DAY ONE – THE ANDRE JORDAN
CELTICS @ KNICKS
Nismo mogli poželjeti bolju dobrodošlicu u playoff od načina na koji nas je dočekao Melo - prvih 5 minuta, 10 poena, suza za suzom, promjera obruča se činio barem pola metra veći od uobičajenog. Čak smo imali i komični predah u vidu Woodsonove odluke da starta s Copelandom u ulozi spot-up šutera, što se srećom po Knickse nije pretvorilo u ništa više od epizode jer je Smith ekspresno ušao u igru i u prvoj i u trećoj četvrtini.
Uglavnom, prvo poluvrijeme je bilo šetnja - za momčadi koje su se tijekom regularne sezone par puta skoro potukle, nedostatak tenzija stvarno je bio fascinantan. Umjesto bitke tako smo dobili reviju sjajnih poteza - Knicksi su zabijali tricu za tricom, a Celticsi su ulazili u reket kad god su poželjeli (posebice Bradley svojim energičnim cutovima). Visoka postava Bostona stajala je stvarno dobro u sredini, ali ovim Knicksima to nije ni bitno, oni žive i umiru sa svojim skok-šutom, tako da je praktički jedino razočaranje u ovom simpatičnom uvodu bila katastrofalna zaštita reketa New Yorka. Chandler je bio zabavljen Garnettom i vidno van forme, tako da apsolutno nitko nije držao zadnju liniju što je Boston uredno koristio.
U nastavku se intenzitet popravio, posebice kod Knicksa koji su zaigrali puno agresivnije na loptu i na čovjeka, a to je označilo kraj revije lijepih poteza i početak playoffa. Sjajni i opušteni Green koji je šutevima u prvom dijelu nosio Boston (zabio 20 all-star lakoćom) nestao je s lica zemlje, a više nije bilo nikoga da se pridruži standardno solidnom dvojcu veterana. Utakmica je bila u egalu do zadnjih 5 minuta kada je Carmelo uzeo stvar u svoje ruke i riješio utakmicu, dok mu Pierce nije uspio parirati jer se činilo da igra sam protiv devetorice (epizode Terrya, Leea i Crawforda s klupe su bile toliko depresivne da se nakon njih valjda više nikome u dresu Celticsa nije ni igralo).
U prvoj tekmi smo tako već dobili scenarij za cijelu seriju - dok su Knicksi kilavi u obrani, Boston ima šanse podići napad i igrati bolje od svog prosjeka, ali čim New York uspostavi balans u igri, postaje neprikosnoveni favorit. Celticsi tako samo mogu žaliti što su propustili dobiti utakmicu u kojoj Chandler praktički nije ni igrao - ne samo da se ne može kretati kako smo navikli u obrani, već je potpuno ispao iz napadačkog ritma zbog duge pauze (drugim riječima, Knicksi se trenuto toliko dobro osjećaju u ovoj šuterskoj koži da ga nisu ni pokušali previše uključiti u pick & roll), zbog čega ga je Woodson na kraju mrtvo-hladno zaboravio na klupi i jahao Martina.
Sad, Boston je morao naći načina za spustiti loptu Garnettu u post u završnici baš zato što je utvrdu Knicksa u ključnim trenutcima držao Kenyon. Čovjek je imao i jedan od poteza večeri - u jednom dvoboju s KG-om toliko se sagnuo u koljenima, napeo sve mišiće i onda još uz krik i lamatanje svih udova skočio blokirati suparnika da sam pomislio kako će odletjeti preko vrha table. Stvarnost je pak takva da sumnjam kako bi mu u tom momentu ispod tenisica uspio ugurati CD. I to prazni. Bez kutije, čak i bez onog papirnatog omota.
WARRIORS @ NUGGETS
Kenneth nije znao frekvenciju, pa je Karl zato Farieda zamijenio u petorci Fournierom (valjda mu treba jedan s prezimenom na F među starterima), čime je dodatno ubrzao igru i pasove – od starta su Nuggetsi uništili svaki pokušaj Warriorsa da se pretvaraju kako imaju tranzicijsku obranu, napadajući ih brzim otvaranjima nakon primljenog koša što je dio igre koji su doveli do savršenstva. S druge strane, Warriorsi nisu imali problema pratiti ovaj ritam jer su odmah zauzeli reket, ulazima ili post-upovima su zabijali protiv nepostojeće zadnje linije kad god su htjeli i preko koga god su htjeli. Sudar momčadi koja sve želi ubrzati kako bi pretrčala obranu i momčadi koja sve želi usporiti kako bi nadigrala obranu. S tim da ovo "obranu" moramo pisati pod navodnike jer je jasno da je ovdje nitko neće igrati i da će svaka blokada i ukradena lopta, dakle svaka stop akcija, biti zlata vrijedna.
Denverove dugonje su mučile Currya, energija trija Chandler, Iggy i Brewer stvarno je za svako pohvalu, ali dok se Steph tražio (a tražio se sve dok nije trebalo zabiti u završnici) teret je ponio Thompson u post-up situacijama, Lee i Bogut su solidno kombinirali u postu, a čak je i Barnes odigrao kao veteran, u skladu s epizodnom rolom (bolje ikada nego ikada - momak je konačno prihvatio da nije opcija, već pomoćna radna snaga). A dobro im je došlo što nisu ni gubili loptu i tako Denveru omogučili dodatne šanse (doduše, nisu je ni osvajali). Denver se u startu dosta mučio s organiziranim napadima, valjda zato što su samo trčali u krug i tražili prostor za ulaz, ali u drugom poluvremenu Lawson i Miller su konačno pokrenuli slash & kick igru na postavljenu obranu, Brewer je zabio nešto iz vana i odmah su izgledali puno bolje, dok Warriorsi kao da su ostali bez energije. Ne samo da nisu mogli zabiti iz vana (samo 8 trica cijelu večer), nego su stali i s trčanjem.
Doduše, ritam iz prvog dijela ubio je i Denver (usporio je čak i dežurni podizač energije McGee koji je s par zakucavanja i blokada bio zadužen za atmosferu), ali to je odgovaralo barbi Milleru koji je u zadnjoj četvrtini uzeo stvar u svoje ruke i doslovno nosio momčad 1 na 5 košarkom, zabivši usput i pobjednički koš (zašto je Mark Jackson ostavio rookiea Greena na jednom od najinteligentnijih košarkaša u ligi, to samo on zna, valjda je ulagao u budućnost). Uglavnom, ritam kojim ove dvije momčadi igraju nastavlja uzimati žrtve, ovaj put je to bila i prikazana kvaliteta igre (osobno sam očekivao i puno ljepšu i puno uzbudljiviju utakmicu), ali najveća je ipak David Lee kojemu je stradalo nešto u bedru. Izgube li ključnog igrača, Warriorsi ostaju bez prednosti koju su imali zbog nedostatka Gallinaria.
Denver pobjedom i činjenicom da više nema Leea preuzima kontrolu, ali limiti njihove "svi su jednaki" košarke još jednom su izloženi. S tim da ovdje više nije problem u tome što su svi jednaki talentom, nego što imaš osjećaj da Karl doslovno igra s 5 kloniranih swingmana. Doduše, samo su tri, ali zato sva tri imaju ozbiljnih problema sa šutom - Warriorse može slobodno mučiti spoznaja da su prokockali idealnu šansu jer Denver ne samo da je bio bez Farieda, već su sami sebe u završnici skoro upucali u nogu promašenim slobodnim bacanjima (Iggy i Brewer), odnosno u bunar bačenim šutevima (Chandler).
BULLS @ NETS
Kakvo gaženje. Thibodeau je od prve sekunde pao mrak na oči i to ne samo zbog općeg crnila kojim su ga dočekali Netsi u svojim crnim dresovima (uz specijalno dopuštenje lige). S jedne strane stajala je tako napaljena i na playoff intenzitet igre potpuno spremna momčad, a na drugoj Nazr pod košem i Marco kao kreator na boku. Brooklyn Lopez je dominirao pod oba obruča i preuzeo kontrolu nad ovom serijom, a Deron je ulazio u sredinu i rastavljao Bullse na komadiće kad god je htio. Ako smo se pitali mogu li pružiti otpor s ovakvim Noahom, Gibsonom, a i Dengom koji je zadnja dva mjeseca u banani, sada znamo odgovor – ne mogu. Mislim, Bullsi su noćas bili toliko sramotni da je Reggie Evans uspio zabiti koš nakon pivotiranja prvi put u životu (protiv Boozera, naravno), a čak je Gerald Wallace zabio tricu, valjda prvi put od kada je Gibonni počeo gubiti kosu i nositi onu smiješnu kapu (koja ipak nije ni upola smiješna kao zahod koji je cijelu večer Jay-Z imao na glavi).
GRIZZLIES @ CLIPPERS
Sličan ulazak u seriju kao u ranijem dvoboju Knicksa i Celticsa - obje momčadi kao da su odlučile čuvati maksimalnu brzinu za neku drugu priliku, svjesne da će ovo biti duga serija. Memphis nije imao energije u sredini, dopuštali su Clippersima hrpu otvorenih šuteva, ulaza i skokova u napadu, što je rezultiralo s čak 57 primljenih koševa u prve 24 minute. S druge strane očito je osnovna Del Negrova namjera bila spriječiti ulaze u sredinu i pokušati iskoristiti šuterske slabosti Memphisa, što se u početku nije pokazalo dobrom taktikom jer su i Grizliji bili više nego raspoloženi za ubaciti svaki otvoreni šut.
Međutim, dok su se Knicksi i Celticsi uozbiljili u nastavku, ovdje se nije dogodilo ništa. Memphis kao da je čekao da ih nešto probudi iz zimskog sna, a Clippersi su u nekoliko navrata sramežljivo pokušavali izgraditi veću prednost. Praktički, čekalo se da netko ubaci u višu brzinu i da započne kaos. Memphis kao da se odlučio za taktiku boksača-autsajdera, dakle izbjegavati teške udarce, kružiti ringom i pokušati zadati poneki ubod kako bi dobio na bodove. Problem s ovom igrom na sigurno je što uopće nije sigurna - protivnik ti može zadati knock-out u završnici, a onda više nema vremena za popravak.
Tako je i bilo. Clippersi su više puta pokušali napraviti ozbiljniju prednost, nije im polazilo za rukom, a onda su se konačno odvojili u zadnjih 8 minuta. Energija Bledosea u napadu i nekoliko dobrih reakcija Griffina i Jordana u obrani, eto ih u čas na +10 i eto Memphisa na podu. Ubrzo zatim je bačen i ručnik u ring od strane Hollinsa koji je djelovao kao da je pojeo manje šećera taj dan od svojih igrača (i kojega je Vinnie još jednom nadigrao u partiji una ili što već njih dvojica igraju).
U principu, jedino što ne valja s ovom jeftinom boksačkom usporedbom je činjenica da su Clippersi energetski ubili protivnika, skupivši čak 24 skoka više. Mislim, ako ti se cijela igra bazira na snazi ispod obruča i onda te protivnik nadjača u osnovnom elementu igre, čemu se možeš nadati? Istina, Z-Bo i Marc su imali problema s osobnima, ali ništa bolje nisu prošli ni Clippersi (Griffin je isključen zbog šeste jer se Vinnie nije bojao držati svog ključnog igrača na parketu u trenutcima kada se odlučuje utakmica za razliku od Hollinsa koji je Zacha sjeo na klupu, dok je Jordan odigrao 10 minuta manje od Gasola s jednakim brojem osobnih i pri tome skupio 6 skokova više).
Ne, njihov osnovni problem je bio nikakva priprema za ovu utakmicu i sada im samo ostaje ispraviti ovaj mlitavi dojam i zaigrati u sljedećoj utakmici kako to playoff zaslužuje. Pokazati malo od onog razvikanog heart, grit & grinda jer toga noćas nije bilo ni u tragovima.
Naravno, to ne umanjuje zasluženu pobjedu Clippersa - Paul je sve držao pod kontrolom, Blake i Jordan su dominirali u sredini, a Crawford, Bledsoe i Barnes su odradili svoje role i donijeli energiju i koševe. Čak su doprinos dali i Butler, Billups i Odom, ali i Turiaf i Hollins, što je jednostavno bilo previše za medvjediće meka srca koji su uspjeli izboriti "čak" 4 skoka u napadu i "čak" 3 ukradene lopte.
HIGH FIVE
Chris Paul, 'Dr(e) Miller, Deron Williams, Car Melo Anthony, Brooklyn Lopez
THE RANKINGS, WEEK 22.
Paralelno s bitkom za osmo mjesto na Zapadu odvija se još jedna, možda i zanimljivija uzmemo li u obzir implikacije na širu sliku (pri tome mislim na paradigmu da je nebitno tko će biti osmi jer će ionako ekspresno ispasti nakon 4-5 utakmica). Radi se o trci za što bolje startne playoff pozicije koja se trenutno odvija u obje konferencije.
Na Istoku se tako Netsi, Hawksi i Bullsi još uvijek misle što je bolje, biti šesti i tako eventualno izbjeći Miami u drugom krugu, ili četvrti i imati prednost domaćeg parketa u prvom krugu. Međutim, ono zbog čega je ovaj razvoj situacije još važniji krije se u činjenici da su neki matchupovi jednostavno atraktivniji od drugih i da bi određeni rasplet mogao značiti razliku između zanimljive i manje zanimljive prve runde.
Naime, ostanu li Bullsi do kraja ispred Hawksa, time serija protiv Netsa neće postati ništa atraktivnija (dapače, Bullse moramo smatrati favoritima protiv Netsa zbog lakoće kojom su tijekom sezone uštopali Brooka Lopeza), ali će zato dvoboj trećeg i šestog izgubiti na zanimljivosti. Eventualni sudar Bullsa i Knicksa garantirao bi dramu zbog obostrano sporog stila igre i sposobnosti Bullsa da zaustave šutere Knicksa, dok eventualni dvoboj Atlante i New Yorka ozbiljno favorizira Mela i društvo.
Porazom Pacersa od Wizardsa, šanse da Indiana izbori drugu poziciju bitno su smanjenje. Sada im treba pobjeda protiv Knicksa u Madisonu, što nije nemoguća misija, ali ni realna. Ipak, treba držati palčeve da Pacersi nekako završe kao drugi i tako nalete na Celticse jer nam to garantira potencijalnu dramu dugu sedam utakmica. Ostanu li pak Knicksi drugi, Boston je ekspresno gotov (Boston ne može parirati napadu Knicksa, a pogotovo ne mogu zaustaviti Anthonya, dok protiv Pacersa imaju šanse ne samo zato što se radi o sudaru dvije sjajne obrane i dva slabašna napada, već i zato što je obrana Pacersa izgrađena na zonskoj zaštiti reketa i obrani od trice, a Celticsi su izuzetni u šutu s poludistance i kao takvi su totalno originalni i totalno opasni).
Na Zapadu se pak strka stvara oko pozicija od 3. do 7. mjesta. Dok Warriorsi i Rocketsi biraju lakšeg protivnika u prvoj rundi, Denver, Clippersi i Memphis doslovno se bore za polufinale Zapada - treća pozicija garantira sudar upravo protiv Warriorsa ili Rocketsa, dok sudar četvrtog i petog donosi ranu smrt nekoj od momčadi s 50 i više pobjeda (s tim da Clippersi kao osvajači divizije ne mogu pasti niže od četvrte pozicije, što je u principu totalno nebitno jer im ionako ne donosi utakmicu više doma u slučaju da imaju slabiji score od petoplasiranog protivnika).
Tko je u najboljoj poziciji? Obzirom na kalvariju koju su upravo doživjeli Nuggetsi, nekako je logično očekivati njihov pad, ali obzirom da imaju tri utakmice doma i dvije relativno lagane na strani, moguće je da do kraja zadrže prednost koju imaju pred oba protivnika (naravno, to što će im dubina biti dovoljna da nadoknade manjak ključnih igrača u završnici sezone, ne znači da će tako biti i u playoffu).
Memphis također nema ubitačan raspored, ali teško da će dobiti svih 5 utakmica do kraja i da će usput Denver izgubiti više od jedne, pogotovo jer Grizlije čeka direktna bitka s Clippersima. Koji su u najgoroj poziciji i vrlo lako bi mogli osvojiti diviziju, ali pri tome ostati bez ikakve prednosti u prvom krugu, pogotovo izgube li u direktnom sudaru u Memphisu (kako stvari stoje, ta utakmica za 5 dana mogla bi biti najava onoga što nas čeka u prvoj rundi, s tim da i ovaj put, bez obzira na to tko bude imao utakmicu viška u svom domu, mala prednost ide Clippersima zbog činjenice da su u stanju umanjiti glavnu snagu Memphisa - imaju visoke koji su u stanju parirati Gasolu i Randolphu, a imaju i playmakera koji zna diktirati tempo i spriječiti tranziciju bez koje napad Memphisa dodatno šteka).
Doduše, u ovom razvoju situacije nije ni bitno tko će gdje završiti jer nam svaki dvoboj četvrtog i petog garantira zabavu. A zabave bi moglo biti i ostane li Denver treći - oslabljeni Nuggetsi povećavaju šanse šestog nositelja za prolaz dalje (njihov run and gun odgovara i Warriorsima i Rocketsima jer se radi o tri momčadi koje su top 5 po brzini i ritmu kojim igraju), što se ne bi dogodilo u slučaju da treću poziciju izbore tradicionalnije playoff momčadi poput Clippersa i posebice Grizzliesa.
