ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

3Jun/132

IOR TIME-OUT – TOP 10 MIP

Posted by Gee_Spot

U današnjem predahu pred monumentalni finiš finala Istoka (dodatno začinjen urnebesnim medijskim potenciranjem problema u Miamiu, kao da nezgodan mathcup, obrana Indiane i problemi s ozljedama nisu dovoljno dobri razlozi zašto su Wade i Bosh usporeni pa još treba izmišljati i potencirati drame kakvih se ne posramio ni HBO, a kamoli RTL), bavimo se igračima koji su ostvarili najveći skok na IOR rang listi. Kao i s MRP-ovcima, top 10 MIP-ovaca bira se iz bazena top 100 imena kako bi lista bila što atraktivnija (sorry Lance Stephenson).

1. LARRY SANDERS (Bucks) +43

2012 IOR: 18
2013 IOR: 61

Kada od četvrtog visokog na rosteru s minutažom primjerenijom dodavaču ručnika nego članu uže rotacije skočiš do pozicije MVP-a momčadi, ne gine ti titula igrača koji je najviše napredovao. Međutim, poanta nisu samo minute (u trećoj sezoni odigrao ih je više nego u prve dvije zajedno) i napumpane brojke koje idu uz njih, već činjenica da se Sanders pokazao kvalitetnim NBA igračem u oba smjera i da je svojim prisustvom na parketu činio Buckse boljom momčadi. Jasno, igra u obrani je njegova najveća kvaliteta (fascinantna kombinacija skočnosti, pokretljivosti i agresivnosti), iako će morati ozbiljno smanjiti broj osobnih i dodatno ojačati kako bi se razvio u rasnog centralnog igrača obrane. Međutim, koliko god obrana bila ono što ga je izbacilo u orbitu, nije preporučljivo zanemariti napredak kojega je pokazao u napadu, gdje se iz smetlara nesigurnih ruku pretvorio u pick & roll asa. Kada bi ovom trenutnom skupu vještina dodao još i šut s poludistance koji bi natjerao obrane da ga poštuju (a što nije isključeno obzirom da je značajno popravio šut s linije slobodnih), vrlo brzo bi se pretvorio u još važnije oružje Bucksa (koji u njemu i Hensonu imaju potencijalnu atomsku kombinaciju visokih).

2. JIMMY BUTLER (Bulls) +40

2012 IOR: 30
2013 IOR: 70

Da su Bullsi na jednom lošem draftu opet pogodili i da su pronašli zamjenu za Ronniea Brewera to je bilo jasno već nakon prošle godine, ali da će u Butleru imati legitimnog partnera za Rosea već nakon dvije godine, to se nitko nije usudio ni sanjati. Mali je kompletan igrač, sjajnih obrambenih karakteristika i skakačkih postotaka, ali ono zbog čega je napravio kvantni skok prvenstveno je fenomenalan šut iz vana koji je dodao svom arsenalu. Obzirom na savršenu formu izbačaja, ovih 38% za tricu čine se itekako održivim čak i u puno većem omjeru pokušaja, a s njima i Bullsi odjednom iz momčadi sumnjive budućnosti postaju dugoročno kvalitetna oklada (plus, kroz playoff je Butler pokazao i povremene bljeskove kreacije i agresivnosti koje će definitivno trebati pretvoriti u nešto standardno kako bi se izvukao maksimum iz njegovog all-round talenta). Sada u miru mogu ne samo amnestirati Boozera (jer imaju Gibsona u pozadini) već i pustiti Denga te si tako otvoriti novi prostor za obnovu rostera (Butler ima još dvije sezone mizernog rookie ugovora), bez straha da će ostati bez jezgre vrijedne playoff košarke.

3. KEMBA WALKER (Bobcats) +36

2012 IOR: 24
2013 IOR: 60

Već rookie sezona je bila ugodno iznenađenje jer nikada ne znaš kako će ovi combo talenti prenijeti igru iz NCAA u NBA (hoće li biti dovoljno kvalitetni playmakeri da se izbore za ulogu startne jedinice ili će završiti u roli back-up playa ili strijelca s klupe), ali u drugoj je Kemba razvalio sva očekivanja. Ok, očito je da od toga njegova momčad nije imala velike koristi, što jasno daje do znanja da se ne radi o all-star igraču, čak niti o pretjerano učinkovitom, ali ključno je što je dokazao da može biti kreator na ovoj razini (možda se nekome čini da je lako nabijati brojke u onako lošoj momčadi, ali poanta je u tome da su Kembine brojke bile odlične obzirom na manjak NBA talenta kojim je bio okružen). U boljem kontekstu, njegove šuterske i asistentske brojke trebale bi dodatno rasti, a to je sjajna vijest za čovjeka čije NBA kvalitete su donedavno bile pod ogromnim upitnikom. Karijera je tu, a da li u svojstvu startnog playa ili ubojice s klupe, to je još uvijek pitanje za milijun dolara (koje bi nekoga za par godina moglo stajati i puno više od milijuna).

