2012-2013 IOR (1-13)

Kako samo odavno izračunao sezonske učinke svih igrača, vrijeme je da ih prezentiram kroz klasično rangiranje uz napomenu da ću se potruditi dogodine do te mjere automatizirati sistem kako bi lista mogla vani već sa zadnjim danom regularne sezone. Ako nekoga treba podsjetiti kako nastaje IOR tu je ovaj post, ja se samo nadam da ću uspjeti dovoljno redovno objavljivati listu kako bi je završio prije Europskog prvenstva i kako bi se mogao u potpunosti posvetiti projekcijama iduće sezone koje će po prvi put sadržavati i automatiziran IOR, dakle neće se bazirati na podacima od sezone ranije već će pokušati predvidjeti budućnost koristeći se osnovnim prilagodbama poput minutaže, igračkog razvoja baziranog na godinama i stažu te konteksta.

1. LEBRON JAMES (HEAT), 178

Kako je pobogu uspio odraditi bolju sezonu od lanjske? Tako što je postao specijalist za tricu (prvi put preko 40%) i ostvario najbolje šuterske učinke karijere, sve to igrajući uglavnom izvan pozicije i služeći istovremeno kao prva pokretačka i prva šljakerska opcija. Čudo od igrača koje se još uvijek nalazi na vrhuncu snaga – izostanu li neplanirane komplikacije, na ovoj razini bi trebao igrati još barem 4 do 5 sezona.

2. KEVIN DURANT (THUNDER), 160

Već sam ga ranije isticao kao jednog od igrača koji je najviše napredovao što se tiče all-round učinka, posebice igre u obrani i asistiranja (ovom potonjem je pomogla i činjenica da je bez Hardena u blizini uglavnom on bio taj zadužen za kreaciju kada bi Westbrook otišao na klupu). To su ključni pomaci koji su ga doveli do Jamesove razine, sada definitivno možemo reći kako Durant zna činiti igrače boljima tako što ih stavlja u kvalitetnije situacije, a svakako treba spomenuti i podatak da je potiho odradio i najbolju šutersku sezonu karijere (prvi put je ušao u klub 50-40-90) usprkos svom povećanom teretu odgovornosti. Mislim, treba li naglašavati da imamo prilike gledati jednog od najboljih svih vremena i da to ne smijemo uzimati zdravo za gotovo?

3. CHRIS PAUL (CLIPPERS), 132

Druga sezona u Clippersima bila je skoro identična prvoj – gubio je nešto više lopti (što je bilo i očekivano obzirom da je lani to radio čak i za njega povijesno niskoj razini), ali i nešto bolje šutirao, tako da je jedina promjena manja minutaža po susretu (možemo misliti o Del Negru što hoćemo, ali treba mu priznati da je u onim čudnim rotacijama uspio sačuvati i Paula i Griffina za playoff).

4. DWYANE WADE (HEAT), 122

Iako se opet ozljedio u najgori mogući dio sezone (playoff, kada su svi promatrači toliko “fokusirani” da su spremni zaboraviti sve što je bilo prije, pa je Wade gotov treću godinu za redom, a Parker je bolji od Paula), Wade iza sebe ima još jednu odličnu all-round godinu. Realizatorski nikada bolju jer sada se toliko uživio u ulogu druge banane da točno zna gdje treba biti i što treba raditi (iako će taj nedostatak trice uvijek visiti Heatu nad glavom u kritičnim situacijama, što je u principu predivno i pokazuje zašto je košarka najbolja igra na svijetu – možeš imati najbolje pojedince, ali ako se ne slažu sistemski, nemaš momčad). Ovo ostalo je već hall of fame klasika all-round košarke – 5 asista, 5 skokova, 2 ukradene, 1 blokada i kvalitetna individualna i timska obrana. S tim da neki trendovi itekako ukazuju da atleticizam kopni – postotak blokada je ispod onoga u karijeri, što se nakon još jedne operacije koljena sigurno neće popraviti, a manjak eksplozivnosti definitivno se osjeća i u obrani gdje više nema energije u izlascima na perimetar nakon rotacija. To je osnovno obilježje obrane Heata koja si je mogla dopustiti rizik znajući da su Wade i James takve atlete koje mogu pokriti sve. Međutim, sada kada je Wade nepovratno usporen (ponavljam, dvije operacije koljena dva ljeta za redom) i kada je vrijeme da se Jamesa manje troši na ovakvim stvarima kako bi mu ostalo više energije u playoffu, očito je kako se treba okrenuti nešto klasičnijoj košarci u kojoj će reket čuvati centar, a ne franšizni swingmani. A kada smo već kod tog izraza, Wade dogodine sigurno bodovima pada ispod ove razine – smanjena minutaža i pad učinka uzrokovan ozljedama i godinama trebali bi ići ruku pod ruku i poprilično ga unazaditi zato što nema zaštitnu mrežu na koju su se dočekali ne samo Kobe, već i Drexler i Jordan prije njih, šut iz vana (mislim, igrati na razini na kojoj on igra sve ove godine s tricom ispod 30% i to ovu poziciju, to je stvarno nešto jedinstveno).

5. JAMES HARDEN (ROCKETS), 113

Iako sam lani istaknuo kako franšizni igrači dobivaju iznad 120 bodova, ono što je Harden izveo s rosterom Rocketsa jasno govori da se radi o takvom tipu talenta (drugim riječima, da ne uzimam u obzir prosjek ranijih sezona, Brada bi sigurno zadovoljio tezu o franšiznom talentu čak i teorijski, a taj teorijski dio smo obrađivali prošle godine). Dame i gospodo, najbolja dvojka iduće sezone (a vjerojatno i još mnogih budućih) je pred vama, a ima tek 24 godine. Uživajte.

6. TIM DUNCAN (SPURS), 106

Timmy je pod stare dane u najluđem mogućem trenutku odradio svoju najbolju blokersku sezonu u karijeri – već smo opjevali način na koji ga Pop koristi i koliko mu ta svježina u nogama znači, ali kada jedan inače sjajan bloker koji je zaustavljao skoro 5% akcija bananama u 36-oj godini taj postotak podigne za 1.5%, onda je jasno da mu kraj nije ni blizu. Od njega tako možemo očekivati još jednu Howardowsku sezonu u zaštiti reketa, a napadački pad ipak nije toliko drastičan da bi ga koštao bodova, šut s poludistance je oružje na kojem može živjeti dok god igra ovako sjajnu obranu.

6. BLAKE GRIFFIN (CLIPPERS), 106

Blake je nažalost trenutno u onoj fazi u kojoj se i šira i uža javnost više fokusiraju na njegove mane nego na vrline. Međutim, činjenica je da double-double mašine ne rastu na grani i da razlog zbog kojega on lani nije došao do svojih 20-10 nije nikakvo nazadovanje, već činjenica da ga je Vinnie držao na veteranskoj minutaži (igrao je oko 4 minute manje nego ranijih sezona). I u ovoj varijanti Blake je dokazao da samo kroz pick & roll i post-up akciju može odraditi posao, a uz to je odradio asistentski najbolju sezonu karijere (ovo je definitivno naj-podcijenjeniji dio njegove igre, kada uz jednog carinika lopte poput Paula uspijete ostvariti Gasolovski postotak asista onda je jasno o kakvoj klasi pričamo). Dakle, umjesto što se fokusiramo na manjak šuta, obratimo pažnju na činjenicu da ovakvu kombinaciju atleticizma, kreativnosti, snage i energije danas ne nudi nitko drugi na poziciji i da bi u nekim drugim rukama (Docovim?) ovo bio sasvim drugi igrač (manje post-up situacija, iako je u njima sjajan s onim arsenalom spinova, više cutova i giva & go akcije). Mislim, da ima šut s poludistance, onda bi već pričali o franšiznom igraču, a nije isključeno da će to i dodati i tako postati triple threat igrač.

6. DWIGHT HOWARD (ROCKETS), 106

Dwight je čak i u Lakersima drugi dio sezone odradio obrambeno na najvišoj razini, a kako će napadački sigurno naići na više razumijevanja u Houstonu i trenera i suigrače koji će mu pomoći da nešto zabije, najgora napadačka sezona u karijeri brzo bi trebala pasti u zaborav. Drugim riječima, iako ne znamo hoće li ikada više biti franšizni igrač, definitivno će nadmašiti ovaj za njega skromni lanjski učinak.

9. KOBE BRYANT (LAKERS), 105

D’Antoni ga je jahao poput trenera-početnika, izgubljen u pokušajima da uspostavi red u momčadi, što je dovelo do toga da je Kobe lani odigrao po minutama šestu sezonu karijere. Kako su Lakersi veći dio sezone igrali bez klasičnog playa, to je ostavilo traga na njegovom učinku asistenta, ali i izgubljenim loptama (o tome da Kobe kao primarni kreator ipak hrani prvenstveno sebe nećemo ovom prilikom, ali to je još jedan razlog zašto sistem baziran na kretanju lopte nije mogao uspjeti – bez Nasha i Gasola jednostavno nije bilo ljudi koji bi loptu vrtili). Obrambeno je pak Bryant odavno izgubio titulu franšiznog igrača, još uvijek može ganjati loptu ili stisnuti igrača, ali sudjelovanje u timskom konceptu kretanja zaboravite.

10. CARMELO ANTHONY (KNICKS), 103

Odradivši ukupno gledano najbolju šutersku sezonu u karijeri usprkos Bryantovskoj potrošnji lopti, Melo je odigrao možda i najbolju sezonu u karijeri. Naravno, to još uvijek nije dovoljno da bi nosio momčad na razini franšiznog igrača jer defanzivne brojke i dalje pokazuju da obranu uopće ne igra, što je u ovom kontekstu u kojem se nalazi bliže obruču još veći problem nego je to bilo prije dok je iza leđa imao dva potencijalna korektora. Najgore od svega, Melo ima potrebne fizičke predispozicije da bi skakao i bez problema izdržao kontakt s većinom četvorki, dapače, ali jednostavno ili ne zna ili ne želi raditi prljavi posao. Šteta, jer ono što pokazuje prema naprijed je izvan svih gabarita, tip je hall of fame strijelac.

11. RUSSELL WESTBROOK (THUNDER), 102

Russ je sezonu potpunog sazrijevanja okrunio ne samo odličnom kombinacijom kreacije za sebe i druge koja uključuje nikada bolji šut i nikada manje izgubljenih, već i izuzetnim napretkom u obrani što je najviše vidljivo u načinu na koji brani pick & roll. Naravno, i dalje će se događati situacije u kojima će dozvoliti da mu se netko ušeta iza leđa, ali akcije s loptom brani na visokoj razini, što je i najbitnije obzirom na poziciju koju igra i da isključivo brani druge jedinice. Dakle, atleticizam i fizikalije su konačno stavljene u puni pogon, a to sve skupa znači da danas doslovno više nema razlike između njega i Rosea koji je do nedavno imao prednost upravo na račun all-round kvaliteta.

12. DERRICK ROSE (BULLS), 100

Za izračun sam se koristio prosjekom zadnje dvije sezone uz maksimalan broj negativnih bodova zbog propuštenih utakmica, s tim da bih ovom prilikom napomenuo kako ću za projekciju iduće sezone uzeti nešto pozitivniju verziju, s nešto manje negativnih bodova za broj propuštenih utakmica. Uostalom, tko zna, Rose još ima prostora za napredak i ako atletski potencijal nije usporen, možda odigra i bolju košarku nego do sada. A možda i ne.

13. KEVIN LOVE (WOLVES), 100

Ovosezonski učinak uzet je u obzir, ali ne sa 66% već s 33% zbog nedovoljnog broja utakmica (što je pak povuklo i popriličan broj negativnih bodova tako da ću i za Lovea kao i za Rosea u projekcijama koristiti puno povoljniju ocjenu), s tim da za njega znamo da će se sigurno vratiti u top formu nakon ozljede koja ipak nije ni približno ozbiljna kao Roseova. Međutim, opasnosti od ozljeda uvijek postoje, a i Wolvesi će ove godine imati nešto više opcija pa je pitanje hoće li imati isti volumen lopti kao i prije ili će malo više morati posvetiti radu pod koševima.

FINALS MVP

Vrijeme je da povratimo perspektivu u vokabular, nakon što se malo zamaglila i resetirala tijekom serije sa Spursima, posebice kada je u pitanju jedna individua s inicijalima LBJ. Naravno, svi znamo koliko je besmisleno rangiranje igrača na bilo kojoj osnovi jer ne uključuje kontekst u potpunosti, koliko god se trudili poboljšati formule i shvaćanje istoga. Ali, bazirani na statistici, rezultati su barem objektivni, pa ako već ne govore cijelu istinu, usmjeravaju nas u pravom smjeru. Dakle, čime se danas IOR bavi? Izračunom najboljih playoff nastupa za sve igrače koji su ikada osvojili titulu MVP Finala, koja je i svojevrsna titula MVP-a playoffa uopće.