Ukratko, da regularna sezona završi sutra, Zapad bi nam ponudio idealne matchupove (Harden protiv Thundera, zdravi Warriorsi protiv načetih Nuggetsa, još jedan klasik između Clippersa i Grizzliesa), dok je Istok totalno pogrešno posložen - ako misle prekinuti ovu uspavanku iz regularnog dijela sezone već na startu playoffa, trebaju nam sudari Pacersa i Celticsa, Knicksa i Bullsa, Netsa i Hawksa (ili barem Bullsa i Pacersa).
1. THUNDER 61.47
Nakon što im je Heat još jednom očitao lekciju i to u vlastitom domu, Durant i kompanija izgubili su utakmice protiv svakog relevantnog protivnika – po dvije protiv Denvera i Spursa, po jednu protiv Memphisa i Houstona, a nizu možemo dodati i ovu svježu protiv Knicksa. Jedina spomena vrijedna pobjeda u ovom periodu je ona protiv Clippersa, koji su pak momčad slična njima, momčad koja je sama sebi najveći neprijatelj i koja više ovisi o trenutnom nadahnuću nego o uigranosti i sistemu.
U jednu ruku, ništa ovdje nije ni sporno ni problematično – i jedni i drugi su izuzetno mladi. Mislim, Durant, Westbrook i Jordan imaju tek 24, a Griffin 23. Kako god okrenuli stvar, ono najbolje tek će nam ponuditi. Dakle, ima vremena da se dođe u nirvanu, stanje u kojem će se na vrhunske fizikalije i vrhunski talent nadograditi i vrhunski um i u kojem će svi navedeni realizirati svoj potencijal (nešto slično smo prošli s Jamesom, tako da smo imali prilike učiti iz prve ruke i sada znamo bitno pravilo – to što živimo u svijetu u kojem mediji diktiraju uspjeh preko noći, ne znači da se do njega stvarno tako i dolazi).
Ono što bode u oči i kod jedne i druge momčadi nakon mladosti su treneri. Kod Brooksa je problem tvrdoglavost u prihvaćanju ili nametanju promjena (previše Perkinsa, premalo Ibake), da ne spominjem kako im za kolektivni IQ nimalo ne pomaže ni podatak da je Durant potencijalni prvi strijelac lige, ali i tek drugi potrošač lopti u momčadi ili da na silu pokušavaju uključiti Fishera u rotaciju radi samo njima znanih razloga (čovjek je prestao biti faktor u ligi prije dvije godine kada ga je Barea rastavio na komadiće).
Koliko god potencijal Oklahome bio strašan, a danas im je teško osporiti čak i iskustvo obzirom na put koji su prošli zadnjih godina, jednostavno je nemoguće staviti momčad s ovakvim upitnicima iznad glave u isti rang s momčadima poput Spursa i Heata koje imaju i šampionski pedigre, ali i prednost u pripremi i shvaćanju vlastitog identiteta.
Del Nego je možda nešto skloniji eksperimentu od Brooksa, ali problem Clippersa je što nisu maksimizirali potencijal ni u jednom smjeru. Možda to nije pošteno reći za momčad koja je jedina u ligi uz Miami, San Antonio i Oklahomu top 10 u oba smjera (što je u pravilu odlika momčadi koja ima realne temelje za lov na naslov), ali oni mogu biti puno bolji i u napadu i u obrani.
Ukratko, u napadu im nedostaje kretanje lopte i sistem kakav imaju Miami ili San Antonio, a u obrani im nedostaje sposobnost da čuvaju reket bez fauliranja (dakle, opet im nedostaje - sistem). Što je najluđe, Clippersi imaju fizikalijama najboljeg centra od sve četiri spomenute momčadi, ali Jordan ne samo da nema IQ Duncana, nego nije ni dio obrane koja bi mu olakšala posao kao što fantastične rotacije pomažu Boshu ili kao što fantastična dužina na svim pozicijama pomaže Perkinsu.
Clippersi na boku nemaju vrhunskog stopera, a koliko god da su Blake i Jordan popravili čitanje igre u odnosu na lani, još je to daleko od potrebne razine - Clippersi su ligaški prosjek u najvažnijem dijelu obrane, sprječavanju protivničkog šuta, a od njih više faulira samo Toronto (što nimalo ne ohrabruje pred playoff). Tako da ispada kako je razlog zbog kojega su top 10 obrambeno više stvar trika nego stvarne kvalitete - Clippersi dominiraju nad ostatkom lige u stvaranju izgubljenih lopti i time nadoknađuju nedostatak balansa u ostalim elementima koji imaju San Antonio, Miami i Oklahoma.
Čekaj, pa zar se sve ovo ne bi moglo riješiti jednostavno strpljenjem? Ako su jezgre i jedne i druge momčadi mlade, zašto se to jednostavno ne bi ispravilo metodom pokušaja i pogreške? Zašto bi treneri bili isključivi krivci? E, tu na snagu stupa jedna vrlo jednostavna formula.
NBA je liga u kojoj je talent broj jedan i nema drugih Bogova uz njega. Ako imaš talent, imaš šansu, ako nemaš - uzalud ti sve ostalo. E, samo sada imaš dvije opcije - možeš taj talent okružiti kreativnim trenerima koji znaju što rade, staviti ga u sistem i zaokružiti ga nekakvom filozofijom. Oblikovati njegov rast. Ili ga jednostavno možeš ostaviti sirovim, uz nadu da će s vremenom sve samo od sebe sjesti na svoje mjesto.
U povijesti NBA ne postoji momčad koja je osvojila naslov na ovaj potonji način. Boston je svojih 11 naslova s Russellom osvojio dijelom zato što su svake godine imali all-star petorku na rosteru, ali dijelom i zato što su imali sistem izgrađen na obrani i tranziciji. Knicksi su svoja jedina dva naslova osvojili uz fenomenalan roster krcat hall of fame talentom, ali i uz neprestano kretanje lopte u napadu za kojega je zaslužan bio Red Holzman. Portland je svoj jedini naslov osvojio s mladom momčadi koja je nadmašila sva očekivanja, ali nije na odmet bilo ni što su uz Waltona imali i izuzetan sistem Jacka Ramsaya koji je doslovno kopirao filozofiju Celticsa (obrana + tranzicija).
Jordan je bio Jordan i prije nego što je osvojio naslove, ali tek kada je Phil nametnuo nesebičnost u napadu i požrtvovnu obranu kao temelje identiteta (što je naučio od Holzmana u Knicksima) i tome još pridodao trokut Texa Wintera, počeli su stizati i trofeji.
Uglavnom, poanta je da su sve ove momčadi, da bi otišle do kraja, morale talent definirati stilom igre. Nije dovoljno imati pojedince koji će zabiti ili pojedince koji su u stanju igrati obranu, moraš imati momčad. Nije dovoljno imati samo srce i noge, treba imati i mozak. Sve ove momčadi odgovaraju formuli talent + sistem. Pitanje za svakoga NBA fana je stoga jednostavno - da li ovaj omjer imaju OKC i LAC? Ja ipak mislim da ne (i pri tome ne mislim na banalnu stvar poput kemije koja je i sama produkt uspješnog sistema, već baš na praktičnu primjenu nečijeg profesionalnog znanja).
Naravno, da ne bi bilo zabune, sam sistem bez talenta vam ne znači ništa. Ako imate sistem, a nemate talent, momčad s talentom će vas uvijek razbiti. Evo, primjer su Kingsi koji praktički cijelu sezonu igraju bez glave i repa, ali su svejedno uspjeli uhvatiti desetak pobjeda više od Magica ili Bobcatsa, momčadi za koje možete reći svašta, ali ne i da nemaju vodstvo (Vaughn i Dunlap su odradili fantastičan posao u definiranju igre i sistema, koliko god to teško bilo vidjeti golim okom ili pogledom na rezultat).
Zbog te važnosti talenta, OKC i Clippersi definitivno nisu bez šansi protiv Spursa koji ipak nemaju igrača klase Paula, Griffina, Duranta ili Westbrooka. Ali, nisu favoriti kakvi bi bili da imaju do kraja definiran stil igre. I to je još jedan od razloga zašto je Heat naizgled za klasu iznad svih - ne samo što imaju talent koji se može mjeriti sa svim ostalima, točnije iznad svih je ostalih, već imaju i identitet u kojem uživaju.
Uvijek se sjetim poteza Dumarsa kada je hladnokrvno maknuo Carlislea i za trenera postavio Larrya Browna. Rick je godinama kasnije osvojio svoj zasluženi naslov, a i već tada je bilo jasno kako se radi o trenerskom genijalcu koji je udario temelje Pacersima i Pistonsima prije nego je donio u Dallas potrebni sistem i tako zaokružio postojeći talent (još jedan sjajan primjer - mislite da bi Mavsi ikada postali prvaci s Averyem Johnsonom, a bez zone i Carlisleove filozofije?). Međutim, dok se Rick tada još uvijek tražio, Larry je točno znao što treba poduzeti kako bi preko noći učinio Detroit boljom momčadi. I donio im taj naslov.
Za Brooksa još nije kasno. Kolikog god tvrdoglav bio, ne može mu se osporiti da je mlade snage Oklahome pretvorio u šljakere koji su itekako svjesni da bez rada neće postići ništa. Ono, ostane li dovoljno dugo na klupi, možda se zalomi nekakav prozor u kojem bi Thunder ipak otišao do kraja bez značajnijih promjena u stilu igre (tipa, još par sezona da Durant dodatno sazrije kao all-round igrač, plus raspad Heata u iduće dvije godine zbog poreza na luksuz). Međutim, u slučaju Clippersa, toplo se nadam da će Paul u novom ugovoru imati klauzulu koja traži novog trenera kako bi u idućih 4-5 godina ipak dali ovom sirovom potencijalu nekakav viši smisao jer ovo uglavnom bezglavo jurcanje monstruma kao što su Griffin i Jordan po parketu u iščekivanju Paulovog dodavanja, koliko god da je spektakularno (uostalom, kao i Westbrookovi i Durantovi juriši), već pomalo iritira.
2. HEAT 59.93
Obzirom da su prvu trećinu sezone imali jednu od 10 najgorih obrana lige, njihov skok u top 10 u obrambenoj učinkovitosti time je još impresivniji. Kako su u drugom dijelu sezonu praktički na lanjskom nivou (prošlu su godinu završili kao top 5 obrana) i da su u završnicama utakmica u stanju ubaciti u šampionsku brzinu što je posebice vidljivo u igri u obrani, ispada kako Heat ispunjava čak i one osnovne preduvjete za lov na naslov – top 10 su u oba segmenta igre. Ironija je u tome da su ipak bitno drugačiji nego lani, ali ne na način na koji smo to mislili veći dio sezone. Naime, vrativši obranu na staru razinu izbrisali su najveći minus, dok su istovremeno napad podigli na suludu visinu na kojoj ga drže tijekom cijele sezone – ako je netko zaboravio, Heat je lani bio tek 8. napad lige, dok su sada broj jedan ukupno (preskočili su Oklahomu koju je mjesec dana lošije igre izbacio s vrha), a šuterski su ionako uvjerljivo prvi cijelu godinu.
Dakle, ako je obrana ostala na mjestu u odnosu na lani, ispada kako je glavna promjena u tome što je ovogodišnji Miami jednostavno puno bolja napadačka momčad od lanjske, razlog za što leži u pronalasku identiteta (niska postava) i novoj rotaciji (praktički su dali minute Joela Anthonya Rayu Allenu). Trebalo im je dosta da nauče igrati obranu jer ovakva raspodjela minuta u top 8 rotaciji ipak je veliki šok za svaki sistem, ali Spoelstra i društvo nekako su i ovo zakrpali (luda hrabrost Spoelstre izgleda da će se samo tako isplatiti jer je uspio poboljšati momčad koja je osvojila naslov - usporedite ovo s onim što rade Brooks ili Del Negro).
Praktički, Heat je bolji u obrani trice (veliki problem lani) i jednako dobro brane reket (zanimljivo, čak ni u golim stop brojkama poput blokada nisu pali jer su Wade i James debelo iznad prosjeka po blokadama za svoje pozicije), tako da im je jedini minus u odnosu na prošlogodišnje izdanje - skok. Međutim, on im nikada i nije bio jača strana, a ionako sve dodatne napade koje daju protivniku u napadačkom skoku (a što mogu iskoristiti samo momčadi poput Pacersa i Grizzliesa), nadoknade krađom lopte (tu su i dalje fantastični, pogotovo od kada Jamesa opet više koriste na perimetru).
Dakle, malo slabija obrana + puno bolji napad = obrana naslova? Mislim da im samo ozbiljna kalvarija (tipa ozljeda Wadea i Bosha u isto vrijeme) može predstavljati problem.
Još jedan veliki plus je ždrijeb – ostane li raspored ovakav do kraja, ispada kako bi Heat do finala Istoka trebao izbjeći momčadi poput Bullsa i Pacersa koje mu puno slabije leže od Hawksa ili Netsa, odnosno vrlo lako bi ih mogao izbjeći i uopće (nije nemoguće da Knicksi izbace Pacerse u polufinalu). Nakon šetnje protiv Bucksa čeka ih pobjednik trenutnog troboja između Netsa, Bullsa i Hawksa. Protiv Bullsa bi se polufinala serija ipak možda malo produžila, ali teško da bi se radilo o ozbiljnijoj prijetnji, dok su Netsi i Hawksi osuđeni na ulogu promatrača.
S druge strane, budu li Bullsi šesti, to znači da će i drugi i treći nositelj imati itekako težak posao u prvoj rundi jer su i Boston i Chicago momčadi sposobne igrati playoff košarku i tako namučiti Pacerse i Knickse. Obzirom na količinu ozljeda teško da su u stanju napraviti iznenađenje, ali odvući seriju u 7 utakmica? Apsolutno. Što bi samo dodatno izmorilo Knickse i Pacerse, koji bi nakon međusobnog klanja, koje bi također trebalo ići do sedam, išli na odmorni i spremni Miami.
3. SPURS 59.39
Manu ne samo da je stalno ozljeđen, nego čak i u onim utakmicama dok je u rotaciji igra ispod razine na koju smo navikli. Obzirom na godine i pad učinka, nije nemoguće pretpostaviti da možda više nikada nećemo vidjeti old school Manua, a bez njega, žao mi je, ali nema ni Spursa. Tony je digao šuterski dio igre, ali, ako nema Manua da mu olakša život, on sam ne može dobiti Oklahomu. Timmy je sjajan, ali Timmy je sjajan za penzionera – njegova post up košarka koliko god da je učinkovita, nije dovoljna protiv Oklahome ili Miamia koji su u stanju ubrzati igru i raširiti reket. Green i Leonard pak nisu u stanju sakriti sve ove probleme, a niti to može bilo koji Popov zahvat.
Uostalom, nedavna tekma protiv Oklahome je najbolji pokazatelj. Pop je utakmicu ranije odmarao Timmya i Leonarda baš da vidi u kolikoj mjeri su u stanju u ovom trenutku suprotstaviti se Thunderu i to nije izgledalo dobro – Parker nije ni blizu forme života koju je imao prije ozljede zgloba (plus trenutno ga muče i koljena), a sudar svjetova je bio očit u stilu igre – dok su Spursi usporili ritam ne bi li Duncan odradio svoje u postu, Oklahoma je jednostavno letjela po parketu.
Ovo je ogroman problem za Popa – Spursi su inače zadnjih godina ubrzali igru kako bi pasovima i šutom iz vana raznijeli protivnika, ali takav stil im ne pomaže protiv Oklahome. Međutim, ne pomaže im ni kada pokušaju usporiti jer tek tada su nigdje – Oklahomu ne mogu zaustaviti ni pod razno zbog nepokretnih visokih, a sami zabijaju još manje čim uspore igru i krenu forsirati košarku kroz post.
Jednostavno, bez Manua je razlika u talentu prevelika, a dodaj još i Parkera izvan forme i očito je kako je Oklahomin napad previše jak. Obrane su možda identične na papiru, međutim Spursi muku muče s momčadima koje su sjajne s poludistance, a Oklahoma je tu čak za 2% bolja od Bostona koji poslovično živi od dugih dvica (Boston puca 47% s lakta, OKC čak 49% i nitko drugi u ligi im nije ni blizu). Pop je napravio sve da zatvori reket i da čuva tricu, što im je obranu diglo u top 5, ali ne može sakriti manjak brzine kod svojih visokih koji jednostavno ne mogu pratiti ni Ibaku na perimetru, a kamoli Duranta (iz istog razloga je i Boston tolika muka najboljoj obrani lige, onoj Pacersa – u ligi u kojoj se sve manje pucaju duge dvice, momčad poput Celticsa u stanju je biti ozbiljan problem za prilagodbu).
4. CLIPPERS 59.20
Da ne ponavljam teze rečene u ranijem djelu posta ispod Oklahome, ponovit ću samo formulu:
sistem + talent = naslov
sistem - talent = lutrija
talent - sistem = Clippersi
Kako ono Vinnie kaže, "all those names and all those stuff, flex, 7 seconds, spread, princeton... you just put the ball in the best player's hands". Mislim, s ovim drugim dijelom rečenice se slažemo svi, ali Vinniev je problem što ne shvaća da bi lopta u rukama najboljeg igrača bila još opasnija da on kao trener zna što svi to pojmovi znače i da je ih je u stanju ugraditi u igru momčadi. CP3 je najbolji playmaker u ligi, ali još lani smo vidjeli što se dogodi kada ga protivnik zaustavi u playoffu, a ove sezone smo se podsjetili što se dogodi kada ga uspori ozljeda. Clippersi u drugoj polovici godine nisu momčad iz prvog djela sezone samo zato što se Paul ozljedio i što bez njega u idealnoj formi ne postoji zaštitna mreža zvana sistem na koju bi se igra i igrači mogli dočekati.
