ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

21Oct/1315

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

NAPAD: 112.0 (1.)

OBRANA: 105.2 (12.)

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Nakon polufinala Zapada, od Paula i društva očekivalo se da naprave korak naprijed ili barem ponove lanjski doseg, ali ozljeda Griffina ostavila ih je bez šansi protiv Memphisa - momčadi s takvom zadnjom linijom nemoguće se suprotstaviti bez čovjeka na čijoj snazi i post igri u napadu temeljiš sve ambicije.

Međutim, čak i da su nekim čudom opet istovremeno dobili idealne partije od Paula, šutera i visokih kao što je bio slučaj godinu ranije i da su izbacili Memphis, problemi koji ih muče na putu da postanu potpuni izazivač bili su i dalje prisutni i kad-tad bi ih došli glave. Iako su značajno popravili obranu u odnosu na prvu zajedničku sezonu novog rostera, što je bilo vidljivo i u slučaju Jordana i Griffina, ovaj mladi dvojac još uvijek je bio previše sklon mentalnim greškama posebice kada je u pitanju bilo zaboravljanje vlastitog čovjeka nakon pomaganja.

I dok je razvijanje centarske linije dugotrajan proces tijekom kojega je svaki napredak hvale vrijedan, problem je predstavljala potpuna suša koja bi nastala nakon što bi na parket poslali rezerve, što se događalo češće nego bi željeli zbog nesposobnosti Jordana da realizira slobodna. Lamar Odom, koji je najbolji primjer toga što vam može napraviti pogrešan odabir žene, više nije bio ni sjena onog nekadašnjeg igrača, ali to je bilo isključivo vidljivo u napadu gdje je doslovno bio igrač manje. Obrambeno je pak svojom dužinom i pokretljivošću odrađivao odličan posao kao treći visoki, ali i tu se javljao problem - zadnja linija s njim i Griffinom, koja je praktički bila najbolji izbor u zadnjih 5 minuta, nije imala centimetara za čuvati reket na potrebnoj razini.

THIS IS NOW

Nakon što je od prvog dana bio pod pritiskom sa svih strana, Del Negro je dobio nogu. Sad, možemo pričati o tome da se radi o nezasluženom otkazu obzirom da je izvukao dosta iz onoga što je imao na raspolaganju i da je žrtva spleta okolnosti, ali, obzirom da je dobrim dijelom sam sudjelovao u slaganju rostera, odgovornost je očita. Uostalom, iako Del Negro nije toliko loš trener koliko kolektivno vjerujemo da jeste, izvjesno je da nije top klasa – sumnje u njega upravo i proizlaze iz toga što je, vodeći stvarno kvalitetne momčadi, često vukao potpuno blesave poteze.

Poanta je da pravi as na klupi iz momčadi može izvući još više od onoga što pojedinci na okupu daju po defaultu, a Del Negro, čiji sistem u obrani, a posebice u napadu, nije baš bio jasan, je očito dosegao svoj plafon. I tu na scenu stupa Rivers – da li je on taj trener koji će svemu dati smisao, to ćemo tek vidjeti obzirom da je za ono što je postigao dobrim dijelom dužan zamislima revolucionara Thibodeaua i GM-a Aingea, ali svakako se radi o potezu koji je trebalo povući kad se već ukazala prilika.

Implementacija nove obrane svakako bi trebala pomoći da Griffin i Jordan konačno naprave taj završni korak jer obojica imaju noge za igrati ultra-pokretnu i ultra-agresivnu hibridnu zonu, ali pitanje je koliko će taj proces privikavanja na nove uloge trajati – nije lako preko noći izgubiti navike poput Griffinove igre na petama s jednim okom uvijek usmjerenim prema potencijalnoj kontri ili Jordanovog hvatanje blokada i zaboravljanje šire slike iza leđa.

Također, neće biti lako održati obranu na razini bez pomoći klupe, a ta klupa će i dalje imati važnu ulogu obzirom da Jordan sigurno nije preko ljeta naučio pucati slobodna. Tko će ove godine biti Odom? Mullens i Jamison sigurno ne – iako dovedeni da donesu stretch opciju u rotaciju, ni jedan neće biti u stanju braniti ništa, a činjenica da je Hollins jedini čovjek na klupi sposoban zaigrati peticu dovoljno govori - zamislite tu situaciju kada Rivers bude trebao zaustaviti protivnika i onda se okrene i ugleda Hollinsa kao jedinu opciju koju može ubaciti na parket da bi izbjegao namjerne prekršaje na Jordanu. Del Negro je u odnosu na ovakvu rotaciju imao pravo blago na raspolaganju, a ovakav nedostatak talenta teško da može sakriti ikakav sistem.

Nemam pojma kako nikome nije palo na pamet uložiti u poštenog veterana koji igra obranu, ali znam da je to glavni razlog zašto im sistem predviđa popriličan obrambeni regres i zašto treba očekivati da tijekom sezone nekakvim tradeom isprave taj propust misle li napraviti korak naprijed kao franšiza.

Ostatak momčadi pak ostaje na visokoj razini, s napadačkim potencijalom koji bi mogao donijeti povijesne rezultate. Paul i Griffin su već odavno nezaustavljivi, što sve oko njih čini korisnijima nego jesu – u bilo kojoj drugoj ekipi Jordanovo trpanje otpadaka i Crawfordova 1 na 5 košarka odvijali bi se u puno težim okolnostima, ali, s prostorom koji suigračima ostavljaju CP3 i Blake, svatko u Clippersima može imati napadačku sezonu karijere.

Tu na scenu stupaju fenomenalna pojačanja poput Redicka i Dudleya, koji će uz dva takva nesebična asistenta i kreatora briljirati u spot up rolama. Ako su bili u stanju prošle sezone u jednom Orlandu i Phoenixu svojim prisustvom na parketu činiti razliku između prosječnog i lošeg napada, možete misliti kako će tek biti učinkoviti u puno manje odgovornim ulogama.

Rivers će tako na raspolaganju imati petorku s 5 izuzetno učinkovitih igrača čiji talenti se idealno nadopunjuju i doda li kojim slučajem Griffin šut s poludistance i tako dodatno raširi reket, ovo može biti navala sposobna dobrim dijelom sakriti obrambene minuse.

Ali, problem je što ih nikada neće moći maskirati u potpunosti, bez obzira koliko snage Collison sačuvao Paulu i usprkos tome što Barnesova i Dudleyeva energija na boku mogu maskirati manjak klasičnog stopera. U prvoj godini nove ere tako ne treba očekivati čuda, ali upravo u tome i jeste stvar – ovo je tek prva godina ovog poboljšanog i renoviranog projekta, a dobra vijest je da će u iduće 2-3 imati dovoljno prilika dodati ono što im nedostaje i tako zauzeti poziciju rasnog izazivača.

PLUS

Iako su Clippersi i lani bili top 10 tricaška momčad s izuzetnim doprinosom Butlera iz kuta, nikad boljim Barnesom i razigranim Crawfordom, najgora tricaška sezona Paula u karijeri, nesposobnost Bledsoea da redovno zabija tricu i gomila minuta potrošena na Greena, koji je doslovno uzimao samo širom otvorene šuteve, limitirali su njihov potencijal.

Dodatak Dudley i posebice Redicka, koji je potpuna suprotnost Greenu zbog stila igre u kojem se stalno otvara i traži loptu umjesto da samo sjedi u kutu, trebao bi ih lansirati u sam vrh, među Rocketse, Knickse i Heat, a povratak Paula na prijašnje postotke trice, uz standardan doprinos Barnesa i Crawforda, dodatno će ih potvrditi kao šutersku kremu lige.

Clippersi će dobivati utakmice s 5 inspiriranih šuterskih minuta, što je ogromna stvar ako vam je jedan od ciljeva konzerviranje energije za playoff. I još važnije, ako želite izbjeći igrati bitne obrambene sekvence u završnicama.

MINUS

Već više puta spomenuta tanka rotacija pod košem. S tim da će Jamison i Mullens biti i potencijalni minusi u napadu – svaki šut za tri koji uzmu oni umjesto nekog od bekova ili krila bit će obično pišanje u vjetar.

WARRIORS

NAPAD: 106.3 (15.)

OBRANA: 105.0 (11.)

RASPORED: 12.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

S Curryem u komadu veći dio sezone i s fenomenalnom klupom predvođenom Jackom i Landryem, Golden State je uspio zabijati dovoljno redovito da se uključi u borbu za playoff, a ono što ih je tamo definitivno gurnulo bila je - obrana.

Jackson je ekspresno nadogradio napadačke talente Currya, Thompsona i Leea obranom po uzoru na učitelja Popovicha, sa zonom oko boxa, kontrolom skoka i brzim i, što je još važnije, redovitim istrčavanjima prema šuterima. Istina, u praksi je obzirom na neiskustvo, manjak fizikalija na vanjskim pozicijama i uopće profil igrača to branjenje šuta poprilično štekalo, ali Warriorsi su i bez Boguta, koji je opet najveći dio sezone proveo na štakama, sasvim solidno čuvali reket, što je dovelo do toga da nakon dugo vremena u Zaljevu gledamo prosječnu obranu.

Kao bonus na solidnu sezonu stigao je i show protiv Denvera u kojem su sličnog limitiranog protivnika, koji nije bio u stanju kazniti njihove slabosti u branjenju trice, potpuno razmontirali, a onda su pokazali zube i protiv Spursa na leđima Boguta koji je u pravom trenutku odigrao najbolji niz utakmica u sezoni. Naravno, taj niz se prekinuo novom ozljedom usred serije, ali Warriorsi su dali naznake potencijala kojega imaju kad su u top formi (ili barem blizu nje, obzirom da su igrali bez Leea koji je na startu playoffa ozlijedio kuk).

THIS IS NOW

Zbog ugovora Biedrinsu i Jeffersonu nisu bili u poziciji vući ekstra poteze ovoga ljeta, stoga je dovođenje igrača Iguodalina ranga u takvoj situaciji istinsko remek-djelo upravljanja franšizom. Osim što im se posrećilo da su Utah i Denver voljni sudjelovati u ovakvom tradeu, Warriorsi su s Iggyem riješili najveći obrambeni problem prošle godine, a to je curenje na perimetru – ako je u Denveru, koji je bio bez ikakve smislene zadnje linije, Iggy bio u stanju napraviti razliku na obrambenom dijelu parketu, možete misliti kako će djelovati na jasan sistem s pravim centrom iza leđa.

Golden State se tako pomalo pretvara u tradicionalnu playoff momčad koja se oslanja na obranu, dok istovremeno u napadu igraju run and gun s bekovima bez savjesti koji imaju slobodu potegnuti kad žele i od kuda žele. Lakoća kojom Curry sebi onim korakom unazad kreira šut i domet koji ima u ruci, čine njihovu verziju košarke izuzetno lakom i ugodnom za gledanje, ali kao i uvijek stvari su daleko od idealnih.

Glavni razlog zašto sistem nije uvjeren da Warriorsi mogu ponoviti lanjsku napadačku prezentaciju, a kamoli napraviti korak naprijed, je prije svega gubitak moćne klupe – Jack i Landry nisu bili samo igrači koji održavaju rezultat, oni su često bili ti koji stvaraju prednost protiv slabije konkurencije i njihov gubitak neće nadoknaditi sumnjivi rotacijskih tipovi poput Douglasa i Speightsa. Obojica će zbog dužine za poziciju biti korisniji u obrani, što je svakako još jedan mali plus u toj sferi igre, ali bez iskre s klupe napad će još više ovisiti o Curryevim čarolijama.

Problem će dodatno potencirati to što će dobar dio Jackovih minuta pripasti Iggyu koji je all-round zvijer dok god od njega ne tražite da redovno zabija otvorene šuteve. Naravno, on svojim playmakerskim kvalitetama može omogućiti više spot up situacija Curryu, ali nije da ovome itko treba kako bi mu namjestio lagan šut. Uglavnom, način na koji će Jackson miksati rotaciju na boku i kako će koristiti Iggya, Thompsona i Barnesa, dobrim će dijelom odrediti njihovu sudbinu. Kao što vidimo u predsezoni, to još ni njemu samome nije jasno.

Pod košem pak stvari izgledaju bolje nego lani, što bi moglo pomoći smanjiti rizik od značajnijeg napadačkog regresa. Lee je odličan u ulozi point-forwarda s lakta i to je nešto što će Jackson zasigurno potencirati ne bi li iskoristili Iggyevo kretanje bez lopte i kako bi Curryu omogućio što više lakih pozicija za šut (ili je bolje reći još lakših obzirom da tom manijaku ni zabiti preko direktnog utrajanja nije problem), ali najveći plus je Bogut koji odavno nije izgledao ovako spremno, što je prvenstveno dobra vijest za obranu, ali i za napad – iako nije sjajan realizator u sredini, Bogutova sposobnost da odigra više uloga u napadu, od razigravača do šljakera, daje dodatnu opciju Jacksonu da se igra s flex akcijama i da vrti napade kroz rogove do iznemoglosti (istina, već nakon nekoliko utakmica predsezone opet su ga stisla leđa, ali to je kronična boljka s kojom se da živjeti, za razliku od lanjskih lomova koji su ga potpuno udaljili od parketa).

Warriorsi tako nastavlju gdje su stali, s tim da je ova godina ključna jer o njenom ishodu ovisi odluka o tome kako dalje – jezgra je tu, a pokaže li se Bogut sposobnim odraditi svoj dio posla i zaradi li novi ugovor, potrebne su samo određene sitne korekcije (prije svega klupe), kako bi se iz nje jednoga dana razvio i pravi izazivač. Pokaže li se pak da takav put leži na previše staklenim nogama (da ne kažem staklenim zglobovima), Warriorse čekaju zanimljive odluke obzirom na manjak fleksibilnosti čak i ako ne produže s Bogutom uz nove ugovore Thompsonu i Barnesu koji im vise nad glavom.

PLUS

Odigra li Curry količinski na lanjskoj razini i prenese li Barnes onu playoff formu u svoju drugu sezonu, teoretski pad napadačkog učinka dobrim dijelom se može anulirati. Nisu Jack i Landry toliko dobri koliko ih je Jacksonov sistem rotacija takvima učinio – s malo imaginacije i puno rada, Golden State je u stanju imati top 10 napad, što će uz napredak obrane u koji uopće ne treba sumnjati (osim ako Bogut opet propusti više od pola sezone), biti sasvim dovoljno za mirnu plovidbu po divljem Zapadu.

MINUS

Treba li svake godine ponavljati iste priče o krhkosti Currya i Boguta? Uz neke sitne smetnje sa gležnjevima, Curry je lani od početak do kraja izgledao vrlo solidno, ništa manje ili više načet od prosječnog NBA igrača, tako da se više nema smisla vraćati na ono što je bilo prije – čak i ako ima kronične probleme, očito je kako se naučio nositi s njima i kako mu ni malo ne smetaju da bude vrhunska prva opcija.

Bogut je pak playmaker u obrani i za ovu momčad, a posebice za njen plafon, ima istu vrijednost kao i Curry. Njegova medicinska povijest donosi puno manje razloga za optimizam, dakle ovisnost o ovakva dva igrača nije idealna, ali nije ni najgore što vam se može dogoditi.

Tako da bih ipak istaknuo potencijalno jalovu klupu kao problem broj jedan. Jackson je dobio dovoljno tijela da u sredini obrambeno životari (Ezeli je out, ali u perspektivi s njim i O'Nealom u stanju su preživjeti i duži period bez Boguta), dok napadački tu nemaju čovjeka koji može voditi igru osim ako Barnes ili Thompson ne polude u roli šestog čovjeka. Sve ovo jasno ocrtava status momčadi koja još nije spremna za borbu s velikim dečkima.

KINGS

NAPAD: 106.2 (16.)

OBRANA: 110.1 (29.)

RASPORED: 7.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

S mogućnosti preseljenja nad glavom, vlasnicima bez novca i trenerom i GM-om svjesnima da neće preživjeti sezonu, Kingse je čekala još jedna godina bez plana i cilja, osim ako ciljem ne bi smatrali pokušaj da nakon 4 bezuspješne kampanje konačno prođu granicu od 30 pobjeda.

Naravno, usprkos pristojnoj razini talenta, ni to im nije pošlo za rukom zbog nedostatka ikakvog obrambenog sistema i činjenice da trener Keith Smart nije uspostavio nikakav autoritet nad momčadi koja je u svakom pogledu igrala stihijski i neorganizirano.

Ipak, problem Kingsa nije bio samo u tome što nije postojala nikakva struktura od vrha do dna organizacije, već što je taj diletantizam rezultirao i rosterom koji ostaje u nasljeđe novoj upravi. Kada momčad toliko godina bira pri vrhu drafta, za očekivati bi bilo da se barem može nadati razvoju mladih igrača, ali Kingsi su i tu ostali nedorečeni.

Njihovi biseri Cousins i Evans pokazivali su ogromne rupe u igri 5 na 5, što je bio očit znak da se s njima loše radilo, a ostali visoki pickovi poput Jimmera i Robinsona nisu pokazali ništa. Upravo je Robinson primjer nedostatka analitike prilikom donošenja odluka, Kingsi su na draftu jednostavno uzeli najzvučnije ime bez da su razmišljali o tome kako takvog igrača uklopiti u postojeću momčad. To što su ga tijekom sezone zamijenili za igrača poput Pattersona koji stilom igre puno bolje odgovara uz Cousinsa katastrofalno je priznanje pogreške prilikom kojega se napravila još veća pogreška – takav visoki pick ne bacaš tek tako za igrača zadatka, bez obzira što možda ni Robinson nikada neće biti ništa više.

I tako su Kingsi u svom stilu konstatno radili jedan korak naprijed, a tri unatrag, sve dok se konačno nije završila sapunica oko ostanka u Sacramentu i dolaska novih vlasnika, što bi konačno trebalo označiti prekretnicu.

THIS IS NOW

Novi inteligentni vlasnik (braću kojima je tata ostavio dolare da ih spiskaju mijenja tehnološki genij koji je put do milijuna počeo sa 100 dolara u džepu), novi inteligentni GM (dinosaura koji je odavno prestao pratiti trendove mijenja do jučer desna ruka GM-a godine Ujiria zadužena za pravo, ekonomiju i analitiku) i novi inteligentni trener (nije ni Smart bio bezvezan, jednostavno nije imao sreće, ali Maloneov pedigre je mnogo bolji - od rada s Jeffom Van Gundyem preko obrana koje je pomogao složiti u Clevelandu u eri James do lanjskog preporoda Warriorsa za kojega su zaslužne i njegove ideje) potrudit će se da ova franšiza konačno dobije okvir.

To je proces koji se neće dogoditi preko noći, ali uz sve promjene možda će konačno imati šanse ove sezone uhvatiti tih 30 pobjeda. Randive i D'Alessandro odlučili su pružiti povjerenje Cousinsu uvjereni kako je dobrim dijelom za njegovo stajanje u mjesto bio kriv kontekst, što je izuzetno hrabar potez za dva tako racionalna tipa, ali nije da su imali previše izbora u ovom trenutku – Cousins je klasa do kakve bi u ovoj fazi teško mogli doći kroz tržišnu utakmicu, a pitanje je kada će opet postati dovoljno dobri da počnu privlačiti slobodne igrače.

Odluka da se fokusiraju na Cousinsa značila je kraj Tyrekea Evansa, za kojega su dobili kvalitetnog playa u Greivisu Vasquezu i dovoljno prostora da potpišu Landrya, čovjeka oko kojega je Malone mislio posložiti drugu postavu kao što je to napravio u Oaklandu. Daleko od toga da se radi o potezima koji mijenjaju smjer franšize, ali, gledajući važnost Jacka i Landrya godinu ranije za igru Warriorsa, Malone je itekako bio svjestan prednosti koji možete ostvariti s dva dokazana napadača na klupi.

Nažalost, Landry je zbog problema s kukom otpao na pola sezone, a tu na scenu stupa dubina Kingsa pod košem, gdje uz Cousinsa novi trener ima na raspolaganju uvijek pouzdanog back-up visokog Thompsona i pick & pop talente Pattersona koji po lani viđenom odlično pašu uz Cousinsa. Ni jedan od njih nije prava petica koja može zatvoriti reket, ali svi su dovoljno pokretni i čvrsti da se uklope u zonu, s tim da će do povratka Landrya rolu četvrtog visokog igrati žilavi Hayes čiji IQ i požrtvovnost će Malone definitivno znati bolje koristiti nego Smart.

Tu Malone ima dovoljno pijuna za napraviti korak naprijed, dok problem ostaju bokovi. U potrazi za stoperom angažirali su svestranog braniča Mbah a Moutea, ali ostatak rotacije na vanjskim pozicijama bit će puno teže staviti u korisnu situaciju. Vasquez i Thomas su apsolutne rupe na poziciji, prvi zbog sporosti, drugi zbog minijaturne građe, a rookie McLemore i Thornton prije svega su gunneri i usprkos razlici u godinama donose sličan neupotrebljiv obrambeni profil, što znači da će mogući pomaci biti sitni, posebice ako zbog minusa svih spomenutih Malone i dalje bude koristio Salmonsa.

Sistem, doduše, nema ni malo povjerenja u sposobnosti Kingsa da se poprave, ali tome je tako zbog nemogućnosti da u formulu na objektivan način ubacimo Maloneov doprinos i tezu kako je nerealno očekivati da Cousins opet odigra jednako loše u defanzivi i pod novim trenerom. Ili nije?

PLUS

S Cousinsom na laktu, Thorntonom i Pattersonom uokolo i dva solidna pick & roll playa uvijek u blizini, napad Kingsa bez problema bi mogao ponoviti lanjski učinak. Bez Landrya i s više Mbah a Moutea neće ga biti lako nadmašiti, ali u ovakvoj diviziji bit će barem prostora za hvatati zrak, posebice ako McLemore pokaže da nije izabran samo na račun imena u pravoj maniri Kingsa, već donese nešto od one tranzicijsko-šuterske energije s Kansasa (za razliku od također s Kansasa pristiglog Robinsona, ovogodišnji rookie imat će puno lakši posao zbog pozicije koja zahtijeva puno manje rada i koju je puno lakše uklopiti, posebice u novom kontekstu u kojem bi se trener čak i mogao potruditi raditi s njim na prilagodbi novim okolnostima).

MINUS

Svaka čast novostima koje će donijeti Malone, ali u ovom klubu sve ovisi o DeMarcusu. Ne uhvati li se on posla i ne prigrli li novi smjer i odgovornosti koje on donosi, Kingsi će stajati u mjestu. Promijeni li stil igre i počne više koristiti dobre stvari (snaga, skok, pregled igre, raznovrsnost u napadu) i rješavati se loših (igranje obrane rukama umjesto nogama, uzimanje loših šuteva s poludistance), Kingsi mogu napredovati u oba smjera, a posebice u obrani. Tu nikakve velike mudrosti nema, on je centar ove momčadi i figurativno i doslovno, vrijeme je da se tako počne i ponašati – u tom slučaju 30 pobjeda doći će lakoćom.

LAKERS

NAPAD: 105.7 (19.)

OBRANA: 109.8 (27.)

RASPORED: 5.

SCORE: 30-52

THAT WAS THEN

Kakav spektakularni debakl je bila prošla sezona, baš pravi holivudski. Znam, znam, svima nam je bilo jasno da se previše toga moralo poklopiti da Lakersi odu do kraja, ali opet, tko je mogao vjerovati da se toliko toga može poklopiti da odvede stvar u potpuno krivom smjeru, zar to nije bilo gotovo jednako statistički nemoguće kao i onaj super-pozitivan scenarij koji ih je vidio na vrhu?

Od ozljede Nasha tijekom trening kampa do činjenice da ni on ni Gasol tijekom cijele sezone nisu uhvatili formu zbog stalnih problema s ozljedama i godinama, preko Howardove slabije forme nakon povratka od operacije leđa do Kobeovog stradavanja na samom kraju, sezona Lakersa je stvarno izgledala poput sapunice u kojoj jedan šokantan zaplet zamjenjuje drugi, a sve kako bi se prekrila plićina karaktera i priče.

Što smo zaboravili? Otkaz Mikeu Brownu nakon što je ovaj odradio trening kamp uglavnom radeći na implementaciji sistema koji je, navodno, trebao omogućiti svim zvjezdama jednak pristup lopti, što su i Kobe i Dwight brzo maknuli s dnevnog reda. Pa dovođenje Mikea D'Antonia umjesto Phila Jacksona i to u momčad koja nije imala ni upola problema s napadom koliko s obranom. Da ne spominjemo činjenicu kako Kobe nije bio ni najmanje spreman prepustiti Dwightu bilo kakvu važniju ulogu u momčadi bez borbe na život i smrt, na što potonji, navikao da se svijet vrti oko njega u Orlandu, definitivno nije bio spreman.

Uostalom, dovoljno je već rečeno o Lakersima da još jedan sažetak nije potreban. Prošla sezona je bila dno karijere za četiri košarkaška velikana (dobro, možda nije za Kobea koji je svoju kvotu brojki uredno popunio) i kao njen krajnji rezultat neće se pamtiti sramotni nastup u playoffu protiv Spursa, koliko činjenica da ih je koštala gubitka franšiznog centra.

THIS IS NOW

Howard je pobjegao što dalje od Kobea, prema Houstonu u kojem ga čeka Hardenov puno blaži ego, ego koncentriran na igru puno više nego na borbu za vlast (nije na odmet što je tamo i momčad sposobna boriti se za vrh za razliku od rostera na kojem velikim slovima piše "rebuilding"). To Lakerse ostavlja bez jedinog čovjeka koji je držao obranu na okupu, s istom kolekcijom gerijatrije i rubnih NBA igrača kao i lani, samo dodatno "pojačanih" ovoljetnim akvizicijama u maniri najboljih GM-ova '90-ih. Ne kažem da podatak kako su Lakersi jedina NBA franšiza koja nije imala ni jednog akreditiranog predstavnika na zadnjoj Sloan konferenciji mora nešto značiti, ali recimo da bi se dala povući poveznica između tog podatka i angažmana igrača poput Wesa Johnsona i Chrisa Kamana.

Dok je Kupchak tako više zabavljen udobrovoljavanju agenata nego skautiranju igrača, što nije nužno pogrešan pristup jer će mu upravo oni pomoći sutra dovesti nove zvijezde u Los Angeles, Lakersi se nalaze na raskrižju – era Kobea Bryanta je, kolikog god to ne žele priznati iz jasnih marketinških razloga, gotova i novo krcanje rostera igračima poput Nasha i Gasola nema smisla, ali pitanje je koliko se eventualni rebuilding uklapa u profil najpoznatijeg košarkaškog kluba na svijetu.

Obzirom na stanje rostera i nepoznanicu oko Bryantova povratka i forme, činjenica je kako Lakersi ove sezone imaju idealnu šansu uhvatiti jeftini mladi talent na rijetko kada bogatom draftu i tako brzinski odraditi važan dio rebuildinga, ali nekakvo spajanje nove i stare generacije čak ni u slučaju jack-pota u lutriji neće proći iz čisto logičnih razloga.

Jednostavno, i Nash i Gasol i Kobe su prestari da bi na nogama dočekali kako ih nova nada odvodi nazad u bitne utakmice, stoga je jedini razuman rasplet ove priče rasturiti sve na kraju sezone. Kada izbrišu Kobea i Gasola iz knjiga, Lakersi praktički ostaju samo s Nashovim ugovorom i mogu krenuti iz početka, s novim talentima i gomilom novca na raspolaganju, što je uvijek dobra stvar kada ste Lakersi. Mogu dio tog prostora potrošiti i opet na Kobea ako ih puca sentimentalnost, ali poanta je da im se otvara samo takva prilika odraditi smjenu generacija gotovo bezbolno, u par godina, prije nego se opet vrate u konkurenciju za puno ozbiljnije stvari.

I sve bi to bilo sjajno da ne postoje dvije prepreke. Prva je očita, radi se o picku kojega godinu nakon ove duguju Sunsima, što bi mogao biti razlog da se nakon jednog izleta u lutriju opet pokušaju nakrcati dostupnim veteranima i loviti playoff (što u njihovom slučaju može proći jer svi slobodni igrači žele u Kaliforniju). Druga je ta što nakon dugo, dugo godina, praktički od kada je pokojni Jerry Buss kupio franšizu, imamo razloga sumnjati kako su Lakersi sposobni odraditi bilo kakav veliki plan, a taj razlog se zove Buss junior. Kao i Dolanovo mladunče u New Yorku, ovaj tip dokazuje da jabuka pada poprilično daleko od stabla, što znači da postoji poprilična bojazan kako bi od Lakersa mogao napraviti nove Knickse. Javna je tajna da Kupchak danas praktički nema ovlati kakve bi GM njegova profila trebao imati i da se junior previše petlja u košarkaške odluke, što obično ne završava dobro.

S takvim problemom iznad glava, Lakersi će nekako pokušati progurati kroz ovu sezonu dok čekaju što su doktori u Njemačkoj smislili za Kobeovu tetivu. Normalan čovjek s takvom ozljedom i u tim godinama u ovoj sezoni ne bi uopće trebao zaigrati, ali recimo da Kobeova "nenormalnost" znači kako ćemo ga ipak vidjeti na parketima negdje u drugoj polovini sezone.

Lakersi bi do tada već trebali biti debelo ispod playoff crte, što će Kobeu dodatno olakšati povratak u formu i rušenje svega što je D'Antoni do tada napravio s napadom. D'Antoni, koliko god zadnjih godina bio laka meta za ruganje, zna što treba napraviti da napad čak i s ovakvim igračima funkcionira solidno, ali problem je što fino kretanje lopte ovaj put neće donositi rezultate, a znamo da su oni jedini bitni.

Zdraviji Nash i Gasol će pomoći, a Meeks, Young i Farmar šuteri su kakve će moći uklopiti u rotaciju. Problem je pak sve ostalo. Pod košem opet fali i ljudi i talenta koji bi se uklopio u trenerove zamisli. Koliko je diletantski složen ovaj roster dovoljno govori podatak da Lakersi nisu pronašli solidnu stretch opciju koja bi omogućila korištenje Gasola na petici što bi bilo idealno za D'Antoniev sistem. Ovako, čovjek će morati posezati za kombinacijama s Kamanom ili Hillom kao drugim visokim uz Paua, što će obranama dodatno olakšati posao u zaustavljanju slash & kick akcije.

S tim da ništa bolje nije ni na bokovima. Dok čekaju Kobea, tipovi poput Meeksa i Younga natjecat će se u uzimanju loših šuteva, a prinove poput Johnsona i Henrya tu su da se vidi može li im se spasiti karijera više nego da pomognu.

Situacija je donekle podnošljiva jedino na playu gdje Nash i Farmar donose stabilnost, a tu je i Blake koji će zbog spot up kvaliteta zasigurno dobiti poneku minutu i na boku. Uglavnom, ovdje pričamo o lošem spoju talenta i sistema, što će biti dodatno naglašeno lošim okolnim kontekstom, odnosno medijima i navijačima koji neće imati previše strpljenja za uigravanje napada dok obrana pušta na sve strane.

PLUS

Gasol je u zadnjoj godini, navodno je spreman i to bi moglo značiti da će igrati toliko dobro da natjera neku ozbiljnu momčad da posegne za njim i prije ljeta. Nadamo se da će se nešto slično dogoditi i s Nashom jer će biti stvarno muka gledati ovakve dvije legende u ovako lošem okruženju. Postoji opcija i da je Jordan Hill dodao šut s poludistance, što bi svima olakšalo život, a njega pretvorilo u igrača za kojim bi se također probudio interes neke momčadi kojoj nedostaje skakački faktor pod koševima. Lakersi ionako nemaju potrebe držati ih u blizini ako misle izvući maksimalnu korist od lutrije.

MINUS

Teško je i zamisliti koliko ova obrana može biti loša. Sistem je optimističan, ako 27. mjesto možemo nazvati optimizmom, ali pitanje je koliko je zadnjih linija obrane u stanju biti lošije od ovoga što će Lakersi nuditi - Kaman je u fazi karijere kada bi mu bolje bilo promijeniti ime u O'Kamenjen, Gasol će se ionako minimalno trošiti na krpanje rupa radi značaja u napadu (a nije da će mu stopala dozvoljavati pretjeranu aktivnost), a Hill ima skočnost i energiju, ali ne i dužinu i IQ da čisti ispred njih dvoje, a posebice iza ovakve vanjske linije nesposobne stvoriti ikakav pritisak. A nije da će D'Antoni ionako previše pažnje posvećivati igri na tom dijelu parketa.

SUNS

NAPAD: 102.2 (28.)

OBRANA: 109.9 (28.)

RASPORED: 2.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Ključni događaj zbio se tijekom ljeta kada je Steve Nash odlučio kockati se s Lakersima i kada su Sunsi ostali bez igrača oko kojega su izgradili identitet. Izmisliti novi u hodu nije bilo lako, posebice kada je u pitanju talentom tanak roster okružen upravom bez vizije i bez dugoročnog trenerskog rješenja, ali, ako ništa drugo, barem su konačno mogli krenuti u rebuilding.

I dok se poslu oko prikupljanja pickova nema što prigovoriti (uz tri picka iduće sezone imaju i onaj Lakersa za dvije godine), prikupljanje talenta nije baš prošlo najbolje. GM Blanks platio je glavom zbog vjere da se isplati pokušati s Beasleyem, koji je bio uvjerljivo najgori igrač prošle godine zbog svoje sposobnosti da stilom igre sroza učinak u oba smjera do neslućenih razmjera, a ni dovođenje drugog brata Morrisa za pick druge runde nije baš imalo smisla obzirom na gomilu sličnih igrača na rosteru.

Sunsi su tako praktički gurali samo zahvaljujući energiji Jareda Dudleya i povremenoj inspiraciji Gorana Dragića, a mislim da je to samo po sebi dovoljno tragična rečenica i da dodatna objašnjenja nisu potrebna.

THIS IS NOW

Za početak karijere glavnog trenera Jeff Hornacek vratio se u Phoenix gdje je prije skoro tri desetljeća započeo i sjajnu igračku priču. Stigao je i novi GM, još jedan mladi analitički um iz krila Dannya Aingea, ali ostaje problem prisustva Roberta Sarvera, vlasnika čija financijska situacija ozbiljnu miriše na novi slučaj ala Maloof, kao i njegove desne ruke direktora Babbya, propalog agenta. Ne bude li se potonji dvojac previše petljao, a to je teško izbjeći ako ti je trošak važniji od rezultata, dva početnika bi mogla opravdati svoj angažman, iako je realniji rasplet onaj po kojem će ih NBA žrvanj samljeti i ispljunuti.

Sunsi naime tek ulaze u drugu pravu godinu rebuildinga, ali još nemaju ni mladog talenta na koji mogu računati u budućnosti, a niti previše prostora na salary capu ove ili iduće sezone. U Gortatu imaju ugovor koji mogu pretvoriti u nešto korisnije za budućnost, a ni Dragića nije nemoguće negdje trejdati, ali to su im praktički jedini resursi – zadnje dvije godine u lutriji uglavnom su riskirali (Marshall i Len), mladi igrači koje su prikupili uglavnom su rubni NBA talent (braća Morris, Plumlee), a Eric Bledsoe, koji jedini u ovom trenutku donekle odgovara ulozi budućeg člana jezgre, već dogodine će tražiti novi ugovor.

Sunsi imaju dovoljno prostora na capu u godinama koje dolaze i mogućnost čak tri picka prve runde dogodine (s tim da se radi o pickovima Pacersa i Wolvesa, dakle vrlo velika je mogućnost da samo onaj njihov bude lutrijski), ali čak ako i za potrebe ovog posta zaključimo kako je Bledsoe budući nositelj i kako bi Len također mogao biti član petorke, jasno je kako bi kroz iduće dvije godine sve, pa i cap, trebalo biti podređeno raznim transakcijam dok Phoenix prikuplja talent kroz visoke draft pickove.

U ovoj situaciji potpunog rebuildinga važnije će biti promatrati što će se dogoditi s Gortatom i Dragićem (obojica mogu biti od koristi nekoj playoff momčadi kojoj nedostaje combo s klupe ili treći visoki) i kako će Bledsoe reagirati na puno veće ovlasti (uspije li u ovom kontekstu ostati na sličnoj razini bez dodatnog pada šuterske učinkovitosti i bez dodatnog povećanja broja izgubljenih lopti, mogu biti zadovoljni) nego gledati ih u akciji, dakle bit će dovoljno pratiti vijesti.

Ako se pak netko odluči gledati ih u akciji, onda treba obratiti pažnju na to kako će Hornacek raspodijeliti minute među bekovima. Čovjek, logično, najavljuje brzu igru s dva playmakera što je idealno obzirom da Bledsoe nije klasični razigravač, ali, ruku na srce, nije to ni Dragić, što znači da ćemo gledati uglavnom njihovo napucavanje u iso situacijama. Ostatak napada činit će povremena screen igra s Gortatom te trice braće Morris i povratnika Fryea.

Ovaj nije dovoljno za kvalitetan NBA napad, a ništa bolja neće biti ni obrana. Osim Bledsoeva presinga koji bi od prvog dana trebao biti najveće oružje uopće, nema tu igrača koji može odigrati obranu na boku osim energičnog Tuckera, a Gortat, iako solidan centar, nije igrač koji može 30 i više minuta igrati playmakera u obrani i zapovjednika u sredini. Solidan je u rotacijama i 1 na 1 akciji, ali to njegovo solidno ne može biti dovoljno pored ovako neiskusnih i jednostavno nekvalitetnih partnera (njihovi krilni centri su posebice tragični, Markieff Morris je valjda najtromiji visoki u ligi, a ni brat mu Marcus i Frye nemaju baš NBA fizikalije).

Uglavnom, slijedi u najboljem slučaju repriza prošle sezone ako Hornacek stvarno ostvari nešto bolji učinak brzinom u napadu i obrani, odnosno ako Bledsoe ponovi Dudleyevu lidersku rolu. U najgorem slučaju, samo će Sixersi biti negledljiviji.

PLUS

U teoriji, Sunsi imaju dobru zalihu pickova koja bi uz malo sreće (raspad Wolvesa, nesposobnost Lakersa da se pojačaju iduće sezone) mogla donijeti solidnu količinu talenta kroz iduće dvije godine. Uz cap koji se lagano otvara također negdje u to vrijeme, nema sumnje kako će ova momčad imati šansu vratiti se u život, doduše u nešto dužem periodu nego što bi bilo idealno.

MINUS

U praksi, sve je to na staklenim nogama. Razloga za vjerovati u njihovu upravu nema, a relativno brzi povratak mogao bi biti stopiran nekim glupim potpisom nepotrebnog veterana. Kao da ovisnost o sreći nije dovoljna muka, tri-četiri sezone konstantih poraza mogle bi natjerati Sarvera da na silu pokuša doći do rezultata kako bi zadržao vrijednost franšize, a time i svog vlastitog osiromašenog tekućeg, što nikada nije dobro za dugoročne planove.

9Jul/1317

THE (NOT) AMAZING SUMMERCAST

Posted by Gee_Spot



Mega-turbo-uber rekordni pod od preko 2 sata za sve one kojima su sparine pojele čeoni režanj. Čudesno putovanje kroz bespuća NBA tržnice, njene sadašnjosti i budućnosti. Ako ste voljni odvojiti dovoljno prostora i vremena (oko 16 dana) poslušajte što to Sickre i Gee trabunjaju dok psi laju, karavane prolaze, a žene spavaju.

3Jul/1313

SHOPPING SPREE, DAY 2.

Posted by Gee_Spot

NBA ne uvodi fiskalne blagajne, ali tržnica za sada ide kao po špagu, uz hrpu dobrih poteza za sve uključene (dobro, za većinu).

NETS

Blatche ostaje za minimum (što mu očito ne predstavlja problem jer ionako zarađuje od Wizardsa još dodatnih 8 milja godišnje čime pokriva razliku u realnoj vrijednosti - na tržištu bi vrijedio možda i dva puta više od ovih 1.4 milje koliko uzima u Brooklynu), što znači ne samo da Netsima ostaje solidan treći visoki, već i da im ostaje nedirnut porezni mini midlevel koji mogu potrošiti ili na Korvera ili na dovođenje Bogdanovića, a možda i potpis back-up playa. Kako je Korver trenutno vruće ime (pogotovo od kada su Dunleavy i Redick postali nedostupni) i kako postoji gomila franšiza koje mu mogu dati puni midlevel, upitno je da li će se pridružiti Netsima za puno manje dolara samo da bi pokušao uloviti vrh Istoka, a u tom slučaju potpis Bogdanovića postaje aktualan. Ove 3 milje po godini bi se pobrinule i za odličnu plaću, a vjerojatno i za odštetu Feneru (koja navodno iznosi pola milje, što je iznos kojega je dopušteno platiti klubu čak i po NBA pravilima, a to znači da se Bogdanović ne bi morao odreći ničega).

PELICANS, KINGS

Ponudili su 44 milje za Evansa koje će Kingsi teško matchirati, što je pokazao i njihov sljedeći potez - ponuda od 15 milja po godini Iggyu od koje su navodno brzo odustali (ako je istina da je Denver spreman ponuditi sličan iznos od oko 60 milja, samo provučen kroz 5 umjesto 4 godine, onda je njegov ostanak u Denveru realan). Uglavnom, Kingsi imaju još dovoljno dana da razmisle što žele, iako je ovih 11 milja godišnje u prosjeku malo previše obzirom na Evansovu dosadašnju putanju karijere. Novu upravu čeka povlačenje poteza koji bi je mogao definirati - koliko god solidan Evans bio i koliko god njegove all-round kvalitete obećavale, upitno je može li biti top 3 opcija u ozbiljnom klubu. Dakle, ako vrijedi maksimalno oko 8 milja, zašto mu dati 11? Ovo ne zvuči kao velika razlika na papiru, ali u praksi bi mogla biti itekako otežavajuća okolnost. Ne samo zbog mogućih implikacija na cap, već i na uvođenje reda i rada u klub u kojemu ih nije bilo puno desetljeće.

Što se Pelicansa tiče, ovo je samo još jedan Dempsov potez nakon kojega ti ostaje pitati se zna li dotični što uopće pokušava - u doba kada su uprave sve pametnije i sofisticiranije, Demps ostavlja dojam old-school GM-a koji troši lovu na imena na dresu umjesto na produkciju. Uglavnom, Evans je lani prisilno tu i tamo igrao trojku i to definitivno nije njegova idealna pozicija, tako da je kombiniranje njega s Holidayem i Gordonom u startnoj petorci upitno. Kako nitko ne plaća ovakav novac za šestog igrača, nameće se misao kako je Gordon na izlaznim vratima (jedino logično rješenje ove situacije, pogotovo jer je Gordon više puta izrazio želju za odlaskom). U tom slučaju, par Holiday-Evans djeluje poprilično zeznuto kao udarna bekovska kombinacija, pogotovo u obrani gdje bi dužinom mogli sjajno funkcionirati u Williamsovoj zoni. Evansova solidna slash & kick igra pak dobro bi kompenzirala Holidayev manjak kreativnosti s loptom.

Ali, u slučaju da i dalje računaju na Gordona, ovaj trade nema prevelikog smisla. Koliko god bilo simpatično vidjeti vanjsku liniju s tri igrača koji se mogu mijenjati po pozicijama (Holiday je šuter, a tek zatim kreator, Gordon je combo-bek, a Evans 1-2-3 talent), toliko je očito da bi im svima za iskoristiti potencijale trebalo barem dvije, ako ne i tri, lopte. Ni jedan od njih nije igrač zadatka po NBA standardima, a kako će i Davis sigurno zahtijevati popriličan volumen akcija, pitanje je kako bi Williams rasporedio balans u ovakvom napadu? Teško, čime se opet vraćamo na spomenutu tvrdnju da nitko ne plaća šestog igrača kao legitimnu treću opciju. Dok ne vidimo što će se dalje događati, a na kraju krajeva i hoće li Evans uopće put Big Easya, teško je ocijeniti ovaj potez. Ali, u vakumu, ovo izgleda kao velika i prije svega nepotrebna kocka.

BULLS

Potpis Dunleavya je sjajan potez, Bullsi ovim konačno zatvaraju rupu nastalu odlaskom Korvera, a pri tome ne dodaju samo šutera već i doktora košarke koji će svojim IQ-om, kretanjem bez lopte i prije svega genijalnim asistima dodatno obogatiti ionako kreativan Thibodeauvov napad (obratiti pažnju samo na cutove Rosea kojemu će Mike Jr. po utakmici sigurno namjestiti dva zicera). Potrošivši porezni mini-midlevel, Bullsi su ostali bez daljnjih realnih opcija, tako da do kraja možemo očekivati samo potpise veterana u što se simbolično uklapa i ostanak Mohammeda koji će tako opet glumiti četvrtog visokog u rotaciji. Chicago ima 11 igrača pod ugovorom i kada potpišu još dva za minimum dolaze na granicu poreza, tako da će i u idućoj sezoni vjerojatno opet igrati sa samo 13 igrača na rosteru.

Potpuno logično i potpuno očekivano otpustili su Hamiltona, ostavivši na capu tako samo jednu njegovu milju umjesto 5 koje bi ih odvele debelo u zonu poreza (kakvo čudo, čim su krenule glasine da je Rip slobodan, pojavila se opcija odlaska u Netse za minimum). Nelogično je pak što nisu produžili ugovor s Ronom Adamsom, pomoćnim trenerom kojega mnogi smatraju strategom ravnim Thibi, a koji će sada vjerojatno ojačati klupu Oklahome gdje će uskočiti na mjesto Cheeksa. Iako se javljaju priče po kojima su u pitanju sukobi na relaciji trener-uprava, prije bih rekao da je u pitanju poslovična škrtost Bullsa, obzirom da je Adams s razlogom jedan od skupljih defanzivnih gurua u ligi.

PACERS

Brzinski su riješili pitanje Westa, doduše malo skuplje od očekivanoga, ali tih 12 milja godišnje su realna cijena za produkciju koju dobivaju. Sada su i službeno bez capa, što znači da će na Watsona potrošiti dvogodišnju iznimku ako je iznos od dvije milje po godini o kojem se šuška točan. Watson je legitimni back-up play za razliku od Augustina koji se u zadnje dvije sezone srozao na razinu trećeg playa, a posebice će pomoći u obrani gdje bi presing kvalitetama mogao omogućiti Hillu da češće igra dvojku i tako donese dodatnu kvalitetu u rotaciju. Koja bi povratkom Grangera trebala biti riješena na svim pozicijama osim pod košem - napusti li ih Hansbrough, ostaje im midlevel da popune rupu ozbiljnim igračem. Naravno, tu je i opcija tradea Grangera za visokoga dok bi midlevel potrošili na Korvera (za ovo navijam od prvog dana, gdje ćeš logičnije lokacije za jednog Korvera od Indiane).

Detalj koji svakako treba spomenuti je i dovođenje McMillana kao zamjene Brianu Shawu. I dok nekih većih promjena u stilu igre ne treba očekivati, možete se kladiti kako će ionako jedna od najsporijih momčadi lige dolaskom McMillana postati još sporija i ovisnija o kontroli ritma.

WIZARDS

Potpisom Maynora i Webstera oni su rotaciju praktički riješili i ostaju bez opcija za daljnje sudjelovanje u tržnici ako isključimo tradeove (a i dalje mislim da bi Ariza mogao biti zanimljiva opcija nekim klubovima, pogotovo sada kada su krcati na boku). Webster je dobio ugovor na midlevel razini (morali su potrošiti ovu opciju na njega ako su ga mislili zadržati jer je lani igrao za minimum, a kako su imali non-Bird prava, mogli su mu ponuditi samo 2 milje bez uključenja drugih sredstava), možda malo rizičan potez obzirom na njegovu povijest ozljeda i samo jednu kvalitetnu sezonu iza sebe u zadnje tri godine (i drugu uopće u karijeri dugoj već 8 godina), ali u najboljem slučaju zatvara kvalitetnu, playoffa vrijednu, rotaciju na bokovima. Maynor ne vrijedi više od minimuma, tako da potrošiti dvogodišnju iznimku na njega baš i nije bilo potrebno, ali Wizardsi računaju da u njemu konačno imaju pouzdanog back-up playa. Problem je što je on prošle sezone odigrao gore od njihove lanjske zamjene, AJ Pricea, a obojica su igrala na razini dodavača ručnika.

CLIPPERS

Pobjednici prijelaznog roka, bez obzira gdje Dwight završi. Njihov jučerašnji dan bio je pravo remek-djelo. Sve je počelo s jasnom izjavom Paula da nema namjeru igrati igru tržnice i da ostaje u Los Angelesu, što je bilo očekivano još od pretprošle godine kada je kupio kućerinu u Los Angelesu i izjavio da su Clippersi idealna situacija za njega. A ta idealna situacija je od jučer još idealnija - osim što je potpisao za max, dobio je dva suigrača za na bokove koji će mu riješiti najveći dio problema. Dolazak nekoga poput Redicka se očekivao, ali Dudley je jackpot, a još je veći jackpot način na koji su trade izveli, uklopivši ih obojicu u salary cap bez potrebe da potroše midlevel (Dudley ima ratu malo višu od 4 milje, Redick je potpisao za malo više od midlevela, stali su u cifru za Butlera i Bledsoea bez problema). Ono, savršen trade.

Dudley ne samo da donosi bolju produkciju na trojku od Butlera, već krpa najveću rupu, onu igrača sposobnog igrati obranu na boku. Njegova energija postat će zaštitni znak Clippersa, a nakon jedne playoff serije čovjek će postati omiljeni igrač svih hard core navijača. Treba li što pričati o Redicku? Partnerstvo njega i Paula donosi limite u obrambeni dio igre, ali s iznadprosječnim frontcourtom iza leđa to će im biti i jedina rupa. To su već slatke brige, jer ova petorka ima potencijal zabijati na šampionskom nivou - prve dvije opcije su odavno riješene, a Redick, Crawford i Dudley imaju dovoljno kvaliteta da od večeri do večeri igraju ulogu treće. Što znači da će netko uvijek igrati ulogu prekvalificiranog igrača zadatka, kao i da se Jordanovi limiti i dalje neće osjetiti.

Njihova top 6 rotacija je vrhunska, praktički sada im samo treba jedan pošteni treći visoki. I tu na scenu stupa još uvijek dostupan midlevel - pogode li s ovim potpisom, mislim da će na league passu biti češće od Raptorsa. Playa za 15 minuta će lako naći, sada su još atraktivnija destinacija za igrače spremne pristati na minimum. Zamislimo da zadrže Barnesa, potpišu Farmara (koji bi se doduše morao odreći 4 milje u Istanbulu, što je već teže zamisliti, ali nije nemoguće obzirom da je tip rođen u Los Angelesu i da mu se ovakva prilika neće tako skoro pružiti) i onda midlevelom dovedu Landrya - ovo će biti najkompletnija rotacija do 1 do 9 u ligi.

Što reći nego - svaka čast.

SUNS, BUCKS

Bledsoe je odličan povrat za Dudleya, a trenutna gužva na jedinici je nebitna jer ova momčad ionako ne ide nigdje, dakle to je nešto što se čisti u hodu (jasno je jedino da era Kendalla Marshalla nikada neće zaživjeti). Kako ionako nisu imali značajnog prostora na capu, ovih 6 milja viška za Butlera i Bledsoea koje zatvaraju salary cap nisu bitne, em bi potpisivanje nekog od preostalih slobodnih igrača bilo nepotrebno u ovoj situaciji, em se ionako dogodine barem ovaj Butlerov dio briše s capa. Njima je trenutno najvažnije zamijeniti svu ovu hrpu veterana za mlade igrače - Gortat i Butler će kao hodajući ugovori zadnje godine imati itekakvu vrijednost, o Gortatovim kvalitetama i tržišnoj vrijednosti kao startnom centru u NBA da ne pričamo, a možda netko posegne i za Scolom ili Brownom. Kako god, prvi dobar potez Sunsa u novoj eri rebuildinga.

Bucksi pak ostaju bez Ellisa, a sada i bez Redicka - očito nije postojao interes ni jedne strane za ostankom, plus bi njemu stvarno bilo blesavo ne otići pored otvorenih mjesta na rosterima ozbiljnih franšiza, tako da je dobiti dva nebitna picka solidna naknada za papirologiju koju su morali obaviti. Osobno, ne smatram tragedijom ni što su se odrekli Harrisa prošle sezone da bi doveli Redicka na kratku posudbu, trebao im je mali poticaj kako bi osjetili playoff i to nije bila skupa cijena (jasno, ako vjerujete da je Harris budući NBA starter, onda imate nešto kritičniji stav prema ovom tradeu od mene).

GRIZZLIES

Tony ostaje, što je logično i obostrano razumljivo - klub nema drugih opcija za pojačati roster, a njemu nigdje nije bolje nego u klubu u kojem je praktički ikona, a ne tek obični specijalist. Također, ostaje i Leuer kao peti visoki za minimalac. Imaju još midlevel, moraju ga usmjeriti na nekog od preostalih šutera (Dunleavy i Redick su out, izgleda i Korver ako su glasine o Brooklynu točne, što im ne ostavlja previše opcija), samo što su već sada toliko blizu porezu da je moguće da ga i ne koriste. Bullsi Zapada.

WOLVES

Nije im uspjelo pronaći šutera na draftu, ali su zato taj problem riješili već na startu tržnice. Vratiti Budingera za oko 4 milje po godini je prihvatljivo, osobito obzirom na obostranu ljubav između njega i Adelmana. Potrošiti oko 7 milja na Martina pak puno je upitniji potez (iako je i on Adelmanov čovjek, blesavo je dovoditi igrače treneru koji do jučer još nije znao hoće li se uopće vratiti i koji je upitan dugoročno). Obzirom da je Redick završio u Clippersima i da Thunder očito nije bio spreman ići više od midlevela iz razumljivih razloga, ovo je solidan potez koji će im donijeti potrebne koševe iz vana, ali ujedno otvara vrata novim problemima. Prvo, Wolvesi su lani igrali solidnu obranu prvenstveno zbog hrpe minuta Cunninghama i Kirilenka - zamijenite li njih dvojicu Budingerom i Loveom, to više neće biti slučaj. Dodate li i Martina kao startnu dvojku, ciljate opasno na jednu od deset najgorih obrana lige. Dakle, koliko god ovaj potez bio razumljiv, toliko ih dodatno ukopava u osrednjost. Jasno, ovo se može ispraviti ako ili Martin ili Budinger završe na klupi kako bi se mjesto startera ostavilo za Kirilenka, a tu priča dolazi do nove komplikacije - hoće li Kirilenko uopće ostati?

Wolvesi su s ovim novim brojkama već probili 50 milja i to bez ugovora za Peka i Kirilenka, prava na koje i dalje prijeteći stoje iznad salary capa. Kada zadrže Pekovića, bit će debelo preko capa, tako da bi eventualni potpis Kirilenka za realnu tržišnu vrijednost već opasno vodio proračun prema porezu. Ne bi probili granicu jer već imaju popunjen roster (12 igrača pod ugovorima bez njih dvojice), ali radi se svejedno o popriličnom iznosu. I nije stvar samo u lovi - Kirilenko nema puna bird prava, dakle Wolvesi mu ne mogu ponuditi više od nekog drugog, a i taj njihov maksimum koji mogu dati je u biti neostvariv obzirom na blizinu poreza. I dalje ga mogu potpisati preko capa kao svog igrača, ali, ako netko istrči s ponudom od deset milja po godini, tu su nemoćni. Dakle, smanji li Kirilenko apetite, teoretski ga Minnesota može potpisati, ali kako to izvesti kad u isto vrijeme čekaš da se riješi situacija s Pekovićem i kada si istovremeno bez cap fleksibilnosti zbog dovođenja Martina iznad granice midlevela (da je Martin potpisao za midlevel iznos, onda bi ga lako uračunali u ovu situaciju, ali pokriti 7 milja će biti nemoguće osim ako Kirilenko ne pristane na manji iznos)? Za uskladiti da sve brojke štimaju trebat će poprilična doza financijskog inženjeringa, a to vjerojatno znači da nemaju ni namjeru zadržati Rusa. Ako je tako, onda je to totalno blesavo. Ali, što smo drugo mogli i očekivati od momčadi bez GM-a.

SPURS

Sa Splitterom je sve dogovoreno u fino, bez cjenkanja, na pravi gospodski Spurs način. Nisu se čekale ponude sa strane nego je na stol odmah bačeno 36 milja na 4 sezone, realna cifra koja Spursima i dalje ostavlja prostora za zanimljive opcije, jasno pod uvjetom da se odreknu prava na Ginobilia.

