ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

21Oct/1315

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

NAPAD: 112.0 (1.)

OBRANA: 105.2 (12.)

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Nakon polufinala Zapada, od Paula i društva očekivalo se da naprave korak naprijed ili barem ponove lanjski doseg, ali ozljeda Griffina ostavila ih je bez šansi protiv Memphisa - momčadi s takvom zadnjom linijom nemoguće se suprotstaviti bez čovjeka na čijoj snazi i post igri u napadu temeljiš sve ambicije.

Međutim, čak i da su nekim čudom opet istovremeno dobili idealne partije od Paula, šutera i visokih kao što je bio slučaj godinu ranije i da su izbacili Memphis, problemi koji ih muče na putu da postanu potpuni izazivač bili su i dalje prisutni i kad-tad bi ih došli glave. Iako su značajno popravili obranu u odnosu na prvu zajedničku sezonu novog rostera, što je bilo vidljivo i u slučaju Jordana i Griffina, ovaj mladi dvojac još uvijek je bio previše sklon mentalnim greškama posebice kada je u pitanju bilo zaboravljanje vlastitog čovjeka nakon pomaganja.

I dok je razvijanje centarske linije dugotrajan proces tijekom kojega je svaki napredak hvale vrijedan, problem je predstavljala potpuna suša koja bi nastala nakon što bi na parket poslali rezerve, što se događalo češće nego bi željeli zbog nesposobnosti Jordana da realizira slobodna. Lamar Odom, koji je najbolji primjer toga što vam može napraviti pogrešan odabir žene, više nije bio ni sjena onog nekadašnjeg igrača, ali to je bilo isključivo vidljivo u napadu gdje je doslovno bio igrač manje. Obrambeno je pak svojom dužinom i pokretljivošću odrađivao odličan posao kao treći visoki, ali i tu se javljao problem - zadnja linija s njim i Griffinom, koja je praktički bila najbolji izbor u zadnjih 5 minuta, nije imala centimetara za čuvati reket na potrebnoj razini.

THIS IS NOW

Nakon što je od prvog dana bio pod pritiskom sa svih strana, Del Negro je dobio nogu. Sad, možemo pričati o tome da se radi o nezasluženom otkazu obzirom da je izvukao dosta iz onoga što je imao na raspolaganju i da je žrtva spleta okolnosti, ali, obzirom da je dobrim dijelom sam sudjelovao u slaganju rostera, odgovornost je očita. Uostalom, iako Del Negro nije toliko loš trener koliko kolektivno vjerujemo da jeste, izvjesno je da nije top klasa – sumnje u njega upravo i proizlaze iz toga što je, vodeći stvarno kvalitetne momčadi, često vukao potpuno blesave poteze.

Poanta je da pravi as na klupi iz momčadi može izvući još više od onoga što pojedinci na okupu daju po defaultu, a Del Negro, čiji sistem u obrani, a posebice u napadu, nije baš bio jasan, je očito dosegao svoj plafon. I tu na scenu stupa Rivers – da li je on taj trener koji će svemu dati smisao, to ćemo tek vidjeti obzirom da je za ono što je postigao dobrim dijelom dužan zamislima revolucionara Thibodeaua i GM-a Aingea, ali svakako se radi o potezu koji je trebalo povući kad se već ukazala prilika.

Implementacija nove obrane svakako bi trebala pomoći da Griffin i Jordan konačno naprave taj završni korak jer obojica imaju noge za igrati ultra-pokretnu i ultra-agresivnu hibridnu zonu, ali pitanje je koliko će taj proces privikavanja na nove uloge trajati – nije lako preko noći izgubiti navike poput Griffinove igre na petama s jednim okom uvijek usmjerenim prema potencijalnoj kontri ili Jordanovog hvatanje blokada i zaboravljanje šire slike iza leđa.

