ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

14Aug/1331

2012-2013 IOR (1-13)

Posted by Gee_Spot

Kako samo odavno izračunao sezonske učinke svih igrača, vrijeme je da ih prezentiram kroz klasično rangiranje uz napomenu da ću se potruditi dogodine do te mjere automatizirati sistem kako bi lista mogla vani već sa zadnjim danom regularne sezone. Ako nekoga treba podsjetiti kako nastaje IOR tu je ovaj post, ja se samo nadam da ću uspjeti dovoljno redovno objavljivati listu kako bi je završio prije Europskog prvenstva i kako bi se mogao u potpunosti posvetiti projekcijama iduće sezone koje će po prvi put sadržavati i automatiziran IOR, dakle neće se bazirati na podacima od sezone ranije već će pokušati predvidjeti budućnost koristeći se osnovnim prilagodbama poput minutaže, igračkog razvoja baziranog na godinama i stažu te konteksta.

1. LEBRON JAMES (HEAT), 178

Kako je pobogu uspio odraditi bolju sezonu od lanjske? Tako što je postao specijalist za tricu (prvi put preko 40%) i ostvario najbolje šuterske učinke karijere, sve to igrajući uglavnom izvan pozicije i služeći istovremeno kao prva pokretačka i prva šljakerska opcija. Čudo od igrača koje se još uvijek nalazi na vrhuncu snaga - izostanu li neplanirane komplikacije, na ovoj razini bi trebao igrati još barem 4 do 5 sezona.

2. KEVIN DURANT (THUNDER), 160

Već sam ga ranije isticao kao jednog od igrača koji je najviše napredovao što se tiče all-round učinka, posebice igre u obrani i asistiranja (ovom potonjem je pomogla i činjenica da je bez Hardena u blizini uglavnom on bio taj zadužen za kreaciju kada bi Westbrook otišao na klupu). To su ključni pomaci koji su ga doveli do Jamesove razine, sada definitivno možemo reći kako Durant zna činiti igrače boljima tako što ih stavlja u kvalitetnije situacije, a svakako treba spomenuti i podatak da je potiho odradio i najbolju šutersku sezonu karijere (prvi put je ušao u klub 50-40-90) usprkos svom povećanom teretu odgovornosti. Mislim, treba li naglašavati da imamo prilike gledati jednog od najboljih svih vremena i da to ne smijemo uzimati zdravo za gotovo?

3. CHRIS PAUL (CLIPPERS), 132

Druga sezona u Clippersima bila je skoro identična prvoj - gubio je nešto više lopti (što je bilo i očekivano obzirom da je lani to radio čak i za njega povijesno niskoj razini), ali i nešto bolje šutirao, tako da je jedina promjena manja minutaža po susretu (možemo misliti o Del Negru što hoćemo, ali treba mu priznati da je u onim čudnim rotacijama uspio sačuvati i Paula i Griffina za playoff).

4. DWYANE WADE (HEAT), 122

Iako se opet ozljedio u najgori mogući dio sezone (playoff, kada su svi promatrači toliko "fokusirani" da su spremni zaboraviti sve što je bilo prije, pa je Wade gotov treću godinu za redom, a Parker je bolji od Paula), Wade iza sebe ima još jednu odličnu all-round godinu. Realizatorski nikada bolju jer sada se toliko uživio u ulogu druge banane da točno zna gdje treba biti i što treba raditi (iako će taj nedostatak trice uvijek visiti Heatu nad glavom u kritičnim situacijama, što je u principu predivno i pokazuje zašto je košarka najbolja igra na svijetu - možeš imati najbolje pojedince, ali ako se ne slažu sistemski, nemaš momčad). Ovo ostalo je već hall of fame klasika all-round košarke - 5 asista, 5 skokova, 2 ukradene, 1 blokada i kvalitetna individualna i timska obrana. S tim da neki trendovi itekako ukazuju da atleticizam kopni - postotak blokada je ispod onoga u karijeri, što se nakon još jedne operacije koljena sigurno neće popraviti, a manjak eksplozivnosti definitivno se osjeća i u obrani gdje više nema energije u izlascima na perimetar nakon rotacija. To je osnovno obilježje obrane Heata koja si je mogla dopustiti rizik znajući da su Wade i James takve atlete koje mogu pokriti sve. Međutim, sada kada je Wade nepovratno usporen (ponavljam, dvije operacije koljena dva ljeta za redom) i kada je vrijeme da se Jamesa manje troši na ovakvim stvarima kako bi mu ostalo više energije u playoffu, očito je kako se treba okrenuti nešto klasičnijoj košarci u kojoj će reket čuvati centar, a ne franšizni swingmani. A kada smo već kod tog izraza, Wade dogodine sigurno bodovima pada ispod ove razine - smanjena minutaža i pad učinka uzrokovan ozljedama i godinama trebali bi ići ruku pod ruku i poprilično ga unazaditi zato što nema zaštitnu mrežu na koju su se dočekali ne samo Kobe, već i Drexler i Jordan prije njih, šut iz vana (mislim, igrati na razini na kojoj on igra sve ove godine s tricom ispod 30% i to ovu poziciju, to je stvarno nešto jedinstveno).

5. JAMES HARDEN (ROCKETS), 113

Iako sam lani istaknuo kako franšizni igrači dobivaju iznad 120 bodova, ono što je Harden izveo s rosterom Rocketsa jasno govori da se radi o takvom tipu talenta (drugim riječima, da ne uzimam u obzir prosjek ranijih sezona, Brada bi sigurno zadovoljio tezu o franšiznom talentu čak i teorijski, a taj teorijski dio smo obrađivali prošle godine). Dame i gospodo, najbolja dvojka iduće sezone (a vjerojatno i još mnogih budućih) je pred vama, a ima tek 24 godine. Uživajte.

6. TIM DUNCAN (SPURS), 106

Timmy je pod stare dane u najluđem mogućem trenutku odradio svoju najbolju blokersku sezonu u karijeri - već smo opjevali način na koji ga Pop koristi i koliko mu ta svježina u nogama znači, ali kada jedan inače sjajan bloker koji je zaustavljao skoro 5% akcija bananama u 36-oj godini taj postotak podigne za 1.5%, onda je jasno da mu kraj nije ni blizu. Od njega tako možemo očekivati još jednu Howardowsku sezonu u zaštiti reketa, a napadački pad ipak nije toliko drastičan da bi ga koštao bodova, šut s poludistance je oružje na kojem može živjeti dok god igra ovako sjajnu obranu.

6. BLAKE GRIFFIN (CLIPPERS), 106

Blake je nažalost trenutno u onoj fazi u kojoj se i šira i uža javnost više fokusiraju na njegove mane nego na vrline. Međutim, činjenica je da double-double mašine ne rastu na grani i da razlog zbog kojega on lani nije došao do svojih 20-10 nije nikakvo nazadovanje, već činjenica da ga je Vinnie držao na veteranskoj minutaži (igrao je oko 4 minute manje nego ranijih sezona). I u ovoj varijanti Blake je dokazao da samo kroz pick & roll i post-up akciju može odraditi posao, a uz to je odradio asistentski najbolju sezonu karijere (ovo je definitivno naj-podcijenjeniji dio njegove igre, kada uz jednog carinika lopte poput Paula uspijete ostvariti Gasolovski postotak asista onda je jasno o kakvoj klasi pričamo). Dakle, umjesto što se fokusiramo na manjak šuta, obratimo pažnju na činjenicu da ovakvu kombinaciju atleticizma, kreativnosti, snage i energije danas ne nudi nitko drugi na poziciji i da bi u nekim drugim rukama (Docovim?) ovo bio sasvim drugi igrač (manje post-up situacija, iako je u njima sjajan s onim arsenalom spinova, više cutova i giva & go akcije). Mislim, da ima šut s poludistance, onda bi već pričali o franšiznom igraču, a nije isključeno da će to i dodati i tako postati triple threat igrač.

6. DWIGHT HOWARD (ROCKETS), 106

Dwight je čak i u Lakersima drugi dio sezone odradio obrambeno na najvišoj razini, a kako će napadački sigurno naići na više razumijevanja u Houstonu i trenera i suigrače koji će mu pomoći da nešto zabije, najgora napadačka sezona u karijeri brzo bi trebala pasti u zaborav. Drugim riječima, iako ne znamo hoće li ikada više biti franšizni igrač, definitivno će nadmašiti ovaj za njega skromni lanjski učinak.

9. KOBE BRYANT (LAKERS), 105

D'Antoni ga je jahao poput trenera-početnika, izgubljen u pokušajima da uspostavi red u momčadi, što je dovelo do toga da je Kobe lani odigrao po minutama šestu sezonu karijere. Kako su Lakersi veći dio sezone igrali bez klasičnog playa, to je ostavilo traga na njegovom učinku asistenta, ali i izgubljenim loptama (o tome da Kobe kao primarni kreator ipak hrani prvenstveno sebe nećemo ovom prilikom, ali to je još jedan razlog zašto sistem baziran na kretanju lopte nije mogao uspjeti - bez Nasha i Gasola jednostavno nije bilo ljudi koji bi loptu vrtili). Obrambeno je pak Bryant odavno izgubio titulu franšiznog igrača, još uvijek može ganjati loptu ili stisnuti igrača, ali sudjelovanje u timskom konceptu kretanja zaboravite.

10. CARMELO ANTHONY (KNICKS), 103

Odradivši ukupno gledano najbolju šutersku sezonu u karijeri usprkos Bryantovskoj potrošnji lopti, Melo je odigrao možda i najbolju sezonu u karijeri. Naravno, to još uvijek nije dovoljno da bi nosio momčad na razini franšiznog igrača jer defanzivne brojke i dalje pokazuju da obranu uopće ne igra, što je u ovom kontekstu u kojem se nalazi bliže obruču još veći problem nego je to bilo prije dok je iza leđa imao dva potencijalna korektora. Najgore od svega, Melo ima potrebne fizičke predispozicije da bi skakao i bez problema izdržao kontakt s većinom četvorki, dapače, ali jednostavno ili ne zna ili ne želi raditi prljavi posao. Šteta, jer ono što pokazuje prema naprijed je izvan svih gabarita, tip je hall of fame strijelac.

11. RUSSELL WESTBROOK (THUNDER), 102

Russ je sezonu potpunog sazrijevanja okrunio ne samo odličnom kombinacijom kreacije za sebe i druge koja uključuje nikada bolji šut i nikada manje izgubljenih, već i izuzetnim napretkom u obrani što je najviše vidljivo u načinu na koji brani pick & roll. Naravno, i dalje će se događati situacije u kojima će dozvoliti da mu se netko ušeta iza leđa, ali akcije s loptom brani na visokoj razini, što je i najbitnije obzirom na poziciju koju igra i da isključivo brani druge jedinice. Dakle, atleticizam i fizikalije su konačno stavljene u puni pogon, a to sve skupa znači da danas doslovno više nema razlike između njega i Rosea koji je do nedavno imao prednost upravo na račun all-round kvaliteta.

12. DERRICK ROSE (BULLS), 100

Za izračun sam se koristio prosjekom zadnje dvije sezone uz maksimalan broj negativnih bodova zbog propuštenih utakmica, s tim da bih ovom prilikom napomenuo kako ću za projekciju iduće sezone uzeti nešto pozitivniju verziju, s nešto manje negativnih bodova za broj propuštenih utakmica. Uostalom, tko zna, Rose još ima prostora za napredak i ako atletski potencijal nije usporen, možda odigra i bolju košarku nego do sada. A možda i ne.

13. KEVIN LOVE (WOLVES), 100

Ovosezonski učinak uzet je u obzir, ali ne sa 66% već s 33% zbog nedovoljnog broja utakmica (što je pak povuklo i popriličan broj negativnih bodova tako da ću i za Lovea kao i za Rosea u projekcijama koristiti puno povoljniju ocjenu), s tim da za njega znamo da će se sigurno vratiti u top formu nakon ozljede koja ipak nije ni približno ozbiljna kao Roseova. Međutim, opasnosti od ozljeda uvijek postoje, a i Wolvesi će ove godine imati nešto više opcija pa je pitanje hoće li imati isti volumen lopti kao i prije ili će malo više morati posvetiti radu pod koševima.

24Jun/1315

SUMMERCAST 2013.

Posted by Gee_Spot

Kokain, pivo, golotinja - svega ima u novom podcastu u kojem se nakon dugo vremena ponovno javlja i vrhunska produkcija (obratite pažnju na pozadinsku paletu zvukova - tehnologija je zakon!). A ima nešto i o U2, Finalu, kretanjima u ligi plus mock draft 2013. Podcast za ponijeti na plažu. I po mogućnosti utopiti ga.

22Jun/1318

FINALS MVP

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je da povratimo perspektivu u vokabular, nakon što se malo zamaglila i resetirala tijekom serije sa Spursima, posebice kada je u pitanju jedna individua s inicijalima LBJ. Naravno, svi znamo koliko je besmisleno rangiranje igrača na bilo kojoj osnovi jer ne uključuje kontekst u potpunosti, koliko god se trudili poboljšati formule i shvaćanje istoga. Ali, bazirani na statistici, rezultati su barem objektivni, pa ako već ne govore cijelu istinu, usmjeravaju nas u pravom smjeru. Dakle, čime se danas IOR bavi? Izračunom najboljih playoff nastupa za sve igrače koji su ikada osvojili titulu MVP Finala, koja je i svojevrsna titula MVP-a playoffa uopće.

Uključiti sve igrače koji su ostavili traga na playoffu, ali nisu došli do titule MVP-a stoga mi se učinilo nepotrebnim. Iako će time rezultati biti nepotpuni, dobit ćemo sasvim dovoljno kvalitetnih informacija, a kako su prstenje i titule itekako važni u cijeloj priči, držati se onih s najboljim pedigreom logičan je izbor. Izračunati IOR do 2004. nije bio problem obzirom na dostupnost statistike, ali za sve sezone ranije opet se trebalo obratiti nagađanju koje funkcionira na osnovi iznesenoj u postu o Draženu (ukratko, analiza box-score učinka direktnih pozicionih protivnika kako bi poboljšali PER, usporedba s igračima sličnih karakteristika i sličnih brojki kako bi dobili +/- osnovu).

Iz prilagodbi smo izbacili broj utakmica kao faktor jer ovih 20-ak playoff utakmica su same po sebi toliko mali uzorak da ih nema smisla dodatno oporezivati ili nagrađivati, a sve drugo ostalo je manje-više isto kao i kod izračuna učinka za regularnu sezonu. Treba samo napomenuti kako se nagrada za MVP-a Finala počela dodjeljivati tek 1969. i kako sve one godine ranije nisam uzeo u obzir, iako nije bilo problem zaključiti da bi se uglavnom bavili s petnaestak sezona Russella pomiješanih s malo Wilta, Petita i Mikana. Ali, kako je u principu već sve ranije od '80-ih, dakle od modernog doba NBA, upitno zbog krnje statistike, možete misliti kakve bi tek apstraktne teoreme morali postavljati da zaključimo koliki je bio Billov +/- ili PER na osnovu box-scorea koji ne donosi ništa osim tri osnovne statističke kategorije (primjera radi, ne zaboravim da je NBA tek 1974. počela brojati ukradene i blokade).

Naravno, to ne znači da nešto slično nećemo pokušati kroz ljeto, kada ću u pauzama između kupanja i izležavanja s dobrom knjigom u ruci pokušati pronaći i nešto prostora za složiti IOR za svaku sezonu od 1947. do danas, a usput izabrati i najbolje pojedince svakog desetljeća.

Uglavnom, slijedi popis 45 playoff nastupa koji su rezultirali titulom MVP-a Finala, od najboljih prema najmanje dojmljivima.

1. 1991. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 188

Mislim da nije pretjerivanje reći kako ovakav rezultat nitko nikada neće nadmašiti. Bullsi su do prvog naslova raznijeli sve redom, scoreom 15-2 koji uključuje dvije metle i dvije 4-1 serije. MJ u naponu snage, 27 godina na leđima i teret svih onih razočaranja i omalovažavanja ranijih godina (da je u njegovo vrijeme ESPN žutilo bilo ovako pojačano tehnologijom, tipa bi gazila kao LeBrona zbog 6 razočaravajućih nastupa u playoffu prije prvog naslova) jednostavno su doveli do eksplozije koja je rezultirala sa neviđenim one-man showom - 31 poen, 8 asista, 6 skokova i 4 stop akcije po utakmici uz samo 2.5 izgubljenih lopti. Ono što je zanimljivo istaknuti je da MJ nikada prije ni poslije manje lopti nije trošio na sebe, odnosno da je samo jednom u karijeri imao bolji omjer asista. Dežurni kritičari su isticali kako je upravo to sazrijevanje bilo ključno za iskorak, MJ je tvrdio da je tek tada počeo vjerovati u suigrače, a mi možemo zaključiti samo jedno - Air je najveći po svemu, tako i po ovome, i definitivno je šteta što ga nismo doživjeli u ESPN svijetu. Sjećam se da sam kao klinac trčao doma s ulice gledati kako gazi Lakerse u Finalu ove dotične godine, ali, jebote, možete li zamisliti kakav bi to tek gušt bio doživjeti kao formirani fanatik (ako tako nešto uopće može postojati).

2. 2012. LEBRON JAMES (Heat), IOR 171

Ako ništa drugo, barem smo Jamesov put do prvog naslova doživjeli u punom sjaju. Sve je još u sjećanju, od partija protiv Indiane preko Bostona do dominacije nad Durantom, sve je jasno, a ispada kako je pri tome i itekako značajno iz povijesnog kuta. LBJ je fenomenalnu regularnu sezonu digao na još veću razinu, što je teško, jer u playoffu obično padaju postotci, a s njima bi padao i IOR. Ova lista jasno pokazuje koliko smo privilegirani bili prošle godine, a ujedno nam olakšava Jamesa proglasiti najboljom trojkom svih vremena ili barem jednakim Larryu (do prstena broj 2, barem po meni, bilo je neupitno da Larry ima određenu prednost). Ok, pred njim je još 5-6 sezona igre u punoj snazi koje će ovakve tvrdnje još dodatno ojačati, ali dajmo mu mali kredit. Larry ima 3 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 5 nastupa u Finalu, LBJ ima 2 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 4 nastupa u Finalu. Nije nerealno pomisliti da će u idućem periodu ove brojke nadmašiti.

3. 1993. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 164

Treći naslov pred odlazak na pauzu Jordan je potvrdio još jednom dominacijom u playoffu, s tim da je ovdje već bilo izvjesno da su Bullsi sistemski stroj u kojemu se od njega prvenstveno očekuju poeni, a tek zatim kreacija. Iako, naravno, bez all-round kvaliteta nema ni ovakvog IOR rezultata.

4. 2000. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 156

Prošlo je već dosta godina i pomalo je već i zaboravljeno, ali činjenica je kako je Shaq u ovom periodu umalo uništio interes za košarkom koliko je dominantan bio. Nešto slično su u povijesti prezentirali Mikan, Wilt i Kareem, s tim da je ovaj drugi imao Russella da ga zaustavi, a Kareem u najboljim godinama nije imao momčad, sve dok se Magic nije pojavio. Shaq je takvom lakoćom trpao i nosio Lakerse, naravno u genijalnom sistemu Phila Jacksona, da se često činilo kako se doslovno šetaju kroz utakmice. Srećom, na Zapadu su tada taman stizali Kingsi i Blazersi su imali gomilu talenta koji su u dva navrata Lakerse držali na konopcima, ali Shaq je bio dovoljno čvrst da se i kroz te probleme provuče bez ožiljka.

5. 2003. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 155

Jednu od najboljih sezona ikada Timmy je okrunio i jednim od najboljih playoff nastupa ikada. Šteta što u Finalu nisu imali bolje protivnike, ali put Spursa kroz Zapad i razina košarke koju je Duncana tada igrao za mene su i dan-danas pojam all-round dominacije. Shaq i MJ ipak su prvenstveno bili strijelci, LBJ se razvio u ultimativnog šljakera i ljudsko univerzalno sredstvo za začepljivanje rupa, a Timmy je bio sve to skupa i onda uz to još i monstrum u obrani. Ovo je bila jedna od dvije njegove sezone u kojima se napad Spursa vrtio isključivo kroz njega jer u blizini nije bilo pick & roll majstora kakav je kasnije postao Parker koji je u ovoj sezoni igrao svoju tek drugu sezonu dok je Manu bio rookie, tako da je ostvario all-round brojke van pameti i zaradio maksimalne bodove u ocjenama vještina što je u ovom rangiranju uspjelo još samo Jamesu i Earvinu Johnsonu po dva puta (što nije ni čudo obzirom da su obojica playmakeri u tijelu rasnih trojki, što im olakšava igranje na više pozicija, a time i utjecaj u svim sferama igre), odnosno Birdu i Waltonu jednom.

6. 1996. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 154

MJ opet, ovaj put kao lider najveće momčadi svih vremena.

7. 2013. LEBRON JAMES (Heat), IOR 150

Očit je pad učinka u odnosu na fenomenalnu regularnu sezonu, dok je u lovu na prvi naslov u playoffu igrao čak i bolje. Dakle, istina je, LeBron stvarno u ovom playoffu nije bio dobar kao u prošlom! Ali, čovječe, pa to su i dalje svemirske brojke, a kada ih stavimo u kontekst i istaknemo da je uglavnom igrao izvan pozicije, izgledaju još bolje. Uglavnom, nešto što bi danas dobar dio medija i "fanova" pljucao da su Spursi imali malo više sreće u G6, pretvorilo se u sedmu najbolju post-sezonu ikada. Ajd' ti to skuži.

8. 1998. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 149

Zadnja sezona, zadnji naslov, još jedan klasični MJ, već četvrti put u osam najboljih post-sezona. Treba li još što dodati?

9. 2001. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 148

Ako su im godinu ranije spomenuti Kingsi i Blazersi skoro uzeli skalp, ove godine je dominacija Lakersa bila bolno očita. Još jednom fantastični Shaq vodio ih je do smiješnih 15-1, s tim da je jedini poraz došao od Sixersa u Finalu kada je već svima uključenima bilo jasno da su Lakersi jednostavno neranjivi - njihova kaznena ekspedicija je pomela i Kingse i Blazerse, usput i Spurse s Duncanom i Robinsonom (nakon što su dvije tekme držali Shaqa pod kontrolom, u G3 i G4 ih je uništio), kao osvetu za muku godinu ranije.

10. 1984. LARRY BIRD (Celtics), IOR 146

Ptica na vrhuncu. Zdrav, taman kreće u seriju od tri titule MVP-a regularne sezone za redom (podsjeća vas na nekoga?), u naponu snage s 27 godina, svaku večer double-double s 7 asista kao bonusom. U playoffu sve skupa diže na novu razinu, posebice broj koševa, skokova i postotke šuta.

11. 1971. KAREEM ABDUL-JABBAR (Bucks), IOR 145

Kareemova druga sezona u ligi bila je stvarno nešto posebno. Sa samo 23 godine, što je za centra tek početak početka karijere, odveo je Buckse (i usput Oscara) do prvog i jedinog naslova uz 32 poena, 16 skokova i 3 asista u prosjeku. On je nastavio igrati na istoj razini, Bucksi ga nisu pratili, pa je taman pred najbolje godine prešao u Lakerse gdje je čekao da rebuilding u kojem je proveo idealne godine (od 28 do 32, dvije titule MVP-a lige) donese Magica i tako zaokruži novu generaciju sposobnu loviti naslov.

12. 2006. DWYANE WADE (Heat), IOR 144

Jordanovsko izdanje Wadea. Od stila igre (samoubilački juriši začinjeni zglobolomećim skok-šutevima s laktova) do pojave (vanserijski atleta idealnih fizikalija za dvojku), čovjek je s 28-6-6 uz izuzetnu obranu nosio već u 24-oj godini Heat do prvog naslova. Šteta što je ostatak momčadi bio s krive strane vremenske crte i što smo izgubili mogućnost gledati ga u konkurentnijim momčadima tijekom najboljih dana karijere koji su tek uslijedili (raspad momčadi rezultirao je s 3 ispadanja u prvoj rundi i jednim propuštenim playoffom, a igrači s kojima je Wade tada bio okružen bili su čak i lošiji od onoga što je LeBron imao u Clevelandu ili čak i Kobe u Los Angelesu). Neme veze, Riley je sklepao momčad za lov na prsten, prsten je i ulovio, taj se nikada nije zamarao prosjekom.

12. 1994. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 144

Najbolja sezona Hakeema u kasnoj fazi, nakon što je dominantnog atletu zamijenio profesor košarke.

14. 1997. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 143

Nešto "slabije" izdanje Jordana, koje je najlakše opravdati činjenicom da je liga te godine bila poprilično slabašna. Na Istoku nije bilo poštenog izazivača, iako su bitke Miamia i New Yorka stvarno bile nešto posebno. Ali, jednostavno nisu imali momčad za napasti Bullse, dok su ih u Finalu dočekali ostarjeli Jazzeri nakon što su razbili zadnji pravi pokušaj Rocketsa, koji su se pak seriju prije obračunali s jedinom momčadi koje su se Bullsi trebali bojati, Sonicsima.

15. 1983. MOSES MALONE (Sixers), IOR 142

Nakon gomile gladnih godina u Houstonu, Moses se udružio s Doktorom Juliusom u Phillyu. On u naponu snage, Dr. J u ulozi iskusnog veterana koji lovi prsten - bilo je to previše čak i za Boston i Lakerse. 26 koševa, 16 skokova i totalna kontrola reketa.

16. 2002. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 141

Zadnji naslov osovine Shaq-Kobe donio je dramu s Kingsima i prve pukotine u momčadi, ali, izuzmemo li tu nezaboravnu seriju (Bibby!!! Horry!!!), Shaq je još jednom prošetao kroz playoff s 29-13-3, 53% šuta iz igre i 65% s linije slobodnih (njegov uvjerljivo najbolji učinak s linije ikada).

17. 1969. JERRY WEST (Lakers), IOR 140

Prvi trofej MVP-a Finala ikada dodijeljen i to odmah u ruke poraženoga. West je ovdje još jednom izgubio od Russella, ali čovječe, ove brojke nisu ostavile izbora nikome, morao je biti MVP - 31 poen, 8 asista, 4 skoka. Do njegove pojave tako nešto bekovi u igri jednostavno nisu bili u stanju prezentirati, čovjek je bio prototip po kojemu su napravljeni Jordan, Wade i Bryant.

18. 2009. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 139

Kobe je možda uz Shaqa imao i bolje nastupe, to ovom prilikom nisam računao, ali ovdje je dokazao da može nositi franšizu i sam. Briljantan playoff okrunio je nezaboravnom serijom protiv Nuggetsa, a u sjećanju zauvijek ostaju Gasolova, Odomova i Bynumova podrška (posebice u Finale protiv Orlanda), kao i bljesak Trevora Arize, koji je praktički na kratko bio Danny Green prije Danny Greena u Finalu 2013. (i koji je i danas kvalitetan igrač, ali nikako da naleti na ozbiljnu momčad koja bi znala iskoristiti njegove kvalitete na pravi način).

18. 1992. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 139

Nakon što je godinu ranije skinuo teret s leđa i osvojio naslov, MJ se mogao opustiti. Pravog protivnika nije ni bilo, pogotovo nakon što su sredili Knickse u drugom krugu. Pistonse su izbjegli jer su ih ti isti Knicksi izbacili, Cavsi još nisu bili spremni (nažalost, nikada i neće biti zbog problema s ozljedama), a vrijeme Blazersa je već bilo prošlo.

20. 1987. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 138

Daleko najbolju sezonu u karijeri Magic je okrunio naslovom i trećom i zadnjom titulom MVP-a Finala, koja je ovaj put bila posebno vrijedna jer je Kareem već bio u poznim godinama i više nije bilo potrebe dijeliti svjetla reflektora s njim. Šetnja kroz Zapad, a onda i još jedno gaženje Birdovih Celticsa.

20. 1986. LARRY BIRD (Celtics), IOR 138

Pošteno je da dvojica nerazdvojnih ikona dijele ovo mjesto - nakon što je dvije godine ranije odigrao jedno od najboljih doigravanja ikada, Bird je opet dominirao, posebice u Finalu gdje je ovaj put zamalo ostvario triple-double tijekom 6 utakmica protiv Rocketsa (točne brojke su bile 24 poena, 9.7 skokova i 9.5 asista). Šteta samo što se nije susreo s Magicom.

22. 1999. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 129

Druga godina u ligi, prvi naslov. Da nije Kareemovih 144 IOR boda s 23 godine, ovo njegovo ostvarenje s 22 bilo bi stvarno nešto posebno, pogotovo kada je visoki igrač u pitanju. Imali su doduše i Shaq i Hakeem slične prilike na početku karijera, ali nisu imali Oscara i Admirala da im pomognu usmjeriti se na pravi put.

23. 1982. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 126

Šetnja po Zapadu, gaženje Sixersa (koji se dogodine osvećuju dovođenjem Mosesa) - dvojac Magic-Kareem tada je jednostavno bio previše za ligu, pogotovo jer se ona legendarna jezgra Celticsa tek formirala. Doduše, sezona nije počela dobro, trener Westhead s kojim su osvojili prvi naslov dvije godine ranije otjeran je navodno jer se nije slagao s Magicom, tako da je ovo ujedno i prvi trenerski trofej Pata Rileya.

24. 1995. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 123

Kada je bilo najpotrebnije, Hakeem je izvlačio puno više nego to brojke mogu dokazati. Sretna okolnost je bila u tome što su Sunsi bili u padu, Bullsi su bili u pripremi za drugu fazu Jordanove ere, a Shaq još nije bio spreman.

25. 1975. RICK BARRY (Warriors), IOR 122

Također svojevrsni prototip modernog all-round košarkaša. Njegovih 28-6-6 uz hrpu energije u obrani odveli su Warriorse do jedinog naslova.

26. 2010. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 121

Još jedan kvalitetan playoff nastup Bryanta, iako je po bodovima već vidljivo da napuštamo sfere franšiznih igrača i idemo na nešto manje spektakularne prve opcije.

27. 2005. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 119

Ovdje su Manu i Tony već preuzeli dio tereta, inače bi Timmy u najboljim godinama vjerojatno ostvario i bolje brojke.

27. 1974. JOHN HAVLICEK (Celtics), IOR 119

Za njega vrijedi isto što i za Barrya, ti tipovi bi vjerojatno i danas mogli igrati košarku na visokoj razini. All-round radilica prve klase, Havlicek je ovdje već imao 33 godine, ali to ga nije spriječilo da igra 45 minuta u prosjeku u playoffu i ostvari 27-6-6 pored Cowensa, Whitea, Silasa, Chaneya, Nelsona i Westphala.

29. 2011. DIRK NOWITZKI (Mavs), IOR 118

Predivna karijera i predivna sezona okrunjeni su predivnim playoff izdanjem. Prva opcija iz snova.