Uključiti sve igrače koji su ostavili traga na playoffu, ali nisu došli do titule MVP-a stoga mi se učinilo nepotrebnim. Iako će time rezultati biti nepotpuni, dobit ćemo sasvim dovoljno kvalitetnih informacija, a kako su prstenje i titule itekako važni u cijeloj priči, držati se onih s najboljim pedigreom logičan je izbor. Izračunati IOR do 2004. nije bio problem obzirom na dostupnost statistike, ali za sve sezone ranije opet se trebalo obratiti nagađanju koje funkcionira na osnovi iznesenoj u postu o Draženu (ukratko, analiza box-score učinka direktnih pozicionih protivnika kako bi poboljšali PER, usporedba s igračima sličnih karakteristika i sličnih brojki kako bi dobili +/- osnovu).

Iz prilagodbi smo izbacili broj utakmica kao faktor jer ovih 20-ak playoff utakmica su same po sebi toliko mali uzorak da ih nema smisla dodatno oporezivati ili nagrađivati, a sve drugo ostalo je manje-više isto kao i kod izračuna učinka za regularnu sezonu. Treba samo napomenuti kako se nagrada za MVP-a Finala počela dodjeljivati tek 1969. i kako sve one godine ranije nisam uzeo u obzir, iako nije bilo problem zaključiti da bi se uglavnom bavili s petnaestak sezona Russella pomiješanih s malo Wilta, Petita i Mikana. Ali, kako je u principu već sve ranije od ’80-ih, dakle od modernog doba NBA, upitno zbog krnje statistike, možete misliti kakve bi tek apstraktne teoreme morali postavljati da zaključimo koliki je bio Billov +/- ili PER na osnovu box-scorea koji ne donosi ništa osim tri osnovne statističke kategorije (primjera radi, ne zaboravim da je NBA tek 1974. počela brojati ukradene i blokade).

Naravno, to ne znači da nešto slično nećemo pokušati kroz ljeto, kada ću u pauzama između kupanja i izležavanja s dobrom knjigom u ruci pokušati pronaći i nešto prostora za složiti IOR za svaku sezonu od 1947. do danas, a usput izabrati i najbolje pojedince svakog desetljeća.

Uglavnom, slijedi popis 45 playoff nastupa koji su rezultirali titulom MVP-a Finala, od najboljih prema najmanje dojmljivima.

1. 1991. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 188

Mislim da nije pretjerivanje reći kako ovakav rezultat nitko nikada neće nadmašiti. Bullsi su do prvog naslova raznijeli sve redom, scoreom 15-2 koji uključuje dvije metle i dvije 4-1 serije. MJ u naponu snage, 27 godina na leđima i teret svih onih razočaranja i omalovažavanja ranijih godina (da je u njegovo vrijeme ESPN žutilo bilo ovako pojačano tehnologijom, tipa bi gazila kao LeBrona zbog 6 razočaravajućih nastupa u playoffu prije prvog naslova) jednostavno su doveli do eksplozije koja je rezultirala sa neviđenim one-man showom – 31 poen, 8 asista, 6 skokova i 4 stop akcije po utakmici uz samo 2.5 izgubljenih lopti. Ono što je zanimljivo istaknuti je da MJ nikada prije ni poslije manje lopti nije trošio na sebe, odnosno da je samo jednom u karijeri imao bolji omjer asista. Dežurni kritičari su isticali kako je upravo to sazrijevanje bilo ključno za iskorak, MJ je tvrdio da je tek tada počeo vjerovati u suigrače, a mi možemo zaključiti samo jedno – Air je najveći po svemu, tako i po ovome, i definitivno je šteta što ga nismo doživjeli u ESPN svijetu. Sjećam se da sam kao klinac trčao doma s ulice gledati kako gazi Lakerse u Finalu ove dotične godine, ali, jebote, možete li zamisliti kakav bi to tek gušt bio doživjeti kao formirani fanatik (ako tako nešto uopće može postojati).

2. 2012. LEBRON JAMES (Heat), IOR 171

Ako ništa drugo, barem smo Jamesov put do prvog naslova doživjeli u punom sjaju. Sve je još u sjećanju, od partija protiv Indiane preko Bostona do dominacije nad Durantom, sve je jasno, a ispada kako je pri tome i itekako značajno iz povijesnog kuta. LBJ je fenomenalnu regularnu sezonu digao na još veću razinu, što je teško, jer u playoffu obično padaju postotci, a s njima bi padao i IOR. Ova lista jasno pokazuje koliko smo privilegirani bili prošle godine, a ujedno nam olakšava Jamesa proglasiti najboljom trojkom svih vremena ili barem jednakim Larryu (do prstena broj 2, barem po meni, bilo je neupitno da Larry ima određenu prednost). Ok, pred njim je još 5-6 sezona igre u punoj snazi koje će ovakve tvrdnje još dodatno ojačati, ali dajmo mu mali kredit. Larry ima 3 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 5 nastupa u Finalu, LBJ ima 2 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 4 nastupa u Finalu. Nije nerealno pomisliti da će u idućem periodu ove brojke nadmašiti.

3. 1993. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 164

Treći naslov pred odlazak na pauzu Jordan je potvrdio još jednom dominacijom u playoffu, s tim da je ovdje već bilo izvjesno da su Bullsi sistemski stroj u kojemu se od njega prvenstveno očekuju poeni, a tek zatim kreacija. Iako, naravno, bez all-round kvaliteta nema ni ovakvog IOR rezultata.

4. 2000. SHAQUILLE O’NEAL (Lakers), IOR 156

Prošlo je već dosta godina i pomalo je već i zaboravljeno, ali činjenica je kako je Shaq u ovom periodu umalo uništio interes za košarkom koliko je dominantan bio. Nešto slično su u povijesti prezentirali Mikan, Wilt i Kareem, s tim da je ovaj drugi imao Russella da ga zaustavi, a Kareem u najboljim godinama nije imao momčad, sve dok se Magic nije pojavio. Shaq je takvom lakoćom trpao i nosio Lakerse, naravno u genijalnom sistemu Phila Jacksona, da se često činilo kako se doslovno šetaju kroz utakmice. Srećom, na Zapadu su tada taman stizali Kingsi i Blazersi su imali gomilu talenta koji su u dva navrata Lakerse držali na konopcima, ali Shaq je bio dovoljno čvrst da se i kroz te probleme provuče bez ožiljka.

5. 2003. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 155

Jednu od najboljih sezona ikada Timmy je okrunio i jednim od najboljih playoff nastupa ikada. Šteta što u Finalu nisu imali bolje protivnike, ali put Spursa kroz Zapad i razina košarke koju je Duncana tada igrao za mene su i dan-danas pojam all-round dominacije. Shaq i MJ ipak su prvenstveno bili strijelci, LBJ se razvio u ultimativnog šljakera i ljudsko univerzalno sredstvo za začepljivanje rupa, a Timmy je bio sve to skupa i onda uz to još i monstrum u obrani. Ovo je bila jedna od dvije njegove sezone u kojima se napad Spursa vrtio isključivo kroz njega jer u blizini nije bilo pick & roll majstora kakav je kasnije postao Parker koji je u ovoj sezoni igrao svoju tek drugu sezonu dok je Manu bio rookie, tako da je ostvario all-round brojke van pameti i zaradio maksimalne bodove u ocjenama vještina što je u ovom rangiranju uspjelo još samo Jamesu i Earvinu Johnsonu po dva puta (što nije ni čudo obzirom da su obojica playmakeri u tijelu rasnih trojki, što im olakšava igranje na više pozicija, a time i utjecaj u svim sferama igre), odnosno Birdu i Waltonu jednom.

6. 1996. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 154

MJ opet, ovaj put kao lider najveće momčadi svih vremena.

7. 2013. LEBRON JAMES (Heat), IOR 150

Očit je pad učinka u odnosu na fenomenalnu regularnu sezonu, dok je u lovu na prvi naslov u playoffu igrao čak i bolje. Dakle, istina je, LeBron stvarno u ovom playoffu nije bio dobar kao u prošlom! Ali, čovječe, pa to su i dalje svemirske brojke, a kada ih stavimo u kontekst i istaknemo da je uglavnom igrao izvan pozicije, izgledaju još bolje. Uglavnom, nešto što bi danas dobar dio medija i “fanova” pljucao da su Spursi imali malo više sreće u G6, pretvorilo se u sedmu najbolju post-sezonu ikada. Ajd’ ti to skuži.

8. 1998. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 149

Zadnja sezona, zadnji naslov, još jedan klasični MJ, već četvrti put u osam najboljih post-sezona. Treba li još što dodati?

9. 2001. SHAQUILLE O’NEAL (Lakers), IOR 148

Ako su im godinu ranije spomenuti Kingsi i Blazersi skoro uzeli skalp, ove godine je dominacija Lakersa bila bolno očita. Još jednom fantastični Shaq vodio ih je do smiješnih 15-1, s tim da je jedini poraz došao od Sixersa u Finalu kada je već svima uključenima bilo jasno da su Lakersi jednostavno neranjivi – njihova kaznena ekspedicija je pomela i Kingse i Blazerse, usput i Spurse s Duncanom i Robinsonom (nakon što su dvije tekme držali Shaqa pod kontrolom, u G3 i G4 ih je uništio), kao osvetu za muku godinu ranije.

10. 1984. LARRY BIRD (Celtics), IOR 146

Ptica na vrhuncu. Zdrav, taman kreće u seriju od tri titule MVP-a regularne sezone za redom (podsjeća vas na nekoga?), u naponu snage s 27 godina, svaku večer double-double s 7 asista kao bonusom. U playoffu sve skupa diže na novu razinu, posebice broj koševa, skokova i postotke šuta.

11. 1971. KAREEM ABDUL-JABBAR (Bucks), IOR 145

Kareemova druga sezona u ligi bila je stvarno nešto posebno. Sa samo 23 godine, što je za centra tek početak početka karijere, odveo je Buckse (i usput Oscara) do prvog i jedinog naslova uz 32 poena, 16 skokova i 3 asista u prosjeku. On je nastavio igrati na istoj razini, Bucksi ga nisu pratili, pa je taman pred najbolje godine prešao u Lakerse gdje je čekao da rebuilding u kojem je proveo idealne godine (od 28 do 32, dvije titule MVP-a lige) donese Magica i tako zaokruži novu generaciju sposobnu loviti naslov.

12. 2006. DWYANE WADE (Heat), IOR 144

Jordanovsko izdanje Wadea. Od stila igre (samoubilački juriši začinjeni zglobolomećim skok-šutevima s laktova) do pojave (vanserijski atleta idealnih fizikalija za dvojku), čovjek je s 28-6-6 uz izuzetnu obranu nosio već u 24-oj godini Heat do prvog naslova. Šteta što je ostatak momčadi bio s krive strane vremenske crte i što smo izgubili mogućnost gledati ga u konkurentnijim momčadima tijekom najboljih dana karijere koji su tek uslijedili (raspad momčadi rezultirao je s 3 ispadanja u prvoj rundi i jednim propuštenim playoffom, a igrači s kojima je Wade tada bio okružen bili su čak i lošiji od onoga što je LeBron imao u Clevelandu ili čak i Kobe u Los Angelesu). Neme veze, Riley je sklepao momčad za lov na prsten, prsten je i ulovio, taj se nikada nije zamarao prosjekom.

12. 1994. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 144

Najbolja sezona Hakeema u kasnoj fazi, nakon što je dominantnog atletu zamijenio profesor košarke.

14. 1997. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 143

Nešto “slabije” izdanje Jordana, koje je najlakše opravdati činjenicom da je liga te godine bila poprilično slabašna. Na Istoku nije bilo poštenog izazivača, iako su bitke Miamia i New Yorka stvarno bile nešto posebno. Ali, jednostavno nisu imali momčad za napasti Bullse, dok su ih u Finalu dočekali ostarjeli Jazzeri nakon što su razbili zadnji pravi pokušaj Rocketsa, koji su se pak seriju prije obračunali s jedinom momčadi koje su se Bullsi trebali bojati, Sonicsima.

15. 1983. MOSES MALONE (Sixers), IOR 142

Nakon gomile gladnih godina u Houstonu, Moses se udružio s Doktorom Juliusom u Phillyu. On u naponu snage, Dr. J u ulozi iskusnog veterana koji lovi prsten – bilo je to previše čak i za Boston i Lakerse. 26 koševa, 16 skokova i totalna kontrola reketa.

16. 2002. SHAQUILLE O’NEAL (Lakers), IOR 141

Zadnji naslov osovine Shaq-Kobe donio je dramu s Kingsima i prve pukotine u momčadi, ali, izuzmemo li tu nezaboravnu seriju (Bibby!!! Horry!!!), Shaq je još jednom prošetao kroz playoff s 29-13-3, 53% šuta iz igre i 65% s linije slobodnih (njegov uvjerljivo najbolji učinak s linije ikada).

17. 1969. JERRY WEST (Lakers), IOR 140

Prvi trofej MVP-a Finala ikada dodijeljen i to odmah u ruke poraženoga. West je ovdje još jednom izgubio od Russella, ali čovječe, ove brojke nisu ostavile izbora nikome, morao je biti MVP – 31 poen, 8 asista, 4 skoka. Do njegove pojave tako nešto bekovi u igri jednostavno nisu bili u stanju prezentirati, čovjek je bio prototip po kojemu su napravljeni Jordan, Wade i Bryant.

