LeBron James « ISPOD OBRUČA

15Aug/109

MIAMI

HEAT

Nakon što sam valjda nekoliko stotina puta poslušao genijalni osvrt Dana Le Batarda na osnivanje Osovine Zla u Miamiu (ili, u njegovom slučaju, na početak Operacije Trajne Slobode), i, nakon što se svaki put nasmijem do suza, spreman sam izdvojiti jednu rečenicu kao najdražu. Nije lako izabrati najbolju od najboljih u ovolikoj konkurenciji, ali mislim da će sljedeća izjava biti uz mene cijelu iduću sezonu, sezonu koju ću od starta posvetiti uživanju u svakom porazu Heata (a nije da će ih biti puno):

''He's the best player in the world! But he might not be the best player on this team!''

Ova mudrost sažima svu kompleksnost onoga što su ovoga ljeta izveli Riley i Tri Egosa. Iako bi teško Pat odradio ovakav posao da trojka već unaprijed nije bila spremna na ovakav rasplet, treba mu skinuti kapu na svim čudima koja je napravio oko salary capa. Nitko nikada nije uspio u samo dvije sezone doslovce ostati na 0 dolara, što je njemu uspijelo nakon što je trejdao ne samo Beasleya u Minnesotu, već nakon što je zamijenio čak i pick prve runde koji bi po defaultu zauzimao milju i nešto sitno prostora.

Dobro, radi picajzli treba spomenuti kako je jedan igrač ipak ostao na rosteru, ali Mario Chalmers sa svojih 800 000 dolara otprilike je imao utjecaj na daljni razvoj situacije kao i prosjećni mrav koji kara slona i onda misli da je Dumbov otac. Tako da je pravi gušt pričati o ljetnoj tržnici Heata, jer, doslovno, ne ostaje ti ništa nego ići redom i nabrojati ime po ime s rostera.

Kad je osigurao potpise Wadea, Bosha i LBJ-a za 14 milja u prvoj sezoni, što je kada zbrojimo sve godine skoro 15 milja manje po glavi nego što bi dobili da su negdje uzeli maksimum, Riley se okrenuo slaganju ostatka momčadi. Prije toga, da za vijeke vjekova rasjanimo mit o financijskom žrtvovanju trojke radi igranja zajedno – na Floridi nema nikakvih poreza na ovakav vid ugovora. Nula. Zero. Bruto = neto. U bilo kojem drugom klubu, u bilo kojoj drugoj državi, porez na dohodak odnio bi mu u prosjeku možda 10 posto. Stoga, realno, potpis ovakvog ugovora za Heat ne da nije popust, već je barem jednako ako ne i više nego će igdje drugdje moći zaraditi.

Uglavnom, odmah po završetku showa, Riley se okrenuo ozbiljnom poslu. I dok su mrzitelji tvrdili da nijedna momčad ne može pobijediti sa samo tri igrača, jasno je bilo da u tim njihovim izjavama nije bilo nikakvog ozbiljnog uporišta, te da progovora samo gorčina. Pa naravno da neće ostati samo na tri igrača, a ako itko zna zakrpati ostatak rostera onda je to Riley. U ovaj kasniji dio nisam sumnjao ni najmanje.

Chalmers će ili ostati solidna back-up opcija ili će se vratiti u formu iz rookie godine i čak izboriti ulogu startera. Nevažno, jer napad će ionako kao point-forward, a nerijetko čak i kao pravi play (u rotaciji s Wadeom i Millerom), organizirati James. Drugi play na rosteru je Arroyo, čiji povratak nema nikakvog igračkog smisla, ali je odličan PR potez za klub koji se nalazi u gradu punom Latinosa. Arroyo je ikona u Miamiu, te je njegova pjevačka karijera puno važnija od loših partija koje pruža na terenu. Kad se samo sjetim da su u Salt Lake Cityu jednom davno mislili kako u njemu imaju Stocktonova nasljednika, dođe mi plakati. A onda se sjetim da su mu za partnera na vanjskim pozicijama predvidili Giričeka i počnem se smijati.

Dovođenje Eddiea Housea pak pravi je Rileyev potez. Veteran dokazan u playoff bitkama, idealna dopuna za ono što momčad treba – šuter koji se zna naći u pravo vrijeme na pravom mjestu i zabiti otvoreni šut. Ukratko, Chalmers i House su sasvim dovoljni na jedinici. Već spomenuti Miller će ionako dobiti većinu minuta kao četvrti igrač, te će popunjavati minute ne samo iza Wadea i Jamesa, već i iza dvojice playeva, kako bi trojka Wade-LBJ-Miller imala što više prostora za igrati zajedno.

Ako nekome nije jasno koliko je dobar Mike Miller, to je zato što ga dotični nije gledao kako igra. Jer, bazirati se samo na njegove brojke nema smisla, obzirom da je igrao u dvije očajne momčadi zadnjih godina, Minnesoti i Washingtonu. Miller je timski igrač, igrač zadatka, a u takvim ekipama za takve uglavnom nema mjesta. Dok su ostali nabijali statistiku, Miller je igrao košarku, bilo da je trebalo skakati, razigravati suigrače ili šutirati. Kritičari ukazuju na to da je bježao od odgovornosti u napadu, ne razmišljajući o tome da Mike nikada nije šutirao samo zato jer misli da mora. Miller igra pobjedničku košarku u kojoj se uzima samo kvalitetan šut, inače se lopta šalje do bolje postavljenog suigrača. U mlađim danima, dok su ga još služile noge, zabijao je više jer se odlučivao na ulaza i solo akcije. Danas, svjestan da je prvenstveno šuter iz vana, pomaže na druge načine dok ne dođe u pravu situaciju.

A pravih situacija će pored Wadea i Jamesa biti koliko hoćeš. Ne sumnjam da nakon ove sezone Korver više neće biti najprecizniji tricaš u ligi, jer Miller bi vrlo lako mogao biti iznad te magične brojke od 50% šuta za tri oko koje se vrte samo najveći. Ukratko, samo sa ovih nekoliko potpisa Riley je riješio šuterski dio priče koji je najvažniji kada uzmeš u obzir slash n kick igru koja će u izvedbi Jamesa i Wadea činiti veći dio napada.

O privlačnosti igranja u ovako potencijalno velikoj momčadi dovoljno govori i odluka Jamesa Jonesa da odbije bolju ponudu Spursa (koji ni sami nisu loša momčad) te se za veteranski minimum vrati u isti klub koji ga je nešto ranije otpisao (Riley je u akciji čišćenja salary capa logično odbio preuzeti opciju za još jednu godinu koja bi Jonesa plaćala skoro četiri puta više). Time je čak i Mike Miller dobio zamjenu u slučaju da se opet javi neka od kroničnih ozljeda koje ga u zadnje vrijeme muče.

Sljedeći posao bio je složiti rotaciju na petici, odnosno naći dovoljno tijela koja mogu odigrati nešto što se da okarakterizirati kao obrana. Heat neće imati zatvoren reket, ali s ovim što je Riley pronašao neće biti ni totalno šuplji pod košem. Prijateljstvo Jamesa i Big Z-a rezultiralo je dovođenjem litvanskog veterana na dvije sezone, u kojima će njegov šut iz vana rijetko biti korišten. Međutim, ako i kad dobije priliku, Ilgauskas je i dalje dovoljno visok da smeta u reketu, te i dalje ima dovoljno mekanu ruku da zabije otvoreni šut.

Prva opcija na petici ipak je Joel Anthony, koji se valjda do danas oporavio od šoka izazvanog spominjanjem od strane Jamesa tijekom The Decision. Čovjek nema talenta za igrati košarku u napadačkom dijelu, ali dovoljno je pokretan i svjestan svoje uloge na ovome svijetu da zna kako ionako samo treba zakucati zicere koje mu ostali podvale. Njegova je rola prvenstveno u obrani, a tu se pokazao sasvim sposobnim gurati se čak i s najboljim peticama u ligi. Dok ova dva poteza imaju smisla, vraćanje pokojnog Jaamala Magloirea nema ni malo. Lako za to što više nema vještine centra, Magloire se već godinama i ne trudi, a u tome leži glavna razlika između njega i Anthonya. Nema tog osjećaja potrebe ili pak ponosa u njegovom ponašanju, on je tu prvenstveno zbog 6 osobnih i da bi mogao uživati s klupe u igri zvijezdanih suigrača kao dio showa iznutra.

Nakon što je uvjerio pouzdanog Haslema da mu je bolje ostati doma za manje novca i u manjoj ulozi nego prihvatiti midlevel ponudu Denvera, Riley je riješio i pitanje šestog igrača. Osim što će biti zamjena za Bosha, Haslem svojom obranom i preciznim šutem s poludistance bez problema može igrati u paru s Boshem pod koševima protiv ekipa koje nemaju pravu peticu, čime je još dodatno ojačan jedini slabi dio momčadi.

Dovođenje veterana Juwana Howarda pak samo pokazuje kako ni u Miamiu nisu sigurni tko će od visokih završiti u rotaciji pa dovode sve što mogu ne bi li se ona iskristalizirala sama po sebi. Howard mi se čini kao najmanje realna opcija, on je osigurač u slučaju epidemije ozljeda i profesionalac koji će i dodavanje ručnika odraditi na najbolji mogući način.

Šteta što je zbog njegova potpisa iz momčadi gotovo sigurno otpao Jarvis Varnado, kojega je Riley odabrao u drugom krugu drafta zajedno s Pittmanom i Butlerom. Već ovaj izbor tri provjerena igrača limitiranih mogućnosti bio je znak da Riley cilja na popunjavanje klupe za minimum, svu trojicu je po pravilima mogao potpisati za jedan prosjećni ugovor kasnog pick prve runde. Međutim, kako su okupljanjem Osovine Zla svi veterani naglo postali dostupni također za minimalce, Riley je odlučio dati ugovor tek Pittmanu, potaknut valja spomenutom taktikom okupljanja gomile centara iz koje će, valjda, isplivati rotacija.

Pittmanovo prisustvo na rosteru čini Magloirea potpuno nepotrebnim, te je stvarno šteta što jedna pozicija nije ostavljena za Butlera, koji bi bio solidna zamjena Wadeu. Doduše, postoji još šansa da jedan od dvojca Varnado-Butler ipak završi na finalnom rosteru, ali po zadnjim vijestima iz kampa Heata, nakon ljetne lige prvi favorit za petnaesto mjesto u ekipi je Shavlik Randolph, njihova verzija Briana Scalabrinea, koji ima iskustvo kao jedinu prednost pred konkurencijom. A i uklapa se, kao još jedan visoki igrač, u nade koje Riley polaže u slučaj. Naime, čak 8 igrača u momčadi igra pod košem, i ako odbijemo Bosha i Haslema kao sigurne u rotaciji, te ako zaključimo da je Anthony svojim kvalitetnim igrama u obrani potreban, ispada da se čak njih petero bori za rolu od desetak minuta.