5. NUGGETS 58.23
Taman su ušli u najbolju formu sezone i ostvarili niz sjajnih pobjeda na strani koji ih je napunio samopouzdanjem (do jučer je bilo nezamislivo da pobjede u Oklahomi), a onda su ih uništile ozljede Lawsona i Gallinaria. Gallinari je gotov za sezonu, a ni Lawson nije u puno boljoj situaciji - čim su u pitanju problemi sa stopalom, točnije s plantarnim fašistima, stvari obično ne završe dobro (pogotovo ako ste play koji živi od brzine).
Lawsona muči stopalo, Gallinari trenutno nema koljeno, a bez idealne forme nemoguće je igrati košarku na najvišoj razini. Denver ima dubinu da sakrije slabiji učinak jednoga i izostanak drugoga, ali ne i da ga u potpunosti nadoknadi, što im šanse za iznenađenjem u doigravanju čini značajno umanjenima (u borbi za treću poziciju pomoći će im činjenica da, ako dođe do egala i sve tri momčadi budu imale jednaki broj pobjeda, Denver ima prednost u međusobnim dvobojima, 3-1 protiv Memphisa, odnosno 2-1 protiv Clippersa).
Uglavnom, prava je tragedija što nećemo gledati Galloa u njegovoj "milky way Paul Pierce" verziji, jer čovjek je bio u takvom ritmu da eksplozija u playoffu i dizanje na all-star razinu ne bi bili nikakvo iznenađenje. Denver usprkos svoj širini neće ovako nešto moći nadoknaditi – on je bio i prva opcija, ali ujedno i jedina šansa da se napravi korak naprijed jer čovjek ima talenta za nositi napad na svojim leđima. Sada dolazi do tektonskih pomaka koji će oslabiti klupu, ali i učinkovitost. Pogotovo jer je, uz sve ostalo, Gallo bio i najbolji šuter i od njegovih trica ovisila je cijela ravnoteža u napadu – tko će sada preuzeti sav onaj volumen ispaljenih projektila s perimetra? Chandler? Brewer? Iggy? Mislim, ja ih nisam ozbiljno smatrao za prijetnju ni ranije, iskreno sumnjam da bi i s Gallom u formi života prešli preko Memphisa ili Clippersa, a sada sam, blago rečeno, skeptičan.
6. PACERS 57.41
Zadnjih mjesec dana napravili su popriličan iskorak u napadu, prvenstveno zbog toga što je Hibbert konačno počeo nešto zabijati i time im donio potreban balans. Imali su cijeli niz sjajnih pobjeda u ovom periodu nakon all-stara, ali kao i sve drugo i one su prije svega rezultat fantastične obrane. Dakle, limiti i dalje ostaju, ali ako ijedna momčad na Istoku ima dovoljno srca i fizičke moći da namuči Heat, onda su to oni. Ali, dobiti 4 od 7? Postoji cijeli niz razloga zašto je to praktički nemoguće, ali njih ostavimo za najavu playoffa.
7. GRIZZLIES 57.22
Lionel Hollins je dobar trener, ali nešto mi govori da ga dogodine nećemo gledati na klupi Memphisa. Nije stvar samo u tome što je u prvim danima nove uprave došao u sukob s novim, više analitičkim, smjerom kojega njeguju novi šefovi, već i to što je praktički jedini član momčadi koji je izrazio žaljenje za odlaskom Gaya. Nakon što su Gasol, Randolph i Conley ispod glasa poručili kako im Rudy baš i neće nedostajati, kapetan Allen bio je jasan i glasan - protekla sezona i pol s Gayom bila je izgubljena, danas smo konačno opet ona ista momčad koja je pobijedila Spurse i prijetila Oklahomi u playoffu prije dvije godine. Kako je Hollins upravo bio najglasniji pobornik ideje da Gay bude prva napadačka opcija i kako je upravo on taj koji je odgovoran za stil igre koji je dovodio do toga da Gay ima više lopti u ključnim utakmicama od Zacha i Marca zajedno, nekako mi se čini da se nitko neće previše buniti ako mu ne ponude novi ugovor. Pogotovo ako opet ne prođu Clipperse - za lanjski poraz trenutno je krivac Gay, a za eventualni novi svakako će većina krivnje pasti na Hollinsa.
8. KNICKS 57.02
Carmelo se pretvorio isključivo u skok-šutera, a ta evolucija vrhunac je imala protiv Heata kada osim 4 iznuđena prekršaja doslovno nije uzeo šut iz reketa ili na obruču (i svejedno je zabio 50, što je pomalo blesavo). U ovih 11 pobjeda u nizu u kojima je sudjelovao (nije igrao u prvoj tekmi ovog sjajnog niza od 12 pobjeda) zabio je 39 šuteva iz reketa što hoće reći da je veliku većinu šuteva uzeo iz vana. Od dolaska u Knickse ovaj trend je sve očitiji (uzima čak 3 pokušaja manje u reketu nego u Denveru, što je promjena u stilu igre skoro ravna onoj koju je prošao Kobe, čak i drastičnija obzirom da Kobe kao izliku ima kilometražu i gubitak eksplozivnosti, dok je kod Mela problem isključivo u sitnim ozljedama i zaljubljenosti u skok-šut).
Poanta svega ovoga je da bez stalnog pritiska na obranu nema kvalitetnog napada u playoffu, a Knicksi praktički nemaju druge kreatore iz ulaza osim Mela i Smitha. Pošto su obojica skloniji uzeti šut preko ruke nego ići na ulaz, to neće biti dovoljno. Još veći problem je obrana - Knicksi imaju najslabiju obranu protivničkog šuta od svih playoff momčadi (čak i od Rocketsa) – uzalud im kontrolirani ritam utakmice (što ostvaruju obrambenim skokom i činjenicom da nikada ne gube lopte) kada protivniku dodatni pokušaji koje donose skok u napadu i ukradene ionako ne trebaju dok god puca iznad 50% iz igre.
Ako ništa drugo, Melo ima ogromne šanse izboriti se za titulu prvog strijelca lige. Činjenica da se i on i Durant stvarno trude oko ovoga (što je vidljivo iz šuteva koje uzimaju zadnjih dana, šuteva koje posebice Durant nikada ne bi uzeo u normalnim okolnostima) jasno govori zašto još nisu na razini Jamesa koji je potpuno sazrio i kao košarkaš i kao osoba - dok ne ostave ova sitna zadovoljstva ega sa strane i ne razviju svijest o tome što je stvarno bitno, James će imati prednost u broju naslova. Ili su možda obojica svjesni da su u tom dvoboju ionako poraženi pa barem pokušavaju uzeti ove mrvice koje im preostaju.
9. ROCKETS 56.65
McHale će se boriti za titulu trenera godine, Harden za mjesto u prvoj petorci, a u međuvremenu se treba boriti za šesto mjesto kako bi si dali šansu protiv Nuggetsa jer je protiv Oklahome ili Spursa neće imati - i jedna i druga momčad itekako su uspješne u branjenju trice, ali još su bolje u obrani reketa (manje koševa na obruču od njih primaju samo Pacersi i Nuggetsi, a ako se netko pita zašto su Nuggetsi usprkos dobroj zaštiti obruča problematični u obrani, razlog je što za razliku od svih ovih ostalih dežurnih krivaca za kvalitetnu obranu nikako nisu uspjeli shvatiti kako se istovremeno rotirati prema perimetru - od njih su više trica primili samo Bobcatsi).
10. LAKERS 54.55
Lakersi su ove godine momčad s najvišim omjerom slobodnih i pokušaja iz igre, što je razumljivo obzirom na količinu batina koju trpi Dwight (više puta na liniji od njega su ove sezone bili samo Durant i Harden, a sjajan podatak je onaj prikazan na utakmici protiv Clippersa - Dwight je samo ove sezone promašio više slobodnih nego što ih je jedan Nash fulao u cijeloj karijeri). Također, Lakersi su ujedno i momčad protiv koje je svirano uvjerljivo najmanje prekršaja, što je također donekle razumljivo obzirom da im je trener Mike D'Antoni koji je svoju filozofiju izbjegavanja fauliranja uspješno primijenio i u Knicksima i u Sunsima (obje momčadi su uredno bile na dnu što se broja prekršaja tiče). Sve je to dio njegova vjerovanja u ritam igre, odnosno da je važnije brzo izvesti loptu nakon primljenog koša i pokušati odigrati polu-kontru, nego zaustaviti igru i sat radi slobodnih i sve je to OK. Ali, bez obzira na sve ove olakotne okolnosti, nemoguće je objektivno gledati utakmice i ne uočiti pomoć koju u lovu na playoff Lakersi dobivaju od sudaca. Kao da nije dovoljno što imaju Dwighta i Kobea, ljudi u sivome kao zvijezde tretiraju čak i Jamisona ili Blakea, a da ne govorim o perverziji od neki dan kada je nekim čudom Memphis pucao "čak" 7 slobodnih. Mislim, svaka čast Dwightu na trudu koji ulaže u to da Lakersi ipak uđu u playoff, ali, s poštenim suđenjem, čovjek ne bi ni jednu utakmicu ostao u igri duže od treće četvrtine.
11. NETS 54.22
Hibbertovo oživljavanje je ništa prema onome kako Deron igra od kada je nakon all-stara počeo primati inekcije u oštećene zglobove – čovjek na trenutke podsjeća na onog starog, a uspio je čak i jednom zakucati! Pitanje je koliko će ovakav presing naštetiti u budućnosti, ali s Deronom blizu all-star forme, Netsi su svakako sposobni izboriti drugi krug playoffa. Šteta jedino što ne postoje lijekovi koji bi oživili Johnsona i Wallacea - bez da ovaj dvojac igra barem približno životnoj formi (dvojac koji im inače ždere više od pola salary capa), nemaju šanse pružiti ozbiljniji otpor Heatu (ako uopće dođu do druge runde - Chicago ima 3-1 ove sezone protiv njih, a s Hawksima su na 2-2 uz negativnu koš razliku, tako da su daleko od favorita čak i u prvom krugu).
12. WARRIORS 54.06
U sjeni svih mogućih trka, ona između Warriorsa i Rocketsa postaje sve zanimljivija. Zbog problema Nuggetsa s ozljedama, biti šesti na Zapadu više nije mala stvar, već potencijalna razlika između šanse za polufinalem i brze smrti u prvom krugu od ruke Spursa ili Thundera. Golden State trenutno ima utakmicu prednosti, što bi se moglo pokazati ključnim. Doduše, imaju i dosta teži raspored, ali nije nemoguće da do kraja ostvare score 3-2, što bi značilo da Houston mora dobiti 4 od 5 zadnjih susreta kako bi imali isti score (Rocketsi imaju prednost zbog 3-1 međusobnog odnosa u sezoni). Obzirom da Houston ima dva susreta protiv Sunsa i jedan protiv Kingsa do kraja, a i da im je u interesu igrati punom snagom kako bi dobili Nuggetse umjestu Thundera, nekako mi se čini da će Warriorsi ipak završiti kao sedmi.
13. BULLS 53.66
Thibo i službeno produžio na četiri godine s Bullsima, Rose samo što se nije vratio - ovo su vijesti koje bi inače natjerale pola Istoka da napuni gaće. Ne i ove godine, obzirom da su Noah i Gibson ozbiljno načeti, a da se Deng i Boozer osjećaju poput Paule Radcliff na kraju maratona.
14. JAZZ 53.51
Bitka s Lakersima se nastavlja, trenutno su u prednosti, a ono što može veseliti je da u njoj ključne uloge igraju Hayward i Favors. Najvažnije od svega, Hayward je konačno ove sezone počeo startati na svojoj prirodnoj poziciji trojke nakon što je sezonu počeo kao dvojka, odnosno nakon što je odrađivao ulogu šestog čovjeka. Greatest hits kompilacija trenerskih poteza Tyronea Corbina može slobodno stati rame uz rame s onom Eaglesa.
15. HAWKS 53.32
Obzirom da se broj ozljeđenih članova rotacije povećava iz dana u dan (Williams i Pachulia su otpali, Harris samo što nije zbog problema s palcem, što praktički znači da nemaju klupu pred playoff), a i da Horford i Korver svako malo uzimaju poštedu, pravo je čudo da se uopće drže u ovoj bitci za četvrto mjesto. Doduše, kako i koeficijent pokazuje, ovo je momčad u padu forme koju malo što može spasiti od ispadanja u prvom krugu.
16. CELTICS 52.64
Bez Garnetta obrana se raspala, ali čak ni u takvim okolnostima Milwaukee im nije ozbiljnije zaprijetio na sedmom mjestu. KG je dobio bitan period odmora, a vjerojatno će ga do kraja sezone dobiti i Pierce, kako bi što spremniji bili za obračun u prvom krugu. Nažalost, sve su manji izgledi da će na Pacerse, što im bitno smanjuju šanse (protiv Knicksa imaju 3-1 ove sezone uz brutalnu koš razliku), ali, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da srce prvaka nikada ne treba zanemarivati. Pierce i Garnett pobrinut će se da, ako već moraju poginuti, poginu sa stilom.
17. MAVS 52.63
Ispali su iz lova na osmo mjesto, ali još uvijek mogu uhvatiti sastanak s brijačem. Trebaju 3 pobjede u 5 zadnjih utakmica, a imaju čak 4 domaće tekme uz gostovanje u Big Easyu. Dakle, brade padaju.
18. BUCKS 52.27
Istok će nam izgleda još jednom dati playoff momčad s negativnim scoreom, što je već postala svojevrsna tradicija u zadnjih desetak godina. Da bi izbjegli postati dio folklora i svrstali se među one rijetke momčadi koje su i kao osme na Istoku imale pozitivan score, pa makar i onih neutralnih 41-41, morat će pobijediti u barem 4 od 6 utakmica koje ih čekaju. Od čega ih je 5 na strani, a ona doma je protiv Nuggetsa. Sretno s hvatanjem momentuma pred obračun s Heatom.
19. WOLVES 51.89
Rick Adelman je došao do 1000 pobjeda u karijeri, ali njegovo povratak dogodine ostaje otvoren. Dijelom i zbog obiteljskih problema, dijelom i zbog opće nesigurnosti koja vlada u klubu (ne samo da nitko ne zna što će se na ljeto dogoditi s pola rostera, već se ozbiljno šuška i o prodaji vlasničkog paketa). U gomili upitnika jedna je stvar sigurna - ugovor Brandona Roya za iduću godinu briše se iz salary capa bez penala jer čovjek nije došao ni blizu ispunjavanju potrebnih uvjeta da bi druga godina postala makar i djelomično garantirana.
20. RAPTORS 51.17
Kada sam proteklih dana slagao salary cap kockice za svaku momčad, najveći šok sam doživio kod Raptorsa koji su ne samo debelo iznad salary capa, već su i opasno blizu zone poreza (sve su šanse da će ga i platiti ne iskoriste li amnestiju barem na Kleizu). Dapače, da kojim slučajem dobiju top 3 pick kroz lutriju, a obzirom da su tim visokim pickovima garantirane rate od minimalno 3 milje za prvu godinu, ne samo da bi platili porez, već bi aktivirali i hard cap. Ovako će si moći priuštiti 3-4 veterana na minimalcu za popuniti roster, ali bez obzira na sve, Colangelo na ljeto ne smije imati posao u ligi. Kao što, ruku na srce, ni Toronto ne zaslužuje NBA klub dok je grad poput Seattlea bez njega.
Razlog zbog kojega će Raptorsi teško do all-star klase i zašto će im roster vječno biti krcat precijenjenim igračima (bilo da ih preplate sami kao što je slučaj s Fieldsom ili da ih dovedu preko tradea kao što je slučaj s Gayom) je jednostavan - u Kanadi su porezi na plaće duplo veći nego u bilo kojoj USA državi, što znači da se Toronto ne natječe samo s 29 drugih franšiza, već i vlastitom nepovoljnom situacijom. Nitko to neće osjetiti bolje od Gaya koji je prešao iz kluba u kojem nije bilo poreza (živio Tennessee) u klub u kojem će mu skoro 12% rate završiti u džepovima sistema. Eto i Colangelu idealne isprike - blame Canada!
21. WIZARDS 50.95
John Wall je ove sezone igrao u 43 utakmice od mogućih 66, što mu je bilo dovoljno da ostvari daleko najviše asista i pogođenih slobodnih u momčadi. To jasno govori zašto je napad Wizardsa bio grozan (nisu imali niti prosječnu slash & kick opciju), a po ovome se mogu mjeriti samo s jednom momčadi - Bullsima. Chicago sličnu kalvariju prolazi bez Rosea (bez glavnog kreatora brutalno im je pao broj asista), a obzirom na stil igre i ovisnost o fizikalijama, kao i na masu drugih detalja (oba su Caliparievi playevi, oba su imala ozbiljne ozljede, oba su upitni šuteri i oba su često osporavana jer su prvenstveno strijelci, a tek zatim playmakeri), izgleda da su ovih dvoje osuđeni jedan na drugoga (plus, gledajući način na koji se Wizardsi krcaju pod košem i kako se baziraju na čvrstoj obrani, sve se čini kako su upravo Bullse izabrali za primjer koji će slijediti).
Držite oko na Wallu dogodine jer Rose je dvije godine stariji, a eksplodirao je u svojoj trećoj sezoni, dok su ga u četvrtoj već usporile ozljede. Wall je pak propustio dobar dio treće, što znači da bi u četvrtoj, bude li zdrav, mogao eksplodirati u Roseovom stilu. Nema šanse da se kladim protiv njega dogodine zbog izuzetne sličnosti u igri između ove dvojice, a ponovi li išta slično Roseovim igrama iz MVP sezone (25 koševa, 8 asista, 3 ukradene i sjajan učinak u obrani), Wizardsi bi mogli u playoff, nadam se i na Bullse - dvoboji ovakva dva talenta/čuda prirode trebali bi biti sastavni dio lige cijeli niz godina i tako donijeti malo sjaja na ovaj brutalno prosječan Istok.