18. 2009. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 139

Kobe je možda uz Shaqa imao i bolje nastupe, to ovom prilikom nisam računao, ali ovdje je dokazao da može nositi franšizu i sam. Briljantan playoff okrunio je nezaboravnom serijom protiv Nuggetsa, a u sjećanju zauvijek ostaju Gasolova, Odomova i Bynumova podrška (posebice u Finale protiv Orlanda), kao i bljesak Trevora Arize, koji je praktički na kratko bio Danny Green prije Danny Greena u Finalu 2013. (i koji je i danas kvalitetan igrač, ali nikako da naleti na ozbiljnu momčad koja bi znala iskoristiti njegove kvalitete na pravi način).

18. 1992. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 139

Nakon što je godinu ranije skinuo teret s leđa i osvojio naslov, MJ se mogao opustiti. Pravog protivnika nije ni bilo, pogotovo nakon što su sredili Knickse u drugom krugu. Pistonse su izbjegli jer su ih ti isti Knicksi izbacili, Cavsi još nisu bili spremni (nažalost, nikada i neće biti zbog problema s ozljedama), a vrijeme Blazersa je već bilo prošlo.

20. 1987. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 138

Daleko najbolju sezonu u karijeri Magic je okrunio naslovom i trećom i zadnjom titulom MVP-a Finala, koja je ovaj put bila posebno vrijedna jer je Kareem već bio u poznim godinama i više nije bilo potrebe dijeliti svjetla reflektora s njim. Šetnja kroz Zapad, a onda i još jedno gaženje Birdovih Celticsa.

20. 1986. LARRY BIRD (Celtics), IOR 138

Pošteno je da dvojica nerazdvojnih ikona dijele ovo mjesto – nakon što je dvije godine ranije odigrao jedno od najboljih doigravanja ikada, Bird je opet dominirao, posebice u Finalu gdje je ovaj put zamalo ostvario triple-double tijekom 6 utakmica protiv Rocketsa (točne brojke su bile 24 poena, 9.7 skokova i 9.5 asista). Šteta samo što se nije susreo s Magicom.

22. 1999. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 129

Druga godina u ligi, prvi naslov. Da nije Kareemovih 144 IOR boda s 23 godine, ovo njegovo ostvarenje s 22 bilo bi stvarno nešto posebno, pogotovo kada je visoki igrač u pitanju. Imali su doduše i Shaq i Hakeem slične prilike na početku karijera, ali nisu imali Oscara i Admirala da im pomognu usmjeriti se na pravi put.

23. 1982. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 126

Šetnja po Zapadu, gaženje Sixersa (koji se dogodine osvećuju dovođenjem Mosesa) – dvojac Magic-Kareem tada je jednostavno bio previše za ligu, pogotovo jer se ona legendarna jezgra Celticsa tek formirala. Doduše, sezona nije počela dobro, trener Westhead s kojim su osvojili prvi naslov dvije godine ranije otjeran je navodno jer se nije slagao s Magicom, tako da je ovo ujedno i prvi trenerski trofej Pata Rileya.

24. 1995. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 123

Kada je bilo najpotrebnije, Hakeem je izvlačio puno više nego to brojke mogu dokazati. Sretna okolnost je bila u tome što su Sunsi bili u padu, Bullsi su bili u pripremi za drugu fazu Jordanove ere, a Shaq još nije bio spreman.

25. 1975. RICK BARRY (Warriors), IOR 122

Također svojevrsni prototip modernog all-round košarkaša. Njegovih 28-6-6 uz hrpu energije u obrani odveli su Warriorse do jedinog naslova.

26. 2010. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 121

Još jedan kvalitetan playoff nastup Bryanta, iako je po bodovima već vidljivo da napuštamo sfere franšiznih igrača i idemo na nešto manje spektakularne prve opcije.

27. 2005. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 119

Ovdje su Manu i Tony već preuzeli dio tereta, inače bi Timmy u najboljim godinama vjerojatno ostvario i bolje brojke.

27. 1974. JOHN HAVLICEK (Celtics), IOR 119

Za njega vrijedi isto što i za Barrya, ti tipovi bi vjerojatno i danas mogli igrati košarku na visokoj razini. All-round radilica prve klase, Havlicek je ovdje već imao 33 godine, ali to ga nije spriječilo da igra 45 minuta u prosjeku u playoffu i ostvari 27-6-6 pored Cowensa, Whitea, Silasa, Chaneya, Nelsona i Westphala.

29. 2011. DIRK NOWITZKI (Mavs), IOR 118

Predivna karijera i predivna sezona okrunjeni su predivnim playoff izdanjem. Prva opcija iz snova.

30. 1980. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 117

U rookie sezoni osvojiti naslov MVP-a Finala? To mogu samo posebni igrači, a Magic je imao i posebnu vrstu sreće. Iako je igrao sjajno, ovi Lakersi su bili Kareemova momčad. Već površni pogled na brojke otkriva tko ih je nosio najveći dio sezone i playoffa. Ali, u Finalu se Kareem ozljedio, Magic je preuzeo odgovornost, a kako Jabbar nije ni zaigrao u G6, Magic, ponavljam – rookie, tada je zauzeo njegovo mjesto u sredini i na poziciji centra odveo Lakerse do naslova s 42 poena. I tako je rođena legenda.

31. 1990. ISIAH THOMAS (Pistons), IOR 113

Isiah je imao potencijala biti još čvršća verzija Chrisa Paula (nizak, eksplozivan, uvijek s loptom u ruci, u stanju biti najbolji strijelac svaku večer, ali se zadovoljava ulogom napasti u obrani i dirigenta u napadu), ali su ga stalne ozljede i stil igre Pistonsa (kao i okruženost limitiranima suigračima) zadržali malo ispod tog ranga (u ranijim danima bio je puno eksplozivniji, ali Bad Boysi su se složili tek kada je ta eksplozivnost počela kopniti). Ipak, njegova najbolja post-sezona karijere rezultirala je drugim naslovom Pistonsa, poslije više jednostavno nije bilo moguće pratiti Jordana, a kako se bližila 30-a i ozljede su postale sve ozbiljnije dok ga ahilova tetiva nije potpuno uništila.

32. 1972. WILT CHAMBERLAIN (Lakers), IOR 112

Tu je Wilt postao Russell i konačno odveo Westove Lakerse do naslova. West je bio prva opcija, a Wilt se zadovoljio ulogom šljakera, s 15 poena, 21 skokom i 3 asista (plus nebrojenim blokadama koje se tada još nisu brojale) dao je Lakersima kičmu – njihov napad nikada nije bio problem, ali žestinom u obrani nikada nisu bili dorasli Celticsima. Do Wiltovog 35-og rođendana.

33. 2004. CHAUNCEY BILLUPS (Pistons), IOR 107

Možda je netko zaboravio gledajući ga zadnjih godina kako se muči, ali Chauncey je svojevremeno zasluženo bio MVP Finala i jedan od najboljih bekova u ligi. Pouzdana prva opcija i prije svega pouzdani lider.

34. 1977. BILL WALTON (Blazers), IOR 106

Bill nije bio fizički dominantan centar koji je ostvarivao svemirske brojke, ali je bio sve što treba Blazersima da dođu do svog jedinog naslova – strijelac, skakač, stup obrane i, najvažnije, playmaker oko kojega se sjajni napad Blazersa vrtio.

35. 1985. KAREEM ABDUL-JABBAR (Lakers), IOR 105

Iako već u poznim godinama (37) i iako je Riley već poprilično prebacio momčad u Magicove ruke (a već su stigli i Worthy i Scott kao nove omiljene Magicove mete u napadu), Kareem nije mogao odoljeti da još jednom ne ukrade show. Praktički je vratio ono što mu je Magic uzeo 1980. 22-8-4 nisu neka bajna statistika za MVP-a (svakako jesu za veterana), ali Kareem je praktički šetao kroz konferencijski dio playoffa da bi u Finalu konačno preuzeo stvar u svoje ruke, uništio Boston (Parish valjda još uvijek sanja tu seriju) i osvetio im se za poraz od godinu ranije, postavivši tako temelje svojevrsnoj dominaciji Lakersa nad Bostonom do kraja desetljeća.

36. 1970. WILLIS REED (Knicks), IOR 103

Svojevrsni nasljednik Russella po stilu igre i utjecaju na momčad (i svoju i suparničku), Reed je predvodio krcate Knickse do prvog naslova i ostao zapamćen po tome što je osvojio titulu MVP-a Finala iako nije ni igrao zadnje dvije utakmice. Odnosno, nije igrao G6, u G5 se pojavio na minutu i znate već što se dogodilo. Dva skok-šuta kasnije Lakersi nisu znali što ih je snašlo.

36. 2008. PAUL PIERCE (Celtics), IOR 103

Imao je PP i boljih individualnih sezona, ali dizanje dva trofeja na kraju 2008. vrhunac su jedne fantastične karijere.

38. 1981. CEDRIC MAXWELL (Celtics), IOR 99

S Maxwellom dolazimo do igrača koji su podigli trofej MVP-a, a da nisu bili ni udarne napadačke opcije momčadi. Maxa se inače spominjalo dok se tražio primjer za objasniti Dannya Greena, ali Max definitivno nije bio igrač zadatka. Kako Parish i McHale još nisu bili spremni nositi teret, a kako su legende poput Cowensa digle sidro, Cedric je ostao kao svojevrsni međugeneracijski flaster koji je pomogao Birdu doći do prvog naslova. Bird je u svojoj drugoj sezoni bio najbolji strijelac i igrač Bostona, a Rocketsi su uložili ogromne napore da ga zaustave, svjesni da ostatak momčadi baš i nije nešto. To je iskoristio Maxwell (zbog kojega je inače Bird počeo karijeru na četvorci, odakle se preselio na trojku kada je Max otišao da bi napravio mjesto za McHalea) te je u Finalu složio nekoliko dobrih utakmica protiv Rocketsa koji nisu imali rješenja za drugog rasnog strijelca koji je mogao zabiti i s perimetra i iz posta.

39. 1988. JAMES WORTHY (Lakers), IOR 95

Legendarni Magicov sidekick došao je do svog MVP trofeja u fazi kada je rivalstvo s Bostonom već bilo gotovo (Birda su sredile ozljede), Jordan još nije bio zreo, a Pistonsi još nisu znali kako zabiti dovoljno da prate Lakerse. Naime, Kareem je bio na zadnjim parama, Magica su zaustavili Dumars i Thomas, ali nitko nije znao da će Worthy ponijeti teret i u sedam teških utakmica doći do uloge junaka. Osim Rileya, naravno.

40. 1979. DENNIS JOHNSON (Sonics), IOR 93

Prije nego je postao jedan od najtvrđih stopera svih vremena i ultimativni glue-guy u Celticsima, DJ je bio mini-Jordan koji je Seattle odveo do jedinog naslova. 21-6-4 uz divlju obranu i to sve u drugoj sezoni u ligi. Specijalan igrač, definitivno ispred svog vremena.

41. 1976. JO JO WHITE (Celtics), IOR 87

Post-Russell Celticsi i dalje su bili krcati sjajnim igračima, a nedostatak dominantnog strijelca razlog je zašto se i Jo Jo White upisao među legende. Kvalitetna druga opcija i pouzdan all-round bek, White je iskoristio povoljne match-upove i nedostatak dominantne sile u ligi u ovom desetljeću da se pored Cowensa i Havliceka, neospornih nositelja igre Bostona, dokopa titule MVP-a Finala.

42. 1989. JOE DUMARS (Pistons), IOR 86

Pouzdani drugi igrač Pistonsa i vječni partner Thomasa dokaz je koliko su Bad Boysi bili posebni, kao i koliko su Daly i Thomas vjerovali u tu filozofiju zajedništva. Usput su se i osvetili Lakersima za godinu ranije – dok su oni pazili na Thomasa, izrešetao ih je Joe.

43. 1978. WES UNSELD (Bullets), IOR 84

Iako je Unseld bodovima na granici druge i treće opcije, napadački on u Wizardsima u ovo doba nije bio ništa više od smetlara. Međutim, njegov obrambeno-skakački učinak ono je što je Wizardsima dalo balans, ali i potrebnu moć da nadigraju Sonicse.

44. 2007. TONY PARKER (Spurs), IOR 76

Nedorasli LeBron (tek 22 godine) okružen hrpom likova koji su zalutali u Finale (Larry Hughes???) predstavljao je tako slabašan izazov Spursima da Pop nije ni uključio motore. Duncan se odmarao, a Parker se šetao kroz obranu Cavsa. Mislim da ovo sve govori o stanju na Istoku tih godina.

45. 1973. WILLIS REED (Knicks), IOR 60

Willis je ovdje već bio ozbiljno usporen ozljedama, a Knicksi su bili toliko dobri na ostale četiri pozicije (Frazier i Monroe vani, Bradley i Debusschere na krilima) da im nije ni trebalo ništa drugo od njega osim skokova i obrane. Kako su Wilt i West bili na zadnjim parama, zajedništvo Knicksa ih je još jednom došlo glave. Svi su zabijali, svi su skakali, svi su igrali obranu. Pa iako su titulu MVP-a mogli ponijeti i Frazier i Monroe i Bradley, Willis kao kapetan i legenda, ali i simbol nesebičnosti, došao je do nje jer je u ključnim utakmicama nadigrao Wilta koji se nakon ovog poraza povukao u mirovinu (West će to napraviti godinu kasnije, kao i Willis kojega su ozljede prisilile da se umirovi u 32-oj godini).