I iz ovoga je očito da Riley, usprkos svim čarolijama koje je napravio u zadnje vrijeme, ni najmanje ne vjeruje svojoj unutrašnjoj liniji i da zna kako s ovom rotacijom ne može protiv Lakersa. Kvragu, jedva će i protiv Bostona i Orlanda, s tim da se u tim dvobojima ipak može nadati kao će napad izvući stvar. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način ova rupa pokrpati dok godine prolaze a naslovi ne dolaze. Ironično, upravo je Riley najveći pobornik teorije da bez pravoga centra nema naslova, o čemu dovoljno govori činjenica da nikada nije htio imati momčad bez dominantnog centra. Nakon Abdul-Jabbara i Lakersa, izabrao je Knickse zbog Ewinga, a odmah po dolasku u Miami poslao je najboljeg igrača u povijesti Heata (do dolaska Wadea), velikog Glena Ricea, u Charlotte u zamjeni za Zoa Mourninga. Svi se sjećamo da se opet uhvatio treniranja tek kad je Shaq stigao u Miami. Stoga, Spoelstra može biti miran – Riley nema namjeru trenirati momčad u koju ne vjeruje u potpunosti. A kako god to ludo zvučalo, u ovu ne vjeruje. Još.

(Mala digresija - sumnjam da će Riley ikad ponovo trenirati, ali isto tako sumnjam da će Spoelstra preživjeti nakon ove sezone, a rješenje se nameće samo po sebi, jedini je problem što je prelogično da bi se ostvarilo - Doc Rivers. Produžio je na još godinu s Celticsima, međutim nakon ove sezone je slobodan. Ima iskustvo rada s tri velika igrača, ima prsten, zna se nametnuti i kao lider i kao jedan od jednakih, u stanju je plesati oko nekoliko velikih ega u isto vrijeme, propovijeda obranu i timsku igru a u napadu vjeruje igračima. Ukratko, on je sve što Miamiu treba.)

Da ironija bude još veća, ne treba nam ništa više nego sjetiti se priča s drafta prije dvije godine. Riley je, uvijek gledajući petice, do nekoliko tjedana prije drafta inzistirao da će Miami drugim pickom uzeti Brooka Lopeza. Kako se draft približavao, suradnici su ga uvjerili da je suludo potrošiti tako visok pick na tromog bijelog centra upitne budućnosti, već da treba uzeti potencijalnog superstara u Beasleyu. Kako legenda dalje kaže, jadni Riley je po prvi puta u životu odlučio ne poslušati vlastiti instinkt, te je izabrao Beasleya. Sjećam se da sam odmah nakon drafta 2008. čitao reportažu u kojoj je sve ovo navedeno, isto kao i da je Riley, i prije i nakon drafta bio nervozan i nesiguran zbog odluke. Tek je nakon izbora po prvi put javno izjavio da stoji iza Beasleya, što je profesionalni stav kojega se držao sve do nedavno, iako je svima bilo jasno kakav je Beasley promašaj.

Što se pak dogodilo s ljudima koji su preporučili Beasleya ne znam (ako ih je i eliminirao, Riley je zasigurno uništio potencijalne dokaze), ali znam da bi već danas ova momčad s Lopezom na rookie ugovoru bila sposobna srušiti rekord Bullsa i osvojiti naslov. Tako da je, eto, i jedini promašaj u Rileyevoj karijeri u biti rezultat toga što je odbio poslušati sam sebe. Ono, može James biti ogromni kraljevski penis, ali uvijek je penis. Riles je jednostavno kralj.

''Riley got everybody, he got 'em all!!! Discounted!!! Gangster!!! Pimp!!! Don!!! Godfather!!! He got 'em all!!! Everybody wanted one of them!!! He got 'em all...''

MARLINS

Zvuči nevjerojatno da je momčad iza koje su već dva naslova Prvaka, iako je osnovana tek 1993., po posjećnosti svojih utakmica sličnija HNL momčadima nego ostatku MLB ekipa. I da, pod ovim HNL ne mislim na nekakvu drugu, poluprofi hokejašku ligu, već na Hrvatsku Nogometnu Ljigu. Čuj to. Ali je istina – ova ekipa iz dana u dan igra pred praznim tribinama.

Za one koji bolje poznaju stil života u Miamiu tako nešto nije uopće čudno. U ovom gradu postoje samo Dolphinsi, jer football je ipak veći od života a samim time i od svih različitih stilova kojima se on živi. Mislim, lani je Heat imao jedva pola popunjenosti kapaciteta čak i u susretima protiv Lakersa i Cavsa, što je bilo van pameti. Sjećam se one jedne utakmice protiv Clevelanda, kada je prvi put glasno rečeno da će i Miami u lov na Jamesa, i kada je Riley u goste pozvao – Jordana i Pippena. I dok su Wade i LBJ briljirali jedan protiv drugoga na parketu, s tribina im je dolazila jasna poruka – samo zajedno možete do naslova. Majke mi, na idućem popisu stanovništva iz ateista vjeru mjenjam u rajlijevca. Kad mogu oni sektaši raelijanci biti priznati, što ne bi i mi?

Uglavnom, Marlinsi su klub s fantastičnom organizacijom koja pronalazi talente i njeguje ih u odličnom sistemu, ali su i klub s užasno malim budžetom jer vlasnik, logično, ne želi trošiti više od minimuma na proizvod koji trenutno nikoga ne zanima. Heat će, doduše, sada imati punu dvoranu svaku večer, ali baseball teško može napuniti stadion čak i u slučaju borbe za naslov. Ako Miami voli pobjednike, zašto je to tako? Zar mrze baseball? Istina je negdje u sredini.

Naime, od osnutka Marlinsi igraju utakmice na stadionu Dolphinsa, u predgrađu Miamia. Kako znamo da su football stadioni kapaciteta u prosjeku od nekih 70 tisuća ljudi, jasno je da se ovih desetak tisuća što ima volje za baseballom uopće ne primjeti. Također, pravim fanovima igre nije nikakvo zadovoljstvo gledati utakmicu na običnom stadionu, jer on po samim svojim gabaritima uopće ne odgovara zahtijevima baseballa. Posebice stoga jer svi drugi imaju te svoje ulickane parkove, koji se natječu u detaljima poput zida od opeka, ukrasnog zelenila, duljine igrališta, prostora za zagrijavanje rezervnih pitchera, a neki su čak ugradili i umjetno jezerce. Svaki park je malo remek-djelo a Marlinsi svoj nemaju. Dok u San Franciscu home run odleti ravno u ocean, kod njih se zabije u praznu plastičnu stolicu na tribini betonskog čudovišta. Tužno.

Međutim, za dvije sezone stvari će se popraviti. Gradi se pravi pravcati park za baseball u centru Miamia, kako bi razmaženim sugrađanima bilo što lakše doći na tekmu. Također, bit će i uvjerljivo najmanjeg kapaciteta u ligi, za 30-ak tisuća najvjernijih, kako bi uglavnom izgledao popunjen i onih godina kada momčad ne bude vrhunska. Ali, kako sam već rekao, obzirom na sposobnost kluba da stvara i pronalazi igrače, takve godine bit će rijetkost.

Ove sezone su na standardnih 50% pobjeda, što je minimum za ovako talentiranu momčad, ali i maksimum obzirom na potpuni nedostatak ambicija. Kada pak konačno odluče da je vrijeme za lov na novi naslov, imaju sasvim dovoljno oružja. Mladi pitcher Josh Johnson ove sezone definitivno je potvrdio da više nije samo talent već pravi as, s jedva jednom dozvoljenom bazom po devetini (bilo zbog udarca ili bacačke greške) i jedva dva dozvoljena poena po susretu, što je fantastična statistika, ekvivalent košarkaškoj obrani koja protivnika drži na 35% šuta iz igre i jedva 80 poena.

Ostatak rotacije nije nešto, Sanchez i Nolasco talentirani su ali i greškama skloni pitcheri, dok je klupa tek prosjećna. Međutim, poanta je da su svi mladi, ispod 30, te da će i u slučaju da ih neka druga momčad odluči preplatiti, Marlinsi vrlo brzo iz sistema dovesti barem jednako vrijedne igrače.

Udarači su solidni, s tim da se opet ističe mladost. Ove sezone u prvih 9 uskočilo je čak troje mladaca, Gaby Sanchez, Morrison i Stanton, od čega su potonja dvojica novajlije. Veterani pritom uredno napuštaju klub. Čak su tijekom prijelaznog roka u Teksas poslali standardno dobrog Cantua, iako su u tom trenutku bili u borbi za playoff. Međutim, kako smo rekli, njih utješne nagrade ne zanimaju, znaju da u Miamiu mogu biti zanimljivi samo s vrhunskim proizvodom.

A taj se neće čekati dugo. Od tri spomenuta mlada igrača, možda tek Stanton ima šanse postati igračina, ali tu su već od prije po mnogima najbolji shortstop lige Hanley Ramirez (možda i najkompletniji igrač baseballa uopće, jednako dobar u obrani, trci i lamatanju), zatim pouzdani home run ekspert Dan Uggla te veteran outfielder Ross. Kad im dodaš dva vanjska mlada igrača također promovirana u zadnjih par godina, trenutno ozljeđenog Coghlana i trenutno u niže rangove vraćenog Maybina (šteta je da mladi talenti sjede na klupi pa klubovi bez problema vraćaju u drugu ligu nekoga tko se već dokazao u prvoj ako ne izbori mjesto u startnoj postavi – Maybin je poziciju izgubio dolaskom Stantona), Marlinsi ne da nemaju problema složiti rotaciju već prije imaju problem izabrati igrače za nju među jednako dobrima.

Kako god, ova sezona je za njih prekrižena, a dok se dođe na novi stadion, klub možda napusti još par veterana koje stvarno nema smisla plaćati u desetcima milijuna kada isti učinak možeš imati za nekoliko stotina tisuća. Za budućnost je jedino bitno zadržati Ramireza i Johnsona, te oko njih onda složiti ekipu koja će barem preko ljeta moći skrenuti pažnju grada s Threetardsa i Dolphinsa.

THE ROSTER OF THREE

More Than A Game (Kristopher Belman, 2008.)

Sjajan dokumentarac o nastanku LeBrona i početku fenomena koji je doveo do The Decisiona, čak iznenađujuće lišen manipulativnih PR tokova i patetike kakvu bi očekivali od Đikone koji je bio direktno povezan s nastankom filma. Vrhunske snimke, u kojima možemo vidjeti LBJ-a kao talenta još od osnovne škole, tu su prvenstvno da ispričaju priču o pet prijatelja iz Akrona koji su godinama vladali srednjoškolskim natjecanjima Ohia. Dokaz da James dolaskom u Miami samo želi još jednom proživjeti svoje najljepše godine u životu, godine u kojima pritisak i biznis od njega još nisu bili napravili Đikonu. Danas je James jednako LRMR van parketa kao i King James na parketu, samo što je eto, van parketa uspio uz sebe zadržati Mavericka, Richarda i Randya (što se pokazalo ne baš dobrim u nekim potezima), dok je na parketu zamijenio McGeea, Drua, Siana i Romea - Wadeom i Boshom. I Joelom Anthonyem.