PISTONS

Koliko god nas je Dumars ovih dana isprepadao koketiranjem sa Smithom zbog kojega smo počeli sumnjati u njegov zdrav razum, svježe glasine po kojima pokušava doći do Rudya Gaya vraćaju vjeru u nekadašnjeg GM-a godine. Pistonsima treba trojka, a posezanje za Gayom je lukavo - Dumars igra na kartu Ujirieve želje da očisti salary cap i poboljša buduću krvnu sliku pa nudi ugovore Stuckeya i Villanueve za Gaya. Ako ovo prođe, to je super posao - bez obzira na Gayeve nedostatke, u kontekstu ovakvog tradea možemo ih zanemariti, bitno je da su Pistonsi na trojku doveli čovjeka koji je dokazana napadačka opcija. Problem je samo što nitko ne zna što Ujiri želi s Gayom - iako se radi o Colangelovom igraču, trenutna jezgra ima šanse boriti se za playoff na sakatom Istoku. Novi direktor i ambiciozna uprava već su potrošivši novac na razvikanog GM-a pokazali da žele rezultate, a nekakav novi instant rebuilding u to se ne bi uklapao. Tako da od ovoga tradea vjerojatno ništa, kao ni od Denga, ali Granger, Ariza, pa i skupi Iggy, još su uvijek otvorene i bolje opcije od Smitha.

21Apr/137

DAY 1 – THE ANDRE JORDAN

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ KNICKS

Nismo mogli poželjeti bolju dobrodošlicu u playoff od načina na koji nas je dočekao Melo - prvih 5 minuta, 10 poena, suza za suzom, promjera obruča se činio barem pola metra veći od uobičajenog. Čak smo imali i komični predah u vidu Woodsonove odluke da starta s Copelandom u ulozi spot-up šutera, što se srećom po Knickse nije pretvorilo u ništa više od epizode jer je Smith ekspresno ušao u igru i u prvoj i u trećoj četvrtini.

Uglavnom, prvo poluvrijeme je bilo šetnja - za momčadi koje su se tijekom regularne sezone par puta skoro potukle, nedostatak tenzija stvarno je bio fascinantan. Umjesto bitke tako smo dobili reviju sjajnih poteza - Knicksi su zabijali tricu za tricom, a Celticsi su ulazili u reket kad god su poželjeli (posebice Bradley svojim energičnim cutovima). Visoka postava Bostona stajala je stvarno dobro u sredini, ali ovim Knicksima to nije ni bitno, oni žive i umiru sa svojim skok-šutom, tako da je praktički jedino razočaranje u ovom simpatičnom uvodu bila katastrofalna zaštita reketa New Yorka. Chandler je bio zabavljen Garnettom i vidno van forme, tako da apsolutno nitko nije držao zadnju liniju što je Boston uredno koristio.

U nastavku se intenzitet popravio, posebice kod Knicksa koji su zaigrali puno agresivnije na loptu i na čovjeka, a to je označilo kraj revije lijepih poteza i početak playoffa. Sjajni i opušteni Green koji je šutevima u prvom dijelu nosio Boston (zabio 20 all-star lakoćom) nestao je s lica zemlje, a više nije bilo nikoga da se pridruži standardno solidnom dvojcu veterana. Utakmica je bila u egalu do zadnjih 5 minuta kada je Carmelo uzeo stvar u svoje ruke i riješio utakmicu, dok mu Pierce nije uspio parirati jer se činilo da igra sam protiv devetorice (epizode Terrya, Leea i Crawforda s klupe su bile toliko depresivne da se nakon njih valjda više nikome u dresu Celticsa nije ni igralo).

U prvoj tekmi smo tako već dobili scenarij za cijelu seriju - dok su Knicksi kilavi u obrani, Boston ima šanse podići napad i igrati bolje od svog prosjeka, ali čim New York uspostavi balans u igri, postaje neprikosnoveni favorit. Celticsi tako samo mogu žaliti što su propustili dobiti utakmicu u kojoj Chandler praktički nije ni igrao - ne samo da se ne može kretati kako smo navikli u obrani, već je potpuno ispao iz napadačkog ritma zbog duge pauze (drugim riječima, Knicksi se trenuto toliko dobro osjećaju u ovoj šuterskoj koži da ga nisu ni pokušali previše uključiti u pick & roll), zbog čega ga je Woodson na kraju mrtvo-hladno zaboravio na klupi i jahao Martina.

Sad, Boston je morao naći načina za spustiti loptu Garnettu u post u završnici baš zato što je utvrdu Knicksa u ključnim trenutcima držao Kenyon. Čovjek je imao i jedan od poteza večeri - u jednom dvoboju s KG-om toliko se sagnuo u koljenima, napeo sve mišiće i onda još uz krik i lamatanje svih udova skočio blokirati suparnika da sam pomislio kako će odletjeti preko vrha table. Stvarnost je pak takva da sumnjam kako bi mu u tom momentu ispod tenisica uspio ugurati CD. I to prazni. Bez kutije, čak i bez onog papirnatog omota.

WARRIORS @ NUGGETS

Kenneth nije znao frekvenciju, pa je Karl zato Farieda zamijenio u petorci Fournierom (valjda mu treba jedan s prezimenom na F među starterima), čime je dodatno ubrzao igru i pasove – od starta su Nuggetsi uništili svaki pokušaj Warriorsa da se pretvaraju kako imaju tranzicijsku obranu, napadajući ih brzim otvaranjima nakon primljenog koša što je dio igre koji su doveli do savršenstva. S druge strane, Warriorsi nisu imali problema pratiti ovaj ritam jer su odmah zauzeli reket, ulazima ili post-upovima su zabijali protiv nepostojeće zadnje linije kad god su htjeli i preko koga god su htjeli. Sudar momčadi koja sve želi ubrzati kako bi pretrčala obranu i momčadi koja sve želi usporiti kako bi nadigrala obranu. S tim da ovo "obranu" moramo pisati pod navodnike jer je jasno da je ovdje nitko neće igrati i da će svaka blokada i ukradena lopta, dakle svaka stop akcija, biti zlata vrijedna.

Denverove dugonje su mučile Currya, energija trija Chandler, Iggy i Brewer stvarno je za svako pohvalu, ali dok se Steph tražio (a tražio se sve dok nije trebalo zabiti u završnici) teret je ponio Thompson u post-up situacijama, Lee i Bogut su solidno kombinirali u postu, a čak je i Barnes odigrao kao veteran, u skladu s epizodnom rolom (bolje ikada nego ikada - momak je konačno prihvatio da nije opcija, već pomoćna radna snaga). A dobro im je došlo što nisu ni gubili loptu i tako Denveru omogučili dodatne šanse (doduše, nisu je ni osvajali). Denver se u startu dosta mučio s organiziranim napadima, valjda zato što su samo trčali u krug i tražili prostor za ulaz, ali u drugom poluvremenu Lawson i Miller su konačno pokrenuli slash & kick igru na postavljenu obranu, Brewer je zabio nešto iz vana i odmah su izgledali puno bolje, dok Warriorsi kao da su ostali bez energije. Ne samo da nisu mogli zabiti iz vana (samo 8 trica cijelu večer), nego su stali i s trčanjem.

Doduše, ritam iz prvog dijela ubio je i Denver (usporio je čak i dežurni podizač energije McGee koji je s par zakucavanja i blokada bio zadužen za atmosferu), ali to je odgovaralo barbi Milleru koji je u zadnjoj četvrtini uzeo stvar u svoje ruke i doslovno nosio momčad 1 na 5 košarkom, zabivši usput i pobjednički koš (zašto je Mark Jackson ostavio rookiea Greena na jednom od najinteligentnijih košarkaša u ligi, to samo on zna, valjda je ulagao u budućnost). Uglavnom, ritam kojim ove dvije momčadi igraju nastavlja uzimati žrtve, ovaj put je to bila i prikazana kvaliteta igre (osobno sam očekivao i puno ljepšu i puno uzbudljiviju utakmicu), ali najveća je ipak David Lee kojemu je stradalo nešto u bedru. Izgube li ključnog igrača, Warriorsi ostaju bez prednosti koju su imali zbog nedostatka Gallinaria.

Denver pobjedom i činjenicom da više nema Leea preuzima kontrolu, ali limiti njihove "svi su jednaki" košarke još jednom su izloženi. S tim da ovdje više nije problem u tome što su svi jednaki talentom, nego što imaš osjećaj da Karl doslovno igra s 5 kloniranih swingmana. Doduše, samo su tri, ali zato sva tri imaju ozbiljnih problema sa šutom - Warriorse može slobodno mučiti spoznaja da su prokockali idealnu šansu jer Denver ne samo da je bio bez Farieda, već su sami sebe u završnici skoro upucali u nogu promašenim slobodnim bacanjima (Iggy i Brewer), odnosno u bunar bačenim šutevima (Chandler).

BULLS @ NETS

Kakvo gaženje. Thibodeau je od prve sekunde pao mrak na oči i to ne samo zbog općeg crnila kojim su ga dočekali Netsi u svojim crnim dresovima (uz specijalno dopuštenje lige). S jedne strane stajala je tako napaljena i na playoff intenzitet igre potpuno spremna momčad, a na drugoj Nazr pod košem i Marco kao kreator na boku. Brooklyn Lopez je dominirao pod oba obruča i preuzeo kontrolu nad ovom serijom, a Deron je ulazio u sredinu i rastavljao Bullse na komadiće kad god je htio. Ako smo se pitali mogu li pružiti otpor s ovakvim Noahom, Gibsonom, a i Dengom koji je zadnja dva mjeseca u banani, sada znamo odgovor – ne mogu. Mislim, Bullsi su noćas bili toliko sramotni da je Reggie Evans uspio zabiti koš nakon pivotiranja prvi put u životu (protiv Boozera, naravno), a čak je Gerald Wallace zabio tricu, valjda prvi put od kada je Gibonni počeo gubiti kosu i nositi onu smiješnu kapu (koja ipak nije ni upola smiješna kao zahod koji je cijelu večer Jay-Z imao na glavi).

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Sličan ulazak u seriju kao u ranijem dvoboju Knicksa i Celticsa - obje momčadi kao da su odlučile čuvati maksimalnu brzinu za neku drugu priliku, svjesne da će ovo biti duga serija. Memphis nije imao energije u sredini, dopuštali su Clippersima hrpu otvorenih šuteva, ulaza i skokova u napadu, što je rezultiralo s čak 57 primljenih koševa u prve 24 minute. S druge strane očito je osnovna Del Negrova namjera bila spriječiti ulaze u sredinu i pokušati iskoristiti šuterske slabosti Memphisa, što se u početku nije pokazalo dobrom taktikom jer su i Grizliji bili više nego raspoloženi za ubaciti svaki otvoreni šut.

Međutim, dok su se Knicksi i Celticsi uozbiljili u nastavku, ovdje se nije dogodilo ništa. Memphis kao da je čekao da ih nešto probudi iz zimskog sna, a Clippersi su u nekoliko navrata sramežljivo pokušavali izgraditi veću prednost. Praktički, čekalo se da netko ubaci u višu brzinu i da započne kaos. Memphis kao da se odlučio za taktiku boksača-autsajdera, dakle izbjegavati teške udarce, kružiti ringom i pokušati zadati poneki ubod kako bi dobio na bodove. Problem s ovom igrom na sigurno je što uopće nije sigurna - protivnik ti može zadati knock-out u završnici, a onda više nema vremena za popravak.

Tako je i bilo. Clippersi su više puta pokušali napraviti ozbiljniju prednost, nije im polazilo za rukom, a onda su se konačno odvojili u zadnjih 8 minuta. Energija Bledosea u napadu i nekoliko dobrih reakcija Griffina i Jordana u obrani, eto ih u čas na +10 i eto Memphisa na podu. Ubrzo zatim je bačen i ručnik u ring od strane Hollinsa koji je djelovao kao da je pojeo manje šećera taj dan od svojih igrača (i kojega je Vinnie još jednom nadigrao u partiji una ili što već njih dvojica igraju).

U principu, jedino što ne valja s ovom jeftinom boksačkom usporedbom je činjenica da su Clippersi energetski ubili protivnika, skupivši čak 24 skoka više. Mislim, ako ti se cijela igra bazira na snazi ispod obruča i onda te protivnik nadjača u osnovnom elementu igre, čemu se možeš nadati? Istina, Z-Bo i Marc su imali problema s osobnima, ali ništa bolje nisu prošli ni Clippersi (Griffin je isključen zbog šeste jer se Vinnie nije bojao držati svog ključnog igrača na parketu u trenutcima kada se odlučuje utakmica za razliku od Hollinsa koji je Zacha sjeo na klupu, dok je Jordan odigrao 10 minuta manje od Gasola s jednakim brojem osobnih i pri tome skupio 6 skokova više).

Ne, njihov osnovni problem je bio nikakva priprema za ovu utakmicu i sada im samo ostaje ispraviti ovaj mlitavi dojam i zaigrati u sljedećoj utakmici kako to playoff zaslužuje. Pokazati malo od onog razvikanog heart, grit & grinda jer toga noćas nije bilo ni u tragovima.

Naravno, to ne umanjuje zasluženu pobjedu Clippersa - Paul je sve držao pod kontrolom, Blake i Jordan su dominirali u sredini, a Crawford, Bledsoe i Barnes su odradili svoje role i donijeli energiju i koševe. Čak su doprinos dali i Butler, Billups i Odom, ali i Turiaf i Hollins, što je jednostavno bilo previše za medvjediće meka srca koji su uspjeli izboriti "čak" 4 skoka u napadu i "čak" 3 ukradene lopte.

HIGH FIVE

Chris Paul, 'Dr(e) Miller, Deron Williams, Car Melo Anthony, Brooklyn Lopez

8Apr/1319

THE RANKINGS, WEEK 22.

Posted by Gee_Spot

Paralelno s bitkom za osmo mjesto na Zapadu odvija se još jedna, možda i zanimljivija uzmemo li u obzir implikacije na širu sliku (pri tome mislim na paradigmu da je nebitno tko će biti osmi jer će ionako ekspresno ispasti nakon 4-5 utakmica). Radi se o trci za što bolje startne playoff pozicije koja se trenutno odvija u obje konferencije.

Na Istoku se tako Netsi, Hawksi i Bullsi još uvijek misle što je bolje, biti šesti i tako eventualno izbjeći Miami u drugom krugu, ili četvrti i imati prednost domaćeg parketa u prvom krugu. Međutim, ono zbog čega je ovaj razvoj situacije još važniji krije se u činjenici da su neki matchupovi jednostavno atraktivniji od drugih i da bi određeni rasplet mogao značiti razliku između zanimljive i manje zanimljive prve runde.

Naime, ostanu li Bullsi do kraja ispred Hawksa, time serija protiv Netsa neće postati ništa atraktivnija (dapače, Bullse moramo smatrati favoritima protiv Netsa zbog lakoće kojom su tijekom sezone uštopali Brooka Lopeza), ali će zato dvoboj trećeg i šestog izgubiti na zanimljivosti. Eventualni sudar Bullsa i Knicksa garantirao bi dramu zbog obostrano sporog stila igre i sposobnosti Bullsa da zaustave šutere Knicksa, dok eventualni dvoboj Atlante i New Yorka ozbiljno favorizira Mela i društvo.

Porazom Pacersa od Wizardsa, šanse da Indiana izbori drugu poziciju bitno su smanjenje. Sada im treba pobjeda protiv Knicksa u Madisonu, što nije nemoguća misija, ali ni realna. Ipak, treba držati palčeve da Pacersi nekako završe kao drugi i tako nalete na Celticse jer nam to garantira potencijalnu dramu dugu sedam utakmica. Ostanu li pak Knicksi drugi, Boston je ekspresno gotov (Boston ne može parirati napadu Knicksa, a pogotovo ne mogu zaustaviti Anthonya, dok protiv Pacersa imaju šanse ne samo zato što se radi o sudaru dvije sjajne obrane i dva slabašna napada, već i zato što je obrana Pacersa izgrađena na zonskoj zaštiti reketa i obrani od trice, a Celticsi su izuzetni u šutu s poludistance i kao takvi su totalno originalni i totalno opasni).

Na Zapadu se pak strka stvara oko pozicija od 3. do 7. mjesta. Dok Warriorsi i Rocketsi biraju lakšeg protivnika u prvoj rundi, Denver, Clippersi i Memphis doslovno se bore za polufinale Zapada - treća pozicija garantira sudar upravo protiv Warriorsa ili Rocketsa, dok sudar četvrtog i petog donosi ranu smrt nekoj od momčadi s 50 i više pobjeda (s tim da Clippersi kao osvajači divizije ne mogu pasti niže od četvrte pozicije, što je u principu totalno nebitno jer im ionako ne donosi utakmicu više doma u slučaju da imaju slabiji score od petoplasiranog protivnika).

Tko je u najboljoj poziciji? Obzirom na kalvariju koju su upravo doživjeli Nuggetsi, nekako je logično očekivati njihov pad, ali obzirom da imaju tri utakmice doma i dvije relativno lagane na strani, moguće je da do kraja zadrže prednost koju imaju pred oba protivnika (naravno, to što će im dubina biti dovoljna da nadoknade manjak ključnih igrača u završnici sezone, ne znači da će tako biti i u playoffu).

Memphis također nema ubitačan raspored, ali teško da će dobiti svih 5 utakmica do kraja i da će usput Denver izgubiti više od jedne, pogotovo jer Grizlije čeka direktna bitka s Clippersima. Koji su u najgoroj poziciji i vrlo lako bi mogli osvojiti diviziju, ali pri tome ostati bez ikakve prednosti u prvom krugu, pogotovo izgube li u direktnom sudaru u Memphisu (kako stvari stoje, ta utakmica za 5 dana mogla bi biti najava onoga što nas čeka u prvoj rundi, s tim da i ovaj put, bez obzira na to tko bude imao utakmicu viška u svom domu, mala prednost ide Clippersima zbog činjenice da su u stanju umanjiti glavnu snagu Memphisa - imaju visoke koji su u stanju parirati Gasolu i Randolphu, a imaju i playmakera koji zna diktirati tempo i spriječiti tranziciju bez koje napad Memphisa dodatno šteka).

Doduše, u ovom razvoju situacije nije ni bitno tko će gdje završiti jer nam svaki dvoboj četvrtog i petog garantira zabavu. A zabave bi moglo biti i ostane li Denver treći - oslabljeni Nuggetsi povećavaju šanse šestog nositelja za prolaz dalje (njihov run and gun odgovara i Warriorsima i Rocketsima jer se radi o tri momčadi koje su top 5 po brzini i ritmu kojim igraju), što se ne bi dogodilo u slučaju da treću poziciju izbore tradicionalnije playoff momčadi poput Clippersa i posebice Grizzliesa.

Ukratko, da regularna sezona završi sutra, Zapad bi nam ponudio idealne matchupove (Harden protiv Thundera, zdravi Warriorsi protiv načetih Nuggetsa, još jedan klasik između Clippersa i Grizzliesa), dok je Istok totalno pogrešno posložen - ako misle prekinuti ovu uspavanku iz regularnog dijela sezone već na startu playoffa, trebaju nam sudari Pacersa i Celticsa, Knicksa i Bullsa, Netsa i Hawksa (ili barem Bullsa i Pacersa).

1. THUNDER 61.47

Nakon što im je Heat još jednom očitao lekciju i to u vlastitom domu, Durant i kompanija izgubili su utakmice protiv svakog relevantnog protivnika – po dvije protiv Denvera i Spursa, po jednu protiv Memphisa i Houstona, a nizu možemo dodati i ovu svježu protiv Knicksa. Jedina spomena vrijedna pobjeda u ovom periodu je ona protiv Clippersa, koji su pak momčad slična njima, momčad koja je sama sebi najveći neprijatelj i koja više ovisi o trenutnom nadahnuću nego o uigranosti i sistemu.

U jednu ruku, ništa ovdje nije ni sporno ni problematično – i jedni i drugi su izuzetno mladi. Mislim, Durant, Westbrook i Jordan imaju tek 24, a Griffin 23. Kako god okrenuli stvar, ono najbolje tek će nam ponuditi. Dakle, ima vremena da se dođe u nirvanu, stanje u kojem će se na vrhunske fizikalije i vrhunski talent nadograditi i vrhunski um i u kojem će svi navedeni realizirati svoj potencijal (nešto slično smo prošli s Jamesom, tako da smo imali prilike učiti iz prve ruke i sada znamo bitno pravilo – to što živimo u svijetu u kojem mediji diktiraju uspjeh preko noći, ne znači da se do njega stvarno tako i dolazi).

Ono što bode u oči i kod jedne i druge momčadi nakon mladosti su treneri. Kod Brooksa je problem tvrdoglavost u prihvaćanju ili nametanju promjena (previše Perkinsa, premalo Ibake), da ne spominjem kako im za kolektivni IQ nimalo ne pomaže ni podatak da je Durant potencijalni prvi strijelac lige, ali i tek drugi potrošač lopti u momčadi ili da na silu pokušavaju uključiti Fishera u rotaciju radi samo njima znanih razloga (čovjek je prestao biti faktor u ligi prije dvije godine kada ga je Barea rastavio na komadiće).

Koliko god potencijal Oklahome bio strašan, a danas im je teško osporiti čak i iskustvo obzirom na put koji su prošli zadnjih godina, jednostavno je nemoguće staviti momčad s ovakvim upitnicima iznad glave u isti rang s momčadima poput Spursa i Heata koje imaju i šampionski pedigre, ali i prednost u pripremi i shvaćanju vlastitog identiteta.

Del Nego je možda nešto skloniji eksperimentu od Brooksa, ali problem Clippersa je što nisu maksimizirali potencijal ni u jednom smjeru. Možda to nije pošteno reći za momčad koja je jedina u ligi uz Miami, San Antonio i Oklahomu top 10 u oba smjera (što je u pravilu odlika momčadi koja ima realne temelje za lov na naslov), ali oni mogu biti puno bolji i u napadu i u obrani.

Ukratko, u napadu im nedostaje kretanje lopte i sistem kakav imaju Miami ili San Antonio, a u obrani im nedostaje sposobnost da čuvaju reket bez fauliranja (dakle, opet im nedostaje - sistem). Što je najluđe, Clippersi imaju fizikalijama najboljeg centra od sve četiri spomenute momčadi, ali Jordan ne samo da nema IQ Duncana, nego nije ni dio obrane koja bi mu olakšala posao kao što fantastične rotacije pomažu Boshu ili kao što fantastična dužina na svim pozicijama pomaže Perkinsu.

Clippersi na boku nemaju vrhunskog stopera, a koliko god da su Blake i Jordan popravili čitanje igre u odnosu na lani, još je to daleko od potrebne razine - Clippersi su ligaški prosjek u najvažnijem dijelu obrane, sprječavanju protivničkog šuta, a od njih više faulira samo Toronto (što nimalo ne ohrabruje pred playoff). Tako da ispada kako je razlog zbog kojega su top 10 obrambeno više stvar trika nego stvarne kvalitete - Clippersi dominiraju nad ostatkom lige u stvaranju izgubljenih lopti i time nadoknađuju nedostatak balansa u ostalim elementima koji imaju San Antonio, Miami i Oklahoma.

Čekaj, pa zar se sve ovo ne bi moglo riješiti jednostavno strpljenjem? Ako su jezgre i jedne i druge momčadi mlade, zašto se to jednostavno ne bi ispravilo metodom pokušaja i pogreške? Zašto bi treneri bili isključivi krivci? E, tu na snagu stupa jedna vrlo jednostavna formula.

NBA je liga u kojoj je talent broj jedan i nema drugih Bogova uz njega. Ako imaš talent, imaš šansu, ako nemaš - uzalud ti sve ostalo. E, samo sada imaš dvije opcije - možeš taj talent okružiti kreativnim trenerima koji znaju što rade, staviti ga u sistem i zaokružiti ga nekakvom filozofijom. Oblikovati njegov rast. Ili ga jednostavno možeš ostaviti sirovim, uz nadu da će s vremenom sve samo od sebe sjesti na svoje mjesto.

U povijesti NBA ne postoji momčad koja je osvojila naslov na ovaj potonji način. Boston je svojih 11 naslova s Russellom osvojio dijelom zato što su svake godine imali all-star petorku na rosteru, ali dijelom i zato što su imali sistem izgrađen na obrani i tranziciji. Knicksi su svoja jedina dva naslova osvojili uz fenomenalan roster krcat hall of fame talentom, ali i uz neprestano kretanje lopte u napadu za kojega je zaslužan bio Red Holzman. Portland je svoj jedini naslov osvojio s mladom momčadi koja je nadmašila sva očekivanja, ali nije na odmet bilo ni što su uz Waltona imali i izuzetan sistem Jacka Ramsaya koji je doslovno kopirao filozofiju Celticsa (obrana + tranzicija).

Jordan je bio Jordan i prije nego što je osvojio naslove, ali tek kada je Phil nametnuo nesebičnost u napadu i požrtvovnu obranu kao temelje identiteta (što je naučio od Holzmana u Knicksima) i tome još pridodao trokut Texa Wintera, počeli su stizati i trofeji.

Uglavnom, poanta je da su sve ove momčadi, da bi otišle do kraja, morale talent definirati stilom igre. Nije dovoljno imati pojedince koji će zabiti ili pojedince koji su u stanju igrati obranu, moraš imati momčad. Nije dovoljno imati samo srce i noge, treba imati i mozak. Sve ove momčadi odgovaraju formuli talent + sistem. Pitanje za svakoga NBA fana je stoga jednostavno - da li ovaj omjer imaju OKC i LAC? Ja ipak mislim da ne (i pri tome ne mislim na banalnu stvar poput kemije koja je i sama produkt uspješnog sistema, već baš na praktičnu primjenu nečijeg profesionalnog znanja).

Naravno, da ne bi bilo zabune, sam sistem bez talenta vam ne znači ništa. Ako imate sistem, a nemate talent, momčad s talentom će vas uvijek razbiti. Evo, primjer su Kingsi koji praktički cijelu sezonu igraju bez glave i repa, ali su svejedno uspjeli uhvatiti desetak pobjeda više od Magica ili Bobcatsa, momčadi za koje možete reći svašta, ali ne i da nemaju vodstvo (Vaughn i Dunlap su odradili fantastičan posao u definiranju igre i sistema, koliko god to teško bilo vidjeti golim okom ili pogledom na rezultat).

Zbog te važnosti talenta, OKC i Clippersi definitivno nisu bez šansi protiv Spursa koji ipak nemaju igrača klase Paula, Griffina, Duranta ili Westbrooka. Ali, nisu favoriti kakvi bi bili da imaju do kraja definiran stil igre. I to je još jedan od razloga zašto je Heat naizgled za klasu iznad svih - ne samo što imaju talent koji se može mjeriti sa svim ostalima, točnije iznad svih je ostalih, već imaju i identitet u kojem uživaju.

Uvijek se sjetim poteza Dumarsa kada je hladnokrvno maknuo Carlislea i za trenera postavio Larrya Browna. Rick je godinama kasnije osvojio svoj zasluženi naslov, a i već tada je bilo jasno kako se radi o trenerskom genijalcu koji je udario temelje Pacersima i Pistonsima prije nego je donio u Dallas potrebni sistem i tako zaokružio postojeći talent (još jedan sjajan primjer - mislite da bi Mavsi ikada postali prvaci s Averyem Johnsonom, a bez zone i Carlisleove filozofije?). Međutim, dok se Rick tada još uvijek tražio, Larry je točno znao što treba poduzeti kako bi preko noći učinio Detroit boljom momčadi. I donio im taj naslov.

Za Brooksa još nije kasno. Kolikog god tvrdoglav bio, ne može mu se osporiti da je mlade snage Oklahome pretvorio u šljakere koji su itekako svjesni da bez rada neće postići ništa. Ono, ostane li dovoljno dugo na klupi, možda se zalomi nekakav prozor u kojem bi Thunder ipak otišao do kraja bez značajnijih promjena u stilu igre (tipa, još par sezona da Durant dodatno sazrije kao all-round igrač, plus raspad Heata u iduće dvije godine zbog poreza na luksuz). Međutim, u slučaju Clippersa, toplo se nadam da će Paul u novom ugovoru imati klauzulu koja traži novog trenera kako bi u idućih 4-5 godina ipak dali ovom sirovom potencijalu nekakav viši smisao jer ovo uglavnom bezglavo jurcanje monstruma kao što su Griffin i Jordan po parketu u iščekivanju Paulovog dodavanja, koliko god da je spektakularno (uostalom, kao i Westbrookovi i Durantovi juriši), već pomalo iritira.

2. HEAT 59.93

Obzirom da su prvu trećinu sezone imali jednu od 10 najgorih obrana lige, njihov skok u top 10 u obrambenoj učinkovitosti time je još impresivniji. Kako su u drugom dijelu sezonu praktički na lanjskom nivou (prošlu su godinu završili kao top 5 obrana) i da su u završnicama utakmica u stanju ubaciti u šampionsku brzinu što je posebice vidljivo u igri u obrani, ispada kako Heat ispunjava čak i one osnovne preduvjete za lov na naslov – top 10 su u oba segmenta igre. Ironija je u tome da su ipak bitno drugačiji nego lani, ali ne na način na koji smo to mislili veći dio sezone. Naime, vrativši obranu na staru razinu izbrisali su najveći minus, dok su istovremeno napad podigli na suludu visinu na kojoj ga drže tijekom cijele sezone – ako je netko zaboravio, Heat je lani bio tek 8. napad lige, dok su sada broj jedan ukupno (preskočili su Oklahomu koju je mjesec dana lošije igre izbacio s vrha), a šuterski su ionako uvjerljivo prvi cijelu godinu.

Dakle, ako je obrana ostala na mjestu u odnosu na lani, ispada kako je glavna promjena u tome što je ovogodišnji Miami jednostavno puno bolja napadačka momčad od lanjske, razlog za što leži u pronalasku identiteta (niska postava) i novoj rotaciji (praktički su dali minute Joela Anthonya Rayu Allenu). Trebalo im je dosta da nauče igrati obranu jer ovakva raspodjela minuta u top 8 rotaciji ipak je veliki šok za svaki sistem, ali Spoelstra i društvo nekako su i ovo zakrpali (luda hrabrost Spoelstre izgleda da će se samo tako isplatiti jer je uspio poboljšati momčad koja je osvojila naslov - usporedite ovo s onim što rade Brooks ili Del Negro).

Praktički, Heat je bolji u obrani trice (veliki problem lani) i jednako dobro brane reket (zanimljivo, čak ni u golim stop brojkama poput blokada nisu pali jer su Wade i James debelo iznad prosjeka po blokadama za svoje pozicije), tako da im je jedini minus u odnosu na prošlogodišnje izdanje - skok. Međutim, on im nikada i nije bio jača strana, a ionako sve dodatne napade koje daju protivniku u napadačkom skoku (a što mogu iskoristiti samo momčadi poput Pacersa i Grizzliesa), nadoknade krađom lopte (tu su i dalje fantastični, pogotovo od kada Jamesa opet više koriste na perimetru).

Dakle, malo slabija obrana + puno bolji napad = obrana naslova? Mislim da im samo ozbiljna kalvarija (tipa ozljeda Wadea i Bosha u isto vrijeme) može predstavljati problem.

Još jedan veliki plus je ždrijeb – ostane li raspored ovakav do kraja, ispada kako bi Heat do finala Istoka trebao izbjeći momčadi poput Bullsa i Pacersa koje mu puno slabije leže od Hawksa ili Netsa, odnosno vrlo lako bi ih mogao izbjeći i uopće (nije nemoguće da Knicksi izbace Pacerse u polufinalu). Nakon šetnje protiv Bucksa čeka ih pobjednik trenutnog troboja između Netsa, Bullsa i Hawksa. Protiv Bullsa bi se polufinala serija ipak možda malo produžila, ali teško da bi se radilo o ozbiljnijoj prijetnji, dok su Netsi i Hawksi osuđeni na ulogu promatrača.

S druge strane, budu li Bullsi šesti, to znači da će i drugi i treći nositelj imati itekako težak posao u prvoj rundi jer su i Boston i Chicago momčadi sposobne igrati playoff košarku i tako namučiti Pacerse i Knickse. Obzirom na količinu ozljeda teško da su u stanju napraviti iznenađenje, ali odvući seriju u 7 utakmica? Apsolutno. Što bi samo dodatno izmorilo Knickse i Pacerse, koji bi nakon međusobnog klanja, koje bi također trebalo ići do sedam, išli na odmorni i spremni Miami.

3. SPURS 59.39

Manu ne samo da je stalno ozljeđen, nego čak i u onim utakmicama dok je u rotaciji igra ispod razine na koju smo navikli. Obzirom na godine i pad učinka, nije nemoguće pretpostaviti da možda više nikada nećemo vidjeti old school Manua, a bez njega, žao mi je, ali nema ni Spursa. Tony je digao šuterski dio igre, ali, ako nema Manua da mu olakša život, on sam ne može dobiti Oklahomu. Timmy je sjajan, ali Timmy je sjajan za penzionera – njegova post up košarka koliko god da je učinkovita, nije dovoljna protiv Oklahome ili Miamia koji su u stanju ubrzati igru i raširiti reket. Green i Leonard pak nisu u stanju sakriti sve ove probleme, a niti to može bilo koji Popov zahvat.

Uostalom, nedavna tekma protiv Oklahome je najbolji pokazatelj. Pop je utakmicu ranije odmarao Timmya i Leonarda baš da vidi u kolikoj mjeri su u stanju u ovom trenutku suprotstaviti se Thunderu i to nije izgledalo dobro – Parker nije ni blizu forme života koju je imao prije ozljede zgloba (plus trenutno ga muče i koljena), a sudar svjetova je bio očit u stilu igre – dok su Spursi usporili ritam ne bi li Duncan odradio svoje u postu, Oklahoma je jednostavno letjela po parketu.

Ovo je ogroman problem za Popa – Spursi su inače zadnjih godina ubrzali igru kako bi pasovima i šutom iz vana raznijeli protivnika, ali takav stil im ne pomaže protiv Oklahome. Međutim, ne pomaže im ni kada pokušaju usporiti jer tek tada su nigdje – Oklahomu ne mogu zaustaviti ni pod razno zbog nepokretnih visokih, a sami zabijaju još manje čim uspore igru i krenu forsirati košarku kroz post.

Jednostavno, bez Manua je razlika u talentu prevelika, a dodaj još i Parkera izvan forme i očito je kako je Oklahomin napad previše jak. Obrane su možda identične na papiru, međutim Spursi muku muče s momčadima koje su sjajne s poludistance, a Oklahoma je tu čak za 2% bolja od Bostona koji poslovično živi od dugih dvica (Boston puca 47% s lakta, OKC čak 49% i nitko drugi u ligi im nije ni blizu). Pop je napravio sve da zatvori reket i da čuva tricu, što im je obranu diglo u top 5, ali ne može sakriti manjak brzine kod svojih visokih koji jednostavno ne mogu pratiti ni Ibaku na perimetru, a kamoli Duranta (iz istog razloga je i Boston tolika muka najboljoj obrani lige, onoj Pacersa – u ligi u kojoj se sve manje pucaju duge dvice, momčad poput Celticsa u stanju je biti ozbiljan problem za prilagodbu).

4. CLIPPERS 59.20

Da ne ponavljam teze rečene u ranijem djelu posta ispod Oklahome, ponovit ću samo formulu:

sistem + talent = naslov

sistem - talent = lutrija

talent - sistem = Clippersi

Kako ono Vinnie kaže, "all those names and all those stuff, flex, 7 seconds, spread, princeton... you just put the ball in the best player's hands". Mislim, s ovim drugim dijelom rečenice se slažemo svi, ali Vinniev je problem što ne shvaća da bi lopta u rukama najboljeg igrača bila još opasnija da on kao trener zna što svi to pojmovi znače i da je ih je u stanju ugraditi u igru momčadi. CP3 je najbolji playmaker u ligi, ali još lani smo vidjeli što se dogodi kada ga protivnik zaustavi u playoffu, a ove sezone smo se podsjetili što se dogodi kada ga uspori ozljeda. Clippersi u drugoj polovici godine nisu momčad iz prvog djela sezone samo zato što se Paul ozljedio i što bez njega u idealnoj formi ne postoji zaštitna mreža zvana sistem na koju bi se igra i igrači mogli dočekati.

5. NUGGETS 58.23

Taman su ušli u najbolju formu sezone i ostvarili niz sjajnih pobjeda na strani koji ih je napunio samopouzdanjem (do jučer je bilo nezamislivo da pobjede u Oklahomi), a onda su ih uništile ozljede Lawsona i Gallinaria. Gallinari je gotov za sezonu, a ni Lawson nije u puno boljoj situaciji - čim su u pitanju problemi sa stopalom, točnije s plantarnim fašistima, stvari obično ne završe dobro (pogotovo ako ste play koji živi od brzine).

Lawsona muči stopalo, Gallinari trenutno nema koljeno, a bez idealne forme nemoguće je igrati košarku na najvišoj razini. Denver ima dubinu da sakrije slabiji učinak jednoga i izostanak drugoga, ali ne i da ga u potpunosti nadoknadi, što im šanse za iznenađenjem u doigravanju čini značajno umanjenima (u borbi za treću poziciju pomoći će im činjenica da, ako dođe do egala i sve tri momčadi budu imale jednaki broj pobjeda, Denver ima prednost u međusobnim dvobojima, 3-1 protiv Memphisa, odnosno 2-1 protiv Clippersa).

Uglavnom, prava je tragedija što nećemo gledati Galloa u njegovoj "milky way Paul Pierce" verziji, jer čovjek je bio u takvom ritmu da eksplozija u playoffu i dizanje na all-star razinu ne bi bili nikakvo iznenađenje. Denver usprkos svoj širini neće ovako nešto moći nadoknaditi – on je bio i prva opcija, ali ujedno i jedina šansa da se napravi korak naprijed jer čovjek ima talenta za nositi napad na svojim leđima. Sada dolazi do tektonskih pomaka koji će oslabiti klupu, ali i učinkovitost. Pogotovo jer je, uz sve ostalo, Gallo bio i najbolji šuter i od njegovih trica ovisila je cijela ravnoteža u napadu – tko će sada preuzeti sav onaj volumen ispaljenih projektila s perimetra? Chandler? Brewer? Iggy? Mislim, ja ih nisam ozbiljno smatrao za prijetnju ni ranije, iskreno sumnjam da bi i s Gallom u formi života prešli preko Memphisa ili Clippersa, a sada sam, blago rečeno, skeptičan.

6. PACERS 57.41

Zadnjih mjesec dana napravili su popriličan iskorak u napadu, prvenstveno zbog toga što je Hibbert konačno počeo nešto zabijati i time im donio potreban balans. Imali su cijeli niz sjajnih pobjeda u ovom periodu nakon all-stara, ali kao i sve drugo i one su prije svega rezultat fantastične obrane. Dakle, limiti i dalje ostaju, ali ako ijedna momčad na Istoku ima dovoljno srca i fizičke moći da namuči Heat, onda su to oni. Ali, dobiti 4 od 7? Postoji cijeli niz razloga zašto je to praktički nemoguće, ali njih ostavimo za najavu playoffa.

7. GRIZZLIES 57.22

Lionel Hollins je dobar trener, ali nešto mi govori da ga dogodine nećemo gledati na klupi Memphisa. Nije stvar samo u tome što je u prvim danima nove uprave došao u sukob s novim, više analitičkim, smjerom kojega njeguju novi šefovi, već i to što je praktički jedini član momčadi koji je izrazio žaljenje za odlaskom Gaya. Nakon što su Gasol, Randolph i Conley ispod glasa poručili kako im Rudy baš i neće nedostajati, kapetan Allen bio je jasan i glasan - protekla sezona i pol s Gayom bila je izgubljena, danas smo konačno opet ona ista momčad koja je pobijedila Spurse i prijetila Oklahomi u playoffu prije dvije godine. Kako je Hollins upravo bio najglasniji pobornik ideje da Gay bude prva napadačka opcija i kako je upravo on taj koji je odgovoran za stil igre koji je dovodio do toga da Gay ima više lopti u ključnim utakmicama od Zacha i Marca zajedno, nekako mi se čini da se nitko neće previše buniti ako mu ne ponude novi ugovor. Pogotovo ako opet ne prođu Clipperse - za lanjski poraz trenutno je krivac Gay, a za eventualni novi svakako će većina krivnje pasti na Hollinsa.

8. KNICKS 57.02

Carmelo se pretvorio isključivo u skok-šutera, a ta evolucija vrhunac je imala protiv Heata kada osim 4 iznuđena prekršaja doslovno nije uzeo šut iz reketa ili na obruču (i svejedno je zabio 50, što je pomalo blesavo). U ovih 11 pobjeda u nizu u kojima je sudjelovao (nije igrao u prvoj tekmi ovog sjajnog niza od 12 pobjeda) zabio je 39 šuteva iz reketa što hoće reći da je veliku većinu šuteva uzeo iz vana. Od dolaska u Knickse ovaj trend je sve očitiji (uzima čak 3 pokušaja manje u reketu nego u Denveru, što je promjena u stilu igre skoro ravna onoj koju je prošao Kobe, čak i drastičnija obzirom da Kobe kao izliku ima kilometražu i gubitak eksplozivnosti, dok je kod Mela problem isključivo u sitnim ozljedama i zaljubljenosti u skok-šut).

Poanta svega ovoga je da bez stalnog pritiska na obranu nema kvalitetnog napada u playoffu, a Knicksi praktički nemaju druge kreatore iz ulaza osim Mela i Smitha. Pošto su obojica skloniji uzeti šut preko ruke nego ići na ulaz, to neće biti dovoljno. Još veći problem je obrana - Knicksi imaju najslabiju obranu protivničkog šuta od svih playoff momčadi (čak i od Rocketsa) – uzalud im kontrolirani ritam utakmice (što ostvaruju obrambenim skokom i činjenicom da nikada ne gube lopte) kada protivniku dodatni pokušaji koje donose skok u napadu i ukradene ionako ne trebaju dok god puca iznad 50% iz igre.

Ako ništa drugo, Melo ima ogromne šanse izboriti se za titulu prvog strijelca lige. Činjenica da se i on i Durant stvarno trude oko ovoga (što je vidljivo iz šuteva koje uzimaju zadnjih dana, šuteva koje posebice Durant nikada ne bi uzeo u normalnim okolnostima) jasno govori zašto još nisu na razini Jamesa koji je potpuno sazrio i kao košarkaš i kao osoba - dok ne ostave ova sitna zadovoljstva ega sa strane i ne razviju svijest o tome što je stvarno bitno, James će imati prednost u broju naslova. Ili su možda obojica svjesni da su u tom dvoboju ionako poraženi pa barem pokušavaju uzeti ove mrvice koje im preostaju.

9. ROCKETS 56.65

McHale će se boriti za titulu trenera godine, Harden za mjesto u prvoj petorci, a u međuvremenu se treba boriti za šesto mjesto kako bi si dali šansu protiv Nuggetsa jer je protiv Oklahome ili Spursa neće imati - i jedna i druga momčad itekako su uspješne u branjenju trice, ali još su bolje u obrani reketa (manje koševa na obruču od njih primaju samo Pacersi i Nuggetsi, a ako se netko pita zašto su Nuggetsi usprkos dobroj zaštiti obruča problematični u obrani, razlog je što za razliku od svih ovih ostalih dežurnih krivaca za kvalitetnu obranu nikako nisu uspjeli shvatiti kako se istovremeno rotirati prema perimetru - od njih su više trica primili samo Bobcatsi).

10. LAKERS 54.55

Lakersi su ove godine momčad s najvišim omjerom slobodnih i pokušaja iz igre, što je razumljivo obzirom na količinu batina koju trpi Dwight (više puta na liniji od njega su ove sezone bili samo Durant i Harden, a sjajan podatak je onaj prikazan na utakmici protiv Clippersa - Dwight je samo ove sezone promašio više slobodnih nego što ih je jedan Nash fulao u cijeloj karijeri). Također, Lakersi su ujedno i momčad protiv koje je svirano uvjerljivo najmanje prekršaja, što je također donekle razumljivo obzirom da im je trener Mike D'Antoni koji je svoju filozofiju izbjegavanja fauliranja uspješno primijenio i u Knicksima i u Sunsima (obje momčadi su uredno bile na dnu što se broja prekršaja tiče). Sve je to dio njegova vjerovanja u ritam igre, odnosno da je važnije brzo izvesti loptu nakon primljenog koša i pokušati odigrati polu-kontru, nego zaustaviti igru i sat radi slobodnih i sve je to OK. Ali, bez obzira na sve ove olakotne okolnosti, nemoguće je objektivno gledati utakmice i ne uočiti pomoć koju u lovu na playoff Lakersi dobivaju od sudaca. Kao da nije dovoljno što imaju Dwighta i Kobea, ljudi u sivome kao zvijezde tretiraju čak i Jamisona ili Blakea, a da ne govorim o perverziji od neki dan kada je nekim čudom Memphis pucao "čak" 7 slobodnih. Mislim, svaka čast Dwightu na trudu koji ulaže u to da Lakersi ipak uđu u playoff, ali, s poštenim suđenjem, čovjek ne bi ni jednu utakmicu ostao u igri duže od treće četvrtine.

11. NETS 54.22

Hibbertovo oživljavanje je ništa prema onome kako Deron igra od kada je nakon all-stara počeo primati inekcije u oštećene zglobove – čovjek na trenutke podsjeća na onog starog, a uspio je čak i jednom zakucati! Pitanje je koliko će ovakav presing naštetiti u budućnosti, ali s Deronom blizu all-star forme, Netsi su svakako sposobni izboriti drugi krug playoffa. Šteta jedino što ne postoje lijekovi koji bi oživili Johnsona i Wallacea - bez da ovaj dvojac igra barem približno životnoj formi (dvojac koji im inače ždere više od pola salary capa), nemaju šanse pružiti ozbiljniji otpor Heatu (ako uopće dođu do druge runde - Chicago ima 3-1 ove sezone protiv njih, a s Hawksima su na 2-2 uz negativnu koš razliku, tako da su daleko od favorita čak i u prvom krugu).

12. WARRIORS 54.06

U sjeni svih mogućih trka, ona između Warriorsa i Rocketsa postaje sve zanimljivija. Zbog problema Nuggetsa s ozljedama, biti šesti na Zapadu više nije mala stvar, već potencijalna razlika između šanse za polufinalem i brze smrti u prvom krugu od ruke Spursa ili Thundera. Golden State trenutno ima utakmicu prednosti, što bi se moglo pokazati ključnim. Doduše, imaju i dosta teži raspored, ali nije nemoguće da do kraja ostvare score 3-2, što bi značilo da Houston mora dobiti 4 od 5 zadnjih susreta kako bi imali isti score (Rocketsi imaju prednost zbog 3-1 međusobnog odnosa u sezoni). Obzirom da Houston ima dva susreta protiv Sunsa i jedan protiv Kingsa do kraja, a i da im je u interesu igrati punom snagom kako bi dobili Nuggetse umjestu Thundera, nekako mi se čini da će Warriorsi ipak završiti kao sedmi.

13. BULLS 53.66

Thibo i službeno produžio na četiri godine s Bullsima, Rose samo što se nije vratio - ovo su vijesti koje bi inače natjerale pola Istoka da napuni gaće. Ne i ove godine, obzirom da su Noah i Gibson ozbiljno načeti, a da se Deng i Boozer osjećaju poput Paule Radcliff na kraju maratona.

14. JAZZ 53.51

Bitka s Lakersima se nastavlja, trenutno su u prednosti, a ono što može veseliti je da u njoj ključne uloge igraju Hayward i Favors. Najvažnije od svega, Hayward je konačno ove sezone počeo startati na svojoj prirodnoj poziciji trojke nakon što je sezonu počeo kao dvojka, odnosno nakon što je odrađivao ulogu šestog čovjeka. Greatest hits kompilacija trenerskih poteza Tyronea Corbina može slobodno stati rame uz rame s onom Eaglesa.

15. HAWKS 53.32

Obzirom da se broj ozljeđenih članova rotacije povećava iz dana u dan (Williams i Pachulia su otpali, Harris samo što nije zbog problema s palcem, što praktički znači da nemaju klupu pred playoff), a i da Horford i Korver svako malo uzimaju poštedu, pravo je čudo da se uopće drže u ovoj bitci za četvrto mjesto. Doduše, kako i koeficijent pokazuje, ovo je momčad u padu forme koju malo što može spasiti od ispadanja u prvom krugu.

16. CELTICS 52.64

Bez Garnetta obrana se raspala, ali čak ni u takvim okolnostima Milwaukee im nije ozbiljnije zaprijetio na sedmom mjestu. KG je dobio bitan period odmora, a vjerojatno će ga do kraja sezone dobiti i Pierce, kako bi što spremniji bili za obračun u prvom krugu. Nažalost, sve su manji izgledi da će na Pacerse, što im bitno smanjuju šanse (protiv Knicksa imaju 3-1 ove sezone uz brutalnu koš razliku), ali, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da srce prvaka nikada ne treba zanemarivati. Pierce i Garnett pobrinut će se da, ako već moraju poginuti, poginu sa stilom.

17. MAVS 52.63

Ispali su iz lova na osmo mjesto, ali još uvijek mogu uhvatiti sastanak s brijačem. Trebaju 3 pobjede u 5 zadnjih utakmica, a imaju čak 4 domaće tekme uz gostovanje u Big Easyu. Dakle, brade padaju.

18. BUCKS 52.27

Istok će nam izgleda još jednom dati playoff momčad s negativnim scoreom, što je već postala svojevrsna tradicija u zadnjih desetak godina. Da bi izbjegli postati dio folklora i svrstali se među one rijetke momčadi koje su i kao osme na Istoku imale pozitivan score, pa makar i onih neutralnih 41-41, morat će pobijediti u barem 4 od 6 utakmica koje ih čekaju. Od čega ih je 5 na strani, a ona doma je protiv Nuggetsa. Sretno s hvatanjem momentuma pred obračun s Heatom.

19. WOLVES 51.89

Rick Adelman je došao do 1000 pobjeda u karijeri, ali njegovo povratak dogodine ostaje otvoren. Dijelom i zbog obiteljskih problema, dijelom i zbog opće nesigurnosti koja vlada u klubu (ne samo da nitko ne zna što će se na ljeto dogoditi s pola rostera, već se ozbiljno šuška i o prodaji vlasničkog paketa). U gomili upitnika jedna je stvar sigurna - ugovor Brandona Roya za iduću godinu briše se iz salary capa bez penala jer čovjek nije došao ni blizu ispunjavanju potrebnih uvjeta da bi druga godina postala makar i djelomično garantirana.

20. RAPTORS 51.17

Kada sam proteklih dana slagao salary cap kockice za svaku momčad, najveći šok sam doživio kod Raptorsa koji su ne samo debelo iznad salary capa, već su i opasno blizu zone poreza (sve su šanse da će ga i platiti ne iskoriste li amnestiju barem na Kleizu). Dapače, da kojim slučajem dobiju top 3 pick kroz lutriju, a obzirom da su tim visokim pickovima garantirane rate od minimalno 3 milje za prvu godinu, ne samo da bi platili porez, već bi aktivirali i hard cap. Ovako će si moći priuštiti 3-4 veterana na minimalcu za popuniti roster, ali bez obzira na sve, Colangelo na ljeto ne smije imati posao u ligi. Kao što, ruku na srce, ni Toronto ne zaslužuje NBA klub dok je grad poput Seattlea bez njega.

Razlog zbog kojega će Raptorsi teško do all-star klase i zašto će im roster vječno biti krcat precijenjenim igračima (bilo da ih preplate sami kao što je slučaj s Fieldsom ili da ih dovedu preko tradea kao što je slučaj s Gayom) je jednostavan - u Kanadi su porezi na plaće duplo veći nego u bilo kojoj USA državi, što znači da se Toronto ne natječe samo s 29 drugih franšiza, već i vlastitom nepovoljnom situacijom. Nitko to neće osjetiti bolje od Gaya koji je prešao iz kluba u kojem nije bilo poreza (živio Tennessee) u klub u kojem će mu skoro 12% rate završiti u džepovima sistema. Eto i Colangelu idealne isprike - blame Canada!

21. WIZARDS 50.95

John Wall je ove sezone igrao u 43 utakmice od mogućih 66, što mu je bilo dovoljno da ostvari daleko najviše asista i pogođenih slobodnih u momčadi. To jasno govori zašto je napad Wizardsa bio grozan (nisu imali niti prosječnu slash & kick opciju), a po ovome se mogu mjeriti samo s jednom momčadi - Bullsima. Chicago sličnu kalvariju prolazi bez Rosea (bez glavnog kreatora brutalno im je pao broj asista), a obzirom na stil igre i ovisnost o fizikalijama, kao i na masu drugih detalja (oba su Caliparievi playevi, oba su imala ozbiljne ozljede, oba su upitni šuteri i oba su često osporavana jer su prvenstveno strijelci, a tek zatim playmakeri), izgleda da su ovih dvoje osuđeni jedan na drugoga (plus, gledajući način na koji se Wizardsi krcaju pod košem i kako se baziraju na čvrstoj obrani, sve se čini kako su upravo Bullse izabrali za primjer koji će slijediti).

Držite oko na Wallu dogodine jer Rose je dvije godine stariji, a eksplodirao je u svojoj trećoj sezoni, dok su ga u četvrtoj već usporile ozljede. Wall je pak propustio dobar dio treće, što znači da bi u četvrtoj, bude li zdrav, mogao eksplodirati u Roseovom stilu. Nema šanse da se kladim protiv njega dogodine zbog izuzetne sličnosti u igri između ove dvojice, a ponovi li išta slično Roseovim igrama iz MVP sezone (25 koševa, 8 asista, 3 ukradene i sjajan učinak u obrani), Wizardsi bi mogli u playoff, nadam se i na Bullse - dvoboji ovakva dva talenta/čuda prirode trebali bi biti sastavni dio lige cijeli niz godina i tako donijeti malo sjaja na ovaj brutalno prosječan Istok.

22. BLAZERS 50.94

Više minuta od Damiana Lillarda ove sezone odigrao je samo jedan čovjek - Kevin Durant. To je podatak jednako lud (ako ne i luđi) od onoga da je ove sezone Asik skupio najviše skokova, a Vasquez podijelio najviše asista. Mislim, nije uopće sporno da je Davis veći potencijal, ali kako itko ozbiljan može pogledati ovaj podatak, pa zatim Lillardovu solidnu produkciju, i ne dati mu nagradu za rookiea godine?

23. SIXERS 50.77

Holidayeva 2-24 partija (uz jedno, ponavljam, 1 slobodno bacanje, što cijelu stvar čini još gorom) najgora je šuterska partija u modernoj povijesti NBA (dakle, od ograničenja napada na 24 sekunde) za čovjeka koji je uzeo toliki broj šuteva. Naravno, radi se o jednoj večeri u jednoj nebitnoj utakmici i ne treba iz toga raditi veliku priču (osim ako ne pripadate taboru koji misli da je Holiday stvarno all-star klasa – tada se ozbiljno trebate zamisliti nad sobom), Jrue je solidan mladi bek koji igra u očajnom kontekstu. Međutim, ovaj podatak o jednom slobodnom bacanju je puno, puno veći problem za Sixerse – njima fali franšizni igrač, to nije sporno, ali kako je Holiday u cijeloj svojoj karijeri do sada potvrdio da je isključivo skok-šuter, izgleda da će osim prve opcije morati nabaviti barem još i drugu, ako ne i treću. Nešto mi govori da ćemo idućih 4-5 godina Sixerse često gledati u lutriji.

24. HORNETS 50.73

U zadnjih 8 utakmica Gordon je zabio 47 slobodnih bacanja, a znate kada mu je zadnji put tako nešto pošlo za rukom u nizu od 8 susreta? U prosincu 2010. u dresu Clippersa. Iako je ovaj Gordon daleko od spremnog, ovakvi pokazatelji jasno govore zašto su mu Hornetsi dali max ugovor i zašto su strpljivi (dodatni plus je što mu je sve ovo pošlo za rukom usprkos limitiranoj minutaži). Nakon ljeta odmora, čovjek će izgleda konačno biti spreman opravdati očekivanja u stilu Stepha Currya ove sezone.

25. KINGS 49.48

I dok Cousins niže suspenziju za suspenzijom, skupina iz Sacramenta je uspjela ligi ponuditi dovoljno dobru ponudu koja anulira svu prednost koju je Seattle do sada imao. Kako liga i dalje odbija svaku pomisao na proširenje, bit će zanimljivo vidjeti kako će riješiti ovu situaciju u kojoj je očito da postoje dva tržišta i dvije vlasničke strukture sposobne podržavati NBA franšizu. Drugim riječima, ako će jedna od njih ostati kratkih rukava, do kada će čekati novu priliku i tko je uopće sljedeći na tapetu za relokaciju (za sada se tek Wolvesi spominju kao klub koji bi mogao mijenjati vlasnika, ali ne i grad).

