ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

2Jul/1212

30 FOR 30: ATLANTA

Posted by Gee_Spot

Početak sedmog mjeseca, spremaju se paklene vrućine, ali još je važnije da startaju tržnica, ljetna liga i pripreme za košarku na Olimpijadi. Uglavnom, bit će razloga za pisati o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu koliko hoćete. U pripremi je još jedan opširni summer frenzy esej koji će uglavnom baviti tržnicom i draftom, do srijede bi trebali imati spreman novi podcast posvećen istim temama, a danas krećemo s osvrtima na svih 30 franšiza, točnije na ono što je bilo i ono što će možda biti.

SCORE: 40-26

MVP: Josh Smith

X-faktor: klupa

Iako su ispali u prvom krugu, što se može smatrati korakom unatrag nakon lanjskog polufinala Istoka, Hawksi su odradili još jednu sezonu iznad očekivanja. Na kraju krajeva, od uspostave jezgre Johnson-Smith-Horford ova momčad napravila je poneki korak naprijed, poneki nazad, ali uglavnom se drži u pozitivnom balansu. Zašto pozitivnom? Zato što usprkos slijepoj ulici u koju su se doveli vežući budućnost uz jezgru koja je dosegla svoj maksimum, Hawksi ne odustaju od uporne, pobjedničke košarke koju je, nakon solidnih godina pod Woodsonom, novi trener Larry Drew podigao na novu razinu koja je rezultirala lanjskim neočekivanim prolazom protiv Magica, a zatim i ovom izuzetnom sezonom odigranom gotovo u cijelosti bez možda i najboljeg igrača, Ala Horforda.

Ključni potez kojim je Drew iz ograničenih unutarnjih resursa podigao momčad bazira se prije svega na promjeni igre u napadu, gdje su Hawksi nakon striktno izolacijske košarke pod Woodsonom postali nesebična družina koju krasi protok lopte i miksanje napadačkih akcija. Također, bitno je naglasiti da je razina obrane ostala ista (top 6 momčad po svim parametrima na tom dijelu parketa). Woodsonov recept, a nešto slično radi i u New Yorku, je relativno jednostavan – dati najboljim igračima odriješene ruke u napadu pod uvjetom da uzvrate maksimalnim angažmanom u obrani. Zato ne treba čuditi što je Carmelo Anthony nakon njegova dolaska igrao najbolju obranu u životu, niti što su Knicksi postali isključivo defenzivna momčad.

Drew je zadržao taj aspekt igre, ali pri tome mudro odlučio da forsiranje izolacija i 1 na 5 akcija nije rješenje za momčad koja nema rasnog strijelca te je u prvi plan stavio odličan osjećaj za pravovremeni pas kojega ima čak 4 od njihovih 5 idealnih startera (Smith, Johnson, Horford, Teague). Tako se na drive & dish igru Johnsona i Smitha nadogradio slasherski učinak Teaguea i Horfordovo razigravanja s vrha posta, što je bilo dovoljno da se jedan prosječni napad baziran na Joeu Johnsonu tijekom zadnje dvije sezone zadrži na prosječnoj razini usprkos Johnsonovom očitom padu. Izvrsno kruženje lopte omogučilo je tako da spot up situacije zamijene izolaciju kao osnova napada, a solidan učinak u pick igri, kretanju bez lopte, tranziciji, pa čak i post-up akcijama, donio je potreban balans osrednjem 1 na 1 učinku koji, ruku na srce, više nego iz stila igre proizlazi iz napadačkih limita prve tri opcije.

Nažalost, nikakva trenerska alkemija i nesebičnost ne mogu do kraja maskirati činjenicu da je Josh Smith očajan šuter kojega samo taj jedan segment igre drži ispod granice all-star kvalitete. Kad bi prestao forsirati vanjski šut, njegov učinak u zabijanju pod košem, obrani, tranziciji i organizaciji napada bio bi dovoljan da ga se smatra legitimnim all-star igračem. Igrajući bez Horforda ove sezone podigao je i skakački nivo igre, iako ne dovoljno da ga se smatra mašinom za skokove, ali kao drugi skakač u momčadi svakako može proći (bez Horforda u rotaciji najviše je patio ofenzivni skok). Uglavnom, dodamo li Smithovom šutu i sve lošiji učinak Joea Johnsona u 1 na 1 košarci koji je logičan i očekivan obzirom na pritisak godina, očito je kako Hawksi interno najveći napredak mogu napraviti dodatnim odustajanjem od izolacije nauštrb još više pick i cut akcija kako bi maksimizirali izuzetan kreativni potencijal petorke.