4. JEFF GREEN (Celtics) +31

2012 IOR: 23
2013 IOR: 54

Njegove partije u dresu Thundera stvarno nisu izgledale dobro, a prelazak u Boston usred sezone i operacija srca zbog koje je propustio cijelu godinu dodatno su mu umanjile vrijednost. Međutim, kada uzmemo u obzir da je u Oklahomi cijelo vrijeme bio guran u krivu ulogu stretch četvorke (jer je mjesto na krilu logično bilo rezervirano za Duranta) i da je praktički izgubio ukupno 5 sezona, a ne samo onu jednu zbog operacije, renesansa u Bostonu postaje razumljivija. Daleko od toga da je Green i danas išta više od solidnog košarkaša (jedva je upao u izbor obzirom da se našao na samoj granici kao 99. po IOR učinku), ali kada ste na putu da izletite iz lige zbog spleta okolnosti, onda vam se i ta solidnost čini kao dobitak na lotu. Ključna promjena je bila što je u Bostonu konačno zaigrao kao trojka, iako je i ovdje situacija bila daleko od idealne zbog prisustva Piercea (da bi Greena stavio u bolju poziciju, Doc je poprilično često Piercea koristio kao dvojku, što je rola koju ovaj nije igrao još od dana Jima O'Briena). Doduše, omjer je na kraju sezone opet bio pola-pola između pozicija tri i četiri, ali i sasvim dovoljan da Green pronađe ulogu u ligi. Kao prvi swingman s klupe bio je pouzdan, a dovoljno je popravio šut za tri da povremeno može poslužiti kao stretch četvorka, iako je njegova idealna rola slična onoj Chandlera Parsona kojega ćemo spomenuti kasnije (ili Otta Portera o kojemu ćemo više za par tjedana) - all-round trojka s point forward kvalitetom koja zaokružuje momčad, a istovremeno može poslužiti i kao ozbiljna napadačka opcija. S tim da Green ima jednu kvalitetu o kojoj se malo priča, ali kojoj IOR posvećuje dužno poštovanje - čovjek je vrhunski stoper na boku sposoban čuvati igrače poput Georgea i Jamesa. Mislim da je ta kvaliteta Celticsima za budućnost važnija od toga da može zabiti tricu iz kuta kao lažna četvorka.

5. PAUL GEORGE (Pacers) +28

2012 IOR: 69
2013 IOR: 97

Vogel i Shaw su mu dali ključeve momčadi i nisu požalili - nakon klimavog početka, momak se pokazao više nego dostojnim nositi teret prve opcije ozbiljne playoff momčadi. Iako njegova all-round igra nema ni jednu lošu stranu (fokusirati se na povremene probleme s kontrolom lopte i realizacijom obzirom na godine i iskustvo stvarno nema smisla), ono čime posebno impresionira je ozbiljnost kojom pristupa igri u obrani. Zadrži li tu kvalitetu i ubuduće, što neće biti lako obzirom da će mu s vremenom rasti odgovornosti kao strijelca, nema razloga da se ne razvije u franšiznog igrača. A to će biti samo još jedan dokaz da je Larry Bird jedan od najvećih košarkaških umova koji je ikada živio. Također, ovakav razvoj situacije tjera nas još jednom da se osvrnemo na to koliko je ekosistem košarkaške momčadi krhak i nepredvidljiv. Naime, iako nitko normalan ne može osporiti da je Danny Granger kvalitetniji igrač od Lancea Stephensona, pitanje je bi li se George mogao ovako razviti i bi li Pacersi bili ovako dobri da Granger nije ustupio mjesto u petorci Stephensonu? Ovo samo još jednom ukazuje na to koliko je bitna podjela uloga u petorci (Stephenson se uživio u ulogu šljakera koji ne treba akcije, što je pomoglo svim ostalima da iskoriste kapacitete), kao i na to koliko je bitno te uloge dodijeliti pravim talentima (Pacersi su lani imali Grangera u ulozi Georgea, a Georgea u ulozi Stephensona, ali nisu ni izdaleka ovako dobro funkcionirali dijelom i zato što Danny nije ovako rasni talent kao Paul - kada stavite krivi krov na kuću, nemojte se čuditi ako prokišnjava).

6. BROOK LOPEZ (Nets) +27

2012 IOR: 56
2013 IOR: 83

Stopalo je izgleda u redu, a to znači da bi se Brook mogao vratiti na one standarde s početka karijere kada u tri sezone nije propustio utakmicu. Iako nikada neće biti dovoljno pokretan i skočan da dirigira top 5 obranom, ta izdržljivost u kombinaciji s fantastičnim napadačkim talentom bit će dovoljna da Netsi ostanu ozbiljna momčad čak i dok se Johnson i Wallace raspadaju na klupi. S pravim playmakerom pored sebe pokazao je da može biti prva opcija u napadu (njegovu kombinaciju post-up igre i šuta iz vana među rasnim centrima ima još samo Marc Gasol, s tim da je Brook ima puno više rješenja u igri leđima), sada mu još treba i pravi trener koji će oko njegovih talenata posložiti sistem kako bi napravio još jedan korak naprijed.