The Winner Within (Pat Riley, 1994.)

Biblija rajlijanaca, klasik jednako cijenjen u poslovnom kao i u košarkaškom svijetu. Naime, Riley je godinama usput zarađivao i držanjem motivacijskih govora po raznim korporacijama, uglavnom koristeći iskustva iz košarke. Cinik bi pomislio da je ovo tek još jedan self help priručnik, ali daleko je to od istine. Rileyeve poruke duboko su ukorijenjene u košarci te se praktički samo prevode na ostale životne situacije. Pa ako se neki biznismen i razočara, ko ga jebe, mi košarkaški fantaci bar možemo uživati u angdotama iz Lakersa i pogledima na igru jednoga od najvećih umova svih vremena.

The Dan Le Batard Show podcast

Jedini podcast koji pratim a da nije u ESPN-ovoj ingerenciji. Iako se Le Batard vodi kao jedan od suradnika na ESPN-u, te se često pojavljuju u raznim TV emisijama koje možemo pratiti i na ESPN America (najviše u ''PTI'' kao zamjena), njegov originalni posao je ipak onaj voditelja najluđeg sportskog showa u Miamiu a vjerovatno i šire. Lišeni ESPN-ovih PG 13 propisa, Le Batard i ekipa luduju satima svaki dan na teme uglavnom vezane uz lokalni sport. Podcast je kasnije editiran te skraćen na nešto više od sat vremena, što je još uvijek puno ali ionako biram samo one dane u kojima se govori o Heatu. Bit će ovo neprocjenjivi izvor informacija tijekom idućih sezona u kojima će Miami biti glavna vijest svakog NBA dana, jer Le Batard je glavna faca u gradu kojoj ni Riley ni Wade ne mogu reći ne. Apsolutni insider, uz to i opušten i mudar čovjek neopterećen dogmama, i nema sumnje da će prvi reći ako primjeti da nešto ne valja umjesto da se skriva iza nižih strasti, što je postalo uobičajeno na ESPN-u. Ogroman plus je i gomila vrhunskih i relevantnih gostiju, koji se kreću od kolega poput Simmonsa do zvijezda poput Barkleya, a najveća poslastica je što tijekom košarkaške sezone gotovo redovito u emisiji gostuje danas možda i najveće NBA pero, Adrian Wojnarowski.

''Run the point night! One lucky fan gets to run the point every night for the Heat! It helps under the salary cap! The lucky fan gets to keep the jersey!''

Tagged as: Brook Lopez, Dan Le Batard, Florida Marlins, Joel Anthony, Josh Johnson, LeBron James, Mario Chalmers, Miami Heat, Michael Beasley, Mike Miller, Pat Riley, Udonis Haslem 9 Comments

9Jul/103

GEL MASTER

LeVlatkin nastup na ESRTL-u čak i nije bio toliko očajan program. Navijao sam da tip zaplače, ali ipak je izdržao. U biti, u skladu s mogućnostima – dakle, kao netko ne pretjerano obrazovan, ali inteligentan, te kao netko tko u životu nije srcu primio kritiku te je u isto vrijeme egoističan i apsolutno nesiguran – LBJ je objasnio zašto je izabrao Miami. I opet kao i sinoć kažem – nije uopće problem u njegovom izboru, već samo u načinu. Ali da ne vrtimo uvijek isto, mediji su cijelu priču stvorili, ljudi je puše a LBJ je samo dovoljno mlad i blesav da stalno nadolijeva gorivo u ovu zahuktalu mašineriju.

Da nije bilo cijele ove strke zadnjih godina i da se nije stvorila tolika loša krv između njega i dojučerašnjeg mu kluba, bio bi ovo prelazak koji bi definitivno trebalo okarakterizirati kao pozitivan. Iz nekoliko razloga, koji svi potvrđuju da, usprkos nedostatcima, ovi momci ipak imaju posložen dobar sistem vrijednosti.

Prvo, LBJ je odbio ogromnu lovu da zaigra sa svoja dva prijatelja (slobodno ubacite gay konotacije, toliku mušku ljubav i to u Miamiu nismo vidjeli nikada). A kao što nam godine u srednjoj školi i u Cavaliersima mogu dokazati, a i njegova okruženost prijateljima u privatnom životu, James uživa biti dio ekipe. Drugo, James svjesno prihvaća doći u Wadeov klub i očito gleda na starijeg suigrača kao na lidera (taj Wadeov naslov ima puno veće značenje nego smo na početku svega ovoga percipirali) te nema nikakvih problema biti Pippen njegovom Jordanu. Čekaj, kako se sada tu uklapaju priče o egu, narcizmu i sličnome?

Sada ću pokušati stati na kraj ovome jednom za svagda, barem da sebi pokušam predočiti nekakav logičan slijed događaja koji bi cijelu priču iz sfere apsurda prebacio u racionalni svijet. Dakle, James obožava igrati košarku i obožava svoje suigrače. Problemi nastaju kada od njega tražiš da na parketu bude ubojica i prvak, što on nije u stanju. Dodaj tome nezrelost u glavi i uopće taj mjehur u kojem živi i u kojemu je on centar svemira, mjehur u koji se povlači čim nešto nije po njegovome (sjetite se samo komentara nakon ispadanja iz playoffa – umjesto da se usredotoči na zbivanja na parketu, on je već tražio razloge za napustiti klub koji je od njega tražio nemoguće), i dobivaš igrača koji bi da je ostao u Clevelandu definitivno ostao gubitnik – nikada ne bi osvojio naslov, a i nikada ne bi popravio odnose sa navijačima toliko da budu na razini na kojoj bi bili da nikada nije bilo ove priče oko istraživanja opcija. Koju je mudro otvorio još prije tri sezone.

Međutim, zašto bi Cavsi u svemu ovome bili žrtve? Mislim, zašto ne bi i oni snosili dio odgovornosti. Prvo, jer su potpisali taj trogodišnji ugovor pristavši dijelom na sve ovo, cijelo vrijeme slijepo služeći kralja umjesto da bar u jednom trenutku zauzmu stav i pokažu zube. Danas je kasno kukati dragi moj Gilbertu, imao si šanse pokazati zube ranije. Uglavnom, već tri godine se znalo da ovaj trenutak dolazi i da nije bilo cijelog cirkusa sumnjam da bi ičija reakcija bila išta drugo osim pozitivne. Jebote, pa upravo su dva od tri najbolja košarkaša na svijetu završila u istom klubu, zar ne bi trebali sada svu pažnju usmjeriti prvenstveno na to kako će izgledati to njihovo zajedničko igranje?

Znači, na stranu što bi ostanak u Clevelandu od njega napravio idealnog holivudskog junaka (i definitivno bi sinoćnju ljigu pretvorio u pravu epizodu Oprah showa – btw, moram reći da su sinoć veći ego od Jamesa imali svi ljigavci s ESPN-a, od mrtvog Graya koji je očito dignut iz groba nekakvom zombie tehnikom samo da moderira jedan očajan razgovor, do patetičnog Wilbona i do neba umišljenog Scotta koji ima sposobnost da ti uđe u šupak jednim svojim tupim pogledom, i da, upravo su oni najveći zlikovci od svih), ili što bi odlazak u Knickse bio idealan spoj dviju nepostojećih veličina (Knicksi nisu relevantan klub već više od desetljeća, a James bi izgubio barem 8 od 10 serija protiv Magica i Celticsa, dakle o kakvoj veličini točno pričamo), košarkaški gledano samo su dvije opcije imale smisla – Bullsi i Heat.

Heat je ponudio dva bolja suigrača, što jasno govori da LBJ nema problema s time da bude gazda. Ili ima, ali to ćemo tek vidjeti kada stvar krene, za sada ovako teoretski razglabajući možemo se s tim složiti. Očito je i da su Wade i Bosh itekako izrazili želju da im se pridruži dok nekako sumnjam da su Rose (i posebno Noah) visili na telefonima da ga anagažiraju. A, kao što znamo, James voli pažnju.

Također, Miami je osvojio naslov 2006. dok su Bullsi tek zadnje dvije godine opet relevantni. Rose će jednoga dana biti veliki igrač, Wade je već sada jedan od najvećih. Micky Arison nema problema sa trošenjem novca kada je rezultat u pitanju, Jerry Reinsdorf je po tome pitanju ipak malo konzervativniji (opet, ne dovoljno konzervativan da u susretu s Jamesom otvoreno kaže čovjeku da prestane zajebavati sve oko sebe i neka izabere klub). Pat Riley je jedan od najvećih košarkaških umova svih vremena, Gar Forman je anonimus kojim ionako upravlja John Paxson, čovjek koji je htio tući trenera kojega je sam doveo. Spoelstra je možda upitan kao trener, ali ništa više od Thibodeaua.

Izbor Miamia je tako najlogičniji mogući košarkaški potez ako stvarno želite osvojiti naslov. Znam, treba okupiti ostatak momčadi, ali nakon svega tko ima pravo sumnjati u Rileya (Mike Miller je navodno već pristao doći na Floridu)? Uglavnom, svaka čast LeBronu što je ostao dosljedan u izjavama da mu je stalo samo do naslova. Ostaviti novac, prošlost, pa čak i budućnost, samo zbog toga da bi bio najbolji u tome što radiš, to se ne viđa svaki dan. Bravo.

U Miamiu čak ima i šansu sazrijeti kao osoba. Dok su u Clevelandu svi plesali oko njega, ovo je klub u kojem je on definitivno Pippen. Druga banana. Ako osvoje naslov, tko će biti MVP Finala? Wade, nema uopće sumnje. Znači, trebat će podnijeti takav stil igre, nešto drugačije nego što je navikao (a i druženje s Rileyem definitivno bi moglo pomoći da se spusti na zemlju, možda da i shvati da ovo što on i društvo rade, pretvarajući ga u medijsku lutku, baš i nije najbolje za karijeru). Ali, iako sam jučer pisao da možda ova nova generacija nije tako karakterna kao što smo mislili, što ako jesu? Saznat ćemo u idućih pet sezona, zar ne (tijekom kojih bi se mogli negledati sličnih situacija – Celticsi su započeli trend, a društvo iz Miamia je postavilo nova pravila igre – više ne moraš čekati da ti prođu najbolje godine kako bi se podredio momčadi, već to možeš napraviti i u naponu snage).

I tako imamo novi poredak snaga na Istoku. Imamo novu momčad čije utakmice ne smijemo propustiti. Uz sve to, imamo i novog LeBrona. Brand Globalne Đikone odlazi u povijest, a dobijamo uber-Pippena. Definitivno se ne radi o nečemu što se da podjednako eksploatirati (iako, bez brige, ESPN će se zadovoljiti praćenjem Globalne Momčadi što je Miami upravo postao). Taj segment promjene Jamesa van terena, pomaka s njega kao superzvijezde na jednoga od jednakih, bit će jednako zanimljiv kao i sve ono što budemo imali prilike gledati na terenu.