26. CAVS 49.41

Irving možda još nije all-round kao igrač, ali je zato all-round kada su ozljede u pitanju. Lom stopala, lom šake, lom prsta, lom čeljusti, isčašeno rame, istegnuće koljena, potres mozga. U tri sezone (jedna na Dukeu, dvije u NBA) zahvaljujući ovom "talentu" odigrao je 114 od 178 mogućih utakmica. Mislim, nije da se radi o ozljedama koje usporavaju karijeru ili postotku koji bi trebao brinuti, ali momak definitivno nije Russ Westbrook.

27. PISTONS 49.18

Razlog zašto u zadnja dva tjedna sezone ipak treba držati oko na njima - Drummond i Monroe konačno su dobili priliku igrati zajedno duže od par minuta po utakmici, dakle prvi put ove sezone imamo prilike gledati u akciji dvojac budućnosti. Za sada to baš i ne izgleda sjajno, a razlog tome su dva ogromna felera u igri jednog i drugog - ne mogu zabiti šut s vrha reketa da se postave na glavu. Ovo je nešto što će morati riješiti preko ljeta jer inače nema šanse da budu dio istog, kamoli kvalitetnog napada.

28. SUNS 48.08

Nagradu za najbolje tankiranje u sezoni 2012/2013 dobivaju... Sunsi! Svaka čast jer već sam iskreno počeo sumnjati da su Sarver i kompanija išta u stanju odraditi kako treba.

29. MAGIC 47.16

Marcus Smart je svakim danom/porazom sve bliži, a samim time je sve veća i mogućnost da ih dogodine češće gledam na league passu. Smart-Harkless-Nicholson-Vucevic, kombinacija koja zvuči kao solidna jezgra za iduću sezonu, a ostati će im još 10-ak milja za potpis nekog mladog igrača kao eventualnog pojačanja. Ipak, tek u ljeto 2014. nastaje potpuni kaos - osim što će imati još jedan visoki pick u jednom od naj-jačih draftova ikada (svakako najboljem još od 2003. ako su stvarno točne prognoze o ovoj novoj klasi srednjoškolaca koja dolazi), na raspolaganju će im biti i nekih 20 milja prostora na salary capu (bye bye Turkoglu i Nelson) koji bi mogli biti itekako primamljivi nekome od imena koja će se naći na tržištu (a znamo da se Orlando zbog poreza i klime može nositi sa svakim tržištem osim naravno Los Angelesom i New Yorkom).

30. CATS 44.97

Dok je Magic u par sezona u stanju udariti temelje novoj sjajnoj generaciji, prognozirati nešto slično Bobcatsima jednostavno je nemoguće dok ne vidimo kako će draftati i kako će potrošiti ovih 12-15 milja koje će im ostati na raspolaganju ovog ljeta. Bez prave mlade jezgre uzalud im sav prostor koji će imati za dvije sezone - nijedan ozbiljan slobodan igrač neće doći u momčad koja tek treba napraviti prvi korak ka relevantnosti.

17Mar/1312

THE RANKINGS, WEEK 19.

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je u tijeku najluđi dio ludog ožujka koji će kulminirati idućeg vikenda s prva dva kruga NCAA turnira (dokazano zabavnije čak i od završnice u kojoj ostane 16 najboljih, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemoguće količine utakmica koje se igraju tijekom ta četiri dana), nema previše vremena za gledati NBA utakmice. Naravno, to što će idućih desetak dana fokus biti usmjeren isključivo na NCAA košarku ne znači da se kroz rankingse ne možemo pozabaviti i najdražom ligom.

Tako ćemo kroz preostala tri tjedna u ožujku, uz standardno praćenje razine igre kroz 4 faktora, pokušati pronaći korelaciju između napadačkog i obrambenog učinka s kvalitetom na određenoj poziciji, odnosno koliko istine ima u vjerovanju da je za kvalitetnu obranu neophodan kvalitetan centar, a za napad kvalitetan playmaker.

Rezultati ovog eksperimenta poslužit će nam prije svega da u trećem tjednu istaknemo slabosti pojedine momčadi i odredimo pozicije koje bi trebali ojačati tijekom prijelaznog roka u skladu s mogućnostima koje im nude vlastiti salary cap i tržište.

Bitna novost je i uvođenje novog sistema tjednog bodovanja – umjesto dosadašnjeg gomilanja bodova baziranog na plasmanu u određenim kategorijama, pored svake momčadi bit će naveden koeficijent kvalitete. Naime, iako 4 faktora nisu ni zamišljena da budu savršen sistem (a nisu jer takav ne postoji), već prije svega pokazatelj forme (u čemu su, barem po meni, opravdala očekivanja), svakako mogu biti još precizniji.

Dosadašnji princip funkcionirao je tako da se uvijek isti broj bodova dodijeljivao momčadi ovisno o poziciji na kojoj bi se našla u određenoj kategoriji, čime se nije mogla dovoljno naglasiti kvaliteta Heata (najbolji efektivni postotak šuta), Thundera (najviše slobodnih bacanja) ili Nuggetsa i Grizzliesa (najviše napadačkih skokova), odnosno slabosti Raptorsa (najviše osobnih), Orlanda (najmanje ukradenih lopti) ili Sixersa (najmanje ubačenih slobodnih).

Prošli tjedan naveli smo primjer Oklahome koja je broj jedan po omjeru slobodnih i šuta iz igra (skoro jedno slobodno svaka tri pokušaja iz igre), što znači da zabijaju gomilu laganih koševa (Lakersi pucaju više slobodnih od njih, jasno je i zašto, ali Oklahoma ima uvjerljivo najbolji postotak realizacije slobodnih – jedini u ligi su momčadski iznad 80%), a to im pak omogućuje da imaju najbolji napad u ligi iako su šuterski slabiji i od Heata i od Spursa.

Uglavnom, rečeno je kako je razlika u učinku s linije između Thundera i drugih Lakersa veća nego između Lakersa i Bucksa koji su na 25. mjestu. Dosadašnji sistem bodovanja tu razliku nije uvažavao – Thunder bi kao prvi dobio 150 bodova, a Lakersi 145. Novi sistem koeficijenta sve će to ispraviti (prikazat će postojeću razliku u konačnom zbroju), makar to značilo nešto duže druženje s kalkulatorom.

Većih potresa u poretku neće biti jer je ovo sa slobodnima daleko najdrastičniji primjer na koji sam naišao (i koji ionako nije imao bitnog utjecaja obzirom da ta kategorija daje uvjerljivo najmanje bodova, manje čak i od snage rasporeda i koš razlike), ali svakako se radi o malom poboljšanju koje će još vjernije prenijeti odnos snaga u ligi.

A sada krenimo na temu prvog tjedna, a to je pronalaženje odgovora na pitanje postoji li povezanost između kvalitetnog napada i učinka s određenih pozicija. Odmah u startu moram reći da bi ova vježba bila puno uvjerljivija (a i još bih više u njoj uživao) kada bi na raspolaganju imao dovoljno vremena za izračunati IOR koji uključuje puno više podataka, ali ovom prilikom poslužit će nam i dobri stari PER (također, IOR uključuje i obranu i pokazao bi nam kompletnu sliku u jednom postu, bez potrebe za drugim tjednom).

Uglavnom, postupak je sljedeći – za početak odvajamo svih 30 momčadi u 3 kategorije po učinku u napadu (naravno, koristimo postignute poene po posjedu lopte i to na osnovu 100 napada kako bi eliminirali efekt stila igre). Deset najboljih svrstani su u iznadprosječne napade, deset srednjih u prosječne, a deset najgorih u ispodprosječne.

Nakon toga određujemo produkciju za svaku momčad po poziciji. Kako se prvi tjedan bavimo napadom, rezultati koje dobijemo imati će određenu težinu jer PER je stvarno odličan alat za ocjenu napadačkog učinka (idući tjedan s obranama rezultati neće biti ni približno relevantni jer su obrane prije svega odraz učinka momčadi u kojem, za razliku od napada, pojedinac ima manji značaj - ako netko nema šut, onda mu ništa što suigrač napravi ne može pomoći da zabije kreiranu šansu, ali, zato svatko s kondicijom može igrati obranu ovisno o stupnju pripreme, želje i kvalitete sistema kojega je dio).

Dakle, od 1 do 30 rangiramo produkciju koju svaka momčad dobiva s određene pozicije, nakon čega dobivene podatke također dijelimo u iznadprosječni, prosječni i ispodprosječni učinak (naravno, svi podatci su dostupni na 82.games.com i ovo uopće nije toliko naporno kao što zvuči). Uostalom, tu su vam i tablice u kojima je vidljiv odnos snaga (uz napomenu kako je kod istog PER učinka prednost dobila ona momčad koja ima bolji ukupan napadački učinak - nekakva pravila moramo odrediti).

Iako tablice same po sebi možda nisu jasne (za mene je Paint i dalje vrhunac grafičke obrade podataka), podatci u njima govore više od ikakvih riječi.

TABLICA 1. - PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG NAPADAČKOG UČINKA (ORTG) PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

POINT GUARDS

Prvo, razjasnimo kako playmaker može biti svatko bez obzira na ulogu na parketu - niski bek koji prenosi loptu iz faze obrane u fazu napada, a kojega iz navike nazivamo playmakerom, primarno organizira napade i čuva loptu, a tek zatim napada srce obrane kako bi kreirao. Naravno da nije na odmet imati sjajnog strijelca, šutera i asistenta na ovoj poziciji, ali sudeći po ovom testu to nije garancija nikakvog uspjeha – 3 od 10 momčadi koje imaju iznadprosječni napadački doprinos playmakera ima ispodprosječne napade (Celtics, Cats, Bucks).

Četiri vrhunska napada imaju top 10 doprinose playmakera i to su redom Clippersi, Spursi, Nuggetsi i Thunder. Ujedno se radi o momčadima koje su itekako dobro potkovane na svim pozicijama i koje osim Paula, Parkera, Lawsona i Westbrooka imaju i više nego dovoljan broj napadačkih opcija - kao što i tablica broj 2. kaže, Nuggetsi su top 10 na svih 5 pozicija, Clippersi i Thunder na 4 od 5, a Spursi na 3 od 5 i svi imaju barem po jednog bočnog i jednog visokog u top 10.

Također, zanimljivo je uočiti da je samo Paul među ovom trojkom tip igrača kojega možemo okarakterizirati kao klasičnog playmakera koji kontrolira ritam igre i prvenstveno je razigravač, a tek zatim strijelac – i Russ i Tony i Ty svojim momčadima puno su važniji kao napadačke opcije koje daju ritam zabijanjem koševa i stalnim ulazima, a tek zatim organizacijom napada.

Playevi su se tako gotovo simetrično raspodijelili po svim kategorijama – u svih 9 mogućih imamo najmanje po 3, ali nigdje više od po 4 momčadi, što jasno govori da nema nikakve ozbiljnije korelacije između ukupnog učinka i ove pozicije.

Uostalom, to potvrđuje i podatak da su čak 4 od 10 najboljih napada u ligi osuđeni na ispodprosječnu produkciju s jedinice i da im to ni najmanje ne smeta – Lakersi, Heat, Jazz i Rocketsi. Lakersi su jednu trećinu sezone igrali bez Nasha, drugu trećinu je Nash hvatao formu, a treću se pretvorio u spot-up šutera, ali sve to im nije smetalo jer imaju Kobea na boku da kreira za sebe i druge. Heat također nema nikakvih problema s tim da je Chalmers praktički 3&D opcija (a i to od dana do dana) dok god imaju Jamesa u ulozi playmakera.

Jazz je nakon Heata dobio uvjerljivo najmanje od svojih jedinica jer u toj roli koriste combo-beka s klupe (koji je uz to još bio i ozljeđen) i dva igrača koja su odavno trebala biti u mirovini, ali sve nadoknađuju izuzetnom igrom kroz post gdje se nalaze njihova dva ponajbolja kreatora (mislim da već pogađate kako će za dva tjedna uz potrebe Jazza u tržnici prije svega biti istaknuto kako je vrijeme da konačno dovedu playa koji zaslužuje biti starter u NBA).

Dakle, možemo zaključiti kako oko najnižeg igrača na parketu, bez obzira na njegovu brzinu i sposobnosti, ne možemo sa sigurnošću graditi vrhunski napad - on je apsolutno neophodan kao asistent i kreator, posebice zbog toga što je ulaz u sredinu osnova igre koja pokreće svaku drugu aktivnost, ali pravu razliku u kvaliteti napada čine ostale pozicije.

Dijelom je to svakako tako zbog činjenice da solidnih playmakera ima koliko hoćete i da nova pravila omogućuju zabijanje koševa svakome tko dovoljno često kontrolira loptu. Dijelom je u pitanju i evolucija – igrača ispod i oko 190 cm ima uvjerljivo najviše, kroz odrastanje su puno manje šanse da će im netko uzeti loptu iz ruke i gurnuti ih u neku drugu rolu, a tu je i činjenica da kroz karijeru moraju preskočiti puno više prepreka nego oni koji su po defaultu fizikalijama osuđeni na košarku (ranije dosežu igračku, ali i emotivnu zrelost).

Tako da ovo nije nikakva osuda pozicije playa već čista konstatacija kako bi, osim ako nije u pitanju vanserijski talent poput Paula ili svemirac poput Westbrooka, franšizama prilikom planiranja puno bolje bilo fokusirati se na pronalazak bočnih i visokih igrača jer prvog beka je ne samo najlakše pronaći zbog ogromne ponude, već on i ne mora biti ništa posebno da bi zaokružio vašu udarnu rotaciju.

SHOOTING GUARDS

Ovdje su povratne informacije nešto zahvalnije. Naravno da nije nikakvo čudo da su momčadi koje imaju Bryanta, Wadea i Hardena, dakle tri top beka-šutera, po napadačkom učinku u top 10. Ta trojica ionako su iznad ovakve klasifikacije, radi se o all-round klasama koje nose i šuterski i playmakerski teret (a Wade odrađuje i stopersku rolu). Ne, ono što je puno zanimljivije primijetiti je da se među top 10 napadima nije našao ni jedan koji nema barem prosječnu produkciju s dvojke, odnosno da se među 10 najgorih našao samo jedan koji ima iznadprosječnu produkciju s dvojke (Bobcatsi – ako se netko pita zašto su Bobcatsi ovako učinkoviti, razlog leži u čestom korištenju niskog bekovskog para Walker – Sessions koji nema problema s realizacijom, vrlo dobrim napadačkim partijama Geralda Hendersona nakon povratka od ozljede, izuzetnoj kvaliteti u iznuđivanju slobodnih i realizaciji koju imaju sva trojica, a tu je i, kao zadnji, ali ne i najmanje važni razlog, standardno odlična tricaška godina Bena Gordona).

Čak 7 iznadprosječnih napada ima iznadprosječnu produkciju s dvojke, odnosno 5 ispodprosječnih napada ima ispodprosječnu produkciju s dvojke. To je dobar pokazatelj da ne možete imati kvalitetan napad bez poštenog beka-šutera, a slične tendencije iskazuju i rezultati dobiveni usporedbama niskih krila.

SMALL FORWARDS

Dobili smo gotovo identične rezultate kao i kod dvojki, što ujedno govori i o isprepletenosti ove dvije bočne pozicije. Postoje sistemi koji pojedince stavljaju u nešto drugačije uloge, postoje pojedinci koji nadvisuju sisteme, ali očito je kako je za vrhunski napad nužno potrebna doza kreacije i šuta s boka, bez obzira na poziciju. Pa tako opet imamo 7 vrhunskih napada s 7 ponajboljih produkcija – Clippers, Rockets, Lakers, Thunder, Nuggets, Heat i Jazz.

Još je bitnije istaknuti da su Celticsi jedan od 3 napada s iznadprosječnom produkcijom s trojke koji nije uspio momčad dići s ukupne ispodprosječne razine – iako su Pierce i Green druga najkvalitetnija rotacija u ligi na ovoj poziciji nakon onih koje koriste Oklahoma i Miami, nisu u stanju nadoknaditi mizeran napadački učinak koji Boston dobiva s pozicija dva i četiri. Preostala dva ovakva napada su Bullsi (kojima Deng i Butler nisu pomogli da isplivaju s napadačkog dna) i opet Bobcatsi (koji na ovoj poziciji kroz sezonu koriste cijeli odred igrača - novake Kidd-Gilchrista i Taylora u glavnim rolama uz epizode Hendersona, Gordona i Williamsa).

Također, slično kao i kod dvojki, ponavlja se situacija da imamo samo dva top 10 napada koji dobivaju ispodprosječan učinak s ove bočne pozicije, a to su Netsi i Knicksi. Momčadi koje pak imaju i najgore napade i najgoru produkciju s trojke su Detroit, Washington i Milwaukee.

Zaključak? Kvalitetan bočni strijelac i kreator, a pogotovo šuter, neophodan vam je ako mislite imati ozbiljan NBA napad. Ako imate dvije sjajne opcije na boku, tim bolje – to potvrđuje i podatak da čak 6 napada u top 10 imaju vrhunsku produkciju s obje bočne pozicije (Houston, Nuggets, Lakers, Clippers, Heat i Thunder), a samo Bobcatsi ne uspijevaju isplivati s dna iako imaju top 10 doprinos oba tipa swingmana, pa čak i playmakera (to vam valjda dovoljno govori koliko su loši njihovi visoki, ali i koliko je neophodna barem solidna opcija pod košem koja može zabiti zicer - visokima Bobcatsa kao da su amputirane obje ruke).

POWER FORWARDS

Postoji samo jedna momčad u NBA s iznadprosječnim krilnim centrom koja ima napad slabiji od prosjeka - Bullsi. Šest najboljih napada s šest najboljih rotacija na četvorki su Miami, Clippers, Denver, Knicks, Thunder i Jazz, a za njima ne zaostaju previše ni prosječni Pacersi, Hawksi i Hornetsi koji također dobivaju iznadprosječne partije od svojih četvorki (odlične vijesti za budućnost Hornetsa obzirom na minutažu Davisa, kao i za Smithove šanse ovoga ljeta da dobije max ugovor).

Iz ovoga se da zaključiti kako je all-star napadač pod košem gotovo garancija kvalitetnog napada, iako postoje i momčadi koje čak i bez takvoga uspijevaju imati top 10 napade. Tri su takve – Rocketsi, Spursi i Netsi u donjoj su trećini po onome što dobivaju od svojih četvorki. Međutim, lako je i uočiti zašto su Netsi i Spursi u stanju pokriti manjak produkcije s četvorke – zato što dobivaju daleko najviše od druge visoke pozicije. Spursi i Netsi imaju najbolji učinak u ligi na poziciji petice, dok Rocketsi svoje slabosti nadoknađuju run and gun stilom igre i činjenicom da imaju najproduktivniju rotaciju na bokovima (Harden, Parsons i Delfino prvi su među dvojkama, odnosno četvrti među trojkama).

Poruka je jasna - moguće je imati vrhunski napad bez rasnog playmakera na jedinici, ali bez rasnog visokog? Samo ako ste spremni koristiti se trikovima poput Houstona i nekada Dona Nelsona, trikovima koji donose rezultate na jednoj strani parketa, ali ujedno rezultiraju i ranim ispadanjem iz playoffa.

CENTERS

Ponavlja se omjer kao i kod četvorki - opet je 6 najboljih produkcija postalo dio top 10 napada (Lakersi, Spursi, Netsi, Jazz, Nuggetsi i Knicksi).

Samo je jedna iznadprosječna centarska rotacija dio lošeg napada – ona Pistonsa. Na drugoj strani imamo samo dva vrhunska napada s ispodprosječnim centarskim minutama (Rocketsi i Thunder – vidjeti Perkinsa ovdje nije nikakvo iznenađenje, dok Asik ionako svoju plaću prvenstveno zarađuje postavljanjem blokova i skakanjem).

Među najgorim napadima najmanju napadačku produkciju od svojih centara dobivaju očekivano Bobcatsi, Wizardsi i Sixersi te, neočekivano, Bullsi. Međutim, kada stvar staviš u kontekst ima smisla – Noah je odigrao 70% minuta na petici, a ostatak su dobili Gibson, Boozer i Mohammed, s tim da je Thibo u sredini najmanje koristio Gibsona čija pokretljivost mu je neophodna izvan reketa. Boozeru se pak kao centru napadački učinak prepolovi (manje šuteva s poludistance licem košu, više igre leđima), a Mohammed je mumificiran.

Također, činjenica da je Noah odigrao sjajnu sezonu ne znači da je postao napadačka opcija – čovjek i dalje ne može zabiti šut s poludistance, nema igru leđima, a brojke ne mistificiraju njegovu neospornu sposobnost razigravanja. Da, Bullsi bez Rosea moraju dio napada vrtiti kroz njega na vrhu posta, ali statistika ne zanemaruje činjenicu da povećani broj asista prati i nikada veći broj izgubljenih lopti, što itekako umanjuje značaj ovakvog stila igre.

I, što na kraju možemo izvući kao pouku? Pa, prvo da je puno lakše imati vrhunsku momčad ako imate all-star kvalitetu na boku i pod košem - to je nekakav minimum. All-star jedinica bez podrške top 10 četvorke ili petice ne garantira ništa, ali zato su all-star dvojka ili trojka u kombinaciji s top 10 visokim temelj na kojem možete graditi ozbiljnu momčad. Ako pak nemate unutar-van kombinaciju, onda će vam dva visoka ili dva bočna dati šansu da budete konkurentni (ne i više od toga) samo ako ste ih stavili u totalno originalni sistem koji nema veze s ostalim stilovima igre u ligi (run and gun Rocketsa bez šuta s poludistance, NCAA košarka Knicksa s malo napada, malo izgubljenih lopti i puno trica).

Poanta je da si tim bolji što imaš više top 10 pozicija. Dakle, tu ne otkrivamo nikakvu toplu vodu kada kažemo da je talent ispred svega i da ga nikada ne može biti viška. Međutim, kad sve uzmemo u obzir, ostaje nam jedna neosporna pouka u cijeloj priči - ako već nemaš prilike dočepati se klase kao što je Paul ili Westbrook, onda uvijek posegni za all-round igračem na boku ili rasnim visokim strijelcem. Bočni i visoki u stanju su odraditi posao prvog beka, ali on nije u stanju nadoknaditi njihove slabosti. Sigurno je sigurno.

CONTENDERS

1. THUNDER 58.62

Gaze redom nedoraslu konkurenciju, ali, ono što je puno važnije je da imaju po 2 poraza i od Spursa i od Heata. Za suprotstaviti se Miamiu trebat će im puno više od inspiracije, a prilika za osvetiti se Spursima stiže već 4. travnja. Ako ništa drugo, barem znaju da im Clippersi leže (3-0 ove sezone) - i jedni i drugi se oslanjaju više na improvizaciju nego na sistem, a tu prevagu odnosi Durant koji im zadnje dvije godine u prosjeku trpa 35 koševa i kojega teško mogu zaustaviti Butler, Barnes i Hill zajedno, kamoli 1 na 1. Također, bit će zanimljivo vidjeti ih u akciji za 4 dana protiv Memphisa u gostima - Grizzliesi trenutno drže 1-1 iako su oba puta gostovali, ali još se nisu imali prilike predstaviti pred Durantom i društvom u novom, no-Gay no-homo, izdanju.

2. HEAT 57.61

Pobjeda protiv Pacersa jasno je pokazala koji je njihov recept za proći Indianu - Jamesa držati pod košem što je duže moguće, Wadea staviti na Georgea kako bi LeBron imao što više energije za napad, dok Bosh kao petica izvlači Hibberta izvan reketa i čini ga promatračem. Pacersi praktički imaju samo jedan izbor - ili će slati Hibberta vani i otvoriti reket ili će živjeti s Boshevim ubačajima s poludistance. Nije dobro.

3. CLIPPERS 57.42

4. SPURS 57.34

Svaka čast na pobjedi protiv Thundera bez Parkera, ali iz ovog perioda bez Tonya pamtit ćemo nešto drugo - poraz od Blazersa (minus 30) najveći je od kada su draftali Tima Duncana, a minus 24 protiv Minnesote tjedan dana kasnije također konkuriraju za top 10 najgorih rezultata u eri Duncana.

PRETENDERS

5. NUGGETS 56.74

Denver je možda statistički peta momčad lige, ali score 15-19 na strani jasno govori da nisu dorasli velikim momcima. S druge strane, iako su odavno postojali dokazi kako nadmorska visina pomaže Nuggetsima i Jazzu da svake sezone debelo nadmaše ligaški prosjek pobjeda na svom parketu, trenutnih 30-3 koje Denver ima na svom parketu jednostavno su nenormalan podatak.

6. GRIZZLIES 56.16

7. PACERS 56.00

PLAYOFF FODDER

8. KNICKS 55.27

9. ROCKETS 55.25

10. LAKERS 54.34

11. NETS 53.77

12. HAWKS 53.55

13. BULLS 53.52

14. WARRIORS 53.25

15. CELTICS 53.22

16. JAZZ 53.16

17. BUCKS 53.15

UPPER LOTTERY

18. MAVS 52.82

19. RAPTORS 52.58

20. BLAZERS 52.38

21. WOLVES 52.02

MIDDLE LOTTERY

22. SIXERS 51.73

23. HORNETS 51.65

24. CAVS 51.60

25. WIZARDS 51.49

26. PISTONS 51.29

LOWER LOTTERY

27. KINGS 50.80

28. SUNS 50.40

29. MAGIC 49.47

30. BOBCATS 48.09

19Jan/1318

THE RANKINGS – WEEK 11.

Posted by Gee_Spot

Ovotjedna tema - tko je koliko nadmašio/promašio IOR očekivanja (po postotcima uspješnosti) od nultih rankinga (koji su sadržavali finalnu projekciju prije starta sezone) do danas? I, naravno, zašto? Jasno, uz temu bit će tu i standardnih opaski vezanih uz trenutne trendove pojedine momčadi.

A, kad smo već kod trendova, pozabavimo se jednim lažnim za početak.

Prošlogodišnjim sudarom Jamesa i Duranta u Finalu počela su naklapanja o smallball revoluciji. Međutim, kada makneš Knickse i Heat, koji su jedine dvije momčadi u ligi koje su većinu minuta pod košem odigrale s igračem kojega možemo okarakterizirati kao trojku, ispada kako je ostatak lige tradicionalan kao i uvijek (povratkom Amarea i sve većim korištenjem Jamesa u staroj ulozi teško da ćemo uskoro moći i o njima govoriti kao revolucionarima). Kad uzmeš u obzir da samo još Durant ima povremene role kao četvorka (20% svojih minuta odradio je "pod košem"), dobiješ poprilično jasnu sliku zašto određene momčadi uopće mogu računati na smallball postavu - zato jer imaju na raspolaganju talente kojima to fizikalije dozvoljavaju.

James, Durant i Anthony imaju fizičke prednosti koje im, osim dominacije nad protivnicima koji igraju njihovu poziciju, omogućavaju i da trpaju protiv viših i snažnijih igrača. Praktički, bez obzira na kojoj poziciji startali, zbog savršene kombinacije svog košarkaškog i fizičkog talenta oni su uvijek jednako nezaustavljivi i predstavljaju pravu matchup noćnu moru. Dapače, igrajući protiv igrača kojima mogu parirati fizički, ali od kojih su ujedno puno brži, oni ostvaruju i bolji učinak. Durant uredno podebljava brojke kad god ga Brooks prebaci na visoko krilo, a nije slučajno ni da Anthony igra sezonu karijere baš u ulozi četvorke. Čak je i James bolji kao četvorka nego trojka, iako je to ove sezone nešto manje naglašeno obzirom da igra isključivo četvorku.

Jasno, kada pričamo o poboljšanim učincima, mislimo prije sve na ono što se može vidjeti u box-scoreu, dakle na napadačku stranu igre. Jedan veliki minus o kojem se ne priča dovoljno je ono što njihov boravak na četvorci radi obrani i skoku. Naime, prebacivanjem pod koš dominantnih bočnih igrača, koji su u svim aspektima igre bolji od konkurencije, stavljaš ih u poziciju da moraju igrati obranu i skakati protiv puno snažnijih protivnika. Također, iako napadački učinak njihovih momčadi raste (jer njihovo micanje pod koš otvara prostor dodatnom vanjskom igraču i to uglavnom šuteru), onaj obrambeni opasno pada jer sada na krilu imate igrača koji neće uvijek nadskakati i nadjačati konkurenciju (što je kod Miamia posebno bolno jer su jednog od najboljih stopera u ligi gurnuli pod koš, izgubivši tako dobrim dijelom onu lanjsku sposobnost rotiranja i pritiska na loptu).

Što dovodi do sljedećeg zaključka - sve ono što si možebitno dobio boljim izdanjem u napadu, izgubio si na drugom dijelu parketa. Taj gubitak balansa najplastičnije prikazuje loš ovogodišnji učinak u obrani Knicksa i Heata, kao i to da se Miami počeo popravljati u obrani čim su Jamesa sve više počeli koristiti na perimetru otvarajući tako minute dodatnom visokom igraču. Nešto slično će morati napraviti i Knicksi koji ni u skoku ni u obrani ne nalikuju na lanjsku momčad ( koje je dobrim dijelom igrala bolju obranu zato što je Anthony na krilu bio puno veća smetnja nego je to sada dok pokušava braniti reket).

Oklahoma ima puno manje takvih problema zato što Brooks i dalje Duranta koristi po potrebi i radi promjene ritma, a ne stalno. Kad bi Knicksi i Heat pokušali nešto slično s Jamesom i Anthonyem, zasigurno bi popravili svoje obrane. Naravno, obzirom da su uvjerljivo na vrhu Istoka zbog sjajnih napada, takvi potezi vjerojatno im nisu na vrhu liste prioriteta, ali radi se o detaljima na koja svakako vrijedi obratiti pozornost. Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati, a poznavajući vrijednost skoka i obrane u playoff košarci, pitanje je ne riskiraju li malo previše ovakvom podjelom resursa.

Uglavnom, ako vam je za revoluciju potreban superstar, onda to nije revolucija - revolucija bi bila da netko stvarno igra s četiri vanjska igrača, a ne trojicom i jednim hibridom koji se rađa jednom u generaciji. Tako da smallball Dona Nelsona i dalje ostaje iznimka, nikako pravilo.

I dok se mi bavimo pitanja poput toga izumiru li centri (ne, ne izumiru, samo evoluiraju u puno pokretnije obrambene igrače, po mogućnosti sposobne igrati licem košu u napadu), jedina prava revolucija koju imamo prilike gledati je ova šuterska, odnosno tricaška. Iz godine u godinu NBA se sve više okreće šutu za tri, a i ove godine uspjesi Knicksa i Rocketsa, pa i Heata i Spursa, jasno pokazuju važnost ovog šuta. Uostalom, već je dolazak Dallasa do naslova jasno pokazao da momčad može biti bolja u trici nego u skoku ili zaštiti reketa i otići do kraja. Dokazavši da je moguće otići do kraja s vanjskim šutom kao osnovom igre, Mavsi su srušili sve predrasude i otvorili vrata danima u kojima će biti nemoguće složiti petorku bez minimalno tri šutera, bez obzira na pozicije.

Već godinama pak gledamo kako trica polako osvaja ligu. Iako Larrya Birda smatramo mitskim bićem koje nije moglo promašiti tricu, činjenica je da čovjek u karijeri nije uzimao niti tricu u prosjeku po utakmici. Jednostavno, trica je bila oružje slabijih, nešto što su momčadi bez rasnog talenta pod košem koristile kako bi, u slučaju da imaju večer, možda iznenadile protivnike. Rocketsi su prvi NBA šampion koji je tricu učinio bitnom (puno prije Stana Van Gundya čovjek zvan Rudy T. okružio je svog briljantnog centra šuterima kako bi osvojio naslov s rosterom sastavljenom od jednog all-stara i 4 igrača zadatka).

Pop je napravio sljedeću veliku stvar, definiravši ulogu 3&D igrača, stavljajući rasnog stopera Brucea Bowena u kut kao specijaliziranog realizatora nečega što danas znamo kao najbolji šut u košarci (trica iz kuta je u biti duga dvica koja donosi poen više). Mike D'Antoni je u Phoenixu udario temelje igri koju danas znamo, okruživši klasični 1-5 pick & roll s tri šutera kako bi dodatno raširio reket, ali i omogućio što više povratnih opcija ako plan A ne upali.

Imati limitiranog specijalca u napadu danas više nije nikakav minus, dapače, u današnjim napadima stacionirani 3&D igrač ima jednaku važnost kao rasni kreator. Filozofija da superzvijezda mora uzeti sve šuteve više ne postoji, sve je više zamjenjuje nastojanje da se ispaljuju što bolji šutevi bez obzira tko ih uzimao, a idealni primjeri za to su Spursi (s dva 3&D igrača na boku) i Heat (koji ima trenutno dva najbolja šutera iz kuta u Battieru i Allenu - obojica zabijaju preko 50% iz tih situacija). Nije čudo da se ujedno radi i o momčadima koje su zadnjih par sezona ostvarile najveći broj pobjeda.

Knicksi i Rocketsi potežu od svuda i odvode stvar u novom smjeru, gradeći od trice osnovu, a ne tek dio konstrukcije napada, što dobrim dijelom objašnjava njihove sjajne ulaske u sezonu – zamijenimo li pola njihovih šuteva za tri dugim dvicama uz isti postotak, dobijemo napad koji zabija 5-6 poena manje po utakmici, a to bi, s ovakvom obranom kakvu trenutno igraju, značilo barem 3-4 utakmice minusa u odnosu na trenutni score. Možda ovakva potrošnja zbog nedostatka ostalih napadačkih opcija nije u stanju natjerati nas da zaboravimo onu klasičnu "tko živi od skok-šuta, umire od skok-šuta", ali nas itekako može natjerati da se pitamo nije li vrijeme da složimo neku novu parolu, nešto tipa "tko ne šutira tricu, taj više nema šanse imati kvalitetan napad".

Da se većini old school NBA fanatika prije 10 godine reklo kako će liga kroz desetljeće po filozofiji igre više nalikovati Euroligi ili NCAA nego staroj NBA u kojoj se svaki postavljeni napad vrtio kroz post, vjerojatno bi vas poslali u neku stvar. Danas je pak jasno da je igra kroz post postala tek dodatak, dok su prave stvari slash & kick prema otvorenom šuteru (iz čega proizlazi povećana vrijednost playmakera na jedinici, kao i lakoća kojom se na tržištu može pronaći solidnog beka koji zna napadati s loptom - više ne morate imati izuzetne fizikalije za igrati iznad prosjeka ovu poziciju jer vas nitko ne može gurati i držati rukama na perimetru, sada je važnije imati brzinu nego centimetre i mišiće ako ste bek visok 190 cm ili manje).

Centri će uvijek biti potrebni, a kao što vidimo iz primjera ovih 27 momčadi koje nemaju Jamesa, Anthonya i Duranta, dva visoka su bili i ostali nužnost. Međutim, u novom svijetu u kojem dominira šut, njihova uloga bit će isključivo vezana skok i obranu (koja je konačno dobila važnost koju zaslužuje i iz dana u dan postaje sve važnija u razgovorima o košarci). Momčadi bez kreatora u postu moći će konkurirati dok imaju obranu, a posebice će biti opasne ako imaju visokoga koji se u stanju izvući iz reketa i potegnuti tricu.

Čekali smo smallball, dočekali smo stretchball. Dani kada će sve NBA momčadi uzimati između 25 i 35 šuteva za tri su pred nama. Dobro došli u budućnost.

1. CLIPPERS (5630)

OČEKIVANO – 61%

TRENUTNO – 78%

Clippersi su na putu da, ostani li u ovom ritmu, dođu do 64 pobjede. U odnosu na lani, pa i u odnosu na našu projekciju, to bi bio napredak od 20%. Tako nešto moguće je objasniti samo transformacijom iz playoff momčadi u izazivača. Projekcije su nadmašili Jordan, Crawford, Bledsoe, Barnes, ma praktički svi igrači koji se ne zovu Griffin i Paul. Taj dvojac je pak ostao na svojim brojkama, nešto lošijim nego lani zbog manje minutaže, ali zar vam to što su svi oko njih odjednom puno bolji ne govori dovoljno? Postoji li važnije obilježje velikih igrača od toga da sve oko sebe čine boljima?

2. SPURS (5455)

OČEKIVANO – 66%

TRENUTNO – 74%%

Ti veteranima pripišeš regresiju, a onda Timmy odigra kao all-star starter i zadrži ih na standardnom učinku prethodne dvije sezone, točnije od kada je Pop uveo pick & roll kao osnovu napada, a flex stavio u stranu.

3. THUNDER (5150)

OČEKIVANO – 63%

TRENUTNO – 80%

Harden ih je trebao koštati pada od 3%, a čak ni s Hardenom sistem nije cijenio njihovu slabu rotaciju. Malo sutra - bez Hardena i bez rotacije trenutno su na putu da ostvare 8 pobjeda više nego što su ih ostvarili po lanjskom ritmu koji ih je doveo do Finala (u punoj sezoni njihovih lanjskih 47 pobjeda iznosili bi 58). Na ruku im svakako ide što su imali najlakši raspored od svih momčadi na Zapadu do sada, s gomilom domaćih utakmica i gomilom susreta s kramom Istoka, ali nisu puno teže prošli ni Clippersi.

Tako da sav napredak možemo pripisati razvoju momčadi. Ili bi, obzirom da su već bili legitimni izazivač, možda bolje bilo reći razvoju njihove mlade jezgre, posebice Duranta koji je po prvi put u karijeri po svim relevantnim brojkama iznad Jamesa. James je još uvijek bolji košarkaš, ali eventualna MVP titula dodijeljena Durantu neće biti rezultat nikakvog zasićenja javnosti Jamesom (iako će i taj faktor svakako odigrati ulogu), već potpuno zaslužena i logička odluka obzirom na ono što su pokazali tijekom sezone 12/13.

4. HEAT (5130)

OČEKIVANO – 74%

TRENUTNO – 68%

Poigravanje s identitetom i loše partije sporednih, ali bitnih pojedinaca, isključivi su krivac za nešto slabiju prezentaciju, a ovakvo minimalno odstupanje od projekcije usprkos svemu o čemu pričamo od starta sezone (nedostatak visokih i rotacije uopće, nedovoljno dobra obrana), samo potvrđuje da je Heat bio i ostao veliki klub, ali nikada nije bio momčad veća od života - teoretski je nemoguće doći do 70 pobjeda s ovakvim rosterom u ovakvom kontekstu (pri tome mislim i na raspored, ali i na broj utakmica koji definitivno mora uzeti svoj danak u zdravlju).

Zanimljivo je istaknuti da su pali ispod Bostona po mizernoj količini skokova u napadu. Bostona je pak zadnje tri godine najgora momčad u povijesti NBA po učinku u ofenzivnom skoku. Izvucite iz toga sami zaključke (natuknica – imaju veze s niskim postavama spomenutim na početku posta). Također, Boston barem ima obrambeni skok na koji se može osloniti, a Heat je pao u donju trećinu lige čak i u toj kategoriji. U čemu je problem?

Osim u nedostatku visine i raspodjeli minuta koja još uvijek preferira niže postave, najveći problem je sistemski – kako bi popravili branjenje šuta, Heatovci udvajaju sve u reketu i agresivno preuzimaju šutere. Time podsjećaju na lanjsku momčad u tom segmentu obrane, ali su pri tome ostali bez skoka jer stalnim rotiranjem često ostavljaju jednog protivničkog visokog bez pratnje, što ovaj koristi za skupljanje lopti. Momčadi s dva skakača u petorci tako uvijek imaju ogromnu prednost, a da ne govorimo kako se najveći broj tih dodatnih napada osvaja protiv drugih postava Heata koje sada imaju još manje tijela na raspolaganju od kada je Haslem dio startne petorke.

Dodaj svemu ovome i rošadu koja se dogodi kada je James pod košem i kada iz situacije u kojoj imaju najbolje skakače na pozicijama 2 i 3 postaju obična momčad i sve postaje jasno (James je fantastična skakač za trojku, ali tek prosječan za četvorku, Wade je sjajan za dvojku, ali nešto sasvim normalno za trojku, a to je ono što mora igrati da bi otvorio mjesto za Allenovu tricu u završnicama). Naravno, sve se ovo da riješiti potpisom jednog jedinog solidnog skakača.

Usprkos svemu, Heat i dalje ostaje jedina momčad s Istoka koja ima pozitivan omjer s playoff bratijom Zapada, usprkos tome što su, uz Sixerse i Celticse, imali uvjerljivo najteži raspored na Istoku s puno teških gostovanja. To dovoljno govori o tome da su klasa za sebe u konferenciji.

5. NUGGETS (4660)

OČEKIVANO – 60%

TRENUTNO – 57%

Njih je sistem skinuo u potpunosti, iako nije isključeno da će do kraja nadmašiti projekciju – upravo su u nizu u kojem od 13 utakmica 11 igraju doma i to protiv ne baš sjajne konkurencije.

6. GRIZZLIES (4565)

OČEKIVANO – 56%

TRENUTNO – 66%

Gadan raspored ih prati cijelu sezonu, tako da nije čudno da im se dogodio i ovaj niz od tri užasna poraza zaustavljen laganom pobjedom (nakon čega bi trebao slijediti novi niz poraza jer ih čeka gadan kraj mjeseca). Jednostavno, sve se poklopilo - umor, napadački problemi, ozljede, glasine, teški protivnici. Nije to razlog za paniku, kao što ni sjajan ulazak u sezonu nije bio razlog za euforiju. Kao i uvijek - it's just Grizzlies being Grizzlies.

7. WARRIORS (4485)

OČEKIVANO – 49%

TRENUTNO – 61%

Nedostatak Boguta (nismo očekivali da će propustiti ovoliko utakmica) anulira sjajna Curryeva forma (nedavna ozljeda zgloba odvojila ga je od parketa tek prvi put ove sezone), tako da se ovaj dodatni napredak ne može bazirati samo na zdravlju. Čak se ne radi ni o nekim izrazitim primjerima igrača koji su nadmašili projekcije. Ne, ovdje je u pitanju isključivo skup neopipljivih stvari poput kemije, identiteta i pristupa. Banalno rečeno, dok je Miami primjer momčadi koja mijenja brzine i razinu pristupa ovisno o protivniku, Warriorsi su skupno bili toliko željni dokazivanja da su svaku večer igrali kao da im je zadnja, dok je njihova zona bila relativna novost skautima diljem lige.

5 brutalnih poraza u zadnjih 6 utakmica pak samo su pokazali da su još daleko od toga da se priključe imenima iznad, a pravi posao čeka ih u drugom dijelu sezone - sada slijede muke uzrokovane potrošnjom energije (veteranske momčadi puno lakše tempiraju formu za drugi dio sezone od ovih u nastajanju), neizbježnim ozljedama, kao i time što su sada svi spremni za njihovu obranu. Na muci se poznaju junaci, pa da vidimo od kakvog su štofa ovi naši junaci dosadašnjeg dijela sezone.

8. LAKERS (4350)

OČEKIVANO – 67%

TRENUTNO – 44%

Sjećate se dana kada smo pričali kako bi mogli biti najveća prijetnja Heatu ako im se sve posloži kako treba? E, pa ne samo da im se ništa nije posložilo kako bi se pretvorili u izazivača, već su ih ozljede izbacile čak i iz trke za playoff (nakon 5 poraza za redom, sada im treba 30 pobjeda u zadnjih 45 utakmica da bi ušli u playoff i to ako kontekst bude idealan).

Ako ih nešto može veseliti u ovoj situaciji, onda je to podatak da je Mike (no-D)Antoni počeo trenirati. Ideja o Kobeu u većoj obrambenoj ulozi zanimljiva je, odradio je sjajan posao protiv Irvinga i Jenningsa. Neće to od njih napraviti prvake (za to im ipak treba Dwight u 100% formi i nešto nalik na rotaciju), ali će im pomoći u lovu na playoff jer, kakav god danas bio, Kobe je i dalje bolji u branjenju ulaska u reket od Nasha, ali i od Artesta (koji više nema brzinu za trčati za brzim bekovima po perimetru).

Još bolji potez bio mu je aktiviranje Earla Clarka. Energični tweener iz škole Ricka Pitina (prenizak za četvorku, preslab šuter za trojku, ali mlad i rastrčan), dao im je živo tijelo baš u trenutku kada im to postalo nužno potrebno zbog ozljede Hilla. To što su ostali bez trećeg visokog pak povlači potrebu za drugačijim rotacijama – D'Antoni više nema razloga za igrati zajedno s Dwightom i Gasolom više od 20 minuta, jer onih desetak minuta kada je Dwight na klupi petica mora biti isključivo Gasol (više nema vremena za zajebanciju tipa Robert Sacre kao back-up centar jer Robert Sacre nema pokretljivost za igrati obranu ni u ex-Yu ligi).

I Kobe kao čuvar najbržih protivničkih igrača i Clark kao starter pak nisu potezi koji mogu trajati cijelu sezonu. Ovim su si Lakersi kupili tek nekoliko tjedana dok ne pronađu kupca za Gasola - obzirom na razvoj situacije, pretvoriti Paua u tri-četiri solidna igrača nameće se kao jedini logičan potez. Jer, ovdje više ne pričamo o naslovu, već o tome hoće li dogodine opet prolaziti kroz isto.

Kako nemaju prostora na salary capu za pojačati se, a već su i ostali bez gomile opcija koje ostaju na raspolaganju momčadima koje ne plaćaju porez na luksuz, smanjivanje troškova danas jednako je boljoj momčadi sutra. Praktički, potpiše li Dwight novi ugovor, ostatak rostera opet će moći popuniti samo veteranima na minimalcu, a do sada već imaju dovoljno dokaza da tako ne ide. Žrtvovanje Gasola za rotaciju nužno je, bilo danas, bilo na ljeto. Kako ionako trenutno nisu izazivači, čemu čekati?

(Biseru, možda da Gasol proigra, pa onda netko možda i da ponudu, jer ovo što je do sada pokazao ne bi natjeralo ni Wizardse da ga dovedu).

9. KNICKS (4240)

OČEKIVANO – 57%

TRENUTNO – 66%

Bolji su napadački nego je sistem uzeo u obzir, ali i lošiji obrambeno, tako da su stvari tu negdje u balansu, trenutno iznad očekivanja zbog fantastičnog šuterskog ulaska u sezonu tijekom kojega su se nakrcali pobjedama, ali i zbog općenito slabijeg Istoka nego smo prognozirali.

10. CELTICS (4055)

OČEKIVANO – 61%

TRENUTNO – 51%

Celticsi samo ostaju vjerni svojoj tradiciji toplo-hladnih igara, a trenutno je dobrim dijelom problem Bassova jadna igra i vrijeme koje je trebalo prinovama da se uklope. Povratak Bradleya nije slučajno rezultirao najboljim igrama sezone - iako je Avery daleko od obrambene forme koju je pokazivao lani, njegovo instaliranje u petorku jednostavno je posložilo rotacije u vanjskoj liniji koja konačno igra kako smo očekivali. Sad još da se isto dogodi i pod košem i eto ih tamo gdje smo i očekivali.

11. ROCKETS (3900)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 51%

Pridodali smo im Hardena i digli ih s 35 na 39%, ali Brada je očito puno veći dobitak – prisustvo takvog playmakera podiže razinu igre svima oko njega i tu treba tražiti glavne razloga uspješnosti, kao i u originalnom stilu igre na koji se u žrvnju NBA sezone bilo teško pripremiti (uđu li pak u playoff, očekujte da će bilo koja ozbiljna momčad pomesti Rocketse s nekoliko dana pripreme na njihov "run and gun and no D" stil igre).

Uostalom, niz od 6 poraza jasno govori koliko su ovisni o Hardenu (doduše, imali su i nezgodan raspored s 5 teških gostovanja od čega su 3 bila u 4 dana) – danas svi znaju da se treba isključivo fokusirati na njega (doslovno je udvajan u svakoj pick & roll situaciji, visoki igrači uopće se ne rotiraju nazad nakon izlaska već ostaju na Hardenu i zatvaraju ga zajedno s njegovim čuvarom), što Rocketse još više osuđuje na šut za tri i tranziciju.

Zbog ovakvih stvari NBA je zakon – Rocketsi su udarili ligu, liga im je uzvratila, sada je opet red na njih da zadaju novi udarac. Hoće li to napraviti promjenama u stilu igre (početi koristiti Hardena više kao off the ball opciju i vrtiti igru više kroz Lina i Parsonsa, dakle hoće li dodati malo mesa svom jednostavnom napadu) ili dovođenjem druge opcije koja može skinuti teret s Hardena (a izbora će biti), vidjet ćemo.

12. NETS (3865)

OČEKIVANO – 55%

TRENUTNO – 60%

U svim godinama praćenja lige, malo tko mi je ostavio slabiji utisak u ulozi glavnog trenera od PJ Carlesima. Ne govorim tu o njegovoj stručnosti, već prije svega o karakteru koji nikako nije liderski. Njegovim dolaskom Netsi gube i onu zadnju nadu da će moći sklepati solidnu obranu na čemu je Johnson svakako radio i zbog čega je i usporio igru. Najluđe od svega, Carlesimo je nije ubrzao, samo je dao veće slobode u napadu Williamsu, iako je napad i do sada bio sasvim solidan.

I bit će još solidniji kako kroz sezonu glavni igrači budu hvatali formu i kada se potpuno uigraju (ne zaboravimo da su okupljeni tek ovog ljeta). To da su Netsi odjednom bolji bez Averya Johnsona čisti je mit koji je kao i svi izgrađen oko laži. Da, Netsi su nanizali pobjede, ali protiv kakve konkurencije? Zar mislite da je Johnson slučajno dobio otkaz točno pred još jedan niz laganih utakmica? King nije genijalac, ali nije ni glup. Uglavnom, u Brookylnu nema ništa novoga, koliko god to pokušali upakirati gazdi Prokhorovu. Koji će po prvi put u životu morati prihvatiti da postoje neki aspekti života u kojima neće isplivati na vrh na silu.

13. HAWKS (3845)

OČEKIVANO – 60%

TRENUTNO – 56%

Ne otkriju li uskoro kako doći na liniju slobodnih, trenutno pogođen postotak pobjeda bi se vrlo brzo mogao pretvoriti u promašaj. Plus, nitko ne zna u kakvom će sastavu završiti sezonu i to je dodatni x-faktor - hoće li to biti s ili bez Smitha na rosteru. Njegova nedavna suspenzija nakon kriminalnog poraza od Bullsa jasno govori kako odnosi nisu sjajni, a to znači da Ferry ima hrpu opcija. Poželi li ostati u borbi za vrh Istoka, uvijek može Smitha pretvoriti u Dudleya i Gortata (ostali bi bez dijela salary capa, ali i dalje bi imali dovoljnu fleksibilnost za dodatna pojačanja tijekom ljeta, doduše ne više all-star predznaka). Mislim, Sunsi bi jedva dočekali ovakav potez, zar ne?

Poželi li pak zadržati fleksibilnost, poneki pick i mladi igrač uz ugovor ili dva u zadnjoj godini, bit će sasvim dovoljni. Tu se kao logični partner uvijek javlja Houston koji vreba u potrazi za yinom Hardenovom yangu - njihov paket oko picka, Terrencea Jonesa ili Marcua Morrisa, Carlosa Delfina (taman 3&D igrač koji može uskočiti na bok, što je najvažnije - skromno plaćen) i ugovora Colea Aldricha, bio bi više nego dovoljan.

14. BULLS (3840)

OČEKIVANO – 54%

TRENUTNO – 61%

Iako mi nikada neće biti jasno zašto Thibodeau koristi Gibsona manje nego lani kad je imao na raspolaganju i Asika, činjenica je da su kroz sezonu Bullsi dobili pristojnu rotaciju kojoj samo nedostaje startni play. Nije ovo bench mob, uostalom neće ni Rose biti Rose kad se vrati, ali barem je solidna klupa, što je i glavni razlog zašto su Bullsi u ovih drugih 20 utakmica zaigrali nešto bolje.

15. BUCKS (3765)

OČEKIVANO – 48%

TRENUTNO – 53%

Rezultatski su tamo gdje smo ih vidjeli, iako s određenim stilskim razlikama (možda smo očekivali bolji napad i lošiju obranu, ali ni obrnuta prezentacija nije na odmet kad je mogući povratak u playoff u pitanju).

16. PACERS (3745)

OČEKIVANO – 57%

TRENUTNO – 61%

Vraća se Granger, ali stiže i nešto teži raspored, tako da bi ostajanje u ovim okvirima trebalo očekivati i ubuduće.

Samo, ako su Pacersi na svojih očekivanih 60% učinka, zašto su ovako nisko? Već prožvakana tema, ali nije zgorega još jednom napomenuti da omjer pobjeda i poraza, posebice u ovom djelu sezone, ovisi podjednako o protivnicima kao i o vašoj igri. Pacersi su uvjerljivo najbolja obrana lige, kao što su uvjerljivo i drugi najgori napad (pitanje je dana kada će ih Wizardsi preskočiti jer povratkom Walla igraju duplo bolje).

Također, Pacersi su do sada imali najlakši raspored u cijeloj ligi. Od 41 utakmice koliko su odigrali, čak 20 ih je bilo protiv momčadi koje su ispod 50% učinka, što znači da su nizali ne samo utakmice protiv Wizardsa, Cavsa, Bobcatsa i sličnih susjeda s Istoka, već su do sada odigrali po dva puta s kramom Zapada, Kingsima i Hornetsima. Dodaj i jednu pobjedu protiv Sunsa i to vam je već 5 laganih pobjeda. Zamijenite sad dio tih utakmica s protivnicima koji se bore za playoff i dobijete Pacerse puno bliže 50% nego 60%.

17. MAVS (3640)

OČEKIVANO – 52%

TRENUTNO – 42%

Dirk je zbog ozljede izbivao nešto duže nego smo očekivali, ali problem je jednostavno slabije izdanje Mavsa, posebice veterana poput Mariona, Branda i Kamana, a zatim i mladih snaga poput Wrighta, Collisona i Beauboisa, koji nikako da nađu zajednički jezik s Carlisleom. Međutim, sezona je još duga – Dirk iz utakmice u utakmicu igra sve bolje, s njim raste i Dallas i nije isključeno da se opet uključe u borbu za playoff, pogotovo nastave li progresijom koja ih je od prošlog do ovog tjedna digla za 6 pozicija. S Dirkom su sve stvari legle - Carlisle ima dobro posložen sistem, ali nedostajao mu je njegov glavni dio. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako su Marion i Brand odmah proigrali ili kako se Mayo probudio iz kome u koju je upao u trenutku kada su ga protivnici počeli udvajati svaki put kad bi dobio loptu.

18. JAZZ (3635)

OČEKIVANO – 51%

TRENUTNO – 53%

Bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi nakon trade deadlinea – ne zaboravite da je ovaj rezultat prognoziran obzirom na Millsapa i Jeffersona tijekom cijele sezone. Dođe li do značajnih promjena, sve je moguće - i da krenu put gore, ali i prema dolje.

19. MAGIC (3340)

OČEKIVANO – 32%

TRENUTNO – 36%

Vaughn je uspio skoro pola sezone održavati Magic iznad očekivanja. Što god da se dogodi u daljnjem tijeku godine, GM Magica barem može biti miran što se tiče trenera - tu je pogodio.

20. RAPTORS (3320)

OČEKIVANO – 46%

TRENUTNO – 35%

Na putu su da ispune očekivanja nakon lošeg starta uzrokovanog gadnim rasporedom, ali i problemima s ozljedama (Lowry, Fields). Bargnanievu ozljedu ne spominjem kao problem jer se u principu radi o blagoslovu - zaigrali su kao ozbiljna momčad tek zamijenivši ga Davisom i Johnsonom.

21. WOLVES (3255)

OČEKIVANO – 50%

TRENUTNO – 44%

Raspad sistema izazvan je ozljedama, u to nema sumnje – bez Lovea i Rubia u punom pogonu, Wolvesi jednostavno nisu kvalitetna napadačka momčad. Međutim, ono što dodatno situaciju čini nepopravljivom je i raspad obrane do kojega je došlo dijelom zbog sve težeg rasporeda (u ranijim postovima smo isticali kako je lagani ulazak u sezonu jedan od važnijih razloga zašto Wolvesi odjednom igraju obranu), a dijelom i zbog toga što Wolvesi gube nadu i energiju.

Mislim, čak je i Rick Adelman već duže vrijeme udaljen od momčadi zbog ozbiljne bolesti supruge, a to znači da momčad nema čovjeka koji može ukazati na rješenja baš u trenucima kada je to najpotrebnije. Da li im karma vraća za sve ludosti koje je Kahn činio, nemam pojma, ali ako ćemo pričati koji je glavni razlog zašto će Minnesota opet u lutriju, onda je to definitivno nedostatak sreće.

22. PISTONS (3245)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 36%

Gledajući pobjede, korake kojima grabe naprijed možemo opisati sićušnima. Ali, gledajući napredak Knighta, energiju Drummonda i talente koje s vremena na vrijeme pokaže Monroe, put do relevantnosti čini se puno bližim.

