci su mu Chris Paul i Brendan Haywood, a drugu postavu čine Deron Williams, Ginobili, Durant, Amare Stoudemire i Dwight Howard.

Naravno, Haywood u ovoj konkurenciji strši kao govno u punču. Pa pitam je njega, da zašto nije Dwight starter? A on kaže da je Haywood ipak prvak s Mavericksima i da kao takav ima prednost. Mislim, naslov prvaka ne samo da diže cijenu igračima pa jedan Barea može dobit garantiranih 20 milja, nego očito zblesira i tvorce najbolje košarkaške simulacije jer u svježoj verziji ovaj blokira i zakucava na sve strane, uz odličan postotak sa slobodnih.

Nažalost, u stvarnosti Barea može samo sjediti u finoj odjevnoj kombinaciji i čuditi se momčadi koja jednu večer igra sjajno, a drugu ne liči na sebe (ili je to pak pravo lice, ono staro?). Slične face može slagati i Brad Miller. Jer obojica su itekako svjesni da, iako su veterani prije svega pogodni za epizodne role, svojim iskustvom mogu igrati itekako važnu ulogu u momčadi koja je navikla na poraze kao magarac na batine i koja protiv talentom sebi ravnih ili inferirornijih nikako da zaigra onako kako igra protiv dokazanih veličina.

Doduše, kad imaš više izgubljenih lopti od asista, teško da ti može pomoći i iskustvo velikih utakmica Baree i Millera. Wolvesi noćas nisu bili bez želje, trudili su se najvećim dijelom susreta, ali nisu odigrali ni jednu jedinu akciju koju bi mogli povezati s ovom novom Adelmanovsko-Rubievskom renesansom. Sve što su pokazali bila je lanjska Rambisovska izgubljenost u vremenu i prostoru. Pokazali su da mogu postati granična playoff momčad, pokazali su i da mogu ostati dno Zapada.

Jadni Love je ovaj put skoro zaplakao, usprkos naporima ni on nije odigrao neku bajnu utakmicu, posebice u obrani. Jedini donekle pozitivan dojam ostavio je rookie Williams u drugoj četvrtini kada je serijom sjajnih poteza skoro vratio susret u egal (Cavsi su ga praktički kontrolirali od podbacivanja), Beasley je drugu utakmicu za redom radio kao konj (opet bez učinka) i to bi bilo to. Rubio blijed, Ridnour bezidejan, ostali mrtvi (najiritantniji Darko i Johnson koji se ponašaju kao da imaju tri prstena prvaka). Ali, najviše u oči upada to potpuno odstupanje od igre koju su prezentirali tek nekoliko dana prije. Nigdje kretanja, nigdje dodatnog pasa. Nigdje smisla.

Ukratko, bila je ovo tek još jedna večer iz koje se neće moći izvući nikakve pouke i nikakvi zaključci, večer kakvih će biti na gomile u ovoj ubitačnoj i deformiranoj sezoni. Samo se jedno nameće - jadni Love je još jednu lošu sezonu udaljen od toga da odbije potpisati ikakvo produženje ugovora i da pobjegne glavom bez obzira s hladnog sjevera.

Cavsi? Jamison još uvijek može zabiti, ali i malo što drugo. Također, obzirom da ga je čuvao Beasley, koji baš i nije oličenje stopera, ne treba donositi neke velike zaključke, ali da čovjek ima fini šut, sjajan ulaz i posebice ona old-school finger roll polaganja – ima. Pokretač svega je ipak fenomenalni Verajao koji ovakav all-round učinak nije imao još nikada u karijeri. I dalje je sjajan u obrani, pokriva pola parketa, skače kao navijen, ali paše mu i veća uloga u napadu.

Ne samo da zna dodati ili zabiti otvoreni šut, čovjek vrti akcije s vrha posta i pivotira na bloku kao prava petica. Obzirom na izjednačenost ekipa na Zapadu, onaj tko njega upeca tijekom prijelaznog roka dobit će čovjeka koji može napraviti ozbiljnu prevagu u konferencijskom odnosu snaga.

Još jedna svjetla točka je definitivno Kyrie Irving, točnije njegov šut. Mali je slasher, ali odlučivanje kamo s loptom mu još nije jača strana. Šut pak djeluje kao da je radio na njemu 15 profi sezona. Nemam pojma hoće li biti rasni NBA play, ali da će imat dugu i uspješnu karijeru samo na račun toga što nije ograničen rasponom šuta – hoće.