Postoji uvijek šansa da tranzicija u Pippena ne uspije. Postoji šansa da ostane vjeran svojoj skupini van terena i izoliran od ostatka ekipe na parketu. Ali, ako itko ima šansu razbiti tu katastrofalno vođenu kraljevsku farsu, onda su to Wade i Riley. A, ako smo išta naučili i ovoga ljeta, to je da se protiv nekih ljudi nikada ne smiješ kladiti. Stoga, Riley, nemoj čekati da stvari krenu loše da se riješiš Spoelstre. Preuzmi kormilo odmah i kreni u lov na Phila. Jer, jedino je tvoj bimbo dovoljno velik da se ukrsti s Philovim.

Gel-master vs Zen-master.

Može ovo biti novo doba twittera, specijalnih emisija, marketinga, žutila, ludila, ali svi i dalje poštuju Velikane. Uostalom, iz svakoga LeBronova pokreta i iz svake riječi je bilo jasno da, iako ima nesumnjivo veliki ego, ni u jednom trenutku ne misli da Riley ne zaslužuje apsolutni respekt. Momak možda nije obrazovan, ali nije glup. Možda ne živi u stvarnom svijetu, ali poznaje prave vrijednosti. I možda mu košarka nije sve na jedan radnički način na kojem je Durantu, ali definitivno je na jedan malo više buržujski. Where amazing happened. Again.

p.s.

Možda na prvi pogleda prelaz Davida Leea u Zaljev i nije naročito dobra vijest, ali ja sam zadovoljan. Mali odlazi iz dvorane s drugom najboljom publikom u ligi u dvoranu s najboljom. Dakle, isti tren će svojim stilom igre osvojiti sve simpatije i za deset godina će mu umiroviti dres. On, Curry i Monta definitivno su najbolja kombinacija do sada koja je posložena u Oaklandu, dodaj još Biedrinsa pod košem i imaš momčad na koju treba obratiti pozornost. Kada riješe pitanje trenera i vlasnika, naravno, jer do tada će i dalje sve biti u kaosu. Također, ne treba zanemariti ni činjenicu da je Lee bio jedan od najproduktivnijih igrača lige ako ćemo gledati samo brojke (a i mudro je izabrao ekipu u kojoj mu slabosti opet neće dolaziti do izražaja – prije svega mislim na slabašnu igru u obrani), i nema sumnje da će to nastaviti biti u sličnom, slobodnom (nepostojećem) sistemu Warriorsa. Samo napominjem, ako netko slučajno igra fantasy i pita se da li je vrijedan draftanja u drugoj rundi. Jeste.

Tagged as: Dwyane Wade, Gel Master, LeBron James, Miami Heat, Pat Riley, Patov gel, Phil Jackson, Philov bimbo 3 Comments

8Jul/100

BATMAN MANDRAK FANTOM

Smiriti me neces ni tim sjajnim dijamantom
Jer prijatelji moji jesu Batman, Mandrak, Fantom !

Hoće li Pat Riley ovo pjevati Jacksonovom bimbi (naime, taj sjajni dijamant u stihu odnosi se na prsten specijalno napravljen da obujmi Philovo spolovilo) za nekih 6 sati? Tko se boji tvoga prstenja kada su tu Batman (Wade), Mandrak (Bosh - ipak je Mandrak najmanje cool) i Fantom (doduše, možda je Bosh bolja opcija za Fantoma od Jamesa, jer s onim purpurnim trikoićem Fantom je nekako ženskast).

Odmah na početku da odradim ovaj ne-košarkaški dio. Da, navit ću alarm noćas u tri sata, kao da je u pitanju playoff tekma. Dignut ću se i probati nekako pogledati taj jedan sat ničega/nečega. Ne toliko zato što me zanima gdje će LeBron, ne – to mogu saznati i nekoliko sati kasnije, nakon doručka i pozdrava suncu, uz toplu šalicu kave, zavaljen u svoju fotelju pred monitorom. Već samo zato što moram vidjeti kako će to izgledati. Mislim, kužite li vi da je ovo najveće dno na koje će i ESPN i LeBron ikada spustiti (a nije da je mala konkurencija dnovitih trenutaka – mislim da sam upravo i riječ izmislio, dnovito).

Najluđe od svega, sumnjam da i jedni i drugi imaju na umu kako su urnebesno komični. LeBron i ekipa ionako misle kako su svemogući (a na tome im ne možemo ni zamjeriti, sve im se nudi na pladnju pa tako i sat vremena udarnog programa), a ESPN-u je ionako samo do gledanosti. Sve je to u redu, iako mi je malo čak i jadno kako jedan sportaš postavlja uvjete tako moćnoj korporaciji. Ali hej, oni su ga i stvorili zar ne?

Mislim, sumnjam da su LBJ i ekipa oko njega, sve redom prijatelji iz školskih dana od početka imali ovakav plan. Ali s vremenom, kada su skužili da i sportsko novinarstvo u biti nije ništa drugo nego jedan oblik žutog novinarstva, te da se samo žutilo prodaje, zaigrali su igru s namjerom da jednog običnog đikana pretvore u Globalnu Đikonu. Definitivno su u svemu tome zaplivali na jednoj razini kojoj nisu dorasli, što su pokazali svi propusti ovih godina (da spomenem samo onaj najbitniji – mislim, koliko dugo možete reklamirati nekoga kao najboljeg košarkaša na svijetu a da tip nije u stanju dobiti playoff seriju?).

Još tamo u doba dok je LBJ igrao Finale protiv Spursa, ovaj moment nije bio tako izražen, ali kako je vrijeme odmicalo očito su on i društvo počeli slagati cijelu priču koja kulminaciju ima noćas u spomenutom prijenosu. Čak mi je i simpatično da su uspijeli u tome bez pomoći svemoćnih korporacija i skupih savjetnika (iako, tko zna, možda se iza svega ipak krije nekakav vrhunski PR), ekipa iz kvarta koja je na koljena bacila zapadnu civilizaciju. Ludnica.

I ne, stvarno me nije briga gdje će Kralj na kraju otići. Kažem, nije me briga što će reći, niti mi se da secirati razloge zašto bi jedan scenarij imao više smisla od drugoga. Vrijeme je tržnice i normalno je da ljudi mijenjaju klubove. Onda poslije mi fanatici lijepo sjednemo i pričamo o tome kako će u novim sredinama funkcionirati. To je zakon. A to kako će to izvesti i zašto na ovaj način, kažem, to je prije svega vrhunski moment da se čovjek podsjeti u kakvom svijetu živi.

Mislim, noćas ćemo saznati koliko su LeBron i ekipa limitirani. Možda je izbor Jima Graya za voditelja (ja sam mislio da je taj tip odavno negdje u mirovini) namjeran, jer, kao, ipak se radi o čovjeku koji je odradio hrpu ekskluzivnih intervjua, posebice s Kobeom Bryantom, od onih vezanih uz optužbe za silovanje do prijetnji o odlasku iz Lakersa prilikom Kobeove slične avanture kao slobodnog igrača. Ja bih na njihovom mjestu Graya zvao samo ako imam problema sa spavanjem. Sad, možda je Bron fasciniran Kobeom i želi nadmašiti njegove ispade. Možda ne zna bolje, a možda je u pitanju interna šala. Ma ovo zadnje nije sigurno, bit će to toliko patetično da ću za svaki slučaj pripremiti kantu za riganje. Kvragu, ako bude previše dosadno vraćam se odmah u krevet. U biti, najprije ću zaspati u fotelj, zahvaljujući Jimu Grayu.

Ali, okvirno mislim ovo, u vezi LeBronove odluke i nastupa. Jedini način da donekle sačuva obraz nakon svih ovih sranja koja je odradio je da ostane u Clevelandu. S tim da bih ja osobno, da sam navijač Clevelanda, želio da ode jer je, prvo s ucjenama kluba, zatim s odbijanjem potpisa ugovora i sada s ovim cirkusom, uništio svaki normalni odnos koji je imao s navijačima.

Ali, kako nisam navijač Cavsa već NBA lige i u interesu mi je da svih 30 klubova bude donekle kompetitivno, smatram da je ostanak u Clevelandu jedino ispravan. Sve drugo samo će se nadovezati na sve ove loše stvari kojima nas je zatrpao zadnjih mjeseci – od očajnih partija u playoffu, do očajnih PR poteza i globalne đikanije kojom nas zabavlja. Hoću reći da ga uopće više neću moći ozbiljno smatrati košarkašem koji može osvojiti naslov već prelazi u onu skupinu predmeta sprdnje ili prezira, koji su vremenom, zasluženo ili nezasluženo postali Carter, Iverson i ostali.

S tim da je to doba sebičnosti i marketinga, koje je skoro upropastilo ligu, danas u LeBronu dobilo svog ultimativnog predstavnika. Iako smo mislili da je najgore iza nas i da je ova nova generacija vrijedna respekta, zaboravilo smo da respekt treba zaslužiti. A za to treba godina i godina prakse. Još nije kasno. Ali, kažem opet, ako izabere bilo koji drugi put osim Clevelanda bit će prekasno. Dok je u Cavsima, za mene će i dalje biti košarkaš koji sazrijeva i koji možda jednoga dana shvati što je potrebno za biti lider. Sve drugo obećave tek još jednu dugu, bolnu karijeru punu frustracija. Ozbiljno to mislim. Nitko nije takav talent da može samo tako nadići karakter.

A to je ono što imaš ili nemaš. Durant ga ima. Momak je jednostavno produžio sa svojim klubom, bez puno pompe. Zašto i ne bi, ljudi rade odličan posao da slože pobjedničku ekipu. Nitko ne može osporiti da su i u Clevelandu pokušavali isto. Zar to nije jedino važno? Dati sve od sebe? Zar nije važno biti dobar suigrač? Odan prijatelj? John Wooden srećom ne mora gledati što je postao sport koji je dobrim dijelom upravo on ustrojio svojim radom.

Dok James planira osvojiti svijet, znate što radi Durant? Gleda utakmice ljetne lige svoje momčadi. I kladim se da bi dao sve da može zaigrati u njima. Možda bi čak odbio snimati i jednosatni specijal da negdje zahakla. Vidite, zato me sve ovo skupa previše ne frustrira. Jer, postoji LBJ ali postoji i Durant. Samo treba izabrati stranu, ništa više. Zaboravite na idealno. Držite se svojih vrijednosti i zanemarite ono što vas frustrira.

Svi ljudi koje cijenim i s kojima pričam o ovoj temi misle isto. Svi ljudi koje cijenim u NBA ligi misle isto. Svi novinari koje pratim misle isto. Zanimljivo, senzacionalizmom se bave upravo oni nešto kreće pameti, koji nikada nisu u stanju složiti zanimljivo, originalno i dobro argumentirano mišljenje. Nije ni čudo da najviše minuta na ESPN-u ima jedan Broussard dok pravi novinari poput Steina ili Buchera miruju.