DAY 45 – TIRED WARRIORS

Prva četvrtina bilo je toliko nervozna i traljavo odigrana (lopte se gube na sve strane) da je na trenutke podsjećala na otvaranja utakmica u seriji između Memphisa i Oklahome. Kandidata za najmanje inspiriranog sudionika bilo je poprilično, ali nitko nije nadmašio užasan ulazak u utakmicu Chalmersa koji sinoć očito nije odlučio biti SuperMario već prije Forrest Gump. Parker bez pete brzine, LBJ bez duljine na skok šutu – jedino vrijedno spomena su zarazna all-round energija Kawhia Leonarda i zadnjih par minuta Heata u kojima bez Wadea (ali i bez Timmya i Tonya na drugoj strani) odmah rade seriju 8-0.

Ovo su detalji kojima vrijedi posvetiti par sekundi – Kawhi igra puno agresivnije napadački nego na startu playoffa, a to da netko diže razinu igre ovisno o težini situacije dovoljno govori o kakvom se igraču radi. Ovdje već ulazimo u područja u kojima ni etiketa Iggy light nije nemoguća (light jer ipak nije kreativac na razini titule druge banane). A detalj s Wadeom i klupom Spursa jasno govori gdje bi se mogla prelomiti utakmica – raspodjela minuta je ključna u situaciji kada su obje momčadi na izmaku snaga (Spursi možda imaju veće rezerve zbog čuvanja svih ovih godina o kojemu smo pričali, ali ovakva iscrpljujuća serija mora ostaviti traga i na njima, pogotovo na udarnoj trojki koja je ili vremešna ili ozljeđena).

Druga četvrtina donosi nešto bolji ritam, ali i jedna i druga momčad i dalje imaju problema s kontrolom lopte. Doduše, iako se ne igra lijepo, neosporna je želja na obje strane – strast koju pokazuju svi prisutni dostojna je Finala, ta borbenost u NBA nikad nije bila upitna i zato je ovo bez premca i dalje najbolja liga na planeti (bez brige, Stern već odavno ima moj broj tekućeg). Heat pokušava šutom iz vana razvući obranu Spursa i tako doći do lakših situacija u sporijoj igri na postavljene obrane (to je jedini stil igre na koji San Antonio nema odgovor – ubaci li Miami 10 ili više trica i razvuče obranu, teško se mogu izvući), a Spursi pokušavaju doći do laganih poena kroz tranziciju i maksimalno podići ritam, svesti organizirane napade na minimum. Kome uspije nametnuti svoj stil, ostvarit će značajnu prednost.

Oprezno i u rukavicama se igra i na početku treće, nitko ne želi uputiti prvi izazov, iako i dalje ima zanimljivih događanja. Spursi tako maksimalno koriste matchup Leonarda protiv Millera ili Allena, Wade je u dobrom izdanju s dovoljno skok-šuta s poludistance da natjera obranu da ga respektira, Manu iz rukava izvlači ulaze i drži napad podmazanim, a James nastavlja pucati trice i zabijati ih u dovoljno dobrom postotku da tjera obranu Spursa na razmišljanje.

Međutim, utakmica nikako da uđe u očajničku sferu, znoja ima, ali nedostaje krvi, što definitivno odgovara Heatu kojemu samo treba jedna kratka eksplozija Jamesa u zadnjoj četvrtini (odbaci znojnik!!!) da napravi prvu ozbiljniju razliku na utakmicu, razliku koja bi ispuhanim Spursima mogla biti nedostižna. A možda im James neće ni trebati – dvije trice na kraju četvrtine daju im momentum, a ulazak u zadnjih 12 minuta s novom tricom Battiera (5-5 u ovom trenutku, podsjetio na lanjsko Finale u kojem je ovako igrao svaku utakmicu) možda označuje i početak pada Spursa?

Ma kakvi, nitko očito nije u stanju spojiti niz sekvenci u obrani i napadu koji bi rezultirali prednošću od više od par posjeda lopte, očito smo ono najbolje od oba protivnika u ovoj Finalnoj seriji vidjeli u G6. Heat je tako stalno u maloj prednosti i to na račun nečega tako banalnog kao što je skok-šut kojega James, pa i Wade, zabijaju u dovoljnim količinama da razbiju obranu Spursa. Ali, ovi su žilavi, uvijek pronalaze načina da ostanu u blizini, Timmy i Manu igraju na kartu srca prvaka i bacaju se glavom kroz zid, a Leonard zabija sjajnu tricu na dvije minute do kraja koja smanjuje prednost Heata na samo 2 koša i usput ga promovira u najboljeg igrača Spursa, ako ne u seriji (a mislim da jeste, jer je apsolutno najkonstantniji), onda definitivno u ovoj utakmici.

I tako se odluka o tome tko će dignuti pehar donosi doslovno u zadnjoj minuti, ali nevjerojatan je osjećaj koliko se nakon onakve drame iz utakmice prije čak i nešto tako bitno kao što je naslov prvaka NBA čini manje dojmljivim. Mislim, gusta završnica sama po sebi donosi napetost, ali javlja se neki osjećaj kako je u biti nepošteno da ovakva utakmica dvaju izmorenih boksača koji su izgledali kao da su prije meča otrčali maraton i triatlon bude presudna. Ali, je, jebiga, zato je i jednako važna svaka odigrana sekunda iz šest ranijih utakmica.

Reda radi, spomenimo kako je Timmy promašio izglednu post-up situaciju koja bi utakmicu dovela u egal, a James je zabio još jedan skok-šut u večeri u kojoj se konačno mogao malo i odmoriti od rudarenja u reketu (7-12 šut s poludistance i trice u trećoj i četvrtoj četvrtini). Simbolike radi, Manu je na kraju bacio još jednu loptu u bunar da time obilježi svoj ovogodišnji playoff nastup. I ovu čudnu utakmicu koja je usprkos stalnom egalu od početka mirisala na pobjedu Heata koji je, svaki puta kada bi San Antonio nekim junačkim potezom, uglavnom ulazom, zaprijetio, stavio skok-šut bez puno muke. Stvarno, ne sjećam se čudnijeg osjećaja (doduše, sinoć sam pretjerao s tamnim pivom, možda je i to razlog), da jedna ovako neizvjesna utakmica u ovako povijesnom trenutku djeluje kao nešto sasvim obično nakon onog rusvaja od prije dva dana.

Ne pada mi na pamet vrijeđati Spurse time što bi ih proglasio moralnim pobjednicima (a ni zdrav razum patetičnom tvrdnjom da je najveći pobjednik ovog Finala – košarka), ali činjenica je kako je fantastično sve ovo što su postigli s dva ovakva uber-veterana u glavnim ulogama i s udarnim pokretačem momčadi na jednoj nozi. Da je Parker bio pravi, tko zna, rasplet bi možda bio drugačiji. Reći to sa sigurnošću je nemoguće, ne zaboravimo da je Heat u prve tri tekme napravio strašan posao u branjenju pick & rolla s Parkerom. Da ne spominjemo koliko je ona završnica u G6 sama po sebi bila nevjerojatna – da se igra još 100 puta s istim ulozima, Heat bi se možda provukao u njih 10, a i to mi se čini kao prevelik postotak. Reći da je sreća bila na njihovoj strani nije pretjerivanje, ali, s druge strane, znamo koga ona prati.

Međutim, sve to ne umanjuje njihov drugi naslov. Najveća momčad svih vremena? Molim vas, ako ste ikada tijekom sezone popili sličnu priču i ako ćete se i dalje držati tog narativa kako bi im umanjili vrijednost ovog naslova, onda ne zaslužujete drugo nego da vam na sprovod dođu Skip Bayless i Sam A. Smith, montiraju onaj svoj stol i počnu “debatu” o tome kako ste proveli život. Sve te priče su nebitna buka koja samo smeta u percepciji onog bitnog, a to je da je Heat bio najbolja momčad sezone 2012./2013. Ništa više ni manje.

Finalni dojam o Finalnoj seriji donijet ćemo za dan-dva, nadam se u podcastu, kada se dojmovi slegnu, a onda kreće bacanje na tržnicu i draft. Sada bi još samo istaknuo da su obje momčadi dale maksimum, a da je strategija Spursa kroz prvih 5 utakmica bila veličanstvena. U zadnje dvije više nije bilo revolucionarnih taktičkih poteza, ali to je i razumljivo, kroz sve one minute prije ove dvije momčadi su se tako dobro upoznale da više ni Pop nije imao asa u rukavu. A nije ni Miami zakazao kao protivnik – prilagodbe, posebice u obrani, su bile pravovremene (dobro, osim toga što im je trebalo 5 utakmica da zalijepe Greenu flaster), međutim što ti to vrijedi kada su Spursi iskazali IQ izvan svih standarda. Središ im pick igru, ubiju te iso-košarkom. Zatvoriš im reket, zaspu te tricama. Zaigraš 1 na 1 na perimetru s hrpom preuzimanja i minimumom pomaganja u reketu, raznesu te u sredini. Svaka čast. I svaka čast Miamiu što je kroz sve ove mine našao načina da na kraju ispliva kao pobjednik.

Spursi pak mogu žaliti za prilikom, ali ne i za načinom na koji su otišli u povijest. A jesu, možda i dogodine dohvate 50 pobjeda, ali za nešto više trebati će im ozbiljna infuzija talenta, status quo više definitivno nije rješenje – godinama su se vrtili oko vrha, čekali ovakvu priliku i onda im je doslovno za dlaku izmakla, mislim da nije pretjerano zaključiti kako im se slična više neće pružiti. Miami pak treba ozbiljno razmisliti mogu li si priuštiti još jednu traumatičnu post-sezonu protiv divova Pacersa i povratnika Bullsa – LeBronu treba pomoć, uz to što je najbolji asistent i strijelac i stoper ne mora još biti i najvažniji skakač i bloker. Bosh je odradio solidan posao protiv Spursa, ali tek nakon što su se i sami spustili u nisku formaciju. Dakle, požele li prvaci ponoviti još jednom istu sezonu, moraju biti svjesni da će i dalje biti ranjivi bez poštene petice i da ovaj eksperiment na nogama drži samo činjenica da je LeBron fizičko čudo prirode. Obzirom na salary cap, teško da mogu očekivati jackpot ovoga ljeta, ali zadržati Birdmana i možda dovesti nekoga tipa Dalembert ili Pachulia trebalo bi biti prioritet (amnestija će po svemu sudeći biti potrošena na Anthonyu – Miller je još uvijek koristan, a Haslem je zaštitni znak kluba, u njih se ne dira bez obzira na paprenu cijenu).

A što se LeBrona tiče, više stvarno ne znam što bih rekao. Ako i dalje u njemu tražite nešto što nije, umjesto da cijeniti ono što je, onda je problem u vama i vašoj životnoj filozofiji. Nije on sinoć odigrao ništa posebno (za njegove standarde), zabio je nešto skok-šuteva višim postotkom i to je to, ali je pri tome prezentirao ono što prezentira već godinama iz večeri u večer – apsolutnu podređenost kolektivu i višem cilju. Apsolutnu nesebičnost. A to što mu tako nešto kolektivna svijest uzima za zlo (još od onog dodavanja Donyellu Marshallu), dovoljno govori na kojem smo status kao društvo, a posebice na kojem je statusu današnje praćenje košarke – čovjek igra košarku kako bi je trebalo igrati, 5 na 5, a navodni fanovi i znalci mu zamjeraju što nije gladijator koji će sve riješiti 1 na 5 tako da će protivnicima kidati glave i nabiti ih na kolac (Jordane, Jordane, što si napravio od ljudi). Možeš nas maknuti iz Rima, ali Rim iz nas neće otići nikada. Kaj god – na kraju balade, majstor je zasluženi MVP Finala.

MINUTEMEN

LeBron James je u dosadašnje tri utakmice Finala promašio više otvorenih šuteva s poludistance u napadu i usput zakasnio pokriti više protivničkih cutova u obrani nego valjda u ijednom drugom sličnom razdoblju u karijeri, ako ne cijeloj, onda barem u ove zadnje tri sezone u Miamiu. One koji vjeruju da je u pitanju isključivo psiha i nekakva urođena mana ovog sjajnog igrača daljnji tekst vjerojatno neće zanimati stoga je najbolje da ga preskoče. Oni koji vjeruju da Miami ima prekidač koji uključi po volji i da gube 1-2 u seriji zato što su dvije utakmice odlučili odigrati ispod potrebne razine, a ne zato što su ih Spursi nadigrali u ravnopravnoj bitci, također mogu preskočiti priču. One pak željne racionalne analize i nekih zanimljivih podataka koji će pomoći staviti stvari u kontekst, pozivam da bace pogled na sljedeće brojke jer po meni je ovo što se događa s Jamesom najfascinantniji trenutak u dosadašnje tri utakmice. Bilo je tu bljeskova, posebice u obrani reketa, neosporan je trud koji ulaže u skok, ali nedostatak dinamita u nogama u kretanjima u oba smjera vidi se iz aviona. Pa pokušajmo otkriti o čemu se radi.