Također, neće biti lako održati obranu na razini bez pomoći klupe, a ta klupa će i dalje imati važnu ulogu obzirom da Jordan sigurno nije preko ljeta naučio pucati slobodna. Tko će ove godine biti Odom? Mullens i Jamison sigurno ne – iako dovedeni da donesu stretch opciju u rotaciju, ni jedan neće biti u stanju braniti ništa, a činjenica da je Hollins jedini čovjek na klupi sposoban zaigrati peticu dovoljno govori - zamislite tu situaciju kada Rivers bude trebao zaustaviti protivnika i onda se okrene i ugleda Hollinsa kao jedinu opciju koju može ubaciti na parket da bi izbjegao namjerne prekršaje na Jordanu. Del Negro je u odnosu na ovakvu rotaciju imao pravo blago na raspolaganju, a ovakav nedostatak talenta teško da može sakriti ikakav sistem.

Nemam pojma kako nikome nije palo na pamet uložiti u poštenog veterana koji igra obranu, ali znam da je to glavni razlog zašto im sistem predviđa popriličan obrambeni regres i zašto treba očekivati da tijekom sezone nekakvim tradeom isprave taj propust misle li napraviti korak naprijed kao franšiza.

Ostatak momčadi pak ostaje na visokoj razini, s napadačkim potencijalom koji bi mogao donijeti povijesne rezultate. Paul i Griffin su već odavno nezaustavljivi, što sve oko njih čini korisnijima nego jesu – u bilo kojoj drugoj ekipi Jordanovo trpanje otpadaka i Crawfordova 1 na 5 košarka odvijali bi se u puno težim okolnostima, ali, s prostorom koji suigračima ostavljaju CP3 i Blake, svatko u Clippersima može imati napadačku sezonu karijere.

Tu na scenu stupaju fenomenalna pojačanja poput Redicka i Dudleya, koji će uz dva takva nesebična asistenta i kreatora briljirati u spot up rolama. Ako su bili u stanju prošle sezone u jednom Orlandu i Phoenixu svojim prisustvom na parketu činiti razliku između prosječnog i lošeg napada, možete misliti kako će tek biti učinkoviti u puno manje odgovornim ulogama.

Rivers će tako na raspolaganju imati petorku s 5 izuzetno učinkovitih igrača čiji talenti se idealno nadopunjuju i doda li kojim slučajem Griffin šut s poludistance i tako dodatno raširi reket, ovo može biti navala sposobna dobrim dijelom sakriti obrambene minuse.

Ali, problem je što ih nikada neće moći maskirati u potpunosti, bez obzira koliko snage Collison sačuvao Paulu i usprkos tome što Barnesova i Dudleyeva energija na boku mogu maskirati manjak klasičnog stopera. U prvoj godini nove ere tako ne treba očekivati čuda, ali upravo u tome i jeste stvar – ovo je tek prva godina ovog poboljšanog i renoviranog projekta, a dobra vijest je da će u iduće 2-3 imati dovoljno prilika dodati ono što im nedostaje i tako zauzeti poziciju rasnog izazivača.

PLUS

Iako su Clippersi i lani bili top 10 tricaška momčad s izuzetnim doprinosom Butlera iz kuta, nikad boljim Barnesom i razigranim Crawfordom, najgora tricaška sezona Paula u karijeri, nesposobnost Bledsoea da redovno zabija tricu i gomila minuta potrošena na Greena, koji je doslovno uzimao samo širom otvorene šuteve, limitirali su njihov potencijal.

Dodatak Dudley i posebice Redicka, koji je potpuna suprotnost Greenu zbog stila igre u kojem se stalno otvara i traži loptu umjesto da samo sjedi u kutu, trebao bi ih lansirati u sam vrh, među Rocketse, Knickse i Heat, a povratak Paula na prijašnje postotke trice, uz standardan doprinos Barnesa i Crawforda, dodatno će ih potvrditi kao šutersku kremu lige.

Clippersi će dobivati utakmice s 5 inspiriranih šuterskih minuta, što je ogromna stvar ako vam je jedan od ciljeva konzerviranje energije za playoff. I još važnije, ako želite izbjeći igrati bitne obrambene sekvence u završnicama.