30. 1980. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 117

U rookie sezoni osvojiti naslov MVP-a Finala? To mogu samo posebni igrači, a Magic je imao i posebnu vrstu sreće. Iako je igrao sjajno, ovi Lakersi su bili Kareemova momčad. Već površni pogled na brojke otkriva tko ih je nosio najveći dio sezone i playoffa. Ali, u Finalu se Kareem ozljedio, Magic je preuzeo odgovornost, a kako Jabbar nije ni zaigrao u G6, Magic, ponavljam - rookie, tada je zauzeo njegovo mjesto u sredini i na poziciji centra odveo Lakerse do naslova s 42 poena. I tako je rođena legenda.

31. 1990. ISIAH THOMAS (Pistons), IOR 113

Isiah je imao potencijala biti još čvršća verzija Chrisa Paula (nizak, eksplozivan, uvijek s loptom u ruci, u stanju biti najbolji strijelac svaku večer, ali se zadovoljava ulogom napasti u obrani i dirigenta u napadu), ali su ga stalne ozljede i stil igre Pistonsa (kao i okruženost limitiranima suigračima) zadržali malo ispod tog ranga (u ranijim danima bio je puno eksplozivniji, ali Bad Boysi su se složili tek kada je ta eksplozivnost počela kopniti). Ipak, njegova najbolja post-sezona karijere rezultirala je drugim naslovom Pistonsa, poslije više jednostavno nije bilo moguće pratiti Jordana, a kako se bližila 30-a i ozljede su postale sve ozbiljnije dok ga ahilova tetiva nije potpuno uništila.

32. 1972. WILT CHAMBERLAIN (Lakers), IOR 112

Tu je Wilt postao Russell i konačno odveo Westove Lakerse do naslova. West je bio prva opcija, a Wilt se zadovoljio ulogom šljakera, s 15 poena, 21 skokom i 3 asista (plus nebrojenim blokadama koje se tada još nisu brojale) dao je Lakersima kičmu - njihov napad nikada nije bio problem, ali žestinom u obrani nikada nisu bili dorasli Celticsima. Do Wiltovog 35-og rođendana.

33. 2004. CHAUNCEY BILLUPS (Pistons), IOR 107

Možda je netko zaboravio gledajući ga zadnjih godina kako se muči, ali Chauncey je svojevremeno zasluženo bio MVP Finala i jedan od najboljih bekova u ligi. Pouzdana prva opcija i prije svega pouzdani lider.

34. 1977. BILL WALTON (Blazers), IOR 106

Bill nije bio fizički dominantan centar koji je ostvarivao svemirske brojke, ali je bio sve što treba Blazersima da dođu do svog jedinog naslova - strijelac, skakač, stup obrane i, najvažnije, playmaker oko kojega se sjajni napad Blazersa vrtio.

35. 1985. KAREEM ABDUL-JABBAR (Lakers), IOR 105

Iako već u poznim godinama (37) i iako je Riley već poprilično prebacio momčad u Magicove ruke (a već su stigli i Worthy i Scott kao nove omiljene Magicove mete u napadu), Kareem nije mogao odoljeti da još jednom ne ukrade show. Praktički je vratio ono što mu je Magic uzeo 1980. 22-8-4 nisu neka bajna statistika za MVP-a (svakako jesu za veterana), ali Kareem je praktički šetao kroz konferencijski dio playoffa da bi u Finalu konačno preuzeo stvar u svoje ruke, uništio Boston (Parish valjda još uvijek sanja tu seriju) i osvetio im se za poraz od godinu ranije, postavivši tako temelje svojevrsnoj dominaciji Lakersa nad Bostonom do kraja desetljeća.

36. 1970. WILLIS REED (Knicks), IOR 103

Svojevrsni nasljednik Russella po stilu igre i utjecaju na momčad (i svoju i suparničku), Reed je predvodio krcate Knickse do prvog naslova i ostao zapamćen po tome što je osvojio titulu MVP-a Finala iako nije ni igrao zadnje dvije utakmice. Odnosno, nije igrao G6, u G5 se pojavio na minutu i znate već što se dogodilo. Dva skok-šuta kasnije Lakersi nisu znali što ih je snašlo.

36. 2008. PAUL PIERCE (Celtics), IOR 103

Imao je PP i boljih individualnih sezona, ali dizanje dva trofeja na kraju 2008. vrhunac su jedne fantastične karijere.

38. 1981. CEDRIC MAXWELL (Celtics), IOR 99

S Maxwellom dolazimo do igrača koji su podigli trofej MVP-a, a da nisu bili ni udarne napadačke opcije momčadi. Maxa se inače spominjalo dok se tražio primjer za objasniti Dannya Greena, ali Max definitivno nije bio igrač zadatka. Kako Parish i McHale još nisu bili spremni nositi teret, a kako su legende poput Cowensa digle sidro, Cedric je ostao kao svojevrsni međugeneracijski flaster koji je pomogao Birdu doći do prvog naslova. Bird je u svojoj drugoj sezoni bio najbolji strijelac i igrač Bostona, a Rocketsi su uložili ogromne napore da ga zaustave, svjesni da ostatak momčadi baš i nije nešto. To je iskoristio Maxwell (zbog kojega je inače Bird počeo karijeru na četvorci, odakle se preselio na trojku kada je Max otišao da bi napravio mjesto za McHalea) te je u Finalu složio nekoliko dobrih utakmica protiv Rocketsa koji nisu imali rješenja za drugog rasnog strijelca koji je mogao zabiti i s perimetra i iz posta.

39. 1988. JAMES WORTHY (Lakers), IOR 95

Legendarni Magicov sidekick došao je do svog MVP trofeja u fazi kada je rivalstvo s Bostonom već bilo gotovo (Birda su sredile ozljede), Jordan još nije bio zreo, a Pistonsi još nisu znali kako zabiti dovoljno da prate Lakerse. Naime, Kareem je bio na zadnjim parama, Magica su zaustavili Dumars i Thomas, ali nitko nije znao da će Worthy ponijeti teret i u sedam teških utakmica doći do uloge junaka. Osim Rileya, naravno.

40. 1979. DENNIS JOHNSON (Sonics), IOR 93

Prije nego je postao jedan od najtvrđih stopera svih vremena i ultimativni glue-guy u Celticsima, DJ je bio mini-Jordan koji je Seattle odveo do jedinog naslova. 21-6-4 uz divlju obranu i to sve u drugoj sezoni u ligi. Specijalan igrač, definitivno ispred svog vremena.

41. 1976. JO JO WHITE (Celtics), IOR 87

Post-Russell Celticsi i dalje su bili krcati sjajnim igračima, a nedostatak dominantnog strijelca razlog je zašto se i Jo Jo White upisao među legende. Kvalitetna druga opcija i pouzdan all-round bek, White je iskoristio povoljne match-upove i nedostatak dominantne sile u ligi u ovom desetljeću da se pored Cowensa i Havliceka, neospornih nositelja igre Bostona, dokopa titule MVP-a Finala.

42. 1989. JOE DUMARS (Pistons), IOR 86

Pouzdani drugi igrač Pistonsa i vječni partner Thomasa dokaz je koliko su Bad Boysi bili posebni, kao i koliko su Daly i Thomas vjerovali u tu filozofiju zajedništva. Usput su se i osvetili Lakersima za godinu ranije - dok su oni pazili na Thomasa, izrešetao ih je Joe.

43. 1978. WES UNSELD (Bullets), IOR 84

Iako je Unseld bodovima na granici druge i treće opcije, napadački on u Wizardsima u ovo doba nije bio ništa više od smetlara. Međutim, njegov obrambeno-skakački učinak ono je što je Wizardsima dalo balans, ali i potrebnu moć da nadigraju Sonicse.

44. 2007. TONY PARKER (Spurs), IOR 76

Nedorasli LeBron (tek 22 godine) okružen hrpom likova koji su zalutali u Finale (Larry Hughes???) predstavljao je tako slabašan izazov Spursima da Pop nije ni uključio motore. Duncan se odmarao, a Parker se šetao kroz obranu Cavsa. Mislim da ovo sve govori o stanju na Istoku tih godina.

45. 1973. WILLIS REED (Knicks), IOR 60

Willis je ovdje već bio ozbiljno usporen ozljedama, a Knicksi su bili toliko dobri na ostale četiri pozicije (Frazier i Monroe vani, Bradley i Debusschere na krilima) da im nije ni trebalo ništa drugo od njega osim skokova i obrane. Kako su Wilt i West bili na zadnjim parama, zajedništvo Knicksa ih je još jednom došlo glave. Svi su zabijali, svi su skakali, svi su igrali obranu. Pa iako su titulu MVP-a mogli ponijeti i Frazier i Monroe i Bradley, Willis kao kapetan i legenda, ali i simbol nesebičnosti, došao je do nje jer je u ključnim utakmicama nadigrao Wilta koji se nakon ovog poraza povukao u mirovinu (West će to napraviti godinu kasnije, kao i Willis kojega su ozljede prisilile da se umirovi u 32-oj godini).

21Jun/1333

DAY 45 – TIRED WARRIORS

Posted by Gee_Spot

Prva četvrtina bilo je toliko nervozna i traljavo odigrana (lopte se gube na sve strane) da je na trenutke podsjećala na otvaranja utakmica u seriji između Memphisa i Oklahome. Kandidata za najmanje inspiriranog sudionika bilo je poprilično, ali nitko nije nadmašio užasan ulazak u utakmicu Chalmersa koji sinoć očito nije odlučio biti SuperMario već prije Forrest Gump. Parker bez pete brzine, LBJ bez duljine na skok šutu – jedino vrijedno spomena su zarazna all-round energija Kawhia Leonarda i zadnjih par minuta Heata u kojima bez Wadea (ali i bez Timmya i Tonya na drugoj strani) odmah rade seriju 8-0.

Ovo su detalji kojima vrijedi posvetiti par sekundi – Kawhi igra puno agresivnije napadački nego na startu playoffa, a to da netko diže razinu igre ovisno o težini situacije dovoljno govori o kakvom se igraču radi. Ovdje već ulazimo u područja u kojima ni etiketa Iggy light nije nemoguća (light jer ipak nije kreativac na razini titule druge banane). A detalj s Wadeom i klupom Spursa jasno govori gdje bi se mogla prelomiti utakmica – raspodjela minuta je ključna u situaciji kada su obje momčadi na izmaku snaga (Spursi možda imaju veće rezerve zbog čuvanja svih ovih godina o kojemu smo pričali, ali ovakva iscrpljujuća serija mora ostaviti traga i na njima, pogotovo na udarnoj trojki koja je ili vremešna ili ozljeđena).

Druga četvrtina donosi nešto bolji ritam, ali i jedna i druga momčad i dalje imaju problema s kontrolom lopte. Doduše, iako se ne igra lijepo, neosporna je želja na obje strane – strast koju pokazuju svi prisutni dostojna je Finala, ta borbenost u NBA nikad nije bila upitna i zato je ovo bez premca i dalje najbolja liga na planeti (bez brige, Stern već odavno ima moj broj tekućeg). Heat pokušava šutom iz vana razvući obranu Spursa i tako doći do lakših situacija u sporijoj igri na postavljene obrane (to je jedini stil igre na koji San Antonio nema odgovor – ubaci li Miami 10 ili više trica i razvuče obranu, teško se mogu izvući), a Spursi pokušavaju doći do laganih poena kroz tranziciju i maksimalno podići ritam, svesti organizirane napade na minimum. Kome uspije nametnuti svoj stil, ostvarit će značajnu prednost.

Oprezno i u rukavicama se igra i na početku treće, nitko ne želi uputiti prvi izazov, iako i dalje ima zanimljivih događanja. Spursi tako maksimalno koriste matchup Leonarda protiv Millera ili Allena, Wade je u dobrom izdanju s dovoljno skok-šuta s poludistance da natjera obranu da ga respektira, Manu iz rukava izvlači ulaze i drži napad podmazanim, a James nastavlja pucati trice i zabijati ih u dovoljno dobrom postotku da tjera obranu Spursa na razmišljanje.

Međutim, utakmica nikako da uđe u očajničku sferu, znoja ima, ali nedostaje krvi, što definitivno odgovara Heatu kojemu samo treba jedna kratka eksplozija Jamesa u zadnjoj četvrtini (odbaci znojnik!!!) da napravi prvu ozbiljniju razliku na utakmicu, razliku koja bi ispuhanim Spursima mogla biti nedostižna. A možda im James neće ni trebati – dvije trice na kraju četvrtine daju im momentum, a ulazak u zadnjih 12 minuta s novom tricom Battiera (5-5 u ovom trenutku, podsjetio na lanjsko Finale u kojem je ovako igrao svaku utakmicu) možda označuje i početak pada Spursa?

Ma kakvi, nitko očito nije u stanju spojiti niz sekvenci u obrani i napadu koji bi rezultirali prednošću od više od par posjeda lopte, očito smo ono najbolje od oba protivnika u ovoj Finalnoj seriji vidjeli u G6. Heat je tako stalno u maloj prednosti i to na račun nečega tako banalnog kao što je skok-šut kojega James, pa i Wade, zabijaju u dovoljnim količinama da razbiju obranu Spursa. Ali, ovi su žilavi, uvijek pronalaze načina da ostanu u blizini, Timmy i Manu igraju na kartu srca prvaka i bacaju se glavom kroz zid, a Leonard zabija sjajnu tricu na dvije minute do kraja koja smanjuje prednost Heata na samo 2 koša i usput ga promovira u najboljeg igrača Spursa, ako ne u seriji (a mislim da jeste, jer je apsolutno najkonstantniji), onda definitivno u ovoj utakmici.

I tako se odluka o tome tko će dignuti pehar donosi doslovno u zadnjoj minuti, ali nevjerojatan je osjećaj koliko se nakon onakve drame iz utakmice prije čak i nešto tako bitno kao što je naslov prvaka NBA čini manje dojmljivim. Mislim, gusta završnica sama po sebi donosi napetost, ali javlja se neki osjećaj kako je u biti nepošteno da ovakva utakmica dvaju izmorenih boksača koji su izgledali kao da su prije meča otrčali maraton i triatlon bude presudna. Ali, je, jebiga, zato je i jednako važna svaka odigrana sekunda iz šest ranijih utakmica.

Reda radi, spomenimo kako je Timmy promašio izglednu post-up situaciju koja bi utakmicu dovela u egal, a James je zabio još jedan skok-šut u večeri u kojoj se konačno mogao malo i odmoriti od rudarenja u reketu (7-12 šut s poludistance i trice u trećoj i četvrtoj četvrtini). Simbolike radi, Manu je na kraju bacio još jednu loptu u bunar da time obilježi svoj ovogodišnji playoff nastup. I ovu čudnu utakmicu koja je usprkos stalnom egalu od početka mirisala na pobjedu Heata koji je, svaki puta kada bi San Antonio nekim junačkim potezom, uglavnom ulazom, zaprijetio, stavio skok-šut bez puno muke. Stvarno, ne sjećam se čudnijeg osjećaja (doduše, sinoć sam pretjerao s tamnim pivom, možda je i to razlog), da jedna ovako neizvjesna utakmica u ovako povijesnom trenutku djeluje kao nešto sasvim obično nakon onog rusvaja od prije dva dana.

Ne pada mi na pamet vrijeđati Spurse time što bi ih proglasio moralnim pobjednicima (a ni zdrav razum patetičnom tvrdnjom da je najveći pobjednik ovog Finala - košarka), ali činjenica je kako je fantastično sve ovo što su postigli s dva ovakva uber-veterana u glavnim ulogama i s udarnim pokretačem momčadi na jednoj nozi. Da je Parker bio pravi, tko zna, rasplet bi možda bio drugačiji. Reći to sa sigurnošću je nemoguće, ne zaboravimo da je Heat u prve tri tekme napravio strašan posao u branjenju pick & rolla s Parkerom. Da ne spominjemo koliko je ona završnica u G6 sama po sebi bila nevjerojatna – da se igra još 100 puta s istim ulozima, Heat bi se možda provukao u njih 10, a i to mi se čini kao prevelik postotak. Reći da je sreća bila na njihovoj strani nije pretjerivanje, ali, s druge strane, znamo koga ona prati.

Međutim, sve to ne umanjuje njihov drugi naslov. Najveća momčad svih vremena? Molim vas, ako ste ikada tijekom sezone popili sličnu priču i ako ćete se i dalje držati tog narativa kako bi im umanjili vrijednost ovog naslova, onda ne zaslužujete drugo nego da vam na sprovod dođu Skip Bayless i Sam A. Smith, montiraju onaj svoj stol i počnu “debatu” o tome kako ste proveli život. Sve te priče su nebitna buka koja samo smeta u percepciji onog bitnog, a to je da je Heat bio najbolja momčad sezone 2012./2013. Ništa više ni manje.

Finalni dojam o Finalnoj seriji donijet ćemo za dan-dva, nadam se u podcastu, kada se dojmovi slegnu, a onda kreće bacanje na tržnicu i draft. Sada bi još samo istaknuo da su obje momčadi dale maksimum, a da je strategija Spursa kroz prvih 5 utakmica bila veličanstvena. U zadnje dvije više nije bilo revolucionarnih taktičkih poteza, ali to je i razumljivo, kroz sve one minute prije ove dvije momčadi su se tako dobro upoznale da više ni Pop nije imao asa u rukavu. A nije ni Miami zakazao kao protivnik - prilagodbe, posebice u obrani, su bile pravovremene (dobro, osim toga što im je trebalo 5 utakmica da zalijepe Greenu flaster), međutim što ti to vrijedi kada su Spursi iskazali IQ izvan svih standarda. Središ im pick igru, ubiju te iso-košarkom. Zatvoriš im reket, zaspu te tricama. Zaigraš 1 na 1 na perimetru s hrpom preuzimanja i minimumom pomaganja u reketu, raznesu te u sredini. Svaka čast. I svaka čast Miamiu što je kroz sve ove mine našao načina da na kraju ispliva kao pobjednik.

Spursi pak mogu žaliti za prilikom, ali ne i za načinom na koji su otišli u povijest. A jesu, možda i dogodine dohvate 50 pobjeda, ali za nešto više trebati će im ozbiljna infuzija talenta, status quo više definitivno nije rješenje - godinama su se vrtili oko vrha, čekali ovakvu priliku i onda im je doslovno za dlaku izmakla, mislim da nije pretjerano zaključiti kako im se slična više neće pružiti. Miami pak treba ozbiljno razmisliti mogu li si priuštiti još jednu traumatičnu post-sezonu protiv divova Pacersa i povratnika Bullsa - LeBronu treba pomoć, uz to što je najbolji asistent i strijelac i stoper ne mora još biti i najvažniji skakač i bloker. Bosh je odradio solidan posao protiv Spursa, ali tek nakon što su se i sami spustili u nisku formaciju. Dakle, požele li prvaci ponoviti još jednom istu sezonu, moraju biti svjesni da će i dalje biti ranjivi bez poštene petice i da ovaj eksperiment na nogama drži samo činjenica da je LeBron fizičko čudo prirode. Obzirom na salary cap, teško da mogu očekivati jackpot ovoga ljeta, ali zadržati Birdmana i možda dovesti nekoga tipa Dalembert ili Pachulia trebalo bi biti prioritet (amnestija će po svemu sudeći biti potrošena na Anthonyu - Miller je još uvijek koristan, a Haslem je zaštitni znak kluba, u njih se ne dira bez obzira na paprenu cijenu).

A što se LeBrona tiče, više stvarno ne znam što bih rekao. Ako i dalje u njemu tražite nešto što nije, umjesto da cijeniti ono što je, onda je problem u vama i vašoj životnoj filozofiji. Nije on sinoć odigrao ništa posebno (za njegove standarde), zabio je nešto skok-šuteva višim postotkom i to je to, ali je pri tome prezentirao ono što prezentira već godinama iz večeri u večer – apsolutnu podređenost kolektivu i višem cilju. Apsolutnu nesebičnost. A to što mu tako nešto kolektivna svijest uzima za zlo (još od onog dodavanja Donyellu Marshallu), dovoljno govori na kojem smo status kao društvo, a posebice na kojem je statusu današnje praćenje košarke - čovjek igra košarku kako bi je trebalo igrati, 5 na 5, a navodni fanovi i znalci mu zamjeraju što nije gladijator koji će sve riješiti 1 na 5 tako da će protivnicima kidati glave i nabiti ih na kolac (Jordane, Jordane, što si napravio od ljudi). Možeš nas maknuti iz Rima, ali Rim iz nas neće otići nikada. Kaj god - na kraju balade, majstor je zasluženi MVP Finala.

13Jun/136

MINUTEMEN

Posted by Gee_Spot

LeBron James je u dosadašnje tri utakmice Finala promašio više otvorenih šuteva s poludistance u napadu i usput zakasnio pokriti više protivničkih cutova u obrani nego valjda u ijednom drugom sličnom razdoblju u karijeri, ako ne cijeloj, onda barem u ove zadnje tri sezone u Miamiu. One koji vjeruju da je u pitanju isključivo psiha i nekakva urođena mana ovog sjajnog igrača daljnji tekst vjerojatno neće zanimati stoga je najbolje da ga preskoče. Oni koji vjeruju da Miami ima prekidač koji uključi po volji i da gube 1-2 u seriji zato što su dvije utakmice odlučili odigrati ispod potrebne razine, a ne zato što su ih Spursi nadigrali u ravnopravnoj bitci, također mogu preskočiti priču. One pak željne racionalne analize i nekih zanimljivih podataka koji će pomoći staviti stvari u kontekst, pozivam da bace pogled na sljedeće brojke jer po meni je ovo što se događa s Jamesom najfascinantniji trenutak u dosadašnje tri utakmice. Bilo je tu bljeskova, posebice u obrani reketa, neosporan je trud koji ulaže u skok, ali nedostatak dinamita u nogama u kretanjima u oba smjera vidi se iz aviona. Pa pokušajmo otkriti o čemu se radi.

Ovo su trojke kojima su treneri dali najveće povjerenje ove sezone (regularni dio + playoff), prvo kod Miamia:

James, 3658 minuta (2877 regularna + 781 playoff)

Bosh, 3063 minute (2454 + 609)

Wade, 3071 minuta (2391 + 626)

Znate koliko igrača kod Spursa je prošlo granicu od 3000 minuta, koja je uobičajena za prve opcije momčadi koje igraju Finale? Nula. Evo i brojki:

Parker, 2792 minute (2174 + 618)

Green, 2717 minuta (2201 + 516)

Duncan, 2655 minuta (2078 + 577)

Usporedimo li samo udarne opcije, dakle minutažu Jamesa i Parkera, ispada kako je James, uzmemo li prosječne Tonyeve minute po utakmici, odigrao 26 utakmica više ove sezone. Ok, pa to i ne zvuči toliko strašno - Parker je bio ozljeđen, a dok je Pop njega čuvao i limitirao mu minute čak i dok je bio u najboljoj formi života, Spoelstra je raubao Jamesa u nadljudskim hvatanjima debelih minusa na utakmicama protiv raznih Cavsa, Pistonsa i Bobcatsa.

Pa to je isključivo njihov problem, zar ne? Ako se uopće i radi o problemu - ovih 5-6 minuta više koje James igra po utakmici tijekom cijele sezone ne mogu biti baš tolika otežavajuća okolnost, na kraju krajeva on je taj koji je građen kao tenk dok je Parker sitni play koji dobiva batine dok se probija kroz hrpe blokova i u onim stalnim ulazima u reket.

Stoga pokušajmo proširiti usporedbu na nešto širi uzorak. Tony je lani igrao još manje minuta po tekmi u prosjeku, a zbog lockouta odigrao je samo 1923 minute u sezoni plus još 560 u playoffu (Duncana isključimo iz daljnjih usporedbi jer je igrao još manje od Parkera u svim kombinacijama kojih ćemo se dotaknuti). James je za to vrijeme i tijekom lockouta skupio 2326 minuta plus još standardnih 983 u playoffu, a to vam je, preračunato, dodatnih 27 utakmica više od Parkera.

Dodamo li još i prvu sezonu velike trojke u Miamiu, koja također uključuje nastupu u Finalu i gdje je James na 3063 minute iz regularnog dijela dodao još i 922 iz playoffa, dok je Parker ostao na ukupno 2749 (rano ispadanje od Memphisa), dolazimo do još dodatnih 1236 minuta za LeBrona i novih 39 utakmica viška u odnosu na Parkera.

Zaključak? James je u tri sezone odigrao 92 utakmice više od Parkera, igrača koji je uvjerljivo prvi po minutaži u tom razdoblju na cijelom rosteru Spursa. To je više od jedne regularne sezone, praktički to je više nego što je Parker odigrao u cijeloj sezoni 10/11 kada su ih izbacili Grizzliesi.

Mislim, nisu u pitanju nikakvi presedani koji bi trebali poslužiti kao optužba Spoelstre ili opravdanje Jamesa, već čiste činjenice koje morate imati na umu kada sljedeći put vidite LeBrona kako uglavnom promatra dok pored njega poput vihora protrčava Parker ili dok kasni na istrčavanje prema Greenu ili Leonardu. Kada noge nisu svježe, uzalud vam sjajan um, a isti princip se da primijeniti na napad i svaki onaj kratki skok-šut koji zastane na obruču. Čak i rasni konj poput LeBrona treba predah nakon tri ovakve sezone, predah do kojega nije došlo ni u regularnoj sezoni (zašto što je Miami Heat jedan veliki eksperiment koji se temelji upravo na tome da James 40 minuta po večeri može biti sve što trener poželi, univerzalni začepljivač rupa), a ni u playoffu gdje je upravo odradio seriju protiv Pacersa u kojoj mu je pomoć suigrača bila takva da smo ih univerzalno prozvali Miami Cavaliers (kako se taj detalj brzo zaboravio i kako se brzo priča prebacila na teritorij Skipa Baylessa).

Uglavnom, ovo nije opravdanje, ovo su samo podatci koje svatko može pročitati kako želi. Samo, ako nije u pitanju opravdanje, čemu onda sve ovo? Pa da bi se još jednom istaknula veličina Spursa, naravno (po meni ključ nije u tome što je Heat umoran, to je normalno, već što je San Antonio netipično odmoran za ovaj dio godine). Naime, ona teza da je sezona jednako teška za sve i da su u Finalu ionako svi na rezervi ima smisla u sudaru dviju standardnih NBA momčadi, ali Spursi se nikada nisu vodili standardima, već su ih postavljali.

Nije talent ono što njih čini posebnima, iako su i po njemu definitivno top 5 momčad u ligi. Ono što njih čini posebnima su sve te sitnice, poput pronalaženja idealnih rola za sporedne igrače ili maksimalnog korištenja talenta kojega imaju na raspolaganju kroz sistem. I da, raspodjela energije o kojoj pričamo.

Razlika u talentu smanjila se onoga dana kada je Wadea izdalo koljeno, ali ono što ju je do sada u Finalu totalno sakrilo je ta svježina u nogama Spursa zbog revolucionarnog Popovog pristupa vođenju momčadi, ne kroz utakmicu ili sezonu, već kroz skoro cijelo jedno jebeno desetljeće.

Zato i je moguće zamisliti da će Danny Green nastaviti jahati trenutnu šutersku formu, održati ovih 70% za tricu i postati MVP Finala, isto kao što je bilo moguće da Parker u naponu Duncanove snage dođe do svog trofeja najboljeg u završnoj seriji. U Spursima se nikada ništa nije vrtilo oko danas, a da istovremeno jedno oko nije bilo usmjereno i prema sutra.

Takav način razmišljanja previše je kompleksan ne samo za NBA stručnjake, već i za većinu profesionalaca u puno ozbiljnijim granama društvenih ili prirodnih znanosti, ali ne i za Spurse koji su godinama gradili male zalihe rezervi ne bi li im se našle pri ruci upravo u ovakvim situacijama, kao svojevrsna kutija prve pomoći. Ukratko, da se poslužimo malo i demagogijom - oni su se za ovo Finale pripremali zadnjih 6 godina, Miami dva dana nakon što je završio seriju s Pacersima.

Ako James još tri puta uspije izvući iz sebe nešto slično onome što je igrao u četvrtoj četvrtini G2, sve ovo pada u vodu, svi ti koraci prednosti neće biti dovoljni da se pobjegne talentu. Do sada mu je to u kriznim situacijama uspijevalo, u manjoj mjeri čak i Wadeu. U biti, ako zanemarimo Dallas prije dvije godine, dakle seriju u kojoj još nisu znali što rade, koliko god se razni kvazi-kritičari trudili to osporiti, James i Wade bi briljirali u utakmicama koje su bile presudne (Indiana, Boston, Oklahoma, Indiana). Uvijek bi pronašli neku novu rezervu, samo, što će se dogoditi kada jednom posegnu za gorivom i taj put ih dočeka prazno dno rezervoara? Dogodit će se opet utakmice 1 i 3 jer Spursi ne samo da imaju punije tankove, već imaju i know how potreban za izvući maksimum iz svake situacije.

6Jun/1314

BASKETBALL HEAVEN

Posted by Gee_Spot

Kako sam u jučerašnjem podcastu već obznanio prognozu Finala, ovu najavu odradit ćemo obrnuto od dosadašnjih - umjesto analize koja vodi zaključku, krenut ćemo od zaključka. Dakle, u sljedećih nekoliko kartica pokušati ću objasniti ne samo zašto mislim da će Heat osvojiti naslov, već i zašto smatram da su čvrsti favoriti (kao što sam Krehi rekao u "neslužbenom" razgovoru prije podcasta, da moram birati tri rezultata Finala sva tri bi bila u korist Heata, u rasponu od 4-2 preko 4-3 do 4-1).

Službeni izbor glasi 4-2 za Miami Heat, a evo i kako sam došao do njega.

Spursi i Heat praktički nemaju međusobnu povijest zadnjih nekoliko godina, a posebice zadnje dvije od kada su ove šire jezgre aktivne u sistemima sličnima onome što možemo očekivati u Finalu. Ovogodišnje dvije utakmice pratio je dobro poznati cirkus oko odmaranja najboljih igrača, a lanjski usamljeni lockout dvoboj prošao je bez Wadea i Ginobilia, uz pobjedu Heata od 22 razlike (pogodili nenormalnih 16 trica). Zanimljivo, čak i godinu ranije (iako se radi o još manje bitnim podacima obzirom da ni jedna ni druga momčad u sezoni 2010/2011 nisu nalikovale na današnju) oba međusobna dvoboja završila su gaženjima - prvo su Spursi (uz 17 trica) dobili 30 razlike u svojoj dvorani, da bi im se desetak dana kasnije Heat osvetio s vlastitih +30.

Dakle, očito je kako do prvog podbacivanja nećemo znati o kakvom se stvarno matchupu radi, stoga nam ne ostaje ništa drugo nego baciti se na analizu kroz brojke i tendencije određene momčadi.