Čak se i Bill, inače sklon glupiranju, odmaknuo od cijele priče. Doduše, prije nekoliko sati izašla je i njegova kolumna, ipak treba prehraniti obitelj, ali odradio je to dobro. Praktički, njegova kolumna i sjajni osvrt Wojnarowskog su sve što čovjek treba pročitati da shvati što se događa. Ako je u stanju, naravno. Ako je Broussard, onda neka i dalje izvlači nepostojeće priče na račun neprovjerenih citata nebitnih izvora.

Uglavnom, od sutra će (nadam se) iza nas biti jedan od napornijih prijelaznih rokova ikada i tada se možemo vratiti u normalu. Razmišljanjima o igri i tome tko je bolji na parketu a ne u marketingu.

Dakle, tradeovi.

Riley je odradio očekivano, možda i iznad očekivanoga. Iako se vjerovatno i on malo usrao nakon što su zaredale priče o Chicagu (obitelj i djeca ipak nisu stvari s kojima se zajebava, tako da ne vjerujem baš da je Wade time htio samo skrenuti pažnju na sebe), ovakav scenarij ipak je odavno očekivan. Wade je na kraju sezone rekao da ostaje i da će pokušati sve da dovede barem još jednoga vrhunskog igrača u klub. Misija uspjela.

Bosh je najbolje rješenje na tržištu. LeBron mora imati loptu da bi iskoristio svoje talente, Wade također, tako da spoj njih dvojice ne bi nužno rezultirao maksimalnim učinkom (iako mi je glupo govoriti u prošlom vremenu obzirom da je stvarno sve moguće s Kraljem, pa tako i da uzme manje novca da zaigra u Miamiu – mislim, zar itko ima pojma što je tome čovjeku u glavi?). Boozer bi ipak bio preplaćeni nabijač brojki, Amare niti to (navodno je i sam Wade stavio veto na njegov dolazak, i to još tamo na kraju prijelaznog roka tijekom sezone kada je Steve Kerr opet bio nudio Amarea na sve strane).

Bosh je ubojitiji od ubojice, a to mišljenje temeljim prije svega na kilometraži. Boozer je svoje najbolje godine ostavio iza sebe, a i Amare iza sebe ima već toliku povijest bolesti da je uopće besmisleno uspoređivati ga s Boshem. Drugo, Bosh je sam samcat izborio svoju poziciju all-stara, dok su za karijere Amarea i Boozera dobrim dijelom zaslužni Nash i Williams. Ćovjek je vrhunski talent, tu nema spora.

Imamo i dosta dokaza da je Bosh poprilično mekan igrač, ali zar su Boozer i Amare oličenja čvrstoće? Pazite, govorimo o ovogodišnjoj ponudi, dakle tu nema rasprave da je Bosh definitivno nešto posebno među visokim igračima. Makar ne bio ništa više nego mlađa verzija Boozera (odličan šuter iz vana nakon povratne, solidan skakač kojemu treba prava petica iza leđa), ipak je – mlađa. Dovoljno.

Uglavnom, ne sumnjam da će s igračem Wadeovih kvaliteta odigrati najbolju sezonu karijere. Njihova igra dva na dva odlična je osnova za slagati momčad, i u biti tek nas sada čeka prava poslastica, treba pratiti kako će dobri stari Riley oko ovakvoga temelja složiti ostatak rostera (ne zaboravite da je samo on mogao izvesti ono što je napravio Heat 2006. – nitko od nas smrtnika nije očekivao da će Jason Williams, Gary Payton, Toine Walker i James Posey biti tako dobra pratnja Shaqu i Wadeu).

Wade i Bosh doduše tek trebaju dokazati da su najbolja 1-2 kombinacija u ligi. To su još uvijek Kobe i Gasol, ali Wade i Bosh definitivno imaju potencijal da ih prestignu. Kvragu, čak i stilovima igre liče jedni na druge – Wade je kompletna dvojka, all-round monstrum koji sam samcat može nositi momčad poput Kobea, dok je Bosh super-talentirani visoki igrač koji zna sve o košarci osim kako pobjeđivati. E, tu na scenu stupa Kobe/Wade i preuzima taj teret na sebe, s tim da će i Bosh vjerovatno, poput Gasola, iz svakoga poraza izađi jači. Ne zaboravite da smo još prije dvije sezone Gasola smatrali tetkicom. Tko mu to može reći danas nakon 67 skokova u napadu u sedmoj utakmici Finala?

Uglavnom, Riley ima svoga Kobea i Paua. Sad još samo treba negdje izmisliti Rona, Bynuma, Odoma, Fisha. I Blakea. Ono, želim reći da neće biti lako i neće biti ekspresno, ali i najteži put započinje prvim korakom. Miamiev prvi korak je poprilično velik, i to je ono najvažnije ovoga ljeta. Ovo je projekt, nikako nešto za jednokratnu upotrebu.

Još bih se malo zadržao na Boshu. Prvo, gomila izjava, i to njegovih a ne samo iz nekakvih anonimnih izvora, govorila je o tome kako Bosh želi maksimalnu lovu. I to iz dva razloga, kako bi nešto ostavio Raptorsima i kako bi nešto više dolara donio sebi. Oba razloga su razumna. Međutim, Raptorsi su očito bili spremni pristati na trade u Houston koji bi im donio nekoliko zanimljivih igrača, a Bosh je uporno odbijao svaku pomisao na povratak u Teksas. Mislim, stvarno me zanima zašto tip ne želi doma. Da li se ipak boji pritiska? Da li je to razlog zašto je pristao uz Wadea? Što je s onim pričama da želi svoju momčad?

Ispada da je Bosh ipak razumniji nego što smo mislili. Ili je totalni mekušac koji se nakon nekoliko večera s Wadeom prepustio struji, što samo potvrđuje teorije onih koji ga smatraju gubitnikom. Kakogod, bio razuman ili gubitnik, našao sa u najboljoj mogućoj situaciji. Očito da nema problema s tima da bude Robin Wadeovom Batmanu, a to je jedino bitno. Naravno, sada je idealan trenutak da spomenem fantastični Shaqov komentar na evenutalno udruživanje Bosha, Wadea i LeBrona u Miamiu. Naime, tko je u tom slučaju Robin? Shaq je to na svoj specifičan način lijepo rekao – Wade je Batman, James je Robin a Bosh je – Bat Girl.

I da, ako dođe u Miami LBJ je definitivno Robin. Kako se to uklapa u brand Globalne Đikone? Vladaš svijetom a nisi u stanju kontrolirati ni vlastitu momčad? Mislim, biti nasljednik Scottiea Pippena nije ni približno ravno kraljevskoj tituli.

Ispada da su jedini gubitnici u cijeloj ovoj situaciji Bullsi. Knicksi su ionako propalice, tako da dolazak Stoudemirea i ne-dolazak LeBrona ne znači previše (iako, kad čovjek dobro razmisli, za Đikonu jedino Velika Jabuka može biti dovoljno velika), osim što bolno podsjeća na dane kada je u NYC sletila jedna druga eksplozivna četvorka sklona ozljedama iza koje su bili najbolji dani i koja je također napustila Arizonu radi Gothama. Da, dobri stari McDyess je poput Amarea želi u New York bez obzira na sve, da bi na kraju postao tek jedna u nizu propalih investicija Knicksa u eri poslije Rileya i Ewinga.

Ali Bullsi, oni su se odrekli dobrog dijela momčadi ne bi li nekako napravili prostora za potpisati barem jednog slobodnog igrača (može li se ikako vratiti Kapetana Kirka i potencijalnog novog Ibaku?). Kako su im svi izgleda zbrisali (po meni su se od prvog dana trebali koncentrirati samo i isključivo na Bosha, koji im igrački savršeno odgovara, umjesto da plešu oko LBJ-a), ostao im je Boozer i to po poprilično povoljnim uvjetima (nije valjda pristao na manje samo da bi ostalo dovoljno i za LBJ-a? – odgovor na to i slična pitanja slijedi uskoro na ESRTL-u). Što nikako nije loše rješenje, ali kada pogledaš koliko su svih ovih godina igrača Bullsi uokolo posijali pripremajući se za ovaj trenutak (Sefolosha i Salmons dobro bi došli za zakrpati tu rupu na dvojci, posebice sada kada se i Ray Allen odlučio vratiti u Boston), definitivno ne možemo reći da su napravili posao. Odradili su taman za prolaznu ocjenu.

Kako je Utah Jazz nakon smrti Millera u štedljivom raspoloženju (otpustili Brewera, čekaju s Korverom i Matthewsom), sign & trade očito ne dolazi u obzir. Bolje po Bullse, u svakom slučaju, koji sada ostaju sa solidnom momčadi, spremni za korak naprijed. Boozer je, na kraju krajeva, upravo onakav igrač pod koševima kakvoga čekaju već godinama, netko tko može zabiti i rasteretiti vanjske igrače.

Znači, manje-više sve je ispalo očekivano, neke ekipe su se poboljšale, ali nije se desilo ništa revolucionarno. Hm. Obzirom na ovoliku dramu, cijela ova priča definitivno zaslužuje eksplozivan kraj. Kvragu, koliko god mi se to gadi priznati, James u Miamiu definitivno bi promijenio sve. Em bi se po prvi put dogodilo da tri tako mlada igrača odustanu od stalnog busanja u prsa kako bi igrala zajedno košarku. Em bi se svi odrekli novca (nije da ga nema dovoljno, ali malo je tko do sada ostavio na stolu 20-ak milja). U biti, ispada kako cijela ova priča oko Miamia donosi svima iskupljenje za sva maltretiranja koja su nam priuštili.

Baš zato nekako mislim da ništa od toga. Ne želim floridske Celticse, tri velikana koja to još nisu, okupljena oko svetog cilja. Ne želim ni LeBrona vjernog svome gradu kao što je to Durant. Ma ne želim da itko od njih ispadne pozitivac.

LeBron u New Yorku. E to ima smisla – budući najomraženiji košarkaš na svijetu u najarogantnijem gradu na svijetu. Kao stvoreni su jedno za drugo. Može, to je opcija za koju navijam. I još jedan dodatni razlog da se dignem u tri.

Tagged as: Amare Stoudemire, Carlos Boozer, Chris Bosh, Dwyane Wade, Kobe Bryant, LeBron James, Miami Heat, Pat Riley No Comments

5Jul/102

MAXIMUS FOR LIMITUS

Svi smo očekivali da će Kralj James biti taj koji će prvi potpisati novi ugovor nakon čega će se sve ostalo odigrati lančanom reakcijom. Pokazalo se pak da je prvi potez povukao Joe Johnson i time postavio nova pravila igre. Mjesecima se priča u prazno kako će Joe za LeBronom ili za naslovom ili za Wadeom, bla bla, a nitko nije uzeo u obzir činjenicu da Johnson ide za lovom. To je ona vječna priča – ako se glasa kao patka i hoda kao patka, onda je – patka. Joe je napustio Sunse, nekada momčad budućnosti, kako bi uzeo novac u Atlanti. Zašto bi itko očekivao da ostavi novac na stolu kako bi išao u New York? Ili kako bi možda osvojio naslov u nečijoj sjeni, iako je drugi razlog prelaska u Atlantu iz Sunsa bio i taj što je htio momčad samo za sebe?