MINUS

Već više puta spomenuta tanka rotacija pod košem. S tim da će Jamison i Mullens biti i potencijalni minusi u napadu – svaki šut za tri koji uzmu oni umjesto nekog od bekova ili krila bit će obično pišanje u vjetar.

WARRIORS

NAPAD: 106.3 (15.)

OBRANA: 105.0 (11.)

RASPORED: 12.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

S Curryem u komadu veći dio sezone i s fenomenalnom klupom predvođenom Jackom i Landryem, Golden State je uspio zabijati dovoljno redovito da se uključi u borbu za playoff, a ono što ih je tamo definitivno gurnulo bila je - obrana.

Jackson je ekspresno nadogradio napadačke talente Currya, Thompsona i Leea obranom po uzoru na učitelja Popovicha, sa zonom oko boxa, kontrolom skoka i brzim i, što je još važnije, redovitim istrčavanjima prema šuterima. Istina, u praksi je obzirom na neiskustvo, manjak fizikalija na vanjskim pozicijama i uopće profil igrača to branjenje šuta poprilično štekalo, ali Warriorsi su i bez Boguta, koji je opet najveći dio sezone proveo na štakama, sasvim solidno čuvali reket, što je dovelo do toga da nakon dugo vremena u Zaljevu gledamo prosječnu obranu.

Kao bonus na solidnu sezonu stigao je i show protiv Denvera u kojem su sličnog limitiranog protivnika, koji nije bio u stanju kazniti njihove slabosti u branjenju trice, potpuno razmontirali, a onda su pokazali zube i protiv Spursa na leđima Boguta koji je u pravom trenutku odigrao najbolji niz utakmica u sezoni. Naravno, taj niz se prekinuo novom ozljedom usred serije, ali Warriorsi su dali naznake potencijala kojega imaju kad su u top formi (ili barem blizu nje, obzirom da su igrali bez Leea koji je na startu playoffa ozlijedio kuk).

THIS IS NOW

Zbog ugovora Biedrinsu i Jeffersonu nisu bili u poziciji vući ekstra poteze ovoga ljeta, stoga je dovođenje igrača Iguodalina ranga u takvoj situaciji istinsko remek-djelo upravljanja franšizom. Osim što im se posrećilo da su Utah i Denver voljni sudjelovati u ovakvom tradeu, Warriorsi su s Iggyem riješili najveći obrambeni problem prošle godine, a to je curenje na perimetru – ako je u Denveru, koji je bio bez ikakve smislene zadnje linije, Iggy bio u stanju napraviti razliku na obrambenom dijelu parketu, možete misliti kako će djelovati na jasan sistem s pravim centrom iza leđa.

Golden State se tako pomalo pretvara u tradicionalnu playoff momčad koja se oslanja na obranu, dok istovremeno u napadu igraju run and gun s bekovima bez savjesti koji imaju slobodu potegnuti kad žele i od kuda žele. Lakoća kojom Curry sebi onim korakom unazad kreira šut i domet koji ima u ruci, čine njihovu verziju košarke izuzetno lakom i ugodnom za gledanje, ali kao i uvijek stvari su daleko od idealnih.

Glavni razlog zašto sistem nije uvjeren da Warriorsi mogu ponoviti lanjsku napadačku prezentaciju, a kamoli napraviti korak naprijed, je prije svega gubitak moćne klupe – Jack i Landry nisu bili samo igrači koji održavaju rezultat, oni su često bili ti koji stvaraju prednost protiv slabije konkurencije i njihov gubitak neće nadoknaditi sumnjivi rotacijskih tipovi poput Douglasa i Speightsa. Obojica će zbog dužine za poziciju biti korisniji u obrani, što je svakako još jedan mali plus u toj sferi igre, ali bez iskre s klupe napad će još više ovisiti o Curryevim čarolijama.