Prvo je bitno ustvrditi da za razliku od prijašnjih serija koje su obje momčadi imale zadovoljstvo riješiti u svoju korist, sporedni faktori košarkaške igre ovdje neće igrati preveliku ulogu. Memphis i Indiana su bile napadački limitirane momčadi koje su morale zakonitosti igre okretati u svoju korist korištenjem nekih manje pouzdanih oružja poput skoka, tranzicije ili slobodnih bacanja, ali Spursi i Heat su par iz snova upravo zato što će svoj dvoboj riješiti klasičnim nadigravanjem na oba kraja parketa u kojem će količina otvorenih šuteva u napadu, odnosno količina ometanih šuteva u obrani, biti ključni za rasplet.

Ako bi bacili pogled na svaki sporedni faktor, stvari bi izgledale ovako nekako:

- kontrola lopte

Obje momčadi u stanju su kiksati, ali uglavnom su solidne u oba smjera, s tim da je Miami nešto bolji u obrambenom pritisku, dok su Spursi bolji u čuvanju lopte. Ako bi nekome morali dati prednost, onda malena ide Heatu jer su sistemski skloniji korištenju presinga i imaju igrače koji mogu sijati paniku u linijama dodavanja.

- kontrola skoka

Obje momčadi su među najgorima u ligi kada je kupljenje odbijanaca u napadu u pitanju (Heat je usprkos manjku centimetara čak i nešto bolji od Spursa kojima je tranzicijska obrana prioritet), posvećeni su isključivo kontroli skoka u vlastitom reketu (što Spursi inače rade solidno, dok Heat očekivano čak i tu ima problema). Ako bi nekome morali dati prednost, onda su to svakako Spursi zbog većeg izbora skakača i činjenice da ipak imaju dva najbolja centra u ovoj seriji.

- slobodna bacanja

Spursi imaju puno više problema doći na liniju jer su njihovi glavni igrači više oslonjeni na šut iz vana, ali s druge strane ne postoji obrana koja radi manje prekršaja od njihove. Tako da eventualna prednost koju Heat ima u ulazima, a koja je ionako upitna obzirom na Wadeovo koljeno, biva anulirana lakoćom kojom Timmy i društvo štite sredinu bez prekršaja u svojoj verziji zone (Timmy nikada ne izlazi dalje od lakta, plus ih je uvijek barem još troje u blizini kako bi se u slučaju penetracije zatvorili oko reketa).

Znači, pobjednika će odlučiti bolja učinkovitost tijekom postavljenih napada. Pogledajmo stoga zašto mislim da Heat tu ima ključnu prednost u onom najvažnijem od svih faktora zvanom šuterska učinkovitost.

Nakon mučenja s Pacersima koji su im oduzeli najbolje postave i prisilili ih da posegnu za sporednim rješenjima poput obrane reketa i Haslemova šuta kako bi prošli dalje, Heat će protiv San Antonia puno lakše disati zbog zonskih principa obrane Spursa, ali i zbog činjenice da San Antonio za razliku od Indiane ima "samo" 4 sjajna obrambena igrača u udarnoj petorci.

Naime, kako je Spursima zaštita reketa ključna, napad koji je u stanju dovoljno brzo vrtiti loptu uokolo može uhvatiti Greena i Leonarda dovoljno daleko od perimetra da osigura otvorenu tricu (posebice iz kuta). Spursi imaju sreće što je u NBA malo pametnijih momčadi od njih kada je pomicanje šahovskih figura u pitanju, ali Heat ima sasvim dovoljno lucidnih asistenata (posebice jednoga koji se preziva James) koji mogu iskoristiti ovu protivničku obranu na vrhovima prstiju da zabiju poneku tricu iz kuta, a to znači da će Battier i Allen (dva ponajbolja tricaša iz kuta u ligi, uz Dannya Greena i Kawhia Leonarda, naravno) u ovoj seriji biti od koristi.

Ovaj detalj sa igračem manje u obrani također nije za baciti - vidjeli smo protiv Warriorsa kako to izgleda kada Spursi nemaju na kome sakriti Parkerov nedostatak fizikalija. Teoretski, postava bez Chalmersa i Colea, dakle s Allenom i Wadeom kao bekovima dok su James i Battier na krilu (dakle, dva rasna slash & kick kreatora uz dva rasna šutera), mogla bi i protiv najbolje petorke Spursa doći do dobre prilike za šut kad god poželi (ako su Green i Leonard zaduženi za Wadea i Jamesa, to znači da će netko imati šuterski trening preko Parkera).

Naravno, Spursi će ovo dobrim dijelom kompenzirati vlastitim kretanjem lopte i zabijanjem otvorenih trica (do kojih će protiv agresivnih Heatovih rotacija dolaziti još lakše nego Miami protiv njihove baletne obrane), ali i zaštitom reketa - dok je Timmy na parketu, Heat bi trebao imati sličnih problema s realizacijom na obruču kao protiv Hibberta. Osim na Duncanovo prisustvo, dosta toga će se svesti i na minutažu koju će zajednički odraditi Timmy i Splitter - igra s dva centra opet neće Heatu omogućiti da maksimalno koristi nisku postavu, iako teoretski Splitter nije toliko kvalitetan post-up igrač da redovno kažnjava Battiera, Millera ili Jamesa na način na koji je to radio jedan West.

(Heatu će puno više od Splitterovih slabosti na ruku ići tendencija Spursa da i sami igraju niskom postavom koja im uglavnom donosi izuzetne napadačke rezultate - Miami se toga zbog vlastitih kvaliteta ne mora bojati i ostane li Pop pri ovom detalju, to će Heatu otvoriti vrata i za puno više od 20-ak minuta košarke u punom pogonu na koje ionako mogu računati kada su na parketu Diaw ili Bonner, a to nikako nije dobra vijest za nijednog protivnika, pa tako ni za Spurse)

I dok do sada rečeno po ničemu posebno ne favorizira Miami, osim što ukazuje da su u stanju igrati ravnopravno s Spursima u slash & kick segmentu igre, ono gdje bi Miami trebao ostvariti ključnu prednost je pick & roll. Što možda zvuči čudno obzirom da se radi o zaštitnom znaku igre San Antonia - 2 na 2 igra Parkera s jednim od visokih motor je koji pokreće cijeli sistem Spursa.

I tu Miami ima dva bitna detalja koji mu rade u korist, jednoga na obrambenom, a drugoga na napadačkom dijelu parketa.

Obrambeni se tiče činjenice da je Heat sposoban usporiti Parkera. Njihova agresivna udvajanja na pick & rollu i gomilanje igrača u pozadini (minimalno tri, a ponekad i četiri braniča Heata prate razvoj događaja u ovim situacijama) smetat će Parkerovoj vanserijskoj učinkovitosti u napadanju sredine s loptom. A Parker ispod 100% mogao bi biti popriličan problem za napad Spursa, što se moglo povremeno vidjeti i u susretu s Warriorsima gdje su dužina Thompsona i Barnesa, kao i pravovremeni izlasci visokih igrača, itekako smetali Tonyu. Posebice kada ga je nakon svega u reketu još čekao i Bogut.

Teoretski, James, Wade, Chalmers i Bosh bi kao kvalitetniji i pokretljiviji materijal od onoga što ga je na raspolaganju imao Mark Jackson trebali usporiti glavnog pokretača Spursa, a da se radi o ključnom dvoboju dovoljno govori i činjenica da u pozadini neće biti nikoga poput Boguta da ispravi eventualni propust. Naravno, ovakav presing na playmakera rezultirat će pucanjem obrane koje će ostaviti gomilu otvorenih šuteva Leonardu i Greenu (koji su iz kuta, moram to još jednom spomenuti, najveće ubojice u ligi nakon Battiera i Allena), ali Heat nema izbora - ako već moraju od nekoga poginuti, onda bolje da to bude od mladih swingmana koji su po prvi put u Finalu, nego od iskusnog pick & roll stroja koji bi, priušti li mu Heat očekivano mučenje, vrlo brzo mogao ostati bez zraka (Pop ga se neće odreći ako ne bude prolazila pick igra, a to znači da će Parker svaku utakmicu morati trčati kroz brdo screenova kako bi došao barem do povoljnog kuta za ulaz nakon dodavanja Duncana).

Ono što bi na kraju definitivno trebalo donijeti prevagu Heatu je vlastita realizacija pick igre. Spursi su odlični u čuvanju reketa i istrčavanju prema perimetru, ali već godinama spominjana slabost u branjenju pick igre i dalje ostaje prisutna. Doduše, ovaj put samo u tragovima - prisustvo Splittera u reketu i Duncanova usidrenost spriječili su seciranja od strane igrača s loptom ili rollera, ali Spursi i dalje ne vole napuštati reket radi visokog koji se odlučuje na pop akciju. Igrom slučaja, Heat u svom sastavu ima najboljeg pick & pop strijelca u ligi nakon Dirka Nowitzkog - Chrisa Bosha.

Naravno, polagati tolike nade u čovjeka koji igra izvan pozicije i upravo dolazi iz serije u kojoj je potpuno šuterski podbacio definitivno nije najmudrija stvar na svijetu, ali Heat nema izbora. Bosh je tijekom cijele godine bio najbolji šuter s poludistance u ligi i na temelju toga su izgradili dobar dio uspjeha i uopće vlastitog stila. Odustati sada od toga na temelju momentuma, jednostavno nema smisla, koji je, ako uopće igra ikakvu ulogu, ionako na strani Spursa koji su brusili oružja protiv Memphisa dok je Miami svoja pošteno tupio protiv Indiane.

Uspije li Bosh natjerati Splittera da krene visoko iznad reketa (a što se zna dogoditi, protiv Warriorsa je čak i Duncan izlazio do perimetra ne bi li oduzeo šut s poludistance Curryu), to bi trebalo otvoriti reket za Jamesa da kao primarni playmaker s loptom redovno ulazi u sredinu i stvara kaos. Bilo iznuđivanjem osobnih (čega se posebice treba čuvati Duncan), bilo realizacijom na obruču, bilo povratnima prema šuterima koji će svakako imati prostor kada se obrana Spursa uruši, bilo pronalaženjem Wadea (ili Birdmana) nakon cuta.

Pick & roll je tako temelj ove serije za obje momčadi, a kako smatram da će Miami imati manje problema i realizirati ga (posebice ako Bosh bude na razini - tada je James s loptom u rukama praktički nezaustavljiv), ali i braniti ga, tu vidim ključnu prednost za njih. Šuterski i tricaški bit će neizvjesno, a ako Miami bude u stanju parirati Spursima i u ovom segmentu (a već smo rekli kako imaju i igrače i igru za to izvesti), jedina nada za San Antonio zove se dominacija u postu.

Ako bi se Heat morao fokusirati na obranu reketa, onda definitivno neće imati dovoljno ljudstva da agresivno brane pick & roll, a posebice da zatvore perimetar - ona taktika primjenjena protiv Indiane u kojoj su prepustili vanjskim igračima da odlučuju, protiv San Antonia neće upaliti jer će Parker i društvo iskoristiti svaki komadić prostora.

Stoga je glavno oružje Heata u ovom konkretnom matchupu visokih nada da Duncan i Splitter neće preko noći postati Hibbert i West. Visinu imaju, ali ne i igru - Timmy je još uvijek solidan u igri leđima, ali primjetno je kako mu učinkovitost pada s povećanjem post-up uloge i očekivati od njega da 35 minuta igra 1 na 1 u reketu jednostavno nije realno. Čovjek je danas prije svega solidan šuter s poludistance, što je opasno, ali ni upola kao jahanje po obruču. Splitter je pak isključivo pick igrač i cutter koji ovisi o pravoj lopti, nikako pouzdani post-up strijelac. Spuštati lopte na ovakve limitirane opcije bilo bi skoro pa kontra-produktivno za napad Spursa, ali radi se o opciji koju će definitivno morati isprobati. Tko zna, pronađe li Pop pravi balans i idealan način za spuštanje lopte pod koš, odnosno odluči li pri tome i za agresivnije skakanje u napadu na štetu tranzicije (na što se nikako ne bi kladio jer bi se radilo o popriličnom odustajanju od principa), možda upravo ta prednost u visini bude oružje kojim će Spursi prelomiti seriju.

Iz svega rečenoga jasno je kako San Antonio ima itekakvu šansu otići do kraja - imaju potencijalno nezgodan matchup pod košem kojim mogu ponoviti dio onoga što su radili Pacersi (posebice u zaštiti reketa, ako su već napadački i skakački upitni), a imaju i dovoljno potencijala ostvariti ubojitiji napad (ako Miami ne uspori Parkera i ako budu zabijali više trica to će im svakako poći za rukom).

Zašto onda toliko povjerenje u Heata kada sve govori da je u pitanju potpuno neizvjestan dvoboj?

Najvećim dijelom zbog Jamesa koji bi protiv fizički manje dominantne obrane trebao odigrati još bolje partije nego protiv Pacersa i koji će opet biti najbolji čovjek na parketu - koliko god je Parker čarobnjak s loptom kada treba koristiti prostor, James je još veći i, barem za mene, uopće nema sumnje da je on najučinkovitiji i najbolji playmaker u ligi. To je ogromna, ogromna prednost za Miami u dvoboju s momčadi koja upravo na kvalitetama vlastitog playa gradi najveći dio identiteta.

A tu je zatim i faktor zvan Bosh. Iako sumnjam da će izvući Timmya iz reketa, već bi izvlačenjem Splittera napravio puno, a kako ga ovdje nitko neće mlatiti, imam neki osjećaj da će pogoditi poprilično dobar postotak skok-šuteva.

Ako James nadigra Parkera, a Bosh izvuče neriješeno s Duncanom, ostalo je manje bitno. Ginobili uvijek može bljesnuti, ali to praktički anulira Wade koji je s ovim koljenom negdje na sličnoj razini kao Manu. Iz tabora Spursa stižu vijesti kako je Ginobili konačno u super formi, ali to više govori o tome da su svjesni koliko im je potreban kao sekundarni kreator koji će olakšati život Parkeru, nego o stvarnosti - ako je suditi po sezoni i onome viđenom u playoffu, Manu više ne može okrenuti cijelu seriju na stranu Spursa kao nekada.

Također nije zgorega naglasiti da su Spursi ti koji vole brži ritam kako bi što lakše otvorili prostor za Parkera, što im u ovoj seriji neće biti od velike koristi - Miami inače igra sporiju košarku, ali će im nakon puzanja po blatu s Indianom povremeni ležerni ritam San Antonia dodatno razbuditi sokove kreativnosti. Ako će obje momčadi trčati i stvarati u pokretu, kojoj više vjerujete ako pođemo od postavke da su jednako sposobni, onoj u kojoj su dva glavna kreatora visoka u prosjeku 190 cm uz 90 kg elegantnih mišićnih vlakana, ili onoj u prosjeku visokoj 200 cm uz 105 kg sirove snage?

Spursima ne pomaže ni što se prve dvije utakmice i zadnje dvije igraju u gostima. U seriji gdje je teško očekivati da će netko ostvariti značajnu prednost u idejama kojoj protivnik neće znati parirati, ovakav ritam mogao bi biti problematičan, iako se u principu radi o nevažnim stvarima, sličnima kao i ona nagađanja oko značaja momentuma ili odmora (što je bolje, imati preveliki ili premali). Serija će se odlučiti isključivo i samo na parketu, pa ako Spursi budu u stanju zabijati 10-15 trica i čuvati reket i bokove, a da pri tome obrana i napad Miamia ostanu bez vrhunskih rješenja, nema razloga da oni ne dobiju tri za redom, slično kao što je i Dallas prije dvije godine upao u idealni ritam na koji tadašnji Miami nije imao odgovor.

I tu dolazim do zadnjeg pasusa jer nakon 2 400 riječi više stvarno ne znamo što bih još dodao. Naime, ovo nije Miami od prije dvije godine. Istina, Wade nije u najboljoj formi (Kreha je sjajno jučer primjetio, ovaj put u razgovoru nakon podcasta, da bi Heat trebao Wadeu dozirati minutažu kao što to Spursi rade s Timmyem - čovjek drugi playoff za redom puca po šavovima, a to se sigurno dijelom događa i zato što ga se nepotrebno rauba u regularnoj sezoni, kao da je njegova maksimalna minutaža potrebna da se Heat dokotrlja do dobre playoff pozicije), ali James je zato u nirvani, naponu mentalne i fizičke snage, sposoban izvući maksimum ovisno o trenutku (ako je mogao imati onakve bljeskove protiv Georgea i Hibberta, zašto ne bi protiv Leonarda i Duncana).

Parker će sigurno imati jednu-dvije utakmice gdje će igrati kao po špagi (i te utakmice Spursi bi trebali dobiti), ali cijelu seriju u istom vrhunskom ritmu od svih prisutnih može odraditi samo LeBron. Koliko god bilo sjajno Timmya gledati kako u 37-oj godini igra ključnu ulogu, on bi ovdje praktički trebao zaustaviti najboljeg igrača na svijetu barem 4 puta, što mi se jednostavno čini malo previše.

Spursi su sjajna priča, momčad koja odbija umrijeti, veterani koji su došli po još jedan prsten. Međutim, postoji još jedna sjajnija priča, a to je Jamesov lov na povijest. Imamo tu i onaj narativ osvete za poraz od prije šest godina i prve rane na LeBronovoj psihi (bez kojih ne bi bio ovo što je danas). A imamo tu i onaj narativ koji sam spomenuo u podcastu, priču o čovjeku koji je prošle godine dobio 4 utakmice Finala za redom zato što se spustio u post i odlučio biti najbolji post-up igrač na parketu jer je tako nalagala situacija i jer je postojala prilika. Pa zar ne bi bilo sjajno da do drugog naslova dođe tako što će uzeti loptu u ruke i biti najbolji playmaker u seriji?

5Jun/139

THE FINALS PODCAST

Posted by Gee_Spot

Stigli smo do Finala, a to znači da je vrijeme za nove uber-stručne analize i osvrte, možda i poneku ispovijed. Heat in 5! Podcast u 70! Slušajte (ne morate). Gledajte (svakako).

4Jun/133

DAY 38 – KINGS AND PAWNS

Posted by Gee_Spot

Nervozni početak na obje strane dok momčadi traže ritam i u obrani i u napadu. Pacersi tako netipično uglavnom žive od vanjskog šuta, a Heat pokušava razbuditi i Wadea i Bosha visokim postotkom akcija koje završavaju s njima u 1 na 1 situacijama (čime, svjesno ili nesvjesno, žrtvuju protok lopte). Samo, još jednom se pokazuje da problem nije u nedostatku lopti za spomenuti dvojac, već u njihovoj ispodprosječnoj realizaciji. Bosh je ionako od G3 sastavni dio svakog ulaska u prvu i treću četvrtinu, što je i logično obzirom na sposobnost da izvuče jednog od dva visoka Indiane iz reketa, ali jednostavno mu ne upada skok-šut, što je dodatno naglašeno od G4 kada je iskrenuo zglob.

Wade je pak iz utakmice u utakmicu padao, a njegovi problem s koljenom su već opjevani, tako da je očito kako nisu u stanju dati ni blizu 100%. Uračunamo li u to i obranu Pacersa, najbolju u ligi, koja bi vam po defaultu trebala raditi problem već samom činjenicom da je najbolja, postaje poprilično jasno gdje leže problemi Miamia u napadu.

Ono puno važniji za sinoćnju utakmicu je da ni obrana Heata ne štima kao u prethodnih par utakmica. Iako je formula i dalje zatvarati Westa i Hibberta te pustiti vanjskom trojcu da ih dobije, Heat samo na papiru Pacerse drži na ritmu od 20-ak koševa. Obrana je poprilično dekoncentrirana i često pliva u izlascima, što Indiani omogućuje dosta laganih puteva do obruča. Praktički, Heat u ovom periodu spašava gomila neforsiranih izgubljenih lopti Pacersa i morat će zaigrati obranu kakvu su igrali u prethodnih 7 od 8 četvrtina (ako isključimo treću u G6) ako misle kontrolirati susret jer ovim ritmom lopte do kraja ne može gubiti čak ni Indiana.

Jednako neuvjerljivi napad Spoelstra pokušava probuditi Millerom (što znači da Battier ispada iz rotacije), ali ovaj ne ponavlja onu šutersku epizodu s kraja prošle utakmice, već usput samo dodatno slabi obranu igrom na četvorki (James izbjegava guranje s Westom čak i u ovoj niskoj postavi, a to znači da ovim potezom trener Heata u principu nije dobio ništa jer su iste slabosti vidljive i prilikom igre s Battierom ostale – dodatni šuter ne zabija, a pri tome slabi ionako slabašni skok i obranu reketa).

Srećom po Heat, Ray Allen ulazi rastrčan i raspucan u drugu četvrtinu i ovaj napad konačno počinje davati znakove života. Uz to što Ray širi obranu, plus je svakako i što lopta kruži u rukama Jamesa umjesto da se forsira njena putanja prema Boshu i Wadeu (hej, barem su pokušali, nema ništa lose u tome - žrtvovati jednu četvrtinu kako bi po tko zna koji put utvrdio gradivo, a gradivo kaže da se u ovoj seriji možeš osloniti samo na Jamesa, ne mora nužno biti loša odluka u široj slici).

Miami nastavlja biti razigran čak i odlaskom Jamesa na klupu, a razlog tome je klasičan – Pacersi na parketu imaju tri rezerve. To omogućuje obrani Heata da uhvati zraka, a kada Bosheva trica rezultat odvodi na +10, Vogelu postaje jasno da u ovakvoj utakmici za takve rizike više mjesta nema. Istina, rizik od osobnih postoji, ali manji je od korištenja Younga i Augustina u isto vrijeme – to s njima praktički nije ni šetanje po žici, već garantirani pad u provaliju.

Čak se ni povratkom startera stvari ne popravljaju jer Miami upada u ritam na oba kraja parketa – u obrani sve funkcionira (lopta i dalje ne dolazi do visokih, tako da Pacersi praktički drže nekakav priključak šutem iz vana i to često nerezonskim – pitajte samo Stephensona o onim pogođenim krumpirima), a u napadu razigrani Ray i LeBron uspijevaju čak probuditi Bosha i Wadea otvarajući im više prostora. Uz sve to, Hibbert na brzinu kupi dvije osobne u zadnje tri minute (za što su zaslužni sve agresivniji ulazi Jamesa i Wadea), a bez njega na parketu obrana Pacersa nije ni približno tako dobra.

Uglavnom, Miami je u ritmu prema 100 koševa, istovremeno drže protivnika na najboljem putu prema 80. To se zove recept za uspjeh, a sve što im je trebalo za to su šuterska prezentacija Allena, pravovremena udvajanja visokih Pacersa i nekoliko minuta viška protivničke klupe.

U trećoj četvrtini prednost Heata samo raste. James secira obranu Pacersa, u tome mu se povremeno pridružuje i Chalmers, ali ključni posao napravila je obrana. Spoelstra je na poluvremenu pokrpao rupe koje su se javljale u prvom dijelu, posebice u rotacijama nakon pick & rolla koje su otvarale previše prostora prema reketu (umjesto izlaska na igrača s loptom ostaje se u pozadini, što omogućuje vanjskim igračima da pomažu na Hibbertu i Westu umjesto da sav teret pada na Bosha i Haslema - ovo je detalj za koji Pacersi nemaju rješenja već treću utakmicu) te Miami odigrava savršenih 8 minuta u kojima još jednom ukazuje na slabosti Pacersa u situacijama kada ne mogu koristiti matchup već se trebaju osloniti na kreaciju. U prvom djelu je to donekle sakrivao šut i ulazi Georgea, ali sada je puno više prepreka na putu prema obruču, a i James je dobio zadatak udaviti prvog kreatora Pacersa.

Indiana u ovom periodu pokušava ostati u utakmici oslanjanjem na svoj standardni back-up plan, igru preko Westa na visokom postu, ali, koliko god West bio sposoban vrtiti napad, to da pokušavate stizati Miami Heat u njihovoj dvorani preko takve opcije, govori vam sve što treba reći o težini situacije u kojoj se našla Indiana. Situaciji koja je postala neizdrživa nakon što je Hibbert skupio petu osobnu dvije minute prije kraja četvrtine – ovdje postaje jasno da je Indiana gotova. Bez Hibberta su nemoćni u napadu, a možete zamisliti kakvi su bez njega u obrani.

I tako je na kraju presudila kvaliteta Heata. Koliko god su Pacersi izvukli maksimum u ovoj situaciji, koristeći do kraja povoljan matchup i određene olakotne okolnosti (prije svega slabu Wadeovu formu), protiv još jedne sjajne partije Jamesa nije se moglo (osim što je odradio glavninu posla u organizaciji napada, još jednom treba istaknuti način na koji je zaustavio Georgea u drugom dijelu utakmice). Wade i Bosh su dali solidan energetski doprinos, bili su pozitivni u pristupu čak i nakon slabog ulaza u utakmicu, što je bio ogroman pomak u odnosu na nekoliko ranijih susreta kada su se prepuštali rezignaciji, a x-faktor je bio Allenov šut koji je Heatu dao toliko potrebnu podršku iz vana koja je otvorila prostor za udarnu trojku.

Ova serija je bila ovako izjednačena upravo zato što Miami na tako nešto nije mogao računati u svakoj utakmici. I to zato što im Indiana to nije dopuštala, što 1 na 1 obranom koja nije ostavljala nikoga otvorenim, što prisiljavanjem na korištenje postava koje nisu toliko šuterski učinkovite. Međutim, svaki puta kada su dobili dovoljnu dozu šuta iz vana od četvrtog čovjeka, bilo dva puta od Haslema ili sinoć od Raya, LeBron i kompanija nalazili su načina zabiti koš više, pa makar i uz loše postotke (sinoć također ispod 40%, što vam govori sve što treba znati o defanzivnim kvalitetama Pacersa).

Uz veći izbor napadača, kod Heata svakako treba još jednom istaknuti obrambene pomake koje je izveo Spoelstra nakon kojih je Heat praktički zaigrao kopiju obrane Pacersa, oslanjajući se više na 1 na 1 formaciju s rotacijama isključivo prema postu umjesto klasičnih agresivnih izlaza prema lopti i gomilanju igrača prema naprijed, prebacujući tako glavninu napada Indiane iz unutra prema vani, a i to tako da se igralo manje na Hilla i Georgea, a više na Stephensona. Spoelstra je ovim samo još jednom dokazao da je i dovoljno hrabar za drastične promjene, ali i dovoljno mudar da ih odradi u pravom trenutku i nije pretjerivanje reći kako je on uz Jamesa danas možda i ključni čovjek u pohodu Heata na drugi prsten.

Što se Pacersa tiče, oni su na pravom putu da postanu ozbiljan izazivač, ali za to će morati popraviti neke stvari koje smo već više puta isticali. Svakako treba pronaći još jednog kreatora, neovisno na kojoj poziciji, kako bi se izbjegla potreba da Lance Stephenson glumi playmakera više nego treba (a to je uglavnom u svim trenutcima osim u čistim kontrama). Heat je lukavo zatvorio prve četiri opcije i ostavljao mu dovoljno prostora da napada, a s njim u ulozi pokretača to baš i ne ide. A pogotovo ne ide kada vas obrana protivnika natjera na više šuteva iz vana nego bi željeli.

Uz pojačanje jezgre, sljedeći bitan potez je i obnova klupe igračima koji zaslužuju minute u playoffu, što nije nemoguća misija, ali svejedno uprava Pacersa već godinama u tome ne postiže rezultate. Vijesti o tome da se salary cap neće povećavati im ne idu u prilog (na kraju krajeva, ne idu nikome u ligi, pa ni Heatu), ali to samo stavlja dodatnu važnost na odluku o tome što će s Grangerom. Ako zadnju godinu njegovog ugovora ne pretvore u klupu, pitanje je hoće li se Granger pomiriti s ulogom šestog igrača koja bi u ovim okolnostima bila idealna za momčad - Stephensonova obrambena energija i dužina na poziciji bočnog stopera su neophodni da bi Pacersi defanzivno funkcionirali ovako dobro, što Grangeru ostavlja puno manje minuta nego što bi vjerojatno želio u svojim najboljim godinama (teoretski najboljima jer pitanje je kako će reagirati na život s novim koljenom).

Jasno, ono najvažnije je da se George i Hibbert nastave razvijati kao individualci jer se oko njihovog krajnjeg dometa vrti i krajnji domet Pacersa, posebice u konferenciji koja će, povratkom Bullsa u punu formu i jačanjem donjeg doma (pod uvjetom da Cavsi i Pistonsi povuku prave poteze), dogodine donijeti puno ozbiljniju konkurenciju od dna do vrha.

23May/135

DAY 30 – GIVE PACE A CHANCE

Posted by Gee_Spot

Odlična utakmica, 53 minute natjecateljske košarke u kojima ni u jednom trenutku ni jedna momčad nije imala ozbiljniju prednost. Šteta radi šire slike što Pacersi nisu ukrali ovu utakmicu jer teško da će opet imati ovako idealnu situaciju da dobiju u gostima, eventualnih 0-1 dali bi dodatnog začina dvoboju kojega većina promatrača već smatra riješenim.

U startu serije uvijek je najzanimljivije vidjeti individualne matchupove, pogotovo kada ih ima ovoliko s potencijalno značajnim utjecajem na ishod. Vogel mudro stavlja Westa na Bosha, što omogućuje Hibbertu da se stacionira u reket, ignorira Haslema i čuva obruč od ulaza igrača Heata. Spoelstra pak Jamesa stavlja na Stephensona, a Wadea na Georgea, što podsjeća na lanjski potez protiv Thundera kada je tek nakon poraza odlučio Jamesa poslati na Duranta.

Ovo je manje drastična situacija jer je Wade možda i bolji stoper od LeBrona (Battier je lani startao seriju na Durantu samo kako bi James barem bio pošteđen ogromne potrošnje u obrani), iako je to teško reći obzirom na sagu o koljenu. Ovdje se ne radi o čuvanju LeBronu od teže opcije ili nekakvom odmoru, već o tome da mu u ovoj roli ostaje puno više prostora za pomaganje Boshu i Haslemu pod košem (mislim da bi Miami odmah potpisao da Stephenson uzima svaki otvoreni šut do kraja serije). Međutim, možemo očekivati da tijekom serije dođe do premještaja (posebice u završnicama) i da LeBron dobije zadatak uništiti Georgea koji je trenutno jednostavno prevelika zvjerka za ovog manje eksplozivnog Wadea.

Što se tijeka susreta tiče, Miami je u startu imao problema s ulazima zbog Hibberta i činjenice da Indiana na svim pozicijama može igrati 1 na 1, čime im ne ostavlja previše prostora za stvaranje viška slash & kick igrom, tako da su se uglavnom oslanjali na LeBronov šut iz vana, dok su Pacersi izuzetno kvalitetno spuštali loptu na Westa i Hibberta (posebice je dobro izgledao West, što je sjajna vijest u svjetlu onih propuštenih treninga zbog problema s nogom, a još je bolje saznanje da je uništavao Miami u situacijama kada bi na njemu bio Battier).