Ovo su trojke kojima su treneri dali najveće povjerenje ove sezone (regularni dio + playoff), prvo kod Miamia:

James, 3658 minuta (2877 regularna + 781 playoff)

Bosh, 3063 minute (2454 + 609)

Wade, 3071 minuta (2391 + 626)

Znate koliko igrača kod Spursa je prošlo granicu od 3000 minuta, koja je uobičajena za prve opcije momčadi koje igraju Finale? Nula. Evo i brojki:

Parker, 2792 minute (2174 + 618)

Green, 2717 minuta (2201 + 516)

Duncan, 2655 minuta (2078 + 577)

Usporedimo li samo udarne opcije, dakle minutažu Jamesa i Parkera, ispada kako je James, uzmemo li prosječne Tonyeve minute po utakmici, odigrao 26 utakmica više ove sezone. Ok, pa to i ne zvuči toliko strašno – Parker je bio ozljeđen, a dok je Pop njega čuvao i limitirao mu minute čak i dok je bio u najboljoj formi života, Spoelstra je raubao Jamesa u nadljudskim hvatanjima debelih minusa na utakmicama protiv raznih Cavsa, Pistonsa i Bobcatsa.

Pa to je isključivo njihov problem, zar ne? Ako se uopće i radi o problemu – ovih 5-6 minuta više koje James igra po utakmici tijekom cijele sezone ne mogu biti baš tolika otežavajuća okolnost, na kraju krajeva on je taj koji je građen kao tenk dok je Parker sitni play koji dobiva batine dok se probija kroz hrpe blokova i u onim stalnim ulazima u reket.

Stoga pokušajmo proširiti usporedbu na nešto širi uzorak. Tony je lani igrao još manje minuta po tekmi u prosjeku, a zbog lockouta odigrao je samo 1923 minute u sezoni plus još 560 u playoffu (Duncana isključimo iz daljnjih usporedbi jer je igrao još manje od Parkera u svim kombinacijama kojih ćemo se dotaknuti). James je za to vrijeme i tijekom lockouta skupio 2326 minuta plus još standardnih 983 u playoffu, a to vam je, preračunato, dodatnih 27 utakmica više od Parkera.

Dodamo li još i prvu sezonu velike trojke u Miamiu, koja također uključuje nastupu u Finalu i gdje je James na 3063 minute iz regularnog dijela dodao još i 922 iz playoffa, dok je Parker ostao na ukupno 2749 (rano ispadanje od Memphisa), dolazimo do još dodatnih 1236 minuta za LeBrona i novih 39 utakmica viška u odnosu na Parkera.

Zaključak? James je u tri sezone odigrao 92 utakmice više od Parkera, igrača koji je uvjerljivo prvi po minutaži u tom razdoblju na cijelom rosteru Spursa. To je više od jedne regularne sezone, praktički to je više nego što je Parker odigrao u cijeloj sezoni 10/11 kada su ih izbacili Grizzliesi.

Mislim, nisu u pitanju nikakvi presedani koji bi trebali poslužiti kao optužba Spoelstre ili opravdanje Jamesa, već čiste činjenice koje morate imati na umu kada sljedeći put vidite LeBrona kako uglavnom promatra dok pored njega poput vihora protrčava Parker ili dok kasni na istrčavanje prema Greenu ili Leonardu. Kada noge nisu svježe, uzalud vam sjajan um, a isti princip se da primijeniti na napad i svaki onaj kratki skok-šut koji zastane na obruču. Čak i rasni konj poput LeBrona treba predah nakon tri ovakve sezone, predah do kojega nije došlo ni u regularnoj sezoni (zašto što je Miami Heat jedan veliki eksperiment koji se temelji upravo na tome da James 40 minuta po večeri može biti sve što trener poželi, univerzalni začepljivač rupa), a ni u playoffu gdje je upravo odradio seriju protiv Pacersa u kojoj mu je pomoć suigrača bila takva da smo ih univerzalno prozvali Miami Cavaliers (kako se taj detalj brzo zaboravio i kako se brzo priča prebacila na teritorij Skipa Baylessa).

Uglavnom, ovo nije opravdanje, ovo su samo podatci koje svatko može pročitati kako želi. Samo, ako nije u pitanju opravdanje, čemu onda sve ovo? Pa da bi se još jednom istaknula veličina Spursa, naravno (po meni ključ nije u tome što je Heat umoran, to je normalno, već što je San Antonio netipično odmoran za ovaj dio godine). Naime, ona teza da je sezona jednako teška za sve i da su u Finalu ionako svi na rezervi ima smisla u sudaru dviju standardnih NBA momčadi, ali Spursi se nikada nisu vodili standardima, već su ih postavljali.

Nije talent ono što njih čini posebnima, iako su i po njemu definitivno top 5 momčad u ligi. Ono što njih čini posebnima su sve te sitnice, poput pronalaženja idealnih rola za sporedne igrače ili maksimalnog korištenja talenta kojega imaju na raspolaganju kroz sistem. I da, raspodjela energije o kojoj pričamo.

Razlika u talentu smanjila se onoga dana kada je Wadea izdalo koljeno, ali ono što ju je do sada u Finalu totalno sakrilo je ta svježina u nogama Spursa zbog revolucionarnog Popovog pristupa vođenju momčadi, ne kroz utakmicu ili sezonu, već kroz skoro cijelo jedno jebeno desetljeće.

Zato i je moguće zamisliti da će Danny Green nastaviti jahati trenutnu šutersku formu, održati ovih 70% za tricu i postati MVP Finala, isto kao što je bilo moguće da Parker u naponu Duncanove snage dođe do svog trofeja najboljeg u završnoj seriji. U Spursima se nikada ništa nije vrtilo oko danas, a da istovremeno jedno oko nije bilo usmjereno i prema sutra.

Takav način razmišljanja previše je kompleksan ne samo za NBA stručnjake, već i za većinu profesionalaca u puno ozbiljnijim granama društvenih ili prirodnih znanosti, ali ne i za Spurse koji su godinama gradili male zalihe rezervi ne bi li im se našle pri ruci upravo u ovakvim situacijama, kao svojevrsna kutija prve pomoći. Ukratko, da se poslužimo malo i demagogijom – oni su se za ovo Finale pripremali zadnjih 6 godina, Miami dva dana nakon što je završio seriju s Pacersima.

Ako James još tri puta uspije izvući iz sebe nešto slično onome što je igrao u četvrtoj četvrtini G2, sve ovo pada u vodu, svi ti koraci prednosti neće biti dovoljni da se pobjegne talentu. Do sada mu je to u kriznim situacijama uspijevalo, u manjoj mjeri čak i Wadeu. U biti, ako zanemarimo Dallas prije dvije godine, dakle seriju u kojoj još nisu znali što rade, koliko god se razni kvazi-kritičari trudili to osporiti, James i Wade bi briljirali u utakmicama koje su bile presudne (Indiana, Boston, Oklahoma, Indiana). Uvijek bi pronašli neku novu rezervu, samo, što će se dogoditi kada jednom posegnu za gorivom i taj put ih dočeka prazno dno rezervoara? Dogodit će se opet utakmice 1 i 3 jer Spursi ne samo da imaju punije tankove, već imaju i know how potreban za izvući maksimum iz svake situacije.

BASKETBALL HEAVEN

Kako sam u jučerašnjem podcastu već obznanio prognozu Finala, ovu najavu odradit ćemo obrnuto od dosadašnjih – umjesto analize koja vodi zaključku, krenut ćemo od zaključka. Dakle, u sljedećih nekoliko kartica pokušati ću objasniti ne samo zašto mislim da će Heat osvojiti naslov, već i zašto smatram da su čvrsti favoriti (kao što sam Krehi rekao u “neslužbenom” razgovoru prije podcasta, da moram birati tri rezultata Finala sva tri bi bila u korist Heata, u rasponu od 4-2 preko 4-3 do 4-1).

Službeni izbor glasi 4-2 za Miami Heat, a evo i kako sam došao do njega.

Spursi i Heat praktički nemaju međusobnu povijest zadnjih nekoliko godina, a posebice zadnje dvije od kada su ove šire jezgre aktivne u sistemima sličnima onome što možemo očekivati u Finalu. Ovogodišnje dvije utakmice pratio je dobro poznati cirkus oko odmaranja najboljih igrača, a lanjski usamljeni lockout dvoboj prošao je bez Wadea i Ginobilia, uz pobjedu Heata od 22 razlike (pogodili nenormalnih 16 trica). Zanimljivo, čak i godinu ranije (iako se radi o još manje bitnim podacima obzirom da ni jedna ni druga momčad u sezoni 2010/2011 nisu nalikovale na današnju) oba međusobna dvoboja završila su gaženjima – prvo su Spursi (uz 17 trica) dobili 30 razlike u svojoj dvorani, da bi im se desetak dana kasnije Heat osvetio s vlastitih +30.

Dakle, očito je kako do prvog podbacivanja nećemo znati o kakvom se stvarno matchupu radi, stoga nam ne ostaje ništa drugo nego baciti se na analizu kroz brojke i tendencije određene momčadi.

Prvo je bitno ustvrditi da za razliku od prijašnjih serija koje su obje momčadi imale zadovoljstvo riješiti u svoju korist, sporedni faktori košarkaške igre ovdje neće igrati preveliku ulogu. Memphis i Indiana su bile napadački limitirane momčadi koje su morale zakonitosti igre okretati u svoju korist korištenjem nekih manje pouzdanih oružja poput skoka, tranzicije ili slobodnih bacanja, ali Spursi i Heat su par iz snova upravo zato što će svoj dvoboj riješiti klasičnim nadigravanjem na oba kraja parketa u kojem će količina otvorenih šuteva u napadu, odnosno količina ometanih šuteva u obrani, biti ključni za rasplet.

Ako bi bacili pogled na svaki sporedni faktor, stvari bi izgledale ovako nekako:

– kontrola lopte

Obje momčadi u stanju su kiksati, ali uglavnom su solidne u oba smjera, s tim da je Miami nešto bolji u obrambenom pritisku, dok su Spursi bolji u čuvanju lopte. Ako bi nekome morali dati prednost, onda malena ide Heatu jer su sistemski skloniji korištenju presinga i imaju igrače koji mogu sijati paniku u linijama dodavanja.

– kontrola skoka

Obje momčadi su među najgorima u ligi kada je kupljenje odbijanaca u napadu u pitanju (Heat je usprkos manjku centimetara čak i nešto bolji od Spursa kojima je tranzicijska obrana prioritet), posvećeni su isključivo kontroli skoka u vlastitom reketu (što Spursi inače rade solidno, dok Heat očekivano čak i tu ima problema). Ako bi nekome morali dati prednost, onda su to svakako Spursi zbog većeg izbora skakača i činjenice da ipak imaju dva najbolja centra u ovoj seriji.

– slobodna bacanja

Spursi imaju puno više problema doći na liniju jer su njihovi glavni igrači više oslonjeni na šut iz vana, ali s druge strane ne postoji obrana koja radi manje prekršaja od njihove. Tako da eventualna prednost koju Heat ima u ulazima, a koja je ionako upitna obzirom na Wadeovo koljeno, biva anulirana lakoćom kojom Timmy i društvo štite sredinu bez prekršaja u svojoj verziji zone (Timmy nikada ne izlazi dalje od lakta, plus ih je uvijek barem još troje u blizini kako bi se u slučaju penetracije zatvorili oko reketa).

Znači, pobjednika će odlučiti bolja učinkovitost tijekom postavljenih napada. Pogledajmo stoga zašto mislim da Heat tu ima ključnu prednost u onom najvažnijem od svih faktora zvanom šuterska učinkovitost.

Nakon mučenja s Pacersima koji su im oduzeli najbolje postave i prisilili ih da posegnu za sporednim rješenjima poput obrane reketa i Haslemova šuta kako bi prošli dalje, Heat će protiv San Antonia puno lakše disati zbog zonskih principa obrane Spursa, ali i zbog činjenice da San Antonio za razliku od Indiane ima “samo” 4 sjajna obrambena igrača u udarnoj petorci.

Naime, kako je Spursima zaštita reketa ključna, napad koji je u stanju dovoljno brzo vrtiti loptu uokolo može uhvatiti Greena i Leonarda dovoljno daleko od perimetra da osigura otvorenu tricu (posebice iz kuta). Spursi imaju sreće što je u NBA malo pametnijih momčadi od njih kada je pomicanje šahovskih figura u pitanju, ali Heat ima sasvim dovoljno lucidnih asistenata (posebice jednoga koji se preziva James) koji mogu iskoristiti ovu protivničku obranu na vrhovima prstiju da zabiju poneku tricu iz kuta, a to znači da će Battier i Allen (dva ponajbolja tricaša iz kuta u ligi, uz Dannya Greena i Kawhia Leonarda, naravno) u ovoj seriji biti od koristi.

Ovaj detalj sa igračem manje u obrani također nije za baciti – vidjeli smo protiv Warriorsa kako to izgleda kada Spursi nemaju na kome sakriti Parkerov nedostatak fizikalija. Teoretski, postava bez Chalmersa i Colea, dakle s Allenom i Wadeom kao bekovima dok su James i Battier na krilu (dakle, dva rasna slash & kick kreatora uz dva rasna šutera), mogla bi i protiv najbolje petorke Spursa doći do dobre prilike za šut kad god poželi (ako su Green i Leonard zaduženi za Wadea i Jamesa, to znači da će netko imati šuterski trening preko Parkera).