Problem će dodatno potencirati to što će dobar dio Jackovih minuta pripasti Iggyu koji je all-round zvijer dok god od njega ne tražite da redovno zabija otvorene šuteve. Naravno, on svojim playmakerskim kvalitetama može omogućiti više spot up situacija Curryu, ali nije da ovome itko treba kako bi mu namjestio lagan šut. Uglavnom, način na koji će Jackson miksati rotaciju na boku i kako će koristiti Iggya, Thompsona i Barnesa, dobrim će dijelom odrediti njihovu sudbinu. Kao što vidimo u predsezoni, to još ni njemu samome nije jasno.

Pod košem pak stvari izgledaju bolje nego lani, što bi moglo pomoći smanjiti rizik od značajnijeg napadačkog regresa. Lee je odličan u ulozi point-forwarda s lakta i to je nešto što će Jackson zasigurno potencirati ne bi li iskoristili Iggyevo kretanje bez lopte i kako bi Curryu omogućio što više lakih pozicija za šut (ili je bolje reći još lakših obzirom da tom manijaku ni zabiti preko direktnog utrajanja nije problem), ali najveći plus je Bogut koji odavno nije izgledao ovako spremno, što je prvenstveno dobra vijest za obranu, ali i za napad – iako nije sjajan realizator u sredini, Bogutova sposobnost da odigra više uloga u napadu, od razigravača do šljakera, daje dodatnu opciju Jacksonu da se igra s flex akcijama i da vrti napade kroz rogove do iznemoglosti (istina, već nakon nekoliko utakmica predsezone opet su ga stisla leđa, ali to je kronična boljka s kojom se da živjeti, za razliku od lanjskih lomova koji su ga potpuno udaljili od parketa).

Warriorsi tako nastavlju gdje su stali, s tim da je ova godina ključna jer o njenom ishodu ovisi odluka o tome kako dalje – jezgra je tu, a pokaže li se Bogut sposobnim odraditi svoj dio posla i zaradi li novi ugovor, potrebne su samo određene sitne korekcije (prije svega klupe), kako bi se iz nje jednoga dana razvio i pravi izazivač. Pokaže li se pak da takav put leži na previše staklenim nogama (da ne kažem staklenim zglobovima), Warriorse čekaju zanimljive odluke obzirom na manjak fleksibilnosti čak i ako ne produže s Bogutom uz nove ugovore Thompsonu i Barnesu koji im vise nad glavom.

PLUS

Odigra li Curry količinski na lanjskoj razini i prenese li Barnes onu playoff formu u svoju drugu sezonu, teoretski pad napadačkog učinka dobrim dijelom se može anulirati. Nisu Jack i Landry toliko dobri koliko ih je Jacksonov sistem rotacija takvima učinio – s malo imaginacije i puno rada, Golden State je u stanju imati top 10 napad, što će uz napredak obrane u koji uopće ne treba sumnjati (osim ako Bogut opet propusti više od pola sezone), biti sasvim dovoljno za mirnu plovidbu po divljem Zapadu.

MINUS

Treba li svake godine ponavljati iste priče o krhkosti Currya i Boguta? Uz neke sitne smetnje sa gležnjevima, Curry je lani od početak do kraja izgledao vrlo solidno, ništa manje ili više načet od prosječnog NBA igrača, tako da se više nema smisla vraćati na ono što je bilo prije – čak i ako ima kronične probleme, očito je kako se naučio nositi s njima i kako mu ni malo ne smetaju da bude vrhunska prva opcija.

Bogut je pak playmaker u obrani i za ovu momčad, a posebice za njen plafon, ima istu vrijednost kao i Curry. Njegova medicinska povijest donosi puno manje razloga za optimizam, dakle ovisnost o ovakva dva igrača nije idealna, ali nije ni najgore što vam se može dogoditi.