Ni jedna ni druga momčad ipak nisu uspjele ostvariti prednost – Pacersi su sve dobro što bi napravili dominacijom u oba reketa zeznuli nepotrebnim izgubljenim loptama, a Miami slabašnim napadom, koji je u još veće probleme došao izlaskom Bosha iz igre zbog dvije osobne (LeBron je također zbog dva faula završio na klupi u neplaniranom trenutku i očito je kako će ovi pokušaji da se zaustave mrcine Pacersa koštati Heat živaca i resursa u svakoj utakmici). Osim što su neočekivano ostali bez minuta ključnih igrača, izgubili su i netipičnu količinu lopti u pokušajima da pokrenu napad protiv sjajne obrane protivnika, čime su ostali bez prednosti na koju su definitivno računali.

U trećoj četvrtini prvi ozbiljniji događaj je četvrta osobna svirana Westu zbog pokretnog bloka, tog najtajanstvenijeg od svih prekršaja obavijenog još tajanstvenijim kriterijem po kojemu se svira jer ih rade doslovno svi. Ovdje Vogel pokazuje da zna što radi – ostavlja Westa na parketu usprkos riziku, svjestan da bez njega nema šanse, pogotovo u ovim trenucima početkom četvrtine kada Miami po defaultu kreće agresivnije u obrani i napadu u već klasičnom pokušaju da stvori prednost na račun brzine više.

Indiana tako ostaje u egalu i nastavlja zabijati kroz post (potrebnu dozu energije donosi i Hansbrough nakon što je West ipak morao otići na klupu radi standardnog odmora), a uz to se nalazi i u sjajnoj situaciji jer drži utakmicu na ritmu od 20-ak koševa po četvrtini, što im daje ozbiljne šanse u zadnjih 12 minuta. Imaju razigrane visoke, češće su na liniji slobodnih, Heat ubacuje minimum trica (samo 5 cijelu večer) i onda još uz sve to ne osjećaju posljedice izgubljenih lopti jer ih i Heat gubi netipično previše (20 je krajnji rezultat za obje momčadi) – ovo je scenarij iz snova za autsajdera.

I tako u završnici stvarno sjajne tekme gledamo svojevrsni sažetak serije – Miami do koševa i laganog momentuma dolazi preciznim kretanjem lopte i igrača (bitna promjena je da, umjesto u spot-up situacijama na perimetru koje Indiana zna braniti, lopta uglavnom pronalazi igrače u kretanju prema reketu, čime Heat dobiva potrebnih pola sekunde prednosti), uz tek povremeni šut iz vana, dok se Indiana drži na životu igrom kroz post. Ono što im je pak dalo šansu su dvije pravovremene trice Georgea, s tim da je ova druga posebno bitna jer je izborila produžetak (i to u situaciji u kojoj su već gotovo sami sebe upucali u nogu očajnom kontrolom lopte, neprijateljem broj jedan ove momčadi).

U dodatnih 5 minuta odlučuju James i George kao alfa mužjaci, a tu LeBron ipak ima prednost. Doduše, pomogla mu je i odluka Vogela da zadnja dva napada Heata brani bez Hibberta, samo jednog od tri najbolja obrambena centra u NBA. Jasno je kako je pokušao parirati niskoj i brzoj postavi Heata pokretljivošću, ali ostaviti Hibberta na klupi? U najmanju ruku čudan potez, koji će dobiti dodatnu težinu zbog činjenice da će Pacersi teško ponoviti ovako idealnu partiju u gostima. Primjer je ovo trenutka kada se trener preračuna - ako je bio zadovoljan igrom svoje petorke tijekom cijele utakmice i ako mu 52 minute nisu smetali matchupovi, zašto u ovih zadnjih 60 sekunda pametovati i mijenjati nešto što očito funkcionira?

Da ne bi ispalo kako su Pacersi do šanse došli isključivo na račun slabijeg izdanja Heata, istaknimo kako je Miami igrao vrlo dobro, ali ovo je jednostavno takav matchup u kojemu neće moći držati Pacerse na napadačkom učinku na kojem su mogli ostaviti Chicago ili Milwaukee - Indiana će kroz Westa i Hibberta uvijek naći dovoljno ofenzive da se kotrlja jer, osim što će oni zabiti svojih 40+ koševa (sinoć 45), visoki Indiane će otvoriti prostora i za ostale (i tu definitivno postoji mogućnost napretka u daljnjem tijeku serije). Miami ovaj problem neće riješiti, ali su zato već u prvoj utakmici dokazali da su itekako sposobni odgovoriti na ostale izazove.

Pa su tako parirali u skoku, posebice napadačkom, što je ogromna stvar. Još je važnije da su zabili više koševa u reketu od Indiane, kroz gomilu ulaza Jamesa i Wadea, pa čak i agresivnog Bosha, koji su napadanjem otvarali prostor suigračima (Andersen je posebice dobro koristio te rupe kako bi se nazabijao zicera). Sjajnim kretanjem i pravovremenim pasovima LeBron i kompanija tako su stalno držali obranu Pacersa na petama, pa je dodatni asist u reketu postao kičma na kojoj je Miami bazirao cijelu igru u večeri kada nije bilo trice.

Naravno, za kraj moramo još jednom istaknuti Jamesa. Koji je uspio totalnu kontrolu nad utakmicom prezentirati na takav ležeran način da ti se čini kako najveći dio večeri nije radio ništa posebno. To je odlika najvećih, a koliko je LBJ u ovom trenutku velik govori i trivijalan podatak poput onoga da još nitko u povijesti lige nije ostvario triple-double i zabio pobjednički koš u istoj utakmici playoffa. Do njega sinoć.

22Apr/131

DAY 2 – MANU MANU

Posted by Gee_Spot

HAWKS @ PACERS

Sramežljivi pokušaji Hawksa da ostanu u igri nisu bili dovoljni da se utakmica učini zanimljivom, Pacersi su je kontrolirali od prve do zadnje sekunde agresivnim ulazima Georgea i uopće puno boljim kretanjem i lopte i igrača na obje strane. Atlantu eventualno može tješiti što su Smith i Horford odradili solidan posao pod košem protiv Hibberta i Westa, ali rješenja za Georgea nije bilo. Niti su ga Hawksi imali za obranu Pacersa, zbog čega su cijeli napad sveli na skok-šut (ukupno su pucali manje slobodnih od triple-double zvijezde večeri). Čak su uspjeli i gađati 50% iz igre, ali Pacersi su ih razbili energetski, skokom u napadu i stalnim napadanjem reketa.

Teague je odradio solidnu utakmicu, ali nije ulazio u sredinu zbog straha od Hibberta, tako da je njegov učinak anulirao George Hill koji se izgleda oporavio od ozljede prepona. S Hillom u punom pogonu, teoretski Pacersi imaju priliku za metlu jer sada Hawksi više nemaju mogućnost za prednost u nijednom matchupu. Čak i da Drew isključivo Smitha zaduži za Georgea kako bi mu otežao ulaske u reket, guranjem Johnsona u petorku neće se riješiti problem jednoličnog napada, na ovom rosteru jednostavno nema čovjeka koji može driblingom redovito stvarati šanse sebi i suigračima (odnosno, ima ga, ali je u gipsu).

Zanimljivo, Drew je brzo digao ruke od utakmice poslavši klupu u akciju već krajem treće iako se i tada razlika kretala oko deset koševa minusa. Valjda je i njega totalno živcirao nedostatak energije kod startera koji su djelovali kao da jedva čekaju kraj od prvog podbacivanja, pa je barem pokušao oživiti jedan od leševa s klupe za ubuduće.

Što je u principu nebitno, jer je George odgovorio na pitanje tko je najbolji igrač u ovoj seriji, pa su sada stvari puno jasnije.

LAKERS @ SPURS

Možda nisu kontrolirali utakmicu onako uvjerljivo kao Pacersi, za što svakako zasluge pripadaju i puno borbenijem protivniku, ali Spursi su cijelo vrijeme bili korak ispred Lakersa. Kad god je trebalo zabiti tu bi se našao solidni Parker, a i Timmy je bio raspoložen za hrvanje s Howardom i Gasolom. Čak je i Splitter odradio korisnu rolu pod košem iako pogled na brojke to neće potvrditi (šut 0-4, ali solidna rola u obrani uz niz sjajnih blokova i asista u napadu). Međutim, Spursima i ne treba dominacije pod obručima obzirom da su puno bolji na svim ostalim pozicijama, prvenstveno zbog širine rotacije koja je i noćas donijela potreban impuls.

Dok Lakersi od svoje klupe nisu dobili ništa, Pop je s Bonnerom dodatno širio reket za ulaze Manua i Parkera, a dobio je i skoro pa klasičnu Manuovu partiju kada je ovaj krajem treće serijom ulaza i šuteva praktički sam riješio susret. Spursima trebaju ovakve minijature jer se muče u napadu, ali ne moraju se bojati dok god uspijevaju Lakerse držati oko 80. Što i nije problem jer ovi osim zicera koje Gasol neumorno namješta za Dwighta, nemaju drugih rješenja. Nash je uspio izvući 20-ak minuta iz svog slomljenog tijela, ali ne i nekakav konkretan učinak (čovjek je pod težim injekcijama i valjda je trenutno na 30% snage).

Kako je Pau i dalje daleko od idealne forme, Parker i Manu će imati priliku dovesti se u red za sljedeće runde. Sinoć su ubacili 36 poena, ali vidi se da igraju u nižoj brzini, posebice Parker koji je promašio gomilu šuteva koje inače zabija lakoćom. Doduše, za to je dijelom kriv i Dwight, ali nema teorije da Spursi ne bi secirali ovu obranu da je Tony malo brži. I da, Pop će morati ozbiljno razgovarati s Leonardom i Greenom koje odličan učinak u obrani ne opravdava od pasivne napadačke večeri.

Lakerse barem može tješiti što su za razliku od velike većine niže postavljenih momčadi barem pokazali da imaju puls i da ova formula twin towersa nikako nije ugodna za San Antonio. Dapače, nije uopće nemoguće zamisliti da dobiju obje doma, gdje će im i sudački kriterij zasigurno više ići na ruku, a pogotovo ponove li vanjski Spursa ovakve igre. Jedan Manu neće biti dovoljan u Los Angelesu.

BUCKS @ HEAT

Miami je krenuo u utakmicu u petoj brzini, ali čim su usporili, Bucksi su uhvatili priključak kombinacijom skoka i Chalmersove kriminalne obrane na Jenningsu. Brandon i Monta su čak birali šuteve, uglavnom uzimajući ulaze ili otvorene trice, tako da je u prvom poluvremenu Heat zasjenila zrelost Bucksa.

U drugom je kontrola reketa i skoka nestala, Miami je zaigrao s puno više energije i još su počeli širiti reket ne samo šuterima uokolo već i visokim pickovima za Jamesa i Wadea. Novonastalim prostorom najviše se okoristio Birdman koji je u svojih 16 minuta prelomio utakmicu energijom na oba kraja parketa, a stvar su zaključili razigrani James i raspucani Ray. Jenningsa su usporili tako što su Chalmersa makli s njega, u uloge terijere gurnuvši Battiera i Colea koji su kombinacijom lukavstva i energije ugasili do tada raspoloženi motor Bucksa.

Finalnih 23 razlike možda nisu pošteni prema dojmu kojega je Milwaukee ostavio u većem dijelu utakmice, ali to je ta kvaliteta Heata, ta sposobnost da u 10 minuta naprave razliku za koju nekoj običnoj momčadi treba cijela večer. Na kraju ostaje očekivano lagana pobjeda u utakmici u kojoj ni jednom nisu gubili, a Bucksima ostaju prve 24 minute kao ideal igre protiv Heata. Za suprotstaviti se trebaju dominaciju u skoku, vrhunsku realizaciju i igru bez izgubljenih lopti, ukratko - trebaju biti savršeni.

ROCKETS @ THUNDER

Krenuli su furiozno poput Heata, također su dozvolili protivniku da se vrati u utakmicu, ali, za razliku od ljutih protivnika, Durant i društvo ipak nisu čekali drugo poluvrijeme da zaključe stvar - sve su riješili u nekoliko minuta prije odlaska na odmor. Rocketse su udarali u valovima koji su trajali po par minuta, nakon čega ovi pojma nisu imali što ih je spopalo. Bez problema bi mogli složiti 5 minuta vrhunskih poteza za NBA action, od čega bi 100% otpadalo na juriše Westbrooka, Duranta i Ibake.

Osim što su manje-više cijelu večer igrali punim gasom u napadu, igrači Thundera osjećali su se kao na pikniku i u obrani gdje im je nedostatak mase kod protivnika omogućio da stalno preuzimaju i tako si olakšaju igru u obrani, ionako svjesni da će svaku rupu začepiti Ibaka koji je opet briljirao u reketu. Rocketsi su im pomogli gubljenjem lopti, ali čak ni kombinacije Ibake i klizavih ruku nije ih spriječila od napadanja sredine, što barem pokazuje da imaju karakter. Iako je teško istaknuti jednu pozitivnu stvar kada te protivnik ovako zgazi i istakne razliku u klasi, svakako treba spomenuti back-up playa Beverleya koji bi do kraja serije mogao odigrati više minuta od Lina, kojega je pak Westbrook veći dio večeri doslovno bacao po parketu.

HIGH FIVE

Russ Westbrook, Manu Ginobili, Paul George, LeBron, Birdman Andersen

16Apr/1317

THE RIGHT STUFF 2013.

Posted by Gee_Spot

5 A

Chris Paul, Kobe Bryant, Kevin Durant, LeBron James, Marc Gasol

Ovdje nisam imao previše dvojbi - Paul, James i Durant su tri ponajbolja igrača u ligi, Gasol je pored ozljeđenog Dwighta bio logičan izbor za prvog centra obzirom na teret koji nosi u igri Memphisa, a Kobe je odradio sezonu iznad svih očekivanja. S tim da ipak moram naglasiti kako mu mjesto u prvoj petorci nije poklonjeno zbog respekta prema godinama ili nedajbože samilosti zbog ozljede - čovjek ga je zaslužio zato što igra bolju obranu od Jamesa Hardena (zanimljivo, zadnjih mjeseci postalo je dijelom folklora smijati se Kobeovoj obrani, iako je njegov trud na tom dijelu parketa za klasu iznad Hardenovog, a ne sjećam se da je to itko isticao), odnosno zato što je dio puno goreg konteksta od Wadea (koji je uz to odigrao i desetak utakmica manje). Wade je, ruku na srce, danas definitivno najbolji all-round među ovom trojicom, ali, bez obzira što ga brojke ne smatraju inferiornim Kobeu, njemu se puno lakše igrati košarke pored Jamesa, Bosha i Spoelstre.

5 B

Tony Parker, Russ Westbrook, James Harden, Carmelo Anthony, Tim Duncan

Parker je odigrao sezonu karijere i prava je šteta što su ga ozljede u ključnom momentu izbacile iz takta (općenito su ozljede ove godine uzele previše žrtava, praktički su desetkovale konkurenciju i dobrim dijelom sezonu učinile manje zanimljivom), Russ je nastavio biti desna ruka iz pakla i usput nam oduzimati dah i kidati živce, Harden je pušten s lanca u savršenoj situaciji i samo nam je još jednom nagovijestio što nas tek čeka u idućih 10 godina (ne zaboravite - tek su mu 23), Melo je sjajno počeo i završio sezonu tako da rupa u sredini nije ni važna (lakoću kojom zabija u novoj ulozi uber-stretch četvorke ne može umanjiti ni što je odigrao tek 67 utakmica i to isključivo na jednoj strani parketa), a Timmy je još jednom odradio maksimum s onim što mu je ostalo (ipak, zbog samo 30 minuta po utakmici nemoguće ga je usporediti s Gasolom).

5 C

Steph Curry, Dwyane Wade, Paul George, Blake Griffin, Tyson Chandler

Curry ne samo da je odigrao fantastičnu sezonu, već je odigrao i skoro sve utakmice, što je još veći razlog za slavlje ako ste fan njegove igre ili Warriorsa. Wade je nakon ozbiljne operacije koljena pokazao da još nije za otpis, još jednom pruživši hall of fame partije (i što bi posebno trebalo brinuti ostatak lige, barem ovaj što igra u playoffu, izgleda da je i dalje u optimalnoj formi). Oko ove dvojice nije bilo razmišljanja, kao ni oko Griffina koji nije napravio napredak kakav je trebao, ali to nije razlog da ga se kažnjava - i ovako nedefiniran i sirov za klasu je bio bolji od sljedećeg visokog na Zapadu.

Oko zadnja dva mjesta bilo je nešto dvojbi, ali George je ipak prvo ime Pacersa (njegove skromne napadačke brojke zasigurno će mnoge natjerati da ga zaobiđu prilikom sličnih izbora, ali momak je prvo ime najbolje obrane lige i treće momčadi Istoka), dok je Chandler čovjek bez kojega bi nestalo i ono malo čvrstine u obrani Knicksa. Doduše, ovdje sam do zadnjeg trenutka razbijao glavu između njega, Westa, Horforda, Bosha i Lopeza, na trenutak sam čak pomislio i na Dwighta, a prevagu je odnijela činjenica da su Knicksi ipak došli do drugog mjesta na Istoku, što je dobrim dijelom utemeljeno na Tysonovoj sposobnosti da igra bez lopte u napadu i da pokriva pola obrane.

MVP

LeBron James

Prošle sezone postojao je taj biblijski narativ s Paulom, preporoditeljem košarkaške Gomore (Lakersi su naravno Sodoma), pa sam si mogao dopustiti konstrukciju koja je omogućila zaobići Jamesa kao MVP-a - nije bilo upitno da je najbolji, ali nije imao najbolju priču. Ove sezone takvih opcija nema. Durant je do pola sezone učinkom bio rame uz rame s Kraljem, Oklahoma je gazila sve pred sobom, dok je Miami štucao pod teretom uigravanja novih postava, ali onda je nakon all-stara sve otišlo u dim - Heat je kliknuo toliko da su prestigli Oklahomu u svakom pogledu, a James je spojio par mjeseci košarke na razini neviđenoj čak i za njega. Dodaj svemu i već legendarni niz i uopće nije pitanje tko je MVP, već gdje je mjesto Jamesu u povijesti NBA lige?

DPOY

Marc Gasol

Ponuda obrambenih asova nije nikada bila veća, što potvrđuje tezu da sve veći broj franšiza identitet gradi na obrambenim uspjesima, a istovremeno i mainstream sve više pozornosti skreće ka igri s druge strane lopte. Jasno, to ne znači da je i dalje moguće kvalitetnu obranu izdvojiti na jednostavan način, zbog čega sam daleko najviše vremena izgubio na izboru najboljeg od najboljih defanzivaca. Odgledane utakmice i uspješnost Indiane i Memphisa u obrani nisu ostavljale mjesta dvojbi - najbolji mora doći iz jedne od ove dvije momčadi. Međutim, kada sam počeo čeprkati po momčadskom i individualnom učinku, statistici i situacijskoj obrani, isplivala je tolika hrpa imena (doduše, većinom se radi o dežurnim krivcima) koju sam jednostavno morao spomenuti, zbog čega od ove godine po prvi put imamo i izbor top 3 obrambene petorke.

Gasol broj jedan? Obzirom da je Hibbert i dalje mašina za skupljanje osobnih i da igra ispod 30 minuta po utakmici, najveći protivnik stupu Memphisove obrane bio je George, ali njegove brojke ipak nisu toliko dominantne kao što su lani bile Iggyeve (ruku na srce, niti je Iggy lani imao ovakvu konkurenciju među visokima) da mu damo prednost pred centrom koji svojom visinom, masom i izuzetnim kretanjem drži zaključanim reket druge, a možda i najbolje obrane lige (kažem možda najbolje jer je težina rasporeda Memphisa neusporediva s šetnjom koju su Pacersi imali na Istoku).

ALL-D A

Tony Allen, Andre Iguodala, Paul George, Roy Hibbert, Marc Gasol

Dvojac Indiane svakako upada u idealnu petorku, koju zaokružuju Allen (ne samo sjajan stoper već možda i najbolji presing igrač u ligi) i Iggy, koji više nije dio onako dominantne obrana kakva je bila lanjska Sixersa, ali individualno i dalje opasno konkurira za titulu prvog policajca na boku.

Uglavnom, imena iz druge i treće petorke također su ozbiljno konkurirala za top 5 ulogu, ali onda sam zamislio ovu postavu u akciji i dvojbe više nije bilo - zamislite Tonya kako ganja playa, kombinaciju širine i upornosti Iggya i Georgea na bokovima i onda još tome dodajte visinu i pokretljivost zadnje linije (Hibbertovo izuzetno naprijed-nazad pokrivanje prostora i Gasolovu neobjašnjivu lateralnu pokretljivost koja jednostavno ne bi smjela biti dostupna takvom bivolu od čovjeka). Perverzija.

ALL-D B

Avery Bradley, Dwyane Wade, LeBron James, Kevin Garnett, Joakim Noah

Bradley nije igrao puno, ali je potvrdio titulu ponajboljeg terijera u ligi, u čemu mu je pomogla i činjenica da je uglavnom igrao na playu (s Rondom u postavi dobar dio minuta otpao bi mu na ulogu čistog stopera, u čemu je također sjajan, ali ne toliko izvan-serijski sjajan kao kada je presing u pitanju). Wade i James imaju sve potrebne atribute za prvu postavu, ali i jedan koji im ne govori u prilog, a taj je da omogućuju jedan drugome predah, što je luksuz koji si većina ostalih swingmana ne može dopustiti.

Jamesu također na ruku nije išlo ni što je veći dio sezone odigrao pod košem, što mu je bitno utjecalo na ukupni učinak - protiv visokih očekivano nije ni blizu uspješan kao na perimetru. Garnett je doktor, tu se nema što pojašnjavati, a Noah je odigrao sezonu karijere u svakom pogledu, a posebice u obrani gdje je kretanjima konačno zadovoljio i Thibodeauove ekstremne prohtjeve i većinu relevantnih individualnih statistika. U prilog mu ne govori činjenica da je ukupna obrana Bullsa ipak doživjela popriličan pad (-3 u odnosu na onu od prije dvije sezone, -5 u odnosu na lanjsku ako ćemo gledati učinak na 100 posjeda lopte) paralelno sa skokom njegovih minuta. To jasno ukazuje na značaj kombinacije Asik-Gibson, odnosno širine diljem rotacije koju ove sezone Bullsi jednostavno nisu imali.

ALL-D C

Mike Conley, Jeff Green, Josh Smith, Serge Ibaka, Larry Sanders

Bez Ronda u blizini, s načetim Rubiom i sa standardno solidnim Paulom koji ipak većinu energije troši na napad, Conley je isplivao kao najbolji preostali terijer. Jeff Green iz utakmice u utakmicu igra sve bolje u napadu, ali njegova obrambena energija i kvalitete na perimetru su vrhunski tijekom cijele sezone i glavni su razlog zašto Boston i dalje ima šanse u playoffu, bez obzira na klasično skroman napadački učinak - s Garnettom u zadnjoj i Bradleyem u prednjoj liniji, a s Greenom sposobnim čuvati svakoga na perimetru, ova obrana se ne smije podcijeniti (a da ne spominjem Piercea koji je još jednom sjajnom all-round sezonom samo pokazao Bryantu i sličnima da se može igrati i obrana bez obzira na težinu napadačke uloge - PP bi definitivno bio u četvrtoj obrambenoj petorci). Smith i Ibaka su u ovim razgovorima po defaultu, dužinom i brzinom su i ove sezone zagorčali život mnogima, tu ne treba trošiti riječi, a Sanders pak zaslužuje posebno priznanje.

Doduše, da je Dwight imao malo uspješniju sezonu (i to prije svega timski, jer individualno su mu brojke s vremenom, kako je rasla forma, gotovo dosegle onu standardnu kvalitetu) ovo bi bilo njegovo mjesto jer Sanders ipak nije takav all-round majstor sposoban držati cijelu obranu. Njegova je uloga više situacijska (čuvanje obruča), a ponekad u tome toliko pretjeruje da ostavlja reket nezaštićen (drugim riječima, lovi blokade što je smrtni grijeh kada pored sebe nemaš partnera koji može uskočiti u sredinu, a što bi se moglo riješiti u budućnosti kada bi njegovo partnerstvo s Hensonom od Bucksa moglo napraviti obrambenu velesilu). Manjak mase i raznovrsnosti trebao bi se kompenzirati s vremenom i onda ćemo o njemu moći govoriti u istoj rečenici s Gasolom ili Howardom, a do tada se treba diviti isključivo lakoći kojom stigne izazvati svaki šut u blizini obruča - njegova dužina i pokretljivost su prvoklasne.

6POY

Jamal Crawford

Ovdje se borba vodila između Crawforda i Smitha, uz dužno poštovanje prema Carteru (Mavs), Martinu (OKC), Jacku (Warriors) i Andersonu (Hornets). Smith je slično Melu imao sjajan ulazak u sezonu i još bolju završnicu, ali između je nestao, dok je Crawford kroz cijelu godinu manje-više držao istu razinu forme plus je dokazano jedan od najboljih instant strijelaca s klupe u povijesti NBA.

ROY

Damian Lillard

Neki dan sam naišao na tekst o tome zašto je Davis zaslužniji rookie od Lillarda koji je samo potvrdio koliko je napredna statistika opasna u rukama talibana (ne toliko kao nuklearno oružje, ali princip je sličan). Isticati Davisovu individualnu učinkovitost ima smisla ako radimo projekcije o budućnosti gdje je i iz ovogodišnjih igara jasno da prvi pick čeka karijera o kakvoj Lillard može samo sanjati. Međutim, koristiti učinkovitost i potpuno zanemariti kontekst prilikom ovakvog izbora je jednostavno pogrešno. Lillardove igre su svakako dijelom rezultat idealne situacije (gomila minuta i potpune ovlasti naspram Davisa koji je bio pod pritiskom ozljeda i strogo kontrolirane uloge), ali njegov učinak je neosporan.

Ja sam prvi za ignoriranje svih onih koji zanemaruju brojke, a pogotovo onih koji bi Lillarda proglasili boljim igračem od Davisa (što nije čak ni u ovim ranim fazama karijere), ali isto tako sam ignoriranje onih koji su spremni dati ovakvu nagradu Davisu iako je Lillard imao bolju sezonu kao član košarkaške momčadi, a ne nužno kao gomila podataka. Ne vidim ništa sporno u tome da Davis svoju all-star karijeru započne bez ove nagrade, dapače puno spornije mi se čini ne nagraditi momka koji je u svom prvom susretu s NBA košarkom odigrao najviše minuta u cijeloj ligi.

MIP

Brook Lopez

E, ovdje pak na scenu stupaju sasvim druga pravila od onih maloprije. Ako već biramo igrača koji je najviše napredovao, onda moramo definirati što smatramo pod napretkom - to što je netko u boljem kontekstu napumpao brojke ili to što je netko podigao igru na višu razinu? U ove prve spadaju igrači poput Vasqueza i Asika koji nisu igrali ništa drugačije od onoga što su pokazivali u manjim rolama, već su se jednostavno okoristili kontekstom. Naravno, treba im čestitati na lakoći kojom su podnijeli drastičnu promjenu uloge jer nije lako iz uloge zamjene preći u ulogu nositelja, ali pri tome moramo imati na umu da su bili dio sistema koji im je maksimalno izašao u susret.

Hornetsi su tako više od 50% svojih napada bazirali na pick igri za Vasqueza, očito se više fokusirajući na razvoj nego na rezultat. I dok je Vasquez svoju rolu odradio sjajno, pri tome nije pokazao ništa višu razinu igre u odnosu na sezonu ranije kada je bio jedan od boljih back-up playeva u ligi. Drugim riječima, iako nema sumnje da Vasquez može biti starter u NBA, njegov plafon je usko vezan s idealnim sistemom u kojem se doslovno sve vrti oko njega (a nisam ni spomenuo da su Hornetsi doslovno digli ruke od obrane s ovolikom minutažom tako skromnom atleti). Slična stvar je čekala i Asika u Houstonu, gdje od njega nitko nije tražio da zapovijeda ozbiljnom obranom, već samo da skače i šalje što brže loptu prema Linu ili Hardenu (i što je radio sjajno).

Ako smo se dogovorili da je za ovu nagradu kontekst isključivo bitan iz kuta individualnog napretka, onda je Brook broj jedan. Zasluženo je bio u all-star kombinacijama, a danas je vjerojatno najkompletniji napadač na poziciji petice u ligi nakon braće Gasol i Timmya. Momak je već u prve tri sezone pokazao talent za zabijati, ali bio je daleko od zaokruženog centra - nedostatak ideje u obrani i prije svega skakačka ne-efikasnost opasno su ga limitirali, a moram priznati da sam nakon loma stopala praktički digao ruke od njega i ozbiljnijeg razvoja. Međutim, ova sezona je potvrdila ne samo da je fizički opet spreman, već i da je bolji nego ikada, što njegov max ugovor pokazuje kao jedan od rijetkih dobrih poteza Netsa koji upravo na njemu grade većinu ovogodišnjih rezultata.

MIP TEAM

Bledsoe, Walker, Durant, Sanders, Lopez

Uz to što je Lopez iz graničnog startera izrastao u all-star centra, svakako treba istaknuti Kembin iskorak iz simpatičnog strijelca s klupe u kompletnog playmakera, kao i Bledsoev all-round razvoj započet u lanjskom playoffu (bude li Vinnie i u playoffu gubio minute na Greena umjesto da starta s Ericom, treba ga poslati u Guantanamo). Sanders je iz podizača energije postao čovjek oko kojega možeš planirati obranu, što je neprocjenjivo - oko ovih četvero valjda nitko nema zamjerki.

A ne bi ih trebalo biti ni oko Duranta koji je razinu igre dignuo u nove visine, visine na kojima su rijetki ikada bili (glupo je ignorirati kada klasni igrač postane još bolji, zašto bi to bilo manje vrijedno hvale od toga da neka rezerva ispliva zbog kvalitetnije situacije u kojoj se našla). Jedini problem je što će pored Jamesa morati čekati još nekoliko sezona dok ne dođe na red za titulu MVP-a, iako je prvi dio ove sezone pokazao da se i ta razlika opasno smanjuje.

COY

Kevin McHale

Ok, znam da je u eksploziji Rocketsa ključnu ulogu odigrao Morey sa svojim ogromnim analitičkim štabom, kao i hrpa kvalitetnih McHaleovih pomoćnika. Uopće nije ni upitno da je odluka o run and gunu donesena s vrha i da je McHale tu imao malo utjecaja obzirom da je njegov stil uvijek uključivao gomilu flexa, kretanja bez lopte i screenova kroz organizirane napade. Međutim, netko je morao držati pod kontrolom ovaj sklepani roster i sve te ideje na okupu, a taj netko je upravo McHale i njegova optimistična priroda koja nije pokleknula čak ni pored osobne tragedije koja ga je pogodila usred sezone. Ovo što je on sa suradnicima izvukao iz jednog limitiranog rostera vrhunski je posao, ne zato što su pogodili sa stilom igre (jer to je teoretski trik s kojim možeš do jednog nivoa), već zato što su cijele sezone održali istu razinu i isti pristup i tako nadmašili sva očekivanja.