Naravno, Spursi će ovo dobrim dijelom kompenzirati vlastitim kretanjem lopte i zabijanjem otvorenih trica (do kojih će protiv agresivnih Heatovih rotacija dolaziti još lakše nego Miami protiv njihove baletne obrane), ali i zaštitom reketa – dok je Timmy na parketu, Heat bi trebao imati sličnih problema s realizacijom na obruču kao protiv Hibberta. Osim na Duncanovo prisustvo, dosta toga će se svesti i na minutažu koju će zajednički odraditi Timmy i Splitter – igra s dva centra opet neće Heatu omogućiti da maksimalno koristi nisku postavu, iako teoretski Splitter nije toliko kvalitetan post-up igrač da redovno kažnjava Battiera, Millera ili Jamesa na način na koji je to radio jedan West.

(Heatu će puno više od Splitterovih slabosti na ruku ići tendencija Spursa da i sami igraju niskom postavom koja im uglavnom donosi izuzetne napadačke rezultate – Miami se toga zbog vlastitih kvaliteta ne mora bojati i ostane li Pop pri ovom detalju, to će Heatu otvoriti vrata i za puno više od 20-ak minuta košarke u punom pogonu na koje ionako mogu računati kada su na parketu Diaw ili Bonner, a to nikako nije dobra vijest za nijednog protivnika, pa tako ni za Spurse)

I dok do sada rečeno po ničemu posebno ne favorizira Miami, osim što ukazuje da su u stanju igrati ravnopravno s Spursima u slash & kick segmentu igre, ono gdje bi Miami trebao ostvariti ključnu prednost je pick & roll. Što možda zvuči čudno obzirom da se radi o zaštitnom znaku igre San Antonia – 2 na 2 igra Parkera s jednim od visokih motor je koji pokreće cijeli sistem Spursa.

I tu Miami ima dva bitna detalja koji mu rade u korist, jednoga na obrambenom, a drugoga na napadačkom dijelu parketa.

Obrambeni se tiče činjenice da je Heat sposoban usporiti Parkera. Njihova agresivna udvajanja na pick & rollu i gomilanje igrača u pozadini (minimalno tri, a ponekad i četiri braniča Heata prate razvoj događaja u ovim situacijama) smetat će Parkerovoj vanserijskoj učinkovitosti u napadanju sredine s loptom. A Parker ispod 100% mogao bi biti popriličan problem za napad Spursa, što se moglo povremeno vidjeti i u susretu s Warriorsima gdje su dužina Thompsona i Barnesa, kao i pravovremeni izlasci visokih igrača, itekako smetali Tonyu. Posebice kada ga je nakon svega u reketu još čekao i Bogut.

Teoretski, James, Wade, Chalmers i Bosh bi kao kvalitetniji i pokretljiviji materijal od onoga što ga je na raspolaganju imao Mark Jackson trebali usporiti glavnog pokretača Spursa, a da se radi o ključnom dvoboju dovoljno govori i činjenica da u pozadini neće biti nikoga poput Boguta da ispravi eventualni propust. Naravno, ovakav presing na playmakera rezultirat će pucanjem obrane koje će ostaviti gomilu otvorenih šuteva Leonardu i Greenu (koji su iz kuta, moram to još jednom spomenuti, najveće ubojice u ligi nakon Battiera i Allena), ali Heat nema izbora – ako već moraju od nekoga poginuti, onda bolje da to bude od mladih swingmana koji su po prvi put u Finalu, nego od iskusnog pick & roll stroja koji bi, priušti li mu Heat očekivano mučenje, vrlo brzo mogao ostati bez zraka (Pop ga se neće odreći ako ne bude prolazila pick igra, a to znači da će Parker svaku utakmicu morati trčati kroz brdo screenova kako bi došao barem do povoljnog kuta za ulaz nakon dodavanja Duncana).

Ono što bi na kraju definitivno trebalo donijeti prevagu Heatu je vlastita realizacija pick igre. Spursi su odlični u čuvanju reketa i istrčavanju prema perimetru, ali već godinama spominjana slabost u branjenju pick igre i dalje ostaje prisutna. Doduše, ovaj put samo u tragovima – prisustvo Splittera u reketu i Duncanova usidrenost spriječili su seciranja od strane igrača s loptom ili rollera, ali Spursi i dalje ne vole napuštati reket radi visokog koji se odlučuje na pop akciju. Igrom slučaja, Heat u svom sastavu ima najboljeg pick & pop strijelca u ligi nakon Dirka Nowitzkog – Chrisa Bosha.

Naravno, polagati tolike nade u čovjeka koji igra izvan pozicije i upravo dolazi iz serije u kojoj je potpuno šuterski podbacio definitivno nije najmudrija stvar na svijetu, ali Heat nema izbora. Bosh je tijekom cijele godine bio najbolji šuter s poludistance u ligi i na temelju toga su izgradili dobar dio uspjeha i uopće vlastitog stila. Odustati sada od toga na temelju momentuma, jednostavno nema smisla, koji je, ako uopće igra ikakvu ulogu, ionako na strani Spursa koji su brusili oružja protiv Memphisa dok je Miami svoja pošteno tupio protiv Indiane.

Uspije li Bosh natjerati Splittera da krene visoko iznad reketa (a što se zna dogoditi, protiv Warriorsa je čak i Duncan izlazio do perimetra ne bi li oduzeo šut s poludistance Curryu), to bi trebalo otvoriti reket za Jamesa da kao primarni playmaker s loptom redovno ulazi u sredinu i stvara kaos. Bilo iznuđivanjem osobnih (čega se posebice treba čuvati Duncan), bilo realizacijom na obruču, bilo povratnima prema šuterima koji će svakako imati prostor kada se obrana Spursa uruši, bilo pronalaženjem Wadea (ili Birdmana) nakon cuta.

Pick & roll je tako temelj ove serije za obje momčadi, a kako smatram da će Miami imati manje problema i realizirati ga (posebice ako Bosh bude na razini – tada je James s loptom u rukama praktički nezaustavljiv), ali i braniti ga, tu vidim ključnu prednost za njih. Šuterski i tricaški bit će neizvjesno, a ako Miami bude u stanju parirati Spursima i u ovom segmentu (a već smo rekli kako imaju i igrače i igru za to izvesti), jedina nada za San Antonio zove se dominacija u postu.

Ako bi se Heat morao fokusirati na obranu reketa, onda definitivno neće imati dovoljno ljudstva da agresivno brane pick & roll, a posebice da zatvore perimetar – ona taktika primjenjena protiv Indiane u kojoj su prepustili vanjskim igračima da odlučuju, protiv San Antonia neće upaliti jer će Parker i društvo iskoristiti svaki komadić prostora.

Stoga je glavno oružje Heata u ovom konkretnom matchupu visokih nada da Duncan i Splitter neće preko noći postati Hibbert i West. Visinu imaju, ali ne i igru – Timmy je još uvijek solidan u igri leđima, ali primjetno je kako mu učinkovitost pada s povećanjem post-up uloge i očekivati od njega da 35 minuta igra 1 na 1 u reketu jednostavno nije realno. Čovjek je danas prije svega solidan šuter s poludistance, što je opasno, ali ni upola kao jahanje po obruču. Splitter je pak isključivo pick igrač i cutter koji ovisi o pravoj lopti, nikako pouzdani post-up strijelac. Spuštati lopte na ovakve limitirane opcije bilo bi skoro pa kontra-produktivno za napad Spursa, ali radi se o opciji koju će definitivno morati isprobati. Tko zna, pronađe li Pop pravi balans i idealan način za spuštanje lopte pod koš, odnosno odluči li pri tome i za agresivnije skakanje u napadu na štetu tranzicije (na što se nikako ne bi kladio jer bi se radilo o popriličnom odustajanju od principa), možda upravo ta prednost u visini bude oružje kojim će Spursi prelomiti seriju.

Iz svega rečenoga jasno je kako San Antonio ima itekakvu šansu otići do kraja – imaju potencijalno nezgodan matchup pod košem kojim mogu ponoviti dio onoga što su radili Pacersi (posebice u zaštiti reketa, ako su već napadački i skakački upitni), a imaju i dovoljno potencijala ostvariti ubojitiji napad (ako Miami ne uspori Parkera i ako budu zabijali više trica to će im svakako poći za rukom).

Zašto onda toliko povjerenje u Heata kada sve govori da je u pitanju potpuno neizvjestan dvoboj?

Najvećim dijelom zbog Jamesa koji bi protiv fizički manje dominantne obrane trebao odigrati još bolje partije nego protiv Pacersa i koji će opet biti najbolji čovjek na parketu – koliko god je Parker čarobnjak s loptom kada treba koristiti prostor, James je još veći i, barem za mene, uopće nema sumnje da je on najučinkovitiji i najbolji playmaker u ligi. To je ogromna, ogromna prednost za Miami u dvoboju s momčadi koja upravo na kvalitetama vlastitog playa gradi najveći dio identiteta.

A tu je zatim i faktor zvan Bosh. Iako sumnjam da će izvući Timmya iz reketa, već bi izvlačenjem Splittera napravio puno, a kako ga ovdje nitko neće mlatiti, imam neki osjećaj da će pogoditi poprilično dobar postotak skok-šuteva.

Ako James nadigra Parkera, a Bosh izvuče neriješeno s Duncanom, ostalo je manje bitno. Ginobili uvijek može bljesnuti, ali to praktički anulira Wade koji je s ovim koljenom negdje na sličnoj razini kao Manu. Iz tabora Spursa stižu vijesti kako je Ginobili konačno u super formi, ali to više govori o tome da su svjesni koliko im je potreban kao sekundarni kreator koji će olakšati život Parkeru, nego o stvarnosti – ako je suditi po sezoni i onome viđenom u playoffu, Manu više ne može okrenuti cijelu seriju na stranu Spursa kao nekada.

Također nije zgorega naglasiti da su Spursi ti koji vole brži ritam kako bi što lakše otvorili prostor za Parkera, što im u ovoj seriji neće biti od velike koristi – Miami inače igra sporiju košarku, ali će im nakon puzanja po blatu s Indianom povremeni ležerni ritam San Antonia dodatno razbuditi sokove kreativnosti. Ako će obje momčadi trčati i stvarati u pokretu, kojoj više vjerujete ako pođemo od postavke da su jednako sposobni, onoj u kojoj su dva glavna kreatora visoka u prosjeku 190 cm uz 90 kg elegantnih mišićnih vlakana, ili onoj u prosjeku visokoj 200 cm uz 105 kg sirove snage?

Spursima ne pomaže ni što se prve dvije utakmice i zadnje dvije igraju u gostima. U seriji gdje je teško očekivati da će netko ostvariti značajnu prednost u idejama kojoj protivnik neće znati parirati, ovakav ritam mogao bi biti problematičan, iako se u principu radi o nevažnim stvarima, sličnima kao i ona nagađanja oko značaja momentuma ili odmora (što je bolje, imati preveliki ili premali). Serija će se odlučiti isključivo i samo na parketu, pa ako Spursi budu u stanju zabijati 10-15 trica i čuvati reket i bokove, a da pri tome obrana i napad Miamia ostanu bez vrhunskih rješenja, nema razloga da oni ne dobiju tri za redom, slično kao što je i Dallas prije dvije godine upao u idealni ritam na koji tadašnji Miami nije imao odgovor.

I tu dolazim do zadnjeg pasusa jer nakon 2 400 riječi više stvarno ne znamo što bih još dodao. Naime, ovo nije Miami od prije dvije godine. Istina, Wade nije u najboljoj formi (Kreha je sjajno jučer primjetio, ovaj put u razgovoru nakon podcasta, da bi Heat trebao Wadeu dozirati minutažu kao što to Spursi rade s Timmyem – čovjek drugi playoff za redom puca po šavovima, a to se sigurno dijelom događa i zato što ga se nepotrebno rauba u regularnoj sezoni, kao da je njegova maksimalna minutaža potrebna da se Heat dokotrlja do dobre playoff pozicije), ali James je zato u nirvani, naponu mentalne i fizičke snage, sposoban izvući maksimum ovisno o trenutku (ako je mogao imati onakve bljeskove protiv Georgea i Hibberta, zašto ne bi protiv Leonarda i Duncana).

Parker će sigurno imati jednu-dvije utakmice gdje će igrati kao po špagi (i te utakmice Spursi bi trebali dobiti), ali cijelu seriju u istom vrhunskom ritmu od svih prisutnih može odraditi samo LeBron. Koliko god bilo sjajno Timmya gledati kako u 37-oj godini igra ključnu ulogu, on bi ovdje praktički trebao zaustaviti najboljeg igrača na svijetu barem 4 puta, što mi se jednostavno čini malo previše.

Spursi su sjajna priča, momčad koja odbija umrijeti, veterani koji su došli po još jedan prsten. Međutim, postoji još jedna sjajnija priča, a to je Jamesov lov na povijest. Imamo tu i onaj narativ osvete za poraz od prije šest godina i prve rane na LeBronovoj psihi (bez kojih ne bi bio ovo što je danas). A imamo tu i onaj narativ koji sam spomenuo u podcastu, priču o čovjeku koji je prošle godine dobio 4 utakmice Finala za redom zato što se spustio u post i odlučio biti najbolji post-up igrač na parketu jer je tako nalagala situacija i jer je postojala prilika. Pa zar ne bi bilo sjajno da do drugog naslova dođe tako što će uzeti loptu u ruke i biti najbolji playmaker u seriji?