Tako da bih ipak istaknuo potencijalno jalovu klupu kao problem broj jedan. Jackson je dobio dovoljno tijela da u sredini obrambeno životari (Ezeli je out, ali u perspektivi s njim i O'Nealom u stanju su preživjeti i duži period bez Boguta), dok napadački tu nemaju čovjeka koji može voditi igru osim ako Barnes ili Thompson ne polude u roli šestog čovjeka. Sve ovo jasno ocrtava status momčadi koja još nije spremna za borbu s velikim dečkima.

KINGS

NAPAD: 106.2 (16.)

OBRANA: 110.1 (29.)

RASPORED: 7.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

S mogućnosti preseljenja nad glavom, vlasnicima bez novca i trenerom i GM-om svjesnima da neće preživjeti sezonu, Kingse je čekala još jedna godina bez plana i cilja, osim ako ciljem ne bi smatrali pokušaj da nakon 4 bezuspješne kampanje konačno prođu granicu od 30 pobjeda.

Naravno, usprkos pristojnoj razini talenta, ni to im nije pošlo za rukom zbog nedostatka ikakvog obrambenog sistema i činjenice da trener Keith Smart nije uspostavio nikakav autoritet nad momčadi koja je u svakom pogledu igrala stihijski i neorganizirano.

Ipak, problem Kingsa nije bio samo u tome što nije postojala nikakva struktura od vrha do dna organizacije, već što je taj diletantizam rezultirao i rosterom koji ostaje u nasljeđe novoj upravi. Kada momčad toliko godina bira pri vrhu drafta, za očekivati bi bilo da se barem može nadati razvoju mladih igrača, ali Kingsi su i tu ostali nedorečeni.

Njihovi biseri Cousins i Evans pokazivali su ogromne rupe u igri 5 na 5, što je bio očit znak da se s njima loše radilo, a ostali visoki pickovi poput Jimmera i Robinsona nisu pokazali ništa. Upravo je Robinson primjer nedostatka analitike prilikom donošenja odluka, Kingsi su na draftu jednostavno uzeli najzvučnije ime bez da su razmišljali o tome kako takvog igrača uklopiti u postojeću momčad. To što su ga tijekom sezone zamijenili za igrača poput Pattersona koji stilom igre puno bolje odgovara uz Cousinsa katastrofalno je priznanje pogreške prilikom kojega se napravila još veća pogreška – takav visoki pick ne bacaš tek tako za igrača zadatka, bez obzira što možda ni Robinson nikada neće biti ništa više.

I tako su Kingsi u svom stilu konstatno radili jedan korak naprijed, a tri unatrag, sve dok se konačno nije završila sapunica oko ostanka u Sacramentu i dolaska novih vlasnika, što bi konačno trebalo označiti prekretnicu.

THIS IS NOW

Novi inteligentni vlasnik (braću kojima je tata ostavio dolare da ih spiskaju mijenja tehnološki genij koji je put do milijuna počeo sa 100 dolara u džepu), novi inteligentni GM (dinosaura koji je odavno prestao pratiti trendove mijenja do jučer desna ruka GM-a godine Ujiria zadužena za pravo, ekonomiju i analitiku) i novi inteligentni trener (nije ni Smart bio bezvezan, jednostavno nije imao sreće, ali Maloneov pedigre je mnogo bolji - od rada s Jeffom Van Gundyem preko obrana koje je pomogao složiti u Clevelandu u eri James do lanjskog preporoda Warriorsa za kojega su zaslužne i njegove ideje) potrudit će se da ova franšiza konačno dobije okvir.

To je proces koji se neće dogoditi preko noći, ali uz sve promjene možda će konačno imati šanse ove sezone uhvatiti tih 30 pobjeda. Randive i D'Alessandro odlučili su pružiti povjerenje Cousinsu uvjereni kako je dobrim dijelom za njegovo stajanje u mjesto bio kriv kontekst, što je izuzetno hrabar potez za dva tako racionalna tipa, ali nije da su imali previše izbora u ovom trenutku – Cousins je klasa do kakve bi u ovoj fazi teško mogli doći kroz tržišnu utakmicu, a pitanje je kada će opet postati dovoljno dobri da počnu privlačiti slobodne igrače.