7. CHANDLER PARSONS (Rockets) +24

2012 IOR: 34
2013 IOR: 58

Klasična priča što se tiče veće minutaže i više lopti, ali ono što Parsonsa razlikuje od igrača tipa Mayo ili Ellis (koje možemo okarakterizirati kao granične startere) je to što je povećanu rolu pratio i povećani učinak. Tako da više sumnje nema, Chandler je all-round talent sposoban ne samo popuniti petorku već i odraditi puno važniju rolu kao spot up šuter i point forward, uz sasvim pristojne skakačko-obrambene brojke. Samo bez previše korištenje u ulozi stretch četvorke - u specijalnim prilikama njegova visina i spretna igra u obrani mogu poslužiti, ali, misle li Rocketsi igrati ozbiljnu košarku, ipak će morati nabaviti i ozbiljnog krilnog centra.

8. KAWHI LEONARD (Spurs) +23

2012 IOR: 56
2013 IOR: 79

8. GEORGE HILL (Pacers) +23

2012 IOR: 54
2013 IOR: 77

Ova dvojica su izgleda sudbinski povezani - neki dan sam spomenuo kako su jedan iza drugoga na ukupnoj rang listi igrača (dijele ih dva boda i nekoliko pozicija), a sada ispada kako su istovremeno iz sporednih uloga uskočili u puno odgovornije role. Kvragu, čak im je i minutaža porasla podjednako, za otprilike 7 minuta. U tom povećanom volumenu krije se i najveći razlog napretka, kao i to da su dobili savršene pozadinske uloge u pobjedničkim momčadima. Ono gdje se ipak razlikuju je budući put - Hill je definitivno odigrao sezonu karijere i dohvatio svoj vrh, te je kod njega ključno pitanje može li ostati na ovoj razini i pratiti razvoj momčadi. Leonard je pak tek na drugoj stepenici razvoja, a činjenica da je u svim bitnim kategorijama popravio postotke (i to usprkos mladosti, povećanoj roli i ozljedama) jasno ukazuje da Spursi u rukama imaju pravi biser.

10. KEVIN DURANT (Thunder) +22

2012 IOR: 138
2013 IOR: 160

10. JAMES HARDEN (Rockets) +22

2012 IOR: 91
2013 IOR: 113

Još jedan simboličan par koji nas tjera da se pitamo da li bi ovakav individualni napredak bio moguć da su ostali na istom rosteru? Mislim da se u slučaju Duranta korak naprijed nije mogao izbjeći, čovjek sazrijeva kao igrač i njegov napredak kao playmakera i obrambenog čimbenika je fantastičan (čak je imao i najbolju šutersku sezonu u karijeri, što je stvarno bolesno ako uzmemo u obzir povećanu asistentsku odgovornost bez Hardena). Hardenov je pak napredak vezan isključivo uz povećan volumen lopti i minuta, ali ono zbog čega je Brada poseban je činjenica da ga ni takva promjena konteksta nije učinila neučinkovitim igračem. Izgubljene lopte i slabiji postotci šuta mali su problem obzirom na sve ostalo što njegov kreatorski talent donosi, uz to problem koji bi se trebao riješiti sam od sebe kako Rocketsi budu zaokruživali roster. Dakle, ako još netko sumnja, ovaj čovjek je, osim što će popuniti rupu na all-star rosteru nastalu preranim odlaskom u mirovinu Brandona Roya, na putu za hall of fame.

12Dec/103

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

DURAN'

Iako u zadnje vrijeme Thunder pomalo počinje nalikovati na lanjsku momčad (kažem pomalo jer obrana još nije ni blizu prijašnje razine, ali barem napad dobiva neke poznate nam obrise – vrti se pick 'n' pop s Krstićem na otvaranju, Harden ulazi s klupe i zabija nakon specijalno za njega postavljenih blokova, Durant je sve precizniji), očito je kako Westbrookova odluka da ovu momčad napravi svojom nije nešto preko čega će se moći tek tako prijeći.

Iako je potpuno besmisleno tumačiti govor tijela i izraze lica kao činjenice, ja se ne mogu riješiti dojma da Russell Westbrook osjeća kako ga trenutna situacija guši. Čovjek puca od snage, spreman je boriti se 1 na 5, samopouzdanje je na vrhuncu, a trener od njega traži da bude razigravač i da se podredi momčadi. Dok se on tako bori sam sa sobom, odnosno s potrebom da ide glavom kroz zid s jedne strane i potrebom da se podredi momčadi s druge, ostatak ekipe mora osjetiti barem malu napetost.

Srećom po Thunder, ostatak ekipe u Westbrookovoj borbi sa samim sobom ne vidi ništa loše jer se redom radi o sjajnim suigračima kojima je najviše od svega stalo do toga da se Westbrook konačno pomiri s tim što jeste, da nađe ravnotežu između svojih mogućnosti i želja. Da konačno bude sretan. Jer, boriti se ovako kako se on bori, a u isto vrijeme imati osjećaj da si iznevjerio suigrače zato što nisi bolji playmaker, stvarno je blesavo.