DAY 38 – KINGS AND PAWNS

Nervozni početak na obje strane dok momčadi traže ritam i u obrani i u napadu. Pacersi tako netipično uglavnom žive od vanjskog šuta, a Heat pokušava razbuditi i Wadea i Bosha visokim postotkom akcija koje završavaju s njima u 1 na 1 situacijama (čime, svjesno ili nesvjesno, žrtvuju protok lopte). Samo, još jednom se pokazuje da problem nije u nedostatku lopti za spomenuti dvojac, već u njihovoj ispodprosječnoj realizaciji. Bosh je ionako od G3 sastavni dio svakog ulaska u prvu i treću četvrtinu, što je i logično obzirom na sposobnost da izvuče jednog od dva visoka Indiane iz reketa, ali jednostavno mu ne upada skok-šut, što je dodatno naglašeno od G4 kada je iskrenuo zglob.

Wade je pak iz utakmice u utakmicu padao, a njegovi problem s koljenom su već opjevani, tako da je očito kako nisu u stanju dati ni blizu 100%. Uračunamo li u to i obranu Pacersa, najbolju u ligi, koja bi vam po defaultu trebala raditi problem već samom činjenicom da je najbolja, postaje poprilično jasno gdje leže problemi Miamia u napadu.

Ono puno važniji za sinoćnju utakmicu je da ni obrana Heata ne štima kao u prethodnih par utakmica. Iako je formula i dalje zatvarati Westa i Hibberta te pustiti vanjskom trojcu da ih dobije, Heat samo na papiru Pacerse drži na ritmu od 20-ak koševa. Obrana je poprilično dekoncentrirana i često pliva u izlascima, što Indiani omogućuje dosta laganih puteva do obruča. Praktički, Heat u ovom periodu spašava gomila neforsiranih izgubljenih lopti Pacersa i morat će zaigrati obranu kakvu su igrali u prethodnih 7 od 8 četvrtina (ako isključimo treću u G6) ako misle kontrolirati susret jer ovim ritmom lopte do kraja ne može gubiti čak ni Indiana.

Jednako neuvjerljivi napad Spoelstra pokušava probuditi Millerom (što znači da Battier ispada iz rotacije), ali ovaj ne ponavlja onu šutersku epizodu s kraja prošle utakmice, već usput samo dodatno slabi obranu igrom na četvorki (James izbjegava guranje s Westom čak i u ovoj niskoj postavi, a to znači da ovim potezom trener Heata u principu nije dobio ništa jer su iste slabosti vidljive i prilikom igre s Battierom ostale – dodatni šuter ne zabija, a pri tome slabi ionako slabašni skok i obranu reketa).

Srećom po Heat, Ray Allen ulazi rastrčan i raspucan u drugu četvrtinu i ovaj napad konačno počinje davati znakove života. Uz to što Ray širi obranu, plus je svakako i što lopta kruži u rukama Jamesa umjesto da se forsira njena putanja prema Boshu i Wadeu (hej, barem su pokušali, nema ništa lose u tome – žrtvovati jednu četvrtinu kako bi po tko zna koji put utvrdio gradivo, a gradivo kaže da se u ovoj seriji možeš osloniti samo na Jamesa, ne mora nužno biti loša odluka u široj slici).

Miami nastavlja biti razigran čak i odlaskom Jamesa na klupu, a razlog tome je klasičan – Pacersi na parketu imaju tri rezerve. To omogućuje obrani Heata da uhvati zraka, a kada Bosheva trica rezultat odvodi na +10, Vogelu postaje jasno da u ovakvoj utakmici za takve rizike više mjesta nema. Istina, rizik od osobnih postoji, ali manji je od korištenja Younga i Augustina u isto vrijeme – to s njima praktički nije ni šetanje po žici, već garantirani pad u provaliju.

Čak se ni povratkom startera stvari ne popravljaju jer Miami upada u ritam na oba kraja parketa – u obrani sve funkcionira (lopta i dalje ne dolazi do visokih, tako da Pacersi praktički drže nekakav priključak šutem iz vana i to često nerezonskim – pitajte samo Stephensona o onim pogođenim krumpirima), a u napadu razigrani Ray i LeBron uspijevaju čak probuditi Bosha i Wadea otvarajući im više prostora. Uz sve to, Hibbert na brzinu kupi dvije osobne u zadnje tri minute (za što su zaslužni sve agresivniji ulazi Jamesa i Wadea), a bez njega na parketu obrana Pacersa nije ni približno tako dobra.

Uglavnom, Miami je u ritmu prema 100 koševa, istovremeno drže protivnika na najboljem putu prema 80. To se zove recept za uspjeh, a sve što im je trebalo za to su šuterska prezentacija Allena, pravovremena udvajanja visokih Pacersa i nekoliko minuta viška protivničke klupe.

U trećoj četvrtini prednost Heata samo raste. James secira obranu Pacersa, u tome mu se povremeno pridružuje i Chalmers, ali ključni posao napravila je obrana. Spoelstra je na poluvremenu pokrpao rupe koje su se javljale u prvom dijelu, posebice u rotacijama nakon pick & rolla koje su otvarale previše prostora prema reketu (umjesto izlaska na igrača s loptom ostaje se u pozadini, što omogućuje vanjskim igračima da pomažu na Hibbertu i Westu umjesto da sav teret pada na Bosha i Haslema – ovo je detalj za koji Pacersi nemaju rješenja već treću utakmicu) te Miami odigrava savršenih 8 minuta u kojima još jednom ukazuje na slabosti Pacersa u situacijama kada ne mogu koristiti matchup već se trebaju osloniti na kreaciju. U prvom djelu je to donekle sakrivao šut i ulazi Georgea, ali sada je puno više prepreka na putu prema obruču, a i James je dobio zadatak udaviti prvog kreatora Pacersa.

Indiana u ovom periodu pokušava ostati u utakmici oslanjanjem na svoj standardni back-up plan, igru preko Westa na visokom postu, ali, koliko god West bio sposoban vrtiti napad, to da pokušavate stizati Miami Heat u njihovoj dvorani preko takve opcije, govori vam sve što treba reći o težini situacije u kojoj se našla Indiana. Situaciji koja je postala neizdrživa nakon što je Hibbert skupio petu osobnu dvije minute prije kraja četvrtine – ovdje postaje jasno da je Indiana gotova. Bez Hibberta su nemoćni u napadu, a možete zamisliti kakvi su bez njega u obrani.

I tako je na kraju presudila kvaliteta Heata. Koliko god su Pacersi izvukli maksimum u ovoj situaciji, koristeći do kraja povoljan matchup i određene olakotne okolnosti (prije svega slabu Wadeovu formu), protiv još jedne sjajne partije Jamesa nije se moglo (osim što je odradio glavninu posla u organizaciji napada, još jednom treba istaknuti način na koji je zaustavio Georgea u drugom dijelu utakmice). Wade i Bosh su dali solidan energetski doprinos, bili su pozitivni u pristupu čak i nakon slabog ulaza u utakmicu, što je bio ogroman pomak u odnosu na nekoliko ranijih susreta kada su se prepuštali rezignaciji, a x-faktor je bio Allenov šut koji je Heatu dao toliko potrebnu podršku iz vana koja je otvorila prostor za udarnu trojku.

Ova serija je bila ovako izjednačena upravo zato što Miami na tako nešto nije mogao računati u svakoj utakmici. I to zato što im Indiana to nije dopuštala, što 1 na 1 obranom koja nije ostavljala nikoga otvorenim, što prisiljavanjem na korištenje postava koje nisu toliko šuterski učinkovite. Međutim, svaki puta kada su dobili dovoljnu dozu šuta iz vana od četvrtog čovjeka, bilo dva puta od Haslema ili sinoć od Raya, LeBron i kompanija nalazili su načina zabiti koš više, pa makar i uz loše postotke (sinoć također ispod 40%, što vam govori sve što treba znati o defanzivnim kvalitetama Pacersa).

Uz veći izbor napadača, kod Heata svakako treba još jednom istaknuti obrambene pomake koje je izveo Spoelstra nakon kojih je Heat praktički zaigrao kopiju obrane Pacersa, oslanjajući se više na 1 na 1 formaciju s rotacijama isključivo prema postu umjesto klasičnih agresivnih izlaza prema lopti i gomilanju igrača prema naprijed, prebacujući tako glavninu napada Indiane iz unutra prema vani, a i to tako da se igralo manje na Hilla i Georgea, a više na Stephensona. Spoelstra je ovim samo još jednom dokazao da je i dovoljno hrabar za drastične promjene, ali i dovoljno mudar da ih odradi u pravom trenutku i nije pretjerivanje reći kako je on uz Jamesa danas možda i ključni čovjek u pohodu Heata na drugi prsten.

Što se Pacersa tiče, oni su na pravom putu da postanu ozbiljan izazivač, ali za to će morati popraviti neke stvari koje smo već više puta isticali. Svakako treba pronaći još jednog kreatora, neovisno na kojoj poziciji, kako bi se izbjegla potreba da Lance Stephenson glumi playmakera više nego treba (a to je uglavnom u svim trenutcima osim u čistim kontrama). Heat je lukavo zatvorio prve četiri opcije i ostavljao mu dovoljno prostora da napada, a s njim u ulozi pokretača to baš i ne ide. A pogotovo ne ide kada vas obrana protivnika natjera na više šuteva iz vana nego bi željeli.

Uz pojačanje jezgre, sljedeći bitan potez je i obnova klupe igračima koji zaslužuju minute u playoffu, što nije nemoguća misija, ali svejedno uprava Pacersa već godinama u tome ne postiže rezultate. Vijesti o tome da se salary cap neće povećavati im ne idu u prilog (na kraju krajeva, ne idu nikome u ligi, pa ni Heatu), ali to samo stavlja dodatnu važnost na odluku o tome što će s Grangerom. Ako zadnju godinu njegovog ugovora ne pretvore u klupu, pitanje je hoće li se Granger pomiriti s ulogom šestog igrača koja bi u ovim okolnostima bila idealna za momčad – Stephensonova obrambena energija i dužina na poziciji bočnog stopera su neophodni da bi Pacersi defanzivno funkcionirali ovako dobro, što Grangeru ostavlja puno manje minuta nego što bi vjerojatno želio u svojim najboljim godinama (teoretski najboljima jer pitanje je kako će reagirati na život s novim koljenom).

Jasno, ono najvažnije je da se George i Hibbert nastave razvijati kao individualci jer se oko njihovog krajnjeg dometa vrti i krajnji domet Pacersa, posebice u konferenciji koja će, povratkom Bullsa u punu formu i jačanjem donjeg doma (pod uvjetom da Cavsi i Pistonsi povuku prave poteze), dogodine donijeti puno ozbiljniju konkurenciju od dna do vrha.

DAY 30 – GIVE PACE A CHANCE

Odlična utakmica, 53 minute natjecateljske košarke u kojima ni u jednom trenutku ni jedna momčad nije imala ozbiljniju prednost. Šteta radi šire slike što Pacersi nisu ukrali ovu utakmicu jer teško da će opet imati ovako idealnu situaciju da dobiju u gostima, eventualnih 0-1 dali bi dodatnog začina dvoboju kojega većina promatrača već smatra riješenim.

U startu serije uvijek je najzanimljivije vidjeti individualne matchupove, pogotovo kada ih ima ovoliko s potencijalno značajnim utjecajem na ishod. Vogel mudro stavlja Westa na Bosha, što omogućuje Hibbertu da se stacionira u reket, ignorira Haslema i čuva obruč od ulaza igrača Heata. Spoelstra pak Jamesa stavlja na Stephensona, a Wadea na Georgea, što podsjeća na lanjski potez protiv Thundera kada je tek nakon poraza odlučio Jamesa poslati na Duranta.

Ovo je manje drastična situacija jer je Wade možda i bolji stoper od LeBrona (Battier je lani startao seriju na Durantu samo kako bi James barem bio pošteđen ogromne potrošnje u obrani), iako je to teško reći obzirom na sagu o koljenu. Ovdje se ne radi o čuvanju LeBronu od teže opcije ili nekakvom odmoru, već o tome da mu u ovoj roli ostaje puno više prostora za pomaganje Boshu i Haslemu pod košem (mislim da bi Miami odmah potpisao da Stephenson uzima svaki otvoreni šut do kraja serije). Međutim, možemo očekivati da tijekom serije dođe do premještaja (posebice u završnicama) i da LeBron dobije zadatak uništiti Georgea koji je trenutno jednostavno prevelika zvjerka za ovog manje eksplozivnog Wadea.

Što se tijeka susreta tiče, Miami je u startu imao problema s ulazima zbog Hibberta i činjenice da Indiana na svim pozicijama može igrati 1 na 1, čime im ne ostavlja previše prostora za stvaranje viška slash & kick igrom, tako da su se uglavnom oslanjali na LeBronov šut iz vana, dok su Pacersi izuzetno kvalitetno spuštali loptu na Westa i Hibberta (posebice je dobro izgledao West, što je sjajna vijest u svjetlu onih propuštenih treninga zbog problema s nogom, a još je bolje saznanje da je uništavao Miami u situacijama kada bi na njemu bio Battier).