Odluka da se fokusiraju na Cousinsa značila je kraj Tyrekea Evansa, za kojega su dobili kvalitetnog playa u Greivisu Vasquezu i dovoljno prostora da potpišu Landrya, čovjeka oko kojega je Malone mislio posložiti drugu postavu kao što je to napravio u Oaklandu. Daleko od toga da se radi o potezima koji mijenjaju smjer franšize, ali, gledajući važnost Jacka i Landrya godinu ranije za igru Warriorsa, Malone je itekako bio svjestan prednosti koji možete ostvariti s dva dokazana napadača na klupi.

Nažalost, Landry je zbog problema s kukom otpao na pola sezone, a tu na scenu stupa dubina Kingsa pod košem, gdje uz Cousinsa novi trener ima na raspolaganju uvijek pouzdanog back-up visokog Thompsona i pick & pop talente Pattersona koji po lani viđenom odlično pašu uz Cousinsa. Ni jedan od njih nije prava petica koja može zatvoriti reket, ali svi su dovoljno pokretni i čvrsti da se uklope u zonu, s tim da će do povratka Landrya rolu četvrtog visokog igrati žilavi Hayes čiji IQ i požrtvovnost će Malone definitivno znati bolje koristiti nego Smart.

Tu Malone ima dovoljno pijuna za napraviti korak naprijed, dok problem ostaju bokovi. U potrazi za stoperom angažirali su svestranog braniča Mbah a Moutea, ali ostatak rotacije na vanjskim pozicijama bit će puno teže staviti u korisnu situaciju. Vasquez i Thomas su apsolutne rupe na poziciji, prvi zbog sporosti, drugi zbog minijaturne građe, a rookie McLemore i Thornton prije svega su gunneri i usprkos razlici u godinama donose sličan neupotrebljiv obrambeni profil, što znači da će mogući pomaci biti sitni, posebice ako zbog minusa svih spomenutih Malone i dalje bude koristio Salmonsa.

Sistem, doduše, nema ni malo povjerenja u sposobnosti Kingsa da se poprave, ali tome je tako zbog nemogućnosti da u formulu na objektivan način ubacimo Maloneov doprinos i tezu kako je nerealno očekivati da Cousins opet odigra jednako loše u defanzivi i pod novim trenerom. Ili nije?

PLUS

S Cousinsom na laktu, Thorntonom i Pattersonom uokolo i dva solidna pick & roll playa uvijek u blizini, napad Kingsa bez problema bi mogao ponoviti lanjski učinak. Bez Landrya i s više Mbah a Moutea neće ga biti lako nadmašiti, ali u ovakvoj diviziji bit će barem prostora za hvatati zrak, posebice ako McLemore pokaže da nije izabran samo na račun imena u pravoj maniri Kingsa, već donese nešto od one tranzicijsko-šuterske energije s Kansasa (za razliku od također s Kansasa pristiglog Robinsona, ovogodišnji rookie imat će puno lakši posao zbog pozicije koja zahtijeva puno manje rada i koju je puno lakše uklopiti, posebice u novom kontekstu u kojem bi se trener čak i mogao potruditi raditi s njim na prilagodbi novim okolnostima).

MINUS

Svaka čast novostima koje će donijeti Malone, ali u ovom klubu sve ovisi o DeMarcusu. Ne uhvati li se on posla i ne prigrli li novi smjer i odgovornosti koje on donosi, Kingsi će stajati u mjestu. Promijeni li stil igre i počne više koristiti dobre stvari (snaga, skok, pregled igre, raznovrsnost u napadu) i rješavati se loših (igranje obrane rukama umjesto nogama, uzimanje loših šuteva s poludistance), Kingsi mogu napredovati u oba smjera, a posebice u obrani. Tu nikakve velike mudrosti nema, on je centar ove momčadi i figurativno i doslovno, vrijeme je da se tako počne i ponašati – u tom slučaju 30 pobjeda doći će lakoćom.