23. SIXERS (3230)

OČEKIVANO – 50%

TRENUTNO – 43%

Bynum je već trebao biti dio rotacije - da ga imaju na raspolaganju od početka mjeseca, sada bi bili puno bliže ispunjenim očekivanjima. I da, zanemarite priče o Holidayu kao all-staru - istina je da na Istoku nema velikog izbora među bekovima, ali Holiday je isti igrač kao uvijek, samo što troši puno više lopti. Mislim, nije da u povijesti all-stara upravo takvi nisu nagrađivani, ali zar nismo na startu posta istakli važnost efikasnosti u pobjeđivanju? Zar ne bi tom logikom trebalo nagraditi efikasnost i prilikom all-star izbora, ako je ona već taj faktor koji čini razliku između pozitivnog i negativnog scorea?

24. BLAZERS (3005)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 51%

Da mogu nadmašiti skromna očekivanja ako Lillard odigra do kraja sezone na ovakvoj razini to je jasno (a i ako se nitko ne ozljedi), ali prvenstveno je razlog za ovoliku razliku između očekivanja i stvarnosti drugi najlakši raspored kojega je imala jedna momčad Zapada (Thunder je broj jedan). Što, logički, znači da ih čeka puno teži drugi dio sezone, a to sve skupa znači da bi se na kraju trebali naći 5 do 10% udaljeni od projekcije.

25. HORNETS (2940)

OČEKIVANO – 40%

TRENUTNO – 33%

Tu su isključivo zbog ozljeda, iako ih ni raspored nije mazio (najteži u ligi u prvom dijelu sezone). Davisovi problemi s ozljedama plus Gordonova produžena rehabilitacija srušili su projekciju, ali, kako je pokazao niz pobjeda odmah nakon Gordonova povratka (koji zbog Riversovih katastrofalnih partija sada izgleda kao spasitelj), na putu su da je opravdaju do kraja sezone.

26. SUNS (2590)

OČEKIVANO – 37%

TRENUTNO – 32%

Na veliko iznenađenje Clyda Drexlera, Sunsi se ipak ne bore za playoff. Prognoza ih je ocijenila kao jednu od 5 najgorih momčadi u ligi i za sada je na tragu, s tim da bi mogla i ozbiljnije promašiti krenu li u rasprodaju i upadnu u serije poraza.

Obzirom da su Sarver i društvo još tijekom ljeta razmatrali mogućnost da smjene Gentrya, njegov odlazak nije nikakvo iznenađenje. U ovakvoj sezoni loše vođene momčadi obično čuvaju u rukavu upravo ovaj potez otpuštanja trenera kako bi ostavili dojam da nešto rade. Tako da se uopće ne treba zavaravati da su ovim potezom Sunsi okrenuli novu stranicu ili da imaju plan - ovo je tek mazanje očiju fanovima, istim onima kojima su obećavali konkurentnu momčad nakon što su potrošili novac na Dragića, Scolu i Beasleya. Postoji li neki veći plan iza svega ovoga, znat ćemo tek kada prođe trade deadline. Ipak, obzirom da Gortat umjesto na treningu sate provodi u uredu GM-a, izgleda da je samo pitanje dana kada će pasti prvi trade.

27. WIZARDS (2540)

OČEKIVANO – 37%

TRENUTNO – 22%

Istina, Wallov oporavak trajao je nešto duže i Nene je propustio više utakmica nego se itko nadao, ali za ovakav raskorak nema razumnog opravdanja osim činjenice da su Wizardsi jedan od najgorih napada u povijesti NBA. Koji je od dolaska Walla odjednom oživio - sa svojim playmakerom u pogonu, pa makar i s klupe, Wizardsi odjednom dolaze do lakših šuteva, što se vidi po postotcima. Ipak, nije pošteno sav napredak pokazan u ovom zadnjem nizu utakmica pripisati Wallu - vatreno krštenje je prošlo, a to znači da je Beal spreman preuzeti na sebe dio tereta (u prvim tjednima 2013.-e tricu gađa 60% i konačno pokazuje zbog čega smo ga smatrali jednim od najboljih šutera generacije).

28. KINGS (2475)

OČEKIVANO – 38%

TRENUTNO – 38%

Najgore od svega, dojam je da mogu i puno bolje od ovog skromnog napretka u odnosu na lani, ali kontekst ih ubija. I tu ne mislim samo na vlasnike, već i na čudne odluke Keitha Smarta koji ni nakon pola sezone još nema složenu rotaciju.

29. CAVS (2030)

OČEKIVANO – 38%

TRENUTNO – 24%

Ozljeda Irvinga bacila ih je u rupu, a ona Varejaoa samo dodatno pokopala. Obzirom na jadno stanje ostatka rostera trebale su im vrhunske partije obojice, ali očito nije bilo suđeno - tek što je Irving počeo igrati kako zna i dizati formu na višu razinu, otpao je Andy, a Irvingov napredak se tako ne može iskazati i rezultatima (ovo je valjda prvi put u povijesti da mi neće biti krivo ako all-star bude netko iz najgore momčadi lige).

30. CATS (1675)

OČEKIVANO – 23%

TRENUTNO – 26%

Dođe li do 20 pobjeda s ovim rosterom (19 je prognozirano), a ne putu je da to ostvari, Mike Dunlap zaslužuje otvoriti šampanjac. Ili barem bocu vina za dobro obavljen posao. U biti, kad pogledaš tu rotaciju pod košem, možda mu je najbolje da nakon svega otvori bocu rakije.

28Dec/1214

THE RANKINGS – WEEK 8.

Posted by Gee_Spot

S dva mjeseca sezone iza nas, možda još ne znamo tko je for real, a tko nije (Knicksi i Warriorsi i dalje održavaju visoki nivo igre, a novo ugodno iznenađenje su Rocketsi koji iz tjedna u tjedan dižu razinu igre u napadu), ali postaje jasno da bodovi na ovim rankingsima stvaraju zanimljivu podjelu. Iako su bodovi trebali isključivo služiti zato da naglase razliku između određenih momčadi koje rangiranje samo po sebi ne može, izgleda da ocrtavaju i određene klase. Tako da iznad 5000 bodova imamo očite izazivače, između 5000 i 4000 smjestile su se rasne playoff momčadi, između 4000 i 3000 gužvaju se limitirane playoff momčadi, a ispod 3000 nalazi se lutrijska ekipa. I, naravno, ispod 2000 bodova imamo Bobcatse.

1. CLIPPERS (5710 bodova)

Najbolja klupa u ligi. Izuzetna dubina rotacije (7 igrača s 9 ili više poena). Dovoljno raznovrsnosti za suprotstaviti se svima na Zapadu (imaju snagu za Memphis i Lakerse, atleticizam za Thunder, IQ za Spurse). Matt Barnes šutira kao nikada u karijeri. Crawfordov dribling. I ono najvažnije - ostanu li top 5 u obrani i napadu, imaju 90% šansi da sezonu završe s 60 ili više pobjeda i prednošću domaćeg parketa tijekom cijelog playoffa. Također, imaju 60% šanse da doguraju barem da Finala konferencije, a 33% da osvoje naslov. Naravno da matchup i forma igraju ključnu ulogu u playoffu, ali nije zgorega imati i brojke na svojoj strani.

2. SPURS (5415 bodova)

Kawhi is back, taman kada je Timmyu dobro došao mali predah.

3. THUNDER (5200 bodova)

Poraz protiv Heata još jednom ukazao na slabost s Perkinsom na parketu. I naglasio problem zvan Scott Brooks, pored kojega se odjednom i Vinnie Del Negro čini Einsteinom. Heat ih je zaskočio odmah na početku, napravili su razliku dok je Perk bio na parketu, a onda su i utakmicu priveli kraju na isti način. Thunderu nije pomogla ni suluda prednost s linije – ako nisu dobilu utakmicu u kojoj su imali 20 slobodnih bacanja viška, kad će dobiti? Aha, znam odgovor – kada Perk bude igrao 20 minuta manje. Njegov nepotrebni izlazak iz reketa i ostavljanje Bosha samog pod košem već je postalo dijelom urbane legende i novim kamenom oko vrata mlade momčadi.

4. HEAT (5145 bodova)

Samopouzdanje se osjeti na šutu koji je i dalje broj 1, ali ključ za konstantni uspon je prije svega obrana koja više nema veze s onim što su prezentirali u prvih nekoliko tjedana. Chalmers opet nalikuje na NBA igrača, a James je smanjio razliku s Durantom za MVP-a.

5. NUGGETS (4620 bodova)

Statistički, Nuggetsi su već sada posebna momčad. Pred njima je sada puno laganiji raspored koji će im omogućiti da to dokažu i u stvarnosti. Ono što ovogodišnji Karlov uradak ima, a što prijašnji nisu, prvenstveno je puno bolja obrana - Nuggetsi su u sredini lige po postotku protivničkog šuta iz igre. Uspiju li zadržati ovaj balans kvalitetnog napada (iz utakmice u utakmicu sve su bolji) i solidne obrane, bit će tvrd orah u playoffu.

6. HAWKS (4595 bodova)

Drew je u zadnjim utakmicama počeo jahati najbolju petorku od starta utakmice, gurnuvši Williamsa među startere. Teague, Lou, Korver, Smith i Horford ionako su bili ključni u završnicama, sada su i na početku, a odustajanje od prilagodbi obrani s Stevensonom i Pachuliom jasno govori kako Hawksi žele popraviti skromni napadački učinak, makar i po cijenu gubitka fleksibilne klupe.

7. GRIZZLIES (4540 bodova)

Gdje je nestala šuterska iskra? Nije ni bitno, čak i ako opet preskoče prijelazni rok, bit će ih gušt gledati u playoffu kako idu glavom kroz zid. Ovaj put se nadam da će barem biti svjesni da će ta glava morati biti Gasol.

8. KNICKS (4395 bodova)

Melo je fantastičan strijelac, koji je danas bolji nego ikada iz jednog razloga - jer je sve one duge dvice zamijenio tricama. Ali, ekipa oko njega lagano posustaje – Kidd više ne igra kao all-star i to se vidi na svim brojkama Knicksa, a bit će zanimljivo vidjeti i kako će zaigrati bez Feltona (Shumpertov povratak je još pod upitnikom, ali on bi dobro došao u ovim trenucima uz Kidda). I ne nasjedajte na priče o Melu kao MVP-u - čovjek igra kao uvijek, a tu jedinu promjenu koja mu je podigla učinak - zamjenu dugih dvica tricama - u sjenu bacaju nikada gore brojke u obrani, asistima i skokovima. Obzirom da dobar dio minuta igra kao drugi visoki, slabije skakačke i obrambene sezone od prosjeka su popriličan problem, vidljiv i na defenzivnim rezultatima Knicksa koji su se već ustalili u 10 najgorih obrana lige. Drugim riječima, ako je ovogodišnji Melo MVP, onda je to trebao biti i 2009. Samo, tada to nikome ne bi palo na pamet predložiti jer je igrao za Denver, a ne New York.

9. WARRIORS (4335 bodova)

David Lee i Steph Curry na all-star utakmici?

10. LAKERS (4265 bodova)

S Nashom za komandama ovo već izgleda kao košarka. Međutim, iako su na putu da ostvare potencijale u napadu, obrambene frustracije ostaju. A to znači da većina tereta pada na D'Antonia, Kupchaka i Dwighta. Mike mora pronaći balans, Kupchak mora pojačati vanjsku liniju, a Dwight mora biti Dwight jer ovo što sada pokazuje nije dovoljno. Protiv Knicksa smo imali mogućnosti vidjeti u bljeskovima što bi to značilo kad bi on bio u top formi – način na koji je zatvorio Chandlera i reket bio je vanserijski. Međutim, za igrati na onoj razini treba imati na raspolaganju stari atleticizam, a Dwight očito još nije u toj fazi. A dok on ne bude u toj fazi, Lakersi nisu šampionski materijal.

11. ROCKETS (4140 bodova)

Rocketsi su svojevrsni Knicksi Zapada po ovisnosti o trici, ali s jednom bitno razlikom – dok Knicki tricu nadograđuju najsporijim ritmom igre u ligi koji im omogućuje sjajnu kontrolu lopte, Rocketsi su najbrža momčad lige, old-school run and gun koji slabiju efikasnost u šutu i kontroli lopte nadoknađuje gomilom slobodnih bacanja koja iznuđuje isključivo James Harden. I slično tome kako su Knicksi prvi u ukradenim loptama i zadnji u izgubljenima, što im po utakmici daje desetak napada više od protivnika, Rocketsi su top 3 po slobodnima i zadnji po faulovima, a ta razlika daje im prednost u poenima po posjedu lopte (samo Thunder i Lakers imaju bolji omjer slobodnih i pokušaja iz igre). Odluka da reket često ostave praznim i omoguće hrpu laganih polaganja vuče na dno njihovu obranu, ali pri tome im omogućuje što brže otvaranje i stalnu tranziciju, što rezultira hrpom efikasnih koševa na drugoj strani.

Drugim riječima, razlog zbog kojega su Rocketsi u igri za playoff prvenstveno je James Harden i njegova franšizna vrijednost, a zatim i filozofija igre koja stavlja naglasak na efikasnost s trice i slobodnih nauštrb dvica. Uostalom, da se u igri Rocketsa itekako osjeti utjecaj GM-a Moreya i njegovih statističkih ideala, jasno govori činjenica da su Rocketsi drugi u ligi po broju uzetih pokušaja iz reketa (odmah nakon Denvera) i trice (nakon Knicksa), dok su predzadnji s vrha reketa i zadnji u dugim dvicama (zanimljivo, obzirom na run and gun možda bi očekivali da su izuzetni u tranziciji, ali tu su u ligaškom prosjeku, a najveća snaga im je uvjerljivo pick & roll, posebice one akcije koje završavaju Hardenovim ulazima ili šutevima).

Obrana je trenutno žrtvovana i jasno je da bez nje Houston neće biti ozbiljan protivnik u playoffu (ako u njega uđu), ali ovakva napadačka filozofija i prisustvo Hardena izuzetan su temelj za ubuduće. Nađu li još jednog visokog koji može zabiti i, što je još važnije, kreirati šuteve u postu kako bi postigli unutar-van ravnotežu na postavljene obrane, Rocketsi se mogu priključiti kremi Zapada jer su i ovoga ljeta, a i ranijih, dokazali da imaju i viziju i znanje za pronaći idealne igrače zadatka.

Stoga će ovoljetna potraga za visokim kojemu će moći dati svoj drugi maksimalni ugovor biti ključna i na tome svakako treba držati oko. A što se tiče ovogodišnjih šansi za playoff, dok god James Harden igra na ovoj razini, one postoje. Kao što smo već odavno dokazali, franšizni talent definira sposobnost da s hrpom osrednjih suigrača ostvari rezultate za ući u playoff (i bitno je napomenuti da bi šanse da uđu bile puno veće da nije konferencija jer su bolji od većine momčadi Istoka). U ovom slučaju, osim što Harden ima kvalitete za učiniti sve oko sebe boljima, u tome ga prati i stručni stožer i to je ono najvažnije.

12. BULLS (4010 bodova)

R.I.P Kirk Hinrich. Kapetan već odavno fizički nije mogao pratiti zahtjeve veće role, ali od ove sezone to više ne može ni šuterski. Kada ti ziceri ispadaju iz obruča, to je očiti znak da noge više ne slušaju. 27 minuta po večeri s igračem manje, to je nešto što si ni obrana Bullsa ne može priuštiti.

13. CELTICS (3850 bodova)

Bradley je pred vratima, a Sully i Green su sjajno odigrali protiv Netsa, međutim svi ti sitni pomaci su uzaludni – momčad od koje se očekivalo da iskoristi nedostatak klase na Istoku i da se nemetne kao glavni izazivač Heatu, igra totalno bez energije i plana. Došli smo u fazu promjene paradigme, kada im visoki igrač treba ne samo da bi digli razinu igre, već da bi uopće izborili playoff.

14. NETS (3835 bodova)

Deron je sredio još jednog! Na stranu sve, znaš da se treneru ne piše dobro kada vođa momčadi otvoreno kritizira njegov stil igre. Samo, iako Avery definitivno nije nikakav trenerski genije, a to dokazuje i spor proces uigravanja momčadi od koje smo napadački očekivali puno više (obrambeno su tamo gdje im je i mjesto, na dnu), nije on isključivi krivac za loš mjesec iza njih. Gle čuda, klupa je u zadnje vrijeme prestala biti jedna od najboljih i postala jedna od lošijih, pala je i njihova igra. Gle čuda, Deron nije superstar (iako ni to ne objašnjava alergiju Avery Johnsona prema pick & roll napadu). Gle čuda, ne mogu zaustaviti nikoga i imaju uvjerljivo najgoru rotaciju visokih za braniti pick & roll.

Sve ovo skupa dovelo je do promjena (to i nestrpljivost uprave koja sve više podsjeća na Knickse). Mogu li Deron i Johnson bolje? Pa, teoretski da, zato promjena trenera u ovako paničnom trenutku i nije katastrofalan potez. Ali, hoće li? To ne ovisi samo o novom strategu već i o tome da li su prošli faze karijere nakon kojih nema povratka. Što je nešto o čemu su trebali voditi računa GM i vlasnik kada su angažirali veterane poput Johnsona i Wallacea. Stoga, ako je ikome trebalo dati otkaz, to je onim genijima koji su započeli ovakav projekt iako im je jedan drugi klub iz New Yorka ostavio godine i godine dokaza da gomilanje istrošenih all-star igrača ne vodi ničemu.

15. WOLVES (3745 bodova)

Kevin Love - efektivni šut iz igre 39%. Ricky Rubio - 18 minuta po utakmici. Dok se ove brojke ne pretvore u 50% i 34 minute, Wolvesi će biti ti koji hvataju vlak, nikako oni koji su već u vagonu.

16. MAGIC (3555 bodova)

Vaughn je svoje odradio - momčad mu odlično brani šut, kupe sve pod svojim košem i ne fauliraju. To su odlike zrelih i rasnih obrana. Nažalost, činjenica da nemaju talenta koji može doći na liniju ili sam sebi kreirati šut, bit će prevaga i razlog zbog kojega ipak neće u playoff.

17. BUCKS (3525 bodova)

Obrana ih trenutno drži iznad vode, ali napad je potonuo na dno zbog ozljeda ključnih igrača s klupe (Dunleavy, Udrih) i Ilyasovinog očajnog ulaska u sezonu. Nađe li Skiles načina izbalansirati ogromnu potrošnju Ellisa i Jenningsa s gomilom korisnih igrača zadatka, Milwaukee bi trebao ostati u borbi za zadnje playoff mjesto na Istoku.

18. JAZZ (3500 bodova)

Nije zgorega primijetiti kako je Jazz, za razliku od lanjske sezone kada su realizatorski bili u vrhu, potonuo ispod prosjeka što se tiče postotka šuta, što im uz standardno lošu obranu nimalo ne garantira uspjeh u borbi za osmo mjesto. Također, dok su svi fokusirani na gužvu pod košem (gdje Favors i dalje dobiva puno manje minuta nego bi trebao), na vanjskim pozicijama Corbin je dao veću minutažu Foyeu, Tinsleyu i Watsonu nego Haywardu i Burksu (koji je konačno počeo dobivati minute).

18. PACERS (3500 bodova)

Iako se playoff na Istoku bez Pacersa i dalje čini nezamisliv, kada se jedina momčad napadački gora od vas odaziva na ime Wizards, onda je jasno kako sistem s razlogom ne gleda s optimizmom na vašu prezentaciju košarke. Bitno za napomenuti - Pacersi su dobili ogroman broj negativnih bodova zbog najlakšeg rasporeda u ligi (vjerovali ili ne, 14 njihovih pobjeda ostvareno je protiv lutrijskih momčadi, a samo dvije su kvalitetne - protiv Bullsa i Lakersa).

20. SIXERS (3240 bodova)

Nastavlja se preživljavanje bez Bynuma, ali i Iguodale, čiji odlazak se itekako osjeti na obrani - lani su sa sličnom rotacijom ovisnom o skok-šutu bili 3. u defenzivi, ove su tek 18.

21. PISTONS (3175 bodova)

Greg Monroe ima poprilično lošu godinu kao realizator i skakač, ali povećanu kvotu lopti i odgovornost barem koristi da se nametne kao jedan od najboljih asistenata s visokog posta. Lani je više bio garbage man, sada je više The Man, a to će donijeti ploda. Ali, ne ove godine.

22. RAPTORS (2990 bodova)

Rezultatski minus je prevelik i očito je kako playoff ostaje pusti san, stoga će biti zanimljivo pratiti koji smjer će odabrati Raptorsi i posebice što će napraviti tijekom prijelaznog roka. Ne zaboravite da Colangelu ističe ugovor i da će teško dobiti novi nakon fijaska s Bargnaniem - ima li smisla dopustiti nekome koga sutra neće biti u blizini da kroji budućnost franšize? Obzirom da im je pick završio u Oklahomi, nije isključena ni rasprodaja veterana i žešće tankiranje kako bi ga zadržali (ima top 3 zaštitu).

23. SUNS (2985 bodova)

Jared Dudley i Marcin Gortat zaslužuju kraj sezone dočekati u svlačionicama playoff momčadi.

24. BLAZERS (2965 bodova)

Ovako nisko usprkos omjeru 14-13? Zar ne bi trebali biti bliže Wolvesima i Jazzu? Ne. Iz dva razloga. Prvi je što i dalje imaju lutrijsku obranu (bolje postotke šuta protivnicima dopuštaju samo Catsi, Cavsi, Sunsi i Hornetsi). Drugi je taj što su u zadnjih 11 utakmica tijekom kojih su ostvarili score 8-3 pobjeđivali Cavse, Catse, Raptorse, Sunse, Kingse i Hornetse. Jedine dvije kvalitetne pobjede ostvarili su protiv Spursa i Nuggetsa na domaćem parketu nakon što su imali 3 dana odmora u slučaju Nuggetsa (koji su protiv njih igrali treću utakmicu u 5 dana), odnosno čak 4 u slučaju Spursa (koji su u Portlandu igrali treću utakmicu u 4 dana). A o važnosti rasporeda dovoljno će reći iduća dva mjeseca kada ih čeka jedan od najtežih u ligi i tijekom kojega će se na duže vrijeme oprostiti od pozitivnog omjera.

25. MAVS (2955 bodova)

Čak ni Dirkov povratak ne obećava. Mavsi su tijekom cijele sezone šuterski solidni i tu nemaju previše prostora za napredak. Carlisle je opet napravio posao i složio je napad koji može zabiti i obranu koja ne dopušta lake šuteve. Ali, u svemu drugome Mavsi su lutrijska momčad. Nemaju kontrolu lopte, u skoku su najgori u ligi, a uz sve i fauliraju previše. Jasno je da najveću odgovornost za ovakav razvoj situacije snosi loša rotacija pod košem. Teoretski, Dirk bi trebao pomoći samo uzimanjem minuta Brandu ili Marionu koji su bezuspješno odradili većinu minuta na četvorci, ali ni njegovo prisustvo ne može od Kamana napraviti korisnog obrambenog igrača. Iako, može omogućiti Brandu više minuta u sredini - vraćanje Mariona na bok i Branda na centra uz Dirka kao četvorku jedina je karta na koju Carlisle još može zaigrati ne bi li probudio momčad. Ne uspiju li, najpametnije bi bilo početi misliti na budućnost i draft.

26. KINGS (2695 bodova)

Nakon što je svojedobno Westphal doslovno pred upravu postavio ultimatum "ili ja ili Cousins", u sličnoj situaciji našao se i njegov nasljednik na klupi Kingsa. Već smo više puta isticali kako nas povijest uči da ovakav problematičan tip igrača po defaultu zrelost dosegne tek za trajanja drugog ili trećeg ugovora, dakle daleko od franšize koja ga je birala na draftu. Međutim, Cousins je u trenutno jedina vrijednost za koju se ova franšiza može uhvatiti i jasno je kako nikakvi potezi vezani uz njega ne mogu promijeniti kurs kojim su krenuli Kingsi (ako se konstantno koprcanje na dnu može nazvati kretanjem). NBA si ne može dozvoliti ovako disfunkcionalnu franšizu i pravo je čudo da Stern odlazi u mirovinu s ovakvim neriješenim problemom. Kingsi trebaju nove vlasnike i trebaju ih jučer.

27. HORNETS (2570 bodova)

Gordon se konačno vraća, a s njim se vraća i nada da bi mogli isplivati s dna - Gordon je talent koji može preporoditi momčad na sličan način na koji to trenutno radi Curry u Warriorsima.

28. WIZARDS (2235 bodova)

Situacija s Wallom još nije dobila definirani rasplet (spominje se kraj siječnja), a to nikako nije dobro za klub koji trenutno kao startnog playa koristi čovjeka kojega su otpisali tijekom ljetnog kampa kao četvrtu opciju na jedinici.

29. CAVS (2125 bodova)

Irving je spojio niz dobrih utakmica, a još više raduje što se korisnim pokazao i Zeller. Za romantike je dobra vijest da se kao dio uže rotacije ukazao i Luke Walton.

30. CATS (1785 bodova)

Koliko god to bilo blesavo reći za najgoru momčad lige, Bobcatsi s Dunlapom rade dobar posao i njihovo ovogodišnje izdanje je duplo bolje od lanjskoga. Ok, čovjek je vrlo brzo naučio da NCAA stil obrane s puno presinga baš i nema smisla u NBA, ali, obzirom na talent koji ima na raspolaganju, ne može se osporiti da je do sada izvukao maksimum iz ovoga rostera.

22Dec/1217

THE RANKINGS – WEEK 7.

Posted by Gee_Spot

U tjednu iza nas najveći posao odradili su Nuggetsi koji su kroz pobjede nad Spursima i Grizzliesima ostavili tako dobar utisak na 4 faktora da su skočili s 15. na 7. mjesto. Još je zanimljivije da su u zadnje dva tjedna Nuggetsi konačno opet postali ona momčad koju smo očekivali, u gornjih 10 u napadu, u donjih 10 u obrani, nakon bizarnog ulaske u sezonu kada su, dobrim dijelom i zbog užasnog rasporeda, bili bolji obrambeno nego napadački.

I dok su Nuggetsi počeli hvatati tlo pod nogama i sigurnu playoff poziciju kako smo i očekivali, povratak Rubia podsjetio nas je da bi nešto slično uskoro mogli napraviti i Wolvesi. Za razliku od Denvera, oni još uvijek iza sebe nisu ostavili bizaran ulazak u sezonu, odnosno još uvijek su puno bolji obrambeno nego napadački, ali pobjeda protiv Oklahome jasno je ukazala u kojem će se smjeru kretati njihova sezona jednom kada konačno zaigraju kompletni.

Praktički, Wolvesi imaju roster sposoban boriti se za prva 4 mjesta u konferenciji. Usporedite samo njihov frontcourt s onim Memphisa ili Clippersa - ako nam potonje dvije momčadi ostavljaju dojam nekoga tko može koristiti visinu da mrcvari slabije protivnike, zašto isto ne bi učinili i Wolvesi koji su već sada prva skakačka momčad lige? Čitajući između redaka to bi značilo da je bitka za playoff na Zapadu već gotova, odnosno da ovisi o tome koliko dugo Warriorsi mogu održati ovaj nivo igre. Jasno, govorim isključivo o osobnom dojmu, ali uzevši u obzir probleme Dallasa i Jazza s identitetom, odnosno Houstona s obranom i dubinom, čini mi se kao da su Warriorsima u daljnjem tijeku sezone puno veća prijetnja Curryevi gležnjevi nego momčadi koje se trenutno motaju oko 50% učinka.

I da, kako su blagdani pred nama, iskoristimo priliku da svakoj franšizi poželimo ostvarenje barem jednog cilja u idućoj godini.

1. CLIPPERS (5690 bodova)

Zaboravite na ove priče kako su Clippersi ostvarili povijesni niz protiv laganog rasporeda. Njihov ulazak u sezonu bio je poprilično težak i trenutni mekši raspored samo je stvari doveo u balans. Plus, bez obzira tko ti bio protivnik, pobjeđivati na strani i to s dvoznamenkastom razlikom odlika je najvećih. Clippersi su u svojih 11 pobjeda (5 u gostima) nabili +165 koš razliku, dakle pobjeđivali su u prosjeku s 15 razlike. Ovakva ostvarenja odlika su šampionskih momčadi i to više nije slučajno.

Dakle, što možemo poželjeti ovakvoj momčadi nego da nastavi i dalje biti najbolja u ligi.

2. SPURS (5315 bodova)

Popu i momcima možemo poželjeti da konačno dobiju nekoga relevantnog na uvjerljiv način - izuzmemo li pobjede u doslovno zadnjim sekundama protiv Thundera, Memphisa i Lakersa, Spursi su izgubili svaku utakmicu koju su igrali protiv top 10 momčadi (dva poraza od Clippersa, jedan od Miamia, Knicksa i Thundera). Koliko god statistički bili sjajni, u svim ovim dvobojima bila je jasno kako njihova obrana nije ni upola tako uvjerljiva kao protiv slabijih protivnika (poraz od Thundera u kojem su ih Ibaka, Durant i Westbrook izrešetali s poludistance jasno je još jednom pokazao njihovu slabost u branjenju pick & rolla). Pročitajte u tome što god želite vezano za njihove šanse u playoffu.

3. THUNDER (5020 bodova)

Kevin Durant igra na MVP razini i nemojte si dopustiti biti fan košarke i ne gledati čovjeka u akciji kad god stignete. Nisu samo njegove brojke skočile do neba, već i govor tijela jasno govori da je ovaj dugonja pred nama izrastao u muškarca koji je svjestan svojih odgovornosti. I to muškarca kojega je nemoguće braniti - Andrei Kirilenko je valjda najpametniji 1 na 1 obrambeni igrač na svijetu, s rasponom ruku ovećeg kondora, ali čak je i on djelovao nemoćno pored stvorenja visokog 206 centimetara s još dužim rukama čiji je šut jednostavno nemoguće blokirati.

S ovakvim Durantom, Oklahoma doslovno može na parket istrčati s 4 NBDL igrača i računati na playoff, ali, misle li osvojiti naslov, trebat će im bolja top 8 rotacija. Stoga im zaželimo da to pitanje riješe tijekom sezone jer samo im taj detalj stoji na putu postajanja dinastijom - udarne tri opcije su im fantastične, Martin i Sefolosha su sjajni u svojim rolama, Maynor može proći kao back-up play, ali problem je rotacija visokih. Iako petorka s Collisonom i Ibakom ili Collisonom i Durantom funkcionira sjajno, to i dalje ne rješava ulogu trećeg visokog. I Collison i Perk više su igrači kratkih epizoda nego dugih uloga, a to znači da je i pod košem ogroman teret na Durantu.

4. GRIZZLIES (4940 bodova)

Da nije Bullsa, Memphis bi bio najgora momčad lige po ubačenim tricama. Opet. Stoga, što im drugo možemo zaželjeti nego da se do kraja prijelaznog roka dočepaju rasnog šutera.

5. HEAT (4895 bodova)

Shvatili su da bez obrane ipak neće ići, a nove rotacije odmah su dovele do napretka - Heat je već među prosječnim obranama lige. Ipak, nije zgorega zaželiti im da nabasaju na kvalitetnu užu rotaciju jednom kada stvari postanu ozbiljne. Nakon udarne trojke i dva pouzdana veterana (Battier i Allen), Spoelstra nema čovjeka na kojega trenutno može računati. Haslem je gotov, Miller je nebitan jer su na bokovima već pokriveni, Lewis je Lewis, Anthony je zakopan na klupi, a Chalmers igra toliko loše da mu minute krade Coleova mikrofonka. Njihov playoff tako će još jednom biti pun šokova, a pomalo je i fascinantno da imaju veće šanse otići do kraja nego znati na koga mogu računati kada bude najpotrebnije.

6. HAWKS (4850 bodova)

Atlanti želimo raspad Lakersa koji bi Dwighta naveo da pomisli kako mu je možda ipak najbolje u manje eksponiranim sredinama na jugoistoku. A što se njihovih redovnih visokih pozicija na ovim rankingsima tiče, evo jedan podatak koji im govori u prilog - Hawksi do sada imaju skalpove Clippersa, Thundera, Memphisa i Denvera, što je jednak broj pobjeda nad trenutnim top 10 momčadima kakvoga imaju Spursi i Thunder.

7. NUGGETS (4435 bodova)

U tjedan dana izbili su u top 8, što će tek biti kada im raspored konačno popusti i kada se zalaufaju doma? Razlog je jednostavan - uigravaju se. Iggy postaje sve važniji playmaker (u zadnjih 10 tekmi imao je više asista nego u 17 prethodnih), Gallinari je u istom periodu popravio učinak s trice, a i Lawson sve manje oscilira. Nakon lošeg perioda na gostovanjima, Fariedova i McGeeova energija opet je počela donositi rezultate. Možda ne mogu ništa braniti, ali rijetko tko može trčati gore-dolje s ovom dvojicom.

Uglavnom, možemo im samo zaželjeti da se u predstojećem nešto lakšem periodu dodatno poslože kako treba i koliko mogu. Jer, ne treba zaboraviti da je Iggy izborio all-star status igrajući isključivo krilo, dok je u Denveru isključivo bek. Jasno, u današnjoj NBA bočne pozicije se itekako preklapaju, ali, iako više nije bitno s kojih pozicija dolazi kakav učinak, svaka momčad treba zdravu dozu obrane, šuta i kreacije sa svojih bokova. Gallinari je šuter, Iggy kreator i to na papiru izgleda kao dobra kombinacija, ali u stvarnosti ipak treba pričekati dok se ljudi naviknu na novi kontekst i nove zakonitosti svoga partnerstva.

8. WARRIORS (4410 bodova)

Ima li im smisla poželjeti išta drugo osim da izdrže Curryevi zglobovi? Rookiei će kad-tad naletjeti na zid, ali Curry, Lee, Landry, Jack i Thompson više su nego sposobni izdržati lov na playoff.

9. KNICKS (4285 bodova)

Hm, što poželjeti Knicksima? Da im zaželimo da i dalje nastave zabijati tricu s 40% šuta? Ili da Kiddova renesansa potraje što dulje (više ne igra na MVP razini već samo kao obični all-star)? Kad bolje razmislimo, možda je najbolje da potraje ova neviđena kontrola lopte koja im omogućuje da imaju između 10 i 15 šuteva više po utakmici od prosječnog protivnika. Knicksi uredno osvajaju više lopti nego ih gube, a zatim trećinu tih dodatnih napada pretvaraju u bonus šuteve za tri. Revolucionaran pristup. I kako i dolikuje, ova revolucija ide uz TV prijenos.

10. LAKERS (4200 bodova)

D'Antoni je konačno odlučio trenirati - micanje Artesta na četvorku, a zatim i na klupu, pomoglo je Lakersima da dobiju nekakav balans dok čekaju da Gasol uđe u formu i da se Nash vrati. Doduše, pri tome je startao s Ebanksom što jasno govori o njihovim problemima s dubinom, ali i ovakvi sitni pomaci bolji su od ničega. Stoga im želimo zdravog Nasha i da konačno potvrde brojke koje ih smatraju 15-11 momčadi (ovo odstupanje između statističkog i stvarnog rezultata najveće je u ligi i jasno ukazuje na njihove probleme s kemijom).

11. NETS (4120 bodova)

Želimo im da Lopez izbjegne daljnje komplikacije sa stopalima, ali ne i da izbjegnu Knickse u playoffu.

12. BULLS (4075 bodova)

A šta drugo nego da Rose ne osjeća nikakve posljedice loma.

13. CELTICS (3865 bodova)

Obzirom da se Bass očito nema namjeru dovesti u formu, Aingeu i društvu želimo da pod hitno pronađu tog drugog visokog igrača, po mogućnosti Gortata.

14. ROCKETS (3760 bodova)

Želimo im da igraju s Knicksima svaki dan.

15. WOLVES (3675 bodova)

Želim im da ne dobiju novog vlasnika koji će promijeniti ime klubu u Black Panthers. Šalu na stranu, koliko god simpatično bilo gledati njihovu snježnu petorku i ništa manje bljedoliku rotaciju, protivnicima zasigurno nije do smijeha kada pomisle što ih čeka jednom kada Rubio bude spreman kontrolirati loptu 30 ili više minuta.

Wolvesi su jedna od rijetkih momčadi u ligi s cijelom petorkom triple-threat opcija. Zamisli ovo - Rubio koristi Pekovićev pick i pred njim se otvara sljedeće more mogućnosti: uposliti Peka koji je doktor finiširanja u pick & rollu (zbog čega mi nije nimalo jasno zašto Adelman uporno igra pokretni napad s gomilom križanja u kojem Pek uglavnom završi u post-up situaciji u kojoj njegovi limiti puno više dolaze do izražaja) ili ući u sredinu i uposliti nekoga iz najveće spot-up ergele majstora u ligi.

Love, Barea, Shved i Kirilenko su redom igrači koji licem košu mogu napraviti sve što požele i zato sam uvjeren da su dani napada Minnesote u donjoj trećini lige prošlost. Nemoguće da pored ovakve kombinacije šutera, asistenata i driblera (svi iznad prosjeka za pozicije koje igraju) vječno ostanete u društvu Hornetsa ili Kingsa.

Već smo isticali da Shved igra toliko dobro da Roy nije potreban, ali nedostatak šuterskog specijaliste poput Budingera mogao bi biti problem protiv onih najboljih obrana. Stoga ne bi bilo loše da određeni višak igrača Wolvesi iskoriste kako bi našli novog šuterskog specijalista. A ima li boljega od Redicka trenutno? Plus, čovjek bi se idealno uklopio u trenutnu rasnu kompoziciju momčadi.

Jasno, pitanje je koliko Magic želi Derricka Williamsa sada kada se i Nicholson i Harkless čine budućnošću na pozicijama 4 i 3, a i bi li se Wolvesi tek tako bili spremni odreći svog drugog picka za igrača koji će otići na ljeto. Ali, poanta je da opcija imaju. A jedna je i riješiti se Ridnoura, koji je pored Baree i Shveda potpuno nebitan (nema njihovu vrhunsku combo komponentu u igri, a držati ga samo radi 15 minuta iza Rubia nema smisla jer te minute su ionako potrebne spomenutoj dvojici).

Upravo na primjeru Ridnoura dat će se vidjeti koliko je Adelman još lucidan – nije tajna da ga Ridnour svojim stilom igre i fizikalijama podsjeća na vlastite igračke dane, ali isto tako nije tajna da je Ridnour već dvije godine najveća slabost Wolvesa zbog prevelike minutaže u odnosu na talent. Nakon povratka Rubia u punu formu, on nema što raditi u užoj rotaciji, a liga je puna momčadi kojima bi dobro došao drugi play takvog pedigrea s relativno skromnim ugovorom (recimo, baš bi jedan takav dobro došao i Orlandu koji kao zamjenu za Nelsona koristi kombinaciju Redick-Moore – svaka čast Redicku što je u ovoj fazi karijere uspio šuterskoj komponenti dodati i ovu kreativnu i vrtiti pick & roll, ali ni jedan ni drugi nisu rasni combo igrači već prije svega priučeni zbog potreba momčadi, što je itekako vidljivo na oba kraja parketa).

16. JAZZ (3650 bodova)

Molimo vas, prekinite više ovaj cirkus i odlučite što ste. Osrednja momčad s dva granična all-star igrača pod košem i najslabijim vanjskim parom u ligi ili potencijalna buduća sila s hrpom mladog talenta.

17. MAGIC (3570 bodova)

Želimo im da konačno počnu nizati poraze jer ovo ne miriše ne dobro - Vaughnova družina izgleda spremna ne samo donijeti trofej za trenera godine svom lideru, već i plasirati se u playoff, što bi ih ostavilo bez šanse u lutriji. A koliko god da je Orlando privlačno tržište zbog sunca i poreza, sumnjam da se Henniganov plan bazira na slobodnim igračima koliko na ulovu na draftu.

18. BUCKS (3535 bodova)

Obzirom da je Skiles izdržao ovoliko cigli Jenningsa i Ellisa bez da je ikoga zadavio u svlačionici, želim im da konačno uđu u taj playoff, prije nego se na ljeto sve raspadne.

19. PACERS (353O bodova)

Želimo im uspješan nastavak razvoja Georgea, kao i to da Hibbert konačno počne zabijati preko 40% sa svojih 218 centimetara.

20. MAVS (3240 bodova)

Želimo im bezbolnu tranziciju u doba bez Dirka koje je bliže nego što itko misli - nakon dvije bačene sezone, dogodine na rosteru imaju praktički samo Nowitzkog. Najgore što mogu napraviti je potpisati niz veterana kako bi lovili playoff, a onda ostati i bez Dirka, ali i bez prostora na salary capu. Ovako, ostanu li i dogodine strpljivi kao što su zadnje dvije sezone, već 2014. smiješi im se potpuna financijska fleksibilnost kakvu je imao Heat kada je potpisao veliku trojku.

21. PISTONS (3165 bodova)

Da Dumars ne postane opet nestrpljiv i na ljeto ne uništi ovaj prozor koji im se otvara - s novim lutrijskim pickom idućeg ljeta i čistim salary capom 2014. ova franšiza je konačno spremna okrenuti novu stranicu.

22. BLAZERS (3095 bodova)

Od sveg srca im želim da više ne moraju slati ni jedan lutrijski pick prijevremeno u mirovinu zbog ozljede.

23. RAPTORS (3005 bodova)

Da li je bezobrazno zaželjeti da Bargnani nestane? Od kada je otpao zbog ozljede, momčad se preporodila, posebice u obrani, što potvrđuje i skok s 28. na 23. poziciju. Ako ste skloni tračevima i "novinarstvu", onda ćete najveći razlog pronaći u probuđenom motivu kod igrača nakon što je iz svlačionice, pa makar na kratko, maknut čovjek koji je svojim nedodirljivim statusom u momčadi svima bio trn u oku.

Ako pak vjerujete u opipljivije i manje bombastične aspekte života, onda vam je pak jasno da korelacija između sve bolje obrane i Bargnanievog izostanka uporište ima u sasvim logičnim košarkaškim stvarima - umjesto igrača manje u obrani i skoku, Casey je konačno minute pod košem rasporedio na dva fajtera (Davis i Johnson), čije prisustvo je automatski olakšalo i život Valanciunasu koji odjednom ne mora pokrivati rupe ne sve strane.

Jasno, da je Bargnani šutirao kako zna i da tako pomogao napadu, njegova zamjena s dva solidna igrača možda ne bi bila toliko bitna, ali, kad uzmemo u obzir da je gađao najgorim postotcima u karijeri što ga je činilo doslovno beskorisnim, računica je jasna - Raptorsi su igrom slučaja otkrili kako je igrati 5 na 5 nakon što su prvi dio sezone igrali 4 na 5.

24. SIXERS (2905 bodova)

Kako stvari stoje, najbolje što im možemo poželjeti je da iduće ljeto Bynum odšeta i tako ih natjera na rebuilding, jer, vežu li još njega i Turnera dugoročno uz Holidaya i Younga, čeka ih novih 5 godina osrednjosti.

25. SUNS (2900 bodova)

Trudim se izbjeći želje koje nemaju baš nikakve šanse da se ostvare, ali u slučaju Sunsa nemam izbora nego zaželjeti da Sarver i kompanija konačno povuku jedan pametan potez.

26. KINGS (2670 bodova)

Riješite se što prije braće Maloof jer ovo stvarno više nema smisla. Kingsi su prva momčad koja je digla ruke od sezone, nemaju ni vizije ni znanja kako dalje, mladi igrači propadaju umjesto da napreduju... Ovo ne može biti slučajno i samo potvrđuje važnost identiteta na svim razinama kluba - ako nemate kulturu na vrhu, ne možete je očekivati ni u svlačionici.

27. HORNETS (2510 bodova)

Pelicansima želimo da Eric Gordon konačno riješi probleme s tim svojim nesretnim koljenima.

28. WIZARDS (2365 bodova)

Da li je pretjerano zaželjeti im novog GM-a?

29. CAVS (2155 bodova)

Treba li im poželjeti išta više od toga da ozljede konačno ostave Irvinga na miru pa da se momak u miru može posvetiti pripremi za kvantni skok? Treba? Suigrače? Shit.

30. CATS (1770 bodova)

I dalje su najgori u ligi, ali svejedno im želimo da Jordan ne prekine odrastanje Dunlapa i mladih snaga nekim ishitrenim tradeom, bez obzira koliko to iskustvo bilo bolno.

14Dec/1224

THE RANKINGS – WEEK 6.

Posted by Gee_Spot

Ovaj put će tjedni pregled sadržavati nešto manje teksta, kao i sljedeća dva, ali nakon blagdanskih obveza vraćamo se standardnom obujmu kartica. Manjak vremena za pisanje ne znači da nedostaje vremena za gledanje tekmi - dio dojmova svakako će završiti u nekom dodatnom postu ili podcastu. Da ne duljimo, evo kako 4 faktora ocjenjuju raspored snaga u ligi nakon 6 tjedana igre.

1. LA CLIPPERS (5480 bodova)

Blake igra sve bolje, kao momčad gube sve manje lopti – to je očekivani razvoj situacije nakon slabijeg ulaska u sezonu po tim stavkama. Ali, ono što nismo očekivali je da će Bledsoe i Crawford nastaviti s vrhunskim partijama, trenutno pružajući Clippersima startni učinak s klupe. Kad spojite sve ove pluseve, dobijete trenutno najpotentniju momčad Zapada.

2. SAN ANTONIO (5215 bodova)

Kawhi Leonard je pred povratkom u rotaciju, a to znači da će Spursi uskoro postati još ubojitiji na oba kraja parketa.

3. MEMPHIS (4985 bodova)

Ok, već smo apsolvirali pad šuta i povratak u stare skučene okvire, ali ono što se sada događa puno je veći problem za Memphis – nakon all-star ulaska u sezonu, Mike Conley pada učinkom i utjecajem na igru. To znači da ni onaj jedini način da Memphis bude bolji, a taj je razvitak jezgre, nije održiv. Dodaj tome i sve slabije partije Tonya Allena i jasno je kako ni konačno zdravi Memphis nema previše prostora za napraviti korak naprijed u odnosu na ono što smo vidjeli zadnje dvije godine.

Dovođenje Johna Hollingera neće riješiti probleme na parketu, ali njegov angažman jasan je pokazatelj da nova uprava zna što radi - biti u diviziji s tri momčadi koje su analitiku odavno učinile sastavnim dijelom procesa donošenja odluka (Dallas, Houston i San Antonio u Beechu, Moreyu i Farkasu već godinama imaju svoje Hollingere) jednostavno je nužnost, posebice kada si na tako malom tržištu koje mora koristiti svaki mogući način da si olakša život.

4. OKLAHOMA (4955 bodova)

Napad briljira, ali obrana lagano pada pod teretom slabašnih učinaka u skoku i kontroli lopte.

5. MIAMI (4740 bodova)

Sitne promjene rotacije i korištenje Jamesa više na perimetru donijeli su pozitivne pomake u obrani koja više nije katastrofalna već samo - loša.

6. ATLANTA (4625 bodova)

Pozitivan trend je da Josh Smith igra sve bolje i bolje – nakon lošeg ulaska u sezonu zadnjih nekoliko tjedana uhvatio je standardnu formu i uletio iz jedne lude krajnosti u drugu – nakon što je u sezonu krenuo s šutom ispod 40% usput trice gađavši 2-10 (govorimo o prvih 10 tekmi), u sljedećima je skočio na 50% pogodivši usput 10 od 16 trica. Kao što kaže popularna TV emisija, istina je negdje u sredini.

Negativan trend bi bio da Horford još nije na all-star razini, kao i to da nisu u stanju doći na liniju ili kontrolirati skok. Pouzdan znak da bi vrlo lako mogli ispasti u prvoj rundi. Opet.

7. NEW YORK (4575 bodova)

Šuterska rapsodija se nastavlja, Jason Kidd i dalje igra kao all-star i dok je tako Knicksi imaju najveće šanse skinuti Heat.

8. GOLDEN STATE (4390 bodova)

U ligi u kojoj favoriti igraju u drugoj brzini i još se mozgaju oko identiteta, a desetak momčadi već je diglo ruke od sezone zbog spleta okolnosti, pristup i ozbiljnost Warriorsa čine razliku. Imaju talenta, to je neosporno, ali kad bi ostvarenu statistiku pretvorili u rezultate, bili bi 11-11 momčad. Imati score 15-7, a koš razliku od jedva 20 koševa (manje od poena po utakmici), ravno je čudu, ali to čudo je moguće baš zbog te glave i pristupa. I sad ono najfascinantnije – uspijevaju pobjeđivati neopipljivim kvalitetama (kemija, karakter, inteligencija) usprkos tome što su jedna od najmlađih momčadi u ligi, s tri rookiea u važnim ulogama i dva ključna beka ispod 25 godina. Jackson je položio ispit.

9. LA LAKERS (4225 bodova)

Lakersi gomilaju poraze, ali od poraza puno više brine činjenica da iz utakmice u utakmicu pod D'Antoniem imaju slabiji učinak u ključnom aspektu obrane - postotku protivničkog šuta. I pod Brownom i pod Bickerstaffom Lakersi su imali problema, ali su se držali blizu gornje trećine po ovom faktoru. Dolaskom Mikea pak uslijedio je linearni pad iz susreta u susret koji je kulminirao u zadnjih nekoliko utakmica u kojima su Lakersi prezentirali igru u obrani u rangu Cavsa, Sunsa ili Blazersa. Konstantni pad obrambenog učinka jasan je pokazatelj da oni koji su govorili kako obrana pod D'Antoniem neće biti problem nisu bili u pravu - Mike jednostavno nije u stanju postaviti identitet na tom dijelu parketa, pri čemu mu ne pomažu ni ozljede, tanak roster i trenutno nepostajanje kemije između Kobea i Dwighta na oba kraja parketa.

10. BOSTON (4170 bodova)

Obrana je sve bolja, napad sve slabiji, ali i dalje su dva ključna problema podbačaj Bassa i činjenica da dvojac Terry-Lee nije u stanju zamijeniti sve što su donosili Allen i Bradley. Povratkom Bradleya bit će to puno manji problem jer bi Terryev povratak na klupu trebao popraviti i njegove brojke koje u startnoj roli malo padaju, ali Bass ulazi u formu puno slabije nego što bi jedan profesionalac trebao. Za Božić je tako i dalje prva želja centar koji bi pomogao Garnettu (on i Pierce su, da usput spomenem i to, u dlaku opravdali očekivanja i kako se sezona zahuktava sve bliže su već standardnoj all-star razini) – koliko god da se Green sve solidnije snalazi kao zamjena Pierceu, niska postava s njim kao lažnom četvorkom ne funkcionira, što Riversu izbacuje iz ruke jedan bitan adut s kojim je računao na startu sezone.

11. BROOKLYN (3975 bodova)

Iako ova vanjska trojka igra kao da je preko njih prešao buldožer (Deron usporen ozljedama, Joe i Gerlad usporeni godinama), najveći problem je pod košem, gdje bez Brooka u sredini ni napad, a ni obrana, više nemaju temelj oko kojega će se okupiti. Obrana reketa bez Brookove visine je toliko oslabila (pazite, doslovno se radi samo o visini obzirom da je Lopez bio beskoristan u pokrivanju prostora) da je Avery iz petorke izbacio Humphriesa ne bi li s Evansom dobio igrača sposobnog zatvarati reket tijelom. Da ne govorim da je i učinak klupe nestao zbog efekta domina – ubacivanjem Blatchea u petorku umjesto Brooka, sva napadačka iskra ostala je na Stackhouseu koji se konačno ugasio i prestao zabijati na razini koja je garantirala borbu za titulu šestog igrača godine.

12. CHICAGO (3900 bodova)

Thibodeau je uspio pronaći idealnu rotaciju s puno kraćom klupom nego što je navikao, Bellineli je u ulozi startera dao znakove života (ima puno manje zahtjevnu ulogu spot-up šutera, dok je ulazeći s klupe morao i kreirati) što će dobro doći dok čekaju povratak Hamiltona, Robinson igra na razini najboljih dana u New Yorku dok uz pomoć Hinricha krpa jedinicu (iako Kirk ostavlja dojam čovjeka sposobnog raspasti se svaki tren), a ovo krpanje shvatite doslovno jer Bullsi su u rangu Lakersa i Thundera po kontroli lopte, dakle siju ih na sve strane (možemo Roseov stil igre smatrati kakvim god hoćemo, ali činjenica je da su s njim za komandama Bullsi redovno bili među boljima po izgubljenim loptama).

Ipak, jedan trend posebno zabrinjava. Ne, to nije ogromna minutaža startera, na to smo navikli, iako će biti zanimljivo vidjeti kako će Noah reagirati na pola sezone obzirom da igra 7 minuta više u prosjeku nego ikada (čak 10 više nego lani kada su Gibson i Asik imali puno veće odgovornosti). Ne, to je šuterski pad Carlosa Boozera koji povećanu odgovornost u napadu nije čak ni nadogradio većim brojem šuteva, već srozavanjem postotaka na najniže brojke u karijeri. Ok, obrane su više fokusirane na njega i to je sve razumljivo, ali to samo pojačava dojam o njemu kao sporednom igraču kojega plaćaju kao da je all-star. Najlošiji šut u karijeri u kombinaciji s njegovim obrambenim minusima stavljaju ga u kategoriju igrača za popunu petorke ili čak specijalista s klupe. Drugim riječima, preživi li ovo ljeto bez amnestije, Jerry Reinsdorf zaslužuje najezdu skakavaca i kišu žaba isti dan.

13. MILWAUKEE (3850 bodova)

Buđenjem Ilyasove budi se i napad, igraju sve brže i brže u pokušajima da uhvate lanjski ritam, ali ono što im daje najveće šanse u lovu na playoff je obrana, odnosno količina stop akcija koju generiraju Ellis i Jennings (krađom lopti na perimetru), odnosno Sanders i Udoh (blokadama u reketu).

14. UTAH (3845 bodova)

Jazzeri ponavljaju lanjski recept kvalitetnog napada i šuplje obrane (dobrim dijelom zato što odbijaju povjeriti veće uloge Haywardu i Favorsu). Zanimljivo je istaknuti da su, za razliku od lani kada su dominirali pod oba obruča u skoku, ove sezone treća najgora momčad lige u obrambenom skoku zbog čega primaju abnormalno visok broj koševa u reketu nakon odbijanaca. Ne samo što se radi o čudnom razvoju događaja pored dubine koju imaju na raspolaganju pod košem (sva 4 njihova visoka iznadprosječni su skakači), već im ovako nešto anulira kvalitetu više koju sami imaju u napadačkom skoku. Ovo je previše čudan slučaj da bi trajao, ali postaje očito da je sve teže sakriti Jeffersonovu sporost i Millsapov manjak centimetara čak i u ligi koja se okreće niskim postavama.

15. DENVER (3765 bodova)

Napad se budi i nakon očajnog ulaska u sezonu probili su se u top 10 (i to još uvijek bez najboljih partija Lawsona, Iggya i Gallinaria), ali obrana se sunovratila na dno nakon što je liga shvatila koliko su ranjivi u sredini. McGee i Faried obrambeno pružaju partije dostojne rasne lutrijske momčadi, a Denver je najgori kada su zajedno na parketu. Obojica su više igrači energije nego finese, ovisni isključivo o pokušajima iz reketa, zbog čega slabo funkcioniraju kao par čak i u napadu, dok su obrambeno u rangu bilo kojeg dvojca Sunsa.

16. MINNESOTA (3735 bodova)

Dobra vijest je da se Rubiov povratak bliži, što bi valjda konačno trebalo lansirati napad koji se ni s Loveom nije podigao s dna, a za rubriku vjerovali ili ne je podatak da su obrambeno ostali na istoj razini (top 5 obrana lige) iako su igrali bez Kirilenka jedan period i s Loveom van forme u punom pogomu (Loveom koji je u ovo što sam ga gledao nakon povratka još sporiji u rotacijama nego je to bio lani). Kako im onda kvragu uspijeva igrati dobru obranu (a Ridnoura umjesto Rubia u petorci nisam ni spomenuo)?

Pa, odgovor je očito usko vezan u najlakši raspored u ligi koji je Adelmanu omogućio da, uz pomoć par obrambenih asova, sastavi poštenu obranu od momčadi koja lani nije mogla zaustaviti nikoga. Kad zaredaju teži suparnici, za očekivati je da Ridnour i Love obrambeno postanu puno veći problem, kao i to da Peković ostane bez ovako solidnih brojki u čuvanju reketa. Međutim, to će se u međuvremenu kompenzirati Rubievim povratkom (što će pritisak na loptu učiniti puno ozbiljnijim), ali i poboljšanim napadom.