Individualno, eventualni iskorak Ala Horforda ili Jeffa Teaguea ostaje jedina nada u napadački napredak (pri tome svakako treba naglasiti da njih dvoje zajedno praktički nisu ni igrali u ove dvije godine). Horford je igrač bez mane, izuzetan skakač i asistent koji ima potencijala postati i vrhunski obrambeni igrač zaigra li ikada na svojoj prirodnoj poziciji, ali i njega trenutno napadački limiti drže u ulozi sekundarne opcije. Možda budući napredak leži upravo u povećanju njegove role, odnosno u usmjeravanju svih onih lopti koje ispuca Smith prema njemu. Horford je kvalitetan šuter s poludistance i s povećanim volumenom i više pick & pop akcija, možda iskoči u vrhunsko oružje koje je ovom napadu potrebno.

Da nije bilo spomenute ozljede, možda bi danas već imali takvu situaciju jer je Drew lani itekako povećao Horfordovu ulogu. Međutim, čak i ako ne izraste u franšiznog igrača, svojim all-round kvalitetama i bez izrazite rupe u igri, Horford je prvo ime ove franšize. Bi li eventualni odlazak Smitha povećao šanse da se razvije do kraja? Apsolutno, posebice ako bi se radilo o tradeu za igrača kao što je Pau Gasol čija sposobnost igre leđima u napadu i pokrivanja reketa u obrani bi omogučila Horfordu da se izvuče prema perimetru gdje i pripada. Ni jedan drugi potencijalni trade ovoga ljeta nema više smisla za Hawkse, a i Lakersi teško mogu dobiti veću vrijednost za Gasolovih 40 milja na dvije godine (Smith je toliko potrebno osvježenje napadu Lakersa koji bi ih preko noći pretvorilo u ozbiljnu tranzicijsku momčad iako ne bi riješilo pitanje šuta iz vana već bi ga dodatno pogoršalo).

Sad dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela sezone Hawksa. Kako su usprkos ozljedi najboljeg igrača uspijeli održati razinu igre? Pa, recimo da odgovor na ovo pitanje nitko živ prije sezone ne bi pogodio. Naime, Hawksi su momčad iznad salary capa koja ne želi plaćati porez na luksuz, što ih limitira na princip rada u kojem postojeću jezgru okružuješ igračima za minimalac koje nitko drugi ne želi. I dok je bilo za očekivati da će njihovi skupo plaćeni igrači odraditi svoje, korist od klupe malo tko je mogao očekivati. Na kraju se ispostavilo da su Hawksi od svojih prolaznika dobili prosječan NBA učinak, koji bi izražen u pobjedama glasio negdje oko 10-11 utakmica. Naravno, ovo nije ni blizu Bullsima čija klupa (najbolja u ligi) donosi skoro 20 pobjeda, ali radi se o rezultatu u rangu Utah Jazza. Jedina razlika je što, eto, klupu Jazza doživljavamo kao korisnu zbog imena, dok ovu Hawksa uglavnom ignoriramo.

Ali, brojke ne lažu i učinak je itekako opipljiv. Ključna rezerva tako je bio Tracy McGrady, koji je odigrao solidnu sezonu na oba kraja parketa, ali ipak prije svega kao kreator u drugoj postavi. Iznad očekivanja u pojedinim dijelovima sezone odigrali su i Radmanović, Willie Green i Jannero Pargo, omogučivši Hawksima svojim šuterskim eskapadama da se kotrljaju u onim periodima kada su se udarni igrači zasluženo odmarali. Dodamo li na ovo izuzetan energetski učinak Ivana Johnsona (pomogao ne samo kao skakač već i agresivnim napadanjem obruča) i Kirka Hinricha (usprkos još jednoj ozljedi odigrao 48 utakmica kvalitetne obrane), dobivamo recept koji je uspio zamaskirati izostanak Horforda.