GMOY

Daryl Morey

Za njega vrijedi dobar dio ovoga rečenog za McHalea. Malo je nedostajalo da u sezonu uđe s jednim od 4 najgora rostera u ligi, ali onda je iz vedra neba doveo Hardena i sve je poprimilo drugačiji tok. Ogroman plus zaslužuje i zbog dugoročnog plana - na ljeto imaju dovoljno prostora za pojačati playoff jezgru još jednim vrhunskim igračem (Josh Smith bi se sjajno uklopio u stil igre koji njeguju), a ni u sezonama nakon neće biti blokirani nekim lošim ugovorom. Uostalom, da Morey razmišlja unaprijed jasno govori i trade s Kingsima u kojem su oslabili momčad za ovu sezonu, ali su pri tome u Robinsonu dobili igrača koji im može donijeti puno više koristi u nekom budućem tradeu.

BRIAN SCALABRINE AWARD

Robert Sacre

Od početka do kraja sezone, njegova faca i mahanje ručnikom nisu prestali zračiti playoff intenzitetom. Jedan od rijetkih, ako ne i jedini, igrač Lakersa koji je iskreno uživao u ovoj sezoni. Osim možda u onom periodu bez Gasola i Howarda kada je morao igrati.

MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Bryan Colangelo

Iako sam slobodno mogao nagradu za grobara godine dati i Andrei Bargnaniu, koji je valjda dobio više zvižduka od publike u Torontu od ijednog drugog igrača na bilo kojem gostovanju (pa čak i Dwighta u Orlandu), što je poštenije nego uručiti je čovjeku koji je oko Bargnania pokušao izgraditi cijeli projekt? I onda, umjesto da odustane i sakrije se u nekoj od vikendica koje mu je tata izgradio, potroši još milijune i milijune poštenih dioničara na roster koji neće biti konkurentan do 2088.

MATT BULLARD AWARD

Ryan Anderson

Nagrada koja je bila pred ukidanjem - dok je živ i zdrav, tko može Ryana skinuti s trona? Od dogodine nagrada nosi njegovo ime, a ironija cijele priče je u tome da stretch četvorke nikada nisu bile popularnije, ali i s nikada manje šansi da zabiju više trica od ovog revolveraša za kojega su Hornetsi doslovno vrtili catch & shoot akcije na početcima napada bez ikakvih specijalnih kretanja ili pokušaja da ga namjeste na kraćoj trici u kutu - Anderson bi se jednostavno dogegao u napad, postavio pick ili iskoristio suigračev i onda samo čekao loptu koju će ispaliti prema obruču, ponekad i s pola metra dalje od linije. Totalni luđak.

ALL-DORKS TEAM

Jimmer Fredette, Evan Fournier, Mirza Teletović, Enes Kanter, Jonas Valanciunas

Još jedna nagrada koja je jedva preživjela - svake godine nađem nekoliko bijelih bisera kojima predvidim eksploziju i prelazak u puno više sfere (lani Parsonsu i Splitteru), ali pet takvih nisam našao nikada (Dragić, Jason Smith i Hayward odigrali su identične sezone kao i godinu ranije). Ove godine pak ponuda je bila toliko slaba da sam prelaskom u višu sferu morao smatrati i činjenicu da će netko potpuno epizodne role (možda) zamijeniti mjestom u nešto užoj rotaciji.

Freddette je svakako spreman biti specijalist za tricu u nekoj momčadi koja će se potruditi koristiti ga kao takvog, Teletović će dobiti više šanse u Netsima koji nemaju načina za pojačati se, a Fournier će jednostavno nastaviti sa solidnim igrama kao zamjena nekome od trenutnih članova uže rotacije Nuggetsa (nema logike da Chandler, Gallo, Iggy i Brewer još jednom budu dio iste rotacije, financijski je to neisplativo). Dakle, radi se o tri iskoristiva igrača koji svakako zaslužuju puno veću rolu nego je imaju trenutno. Eksplozije u klasičnom smislu prelaska iz relativne anonimnosti u opću relevantnost bi pak trebali imati Kanter i Valanciunas - obojica napreduju iz utakmice u utakmicu i u trenutnoj projekciji rostera nemaju nikakve prepreke koja bi im oduzela maksimalne minute dogodine.

SPOMENICE ISPODOBRUČA

- David West, jer je duša i srce Pacersa

- Al Horford, jer je David West Hawksa

- Chris Bosh, jer je majstor prilagodbe i veća faca od minijaturnih hip-hopera

- Dirk Nowitzki, jer je na jednoj nozi zamalo uspio odvesti jednu limitiranu momčad do novog playoffa

- Dwight Howard, jer je usprkos svim problemima s ozljedama i kemijom izbjegao novu dramu i jednostavno igrao košarku

- Kyle Lowry, jer je prvi mjesec sezone bio MVP

- Deron Williams, jer je zadnji mjesec sezone bio MVP

- David Lee, jer je sjajan all-round koji je danas čak i podcijenjen obrambeni igrač

- Jarrett Jack & Carl Landry, jer su dali Warriorsima kičmu

- JR Smith, jer je njegovo ime Earl

- Kenneth Faried, jer je i pored svih strijelaca upravo on motor koji pokreće Nuggetse

- Paul Pierce, jer je Istina

- Chandler Parsons, jer je najnesebičniji, a ujedno i nabrži revolveraš još od Doca Hollidaya

- Kyrie Irving, jer prezentira novu generaciju nepodnošljive lakoće zabijanja

- Shawn Marion & Vince Carter, jer su kao vino, stari i dobri

- Jason Kidd, jer je Einstein

- Tom Thibodeau, jer je mesar

- Anthony Davis & Andre Drummond, jer su budućnost

- Ray Allen & Shane Battier, jer su novi David Stern i Adam Silver

- George Karl, jer i dalje ima neništivu volju da se igra

- Gregg Popovich, jer i dalje ima neuništivu želju da izaziva

- Greivis Vasquez & Robin Lopez, jer su dali novi smisao rečenici "ubojstvo pick & rollom"

- Martell Webster, jer je opet izmislio vlastitu karijeru

- Nikola Vucevic, jer je The Russian

- braća Van Gundy, jer spadaju među rijetke koji su u stanju igru učiniti zanimljivom i izvan parketa

4Mar/138

THE RANKINGS, WEEK 17.

Posted by Gee_Spot

Dvije trećine sezone su iza nas i kompletna slika manje-više je posložena. Imamo dovoljan uzorak za ozbiljne zaključke, a kako su mogućnosti pojačanja rotacija praktički nemoguće (osim povratnika od ozljeda koji mogu osigurati određeni poticaj svojim momčadima, kojega je pak nemoguće predvidjeti zbog različitih reakcija pojedinca, ali i šireg konteksta, na povratak u akciju nakon dužeg izbivanja s parketa), na trenutni raspored snaga do početka playoffa utjecat će ponajviše zdravstveni karton.

Današnji post stoga je i svojevrsna proto-najava doigravanja, baš kao što je i ovih preostalih sedam tjedana regularne sezone za polovinu lige zagrijavanje pred pravu stvar (za drugu polovinu pak zadnja trećina sezone poslužit će kao poligon za postavljanje novih ciljeva koje će se pokušati realizirati iduće sezone). I dok 30 momčadi traži svoju individualnu istinu, pogledajmo kako se one međusobno križaju u tim pokušajima i tako čine trenutnu paradigmu lige.

1. SPURS (5600)

Iako su statistički prva momčad lige, realno im ipak pripada uloga prvog izazivača Thunderu i Heatu. Dodao bih i jedinog - samo oni imaju dovoljno dobru kombinaciju obrane i napada da se mogu nadati spajanju serije partija kojom bi prešli preko oba suparnika. Protiv Thundera ključnu ulogu trebala bi odigrati njihova dubina (nužno je da dobiju niže rangirane matchupove, uključujući i onaj Parkera protiv Westbrooka, jer onaj ključni protiv Duranta zasigurno neće), a protiv Heata šuterska kvaliteta i kruženje lopte (samo oni imaju dovoljno discipline za parirati Heatu koš za koš).

Naravno, za idealne partije nužno će biti posložiti i formu - Duncana sve češće gnjave ozljede, sada je i Parkerov fantastični ritam poremećen, a Ginobili praktički cijelu sezonu nije skupio niz utakmica bez potrebe za konzultacijama sa zdravstvenim osobljem. Ovakvo stanje je nedopustivo misle li izvesti ono što su prije dvije sezone izveli Mavsi.

2. THUNDER (5125)

Individualni napredak Duranta, Ibake i Westbrooka možda ipak neće biti dovoljan za skinuti Heat dok god Scott Brooks igra 4 protiv 5 u oba smjera u utakmicama protiv Miamia. Naime, dok protiv Spursa mogu sakriti Perkinsa zbog njegovih obrambenih kvaliteta (dokazano je u stanju smetati Duncanu u post-up situacijama i čuvati ga 1 na 1, što znatno otežava Spursima organizaciju napada kroz post), protiv Heata to je nemoguće jer Miami nema klasičnog post-up igrača. Čak i da riješe ovu jednostavnu jednadžbu tijekom playoff serije, pitanje je imaju li dovoljno vatrene moći za pratiti napad Miamia koš za koš - Durant i Westbrook su nadmoćni u svakom drugom matchupu protiv preostalih 28 momčadi, ali protiv Jamesa i Wadea potrebna im je podrška ostatka momčadi.

Martin nije dovoljan - čak i da nadmaši Allena u direktnom matchupu, jednostavno nemaju dovoljno šutera za stabilnu nisku postavu - Sefolosha, a pogotovo Brewer ili Liggins, nisu rješenje za drugi bok dok je s druge strane Wade. Također, tu je i problem izgubljenih lopti - često improviziranje dovodi do ogromnog broja bačenih napada, što na pritisku na perimetar izgrađena obrana poput Heatove itekako zna kazniti u tranziciji.

Još jedan simpatičan detalj na koji treba ukazati - Durant je potencijalno prvi strijelac lige i ove sezone, ali i prvi čovjek još tamo negdje od '50-ih koji uz tu titulu nema status prvog potrošača u vlastitoj momčadi. Naime, tu kaska za Westbrookom koje je do ove sezone tradicionalno trošio puno više lopti nego je možda trebao, ali je barem uzimao pola šuta manje od Duranta. Sada pak puca jedan više, što u praksi ne mora značiti puno, ali je čisto simbolički, pa možda i iz ovog nekog racionalnog kuta, neprihvatljivo (čista košarkaška logika - ako je Durant toliko bolji realizator, a jeste zato što ove sezone ima sjajnih 50-40-90 koji razlikuju najbolje od običnih šutera, zašto ne dobiva više lopti od čovjeka od kojega je u svakom segmentu šuta bolji barem za 10%?).

Iako je i ovo samo još jedan prilog tezi da Brooks ovoj momčadi ne pomaže razviti potencijal, odgovornost za ovo leži i na Westbrooku. Koji je sjajan košarkaš, ali prvenstveno u napadačkom dijelu igre - sve brojke kojima se koristim kako bi lakše shvatio ono što gledam u obrambenom dijelu igre, od individualnog protivničkog učinka, preko +/- pokazatelja i obrambene efikasnosti momčadi, do vlastitih postotaka u raznim obrambenim situacijama, ukazuju na njega kao na rupu u obrani Thundera, posebice u spot up situacijama u kojima uredno gubi iz vida svog čovjeka. Mislim, nitko od njega ne traži da na poziciju koju igra bude išta više od skretničara, ali čemu onda onakva žestina i ljutnja nakon greške, bilo svoje ili tuđe, ako iz toga u finišu ne proizlazi bolja igra?

Nema ništa loše u tome da se srce nosi na rukavu, ali čovjek ima 24 godine, ovo mu je već peta sezona u ligi i vrijeme je da barem mali dio tih sirovih emocija zamijeni jedna doza zanatstva. U tom svjetlu treba promatrati i dovođenje Dereka Fishera - Thunder ga sigurno nije doveo da bi mu dali minute u rotaciji (ovaj, barem se nadam), već prije svega da iskustvom i prisustvom pozitivno utječe na Russove emocije. Drugim riječima, Fisher je Yoda, a sada treba vidjeti hoće li Russ postati Obi Van Kenjobi ili Dart Vejder.

3. CLIPPERS (5120)

Statistički se još dobro drže, ali imaju sličan problem kao i Thunder - nisu u stanju iskoristiti vlastiti potencijal do kraja, što zbog nedovoljno dobro izbalansirane rotacije (primjer je svaka utakmica u kojoj zbog problema s osobnima Blakea ili Jordana na parketu gledamo Turiafa ili Hollinsa - za takve nema mjesta u playoff košarci), što zbog trenera koji ne stavlja momčad u idealnu situaciju da iskoristi svoje resurse. Jednostavno rečeno, dok su San Antonio i Miami momčadi u naponu snage koje itekako poznaju svoje slabosti i mane, Thunder i Clippersi su još uvijek projekti u fazi razvoja koji trenutno stagnira, ali se može ubrzati pronalaženjem dokazanog kormilara (navijam svim srcem da braća Van Gundy dogodine dobiju ove dvije momčadi u ruke jer to je dvojac koji je već dokazao radom u Knicksima, odnosno Orlandu, da zna što to znači izvući maksimum iz talenta kojeg imaš na raspolaganju).

Izuzetni su u pritisku na loptu što bi mogli iskoristiti protiv Thundera, ali, s druge strane, previše fauliraju i dopuštaju previše skokova u obrani, što su slabosti kao stvorene da ih Oklahoma ili Miami iskoriste (to su znakovi nedovoljno zrele obrane - ne možeš računati na uspjeh u žestokoj playoff seriji ako protivniku dozvoljavaš lagane koševe, a loša kontrola obrambenog skoka i previše slanja na liniju slobodnih jamstvo su upravo takvog raspleta). Spursi im donekle odgovaraju kao matchup (ove sezone imaju 2-1 score), ali kao što je prošla godina pokazala, pa i onaj nedavni poraz u kojem ih je San Antonio demolirao (treba dodati i da nakon sinoćnje pobjede Thunder ima 3-0 protiv Clippersa ove sezone), u kvalifikacijskim sudarima taktička prednost je na strani iskusnijih. Praktički, ako se složimo da je razina talenta u egalu i ako svedemo stvar na dvoboj Vinnie-Pop, na koga ste se spremni kladiti u seriji od 7? U situacijama kada je margina pogreške minimalna, egzekucija uvijek ima prednost pred inspiracijom.

4. HEAT (5060)

Heat nema problema s postavama, od svih koje Spoelstra koristi problematične su samo one u kojima igra Norris Cole i koje su uglavnom negativne (što je vrlo jasan znak da bi Cole jednom kada dođe playoff mogao završiti na dnu klupe i ustupiti minute u rotaciji Allenu, Wadeu i Jamesu). One klasične, s Joelom Anthonyem i Haslemom, nešto su bolje u obrani i skoku, ali slabije u napadu, dok su daleko najefikasnije one s Battierom na četvorki i dodatnim šuterom u postavi umjesto Chalmersa. Obrambeno su malo slabije, ali napadački su prve u ligi. Međutim, i dalje su u stanju igrati obranu iznad prosjeka. Kako je to moguće?

Pa prvo zabijaju nenormalno efikasno. Allen i Battier su dva ponajbolja šutera iz kuta u ligi, Bosh je nakon Nowitzkog najbolji šuter s vrha reketa, a to znači da Jamesu i Wadeu ostaje prostora da rade što žele i pucaju od kuda žele. Drugo, iako i Battier i Bosh pod košem nemaju prednost jer čuvaju uglavnom više i snažnije igrače, snaga Jamesa i Wadea i brzina kojom se rotiraju i udvajaju dobrim dijelom anulira prednost koju bi protivnik mogao imati. Međutim, ono što najviše pomaže obrani Heata je činjenica da su James i Wade toliko dominantni obrambeni igrači na perimetru da u startu sprječavaju protivnika da uđe u sredinu (čime se potvrđuje da je ona bolje spriječiti nego liječiti istinita).

Dakle, ono po čemu je Heat netipičan od klasične velike momčadi je to da im snaga obrane dolazi s vanjskih pozicija umjesto ispod obruča. Primaju dosta trica zbog agresivnih rotacija u sredinu, ali kontroliraju reket i upravo ih je pomak u tome segmentu igre napravio boljom momčadi od one na startu sezone kada je Spoelstra eksperimentirao u pokušaju da spoji stari stil igre (agresivnu obranu) s novim (suludo efikasan napad). Ključno je što, za razliku od ranije, više Jamesa ne guraju u sredinu po defaultu već po potrebi (čuvanje drugog visokog je nešto za što se isključivo brine Battier), što znači da je James češće u situacijama u kojima njegova fizička dominacija najviše dolazi do izražaja.

I da, što je s Rayom kojega ćemo teško zamijeniti za stopera? Pa, u ovim postavama James uzima protivničkog broj 1 igrača na boku, Wade se brine za broj 2, tako da Allenu ostaje najslabija karika na vanjskim pozicijama protiv koje može odraditi itekako solidan posao i tako ne utjecati negativno na obranu - godine u Bostonu napravile su od njega izuzetnog sistemskog obrambenog igrača, a ne zaboravite da Miami igra istu vrstu obrane kao i Boston (veza Thibodeau - braća Van Gundy - Riley), što je Allenu dodatno olakšalo prelazak u novu sredinu.

I za kraj jedan detalj koji potvrđuje fantastične partije koje su kroz drugi mjesec pružali James i Heat.

Prilikom all-star izbora putem IOR-a, izračunali smo kako je Duranta napredak u all-round kategorijama potpuno približio Jamesu, dapače kako je James zbog slabijih obrambenih partija u prvom dijelu sezone čak i zaostao za Durantovim učinkom ove sezone. Za taj izračun koristili smo brojke do početka veljače. Niti punih mjesec dana kasnije, nakon niza suludih šuterskih partija, James je opet preuzeo primat najboljeg – kada onakav all-round monstrum gađa kao šuterski specijalist, onda tu stvarno više nema priče tko je najbolji, što potvrđuje i IOR s najsvježijim podacima:

LeBron James, IOR 179 (prije tri tjedna 169) – desetak utakmica 60+ postotka šuta tako su cijelu sezonu digli u nebesa (šut iz igre je najvažnija košarkaška kategorija, a James je u desetak utakmica debelo podigao svoje prosjeke), a ne treba zanemariti ni sve bolje obrambene brojke od kada sve više igra na perimetru

Kevin Durant, IOR 168 (prije tri tjedna 172) – u ovom periodu Durant je odigrao gomilu blowout utakmica zbog kojih mu je prosjek minuta pao s 40 na 39, što ga je koštalo par bodova, ali i malog pada u učinku (svejedno je jasno kako je Durantov trenutni plafon negdje oko ove granice, dok bi James s više minuta mogao probiti i granicu od 180 bodova)

5. NUGGETS (4605)

Oni su izgleda osuđeni na dvoboj s Memphisom u playoffu, a samim time i na ponavljanje serije slične lanjskoj protiv Lakersa. S jedne strane Nuggetsi će jurišati, s druge će Memphis pokušati usporiti igru do boli kako bi koristio visinu, a pobjednik će biti onaj tko uspješnije nametne svoj stil. Ključna bi mogla biti domaća utakmica prednosti, posebice stoga jer dokazano znamo da Nuggetsi imaju stvarnu prednost na svojoj nadmorskoj visini.

Trenutno je omjer u sezoni 2-1 za Nuggetse, a zadnji obračun je 15.3. u Denveru (zapišite u kalendaru). Tu ćemo vidjeti da li trenutno bolje kotira napad Denvera ili obrana Memphisa, iako je u svakom scenariju najrealnije očekivati seriju od 7 na koju su i jedna i druga momčad ionako navikle nakon prošle sezone i dvoboja s Lakersima i Clippersima. S tim da će ovaj put netko ipak otići u drugi krug. Bude li to Denver, očekivati nešto više od polufinala konferencije jednostavno je nerealno - niti je njihov napad toliko dobar kao lani zbog neprirodne kombinacije na boku gdje rotiraju uglavnom trojke (sva 4 njihova swingmana po svemu su više krila nego bekovi), niti im obrana na perimetru može maskirati slabosti u sredini. To su aspekti igre koje trebaju mijenjati u budućnosti misle li uhvatiti gornju četvorku.

6. GRIZZLIES (4455)

Nadovežimo se odmah na raniji paragraf - imaju poprilične šanse preskočiti Denver, iako nisu favoriti ako će imati utakmicu manje na svom parketu. Njihova prednost u sredini je ključna ako dođe do gustih završnica, a bit će ih jer su ove momčadi izuzetno izjednačene usprkos različitim stilovima. Činjenica da Denver baš i nema idealan šuterski dvojac na boku, olakšati će život također ne baš napadački nadarenom dvojcu Memphisa - Denver je praktički jedina momčad na vrhu Zapada koja neće moći maksimalno iskoristiti šuterske slabosti Memphisa zato što su i sami tanki u tom segmentu igre. Denver pak svoj napad bazira na ulaze u reket, a Memphis je upravo u sprječavanju penetracije najbolji u ligi, dok Grizzliesi dominiraju u sredini gdje obrana Denvera dokazano nije u stanju odigrati 48 minuta poštene obrane.

I dok će očito u međusobnom dvoboju odlučivati sitnice, slabašan napad Memphisa nije garancija za išta više u slučaju prolaska. Spursi i Oklahoma možda nemaju idealan matchup protiv Gasola i Zacha, ali u stanju su zabiti puno više koševa od prosječnog NBA napada protiv kojega Grizzliesi oštre zube tijekom regularne sezone. Također, Clippersi su matchup iz pakla za Memphis - njihov presing protiv Paula jednostavno ne prolazi, dapače Clippersi su jedina momčad u ligi koja kreira više izgubljenih i laganih koševa iz tranzicije od Memphisa, a Blake i Jordan mišićima su u stanju na trenutke čak i nadjačati dvojac Memphisa koji je ponekad sklon uzeti skok-šut viška u napadu kako bi predahnuo. Dakle, Denver mogu preskočiti, ali prve tri momčadi samo uz pomoć više sile.

7. PACERS (4320)

Memphis Istoka što se tiče kombinacije lošeg napada i kvalitetne obrane. Indiana ima šansu doći do finala konferencije dok god može zabiti dovoljno. Primaju najmanje trica u ligi, što znači da su itekako sposobni zaustaviti momčad poput Knicksa. Izuzetni su u skoku i zaštiti reketa, što znači da itekako mogu parirati Netsima i Hawksima. Jedina momčad koja im nikako ne odgovara je Boston - previše su slični s tom formulom obrana-napad tako da je nemoguće predvidjeti tko će imati kakvu večer. A kako stvari stoje, vrlo lako bi mogli gledati upravo bitku između ove dvije momčadi već u prvom krugu (Boston će teško izbjeći 7. poziciju, a Pacersi su sve bliži preuzimanju 2.), što opet ide na ruke Heatu. Mislim, nije da Miami u vakumu ionako nije izraziti favoriti protiv svih (kad kažem vakumu, mislim na kontekst bez dramatičnih ozljeda), ali upravo ta izjednačenost, da ne kažem osrednjost, momčadi poredanih od 2. do 7. najviše doprinosi Heatu - dok netko dođe do njih, već će biti dobrano izrauban, što će biti i slučaj s Pacersima nalete li na Boston već u prvoj rundi.

8. KNICKS (4315)

Istok dakle ne bi trebao biti neizvjestan što se tiče krajnjeg rezultata, ali to ne znači da nećemo imati prilike uživati u gomili zanimljivih serija. Knicki definitivno nisu šampionski materijal zbog ispod-prosječne obrane, ali tko može garantirati da na valu šuterske inspiracije (pogotovo ako u isto vrijeme Kidd bude zdrav i odmoran, a Amare rastrčan i voljan glumiti garbage mana u drugoj postavi) neće doći do finala Istoka? Pod uvjetom da izbjegnu Pacerse ili Bullse u prve dvije serije. Chicago slično Pacersima fantastično brani tricu i ove sezone već imaju 3 lagane pobjede protiv Knicksa, dakle bez Rosea, a lani su imali score 3-1 s tim da su jedini poraz doživjeli u produžetku kada je Rose promašio šut za pobjedu nakon što je Melo s tricom preko ruke doveo Knickse u prednost od jednog poena.

9. LAKERS (4300)

Zanimljiva momčad jer apsolutno sve ukazuje na to da pripadaju u playoff, osim onog najvažnijeg - scorea. Doduše, čak i ako izbore nastup u playoffu, što je usprkos sve boljim rezultatima i dalje upitno jer i dalje imaju jednako propusnu obranu, nisu ozbiljna prijetnja vrhu lige. Zar nije fascinantno koliko su ljudi opsjednuti rezultatom, a koliko zanemaruju izvedbu - kada su Lakersi gubili, neki su bili spremni jesti govna ako uđu u playoff, a sada kada dobivaju, neki su ih spremni proglasiti potencijalnom smetnjom Thunderu ili Spursima. Međutim, istina je da je i u prvom i u drugom slučaju ovo bila ista momčad koja je igrala istu ili sličnu igru, samo što sada, eto, uspijeva dobiti poneku utakmicu. Izvedba je uvijek bitnija od rezultata, barem ako se pokušavamo baviti ozbiljnom analizom, a ona u njihovom slučaju ne garantira ništa specijalno - s obranom koja prima ovoliko koliko oni primaju, Lakersi su osuđeni na ispadanje u prvom krugu od boljih momčadi.

10. HAWKS (4060)

Horford zadnjih mjesec dana igra možda najbolju košarku karijere, a kako je i trade Smitha stavljen sa strane do ljeta, svi se mogu koncentrirati na sadašnjost. A ona je jasna – nastave li Horford i Smith igrati na all-star razini, čine najbolji visoki par na Istoku (Bullsi i Pacersi imaju bolje rotacije pod košem, ali nemaju dva bolja individualca) koji bi, pod uvjetom da dobije podršku od Teaguea i Korvera, vrlo lako mogao biti ta famozna druga momčad u Finalu Istoka.

Knicksi imaju kilavu obranu, Pacersi kilavi napad, a Bullsi pucaju po šavovima (posebice napadački) – sve skupa otvara vrata Atlanti koja ima i top 15 napad i top 15 obranu. Jasno, primijetili ste da ne koristim onu klasičnu top 10 u oba smjera formulu koja obično obilježava rasne playoff momčadi. Razlog je jasan – Hawksi to nisu, njihov plafon je odavno određen. Međutim, u ovakvom kontekstu, okruženi momčadima koje su u jednom segmentu igre odlični, a u jednom loši, ta njihova osrednjost mogla bi biti presudna (sjetimo se 2011. kada su izvan svih očekivanja iznenadili Magic, kao i muka koje su svih ovih godina priuštili Bostonu).

Istok možda neće biti zanimljiv što se tiče samog vrha, ali slaganje poretka od 2 do 7 moglo bi donijeti itekako zabavne utakmice jer, barem se tako čini, svih 6 momčadi imaju šanse ako im se poklopi povoljan matchup.

11. ROCKETS (4050)

Period bez stretch četvorki i uopće drugog visokog igrača omogućio im je da svoju smallball run and gun igru rastegnu do maksimuma, s Parsonom i Delfinom kao četvorkama. Naravno, s ovakvom postavom nemoguće je igrati ozbiljnu obranu, ali potvrdili su da imaju jednu izuzetnu povremenu opciju kojoj mogu pribjeći kada im treba brzinska doza koševa i koja je sjajno oružje za promjenu ritma. Motiejunas je u međuvremenu preuzeo rolu stretch četvorke i u dva starta odradio je sasvim solidan posao (skakački i obrambeno kilav kao i dva prethodnika, ali šuterski itekako u stanju držati reket raširenim plus posjeduje all-round potencijal koji je kod Morrisa i Pattersona već otpisan). Čeka ih još puno posla, ali, obzirom na lagan raspored do kraja, ovo što imaju trebalo bi biti sasvim dovoljno za miran ostanak u playoffu.

12. WARRIORS (4040)

Sjajna pobjeda protiv Spusa koju su izborili bez Boguta bila je ključni pokazatelj da u njima ima dovoljno snage, mentalne i fizičke, i da propuštanje playoffa ne dolazi u obzir. Već smo isticali kako je razlog za pad učinka i loše rezultate bio prije svega užasan raspored - njihov prethodni mjesec može se usporediti samo s kalvarijom koju je na startu sezone imao Denver. Stvari će se, dakle, izbalansirati do kraja sezone. Ono što je zanimljivo je poklapanje nove Bogutove ozljede s pobjedom protiv Spursa, koja je odmah dovela do onih klasičnih pitanja - što ako Warriorsi igraju bolje bez Boguta?

Što naravno nema veze s mozgom dugoročno, ali u ovoliko kratkom periodu, i to još usred sezone, logično da je Bogutovo uskakanje u rotaciju dovelo do problema. I to ne toliko u samoj igri, koliko u pristupu igri, ili ako hoćete kemiji. S takvom rasnom peticom iza leđa, suigračima je puno lakše uzeti predah u obrani i opravdati ga razmišljanjem kako će Bogut očistiti sve greške. Curry i Lee su tako u tom periodu igrali puno ležernije, što se igračima s tako lošim obrambenim predispozicijama ne smije događati. Čim je Bogut opet otpao, svi su opet počeli gristi jer znaju da više osiguranja nema. Nazovite ovakvo ponašanje kako hoćete, ali ja od sada koristim frazu Rondov poučak.

13. CELTICS (4005)

Pierce i Garnett igraju kao da je playoff svaku večer, ali ne treba zanemariti ni učinak klupe – konačno se pokazuje da Ainge nije potrošio ljeto uzalud. Green igra sjajno kao lider druge postave, posebice u obrani, Lee je 3&D majstor kakvog su i očekivali, a čak se i Terry budi. Lukavim potezima kao što su dovođenje Crawforda iz Wizardsa i potpisivanje Williamsa iz Kine dodatno su pojačali bokove (combo strijelac s klupe i 3&D swingman, oba rotacijske kvalitete, oba dovedena praktički za kikiriki). O stanju pod košem nemojmo ovom prilikom (10-dnevni ugovori Whiteu i Shavliku Randolphu ne bi pomogli ni Cedeviti). U svakom slučaju, dok igraju obranu imaju šansu - vidjeli smo i luđih stvari od potencijalnog rušenja drugog nositelja od strane sedmoga, pogotovo kada je taj sedmi Boston s Pierceom i Garnettom.