A ako se pitate tko je onaj drugi as uz Kirilenka (koji je, da i to napomenemo, u konkurenciji za obrambenog igrača godine nestvarno kvalitetnom igrom u svim fazama obrane), ne tražite dalje od Dantea Cunninghama. Dok AK-47 ordinira po perimetru, zatvara pod košem, pomaže pokriti prostor u svim pravcima i još uz sve čuva najopasnijeg protivničkog swingmana, Dante se razvio u pick & roll specijlca klase Taj Gibson koji bez problema preuzima bekove prilikom pick & rolla i tako omogućuje obrani minimalne rotacije. Ne treba čuditi da ga možemo naći u 4 od 6 najboljih postava Wolvesa do sada, a bez njega ili Kirilenka samo je jedna postava Wolvesa uspjela ostvariti pozitivan score (i to onaj najniži).

17. DALLAS (3515 bodova)

Dok čekaju Dirka nastavljaju slagati rotaciju i otkrivati kome mogu vjerovati uz solidan napad posložen oko Mayoa. Izgleda kao da su im se dolaskom Dereka Fishera popravili pristup i igra u obrani, ali činjenicu da su Marion i Brand živnuli treba prije svega zahvaliti laganom rasporedu (Pistonsi, Sunsi, Rocketsi, Kingsi). Fisher je leš koji hoda (iz igre gađa 30% iako je pogodio 7 od 15 trica, to vam sve govori) i njegovo prisustvo na parketu više je psihološki pomoglo da se odgodi pad, ali ne i zaustavi – Mavse krajem mjeseca čeka pakleni niz od 8 utakmica u 13 dana u kojima ih čekaju Miami (dva puta), Spursi (dva puta), Memphis, OKC i Denver. Sretno tada s Fisherom na playu.

18. HOUSTON (3490 bodova)

Marcus Morris se ohladio i sve više podsjeća na lanjskog nebitnog igrača bez pozicije, Lin i Patterson jedan dobar potez u napadu naplate s dva loša u obrani, a i Asik i Parsons posustaju i pretvaraju se u role playere kakve smo očekivali.

19. INDIANA (3420 bodova)

George je spojio dva tjedna odličnih partija, ali Hibbert očito nema takve planove. Nakon četvrtinu sezone čovjek visok 218 cm iz igre šutira 38% (čak i slobodna puca 10% slabije od prosjeka karijere) čime totalno uništava nikada bolji učinak u obrani.

20. ORLANDO (3335 bodova)

Borbeni Orlando drži se debelo iznad granice katastrofalnih momčadi na račun sjajno organizirane obrane i gomile centimetara te iskoristivih tijela koje na raspolaganju ima Vaughn. Mladi trener Magica izveo je praktički istu stvar kao i Jackson u Oaklandu, odrekao se rizika u obrani i iznenadio ligu zonom i pristupom momčadi koja igra svaku večer, što su elementi koji trenutno Orlando drže među top 10 obrana lige. Razlog zbog kojega pak nisu u istom rangu s Warriorsima kriju se u napadu kojega manjak talenta, posebice u kreaciji, drži čvrsto na dnu u društvu s Wizardsima.

21. DETROIT (3240 bodova)

Pistonsi nisu dobri u previše stvari (dobri su u čuvanju protivničkog šuta, ali realno je pitati se koliko su ovi solidni obrambeni rezultati ekipa na Istoku proizašli iz činjenice da igraju protiv loših napada puno više nego momčadi sa Zapada), ali u jednoj su fantastični - sposobnosti dolaska na liniju. Monroe, Knight i Stuckey su barem po pitanju toga all-star kvaliteta, samo tri tria u ligi češće su na liniji od njih - onaj Thundera (Durant, Westbrook, Martin), onaj Heata (Bosh, LBJ i Wade) te onaj Clippersa (Paul, Crawford, Griffin). Nije loša vještina koja će im dobro doći ako ikada uđu u playoff.

22. SACRAMENTO (3220 bodova)

Mali napredak u igri došao im je ne od buđenja Cousinsa ili Thomasa, već od Salmonsa i Garcie. Da nije tužno bilo bi smješno.

23. PORTLAND (3155 bodova)

Dobra vijest - odigrali su utakmicu bez Batuma i Matthewsa i ne samo da nisu izgubili, već su dobili. Toronto. 18 razlike.

24. PHILADELPHIA (3095 bodova)

Ozljeda Holidaya (istegnuće stopala) mogla bi dodatno usporiti napad koji opasno smrdi na lutriju.

25. NEW ORLEANS (2750 bodova)

Dobili su nazad Davisa što će solidnu rotaciju pod košem učiniti još opasnijom u napadu, ali o njihovom trenutnom stanju sve vam govori podatak da Monty Williams ozbiljno misli promovirati nedraftiranog Briana Robertsa u prvog beka.

26. PHOENIX (2720 bodova)

Scola je zadovoljan što se vratio u startnu petorku, Gortat nije zadovoljan što je u Phoenixu - ma nemojmo ni trošiti vrijeme komentirati ovaj cirkus u kojem više minuta dobivaju nebitni veterani poput Telfaira i O'Neala od mladih poput Marshalla i ... Čekaj, pa Sunsi nemaju mladih igrača! Taj manjak vizije peče više od jedne od najgorih obrana u ligi.

27. WASHINGTON (2535 bodova)

Još nema informacija kada se vraća Wall, što znači da će mučenje oko kreacije šuta trajati još neko vrijeme.

28. TORONTO (2335 bodova)

Colangelo se pravda manjkom sreće, ali jasno je kako najveći problem Raptorsima predstavlja odluka da grade momčad oko Bargnania i DeRozana. Colangelo stoji iza svojih pickova po cijenu momčadi, ali nakon ovakve sezone čini se kako je farsi došao kraj - Bargnani je u izlogu, a Bryan na izlaznim vratima. Šteta jedino što su u međuvremenu poklonili ogroman novac DeRozanu. Također, Caseyu ne služi na čast odluka da forsira dvojac Bargnani - Valanciunas kada je nakon 5 utakmica bilo očito da to neće funkcionirati. Rookieu su minute dobro došle za ubuduće, istina, ali njemu pri tome treba partner koji mu može olakšati život, a ne netko obrambeno i skakački nevidljiv poput Bargnania kome još dodatno treba čuvati leđa. Sreća u nesreći je da će im ostatak sezona barem poslužiti da jednom za uvijek odgovore na pitanje vezano uz Eda Davisa - da li je u pitanju još jedan Colangelov promašaj ili čovjek sposoban u većoj roli realizirati sjajne skakačke i blokerske brojke koje ostvaruje u ovoj sezoni (dok se bori za novi ugovor).

29. CLEVELAND (2200 bodova)

Irving se vratio u rotaciju i sad je jedino bitno postaviti ga na pravi put da se počne razvijati kao all-round igrač. Njegov povratak trebao bi pomoći i Varejaou koji se napadački pogubio nakon što su se obrane fokusirale na njega, ali to je manje-više to. Waitersovu ozljedu na stranu, većina onoga što je pokazao ukazuje na combo-strijelca koji uzima gomilu loših šuteva, što nije nužno dobar znak, pogotovo ne uz puno kvalitetnijeg strijelca poput Irvinga. Ali, nepotrebno je još išta prognozirati oko toga kako će se razviti ova mladost, ono što je bitno istaknuti je da su Cavsi bez Irvinga i Varejaoa u postavi najgori roster lige i da bi ova zadnja godina rebuildinga trebala biti odrađena vrhunski. Dogodine imaju visoki lutrijski pick i hrpu prostora za potpisati pojačanja, a tu je i Varejao kao ekskluzivni mamac tijekom trade deadlinea koji bi mogao uroditi novim resursima (pola playoff momčadi treba jednog takvog igrača pod košem).

30. CHARLOTTE (2160 bodova)

Stanje pod košem postaje sve gore (pazi čuda - nakon većeg broja utakmica, ispada kako ni Mullens ni Biyombo nisu napravili iskorak u odnosu na ono što su bili ranije), ali barem su Kemba, Taylor i MKG prave stvari. Iako je Dunlap jasno postavio ciljeve u rotaciji tako da je očito kako je razvoj mladih najvažniji, bit će zanimljivo pratiti kako će se veterani poput Haywooda, Gordona, Sessionsa i Hendersona pomiriti s ograničenim minutama. Odluci uprave nema se što prigovoriti - veterani su samo garancija još jedne lutrijske godine bez nade. Mladi pak uz lutriju donose i nadu, tako da je ovo jedini ispravni put. Stoga možemo očekivati da se vrlo skoro, čim istekne sutrašnja zabrana trejdova igrača koji su potpisali nove ugovore, većina ovih poznatijih imena nađe u ponudi.

8Dec/1230

THE RANKINGS – WEEK 5.

Posted by Gee_Spot

Nakon 5 tjedana igre čini se kako već imamo solidnu power rankings podjelu. Na vrh su ovaj put isplivali Spursi, ali puno važnije je izdvajanje pravih izazivača na Zapadu u top 5. U principu, odnos snaga u ligi možemo podijeliti u sljedeće kategorije:

- izazivači (Spurs, Thunder, Grizzlies, Clippers, Lakers)

Ode li Gasol, teško je zamisliti Lakerse kao prve favorite. Dapače, i Clippersi i Grizzliesi čine se boljim opcijama ako ste skloni vjerovati u snagu pod košem. Spurse znamo, igrat će najbolju košarku, ali bit će ranjivi pod košem i pred franšiznim talentom tako da mogu ispasti od svih navedenih. Thunder pak ima snagu zbog tri all-stara na parketu čijem atleticizmu ove old school momčadi teško mogu parirati. Pratiti dvoboje ovih 5 ekipa bit će definitivno najzabavniji aspekt regularne sezone.

- Miami (Miami)

O trenutnom stanju lige sve govori činjenica da Heat može igrati obranu kakvu igra i koristiti rotaciju kakvu koristi i vladati Istokom (osim Knicksima).

- sigurne playoff momčadi na Istoku (Hawks, Nets, Celtics, Knicks)

Trebali bi zaokružiti top 5 na Istoku, uz značajnu razliku u odnosu na Zapad – dok će se tamo gaziti do zadnjeg trenutka, ovdje bi sve osim plasmana Heata u Finale bilo iznenađenje. Celticsi i Knicksi nemaju dovoljno visine da ugroze slabost Miamia, a Netsi i Hawksi imaju visinu, ali nemaju dovoljno kvalitete na perimetru (osim ako ne mislite da će se Johnson i Wallace preko noći pretvoriti u Jacka LaLannea)

- u borbi za utješne playoff pozicije na Zapadu (Warriors, Rockets, Jazz, Wolves, Nuggets, Mavs)

Ovdje su trenutno u prednosti Warriorsi, Rocketsi i Jazz, ali za pretpostaviti je da bi Nuggetsi i Wolvesi, izbjegnu li dodatne komplikacije, s vremenom trebali popravljati igru i stizati učinkom ove ispred. Mavsi imaju toliko problema da ih ni Dirkov povratak nužno ne ostavlja u trci. Međutim, nisam se spreman kladiti na nikoga. IOR je u zadnjoj projekciji pred sezonu u playoffu kao sigurne vidio Nuggetse, te Dallas i Jazz za dlaku ispred Warriorsa i Wolvesa (razlika između ove 4 potonje momčadi stala je u 3 pobjede). Jasno, dobar dio projekcije otpada zbog ranijeg povratka Lovea što Wolvesima povećava šanse (iako je gubitak Budingera na gotovo cijelu sezonu svakako udarac), a i Warriorsi svakako mogu nadmašiti svoju projekciju odigra li Curry više od 66 utakmica koliko smo prognozirali (za sada je na dobrom putu). To znači da će borba do kraja biti neizvjesna, a priključenje Houstona koji odjednom ima dubinu (svi njihovi sporedni igrači igraju bolje od očekivanoga) dodatno komplicira stvari.

- borba za playoff na Istoku (Bulls, Bucks, Pacers, Sixers, Pistons)

Spreman sam staviti ruku u vatru da će Bullsi i Pacersi izboriti dvije pozivnice, što ostavlja mjesta samo za još jednoga. Obzirom na osrednjost dežurne osme momčadi (ako se tko pita, to su Sixersi) koja pojma nema kako će joj roster izgledati do kraja sezona i hoće li uopće zaigrati s Bynumom, Milwaukee ima šansu (a i mogućnost pojačanja), kao i Detroit, kojega 4 Faktora cijene od trenutka kada su riješili pitanje rotacije (iako ovaj score 6-14 izgleda dosta ružno).

- lutrija na Zapadu (Blazers, Kings, Suns, Hornets)

Hornetsi igraju bez Davisa i Gordona, što je uz ionako tanak roster s kojim su ušli u sezonu ravno katastrofi, Sunsi i Kingsi su jednostavno loši na svim razinama jer im nedostaje vizija na kojoj bi gradili identitet, a Blazersi nemaju dovoljno igrača. S jedne strane, imaju opcije za poneki trade kojim bi se pojačali, što bi ih možda moglo lansirati u borbu za 8. mjesto, a s druge jednu ozljedu nekog od top 4 igrača su udaljeni od toga da potonu na dno.

- lutrija na Istoku (Magic, Raptors, Cavs, Wizards, Cats)

Od Magica i Catsa očekujemo da rezultatski padnu kako sezona odmiče i kako im postane sve teže iznenaditi protivnike, Raptorsi i Cavsi bi se trebali dignuti, ali zaostatak od 11 utakmica teško će stići, dok su Wizardsi u totalno blesavoj situaciji - izgleda da su spremni za još jedan rebuilding iako su ga pokušali na silu preskočiti.

Slijedi osvrt na svih 30 momčadi uz isticanje najvažnijih trendova i dužno zadržavanje na onim najboljima.

1. SAN ANTONIO (5215 bodova)

PLUS

Napad je očekivano podmazan usprkos ozljedama koje redovno napadaju rotaciju na boku (nakon Manua koji još hvata formu i ozljeda Leonarda i Jacksona, sada je dosadnim ozljedama usporen i Danny Green) iz jednostavnog razloga što su Timmy i Parker to što jesu i što je Popovichev sistem uigran do savršenstva (nije nikakvo čudo da Spursi opet predvode ligu u broju zabilježenih asista, njihovo kruženje lopte zaista više ne treba isticati – oni igraju košarku na jednoj drugoj razini od ostalih).

Međutim, ono što veseli su neočekivano dobri rezultati u obrani. Spursi i dalje nisu u stanju braniti pick igru ili spot up situacije na razini izazivača, ali s tim se više ni ne zamaraju. Umjesto da pronađe partnera Duncanu koji može trčati unutar-van u obrani, Pop je zaigrao na rizičnu kartu zatvaranja reketa pod svaku cijenu i pravovremenih rotacija prema vanjskim šuterima, dopustivši protivnicima otvorene šuteve za dva nakon svake screen & roll akcije.

Jasno, ovo je formula koju su Spursi primjenjivali i prethodnih godina, kada su zbog nedostatka pokretnog visokog i vrhunskog stopera na perimetru izabrali protivnicima prepuštati vanjski šut kako bi donekle zaštitili reket tako što bi vanjski igrači često ostavljali svog igrača kako bi udvajali u postu. Ali, razlika između prijašnjih obrana i ovogodišnje je trenutno u tome što Spursi uopće ne izlaze s visokim igračem na pick igru, što im omogućava da drže reket kontoliranim bez pomoći vanjskih igrača.

Kako su dva visoka uglavnom pod košem, potrebe za udvajanjem u postu nema, što je značajno podiglo učinkovitost u branjenju trice (lani su bili 7. dok su trenutno 27. po primljenim tricama). Dodaj ovome standardno malu količinu slobodnih koja proizlazi iz izuzetne dužine i uigranosti njihove obrane i očito je kako trenutna snaga obrane Spursa leži u tome što su protivnicima oduzeli dva najučinkovitija šuta u košarci.

MINUS

Iz plusa proizlazi i najveći problem. Iako obrana trenutno djeluje dobro, Spursi se kao i sve momčadi koje odlučuju ignorirati pick & roll i ostavljati visokog igrača u reketu kockaju s postotcima. Naime, daju previše otvorenih šuteva s poludistance koji nisu učinkoviti kao trica ili slobodno, ali samo u slučaju da protivnik promašuje. Ostavljati pak pick & pop specijalce ili bekove s vrhunskim skok-šutom same na 5 metara dugoročno ne može biti ispravna strategija. Spursi trenutno dopuštaju najviše šuteva u prostoru između reketa i linije za tri, a postotci u kojima protivnici zabijaju u tim situacijama ovise o njihovoj kvaliteti. Činjenica da su ih do sada Miami, Memphis i dva puta Clippersi izrešetali iz tih područja jasno govori o njihovim playoff šansama.

Govoriti tako o poboljšanoj obrani San Antonia čini se malo preuranjeno. Koliko god njihove trenutne pozicije u učinkovitosti (6. u napadu, 5. u obrani) odaju šampionski pedigre, činjenica je da njihovi obrambeni problemi nisu riješeni, već su trenutno samo dobro sakriveni novim Popovim trikom. Kada liga pohvata ono što rade i kada nauči koristiti prostor koji im ostavljaju, za očekivati je da obrana Spursa opet potone u prosječnost.

X- FAKTOR

Noge. Spursi i dalje kreiraju gomilu kvalitetnih šuteva zahvaljujući kretanju lopte i igrača bez lopte, ali nedostatak vrhunskog atleticizma diljem njihove rotacije očit je i u sve slabijim skakačkim učincima (samo Duncan odrađuje iznadprosječni skakački posao, pri čemu igra 3 minute više nego što smo navikli zadnjih godina, što jasno govori da je Pop itekako svjestan koliko mu je Timmy potreban na parketu), ali i u nesposobnosti da dođu na liniju slobodnih. Bez laganih poena iz odbijanaca i s linije, njihov napad postaje preovisan o skok-šutu, a to na ovakvom Zapadu ne može biti recept za uspjeh (s jedne strane ih Lakersi, Clippersi i Memphis mogu uništiti dominacijom pod košem, a s druge je Oklahoma s Durantom i Westbrookom čijoj 1 na 5 kvaliteti ne mogu parirati).

Jasno, dovođenje vrhunskog skakača i obrambenog igrača riješilo bi pitanje skoka (pa i kockanja prilikom branjenja pick & rolla), a Manu bi ulaskom u formu našao načina za popraviti broj laganih koševa s linije slobodnih (čovjek još nije izgubio noge, bez brige). Samo, tu već ulazimo u sfere u kojima bi nam bolje poslužio Aztečki kalendar nego analiza trenutnog stanja.

2. LA CLIPPERS (5080 bodova)

PLUS

Njihova napadačka dubina je izuzetna – imaju unutar-van igru, traniziciju, šut i dovoljno kvalitetnih igrača za odraditi svaku ulogu na parketu. Iako gube previše lopti i iako Blake još nije izrastao u pravu prijetnju u igri licem košu, za njihov napad se ne treba brinuti. Ali, što je puno važnije, ni za obranu. Blake i Jordan su napravili izuzetna poboljšanja u obrani, posebice u izlascima na pick & roll, koji Clippersi trenutno brane kao malo tko. Imati jednog pokretnog visokog koji se zna rotirati izvan reketa danas je praktički neophodno, a imati dvojicu luksuz je o kakvom sve ostale momčadi mogu sanjati. Nastavi li se ovaj njihov napredak, Clippersi postaju legitimni izazivač na Zapadu.

MINUS

Clippersi igraju dosta agresivnu obranu, počevši od pritiska na loptu (najviše ukradenih u ligi), preko čestih preuzimanja (što dovodi do čestih izlazaka visokih izvan reketa), do udvajanja (što često rezultira povlačenjem vanjskih igrača u sredinu). Dok je ovo prvo svakako dobro stvar, preostale dvije stavke su trenutno njihov najveći problem. Naime, poboljšanja u branjenju pick igre još ne prati dovoljno kvalitetno rotiranje u reketu, koje za sada riješavaju ogromnom količinom osobnih. Također, kada nakon prvog preuzimanja dođe do rotacije obrane, često se dogodi da bokovi ostanu prazni, što rezultira time da su u gornjoj trećini lige po primljenim tricama.

Međutim, ovo su puno manji problemi od onih koje imaju momčadi prisiljene ignorirati branjenje pick igre. Za takve, mogućnosti napredovanja nema - jednostavno si prisiljen prihvatiti jedno zlo umjesto drugoga i nadati se da će ti ono nanijeti manje štete. Clippersi pak samo moraju nastaviti uigravati rotacije, što će s vremenom smanjiti broj laganih koševa koje primaju s linije, iz odbijanaca ili iz kuta. Kada to srede, šampionskom napadu dodat će i šampionsku obranu.

X-FAKTOR

Dva su. Prvi je rotacija pod košem. Iako trenutno dobivaju solidne partije od Turiafa i Hollinsa, a i Odom je spojio dvije dobre utakmice za redom, pitanje je što će se dogoditi u eventualnoj playoff utakmici u kojoj Blake ili DeAndre upadnu u probleme s osobnima. Clippersi nemaju nisku postavu na koju mogu računati (srećom, dovoljno su pametni da ni ne pokušavaju previše koristiti postave s 4 vanjska jer jednostavno nemaju all-star atletu na boku koji može glumiti četvorku), a teško da bi duže korištenje jednoga od spomenutih back-up visokih omogućilo kvalitetu igre kakvu imaju sa startnim dvojcem. Riješenje je stoga trade. Vanjskih igrača imaju viška i treba ozbiljno razmotriti situaciju dovođenja pojačanja pod košem, pa makar to značilo da se moraju odreći Bledsoea.

Drugi je onaj standardni, a uključuje Vinniea. S dva hall of fame lidera na parketu u Paulu i Billupsu, Del Negro nema problema s vođenjem napada. Obrana napreduje, pa iako možda sporije nego bi trebala, za to mu svakako treba odati priznanje. Međutim, njegova zbunjena pojava jednostavno ne odiše sigurnošću i nad Clippersima će tijekom cijele sezone stajati upitnik – što ako Vinnie u ključnom momentu playoff serije povuče krivi potez ili ne prepozna na vrijeme tendencije protivnika? Jasno, govorimo o čistim špekulacijama, zato pitanje trenera i nije u kategoriji minusa, ali, dok se ne dokaže u najvažnijim trenutcima, Del Negro će ostati X-faktor. S pozitivnim ili negativnim ishodom, pokazat će vrijeme.

3. MEMPHIS (5070 bodova)

PLUS/MINUS

Nakon mjesec dana vrućeg šuta, Memphis se vraća u dobre, stare okvire. Već su potonuli u donju šutersku trećinu lige gdje smo ih sve ove godine navikli gledati, a učinkovitost u napadu održavaju heart, grit and grind receptom – gomilom ukradenih lopti (probijaju se na vrh čak i bez Allena), gomilom skokova u napadu (Zach, oduvijek double-double mašina, igra sezonu karijere što se tiče skoka) i gomilom slobodnih (koja su rezultat forsiranja igre kroz reket).

To što opet postaju bezopasni šuterski (osim izuzetne pick & pop igre koja je otišla na novu razinu od kada se u rotaciju vratio Arthur) u neku ruku je minus, ali, kad gledaš da su dobili nazad tvrdu obranu koja počiva na presingu na loptu, stvar je izjednačena. Memphis je tu, isti kao što je bio uvijek, s istim vrlinama i manama zbog kojih ga volimo, ali s nešto boljim balansom između udarne četvorke. Gay i Randolph još uvijek troše više lopti nego Gasol i Conley, ali kako kroz potonjih dvoje ide većina napada (više pick & roll akcije, manje izolacija), stvari ostaju donekle u ravnoteži. I bit će u njoj dok god Hollins uspije spriječiti da loše navike Gaya i Randolpha isplivaju na površinu.

X-FAKTOR

Obrana ostavlja bolji dojam zbog sve veće količine ukradenih lopti, ali njihova Ahilova peta i dalje ostaje čudna sinergija Gasola i Randolpha. Da se razumijemo, ovaj dvojac je sjajan u napadu jer obojica mogu igrati licem ili leđima košu te poznaju jedan drugoga u dušu, ali obrambeno je sve teže skrivati Zachov manjak pokretljivosti. Gasol je nakon klimavog obrambenog ulaska u sezonu počeo igrati sve bolje i bolje u obrani, ali ponekad je malo čudno gledati jednu od rijetkih rasnih petica u ligi kako troši gomilu energije na trčanje po perimetru i izlaske izvan reketa u branjenju pick igre.

Gasol to radi odlično, što je obzirom na njegov manjak atleticizma samo još jedan dodatan dokaz o kako se inteligentnom košarkašu radi, ali, ako već mora skrivati Randolpha dok su zajedno na parketu, pitanje je zašto Hollins tu i tamo ne bi pokušao zaigrati s Arthurom uz Gasola kako bi omogućio svom centru da se malo odmori. Arthur je sjajan pick igrač i najpokretljiviji visoki na rosteru, a prije dvije sezone najbolje postave Memphisa uključivale su upravo njega ili uz Zacha ili uz Marca.

Trenutno Hollins isključivo forsira parove, odmarajući startni dvojac gotovo istovremenom kako bi uigrao Arthura i Speightsa kao udarnu snagu druge postave i tako dodatno naglasio identitet svoje momčadi. Kada dođe do miksanja, Gasol igra sa Speightsom, a Zach s Arthurom, što je i logično ako se držimo formule da u svakom trenutku na parketu treba imati barem jednog pokretnog visokog.

Međutim, dvojac Gasol-Arthur do sada nije dobio ni sekunde zajedno, što se čini pogrešnim iz naizgled jednostavnog razloga – nije loše imati jednog pokretnog visokog u petorci, ali još bolje je imati dvojicu. Naravno, Arthur se tek vratio nakon nove teške ozljede i odigrao je tek 77 minuta u 5 utakmica, ali već u njima je pokazao sve svoje kvalitete (napadački je u samom vrhu lige što se tiče pick & pop specijalizacije, a obrameno je izrastao u kompletnog igrača, dodavši brzini i zavidnu masu). U kombinaciji sa Speightsom odrađuje posao, u kombinaciji sa Zachom je fantastičan, a nadam se da se nećemo dugo pitati koliko bi dobar bio u kombinaciji s Gasolom. Mislim, spojiti svog najboljeg blokera sa svojim najboljim obrambenim visokim ne bi trebala biti tolika mudrost, pa makar na 5 minuta po večeri.

4. OKLAHOMA (5050 bodova)

PLUS

All-round igrački rast Duranta, Westbrooka i Ibake lansirao ih je još jednom do samog vrha u napadačkom učinku, a sazrijevanje je pozitivno utjecalo i na obranu koja je sve bolja i preciznija. Drugim riječima, čak i bez Hardena, ovo je ne samo ista dominantna momčad kao lani, već i poboljšana. Što nigdje nije vidljivije nego na količini asista koju generiraju – dok su do ove sezone godinama bili među najgorim momčadima što se kretanja lopte tiče, kreirajuću većinu svojih pokušaja iz izolacija i individualnih juriša, Durant i društvo ove sezone predvode ligu po broju asistiranih koševa.

Nigdje to nije bolje vidljivo nego na učincima sporednih igrača – Collison i Sefolosha zabijaju najboljim postotcima u karijeri, a Durant i Westbrook su čak i Perkinsa uspijeli dignuti iznad 50% šuta. O Ibaki da ne govorimo – danas toliko vjeruju u njegov šut s poludistance da mu rade blokove za catch & shoot situacije. Iako rast jezgre nije bio upitan, drastično poboljšanje Duranta i Westbrooka kao kreatora stvarno je ugodno iznenađenje.

MINUS

Naravno, kvaliteta više njihovih zvijezda ne može sakriti činjenicu da su bez njih na parketu totalno izgubljeni. Bez Duranta ili Westbrooka u blizini, nitko od ostalih ne može zabiti ništa, odnosno Kevin Martin ne može zabiti dovoljno da napad održi iznad vode. Mislim, nije nemoguće posložiti plan igre tako da svih 48 minuta na parketu bude ili KD ili Russ, ali jasno je o kakvim marginama pogreške govorimo kada su ovako tanke rotacije u pitanju. Durant trenutno uvjerljivo predvodi ligu po broju odigranih minuta, a Westbrook je u top 12. Iako ih Brooks ne gazi na način na koji to Thibodeau radi s Dengom i Noahom, ovolika potrošnja mora ostaviti traga na učinkovitost čak i ovako potentnih mladih igrača u naponu fizičke snage.

X-FAKTOR

I dok su uspjeli poboljšati igru u napadu što se tiče kruženja lopte i realiziranja akcija protiv postavljenih obrana, jedan segment igre u kojem je Oklahoma još uvijek na dnu su izgubljene lopte. Ono što je zanimljivo, one nisu rezultat povećane odgovornosti Duranta i Westbrooka. Oni su ostali na svojim prosjecima koji su relativno visoki, ali i razumljivi obzirom na volumen akcija koji se vrti preko njih (a to je skoro 100%).

Ne, glavni razlog zbog kojega OKC gubi ogromnu količinu napada je nesposobnost njihovih visokih da kontrolira loptu čak i u najbanalnijim post-up situacijama. Perkins je mašina za gubljenje lopti, ali to ga ne sprječava da je spušta na pod, a ništa bolji nije ni Collison. Ovom dvojcu se priključio i Thabeet, a sve skupa jasno ukazuje ne nemogućnost oslanjanja na ikoga drugoga osim udarnih igrača. Doduše, Thunder je i lani bez post igre u napadu došao do Finala, ali imati igrača u sredini koji može nešto s loptom osim odraditi one osnovne specijalizirane zadatke svakako bi bio ogroman dobitak za kvalitetu njihove igre. Kad bi smanjili ovisnost o perimetru, možda bi čak i Durant i Westbrook nepotrebno trošili manje napada.

5. LA LAKERS (4820 bodova)

PLUS

Najveći plus je svakako dobra učinkovitost usprkos gomili problema – Lakersi su top 10 i obrambeno i napadački, što ukazuje da epitet izazivača ostaje vrlo realan jednom kada se konačno poslože. Skakački su dominantni pod oba koša, a omjer slobodnih bacanja im je šampionski (od njih manje faulira samo Houston, ali pri tome Rocketsi imaju obranu u donjoj trećini lige - ne faulirati i imati obranu u top 10, e to je već posao). Tu im čak ne škodi ni Dwightov polovični učinak s linije koji se često bespotrebno mistificira. Dwight je problem samo u zadnje dvije minute utakmice kada je svaki poen bitan te su njegovi promašaji više psihičko opterećenje za momčad (gubi se ritam utakmice, trener mora razmišljati o stalnim izmjenama kako bi uvijek imao najbolju petorku ovisno o situaciji) nego košarkaško. S tim da ako na sebi imate hlače za velike dečke, nema razloga za ikakvo opterećenje, zar ne.

Naime, NBA prosjek po posjedu lopte je 1 poen, a, ako Dwight puca 50%, iz svakog napada koji završi s njegovim izlaskom na liniju Lakersi dobivaju dovoljno da napad održe pozitivnim. Čisti primjer kako volumen nadjačava kvalitetu - ako Lakersi od 40 izlazaka na liniju zabiju 27 slobodnih, to znači da su zabili 27 poena iz 20 napada u ligi gdje je prosjek 20 poena iz 20 napada. Razmislite o tome drugi put kad se budete hvatali za glavu kad netko namjerno faulira Dwighta bez lopte i izvan reketa (jasno, kada primi loptu u reketu, faul je obavezan). Uostalom, Shaq je imao goru ruku od Dwighta pa je osvojio 4 naslova, što je jasan pokazatelj da namjerno fauliranje nema nikakvog smisla osim u gustim završnicama. A kad bi Dwight slučajno pronašao svoj prosjek u karijeri koji se kreće oko 60%, cijela ova farsa postala bi nepotrebna čak i tada.

MINUS

Puno veći problem Lakersima predstavljaju izgubljene lopte u kojima su među najgorima u ligi, odmah iza Thundera. Jasno, to je nešto što bi se trebalo sanirati samo od sebe jednom kada kompletiraju rotaciju (točnije, kada lopta konačno bude u Nashovim rukama) i kada konačno shvate što i kako žele igrati. Tako da je najveći problem ipak obrana na vanjskim pozicijama. Iako Artest daje sve od sebe, on jednostavno nema brzinu za čuvanje najopasnijeg protivničkog vanjskog igrača. Kobe pored svega što radi u napadu teoretski ne može nositi teret i u obrani, plus definitivno više nije atleta kao što je bio, a rupu na jedinici teško da će popraviti Nash i Blake svojim povratkom.

Stoga je jedino rješenje za Lakerse trade. Nemoguće je računati na pozitivne ishode u serijama protiv Thundera ili Clippersa bez igrača koji može čuvati Westbrooka ili Paula.

X-FAKTOR

Gasol, točnije njegov trade. Praktički, Lakersi bi za Paua trebali dobiti dovoljno igrača da popune sve rupe i da pri tome ne ostanu bez produkcije na krilnom centru. Obzirom da Gasolove loše igre nisu samo rezultat krivog sistema, već i problema s koljenima, upitno je mogu li dobiti išta od toga.

Također, gubitak Gasola osudio bi Lakerse na puno manje zanimljivu sudbinu. Bez dva visoka, Lakersi bi postali poprilično obična momčad i time bi izgubili epitete potencijalne mine ne samo u sudarima s Heatom, već i s konferencijskim suparnicima. Postali bi obični, kao što jesu svaki put kada je na parketu Jamison – svaka mu čast na sposobnosti da raširi reket u napadu, ali ako daješ takvom igraču 30 minuta po večeri, osuđuješ obranu na krvarenje.

Stoga je jasno da sve ovisi o Gasolu. Ode li, Lakersi gube sav potencijal o kojem smo maštali na početku sezone, a ostane li, on i D’Antoni moraju naći načina maksimizirati njegov učinak. Što pak stavlja dodatni naglasak na D’Antonia koji su u svim epizodama izvan Sunsa pokazao izuzetno ne-fleksibilnim i tvrdoglavim suradnikom koji je svoju košarkašku filozofiju spreman staviti ispred svega, pa tako i interesa momčadi. Što je istovremeno i hvale vrijedno, ali i iritantno.

6. MIAMI (4665 bodova)

PLUS

Iako je suludo uspješan realizatorski ulazak u sezonu pomalo počeo padati, Heat se i dalje drži u samom vrhu po napadačkom učinku. Kruženje lopte i kretanje igrača digli su na novu razinu, što mogu zahvaliti činjenici da uglavnom igraju s tri šutera za razliku od lani kada su enormnu količinu minuta trošili na minus napadače poput Anthonya i Haslema. Lakoća kojom kreiraju izgledne situacije za realizaciju nešto je što lani nisu imali, a ove sezone im je najveća snaga.

MINUS

Već je opjevana žrtva koju je Miami morao podnijeti da podigne napadačku razinu igre – obrana je potonula u donju trećinu po učinku. Haslem ima minute, ali igra još katastrofalnije nego prošle sezone, a Anthony je potpuno ispao iz rotacije, a to sve skupa znači da Heat možda igra ovako kako igra zato jer mora, a ne zato što je to izabrao.

Ne zaboravimo da su se i ranijih sezona mučili, a jedini razlog zbog kojega njihove probleme sada ne uzimamo previše srcu je taj što su osvojili naslov i tako zaradili pravo da vjerujemo u njihovu sposobnost da igraju najbolje kada je najpotrebnije. Budu li zdravi, proći će dalje opet na račun individualnih kvaliteta Jamesa, Wadea i Bosha, koje su jedini razlog zašto ovako sakati i s izmijenjenim planom igre mogu računati na prsten.

Ali, zaboravimo na ikakvu revoluciju jer one se ne provode od strane ovako tankih momčadi. Jedini razlog zašto Heat može igrati ovako kako igra i usprkos svemu računati na uspjeh je taj što imaju najdominantnijeg igrača u ligi koji trenutno igra na MVP razini usprkos tome što su mu obrambene brojke u padu zbog činjenice da stalno mijenja pozicije u obrani. Mislim, zamijenite Jamesa prosječnim krilom poput Gaya ili čak Carmelom i pokušajte zamisliti koliko bi daleko takav Heat stigao?

X-FAKTOR

U utakmici protiv Knicksa Spoelstra je po prvi put ove sezone krenuo s dva visoka. Iako od Haslema nije bilo velike koristi i iako su ih Knicksi izrešetali, to je očiti znak da se trener Heata ne miri s jadnim obrambenim partijama i da pokušava vratiti lanjski pristup obrani. Međutim, to neće biti lako dok god Heat nema igrača za složiti poštenu rotaciju. Uostalom, dovoljno je vidjeti koliko im fali Battier koji je do sada u svojevrsnom duetu s Jamesom glumio četvorku.

A upravo u toj glumi leži najveći problem. James je i lani trećinu minuta provodio baš kao post igrač i to je bila snaga Heata jer se radilo o taktičkom oružju kojega bi primjenjivali kada bi im odgovaralo. Međutim, ove sezone to se izokrenulo – James je nominalno visoki igrač koji trećinu minuta provodi na perimetru. Jasno, govorim isključivo o obrani pošto se njegov napadački učinak ne mijenja jer ionako igra playmakera.

Kao što se da primijetiti po završnicama utakmica, svaki put kada Heatu treba vrhunska obrana, James zaigra na perimetru s dva igrača iza leđa. Njegova transformacija iz ispodprosječnog centralnog stopera u zvijer na linijama dodavanja automatski se odražava na momčad koja s njim na boku iz anemične obrane postaje bedem.

Ukratko, koliko god bilo simpatično Jamesa smatrati all-round talentom kakav se rađa jednom u generaciji, činjenica je da je i on smrtnik čiji učinak varira ovisno o kontekstu. Kada je na svojoj staroj poziciji, Heat je bolja momčad. I to je nešto što ćemo vjerojatno gledati sve više i više kako sezona bude odmicala ako Spoelstri učinak Battiera i Haslema omogući da ga vrati tamo gdje mu je i mjesto.

7. ATLANTA (4645 bodova)

PLUS/MINUS

Očekivali smo dobar napad i kilavu obranu, a dobili tanak napad koji živi od tranzicije i skok-šuta te žilavu obranu koja predvodi ligu u ukradenim loptama. Ovo bi se s vremenom trebalo ispraviti, odnosno obrana bi trebala padati dok će se napad dizati, ali realno bi u oba segmenta mogli završiti blizu gornje trećine po učinku, što je sasvim dovoljno za respektabilnu playoff poziciju.

X-FAKTOR

Teško je očekivati nekakav trade koji bi ih lansirao među izazivače, ali barem dio od ove gomile ugovora u zadnjoj godini koje imaju na raspolaganju tijekom sezone bi trebao promijeniti adresu. Najzanimljivije će tako biti pratiti odluke uprave – da li graditi oko Horforda ili Smitha ili obojice, koga zadržati, koga dovesti…

8. NEW YORK (4385 bodova)

PLUS

Zaboravite na revoluciju u kojoj nestaju visoki igrači, jedina prava revolucija je ova koju provode Knicksi koji su sve veću ovisnost NBA košarke o trici doveli do ekstrema. Do sada je Van Gundyev Orlando bio rekorder s jednostavnom unutar-van igrom koja se sastojala od toga da svako Dwightovo udvajanje bude kažnjenjo šutem za tri. Tijekom tih godina njihova sklonost da ispale 25 trica po utakmici smatrana je nakaradnom, ali to ne sprječava Knickse da trenutno praše više od 30 trica po utakmici.

Jasno, dok god ih zabijaju s više od 40% po utakmici, ova taktika bit će više nego dovoljna da se održe na vrhu Istoka, ali i da održe privid o sebi kao konkurentu Heatu za naslov na Istoku. Trenutno imaju 2-0 u sezoni u međusobnim dvobojima, s tim da su u prvoj utakmici gađali trice 19-36 (53%), a u ovoj nedavnoj 18-44 (još uvijek solidnih 41%). Ukratko, budu li mogli ponoviti 4 ovakve utakmice u playoffu, jasno je da imaju itekakve šanse osvojiti Istok.

A da se ne radi o sarkazmu i da te šanse stvarno postoje, govori i fascinantan omjer izgubljenih i osvojenih lopti. Knicksi igraju sve brže (netipično za Woodsona), ali pri tome i dalje gube daleko najmanje lopti u ligi, što je definitivno zasluga dvoglavog playmakerskog čudovišta kojega podmazanim (kao i cijelu momčad) drži Jason Kidd. S druge strane, nastavili su gdje su stali lani i opet su u samom vrhu po količini lopti koju ukradu protivnicima, što im donosi sjajne rezultate u tranziciji.

Mislim, nastavi li Heat igrati ovakvu obranu, kombinacija šuta i kontrole lopte daje Knicksima itekakvu šansu protiv njih (npr. u prvoj pobjedi ove sezone protiv Heata imali su 13 šuteva iz igre viška, a u drugoj 15, a velika većina proizašla je upravo iz razlike u izgubljenim loptama).

MINUS

U opsjednutosti šutom za tri, obrana Knicksa pala je debelo ispod razine na koju nas je navikla lani. Glavni dio problema je sličan onome što muči Heat, jednostavno nemaju dovoljno visine na parketu da kvalitetno brane reket.

X-FAKTOR

Amareov povratak i potencijalna sapunica koju može izazvati. Tipa, iako je Knicksima suđeno da se ohlade šuterski (mada se više nisam spreman kladiti na takav ishod), zamislite da se to dogodi baš u trenutku kada se Amare priključi momčadi. Mediji u New Yorku bi ga razapeli, ma koliko njegova krivica u takvom razvoju događaja bila minorna.

9. GOLDEN STATE (4370 bodova)

Warriorsi su najdosadnija moguća momčad koja postoji na papiru – i napadački i obrambeno smjestili su se u samu sredinu tablice. Ta njihova prosječnost za sada im izuzetno dobro dođe da gomilaju pobjede jer očito je kako će u borbi za donji dom Zapada svaka biti važna.

Ipak, za očekivati je da će se trendovi u budućnosti mijenjati. Curry i Thompson igraju sve bolje i bolje, a to znači da će napadački učinak neminovno skočiti prema gore, a istovremeno bi obrana trebala krenuti prema dolje. Naime, Warriorsi se kao i dobar dio momčadi bez rasnih visokih obrambenih igrača u branjenju pick igre uglavnom oslanjaju na čuvanje reketa umjesto izlaženja na perimetar, što njihovim protivnicima ostavlja gomilu otvorenih šuteva s poludistance.

Jednom kada se liga navikne na ovakav stil igre, njihova obrana će krenuti prema dolje bez obzira na to izvuku li nešto od Boguta ili ne. S druge strane, fascinira pristup koji je Jackson dobio od svojih mladih igrača, prije svih Thompsona i Barnesa, koji pokazuju izuzetne all-round sposobnosti i izrastaju u fantastičan par na bokovima.

10. BROOKLYN (4195 bodova)

Očekivano dobri u napadu iako više na račun sjajnih sezona Stackhousea i Blatchea nego Johnsona i Wallacea. Potonja dvojica igraju kao pravi veterani, rijetko napadajući i uglavnom se zadovoljavajući spot-up ulogama, dok su dva glavna pokretača u banani – Williams igra toplo-hladno (ali barem kontrolira loptu na all-star razini), a Lopez je ekspresno upao u probleme sa stopalima.

Ali, iako rijetko oduševljavaju igrom, činjenica je da, uz pronalaženje načina za trpanjem koševa, uspijevaju i braniti kao prosječna momčad, što je bolje nego se itko mogao nadati nakon samo malo više od mjesec dana igre.

11. BOSTON (4130 bodova)

Obrambeno su se popeli do sredine, što je glavni razlog skoku u odnosu na prošli tjedan, ali tu će i ostati dok god ne riješe probleme pod košem. Doduše, dok su okruženi Knicksima i Heatom, pa i Netsima koju su bez Lopeza puno običnija momčad, probleme mogu sakriti manjim kozmetičkim zahvatima, ali uspiju li izvesti veći posao (npr. dovesti Smitha, Gasola ili barem Gortata) lansirat će se u borbu za vrh.

12. HOUSTON (3875 bodova)

Napad funkcionira odlično, obrana baš i ne, što ih ostavlja izuzetno ranjivima u ovako gustoj borbi za playoff mjestom. Kako s vremenom Parsons i Morris budu padali s efikasnošću u napadu, gubit će dobar dio kvalitete u tom dijelu igre, a u obrani jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih rješenja osim Asika u postu i Delfina kao 1 na 1 stopera na perimetru. Uništavaju ih iz spot-up situacija, što nikada nije dobar znak.

13. UTAH (3865 bodova)

Jazz igra goru košarku na oba dijela parketa u odnosu na lani usprkos tome što su se pojačali, a kao najvažniji razlog za tako nešto nameće se manjak identiteta, odnosno neodlučnost stručnog stožera da izabere između veterana i mladih. Lopta kruži bolje nego prošle sezone jer je reket raširen, ali nema balansa – Corbin kao da ne može izmiksati plaćenike s klincima. Jasno, stvar je puno banalnija, iako su ove teorije uvijek zanimljivije od činjenica. A činjenice kažu da Jazzeri ove sezone dobivaju puno manje od Big Ala nego što su dobivali lani, dok istovremeno krvare zbog sulude odluke trenera da većinu minuta na vanjskim pozicijama povjeri dvojici prolaznika poput Williamsa i Foyea.

14. CHICAGO (3775 bodova)

Bullsi se muče u napadu, ne mogu zabiti tricu, ali pri tome uigravaju neke zanimljive opcije s Noahom kao razigravačem (podigao količinu asista za trećinu) ili cuterom, što će im dobro doći jednom kada budu kompletni. Također, uz standardnu Gibsonovu pouzdanost, u Robinsonu i Butleru dobivaju solidnu i zaokruženu top 8 rotaciju. Sve skupa znači da bi, obzirom na lošu situaciju na Istoku, jednom kada se Rose vrati makar sa 60% snage, mogli računati na ozbiljne playoff bitke. Uostalom, obrana nije otišla nigdje – makar to značilo da mora ubiti Denga i Noaha, Thibodeau je Bullse brzo postavio u top 3 po defanzivnom učinku i nema se namjeru spuštati.

15. MINNESOTA (3645 bodova)

Rubiov povratak je pred vratima, a to znači da bi konačno mogli zaigrati napadačku košarku kakvu od njih očekujemo. Obrambeno se još uvijek drže pri vrhu, ali pitanje je koliko će još dugo izdržati obzirom na sve teži raspored i upitna Kirilenkova leđa. Priključi li se i on gomili ozbiljnih ozljeda koje su ih već zadesile, onda stvarno mogu reći kako im ove godine nije bilo suđeno. Dobiju li pak približno prave Rubia, Lovea i Kirilenka do kraja sezone, playoff će im teško pobjeći.

16. DENVER (3610 bodova)

Sunce će uskoro izaći i u Denveru – nakon što odrade još jednu mini-turneju po Istoku i završe ovaj prvi dio sezone sa 17 gostovanja u 23 utakmice, čeka ih period od 19 utakmica doma isprekidan sa samo 8 gostovanja. Ako ni tijekom tog perioda Lawson, Iggy i Gallinari ne kliknu, onda Karl može slobodno u mirovinu.

17. DETROIT (3470 bodova)

Od kada su se posložili, 4 faktora ih obožavaju. Iako imaju score 6-14, njihova startna petorka je pozitivna, što ne treba čuditi obzirom da su od instalacije Singlera među startere ostvarili 6-6. I ne samo što konačno imaju solidnu petorku koja nudi dovoljno svega u oba smjera, već su posložili i užu rotaciju, sa Stuckeyem kao combo-liderom s klupe te Drummondom kao podizačem energije, a čak i veterani Maggette i Villanueva pokazuju da bi mogli biti korisni kao strijelci s klupe.

18. MILWAUKEE (3420 bodova)

Ne uspijeva im ponoviti lani atraktivne napadačke partije jer su ostali bez Ilyasove (koji se izgleda konačno budi iz sna), Ellis i Jennings su Ellis i Jennings, a ozljede im usporavaju sjajnu klupu. Obrambeno su nešto bolji nego lani jer manje minuta Ilyasovi znači više minuta specijalcima poput Udoha ili Sandersa, ali daleko je to od ozbiljne obrane bez prave petice u sredini (izgleda da je Dalembert već ispucao svoje kredite kod Skilesa, dakle trebalo mu je pola godine manje nego pod McHaleom).

19. INDIANA (3325 bodova)

Ne popuštaju u obrani, ali se i ne popravljaju u napadu. George je doduše spojio nekoliko izuzetnih šuterskih partija, ali kao i Hibbert i on je trenutno najvažniji zbog igre u obrani. Upravo zbog takve igre u obrani i dominantnog skoka teško ih je zamisliti kako ostaju bez playoffa, makar do kraja sezone bacali cigle.

20. PHILADELPHIA (3310 bodova)

Krcati su na bokovima gdje svi igraju solidno, a šuplji pod košem gdje su svi podbacili. Holiday igra sve bolje i bolje kako vrijeme prolazi (gubi sve manje lopti, iako je šuterski i dalje prosjek) i donekle opravdava povjerenje, ali, misli li Collins dobiti barem odličnu obranu kada već ne može računati na dobar napad, trebat će posegnuti za nekakvim tradeom koji bi ih olakšao za ponekog swingmana, a pojačao pod košem. Dok čeka Bynuma koji se doslovno pretvorio u NBA Godota.

21. DALLAS (3265 bodova)

Kako ih napušta šutersko ludilo, pokazuju svu svoju limitiranost, dok obrambeno pokazuju znakove života kako se Brand i Marion stabiliziraju formom. Samo, skakački su toliko jadni (u obrambenom skoku su najgora momčad lige, u napadu bi bili najgori da nije Bostona) da dobra 1 na 1 obrana nije ni bitna. U široj slici je najvažniji Dirkov povratak, koji više ne izgleda kao rješenje za sve njihove probleme - Dirk im neće pomoći u obrani i skoku, a niti u napadu im ne treba toliko njegov skok-šut koliko kreativnost i lagani koševi. Drugim riječima, ako su lani s njim u puno boljoj zdravstvenoj situaciji bili u donjoj trećini lige napadački, nema razloga da tako ne završe i ove sezone.

21. ORLANDO (3265 bodova)

Vaughn je odmah u startu uveo obrambenu disciplinu ravno iz Popove škole (kontrola vlastitog skoka i reketa prije svega, pa makar pod cijenu rešetanja iz vana), ali trenutno uspijevaju održati podmazanim i napad. Nelson, Afflalo i Redick igraju solidno i daju im toliko potrebnu dozu kreacije koja je došla do izražaja u pobjedama protiv Lakersa i Warriorsa koje je ovo troglavo slash-kick-shoot čudovište razbilo u zadnjim četvrtinama. Jasno, ovakvu razinu talenta nije problem zaustaviti čak ni kada igraju sva trojica, ali poanta je da to morate napraviti radom i pristupom, a ne samo pojavljivanjem na utakmici. Dok to liga shvati, Vaughn i društvo nagomilat će dobru zalihu pobjeda za ovako limitiran roster.

23. PORTLAND (3080 bodova)

Napad je i dalje solidan i drži ih u utakmicama, ali očajna obrana i nedostatak dubine uglavnom ih upucaju u nogu. Pitanje je trenutka kada će se pod teretom minuta slomiti netko od udarne četvorke, a onda kreće lov na što višu draft poziciju.

24. SACRAMENTO (3070 bodova)

Kingsi su prva momčad u ovim rankingsima koja je u donjoj trećini i obrambeno i napadački. Dakle, s njima počinje Zona sumraka. Ma koliko se god Smart trudio da miksanjem pronađe dobitnu kombinaciju, činjenica je da, dok god Evans ne uspijeva zabiti skok-šut i dok god se Cousins zadovoljava šutom iz igre od 43%, Kingsi ne idu nikamo s dna.

25. PHOENIX (2815 bodova)

Sunsi imaju solidan napad, ali obranu ne poznaju kao pojam (dvojac krilnih centara Scola – Morris najveća je obrambena rupa u ligi). Iza Kingsa ih je lansiralo to što nisu ostvarili bolji učinak usprkos lakšem rasporedu, ali i manjak rasnog talenta oko kojega mogu graditi ili novi početak ili trade (Kingsi ipak imaju Cousinsa, pa i Robinsona).

26. PELICANS (2770 bodova)

Kao da igranje bez Gordona nije bilo problem samo po sebi (nevjerojatno kakav su niz bisera angažirali da zamijene svog polomljenog beka), ovaj period bez Davisa totalno ih je unazadio. Doduše, trojac pod košem funkcionira solidno, ali bez vanjske linije nemoguće je igrati ozbiljnu košarku. Jedan od trikova kojima je Williams ipak uspio napad učiniti gledljivim? Na standardno spori napad (najmanje posjeda po utakmici u ligi) nadogradio je izuzetnu tranziciju. Drugim riječima, kada mogu trčati, Hornetsi trče, a kada ne mogu, tada vas udave slash & kick potezima Vasqueza koji obično završe u rukama sjajnih šutera Andersona i Smitha.

27. TORONTO (2615 bodova)

Lowry nekako održava napad iznad donje trećine, ali obrani nema spasa. Nažalost, teško da ima spasa i Raptorsima – Colangelo je već podijelio garantiranih 70 milja Bargnaniu i DeRozanu, a ovaj prvi mu to vraća šutom ispod 40% iz igre (drugu sezonu za redom ne može zabiti tricu), a drugi blijedim partijama koje ne znače apsolutno ništa (zabija samo duge dvice i to poprilično lošim postotkom, a obrambeno igra sve slabije, valjda kako bi sačuvao energiju za napad). Franšizirana stretch četvorka koja ne može zabiti tricu i 3&D opcija koja ne može zabiti tricu ni odigrati obranu. Samo u Torontu.

28. CLEVELAND (2510 bodova)

Evo još jedne momčadi koja je u donjoj trećini u obje faze igre. Pravo je čudo da ih zamjena Irvinga Pargom nije još i ranije osakatila napadački, ali držao ih je Varejao izborenim drugim napadima (po zadnjim informacijama, Scott je shvatio da Pargo nije play, već combo-bek sklon uzimanju loših šuteva i nepotrebnom gubljenju lopte te će ga zamijeniti NBDL klasom Sloanom). I dok će se napad povratkom Irvinga opet podignuti prema sredini, obrambeno će ostati dno usprkos Varejaou jer nema nikoga na rosteru tko igra obranu (točnije, nikoga tko zna igrati obranu).

29. WASHINGTON (2210 bodova)

Solidan učinak obrane uništava uvjerljivo najslabiji napad lige. Kako vijesti o Wallovom povratku još nema, za očekivati je da Wizardsi i dalje ostaju najgora momčad lige po ubačajima iz igre i asistima, odnosno među 5 najgorih po slobodnim i tricama.

30. CHARLOTTE (2080 bodova)

Catsi su uz Cleveland i Sacramento jedina momčad koja se nalazi u donjoj trećini po učincima na oba kraja parketa. Kako s vremenom raspored postaje teži, a Mullens i slični počinju padati učinkom, njihov napad gubi sjaj i trenutno živi doslovno samo od tranzicije i slobodnih bacanja. Obrana pak ima samo taj presing element izgrađen na mladim nogama, ali kako visoki sve više popuštaju pred kvalitetom protivnika, postaju ranjivi i u skoku i u reketu. Jedina pozitivna pozicija na parketu je ona playmakerska, gdje dvojac Walker-Sessions ne popušta i upravo se oko njihovog pritiska na loptu i tranzicije sve vrti (a posebice oko Kembinih ulaza u reket i izuzetne realizacije iz skok-šuta s 3-4 metra).

24Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 3.

Posted by Gee_Spot

Napomena - u korištenu statistiku nisu uračunati podatci noćašnjih utakmica jer je post pisan tijekom četvrtka i petka

Treći tjedan igre je iza nas, što znači da još nemamo dovoljno čvrstu osnovu da izbjegnemo skokove gore-dolje po ljestvici četiri faktora, ali neke tendencije su jasne. Brojke tako kazuju kako su Bobcatsi usprkos sjajnom scoreu i dalje jedna od najgorih momčadi lige – pridružili su se Pistonsima, Wizardsima, Cavsima, Kingsima i Hornetsima u skupini momčadi koja nije uspjela probiti granicu od 3000 bodova iz 10 kategorija koje koristimo, granicu koja se pokazuje kao linija razdvajanja osrednjih od očajnih (one koje zanima princip bodovanja, neka bace pogled na prve rankingse u kojima je sistem predstavljen).