Jer, iako sam na početku mislio da je glavni problem Thundera sve veća uloga Westbrooka koja ih iz momčadi pretvara u tipičnu NBA franšizu u kojoj su najvažnije zvijezde, sada mi se čini da je Westbrookova upornost još jedino što ovu momčad čini specijalnom. Da nema njega, bili bi u puno goroj situaciji nego što su to danas.

Zbog toga što ovi momci ostavljaju dojam tako dobrih duša i krasnih ljudskih bića kojima je stalo jednima do drugih, nemam nekog pretjeranog straha za njih usprkos svim trenutnim problemima. Kad-tad ova momčad će postati opet moćna. Previše je tu talenta i previše napadačkog oružja da se vječno igra u ovakvom grču, a ne postoje obrane koje mogu zaustaviti sve čime ih Thunder može napasti jednom kada taj grč popusti.

Ali, oko jedne stvari se brinem i nju smatram glavnim razlogom zašto je momčad budućnosti zapela u čistilištu. Što ako je Kevin Durant sjajan momak i strijelac, ali i ništa više od toga? Kada je dolazio u ligu, znali smo da će biti velik samo zbog te lakoće zabijanja iz vana kakvu nismo vidjeli još od onih hall of fame sezona Tracya McGradya u Orlandu. Međutim, što ako KD i nije ništa drugo osim novog Tracya?

Uspkros svom talentu, McGrady je još poznatiji po tome što nikada nije prošao prvi krug playoffa. Iako su do toga dovele i ozljede i limitirani suigrači, moramo priznati da Tracy nije imao ono nešto što često znamo opisati instinktom ubojice. Da, kao i Durant i Tracy je znao zabiti koš pobjede i složiti sulude šuterske serije (ova je nezaboravna), ali u tome i jeste poanta.

Šuterske serije ne donose prstenje.

Za biti prvak, moraš biti all-round igrač. Moraš biti u stanju ukrasti ključnu loptu, dodati završni pas, napasti obruč i riskirati ozbiljnu ozljedu u pokušaju da iznudiš dodatno slobodno. Durant, kao i McGrady, ima talenta za sve to, ali, kao i McGrady, predobro se osjeća u ulozi šutera. Toliko su fludini ti njihovi potezi usprkos tim krakatim udovima, toliko su duži od svakoga tko ih čuva, da im je svaki šut tijekom utakmice lagan poput onoga na treningu. I to su šutevi koji u njihovom slučaju nisu loši šutevi jer su rođeni za takvu igru. Međutim, ako nas je povijest ičemu naučila, onda jeste tome da je skok-šut, uz to što je i najljepši individualni potez u košarci, ujedno i obilježje gubitnika. Odnosno, ako gubitnika zvuči previše negativno, potez nedovoljno čvrstog pojedinca.

MJ i Kobe dobili su gomile utakmica skok-šutom, ali još više su ih dobili i drugim elementima igre. Dok ne vidim da Durant može nešto slično, morat ću se složiti da Russell Westbrook ima pravo tražiti pravo prvenstva u ovoj momčadi. Westbrook je spreman ići kroz zid, Durant se još uvijek zadovoljava pokušajima preko zida.

Da, lako je bilo osvojiti SP šutom iz vana. Budimo realni, u pitanju je ipak drugoligaška konkurencija. Ali, za NBA borbu moraš biti i malo lud u glavu, spreman riskirati. Izići iz zone ugode. Westbrook je to očito spreman, izazvati momčad i tražiti od nje više. Durant to još nije, a nije zato što ni od sebe trenutno ne traži više. Westbrook postaje muškarac, KD to još nije.

Opet kažem – ovi momci mogu zaobići zamke ega, redom su u pitanju sjajni karakteri. Ali, sve opet ovisi o tome koliko će Durantu trebati da mu izraste par testisa. Da, mladi su, ali dosta je bilo igranja. Dosta je bilo navijanja i podrške. KD ne može šetati uokolo i tješiti suigrače. Mora ih izazvati da budu bolji. A to može samo ako je i sam spreman preuzeti na sebe odgovornost. Do tada, morat će to raditi Westbrook. Do tada, Thunder će igrati tvrdo i ružno, s puno grešaka, baš kako igra i Westbrook. Na silu, učinkovito, ali ni izbliza lijepo kao što to može KD.

Ova momčad je zatvorena u kavez, a osloboditi ih može samo Durantova eksplozija. Što je više budemo čekali, to su veće šanse da sav ovaj talent i ovaj trenutak koji imaju jednostavno - prođe. Kevine, znamo da si čudo od talenta. Sad još samo moraš dokazati da si lider.

WADE

Uvijek grintam kako mi je puna kapa Heata i toga da je Heat Index uvijek na naslovnici ESPN-a, a onda i sam uvijek imam nešto dodati na račun cirkusa u Miamiu. Jadno. I u isto vrijeme zanimljivo. Poput Sanadera. I da, jebi se Stankoviću, ti i tvoja umišljenost. Ćelavi egomanijak misli kako je cool da dovede nekog apsolutno nebitnog gosta u ovakvom trenutku, kao - svi pričaju o Sanaderu, zabavljaju se, seciraju, e ja ću biti cool, alternativan, pa baš neću. A sve što si tim dokazao Stankoviću je da si najobičniji papak kojem je vlastiti odraz u ogledalu važniji od posla.