22. BLAZERS 50.94
Više minuta od Damiana Lillarda ove sezone odigrao je samo jedan čovjek - Kevin Durant. To je podatak jednako lud (ako ne i luđi) od onoga da je ove sezone Asik skupio najviše skokova, a Vasquez podijelio najviše asista. Mislim, nije uopće sporno da je Davis veći potencijal, ali kako itko ozbiljan može pogledati ovaj podatak, pa zatim Lillardovu solidnu produkciju, i ne dati mu nagradu za rookiea godine?
23. SIXERS 50.77
Holidayeva 2-24 partija (uz jedno, ponavljam, 1 slobodno bacanje, što cijelu stvar čini još gorom) najgora je šuterska partija u modernoj povijesti NBA (dakle, od ograničenja napada na 24 sekunde) za čovjeka koji je uzeo toliki broj šuteva. Naravno, radi se o jednoj večeri u jednoj nebitnoj utakmici i ne treba iz toga raditi veliku priču (osim ako ne pripadate taboru koji misli da je Holiday stvarno all-star klasa – tada se ozbiljno trebate zamisliti nad sobom), Jrue je solidan mladi bek koji igra u očajnom kontekstu. Međutim, ovaj podatak o jednom slobodnom bacanju je puno, puno veći problem za Sixerse – njima fali franšizni igrač, to nije sporno, ali kako je Holiday u cijeloj svojoj karijeri do sada potvrdio da je isključivo skok-šuter, izgleda da će osim prve opcije morati nabaviti barem još i drugu, ako ne i treću. Nešto mi govori da ćemo idućih 4-5 godina Sixerse često gledati u lutriji.
24. HORNETS 50.73
U zadnjih 8 utakmica Gordon je zabio 47 slobodnih bacanja, a znate kada mu je zadnji put tako nešto pošlo za rukom u nizu od 8 susreta? U prosincu 2010. u dresu Clippersa. Iako je ovaj Gordon daleko od spremnog, ovakvi pokazatelji jasno govore zašto su mu Hornetsi dali max ugovor i zašto su strpljivi (dodatni plus je što mu je sve ovo pošlo za rukom usprkos limitiranoj minutaži). Nakon ljeta odmora, čovjek će izgleda konačno biti spreman opravdati očekivanja u stilu Stepha Currya ove sezone.
25. KINGS 49.48
I dok Cousins niže suspenziju za suspenzijom, skupina iz Sacramenta je uspjela ligi ponuditi dovoljno dobru ponudu koja anulira svu prednost koju je Seattle do sada imao. Kako liga i dalje odbija svaku pomisao na proširenje, bit će zanimljivo vidjeti kako će riješiti ovu situaciju u kojoj je očito da postoje dva tržišta i dvije vlasničke strukture sposobne podržavati NBA franšizu. Drugim riječima, ako će jedna od njih ostati kratkih rukava, do kada će čekati novu priliku i tko je uopće sljedeći na tapetu za relokaciju (za sada se tek Wolvesi spominju kao klub koji bi mogao mijenjati vlasnika, ali ne i grad).
26. CAVS 49.41
Irving možda još nije all-round kao igrač, ali je zato all-round kada su ozljede u pitanju. Lom stopala, lom šake, lom prsta, lom čeljusti, isčašeno rame, istegnuće koljena, potres mozga. U tri sezone (jedna na Dukeu, dvije u NBA) zahvaljujući ovom "talentu" odigrao je 114 od 178 mogućih utakmica. Mislim, nije da se radi o ozljedama koje usporavaju karijeru ili postotku koji bi trebao brinuti, ali momak definitivno nije Russ Westbrook.
27. PISTONS 49.18
Razlog zašto u zadnja dva tjedna sezone ipak treba držati oko na njima - Drummond i Monroe konačno su dobili priliku igrati zajedno duže od par minuta po utakmici, dakle prvi put ove sezone imamo prilike gledati u akciji dvojac budućnosti. Za sada to baš i ne izgleda sjajno, a razlog tome su dva ogromna felera u igri jednog i drugog - ne mogu zabiti šut s vrha reketa da se postave na glavu. Ovo je nešto što će morati riješiti preko ljeta jer inače nema šanse da budu dio istog, kamoli kvalitetnog napada.
28. SUNS 48.08
Nagradu za najbolje tankiranje u sezoni 2012/2013 dobivaju... Sunsi! Svaka čast jer već sam iskreno počeo sumnjati da su Sarver i kompanija išta u stanju odraditi kako treba.
29. MAGIC 47.16
Marcus Smart je svakim danom/porazom sve bliži, a samim time je sve veća i mogućnost da ih dogodine češće gledam na league passu. Smart-Harkless-Nicholson-Vucevic, kombinacija koja zvuči kao solidna jezgra za iduću sezonu, a ostati će im još 10-ak milja za potpis nekog mladog igrača kao eventualnog pojačanja. Ipak, tek u ljeto 2014. nastaje potpuni kaos - osim što će imati još jedan visoki pick u jednom od naj-jačih draftova ikada (svakako najboljem još od 2003. ako su stvarno točne prognoze o ovoj novoj klasi srednjoškolaca koja dolazi), na raspolaganju će im biti i nekih 20 milja prostora na salary capu (bye bye Turkoglu i Nelson) koji bi mogli biti itekako primamljivi nekome od imena koja će se naći na tržištu (a znamo da se Orlando zbog poreza i klime može nositi sa svakim tržištem osim naravno Los Angelesom i New Yorkom).
30. CATS 44.97
Dok je Magic u par sezona u stanju udariti temelje novoj sjajnoj generaciji, prognozirati nešto slično Bobcatsima jednostavno je nemoguće dok ne vidimo kako će draftati i kako će potrošiti ovih 12-15 milja koje će im ostati na raspolaganju ovog ljeta. Bez prave mlade jezgre uzalud im sav prostor koji će imati za dvije sezone - nijedan ozbiljan slobodan igrač neće doći u momčad koja tek treba napraviti prvi korak ka relevantnosti.
THE RANKINGS, WEEK 19.
Obzirom da je u tijeku najluđi dio ludog ožujka koji će kulminirati idućeg vikenda s prva dva kruga NCAA turnira (dokazano zabavnije čak i od završnice u kojoj ostane 16 najboljih, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemoguće količine utakmica koje se igraju tijekom ta četiri dana), nema previše vremena za gledati NBA utakmice. Naravno, to što će idućih desetak dana fokus biti usmjeren isključivo na NCAA košarku ne znači da se kroz rankingse ne možemo pozabaviti i najdražom ligom.
Tako ćemo kroz preostala tri tjedna u ožujku, uz standardno praćenje razine igre kroz 4 faktora, pokušati pronaći korelaciju između napadačkog i obrambenog učinka s kvalitetom na određenoj poziciji, odnosno koliko istine ima u vjerovanju da je za kvalitetnu obranu neophodan kvalitetan centar, a za napad kvalitetan playmaker.
Rezultati ovog eksperimenta poslužit će nam prije svega da u trećem tjednu istaknemo slabosti pojedine momčadi i odredimo pozicije koje bi trebali ojačati tijekom prijelaznog roka u skladu s mogućnostima koje im nude vlastiti salary cap i tržište.
Bitna novost je i uvođenje novog sistema tjednog bodovanja – umjesto dosadašnjeg gomilanja bodova baziranog na plasmanu u određenim kategorijama, pored svake momčadi bit će naveden koeficijent kvalitete. Naime, iako 4 faktora nisu ni zamišljena da budu savršen sistem (a nisu jer takav ne postoji), već prije svega pokazatelj forme (u čemu su, barem po meni, opravdala očekivanja), svakako mogu biti još precizniji.
Dosadašnji princip funkcionirao je tako da se uvijek isti broj bodova dodijeljivao momčadi ovisno o poziciji na kojoj bi se našla u određenoj kategoriji, čime se nije mogla dovoljno naglasiti kvaliteta Heata (najbolji efektivni postotak šuta), Thundera (najviše slobodnih bacanja) ili Nuggetsa i Grizzliesa (najviše napadačkih skokova), odnosno slabosti Raptorsa (najviše osobnih), Orlanda (najmanje ukradenih lopti) ili Sixersa (najmanje ubačenih slobodnih).
Prošli tjedan naveli smo primjer Oklahome koja je broj jedan po omjeru slobodnih i šuta iz igra (skoro jedno slobodno svaka tri pokušaja iz igre), što znači da zabijaju gomilu laganih koševa (Lakersi pucaju više slobodnih od njih, jasno je i zašto, ali Oklahoma ima uvjerljivo najbolji postotak realizacije slobodnih – jedini u ligi su momčadski iznad 80%), a to im pak omogućuje da imaju najbolji napad u ligi iako su šuterski slabiji i od Heata i od Spursa.
Uglavnom, rečeno je kako je razlika u učinku s linije između Thundera i drugih Lakersa veća nego između Lakersa i Bucksa koji su na 25. mjestu. Dosadašnji sistem bodovanja tu razliku nije uvažavao – Thunder bi kao prvi dobio 150 bodova, a Lakersi 145. Novi sistem koeficijenta sve će to ispraviti (prikazat će postojeću razliku u konačnom zbroju), makar to značilo nešto duže druženje s kalkulatorom.
Većih potresa u poretku neće biti jer je ovo sa slobodnima daleko najdrastičniji primjer na koji sam naišao (i koji ionako nije imao bitnog utjecaja obzirom da ta kategorija daje uvjerljivo najmanje bodova, manje čak i od snage rasporeda i koš razlike), ali svakako se radi o malom poboljšanju koje će još vjernije prenijeti odnos snaga u ligi.
A sada krenimo na temu prvog tjedna, a to je pronalaženje odgovora na pitanje postoji li povezanost između kvalitetnog napada i učinka s određenih pozicija. Odmah u startu moram reći da bi ova vježba bila puno uvjerljivija (a i još bih više u njoj uživao) kada bi na raspolaganju imao dovoljno vremena za izračunati IOR koji uključuje puno više podataka, ali ovom prilikom poslužit će nam i dobri stari PER (također, IOR uključuje i obranu i pokazao bi nam kompletnu sliku u jednom postu, bez potrebe za drugim tjednom).
Uglavnom, postupak je sljedeći – za početak odvajamo svih 30 momčadi u 3 kategorije po učinku u napadu (naravno, koristimo postignute poene po posjedu lopte i to na osnovu 100 napada kako bi eliminirali efekt stila igre). Deset najboljih svrstani su u iznadprosječne napade, deset srednjih u prosječne, a deset najgorih u ispodprosječne.
Nakon toga određujemo produkciju za svaku momčad po poziciji. Kako se prvi tjedan bavimo napadom, rezultati koje dobijemo imati će određenu težinu jer PER je stvarno odličan alat za ocjenu napadačkog učinka (idući tjedan s obranama rezultati neće biti ni približno relevantni jer su obrane prije svega odraz učinka momčadi u kojem, za razliku od napada, pojedinac ima manji značaj - ako netko nema šut, onda mu ništa što suigrač napravi ne može pomoći da zabije kreiranu šansu, ali, zato svatko s kondicijom može igrati obranu ovisno o stupnju pripreme, želje i kvalitete sistema kojega je dio).
Dakle, od 1 do 30 rangiramo produkciju koju svaka momčad dobiva s određene pozicije, nakon čega dobivene podatke također dijelimo u iznadprosječni, prosječni i ispodprosječni učinak (naravno, svi podatci su dostupni na 82.games.com i ovo uopće nije toliko naporno kao što zvuči). Uostalom, tu su vam i tablice u kojima je vidljiv odnos snaga (uz napomenu kako je kod istog PER učinka prednost dobila ona momčad koja ima bolji ukupan napadački učinak - nekakva pravila moramo odrediti).
Iako tablice same po sebi možda nisu jasne (za mene je Paint i dalje vrhunac grafičke obrade podataka), podatci u njima govore više od ikakvih riječi.
TABLICA 1. - PER UČINAK PO POZICIJAMA
TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG NAPADAČKOG UČINKA (ORTG) PREMA UČINKU PO POZICIJAMA
POINT GUARDS
Prvo, razjasnimo kako playmaker može biti svatko bez obzira na ulogu na parketu - niski bek koji prenosi loptu iz faze obrane u fazu napada, a kojega iz navike nazivamo playmakerom, primarno organizira napade i čuva loptu, a tek zatim napada srce obrane kako bi kreirao. Naravno da nije na odmet imati sjajnog strijelca, šutera i asistenta na ovoj poziciji, ali sudeći po ovom testu to nije garancija nikakvog uspjeha – 3 od 10 momčadi koje imaju iznadprosječni napadački doprinos playmakera ima ispodprosječne napade (Celtics, Cats, Bucks).
Četiri vrhunska napada imaju top 10 doprinose playmakera i to su redom Clippersi, Spursi, Nuggetsi i Thunder. Ujedno se radi o momčadima koje su itekako dobro potkovane na svim pozicijama i koje osim Paula, Parkera, Lawsona i Westbrooka imaju i više nego dovoljan broj napadačkih opcija - kao što i tablica broj 2. kaže, Nuggetsi su top 10 na svih 5 pozicija, Clippersi i Thunder na 4 od 5, a Spursi na 3 od 5 i svi imaju barem po jednog bočnog i jednog visokog u top 10.
Također, zanimljivo je uočiti da je samo Paul među ovom trojkom tip igrača kojega možemo okarakterizirati kao klasičnog playmakera koji kontrolira ritam igre i prvenstveno je razigravač, a tek zatim strijelac – i Russ i Tony i Ty svojim momčadima puno su važniji kao napadačke opcije koje daju ritam zabijanjem koševa i stalnim ulazima, a tek zatim organizacijom napada.
Playevi su se tako gotovo simetrično raspodijelili po svim kategorijama – u svih 9 mogućih imamo najmanje po 3, ali nigdje više od po 4 momčadi, što jasno govori da nema nikakve ozbiljnije korelacije između ukupnog učinka i ove pozicije.
Uostalom, to potvrđuje i podatak da su čak 4 od 10 najboljih napada u ligi osuđeni na ispodprosječnu produkciju s jedinice i da im to ni najmanje ne smeta – Lakersi, Heat, Jazz i Rocketsi. Lakersi su jednu trećinu sezone igrali bez Nasha, drugu trećinu je Nash hvatao formu, a treću se pretvorio u spot-up šutera, ali sve to im nije smetalo jer imaju Kobea na boku da kreira za sebe i druge. Heat također nema nikakvih problema s tim da je Chalmers praktički 3&D opcija (a i to od dana do dana) dok god imaju Jamesa u ulozi playmakera.
Jazz je nakon Heata dobio uvjerljivo najmanje od svojih jedinica jer u toj roli koriste combo-beka s klupe (koji je uz to još bio i ozljeđen) i dva igrača koja su odavno trebala biti u mirovini, ali sve nadoknađuju izuzetnom igrom kroz post gdje se nalaze njihova dva ponajbolja kreatora (mislim da već pogađate kako će za dva tjedna uz potrebe Jazza u tržnici prije svega biti istaknuto kako je vrijeme da konačno dovedu playa koji zaslužuje biti starter u NBA).
Dakle, možemo zaključiti kako oko najnižeg igrača na parketu, bez obzira na njegovu brzinu i sposobnosti, ne možemo sa sigurnošću graditi vrhunski napad - on je apsolutno neophodan kao asistent i kreator, posebice zbog toga što je ulaz u sredinu osnova igre koja pokreće svaku drugu aktivnost, ali pravu razliku u kvaliteti napada čine ostale pozicije.
Dijelom je to svakako tako zbog činjenice da solidnih playmakera ima koliko hoćete i da nova pravila omogućuju zabijanje koševa svakome tko dovoljno često kontrolira loptu. Dijelom je u pitanju i evolucija – igrača ispod i oko 190 cm ima uvjerljivo najviše, kroz odrastanje su puno manje šanse da će im netko uzeti loptu iz ruke i gurnuti ih u neku drugu rolu, a tu je i činjenica da kroz karijeru moraju preskočiti puno više prepreka nego oni koji su po defaultu fizikalijama osuđeni na košarku (ranije dosežu igračku, ali i emotivnu zrelost).
Tako da ovo nije nikakva osuda pozicije playa već čista konstatacija kako bi, osim ako nije u pitanju vanserijski talent poput Paula ili svemirac poput Westbrooka, franšizama prilikom planiranja puno bolje bilo fokusirati se na pronalazak bočnih i visokih igrača jer prvog beka je ne samo najlakše pronaći zbog ogromne ponude, već on i ne mora biti ništa posebno da bi zaokružio vašu udarnu rotaciju.
SHOOTING GUARDS
Ovdje su povratne informacije nešto zahvalnije. Naravno da nije nikakvo čudo da su momčadi koje imaju Bryanta, Wadea i Hardena, dakle tri top beka-šutera, po napadačkom učinku u top 10. Ta trojica ionako su iznad ovakve klasifikacije, radi se o all-round klasama koje nose i šuterski i playmakerski teret (a Wade odrađuje i stopersku rolu). Ne, ono što je puno zanimljivije primijetiti je da se među top 10 napadima nije našao ni jedan koji nema barem prosječnu produkciju s dvojke, odnosno da se među 10 najgorih našao samo jedan koji ima iznadprosječnu produkciju s dvojke (Bobcatsi – ako se netko pita zašto su Bobcatsi ovako učinkoviti, razlog leži u čestom korištenju niskog bekovskog para Walker – Sessions koji nema problema s realizacijom, vrlo dobrim napadačkim partijama Geralda Hendersona nakon povratka od ozljede, izuzetnoj kvaliteti u iznuđivanju slobodnih i realizaciji koju imaju sva trojica, a tu je i, kao zadnji, ali ne i najmanje važni razlog, standardno odlična tricaška godina Bena Gordona).