14. BULLS (3785)

Do sada su igrali i bez Boozera i bez Noaha i bez Denga, tako da će preživjeti i momentalni gubitak Gibsona. A gubitak Taja itekako je ozbiljna problem jer Gibson je bio jedan od rijetkih svježih igrača u rotaciji. Relativno mala minutaža koju mu je tijekom godine poklanjao Thibo trebala se isplatiti upravo sada u završnici sezone. Plus, obrana Bullsa i dalje je radila najveću razliku s njim na parketu - bez njega previše toga ovisi o Noahu. Kada imaš dva takva igrača u sredini, uvijek si možeš dopustiti luksuz da jednog imaš na parketu tijekom svih 48 minuta, što je obrani Bullsa davalo kvalitetu kakvu nije imao čak ni Memphis ni Indianapolis – bez Taja, taj luksuz više nemaju. Što se playoff projekcija tiče, budu li imali makar i pola Rosea na raspolaganju, imaju se pravo nadati da će im karma vratiti za lanjski kolaps. A čak i bez Rosea imaju šanse preskočiti prvi krug, posebice nalete li na Knickse (već smo spomenuli da ih drže u šaci) ili Hawkse (kojima mogu usporiti udarni dvojac pod košem i koji nemaju rješenja na boku koja bi mogla preuzeti teret).

15. MAVS (3770)

Eto, statistika ih voli, po bodovima su u istom rangu s Netsima i Bullsima (bili bi playoff momčad na Istoku, što baš i nije neka utjeha), ali Dirk je prekasno uhvatio formu da bi se priključili borbi za osmo mjesto. Što znači da se mogu okrenuti budućnosti, lutriji i činjenici da je Dirk već izjavio kako će nakon zadnje godine ugovora produžiti vjernost uz puno veći popust nego što su ga svojim momčadima dali Duncan ili Garnett.

16. NETS (3730)

Obzirom na stanje Williamsovih gležnjeva, još dobro i stoje. Lopez pada učinkom jer su do sada svi shvatili kako obranu treba fokusirati na njega, točnije na sprječavanje da on dođe do lopte na lijevom ili desnom bloku. Johnson i Wallace su i dalje profesionalci koji se trude, ali to nije dovoljno za dominaciju - trud je ovisan o nogama, a njih (a ni gležnjeva) više nema nitko u ovoj vanjskoj liniji. Prosječna momčad za prosječan rezultat koja nema ni jednu dobru stranu koja bi joj garantirala drugi krug, ali obzirom na osrednjost konkurencije uvijek se mogu nadati da će netko sam sebe upucati u nogu (ili gležanj).

17. JAZZ (3625)

Držim fige da izbore playoff, samo da vidim hoće li barem tada Corbin imati dovoljno razuma da većinu minuta povjeri četvorci Favors, Hayward, Kanter i Burks. I dok Burks igra jednu toplo-hladno sezonu u kojoj još uvijek traži svoje mjesto pod NBA suncem (kreator s klupe?), ova prva trojka ostvaruje takve učinke svaki put kada dobije priliku da nije nimalo pretjerano reći kako bi Jazz možda već imao osigurano playoff mjesto da su ih koristili više nego što jesu. Ovako, dok i dalje jašu Jeffersona izvan svakog rezona u sumrak sezone, s pravom ih i statistika i NBA komentatori smatraju za momčad koja će ustupiti to utješno playoff mjesto Lakersima.

18. BUCKS (3590)

Događa se zanimljiva stvar – iako bih se bio kladio da će nakon trade deadlinea puno više minuta dobiti Jennings i Redick na račun Ellisa, do sada je trend da se minute za Redicka uzimaju Jennigsu, a da Ellis i Redick igraju kao dvojac. Što je zanimljivo ponajprije zbog činjenice da je Ellis slobodan igrač ako to želi već ovoga ljeta, dok Bucksi imaju mogućnost kontrole nad Jenningsom. Znači li ovo da Bucksi baš i nisu ludi za njegovim talentom (ako znači, onda - svaka čast Bucksi)? Ovakve neugledne momčadi obično su prisiljeni preplatiti svoje pickove, ali možda je Bucksima postalo jasno da Jenningsa nema smisla držati na silu, pogotovo kada se radi o igraču koji u ključnoj godini ugovora gađa ispod 40% iz igre i pri tome se ne srami uzeti 17 šuteva, od čega barem 12 nerezonskih.

Ellis je ionako bolji slash & kick igrač od Jenningsa i Redickovo prisustvo mu dodatno otvara prostor da to i dokaže, ali Ellis nije ništa bolji šuter, a definitivno i slabije vrti pick & roll. Tako da je teško reći koji su razlozi iza ovakve rotacije (možda ih i nema, možda je trener Boylan samo odlučio igrati na kartu trenutne forme). Kako god okrenuli, više Redicka, a posebice u kombinaciji s triple threat majstorom poput Dunleavya, trebalo bi dići očajni napad Bucksa s dna i odvesti ga u playoff bez puno muke (naravno, Redick i Dunleavy neće pomoći obrani, ali ona je dovoljno solidna da izdrži lagani pad dok god se učinak napada povećava).

Minute koje su Ellis i Redick igrali zajedno do sada daju razlog za optimizam – iako još nisu ubacili kompleksnije elemente u svoju igru, za sada Monta nema problema s pronalaženjem Redicka nakon što ovaj istrči iz bloka. To je jedino važno i jedino što playmaker mora znati raditi s takvim igračem u blizini. Uglavnom, za sada ih je teško zamisliti iznad osme pozicije, na to ukazuje i statistika, što znači da ih nećemo dugo gledati u playoffu. Međutim, pruži li im Redick poticaj i slože li neku seriju kojom bi preskočili nekoga od trenutno bolje plasiranih, ta njihova solidna obrana bi uz poboljšani napad mogla dodatno pridonijeti kaosu koji vlada na Istoku.

Naravno, osim igre, ono što većinu zanima je i ima li smisla zadržati Redicka i nakon ove sezone?

Vrijedi li Redick 10 milja? Gledajmo to ovako – u ligi je manjak šutera all-star kvalitete. Ako ćemo gledati samo dvojke, Redickove šuterske brojke su fantastične – drugi je u postotku trice s 39%, a prvi je u šutu s poludistance u području između reketa i perimetra (fantastičnih 46%, naspram 41% Bryanta), odakle uglavnom šutira iz istrčavanja.

Redick ima čak i bolji postotak realizacije na obruču i u reketu od Bryanta i Hardena, što jasno ne znači ništa obzirom da nije kreator (troši 3 puta manje lopti u tim područjima) i da većinu tih situacija realizira iz kontri ili zicera. Međutim, čak ako i ignoriramo činjenicu da nije slasher, njegova šuterska učinkovitost obzirom na specijaliziranost igre i ogromnu potrošnju jednostavno je zadivljujuća. Naravno da ona dobrim dijelom ovisi oko toga da se njemu podredi cijela igra u napadu, ali ako čovjek šutira ovakvom kvalitetom, što je u tome loše?

Pacersi su godinama živjeli od Millera u istom stilu. Naravno, ne impliciram da je Redick po ičemu u klasi Reggiea, ali može biti treća opcija ozbiljne momčadi koja uz to ima dodatnu vrijednost jer omogućuje treneru da posloži disciplinarani i kvalitetni sistem igre u napadu. Sistem u kojem će se dosta toga bazirati na činjenici da protivnici moraju respektirati Redickov vanjski šut, što će stvoriti prostor suigračima. To je vrlina koju brojke možda ne mogu pokazati, ali je itekako bitna vještina vrijedna toleriranja minusa kojega Redick donosi u obranu - i na tom dijelu parketa treba složiti sistem koji je u stanju sakriti njegove obrambene nedostatke.

Naravno, Bucksi uopće neće biti usamljeni u pokušajima da zadrže čovjeka – konkurencija će biti poprilična obzirom da je Redick najbolja dvojka u ljetnoj ponudi i najbolji šuter uopće uz Korvera.

19. RAPTORS (3390)

Playoffu se valjda više ne nada ni Colangelo, dakle stavimo ih u skupinu momčadi koje bi trebale udariti nekakav temelj budućnosti. Samo, kakav plan možete imati s ovakvim rosterom? Iako su od tradea za Gaya na oko 50% učinka i iako su Gay i DeRozan pružali solidne partije, očito je kako nisu kompatibilni zbog šuterskih nedostataka. Obrambeno su obojica solidni, ali nisu Wade i James pa da igrom na tom dijelu parketa sakriju eventualne napadačke minuse. Teoretski, jedino rješenje bi bilo što više koristiti Bargnania kao stretch četvorku što bi donekle anuliralo njihov kilavi šut, ali kako to provesti u praksi u trenutku kada se veze između kluba i nekadašnjeg prvog picka čine nepopravljivo raskidane? S jedne strane dakle imate ovu veteransku jezgru, a s druge klince poput Valanciunasa i Rossa koji od ovog općeg nedostatka vizije budućnosti imaju više štete nego koristi (nema logike da Ross, kao potencijalno najbolji šuter na rosteru, do kraja sezone ne dobiva 25-30 minuta po utakmici). Uglavnom, imate totalni kaos koji se uz malo sreće dogodine može uključiti u lov na osmo mjesto, ali se isto tako može svakog trena raspasti i karijere koštati i Colangela (što bi bilo sjajno) i Caseya (što bi bila stvarno šteta).

20. WIZARDS (3300)

Wall je donio ravnotežu u momčad, a za ostalo su se pobrinuli zdravi Webster, Nene, Okafor i Ariza. Sve četvorica veterana poznata su po tome da su skloni ozljedama, ali, nekim čudom, trenutno su relativno zdravi i u formi, što Wizardsima daje petorku dokazanih NBA igrača i profesionalaca koji su njihovu većim dijelom sezone iznadprosječnu obranu sada digli u top 7. Svaka čast Whitmanu na tome što je usprkos svim problemima i gomili poraza, koji obično lutrijske i neiskusnije momčadi ubije u pojam, održao pozitivan pristup. Također, ovakvo veteransko okruženje pomoglo je i Bealu da konačno pruža partije kakve smo od njega i očekivali. Možda nešto ima i u tome što se bliži march madness – ovaj niz briljantnih all-round partija (kombinacija šuta, ulaza i fantastičnog skoka za bilo kojeg igrača, a kamoli beka) podsjeća malo na lanjske role u NCAA turniru. Uglavnom, sve ovo jasno pokazuje da bi s Wallom od starta bili oko 50-50 učinka kakav smo i očekivali kada su doveli ove veterane. Dogodine bi s iskusnijim Bealom i novim pojačanjem putem drafta vrlo lako mogli kucati i na vrata playoffa, ali ono što je najvažnije je pogoditi s budućim izborom jer dugoročno gledano bitni su samo Wall, Beal i on. Drugim riječima, ne treba im još jedan Vesely.

21. SIXERS (3270)

I dok Wizardsi idu prema gore, Sixersi tonu. Doug Collins je počeo pripremati sve za još jedan bijeg - čovjeku je dosta ove momčadi, kao što je i njoj dosta njega. Obzirom da je Holiday tek solidan igrač, kao i Young, a da Turner treću godinu za redom pruža partije koje puno više pristaju podizaču energije s klupe nego starteru, postaje jasno kako ovdje prave jezgre nema. Ovo je momčad jedan potpis udaljena od rebuildinga - ne ostane li Bynum, to će značiti da su Sixersi sve svoje pickove prve runde odavno rasuli po svijetu. Iggy je u Nuggetsima, Speights i Sefolosha nikada nisu ni dobili šansu u matičnom klubu, a Vucevic i Harkless su dio budućnosti u Orlandu. Dodaj da su se olako odrekli i Lou Williamsa kojega su iskopali u drugoj rundi, ispada da im od svih ovih godina osrednjosti ostaju samo Young, Jrue i Turner.

Toliko o poslovima koje je Collins odradio tijekom svog mandata (a imao je itekakve ovlasti u izboru igrača). Sixersi su idealan primjer zašto je loše biti prosječan ovoliki niz godina - od odlaska Larrya Browna (a nedugo nakon i Iversona) imali su 9 do 10 sezona (uključujući i ovu) u kojima su se vrtili između 50% i 40% učinka, što ima nikada nije donosilo izbor u gornjoj polovici lutrije. Samo su 2010. potonuli na 33%, što im je donijelo drugi pick koji su pretvorili u Evana Turnera. Obzirom da su Holiday, Young i Turner dovoljno solidni da ih i bez Bynuma drže na oko 40%, pitanje je do kada će ova agonija trajati? Upravo stoga je raskid s Collinsom uz oproštaj od eksperimenta s Bynumom ujedno i šansa za novi početak - riskiraj danas kako bi sutra imao nešto konkretno.

22. WOLVES (3165)

Tragedija je kada promisliš da su mogli imati sezonu kakvu sada imaju Warriorsi samo da su ostali zdravi. Ovako, cijeli projekt dolazi u pitanje - još jedna lutrija neće donijeti previše koristi jer imaju skupi roster koji bi preko ljeta mogao ostati bez važnih imena, a produženi rebuilding s Loveom u središtu zbivanja ne dolazi u obzir - čovjek igra petu sezonu bez playoffa, a obzirom na gužvu na Zapadu i neriješene statuse Kirilenka i Pekovića nitko mu ne garantira da će se za njega boriti i dogodine. Ostane li ova jezgra još jednu godinu zajedno, dogodine su svakako u borbi za playoff, ali jednostavno imaju previše financijskih obveza (a potpis s Rubiom tek slijedi) da bi mogli složiti dugoročno uspješnu momčad. Tolike godine mučenja s Kahnovim potezima, toliko godina draftanja, a sve ti ovisi o tome kakve će poslovne poteze povući dva Euro igrača na koja si nabasao slučajno? Nije dobro.

23. HORNETS (3025)

Igrač A – 19 godina, 28 minuta, 51% šuta, 12.5 poena, 7.4 skoka, 1 asist, 1.8 blokada, 1.2 ukradene

Igrač B – 19 godina, 29 minuta, 49% šuta, 10.4 poena, 6.3 skoka, 1.8 asista, 1.6 blokada, 1.1 ukradena

Ovaj gore je Anthony Davis, ovaj ispod je Kevin Garnett u prvoj sezoni u Wolvesima. Gledajući Davisa ove sezone usporedba s mladim Garnettom postajala mi je sve jasnija (lakoća kretanja u napadu, all-round kvalitete, fizička konstitucija, ozbiljnost u pristupu, obrambeni potencijal), a kad sam bacio pogled na brojke sve je sjelo na svoje mjesto. Ok, usporedba nije idealna zbog nekih razlika u kontekstu - KG je igrao u lošijoj momčadi (vjerovali ili ne) koja je tek trebala stati na noge, dakle bio je u težoj situaciji i od prve je imao puno veću ulogu u kreaciji. Davis uz to ima i godinu više ozbiljnog treninga na Kentuckyu, bolje suigrače i to koliko god je plus, toliko je i minus jer se ne traži previše od njega u kreativnom aspektu igre (broj asista će mu rasti kako mu bude rasla uloga u napadu). Hoće li Davis biti MVP klasa kao Garnett? To nitko ne zna, ali potencijal svakako postoji.

24. PISTONS (2940)

Povratkom Drummonda u rotaciju, Pistonsi bi trebali zalupiti vrata veteranima poput Stuckeya i Maxiella i osigurati maksimalnu zajedničku minutažu Knightu, Drummondu i Monroeu, koji su do sada odigrali jedva nešto više od 100 minuta zajedno. Što je van pameti, ako uzmemo u obzir da se radi o jezgri oko koje bi se trebala graditi budućnost. To odbijanje da zajedno koriste Monroea i Drummonda baca sjenu na jednu solidnu sezonu u kojoj su Pistonsi dodatno očistili salary cap i nakon koje ih čeka još jedan lutrijski pick koji bi trebao definirati rotaciju koja bi već za sezonu-dvije trebala kucati na vrata playoffa.

Ali. Ne uspije li Monroe izvesti tu tranziciju na poziciju četvorke napadački (obrambeno ne bi trebalo biti problema zbog Drummondovih kvaliteta u zaštiti reketa), a neće dok ne uspije zabiti poneki šut s poludistance, ni Frank ni bilo koji drugi trener neće si moći dopustiti koristiti petorku u kojoj oba visoka žive u reketu i tako dodatno otežavaju pronalazak prostora za kvalitetan šut. Da ne govorim što bi bolji šut s poludistance učinio za Monroeve asistentske kvalitete - imao bi puno više od 3.3 asista po tekmi (koji su i ovako izuzetno visoki za centra, samo su Noah i Gasol bolji) da može natjerati obrane da ponekad izađu na njega i tako otvore dodatni prostor u pozadini. Koliki korak prema naprijed će napraviti dogodine ovisi o izboru na draftu, pojačanjima putem tržnice, ali ponajviše o Monroevom igračkom (šuterskom) napretku.

25. BLAZERS (2925)

Jedno od pitanja koja treba postaviti kada su Blazersi u pitanju je sljedeće - kako je moguće da momčad s 2 all-star talenta (LMA i Batum), kandidatom za rookiea godine (Lillard) i jednim od najboljih 3&D igrača u ligi (Matthews), bez obzira na nedostatak klupe, može ostvarivati ovako slabašnu učinkovitost u 4 faktora da ih ovi rankinzi smatraju jednom od 5 najgorih momčadi u ligi? Mislim, Wizardsi i Sixersi sigurno nemaju takvu individualnu kvalitetu, a teško da možemo nositelje Pistonsa ili Hornetsa staviti u istu kategoriju s prvim imenima Blazersa. Mislim, nemoguće da je sve baš na klupi, zar ne? Naravno da nije, jer dobar dio odgovornosti je i na Hicksonu. Kolika je rupa u obrani peti čovjek Blazersa dovoljno govore sljedeći podaci:

- da bi sačuvali Aldridgea, Hickson je najveći dio sezone odigrao na petici, gdje je protivnicima dopuštao 25% bolji učinak od prosječnoga što je u skladu s onim što je pokazivao do sada u karijeri kada je isključivo čuvao protivničku četvorku (tako da ne drži vodu eventualna teza kako su Blazersi isključivi krivci jer su skrivali Aldridgea - Hickson jednostavno nije dobar obrambeni igrač u koju god ga ulogu stavili)

- Hickson je trenutno po Synergyu rangiran na 323 mjesto po individualnoj obrani, što se ne razlikuje puno od dosadašnjih rezultata u karijeri (ne zaboravite da NBA broji maksimalno 450 igrača, što znači da je Hickson debelo u donjoj trećini kvalitete) - ne samo da nema ni jedan aspekt igre u kojem je iznad prosjeka (jednako je loš u izolaciji, post-up ili spot-up situacijama), već je obzirom na minute taj njegov učinak takav da ga s pravom možemo proglasiti obrambenim LVP-om lige obzirom na minute koje dobiva

- od 5 najčešće upotrebljavanih postava Blazersa, samo dvije su ostvarile pozitivnu koš razliku, a, zanimljivo, baš u te dvije nema Hicksona (poziciju drugog visokog uz Aldridgea krpaju Babbitt u jednoj, Leonard u drugoj, dakle jedan rookie i jedan igrač bez pozicije, što jasno ukazuje gdje je problem)

Zaključak je jasan - koliko god Hickson bio briljantan smetlar koji kupi gomilu skokova i laganih koševa, jasno je da sve to radi na štetu momčadi, odnosno rezultata. Sve to skupa znači da će njegov double-double prosjek natjerati nekog naivca da mu iskrca milijune, što će po svemu sudeći biti bacanje novca.

26. CAVS (2710)

Irving bi dogodine trebao biti spreman voditi momčad u playoff - povijest nas uči da većina rasnih prvih opcija u trećoj sezoni posjeduje dovoljno zaokruženu igru da napravi taj korak. Međutim, ono što će Cavsi morati napraviti kako bi mu u tome pomogli je nadograditi ovu solidnu mladu jezgru s ponekim veteranom koji zaslužuje NBA minute. Ovdje nisu problem ni Waiters ni Thompson, koji pružaju solidne igre obzirom na trenutnu fazu karijere, a neće to biti ni budući pick prve runde. Problem je najgora kolekcija veterana na klupi s ove strane Blazersa (koja bi se još mogla i pojačati - navodno su spremni dovesti još jednog veterana zbog čega su se odrekli Josha Selbya, zadnjeg u nizu MVP-a ljetne lige koji nisu napravili ništa u pravoj sezoni).

27. SUNS (2635)

Budući prvi pick odredit će dobrim dijelom smjer u kojem idu jer za sada malo je toga jasno - Gortat i Dudley su igrači koji su po svim nepisanim NBA pravilima danas trebali biti dio nekog playoff rostera, umjesto da uzimaju minute nekome oko koga se može graditi budućnost. Doduše, takvoga u Phoenixu nema, tako da je svejedno na koji način došli do viskog picka - njihov rebuilding počinje tek na ljeto. Ako Lakersi ne uđu u playoff dobit će još jedan lutrijski pick, a imaju ih viška i u drugoj rundi tako da onaj što su ga poslali u Houston za Morrisa i nema neku težinu. Naravno, tu je i opcija da preko ljeta Dudleya i Gortata pretvore u nešto dugoročno vrjednije. Sve je u rukama Sarvera i ekipe, ako to može nekoga tješiti.

28. KINGS (2520)

E, sada stvar postaje zanimljiva - izgleda da je družba voljna zadržati Kingse u Sacramentu konačno poslala konkretnu ponudu na adresu lige, što bitno mijenja situaciju. Ako se radi o ponudi ravnoj onoj koju su braća Maloof dobila od ekipe iz Seattlea, liga ima pravo reagirati, spriječiti prodaju Seattleu i ostaviti Kingse u Sacramentu. Jasno, uvijek postoji opcija da braća odbiju prodati franšizu potencijalnim kupcima iz Sacramenta, što znači da određenu prednost i dalje ima trenutni dogovor sa Seattleom, ali stvar bi mogla postati puno jasnija izađe li ijedna opcija s dobrim vijestima glede izgradnje nove dvorane - i ona u Seattleu i buduća u Sacramentu još uvijek su mrtva slova na papiru. Što god se dogodi do početka playoffa, kada bi liga trebala razriješiti ovu situaciju, iz ove situacije kao jedini sigurni pobjednik izaći će NBA koja će se riješiti jednih od najgorih vlasnika u povijesti.

Usput spomenimo i kako je Aaron Brooks jedini veteran koji se dogovorio oko raskida ugovora kako bi se priključio playoff rosteru (ako ga ne netko ne zgrabi s waivera izgleda da će u Houston čim ovi naprave mjesta za njega - njima će dobro doći treći play, a Brooksa za Houston vežu lijepe uspomene jer tamo je odigrao jedine kvalitetne minute u karijeri). Kakav onaj pravi trade deadline, takav i ovaj vezan uz otkupe ugovora - apsolutno nebitan.

29. MAGIC (2480)

Teško je za ovako tanak roster reći da se radi o prvim kandidatima za tankiranje, ali ne bi nas trebalo čuditi ako u idućih nekoliko tjedana i Aaron Afflalo dobije malo dužu pauzu zbog nekakve ogrebotine. Što više loptica u lutriji, veće su šanse za višim pickom, a viši pick daje ti više mogućnosti (bilo pri izboru talenta, bilo pri zamjeni mjesta na draftu ili igrača). A u Orlandu su očito svjesni da je svaka, bez obzira koliko mala, prednost - prednost. Obzirom da su tek u godini drugoj totalnog rebuildinga (i da će imati krcat salary cap), za dogodine nikakvih ciljeva nema, osim još jednog napada na lutriju.

30. CATS (1685)

Dok god troše minute na likove poput Mullensa treba ih ignorirati - u ovom okruženju nema smisla gledati čak ni Kidd-Gilchrista. Ono zanimljivo ionako će se događati na ljeto - hoće li Dunlap preživjeti na klupi, tko će biti izabran na draftu i na koga će potrošiti 15-ak milja koje će imati na raspolaganju. Hoće li se uključiti u lov na nekog od slobodnih igrača, što će napraviti s Hendersonom kojem treba ponuditi novi ugovor, hoće li konačno amnestirati Thomasa... gomila pitanja na koje treba dati odgovor prije nego nam bude jasno mogu li se konačno pokrenuti s dna.

7Feb/1318

THE REAL ALL-STARS 2013.

Posted by Gee_Spot

Iako se po dobrom starom običaju za all-star vikend imam namjeru u potpunosti odmoriti od košarke (što se idealno poklopilo s gostovanjem Dinosaur Jr. u ZG-u) i usput napuniti baterije za praćenje prijelaznog roka i skori march madness, lani sam odlučio uvesti još jedan redovan post u kojem ću prije tradicionalnog No-Star izbora izabrati svoju raju za All-Star.

Samo, ovaj put uvodimo i jednu bitnu promjenu – dok sam se lani bazirao isključivo na toku nesvijesti (koji će, nažalost, i ovaj put biti prisutan jer očito ovakve izbore nije moguće odraditi bez natezanja), ovaj put ću prepustiti IOR-u da odradi najveći dio posla umjesto mene. Umjesto da budem obično piskaralo koje iznosi svoje subjektivne dojmove, bit ću piskaralo sa vlastitim sistemom koje se trudi ostaviti objektivni dojam.

Naravno, kako IOR ne poznaje potrebe all-stara, morali smo uvesti i neka dodatna pravila. Izbor za all-star bi trebao biti potvrda nečije uspješne sezone, a tu se već javlja prvi problem jer je IOR dijelom temeljen na podatcima uzetima tijekom tri godine (oko 25% ocjene bazirano je na učincima dvije prethodne sezone). Koliko god ovo dobro došlo da se izbace smetnje do kojih dolazi na uzorku jedne sezone (a koje mogu biti uzrokovane ozljedama, promjenom konteksta i sličnim vanjskim faktorima), toliko nam ne pomaže kada se treba isključivo fokusirati na jednu godinu, točnije - pola sezone.

Međutim, kako je i sam all-star u neku ruku natjecanje u popularnosti, ovom diskrepancijom nećemo se zamarati. Naravno, u slučaju da budemo prisiljeni birati između dva igrača sličnog učinka, prednost zaslužuje onaj s boljim ovogodišnjim učinkom, a sličnim trikom ćemo se poslužiti i prilikom popunjavanja rostera (prednost ćemo dati onome tko nam je u tom trenutku potrebniji za balans linija unutar momčadi).

Također, poslužit ćemo se i poznatim okvirom bodovnih kategorija kako bi odvojili all-star igrača (svi iznad 80 bodova, dakle minimalno u kategoriji druge opcije) od nedovoljno zaslužnih (svi ispod 80 bodova). Naravno, kako imamo i gomilu ozljeda koje su nam otežale izbor (Dirk, Love, Bynum, Rose, Gasol, Varejao, Rondo, Granger - sve su to imena koja bi ušla u konkurenciju da su okolnosti idealne), u slučaju Istoka možda ćemo morati posegnuti i ispod zacrtane granice kako bi okupili solidan roster.

WEST

1. KEVIN DURANT, IOR 172

2. CHRIS PAUL, IOR 139

3. KOBE BRYANT, IOR 126

4. JAMES HARDEN, IOR 115

5. DWIGHT HOWARD, IOR 111

6. BLAKE GRIFFIN, IOR 100

7. RUSSELL WESTBROOK, IOR 100

Prva sedmorka je nedodirljiva. Dwight nema sjajnu sezonu, ali bez obzira na probleme skupio je više minuta od prvog konkurenta Timmya kojega negativni bodovi zbog minutaže drže ispod crte od 100 bodova (ne možete biti franšizni igrač ako igrate 30 minuta u prosjeku). Čak bi mogli sastaviti startnu petorku od prvih 5 imena - Kobe ionako igra više minuta na trojki nego Durant na četvorki. Jedini problem nastaje time što guranjem Duranta među visoke uzimamo mjesto pravim visokima, a kako pravila all-stara ipak nalažu izbor dva vanjska i tri unutarnja igrača (što god to značilo), ne možemo ih zaobići u tolikoj mjeri da imamo Paula, Hardena i Kobea zajedno (iako i praksa i teorija pokazuju da je to realno).

Svakako treba spomenuti i Kobeov bodovni skok koji se može objasniti time što čovjek upravo igra najbolju šutersku godinu karijere (što dovoljno govori o njegovom šljakerskom mentalitetu - možda više ne mogu raditi razliku ulazima, ali ću zato postati najbolji mogući šuter) i to nakon što mu je lanjska bila jedna od najgorih uopće (prevelika potrošnja za slabiji učinak, što je generiralo gomilu negativnih bodova).

Ono što je u Kobeovom slučaju još zanimljivije istaknuti je mogućnost lova na novi trofej MVP-a all-star utakmice - trenutno ih ima 4, kao i Bob Pettit, a poznavajući njegovu opsesiju mjestom u povijesti ne bi nas trebalo iznenaditi da se pokuša odvojiti i od njega kao što je to prije par godina napravio osvajanjem jednog MVP trofeja više od Jordana i Shaqa. Jasno, to ovisi i o tome kako će raspoloženi biti James i Durant koji su i po IOR bodovima potvrdili da su dio jedne druge galaksije u odnosu na ostatak lige (drugim riječima, ovo je njihova liga, kao što je nekada bila Magicova i Birdova i oni odlučuju o svemu).

Uglavnom, IOR petorka Zapada tako ispada identična kao ona koju su izabrali navijači - CP3, Kobe, KD, Blake i Dwight (nećemo sada o tome što su Lakersi izvan playoffa, a imaju dva startera na all-staru, pa čak i ovome iz paralelne dimenzije). Harden kao šesti igrač - sjajan detalj, a s Russom kao back-up playmakerom riješili smo pitanje rezervnog bekovskog dvojca.

8. TIM DUNCAN, IOR 97

9. TONY PARKER, IOR 97

10. LAMARCUS ALDRIDGE, IOR 96

11. MARC GASOL, IOR 93

Ok, sada bi trebali stati jer već imamo 11 igrača na rosteru, a donja granica od 80 bodova je još daleko. Izbor Timmya i Tonya na treba posebno objašnjavati, mislim da je dosta baciti pogled na score - ako netko nije primjetio do sada, Spursi su opet momčad s najviše pobjeda u ligi (Parkera ću dodatno hvaliti za koji dan u tjednom rangiranju - pažljivo oko već je zapazilo njegov ovogodišnji IOR koji je za 18 bodova veći od lanjskog).

LMA drži Blazerse u playoff vodama, što je situacija koja sama po sebi definira kvalitetu bolje od ikakvih brojki, a Gasol je najbolji igrač Grizzliesa - iako drugu godinu za redom puca ispod 50% iz igre, što je po nekim nepisanim pravilima premalo za centra, nađite mi baš pravu, rasnu peticu koja puca slobodna skoro 90% i koja je pri tome prvi playmaker svoje momčadi (90% organiziranih akcija Grizzliesa vrti se kroz Gasola), a ujedno i ključni obrambeni igrač koji pokriva sve rupe koje ostaju iza suigrača usprkos tome što je uglavnom najteži i najviši čovjek na parketu.