Kad smo već kod Hinricha, treba spomenuti i period u drugom dijelu sezone kada ga je Drew instalirao u petorku pomaknuvši Johnsona na trojku, zaigravši tako s nešto bržom i svakako manjom postavom. U ovoj situaciji Marvin Williams postao je šesti igrač, što je trajalo sve do zadnje utakmice sezone, šestog susreta protiv Bostona, kada je opet promoviran u startera. Upitno je koliko je konkretne koristi momčad imala od ove zamjene, obzirom da su i Williams i Hinrich prije svega 3&D opcije, ali radi se o nečemu na što svakako treba obratiti pažnju. Naime, ako je Johnson danas prespor da čuva dvojke, što se čini kao jedini logični argument zbog kojega bi Hinrich dobio prednost pred Williamsom, onda Hawkse čeka ozbiljan posao ovoga ljeta u sređivanju obrane.

Tu čak ni evenutalni napredak Teagua ne pomaže, iako je itekako pomogao Drewu da napravi spomenute pozitivne pomake u napadu i određivanju rotacije. Naime, mladi igrač na rookie ugovoru idealno je pojačanje za Hawkse, a nakon godinu dana učenja i eksplozije u lanjskom playoffu kada je konačno dobio šansu protiv Bullsa u drugoj rundi nakon ozljede Hinricha, Teague je ove godine postao jedan od temelja momčadi. Iako njegov učinak u obrani još nije ni približno na razini na kojoj bi se očekivalo od igrača takvih fizikalija i ipak sporedne uloge u napadu (Teague je teoretski nešto kao Chalmers, 3&D opcija na poziciji playmakera), momak je kombinacijom asista, ulaza i šuta skinuo popriličan teret s Johnsona i Smitha, nametnuvši se kao ozbiljna slash & kick opcija.

FAST FORWARD

Dakle, u novoj sezoni itekako treba pratiti razvoj Teaguea i Horforda, ulogu koju će igrati Smith (ostane li u klubu) te situaciju s Joeom Johnsonom. Obzirom da je Hinrich slobodan igrač, njihova jezgra sastoji se samo od 7 igrača pod ugovorom (uračunat pick prve runde), ali i to je dovoljno da ih stavi iznad salary capa i u situaciju da se opet krpaju jeftinim jednogodišnjim ugovorima. Očekivati još jednom korisno izdanje klupe u ovakvim okolnostima jednostavno nije realno, bez obzira ne trenerov nos za dobrim rotacijama, stoga se u prognozama budućnosti prije svega treba bazirati na postojećoj jezgri.

Možemo očekivati kako će Smith, Horford i Johnson još jednom odigrati na svojoj graničnoj all-star razini i kako će Horfordove bolje partije u principu maskirati Johnsonov pad. Preostala dva startera po trenutnom stanju svakako su Teague i Marvin Williams, koji je (kada na stranu maknemo kontekst drugog picka drafta izabranog ispred Chrisa Paula, Derona Williamsa i Andrewa Bynuma) solidan 3&D igrač. Samo, ako je Johnson stvarno u fazi karijere u kojoj i sam postaje spot up šuter u napadu i ako pri tome više nije u stanju čuvati bekove u obrani, onda praktički za Williamsa nema mjesta jer je jednostavno prespor za čuvati dvojke. Što nas opet dovodi do tradea kao jedine opcije za pojačati se, jer rookie John Jenkins teško da može odmah uskočiti u petorku na poziciju beka-šutera – čak ako se i odmah pokaže kao novi Redick, njegova igra u obrani trebat će puno više vremena za prilagodbu od jednog trening kampa.

Igrač jezgre kojega još nismo spomenuli je i Zaza Pachulia, skupi back-up centar koji je konačno došao do zadnje godine ugovora i koji je kao prisilni starter barem uspio zamijeniti Horforda u skakačkom dijelu igre. Zaza je pročitana knjiga, igrač manje u napadu s dva talenta, jednim za skakanje i drugim za borbu u low postu, ali s ogromnim plusem u činjenici da nije Kendrick Perkins pa ga Drew bez problema može držati na klupi koliko god želi. Njegova zadnja godina, uz Smitha i Williamsa, zasigurno će biti u izlogu cijelo ljeto, pa se ponajprije u odlasku nekoga od njih može očekivati osvježenje.