Situacija na vrhu polako se kristalizira (u top 10 imamo uljeze poput Bucksa, Hawksa i Jazza, ali barem smo eliminirali Bullse i Mavse koji su se do sada održavali pri vrhu čak i nakon što smo im dodavali negativne bodove zbog laganog rasporeda) te se čini kako su se dežurnim izazivačima poput Spursa, Thundera i Lakersa pridružile još dvije momčadi sposobne otići do kraja – Clippersi i Grizzliesi (naravno, nadam se da nitko ne vjeruje kako Knicksi imaju šanse protiv Heata na Istoku, stoga ih ni ne stavljam u ovu skupinu). S tim da sam puno skloniji vjerovati kako će Clippersi i tijekom sezone zadržati status izazivača koji su stekli, dok Memphis ipak čeka regresija i povratak ulozi plutajuće mine. Jednostavno, balans napada i obrane mi se čini održivijim u slučaju Clippersa i njihove dokazane širine, nego u slučaju Memphisa koji je, potpuno neočekivano, bitan impuls dobio od sumnjive klupe, dok je petorka i dalje pokazala iste one boljke koje su ih prijašnjih sezone koštale kvalitetnijih napadačkih prezentacija, a to su igra bez pouzdanog šutera na boku te prevelik broj loših napada kroz Rudya Gaya. Ukratko, kako učinak klupe bude padao, učinkovitost Grizzliesa trebala bi se približiti očekivanim brojkama koje su ipak nešto skromnije od ovog trenutnog rasturanja svega što im stane na put.

O svemu ćemo detaljnije u još jednom osvrtu na trendove u ligi, bilo kratkoročne, bilo dugoročne. Ipak, prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 franšiza, mislim da je došlo vrijeme da istaknemo jedan trend za koji se ne sjećam da je ikada ranije u ovolikom omjeru uticao na rezultate, a ligu pratim već više od 20 godina, kao što je to slučaj zadnjih nekoliko sezona s dubinom rotacije. Da li je u pitanju poprilično razvodnjena kvaliteta lige (previše momčadi, premalo vrhunskog talenta) ili je pak stvar u tome što se sve većim oslanjanjem na gole fizikalije (brzinu, skočnost i snagu) igrači više troše zbog čega manje talentirani lakše pariraju vrhunskoj kvaliteti, to ne znam, ali, znam da je većina momčadi koja se trenutno nalazi u vrhu učinka po 4 faktora tamo zato što imaju odlične klupe zaslužne za kvalitetan napadački učinak.

Clippersi, Memphis, Knicksi, Bucksi, Jazz i Spursi do prije par utakmica imali su 8 ili čak više igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka (ili barem jednakim ligaškom prosjeku), što znatno olakšava put do uspjeha u regularnoj sezoni (pitajte samo Bullse i Spurse zadnjih par godina). Drugim riječima, duboka klupa itekako može maskirati činjenicu da netko nije pravi izazivač, ali, jasno, to je do sada prolazilo samo u regularnoj sezoni – s prvim zrakama playoffa, momčadi koje su se švercale na račun sposobnosti da igraju 48 minuta košarke u jednoj te istoj brzini, brzo bi bile razotkrivene.

Momčadi poput Heata i Thundera, koje imaju samo 4 igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka, u playoffu jednostavno povećaju minutažu svojim nositeljima i tako nadoknade činjenice da nemaju ni približno dobru rotaciju. Istovremeno, taj manjak korisnih igrača stavlja dodatan teret na nositelje tijekom regularne sezone, što pak dovodi do niza nepotrebnih poraza, koje zatim nepotrebno analiziramo i tumačimo kao problem. Iako pravog problema i nema – stvar je samo u tome što treba razlikovati košarku u playoffu od one u regularnoj sezoni. Kada stvari dođu do vrhunca i kada se rotacije zgusnu, širina opet ustupa mjesto pitanjima poput onoga tko ima boljeg superstara, čija trojka ima bolju kemiju, koja petorka manje leži kojoj petorci...

1. LOS ANGELES CLIPPERS (5375 bodova)

Od svih sjajnih perioda košarke koje su prezentirali do sada, obrana koju su odigrali protiv Spursa u nedavnoj utakmici u gostima bila je najdojmljivija. Reket je bio neprobojan, rotacije pravovremene, a sve je začinio pritisak na loptu, koji im je postao zaštitni znak ove sezone. Kada imate Paula, Crawfroda, Bledsoea i Barnesa da glume terijere na perimetru, posao Griffinu i Jordanu u sredini bitno je olakšan. Iako Jordan i dalje zna zaboraviti na svog igrača, večeri poput lanjskih, u kojima mu igrači tipa Mozgov zabijaju 20, su prošlost. Ono što je važnije, znatno je napredovao u pokrivanju prostora i čitanju igre, tako da su Clippersi danas jedna od rijetkih momčadi u ligi koja se može pohvaliti s čak dva visoka igrača koja mogu braniti pick & roll. Drugi je naravno Blake koji djeluje zrelije i sposobnije nego ikada. Njegove brojke u napadu trenutno nisu spektakularne, što je rezultat problema s ozljedama i smanjene minutaže, ali njegov razvoj kao košarkaša je neupitan – od sjajnih spin poteza u postu do fenomenalnog branjenja pick & rolla i post igre, Blake potvrđuje da su Clippersi stvarna opasnost.

Održe li obranu u top 10, a nema razloga sumnjati u tako nešto osim u slučaju epidemije ozljeda, njihov napad je dovoljno dobar da ih digne na šampionsku razinu. Jedini trenutni problem kojega imaju je taj što previše fauliraju, što nikako nije dobro u perspektivi buduće playoff serije, ali to je samo pokazatelj mladosti dvojca pod košem. S još jednom sezonom u nogama, njihova obrana će idućih godina biti sve bolja i bolja, a samim time su i šanse da Chris Paul napusti klub sve manje i manje – u ovom trenutku nema scenarija koji mu garantira veće uspjehe u svim bitnim aspektima karijere od ostanka u Clippersima.

CP3 u Griffinu i Jordanu ima novog Westa i novog Chandlera, a tu je i trenutno najbolja klupa u ligi. Količina energija koju u oba smjera donose Bledsoe, Barnes i Crawford, uz solidne partije Hollinsa i Turiafa u sektoru prljavih poslova, pokazala se kao nepremostiva prepreka mnogima, pa su Clippersi, usprkos uvjerljivo najtežem rasporedu u ligi, uspjeli ostvariti treću najveću koš razliku, što je respekta vrijedan podatak.

Jasno, Jamal Crawford neće vječno biti prvi strijelac momčadi uz samo 28 minuta na parketu, pogotovo ne uz ovako sulude postotke iz 1 na 1 skok-šuteva. Međutim, njegova sposobnost kreacije održat će drugu postavu na razini, dok bi se za ostanak klupe u vrhu trebao pobrinuti Eric Bledsoe, koji je ovisan o svojim mladim nogama, što pak znači da su puno manje šanse da mu padne učinak. Dugoročno gledano, problem bi mogao biti treći visoki, ali obzirom da su lani uspjeli izvući korisne minute od Martina i Evansa, nije nemoguće pomisliti da će im netko od trojca Turiaf-Hollins-Odom uskočiti kada bude potrebno.

Uostalom, ne zaboravimo da je tu Chris Paul. Zahvaljujući Bledsoeu, igra najmanje minuta u karijeri, ostvarujući pritom franšizne brojke usprkos manjoj odgovornosti (omjer asista i izgubljenih lopti je i dalje suludo dobar, a jedini problem trenutno je što ne može zabiti tricu, ako ne računamo one dvije s 9 metara koje su slomile Heat). Kako je lopta manje nego inače u njegovim rukama i kako Clippersi igraju bržu košarku nego što smo navikli jer ritam nabijaju Bledsoe i Crawford, Clippersi trenutno gube previše lopti, međutim, kada na red dođu bitne utakmice i kada Paulu minutaža postane bliža brojci 40 nego 30, nepotrebno izgubljene lopte brzo će nestati. Clippersi su tu da ostanu.

2. NEW YORK KNICKS (5135 bodova)

Nakon dva tjedna na prvom mjestu, Knicksi su konačno i na ljestvici četiri faktora počeli osjećati posljedice slabijeg šuterskog učinka (iako mi ova rečenica baš i nema smisla kada bacim pogled na 15-31 šut za tri kojega su ostvarili prije par dana protiv Mavsa). Ovisnost o šutu iz vana je poput heroina, jedan tjedan J.R. Smith izgleda kao all-star kandidat, već sljedećeg izgleda kao J.R. Smith. Međutim, ono što je imalo puno više utjecaja na pad s prvog mjesta nije napad, koji se i dalje održava pri vrhu, već slabija izdanja u obrani.

Protivnici su počeli shvaćati kako je moguće napasti obranu u kojoj Carmelo igra isključivo u postu. To se ne radi direktnim napadanjem Carmela, koji ima i dovoljno visine i snage da se obračuna s većinom visokih koji mu se pokušaju spustiti u post, već izvlačenjem Anthonya izvan reketa. Njegove brojke u situacijama izvan reketa (izolacija, spot up, pick & roll) su tradicionalno loše usprkos svoj želji koju pokazuje, a to lagano vuče i učinkovitost Tysona Chandlera prema dolje.

Naime, Chandler je stalno u pokretu, zatvara i preuzima na sve strane kako bi pokrio slabosti svoga partnera, što reket ostavlja slabije zaštićenim nego što bi se moglo očekivati od momčadi s ovakvim centrom. Knicksi primaju previše upravo u reketu, a to se čini kao problem kojega ne može kompenzirati izuzetna obrana Kidda, Brewera i Smitha na perimetru.

Najluđe od svega, rješenja nema. Povratak Amarea ne rješava ništa jer njegovi obrambeni fundamenti su još slabiji od Carmelovih, a, o činjenici koliko njegovo prisustvo slabi napad, da ne pričamo. Guranje Anthonya na bok pak dodatno bi oslabilo sjajnu obranu jer bi uzeo minute ili Kiddu ili Breweru. Da se razumijemo, obrana Knicksa je i dalje solidna – izuzetni su u krađi lopte, kontroliraju skok, ne rade glupe prekršaje i imaju visine i snage za braniti obruč. Međutim, dok god Chandler ispada iz akcija na vrhu reketa jer mora čuvati dva igrača umjesto da igra zadnjeg čovjeka obrane, ta obrana će imati jednu manu koju svaki rasni protivnik može iskoristiti. Dodaj tome već opjevanu ovisnost o šutu i jasno je zašto Knicksi nisu u skupini izazivača.

Sposobnost da kontroliraju ritam utakmice i loptu je njihova druga najveća vrlina u napadu uz šut, a ne zaboravimo da ona dobrim dijelom ovisi o sjajnim igrama Jasona Kidda. Uspori li ovaj 40-godišnjak iz nekog razloga, njihovi power rankings izgledi dodatno se smanjuju. Ali, dok god imaju trenutni balans igre i rotacije, visoko mjesto na tjednoj ljestvici ne mogu izbjeći.

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4885 bodova)

Koliko je bitnu ulogu u sjajnom ulasku u sezonu Memphisa odigrala klupa, najbolje objašnjava sljedeći podatak – čak 14 najboljih postava Memphisa u prvih 8 utakmica uključuju barem jednog od četvorke Bayless, Ellington, Pondexter i Speights. Od tih 14 postava

- tri postave čine 4 startera plus netko od navedenih
- četiri postave čine 3 startera plus dvojica od navedenih
- čak pet postava čine 2 startera plus troje od navedenih
- dvije postave čine 1 starter plus super četvorka s klupe

Klasična startna petorka Memphisa igrala je pak najviše minuta pri čemu je ostvarila niti +1 koš razlike (0.8). Ponavljam, tu se radi o podatcima prije zadnje dvije ružne partije (pobjeda protiv Catsa, poraz od Denvera), nakon kojih su starteri skočili na +10, preskočivši pri tome dobar dio ovih spomenutih postava.

Osim što ovim ističemo važnost koju su odigrale rezerve tijekom prvih utakmica, primijetite epitet "ružno" kojim opisujemo zadnje dvije partije. Bez značajnog šuterskog učinka kojega su davali prije svih Ellington i Pondexter, Memphis je u tim susretima izgledao puno više kao stari Memphis nego onaj iz prethodnih 8 utakmica. Čim trica ne upada, reket je zgusnut i sve je manje otvorenih šuteva za Gaya, Gasola i Randolpha.

Memphis tako iz utakmice u utakmicu pada šuterski, ali to im je najmanja briga. Hollins je vrlo dobro znao da u sezonu ulazi s momčadi koja će manjak šuta pokušati nadoknaditi snagom pod koševima, tako da su dva trenda koja se javljaju puno važnija za budućnost od trenutne inspiracije klupe.

Prvi je taj da Memphis nije u stanju uhvatiti obrambeni skok, što je suludo kada uzmete u obzir da je Z-Bo uz Varejaoa najdominantniji skakač lige. Međutim, razlog za slab učinak u obrambenom skoku možemo tražiti u činjenici da Z-Bo najviše energije troši skupljajući otpatke u napadu (a i često izlazi na perimetar zbog matchupa, što ćemo objasniti malo kasnije), odnosno da se Gasol previše troši izvan reketa i dalje od pozicija za skok. Što nas dovodi i do drugog problematičnog trenda, a taj je slabija zaštita reketa nego što smo navikli od Grizzliesa.

Zach i Marc nikada nisu bili prvoklasni stoperi, ali su bili solidni obrambeni igrači koji su masom kompenzirali manjak pokretljivosti. Ali, niti godinu nakon ozbiljne ozljede Randolph još nema (a teško da će ikada više i imati obzirom na građu i godine) brzinu da pokriva akciju izvan reketa, što znači da je sav posao u branjenju pick igre pao na Gasola koji non-stop izlazi izvan reketa. I iako je Marc kroz karijeru uspio ostvariti solidne učinke u svim aspektima obrane, pa tako i preuzimanjima, jer se usprkos manjku atleticizma izuzetno postavlja i koristi dužinu, stalni izlasci na perimetar uzimaju svoj danak u energiji.

Primjera radi, protiv Knicksa, Thundera i Heata, ta sporost nije dolazila do izražaja jer se Zach mogao sakriti na Breweru ili Battieru ili Sefoloshi pri čemu Memphis riskira seriju trica sporednih igrača (koji baš i nisu tolika opasnost), što je opet bolje od toga da James ili Anthony ili Durant trče krugove oko nekog od visokih (u ovom slučajevima uglavnom ih je čuvao Gay). Ali, opasnost ipak postoji ako na ovaj način pokušavaš sačuvati balans, a tu je i problematika skoka koji je dodatno nezaštićen ako Randoph mora izlaziti iz reketa.

Drugim riječima, koliko god da su Zach i Marc komplementarni u napadu, toliko postaju problem u obrani jer su obojica više sidruni u postu nego krila. Dodaj ovome činjenicu da će padom učinka klupe Tony Allen opet dobiti veću minutažu (što će im dodatno smanjiti šutersku moć i otežati raspored na parketu) i da Gay i dalje uzalud troši previše lopti (manje je izolacija, ali, obzirom na neučinkovitost u spot up situacijama, ta stilska promjena je nebitna), njihov uzlet mi se čini manje održivim od onoga Clippersa.

Stoga pitanje tradea ponovno ostaje otvoreno. Tu imaju tri opcije – iskoristiti činjenicu da Zach skuplja masne brojke i pokušati dobiti nešto zauzvrat, prekinuti eksperiment s Gayom ili pokušati nekome uvaliti zadnju godinu Tonya Allena. Ovo prvo bi već ozbiljno mirisalo na rebuilding, a to je riječ za koju novu uprava ne želi ni čuti (razbijanjem twin towers formule Memphis bi izgubio ono što ih čini posebnima). Treća opcija je na tragu ove, ali puno je manje bolna – koliko god Allen pomogao potvrdi Memphisa kao ozbiljnog kluba, njegova borbenost bi se puno lakše zaboravila ako bi u suprotnom smjeru doletio jedan šuter (bi li Magic zanimalo odreći se Afflalovog ili Redickovog ugovora za zadnju godinu Allenovog?).

Druga opcija pak i dalje ostaje najzvučnija. Momčad koja očajnički traži zvučno ime (Raptorsi, Bucksi) mogla bi složiti prihvatljiv paket za Rudya, iako gledajući rostere diljem NBA baš ne vidim ni jedan trade koji bi istovremeno završio pozitivno za obje momčadi. Hawksi su, recimo, idealan partner – imaju rupu na trojci i gomilu šutera za ponuditi, ali nisu u fazi izgradnje u kojoj bi im igrač poput Gaya bio privlačan (previše miriše na Joea Johnsona).

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4880 bodova)

Ok, ovo već možemo smatrati službenim – Hasheem Thabeet je danas korisniji NBA igrač od Perkinsa. Neozbiljno je reći da su u Oklahomi, davši šansu nekadašnjem drugom picku drafta, našli trajno rješenje za peticu (sjetimo se samo koliko su puta razne momčadi pokušavale pronaći lutrijsku vrijednost u Darku), ali da mali može zamijeniti ovo što donosi Perk – može. Mislim da je amnestija dogodine neizbježna, osim ako Presti ne nađe nekog naivca spremnog pokupiti Perkinsa.

Ono šta je također neizbježno je da će Brooks do tada i dalje koristiti Perka 30 minuta po večeri, što Thunder vuče prema dolje obzirom da su s njim gora momčad u svim fazama igre i svim postavama. Njihova idealna petorka za završnicu uključuje Ibaku, Duranta, Russa i Martina koji uživa upravo u ovim trenutcima kada može biti isključivo catch & shoot opcija. Fali peti, a on bi usprkos svim napadačkim minusima ipak trebao biti Sefolosha (pored sumnjivih obrambenih igrača poput Westbrooka i Martina, Thabo je neizbježan kao policajac na najboljem vanjskom igraču protivnika). To Thunder ostavlja i dalje s dva klimava napadača, ali i Ibaka i Sefolosha igraju sjajnu obranu (Serge briljira u pokrivanju pick & rolla kao nikada do sada), plus u stanju su zabiti otvoreni šut iz spot-up situacije. Kendrick nije u stanju ništa od toga, pri tome ne skače i ne igra obranu osim u niskom postu. Dakle, po kojoj logici zaslužuje toliku minutažu?

Ok, klupa Thundera je loša i to donekle opravdava Brooksovo posezanje za ipak poznatim minusima i plusevima Perksina, ali pri tome tri mlada igrača čekaju na priliku - Lamb, Jones i Orton nisu valjda bez razloga najveći dio života smatrani lutrijskim talentom. Možda je Oklahoma u njima našla nove bisere, ali dok troše minute na Perkinsa, Collisona, pa i Sefoloshu, to nećemo saznati. I to mi je u biti jedini problem s dosadašnjim izdanjem Thundera, koji po svemu prikazanome ostaju na tragu lanjske momčadi (odlični u napadu gdje žive od šuta i slobodnih usprkos gomili izgubljenih lopti, solidni u obrani zbog dužine i usprkos nemogućnosti da natjeraju protivnika na izgubljenu loptu).

Dakle, kako god okrenuli, ovo je i dalje top 3 momčad na Zapadu, ali i franšiza koja se ne boji riskirati kratkoročni uspjeh radi dugoročnog zdravlja, što su dokazali i s Hardenom i s Greenom prije toga. Svoje old scholl vrijednosti dokazuju i tvrdoglavom vjerom u Brooksa, pa time i Perkinsa. Ali, kakvog u ovom kontekstu smisla ima trošiti minute na Perkinsa kada on zasigurno nije dio dugoročnog plana, a ignorirati potencijalne bitne igrače poput navedenih mladih? Zbunjujuće.

5. SAN ANTONIO SPURS (4715 bodova)

Pop je kroz desetak utakmica već ispremiješao rotaciju, opet je u prvi plan ubacio Blaira i njegove instinkte garbage mana, maknuo je Diawa, a onda će opet kada dođe playoff Blair nestati iz slike jer Spursi opet neće moći nikoga braniti. Tri godine već gledamo isto i tri godine sam već zbunjen oko toga zašto ova momčad ne povuče jedini pravi potez koji može povući ako se misli boriti za naslov. Iako klupa trenutno ne igra briljantno kako smo navikli i iako su Spursi smanjili broj pick & roll igre s Parkerom povećavši kretanje bez lopte i spot up situacije (opciju A pretvorili su u opciju B, pitanje je da li zbog lošije Parkerove forme koja traje od ljeta i očajnih partija na Olimpijskim ili čisto da zbune protivnike koji su se lani navikli na omjer 3 pick & roll akcije na 1 flex napad), u čemu su najviše profitirali Timmy i dvojac na boku, San Antonio i dalje odrađuje ono što se od njih očekuje i kotrlja se kroz gust raspored.

Ozljeda Leonarda malo će im otežati putovanje (ozljeda Captain Jacka neće uopće), ali Neal je već dovoljno dugo u Spursima da zna trčati flex rute napamet i tako pokriti dobar dio učinka na boku. Međutim, Nealove minute na boku samo će dodatno naglasiti obrambene probleme koji su već godinama prisutni, a ti su da je protiv Spursa previše lako doći do otvorenog šuta jer nemaju vanserijskog obrambenog igrača pod košem, ali ni na perimetru. Dres Brucea Bowena nije umirovljen slučajno.

6. ATLANTA HAWKS (4565 bodova)

Hawksi su preskočili Pacerse na prvom mjestu po obrambenom učinku, dobrim dijelom zbog gomile osvojenih lopti i odličnog pritiska na protivničke bekove kojega odrađuju Teague i Williams, ali ponajviše zbog činjenice da ni jedna momčad trenutno ne igra fantastičnu obranu pa je Atlantin balans isplivao na vrh. Jednostavno, bez dežurnih krivaca poput Bullsa, Heata i Celticsa, put do titule najbolje obrambene momčadi na Istoku puno je lakše dohvatiti.

Odlična igra bekova i standardno solidni učinak Horforda u postu, pomogli su sakriti lošiji ulazak Josha Smitha u sezonu (od njegovog očajnog šuta trenutno puno više zabrinjavaju loše brojke u obrani – u zadnju godinu ugovora se jednostavno ne ulazi na ovaj način), ali i zakrpati nedostatak bočnog stopera kojeg trenutno Drew pokriva kako stigne, stalno miksajući petorku ovisno o matchupu.

Pa su tako kao trojka startali i Korver i Stevenson i Smith, dok se šuterski specijalista Morrow već navikao da ulaskom s klupe igra isključivo kao krilo. Nedostatak trajnog rješenja za sada se ne pokazuje kao problem, iako dugoročno ovakve rošade ne mogu imati dobar utjecaj na momčad. Uostalom, sama činjenica da Stevensona moraš koristiti kao standardni dio rotacije dovoljno je bolna.

Stevenson pak za sada ne utječe previše negativno na napad jer ga Drew koristi uvijek uz barem još tri šutera (dakle, nikako u kombinaciji s Pachuliom i Smithom – pred ovakvim tercetom reket je hermetički zatvoren), ali, kako nitko od udarne trojke Horford–Smith–Williams trenutno ne igra na all-star razini, napad Hawksa preovisan je o šutu. Većina njihovih akcija završava ili pokušajem za tricu ili šutem s poludistance, a u pokušajima na obruču od njih je gori samo Washington. Znali smo da će Hawksi biti izrazito šuterska ekipa, ali ovakav pristup ne obećava – i Smith i Williams i Teague trebali bi napadati obruč puno više nego to rade kako bi komplementirali igru Korvera, Harrisa, Morrowa i Horforda.

Mislim, šuterski su dobri i nema sumnje da će takvi i ostati, ali njihov napad jednostavno ne generira lake koševe – u slobodnim bacanjima su u donjoj trećini, a u napadačkom skoku među 5 najgorih. Ipak, kombinacija kvalitetne obrane, uspješne tranzicije (treći u ligi) i šuta, drži ih debelo u playoff zoni. Za nešto više od toga ovom napadu će ipak trebati dodati čovjeka sposobnog kreirati kvalitetne pozicije za šut sebi i drugima. Ferry je toga svjestan i zato se ostanak Josha Smitha ne čini gotovom stvari – obzirom na to koliko su on i Horford slični u stilu igre (uvijek licem košu, triple threat potencijal na laktu, s tim da Horford ipak ima kvalitetan šut), nastavak njihovog daljnjeg partnerstva stvarno više nema smisla.

7. MIAMI HEAT (4510 bodova)

Heat se i dalje ne diže s dna po obrambenom učinku, ali, obzirom na sve, njihovi rezultati su sjajni. Ne zaboravimo da su u sezonu ušli s Wadeom na autopilotu, što su dodatno kompromitirali forsiranjem potonjega usprkos očitim posljedicama ljetne operacije. Ali, ključ je upravo u tome da i bez obrane i bez pravog Wadea ostvaruju fantastične brojke u napadu (daleko najbolji po efektivnom postotku šuta kao najvažnijem faktoru, čak dva postotka bolji od drugoplasirane Oklahome), što dovoljno govori kakav se tu potencijal krije ako poprave ove dvije stavke tijekom sezone.

8. UTAH JAZZ (4440 bodova)

Tyrone Corbin očito ne drži puno do četiri faktora, koja od početka sezone Jazz smatraju jednom od 10 najboljih momčadi u ligi usprkos skromnom scoreu. Valjda prestrašen negativnim omjerom, trener Jazza bespotrebno miksa petorke i forsira veterane (startni bekovski par Foye-Mo Williams je vrhunac dosadašnjeg neukusa), a nepotrebno poseže i za velikom trojkom s Favorsom i Big Alom pod košem te Millsapom na boku (Favors mu je potreban radi obrane, a opet nema dovoljno hrabrosti sjesti Millsapa na klupu, stoga igra s ovom ultra visokom postavom koja funkcionira samo zato što je Millsap preko ljeta naučio pucati tricu – u prvih 12 utakmica već ih je zabio 10, što mu je ujedno i rekord karijere u sezoni, a gađa ih sa suludih 56%).

Vrhunac Corbinove zbunjenosti prebacivanje je Haywarda u drugu postavu. Izbaciti iz petorke ove godine možda i najboljeg igrača (uz Favorsa) čini mi se totalno nepotrebnim potezom, ali, hej, ako je već oslabio petorku, barem sada može reći kako opet ima jednu od najboljih klupa u ligi (ako u nju računamo i Favorsa koji se izmjenjuju kao starter s Marvinom Williamsom).

Još veći problem od raspodjele minuta je sumnjiva podjela uloga, pa tako u napadu stvari uvijek rješava netko od revolveraša, kojima je osim staža zajedničko i to da ne igraju obranu. Corbin je momčad praktički učinio taocom raspoloženja Mo Williamsa i Foyea (koji je izrastao u super tricaša, ali definitivno nije starter), odnosno formom Big Ala i Millsapa. Čak je i Jerry, poznat po tome da ne ljubi mlade igrače, odmah ubacio u vatru Derona kada je prepoznao talent. Corbin pak i dalje odbija sve podrediti Haywardu i Favorsu, kao da mu činjenica da ima dvije jednako kvalitetne petorke može išta značiti u široj slici.

Stoga, trejdajte Big Ala dok još ima vrijednost nakon najbolje sezone karijere, dajte Haywardu i Favorsu uloge startera i više nikada nemojte ni pomisliti da ih izvadite iz petorke. I preživite nekako sezonu s Mo Williamsom na playu (da sam na mjestu O’Connora i Lindseya ponudio bi Raptorsima pickove, Burksa, Millsapa, dio Velikog Slanog Jezera i anđela Moronia za Kylea Lowrya – taj bi svojom energijom i srcem savršeno legao uz Haywarda i Favorsa).

9. LOS ANGELES LAKERS (4275 bodova)

Dolazak D’Antonia preporodio je momčad, posebice što se pristupa i energije tiče. Ili je za to zaslužan odlazaka Browna, ne znam. Ali, dolazak D'Antonia povukao je za sobom i jednu posljedicu – nakon perioda s Bickerstaffom u kojem je obrana briljirala, čim je Mike sjeo na klupu, uslijedio je potop. Jasno, ne radi se tu o nikakvoj D’Antonievoj nesposobnosti koja je odmah zarazila momčad, uostalom i uzorak je premali da bi išta ozbiljno tvrdili, ali brojke jasno govore kako su Lakersi znatno ubrzali ritam u zadnjih nekoliko utakmica (s 89 posjeda lopte prije Mikea, skočili su na 95 posjeda po susretu), što je svakako pomoglo buđenju napada, ali ih je dodatno koštalo u obrani.

Stari i tanki Lakersi se tako puno više troše u novom ritmu, što je posebice vidljivo na nešto tromijem Gasolu i još uvijek nedovoljno spremnom Dwightu. Kad na činjenicu da njihovi centri još nisu spremni pružati vrhunske partije dodaš stanje vanjske linije u kojoj nitko ne može spriječiti ulaz, jasno je da imaju ozbiljnih problema. Kako su bočni igrači spori, tranziciju brane ispod prosjeka, obrana pick igre je užas (za što najveću krivicu ipak snosi Dwight), a ne jedinici imaju rupu u oba smjera koja to sve dodatno potencira.

Ovoj obrani treba pomoći, a D’Antoni se ne čini spremnim za tako nešto, što potvrđuje i vijest da je zadržao sve Brownove pomoćnike. Napad nije problem čak ni pored Dwightovih slobodnih – s ovakvim Kobeom u MVP izdanju te s izuzetnim kretanjem lopte, Lakersi lakoćom dolaze do sjajnih pozicija za realizaciju (jasno, pod uvjetom da se lopta kreće - D'Antoni je praktički promovirao Kobea u playa, a ovaj je doslovno shvatio trenerove naputke za slobodom u igri jer sve više solira u omiljenoj 1 na 5 formaciji).

Međutim, čak i u napadu ima problema. Brži ritam bez klupe doći će ih glave u back to back utakmicama, a ujedno će generirati i još veću količinu izgubljenih lopti. Šuterski se bude, ali tko se može dugoročno pouzdati u Jamisona i Meeksa kao tricaše iz kuta (D’Antoni je već naglasio da će manjak šutera pokriti Blakeovim korištenjem uz Nasha).

Ima i pozitivnih pomaka, recimo Jordan Hill je skakačkoj energiji dodao i napadački učinak (ok šut s poludistance, ima čak i nekakav pivot potez) što mu otvara vrata kao idealnom osiguranja iza Dwighta.

Ali, stvarnost se ne može sakriti. Lakersi nemaju identiteta, a trenutno sve nade u to da će ga pronaći polažu u 40 godina starog beka s napuknutim mišićem noge. Što reći nego - sretno.

10. MILWAUKEE BUCKS (4110 bodova)

Nemoć Indiane i zbunjenost Sixersa možda će biti dovoljni da Bucksi konačno ostvare plasman u playoff. Jennings popušta nakon brutalno dobrog starta, Ellis i dalje baca cigle, ali obojica se očito bore za novi ugovor – razigravaju kao ludi i pri tome igraju ozbiljnu obranu (odnosno, barem to pokušavaju). S dva najvažnija igrača fokusirana na zajednički cilj, Skilesu je puno lakše sakriti nestanak Ilyasove koji trenutno igra na NBDL razini. Klupa predvođena Udrihom i Dunleavyem rastura, posebice protiv slabije konkurencije, tako da Bucksi imaju osnovni preduvjet za uspjeh – dobivaju utakmice koje moraju. Visoki pružaju stabilne doprinose u obrani, skoku i koševima usprkos čestom miksanju, tako da možemo reći kako Bucksi pružaju svoj trenutni maksimum. Ipak, probude li se Pacersi, Sixersi, Celticsi i Bullsi, taj maksimum vrlo brzo bi mogao postati nedovoljan.

11. GOLDEN STATE WARRIORS (4080 bodova)

Uspkros teškom rasporedu i usprkos tome što Curry i Thompson šutiraju debelo ispod svog standardnog prosjeka, Warriorsi su ostvarili respekta vrijedne rezultate. Ako dodamo na navedene otežavajuće okolnosti i činjenicu da Lee prvi put u karijeri zabija s ispod 50%, pa onda još i podatak da su ostali bez Brandona Rusha (koji je trebao biti prvi swingman s klupe) i da još nema ni B od Boguta, logično je postaviti pitanje – kako ova momčad dolazi do pobjeda? Pravog odgovora nema jer su Warriorsi u svemu solidni, a u ničemu grozni. U biti, možda je upravo taj balans trenutno njihova najveća snaga. Jackson ih je natjerao da grizu, što se vidi po broju prekršaja u obrani, a probude li se Curry i Thompson, odnosno vrate li se svojim šuterskim prosjecima, Warriorsi bi do kraja mogli ostati u borbi za playoff. Ako pak treba nešto istaknuti, to je opet klupa - Jack i Landry su očekivano dominantni u svojim rolama i prava je šteta što je Rush otpao jer bi ova trojka s klupe bila noćna mora većini protivnika.

12. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4020 bodova)

Održali su se na polovičnom učinku izuzetnim učinkom u obrani, što je prije svega zasluga neviđeno laganog rasporeda kakvoga prije sezone valjda ne bi složio ni sam Adelman. Ozljede su ih spriječile da nastave biti opasna napadačka momčad kakva su postali lani, ali, iznenađujuće ranim povratkom Lovea, a za oko mjesec dana i Rubia, Wolvesi bi se napadački trebali početi dizati do samog vrha. Što je dobra vijest jer će teško moći održati ovaj nivo obrane obzirom da ih uskoro čekaju puno teže utakmice.

13. DALLAS MAVERICKS (3770 bodova)

Collison je vrlo brzo postao Collison, ali Mayo i dalje igra kao Uber-Mayo, a ne Mayo light. Šutira nenormalno dobro, to će pasti, ali puno važnije za njegovu karijeru je da se potvrdio kao rasna startna 3&D opcija. U ligi u kojoj nema previše pravih dvojki, njegova transformacija iz combo beka u kompletnog beka šutera koji se kreće bez lopte, napada s perimetra i igra obranu, izuzetno je bitan događaj. Mayo nije all-star igrač kakvim je bio reklamiran u srednjoj, ali nije ni prosječni combo bek – uz malo sreće, može biti rasni bek šuter poput Kevina Martina. Naravno, ne smijemo zanemariti ni kontekst - Mayo se našao u idealnoj situaciji, bez Dirka u blizini prva je opcija napada i ima sve ovlasti da nabija brojke u idealnom sistemu u kojem su svaki ulaz i postavljeni blok odrađeni s namjerom da on dobije loptu u idealnoj poziciji.

Problem za Dallas, pa i Mayoa, je što su sve do sada odrađivali u izuzetno povoljnom rasporedu utakmica, gdje slabosti pod košem nisu došle do izražaja. Također, ako su Carlisleove rotacije na startu bile plus, sada već pomalo postaju minus. Brand je tako ustupio mjesto Kamanu nakon jedne loše utakmice, a sličnu sudbinu je doživio i mladi i rastrčani Wright, kojega je u rotaciji zamijenilo Murphyevo truplo (koje je pak sletilo u Dallas nakon što je, na startu sezone startni centar, Curry dobio nogu). Ovo su potezi koji, makar dolazili od trenera poput Carlislea, jasno govore kako situacija u Dallasu nije ni približno tako dobra kakvom se čini pogledom na rezultate.

14. NEW JERSEY NETS (3665 bodova)

Zabijaju lakoćom, što smo očekivali, ali pri tome igraju uvjerljivo najsporijim ritmom u ligi, što baš i nismo. Ali, to je posljedica čekanja dok se Brook dogega naprijed, a i Deron i Joe baš ne ostavljaju dojam mladića u naponu snage. Za sada lakoćom izvlače pobjede protiv loših ekipa, što je dobro, ali bit će zanimljivo vidjeti može li im učinkoviti i temeljiti napad pomoći protiv pravih klasa, posebice ako Johnsona i Deron ne poprave igru. Obojica za sada padaju na eye testu, ali Deron prolazi na papiru, dok Joe čak ima loše i osnovne brojke (da li se još nisu uigrali ili nisu u top formi ili su u pitanju neke ozbiljnije stvari, to će pokazati vrijeme). Obzirom na sve, trenutni MVP je stoga Brook.

Koliko god bio kilav u obrani, na ovakvom Istoku čovjek ima šansu postati all-star centar – kada zauzme poziciju u blizini koša i primi pravovremenu loptu, nema te obrane koja će spriječiti lagani koš. Šut s poludistance mu je bolji nego ikada, a sve skupa znači da su Netsi previše ovisni o njegovom učinku, što je problematično iz dva razloga. Prvi je taj što si jednu ozljedu udaljen od pada u seriju poraza, a drugi što baš i nije idealno živjeti na račun petice koja “skočnošću” i “eksplozivnošću” najviše podsjeća na Andrea Millera.

Ipak, najveći pozitivni šok je to da imaju klupu – kao i Hawksi prošle godine, izgleda da i njihova skupina odbačenih ima puls. Blatche igra zapanjujućom energijom (pet najboljih postava Netsa uključuju upravo njega, to nije slučajno), Evans kupi skokove u napadu, Stackhouse mora biti na nekim žešćim drogama jer ovako živahno nije izgledao od 2006. a Watson i Brooks rade ono što rade Watson i Brooks – ili zabijaju koševe u serijama ili promašuju u serijama. To je 5 korisnih igrača na 5 podijeljenih minimalaca, taman da se Indiana pojede od muke zbog midlevel ugovora Greenu i Mahinmiu.

I dok je klupa trenutno ugodno iznenađenje, petorka ima problema. Wallace muku muči sa sitnim ozljedama, a kada igra nikako se ne snalazi pored Brooka i Kardashiana. Jasno, Blatcheov šut s poludistance ovdje dobro dođe jer otvara reket za Geralda, ali Avery Johnson trenutno reket pokušava raširiti korištenjem bekovskog dvojca Williams – Watson uz Johnsona na krilu (inače se radi o drugoj najčešćoj bekovskoj kombinaciji nakon startne), što njihovu ionako slabašnu obranu dodatno ostavlja na streljani.

15. DENVER NUGGETS (3645 bodova)

Teško je reći da se Lawson i Gallinari bude šuterski, ali svakako se bude energetski. Denver iz utakmice u utakmicu povećava količinu ulaza u reket, dok se istovremeno bore za svaku loptu kao da je playoff. Skokove u napadu su pretvorili u svoju najveću prednost (kupe više od trećine raspoloživih skokova u napadu, što ih ostavlja debelo iznad konkurencije u tom segmentu igre), što će im dobro doći jednom kada šut opet počne slušati. Uglavnom, nakon čudnog starta u kojem su bolje igrali u obrani nego napadu, Nuggetsi se polako pretvaraju u sigurnu playoff momčad kakvu smo očekivali, run and gun bandu koja prvo puca, a zatim se pita tko je koga trebao preuzeti.

16. CHICAGO BULLS (3505 bodova)

Fascinantno je gledati kako solidan učinak startera pada čim u igru uđe druga postava. Ova ironija trenutno je glavni simbol Bullsa, ali Thibo će valjda uskoro povući poteze koji će obranu opet gurnuti prema gore (tipa, uzeti minute užasnom Bellineliu i proslijediti ih mladom Butleru, kako bi uz Gibsona i Robinsona imao još barem jedno živo tijelo u drugoj postavi).

Inače, nakon što je prošao lagani uvod u sezonu koji je uključivao izuzetno povoljan raspored, Bullsi su se susreli s nešto opasnijim protivnicima na svojoj tradicionalnoj cirkuskoj turneji, pri čemu su pokazali koliko im bolno nedostaje kreacija (ma koliko god se Hinrich trudio, veća playmakerska rola ga samo tjera na još više pogrešaka) – kada stvari zaguste, njihov jedini izlaz je skok-šut. Ovakva predvidljivost napada vuče prema dnu postotak šuta, a obrana koja curi više nego ikada zbog povećanih rola Hamiltonu i Boozeru to više nije u stanju pokriti.

Najgore od svega, obzirom da su i Hamilton i Boozer šuteri s poludistance koji ne doprinose previše u ostalim segmentima igre, korištenje obojice u isto vrijeme baš i nema smisla. Tu možemo očekivati da Thibo uskoro povuče neke kreativnije poteze (npr. Gibson kao starter bi dao momčadi onu obrambenu dimenziju koja joj danas nedostaje, dok bi Boozer kao prva opcija druge postave lakše trpao protiv slabije konkurencije i time bi možda dao zamah limitiranoj klupi).

17. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3395 bodova)

Stvarno šteta što nemaju klupu za boriti se za playoff, jer njihov napad rastura. Jedini problem je što previše šutiraju i premalo napadaju obruč, ali užitak je gledati ovako talentiranu i mladu jezgru sastavljenu od idealne kombinacije play-krilo-centar. S druge strane, obrambeno su užasni usprkos fantastičnim partijama Aldridgea (nikada nije igrao ovakvu obranu, kontrolira reket i dominira u post up situacijama i izolacijama), nadahnuću Batuma (koji skuplja stop brojke suludim ritmom, od blokada preko ukradenih do iznuđenih osobnih u napadu - čovjek je u svemu među najboljima na poziciji) i uvijek solidnom Matthewsu.

Lillard je dobrim dijelom krivac za obrambene propuste startne petorke, ali apsurdno je uzbuđivati se lošom obranom rookie playmakera (koja je očekivana) pored njegovog šuta i kontrole lopte (koji su iznad očekivanja). Njihov najveći problem je ta klupu, odnosno to što imaju 4 i pol igrača na raspolaganju. Imali su užasan raspored i trenutni score je ugodno iznenađenje, stoga bi možda trebali zaboraviti na oprez i već sada pokušati doći do Varejaoa, Gortata ili barem Millsapa (mogu ponuditi budući pick i Leonarda koji također solidno odrađuje svoje rookie minute).

Kičma Lillard-Batum-Aldridge definitivno ima potencijal postati ozbiljna playoff momčad kroz iduću godinu- dvije, a kad bi je popunili s dva prvoklasna igrača zadatka kao što su prisutni Matthews i poželjni Varejao, Blazersi bi vrlo brzo zgotovili rebuilding.

18. INDIANA PACERS (3350 bodova)

Snovi Pacersa o playoffu još su živi zbog obrane koja protivnike drži na uvjerljivo najnižem postotku šuta iz igre (a i jednako loši protivnici na stvarno tankom Istoku također dobro dođu). Razlozi za ovako dobar učinak leže dijelom u činjenici da su Pacersi izuzetno duga momčad na svim pozicijama, ali možda najvažniji se kriju u razvoju njihova dva najvažnija mlada igrača. George i Hibbert totalno su razočaranje u napadu, ali u obrani razvaljuju. George je izrastao u mrcinu od stopera, Hibbert je postao majstor čuvanja reketa, a zajedno odigravaju možda najbolju obranu pick & rolla u ligi.

I dok je obrana izuzetna, napad je izuzetno loš. Fascinantno je da nema kvalitetne unutar-van igre s Hibbertom, sve se svodi na forsiranje iz prve situacije, umjesto da se lopta kreće unutar-van u potrazi za što boljom pozicijom. To su osnove košarke, ali niti Hibbert još očito ne zna igrati leđima košu, a niti Pacersi imaju čovjeka koji mu može spustiti loptu u pravom trenutku.

Collison je bio neučinkovit playmaker, ali prema Hillu izgleda kao Magic Johnson. Što u principu nije Hillov problem – čovjek je combo bek koji prije svega zna zabijati. Ideja je bila da njegove slabosti u kreaciji nadoknade West i Hibbert, ali to ne ide samo tako bez podrške vanjskih igrača. Također, ma koliko se Collison ne činio bitnim u široj slici, zamislite da je danas na rosteru – Vogel bi tada Hilla mogao pomaknuti na dvojku, Georgea na trojku i eto funkcionalne startne postave (napraviti ovako nešto s Augustinom trenutno je nemoguće je Augustin nije u stanju pogoditi ni tribine).

Ovako, lopta se jednostavno ne kreće dovoljno jer startne minute dobivaju likovi poput Stephensona i Younga, koji nemaju ulogu u NBA, ili Greena koji je stvoren za ulogu strijelca s klupe. A ta klupa je posebna priča. Naime, da je imaju, pad kvalitete startne petorke uzrokovan ozljedom Grangera ne bi se ni približno ovako osjetio. Mahinmi je, blago rečeno, katastrofa, a još je i gori od toga kad se sjetiš da su za njega dali Collison i dobar dio midlevela (ovakve centre nađeš za minimalac). Green i Hansbrough nešto pružaju, ali samo u napadu. I to je manje-više to.

Jasno, ovakvo stanje otvara sljedeće pitanje – bi li Pacersi s Grangerom bili top 4 momčad na Istoku? Ne nužno, već smo više puta isticali kako su njihovi lanjski rezultati izgrađeni na hrpi čudnih okolnosti koje se ne ponavljaju dvije godine za redom. Ali, svakako bi bili playoff momčad. Sa Stephensonom umjesto Grangera u petorci, danas možda više nisu ni to. I zato je potrebno da, osim pristupom, George i Hibbert povedu ovu momčad i zabijanjem koševa.

Da li je rješenje dati otkaz Vogelu? Pa, netko mora snositi odgovornost što ovaj roster, ni tri sezone nakon što je kliknuo, nije u stanju odigrati suvislu akciju (podbacili su čak i u pick igri, koja bi trebala biti pojas za spašavanje momčadima koje nemaju vrhunske kreatore – da nije Westovih pick & pop majstorija, Pacersi bi bili najgora 2 na 2 momčad lige). Kako igraju obranu, jasno je da nije u pitanju nikakav razdor u svlačionici, već da je u pitanju čisti problem s crtanjem po ploči. Vogel je uvijek ostavljao dojam tipa koji se više drži priče nego taktike, ali, čak i za jednog šminkera, trenutno odrađuje loš posao.

19. BOSTON CELTICS (3330 bodova)

Prije tjedan dana smo detektirali glavni razlog za slabe rezultate Celticsa – zbog manjka kvalitetnih visokih igrača, obrana se raspada čim Garnett sjedne na klupu. A kako na klupi sjedi dobrih 18 minuta po večeri, to znači da se Boston u određenim dijelovima utakmice po kratkom postupku transformira iz odlične obrane u katastrofalnu.

Međutim, jedan novi trend dodatno zabrinjava, a i njega možemo pripisati manjku visine – Boston više ne može uhvatiti ni dovoljnu količinu skokova u obrani. Gle, njihova povijesna nesposobnost da uhvate skok u napadu opjevana je, ali do sada im nije previše škodila zbog dva razloga. Prvi je taj što su radije birali imati kvalitetnu tranzicijsku obranu nego da hvataju dodatne pokušaje, a drugi taj što su dominirali u obrambenom skoku pa tako nisu dozvoljavali protivnicima da izgrade prednost u ovoj fazi igre.

Ali, kako je KG i dalje najbolji skakač u momčadi usprkos sve manjoj skočnosti (Bass je standardno ispod prosjeka za visokog igrača, Wilcox je igrač za Cedevitu, dok je Sullinger gotovo neupotrebljiv obzirom na propusnost u obrani i postotak uhvaćenih skokova manjih od Garnettova), Boston je počeo gubiti ovaj balans, što samo dodatno naglašava potrebu za dovođenjem kvalitetnog visokog igrača.

Praktički, Celticsima treba ili jedan Gortat ili jedan Varejao da brzinski okrenu sezonu. Najbolje od svega, imaju što i ponuditi momčadima u rebuildingu – Bradley je usprkos operacijama izuzetno atraktivno ime zbog svoje obrane, a i Sullinger, iako za sada samo opravdava sve one koji su rekli da nikada neće moći igrati obranu na NBA razini, ima potencijala kao skakač i šuter s poludistance.

Samo, ajme, tu se javlja jedan problem. Za dovesti čak i izuzetno povoljne ugovore poput ovih spomenutih, Boston bi se morao odreći jednog od dvojca Lee – Terry, što u slučaju odlaska Bradleya ne dolazi u obzir. Idealan čovjek za popuniti financijsku razliku bio bi Green, eh kad bi Green bio na normalnom ugovoru. Davši mu suludih 8 milja, Ainge ne samo da je pretjerao, već si je dodatno otežao poslovanje – zašto bi itko prihvatio tako bahat ugovor kada za iste novce može zadržati Varejaoa ili Gortata?

Također, nije zgorega istaknuti da trenutno njihov napad igra na najboljoj razini od kada je Rondo preuzeo ključeve momčadi od velike trojke. Rondo je težak karakter, toliko da su Celticsi morali pustiti Raya da odšeta, ili držati ga na parketu u nebitnoj utakmici kako bi skupio svoje asiste, ali pokazuje da može voditi solidan napad kada ima potrebnu širinu. A Boston je stvarno ima. Barbosa igra solidno, Terry igra solidno, Lee se diže iz utakmice u utakmicu, a diže se i Green, što su sve znakovi da je dizanje forme cijele momčadi neizbježno. Ipak, o tome hoće li imati prilike suprotstaviti se Heatu, odlučivat će uspjeh u saniranju rupe pod košem.

20. HOUSTON ROCKETS (3315 bodova)

Ni u čemu posebno dobri, ni u čemu naročito loši (osim u izgubljenim loptama, tu je dvojac Harden-Lin među najgorima u ligi), Rocketsi su sa svoja dva i pol igrača osuđeni na životarenje do sljedećeg velikog poteza. Obrane polako shvaćaju da je dovoljno zaustaviti Hardena, a da će se za ostalo pobrinuti osrednjost Lina, Asika, Parsonsa i Pattersona. Potonja dvojica u zadnje vrijeme sjajno šutiraju, ali nije zgorega da Rocketsi daju poneku minutu i zanimljivim mladim talentima. Terrence Jones dobiva priliku na kapaljku i koristi je, slično kao i projekt iz NBDL-a Smith ili lanjski rookie Morris (koji se ugledao na brata, odustao od guranja u reketu i pretvorio se u pravu stretch četvorku). Pitanje je i što će biti s McHaleom, koji je trenutno odsutan zbog zdravstvenih problema u obitelji. Kako god se situacija razvijala, jedno je već nakon 10 utakmica jasno – Rocketsi nemaju na osnovu čega hvatati vlak za playoff.

21. PHILADELPHIA SIXERS (3310 bodova)

I dalje su ona ista negledljiva momčad u napadu, ali napravili su bitan pomak u odnosu na početak sezone – prestali su gubiti lopte kao ludi. Kada ste šuterski i kreativno limitirani poput njih, i još bez pravog post igrača, onda vam je itekako bitno da napade ne trošite uzalud, odnosno da ne gubite lopte. Jrue Holiday se lagano naviknuo na ulogu odgovornog kreatora – njegov omjer asista i izgubljenih daleko je od vrhunske razine, ali barem više nije očajan.

22. TORONTO RAPTORS (3215 bodova)

Lowry se vratio, a to znači da će Raptorsi konačno uspjeti poneku utakmicu privesti kraju. Calderonove brojke izgledaju sjajno u box-scoreu, ali igra Raptorsa s njim za komandama pokazatelj je da one same po sebi ne znače ništa. Lowry donosi agresivnost koja svima oko njega olakšava život, ali i lidersku crtu koja zaokružuju trenutno idealnu Caseyevu četvorku – Lowry kao all-round pokretač, DeRozan kao smetalo na boku, Bargnani kao dežurni šuter, Valanciunas kao šljaker pod obručima. Aktivnih visokih igrača ima dovoljno, pouzdani back-up play je tu, sada još samo treba pronaći strijelca za na drugu bočnu poziciju i ova momčad konačno može u borbu. Ima tu jedan rookie, zove se Ross, ne kužim koliko gore može biti igrati s njim od igranja s specijalistima poput McGuirea ili Fieldsa koji bježe od lopte u napadu, ali obzirom da se Raptorsi očito ni ove godine ne bore za playoff, ne vidim problema u tome da dobije priliku već sada, baš kao i Valanciunas.

23. ORLANDO MAGIC (3195 bodova)

Jacque Vaughn za trenera godine. Bez zafrkancije, čovjek je složio ozbiljnu obranu od hrpe odbačenih dijelova, a usput je od napada lišenog kreativnog talenta i vrhunskih fizikalija posložio pristojan sastav koji ne kopa sam sebi jamu. Magic nije problem pobijediti, ali pri tome ćete se morati i oznojiti.

24. PHOENIX SUNS (3025 bodova)

Sva eventualna kvaliteta ove momčadi ugašena je onoga dana kada je Gentry odredio da su Beasley i Scola važniji za napad od Gortata i Dragića. Dodaj još Dudleyev nestanak u akciji i jasno je kako ovo nije krenulo u dobrom smjeru. Ipak, Gortatovo negodovanje ulogom u napadu urodilo je plodom jer je Gentry izgleda ipak odlučio trenirati. Po novome Dragić i Gortat su prve opcije, a uglavno su okruženi igračima zadatka poput Browna, Morrisa i Tuckera. Scola je danas valjda i službeno najgori obrambeni igrač u ligi, premazuje dno tenisica istim ljepilom kao i Lopez i Miller, dok je Dudley iz nekog razloga jednostavno neupotrebljiv. U svakom slučaju, situacija u Phoenixu ne miriše na dobro, a dijelom i zato što će više lopti Dragiću i Gortatu donijeti bolje rezultate. Što će njihovo vodstvo protumačiti kao borbu za naslov, što će pak spriječiti buduće tradeove.

25. WASHINGTON WIZARDS (2775 bodova)

Wizardsi nemaju talenta i šutiraju iz najgorih pozicija od svih momčadi u ligi, ali se bore svaku večer. Njihova obrana je stvarno solidna, makar i uz previše osobnih i previše dozvoljenih skokova u napadu, što je dokaz da Randy Wittman nije izgubio ovu momčad. Međutim, izgubio je budućnost u ligi ne dogodi li se neki ogroman rezultatski preokret – teško da će ikada više dobiti priliku obzirom da je nakon svih poslova ostao trener s najnižim postotkom pobjeda u NBA (samo 32%). Nene se vratio prije roka, uskoro bi trebao i Wall, a to znači da će Washington stići i do prve pobjede, koja im je do sada dobrim dijelom izmicala i zbog rasporeda koji je bio znatno teži od onoga na kojega su nailazili ostali pripadnici lutrije na Istoku.

26. SACRAMENTO KINGS (2745 bodova)

Loši su, raspored ih nije mazio, a mladi igrači koji su trebali napraviti korak naprijed poput Cousinsa, Thomasa i Evansa uglavnom su nevidljivi. Može li gore? Može, ali srećom imaju hrpu veterana koja se za sada barem pojavljuje na poslu svaki dan.

27. NEW ORLEANS HORNETS (2715 bodova)

Bez Gordona i s Davisom kojega svako malo gnjavi neka sitna ozljeda, osuđeni su na niz od 5 poraza tijekom kojega su, a to je ono najgore, primili svaki put preko 100 koševa (u prvih 5 utakmica nisu ni jednom dobili stotku ili više). To znači da su jednom lošem napadu preko noći dodali i lošu obranu, što je pomalo neočekivan preokret u odnosu na solidan ulazak u sezonu. Ali, bez dva ključna igrača, s bekovskim parom koji zajedno gađa 34% iz igre te bez šutera na klupi, njihova solidna igra u obrani se raspala. Anderson i Smith nastavljaju po svome, ali Aminu i Lopez se nakon dobrog početak pomalo vraćaju svojoj pravoj prirodi, što sve skupa znači da bi ovo mogla biti još jedna frustrirajuća godina u Big Easyu.

28. CLEVELAND CAVALIERS (2645 bodova)

Ozljeda Irvinga ostavlja ih na milost i nemilost dva najlošija back-up playa u ligi (i Boobya Gibsona koji apsolutno ne mari za ništa drugo osim potezanja trica). Scenarij je crn, jer bi povećana odgovornost Waitersa u napadu mogla dodatno povući na dno njegov učinak, što praktički znači da su im jedina dva korisna igrača na raspolaganju energični Thompson i trenutni all-star starter na Istoku Varejao. Do jučer je još bilo nezamislivo trejdati Varejao obzirom na njegov ugovor i sve što znači za momčad, ali, ako će Irving propustiti idućih 15 do 20 utakmica, vrlo lako bi ga mogao dočekati score 5-20. Taman negdje u tom periodu većini igrača koji su potpisali nove ugovore isteći će zabrana tradea i sezona lova na pojačanja će biti u potpunosti otvorena. Iako sumnjam da bi Cavsi pristali na paket poput Bostonova (Bradley + Sullinger + Lee), kako bi reagirali u slučaju da im npr. Blazersi ponude Leonarda i budući prvi pick koji bi i dalje vrlo lako mogao biti lutrijski? I da, kada skupljanje pickova počinje imati manje smisla od zadržavanja igrača poput Varejaoa koji, uz sve kvalitete, igra i za izuzetno skroman ugovor. Kakvi god odgovori bili, trade machine će raditi punom parom idućih mjesec dana.

29. CHARLOTTE BOBCATS (2580 bodova)

Pobjede se gomilaju na račun laganog rasporeda, ali i na račun lige koja još nije shvatila ozbiljno ovu novu momčad koja se bori za svaku loptu. Doduše, talenta nema previše, napad je loš, a obrana osrednja, ali nadoknađuju sve mladošću i energijom – jurišaju na obruč, kupe odbijance i kradu lopte u sasvim solidnim količinama.