Casspi definitivno nije NBA startno krilo, Parker je trebao biti u mirovini, Gee je zujalica koja nema definiranu rolu i kao takav neće nikada biti dio pobjedničke rotacije. Ali, rotacija je nešto što Scott ima i što definitivno koristi. Gibson može zabiti u serijama, Sessions je back-up play koji lakoćom stvara višak i sve skupa je dovoljno da se zgaze ovakvi Wolvesi. Svaka čast Scottu što je barem u stanju svaku večer momčad izvesti na parket pripremljenu i, iako na prvi pogled korištenje ovolikog broja limitiranih igrača nema smisla, rotiranje praktički dvije petorke u ravnomjernim intervalima očito im daje najveće šanse iz večeri u večer. S tim da, jasno, takvi potezi ne znači ništa za budućnost.

Što se drugog rookiea Thompsona tiče, inicijali TT dovoljno govore. Skočan, ne pretjerano visok, žilav i s fenomenalnim osjećajem za blokadu, mali je pljunuti Tyrus Thomas. Jedini je problem što je isti Tyrus i po razumijevanju igre pa je noćas za 14 pruženih minuta uglavnom gubio lopte i radio osobne.

2Jan/127

RUNNING WITH THE PACK G4

Posted by Gee_Spot

Mavs @ Wolves

Ključni moment noćašnjeg susreta, a možda i sezone Timberwolvesa, dogodio se sredinom četvrte četvrtine. Wolvesi su do sada odigrali dvije fenomenalne utakmice i izgubili ih zbog neiskustva (treću su izgubili jer su igrali kao lanjski Wolvesi), a noćas su konačno pokazali da sjajnu igru mogu okruniti i kvalitetnom završnicom. Jasno, Dallas nije u rangu Heata ili Thundera, ali je legitimna playoff momčad. Obzirom na način na koji su kontrolirali utakmicu, od danas to možemo tvrditi i za Wolvese – ovo je legitimna playoff momčad.

Talent nije bio upitan, kao ni to da je Adelmanovim dolaskom napravljen iskorak kako bi se taj talent pretočio u učinkovitu igru koja donosi rezultat. Međutim, to što su stvari izgledale dobro na papiru, ne znači da će odmah tako izgledati i na parketu. U košarci, sportu općenito, 2 i 2 ponekad ne daju 4. U ovom slučaju, izgleda da ipak daju. Minnesota igra playoff košarku, igrat će još bolje kad se poslože rotacije, a jedini razlog zbog kojega će im možda playoff ipak izmaknuti je taj što je Zapad krcat sličnim solidnim ekipama. Ono što Wolvese može radovati je što, za razliku od većine konkurenata, oni idućih sezona mogu samo prema gore.

Što se same utakmice tiče, pozitivni moment koji treba istaknuti je još jedna briljanta partija dvojca Love-Rubio. Rubio je dignuo momčad koševima u trenutcima kada je izgledalo kako će iskusni protivnik još jednom iskoristiti karakterne slabosti mlade momčadi. Love je pak jednostavno odlučio da mu je dosta poraza i u maniri najvećih zabio dvije trice preko Dirka (5 ukupno za večer u kojoj je skupio i 17 skokova). Priključi li Rubio ubuduće asistima i energiji (već standardni dio paketa) i ovakve šuterske večeri, Wolvesi mogu računati s tim da imaju dva prava all-star igrača. To nije loš temelj za graditi buduću šampionsku momčad.

Što je s ostalim temeljima? Noćas se opet pokazalo da je najbolja petorka Wolvesa ona s Loveom, Rubiom, Tolliverom i Williamsom. Ok, to je četvorka, jer ulogu drugog beka mogu popuniti i Ridnour i Ellington i Barea, ovisi o večeri. Ali, ova četiri igrača moraju dobiti većinu minuta i igrati u ključnim momentima. Već smo neki dan istakli kako Tolliver, Love i Williams nadopunjuju jedan drugoga svojom sposobnosti da igraju više pozicija. Tolliver daje pouzdanu šutersku opciju, a Williams još jednog fenomenalnog skakača. Ma koliko je blesavo reći tako nešto pored jednog Lovea koji je majstor zanata, rookie djeluje kao najgladniji skakač na parketu. Svaki od njegovih 7 skokova (u samo 16 minuta) bio je jednostavno brutalan. Ova postava ima sve – šut, skok, IQ i dovoljno energije za odigrati pristojnu obranu.

Problem dvojke je nešto što se može riješiti i ubuduće. Wolvesi nemaju pick u prvoj rundi dogodine, ali imaju dovoljno mladih igrača (Beasley, Randolph, Johnson) koji bi mogli privući nečiju pažnju, igrača koji nisu nezamjenjivi i za koje se može dobiti startna dvojka ili solidan pick. Jasno, ako netko bude naivan pa nasjedne na priču o uspješnoj sezoni i onda iz konteksta izvuče misao kako su bitni članovi rotacije poput spomenute trojice zasigurno bili bitni i za napredak koji je napravila franšiza. Što ne može biti dalje od istine. Johnson je najgora opcija na dvojci koju Adelman ima – Ellington je bolji all-round (što je suludo obzirom da Johnson ima idealne fizikalije za swingmana, dok je Ellington više combo-bek), a Barea i Ridnour su bolji strijelci i kreatori. Nitko od njih troje nije stoper, ali to nije ni Johnson, iako je draftiran upravo zbog toga. Tko zna, možda rookie Malcolm Lee donese nešto pozitivno u ovu kombinaciju kad se oporavi od ozljede koljena (brojke s UCLA-e ne obećavaju, izgleda da se radi o solidnom beku koji se prvenstveno iskazao u obrani, svojevrsni Afflalo bez šuta).