Danna Ferry je novi GM, a od njega kao studenta s diplomom Spursa, možemo očekivati poprilične pomake u cilju da se stekne fleksibilnost salary capa, ali i pokušaje da se ova solidna jezgra pojača ako se ukaže prilika. Tu se opet moram vratiti na trade za Gasola, jer s njim bi Hawksi praktički postali druga momčad Istoka obzirom na godinu punu upitnika koja čeka Bullse i upitan napredak Pacersa i Sixersa koji imaju slične strukturne probleme. Netsi navodno pikiraju na Joea Johnsona u slučaju da ostanu bez Derona, što bi bio tipičan luzerski potez Netsa, ali i potez koji bi Hawkse lišio najvećeg tereta gledajući prema naprijed. Čak i da zauzvrat dobiju samo trade iznimku u iznosu maksimalnog ugovora, Hawksi bi s jezgrom Teague, Williams, Smith i Horford i dalje ostali konkurentni na Istoku, plus bi dobili oko 15 milijuna za igrati se i pokrpati bočne pozicije.

Za očekivati je da ponovo potpišu Ivana Johnsona i Hinricha, pa i igrača druge runde Mikea Scotta, što im garantira roster od 9 igrača. Koji, da još jednom istaknem, i ovakav kakav jeste definitivno garantira još jedan playoff i još jednu sezonu iznad očekivanja (zahvaljujući Horfordu u petorci i Teaguevom napretku), ali koji bi uz eventualne tradeove mogao postati i šampionski u najboljem slučaju, a u najgorem konkrentan barem do isteka Horfordova ugovora prije sezone '16/'17.

TRENUTNA JEZGRA: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford, Jenkins, Pachulia (62 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Scott (minimum), Hinrich (pola midlevela), I. Johnson (pola midlevela), McGrady (minimum)

IDEALAN ROSTER: Teague, Mayo/Terry, Williams, Horford, Gasol, Machado, Jenkins, McGrady, Barnes, Scott, I. Johnson, Mohammed

- Gasol bi stigao u tradeu za Smitha i Pachuliu, a Mayo, Barnes i Mohammed bi se potpisali s 15 milja koje bi ostale nakon što bi Netsi uzeli Joea Johnsona (zadnja dvojica za malo više od veteranskog minimuma, a Mayo ili Terry za 8-10 milja na dvije godine kako bi se minimalizirao rizik), plus potpisali bi Machada u trening kampu
- obrana na perimetru bez Johnsona bi svakako patila, ali ako je njegov pad stvaran, onda praktički nema razlike između njega i Williamsa na trojci, dok bi napad s Gasolom u postu dobio priliku za iskorak, plus ne bi izgubili ništa od pas igre jer i Gasol i Mayo (ili Terry) su nesebični igrači koji bi nastavili održavati spot up igru podmazanom

15Jan/122

RUNNING WITH THE PACK G12

Posted by Gee_Spot

Darko vs Zaza - gledati ovaj dvoboj na početku utakmice između Hawksa i Wolvesa bilo je ostvarenje sna svakog NBA fanatika. Samo, Rick Adelman nije bio takvog mišljenja. Prvo je sve pokvario stavivši u obrani Lovea na Zazu dok je Darko čuvao Josha (nećemo sada analizirati što to govori o Kevinovoj obrani), a zatim je Darka potpuno izbacio iz rotacije zamijenivši ga Pekovićem (nećemo sada o tome što to govori o Darkovom pristupu igri, poslu i, rekao bih, životu općenito).

Wolvesi su u susret ušli odlično, Rubio je nastavio dokazivati da je rođeni starter udarajući ritam, a Love je nastavio s muškom igrom iz prethodne utakmice. Da su na početku bili okruženi barem prosječno kvalitetnim NBA starterima umjesto Darkom i Johnsonom izgradili bi i veću prednost od desetak koševa pored ne baš angažiranih Hawksa.

Spomenuti Peković je pokazao da će uredno svaku loptu koja dođe do njega pokušati spremiti u koš, ali najvažnije je što smo konačno saznali da ima mjesta i za njega pod NBA suncem. Naime, Zaza je svojim agresivnim stilom igre gnjavio Lovea do te mjere da je Adelman morao prebaciti Lovea na Smitha, a priliku da se hrva s Gruzijcem dobio je Peković. Treba li uopće napominjati da je tri modrice kasnije Zaza nestao. Em više nije bio najagresivniji "košarkaš" na parketu, em više nije imao najveću glavu od svih prisutnih (ne računamo one kartonske glave koje trče pored parketa nakon što netko zabije koš). Ukratko, Peković je Zaza stoper. Treba to imati na umu ako se nađu jedni protiv drugih u Finalu.