Uglavnom, kada je ovo ljeto LBJ dolazio u Heat, većina nas je pomislila kako je spreman biti Pippen. Onda je stigao, krenula je sazona i LBJ je umjesto uloge Pippena odlučio biti šerif. Čak se pokušao i riješiti trenera u napadu panike. Svo to vrijeme jedan čovjek je bio još veće razočaranje. Dwyane Wade je igrao loše, ali to smo mu tolerirali jer smo znali da je ozljeđen. Ono što mu nismo mogli tolerirati je činjenica da je tek tako, bez borbe, prepustio ulogu lidera Jamesu. A Miami je bio njegova momčad. On ima naslov i titulu MVP-a Finala, on je tu bio prvi.

Samo, sad mi je jasno. Wade nije lider koji puno priča. Čak i u onoj šampionskoj generaciji, Wade je bio u pozadini iza Shaqa, Mourninga i Haslema. Wade priča na terenu. Stoga, ako je bio ozljeđen i ako je igrao ovako loše kako je igrao prvu polovinu dosadašnje sezone, zar nije logično da se nije mogao postaviti kao lider i protuteža Jamesu? Kako će mu u facu reći "Ne seri" kad niti je u stanju odigrati obranu niti gađati s više od 25%?

Pa skočimo sada na ovaj najnoviji niz utakmica. Wade je zdrav, spreman i osjeća se dobro. Čim je krenuo s igrama koje smo navikli gledati od njega, krenuo je i Miami. Konačno gledamo momčad kakvu smo očekivali. Ranjivu, definitivno ne spremnu osvojiti naslov ove godine, ali momčad koja će gaziti Indiane ovoga svijeta, a ne gubiti od njih na svom parketu.

I da, sve je to samo zbog Wadea. Jer, dignuvši igru na ovu sadašnju razinu, Wade je konačno progovorio. Na parketu, jedino kako zna. Ovo je moja momčad. LBJ i Bosh su odmah došli u red, posvetili su se radu umjesto priči. Snage su raspoređene. Wade je šef, igra svoju igru, trpa, a vi se podredite sporednim ulogama i radite prljave poslove.

Naravno, postoji još jedan sitan problem. Ako Wade zna pričati samo na parketu, što će se dogoditi u slučaju nove njegove ozljede? Mogu li James i Bosh zadržati ovakvu razinu koncentracije na igru bez Wadeovog smirujućeg prisustva? Ili će opet početi plakati kao primadone kakve jesu? Nekako prije vjerujem da će Wade naučiti biti lider u svlačionici, nego što će ova dva odrasti. U biti, mislim da je to jedina nada za Heat.

IN DIANA JONES

Nakon više od četvrtine sezone jasno je kako uspjeh Pacersa nije slučajan. Naravno, za njega je dobrim dijelom zaslužno i očajno stanje na Istoku, ali, objektivno gledajući i konkurencija je imala iste startne pozicije. Tako da razlika leži ponajviše u tome što su Pacersi od ovo malo talenta što imaju nekako uspijeli složiti momčad.

Evo kako im je to uspijelo. Kao prvo, iako na papiru nemaju predispozicije za momčad koju bi smatrali dobrom u obrani i skoku, oni su to postali. Hibbert je dovoljno pokretan i jak da smeta u reketu, a ključnom se pokazala odluka trenera O'Briena da izbjegava nisku postavu s Grangerom na četvorci o kojoj se puno pričalo te da radije osakati napad kako bi dao ravnotežu momčadi pod košem.

Sva ova drva koje se rotiraju na četvorci donose upravo to, ravnotežu. Napad je na svoj način limitiran, ali za sada daje maksimum. Prvo, u njemu se nalaze tri razigravača, tri igrača koja mogu držati ritam momčadi, a to je itekako važno. Sve ide preko Hibberta, a kada se lopta ima kome spustiti u post, parket se otvara. Ili će Hibbert igrati 1 na 1 ili će poslati loptu vani ili će netko utrčati. Uvijek postoji opcija, nema stajanja u mjestu.

Collison možda nije ništa više od osrednjeg slash 'n' kick playa, ali daje solidne minute, a možda je najvažniji vanjski igrač Mike Dunelavy. Ne samo da drži obrane na petama svojim vanjskim šutom, već i sjajnim osjećajem za pas. Dunleavy ne carini loptu i često je onaj koji daje ključni pas, onaj prvi asist koji vodi do asista za koš.

Čekaj, sad sam upravo naveo tri igrača koja smatram važnima za napad, a ni jedan od njih nije Granger? Kako to? Pa, zato Pacersi i jesu bolji od očekivanja. Jer, sa suigračima koji znaju igrati i drže se sistema, Granger može u miru igrati svoju igru. Zabijati kada i kako hoće, ali i pomoći all-round učinkom. Dok ne siluje i dok radi, svi su na dobitku.