Čak 7 iznadprosječnih napada ima iznadprosječnu produkciju s dvojke, odnosno 5 ispodprosječnih napada ima ispodprosječnu produkciju s dvojke. To je dobar pokazatelj da ne možete imati kvalitetan napad bez poštenog beka-šutera, a slične tendencije iskazuju i rezultati dobiveni usporedbama niskih krila.
SMALL FORWARDS
Dobili smo gotovo identične rezultate kao i kod dvojki, što ujedno govori i o isprepletenosti ove dvije bočne pozicije. Postoje sistemi koji pojedince stavljaju u nešto drugačije uloge, postoje pojedinci koji nadvisuju sisteme, ali očito je kako je za vrhunski napad nužno potrebna doza kreacije i šuta s boka, bez obzira na poziciju. Pa tako opet imamo 7 vrhunskih napada s 7 ponajboljih produkcija – Clippers, Rockets, Lakers, Thunder, Nuggets, Heat i Jazz.
Još je bitnije istaknuti da su Celticsi jedan od 3 napada s iznadprosječnom produkcijom s trojke koji nije uspio momčad dići s ukupne ispodprosječne razine – iako su Pierce i Green druga najkvalitetnija rotacija u ligi na ovoj poziciji nakon onih koje koriste Oklahoma i Miami, nisu u stanju nadoknaditi mizeran napadački učinak koji Boston dobiva s pozicija dva i četiri. Preostala dva ovakva napada su Bullsi (kojima Deng i Butler nisu pomogli da isplivaju s napadačkog dna) i opet Bobcatsi (koji na ovoj poziciji kroz sezonu koriste cijeli odred igrača - novake Kidd-Gilchrista i Taylora u glavnim rolama uz epizode Hendersona, Gordona i Williamsa).
Također, slično kao i kod dvojki, ponavlja se situacija da imamo samo dva top 10 napada koji dobivaju ispodprosječan učinak s ove bočne pozicije, a to su Netsi i Knicksi. Momčadi koje pak imaju i najgore napade i najgoru produkciju s trojke su Detroit, Washington i Milwaukee.
Zaključak? Kvalitetan bočni strijelac i kreator, a pogotovo šuter, neophodan vam je ako mislite imati ozbiljan NBA napad. Ako imate dvije sjajne opcije na boku, tim bolje – to potvrđuje i podatak da čak 6 napada u top 10 imaju vrhunsku produkciju s obje bočne pozicije (Houston, Nuggets, Lakers, Clippers, Heat i Thunder), a samo Bobcatsi ne uspijevaju isplivati s dna iako imaju top 10 doprinos oba tipa swingmana, pa čak i playmakera (to vam valjda dovoljno govori koliko su loši njihovi visoki, ali i koliko je neophodna barem solidna opcija pod košem koja može zabiti zicer - visokima Bobcatsa kao da su amputirane obje ruke).
POWER FORWARDS
Postoji samo jedna momčad u NBA s iznadprosječnim krilnim centrom koja ima napad slabiji od prosjeka - Bullsi. Šest najboljih napada s šest najboljih rotacija na četvorki su Miami, Clippers, Denver, Knicks, Thunder i Jazz, a za njima ne zaostaju previše ni prosječni Pacersi, Hawksi i Hornetsi koji također dobivaju iznadprosječne partije od svojih četvorki (odlične vijesti za budućnost Hornetsa obzirom na minutažu Davisa, kao i za Smithove šanse ovoga ljeta da dobije max ugovor).
Iz ovoga se da zaključiti kako je all-star napadač pod košem gotovo garancija kvalitetnog napada, iako postoje i momčadi koje čak i bez takvoga uspijevaju imati top 10 napade. Tri su takve – Rocketsi, Spursi i Netsi u donjoj su trećini po onome što dobivaju od svojih četvorki. Međutim, lako je i uočiti zašto su Netsi i Spursi u stanju pokriti manjak produkcije s četvorke – zato što dobivaju daleko najviše od druge visoke pozicije. Spursi i Netsi imaju najbolji učinak u ligi na poziciji petice, dok Rocketsi svoje slabosti nadoknađuju run and gun stilom igre i činjenicom da imaju najproduktivniju rotaciju na bokovima (Harden, Parsons i Delfino prvi su među dvojkama, odnosno četvrti među trojkama).
Poruka je jasna - moguće je imati vrhunski napad bez rasnog playmakera na jedinici, ali bez rasnog visokog? Samo ako ste spremni koristiti se trikovima poput Houstona i nekada Dona Nelsona, trikovima koji donose rezultate na jednoj strani parketa, ali ujedno rezultiraju i ranim ispadanjem iz playoffa.
CENTERS
Ponavlja se omjer kao i kod četvorki - opet je 6 najboljih produkcija postalo dio top 10 napada (Lakersi, Spursi, Netsi, Jazz, Nuggetsi i Knicksi).
Samo je jedna iznadprosječna centarska rotacija dio lošeg napada – ona Pistonsa. Na drugoj strani imamo samo dva vrhunska napada s ispodprosječnim centarskim minutama (Rocketsi i Thunder – vidjeti Perkinsa ovdje nije nikakvo iznenađenje, dok Asik ionako svoju plaću prvenstveno zarađuje postavljanjem blokova i skakanjem).
Među najgorim napadima najmanju napadačku produkciju od svojih centara dobivaju očekivano Bobcatsi, Wizardsi i Sixersi te, neočekivano, Bullsi. Međutim, kada stvar staviš u kontekst ima smisla – Noah je odigrao 70% minuta na petici, a ostatak su dobili Gibson, Boozer i Mohammed, s tim da je Thibo u sredini najmanje koristio Gibsona čija pokretljivost mu je neophodna izvan reketa. Boozeru se pak kao centru napadački učinak prepolovi (manje šuteva s poludistance licem košu, više igre leđima), a Mohammed je mumificiran.
Također, činjenica da je Noah odigrao sjajnu sezonu ne znači da je postao napadačka opcija – čovjek i dalje ne može zabiti šut s poludistance, nema igru leđima, a brojke ne mistificiraju njegovu neospornu sposobnost razigravanja. Da, Bullsi bez Rosea moraju dio napada vrtiti kroz njega na vrhu posta, ali statistika ne zanemaruje činjenicu da povećani broj asista prati i nikada veći broj izgubljenih lopti, što itekako umanjuje značaj ovakvog stila igre.
I, što na kraju možemo izvući kao pouku? Pa, prvo da je puno lakše imati vrhunsku momčad ako imate all-star kvalitetu na boku i pod košem - to je nekakav minimum. All-star jedinica bez podrške top 10 četvorke ili petice ne garantira ništa, ali zato su all-star dvojka ili trojka u kombinaciji s top 10 visokim temelj na kojem možete graditi ozbiljnu momčad. Ako pak nemate unutar-van kombinaciju, onda će vam dva visoka ili dva bočna dati šansu da budete konkurentni (ne i više od toga) samo ako ste ih stavili u totalno originalni sistem koji nema veze s ostalim stilovima igre u ligi (run and gun Rocketsa bez šuta s poludistance, NCAA košarka Knicksa s malo napada, malo izgubljenih lopti i puno trica).
Poanta je da si tim bolji što imaš više top 10 pozicija. Dakle, tu ne otkrivamo nikakvu toplu vodu kada kažemo da je talent ispred svega i da ga nikada ne može biti viška. Međutim, kad sve uzmemo u obzir, ostaje nam jedna neosporna pouka u cijeloj priči - ako već nemaš prilike dočepati se klase kao što je Paul ili Westbrook, onda uvijek posegni za all-round igračem na boku ili rasnim visokim strijelcem. Bočni i visoki u stanju su odraditi posao prvog beka, ali on nije u stanju nadoknaditi njihove slabosti. Sigurno je sigurno.
CONTENDERS
1. THUNDER 58.62
Gaze redom nedoraslu konkurenciju, ali, ono što je puno važnije je da imaju po 2 poraza i od Spursa i od Heata. Za suprotstaviti se Miamiu trebat će im puno više od inspiracije, a prilika za osvetiti se Spursima stiže već 4. travnja. Ako ništa drugo, barem znaju da im Clippersi leže (3-0 ove sezone) - i jedni i drugi se oslanjaju više na improvizaciju nego na sistem, a tu prevagu odnosi Durant koji im zadnje dvije godine u prosjeku trpa 35 koševa i kojega teško mogu zaustaviti Butler, Barnes i Hill zajedno, kamoli 1 na 1. Također, bit će zanimljivo vidjeti ih u akciji za 4 dana protiv Memphisa u gostima - Grizzliesi trenutno drže 1-1 iako su oba puta gostovali, ali još se nisu imali prilike predstaviti pred Durantom i društvom u novom, no-Gay no-homo, izdanju.
2. HEAT 57.61
Pobjeda protiv Pacersa jasno je pokazala koji je njihov recept za proći Indianu - Jamesa držati pod košem što je duže moguće, Wadea staviti na Georgea kako bi LeBron imao što više energije za napad, dok Bosh kao petica izvlači Hibberta izvan reketa i čini ga promatračem. Pacersi praktički imaju samo jedan izbor - ili će slati Hibberta vani i otvoriti reket ili će živjeti s Boshevim ubačajima s poludistance. Nije dobro.
3. CLIPPERS 57.42
4. SPURS 57.34
Svaka čast na pobjedi protiv Thundera bez Parkera, ali iz ovog perioda bez Tonya pamtit ćemo nešto drugo - poraz od Blazersa (minus 30) najveći je od kada su draftali Tima Duncana, a minus 24 protiv Minnesote tjedan dana kasnije također konkuriraju za top 10 najgorih rezultata u eri Duncana.
PRETENDERS
5. NUGGETS 56.74
Denver je možda statistički peta momčad lige, ali score 15-19 na strani jasno govori da nisu dorasli velikim momcima. S druge strane, iako su odavno postojali dokazi kako nadmorska visina pomaže Nuggetsima i Jazzu da svake sezone debelo nadmaše ligaški prosjek pobjeda na svom parketu, trenutnih 30-3 koje Denver ima na svom parketu jednostavno su nenormalan podatak.
6. GRIZZLIES 56.16
7. PACERS 56.00
PLAYOFF FODDER
8. KNICKS 55.27
9. ROCKETS 55.25
10. LAKERS 54.34
11. NETS 53.77
12. HAWKS 53.55
13. BULLS 53.52
14. WARRIORS 53.25
15. CELTICS 53.22
16. JAZZ 53.16
17. BUCKS 53.15
UPPER LOTTERY
18. MAVS 52.82
19. RAPTORS 52.58
20. BLAZERS 52.38
21. WOLVES 52.02
MIDDLE LOTTERY
22. SIXERS 51.73
23. HORNETS 51.65
24. CAVS 51.60
25. WIZARDS 51.49
26. PISTONS 51.29
LOWER LOTTERY
27. KINGS 50.80
28. SUNS 50.40
29. MAGIC 49.47
30. BOBCATS 48.09
THE RANKINGS – WEEK 11.
Ovotjedna tema - tko je koliko nadmašio/promašio IOR očekivanja (po postotcima uspješnosti) od nultih rankinga (koji su sadržavali finalnu projekciju prije starta sezone) do danas? I, naravno, zašto? Jasno, uz temu bit će tu i standardnih opaski vezanih uz trenutne trendove pojedine momčadi.
A, kad smo već kod trendova, pozabavimo se jednim lažnim za početak.
Prošlogodišnjim sudarom Jamesa i Duranta u Finalu počela su naklapanja o smallball revoluciji. Međutim, kada makneš Knickse i Heat, koji su jedine dvije momčadi u ligi koje su većinu minuta pod košem odigrale s igračem kojega možemo okarakterizirati kao trojku, ispada kako je ostatak lige tradicionalan kao i uvijek (povratkom Amarea i sve većim korištenjem Jamesa u staroj ulozi teško da ćemo uskoro moći i o njima govoriti kao revolucionarima). Kad uzmeš u obzir da samo još Durant ima povremene role kao četvorka (20% svojih minuta odradio je "pod košem"), dobiješ poprilično jasnu sliku zašto određene momčadi uopće mogu računati na smallball postavu - zato jer imaju na raspolaganju talente kojima to fizikalije dozvoljavaju.
James, Durant i Anthony imaju fizičke prednosti koje im, osim dominacije nad protivnicima koji igraju njihovu poziciju, omogućavaju i da trpaju protiv viših i snažnijih igrača. Praktički, bez obzira na kojoj poziciji startali, zbog savršene kombinacije svog košarkaškog i fizičkog talenta oni su uvijek jednako nezaustavljivi i predstavljaju pravu matchup noćnu moru. Dapače, igrajući protiv igrača kojima mogu parirati fizički, ali od kojih su ujedno puno brži, oni ostvaruju i bolji učinak. Durant uredno podebljava brojke kad god ga Brooks prebaci na visoko krilo, a nije slučajno ni da Anthony igra sezonu karijere baš u ulozi četvorke. Čak je i James bolji kao četvorka nego trojka, iako je to ove sezone nešto manje naglašeno obzirom da igra isključivo četvorku.
Jasno, kada pričamo o poboljšanim učincima, mislimo prije sve na ono što se može vidjeti u box-scoreu, dakle na napadačku stranu igre. Jedan veliki minus o kojem se ne priča dovoljno je ono što njihov boravak na četvorci radi obrani i skoku. Naime, prebacivanjem pod koš dominantnih bočnih igrača, koji su u svim aspektima igre bolji od konkurencije, stavljaš ih u poziciju da moraju igrati obranu i skakati protiv puno snažnijih protivnika. Također, iako napadački učinak njihovih momčadi raste (jer njihovo micanje pod koš otvara prostor dodatnom vanjskom igraču i to uglavnom šuteru), onaj obrambeni opasno pada jer sada na krilu imate igrača koji neće uvijek nadskakati i nadjačati konkurenciju (što je kod Miamia posebno bolno jer su jednog od najboljih stopera u ligi gurnuli pod koš, izgubivši tako dobrim dijelom onu lanjsku sposobnost rotiranja i pritiska na loptu).
Što dovodi do sljedećeg zaključka - sve ono što si možebitno dobio boljim izdanjem u napadu, izgubio si na drugom dijelu parketa. Taj gubitak balansa najplastičnije prikazuje loš ovogodišnji učinak u obrani Knicksa i Heata, kao i to da se Miami počeo popravljati u obrani čim su Jamesa sve više počeli koristiti na perimetru otvarajući tako minute dodatnom visokom igraču. Nešto slično će morati napraviti i Knicksi koji ni u skoku ni u obrani ne nalikuju na lanjsku momčad ( koje je dobrim dijelom igrala bolju obranu zato što je Anthony na krilu bio puno veća smetnja nego je to sada dok pokušava braniti reket).
Oklahoma ima puno manje takvih problema zato što Brooks i dalje Duranta koristi po potrebi i radi promjene ritma, a ne stalno. Kad bi Knicksi i Heat pokušali nešto slično s Jamesom i Anthonyem, zasigurno bi popravili svoje obrane. Naravno, obzirom da su uvjerljivo na vrhu Istoka zbog sjajnih napada, takvi potezi vjerojatno im nisu na vrhu liste prioriteta, ali radi se o detaljima na koja svakako vrijedi obratiti pozornost. Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati, a poznavajući vrijednost skoka i obrane u playoff košarci, pitanje je ne riskiraju li malo previše ovakvom podjelom resursa.
Uglavnom, ako vam je za revoluciju potreban superstar, onda to nije revolucija - revolucija bi bila da netko stvarno igra s četiri vanjska igrača, a ne trojicom i jednim hibridom koji se rađa jednom u generaciji. Tako da smallball Dona Nelsona i dalje ostaje iznimka, nikako pravilo.
I dok se mi bavimo pitanja poput toga izumiru li centri (ne, ne izumiru, samo evoluiraju u puno pokretnije obrambene igrače, po mogućnosti sposobne igrati licem košu u napadu), jedina prava revolucija koju imamo prilike gledati je ova šuterska, odnosno tricaška. Iz godine u godinu NBA se sve više okreće šutu za tri, a i ove godine uspjesi Knicksa i Rocketsa, pa i Heata i Spursa, jasno pokazuju važnost ovog šuta. Uostalom, već je dolazak Dallasa do naslova jasno pokazao da momčad može biti bolja u trici nego u skoku ili zaštiti reketa i otići do kraja. Dokazavši da je moguće otići do kraja s vanjskim šutom kao osnovom igre, Mavsi su srušili sve predrasude i otvorili vrata danima u kojima će biti nemoguće složiti petorku bez minimalno tri šutera, bez obzira na pozicije.
Već godinama pak gledamo kako trica polako osvaja ligu. Iako Larrya Birda smatramo mitskim bićem koje nije moglo promašiti tricu, činjenica je da čovjek u karijeri nije uzimao niti tricu u prosjeku po utakmici. Jednostavno, trica je bila oružje slabijih, nešto što su momčadi bez rasnog talenta pod košem koristile kako bi, u slučaju da imaju večer, možda iznenadile protivnike. Rocketsi su prvi NBA šampion koji je tricu učinio bitnom (puno prije Stana Van Gundya čovjek zvan Rudy T. okružio je svog briljantnog centra šuterima kako bi osvojio naslov s rosterom sastavljenom od jednog all-stara i 4 igrača zadatka).