Ni jedna ni druga momčad ipak nisu uspjele ostvariti prednost – Pacersi su sve dobro što bi napravili dominacijom u oba reketa zeznuli nepotrebnim izgubljenim loptama, a Miami slabašnim napadom, koji je u još veće probleme došao izlaskom Bosha iz igre zbog dvije osobne (LeBron je također zbog dva faula završio na klupi u neplaniranom trenutku i očito je kako će ovi pokušaji da se zaustave mrcine Pacersa koštati Heat živaca i resursa u svakoj utakmici). Osim što su neočekivano ostali bez minuta ključnih igrača, izgubili su i netipičnu količinu lopti u pokušajima da pokrenu napad protiv sjajne obrane protivnika, čime su ostali bez prednosti na koju su definitivno računali.

U trećoj četvrtini prvi ozbiljniji događaj je četvrta osobna svirana Westu zbog pokretnog bloka, tog najtajanstvenijeg od svih prekršaja obavijenog još tajanstvenijim kriterijem po kojemu se svira jer ih rade doslovno svi. Ovdje Vogel pokazuje da zna što radi – ostavlja Westa na parketu usprkos riziku, svjestan da bez njega nema šanse, pogotovo u ovim trenucima početkom četvrtine kada Miami po defaultu kreće agresivnije u obrani i napadu u već klasičnom pokušaju da stvori prednost na račun brzine više.

Indiana tako ostaje u egalu i nastavlja zabijati kroz post (potrebnu dozu energije donosi i Hansbrough nakon što je West ipak morao otići na klupu radi standardnog odmora), a uz to se nalazi i u sjajnoj situaciji jer drži utakmicu na ritmu od 20-ak koševa po četvrtini, što im daje ozbiljne šanse u zadnjih 12 minuta. Imaju razigrane visoke, češće su na liniji slobodnih, Heat ubacuje minimum trica (samo 5 cijelu večer) i onda još uz sve to ne osjećaju posljedice izgubljenih lopti jer ih i Heat gubi netipično previše (20 je krajnji rezultat za obje momčadi) – ovo je scenarij iz snova za autsajdera.

I tako u završnici stvarno sjajne tekme gledamo svojevrsni sažetak serije – Miami do koševa i laganog momentuma dolazi preciznim kretanjem lopte i igrača (bitna promjena je da, umjesto u spot-up situacijama na perimetru koje Indiana zna braniti, lopta uglavnom pronalazi igrače u kretanju prema reketu, čime Heat dobiva potrebnih pola sekunde prednosti), uz tek povremeni šut iz vana, dok se Indiana drži na životu igrom kroz post. Ono što im je pak dalo šansu su dvije pravovremene trice Georgea, s tim da je ova druga posebno bitna jer je izborila produžetak (i to u situaciji u kojoj su već gotovo sami sebe upucali u nogu očajnom kontrolom lopte, neprijateljem broj jedan ove momčadi).

U dodatnih 5 minuta odlučuju James i George kao alfa mužjaci, a tu LeBron ipak ima prednost. Doduše, pomogla mu je i odluka Vogela da zadnja dva napada Heata brani bez Hibberta, samo jednog od tri najbolja obrambena centra u NBA. Jasno je kako je pokušao parirati niskoj i brzoj postavi Heata pokretljivošću, ali ostaviti Hibberta na klupi? U najmanju ruku čudan potez, koji će dobiti dodatnu težinu zbog činjenice da će Pacersi teško ponoviti ovako idealnu partiju u gostima. Primjer je ovo trenutka kada se trener preračuna – ako je bio zadovoljan igrom svoje petorke tijekom cijele utakmice i ako mu 52 minute nisu smetali matchupovi, zašto u ovih zadnjih 60 sekunda pametovati i mijenjati nešto što očito funkcionira?

Da ne bi ispalo kako su Pacersi do šanse došli isključivo na račun slabijeg izdanja Heata, istaknimo kako je Miami igrao vrlo dobro, ali ovo je jednostavno takav matchup u kojemu neće moći držati Pacerse na napadačkom učinku na kojem su mogli ostaviti Chicago ili Milwaukee – Indiana će kroz Westa i Hibberta uvijek naći dovoljno ofenzive da se kotrlja jer, osim što će oni zabiti svojih 40+ koševa (sinoć 45), visoki Indiane će otvoriti prostora i za ostale (i tu definitivno postoji mogućnost napretka u daljnjem tijeku serije). Miami ovaj problem neće riješiti, ali su zato već u prvoj utakmici dokazali da su itekako sposobni odgovoriti na ostale izazove.

Pa su tako parirali u skoku, posebice napadačkom, što je ogromna stvar. Još je važnije da su zabili više koševa u reketu od Indiane, kroz gomilu ulaza Jamesa i Wadea, pa čak i agresivnog Bosha, koji su napadanjem otvarali prostor suigračima (Andersen je posebice dobro koristio te rupe kako bi se nazabijao zicera). Sjajnim kretanjem i pravovremenim pasovima LeBron i kompanija tako su stalno držali obranu Pacersa na petama, pa je dodatni asist u reketu postao kičma na kojoj je Miami bazirao cijelu igru u večeri kada nije bilo trice.

Naravno, za kraj moramo još jednom istaknuti Jamesa. Koji je uspio totalnu kontrolu nad utakmicom prezentirati na takav ležeran način da ti se čini kako najveći dio večeri nije radio ništa posebno. To je odlika najvećih, a koliko je LBJ u ovom trenutku velik govori i trivijalan podatak poput onoga da još nitko u povijesti lige nije ostvario triple-double i zabio pobjednički koš u istoj utakmici playoffa. Do njega sinoć.

DAY 2 – MANU MANU

HAWKS @ PACERS

Sramežljivi pokušaji Hawksa da ostanu u igri nisu bili dovoljni da se utakmica učini zanimljivom, Pacersi su je kontrolirali od prve do zadnje sekunde agresivnim ulazima Georgea i uopće puno boljim kretanjem i lopte i igrača na obje strane. Atlantu eventualno može tješiti što su Smith i Horford odradili solidan posao pod košem protiv Hibberta i Westa, ali rješenja za Georgea nije bilo. Niti su ga Hawksi imali za obranu Pacersa, zbog čega su cijeli napad sveli na skok-šut (ukupno su pucali manje slobodnih od triple-double zvijezde večeri). Čak su uspjeli i gađati 50% iz igre, ali Pacersi su ih razbili energetski, skokom u napadu i stalnim napadanjem reketa.

Teague je odradio solidnu utakmicu, ali nije ulazio u sredinu zbog straha od Hibberta, tako da je njegov učinak anulirao George Hill koji se izgleda oporavio od ozljede prepona. S Hillom u punom pogonu, teoretski Pacersi imaju priliku za metlu jer sada Hawksi više nemaju mogućnost za prednost u nijednom matchupu. Čak i da Drew isključivo Smitha zaduži za Georgea kako bi mu otežao ulaske u reket, guranjem Johnsona u petorku neće se riješiti problem jednoličnog napada, na ovom rosteru jednostavno nema čovjeka koji može driblingom redovito stvarati šanse sebi i suigračima (odnosno, ima ga, ali je u gipsu).

Zanimljivo, Drew je brzo digao ruke od utakmice poslavši klupu u akciju već krajem treće iako se i tada razlika kretala oko deset koševa minusa. Valjda je i njega totalno živcirao nedostatak energije kod startera koji su djelovali kao da jedva čekaju kraj od prvog podbacivanja, pa je barem pokušao oživiti jedan od leševa s klupe za ubuduće.

Što je u principu nebitno, jer je George odgovorio na pitanje tko je najbolji igrač u ovoj seriji, pa su sada stvari puno jasnije.

LAKERS @ SPURS

Možda nisu kontrolirali utakmicu onako uvjerljivo kao Pacersi, za što svakako zasluge pripadaju i puno borbenijem protivniku, ali Spursi su cijelo vrijeme bili korak ispred Lakersa. Kad god je trebalo zabiti tu bi se našao solidni Parker, a i Timmy je bio raspoložen za hrvanje s Howardom i Gasolom. Čak je i Splitter odradio korisnu rolu pod košem iako pogled na brojke to neće potvrditi (šut 0-4, ali solidna rola u obrani uz niz sjajnih blokova i asista u napadu). Međutim, Spursima i ne treba dominacije pod obručima obzirom da su puno bolji na svim ostalim pozicijama, prvenstveno zbog širine rotacije koja je i noćas donijela potreban impuls.

Dok Lakersi od svoje klupe nisu dobili ništa, Pop je s Bonnerom dodatno širio reket za ulaze Manua i Parkera, a dobio je i skoro pa klasičnu Manuovu partiju kada je ovaj krajem treće serijom ulaza i šuteva praktički sam riješio susret. Spursima trebaju ovakve minijature jer se muče u napadu, ali ne moraju se bojati dok god uspijevaju Lakerse držati oko 80. Što i nije problem jer ovi osim zicera koje Gasol neumorno namješta za Dwighta, nemaju drugih rješenja. Nash je uspio izvući 20-ak minuta iz svog slomljenog tijela, ali ne i nekakav konkretan učinak (čovjek je pod težim injekcijama i valjda je trenutno na 30% snage).

Kako je Pau i dalje daleko od idealne forme, Parker i Manu će imati priliku dovesti se u red za sljedeće runde. Sinoć su ubacili 36 poena, ali vidi se da igraju u nižoj brzini, posebice Parker koji je promašio gomilu šuteva koje inače zabija lakoćom. Doduše, za to je dijelom kriv i Dwight, ali nema teorije da Spursi ne bi secirali ovu obranu da je Tony malo brži. I da, Pop će morati ozbiljno razgovarati s Leonardom i Greenom koje odličan učinak u obrani ne opravdava od pasivne napadačke večeri.

Lakerse barem može tješiti što su za razliku od velike većine niže postavljenih momčadi barem pokazali da imaju puls i da ova formula twin towersa nikako nije ugodna za San Antonio. Dapače, nije uopće nemoguće zamisliti da dobiju obje doma, gdje će im i sudački kriterij zasigurno više ići na ruku, a pogotovo ponove li vanjski Spursa ovakve igre. Jedan Manu neće biti dovoljan u Los Angelesu.

BUCKS @ HEAT

Miami je krenuo u utakmicu u petoj brzini, ali čim su usporili, Bucksi su uhvatili priključak kombinacijom skoka i Chalmersove kriminalne obrane na Jenningsu. Brandon i Monta su čak birali šuteve, uglavnom uzimajući ulaze ili otvorene trice, tako da je u prvom poluvremenu Heat zasjenila zrelost Bucksa.

U drugom je kontrola reketa i skoka nestala, Miami je zaigrao s puno više energije i još su počeli širiti reket ne samo šuterima uokolo već i visokim pickovima za Jamesa i Wadea. Novonastalim prostorom najviše se okoristio Birdman koji je u svojih 16 minuta prelomio utakmicu energijom na oba kraja parketa, a stvar su zaključili razigrani James i raspucani Ray. Jenningsa su usporili tako što su Chalmersa makli s njega, u uloge terijere gurnuvši Battiera i Colea koji su kombinacijom lukavstva i energije ugasili do tada raspoloženi motor Bucksa.

Finalnih 23 razlike možda nisu pošteni prema dojmu kojega je Milwaukee ostavio u većem dijelu utakmice, ali to je ta kvaliteta Heata, ta sposobnost da u 10 minuta naprave razliku za koju nekoj običnoj momčadi treba cijela večer. Na kraju ostaje očekivano lagana pobjeda u utakmici u kojoj ni jednom nisu gubili, a Bucksima ostaju prve 24 minute kao ideal igre protiv Heata. Za suprotstaviti se trebaju dominaciju u skoku, vrhunsku realizaciju i igru bez izgubljenih lopti, ukratko – trebaju biti savršeni.

ROCKETS @ THUNDER

Krenuli su furiozno poput Heata, također su dozvolili protivniku da se vrati u utakmicu, ali, za razliku od ljutih protivnika, Durant i društvo ipak nisu čekali drugo poluvrijeme da zaključe stvar – sve su riješili u nekoliko minuta prije odlaska na odmor. Rocketse su udarali u valovima koji su trajali po par minuta, nakon čega ovi pojma nisu imali što ih je spopalo. Bez problema bi mogli složiti 5 minuta vrhunskih poteza za NBA action, od čega bi 100% otpadalo na juriše Westbrooka, Duranta i Ibake.

Osim što su manje-više cijelu večer igrali punim gasom u napadu, igrači Thundera osjećali su se kao na pikniku i u obrani gdje im je nedostatak mase kod protivnika omogućio da stalno preuzimaju i tako si olakšaju igru u obrani, ionako svjesni da će svaku rupu začepiti Ibaka koji je opet briljirao u reketu. Rocketsi su im pomogli gubljenjem lopti, ali čak ni kombinacije Ibake i klizavih ruku nije ih spriječila od napadanja sredine, što barem pokazuje da imaju karakter. Iako je teško istaknuti jednu pozitivnu stvar kada te protivnik ovako zgazi i istakne razliku u klasi, svakako treba spomenuti back-up playa Beverleya koji bi do kraja serije mogao odigrati više minuta od Lina, kojega je pak Westbrook veći dio večeri doslovno bacao po parketu.

HIGH FIVE

Russ Westbrook, Manu Ginobili, Paul George, LeBron, Birdman Andersen