Ono što ne može čekati dogodine i što se mora riješiti ove sezone je uloga Beasleya i Randolpha. Usprkos talentu, obojica su amebe, ne košarkaši. Znam, znam, mladi su i nikada nisu igrali ozbiljnu košarku, ali to je njihov problem. Ni jedan ni drugi nisu klase tipa Bryanta, Howarda ili Garnetta koje vrijedi trpiti prvih nekoliko sezona jer se razvijaju u superstarove. Beasley i Randolph mogu biti materijal za petorku, ali nisu vrijedni patnje koju trenutno donose sa sobom u igru. Beasley je opet imao tipičnu utakmicu bez efekta, s lošim šutevima i izgubljenim loptama koje lakoćom zasjene poneki skok i poneki šut koji upadne. Takav atleta mora napadati obruč, mora stvarati višak, ali on jednostavno ne zna čitati igru. Randolph bi bio odličan kad bi samo skakao, čuvao obruč i zabijao otvoreni šut s poludistance. Nažalost, on pokušava napadati, kreirati, a nije kvaliteta za tako aktivnu igru. Možda bi obojica bili bolji kad bi zamijenili karaktere, kad bi Beasley bio aktivniji, a Randolph pasivniji, a možda bi obojica bili bolji kad bi prihvatili svoje sudbine sporednih igrača i kad bi shvatili da više nisu glavne face na lokalnom igralištu.

Osobno, mislim da ih se treba riješiti na sličan način na koji to Kingsi pokušavaju s Cousinsom. Nije tu više stvar ni karaktera ni IQ-a, nego toga da svaka NBA franšiza ima određeno vrijeme u kojem može iskoristiti šansu da nešto napravi. Gubljenjem minuta na ovakve tipove to vrijeme se samo smanjuje. A pouka je, kao i uvijek, ista – "don't be foll, stay in school". Da su Beasley, Cousins i Randolph odigrali 4 godine na dobrom sveučilištu, danas zasigurno ne bi gubili vrijeme pričajući o njihovom "potencijalu". Inače, Beasley je na kraju susreta u neobjašnjivim okolnostima sam sebi ozljedio prst, tako da postoji nada da će sljedećih nekoliko utakmica biti van rotacije. Yes!

Dallas? Očito nisu u stanju igrati lanjsku obranu. Ma koliko god pokušavali zaigrati zonu s Haywoodom rezultata nema jer Haywood nije Chandler. Haywood je spor (da itko obraća pažnju, mogao bi mu svirati tri sekunde svaki put kad stanu u ovakvu formaciju), slabo čita igru i kasni u reakcijama. Chandler je upravo svojom pokretljivošću bio idealan centar za zonu jer je uvijek bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. Haywood to ne može, njegove vrline su guranje 1 na 1 i povremena blokada. Premalo za novac koji dobiva i mislim da nema uopće sumnje na koga će dogodine biti potrošena amnestija Mavsa.

Trenutni problem je i što nisu ni približno dobri napadački kao lani, ali to će se riješiti s vremenom, za razliku od obrambenih problema. Dirk je daleko od lanjske forme, što otežava život svima oko njega, ali previše je tu dobrih košarkaša da ovaj napad kad-tad ne zaigra kako zna. Iako, i tu im nedostaje Chandler – navikli su početi svaku utakmicu s nekoliko pick'n'roll akcija za njega kako bi ga zagrijali i usput malo omekšali obranu perimetra, međutim s Haywoodom jednostavno ne možeš odigrati nešto slično, a to znači da Dallas uopće nema strijelca u postu. Možda bi Carlisle upravo tu trebao pronaći nekakvu ulogu Odomu koji je totalno izgubljen u ovoj rotaciji u kojoj je najmanje potreban još jedan šuter iz vana. Odom se jednostavno mora postavljati na blok i tražiti loptu, inače bi nastup u playoff mogao postati upitan. Opet, kada (i ako) uđu u njega, još će brže ispasti s ovakvom obranom.

Što se ostalih utakmica tiče, kolega Sickre proveo je noć uz League Pass i evo niza njegovih zapažanja.