Pop je napravio sljedeću veliku stvar, definiravši ulogu 3&D igrača, stavljajući rasnog stopera Brucea Bowena u kut kao specijaliziranog realizatora nečega što danas znamo kao najbolji šut u košarci (trica iz kuta je u biti duga dvica koja donosi poen više). Mike D'Antoni je u Phoenixu udario temelje igri koju danas znamo, okruživši klasični 1-5 pick & roll s tri šutera kako bi dodatno raširio reket, ali i omogućio što više povratnih opcija ako plan A ne upali.
Imati limitiranog specijalca u napadu danas više nije nikakav minus, dapače, u današnjim napadima stacionirani 3&D igrač ima jednaku važnost kao rasni kreator. Filozofija da superzvijezda mora uzeti sve šuteve više ne postoji, sve je više zamjenjuje nastojanje da se ispaljuju što bolji šutevi bez obzira tko ih uzimao, a idealni primjeri za to su Spursi (s dva 3&D igrača na boku) i Heat (koji ima trenutno dva najbolja šutera iz kuta u Battieru i Allenu - obojica zabijaju preko 50% iz tih situacija). Nije čudo da se ujedno radi i o momčadima koje su zadnjih par sezona ostvarile najveći broj pobjeda.
Knicksi i Rocketsi potežu od svuda i odvode stvar u novom smjeru, gradeći od trice osnovu, a ne tek dio konstrukcije napada, što dobrim dijelom objašnjava njihove sjajne ulaske u sezonu – zamijenimo li pola njihovih šuteva za tri dugim dvicama uz isti postotak, dobijemo napad koji zabija 5-6 poena manje po utakmici, a to bi, s ovakvom obranom kakvu trenutno igraju, značilo barem 3-4 utakmice minusa u odnosu na trenutni score. Možda ovakva potrošnja zbog nedostatka ostalih napadačkih opcija nije u stanju natjerati nas da zaboravimo onu klasičnu "tko živi od skok-šuta, umire od skok-šuta", ali nas itekako može natjerati da se pitamo nije li vrijeme da složimo neku novu parolu, nešto tipa "tko ne šutira tricu, taj više nema šanse imati kvalitetan napad".
Da se većini old school NBA fanatika prije 10 godine reklo kako će liga kroz desetljeće po filozofiji igre više nalikovati Euroligi ili NCAA nego staroj NBA u kojoj se svaki postavljeni napad vrtio kroz post, vjerojatno bi vas poslali u neku stvar. Danas je pak jasno da je igra kroz post postala tek dodatak, dok su prave stvari slash & kick prema otvorenom šuteru (iz čega proizlazi povećana vrijednost playmakera na jedinici, kao i lakoća kojom se na tržištu može pronaći solidnog beka koji zna napadati s loptom - više ne morate imati izuzetne fizikalije za igrati iznad prosjeka ovu poziciju jer vas nitko ne može gurati i držati rukama na perimetru, sada je važnije imati brzinu nego centimetre i mišiće ako ste bek visok 190 cm ili manje).
Centri će uvijek biti potrebni, a kao što vidimo iz primjera ovih 27 momčadi koje nemaju Jamesa, Anthonya i Duranta, dva visoka su bili i ostali nužnost. Međutim, u novom svijetu u kojem dominira šut, njihova uloga bit će isključivo vezana skok i obranu (koja je konačno dobila važnost koju zaslužuje i iz dana u dan postaje sve važnija u razgovorima o košarci). Momčadi bez kreatora u postu moći će konkurirati dok imaju obranu, a posebice će biti opasne ako imaju visokoga koji se u stanju izvući iz reketa i potegnuti tricu.
Čekali smo smallball, dočekali smo stretchball. Dani kada će sve NBA momčadi uzimati između 25 i 35 šuteva za tri su pred nama. Dobro došli u budućnost.
1. CLIPPERS (5630)
OČEKIVANO – 61%
TRENUTNO – 78%
Clippersi su na putu da, ostani li u ovom ritmu, dođu do 64 pobjede. U odnosu na lani, pa i u odnosu na našu projekciju, to bi bio napredak od 20%. Tako nešto moguće je objasniti samo transformacijom iz playoff momčadi u izazivača. Projekcije su nadmašili Jordan, Crawford, Bledsoe, Barnes, ma praktički svi igrači koji se ne zovu Griffin i Paul. Taj dvojac je pak ostao na svojim brojkama, nešto lošijim nego lani zbog manje minutaže, ali zar vam to što su svi oko njih odjednom puno bolji ne govori dovoljno? Postoji li važnije obilježje velikih igrača od toga da sve oko sebe čine boljima?
2. SPURS (5455)
OČEKIVANO – 66%
TRENUTNO – 74%%
Ti veteranima pripišeš regresiju, a onda Timmy odigra kao all-star starter i zadrži ih na standardnom učinku prethodne dvije sezone, točnije od kada je Pop uveo pick & roll kao osnovu napada, a flex stavio u stranu.
3. THUNDER (5150)
OČEKIVANO – 63%
TRENUTNO – 80%
Harden ih je trebao koštati pada od 3%, a čak ni s Hardenom sistem nije cijenio njihovu slabu rotaciju. Malo sutra - bez Hardena i bez rotacije trenutno su na putu da ostvare 8 pobjeda više nego što su ih ostvarili po lanjskom ritmu koji ih je doveo do Finala (u punoj sezoni njihovih lanjskih 47 pobjeda iznosili bi 58). Na ruku im svakako ide što su imali najlakši raspored od svih momčadi na Zapadu do sada, s gomilom domaćih utakmica i gomilom susreta s kramom Istoka, ali nisu puno teže prošli ni Clippersi.
Tako da sav napredak možemo pripisati razvoju momčadi. Ili bi, obzirom da su već bili legitimni izazivač, možda bolje bilo reći razvoju njihove mlade jezgre, posebice Duranta koji je po prvi put u karijeri po svim relevantnim brojkama iznad Jamesa. James je još uvijek bolji košarkaš, ali eventualna MVP titula dodijeljena Durantu neće biti rezultat nikakvog zasićenja javnosti Jamesom (iako će i taj faktor svakako odigrati ulogu), već potpuno zaslužena i logička odluka obzirom na ono što su pokazali tijekom sezone 12/13.
4. HEAT (5130)
OČEKIVANO – 74%
TRENUTNO – 68%
Poigravanje s identitetom i loše partije sporednih, ali bitnih pojedinaca, isključivi su krivac za nešto slabiju prezentaciju, a ovakvo minimalno odstupanje od projekcije usprkos svemu o čemu pričamo od starta sezone (nedostatak visokih i rotacije uopće, nedovoljno dobra obrana), samo potvrđuje da je Heat bio i ostao veliki klub, ali nikada nije bio momčad veća od života - teoretski je nemoguće doći do 70 pobjeda s ovakvim rosterom u ovakvom kontekstu (pri tome mislim i na raspored, ali i na broj utakmica koji definitivno mora uzeti svoj danak u zdravlju).
Zanimljivo je istaknuti da su pali ispod Bostona po mizernoj količini skokova u napadu. Bostona je pak zadnje tri godine najgora momčad u povijesti NBA po učinku u ofenzivnom skoku. Izvucite iz toga sami zaključke (natuknica – imaju veze s niskim postavama spomenutim na početku posta). Također, Boston barem ima obrambeni skok na koji se može osloniti, a Heat je pao u donju trećinu lige čak i u toj kategoriji. U čemu je problem?
Osim u nedostatku visine i raspodjeli minuta koja još uvijek preferira niže postave, najveći problem je sistemski – kako bi popravili branjenje šuta, Heatovci udvajaju sve u reketu i agresivno preuzimaju šutere. Time podsjećaju na lanjsku momčad u tom segmentu obrane, ali su pri tome ostali bez skoka jer stalnim rotiranjem često ostavljaju jednog protivničkog visokog bez pratnje, što ovaj koristi za skupljanje lopti. Momčadi s dva skakača u petorci tako uvijek imaju ogromnu prednost, a da ne govorimo kako se najveći broj tih dodatnih napada osvaja protiv drugih postava Heata koje sada imaju još manje tijela na raspolaganju od kada je Haslem dio startne petorke.
Dodaj svemu ovome i rošadu koja se dogodi kada je James pod košem i kada iz situacije u kojoj imaju najbolje skakače na pozicijama 2 i 3 postaju obična momčad i sve postaje jasno (James je fantastična skakač za trojku, ali tek prosječan za četvorku, Wade je sjajan za dvojku, ali nešto sasvim normalno za trojku, a to je ono što mora igrati da bi otvorio mjesto za Allenovu tricu u završnicama). Naravno, sve se ovo da riješiti potpisom jednog jedinog solidnog skakača.
Usprkos svemu, Heat i dalje ostaje jedina momčad s Istoka koja ima pozitivan omjer s playoff bratijom Zapada, usprkos tome što su, uz Sixerse i Celticse, imali uvjerljivo najteži raspored na Istoku s puno teških gostovanja. To dovoljno govori o tome da su klasa za sebe u konferenciji.
5. NUGGETS (4660)
OČEKIVANO – 60%
TRENUTNO – 57%
Njih je sistem skinuo u potpunosti, iako nije isključeno da će do kraja nadmašiti projekciju – upravo su u nizu u kojem od 13 utakmica 11 igraju doma i to protiv ne baš sjajne konkurencije.
6. GRIZZLIES (4565)
OČEKIVANO – 56%
TRENUTNO – 66%
Gadan raspored ih prati cijelu sezonu, tako da nije čudno da im se dogodio i ovaj niz od tri užasna poraza zaustavljen laganom pobjedom (nakon čega bi trebao slijediti novi niz poraza jer ih čeka gadan kraj mjeseca). Jednostavno, sve se poklopilo - umor, napadački problemi, ozljede, glasine, teški protivnici. Nije to razlog za paniku, kao što ni sjajan ulazak u sezonu nije bio razlog za euforiju. Kao i uvijek - it's just Grizzlies being Grizzlies.
7. WARRIORS (4485)
OČEKIVANO – 49%
TRENUTNO – 61%
Nedostatak Boguta (nismo očekivali da će propustiti ovoliko utakmica) anulira sjajna Curryeva forma (nedavna ozljeda zgloba odvojila ga je od parketa tek prvi put ove sezone), tako da se ovaj dodatni napredak ne može bazirati samo na zdravlju. Čak se ne radi ni o nekim izrazitim primjerima igrača koji su nadmašili projekcije. Ne, ovdje je u pitanju isključivo skup neopipljivih stvari poput kemije, identiteta i pristupa. Banalno rečeno, dok je Miami primjer momčadi koja mijenja brzine i razinu pristupa ovisno o protivniku, Warriorsi su skupno bili toliko željni dokazivanja da su svaku večer igrali kao da im je zadnja, dok je njihova zona bila relativna novost skautima diljem lige.
5 brutalnih poraza u zadnjih 6 utakmica pak samo su pokazali da su još daleko od toga da se priključe imenima iznad, a pravi posao čeka ih u drugom dijelu sezone - sada slijede muke uzrokovane potrošnjom energije (veteranske momčadi puno lakše tempiraju formu za drugi dio sezone od ovih u nastajanju), neizbježnim ozljedama, kao i time što su sada svi spremni za njihovu obranu. Na muci se poznaju junaci, pa da vidimo od kakvog su štofa ovi naši junaci dosadašnjeg dijela sezone.
8. LAKERS (4350)
OČEKIVANO – 67%
TRENUTNO – 44%
Sjećate se dana kada smo pričali kako bi mogli biti najveća prijetnja Heatu ako im se sve posloži kako treba? E, pa ne samo da im se ništa nije posložilo kako bi se pretvorili u izazivača, već su ih ozljede izbacile čak i iz trke za playoff (nakon 5 poraza za redom, sada im treba 30 pobjeda u zadnjih 45 utakmica da bi ušli u playoff i to ako kontekst bude idealan).
Ako ih nešto može veseliti u ovoj situaciji, onda je to podatak da je Mike (no-D)Antoni počeo trenirati. Ideja o Kobeu u većoj obrambenoj ulozi zanimljiva je, odradio je sjajan posao protiv Irvinga i Jenningsa. Neće to od njih napraviti prvake (za to im ipak treba Dwight u 100% formi i nešto nalik na rotaciju), ali će im pomoći u lovu na playoff jer, kakav god danas bio, Kobe je i dalje bolji u branjenju ulaska u reket od Nasha, ali i od Artesta (koji više nema brzinu za trčati za brzim bekovima po perimetru).
Još bolji potez bio mu je aktiviranje Earla Clarka. Energični tweener iz škole Ricka Pitina (prenizak za četvorku, preslab šuter za trojku, ali mlad i rastrčan), dao im je živo tijelo baš u trenutku kada im to postalo nužno potrebno zbog ozljede Hilla. To što su ostali bez trećeg visokog pak povlači potrebu za drugačijim rotacijama – D'Antoni više nema razloga za igrati zajedno s Dwightom i Gasolom više od 20 minuta, jer onih desetak minuta kada je Dwight na klupi petica mora biti isključivo Gasol (više nema vremena za zajebanciju tipa Robert Sacre kao back-up centar jer Robert Sacre nema pokretljivost za igrati obranu ni u ex-Yu ligi).
I Kobe kao čuvar najbržih protivničkih igrača i Clark kao starter pak nisu potezi koji mogu trajati cijelu sezonu. Ovim su si Lakersi kupili tek nekoliko tjedana dok ne pronađu kupca za Gasola - obzirom na razvoj situacije, pretvoriti Paua u tri-četiri solidna igrača nameće se kao jedini logičan potez. Jer, ovdje više ne pričamo o naslovu, već o tome hoće li dogodine opet prolaziti kroz isto.
Kako nemaju prostora na salary capu za pojačati se, a već su i ostali bez gomile opcija koje ostaju na raspolaganju momčadima koje ne plaćaju porez na luksuz, smanjivanje troškova danas jednako je boljoj momčadi sutra. Praktički, potpiše li Dwight novi ugovor, ostatak rostera opet će moći popuniti samo veteranima na minimalcu, a do sada već imaju dovoljno dokaza da tako ne ide. Žrtvovanje Gasola za rotaciju nužno je, bilo danas, bilo na ljeto. Kako ionako trenutno nisu izazivači, čemu čekati?
(Biseru, možda da Gasol proigra, pa onda netko možda i da ponudu, jer ovo što je do sada pokazao ne bi natjeralo ni Wizardse da ga dovedu).
9. KNICKS (4240)
OČEKIVANO – 57%
TRENUTNO – 66%
Bolji su napadački nego je sistem uzeo u obzir, ali i lošiji obrambeno, tako da su stvari tu negdje u balansu, trenutno iznad očekivanja zbog fantastičnog šuterskog ulaska u sezonu tijekom kojega su se nakrcali pobjedama, ali i zbog općenito slabijeg Istoka nego smo prognozirali.
10. CELTICS (4055)
OČEKIVANO – 61%
TRENUTNO – 51%
Celticsi samo ostaju vjerni svojoj tradiciji toplo-hladnih igara, a trenutno je dobrim dijelom problem Bassova jadna igra i vrijeme koje je trebalo prinovama da se uklope. Povratak Bradleya nije slučajno rezultirao najboljim igrama sezone - iako je Avery daleko od obrambene forme koju je pokazivao lani, njegovo instaliranje u petorku jednostavno je posložilo rotacije u vanjskoj liniji koja konačno igra kako smo očekivali. Sad još da se isto dogodi i pod košem i eto ih tamo gdje smo i očekivali.
11. ROCKETS (3900)
OČEKIVANO – 39%
TRENUTNO – 51%
Pridodali smo im Hardena i digli ih s 35 na 39%, ali Brada je očito puno veći dobitak – prisustvo takvog playmakera podiže razinu igre svima oko njega i tu treba tražiti glavne razloga uspješnosti, kao i u originalnom stilu igre na koji se u žrvnju NBA sezone bilo teško pripremiti (uđu li pak u playoff, očekujte da će bilo koja ozbiljna momčad pomesti Rocketse s nekoliko dana pripreme na njihov "run and gun and no D" stil igre).
Uostalom, niz od 6 poraza jasno govori koliko su ovisni o Hardenu (doduše, imali su i nezgodan raspored s 5 teških gostovanja od čega su 3 bila u 4 dana) – danas svi znaju da se treba isključivo fokusirati na njega (doslovno je udvajan u svakoj pick & roll situaciji, visoki igrači uopće se ne rotiraju nazad nakon izlaska već ostaju na Hardenu i zatvaraju ga zajedno s njegovim čuvarom), što Rocketse još više osuđuje na šut za tri i tranziciju.
Zbog ovakvih stvari NBA je zakon – Rocketsi su udarili ligu, liga im je uzvratila, sada je opet red na njih da zadaju novi udarac. Hoće li to napraviti promjenama u stilu igre (početi koristiti Hardena više kao off the ball opciju i vrtiti igru više kroz Lina i Parsonsa, dakle hoće li dodati malo mesa svom jednostavnom napadu) ili dovođenjem druge opcije koja može skinuti teret s Hardena (a izbora će biti), vidjet ćemo.
12. NETS (3865)
OČEKIVANO – 55%
TRENUTNO – 60%
U svim godinama praćenja lige, malo tko mi je ostavio slabiji utisak u ulozi glavnog trenera od PJ Carlesima. Ne govorim tu o njegovoj stručnosti, već prije svega o karakteru koji nikako nije liderski. Njegovim dolaskom Netsi gube i onu zadnju nadu da će moći sklepati solidnu obranu na čemu je Johnson svakako radio i zbog čega je i usporio igru. Najluđe od svega, Carlesimo je nije ubrzao, samo je dao veće slobode u napadu Williamsu, iako je napad i do sada bio sasvim solidan.