Nakon što si ovako fino zatvorio petorku i stvorio sistem, nije na odmet što imaš i klupu. Brandon Rush je očito shvatio da mu je ovo zadnji vlak za NBA karijeru i pretvorio se u vrlo dobrog šutera (a možda je samo nabavio vrhunsku marihuanu), Ford također želi produžiti život u ligi i igra svoju 1 na 5 igru u za njega idealnoj ulozi back-up playa, a gomila je tu još fajtera zahvalnih uopće na prilici da na ovaj način zarađuje za život.

Nema tu puno talenta, ali sve je idealno. Što nas tjera da postavimo pitanje kako bi se stvari razvijale kad bi Hibbert ili Granger ili čak Dunleavy ispali iz igre na duži period. Samo, zar već i sama činjenica što ih iz takta može izbaciti tek jedna takva katastrofalna situacija, ne govori dovoljno o tome kako su Pacersi ove godine odradili vrhunski posao u svakom pogledu i usprkos svim sumnjama ipak udarili temelj boljim danima. Respect.

KORVER

Kao što ne mogu bez spomena Heata, očito ne mogu ni bez Bullsa. Sjajna pobjeda protiv Lakersa u jednoj čudnoj utakmici (Lakersi su 15 minuta izgledali kao šampioni, nakon čega kao da su zaspali, kao da im se nije dalo odgovarati na sve izazove koje su pred njih stavljali Rose i ekipa) još jednom je pokazala da Chicago već ove sezone moramo smatrati pravim izazivačima.

Osim ako se Durant ne probudi, po meni je Los Angeles još uvijek za klasu iznad svih ostalih momčadi Zapada. Jazz, Spursi i Dallas, ma kako dobro izgledali, ipak imaju tu jednu ogromnu rupu koja ih u eventualnoj seriji već u startu stavlja u ogroman minus (Jazz ne može kontrolirati reket, Spursi nemaju igrača sposobnog nositi momčad kad sve drugo stane, a Dallas nema treću napadačku opciju kojoj možeš vjerovati u ključnim trenutcima).

Na Istoku pak u sličnoj poziciji je Bostona, ali mogu zamisliti da i Orlando i Miami mogu sakriti svoje mane (nedostatak playmakera, odnosno nedostatak igrača zadatka), pa im zaprijetiti. I u tu kategoriju prijetnje definitivno stavljam i Bullse. U biti, smatram ih najvećom prijetnjom.

Kyle Korver je jedan ogroman razlog. Bez problema mogu zamisliti Korvera u playoff seriji kako uništava Magic ili Celticse. Možete se kladiti u barem jednu pobjedu izborenu na račun njegovih trica, jedan trenutak za pamćenje. Čovjek se nije samo izborio za svoju rolu, već pokriva najveću manu Bullsa, nedostatak šutera.

Pogledajte bilo koju utakmicu Bullsa i primjetite kako njegovim ulaskom momčad dobiva jednu drugu dimenziju, kao da prebacuju u višu brzinu. Istovremeno, nema šanse da bilo koja gusta završnica prođe bez njega među pet. Korver ne starta, ali završava. Kao i Kukoč nekada. Uostalom, tako je i bilo i kod Sloana, kada je Korver s jednim Deronom "Imam Muda Kao Da Mi Je Jerry Sloan Otac" Williamsom dijelio ulogu closera.

Mogućnost da jedan šuterski specijalist igra ovako važnu ulogu nije se otvorila samo zbog njegove preciznosti koja pokriva sve minuse. Korver jednostavno nema savjest. Iako na prvi pogled izgleda kao nekakav produkt hrvatske košarke bez mozga, on je totalno neustrašiv u izboru šuta, toliko samouvjeren u to što radi da mu praktički preciznost raste što je situacija teža. Automatsko zabijanje skok-šuta i slobodnih fantastična je osnova, ali Korver je i fajter koji izaziva svaki šut protivnika, mlati se i ne popušta pred nikim. Nije stoper, ali tako se ponaša. I zato ćemo ga se nagledati u finalnoj petorci Bullsa.

Realno, samo je Boozer nešto slabija karika ove sjajne obrane, ali dok je Korver u stanju držati svoju poziciju te dok Noah, Deng i Rose svojim dugim rukama, aktivnošću i borbenošću pokrivaju većinu terena, može se izdržati s dva upitna obrambena igrača u ključnim trenutcima. Uostalom, Thibodeau je pokazao da mu neće biti problem dati prednost Gibsonu zbog obrane ako Boozer stane u onom segmentu igre u kojem je ključan.

Uglavnom, ako svaka utakmica Bullsa u biti počinje i završava onog trenutka kada Korver raširi obrane svojim vanjskim šutom, Boozer je taj koji od svega ima najviše koristi. Čim se obrana širi prema vanjskim pozicijama, Boozer dobiva prostor za zabijati. Međutim, ono što je još važnije, čim ga se krene udvajati, Boozer vraća loptu vani tom istom Korveru. Sad, pametna pick igra je dovoljna za igrati odličnu košarku kada imate NBA talente na raspolaganju, ali još bolje od toga je imati post igru. Unutar-van. Tu zaboravite na prednost obrane. Pick igra se može braniti ma kako savršeno funkcionirala, ali savršeno unutar-van kretanje lopte ne može braniti nitko.