Evo zašto je bilo očekivano da ostavi novac na stolu - zato jer je bilo logično pretpostaviti da ga neće ni biti. Osobno sam mislio da će se Hawksi okrenuti nekakvim promjenama i da ni u ludilu neće Johnsonu ponuditi maksimum, te ga na taj način natjerati da potraži utjehu u Chicagu ili New Yorku. Međutim, u Atlanti su se odlučili vjerovati kako je bolje imati vrabca u ruci nego goluba na grani – čemu slagati novu momčad kad već imaš na okupu četvrtu ekipu na Istoku te ti ostaje nada da će u idućih 3-4 sezone u nju na neki način sletiti taj jedan igrač koji će napraviti razliku. Hawksi imaju mlade krvi koje itakako obećava (Teague, od ove sezone i Crawford mlađi) ali njih dvoje u najboljem slučaju zamijenit će Bibbya i Crawforda starijeg. Taj igrač koji bi mogao napraviti razliku mora biti centar koji će stići u nekakvom sign'n'tradeu, obzirom da su pretrpani garantiranim ugovorima. Dok ga čekaju, ostaje im se samo nadati da će Johnson opravdati barem mali dio ugovora. Ja mu tu lovu ne bih dao nikada, ali razumijem da je strah od ponovnog pada na dno jači. Ima nešto smirujuće u osrednjosti. Ali, ima i nešto uznemirujuće u tome što je limitirani igrač kao Joe, granični all-star i potencijalna sjajna druga banana, kroz karijeru uredno dobivao maksimalne ugovore te ih potpisivao. Što je s pričama o pobjeđivanju? Zar je i danas, kada su najbolje godine iza tebe, važnija lova i status od mogućnosti da za pišljivih 20 milja manje igraš u Bullsima i boriš se za naslov? Je, kada si Joe i kada si očito svjestan toga da u biti nisi u stanju napraviti razliku nigdje. Da je završio u Bullsima, Johnson bi morao opravdati ugovor sjajnim partijama u playoffu protiv ne samo Salmonsa, već i protiv Piercea, Redicka i Jamesa. Ovako, može mirno ostati u Atlanti, te bez pritisak i dalje biti ono što je. Limitirani igrač vrijedan maksimalnog ugovora (čisto da spomenem, Johnson će zaraditi 80 milja više od Salmonsa za godinu više - zar to nije malo suludo ako ćemo se sjetiti kako su igrali jedan protiv drugoga u nedavnom playoffu?).

Međutim, najbitnija stvar u cijeloj priči je ta što je, uzevši maksimum, Johnson jasno zacrtao put ostalima. Lova se ne ostavlja. Svatko tko misli da će LeBron, Bosh, Boozer i Amare uzeti manje novca da bi se borili za naslov je naivac u rangu najvećih Hlebinaca. Doduše, Amare i Knicksi su se izgleda već dogovorili oko maksimuma, te je perverzna medijska mašinerija Gothama već krenula u proizvodnju novih dimnih zavjesa za iduću sezonu, s pričama o Parkeru i Anthonyu, da se skrene pažnja s još jednog poraza Knicksa, koji očito nikada neće shvatiti da se momčad gradi vremenom i pickovima a ne arogancijom i glupošću.

Kad sam se već dotakao New Yorka, ono što želim da im se dogodi je Tony Parker. Naime, još dok sam slagao potencijalne tradeove u ESPN-ovom Trade Predictoru, najteže mi se bilo odlučiti kamo bi poslao Davida Leea. Kako su Spursi prisiljeni na promjene ne bi li ostali pri vrhu, a svi znamo da Tony Longoria neće produživati ugovor jer je uškopljen u najboljem Beckhamovom stilu i ide tamo kamo Evica kaže, jedino što im ostaje je trejdati Parkera što prije kako bi dobili nešto zauzvrat. New York je zasigurno grad u kojem bi Eva radije sjedila uz parket od San Antonia, pa zašto onda Knicksi i Spursi ne bi jednostavno zamijenili Leea i Parkera? Iz onih podataka koje sam pronašao, ovakav trade nije vjerojatan jer Spursi nisu mišljenja da Lee vrijedi svotu koju bi mu morali plaćati, a osobito ne u Popovom sistemu. Štogod. Neke stvari su prelogične da bi se dogodile - Parker bi dao D'Antoniu potrebnog playa, Knicksi bi si kupili godinu mira te bi dobili priliku ipak složiti respekta vrijednu ekipu dogodine kada se riješe Currya, a David Lee bi Spursima dao double-double mašinu pod košem kojoj leđa i dalje može čuvati Timmy, dok bi Parkera zamijenio George Hill. Plus, ne sumnjam da bi Knicksi bili spremni dati nekoliko pickova prve runde, tamo negdje oko 2020.

Kad sam već počeo s nagađanjima, da kažem zašto mislim da će na kraju u Dallasu završiti i Ray Allen i Shaq. Zato što je Dallas poput groblja slonova, svi veterani tamo odlaze umrijeti. Ne znam kako će to izvesti, možda će Rayu dati midlevel a Shaqu veteranski minimum ili bi-annual, možda neće, ali iako mi je Ray najdraži igrač ikada, ne želim ga više gledati u Bostonu. A kad sam već kod toga, ne želim ga gledati ni u jednoj momčadi koja ima budućnost, dakle ni u Bullsima, Thunderu (iako znamo da mu Presti nikada ne bi dao lovu), Clippersima, Rocketsima i tako dalje.

Boston se mora pojačati a za to mu ostaje samo midlevel opcija i mora je mudro iskoristiti. Pogledajte što nam ostaje na tržištu i recite mi ima li boljeg igrača za Celticse od bijelog Raya poznatog i pod imenom J.J. Redick? 30 milja za njega imaju puno više smisla nego za Allena, i iako će Orlando odgovoriti na svaku ponudu, ako bi Redick izrazio želju za odlaskom sumnjam da bi ga itko pokušao zadržati na silu. Naravno, sad već pričam gluposti, iz svega što znamo logičan je Redickov ostanak u Orlandu – em se vlasnici Magica ne boje trošiti, em se J.J. pokazao kao ultimativni suigrač i pametan momak koji neće tek tako napustiti klub. Nije da želi pobjeći iz momčadi prikovane na dno, zar ne? Kvragu, izgleda da Ray ipak ostaje Celtic.

A po novim glasinama čak bi i Sheed i dalje ostao Celtic, sada kada su svi ostali odlučili da se vraćaju. Jadni Ainge, taman se ponadao da bi mu njegov ugovor mogao donijeti neko dodatno pojačanje sa strane (već su poslali upit Sunsima za Barbosu čijega ugovora bi se Sarver riješio dok kažeš Nash). Ovako će izgleda morati produžiti ili s Tonyem Allenom ili s Robinsonom, uz eventualno dovođenje Rajabelle, Brada Millera ili Kurta Thomasa. Navodim ove veterane tek tako, iako je Brad navodno bio na razgovoru u Bostonu, jer ne mogu dočekat vidjeti gdje će se skrasiti.

Kad sam već kod toga, evo liste top 5 ljubimaca ispodobruca.com koji su potpuno slobodni igrači i samo čekaju da im netko omogući da prehrane obitelj:

1. Brian Scalabrine (valjda će netko tko slaže novu ekipu shvatiti njegovu vrijednost u svlačionici, u pretežno crnom svijetu on je komični predah, ekvivalent onome što su u pretežno bijelom svijetu Chris Tucker ili Chris Rock)

2. Craig Smith (kad će više završiti u momčadi koja je važna kako bi svi vidjeli o kakvom se borcu pod koševima radi?)

3. Adam Morrison (tko će se upecati na mogućnost da ipak ima nešto u njemu?)

4. Steve Blake (čekaj, njega su već zakaparili Lakersi, što reći nego da Kupchak zna posao)

5. Mike Miller (ako je istina da ga interesira ponuda Clippersa, onda ga se odričemo te ovdje upisujemo Udonisa Haslema u kojem ima još dovoljno vatre i kvaliteta za pomoći pravoj ekipi)

Prije nego se pogubim u ovim kombinacijama, koju su da istaknem puno slađe od nagađanja gdje će završiti LeBron, još par riječi o - LeBronu. I tako je Kralj prekršio obećanje da će do danas donijeti odluku, sada čeka do četvrtka, točnije do službenog početka potpisivanja kada ćemo doznati i iznos salary capa dogodine. Tko zna, možda čeka da se sve druge pozicije popune pa da mu ne preostane ništa drugo osim ostanka u Clevelandu.

Ionako su se u razvoju stvari oko superzvijezda javila dva puno važnija motiva od LeBronove neodlučnosti aka maksimalnog iskorištavanja medijske pažnje kako bi si dodatno pojačao brand. Naime, Wadea smo svi uzeli zdravo za gotovo u Miamiu, međutim zbog obiteljskih razloga Bulls se opet vraćaju u prvi plan. Prva misao - Wade i Rose nisu idealna kombinacija, ali su svakako bolja od Jamesa i Rosea. Ali, razmislimo, hoće li Dwyane imati snage ostaviti iza sebe klub u kojem je doslovno sve kako bi bio bliže djeci i kako bi se skrasio u rodnom gradu? Ili je i ovdje u pitanju stvaranje nečega iz ničega? Naime, Wade je odavno odlučio da između sezona živi u Chicagu, i već odavno je kupovinom nove kuće krenula priča o njegovom mogućem prelasku u Bullse. Međutim, kako je vremenom pokazivao da nema namjeru napuštati Miami, logično da su se lešinari okrenuli tajnovitom Jamesu koji puno bolje manipulira s njima. Sad je taj novi motiv razvoda i djece u igri, ali, ako se ne varam, Wade je dobio skrbništvo nad djecom te će ona ionako biti s njim, bilo u Miamiu bilo u Chicagu. Mislim, definitivno ima najviše razloga od svih razmisliti o preseljenju (LeBron ostaje doma, Bosh se vraća doma, pa što ne bi i on, kad je takav trend) ali sve su to nagađanja bez činjenica koja bi ukazale na mogući rasplet. Ipak, sama mogućnost nas tjera da se pitamo što ako Heat ostane bez ičega, da li će Riley otići u mirovinu ili će ostati na čelu momčadi koja će muku mučiti da skupi 13 pobjeda?