30. DETROIT PISTONS (2430 bodova)

Iako se činilo da je fuzijom Singlera i Monroea u petorci, a instaliranjem Stuckeya na klupu, Frank momčadi dao nekakav poticaj i potencijalni oslonac, izgleda da su stvari daleko od idiličnih. Veterani su počeli javno prozivati trenera, a to je obično prvi znak da je dotičnome došao kraj. Doduše, trebalo bi očistiti i dobar dio tih veterana koji se ponašaju kao da su u najmanju ruku kandidati za naslov, ali to je puno veći problem koji seže do uprave koja nikada nije imala hrabrosti za izvesti potpunu čistku, već se uporno pokušala švercati kroz rebuilding. Šteta, jer posebice Drummond pokazuje potencijal zbog kojega se svi sudionici lutrije osim Hornetsa već hvataju za glavu.

16Nov/1210

THE RANKINGS – WEEK 2.

Posted by Gee_Spot

Drugi tjedan loptanja pod NBA obručima (copyright Slavko Cvitković) donio je nekoliko zanimljivih trendova i nove potrese na našoj ljestvici četiri faktora. Čak i nakon prilagodbe težini rasporeda, Miami je nastavio tonuti zbog sve lošijih obrambenih prezentacija (fascinantno je da klub, koji je dvije sezone upravo na obrani gradio put do prvog naslova, odjednom mijenja stil igre iako su se do jučer svi u organizaciji, od Rileya do Jamesa, zaklinjali u obranu - takvo odricanje od identiteta je neviđeno, makar vjerovali da su s novim sistemom još bolji).

Tvrdoglavo odbijanje Erica Spoelstre da koristi visoku postavu čak i na ovoj ubitačnoj mini-turneji po Zapadu tako se prometnulo u najzanimljiviji trend sezone, a ništa manje atraktivne teme su i dolazak Mikea D’Antonia u Lakerse te balans obrane i napada kojega prezentiraju Clippersi i Grizzliesi. Također, nemam pojma što se iz toga može zaključiti, odnosno može li se zaključiti išta, ali teško da u ligi imamo tri čovjeka koja u ovom trenutku igraju bolju košarku od Kobea, Timmya i Jasona Kidda (opaska - ne računam dežurne krivce poput Jamesa, Paula i Duranta, jasno).

1. NEW YORK KNICKS (5355 bodova)

A taj Jason Kidd nije normalan. Reći da čovjek u 40-oj godini trenutno igra kao mladić bilo bi pretjerivanje jer je prije samo dvije godine upravo on davao ritam Dallasovom putu do naslova. Dakle, možemo se zadovoljiti konstatacijom kako Kidd igra jednako dobro kao tijekom Dallasova pohoda na vrh, ako zbog ničega drugoga onda zbog fantastičnih šuterskih brojki. Jasno, već smo govorili kako šuterska eskapada Knicksa nije održiva i stvari su već počele lagano dolaziti u normalu (s 15 trica po utakmici pali su na 10), a dodatni pad možemo očekivati i iz razloga što Knicksi uopće ne ulaze u reket (imaju najmanje pokušaja iz reketa, a iako su solidni u realizaciji zicera, samo 40% njih je asistirano). Praktički, žive od trice, a znamo kako to završava.

Ali, dok ovaj period traje, teško da postoji zabavnija momčad u ligi. Sve polazi od Kidda koji kontrolira ritam i skriva sve mane suigrača (Feltona kao playmakera, Smitha kao stopera, Brewera kao šutera). Nemoguće je zanemariti šuterski doprinos Smitha (74% za tricu), Brewerovu brutalnu obranu (drži protivnike na 6.6 PER učinku, što je za poen bolje od Iguodale) i Anthonyev all-round učinak. Chandler se malo previše kocka na perimetru, ali još uvijek stigne biti Chandler, Felton je izuzetno koristan (samo dvije izgubljene lopte u prosjeku i hrpa otvorenih trica – život je lagan uz Jasona Kidda) i to vam je 6 igrača Knicksa koji trenutno igraju s takvom harmonijom da se čini kao da su zajedno cijeli život.

Postava s Anthonyem na laktu, Chandlerom nisko u postu te s tri šutera uokolo koja znaju kreirati za sebe i druge (Smith, Kidd, Felton) nudi školski primjer savršenog korištenja prostora i za sada je nije u stanju zaustaviti nitko. Istina, Knicksi su odigrali samo 6 utakmica dok je ostatak lige već na 8 do 9, ali dovoljno je pogledati zadnju četvrtinu protiv Spursa u kojoj je ova petorka jednostavno izbezumila obranu San Antonia. Najluđe od svega je što dok ovako šutiraju bez problema mogu izdržati i specijalca poput Brewera na parketu – ako protivnici pokušaju udvojiti nekoga od šutera, ostaje dovoljno prostora Breweru za njegove već klasične cutove iza leđa obrane koje Kidd nagrađuje svaki put.

Ponavljam, postotak trice će pasti, automatski će se omjer Kidda i Smitha u spot up situacijama smanjiti u koristi Carmela u post/izo akciji, a negdje usput će trebati pronaći još dva igrača za ozbiljnu rotaciju jer 6 nije dovoljno (a ne zaboravimo da je tu i problem pronalaska uloge za Amarea). Također, već večeras protiv Memphisa dobit ćemo odgovor koliko je održivo koristiti Carmela isključivo na četvorki (kao što je Miami dokazao, niska postava izuzetno je ranjiva protiv ovakvih momčadi). Ali, usprkos svim problemima pred njima, Knicksi su pokazali da imaju sasvim dovoljno oružja za održati se pri vrhu Istoka, za što će im uz solidan balans obrane i napada, najviše pomoći fantastična kontrola lopte i izuzetan omjer izgubljenih i osvojenih lopti u kojem im nema premca (copyright Mike Woodson).

2. LOS ANGELES LAKERS (4845 bodova)

D’Antoni još nije ni stigao, a Lakersi su već zaigrali kako se od njih očekivalo, odigravši sjajnu partiju protiv Spursa i potvrdivši da je smjena Browna bila opravdana – na stranu filozofiranje o tome što je pravo, a što krivo, kada izgubiš podršku igrača jednostavno moraš otići. Izjave Kobea i Gasola jasno potvrđuju kako je disala svlačionica (ni jedan ni drugi nisu štedili bivšeg trenera), a njihov pristup obrani nakon smjene točka su na i. Gledati stvari kroz prizmu brojki te se fokusirati na to da je napad bio dobar usprkos Princetonu, a da je obrana bila problem, u ovom slučaju totalno je pogrešno. Ne, napad je bio dobar zato što je talent kojega je Brown imao na raspologanju izuzetan i to nema nikakve veze s Princetonom.

Iako su Lakersi usprkos nesuđenom sistemu mogli zabiti, činjenica je da se nitko nije osjećao dobro u takvom kontekstu i stoga upravi nije preostalo ništa drugo nego poslušati kako igrači dišu. Razglabati sada o tome da li se takav potez mogao napraviti ranije i da li je uopće trebalo dati Brownu još jednu šansu nakon lanjske blijede sezone sada je iluzorno – igrači su dobili što su htjeli, izuzetno slobodan sistem u kojem će individualno svaki dobiti šansu pokazati što zna bez puno crtanja po ploči. Sve što su izgubili je jedan trening kamp, ali, kao što je Kobe naglasio, bolje izgubiti jedan trening kamp nego pola sezone dok se odlučiš na promjenu. Što nas dovodi do D’Antonia.

Mike je tijekom cijele karijere uporno pokušao dokazati kako vrhunski napad može nadoknaditi manjkavu obranu, a njegovi uspjesi sa Sunsima upravo i jesu otvorili vrata opciji da se i bez top 10 obrane može postići vrhunski rezultat, praktički stvorivši NBA stil novog milenija u kojem danas toliko uživamo (niske postave, dva šutera na boku, dominantni play i pick igra). Međutim, pri tome njegove obrane jedva da su bile prosječne, a to nije recept za uspjeh. Sad pak treba razlučiti da li je razlog za te nedovoljno dobre igre u obrani ležao samo u D’Antoniu ili je u pitanju puno kompleksnija priča. S jedne strane tako imamo gomilu izjava o tome da D’Antoni ne vodi računa o obrani koju uredno delegira pomoćnicima. Svi njegovi asistenti i igrači bezrezervno su tvrdili kako Mike na treningu većinu vremena troši na napad, što je dijametralno suprotan pristup od onoga kojega ima većina kolega s prstenom koji su nas i naučili da prihvatimo paradigmu o tome kako obrana donosi naslove.

S druge strane, ne smijemo zaboraviti kako su Knicksi dolaskom Woodsona za pomoćnika i Chandlera za centra preko noći postali vrhunska obrambena momčad, što jasno govori da D’Antoni može biti odogovoran za iznadprosječnu obranu ako u rukama ima vrhunski materijal. Mislim, s Amareom, ostarjelim Shaqom, pa čak i Diawom u sredini, ni Larry Brown ne bi bio u stanju složiti poštenu obranu. Dodaj tome čudni izbor pomoćnika u Phoenixu (njegov nesretni brat Dan i konfliktima skloni Iavaroni očito nisu bili stručnjaci koji bi mu čuvali leđa u tom obrambenom dijelu) i jasno je kako D’Antoni nije kriv za neuspjehe Sunsa – uostalom, dolaskom Kerra za GM-a franšiza je pokušala poboljšati obranu dovođenjem pravog centra, ali je problem bio u tome što su zakasnili nekoliko godina. Shaq je napustio Miami već dobrano usporen, a u paru s Amareom koji je obranu uvijek smatrao odmorom od napada, činio je rijetko viđen visoki par koji, usprkos svim fizičkim predispozicijama (jedan je imao masu, drugu brzinu i eksplozivnost), jednostavno nije imao znanja da zatvori reket.

I dok se još ne zna tko će u Lakersima biti zadužen za obranu, očito je kako D’Antonija čeka najbolji obrambeni centar s kojim je ikada radio. Kako bude rastao u formi, Dwight će rasti i u obrambenom učinku, a to bi obranu Lakersa trebalo lansirati u gornju trećinu bez obzira na sve ostalo – jednostavno, centar je ključ obrane jednako kao što je rasni playmaker ključ napada. Tako da će puno zanimljivije biti pratiti kako će se razvijati igra u napadu. Lakersi mogu trpati i trenutno to rade na silu (skokovima u napadu) i zahvaljujući Kobeovim suludim brojkama (ako je Kyle Lowry bio MVP prvog tjedna, Kobe je drugog), ali kada se stvari stabiliziraju ne bi bilo loše imati i nekakav sistem.

Nashov povratak svakako će koristiti u tome, plus biti će sjajno ponovo vidjeti Stevea u prepoznatljivim 2 na 2 situacijama. Howard je bio dio efikasnih napada cijelu karijeru, ali Van Gundy je koristio jednostavnu formulu – okružio ga je tricašima koji su znali kazniti svako njegovo udvajanje. Kod D’Antonia, Dwight će prije svega biti pick & roll mašina, što je također aspekt igre koji je savladao više nego dobro uz Turkoglua i Nelsona. Bit će zanimljivo gledati kako D'Antoni slaže napad oko ne baš idealnog ljudstva, prije svega zbog manjka šutera, ali realno je očekivati da će ga držati u vrhu obzirom na količinu talenta.

Ukratko, D’Antoniev na pick & roll, slash & kick i spot up situacije oslonjen "7 seconds or less" run and gun sistem 100% je produkt NBA okruženja, onoliko koliko je Princeton bio produkt NCAA svijeta. Igrači koje ima su sve redom legende, pretalentirani da bi ih se stavljalo u kalupe, a jednostavan stil igre poput ovoga kojega njeguje D’Antoni dat će im potrebnu slobodu da maksimalno koriste talent (ako ništa drugo, barem više nećemo gledati Artesta kako glumi point forwarda i gubi lopte uzalud, što je bio zaštitni znak ovih prvih pet utakmica s Princetonom). Dakle, u Los Angelesu i dalje sve ide po planu, a plan je da treba biti na optimumu do playoffa. I sve će biti ok dok god se sjete da za lov na naslov trebaju barem prosječnu obranu.

Od konkretnijih stavi pak jedna već sada bode u oči – nesposobnost Lakersa da kontroliraju loptu (tu su totalna suprotnost Knicksima). I dok će povratkom Nasha broj izgubljenih automatski pasti, činjenica je da Lakersi na vanjskim linijama nemaju terijera koji može odigrati presing na loptu. Nedostatak šutera, koji će postati bolno izražen ne probudi li se Meeks, također je potencijalan problem, ali nedostatak obrane na pozicijama 1 i 2 stavlja dodatan teret na leđa Howarda i Gasola. To je nešto što bi se tijekom sezone trebalo sanirati, ali obzirom na manjak resursa koje Lakersi mogu ponuditi u tradeovima, sve što im preostaje je čekati nekog veterana da im upadne u krilo (rekao bih da je Raja Bell rješenje obzirom na odnos s D’Antoniem i činjenicu da ga je Kobe već ranije regrutirao u Lakerse, ali Raja je lani pokazao opasne znakove raspadanja i pitanje je koliko bi dobroga donio obrani).

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4825 bodova)

Pobjeda protiv Heata potvrdila je trend prisutan od početka sezone – Memphis možda konačno ima solidnu klupu. Ovo možda je nužno obzirom da Pondexter i Ellington ničim do sada nisu ukazivali na ovakav razvoj karijere. Pondexter trenutno gađa trice 15% iznad prosjeka, što je neodrživo, dok je Ellington iz specijalca za tricu odjednom postao all-round koristan bek. Bayless je očekivano dobar, iako u nešto skromnijoj ulozi zbog eksplozije Ellingtona. Uglavnom, kvalitetna igra klupe ne samo da je riješila problem rotacije na vanjskim pozicijama, već i problem šuta.

Odnosno, riješila je to barem privremeno – kada pogledamo malo širi kontekst i uzmemo u obzir da Gay i Conley tricu ne gađaju ništa bolje nego inače (što u slučaju Gaya i dalje znači nedovoljno dobro), postaje jasno kako dobar dio trenutnog unutar-van balansa u napadu Memphisa leži na klimavim temeljima. S druge strane, ako uzmemo u obzir da Lakersi uopće nemaju klupu i da Oklahoma više nema šestog igrača sposobnog napraviti razliku, Memphis čak i s ovako neuglednom skupinom imena uopće ne djeluje loše. Dapače, čak i ako ostanu samo na Baylessu, a da pritom dobiju Arthura nazad nakon ozljede (čime bi konačno mogli malo odmoriti Zacha i Marca jer Speights to nije u stanju sam samcat), imat će na raspolaganju solidnu užu rotaciju za playoff.

Ali, nisu samo bolja klupa i trenutno dobar postotak šuta razlog za iznenađujuće dobre igre Memphisa, već i manje izgubljenih lopti što proizlazi iz bolje uigranosti dvojca pod košem s Gayom i Conleyem, točnije s jasnije izraženim identitetom za koji je zaslužna Hollinsova odluka da se napad vrti preko Gasola puno više nego preko Gaya. Također, sve je više pick & roll akcije za Conleya koji to koristi izuzetno kvalitetno. Gay je tako tek treća opcija u kreaciji igre (iako i dalje ostaje najveći potrošač lopti, ali sada ih barem troši nakon što ga razigraju Gasol ili Conley), što je izuzetno dobra vijest za Memphis.

A da ne bi ispalo samo da kudimo Rudya, treba istaknuti koliko je bitan u borbi protiv Miamia i Oklahome – ono što dozvoljava Memphisu da dominira pod košem u ovim dvobojima sposobnost je Gaya da 1 na 1 smeta Jamesu i Durantu. Čovjek možda nije franšizni talent, ali je mrcina od atlete koju ove dvije momčadi jednostavno ne mogu braniti ako su James ili Durant zauzeti pomaganjem pod košem. Što je samo još jedna potvrda onoga što smo pričali prije dvije sezone (a onda se ozljedio Zach i sve smo to zaboravili kao da je čovjek u najmanju ruku umro) – Memphis je matchup noćna mora za cijelu ligu.

Imamo prisutan i jedan minus koji je rezultat novih tendencija, a taj je da Memphis više nije dominanta momčad u ukradenim loptama, što proizlazi iz smanjene uloge Tonya Allena (pao na 22 minute po utakmici), ali kako to otvara više minuta šuterima, ti poeni iz kontre nadoknađeni su tricama što je u principu pozitivna zamjena. Bez Tonya ta njihova obrana više nije toliko moćna, ali ravnoteža u igri je trenutno takva da to nitko i ne primjećuje.

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4745 bodova)

Ibaka i Durant polako izrastaju u obrambene asove, kvragu čak i Westbrook počinje sve manje zapinjati u blokovima, ali nakon ove trojke vlada takva suša da je pitanje kako bi podnijeli ozljedu nekog od nositelja. Presti je napravio dobru stvar što je zamijenio Hardena za fleksibilnost jer postaje očito kako je nekim igračima došao kraj. Perk se i dalje sjajno tuče pod košem, ali njegovih 5 skokova za 25 minuta na poziciji centra su smiješni (to da je igrač manje u napadu i da se ne može kretati izvan obojanog prostora neću ni spominjati, čovjek je najstariji 28-godišnjak na planeti). Collison je bez Hardenovih zicera beskoristan, Martin i Maynor toliko su slabi obrambeno da ih je nemoguće držati zajedno na parketu u završnici (a skoro i uopće), a to pak znači da treba trpiti Sefoloshu više nego je potrebno.

Brooks bi stvarno trebao malo miksati postave, to svi znamo. Samo, pitanje je s kim? Rookiei Lamb i Jones teško da su spremni dati ozbiljniji doprinos momčadi koja se bori za vrh Zapada, a to znači da OKC trenutno ima jednu jedinu postavu koja igra košarku – Russ, Martin, Thabo, KD, Ibaka. Ova petorka ima i dovoljno dužine, dovoljno skočnosti i dovoljno snage, a ujedno je i jedina koja može dovoljno dobro šutirati da opravda boravak Sefoloshe na parketu. Njihova startna postava je, usprkos relativno laganom rasporedu, negativna što se tiče plus/minus učinka, a provela je dva puta više minuta od sljedeće na parketu.

S jedne strane, Brooks bi stvarno trebao zaboraviti na Perkinsa. S druge, barem je sve više počeo koristiti Duranta na četvorci. Odlaskom Hardena, ova toplo-hladno dinamika postat će svakodnevica u Oklahomi, ali nemojmo napraviti grešku i probleme za sve svaliti na odlazak Brade. Ne, temelji ove momčadi su i dalje dobri, ali ostatak kuće je daleko od završne faze. S Hardenom bi imali krov, ali ne i zidove. Čeka ih ogroman posao da pronađu identitet, ali to je bio put na kojem su bili i prošle sezone i jedno Finale ne bi nas smjelo toliko zavarati da zaboravimo kako ova momčad nikada nije imala fluidnu 5 na 5 igru kao osnovu. Problem je, eto, što sada nemaju ni onu 3 na 3 na račun koje su preskočili jednu razvojnu fazu.

5. LOS ANGELES CLIPPERS (4625 bodova)

Slično Memphisu, Clippersi se nameću kao rušitelji trenda. Dok se udarne momčadi lige, prije svih lanjskih finalisti, okreću niskim postavama i šutu iz vana, Clippersi i Memphis žive od dobre stare unutar-van kombinacije. I kao što Memphis trenutno djeluje izvrsno jer nadopunjuje centarsku igru šutom iz vana, Clippersi djeluju jednako dobro su njihovi visoki postali opasnost na obje strane parketa.

Paul opet briljira i drži sve pod kontrolom, a stigne se i dodatno odmoriti jer su Crawford i Bledsoe sjajni u svojim rolama (gube previše lopti, što bi mogao biti problem, ali u playoffu će ionako Paul zaigrati 40 umjesto 30 minuta i kontrola lopte će opet biti uspostavljena), a Griffin mu je iz utakmice u utakmicu sve bolji partner u postu.

Njegova partija protiv Heata jasno je pokazala kako u ovom trenutku u ligi nema 5 boljih igrača u post up igri – osim što je zabijao protiv nemoćnih Jamesa i Battiera, još je važnije da je kažnjavao svako udvajanje povratnim loptama koje su Paul i Crawford uredno stavljali u koš. Ovakav unutar-van balans izneredio je Heat više od ikakve mase i postavlja se pitanje o kakvoj mi to revoluciji pričamo kada će vrlo vjerojatno čak tri polufinalista Zapada biti momčadi s klasičnim centrima i klasičnim četvorkama (Lakersi, Memphis, Clippersi). Obzirom kojom se lakoćom dotični nose sa Spursima, Heatom i Thunderom, budući draftovi koji donose gomilu kvalitetnih centara mogli bi biti važniji za razvoj lige nego se itko nada.

Naravno, Crawford neće vječno igrati košarku života, ali u ovom kontekstu nema sumnje kako će ostati one man offense, što je uloga kojom se proslavio u Atlanti. Kako je Bledsoe spreman za puno veću ulogu, ispada je najveći problem ove momčadi rotacija pod košem. Trenutno i Turiaf i Hollins izgledaju solidno za razliku od Odoma, ali pouzdati se u njih u važnim utakmicama neće biti moguće, a to znači da će Vinnieava raspodjela minuta igrati važnu ulogu.

Naravno, naš omiljeni trener ne propušta priliku da nas podsjeti na svoje postojanje pa starta s Williem Greenom (kojem trenutno upadaju trice), ali svima je jasno da te minute moraju pripasti Bledoseu. Eventualni povratak Billupsa tu neće ništa promijeniti osim što će im dati dodatnu sigurnost – mislim da u ovoj fazi karijere, posebice nakon ovakve ozljede, Chauncey ne želi biti išta više od pomoćnog trenera.

Jasno, moramo spomenuti i Jordana. Očito je kako je preko ljeta dodao poneki napadački potez poprilično siromašnom arsenalu, ali ono što je još važnije – igra bolju obranu. Jasno, i dalje tu ima kašnjenja u rotiranju i preuzimanju, ali u odnosu na ono lani, danas je koristan igrač, što u kombinaciji s Blakeovim napretkom na obje strane parketa obećava nastavak uspješne sezone.

6. CHICAGO BULLS (4600 bodova)

Čak i kada prilagodimo njihove rezultate laganom rasporedu, ne možemo umanjiti vrlo solidne brojke postignute i u obrani i u napadu. Doduše, ovo potonje dobrim dijelom počiva na nikada boljem šutu Joakima Noaha (čak i slobodna gađa s 80%), što je ili znak da je ovoga ljeta ozbiljno radio na tome ili se radi o fazi koja će se ubrzo stabilizirati na nižim vrijednostima. Međutim, za obranu nema straha, osim ako Thibo ne odluči još manje koristiti Gibsona (dvije najbolje postave Bullsa i dalje uključuju njega). Također, obzirom na tanku klupu, čudno je da Butler ne dobiva više minuta - energija koju iskazuje u oba smjera nije privid. Kako ih tek za mjesec dana čekaju prve ozbiljnije prepreke na rasporedu, bilo bi dobro da se stabilizira nekakva rotacija korz idućih mjesec dana jer ovakvo raubanje Denga i Noaha nije vrijedno dvije-tri pobjede kojih će se dokopati do tada.

7. UTAH JAZZ (4380 bodova)

Težak rasporede drži ih u rezultatskom minusu, ali kada se prekine ovaj suludi niz gostovanja (u prvih 18 utakmica imaju ih čak 13), Jazzeri bi trebali krenuti s pobjedama. Četiri faktora ukazuju da im je jedina slabija strana obrambeni skok, ali to je nešto što bi se trebalo popraviti povratkom u svoju dvoranu i na svoju nadmorsku visinu (mislim, nema drugoga razloga da momčad s ovakvom rotacijom visokih dopušta toliko skokova u napadu). Jazzeri idu prema drugom po redu playoffu kojemu jedina prepreka može biti eventualni trade Jeffersona i Millsapa. Kako je ovo na parketu pod kontrolom (koliko pod kontrolom može biti nešto čime upravljaju takvi ležerni tipovi poput Jeffersona i Mo Williamsa, čije odluke u završnicama su ih do sada koštale barem dvije pobjede), potencijalni događaji izvan parketa trenutno su puno zanimljiviji.

8. SAN ANTONIO SPURS (4345 bodova)

Mašina iz Teksasa izgleda kao da joj povremeno nedostaje ulja, što nikako nije dobar znak obzirom na odlične partije Duncana, solidna izdanja Greena i Leonarda te pobjedničke šutove sa sirenom. Međutim, Parker je u sezonu ušao pod ručnom (ispod 40% šuta trenutno), Ginobili je out zbog nove ozljede, što znači da još dobro i igraju. Kada budu kompletni i u formi, možemo očekivati da uđu u novu seriju pobjeda (kao da sada nemaju sjajan score usprkos kilavim izdanjima). Ali, obrana je i dalje prosječna, a to, obzirom na rast Lakersa, Memphisa i Clippersa u odnosu na lani, ne obećava.

9. MIAMI HEAT (4205 bodova)

Miami očito ima namjeru do kraja izgurati ovaj eksperiment s izvrsnim napadom i prosječnom obranom iako se takav model rijetko pokazao uspješnim. Međutim, upravo je Heat na svojoj koži osjetio kako je to kada napad funkcionira toliko dobro da obrana nije nužna (protiv Dallasa) i sada se očito osjećaju spremni da nešto što je iznimka pretvore u pravilo. Vremena se mijenjaju i tko zna, osvoji li Heat tri naslova za redom naslonjen na napad, možda košarku više nikada nećemo gledati istim očima, očima koje su se nagledale potvrda nepisanog pravila o tome kako obrana donosi naslove.

Samo, problem je što u ovom trenutku obrana Heata nije ni prosječna. Jasno, dio problema leži u užasnom rasporedu koji im je nametnula liga, tijekom kojega su ne samo igrali protiv užasno kvalitetne konkurencije, već su istovremeno završili i na turneji na kojoj su odigrali utakmicu više od ostatka lige. Pa ti budi prvak. Ali, čak i kada sve ovo uzmemo u obzir, ostaje činjenica da Miami olako ostavlja protivnike na otvorenim šutevima i da su trenutno po najvažnijem segmentu obrane – protivničkom postotku šuta – gori od Raptorsa, Bobcatsa, Pistonsa i Wizardsa.

Jasno, čak je i lanjski šampionski Heat igrao obranu s hrpom udvajanja i pomaganja te su im momčadi sklone kretanju lopte poput Bullsa, Bostona, Spursa i Milwaukeea zbog toga uvijek radile probleme, ali nikada nisu ovako drastično trošili vanjske igrače zbog toga što nemaju visokog koji može odigrati jedan na jedan u obrani. Ne zaboravimo da je u ovom sistemu Bosh centar, što znači da mora preuzimati snažnijeg protivničkog visokog, tako da ni taj jedan dvoboj pod košem nemaju u egalu. A o tome što ovakva potrošnja radi LeBronu najbolje govori sljedeći primjer.

Lani je LBJ imao PER učinak od 32 boda, a oni koji su pratili IOR rangiranje sjećaju se da smo u njemu koristili SuperPER do kojega smo došli tako što smo individualnom PER-u baziranom isključivo na učinku u napadu dodali i brojke koje su protiv određenog igrača, u ovom slučaju LeBrona, ostvarivali protivnici. LeBron je tako direktne protivnike ostavljao na 11 bodova, što je 4 manje od ligaškog prosjeka. Kada dodamo tih 4 prvotnom iznosu od 32, dobijemo SPER od 36 po kojemu je LBJ bio uvjerljivo najbolji igrač u ligi.

Ove sezone James u napadu ima još bolji učinak od 33 boda, ali, kako dvije trećine minuta provodi pod košem, učinak u obrani pao mu je na 19, što znači da direktni protivnici protiv njega ostvaruju čak 4 poena više od prosjeka. Sljedeći maloprije spomenutu formulu, odnosno oduzmemo li ova 4 boda od 33, ispada kako je Jamesov SPER 29, dakle 7 bodova slabiji od lanjskog. Jasno, radi se o malom uzorku utakmica, ali možemo zaključiti kako ovaj stil igre vuče unazad ne samo obranu Heata, već oduzima LeBronu svu onu vrijednost koju je imao kao stoper na perimetru pretvarajući ga u negativnog obrambenog igrača bez uloge (u ovom sistemu on prije svega pokušava krpati svaku rupu što je jednostavno nemoguće).

Sjetimo se samo nedavne serije utakmica. James i društvo su izuzetno kvalitetno blokirali i udvajali visoke Memphisa kako bi kontrolirali skok i spriječili lagane poene u reketu, ali su pri tome gubili toliko energije da su ostavljali perimetar otvoren rešetanju (nećemo sada o tome što je Memphis gađao van pameti i što Miami nije mogao zabiti slobodno jer to ne mijenja činjenicu da ovakve momčadi Heatu rade probleme). Još indikativniji problem nedostatka visine bila je dominacija Omera Asika koji je kontrolirao reket u obrani, dok je u napadu trpao (19 koševa) zajedno s Patrickom Pattersonom (zabio 17). Ovaj dvojac je teško usporediti s Gasolom i Ze-Boom, a opet su radili što su htjeli jer je jedan uvijek bio otvoren.

Clipperse i Blakeove povratne smo već spomenuli. Istina, pobijediti Denver nakon ovakvog niza gostovanja mogu samo najveći, ali realno Denver u ovakvom izdanju nije ozbiljan protivnik – niti imaju visoke kojih se treba bojati, niti imaju opasnog vanjskog igrača obzirom na formu Lawsona i Gallinaria. I tako neozbiljni ostali su do kraja u utakmici zahvaljujući majstoru Milleru i skokovima Farieda.

Jednostavno, ovo s niskom postavom neće ići jer previše troši Jamesa i Wadea, još više nego su se trošili u starom sistemu zbog potrebe da, osim rotiranja na perimetru, sada moraju trčati na udvajanja u post svaki put kada netko stane u 1 na 1 situaciju s Boshom ili Battierom (ako mislite da bi se problem jednostavno riješio samo tako da se James direktno stavi na jednog visokog cijelu večer, razmislite opet - bez Jamesove brzine i čitanja igre na perimetru, obrana Miamia bila bi još slabija, Spoelstra si ne može dozvoliti trošiti ga isključivo na guranje u postu, a uostalom pogled na učinke trojki i četvorki protiv njega jasno govori da se u ovoj podjeli uloga James više ne koristi kao stoper nego isključivo kao libero, dakle pokušavaju od njega napraviti igrača Chandler-Howard profila - mislim, samo čekam dan kad će Spoelstra istrčat samo s njim i reći mu da igra 1 na 5).

Taj dodatni šuter na parketu kojega donosi mala postava stvarno dobro dođe da napad bude tečan (Heat je uostalom i dalje šuterski momčad broj 1 u ligi), ali dilema je jasna – ili će patiti u napadu i više trošiti Wadea i Jamesa na tom kraju (a Wade se vraća nakon ozbiljne operacije koljena i trebao bi ući puno laganije u sezonu od ovog suludog ritma koji mu je nametnut) ili će patiti u obrani i više ih trošiti na guranja sa zvijerima. Iako nam se čini da je odluka laka, a ta je dati više minuta Anthonyu i Haslemu na račun Lewisa, Battiera i Millera, ne treba zanemariti da na Istoku nema ovakvih centara kao što je slučaj na Zapadu i da se rijetko dogodi niz u kojem iz večeri u večer na gostovanju igraš protiv nasilnika poput Randolpha i Griffina. Dakle, Istok je njihov za koji god scenarij se odlučili. Ali, nalete li u Finalu ne nekog od Golijata, vrlo lako bi nas mogla čekati promjena stila igre slična onoj koju su prezentirali lani protiv Thundera jer ovo sada baš i nema smisla. Sad, ima li smisla držati Anthonya cijelu sezonu na klupi i onda ga izvući u Finalu, pokazat će vrijeme.

10. DALLAS MAVERICKS (4135 bodova)

Ne smijemo zanemariti da dobar dio dobrih napadačkih brojki proizlazi iz činjenice da su uz Wolvese do sada imali najlakši raspored. Čak i nakon prilagodbe to ih ostavlja relativno visoko, ali ovo je nešto što će se ispraviti s većim brojem utakmica. Mayo i Collison lagano postaju pročitane knjige, Dirkova ozljeda i dalje je obavijena velom tajne, Minnesota je žilavija od Chucka Norrisa, a to znači da će Carlisle morati izmisliti nešto u hodu misli li zaustaviti curanje u obrani i ostaviti ih u trci za playoff.

11. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4120 bodova)

Obrana djeluje odlično, ali, obzirom da su imali najlakši raspored u ligi, možemo reći kako se radi o trendu koji se neće održati, nema šanse da ostanu na vrhu u defanzivnom učinku. Potpisali su Josha Howarda kao zamjenu za Budingera, što baš i nije idealno jer je Howard bliži lanjskim ne-šuterima, ali jednostavno nisu imali izbora, epidemija ozljeda koja ih je napala rijetko se viđa. Opet, dok imaju Kirilenka u ovakvoj formi, mogu se nadati plovidbi kroz i dalje lagani raspored sve do povratka Lovea.

12. ATLANTA HAWKS (4025 bodova)

S nikada gorim Joshom Smithom napad tone, a to nije dobro jer je napad trebao biti oslonac ove sezone. Ok, čovjek je imao nekih problema s ozljedom, raspored nije bio lagan, a i sezona je tek počela, ali TS% od 39% je ispod svake razine za nekoga tko minute provodi u reketu (barem većinu njih jer često igra trojku). Smith ne samo da ne može pogoditi tricu ili dugu dvicu, već ni slobodno, a Drew mu ne radi uslugu kada ga gura na perimetar kako bi zaštopao rupu na boku (dapače, time ga samo gura još dalje od situacija u kojima je solidan). Ukratko, raspored im je ubitačan do sada, gnjave ih sitne ozljede, ali najveća muka je i dalje stoperska uloga na boku koju nema tko popuniti. Plivaju jer su šuterski dobri usprkos Smithu, ali, ne srede li tu obranu uskoro, ništa od vrha Istoka.

13. MILWAUKEE BUCKS (3985 bodova)

Još jedna momčad na Istoku koja ne igra bajnu obranu, ali živi od dvije petorke, posebice ove druge koja nosi sve pred sobom. Udoh i Sanders pod košem kontroliraju skok i reket, Udrih i Dunleavy zabijaju i razigravaju i sada je samo pitanje kada će Skiles ovoj četvorci pridružiti Ellisa ili Jenningsa i tako dobiti playoff momčad na Istoku. Dalembert i Ilyasova su neprepoznatljivi i više jednostavno nema smisla upadati u minuse s njima koje kasnije treba stizati. Ellis i Jennings ne funkcioniraju dobro zajedno, ali, s Dunleavyem kao tampon zonom i dva igrača kojima je stalo do obrane pod košem, na ovakvom Istoku bi mogli do playoffa.

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3935 bodova)

Curry i Thompson ne mogu pogoditi ništa, Lee djeluje kao da cijelo ljeto nije pojeo pošteni biftek, Bogut je ozljeđen i druži se više s doktorima nego suigračima, Rush je otpao do iduće godine. Ne zvuči sjajno, ali hej – Mark Jackson je uspio. Ova družina igra obranu, pa makar previše faulirali. Uspiju li još zaigrati nešto što liči na tečan napad, mogli bi iskoristiti muke po Dallas i Minnesotu, što bi obzirom na njihove vlastite muke bio vrhunski podvig.

15. BROOKLYN NETS (3885 bodova)

Netsi napucavaju slabašnu konkurenciju, raspored im je skrojen baš kako treba na početku sezone. Imali su tri zicera za redom (dva susreta s Orlandom, jedan s Cavsima) plus Boston u back to backu bez Ronda. Ono što je hvale vrijedno je da dobivaju utakmice koje moraju usprkos blijedim partijama Derona i Johnsona, a ono što treba kritizirati je očajna igra u obrani. Brook Lopez ispada u pick & rollu kao osigurač u Dalmaciji tijekom oluje (posebice su ga dobro unakazili Varejao i Irving), kasni u rotiranjima i nikada ne zatvara bekove, ali se barem trudi – njegove blokade su jedini pokazatelji obrane u Brooklynu od kada se Wallace ozljedio. Kada vam Blatche ulaskom na parket podiže energiju, to sve govori.

16. DENVER NUGGETS (3870 bodova)

Da li je moguće da su dolazak Iguodale i Lawsonov novi ugovor ugasili vatru u ovoj momčadi? Kao, svi su osigurani pa se više nemaju potrebe dokazivati? Mislim, nejasno je da napad Georgea Karla mijenja sve one nekadašnje ulaze u reket i iznuđena slobodna za nerezonske trice. Koje ne mogu pogoditi – i Gallinari i Lawson šutiraju ispod svake razine. Jasno da bez dva nositelja napad šteka i praktički jedina svjetla točka su Fariedovi skokovi u napadu i gomila dodatnih pokušaja koje im donose (iako je sve uzalud jer ionako ne mogu zabiti ništa).

Dobri stari Miller i dalje igra kao as, Iggy je i dalje car (zaustavio Harden show, plus i dalje drži protivnike 7 PER poena ispod prosjeka), a McGee i Koufus daju dovoljno u sredini da obrana djeluju solidnije nego se itko nadao ovako rano u sezoni. Samo, nastave li dva glavna igrača igrati kao da su na haklu, sav napredak uokolo je uzaludan.

17. NEW ORLEANS HORNETS (3705 bodova)

Monty Williams i dalje usavršava svoj doktorat ne temu vrhunske obrane, problem je što pri tome napad baš ne briljira. Kada ste prisiljeni dovesti Matta Carrolla da barem stvorite privid da imate šutera na klupi, sve je jasno. Dok traže Erica (ne Cantonu), Monty će uz pomoć tri bijela brata pod košem opet nadmašiti samog sebe.

18. HOUSTON ROCKETS (3604 bodova)

Sada kada su obrane shvatile da je dovoljno zaustaviti Hardena da bi zaustavili Rocketse, možemo uživati u Linovoj bolnoj prosječnosti koja ne sprječava ligu da ga reklamira na svakom koraku (kao ni Rocketse da se bogate na njegov račun). Ili u Asikovim sjajnim skakačkim partijama. Ili u činjenici da je Kevinu McHaleu već dosadilo trenirati. Izgleda da će u Houstonu osim igrača tijekom godine loviti i novog trenera (zašto ne bi lovili Phila - love imaju, Houston je ogromno tržište, a za Philom će stići i potrebna pojačanja).

19. BOSTON CELTICS (3630 bodova)

Problem je obrana, što nije tipično, ali recimo da će se s vremenom uskladiti kao što su se solidno uskladili napadački – Terry i Green iz utakmice u utakmicu izgledaju bolje, bude se čak i Lee i Barbosa, a čak je i Doc, inače nesklon korištenju klupe, shvatio da ima dvije petorke na raspolaganju ako to želi (stvarno već fascinira Docova nesposobnost da izvuče nešto iz bilo kojeg pojačanje - pa da li je moguće da su svi igrači koji dođu u Boston loši ili je u pitanju ipak nešto drugo). Međutim, kao ni momčad, ni te petorke nisu balansirane. Boston je i dalje bez trećeg visokog što je problem koji ih očito neće napustiti.

Sullinger dobro skače, ali još nije spreman pomoći ozbiljnije u rotaciji, a nije da je nepotreban obzirom da je četvrti visoki Wilcox, čija uloga u ligi u ovim godinama može biti samo ta da igra kada je utakmica ili odavno dobivena ili izgubljena. Doc je pokušao stvoriti rotaciju tri visoka gurajući Sullya u petorku s Garnettom, pokušavajući s Bassom kao poticajem s klupe, ali ni to ne ide jer Bass je igrač zadatka koji izgleda puno bolje nego što jeste samo kada je uz Garnetta. Bez Kevina da mu čuva leđa i otvara prostor, Bass je bezopasan, u što se i Doc brzo uvjerio. Dodatni problem je činjenica da KG ima limit na oko 30 minuta kako bi ga se održalo na životu, a to sve skupa ne daje velike nade Bostonu u neki veliki napredak u odnosu na lani. Svaka časta Rondovom trudu iz večeri u večer, ali ova momčad ide onoliko daleko koliko ih njihov MVP Garnett odvede. A sudeći po tome kako igraju obranu onih 18 minuta dok njega nema na parketu, to neće biti predaleko.

20. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3545 bodova)

Najteži raspored u ligi ih je osakatio, ali vidjeli smo dovoljno. Lillard igra izuzetno zrelo za rookiea u napadu, a istovremeno je rupetina u obrani, što je također tipično za rookiea (SPER nakon dva tjedna košarke mu iznosi 9, što je 6 poena ispod prosjeka startera u ligi). LaMarcus se možda pretvorio u šutera u napadu, ali u obrani dokazuje da može igrati centra – njegove partije protiv Duncana i Howarda bile su majstorske. Hickson opravdava titulu kralja nebitnih minuta, gomilajući brojke koje ne znače ništa, Batum kuca na vrata all-stara, a Matthews se još jednom potvrđuje kao rasni 3&D igrač. Klupa je pak posebna priča – Stotts još nije pronašao postavu bez barem tri startera koja bi ostvarila pozitivan rezultat. Sad ostaje samo vidjeti hoće li se iz ovog kupusa išta izvući na kraju balade.

21. SACRAMENTO KINGS (3220 bodova)

Na početku sezone se činilo da barem igraju obranu, ali suspenzije, ozljede i izostanci učinili su svoje – Kingsi su opet potonuli u donju trećinu i obrambeno. U napadu ne funkcionira ništa, da bi nešto funkcioniralo u obrani na parketu moraš držati postavu sastavljenu od Johnsona, Hayesa, Evansa i Thompsona koja ne može zabiti ništa… Žao mi je što to moram reći, ali izgleda da je bivši trener Westphal ipak bio u pravu – Cousinsa treba trejdati i za dobro njega i za dobro kluba jer ovo više nema smisla.

22. INDIANA PACERS (3180 bodova)

George igra sjajnu all-round košarku, ali ima jedan feler koji trenutno ubija vrijednost i njemu i klubu – čovjek nije slasher. Nema dribling ni ulaz, a bez toga nema ni kreacije. 82% njegovih pokušaja završavaju skok-šutom što je postotak sporedne napadačke opcije, nikako triple threat opcije. A ako nemaš ulaz i pregled igre da njima nadogradiš šut, onda se oko tebe ne bi smjela graditi igra. Tu trenutno leži najveći problem Pacersa koji uporno forsiraju maloga, pokušavajući na silu od njega napraviti McGradya. Iskreno, teško je odrediti koliki je problem George, a koliki Vogel.

Mislim, ako momak već nema ulaz, gdje su post up akcije za Hibberta i Westa koje bi završile Georgeovim cutovima i pasovima visokih? Ako već ne može kreirati za sebe, zašto mu dva dokazana asistenta ne bi olakšala život u spot up situacijama? Jasno, tako nešto Vogelu ne pada na pamet, kao što mu zadnje dvije godine nije palo na pamet uigrati nekoliko suvislih akcija. Igraju obranu, točnije prvi su u ligi po branjenju protivničkog šuta, što znači da se trude, ali ovo u napadu već postaje ozbiljno, toliko ozbiljno da bi dobri čovjek Vogel mogao uskoro svoj izuzetni talent za odnose s javnošću ponijeti negdje drugdje – ovakva jezgra si ne smije dozvoliti koketiranje s lutrijom na ovakvom Istoku.

23. CLEVELAND CAVALIERS (2995 bodova)

Najgora obrana lige skrivena je izuzetnim napadačkim partijam Irvinga i Varejaoa, izuzetno ugodnim doprinosima Waitersa i Thompsona, odnosno Varejaovim skakačkim ludorijama. Međutim, dok god u prosjeku primaju 6 poena više nego zabijaju, uzalud im podatak da se napadački približavaju gornjoj trećini - ni najbolji napad u ligi ne bi sakrio njihove probleme u obrani. Irving je sve bolji kao play, što je sjajna vijest na Cavse (obrambeno i dalje uglavnom ne zna što radi), ali MVP ove momčadi i dalje je Andy koji ističe kandidaturu za prvo ime prijelaznog roka (Miami, San Antonio i Oklahoma mogu samo sanjati o ovakvom igraču). Nedostatak ikakve klupe također je gadan problem – Irvingova zamjena Sloan jedan je od najgorih igrača trenutno u NBA (a njegova zamjena je lani najgori igrač lige Jeremy Pargo), ovaj Leuer nema veze s onim lanjskim iz Bucksa, a, gledajući C.J. Milesa, Kevin O’Connor zadovoljno kima glavom – odbivši mu dati novi ugovor, bivši GM Jazza izbjegao je još jedan metak.

24. TORONTO RAPTORS (2760 bodova)

Teško je bilo zamisliti da nešto može biti gore od skupih ugovora koje su dali Fieldsu i DeRozanu (jednoga bi čovjek još i mogao oprostiti, ali dva ovakva poteza, to je već dovoljan razlog da Colangelo dobije nogu), ali može – njihova igra. Bez Lowrya, ova momčad nema talenta za suprostaviti se čak i najbanalnijoj konkurenciji. Koliko god se Valanciunas i DeRozan trudili, ovaj napad nema širine – zaustavite Bargnania i više nitko ne može zabiti. A s rookie centrom u sredini nije lako ponoviti solidne prošlogodišnje igre u obrani. Nego, vratimo se na ugovore - ovakvim trošenjem sve su stavili na jednu kartu. Ukratko, bude li Valanciunas išta manje od all-star igrača, Toronto se idućih pola desetljeća može oprostiti od playoffa jer su si upravo zalupili vrata bilo kakvom pojačanju.

25. PHILADELPHIA 76SIXERS (2755 bodova)

Hoće li Sixersi ostati u borbi za playoff do eventualnog povratka Bynuma uz formulu očajan napad – solidna obrana? Odgovor na ovo pitanje krije se u Dougu Collinsu, točnije u pronalasku nekakve rotacije. Što zbog ozljeda, a što zbog potrage za odgovorima, Collins do sada miksa preko svake granice, ali bezuspješno. Jedino što je do sada jasno je da o sudbini momčadi odlučuje Holiday, koji gubi lopte preko svake razumne mjere, a da napad funkcionira samo kada je na parketu visoki duo Hawes – Young. Jasno, ova kombinacija dozvoljava previše koševa za Collinsov ukus, ali sreća u nesreći je što, zbog ozljede Browna, Collins baš i nema rješenja (iako ih pokušava izmisliti, pa je tako neki dan koristio Dorella Wrighta kao stretch peticu). Evan Turner nema rolu, Nick Young nema rolu, Jason Richardson je bio ozljeđen i trenutno traži rolu – dok se ovdje posloži hijerarhija, sezona bi mogla biti gotova. A time, nadamo se, i karijera "GM-a" Collinsa.

26. ORLANDO MAGIC (2690 bodova)

Napadački su brzo potonuli, obrambeno se još nekako i drže, ali sve je to pitanje konteksta. Kako sezone bude odmicala, bit će sve manje momčadi koje će im dopuštati da ostanu u igri pristupom. A kako je borbenost sve što ova skupina plaćenika ima, u takvim okolnostima ne gine im još veći pad. Također, pomalo je tužno gledati dva dokazano kvalitetna igrača kao što su Redick (idealan za Memphis) ili Afflalo (idelan za Lakerse) kako gube najbolje godine u ovakvom okruženju. Samo, jebiga, netko i to mora.

27. DETROIT PISTONS (2465 bodova)

Lawrence Frank je živ! Ubacivanje Singlera u petorku donijelo je prve rezultate (momčad je konačno imala šutera koji može malo raširiti reket za Monroea), a eventualna odluka da se Stuckey ostavi u ulozi šestog igrača, gdje bi njegove combo vrline mogle doći do izražaja, trebala bi dati dodatni impuls impotentnom napadu. Jasno, obrani ne može pomoći ništa, ali barem više nisu najgori.

28. CHARLOTTE BOBCATS (2455 bodova)

Dunlap inzistira na NCAA presingu kakvoga se ne bi sramili ni Pitinovi Celticsi (a znamo kako je to završilo, tako da dugo, dugo nitko nije ulazio kroz vrata svlačionice Celticsa), što baš i ne daje rezultate, ali Catsi lete na sve strane u napadu, koriste poprilično lagan raspored i trpaju dovoljno da nadoknade manjkavosti. Kojih ima i više nego dovoljno. Stoga idemo o dobrim stvarima. Kemba je i lani pokazao nos za zabijanjem zbog čega ga je lako bilo zamisliti kao idealnog šestog igrača, ali trenutno uz trpanje i sasvim solidno razigrava što ga čini možda i budućom startnom opcijom, jasno pod uvjetom da drugi bek uz njega ne bude nesposoban kreirati za sebe i druge (drugim riječima, Kemba u svojoj igri ima dovoljno Westbrooka da pored sebe treba Hardena, ne Kevina Martina). MKG za rookiea igra neviđeno solidnu obranu (to smo i očekivali od igrača takvog profila, ali svejedno te iznenadi da je netko tako mlad tako zreo), a Kemba i kolega rookie Jeff Taylor mu u tome itekako pomažu. Veterani su uglavnom nezainteresirani, osim Mullensa koji i dalje vjeruje da je reinkarnacija Larrya Birda, ali oni i nisu bitni – Dunlap je našao zajednički jezik sa svoja tri klinca (Biyombo je još preveliki projekt da donosimo ikakav sud o njegovoj budućnosti) i to je jedino važno.

29. PHOENIX SUNS (2380 bodova)

Obranu ne igraju, što nije čudno, a napad je kilav, što također nije čudno. Ipak, iskoristili su jedan od lakših rasporeda da dođu do finog broja pobjeda. Kada zaredaju ratovi protiv divova na Zapadu, to će im malo značiti. Dudley je nestao u akciji. Scola i Dragić imaju dobre brojke, ali igraju euroligašku košarku u stilu ja zabijem tebi, ti zabiješ meni (sreća, John Amaechi je u mirovini, inače bi se odlično uklopio u ovaj roster). Dobra vijest je da Gortat i bez Nasha potvrđuje klasu, samo, nažalost, niti to itko primjećuje pored Beasleyevih cigli, a niti je ikoga briga jer igra za Sunse. Zaboravite na "Occupy", jedini pokret bitan u ovom trenutku je "Free Marcin". U ligi u kojoj šampionske momčadi nemaju centra, to da jedan ovakav fajter propada u Sunsima prava je perverzija.

30. WASHINGTON WIZARDS (2300 bodova)

Ne znam koliko im mogu pomoći i Wall i Nene obzirom da je ostatak rostera neki dan doslovno pregažen od Bobcatsa. Nemaju ideje, nemaju šuta, nema ničega – Chris Paul bi im donio nešto od toga, ali Wall je daleko od Chrisa Paula, pogotovo šuterski, tako da je iluzorno očekivati da njegov povratak pokrije rupe u spot up igri koja se u slučaju Wizardsa zove "baci ciglu da se igramo". Bez Nenea nema ni pick & rolla, a to sve skupa znači da napad Wizardsa i ubuduće ostaje na dnu. Obrana je ok, daju sve od sebe, što je znak da Wittman radi svoj posao, ali koga za to briga – Grunfeld je zeznuo stvar dovođenjem nepotrebnih “pojačanja”, netko za taj trošak mora platiti. A gdje ćeš lakše žrtve od trenera bez pedigrea, koji je i ostavljen samo zato da posluži kao još jedan alibi neuništivom GM-u Wizardsa.

21Oct/123

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

LA LAKERS

THAT WAS THEN:

Mike Brown je stigao u Grad Anđela s pedigreom defenzivnog gurua koji će obranu Lakersa učiniti još boljom i tako ostarjelu jezgru održati konkurentnom. Međutim, ona se pod njim srozala sa 6. na 13. mjesto po učinku. Razlozi za pad na ovom dijelu parketa kriju se u očajnoj klupi (tu se gubitak Odoma i Shannona Browna najviše osjetio jer su njihove minute krpali likovi poput Murphya i McRobertsa, ali i Kobe, koji je, iako godinu stariji, s 34 minute po utakmici od godinu ranije skočio na 39) i rijetko viđenoj nesposobnosti Lakersa da ukradu loptu ili prisile protivnika da je izgubi.

Iako ni sezonu ranije nisu bili presing momčad, što je i očekivano obzirom na Bryanta, koji u obrani sve više štedi energiju, te mumificirane playeve poput Fishera i Blakea, nisu bili impotentni. Međutim, s dodatnim padom kvalitete kod playmakera i dodatnim opterećenjem Bryanta minutama, impotencija je postala njihova realnost, koju nije mogao sakriti ni naknadni dolazak solidnog Sessionsa. U principu, ulazak u sezonu s ovakvim rosterom više je greška uprave nego trenera, ali je činjenica da Brown nije pomogao obrani da bude bolja. Lakersi su radili najmanje prekršaja u ligi, što je bio slučaj i pod Jacksonom. Bili su sjajni u skoku, što je također već viđeno. Jednostavno, Brown je stigao kako bi donio novu dimenziju u igru, a, u biti, samo je promatrao jednu tanku i staru momčad kako radi korak nazad.

Taj korak nazad potvrđen je i u napadu, gdje su Lakersi imali nešto manji pad (sa 6. na 10. mjesto), ali zato puno vidljiviji. I dok se Brown još i može pravdati zbog lošije prezentacije obrane argumentima o tankom rosteru, napadački je bilo jasno kako čovjek nema ideje što i kako igrati. Bez Jacksonove filozofije dijeljenja lopte, Kobe se bez problema vratio starim navikama, trošeći napade kao da je u naponu snage. Gomila njegovih nerezonskih šuteva povukla je učinkovitost prema dolje, a za ostalo su se pobrinule nejasne Brownove rotacije, čudna podjela minuta i uloga. I, naravno, sakata klupa na kojoj, osim standardno solidnog Barnesa, nije bilo igrača koji je prezentirao NBA razinu igre.

Naravno, treba spomenuti i totalni nestanak trice iz napadačkog arsenala. Kobe je donekle držao stvar iznad ponora (i pri tome forsirao), ali smrt Dereka Fishera, lošije sezone Blakea i Barnesa te manjak Odoma i Browna (koji su godinu ranije bilo dva od pet najboljih tricaša na rosteru) učinili su svoje. Stvar je bila toliko kritična da je jadni Gasol pokušao širiti reket šutiranjem iz vana (čak je ispalio duplo više trica nego ikada ranije u karijere, što je posebice indikativno obzirom na manji broj utakmica), čime je samo naštetio svojim postotcima.

THIS IS NOW:

Dolazak takvih klasa kao što su Howard i Nash definitivno je najvažniji događaj, ovo partnerstvo Lakerse opet lansira u sam vrh i borbu za naslov. Potencijalni dobitci iz spajanja ovih veličina su ogromni. Dwight će svojom dominantnom igrom u obrani sakriti rupe vanjske linije, a Nash će zauzvrat od njega napraviti još boljeg realizatora. Dwight danas ima veću košarkašku vrijednost od Kobea, ali će se svejedno bolje uklapati uz njega od Bynuma jer neće u pitanje dovoditi njegovu poziciju alfa mužjaka u napadu pošto ne zahtijeva izolacije ili previše lopti u postu. Također, s četiri igrača koji mogu nositi teret prve opcije u napadu, Brown bi trebao imati puno lakši posao pronaći rotacije kojima će spriječiti pad napadačkog učinka kada na parketu nema idealne postave.

Naime, Brown je lani definitivno bio minus zbog lošeg plana igre u napadu, što će ove sezone Lakersi pokušati ispraviti instaliranjem Eddiea Jordana kao novog pomoćnika i uvođenjem Princeton napada. Jordan se s ovom verzijom pokretnog napada upoznao kao trener u Sacramentu, gdje je vječni pomoćnik bio Pete Carrill, otac spomenutog napada, koji je njime kasnije nadahnuo i Adelmana, a time i zlatnu generaciju Kingsa (koristio ga i prošle godine u Minnesoti, iako ne toliko koliko se očekivalo).

Bezbroj je primjera kako pokretni napad donosi uspjehe čak i u NBA kontekstu, a veći od Spursa i njihova flexa nam i ne treba, ali Lakersi i Princeton na prvu baš i nemaju smisla u kontekstu dovođenja pick & roll majstora kao što su Nash i Howard. Naime, jedna od osnova Princetona je nepostojanje primarnog playmakera, što znači da bi se Nasha moglo više koristiti kao šutera, a Kobea ostaviti da i dalje davi s loptom kao što to radi cijelu karijeru. Šala mala - možda je i to razlog zašto je Kobe pozdravio dolazak Eddiea Jordana za "pomoćnika" Brownu (navodnici pak nisu šala, tu su jer će sada praktički Jordan biti zadužen za napad, dok Brownu ostaje isključivo obrana).