Posebice kada i Rose pogađa tricu za tricom. Ako ovo nije tek nekakav trenutak providnosti, ako je Rose stvarno dodao pouzdan vanjski šut na sve ostale kvalitete, onda Bullsi više nemaju mana. Tricaši Rose i Korver, uz u tom dijelu igre solidnog Denga, čine iznadprosječnu šutersku osnovu. Ova momčad postaje neranjiva.

Time automatski kod mene ima prednost pred Orlandom i Miamiem. Mislim, tu je čak i Noah, čovjek koji je u stanju biti najdominantniji čovjek na parketu bez da zabije koš. Čak ako Rose i ispadne iz ovog trenutnog šuterskog ritma te se vrati igri bez trice, imaju dovoljno.

Korver prijeti iz vani, širi obranu. Boozer prijeti u postu, skuplja obranu. Na takvu igru nema prilagodbe od utakmice do utakmice, treba reagirati u trenutku. I onda kada se protivnik navikne na neki ritam, kada pomisli da ima stvari pod kontrolom, onda Rose krene na ulaze i riješi sve individualnom veličinom.

Bullsi su krcati. Finale Istoka između njih i Bostona bit će sjajna repriza Najbolje Playoff Serije Svih Vremena. Govorim to već dugo vremena, ponavljam to više kao mantru, nadajući se ponavljanju jednog prekrasnog trenutka. Danas se ne nadam, danas sam siguran. Čeka nas nešto specijalno.

CLUBLLESS IN SEATTLE

Veseli me pomisao da bi Seattle opet mogao dobiti NBA klub, ali u isto vrijeme me živcira. Totalno. Više nego činjenica da mi zemlju vode sociopatski lopovi. Jebiga, ako mi je većina sugrađana priglupa, nevažno je tko nas vodi, zar ne? Mislim, ako mi je moj sugrađanin u stanju ukrasti zimski kaput na rock koncertu samo zato što mu je predan greškom, zašto me čudi bilo kakav postupak ovih na vrhu koji ni ne slušaju glazbu? Ljudi su glupi jer misle da je sve u lovi i materijalnom. Ali, Stern nije glup, iako Stern zna da je u lovi i materijalnom puno toga. Samo, kakav god ego imao, kod Sterna je razum uvijek bio jači. Pa kako takav čovjek nije bio dovoljno pametan da shvati da će Hornetsi kad-tad opet završiti u Oklahomi, gdje su onu godinu i pol bili dočekani kao spasitelji? I da jednostavno nije bilo potrebe gasiti klub s takvom povijesti i u takvom gradu kakav je Seattle?

Da nije bilo te potrebe za pozitivnim PR-om (a vezivanje lige uz New Orleans, kojem su svi okrenuli leđa, ispalo je sjajna priča), Hornetsi bi sada bili pred vratima grada gladnoga vrhunskog sporta poput Oklahoma Citya. Ovako, Seattle se spominje kao opcija, ali sumnjam da itko u Seattleu želi napraviti uslugu NBA ligi. Ne nakon igre koju je Stern odigrao u danima selidbe Sonicsa.

Ne, nije problem bila dvorana. Pogledajte koliko godina traje trakavica u Sacramentu, koji ima dvoranu duplu goru i stariju nego je to bila ona u Seattleu. Problem je bio u tome što se na tržištu našao grad željan NBA kluba i ljudi koji su bili spremni na sve da dobiju NBA franšizu. Sonicsi su bili laka meta jer su ispunjavali oba potrebna uvjeta da se zadovolji ekipa iz Oklahome – imali su vlasnika koji je jedva čekao zaraditi neku lovu, plus grad i lokalna zajednica nisu htjeli ni čuti za ucjene NBA lige oko nove dvorane. Sacramento, kao jedini konkurent, ipak ima vlasnike koji ni u ludilu ne žele ostati bez svoje igračke, a samim time i barem vokalnu ako ne i konkretnu podršku zajednice.

Hornetsi, kao najranjivija franšiza, zbog te proklete Katrine nisu mogli nigdje. Trebalo je paziti na ugled lige, usprkos tome što se Oklahoma upravo zbog Hornetsa zaljubila u mogućnost posjedovanja NBA franšize. Da nije bilo tog kretenskog uragana, danas bi Hornetsi bili u Oklahomi, Sonicsi u Seattleu, New Orleans bi živio kao i uvijek sa svojim Saintsima i ne bi se previše uzbuđivao što je nakon Jazza još jednom ostao bez profi košarke, a i svijet nikada ne bi ugledao ove očajne dresove Thundera.

Sad, ja sam se odavno pomirio s tim da se sve poklopilo tako kako je i da je jedna genijalna franšiza jednostavno nestala. Eventualni dolazak Paula i društva u Seattle i povratak Sonicsa zato mi nemaju nikakvog smisla. To nisu Sonicsi, ne mogu to biti dok god Durant igra južnije. Premalo je vremena prošlo da bi nekadašnji navijači tek tako prihvatili potpuno novu momčad.