Druga stvar oko koje se šuška je nestrpljenje Raptorsa da zaključe posao i dobiju nešto zauzvrat prilikom Bosheva odlaska. U pitanju su vjerovatno sitni pritisci na Bosha kojima mu se daje do znanja da pristane na povratak u Teksas, ako misli dobiti maksimalan ugovor koji želi. Kako postoji već popriličan broj situacija koje potvrđuju da Bosh baš i nije lud za povratkom doma, možda cijela priča o sign'n'tradeu pukne zbog nemogućnosti dogovora. Ali, obzirom da Houston stvarno ima sve potrebno da zadovolji i Toronto (igrače, talent i ugovore) i Bosha (jedina momčad u kojoj bi definitivno bio prva opcija, a da ga već čekaju spremni igrač broj 2 i broj 3 – Ming i Martin), njegov ostanak na Istoku za manje novca i u goroj situaciji bio bi pravo iznenađenje. Kao što je Joe Johnson pokazao, igrači svjesni vlastitih limita uvijek će pokušati zgrabiti maksimum. Bosh nije glup momak, tako da je valjda svjestan da nije u rangu s Wadeom i Jamesom. Zašto bi pristao na manje i život u sjeni kada može imati (skoro) sve?

U ovom čekanju do konkretnih događaja, da ne bi pričali samo u prazno, evo i nekoliko činjenica.

Trent Plaisted, drvo koje je upravo odigralo sezonu u Zadru, pokušat će upasti u NBA na ljetnoj ligi, i to u dresu Sixersa. Obzirom na ono što smo vidjeli u dresu Zadra, šanse za tim su jedno 598 puta manje nego da Urugvaj osvoji SP.

Jedno pak drugo drvo potpisalo je za Netse. Šokiralo me da nitko nije izabrao Briana Zoubeka na draftu, mislim da kraj svakakvih igrača čija imena su pročitana u drugoj rundi prava petica koja je upravo osvojila naslov s Dukeom, koja fizičkom igrom pod košem podsjeća na Brada Millera i koja je odličan skakač, nije smijela biti zaobiđena. Tu grešku su ispravili Netsi, potpisavši ga za nekakvu siću. Eto ti drafta – pola igrača izabranih u drugoj rundi nikada neće vidjeti ligu, a Zoubek je oklonim putem već započeo svoj profesionalni put za kojega ne sumnjam da će trajati dok god koljena dozvoljavaju. A Netsi su bez puno muke riješili pitanje back-up Lopezu.

Samo me čudi jedno – Jazz je tako dozvolio da im pobjegne još jedan potencijalni igrač koji može zatvoriti reket, bijelac uz sve, te me baš zanima na koji način misle zakrpati rupu koja će nastati kada ode Boozer? Plaisted u Jazzu, koji je koeficijent?

Možda će se ugledati na Sunse, koji su u tipičnom Sarverovom škrtom stilu Amarea brzinski zamijenili Hakimom Warrickom. Ono, ni on ne igra obranu niti skače, a može zabiti s poludistance kao i Amare. Praktički, sve ostaje isto, samo što umjesto čovjeka koji može zabiti 40 u playoff utakmici sada imate drugoga koji će zabijati 10 (možda i nešto više uz Nasha). Ono što je Sunsima ipak najvažnije je da će umjesto 20 i nešto imati 4 i nešto milje plaće. Jeiii.

I još za kraj da spomenemo kako je jedan od ljubimaca bloga, Sergio Rodriguez, mudro odlučio vratiti se u Španjolsku. Mali ima talenta, ali kada se nije u drugom dijelu sezone uspio nametnuti kao play u Knicksima, i to u sistemu koji je kako stvoren za njega, očito je da niti mentalno a niti fizički nije NBA materijal. Šteta, njegovo trčkaranje, asisti i povremena luda trica od prvog dana u Portlandu napravili su od mene fana, ali nije sve ni u stilu, treba malo i sadržaja. Pa gdje ćeš onda boljeg kraja još jednog posta o tržnici nego sa Sergiom, jer i tržnica je na kraju poput njega – puno se zuji a meda nigdje.

Tagged as: Amare Stoudemire, Brian Zoubek, Chris Bosh, Dwyane Wade, J.J. Redick, Joe Johnson, LeBron James, New York Knicks, Rasheed Wallace 2 Comments

2Jul/102

GAY IS M’KAY

Paliti novac uvijek je bila specijalnost NBA klubova, a početak ovogodišnjeg tržišta slobodnih igrača ničim to nije opovrgnuo. Dok čekamo da tijekom vikenda LeBron donese odluku gdje će, nakon čega će se lančanom reakcijom i sve ostale uloge podijeliti, imamo prilike gledati jedan od najurnebesnijih početaka prijelaznih rokova ikada.

Rudy Gay je u konkurenciji Amira Johnsona, Drewa Goodena i ostalih koji su preko noći postali midlevel igrači, jedina klasa. U biti, kad bi realno sagledali stvar, Gay je baš jedan midlevel igrač, sredina kvalitete. Ne možemo osporiti da će jednog dana možda biti i all-star, ali ako su danas LBJ, Durant i Carmelo vhu ponude na njegovoj poziciji, Gay je definitivno nekoliko stepenica ispod.

Samo što u perverznom NBA svemiru, u kojem se novac mora okretati i u kojem je važnije biti na pravom mjestu u pravo vrijeme nego posjedovati određene kvalitete, nema dovoljno vrhunske klase te će oni klubovi koji si ne mogu priuštiti nešto slično morati preplatiti osrednjeg igrača. Da je kojim slučajem Memphis odlučio čekati s ponudom ugovora Gayu, našlo bi se više nego dovoljno klubova koji bi mu ponudili brdo novca. Sad, kako su u Memphisu očito bili spremni izjednačiti svaku ponudu, pitanje je čemu žurba?

Reći da mi se ovaj ugovor sviđa bilo bi pretjerano, ali je jedini od svih do sada kojega razumijem. Memphis je mali, nebitni klub koji muku muči s publikom ali još više s imidžom kojega ima u zajednici. Mislim, nakon onoga trade s Lakersima u kojem su se odrekli Gasola praktički su sprdnja cijele lige i fanova uopće. Da su se odlučili kockati s Gayem, odnosno da su čekali nečiju ponudu da postavi uvjete igre, ne bi dobili ništa. Tržište je takvo da bi Gayu netko sigurno ponudio maksimum, stoga zašto sve ne riješiti odmah na početku te uz maksimalan ugovor ne poslati i poruku potencijalnim fanovima – mislimo ozbiljno.

Sam Gay ionako nema izbora. Iako je prošle sezone bio poprilično nezadovoljan ponuđenim ugovorom (koji je bio puno realniji za igrača njegova ranga) te je odbio potpisati produženje mudro se odlučivši za istek rookie ugovora, dok je god Memphis spreman platiti maksimum on nema kamo. Osim da radi probleme i spali mostove za sobom tražeći trade, ali očito u pitanju nije takav tip. Što u neku ruku možda znači da je Memphis ipak dobio igrača koji može puno bolje i koji će, ako ništa drugo, barem pošteno odrađivati svoj posao.

Dok je Memphis napravio ono što je morao, uloživši novac u momka koji je već dobar i može biti samo bolji, potezi ostalih potrošača nisu ni najmanje jasni. Zašto je već prvi dan prijelaznog roka odrađeno ovoliko midlevel poslova nije mi jasno, ali sezona pojačanja za Milwaukee i Toronto je već gotova. Osim ako ne bude kakvih tradeova, oni su svoje midlevele potrošili, te im praktički ostaje još taman toliko mjesta na salary capu da potpišu svoje draft pickove i dovedu poneku popunu za dno klupe.

Naravno, i dalje imaju prava na Bosha odnosno Salmonsa te ih mogu potpisati preko salary capa, ali to sada nije ni bitno. Bitno je pokušati shvatiti zašto su tu midlevel iznimku koja se obično koristi pri kraju prijelaznog roka, kada si već složio momčad te ti možda nedostaje još jedan solidan igrač za rotaciju, odlučili potrošiti ovako rano.

U slučaju Bucksa mi se čini da je njihov GM John Hammond odlučio krenuti stopama svoga učitelja Dumarsa. Iako nam praksa pokazuje da je ako već nemaš šampionsku momčad, drugi najbolji izbor imati momčad koja se tek gradi i koju ne opterečuju loši ugovori, Dumars je uvijek vjerovao da je najvažnije izvući maksimum sada pa makar ulagao u osrednjost. Nekim čudom mu je jednom uspijelo takvom taktikom doći do naslova, te godinama biti na vrhu. Lanjski pokušaj s Gordonom i Villanuevom pokazao je pak da se takve odluke ne isplate uvijek, te su Pistonsi sada zatočeni ne čak ni u donjem dijelu playoffa već u lutriji.

Bucksi s pravom smatraju da su playoff momčad, ali sva nova pojačanja teško da će ih dignuti s razine na kojoj jesu već po defaultu samo zato što imaju Boguta, Skilesa, Jenningsa, Ilyasovu, Delfina i Mbah a Moutea. S tradeom za Maggettea te potpisom Goodena samo su malo pojačali klupu, a kad potpišu Salmonsa (a hoće ako sam u pravu za Hammonda kao Dumarsova učenika koji će iskoristiti sve što se nudi u datom trenutku da bude bolji danas a ne sutra) praktički su zacementirani za idućih pet-šest godina u ulogu nove Atlante. Momčadi koja će pobjeđivati slabije, gubiti od boljih, i koja nema nikakve mogućnosti napretka u tom kontekstu kojega si je sama izgradila.

A o Goodenu se nema što previše pričati, čovjek je promijenio toliko klubova da imaš osjeća da je u ligi već 20 sezona. Talent nikada nije bio upitan, ali danas mislim da isto tako nije upitno da će uvijek ostati neiskorišteni potencijal koji može bljesnuti te uglavnom služi za solidnih 20-ak minuta s klupe pod košem. Vrijedi li tih 20-ak minuta midlevela? Da, ali opet sve ovisi o situaciji. Midlevel za veterana koji može pomoći momčadi koja se bori za naslov, nešto kao što je Boston lani napravio sa Sheedom, to ima smisla. Midlevel za veterana u momčadi koja se već zakočila u razvoju a da nije ni krenula, to baš i nema. Osim ako Hammond ne zna nešto što mi ne znamo, da ipak u rukama ima ekipu koja se može boriti za naslov.

Raptorse također ne treba previše komentirati, mogu samo reći da mlada i eksplozivna četvorka poput Johnsona na ovakvom tržištu, ogromne potražnje a nedovoljne ponude, zasigurno može tražiti puni iznos midlevela. Međutim, ako ćemo čisto o igračkim kvalitetama, pitam vas po čemu je Johnson u ovih 5 sezona pokazao da zaslužuje uopće ugovor a kamoli malo bogatstvo? Tip je obični atleta, može trčati i skakati, ali što je s košarkom? Samo, opet kažem, kako je u pitanju Toronto nema se tu što previše dodati. Ta momčad nas je već navikla na krive poteze.