Raptors @ Magic

Orlando polako postaje depresivna ekipa u rangu Netsa. Na neku foru su se uspjeli vratiti protiv Raptorsa kojima Anthony Carter puca tricu za pobjedu, ali, koliko god malo gledao ovu utakmicu, previše je. Stan Van Gundy kao da je izgubio ekipu, a Orlando kao da je izgubio interes za Magic.

Nets @ Cavs

Kyrie Irving je odličan, lijepo kontrolira igru, ima sjajan šut koji, osim što ulazi, djeluje stabilno i uvježbano. Općenito, ponaša se kao pravi vođa na terenu što Cavsima treba koliko i svaki koš koji mogu izvuči iz ove bolno ograničene ekipe. Time Scottovo forsiranje raspodjele minuta sa Sessionsom nema baš nekog smisla, jer Cavsima treba identitet pod hitno, a Irving ga već nudi. Sinoć su dobili još manje talentirane Netse zahvaljujući borbenosti prednje linije na čelu sa zanimljivim rookiem Tristanom Thompsonom i Irvingovim šutom. Za Netse je jedina dobra vijest da se Morrowu (barem na jednu večer) vratio dar šuta za tri poena. Derron mora da sanja vješanje dresa u Turskoj, putovanja po Europi, Jerryja Sloana i Salt Lake City, jer ovo gdje sad igra je noćna mora.

Bobcats @ Heat

Charlotte bi se mučio i u NLB-u, tako da se Heat nije nimalo trudio i opet je sve riješio u prvoj četvrtini.

Celtcis @ Wizards

Rutinska pobjeda Celticsa uz najbolju KG-jevu partiju ove sezone. Rondo fantastičan, ne-forsirani triple double koji je ostvario odvraća pažnju od lakoće kojom dirigira ekipom i koliko je borben u svim fazama igre. John Wall kao da nije ni igrao, iako statistika drukčije govori. Wizardsi nemaju obrane, nemaju odgovornosti, nemaju glave. John Wall, kao i Derron iz Njetsa, sanja bolju prošlost, u ovom slučaju Kentucky.

Grizzlies @ Bulls

Bullsi su ušli u prvu domaću utakmicu nabrijano tako da se Memphis odmah slomio. Ali, ono što ih je dotuklo i dovelo do sinoćnjeg masakra od -40 jest ozljeda koljena Zacha Randolpha koja se dogodila nakon nezgodnog sudara s Mayom u prvoj četvrtini. Bez njega i Conleya šanse za povratak nije bilo. Ako je Z-Boova ozljeda ozbiljnija (a bilo je gadno za gledati) sezona za Memphis je, sudeći po ovoj utakmici, završena. Bullsi nemilosrdni.

Lakers @ Nuggets

Lakersi su i pored double-double učinka dua Bynum – Gasol pali u Denveru. Kobe je šutirao 6-28 tako pomogavši sinoć sjajnom Galinariju i društvu da nakon izjednačenog susreta pred sam kraj konačno prelome utakmicu u svoju korist (usprkos sličnom učinku Lakersa dan ranije, upravo je kriminalna Galinarieva šuterska partija bila razlog poraza). Ključni trenutak koji najbolje opisuje stanje Lakersa i Nuggetsa u ovom trenutku dogodio se par minuta prije kraja kada je LA imao šansu za učvršćenje vodstva. Jedan odbijanac ispod koša Nuggetsa Ty Lawson je doslovno iščupao ispred Artesta i bacio preko cijelog terena Galinariju za lagan tranzicijski poen. Publika luduje. Game over.

Hornets @ Kings

Priča dana je DeMarcus Cousins, o čijem budućem trejdu ćemo imati prilike čitati sve do trejd dedlajna. Utakmicu dobili Kingsi zahvaljujući nemoći Hornetsa da zabiju išta izvana.

Blazers @ Clippers

Večer kada su Lob City dečki pored atrakcija demonstrirali pametnu igru potpuno neutraliziravši sve moguće varijante postava koje je McMillan bacao pred njih. A Blazersi ih u ovom trenutku imaju možda najviše u ligi. Nova, brža i do sada jako efikasna igra Blazersa je sinoć rezultirala tek jednim poenom iz kontri u prve tri četvrtine, bezbrojnim izgubljenim loptama i podjednakom izgubljenošću unutarnje i vanjske linje. I onda su sredinom zadnje izvadili lošeg Wallacea, dali više lopti Crawfordu, postavili zonu i prednost od 17 razlike se počela topiti. Takvom igrom su stigli na -4, ali tada Clippersi opet pale obranu, a CP3 uzima stvari u svoje ruke. Prvo pogađa u zadnjoj sekundi napada praktički nemoguću tricu (od tablu), potom ulazi na polaganje i vraća priču na +9 za LAC. Portland više nema snage za povratak, jer CP3 sve drži pod kontrolom.