Na stranu "zazanje", Kevin Love je noćas bio briljantan. Čvrst pod košem, uvijek u kontaktu, nepogrešiv s poludistance. Nije pretjerivao s tricama niti izvlačenjem iz reketa, očito su popričali o tome kako takav stil igre utječe na njega i momčad. Uglavnom, makao se s perimetra, uvukao pod koš i opet djeluje kao pravi all-star na kakvog smo navikli.

On i Rubio su doslovno igrali 2 na 5 i za razliku od Hawksa stalno su bili u stanju nešto kreirati. Upravo zbog njihove energije Minnesota je praktički vodila cijelu utakmicu po desetak i više razlike. Na kraju se pokazalo da im je u lovu na novu pobjedu više od suigrača pomagala letargija Atlante, koja se probudila u zadnjoj četvrtini i isčupala pobjedu. Rubio je na kraju ubacio u još višu brzinu, s nekoliko Nashovskih poteza pokušao izbjeći poraz (trica, onaj sjajni ulaz iz dvokoraka s elegantnim polaganjem od table), ali nitko se nije priključio.

Atlanta? Sve više i više ovo postaje momčad Jeffa Teaguea. Iz jednostavnog razloga - Joe Johnson igra kao veteran. Tu i tamo primi loptu na lakat, važe situaciju i uglavnom šutira, ali nema više onih 1 na 5 pokušaja penetracije s perimetra. Teague s druge strane ima slash igru i brzinu kojima najlakše kreira mogućnosti za druge, može zabiti i, iako nije rasni playmaker, nije sebičan. Kao ni ostatak momčadi - Smith uvijek voli podvaliti, Johnson je prihvatio sudbinu i sve manje forsira, a sve skupa znači da će bolan gubitak Horforda biti barem malo lakše prebroditi.

Za ovakvu momčadsku igru na oba kraja parketa definitivno treba čestitati Larryu Drewu koji je talentirani roster izbrusio i sakrio dobar dio starih slabosti (najvažnije je što je dodatno ubrzao igru, umjesto da bude spora i dosadna momčad koja je prilagođava Joeu Johnsonu, Atlanta je danas građena oko brzine koja najviše odgovara stilu igre i bioritmu Teaguea i Smitha). Doduše, očito je kako ni on ne može ništa protiv one pospanosti koja je postala zaštitni znak kako Smitha tako i cijele Atlante. Taj toplo-hladno identitet noćas se iskazao u jednoj utakmici, iako se Josh Smith valjda još uvijek nije pošteno razbudio.

Bez neke ekstra partije Smitha, presudio je još jedan čimbenik koji neće dozvoliti da momčad potone bez Horforda. Klupa u koju nitko nije vjerovao i koja djeluje skrpana otpadom kojega nitko drugi nije htio, opet je bila na visini zadatka. Sumnjam da je itko u Atlanti očekivao da će ovakvom kombinacijom veterana dobiti često presudni element igre, ali ove sezone dubina njihove rotacije pokazala se već nekoliko puta odlučujučom.

Noćas su čak i bez McGradya (klasika, problemi s leđima), koji se nametnuo kao legitimni šesti igrač i glavni playmaker u drugoj postavi, dobili ključan doprinos klupe u stizanju prednosti Wolvesa. Umjesto Radmanovića ples trica započeo je Willie Green (inače poznat po tome da nije tricaš i da preferira duge dvice) koji je sam-samcat u tri napada prepolovio prednost Minnesote, a stvar su kraju priveli veteran Collins i Ivan Johnson. Prvi je zatvorio reket i usporio Lovea služeći se nizom veteranskih trikova, a drugi je doslovno išao glavom kroz zid za loptom - prvo je uništio prevagu koju je Minnesota imala u skoku, a onda je agresivnim ulazima i nizom iznuđenih slobodnih razbio do tada solidnu obranu (da ne govorim da je istog trena postao čovjek s najvećom glavom na parketu od kojega se i Peković odbijao).

Upravo su njih troje probudili momčad i ispada da je desetak sjajnih minuta jedne šarene postave koja će teško opet odigrati na ovoj razini bilo dovoljno da se čopor još jednom zaustavi. Teško je očekivati da će svaku večer ovakvi doprinosi klupe u potpunosti anulirati manjak Horforda, ipak su svi ti igrači na njoj s razlogom na minimalcu, ali ovogodišnja Atlanta nije momčad od tri igrača na koju smo navikli. Teague je stigao, klupa zna što radi i sve skupa znači da je playoff siguran dok god se izbjegnu daljne komplikacije.