Opet, ni drugi spomenuti gradovi nemaju nekog većeg smisla. San Diego bi imao smisla kad bi se Clippersi vratili, ali ovakvo gomilanje klubova u Kaliforniji nema ekonomsko opravdanje (ima po pitanju publike i njihova interesa, ali Kalifornija nikada neće izgraditi dvoranu samo da bi neki grad imao profi klub, pa ti ljudi su toliko osjetljivi na svoje zajedničke dolare da nemaju čak ni NFL klub u jednom Los Angelesu, o čemu pričamo). Kansas City ima football momčad za kojom luduje, ima baseball i košarka im nije toliko bitna, pogotovo ne dok imaju toliko uspjeha na sveučilišnoj razini s Kansasom.

Stern treba čisto tržište, novo, koje može monopolizirati, kao što je to napravio u Oklahomi. Stoga mi se od svih opcija o kojima slušam kao jedino logično rješenje nameće Louisville. Uz Kansas i North Carolinu, Kentucky je možda i najluđa košarkaška država, ali iako imaju moćna sveučilišta i indie rock scenu, nemaju ni jedan profesionalni klub.

Louisville nije više mali grad – u američkom stilu spojen s obližnjim gradovima (čak i nekima koji se nalaze u graničnoj Indiani) u veće metro područje, on danas broji više stanovnika i potencijalnih NBA fanova od New Orleansa, ali i Oklahoma Citya i Salt Lake Citya.

Potencijal tržišta ne može se možda mjeriti s onim Seattlea ili San Diega, pa ni Kansas Citya, ali možda je upravo glad stanovnika u stanju napraviti razliku na način koji je to uspijelo baš u Utahu ili Oklahomi.

DUMARS VS MONROE

Oduševio sam se neki dan kada sam vidio da je Greg Monroe konačno startao za Pistonse. Takav talent mora dobiti šansu, kada danas gledam Hibberta kako igra sve sam uvjereniji da i Monroe, koji ima slične kvalitete i koji prije svega zna igrati košarku, može imati svoju ulogu u ovoj ligi. I onda skužim da Greg nije startao zato što je Dumars shvatio da mora razmišljati o budućnosti, već zato što su odmarali Big Bena kako bi ovaj bio što spremniji za utakmicu protiv Toronta.

Ne znam što da kažem. Nisam siguran da li mi je smiješnije to što se netko na ovaj način posvećuje utakmici protiv Raptorsa (i onda je još izgubi) ili što je netko ovako fokusiran na kratkoročni plan. Dumars očito ima problema, čovjek je još pod dojmom naslova osvojenog s odbačenim igračima te valjda i dalje vjeruje da još jednom može napraviti nešto slično.

Samo, jednom u životu ti se sve onako poklopi. Da dobiješ sve igrače koje trebaš praktički bez drafta ili velikih financijskih rizika, samo kroz tradeove. I ne samo da ih dobiješ, već da svi odigraju svoju najbolju košarku prelaskom u tvoj klub. Dumars bi do sada trebao znati da je ova momčad disfunkcionalna. I okrenuti se Monroeu. Ne kao zamjeni za Big Bena, koji već dvije godine priča o odlasku u mirovinu, već kao nositelju igre.

Inače, svi ti planovi o novom podvigu postaju besmisleni. Najluđe od svega, to je jasno svima osim Dumarsu. Igrači su odavno isključili ikakvo zajedništvo, samo čekaju da završi sezona i da krenu dalje. Šteta je zato jedinog čovjeka koji ne ide nigdje i koji se tek uči profesionalnom životu već od prvih koraka obilježiti cinizmom NBA lige. Upornim forsiranjem veterana koji uporno gube Dumars upravo to i radi. Čime samo još jednom ističe svoju kandidaturu za najgoreg GM-a lige. Nije sramota pasti na dno, pogotovo ako se imaš plan opet dignuti. Samo, čini se da Dumars više nema nikakvog plana.

FEAR THE DEER

Sa zdravim Bogutom u postavi ova parola opet ima smisla. Na stranu bezidejni napad i tragični učinci Jenningsa - dok god Bogut caruje pod košem, Skiles može biti zadovoljan obranom. A dok je Skiles zadovoljan obranom, Milwaukee ima šanse.

Ja više ne sumnjam u njihov playoff nastup. Ne, nisam očekivao da će i Salmons i Jennings i Maggette biti ovako neučinkoviti, ali isto tako nisam mislio da će Larrya Sanders još više pojačati zid koji Skiles gradi pod svojim košem.

Rookie je fascinantna nadopuna Bogutu, momak je kopija Ibake, što praktički znači da Skiles sada može računati na dva sjajna blokera u reketu u svakom trenutku. A, kao što znamo, zatvoren reket i kontrolirani skok prva su obilježja kvalitetne momčadi.

Još kada bi dobili nešto od napada, Bucksi bi vrlo brzo bili na lanjskoj razini. Dobrim dijelom i zbog momka izabranog sredinom prve runde za kojega nitko nije čuo do drafta, kojega inače volimo smatrati jednim od gorih ikada. E, zato plaćaš skaute.