I bit će još solidniji kako kroz sezonu glavni igrači budu hvatali formu i kada se potpuno uigraju (ne zaboravimo da su okupljeni tek ovog ljeta). To da su Netsi odjednom bolji bez Averya Johnsona čisti je mit koji je kao i svi izgrađen oko laži. Da, Netsi su nanizali pobjede, ali protiv kakve konkurencije? Zar mislite da je Johnson slučajno dobio otkaz točno pred još jedan niz laganih utakmica? King nije genijalac, ali nije ni glup. Uglavnom, u Brookylnu nema ništa novoga, koliko god to pokušali upakirati gazdi Prokhorovu. Koji će po prvi put u životu morati prihvatiti da postoje neki aspekti života u kojima neće isplivati na vrh na silu.
13. HAWKS (3845)
OČEKIVANO – 60%
TRENUTNO – 56%
Ne otkriju li uskoro kako doći na liniju slobodnih, trenutno pogođen postotak pobjeda bi se vrlo brzo mogao pretvoriti u promašaj. Plus, nitko ne zna u kakvom će sastavu završiti sezonu i to je dodatni x-faktor - hoće li to biti s ili bez Smitha na rosteru. Njegova nedavna suspenzija nakon kriminalnog poraza od Bullsa jasno govori kako odnosi nisu sjajni, a to znači da Ferry ima hrpu opcija. Poželi li ostati u borbi za vrh Istoka, uvijek može Smitha pretvoriti u Dudleya i Gortata (ostali bi bez dijela salary capa, ali i dalje bi imali dovoljnu fleksibilnost za dodatna pojačanja tijekom ljeta, doduše ne više all-star predznaka). Mislim, Sunsi bi jedva dočekali ovakav potez, zar ne?
Poželi li pak zadržati fleksibilnost, poneki pick i mladi igrač uz ugovor ili dva u zadnjoj godini, bit će sasvim dovoljni. Tu se kao logični partner uvijek javlja Houston koji vreba u potrazi za yinom Hardenovom yangu - njihov paket oko picka, Terrencea Jonesa ili Marcua Morrisa, Carlosa Delfina (taman 3&D igrač koji može uskočiti na bok, što je najvažnije - skromno plaćen) i ugovora Colea Aldricha, bio bi više nego dovoljan.
14. BULLS (3840)
OČEKIVANO – 54%
TRENUTNO – 61%
Iako mi nikada neće biti jasno zašto Thibodeau koristi Gibsona manje nego lani kad je imao na raspolaganju i Asika, činjenica je da su kroz sezonu Bullsi dobili pristojnu rotaciju kojoj samo nedostaje startni play. Nije ovo bench mob, uostalom neće ni Rose biti Rose kad se vrati, ali barem je solidna klupa, što je i glavni razlog zašto su Bullsi u ovih drugih 20 utakmica zaigrali nešto bolje.
15. BUCKS (3765)
OČEKIVANO – 48%
TRENUTNO – 53%
Rezultatski su tamo gdje smo ih vidjeli, iako s određenim stilskim razlikama (možda smo očekivali bolji napad i lošiju obranu, ali ni obrnuta prezentacija nije na odmet kad je mogući povratak u playoff u pitanju).
16. PACERS (3745)
OČEKIVANO – 57%
TRENUTNO – 61%
Vraća se Granger, ali stiže i nešto teži raspored, tako da bi ostajanje u ovim okvirima trebalo očekivati i ubuduće.
Samo, ako su Pacersi na svojih očekivanih 60% učinka, zašto su ovako nisko? Već prožvakana tema, ali nije zgorega još jednom napomenuti da omjer pobjeda i poraza, posebice u ovom djelu sezone, ovisi podjednako o protivnicima kao i o vašoj igri. Pacersi su uvjerljivo najbolja obrana lige, kao što su uvjerljivo i drugi najgori napad (pitanje je dana kada će ih Wizardsi preskočiti jer povratkom Walla igraju duplo bolje).
Također, Pacersi su do sada imali najlakši raspored u cijeloj ligi. Od 41 utakmice koliko su odigrali, čak 20 ih je bilo protiv momčadi koje su ispod 50% učinka, što znači da su nizali ne samo utakmice protiv Wizardsa, Cavsa, Bobcatsa i sličnih susjeda s Istoka, već su do sada odigrali po dva puta s kramom Zapada, Kingsima i Hornetsima. Dodaj i jednu pobjedu protiv Sunsa i to vam je već 5 laganih pobjeda. Zamijenite sad dio tih utakmica s protivnicima koji se bore za playoff i dobijete Pacerse puno bliže 50% nego 60%.
17. MAVS (3640)
OČEKIVANO – 52%
TRENUTNO – 42%
Dirk je zbog ozljede izbivao nešto duže nego smo očekivali, ali problem je jednostavno slabije izdanje Mavsa, posebice veterana poput Mariona, Branda i Kamana, a zatim i mladih snaga poput Wrighta, Collisona i Beauboisa, koji nikako da nađu zajednički jezik s Carlisleom. Međutim, sezona je još duga – Dirk iz utakmice u utakmicu igra sve bolje, s njim raste i Dallas i nije isključeno da se opet uključe u borbu za playoff, pogotovo nastave li progresijom koja ih je od prošlog do ovog tjedna digla za 6 pozicija. S Dirkom su sve stvari legle - Carlisle ima dobro posložen sistem, ali nedostajao mu je njegov glavni dio. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako su Marion i Brand odmah proigrali ili kako se Mayo probudio iz kome u koju je upao u trenutku kada su ga protivnici počeli udvajati svaki put kad bi dobio loptu.
18. JAZZ (3635)
OČEKIVANO – 51%
TRENUTNO – 53%
Bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi nakon trade deadlinea – ne zaboravite da je ovaj rezultat prognoziran obzirom na Millsapa i Jeffersona tijekom cijele sezone. Dođe li do značajnih promjena, sve je moguće - i da krenu put gore, ali i prema dolje.
19. MAGIC (3340)
OČEKIVANO – 32%
TRENUTNO – 36%
Vaughn je uspio skoro pola sezone održavati Magic iznad očekivanja. Što god da se dogodi u daljnjem tijeku godine, GM Magica barem može biti miran što se tiče trenera - tu je pogodio.
20. RAPTORS (3320)
OČEKIVANO – 46%
TRENUTNO – 35%
Na putu su da ispune očekivanja nakon lošeg starta uzrokovanog gadnim rasporedom, ali i problemima s ozljedama (Lowry, Fields). Bargnanievu ozljedu ne spominjem kao problem jer se u principu radi o blagoslovu - zaigrali su kao ozbiljna momčad tek zamijenivši ga Davisom i Johnsonom.
21. WOLVES (3255)
OČEKIVANO – 50%
TRENUTNO – 44%
Raspad sistema izazvan je ozljedama, u to nema sumnje – bez Lovea i Rubia u punom pogonu, Wolvesi jednostavno nisu kvalitetna napadačka momčad. Međutim, ono što dodatno situaciju čini nepopravljivom je i raspad obrane do kojega je došlo dijelom zbog sve težeg rasporeda (u ranijim postovima smo isticali kako je lagani ulazak u sezonu jedan od važnijih razloga zašto Wolvesi odjednom igraju obranu), a dijelom i zbog toga što Wolvesi gube nadu i energiju.
Mislim, čak je i Rick Adelman već duže vrijeme udaljen od momčadi zbog ozbiljne bolesti supruge, a to znači da momčad nema čovjeka koji može ukazati na rješenja baš u trenucima kada je to najpotrebnije. Da li im karma vraća za sve ludosti koje je Kahn činio, nemam pojma, ali ako ćemo pričati koji je glavni razlog zašto će Minnesota opet u lutriju, onda je to definitivno nedostatak sreće.
22. PISTONS (3245)
OČEKIVANO – 39%
TRENUTNO – 36%
Gledajući pobjede, korake kojima grabe naprijed možemo opisati sićušnima. Ali, gledajući napredak Knighta, energiju Drummonda i talente koje s vremena na vrijeme pokaže Monroe, put do relevantnosti čini se puno bližim.
23. SIXERS (3230)
OČEKIVANO – 50%
TRENUTNO – 43%
Bynum je već trebao biti dio rotacije - da ga imaju na raspolaganju od početka mjeseca, sada bi bili puno bliže ispunjenim očekivanjima. I da, zanemarite priče o Holidayu kao all-staru - istina je da na Istoku nema velikog izbora među bekovima, ali Holiday je isti igrač kao uvijek, samo što troši puno više lopti. Mislim, nije da u povijesti all-stara upravo takvi nisu nagrađivani, ali zar nismo na startu posta istakli važnost efikasnosti u pobjeđivanju? Zar ne bi tom logikom trebalo nagraditi efikasnost i prilikom all-star izbora, ako je ona već taj faktor koji čini razliku između pozitivnog i negativnog scorea?
24. BLAZERS (3005)
OČEKIVANO – 39%
TRENUTNO – 51%
Da mogu nadmašiti skromna očekivanja ako Lillard odigra do kraja sezone na ovakvoj razini to je jasno (a i ako se nitko ne ozljedi), ali prvenstveno je razlog za ovoliku razliku između očekivanja i stvarnosti drugi najlakši raspored kojega je imala jedna momčad Zapada (Thunder je broj jedan). Što, logički, znači da ih čeka puno teži drugi dio sezone, a to sve skupa znači da bi se na kraju trebali naći 5 do 10% udaljeni od projekcije.
25. HORNETS (2940)
OČEKIVANO – 40%
TRENUTNO – 33%
Tu su isključivo zbog ozljeda, iako ih ni raspored nije mazio (najteži u ligi u prvom dijelu sezone). Davisovi problemi s ozljedama plus Gordonova produžena rehabilitacija srušili su projekciju, ali, kako je pokazao niz pobjeda odmah nakon Gordonova povratka (koji zbog Riversovih katastrofalnih partija sada izgleda kao spasitelj), na putu su da je opravdaju do kraja sezone.
26. SUNS (2590)
OČEKIVANO – 37%
TRENUTNO – 32%
Na veliko iznenađenje Clyda Drexlera, Sunsi se ipak ne bore za playoff. Prognoza ih je ocijenila kao jednu od 5 najgorih momčadi u ligi i za sada je na tragu, s tim da bi mogla i ozbiljnije promašiti krenu li u rasprodaju i upadnu u serije poraza.
Obzirom da su Sarver i društvo još tijekom ljeta razmatrali mogućnost da smjene Gentrya, njegov odlazak nije nikakvo iznenađenje. U ovakvoj sezoni loše vođene momčadi obično čuvaju u rukavu upravo ovaj potez otpuštanja trenera kako bi ostavili dojam da nešto rade. Tako da se uopće ne treba zavaravati da su ovim potezom Sunsi okrenuli novu stranicu ili da imaju plan - ovo je tek mazanje očiju fanovima, istim onima kojima su obećavali konkurentnu momčad nakon što su potrošili novac na Dragića, Scolu i Beasleya. Postoji li neki veći plan iza svega ovoga, znat ćemo tek kada prođe trade deadline. Ipak, obzirom da Gortat umjesto na treningu sate provodi u uredu GM-a, izgleda da je samo pitanje dana kada će pasti prvi trade.
27. WIZARDS (2540)
OČEKIVANO – 37%
TRENUTNO – 22%
Istina, Wallov oporavak trajao je nešto duže i Nene je propustio više utakmica nego se itko nadao, ali za ovakav raskorak nema razumnog opravdanja osim činjenice da su Wizardsi jedan od najgorih napada u povijesti NBA. Koji je od dolaska Walla odjednom oživio - sa svojim playmakerom u pogonu, pa makar i s klupe, Wizardsi odjednom dolaze do lakših šuteva, što se vidi po postotcima. Ipak, nije pošteno sav napredak pokazan u ovom zadnjem nizu utakmica pripisati Wallu - vatreno krštenje je prošlo, a to znači da je Beal spreman preuzeti na sebe dio tereta (u prvim tjednima 2013.-e tricu gađa 60% i konačno pokazuje zbog čega smo ga smatrali jednim od najboljih šutera generacije).
28. KINGS (2475)
OČEKIVANO – 38%
TRENUTNO – 38%
Najgore od svega, dojam je da mogu i puno bolje od ovog skromnog napretka u odnosu na lani, ali kontekst ih ubija. I tu ne mislim samo na vlasnike, već i na čudne odluke Keitha Smarta koji ni nakon pola sezone još nema složenu rotaciju.
29. CAVS (2030)
OČEKIVANO – 38%
TRENUTNO – 24%
Ozljeda Irvinga bacila ih je u rupu, a ona Varejaoa samo dodatno pokopala. Obzirom na jadno stanje ostatka rostera trebale su im vrhunske partije obojice, ali očito nije bilo suđeno - tek što je Irving počeo igrati kako zna i dizati formu na višu razinu, otpao je Andy, a Irvingov napredak se tako ne može iskazati i rezultatima (ovo je valjda prvi put u povijesti da mi neće biti krivo ako all-star bude netko iz najgore momčadi lige).
30. CATS (1675)
OČEKIVANO – 23%
TRENUTNO – 26%
Dođe li do 20 pobjeda s ovim rosterom (19 je prognozirano), a ne putu je da to ostvari, Mike Dunlap zaslužuje otvoriti šampanjac. Ili barem bocu vina za dobro obavljen posao. U biti, kad pogledaš tu rotaciju pod košem, možda mu je najbolje da nakon svega otvori bocu rakije.
THE RANKINGS – WEEK 8.
S dva mjeseca sezone iza nas, možda još ne znamo tko je for real, a tko nije (Knicksi i Warriorsi i dalje održavaju visoki nivo igre, a novo ugodno iznenađenje su Rocketsi koji iz tjedna u tjedan dižu razinu igre u napadu), ali postaje jasno da bodovi na ovim rankingsima stvaraju zanimljivu podjelu. Iako su bodovi trebali isključivo služiti zato da naglase razliku između određenih momčadi koje rangiranje samo po sebi ne može, izgleda da ocrtavaju i određene klase. Tako da iznad 5000 bodova imamo očite izazivače, između 5000 i 4000 smjestile su se rasne playoff momčadi, između 4000 i 3000 gužvaju se limitirane playoff momčadi, a ispod 3000 nalazi se lutrijska ekipa. I, naravno, ispod 2000 bodova imamo Bobcatse.
1. CLIPPERS (5710 bodova)
Najbolja klupa u ligi. Izuzetna dubina rotacije (7 igrača s 9 ili više poena). Dovoljno raznovrsnosti za suprotstaviti se svima na Zapadu (imaju snagu za Memphis i Lakerse, atleticizam za Thunder, IQ za Spurse). Matt Barnes šutira kao nikada u karijeri. Crawfordov dribling. I ono najvažnije - ostanu li top 5 u obrani i napadu, imaju 90% šansi da sezonu završe s 60 ili više pobjeda i prednošću domaćeg parketa tijekom cijelog playoffa. Također, imaju 60% šanse da doguraju barem da Finala konferencije, a 33% da osvoje naslov. Naravno da matchup i forma igraju ključnu ulogu u playoffu, ali nije zgorega imati i brojke na svojoj strani.
2. SPURS (5415 bodova)
Kawhi is back, taman kada je Timmyu dobro došao mali predah.
3. THUNDER (5200 bodova)
Poraz protiv Heata još jednom ukazao na slabost s Perkinsom na parketu. I naglasio problem zvan Scott Brooks, pored kojega se odjednom i Vinnie Del Negro čini Einsteinom. Heat ih je zaskočio odmah na početku, napravili su razliku dok je Perk bio na parketu, a onda su i utakmicu priveli kraju na isti način. Thunderu nije pomogla ni suluda prednost s linije – ako nisu dobilu utakmicu u kojoj su imali 20 slobodnih bacanja viška, kad će dobiti? Aha, znam odgovor – kada Perk bude igrao 20 minuta manje. Njegov nepotrebni izlazak iz reketa i ostavljanje Bosha samog pod košem već je postalo dijelom urbane legende i novim kamenom oko vrata mlade momčadi.
4. HEAT (5145 bodova)
Samopouzdanje se osjeti na šutu koji je i dalje broj 1, ali ključ za konstantni uspon je prije svega obrana koja više nema veze s onim što su prezentirali u prvih nekoliko tjedana. Chalmers opet nalikuje na NBA igrača, a James je smanjio razliku s Durantom za MVP-a.
5. NUGGETS (4620 bodova)
Statistički, Nuggetsi su već sada posebna momčad. Pred njima je sada puno laganiji raspored koji će im omogućiti da to dokažu i u stvarnosti. Ono što ovogodišnji Karlov uradak ima, a što prijašnji nisu, prvenstveno je puno bolja obrana - Nuggetsi su u sredini lige po postotku protivničkog šuta iz igre. Uspiju li zadržati ovaj balans kvalitetnog napada (iz utakmice u utakmicu sve su bolji) i solidne obrane, bit će tvrd orah u playoffu.
6. HAWKS (4595 bodova)
Drew je u zadnjim utakmicama počeo jahati najbolju petorku od starta utakmice, gurnuvši Williamsa među startere. Teague, Lou, Korver, Smith i Horford ionako su bili ključni u završnicama, sada su i na početku, a odustajanje od prilagodbi obrani s Stevensonom i Pachuliom jasno govori kako Hawksi žele popraviti skromni napadački učinak, makar i po cijenu gubitka fleksibilne klupe.
7. GRIZZLIES (4540 bodova)
Gdje je nestala šuterska iskra? Nije ni bitno, čak i ako opet preskoče prijelazni rok, bit će ih gušt gledati u playoffu kako idu glavom kroz zid. Ovaj put se nadam da će barem biti svjesni da će ta glava morati biti Gasol.