Uzmimo primjer Adelmana lani u Minnesoti, pošto je, uz dužno poštovanje Jordanu, ipak Rick najpoznatiji Princetonovac u NBA. Adelman je lani bio dovoljno pametan da brzo odustane od kretanja kao osnove napada čim je shvatio kako momčad igra najbolje kada je lopta u Rubievim rukama. Ostavio je nekoliko akcija u kojima je Rubio služio kao mamac dok bi Ridnour ili Barea inicirali akciju koja bi uglavnom išla preko Lovea na visokom postu, ali osnova svega bila je pick igra Rubia i visokih.

U kontekstu Lakersa, odluka da se angažira Jordan tako praktički smanjuje vrijednost Nashu, još uvijek najboljem pick & roll playu u ligi. Što dokazuje i sljedeće – pogledajte samo Amareove pick & roll brojke s Nashom i bez njega, STAT je pao s prvog mjesta u ligi dok je bio u Phoenixu na 18. sada kada je u New Yorku. Ili pratite što će biti s Gortatom ove sezone bez Nasha obzirom da je u prošloj bio drugi pick & roll realizator u cijeloj NBA.

Pokretni napad s puno kruženja lopte, blokova, utrčavanja, križanja i uglavnom praznim reketom teško će omogućiti i Howardu da izvuče maksimum iz svoje igre. Kako Dwight nije šuter, njegovi izlasci izvan reketa nemaju previše smisla osim ako se nakon njih ne zarola prema košu u pick igri – obzirom na njegovu drvenu ruku, nema te obrane koja će Howarda pratiti dok izlazi na vrh reketa kao mamac, a to opet znači da nikakav dodatan prostor za cutove neće biti otvoren.

Poanta Princetona nije ni organizirani napad kroz post, gdje Lakersi imaju tri fantastična igrača sposobna dominirati u post up situacijama (Gasola, Bryanta i Howarda). Mislim, naravno da je ovakav sistem imao smisla u Sacramentu kada si na raspolaganju imao visoke poput Webbera, Millera i Divca koji su bili jednako dobri asistenti i šuteri sposobni igrati licem košu, raširiti reket i pronaći suigrača pravovremenim pasom. A posebice je imao smisla kada nisi imao pravog playa već combo beka poput Bibbya. Ali, stvarno ne vidim svrhu planiranja pokretne napadačke filozofije kada u Nashu, Bryantu, Howardu i Gasolu imaš sve što ti treba za rasnu unutar-van igru s postavljenim napadima.

Uostalom, nakon solidnih rezultata u Washingtonu, Jordan je totalno fulao s implementiranjem svoje filozofije u Philadelphiji, pa je jasno kako ni Princeton, uostalom kao ni trokut (sjetimo se Rambisa u Minnesoti), nije sistem koji sam po sebi jamči rezultat. Za sve je potrebno i idealno ljudstvo, talentirano i sposobno uklopiti se u zahtjeve sistema, a meni se čini da Lakersi s Howardom i Artestom jednostavno nemaju dovoljnu mogućnost širenja prostora i da im nametanje napada koji ovisi o kretanju umjesto o postavljanju samo šteti.

Jasno, ne mora sve biti tako crno. Ako već Princeton nema smisla kao primarni napad, može poslužiti kao odlična opcija kada je Nash na klupi. Praktički, tada bi Gasol mogao izaći na vrh reketa i razigravati, kao što je pokušavao lani dok ga je Brown mučio kao udarnog igrača druge postave. Uostalom, Gasol već ima diplomu iz igranja trokuta pod Jacksonom, tako da mu razigrati cutere poput Jamisona ili pronaći Meeksa na šutu nakon izlaska iz bloka neće biti nikakav problem. Iako Princeton nema definiran raspored kao trokut, njegova bit proizlazi iz korištenje prostora, što je uostalom ključ svake košarkaške akcije. Jedina razlika je u tome što si u trokutu imao definirane uloge s tri post igrača i dva šutera koja šire reket, dok bi u Princetonu svi trebali moći igrati svuda kako bi se maksimalno iskoristilo eventualno ispadanje obrane.

Daleko od toga da Lakersi iz ovakvih novosti ne mogu izvući gomilu korisnih napadačkih akcija, ali uvođenje nove filozofije igre poprilično je nepotreban eksperiment obzirom na tek okupljenu jezgru sastavljenu od veterana koji već imaju svoj definirani stil igre. Možda organizacija ima želju zaštiti Nasha i Bryanta, nadajući se da će manje naglašenim ulogama u napadu bolje sakriti njihove godine, a možda tek pokušavaju trenerski minus pretvoriti u plus pa su se malo previše zaigrali.

Sve ovo pričam kako bi istakao sljedeće. Uvođenje Princetona bi moglo dodatno otežati ulazak u sezonu momčadi koja već u startu ima ozbiljnih problema. Nemaju dubinu pod košem da dominiraju dok čekaju da Dwight uhvati formu, a trebat će i vremena dok se sve posloži s Nashom i Bryantom vani, odnosno s Gasolom i Dwightom unutra, bez ili sa novim stilom igre. Da ne spominjem godine veteranske trojke plus Dwightova leđa kao situacije koje također zovu na oprez.

Međutim, njihovo vrijeme je ionako playoff u kojem bi, u slučaju da svi budu relativno pri vrhu kapaciteta, trebali biti najveća opasnost po Heat upravo zbog Dwighta, protiv kojega jednostavno neće biti moguće igrati s niskom postavom. Dwight nije Superman, tu se moramo složiti sa Shaqom, ali u ovom slučaju mogao bi biti kriptonit za Heat, jer je valjda jedini čovjek na planeti kojega James ne može niti pomisliti čuvati ili napasti.

PLUS:

Puno raznovrsniji napad, pri čemu mislim prije svega na dodatak pick & roll elemenata i šuta za tri (lani nisu imali ni jedno ni drugo), koji bi ih ponovno trebali lansirati među najbolje u ligi. Dodatak Nasha i Howarda donijet će tu potrebnu vrhunsku 2 na 2 opciju koja će otvarati prostor svima, pa tako i ostalim šuterima poput Meeksa (vrlo moguće da tijekom sezone ukrade najveći dio minuta Artestu), Gasola i Bryanta. Također, ne bude li tvrdoglav u namjeri da našteti učincima svojih zvijezda, trenerski dvojac trebao bi odraditi kompetentniji posao nego je to bio slučaj prošle godine.

Plus je i puno raznovrsnija obrana. Visina u sredini će i dalje biti najveća snaga – nema šanse da protiv Gasola i Howarda itko puca visokim postotkom – a zamjena škripavih Bynumovih koljena Howardovim letenjem po parketu učinit će ih puno boljima u rotacijama i obrani prostora. Meeks i Artest odradit će solidan posao na boku kao stoperi, a iako i dalje nema beka koji bi mogao igrati presing, Nash je ogroman napredak u odnosu na lanjske leševe jer barem zna usmjeriti svog igrača dalje od sredine.

Ukratko, ovo je bolja momčad na oba kraja parketa, a to nikada nije loš znak, pogotovo obzirom da su prošle godine, usprkos svim problemima, igrali polufinale konferencije.

MINUS:

Klupa je ove sezone nešto bolja od lanjske, ali, obzirom da je lanjska bila katastrofalna, to ne znači previše. Najzvučnije pojačanje je 36 godina star Antawn Jamison, strijelac koji ne igra obranu i ne skače, što je popriličan problem kada uzmemo u obzir da će upravo on biti prvo ime s klupe. Jasno, minute na petici se mogu pokriti između Gasola i Howarda uz poneku minutu Jordanu Hillu, dakle od Jamisona se neće ni tražiti da radi išta drugo osim da zabija, ali takav doprinos i dalje nije dovoljan u slučaju da se otvore dodatne minute zbog nekakve ozljede.

Jodie Meeks je igrač koji bi po svim pokazateljima trebao odraditi solidnu 3&D ulogu i postati jedno od ugodnijih iznenađenja ove sezone, ako zbog ničega drugog onda iz jednostavnog razloga što će ga pod svjetlima reflektora u Los Angelesu biti jednostavnije primjetiti. Međutim, opet uzmimo u obzir kontekst – kako je Metta Artest, blago rečeno, na zalazu karijere i nije više u stanju biti konstantan napadač, Meeksov doprinos praktički će pokriti njegov manjkavi učinak. To pak znači da Meeks nije bonus u rotaciji, već nasušna potreba.

Situaciju na jedinici ne treba ni spominjati – Nash je u fazi karijere kada više od 30 minuta po večeri nemaju smisla osim u najvažnijim playoff utakmicama. Tko će dobiti preostalih 18 minuta u konkurenciji dva istrošena veterana poput Blakea i Duhona, odnosno mladog combo beka Morrisa, koji u rookie sezoni nije pokazao apsolutno ništa što bi ukazalo na eventualnu NBA budućnost? Tko god to bio, ne obećava.

Iako u današnje vrijeme savršenih medicinskih i trenažnih uvjeta postaje malo dosadno isticati nečije godine kao problem, činjenica je da Nash ima 39, Kobe i Artest 34 (i puno više kilometara od prosjeka), Jamison 36, a i Gasol s 32 već lagano ulazi u silaznu fazu karijere. Praktički, samo je Dwight u nirvani, a i to je upitno obzirom na operaciju leđa.

Ovo samo po sebi ne mora nužno biti problem, dapače, veteranske momčadi puno bolje znaju kako se pobjeđuje u playoffu. Ali, ovakav prosjek godina stavlja fokus na zdravlje, a Lakersima eventualni zdravstveni problemi mogu itekako naškoditi, posebice ako budu inzistirali na implementaciji nove filozofije igre. Dok se poslože, odnosno dok ne ostvare kemiju, svaki dodatni problem i svaki propušteni radni dan tijekom duge regularne sezone samo će dodatno naglasiti početni manjak kohezije (koji bi do playoffa trebao biti saniran izbjegnu li se potresi u svlačionici) i stalni manjak širine (koji bi se eventualno mogao prikriti još ponekim pojačanjem kada krenu otpisi veterana diljem lige).

LA CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Dolazak Paula svakako je ključni događaj prošle sezone u široj slici – vječni gubitnici poput Clippersa odjednom su se našli u društvu s jednim od 5 najboljih košarkaša na planeti, što je bilo dovoljno da ih maknemo iz društva Kingsa, Warriorsa i sličnih koji se iz godine u godinu natječu za titulu najsramotnije NBA franšize. Koncentriramo li se na igru, najvažniji postaje sjajan napad predvođen briljantnim talentima poput Paula, koji uspijeva biti neviđeno učinkovit strijelac iako nema ni brzinu ni visinu tipičnog NBA superstara, i Griffina, koji uspijeva biti učinkovit strijelac iako nema šut izvan reketa i gađa slobodna 52%.

Uz pomoć solidnog šuta iz vana (tu su svoje tricaški odradili Foye, Williams i Butler), hrpu zakucavanja DeAndre Jordana, izuzetan napadački skok i izuzetnu kontrolu lopte (što dolazi po defaultu kada imate Paula za komandama), Clippersi su zabijali više nego dovoljno usprkos značajnom feleru - najgorem postotku s linije slobodnih nakon Orlanda (nevjerojatno zvuči podatak, ali od 4 visoka koja su skupila najviše minuta, najbolji postotak imao je Jordan s 53%, Blake je, već smo rekli, bio na 52, Evans je uspio uhvatiti 51%, a majstor posebne klase bio je Martin s 37%).

I dok je napad zahvaljujući Paulovoj preciznosti, Griffinovim sve boljim potezima u postu i ostalim navedenim detaljima briljirao usprkos neviđenoj nesposobnosti da realiziraju pokušaje s linije, obrana je bila jednostavno loša. Paul i nešto kasnije Bledsoe odradili su solidan posao u presingu na loptu, Griffin i Jordan su bili prosječni u kupljenju obrambenih skokova, Butler i Foye igrali su pristojnu obranu na boku, ali rupetina pod košem koštala ih je gomile lakih poena zbog čega su završili u donjoj trećini po učinku.

Griffin je s vremenom postajao sve bolji kao zonski branič i nametnuo se kao dobar 1 na 1 igrač, sposoban solidno gurati se u reketu, ali još uvijek je to daleko od učinka u rotiranju i branjenju pick igre kakvoga bi takav atleta morao prezentirati. Što još više dolazi do izražaja u kontekstu kriminalne rotacije. Martin je grubim faulom još tu i tamo znao utjerati strah u kosti i više glumiti obrambenog igrača nego stvarno igrati obranu, ali Evans i Jordan plivali su na sve strane. I dok od Evansa i ne očekuješ ništa osim da skače u napadu, Jordanova nesposobnost da čuva leđa Paulu i Griffinu postala je ogroman problem, dodatno naglašen bahatim ugovorom kojim su Clippersi svoju peticu praktički proglasili trećim nosivim stupom budućih uspjeha.

Clippersi su primali previše s Jordanom u sredini iz jednostavnog razloga što ovaj uglavnom pojma nije imao kako se rotirati i koje kutove zatvarati. Da njegovo neshvaćanje uloge centra u obrani bude potpuno, pobrinula se i činjenica koja kaže kako su direktni protivnici protiv njega pumpali brojke debelo iznad prosječne vrijednosti, koristeći prostor koji bi im ostao kada bi Jordan krenuo "pomagati" suigračima. Rijetko se viđa ovako pokretan centar izuzetnih fizikalija koji nije u stanju barem biti solidan u 1 na 1 situacijama, ali Jordan se trenutno nalazi u takvoj fazi u kojoj je momčad obrambeno jednostavno bolja bez njega, ma koliko se to nevjerojatnim činilo uzevši u obzir njegove blokerske i skakačke kvalitete.

Jasno, u cijeloj priči nemoguće je zanemariti Del Negrovu prisutnost – trener je svakako odgovoran što se igrač sporo razvija, posebice kada je u pitanju igra u obrani (u slučaju Clippersa, u tom pogledu slabo se razvija cijela momčad). O Del Negru i obrani sve govori sljedeći podatak - Bullsi prije i nakon njega su bili i ostali prva obrana lige, usprkos različitim trenerima (Skiles i Thibodeau). Dvije sezone s njim bili su izvan top 10. Tako da je logično pitati se što bi s dvije godine rada Larry Brown napravio od igrača Jordanova atletskog potencijala. Ili, da ostanemo u realnijim okvirima, tko zna kako bi obrana Clippersa danas disala da je bila u rukama jednog od Van Gundya.

THIS IS NOW:

Paul je potpuno oporavljen od ozljede koljena i ponovo u vrhunskoj formi, njegove lanjske brojke u rangu su s onima iz najboljih dana. Nešto slabiju eksplozivnost nadoknadio je još bolji šut, tako da, usprkos malim stilskim razlikama u igri, Paul i dalje može dominirati napadom i biti učinkovit na franšiznoj razini. Uostalom, podatak da su Clippersi briljirali u završnicama sve govori – pod Del Negrom i s poprilično skrpanim rosterom (sjetimo se samo načina na koje su tijekom sezone dodali Billupsa, Younga, Martina, Evansa te svih minuta koje je dobio Bobby Simmons), druga momčad iz Los Angelesa baš i nije oduševljavala timskom izvedbom, ali sve je nadoknađivao Paul 1 na 5 herojstvima u zadnjoj četvrtini, kada je doslovno sam rješavao utakmice u njihovu korist.

Jasno, iako se ovakav stil igre može pokazati uspješnim i u novoj sezoni, ne bi bilo loše da napad Clippersa počne ličiti na nešto više osim beskrajnog niza pick & rolla i šuta za tri. Kako Griffin iz utakmice u utakmicu pokazuje sve bolji all-round potencijal, upravo je on taj koji bi mogao preuzeti odgovornost za organizaciju igre s vrha posta. Čitanje igre i osjećaj za asist svakako posjeduje, ali problem je što još nema pouzdan šut s poludistance, zbog čega se obrane mogu koncentrirati na branjenje prostora umjesto šuta. Razvije li se ikad u triple threat igrača, Griffin bi trebao postati legitimni nasljednik Garnetta, Webbera i Sheeda, dakle franšiznih krilnih centara koji su bili u stanju nositi cijeli napad na svojim leđima. To u kombinaciji s Paulom miriše na izuzetnu budućnost.

Samo, dobar dio toga ovisi o razvoju drugog visokog, odnosno trećeg člana jezgre. Dok se za napad očito ne treba brinuti, to hoće li se ova momčad ikada popeti u gornju polovicu lige po defanzivnom učinku ovisi ponajviše o Jordanu i tome hoće li ikada naučiti kako staviti svoje atletske potencijale u službu momčadi. Počne li se razvijati u novog Tysona Chandlera, Clippersi automatski postaju šampionski materijal.

Jasno, tu već pričamo o budućnosti u kojoj je Paul pristao na produženje ugovora (za sada njegov ostanak nije u pitanju, ali eventualni nesretni splet okolnosti mogao bi i njega usmjeriti ka nekim drugim livadama). Za ovu sezonu bi i minimalni pomaci dva mlada centra bili značajni, posebice obzirom na ligu u kojoj nema previše momčadi koje nude takvu idealnu kombinaciju fizikalija pod košem.

Promjene ostatka rostera više su bile kozmetičke prirode, iako bi gubitak dva lani najbolja tricaša, Foyea i Williamsa, mogao biti nezgodan. Crawford bi trebao zamijeniti ulogu instant napada s klupe koju je lani odrađivao Williams, čija rola je praktički bila ta da osigura nekakav oblik pritiska na obranu dok se Paul odmara. Foye je do minuta ionako došao zahvaljujući ozljedi Billupsa, a kako je upitno kada i kako će se Chauncey uopće vratiti u rotaciju, ove godine bi tu prazninu na dvojci trebao popuniti Bledsoe, koji je briljantnim nastupima lani u playoffu pokazao da je itekako sposoban igrati značajnu rolu.

Jasno, problem s Bledsoeom je što mu zbog manjka centimetara najbolje odgovara uloga back-up playa, ali, zbog svoje energije u obrani, u svakom slučaju dobra je alternativa za krpati minute dok se Billups ne oporavi ili dok ne pronađu trajnije rješenje na dvojci. Svakako je to bolja opcija od bacanja minuta na Williea Greena, koji je i lani u Atlanti dokazao da ni kao šuter ni obrambeni igrač nije u stanju opravdati ozbiljniju rolu.

I dok na vanjskim pozicijama imaju malih problema, drugi bok je pokriven više nego dobro, s tri pouzdana veterana koji su praktički osiguranje jedan drugome od moguće ozljede. Butler, Hill i Barnes su redom jednako energični all-round igrači, s tim da Butler definitivno ima prednost zbog šuterske kvalitete više, dok je Hill u ovoj fazi karijere prije svega lider obrambenim pristupom. Barnes kao treća trojka jednostavno je luksuz.

Pod košem pak i dalje traže idealne alternative. Dovođenje Lamara Odoma popriličan je rizik obzirom na očajne igre koje je prezentirao lani, a posebice na stil života koji kao da mu brani košarku opet shvatiti ozbiljno (u kamp je stigao totalno van forme, što nikako nije dobar početak ako misli oživiti karijeru). Uspije li Lamar barem djelomično biti skakač i all-round napadač kakav je bio u Lakersima, Del Negro će za playoff moći sastaviti kvalitetnu rotaciju od tri čovjeka. Podbaci li, morat će se oslanjati na istrošenog Turiafa i beskorisnog Hollinsa, što previše miriše na lanjsku kombinaciju s Martinom i Evansom, a samim time još jednom na obranu koja se jednostavno ne može nositi sa Spursima, Thunderima i Lakersima ovog Zapada.

PLUS:

Koliko je CP3 dobar, najbolje će objasniti sljedeći podatci. Clippersi su godinu ranije bili 20. po postotku šuta i zadnji po izgubljenim loptama. S Paulom, postotkom šuta su skočili na 10. mjesto, a po kontroli lopte na – drugo. Treba li još što dodati? Pa samo to da je Paul kao realizator možda i bolji nego playmaker, a, obzirom da je bez konkurencija najbolji play u ligi, to sve govori.

MINUS:

Dok god ne zatvore reket, uzalud im sav napadački potencijal. Paul, Bledsoe, Hill i Butler odradit će solidno svoj posao u obrani, ali dok Griffin i Jordan ne pronađu način kako da zatvore reket i pri tome zaustave svoje protivnike, obrana Clippersa teško će odvesti momčad dalje od druge runde. Zato je prava šteta što nemaju nekog drugog vlasnika jer Donald Sterling glavni je razlog zašto Del Negro i dalje ima ugovor, a čovjek koji je složio ovaj roster, sadašnji GM Blazersa Neil Olshey, više nije u klubu. I jedno i drugo previše miriše na stare Clipperse i kampanjski rad u kojem su dnevna zadovoljstava važnija od planiranja šire slike.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Svježa i ambiciozna uprava (kupili vlastitu NBDL podružnicu, uložili u infrastrukturu, pokrenuli gradnju nove dvorane u San Franciscu, doveli nove ljude sa svih strana, trenere, analitičare, stručno osoblje, a između ostalih i Jerrya Westa kao savjetnika) angažirala je svježeg i ambicioznog trenera koji je, u najboljoj maniri Igora Štimca, odmah obećao rezultate i potpunu kontrolu sudbine. Međutim, Mark Jackson se ubrzo našao skrušen pred stvarnošću koja baš i nije imala isti pogled na stvari kao samouvjereni rookie trener. Novi problemi sa zglobovima Stepha Currya lišili su Warriorse usluga najvažnijeg igrača u napadu, zbog čega su sa svojim run and gunom nakon dugo vremena utonuli u prosjek, a odluka da sredinom sezone zamijene do tada nedodirljivog Ellisa za ozlijeđenog Boguta bila je jasan znak predaje nakon kojega počinje rijetko viđeno tankiranje kako slučajno ne bi prepustili svoj lutrijski pick Jazzu.

Međutim, iako im Bogut nije mogao pomoći direktno, ovaj potez definitivno nije bio loš – kao što je West rekao, kad god možeš zamijeniti combo beka za startnog centra, tvoja dužnost kao GM-a je da to napraviš. Prekinuvši jednom za uvijek eksperiment s Ellisom, koji izuzetne haklerske talente nikada nije uspio pretočiti u ozbiljnu košarku, Warriorsi su okrenuli novu stranicu, davši šansu i više minuta rookieu Thompsonu, koji je sjajnom šuterskom prezentacijom u manje od pola skraćene sezone napalio sve zaljubljenike u košarku kao potencijalni novi veliki bek-šuter (moja trenutna fascinanacija ide toliko daleko da ga zbog kombinacije all-round vještina i fizikalija smatram potencijalnim nasljednikom Joea Johnsona).

Osim Thompsona, prilike za dokazati se kao NBA klase iskoristili su pouzdani David Lee, koji je odigrao izuzetnu sezonu kao prva opcija u napadu (light verzija Kevina Lovea) te Brandon Rush, koji je eksplozijom trica konačno opravdao sve ranije minute koje su mu dali Pacersi. Međutim, ova momčad usprkos svim obećanjima Jacksona i dalje nije igrala obranu, a, s Leeom osuđenim igrati peticu polovinu svojih minuta, nisu bili konkurentni ni u skoku.

THIS IS NOW:

Danas više nitko ne obećava playoff, što je u jednu ruku razumno obzirom da su se lani opekli u svom entuzijazmu, ali i ironično obzirom da ovogodišnja momčad ima puno više oružja nego lanjska. Jasno, ogroman problem predstavlja što je većina tih oružja još uvijek pod velom tajne. Nije samo u pitanju mogu li Curryevi gležnjevi izdržati i može li Bogut nakon svih ozljeda uhvatiti nešto nalik formi od prije par godina, puno toga ovisi i o razvoju igrača. Naime, imamo premale uzorke da bi mogli tvrditi kako je Klay Thompson sigurna stvar, a i pitanje je hoće li Rush nastaviti s lanjskim igrama ili će se vratiti ni upola tako dobrim prosjecima kakve je imao u ranijim sezonama u Indiani. O tome u što će se razviti Harrison Barnes da ne pričamo.

Dakle, i Jackson i uprava su itekako svjesni da je ova sezona tek još jedan test, iako znaju da bi u slučaju ostvarenja idealnog scenarija imali šanse čak i kucati na vrata playoffa. Curry ima potencijala biti triple threat vanjski igrač all-star klase usprkos manjku elitnih fizikalija i idealne pozicije jer posjeduje tu vrhunsku, meku ruku. Bogut obrambeno nije u rangu Howarda, ali u naponu snage u stanju je biti prvi do Howarda što se kontrole reketa tiče. David Lee je možda pretplaćen i svakako mu ne odgovara lanjska uloga prvog igrača, ali kao treća opcija je luksuz. Thompson je prekvalificiran da bi bio sporedna opcija, ali upravo ga takva uloga čeka u idealnom svemiru. Nastavi li Rush biti top 5 tricaš lige i ponudi li im Barnes toliko potrebnu dozu kreacije na bokovima, ovo bi mogla biti ubojita rotacija, vrijedna top 10 napadačkog učinka.

A još nisam ni spomenuo odličnu klupu koju su ovoga ljeta školski posložili – Jack daje ne samo pouzdanu back-up opciju na jedinici, nego i izuzetnog combo beka koji može ponijeti dobar dio startnog tereta bude li Curry opet morao pauzirati da odmori svoje staklene gležnjeve, Landry je u stanju biti centralni napadač u drugoj postavi i solidan treći visoki u rotaciji, a veteran Jefferson nudi još jednu pouzdanu spot up opciju na boku u slučaju da se Barnes izgubi tijekom rookie sezone.

Sve ovo izgleda solidno na papiru, ali ne treba zaboraviti kako je nezgodno uočavati trendove bez kvalitetnih podataka. Warriorsi su dugo bili loši, a sve što imaju pokazati od toga su Curry, Thompson i Barnes (sve redom upitnici). Do jučer su bili lutrijski materijal i opasno su se kockali s budućnosti kako bi na brzinu posložili roster za instant uspjeh. U biti, jedina razlika između njih i Wizardsa je u tome što Bogut ima potencijal biti stvarna prevaga za razliku od veterana koji su stigli u Washington. Međutim, žurba da se nestrpljivoj publici pruži zgodan proizvod i ovdje je bila važnija od stvarne vizije, a to nikada nije dobar znak.

PLUS:

E, ovo je skupina koja bi mogla igrati flex košarku bez problema kada bi se Mark Jackson odlučio tako nešto. Dobro, Bogut zadnjih par sezona ima loše šuterske brojke i teško ga je smatrati ozbiljnom opcijom s poludistance, ali njegov osjećaj za asist nije upitan, kao ni jednako dobra igra licem i leđima košu. David Lee je ultra raznovrstan napadač za poziciju sposoban trpati iz svih situacija, skakati u napadu i razigrati. Klay Thompson nije samo šuter već kompletan igrač, a o Curryu ne treba trošiti riječi. Talenta ima na sve strane, posebice tricaškog, sad je samo pitanje kako će ga posložiti i hoće li Bogut moći skupiti dovoljno minuta da osigura barem solidnu, top 20 obranu (što bi bilo prvi put od 1999. da ne završe u donjih deset).

MINUS:

Stakleni zglobovi i stakleno tijelo odlično zvuče kao eksponat u nekakvom muzeju, ali kao temelj ozbiljne košarkaške momčadi, ne baš. Plus, ako ste skloni vjerovati u karmu, onda Warriorse čeka poprilična odmazda za bezdušno tankiranje koje su priuštili svima na kraju prošle godine (a ne treba zaboraviti da su i dalje dužni Jazzu taj pick koji ove sezone ima top 6 zaštitu). Nije da na njega nisu imali pravo, ali svaki postupak vuče i posljedice. Kao što posljedice vuče i loša situacija na salary capu. Naime, rezultat svih ovih potpisa, tradeova i muljaža je taj da Warriorsi iduće dvije godine mogu zaboraviti na ikakva poboljšanja osim razvoja iznutra. I, što je najgore, lovit će taj jedan utješni playoff nastup s rosterom kojem malo fali da probije granicu poreza na luksuz.

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Teško je bilo vjerovati da netko u Sacramentu može biti veći klaun od vlasnika, ali lani je to zamalo uspjelo i GM-u i treneru. U biti, bivši trener Westphal je definitivno ispao klaun u pokušajima da natjera klub da se riješi DeMarcusa Cousinsa. Čovjeku nitko očito nije rekao da franšizni centri ne rastu na grani, dok je prosječnih trenera puna šuma. Otkaz prijatelju Westphalu i davanje šanse Keithu Smartu, mladom učeniku Bobbya Knighta i Dona Nelsona, bio je rijetko dobar potez Petriea, koji zadnjih sezona ostavlja dojam čovjeka na autopilotu.

Naime, gotovo je nevjerojatno da je isti čovjek koji je otkrio Turkoglua i Stojakovića te u klub doveo Adelmana, Millera, Divca, Webbera i Bibbya, lani krenuo slagati roster sljedećim potezima:

- vraćanjem Johna Salmonsa i njegovog kriminalnog ugovora
- trošenjem novca na ono što je ostalo od Travisa Outlawa
- poklon ugovorom Chucku Hayesu iako je već imao stabilnu rotaciju pod košem
- zamjenom za J.J. Hicksona
- draftiranjem Jimmera

Pola rostera je Petrie potrošio na igrače koji ili nemaju NBA rolu ili ih je moguće zamijeniti jednim posjetom NBDL utakmici, što je iskustvo koje će Kingse koštati jedan cijeli garantirani salary cap tijekom iduće tri sezone. Startni dio rostera u nešto je boljem stanju, ali jasno je kako s ovakvim načinom selekcije igrača nijedna momčad ne može daleko.

Cousins je imao dobru sezonu tijekom koje je pokazao dio talenta, ali i to da glava još ne prati razvoj tijela. Thornton je odradio svoju rolu revolveraša, Thompson je bio šljaker pod košem, a Evans je, usprkos gubitku uloge u momčadi i stalnim problemima sa stopalima, bio solidan. Sezonu je pak spasio zadnji pick drafta, minijaturni Isaiah Thomas, koji je preuzeo momčad polovinom sezone i tako joj pružio dozu potrebne playmakerske stabilnosti. Čovjek je imao sličnu epizodu kao Lin u New Yorku, dao je Smartu na raspolaganje čovjeka koji može kreirati za sebe i druge, samo, naravno, uz puno manje medijske pompe.

Sve ovo skupa bilo je dovoljno da Kingsi igraju brzu, često divlju run and gun košarku, koja bi ih držala u igri da je ikome bilo stalo do toga da išta pokaže u obrani – samo su Bobcatsi i Netsi bili gori, što je popriličan problem kad uzmemo u obzir da su i jedni i drugi igrali bez poštenog visokog igrača, dok su Kingsi ipak na raspolaganju imali i Cousinsa i Thompsona.

THIS IS NOW:

Lanjski niz loših poteza popravljen je na draftu, kada je Kingsima u krilo upao Thomas Robinson, čiji double-double učinci bi mu garantirali titulu NCAA igrača godine da nije bilo izvjesnog Anthonya Davisa. Za razliku od Davisa, Robinson zbog manjka napadačke izbrušenosti nije toliko siguran pick, ali nastavi li barem skakati kao na sveučilištu, Kingsi bi se trebali razviti u jednu od boljih skakačkih momčadi u ligi (Cousins je već potvrđen kao ekstra talent u ovom segmentu igre, posebice u napadačkom dijelu).

Produženje s Thompsonom dalo je stabilnost rotaciji visokih i daje vremena Robinsonu da se privikne na NBA zahtjeve, a dovođenje Brooksa kao back-up playa (bye bye eksperiment zvan Jimmer) i Jamesa Johnsona na krilo (bye bye potreba da se minute troše na Outlawa, Garciu i Salmonsa) donosi potrebnu dubinu rotaciji.

Ova pojačanja u kombinaciji s dodatnim napretkom Cousinsa trebala bi Kingse odvesti jedan korak naprijed, ali ne treba očekivati nikakav vatromet. Iako je fizički već sada dominantna zvijer koja, što je najvažnije, posjeduje izuzetan arsenal napadačkog talenta s kojim može dominirati igrao leđima ili licem košu, Cousins još uvijek ima tek 23 godine, što se osjeti ne samo u stilu igre, već prije svega u odnosu prema igri.

I dok ga je s vremenom vrlo lako zamisliti kako se razvija u smjeru Sheeda Wallacea i Zacha Randolpha, da spomenemo samo slične grintavce koji su godinama tratili talent više od svega uživajući u svađi sa sucima, činjenica kako nezdrava atmosfera u klubu neće previše pomoći da se obuzda njegov temperament. Iskreno, kako su i Sheed i Zach našli mir tek nakon što su napustili sredinu u kojoj su tijekom sazrijevanja spalili sve mostove, realno je očekivati da će i Cousins svoj zen pronaći tek za 4-5 sezona kao dio nečega većega od samog sebe.

Trenutno pak u Sacramentu ništa nije veće od njega, što je ujedno i jedini razlog zbog kojega je ova momčad vrijedna gledanja, ali paralelno i njen najveći problem. Cousins je definitivno temelj, ali dok dođe 2015. (tek tada će Kingsi imati prostora za uključiti se u lov na pojačanja) taj temelj bi mogao biti opasno uzdrman. S upitnom sudbinom Evansa (kakav ugovor dati čovjeku koji nikada nije ponovio partije iz rookie sezone i koji izgleda ima kronične zdravstvene probleme) i upitnom NBA adaptacijom Robinsona (bit će zanimljivo vidjeti koliko lošu obranu će igrati on i Cousins u paru), Kingsi nemaju jezgru usprkos svoj sili lutrija, a kako nemaju ni prostora za pojačanja uz sva ova imena koja je prikupio Petrie, prognozirati njihovu budućnosti poprilično je nezahvalno obzirom na gomilu poteza koje bi trebalo odraditi da se vrate u igru. I koje je tim teže raditi uz upravu lišenu ikakve vizije.

PLUS:

Kingsi imaju napadačkog talenta koji bi im trebao donijeti nešto bolje rezultate od lanjske 21. pozicije po učinku u napadu. Cousins previše ispaljuje cigle i općenito uzalud troši previše lopti, ali kada se spusti u post praktički je nezaustavljiv, osim kad ne zaustavi sam sebe nepotrebnim šutom s poludistance. Thomas je kompletan igrač, combo strijelac sposoban vrtiti akcije, a Thornton i Evans itekako dobro reagiraju u tranziciji i 1 na 5 situacijama. Sva trojica bi trebala imati još više prostora nastavi li Cousins napredovati lanjskim ritmom, a to znači da bi Kingsi konačno mogli imati jednu sezonu s 30 pobjeda, prvu nakon 2008. U svakom slučaju, vrijedni su League Pass pozornosti, ako zbog ničega drugoga onda zbog potencijalnih Cousinsovih mega double-doubleova (ne gine nam jedna 40-20 utakmica ova sezone) i par tehničkih koje idu uz to.

MINUS:

Situacija s braćom Maloof drži cijelu franšizu za taoca. Braća očito više nemaju novca, nakon što su rasprodali ne samo casino u Vegasu, već čak i distribuciju piva u New Mexicu, što je prvi posao na kojem je njihov otac stekao bogatstvo. U takvoj situaciji, njihovo grčevito držanje za Kingse razumljivo je, ali ono što nije razumljivo je što kvragu žele. Očito ne zadržati momčad u Sacramentu, jer da ciljaju na tako nešto, onda bi već imali dogovor za novu dvoranu s gradonačelnikom Kevinom Johnsonom i komesarom Sternom. Nakon što su sporazum postignut tijekom all-star susreta proglasili nevažećim jer im se učinilo previše dati pišljivih 3 milje dolara za start projekta (koje možda ni nemaju uz sve dugove uokolo), postali su nepoželjni i u Sacramentu i u NBA ligi.

S druge strane, jasno je da momčad ne žele prodati, jer da je to slučaj, onda bi se odrekli Kingsa puno prije nego svega ostaloga, posebice obzirom na gomilu potencijalnih investitora uokolo (od kojih je naozbiljniji Chris Hansen, bogatun iz Seattlea, koji je već dogovorio izgradnju novu dvorane u svom gradu). Ne, braća izgleda žele zadržati svoju zadnju preostalu igračku koja ih dijeli od običnog puka, a pri tome i zaraditi, što je moguće jedino u slučaju preseljenja poput onoga planiranoga u Anaheim, gdje bi im vlasnik dvorane praktički plaćao da dovedu Kingse.

Jasno, obzirom da su se zamjerili Sternu proglasivši prethodni dogovor za ostanak u Sacramentu ništavnim, nema šanse da im liga ikada dozvoli preseljenje, što praktički znači da ulazimo u fazu čekanja dok braća ipak ne popuste i zadovolje se s 400 milja koje im je navodno Hansen već nudio za Kingse. Do tada, Sacramento će još uvijek igrati košarku u 20. stoljeću dok ostatak lige već debelo gazi po novom mileniju.

Naime, od uprave do stručnog osoblja, preko infrastrukture i trenažnog procesa, Kingsi su svijet za sebe, svijet kojega lagano prestižu i neke NBDL franšize. Rad u ovakvim uvjetima bez dugoročne vizije uprave i ulaganja u klub, loše utječe i na stanje u svlačionici. Iako je npr. ovo ljeto Isaiah Thomas u najboljoj maniri malih generala poput Averya Johnsona ili Jameera Nelsona organizirao okupljanja jezgre kako bi zajedno trenirala, nikakva dobra volja igrača ne može sakriti sve nedostatke u razvoju momčadi i pojedinaca koje potencira izgubljeno vodstvo.

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Lutrijski roster ne baš zavidne dubine držao se u borbi za posljednje playoff mjesto sve do same završnice sezone. I to na osnovu jedne jedine akcije, pick & rolla Nasha i Gortata, koja je činila oko 10% svih akcija Sunsa (s pola-pola podjelom na situacije koje je završavao jedan ili drugi). Jedno od najučinkovitijih partnerstava u ligi odvelo je Sunse među top 10 napada u NBA (Sunsi su bili top 5 po šutu iz igre ponajviše zbog njih), a dodatni plus bila je još uvijek vrhunska Nashova kontrola lopte.

Nažalost, ostatak momčadi uglavnom nije bio u stanju pratiti ovakav ritam, posebice obrambeno, zbog čega su Sunsi izgubili bitku za osmo mjesto od Rocketsa i Jazza. Međutim, čak i s takvim rezultatom, debelo su nadmašili očekivanja svih racionalnih promatrača – loviti playoff na snažnom Zapadu usprkos tome što ti top 8 rotaciju čine tek tri NBA startera po prosječnom učinku (uz Nasha i Gortata igračem za prvu petorku možemo smatrati još samo Dudleya) respekta je vrijedan rezultat. Koji dovoljno govori o kvalitetma bivšeg MVP-a i budućeg člana HOF-a, tate Stevea.

THIS IS NOW:

Mislim da gornji podatak o kvaliteti dvojca Nash-Gortat sve govori. Iako će Dragić imati sve ovlasti da odigra sezonu u rangu lanjskih partija u Houstonu (što bi trebalo oduševiti sve one koji ga izaberu na fantasy draftovima), teško je očekivati da će zamijeniti Nasha. Pick & roll bi opet trebao biti kičma napada Sunsa, ali, uz slabiji učinak čovjeka s loptom, brojke bi se trebale smanjiti i Gortatu.

Ipak, dolazak Scole čini ovu petorku nešto dubljom od lanjske, tako da ne treba očekivati totalni kolaps. Pruži li npr. Beasley barem donekle korisne partije (dakle, sa što manje skok-šuteva s poludistance, a što više skokova i izborenih slobodnih), Sunsi bi mogli imati 5 poštenih NBA igrača u startnoj postavi te tako nadmašiti trenutnu gornju granicu od 30 pobjeda (iako ne znam zašto bi to bilo dobro, jer u tom slučaju bi imali još manje šanse za visokim pickom).

Naravno, očekivati od Beasleya da shvati razliku između šupljih brojki i igranja ozbiljne košarke ravno je očekivanju dobitka na lotu, što nikako ne obećava, posebice ne u kombinaciji s očajnom klupom (koje je nedavno ostala bez najvažnijeg čovjeka, za širenje reketa zaduženog Fryea, kojemu su otkriveni problemi sa srcem zbog kojih bi vrlo lako mogao propustiti cijelu sezonu). Lanjski rookie Morris pod košem ima potencijala biti nova stretch opcija koja će širiti reket i čekati rezultat dva na dva igre Dragića i Gortata, ali bez playmakerske dubine i posebice s očajnom rotacijom na boku (jedino Shannon Brown ima smisla kao 3&D zamjena na boku, ali problem je što će vjerojatno morati igrati startne minute zbog manjka opcija, što mu ipak ruši vrijednost), Sunsi su osuđeni na utakmice s previše rupa u napadu.

PLUS:

Obrana će i dalje biti tradicionalno loša, ali ovaj put bi i napad mogao potonuti u donju trećinu, gdje su Sunsi zadnji put bili 2003. dok im se playmaker još uvijek odazivao na ime Steph Marbury. Kako to može biti plus? Pa, jednostavno zato što će takav pad Sunsima omogućiti da biraju pri vrhu lutrije, gdje se nisu našli već skoro desetljeće. 2004. su birali Luola Denga sedmim pickom i neobjašnjivo ga poslali u Chicago (jer su imali Mariona i Joea Johnsona zbog čega su smatrali da im ne treba širina na boku), dvije godine ranije izabrali su Amarea kao devetog, a još 1999. na Mariona su potrošili opet sedmi pick.

Uz malo sreće, Sunsi bi možda po prvi puta u povijesti mogli doći i do prvog picka, pa iako ova nova Sarverova uprava nije ni upola mudra kao bivša Colangelova što se izbora talenta tiče, takvu situaciju čak ni oni ne bi smjeli zeznuti. Uglavnom, jedan vrhunski talent, uz još uvijek relativno mlade Dragića, Dudleya i Gortata, mogao bi vrlo brzo momčad vratiti na staze uspjeha i to uz znatno manje izdataka nego ih je zahtjevalo nerealizirano dovođenje Erica Gordona.

MINUS:

Uprava Sunsa kao da nije svjesna situacije u kojoj se klub nalazi. S jedne strane izbjegavaju spomen rebuildinga kao da se radi o kugi, dok s druge spremaju u sezonu poslati, barem po IOR-u, jedan od tri najgora rostera u ligi, koji će im, htjeli ne htjeli, donijeti visoki lutrijski pick na sljedećem dratu. Ugovori Dragiću, Scoli i Beasleyu onemogućavaju im ozbiljnije uključenje u tržnicu dogodine, a izvjesno produženje s Gortatom moglo bi tu nefleksibilnost produžiti sve do 2015. Uostalom, pokušaj dovođenja Erica Gordona dovoljno govori o načinu razmišljanja u klubu - da Hornetsi nisu izjednačili njihovu ponudu, Phoenix bi sada imao legitimnu NBA petorku s all-star napadačkom opcijom, ali petorku koja opet ne bi imala šanse za ništa više od borbe za donji dom playoffa.

Mislim, jahati osrednjost dok je Nash bio tu imalo je smisla jer su svi ti pokušaji dovođenja nekakvih veterana ili pojačanja služili da se iscijedi zadnje atome mogućnosti iz dugogodišnjeg franšiznog igrača, ali, kada ostaneš bez takvog specijalnog talenta, ne ostaje ti ništa nego sljedećeg pokušati pronaći na draftu. Slagati jezgru oko talenta koji je već premašio godine nakon kojih možeš očekivati značajniji napredak djeluje totalno besmisleno. A upravo je to ono što se čini da Sunsi rade. Slažu petorku od 5 solidnih napadača vjerujući da je to dovoljno za borbu u konferenciji u kojoj gotovo svaka druga momčad (osim Houstona) ima minimalno jednog all-star igrača. Kao da su zanemarili sve one pojmove poput obrane, kemije, all-round kvaliteta. Ono, sjeli su za stol, pogledali tko koliko zabija u prosjeku i složili roster kao da imaju 14 godina, bez pogleda na naprednu statistiku i bez detaljnog salary cap plana, vjerujući kako će ugodna klima Arizone i vrhunsko medicinsko osoblje sami po sebi biti dovoljni da privuku slobodne igrače.

17Jul/123

30 FOR 30: CLIPPERS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 40-26

MVP: Chris Paul

X-faktor: razvoj Griffina i Jordana

Naravno, svaka priča o Clippersima počinje s Davidom Sternom i Chrisom Paulom kao glavnim akterima – da Hornetsi lockuout sezonu nisu proveli pod upravom lige, tko zna u kojem klubu bi CP3 nastavio karijeru. Da se kratko prisjetimo kronologije – GM Hornetsa Demps pristao je na ponudu Lakersa koja je donosila u paketu Lamara Odoma, Gorana Dragića, Luisa Scolu i Kevina Martina (Lakersi bi u Houston poslali Pau Gasola), da bi uprava na čelu sa Sternom stopirala trade. Pokazat će se naknadno potpuno s pravom, obzirom da su Clippersi izašli s ponudom koja im je donijela Gordona, Kamana, Aminua i pick koji je ovoga ljeta pretvoren u Austina Riversa.

Pogledajmo iz današnjeg kuta koliko je ovakav razvoj događaja bio idealan i kako je opet sreća odigrala puno veću ulogu nego pamet. Prvo da definiramo zašto pamet u ovoj situaciji nije bila bitna – zato što su i jedna i druga strana reagirali impulzivno. Demps je, netipično za čovjeka koji se školovao pod Popovichem, pristao na trade u kojem nije dobio ni jedan od tri ključna sastojka rebuildinga – prostor na salary capu (sva tri igrača koja bi stigla imala su masne višegodišnje ugovore), lutrijske pickove (pick Knicksa koji se spominjao pripada playoff momčadi) te mlade talente (Dragić je u vrijeme tradea s 25 godina bio jedini igrač bliži 20-ima nego 30-ima).

Stern je pak, pod pritiskom ostalih 28 vlasnika kojima je dosadilo gledati kako se Lakersi krcaju franšiznim talentima bez ikakvog rezona, stopirao trade, dakle opet se nije radilo o košarkaškoj odluci već o čistom inatu prema Lakersima. Da je u pitanju bila neka druga franšiza, Hornetsi bi tako danas bili krcati igračima koji garantiraju borbu za playoff (time i ne-lutrijski pick na draftu koji nema gotovo nikakvu vrijednost), koji ujedno zatvaraju salary cap (ne bi bilo moguće pojačati se na tržnici) i koji su to što jesu, osrednji starteri koji bi (osim Martina) teško mogli funkcionirati kao išta više od igrača zadatka u ozbiljnoj playoff momčadi.

Ovako, Dempsova karijera i budućnost Hornetsa su spašeni, a posao s Clippersima donio im je i prostor na salary capu (zadnja godina Kamana), mlade talente (Aminu, Gordon) i lutrijske pickove (Minnesotin). Da ne spominjemo činjenicu kako upravo zato što nisu dobili 4 korisna veterana, već jednog istrošenog uz dva mlada igrača, nisu bili konkurentni te su završili na dnu, što im je omogučilo još jedan lutrijski pick, vlastiti, koji se kasnije pretvorio u Anthonya Davisa. Mislim, nitko nije mogao očekivati da će se stvari ovako savršeno razviti, ali danas se svi oni napadi na Sterna čine nebuloznima.

Ironija u cijeloj situaciji je ta da o svemu odlučuje slučaj – da je kojim slučajem Gordon bio uporan do kraja i tražio odlazak u Sunse pod svaku cijenu (smirio se nakon što su Hornetsi doveli Ryana Andersona), da im loptice nisu bile naklonjene i da su završili s npr. 7. pickom (najniže što su mogli pasti) te da Kamana nisu pretvorili u Andersona nego u novi ugovor Landryu, onda bi danas zasigurno govorili o Hornetsima kao totalnim gubitnicima koji za svog najboljeg igrača nisu dobili ništa, pričali bi o Sternu i NBA upravi kao o prevari, a onaj stopirani trade s Lakersima bi izgledao sjajno.

I tako je NBA i u ovom slučaju dokazala da je zakon na svim razinama jer ne kopira život samo na parketu (važnost svakog poteza u ovolikom ritmu poena nema ni jedan drugi sport, a to automatski znači da je uloga svakoga tko uđe na parket makar na par minuta itekako značajna), već i u svim ovim ritualima koji okružuju samu igru. Ta ljepota improvizacije u ovom konkretnom slučaju itekako je bila vidljiva i na parketu jer, dodavši Paula, Clippersi su se lansirali s dna na vrh.

Franšizni talent tako utječe na kontekst, to nije upitno, uostalom sama definicija franšiznog talenta u nekom mom gledanju na stvari tiče se sposobnosti ulaska u playoff u okruženju prosječnih/midlevel NBA igrača (znači, franšizni igrač je onaj koji okružen s 4 igrača zadatka može odvesti momčad u playoff). Međutim, ono fascinantno u slučaju Clippersa je što do skoka dolazi usprkos sljedećim otežavajućim okolnostima:

- Paul se morao uklopiti u momčad bez trening kampa i ozbiljnih priprema
- nominalno drugi bek Billups otpao je zbog ozljede nakon 20 utakmica
- do dolaska Nicka Younga combo-bek Randy Foye bio je udarna spot up opcija
- momčad je trenirao Vinnie Del Negro

Paul je sve ovo prebrodio i još jednom se potvrdio kao najbolji bek u ligi, a ako nekome treba još dokaza, evo samo dva podatka – čovjek je zabijao 20 poena po utakmici uz 48 % ukupnog šuta iz igre (37% za tricu, 44 % s poludistance, uz 86% iz slobodnih) iako su baš svi znali da je on pokretač svega i iako su ga baš svi pokušavali zaustaviti, a to je naravno bilo nemoguće zbog kontrole lopte i pregleda igre kojem nitko drugi nije ni blizu (primjera radi uzmimo Ronda i Nasha kao igrače koji na sličan način dominiraju napadom i oko kojih se sve vrti – Rondo je izgubio 193 lopte, Nash 229, a Paul 124 usprkos tome što je odigrao 224 minute više od prvoga, odnosno 220 od drugoga).

I taj skok o kojem pričamo nije tek preskakanje jedne stepenice, Clippersi su se iz jedne od najgorih napadačkih momčadi u ligi (godinu ranije završili na poziciji broj 22.) pretvorili u jedno od najučinkovitijih (četvrti, odmah nakon Spursa, Thundera i Nuggetsa). Kad uzmeš sve one maloprije spomenute otežavajući okolonosti u obzir, jasno je da se radi o kvantnom skoku, a za njega je najzaslužniji CP3.

Naravno, jedini segment igre na kojega Paul ne može utjecati tolikom mjerom (iako je izuzetno kvalitetan obrambeni igrač za nekoga niskog 183 centa) ujedno se pokazao i najvećim problemom u ovoj lockout sezoni. Clippersi su bili loša obrambena družina, a za to su najveći krivci Blake Griffin i DeAndre Jordan, uz Paula ključni dijelovi jezgre potencijalnog budućeg izazivača. Blake je na početku sezone djelovao totalno izgubljeno u obrani, ali i u napadu, toliko da gotovo nitko tko gleda utakmice umjesto NBA actiona nije smatrao da je zaslužio izbor na all-star.

Međutim, kako je sezona odmicala i kako se počeo navikavati na Paula, ali i razvijati igru u postu, Griffin se nametnuo ne samo kao legitimni all-star igrač, već možda i kao najkompletniji mladi visoki igrač u ligi. Dodavši napadanju obruča i čvrstu igru leđima uz gomilu pivota, fintiranja, hookova i spinova, Blake je postao kompletan strijelac u reketu kojem do savršenstva u napadu nedostaje još samo pouzdan šut s poludistance (uspije li ikada riješiti probleme sa slobodnih i iz pop situacija, bit će nezaustavljiv jer ima izuzetan osjećaj za asist i kao stvoren je za igru licem košu u ulozi prave triple-threat opcije). Još važniji je pokazani napredak u obrani, gdje je sve manje zbunjeno gledao što napraviti i jednostavno bio aktivniji, posebice u 1 na 1 bitkama.

I dok za Griffina nema straha što se tiče talenta (njegov problem je prije svega sklonost ozljedama, što je potvrdilo i ovo ljeto), ogroman upitnik lebdi nad vlasnikom trećeg ogromnog ugovora DeAndre Jordanom. Obzirom na njegove napadačke limite (nema šuta niti si ga je u stanju kreirati, nema pregled igre, ali može trčati i zakucavati), Jordan mora biti dominantan obrambeni igrač u rangu Chandlera da opravda svoju plaću. Napadački, nije daleko od Chandlera u realizaciji onoga što mu se servira, ali njegova nesposobnost da fantastične atletske predispozicije pretoči u igru koja bi pomogla obrani i na perimetru i u reketu, bila je najveći problem Clippersa u ovoj sezoni (uz velike šanse da tako bude i ubuduće).

Opet, shvati li ikada Jordan da nije sve u blokadama s leđa (pri kojima pojma nema što rade preostala 4 protivnika, što je smrtni grijeh za zadnjeg čovjeka obrane) te doda li Griffin šut s poludistance kompletnom talentu kojega posjeduje, Paul će pored sebe imati upravo onakva dva pomoćnika kakva su mu potrebna da izazove prave contendere. Ove sezone tako nešto jednostavno nije bilo moguće, ali barem su udareni pravi temelji.

FAST FORWARD

Brzinski su odradili posao na tržnici i to čak bez službenog GM-a, odlučivši se za povjerenje veteranima. Bokovi su i dalje ostali problem, kao i dubina rotacije pod košem. Young je bio najčistiji šuter kojega su imali u kombinacijama i pustili su ga da odšeta, ali u principu su potpisom s Griffinom riješili ono najvažnije. Iduća sezona i pregovori s Paulom, a onda i odluka o tome što s Del Negrom, bit će ključni za budućnost franšize i očito su fokusirani isključivo na nju. Ili Sterling namjerno čeka što duže s potpisom GM-a kako ga ne bi morao plaćati preko ljeta.

JEZGRA: Paul, Griffin, Jordan, Butler, Billups, Crawford, Odom, Gomes, Bledsoe, Thompkins (68 milja)

KONAČNI ROSTER: jezgra + minimalni ugovori + dvogodišnja iznimka

- obzirom da su već s ovih 10 imena na rosteru prešli cap, Clippersi će gotovo sigurno plaćati porez

- granica je 70 milja, a dobra vijest je da ove godine i dalje vrijedi pravilo dolara za dolar, što znači da će, ako budu imali salary cap od 73 milje, platiti samo 3 milje kazne

- još je važnije što neće prijeći dodatnu zaštitu od 4 milje, takozvani „apron“, koji praktički znači da će za momčad koja probije 74 milje za plaće početi vrijediti druga pravila bliža hard capu nego soft capu - ostaju bez dvogodišnje iznimke, imaju manji dodatni midlevel za ponuditi, od dogodine neće moći potpisati igrača u sign & tradeu (dakle, iduće godine potezi Knicksa i preseljenje Nasha u Lakerse ne bi bili mogući), imaju ograničenja oko plaća koje mogu ponuditi i primiti u tradeu, a ne mogu potpisati čak ni svog midlevel igrača na kojega imaju rana Bird prava ako mu netko ponudi puni midlevel (igračima s punim Bird pravima i dalje mogu dati koliko god žele, naravno pod uvjetom da su svjesni posljedica poreza)

- vraćanje Billupsa nakon ozbiljne ozljede više je igrački (koliko će biti spreman pomoći u 82 utakmice + playoff) nego financijski rizik jer radi se o samo jednoj sezoni, ali 4 godine dug ugovor veteranu poput Crawforda već je pretjerivanje (šanse da Crawford na parketu opravda ovih 20 milja su minimalne), plus nema nikakvog smisla ako Bledsoe nastavi s igrama iz playoffa kojima se nametnuo ne samo kao potencijalno zanimljiv back-up play za promjenu ritma, već kao vrhunska combo opcija sposobna nositi glavnu napadačku ulogu u drugoj postavi

- jasno, ugovor s Crawfordom dogodio se zbog dovođenja Odoma (morali su pustiti Williamsa čiju ulogu prve napadačke opcije s klupe dobiva Crawford) što 8 milja koliko košta njegova zadnja godina čini još većim ulaganjem, ali ovo je kalkulirani rizik - ako postoji šansa da se čovjek barem djelomično vrati u formu prije lockouta, to bi Clippersima dalo lani itekako potrebnog trećeg visokog, a takav vrijedi navedeni iznos (svaka čast svemu što su odradili Reggie Evans i Kenyon Martin, posebice u playoffu gdje su dali potrebnu žilavost pod košem, ali činjenica je da njihova jednodimenzionalna igra ne zaslužuje tolike minute koje samo dodatno troše Paula i Griffina u napadu te otežavaju život šuterima na bokovima)