Dakle, riješili smo ne samo pitanje rezervnog visokog dvojca (Timmy i LMA), nego čak i pitanje oba wild carda (Tony kao treći play, Marc kao peti visoki). Dakle, definitivno nam treba još jedan swingman, a to znači da ćemo morati preskočiti IOR redoslijed.

12. ZACH RANDOLPH, IOR 90

13. STEPH CURRY, IOR 87

Zach nam ne treba, već imamo dovoljno visokih, ali, iako imamo i višak playeva, kako preskočiti Currya koji je simbol ovogodišnjeg procvata Warriorsa i koji nam kao šuter može sjajno doći u rotaciji (Kobe ionako može igrati trojku bez problema)? Možda da stvarno proširimo rostere na 15 igrača kao što neki predlažu? U ovom slučaju to zvuči super, ali što kada na red dođe Istok?

Uglavnom, nema potrebe da razbijamo glavu oko nebitnih stvari (ako koga zanima, preostala imena iznad 80 bili su redom - Ginobili, Kirilenko, Batum, Conley, Iggy i Ibaka) - i Zach i Curry jesu all-star kvaliteta i to je jedino bitno. Ono što je interesantno u cijeloj situaciji je da IOR roster Zapada izgleda gotovo identično onome stvarnome, uz jednu sitnu razliku (IOR cijeni Gasola više od Zacha za razliku od trenera) i jednu krupnu.

Naime, IOR u Davidu Leeu vidi igrača vrijednog 78 bodova, dok su ga treneri proglasili all-starom na štetu suigrača Currya. Time su pogriješili ne samo iz ove perspektive subjektivnog dojma, koja nije toliko bitna, već i iz one važnije, trenerske - sa 6 visokih na rosteru plus Durant (koji je ionako kao stvoren da igra četvorku u ovakvim promotivnim akcijama), sami sebi su otežali posao raspodjele minuta.

EAST

1. LEBRON JAMES, IOR 169

2. DWYANE WADE, IOR 116

3. CARMELO ANTHONY, IOR 109

4. PAUL GEORGE, IOR 93

5. TYSON CHANDLER, IOR 92

Ok, stanimo jer smo već pali ispod granice prvih opcija (tu se tek vidi koliko nedostaju Rose i Howard na Istoku). Ipak, dobra vijest je što imamo stvarno solidnu petorku - LBJ dobiva ulogu playa, Wade i George idu na bokove, a Melo i Chandler su par visokih. U svakom slučaju IOR radi bolji posao od fanova koji su izabrali Garnetta i Ronda. Ako nekome ideja o Jamesu na playu ne drži vodu, spomenimo samo da je Irving jedini pravi kandidat za tu rolu, ali staviti u startnu petorku all-star utakmice čovjeka čija momčad ima ima čak 20 više poraza nego pobjeda malo je bezveze.

6. CHRIS BOSH, IOR 91

7. DAVID WEST, IOR 91

8. JOAKIM NOAH, IOR 88

Zastanimo još jednom - prva tri imena na klupi su tri visoka, što znači da smo popunili i obje pozicije pod košem, ali i jedan wild card. Bosh je neupitan, kao i Noah (upitno je samo hoće li zbog problema sa stopalom moći nastupiti), a West dobiva zasluženo priznanje zbog činjenice da je srce i duša Pacersa (slično kao i Gasol u Memphisu, West je čovjek kroz koji se vrti svaki bitan napad ove momčadi).

To što mainstream ne doživljava njegove kvalitete, to nije naš problem - zasluženim izborom Westa riješili smo se brige oko Lopeza koji je kuknjavom medija zaslužio izbor kao predstavnik Netsa, iako ima puno više specijaliziranu ulogu u manjoj minutaži nego West (za što je dobrim dijelom kriva fascinacija velikog djela javnosti Hollingerovim PER-om umjesto težinom nečije uloge u momčadi).

9. KYRIE IRVING, IOR 85

10. PAUL PIERCE, IOR 82

11. JOSH SMITH, IOR 82

Evo nam i prvog (i jedinog) playa, a PP je prvi swingman s klupe (zanimljivo, jedini član udarne trojke Bostona koji nije izabran na all-star po IOR-u je jedini koji je zaslužio poziv). Smith pak ispada iz konkurencije jer visokih imamo dovoljno i nećemo trošiti preostali wild card na još jednoga (obzirom na igre koje pruža, ne bi bilo fer da postane all-star baš ove sezone kada je Istok desetkovan ozljedama, stoga neka čeka u rezervi dok ne vidimo što će biti s Noahom), dakle nedostaju nam još dva igrača za na perimetar.

12. LUOL DENG, IOR 81

13. AL HORFORD, IOR 81

14. RAJON RONDO, IOR 80

Deng svakako upada, Horford ne iz istog razloga kao i Smith, a Rondo je out zbog ozljede. Nedostaje nam još jedno ime, a već smo stigli do kraja - Rondo je zadnji igrač iznad zamišljene all-star granice. Tu ispod su Garnett i Lopez, koji nam uopće nisu zanimljivi obzirom na gomilu visokih koje već imamo u rezervi, Deron Williams je tek na 72 boda, a Jrue Holiday na 68. I ja tu odustajem od daljnjeg biranja - svaka čast potrebama, ali zar nije bolje dati pozivnicu Smithu nego igračima koji prezentiraju ovakvu razinu igre? Po toj logici i George Hill je all-star, što je već malo previše. Smith među 12 - finalna odluka (pošteno, jer je prvih 12 imena upalo na roster).

I dok se izbor na Zapadu gotovo u potpunosti poklopio s onim trenera, ovdje imamo poprilične razlike. Ako maknemo Ronda iz priče (da je zdrav vjerojatno bi dobio zadnji wild card i u našem izboru), ispada kako IOR više cijeni Westa i Noaha nego Garnetta i Lopeza, a ujedno bi radije na rosteru vidio Piercea nego Holidaya (njegov izbor podsjeća na dane kada smo na all-staru mogli gledati Jamaala Magloirea zbog potrebe da se ima čovjeka koji se službeno vodi kao petica - tako je i Holiday dobio poziv zato što je službeno play, iako su i LBJ, Wade, pa i George, u stanju kreirati bolje od njega).

Zanimljivost ovog rostera Istoka je potencijalna obrambena moć koju imaju na raspolaganju - maknete li Mela iz postave i zamijenite ga npr. Westom, Noahom ili Smithom (a tu je i Deng), dobivate prvu petorku u povijesti koja bi od all-star kamilice mogla napraviti ozbiljnu utakmicu i pokušati dobiti - obranom.

Naravno, za to im je potreban i trener. Umjesto da se vođenje momčadi povjeri najuspješnijim trenerima, mi ćemo to odraditi na prošle godine utvrđen način - izborom onih koji su najviše nadmašili realna očekivanja. Dakle, Mark Jackson je prvi izbor na Zapadu (Warriorsi su scoreom debelo iznad učinka kojega im pripisuje statistika), a dodajmo mu i Stottsa kao pomoćnika zaduženog za napad (sjajan posao sa sakatim rosterom Blazersa).

Na Istoku ne postoje ovakva dva izrazita kandidata, ali čast vođenja ove momčadi trebala bi pripasti treneru Bullsa koji drži momčad iznad vode avangardnom raspodjelom minuta. Thibodeau bi valjda pao u nesvijest da dobije ovakav roster na raspolaganje (Chandler! LeBron! Dužina na sve strane! Natjerat ćemo protivnika da puca 17% iz igre!), a i jedini je čovjek na planeti dovoljno lud da pokuša zaigrati obranu na all-staru.

19Jan/1318

THE RANKINGS – WEEK 11.

Posted by Gee_Spot

Ovotjedna tema - tko je koliko nadmašio/promašio IOR očekivanja (po postotcima uspješnosti) od nultih rankinga (koji su sadržavali finalnu projekciju prije starta sezone) do danas? I, naravno, zašto? Jasno, uz temu bit će tu i standardnih opaski vezanih uz trenutne trendove pojedine momčadi.

A, kad smo već kod trendova, pozabavimo se jednim lažnim za početak.

Prošlogodišnjim sudarom Jamesa i Duranta u Finalu počela su naklapanja o smallball revoluciji. Međutim, kada makneš Knickse i Heat, koji su jedine dvije momčadi u ligi koje su većinu minuta pod košem odigrale s igračem kojega možemo okarakterizirati kao trojku, ispada kako je ostatak lige tradicionalan kao i uvijek (povratkom Amarea i sve većim korištenjem Jamesa u staroj ulozi teško da ćemo uskoro moći i o njima govoriti kao revolucionarima). Kad uzmeš u obzir da samo još Durant ima povremene role kao četvorka (20% svojih minuta odradio je "pod košem"), dobiješ poprilično jasnu sliku zašto određene momčadi uopće mogu računati na smallball postavu - zato jer imaju na raspolaganju talente kojima to fizikalije dozvoljavaju.

James, Durant i Anthony imaju fizičke prednosti koje im, osim dominacije nad protivnicima koji igraju njihovu poziciju, omogućavaju i da trpaju protiv viših i snažnijih igrača. Praktički, bez obzira na kojoj poziciji startali, zbog savršene kombinacije svog košarkaškog i fizičkog talenta oni su uvijek jednako nezaustavljivi i predstavljaju pravu matchup noćnu moru. Dapače, igrajući protiv igrača kojima mogu parirati fizički, ali od kojih su ujedno puno brži, oni ostvaruju i bolji učinak. Durant uredno podebljava brojke kad god ga Brooks prebaci na visoko krilo, a nije slučajno ni da Anthony igra sezonu karijere baš u ulozi četvorke. Čak je i James bolji kao četvorka nego trojka, iako je to ove sezone nešto manje naglašeno obzirom da igra isključivo četvorku.

Jasno, kada pričamo o poboljšanim učincima, mislimo prije sve na ono što se može vidjeti u box-scoreu, dakle na napadačku stranu igre. Jedan veliki minus o kojem se ne priča dovoljno je ono što njihov boravak na četvorci radi obrani i skoku. Naime, prebacivanjem pod koš dominantnih bočnih igrača, koji su u svim aspektima igre bolji od konkurencije, stavljaš ih u poziciju da moraju igrati obranu i skakati protiv puno snažnijih protivnika. Također, iako napadački učinak njihovih momčadi raste (jer njihovo micanje pod koš otvara prostor dodatnom vanjskom igraču i to uglavnom šuteru), onaj obrambeni opasno pada jer sada na krilu imate igrača koji neće uvijek nadskakati i nadjačati konkurenciju (što je kod Miamia posebno bolno jer su jednog od najboljih stopera u ligi gurnuli pod koš, izgubivši tako dobrim dijelom onu lanjsku sposobnost rotiranja i pritiska na loptu).

Što dovodi do sljedećeg zaključka - sve ono što si možebitno dobio boljim izdanjem u napadu, izgubio si na drugom dijelu parketa. Taj gubitak balansa najplastičnije prikazuje loš ovogodišnji učinak u obrani Knicksa i Heata, kao i to da se Miami počeo popravljati u obrani čim su Jamesa sve više počeli koristiti na perimetru otvarajući tako minute dodatnom visokom igraču. Nešto slično će morati napraviti i Knicksi koji ni u skoku ni u obrani ne nalikuju na lanjsku momčad ( koje je dobrim dijelom igrala bolju obranu zato što je Anthony na krilu bio puno veća smetnja nego je to sada dok pokušava braniti reket).

Oklahoma ima puno manje takvih problema zato što Brooks i dalje Duranta koristi po potrebi i radi promjene ritma, a ne stalno. Kad bi Knicksi i Heat pokušali nešto slično s Jamesom i Anthonyem, zasigurno bi popravili svoje obrane. Naravno, obzirom da su uvjerljivo na vrhu Istoka zbog sjajnih napada, takvi potezi vjerojatno im nisu na vrhu liste prioriteta, ali radi se o detaljima na koja svakako vrijedi obratiti pozornost. Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati, a poznavajući vrijednost skoka i obrane u playoff košarci, pitanje je ne riskiraju li malo previše ovakvom podjelom resursa.

Uglavnom, ako vam je za revoluciju potreban superstar, onda to nije revolucija - revolucija bi bila da netko stvarno igra s četiri vanjska igrača, a ne trojicom i jednim hibridom koji se rađa jednom u generaciji. Tako da smallball Dona Nelsona i dalje ostaje iznimka, nikako pravilo.

I dok se mi bavimo pitanja poput toga izumiru li centri (ne, ne izumiru, samo evoluiraju u puno pokretnije obrambene igrače, po mogućnosti sposobne igrati licem košu u napadu), jedina prava revolucija koju imamo prilike gledati je ova šuterska, odnosno tricaška. Iz godine u godinu NBA se sve više okreće šutu za tri, a i ove godine uspjesi Knicksa i Rocketsa, pa i Heata i Spursa, jasno pokazuju važnost ovog šuta. Uostalom, već je dolazak Dallasa do naslova jasno pokazao da momčad može biti bolja u trici nego u skoku ili zaštiti reketa i otići do kraja. Dokazavši da je moguće otići do kraja s vanjskim šutom kao osnovom igre, Mavsi su srušili sve predrasude i otvorili vrata danima u kojima će biti nemoguće složiti petorku bez minimalno tri šutera, bez obzira na pozicije.

Već godinama pak gledamo kako trica polako osvaja ligu. Iako Larrya Birda smatramo mitskim bićem koje nije moglo promašiti tricu, činjenica je da čovjek u karijeri nije uzimao niti tricu u prosjeku po utakmici. Jednostavno, trica je bila oružje slabijih, nešto što su momčadi bez rasnog talenta pod košem koristile kako bi, u slučaju da imaju večer, možda iznenadile protivnike. Rocketsi su prvi NBA šampion koji je tricu učinio bitnom (puno prije Stana Van Gundya čovjek zvan Rudy T. okružio je svog briljantnog centra šuterima kako bi osvojio naslov s rosterom sastavljenom od jednog all-stara i 4 igrača zadatka).

Pop je napravio sljedeću veliku stvar, definiravši ulogu 3&D igrača, stavljajući rasnog stopera Brucea Bowena u kut kao specijaliziranog realizatora nečega što danas znamo kao najbolji šut u košarci (trica iz kuta je u biti duga dvica koja donosi poen više). Mike D'Antoni je u Phoenixu udario temelje igri koju danas znamo, okruživši klasični 1-5 pick & roll s tri šutera kako bi dodatno raširio reket, ali i omogućio što više povratnih opcija ako plan A ne upali.

Imati limitiranog specijalca u napadu danas više nije nikakav minus, dapače, u današnjim napadima stacionirani 3&D igrač ima jednaku važnost kao rasni kreator. Filozofija da superzvijezda mora uzeti sve šuteve više ne postoji, sve je više zamjenjuje nastojanje da se ispaljuju što bolji šutevi bez obzira tko ih uzimao, a idealni primjeri za to su Spursi (s dva 3&D igrača na boku) i Heat (koji ima trenutno dva najbolja šutera iz kuta u Battieru i Allenu - obojica zabijaju preko 50% iz tih situacija). Nije čudo da se ujedno radi i o momčadima koje su zadnjih par sezona ostvarile najveći broj pobjeda.

Knicksi i Rocketsi potežu od svuda i odvode stvar u novom smjeru, gradeći od trice osnovu, a ne tek dio konstrukcije napada, što dobrim dijelom objašnjava njihove sjajne ulaske u sezonu – zamijenimo li pola njihovih šuteva za tri dugim dvicama uz isti postotak, dobijemo napad koji zabija 5-6 poena manje po utakmici, a to bi, s ovakvom obranom kakvu trenutno igraju, značilo barem 3-4 utakmice minusa u odnosu na trenutni score. Možda ovakva potrošnja zbog nedostatka ostalih napadačkih opcija nije u stanju natjerati nas da zaboravimo onu klasičnu "tko živi od skok-šuta, umire od skok-šuta", ali nas itekako može natjerati da se pitamo nije li vrijeme da složimo neku novu parolu, nešto tipa "tko ne šutira tricu, taj više nema šanse imati kvalitetan napad".

Da se većini old school NBA fanatika prije 10 godine reklo kako će liga kroz desetljeće po filozofiji igre više nalikovati Euroligi ili NCAA nego staroj NBA u kojoj se svaki postavljeni napad vrtio kroz post, vjerojatno bi vas poslali u neku stvar. Danas je pak jasno da je igra kroz post postala tek dodatak, dok su prave stvari slash & kick prema otvorenom šuteru (iz čega proizlazi povećana vrijednost playmakera na jedinici, kao i lakoća kojom se na tržištu može pronaći solidnog beka koji zna napadati s loptom - više ne morate imati izuzetne fizikalije za igrati iznad prosjeka ovu poziciju jer vas nitko ne može gurati i držati rukama na perimetru, sada je važnije imati brzinu nego centimetre i mišiće ako ste bek visok 190 cm ili manje).

Centri će uvijek biti potrebni, a kao što vidimo iz primjera ovih 27 momčadi koje nemaju Jamesa, Anthonya i Duranta, dva visoka su bili i ostali nužnost. Međutim, u novom svijetu u kojem dominira šut, njihova uloga bit će isključivo vezana skok i obranu (koja je konačno dobila važnost koju zaslužuje i iz dana u dan postaje sve važnija u razgovorima o košarci). Momčadi bez kreatora u postu moći će konkurirati dok imaju obranu, a posebice će biti opasne ako imaju visokoga koji se u stanju izvući iz reketa i potegnuti tricu.

Čekali smo smallball, dočekali smo stretchball. Dani kada će sve NBA momčadi uzimati između 25 i 35 šuteva za tri su pred nama. Dobro došli u budućnost.

1. CLIPPERS (5630)

OČEKIVANO – 61%

TRENUTNO – 78%

Clippersi su na putu da, ostani li u ovom ritmu, dođu do 64 pobjede. U odnosu na lani, pa i u odnosu na našu projekciju, to bi bio napredak od 20%. Tako nešto moguće je objasniti samo transformacijom iz playoff momčadi u izazivača. Projekcije su nadmašili Jordan, Crawford, Bledsoe, Barnes, ma praktički svi igrači koji se ne zovu Griffin i Paul. Taj dvojac je pak ostao na svojim brojkama, nešto lošijim nego lani zbog manje minutaže, ali zar vam to što su svi oko njih odjednom puno bolji ne govori dovoljno? Postoji li važnije obilježje velikih igrača od toga da sve oko sebe čine boljima?

2. SPURS (5455)

OČEKIVANO – 66%

TRENUTNO – 74%%

Ti veteranima pripišeš regresiju, a onda Timmy odigra kao all-star starter i zadrži ih na standardnom učinku prethodne dvije sezone, točnije od kada je Pop uveo pick & roll kao osnovu napada, a flex stavio u stranu.

3. THUNDER (5150)

OČEKIVANO – 63%

TRENUTNO – 80%

Harden ih je trebao koštati pada od 3%, a čak ni s Hardenom sistem nije cijenio njihovu slabu rotaciju. Malo sutra - bez Hardena i bez rotacije trenutno su na putu da ostvare 8 pobjeda više nego što su ih ostvarili po lanjskom ritmu koji ih je doveo do Finala (u punoj sezoni njihovih lanjskih 47 pobjeda iznosili bi 58). Na ruku im svakako ide što su imali najlakši raspored od svih momčadi na Zapadu do sada, s gomilom domaćih utakmica i gomilom susreta s kramom Istoka, ali nisu puno teže prošli ni Clippersi.

Tako da sav napredak možemo pripisati razvoju momčadi. Ili bi, obzirom da su već bili legitimni izazivač, možda bolje bilo reći razvoju njihove mlade jezgre, posebice Duranta koji je po prvi put u karijeri po svim relevantnim brojkama iznad Jamesa. James je još uvijek bolji košarkaš, ali eventualna MVP titula dodijeljena Durantu neće biti rezultat nikakvog zasićenja javnosti Jamesom (iako će i taj faktor svakako odigrati ulogu), već potpuno zaslužena i logička odluka obzirom na ono što su pokazali tijekom sezone 12/13.

4. HEAT (5130)

OČEKIVANO – 74%

TRENUTNO – 68%

Poigravanje s identitetom i loše partije sporednih, ali bitnih pojedinaca, isključivi su krivac za nešto slabiju prezentaciju, a ovakvo minimalno odstupanje od projekcije usprkos svemu o čemu pričamo od starta sezone (nedostatak visokih i rotacije uopće, nedovoljno dobra obrana), samo potvrđuje da je Heat bio i ostao veliki klub, ali nikada nije bio momčad veća od života - teoretski je nemoguće doći do 70 pobjeda s ovakvim rosterom u ovakvom kontekstu (pri tome mislim i na raspored, ali i na broj utakmica koji definitivno mora uzeti svoj danak u zdravlju).

Zanimljivo je istaknuti da su pali ispod Bostona po mizernoj količini skokova u napadu. Bostona je pak zadnje tri godine najgora momčad u povijesti NBA po učinku u ofenzivnom skoku. Izvucite iz toga sami zaključke (natuknica – imaju veze s niskim postavama spomenutim na početku posta). Također, Boston barem ima obrambeni skok na koji se može osloniti, a Heat je pao u donju trećinu lige čak i u toj kategoriji. U čemu je problem?

Osim u nedostatku visine i raspodjeli minuta koja još uvijek preferira niže postave, najveći problem je sistemski – kako bi popravili branjenje šuta, Heatovci udvajaju sve u reketu i agresivno preuzimaju šutere. Time podsjećaju na lanjsku momčad u tom segmentu obrane, ali su pri tome ostali bez skoka jer stalnim rotiranjem često ostavljaju jednog protivničkog visokog bez pratnje, što ovaj koristi za skupljanje lopti. Momčadi s dva skakača u petorci tako uvijek imaju ogromnu prednost, a da ne govorimo kako se najveći broj tih dodatnih napada osvaja protiv drugih postava Heata koje sada imaju još manje tijela na raspolaganju od kada je Haslem dio startne petorke.

Dodaj svemu ovome i rošadu koja se dogodi kada je James pod košem i kada iz situacije u kojoj imaju najbolje skakače na pozicijama 2 i 3 postaju obična momčad i sve postaje jasno (James je fantastična skakač za trojku, ali tek prosječan za četvorku, Wade je sjajan za dvojku, ali nešto sasvim normalno za trojku, a to je ono što mora igrati da bi otvorio mjesto za Allenovu tricu u završnicama). Naravno, sve se ovo da riješiti potpisom jednog jedinog solidnog skakača.

Usprkos svemu, Heat i dalje ostaje jedina momčad s Istoka koja ima pozitivan omjer s playoff bratijom Zapada, usprkos tome što su, uz Sixerse i Celticse, imali uvjerljivo najteži raspored na Istoku s puno teških gostovanja. To dovoljno govori o tome da su klasa za sebe u konferenciji.

5. NUGGETS (4660)

OČEKIVANO – 60%

TRENUTNO – 57%

Njih je sistem skinuo u potpunosti, iako nije isključeno da će do kraja nadmašiti projekciju – upravo su u nizu u kojem od 13 utakmica 11 igraju doma i to protiv ne baš sjajne konkurencije.

6. GRIZZLIES (4565)

OČEKIVANO – 56%

TRENUTNO – 66%

Gadan raspored ih prati cijelu sezonu, tako da nije čudno da im se dogodio i ovaj niz od tri užasna poraza zaustavljen laganom pobjedom (nakon čega bi trebao slijediti novi niz poraza jer ih čeka gadan kraj mjeseca). Jednostavno, sve se poklopilo - umor, napadački problemi, ozljede, glasine, teški protivnici. Nije to razlog za paniku, kao što ni sjajan ulazak u sezonu nije bio razlog za euforiju. Kao i uvijek - it's just Grizzlies being Grizzlies.

7. WARRIORS (4485)

OČEKIVANO – 49%

TRENUTNO – 61%

Nedostatak Boguta (nismo očekivali da će propustiti ovoliko utakmica) anulira sjajna Curryeva forma (nedavna ozljeda zgloba odvojila ga je od parketa tek prvi put ove sezone), tako da se ovaj dodatni napredak ne može bazirati samo na zdravlju. Čak se ne radi ni o nekim izrazitim primjerima igrača koji su nadmašili projekcije. Ne, ovdje je u pitanju isključivo skup neopipljivih stvari poput kemije, identiteta i pristupa. Banalno rečeno, dok je Miami primjer momčadi koja mijenja brzine i razinu pristupa ovisno o protivniku, Warriorsi su skupno bili toliko željni dokazivanja da su svaku večer igrali kao da im je zadnja, dok je njihova zona bila relativna novost skautima diljem lige.

5 brutalnih poraza u zadnjih 6 utakmica pak samo su pokazali da su još daleko od toga da se priključe imenima iznad, a pravi posao čeka ih u drugom dijelu sezone - sada slijede muke uzrokovane potrošnjom energije (veteranske momčadi puno lakše tempiraju formu za drugi dio sezone od ovih u nastajanju), neizbježnim ozljedama, kao i time što su sada svi spremni za njihovu obranu. Na muci se poznaju junaci, pa da vidimo od kakvog su štofa ovi naši junaci dosadašnjeg dijela sezone.

8. LAKERS (4350)

OČEKIVANO – 67%

TRENUTNO – 44%

Sjećate se dana kada smo pričali kako bi mogli biti najveća prijetnja Heatu ako im se sve posloži kako treba? E, pa ne samo da im se ništa nije posložilo kako bi se pretvorili u izazivača, već su ih ozljede izbacile čak i iz trke za playoff (nakon 5 poraza za redom, sada im treba 30 pobjeda u zadnjih 45 utakmica da bi ušli u playoff i to ako kontekst bude idealan).

Ako ih nešto može veseliti u ovoj situaciji, onda je to podatak da je Mike (no-D)Antoni počeo trenirati. Ideja o Kobeu u većoj obrambenoj ulozi zanimljiva je, odradio je sjajan posao protiv Irvinga i Jenningsa. Neće to od njih napraviti prvake (za to im ipak treba Dwight u 100% formi i nešto nalik na rotaciju), ali će im pomoći u lovu na playoff jer, kakav god danas bio, Kobe je i dalje bolji u branjenju ulaska u reket od Nasha, ali i od Artesta (koji više nema brzinu za trčati za brzim bekovima po perimetru).

Još bolji potez bio mu je aktiviranje Earla Clarka. Energični tweener iz škole Ricka Pitina (prenizak za četvorku, preslab šuter za trojku, ali mlad i rastrčan), dao im je živo tijelo baš u trenutku kada im to postalo nužno potrebno zbog ozljede Hilla. To što su ostali bez trećeg visokog pak povlači potrebu za drugačijim rotacijama – D'Antoni više nema razloga za igrati zajedno s Dwightom i Gasolom više od 20 minuta, jer onih desetak minuta kada je Dwight na klupi petica mora biti isključivo Gasol (više nema vremena za zajebanciju tipa Robert Sacre kao back-up centar jer Robert Sacre nema pokretljivost za igrati obranu ni u ex-Yu ligi).

I Kobe kao čuvar najbržih protivničkih igrača i Clark kao starter pak nisu potezi koji mogu trajati cijelu sezonu. Ovim su si Lakersi kupili tek nekoliko tjedana dok ne pronađu kupca za Gasola - obzirom na razvoj situacije, pretvoriti Paua u tri-četiri solidna igrača nameće se kao jedini logičan potez. Jer, ovdje više ne pričamo o naslovu, već o tome hoće li dogodine opet prolaziti kroz isto.

Kako nemaju prostora na salary capu za pojačati se, a već su i ostali bez gomile opcija koje ostaju na raspolaganju momčadima koje ne plaćaju porez na luksuz, smanjivanje troškova danas jednako je boljoj momčadi sutra. Praktički, potpiše li Dwight novi ugovor, ostatak rostera opet će moći popuniti samo veteranima na minimalcu, a do sada već imaju dovoljno dokaza da tako ne ide. Žrtvovanje Gasola za rotaciju nužno je, bilo danas, bilo na ljeto. Kako ionako trenutno nisu izazivači, čemu čekati?

(Biseru, možda da Gasol proigra, pa onda netko možda i da ponudu, jer ovo što je do sada pokazao ne bi natjeralo ni Wizardse da ga dovedu).

9. KNICKS (4240)

OČEKIVANO – 57%

TRENUTNO – 66%

Bolji su napadački nego je sistem uzeo u obzir, ali i lošiji obrambeno, tako da su stvari tu negdje u balansu, trenutno iznad očekivanja zbog fantastičnog šuterskog ulaska u sezonu tijekom kojega su se nakrcali pobjedama, ali i zbog općenito slabijeg Istoka nego smo prognozirali.

10. CELTICS (4055)

OČEKIVANO – 61%

TRENUTNO – 51%

Celticsi samo ostaju vjerni svojoj tradiciji toplo-hladnih igara, a trenutno je dobrim dijelom problem Bassova jadna igra i vrijeme koje je trebalo prinovama da se uklope. Povratak Bradleya nije slučajno rezultirao najboljim igrama sezone - iako je Avery daleko od obrambene forme koju je pokazivao lani, njegovo instaliranje u petorku jednostavno je posložilo rotacije u vanjskoj liniji koja konačno igra kako smo očekivali. Sad još da se isto dogodi i pod košem i eto ih tamo gdje smo i očekivali.

11. ROCKETS (3900)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 51%

Pridodali smo im Hardena i digli ih s 35 na 39%, ali Brada je očito puno veći dobitak – prisustvo takvog playmakera podiže razinu igre svima oko njega i tu treba tražiti glavne razloga uspješnosti, kao i u originalnom stilu igre na koji se u žrvnju NBA sezone bilo teško pripremiti (uđu li pak u playoff, očekujte da će bilo koja ozbiljna momčad pomesti Rocketse s nekoliko dana pripreme na njihov "run and gun and no D" stil igre).

Uostalom, niz od 6 poraza jasno govori koliko su ovisni o Hardenu (doduše, imali su i nezgodan raspored s 5 teških gostovanja od čega su 3 bila u 4 dana) – danas svi znaju da se treba isključivo fokusirati na njega (doslovno je udvajan u svakoj pick & roll situaciji, visoki igrači uopće se ne rotiraju nazad nakon izlaska već ostaju na Hardenu i zatvaraju ga zajedno s njegovim čuvarom), što Rocketse još više osuđuje na šut za tri i tranziciju.

Zbog ovakvih stvari NBA je zakon – Rocketsi su udarili ligu, liga im je uzvratila, sada je opet red na njih da zadaju novi udarac. Hoće li to napraviti promjenama u stilu igre (početi koristiti Hardena više kao off the ball opciju i vrtiti igru više kroz Lina i Parsonsa, dakle hoće li dodati malo mesa svom jednostavnom napadu) ili dovođenjem druge opcije koja može skinuti teret s Hardena (a izbora će biti), vidjet ćemo.