Mislim, doveli su P.J. Carlesima za pomoćnog trenera (kladim se da će tokom sezone Carlesimo uskočit na mjesto Tiriana nakon što ovaj dobije otkaz), odlučili su ohrabriti Turkoglua koji je počeo tražiti trade time što su se postavili kao da je Toronto sada njegova momčad (da li bi Turkoglu kao lider bio u stanju osvojiti Euroligu?), a sve što eventualno dobiju u sign'n'tradeu za Bosha (koji je sve izvjesniji) kao i obično u tim slučajevima bit će osrednji igrači. Tako da Johnson kao preplaćeni prvi visoki s klupe više uopće ne djeluje katastrofalno, već više kao dio momčadi.

Moram još spomenuti velikog Davida Kahna. Džingis Kan je mala beba za njega. Khan Noonien Singh sa svim svojim genetskim poboljšanjima nije dostojan da stane uz njega. Gee Khan, ma jadno ga je uopće staviti u istu rečenicu. Kahn je ultimativni Kahn. Mislim, u Minnesoti počinje nova balvan revolucija. Klub koji nosi ime po državi zato jer cilja na građane dva praktički spojena grada, Minneapolisa i St. Paula, koje od milja nazivaju blizancima (zato i baseball ekipa nosi ime Twins), sada ima svoj ekvivalent na košarkaškom parketu. Twin balvans.

Da će Darko dobiti novu priliku to je bilo jasno svima nakon lanjske završnice, kao i da će Peković konačno doći u klub koji ga je draftao. Uopće, razbijati glavu oko njihove cijene nema smisla – Darko je milijun puta dokazao da je beskoristan, a za Pekovića tek možemo nagađati (imamo puno više dokaza za stranu koja bi tvrdila da će biti drvo nego za one koji bi rekli da će biti koristan igrač). Praktički, svaki dolar koji se potroši na ovakve igrače je bačen i nikada neće dobiti svoju protuvrijednost na parketu.

Od finaliziranih ugovora imamo još Chaninga Fryea koji se odrekao svoje druge godine i odmah potpisao za iznos midlevela Sunsa. Obzirom na ulogu koju igra to se čini razumnim, tako da barem tu nemamo što previše dodati. Osim da je puno bolje izgledalo po Phoenix dok su ga imali za skoro pa minimalac.

Uglavnom, kad još dodamo da su iz svojih sigurnih ugovora izišli i Pierce, i Jefferson, i Dirk, moramo postaviti pitanje – zašto toliko iskorištenih opcija ranijeg prekida? I kroz ova tri primjera, iako svaki ima svoju priču, u biti vidimo najveći problem s kojim se ovogodišnja hrpa slobodnih igrača ali i klubova suočava.

Lockout.

Dirk može pričati koliko god hoće da mu je u ovoj fazi karijere stalo do prstena, ali svi znamo da je Dirk dobar momak koji Dallas može napustiti samo ako između njega i Cubana započne nekakav rat. Dok Mark okolo priča kako je Dirk najveći Maverick ikada, razlaza nema. Isto kao i Pierce, i Dirk je prije svega odustao od ogromnog novca kako bi zaradio još više.

Pierce je već dogovorio ugovor na 4 godine, za nekih 15 milja po sezoni. Kad gledaš, to je tek par milijuna više nego što će dogodine imati jedan Gay. I znatno manje nego što je Pierce mogao imati da je ostao pri starome. Igrači to inače ne rade. Sad, istina je kako je Pierce odavno rekao da će potpisati za manje novca kako bi omogućio klubu nešto fleksibilniju financijsku situaciju. Ne pomaže previše, ali računajte da je sa tih 6 milja kojih se odrekao, Pierce klubu uštedio najmanje 12 kad uzmeš u obzir porez na luksuz. Ono, Celtic for life.

Ali, nemojte misliti da ne sve skupa nije utjecao i lockout. Znajući da će nakon sljedećih pregovora i nakon novog kolektivnog ugovora stvari možda izgledati znatno drugačije, svi koji mogu potpisuju dugoročne ugovore. Dirk možda neće kao Pierce dati popust Dallasu, Cuban može preživjeti i bez tih desetak milja, ali će isto potpisati na nekih 4 ili 5 godina.

Jefferson definitivno ne spada u ovu skupinu, ali ni on ne može izgubiti. Na prvi pogled, kada se takav igrač, iza kojega je katastrofalna sezona, odrekne 15 milja, čovjek se odmah sjeti Bonziea Wellsa ili Latrella Sprewella, koji su također odšetali od milijuna vjerujući da vrijede više. Međutim, na ovakvom tržištu, gdje novaca ima na sve strane, čak se i Jefferson može nadati punom midlevelu na nekih 4-5 godina, dakle ugovoru sličnome onome što su potpisali Gooden, Frye i Johnson. Kvragu, obzirom da je u pitanju granični all-star igrač, možda dobije i više. Suludo.

Možda prvu godinu gubi 7 milja, ali za ubuduće dobiva dodatnih 15-ak, a tome se nakon lockouta možda neće moći nadati. Tko zna, možda su mu baš Spursi obećali midlevel samo da ih oslobodi svog očajnog ugovora. Možda i nisu. Ali, kako god bilo, Jeffersenova obitelj neće biti gladna.

Ključno pitanje je čemu toliki strah od lockouta? Pa samo zbog jednog razloga. Naime, to što će se vjerovatno odigrati 30 utakmica manje (to je najbolja moguća opcija) te što će igračima za toliki iznos biti umanjene plaće, nije veliki problem. Problem je ako se u novi ugovor unesu promjene koje će smanjiti moć igrača, posebice kod garantiranih ugovora. Sjećate se onog legendarnog Sternovog poteza, tzv. pravila Allana Houstona, koje je u sezoni 2005. omogućilo svakoj momčadi da otpusti jednog igrača s očajnim ugovorom bez posljedica po salary cap (iako su ga, naravno, i dalje morali plaćati)?

E, pa takvo pravilo je nešto najnormalnije u NFL-u, gdje praktički ni jedan ugovor nije garantiran duže od sezone. U slučaju ozljeda igrači i klubovi su naravno osigurani, ali ugovori se ne računaju u salary cap te ne postoji mogućnost da se godinama po rosterima vuku razni LaFrentzovi koji imaju vrijednost jedino kao komadi papira. Jedno još povoljnije pravilo po vlasnike je da igrač može potpisati na 5 godina, ali ako vlasnik nije zadovoljan njegovim učinkom, već nakon prve sezone može ga otpustiti bez ikakvih penala. Zamislite takav odnos snaga u NBA?

Naravno, nemam ništa protiv toga da moć imaju igrači jer oni su ipak ti koji donose zaradu. Također, nemoguće je usporediti NFL u kojem trećina klubova ima više igrača nego kompletna NBA. Ali, neke promjene će se morati dogoditi jer sistem ne funkcionira kako je zamišljeno. A ovoljetna situacija, sa svim ovim suludim trošenjem novca i neracionalnim gospodarenjem salary capom (Washington je okolo poklanjao Jamisona i Butlera da bi mogao dovesti Hinricha ?!?!), samo je još jedan dokaz toj tvrdnji.

Zato svi koji mogu troše novac, jer nitko ne zna što budućnost nosi. Svi u strahu hvataju makar milijun više, godinu više, jer ma kakve se promjene unijele u ugovor, one zasigurno neće biti retroaktivne. Tko je u igri po starim pravilima, taj je miran.

Naravno, čak ni to nije natjeralo Eddiea Currya da se odrekne svoje zadnje godine, a to sve govori. Umro sam od smijeha neku večer, kada je u očajnoj ESPN-ovoj emisiji posvećenoj tržnici, iritantni Chris Broussard prodao tezu da Knicksi nisu bez igrača na rosteru, jer će čak i Eddie Curry biti u formi obzirom da se mora boriti za ugovor. Dokle idu te potrebe tih ljudi da izmišljaju samo kako bi imali nešto za puknuti na twitter? Što dobivaju bonus za glupost?

I u svoj ovoj priči nisam spomenuo ni jedno od ključnih imena. Naime, u svojoj ovoj umjetnoj strci nije se previše pričalo o jednoj jako bitnoj stvari, a koju je danas još jednom istaknuo John Hollinger. Na tržištu je šest igrača vrijednih maksimalnog ugovora, a desteci klubova su čistili prostor. Naravno, znamo da je većina to koristila kao ispriku za loše rezultate, ali neki su stvarno sve nade položili u ovoljetnu tržnicu, prije svih New York i Miami.

Dok Miami bar može računati na Wadeov ostanak, New York nema ništa te će morati zadovoljiti Amareom ili Joem Johnsonom kao utješnim nagradama. S tim da će Joe vrlo vjerovatno ostati u Atlanti koja se tiho uključila u igru ponudivši mu maksimum kakav ti može dati samo matični klub. Drugim riječima, kako znamo da je Johnson prije svega tvrdi profesionalac, on će iz Atlante samo u sign'n'tradeu koji mu garantira maksimum, a za tako nešto ti treba klub koji ima što dati zauzvrat.

Sad je pitanje i za Knickse i za Bullse - nije li im bolje zadržati Leea ili Denga nego dati ovakve sulude svote Johnsonu? Ne znam, ali kako dani sve više odmiču to mi se sve realnijim čini ostanak najvećih u svojim dosadašnjim klubovima. Jer, kako smo ranije naveli, svi žele dodatnu godinu i dodatni milijun. I sad će se jedan Bosh toga odreći samo da bi mogao igrati s Jamesom u Chicagu (a da ne spominjem da se i James mora odreći dijela kolača, osim ako ne bi stigao u zamjeni za npr. Denga), a npr. zamjenom u Houston mogu profitirati svi – i Bosh, koji bi dobio maksimum i još završio u odličnoj momčadi, i Houston koji bi dobio svog superstara, i Toronto koji bi dobio nekoliko dobrih igrača (Scola, Ariza, tkogod, Houston ima što za ponuditi, kao nitko drugi).

James jedino u Miamiu može zaigrati sa superstarom, samo kako Miami nema ništa za ponuditi Cavsima, trade ne dolazi u obzir. Znači, sada se James nečega mora odreći da bi igrao s Wadeom, glumio Pippena njegovom Jordanu, dok ih s klupe gleda sedam pickova druge runde? Kakve gluposti. LBJ ostaje doma, to je najrealnije.

I sad, ako će svi ovi igrači ostati gdje jesu, praktički na tržištu imaš Amarea, Boozera i Leea, s tim da ova potonja dvojica još nisu odbacila mogućnost da ostanu gdje jesu. Jedino je Amare odbio ponudu Sunsa, te praktički postao pravi slobodni igrač, znači netko tko se jasno odrekao onih dodatnih milijuna koje ti može dati samo vlastiti klub.

New York i Mike D'Antoni ili Miami i Pat Riley, to je ono između čega Amare ima birati.

Sve u svemu, dobri stari Ray Allen ne mora odmah prihvatiti midlevel Bostona. Bit će dovoljno dolara na raspolaganju da to udvostruči ako poželi. A možda i utrostruči.