8. KNICKS (4395 bodova)
Melo je fantastičan strijelac, koji je danas bolji nego ikada iz jednog razloga - jer je sve one duge dvice zamijenio tricama. Ali, ekipa oko njega lagano posustaje – Kidd više ne igra kao all-star i to se vidi na svim brojkama Knicksa, a bit će zanimljivo vidjeti i kako će zaigrati bez Feltona (Shumpertov povratak je još pod upitnikom, ali on bi dobro došao u ovim trenucima uz Kidda). I ne nasjedajte na priče o Melu kao MVP-u - čovjek igra kao uvijek, a tu jedinu promjenu koja mu je podigla učinak - zamjenu dugih dvica tricama - u sjenu bacaju nikada gore brojke u obrani, asistima i skokovima. Obzirom da dobar dio minuta igra kao drugi visoki, slabije skakačke i obrambene sezone od prosjeka su popriličan problem, vidljiv i na defenzivnim rezultatima Knicksa koji su se već ustalili u 10 najgorih obrana lige. Drugim riječima, ako je ovogodišnji Melo MVP, onda je to trebao biti i 2009. Samo, tada to nikome ne bi palo na pamet predložiti jer je igrao za Denver, a ne New York.
9. WARRIORS (4335 bodova)
David Lee i Steph Curry na all-star utakmici?
10. LAKERS (4265 bodova)
S Nashom za komandama ovo već izgleda kao košarka. Međutim, iako su na putu da ostvare potencijale u napadu, obrambene frustracije ostaju. A to znači da većina tereta pada na D'Antonia, Kupchaka i Dwighta. Mike mora pronaći balans, Kupchak mora pojačati vanjsku liniju, a Dwight mora biti Dwight jer ovo što sada pokazuje nije dovoljno. Protiv Knicksa smo imali mogućnosti vidjeti u bljeskovima što bi to značilo kad bi on bio u top formi – način na koji je zatvorio Chandlera i reket bio je vanserijski. Međutim, za igrati na onoj razini treba imati na raspolaganju stari atleticizam, a Dwight očito još nije u toj fazi. A dok on ne bude u toj fazi, Lakersi nisu šampionski materijal.
11. ROCKETS (4140 bodova)
Rocketsi su svojevrsni Knicksi Zapada po ovisnosti o trici, ali s jednom bitno razlikom – dok Knicki tricu nadograđuju najsporijim ritmom igre u ligi koji im omogućuje sjajnu kontrolu lopte, Rocketsi su najbrža momčad lige, old-school run and gun koji slabiju efikasnost u šutu i kontroli lopte nadoknađuje gomilom slobodnih bacanja koja iznuđuje isključivo James Harden. I slično tome kako su Knicksi prvi u ukradenim loptama i zadnji u izgubljenima, što im po utakmici daje desetak napada više od protivnika, Rocketsi su top 3 po slobodnima i zadnji po faulovima, a ta razlika daje im prednost u poenima po posjedu lopte (samo Thunder i Lakers imaju bolji omjer slobodnih i pokušaja iz igre). Odluka da reket često ostave praznim i omoguće hrpu laganih polaganja vuče na dno njihovu obranu, ali pri tome im omogućuje što brže otvaranje i stalnu tranziciju, što rezultira hrpom efikasnih koševa na drugoj strani.
Drugim riječima, razlog zbog kojega su Rocketsi u igri za playoff prvenstveno je James Harden i njegova franšizna vrijednost, a zatim i filozofija igre koja stavlja naglasak na efikasnost s trice i slobodnih nauštrb dvica. Uostalom, da se u igri Rocketsa itekako osjeti utjecaj GM-a Moreya i njegovih statističkih ideala, jasno govori činjenica da su Rocketsi drugi u ligi po broju uzetih pokušaja iz reketa (odmah nakon Denvera) i trice (nakon Knicksa), dok su predzadnji s vrha reketa i zadnji u dugim dvicama (zanimljivo, obzirom na run and gun možda bi očekivali da su izuzetni u tranziciji, ali tu su u ligaškom prosjeku, a najveća snaga im je uvjerljivo pick & roll, posebice one akcije koje završavaju Hardenovim ulazima ili šutevima).
Obrana je trenutno žrtvovana i jasno je da bez nje Houston neće biti ozbiljan protivnik u playoffu (ako u njega uđu), ali ovakva napadačka filozofija i prisustvo Hardena izuzetan su temelj za ubuduće. Nađu li još jednog visokog koji može zabiti i, što je još važnije, kreirati šuteve u postu kako bi postigli unutar-van ravnotežu na postavljene obrane, Rocketsi se mogu priključiti kremi Zapada jer su i ovoga ljeta, a i ranijih, dokazali da imaju i viziju i znanje za pronaći idealne igrače zadatka.
Stoga će ovoljetna potraga za visokim kojemu će moći dati svoj drugi maksimalni ugovor biti ključna i na tome svakako treba držati oko. A što se tiče ovogodišnjih šansi za playoff, dok god James Harden igra na ovoj razini, one postoje. Kao što smo već odavno dokazali, franšizni talent definira sposobnost da s hrpom osrednjih suigrača ostvari rezultate za ući u playoff (i bitno je napomenuti da bi šanse da uđu bile puno veće da nije konferencija jer su bolji od većine momčadi Istoka). U ovom slučaju, osim što Harden ima kvalitete za učiniti sve oko sebe boljima, u tome ga prati i stručni stožer i to je ono najvažnije.
12. BULLS (4010 bodova)
R.I.P Kirk Hinrich. Kapetan već odavno fizički nije mogao pratiti zahtjeve veće role, ali od ove sezone to više ne može ni šuterski. Kada ti ziceri ispadaju iz obruča, to je očiti znak da noge više ne slušaju. 27 minuta po večeri s igračem manje, to je nešto što si ni obrana Bullsa ne može priuštiti.
13. CELTICS (3850 bodova)
Bradley je pred vratima, a Sully i Green su sjajno odigrali protiv Netsa, međutim svi ti sitni pomaci su uzaludni – momčad od koje se očekivalo da iskoristi nedostatak klase na Istoku i da se nemetne kao glavni izazivač Heatu, igra totalno bez energije i plana. Došli smo u fazu promjene paradigme, kada im visoki igrač treba ne samo da bi digli razinu igre, već da bi uopće izborili playoff.
14. NETS (3835 bodova)
Deron je sredio još jednog! Na stranu sve, znaš da se treneru ne piše dobro kada vođa momčadi otvoreno kritizira njegov stil igre. Samo, iako Avery definitivno nije nikakav trenerski genije, a to dokazuje i spor proces uigravanja momčadi od koje smo napadački očekivali puno više (obrambeno su tamo gdje im je i mjesto, na dnu), nije on isključivi krivac za loš mjesec iza njih. Gle čuda, klupa je u zadnje vrijeme prestala biti jedna od najboljih i postala jedna od lošijih, pala je i njihova igra. Gle čuda, Deron nije superstar (iako ni to ne objašnjava alergiju Avery Johnsona prema pick & roll napadu). Gle čuda, ne mogu zaustaviti nikoga i imaju uvjerljivo najgoru rotaciju visokih za braniti pick & roll.
Sve ovo skupa dovelo je do promjena (to i nestrpljivost uprave koja sve više podsjeća na Knickse). Mogu li Deron i Johnson bolje? Pa, teoretski da, zato promjena trenera u ovako paničnom trenutku i nije katastrofalan potez. Ali, hoće li? To ne ovisi samo o novom strategu već i o tome da li su prošli faze karijere nakon kojih nema povratka. Što je nešto o čemu su trebali voditi računa GM i vlasnik kada su angažirali veterane poput Johnsona i Wallacea. Stoga, ako je ikome trebalo dati otkaz, to je onim genijima koji su započeli ovakav projekt iako im je jedan drugi klub iz New Yorka ostavio godine i godine dokaza da gomilanje istrošenih all-star igrača ne vodi ničemu.
15. WOLVES (3745 bodova)
Kevin Love - efektivni šut iz igre 39%. Ricky Rubio - 18 minuta po utakmici. Dok se ove brojke ne pretvore u 50% i 34 minute, Wolvesi će biti ti koji hvataju vlak, nikako oni koji su već u vagonu.
16. MAGIC (3555 bodova)
Vaughn je svoje odradio - momčad mu odlično brani šut, kupe sve pod svojim košem i ne fauliraju. To su odlike zrelih i rasnih obrana. Nažalost, činjenica da nemaju talenta koji može doći na liniju ili sam sebi kreirati šut, bit će prevaga i razlog zbog kojega ipak neće u playoff.
17. BUCKS (3525 bodova)
Obrana ih trenutno drži iznad vode, ali napad je potonuo na dno zbog ozljeda ključnih igrača s klupe (Dunleavy, Udrih) i Ilyasovinog očajnog ulaska u sezonu. Nađe li Skiles načina izbalansirati ogromnu potrošnju Ellisa i Jenningsa s gomilom korisnih igrača zadatka, Milwaukee bi trebao ostati u borbi za zadnje playoff mjesto na Istoku.
18. JAZZ (3500 bodova)
Nije zgorega primijetiti kako je Jazz, za razliku od lanjske sezone kada su realizatorski bili u vrhu, potonuo ispod prosjeka što se tiče postotka šuta, što im uz standardno lošu obranu nimalo ne garantira uspjeh u borbi za osmo mjesto. Također, dok su svi fokusirani na gužvu pod košem (gdje Favors i dalje dobiva puno manje minuta nego bi trebao), na vanjskim pozicijama Corbin je dao veću minutažu Foyeu, Tinsleyu i Watsonu nego Haywardu i Burksu (koji je konačno počeo dobivati minute).
18. PACERS (3500 bodova)
Iako se playoff na Istoku bez Pacersa i dalje čini nezamisliv, kada se jedina momčad napadački gora od vas odaziva na ime Wizards, onda je jasno kako sistem s razlogom ne gleda s optimizmom na vašu prezentaciju košarke. Bitno za napomenuti - Pacersi su dobili ogroman broj negativnih bodova zbog najlakšeg rasporeda u ligi (vjerovali ili ne, 14 njihovih pobjeda ostvareno je protiv lutrijskih momčadi, a samo dvije su kvalitetne - protiv Bullsa i Lakersa).
20. SIXERS (3240 bodova)
Nastavlja se preživljavanje bez Bynuma, ali i Iguodale, čiji odlazak se itekako osjeti na obrani - lani su sa sličnom rotacijom ovisnom o skok-šutu bili 3. u defenzivi, ove su tek 18.
21. PISTONS (3175 bodova)
Greg Monroe ima poprilično lošu godinu kao realizator i skakač, ali povećanu kvotu lopti i odgovornost barem koristi da se nametne kao jedan od najboljih asistenata s visokog posta. Lani je više bio garbage man, sada je više The Man, a to će donijeti ploda. Ali, ne ove godine.
22. RAPTORS (2990 bodova)
Rezultatski minus je prevelik i očito je kako playoff ostaje pusti san, stoga će biti zanimljivo pratiti koji smjer će odabrati Raptorsi i posebice što će napraviti tijekom prijelaznog roka. Ne zaboravite da Colangelu ističe ugovor i da će teško dobiti novi nakon fijaska s Bargnaniem - ima li smisla dopustiti nekome koga sutra neće biti u blizini da kroji budućnost franšize? Obzirom da im je pick završio u Oklahomi, nije isključena ni rasprodaja veterana i žešće tankiranje kako bi ga zadržali (ima top 3 zaštitu).
23. SUNS (2985 bodova)
Jared Dudley i Marcin Gortat zaslužuju kraj sezone dočekati u svlačionicama playoff momčadi.
24. BLAZERS (2965 bodova)
Ovako nisko usprkos omjeru 14-13? Zar ne bi trebali biti bliže Wolvesima i Jazzu? Ne. Iz dva razloga. Prvi je što i dalje imaju lutrijsku obranu (bolje postotke šuta protivnicima dopuštaju samo Catsi, Cavsi, Sunsi i Hornetsi). Drugi je taj što su u zadnjih 11 utakmica tijekom kojih su ostvarili score 8-3 pobjeđivali Cavse, Catse, Raptorse, Sunse, Kingse i Hornetse. Jedine dvije kvalitetne pobjede ostvarili su protiv Spursa i Nuggetsa na domaćem parketu nakon što su imali 3 dana odmora u slučaju Nuggetsa (koji su protiv njih igrali treću utakmicu u 5 dana), odnosno čak 4 u slučaju Spursa (koji su u Portlandu igrali treću utakmicu u 4 dana). A o važnosti rasporeda dovoljno će reći iduća dva mjeseca kada ih čeka jedan od najtežih u ligi i tijekom kojega će se na duže vrijeme oprostiti od pozitivnog omjera.
25. MAVS (2955 bodova)
Čak ni Dirkov povratak ne obećava. Mavsi su tijekom cijele sezone šuterski solidni i tu nemaju previše prostora za napredak. Carlisle je opet napravio posao i složio je napad koji može zabiti i obranu koja ne dopušta lake šuteve. Ali, u svemu drugome Mavsi su lutrijska momčad. Nemaju kontrolu lopte, u skoku su najgori u ligi, a uz sve i fauliraju previše. Jasno je da najveću odgovornost za ovakav razvoj situacije snosi loša rotacija pod košem. Teoretski, Dirk bi trebao pomoći samo uzimanjem minuta Brandu ili Marionu koji su bezuspješno odradili većinu minuta na četvorci, ali ni njegovo prisustvo ne može od Kamana napraviti korisnog obrambenog igrača. Iako, može omogućiti Brandu više minuta u sredini - vraćanje Mariona na bok i Branda na centra uz Dirka kao četvorku jedina je karta na koju Carlisle još može zaigrati ne bi li probudio momčad. Ne uspiju li, najpametnije bi bilo početi misliti na budućnost i draft.
26. KINGS (2695 bodova)
Nakon što je svojedobno Westphal doslovno pred upravu postavio ultimatum "ili ja ili Cousins", u sličnoj situaciji našao se i njegov nasljednik na klupi Kingsa. Već smo više puta isticali kako nas povijest uči da ovakav problematičan tip igrača po defaultu zrelost dosegne tek za trajanja drugog ili trećeg ugovora, dakle daleko od franšize koja ga je birala na draftu. Međutim, Cousins je u trenutno jedina vrijednost za koju se ova franšiza može uhvatiti i jasno je kako nikakvi potezi vezani uz njega ne mogu promijeniti kurs kojim su krenuli Kingsi (ako se konstantno koprcanje na dnu može nazvati kretanjem). NBA si ne može dozvoliti ovako disfunkcionalnu franšizu i pravo je čudo da Stern odlazi u mirovinu s ovakvim neriješenim problemom. Kingsi trebaju nove vlasnike i trebaju ih jučer.
27. HORNETS (2570 bodova)
Gordon se konačno vraća, a s njim se vraća i nada da bi mogli isplivati s dna - Gordon je talent koji može preporoditi momčad na sličan način na koji to trenutno radi Curry u Warriorsima.
28. WIZARDS (2235 bodova)
Situacija s Wallom još nije dobila definirani rasplet (spominje se kraj siječnja), a to nikako nije dobro za klub koji trenutno kao startnog playa koristi čovjeka kojega su otpisali tijekom ljetnog kampa kao četvrtu opciju na jedinici.
29. CAVS (2125 bodova)
Irving je spojio niz dobrih utakmica, a još više raduje što se korisnim pokazao i Zeller. Za romantike je dobra vijest da se kao dio uže rotacije ukazao i Luke Walton.
30. CATS (1785 bodova)
Koliko god to bilo blesavo reći za najgoru momčad lige, Bobcatsi s Dunlapom rade dobar posao i njihovo ovogodišnje izdanje je duplo bolje od lanjskoga. Ok, čovjek je vrlo brzo naučio da NCAA stil obrane s puno presinga baš i nema smisla u NBA, ali, obzirom na talent koji ima na raspolaganju, ne može se osporiti da je do sada izvukao maksimum iz ovoga rostera.
Andrew Bynum
Boston Celtics
Carmelo Anthony
Chicago Bulls
Chris Bosh
Chris Paul
Dallas Mavericks
Denver Nuggets
Derrick Rose
Dirk Nowitzki
Dwight Howard
Dwyane Wade
Golden State Warriors
Indiana Pacers
James Harden
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kevin Garnett
Kevin Love
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Clippers
Los Angeles Lakers
Manu Ginobili
Marc Gasol
Memphis Grizzlies
Miami Heat
Minnesota Timberwolves
NBA
New York Knicks
Oklahoma City Thunder
Orlando Magic
Pau Gasol
Paul Pierce
Phoenix Suns
Rajon Rondo
Ricky Rubio
Rudy Gay
Russell Westbrook
San Antonio Spurs
Tony Parker
Tyson Chandler
Utah Jazz
Zach Randolph
Lektiros
- 6 Degrees Of Separation
- 82games
- Ball Don't Lie
- Basketball Reference
- DraftExpress
- Hoopdata
- LeBatard Show Podcast
- Locked On Jazz
- Lowe
- NBA Contracts Info
- NBA.com Stats
- Pomeroy
- Schuhmann
- Simmons
- Synergy
- TBJ
- Tjarks
- Trade Machine
- Ziller
Arhivos
- May 2013
- April 2013
- March 2013
- February 2013
- January 2013
- December 2012
- November 2012
- October 2012
- September 2012
- August 2012
- July 2012
- June 2012
- May 2012
- April 2012
- March 2012
- February 2012
- January 2012
- December 2011
- November 2011
- October 2011
- September 2011
- August 2011
- June 2011
- May 2011
- April 2011
- March 2011
- February 2011
- January 2011
- December 2010
- November 2010
- October 2010
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
Wall Of Fame