12. NETS (3865)

OČEKIVANO – 55%

TRENUTNO – 60%

U svim godinama praćenja lige, malo tko mi je ostavio slabiji utisak u ulozi glavnog trenera od PJ Carlesima. Ne govorim tu o njegovoj stručnosti, već prije svega o karakteru koji nikako nije liderski. Njegovim dolaskom Netsi gube i onu zadnju nadu da će moći sklepati solidnu obranu na čemu je Johnson svakako radio i zbog čega je i usporio igru. Najluđe od svega, Carlesimo je nije ubrzao, samo je dao veće slobode u napadu Williamsu, iako je napad i do sada bio sasvim solidan.

I bit će još solidniji kako kroz sezonu glavni igrači budu hvatali formu i kada se potpuno uigraju (ne zaboravimo da su okupljeni tek ovog ljeta). To da su Netsi odjednom bolji bez Averya Johnsona čisti je mit koji je kao i svi izgrađen oko laži. Da, Netsi su nanizali pobjede, ali protiv kakve konkurencije? Zar mislite da je Johnson slučajno dobio otkaz točno pred još jedan niz laganih utakmica? King nije genijalac, ali nije ni glup. Uglavnom, u Brookylnu nema ništa novoga, koliko god to pokušali upakirati gazdi Prokhorovu. Koji će po prvi put u životu morati prihvatiti da postoje neki aspekti života u kojima neće isplivati na vrh na silu.

13. HAWKS (3845)

OČEKIVANO – 60%

TRENUTNO – 56%

Ne otkriju li uskoro kako doći na liniju slobodnih, trenutno pogođen postotak pobjeda bi se vrlo brzo mogao pretvoriti u promašaj. Plus, nitko ne zna u kakvom će sastavu završiti sezonu i to je dodatni x-faktor - hoće li to biti s ili bez Smitha na rosteru. Njegova nedavna suspenzija nakon kriminalnog poraza od Bullsa jasno govori kako odnosi nisu sjajni, a to znači da Ferry ima hrpu opcija. Poželi li ostati u borbi za vrh Istoka, uvijek može Smitha pretvoriti u Dudleya i Gortata (ostali bi bez dijela salary capa, ali i dalje bi imali dovoljnu fleksibilnost za dodatna pojačanja tijekom ljeta, doduše ne više all-star predznaka). Mislim, Sunsi bi jedva dočekali ovakav potez, zar ne?

Poželi li pak zadržati fleksibilnost, poneki pick i mladi igrač uz ugovor ili dva u zadnjoj godini, bit će sasvim dovoljni. Tu se kao logični partner uvijek javlja Houston koji vreba u potrazi za yinom Hardenovom yangu - njihov paket oko picka, Terrencea Jonesa ili Marcua Morrisa, Carlosa Delfina (taman 3&D igrač koji može uskočiti na bok, što je najvažnije - skromno plaćen) i ugovora Colea Aldricha, bio bi više nego dovoljan.

14. BULLS (3840)

OČEKIVANO – 54%

TRENUTNO – 61%

Iako mi nikada neće biti jasno zašto Thibodeau koristi Gibsona manje nego lani kad je imao na raspolaganju i Asika, činjenica je da su kroz sezonu Bullsi dobili pristojnu rotaciju kojoj samo nedostaje startni play. Nije ovo bench mob, uostalom neće ni Rose biti Rose kad se vrati, ali barem je solidna klupa, što je i glavni razlog zašto su Bullsi u ovih drugih 20 utakmica zaigrali nešto bolje.

15. BUCKS (3765)

OČEKIVANO – 48%

TRENUTNO – 53%

Rezultatski su tamo gdje smo ih vidjeli, iako s određenim stilskim razlikama (možda smo očekivali bolji napad i lošiju obranu, ali ni obrnuta prezentacija nije na odmet kad je mogući povratak u playoff u pitanju).

16. PACERS (3745)

OČEKIVANO – 57%

TRENUTNO – 61%

Vraća se Granger, ali stiže i nešto teži raspored, tako da bi ostajanje u ovim okvirima trebalo očekivati i ubuduće.

Samo, ako su Pacersi na svojih očekivanih 60% učinka, zašto su ovako nisko? Već prožvakana tema, ali nije zgorega još jednom napomenuti da omjer pobjeda i poraza, posebice u ovom djelu sezone, ovisi podjednako o protivnicima kao i o vašoj igri. Pacersi su uvjerljivo najbolja obrana lige, kao što su uvjerljivo i drugi najgori napad (pitanje je dana kada će ih Wizardsi preskočiti jer povratkom Walla igraju duplo bolje).

Također, Pacersi su do sada imali najlakši raspored u cijeloj ligi. Od 41 utakmice koliko su odigrali, čak 20 ih je bilo protiv momčadi koje su ispod 50% učinka, što znači da su nizali ne samo utakmice protiv Wizardsa, Cavsa, Bobcatsa i sličnih susjeda s Istoka, već su do sada odigrali po dva puta s kramom Zapada, Kingsima i Hornetsima. Dodaj i jednu pobjedu protiv Sunsa i to vam je već 5 laganih pobjeda. Zamijenite sad dio tih utakmica s protivnicima koji se bore za playoff i dobijete Pacerse puno bliže 50% nego 60%.

17. MAVS (3640)

OČEKIVANO – 52%

TRENUTNO – 42%

Dirk je zbog ozljede izbivao nešto duže nego smo očekivali, ali problem je jednostavno slabije izdanje Mavsa, posebice veterana poput Mariona, Branda i Kamana, a zatim i mladih snaga poput Wrighta, Collisona i Beauboisa, koji nikako da nađu zajednički jezik s Carlisleom. Međutim, sezona je još duga – Dirk iz utakmice u utakmicu igra sve bolje, s njim raste i Dallas i nije isključeno da se opet uključe u borbu za playoff, pogotovo nastave li progresijom koja ih je od prošlog do ovog tjedna digla za 6 pozicija. S Dirkom su sve stvari legle - Carlisle ima dobro posložen sistem, ali nedostajao mu je njegov glavni dio. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako su Marion i Brand odmah proigrali ili kako se Mayo probudio iz kome u koju je upao u trenutku kada su ga protivnici počeli udvajati svaki put kad bi dobio loptu.

18. JAZZ (3635)

OČEKIVANO – 51%

TRENUTNO – 53%

Bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi nakon trade deadlinea – ne zaboravite da je ovaj rezultat prognoziran obzirom na Millsapa i Jeffersona tijekom cijele sezone. Dođe li do značajnih promjena, sve je moguće - i da krenu put gore, ali i prema dolje.

19. MAGIC (3340)

OČEKIVANO – 32%

TRENUTNO – 36%

Vaughn je uspio skoro pola sezone održavati Magic iznad očekivanja. Što god da se dogodi u daljnjem tijeku godine, GM Magica barem može biti miran što se tiče trenera - tu je pogodio.

20. RAPTORS (3320)

OČEKIVANO – 46%

TRENUTNO – 35%

Na putu su da ispune očekivanja nakon lošeg starta uzrokovanog gadnim rasporedom, ali i problemima s ozljedama (Lowry, Fields). Bargnanievu ozljedu ne spominjem kao problem jer se u principu radi o blagoslovu - zaigrali su kao ozbiljna momčad tek zamijenivši ga Davisom i Johnsonom.

21. WOLVES (3255)

OČEKIVANO – 50%

TRENUTNO – 44%

Raspad sistema izazvan je ozljedama, u to nema sumnje – bez Lovea i Rubia u punom pogonu, Wolvesi jednostavno nisu kvalitetna napadačka momčad. Međutim, ono što dodatno situaciju čini nepopravljivom je i raspad obrane do kojega je došlo dijelom zbog sve težeg rasporeda (u ranijim postovima smo isticali kako je lagani ulazak u sezonu jedan od važnijih razloga zašto Wolvesi odjednom igraju obranu), a dijelom i zbog toga što Wolvesi gube nadu i energiju.

Mislim, čak je i Rick Adelman već duže vrijeme udaljen od momčadi zbog ozbiljne bolesti supruge, a to znači da momčad nema čovjeka koji može ukazati na rješenja baš u trenucima kada je to najpotrebnije. Da li im karma vraća za sve ludosti koje je Kahn činio, nemam pojma, ali ako ćemo pričati koji je glavni razlog zašto će Minnesota opet u lutriju, onda je to definitivno nedostatak sreće.

22. PISTONS (3245)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 36%

Gledajući pobjede, korake kojima grabe naprijed možemo opisati sićušnima. Ali, gledajući napredak Knighta, energiju Drummonda i talente koje s vremena na vrijeme pokaže Monroe, put do relevantnosti čini se puno bližim.

23. SIXERS (3230)

OČEKIVANO – 50%

TRENUTNO – 43%

Bynum je već trebao biti dio rotacije - da ga imaju na raspolaganju od početka mjeseca, sada bi bili puno bliže ispunjenim očekivanjima. I da, zanemarite priče o Holidayu kao all-staru - istina je da na Istoku nema velikog izbora među bekovima, ali Holiday je isti igrač kao uvijek, samo što troši puno više lopti. Mislim, nije da u povijesti all-stara upravo takvi nisu nagrađivani, ali zar nismo na startu posta istakli važnost efikasnosti u pobjeđivanju? Zar ne bi tom logikom trebalo nagraditi efikasnost i prilikom all-star izbora, ako je ona već taj faktor koji čini razliku između pozitivnog i negativnog scorea?

24. BLAZERS (3005)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 51%

Da mogu nadmašiti skromna očekivanja ako Lillard odigra do kraja sezone na ovakvoj razini to je jasno (a i ako se nitko ne ozljedi), ali prvenstveno je razlog za ovoliku razliku između očekivanja i stvarnosti drugi najlakši raspored kojega je imala jedna momčad Zapada (Thunder je broj jedan). Što, logički, znači da ih čeka puno teži drugi dio sezone, a to sve skupa znači da bi se na kraju trebali naći 5 do 10% udaljeni od projekcije.

25. HORNETS (2940)

OČEKIVANO – 40%

TRENUTNO – 33%

Tu su isključivo zbog ozljeda, iako ih ni raspored nije mazio (najteži u ligi u prvom dijelu sezone). Davisovi problemi s ozljedama plus Gordonova produžena rehabilitacija srušili su projekciju, ali, kako je pokazao niz pobjeda odmah nakon Gordonova povratka (koji zbog Riversovih katastrofalnih partija sada izgleda kao spasitelj), na putu su da je opravdaju do kraja sezone.

26. SUNS (2590)

OČEKIVANO – 37%

TRENUTNO – 32%

Na veliko iznenađenje Clyda Drexlera, Sunsi se ipak ne bore za playoff. Prognoza ih je ocijenila kao jednu od 5 najgorih momčadi u ligi i za sada je na tragu, s tim da bi mogla i ozbiljnije promašiti krenu li u rasprodaju i upadnu u serije poraza.

Obzirom da su Sarver i društvo još tijekom ljeta razmatrali mogućnost da smjene Gentrya, njegov odlazak nije nikakvo iznenađenje. U ovakvoj sezoni loše vođene momčadi obično čuvaju u rukavu upravo ovaj potez otpuštanja trenera kako bi ostavili dojam da nešto rade. Tako da se uopće ne treba zavaravati da su ovim potezom Sunsi okrenuli novu stranicu ili da imaju plan - ovo je tek mazanje očiju fanovima, istim onima kojima su obećavali konkurentnu momčad nakon što su potrošili novac na Dragića, Scolu i Beasleya. Postoji li neki veći plan iza svega ovoga, znat ćemo tek kada prođe trade deadline. Ipak, obzirom da Gortat umjesto na treningu sate provodi u uredu GM-a, izgleda da je samo pitanje dana kada će pasti prvi trade.

27. WIZARDS (2540)

OČEKIVANO – 37%

TRENUTNO – 22%

Istina, Wallov oporavak trajao je nešto duže i Nene je propustio više utakmica nego se itko nadao, ali za ovakav raskorak nema razumnog opravdanja osim činjenice da su Wizardsi jedan od najgorih napada u povijesti NBA. Koji je od dolaska Walla odjednom oživio - sa svojim playmakerom u pogonu, pa makar i s klupe, Wizardsi odjednom dolaze do lakših šuteva, što se vidi po postotcima. Ipak, nije pošteno sav napredak pokazan u ovom zadnjem nizu utakmica pripisati Wallu - vatreno krštenje je prošlo, a to znači da je Beal spreman preuzeti na sebe dio tereta (u prvim tjednima 2013.-e tricu gađa 60% i konačno pokazuje zbog čega smo ga smatrali jednim od najboljih šutera generacije).

28. KINGS (2475)

OČEKIVANO – 38%

TRENUTNO – 38%

Najgore od svega, dojam je da mogu i puno bolje od ovog skromnog napretka u odnosu na lani, ali kontekst ih ubija. I tu ne mislim samo na vlasnike, već i na čudne odluke Keitha Smarta koji ni nakon pola sezone još nema složenu rotaciju.

29. CAVS (2030)

OČEKIVANO – 38%

TRENUTNO – 24%

Ozljeda Irvinga bacila ih je u rupu, a ona Varejaoa samo dodatno pokopala. Obzirom na jadno stanje ostatka rostera trebale su im vrhunske partije obojice, ali očito nije bilo suđeno - tek što je Irving počeo igrati kako zna i dizati formu na višu razinu, otpao je Andy, a Irvingov napredak se tako ne može iskazati i rezultatima (ovo je valjda prvi put u povijesti da mi neće biti krivo ako all-star bude netko iz najgore momčadi lige).

30. CATS (1675)

OČEKIVANO – 23%

TRENUTNO – 26%

Dođe li do 20 pobjeda s ovim rosterom (19 je prognozirano), a ne putu je da to ostvari, Mike Dunlap zaslužuje otvoriti šampanjac. Ili barem bocu vina za dobro obavljen posao. U biti, kad pogledaš tu rotaciju pod košem, možda mu je najbolje da nakon svega otvori bocu rakije.

13Sep/122

RANKING THE PLAYERS, PART ONE (1-11)

Posted by Gee_Spot

U prvom postu na redu su alfa mužjaci, s tim da i njih moramo podijeliti na dvije skupine. U prvu spadaju franšizni igrači, vanserijski talenti koji su u stanju tijekom 3-4 sezone napraviti dovoljno za uvrštenje u košarkaški Hall Of Fame (drugim riječima, u nekoliko sezona u stanju su napraviti ono za što prosječnom smrtniku koji za život zarađuje igrajući NBA košarku treba cijela karijera). Iako se i među drugom skupinom, koju sam okarakterizirao kao legitimne prve opcije, krije par legendi i nekoliko mladih asova na najboljem putu da to postanu, razlika između njih postoji. I to bitna, a objasnio bi je na sljedeći način - franšizni igrač je onaj koji je u stanju razbiti formulu 3 opcije + 2 igrača zadatka + 3 solidna igrača na klupi i odvesti svoju momčad u playoff sam samcat, uz pratnju 4 igrača zadatka. Obzirom da NBA broji 30 momčadi od čega njih čak 16 ide u playoff, ovu tvrdnju treba čitati i na sljedeći način - franšizni talent je onaj tko sam samcat, uz pratnju tek 4 igrača zadatka, može momčad učiniti iznad-prosječnom.

Prva opcija ipak ne posjeduje takav all-round talent da začepi većinu rupa momčadi i u tome leži glavna razlika. IOR bodovi u ovom slučaju sami pričaju cijelu priču - jedinih 5 imena koja zaslužuju naziv franšiznih igrača ne samo da su probila granicu od 120 bodova, već su skočila preko 130, stvarajući tako 20 bodova razlike do prvog igrača u kategoriji ispod. Što je praktički razlika cijele jedne dodatne kategorije. Naravno, teoriju možemo produbiti i na sljedeći način.

Računao sam prosječni iznos skupnog IOR talenta (top 8 rotacija) za svaku playoff momčad u zadnjih 3 sezone kako bi došao do sljedećeg podatka - za biti playoff momčad, treba vam razina talenta koja donosi minimalno 368 bodova. 368 dijeljeno s 8 jednako je 46, a to znači da nekako morate imati rotaciju od 8 igrača koja će u prosjeku imati kvalitetu igrača zadatka startne vrijednosti. Naravno da u takvom slučaju igrač vrijedan 120 bodova sam po sebi bitno pomaže da se ostvare vrhunski rezultati te olakšava posao slaganja momčadi. Umjesto da ste prisiljeni pronaći još skupih dijelova koji bi vas digli iznad prosjeka, možete kombinirati s nižim vrijednostima.

Okružimo li franšiznog igrača s 4 prosječna igrača zadatka (50 bodova), već smo došli do 320 IOR bodova, a to znači da nam je dovoljan tek još jedan prosječan igrač rotacije (30 bodova) i dva dodavača ručnika (ukupno 20 bodova) kako bi imali playoff momčad. Naravno, ovakvo banaliziranje stvari je čista teorija, za uspjeh u praksi ipak treba ispuniti jedan preduvjet koji često zovemo kemija, iako bi i riječ kompatibilnost bila sasvim dobra. Naime, ako imate Jamesa kao franšizni talent, onda ga nema smisla okružiti s još 4 swingmana vrijedna 50 bodova, centrom vrijednim 30 bodova i playmakerom od 10 bodova. Takva kombinacija vam, čak ni u Jamesovom slučaju, ne garantira apsolutno ništa. Međutim, ako poštujete samo to osnovno pravilo kompatibilnosti i okružite Jamesa s jedinicom, dvojkom i dva visoka vrijedna 50 bodova, imate sigurnu playoff momčad.

Ok, to je teorija, a kako bi bilo prikazati nekakav primjer u praksi? Pročešljao sam sezone svih 5 naših franšiznih igrača i došao do sljedećih zaključaka. Prvo, u pitanju su top 5 pickovi. Svi osim jednoga propustili su plasman u playoff tijekom prve dvije sezone (a taj, Wade, imao je sreće upasti u solidnu momčad, plus je bio nešto stariji od 20 godina - vrhunski talenti u ligu ulaze puno, puno mlađi). Dakle, dvije godine u ligi su minimum čak i za najveći talent da dosegne razinu alfa mužjaka. Ne treba zaboraviti ni kako je razlog zbog kojeg su uopće došli u dotične momčadi to što su ove bile toliko loše da su imale pravo na rane pickove, dakle treba im vremena da oko njega poslože barem grupicu solidnih suigrača.

Naših 5 franšiznih igrača tako je od 38 mogućih playoff nastupa obzirom na godinu ulaska u ligu, propustilo tek njih 10. Od tih 10, 8 otpada na prve dvije sezone (nazovim to stasavanjem), a preostale dvije na činjenicu da su dotični zbog ozljede propustili pola sezone ili više (CP3 je sredio meniskus lijevog koljena 2009. a Wade je propustio pola 2008. zbog ozljede ramena). Zaključak je dakle jednostavan - franšizni talent izvan playoffa može zadržati samo mladost ili ozbiljna ozljeda.

Ok, ali ni ovo ne potvrđuje tezu s početka, naime postoji li primjer u praksi koji dokazuje da franšizni talent može izvesti ono na što ukazuje teorija, plasirati se u playoff bez pomoći drugih rasnih igrača, okružen samo igračima zadatka? Opet sam pročešljao sve sezone naših 5 franšiza i našao sasvim dovoljno primjera. Iako vam James u Clevelandu vjerojatno prvi pada na pamet, činjenica je kako je on tamo imao fantastičnu momčad obzirom na ono što je čekalo Wadea nakon što se raspala šampionska jezgra sa Shaqom. James je od prvih dana pored sebe imao Ilgauskasa, a kasnije Varejaoa. Jedina sezona u kojoj je do playoffa odveo momčad koja odgovara formuli 1 franšizni + 4 igrača zadatka bila je 2008. kada je Big Z naglo ostario, a Varejao još nije bio spreman preuzeti važniju ulogu (nije pomoglo ni što je Andy tada propustio pola sezone jer nije htio igrati dok mu Cavsi ne daju pošteni ugovor).

Dwight je imao sezonu prije dolaska Lewisa u Orlando kada je sam odveo momčad u playoff u sličnom stilu, ali Wade je pak savršeni primjer što je to franšizni igrač. Rosteri koje je on imao na raspolaganju 2009. i 2010. bez njega ne bi došli do 25 pobjeda. S njim, plasirali su se u playoff u obje sezone. Te dvije sezone školski su primjer kako teza o franšiznom talentu drži vodu.

FRANŠIZE

1. LEBRON JAMES (Heat), 172 boda

Sve što treba reći o najboljem košarkašu na planeti je sljedeće - razlika između njega i broja 2. veća je od razlike između broja 2. i broja 7. Istina, bodovi na vrhu nisu toliko gusti kao u sredini, ali svejedno je to podatak koji ne ostavlja mjesta sumnji - ovo je Jamesova era. Pokupio je maksimalne ocjene u svim glavnim kategorijama, uredno prvi po svim formulama, a jedini negativni bodovi čista su špekulacija - nakon jedne od najboljih sezona u karijeri, sistem od njega očekuje minimalni korak unazad (ja se ne bi kladio na to). Naime, čak i nakon svih prilagodbi, Jamesov zbroj je samo rastao. Čovjek je u idealnim košarkaškim godinama (maksimalno sazrijevanje, nakon što su fizikalije godinama ispred, psihički aspekti konačno dolaze u ravnotežu s fizičkima i ta nirvana traje 2-3 sezone, dok fizički dio ne počne popuštati pod pritiskom godina i kilometara), pokupio je ogroman broj bodova u ocjenjivanju vještina (jedina kategorija njegova igre koja nije vrhunska je šut, tu je tek solidan), ima maksimalnu minutažu i uz sve to jednostavno ne propušta utakmice. Tip je robot stvoren za samo jednu stvar - igranje košarke.

2. KEVIN DURANT (Thunder), 138 bodova

Durant je skočio na drugo mjesto tek nakon prilagodbi koje od njega očekuju dodatni korak naprijed u sljedećoj, šestoj sezoni. Sve bolje igre Westbrooka i kvantni skok Hardena malo su ga koštale prošle sezone, ali ne radi se o nekakvom padu koji se, boljim all-round učinkom, neće dati nadoknaditi. Igrač bez mane, ali, kao što je i međusobni dvoboj u Finalu pokazao, ipak za klasu ispod Jamesove moći, što je i potpuno razumljivo - KD ima još 4 sezone dok dosegne vlastitu nirvanu.

3. CHRIS PAUL (Clippers), 134 boda

Trogodišnji prosjek (posljedice ozljede) malo ga je povukao unazad, kao i očekivanja sistema da odradi nešto lošiju sezonu od lanjske koje je bila MVP kalibra (kad bi sistem gledao samo prošlu sezonu, Paul bi bio zacementiran na drugom mjestu). Ipak, činjenica da je play visok 180 cm u stanju ostvariti brojke koje ga rangiraju u sam vrh NBA košarke, sama po sebi je svojevrsno čudo. Isto kao što je CP3 čudo od igrača.

4. DWIGHT HOWARD (Lakers), 132 boda

Nešto slabija sezona onemogućila mu je ozbiljniju bitku za srebro i broncu, ali očekivani povratak na staru formu (jasno, ako leđa izdrže) tijekom sezone trebao bi ga potvrditi kao naj-dominantniju silu u ligi. Najbolja vijest za navijače Lakersa je ta da Dwight ima tek 26 godina. Kada se negdje tijekom iduće dvije sezone konačno poklope njegov um i njegovo tijelo, Duranta će čekati gadna borba da se održi na drugoj poziciji.

5. DWYANE WADE (Heat), 131 bod

Kod Wadea sam bio uvjeren kako je u neku ruku profitirao od prisustva Jamesa, ali nisam našao ni jedna dokaz koji bi to potvrdio. A nije bilo ni dokaza o padu njegovog učinka, osim sve veće sklonosti pauzama zbog dosadnih ozljeda. Što je još luđe, Wade je s Jamesom ostvario gotovo identične brojke kao i u godinama bez njega, kada nikome normalnome ne bi palo na pamet proglasiti ga ičim manje od top 5 igrača. Dapače, da nije bilo minusa zbog ozljeda i smanjene minutaže, odnosno da mu nisam morao smanjiti bodove zbog staža i očekivanog pada obzirom na ozljede i godine, Wade bi se čak i kao čovjek iz sjene borio za drugo i treće mjesto.

PRVE OPCIJE

6. KEVIN LOVE (Wolves), 111 bodova

Ako se zovete Slavko Cvitković, onda vas zasigurno iznenađuje ovako visok plasman "solidnog momka koji tek dolazi". Ako ste NBA fan, onda vam je sve jasno - i vrijeme i talent, a i znatno poboljšana momčad, sve je na strani daljnjeg Loveovog napretka. Kao čovjek koji doma iznad kreveta ima dres Minnesote s brojem 42 priznajem da sam malo pretjerao kada sam prije dvije godine maloga najavio kao novog Timmya Duncana - KLove ipak nije franšiza. Razlog zbog kojega do daljnjega neće ozbiljnije zaprijetiti gornjoj kategoriji (a iskreno sumnjam da će se situacija ikada promijeniti) su njegove mizerne obrambene brojke. Ako želite biti franšiza, ne smijete si dozvoliti biti išta manje od all-round monstruma na poziciji.

7. BLAKE GRIFFIN (Clippers), 105 bodova

Evo nam i čovjeka koji je pobijedio hype. Dolazak Paula svakako je olakšao život Griffinu, ali nitko ne može osporiti fantastičan napredak kojega je momak imao od prve do zadnje utakmice sezone (tko zna kako bi se stvari odvijale da nije bilo lockouta). Još lani se direktan plasman u all-star petorku činio tipičnim primjerom medijskog terora (što drugo ostaje prosječnom fanu nego da glasa za čovjeka koji je stalno na televiziji), ali već sutra će biti totalno zaslužen. Najbolje od svega, Blake je ostvario sjajne brojke oslanjajući se isključivo na instinkt, dakle tek je zagrebao košarkaški potencijal kojega krije u sebi. Sistem je uzeo u obzir njegov neizbježni napredak na oba kraja parketa (do playoffa je već bio izuzetan 1 na 1 obrambeni igrač i fantastičan u post up situacijama, što su elementi igre koje nije imao na početku sezone), a, obzirom na kompletan paket koji posjeduje (sjajan asistent i skakač), doda li svom arsenalu šut iz vana i bolju igru u zonskoj obrani, ogromne su šanse da tijekom iduće 3-4 sezone napravi skok ravno u kategoriju iznad. Ja bi se kladio upravo na njega da će se prvi pridružiti društvu na vrhu, da nije jednog problema - da bi ostvario potencijal, Blake će trebati i malo sreće s tim koljenima koja su već sada operirana više puta od nosa Jennifer Aniston.

8. DERRICK ROSE (Bulls), 103 boda

Rose je dobio nešto negativnih bodova zbog manjka utakmica, ali činjenica je da se, usprkos problemima s ozljedama, njegova lanjska sezona nije uopće razlikovala od prijašnjih. Problem kojega su ozljede izazvale bio je taj što su zaustavile dodatni skok u kvaliteti igre, a to je nešto na što će se opet morati čekati. Obzirom na ozbiljnost zadnje ozljede, približi li se Rose tijekom iduće sezone ovom već sada standardnom učinku, svi mogu biti zadovoljni. Budućnost donosi upitnike, a najveći među njima je kako će se igrač, toliko ovisan o brzini, prilagoditi eventualnom životu u manje eksplozivnom tijelu? Sistem je tu optimističan, obzirom da Rosea vrednuje kao zaokruženog all-round monstruma (odličan u svim kategorijama). Samo ne za iduću sezonu - igrao 30, 40 ili 10 utakmica, Rose neće bitnije utjecati na sudbinu Bullsa jer neće biti toliko dobar da nadoknadi razliku između ovog novog i onog starog rostera. Za dvije sezone, to će možda i moći.

9. DIRK NOWITZKI (Mavs), 102 boda

Dobri stari Dirk i dalje se drži među odabranima, a po svemu sudeći u tome će uspijevati još barem par sezona. Po konstantnosti izvedbe jedini se može mjeriti s LeBronom, pa tako ni iduće sezone ne treba očekivati veća odstupanja. On će svoje odraditi, sada je samo pitanje koliko će Carlisle izvući iz ostatka rostera kako bi se još jednom dočepao playoffa.

10. KOBE BRYANT (Lakers), 101 bod

Stara kanta je još jednom za dlaku uspjela preskočiti granicu koja dijeli odabrane od drugih banana. Kobe je lani nakupio toliko minuta da je uspio popraviti nešto slabiji učinak, isto kao što je novi izgled Lakersa znatno smanjio šanse da se u bliskoj budućnosti raspadne (sistem kaže kako bi Dwightovo i Nashovo prisustvo trebalo zadržati regresiju uzrokovanu starenjem na minimumu). Uglavnom, Kobe i dalje ima dovoljno all-round vještina i kvaliteta da bude više nego koristan dio šampionske momčadi. Pitanje je samo hoće li uspjeti pomiriti sve prisutnije fizičke nedostatke s vječno problematičnim umom koji se, ni 5 godina nakon zadnjih franšiznih partija, ne želi pomiriti s činjenicom da je vrhunac karijere prošao. Kad uzmeš u obzir njegovu kilometražu, pravo je čudo da još uopće može igrati na ovakvoj razini, stoga sam u njegovom slučaju izuzetno oprezan - iako se radi o rijetko viđenom radniku, dani kada će mirovina pokucati na vrata sve su bliži. I samo da se zna - razlog zbog kojega Kobe 2005. nije ušao u playoff, na vrhuncu moći (26 godina), iako je bio i zdrav i veteran, nije njegov manjak talenta (tada je još bio franšizna klasa), već činjenica da je tadašnji roster Lakersa brojio samo dva igrača zadatka. S takvom raspodjelom talenta do playoffa ne bi stigli ni Kareem ni MJ u naponu snage, kamoli Kobe. Moje isprike čovjeku što sam mu svih ovih godina to uzimao za zlo.

11. ANDREW BYNUM (Sixers), 100 bodova

Nisam se spreman kladiti na plasman Sixersa dogodine u playoff, još manje sam se spreman kladiti da će sezona proći bez potresa između Bynuma i Collinsa, a najmanje sam se spreman kladiti da će Bynum odigrati 72 ili više utakmica. Ipak, kako u sistemu ne postoji kategorija vremenskog stroja, moramo u obzir uzeti mogućnost da će Bynum odigrati cijelu sezonu i da će u svlačionici sve funkcionirati. U tom slučaju, Drew će, oslobođen Kobeova terora i manjka Brownove vizije, napraviti onaj završni korak iz druge banane u rasnu prvu opciju. S tek 25 godina na leđima, pred njim je još uvijek cijela karijera.