LAKERS

NAPAD: 105.7 (19.)

OBRANA: 109.8 (27.)

RASPORED: 5.

SCORE: 30-52

THAT WAS THEN

Kakav spektakularni debakl je bila prošla sezona, baš pravi holivudski. Znam, znam, svima nam je bilo jasno da se previše toga moralo poklopiti da Lakersi odu do kraja, ali opet, tko je mogao vjerovati da se toliko toga može poklopiti da odvede stvar u potpuno krivom smjeru, zar to nije bilo gotovo jednako statistički nemoguće kao i onaj super-pozitivan scenarij koji ih je vidio na vrhu?

Od ozljede Nasha tijekom trening kampa do činjenice da ni on ni Gasol tijekom cijele sezone nisu uhvatili formu zbog stalnih problema s ozljedama i godinama, preko Howardove slabije forme nakon povratka od operacije leđa do Kobeovog stradavanja na samom kraju, sezona Lakersa je stvarno izgledala poput sapunice u kojoj jedan šokantan zaplet zamjenjuje drugi, a sve kako bi se prekrila plićina karaktera i priče.

Što smo zaboravili? Otkaz Mikeu Brownu nakon što je ovaj odradio trening kamp uglavnom radeći na implementaciji sistema koji je, navodno, trebao omogućiti svim zvjezdama jednak pristup lopti, što su i Kobe i Dwight brzo maknuli s dnevnog reda. Pa dovođenje Mikea D'Antonia umjesto Phila Jacksona i to u momčad koja nije imala ni upola problema s napadom koliko s obranom. Da ne spominjemo činjenicu kako Kobe nije bio ni najmanje spreman prepustiti Dwightu bilo kakvu važniju ulogu u momčadi bez borbe na život i smrt, na što potonji, navikao da se svijet vrti oko njega u Orlandu, definitivno nije bio spreman.

Uostalom, dovoljno je već rečeno o Lakersima da još jedan sažetak nije potreban. Prošla sezona je bila dno karijere za četiri košarkaška velikana (dobro, možda nije za Kobea koji je svoju kvotu brojki uredno popunio) i kao njen krajnji rezultat neće se pamtiti sramotni nastup u playoffu protiv Spursa, koliko činjenica da ih je koštala gubitka franšiznog centra.

THIS IS NOW

Howard je pobjegao što dalje od Kobea, prema Houstonu u kojem ga čeka Hardenov puno blaži ego, ego koncentriran na igru puno više nego na borbu za vlast (nije na odmet što je tamo i momčad sposobna boriti se za vrh za razliku od rostera na kojem velikim slovima piše "rebuilding"). To Lakerse ostavlja bez jedinog čovjeka koji je držao obranu na okupu, s istom kolekcijom gerijatrije i rubnih NBA igrača kao i lani, samo dodatno "pojačanih" ovoljetnim akvizicijama u maniri najboljih GM-ova '90-ih. Ne kažem da podatak kako su Lakersi jedina NBA franšiza koja nije imala ni jednog akreditiranog predstavnika na zadnjoj Sloan konferenciji mora nešto značiti, ali recimo da bi se dala povući poveznica između tog podatka i angažmana igrača poput Wesa Johnsona i Chrisa Kamana.

Dok je Kupchak tako više zabavljen udobrovoljavanju agenata nego skautiranju igrača, što nije nužno pogrešan pristup jer će mu upravo oni pomoći sutra dovesti nove zvijezde u Los Angeles, Lakersi se nalaze na raskrižju – era Kobea Bryanta je, kolikog god to ne žele priznati iz jasnih marketinških razloga, gotova i novo krcanje rostera igračima poput Nasha i Gasola nema smisla, ali pitanje je koliko se eventualni rebuilding uklapa u profil najpoznatijeg košarkaškog kluba na svijetu.

Obzirom na stanje rostera i nepoznanicu oko Bryantova povratka i forme, činjenica je kako Lakersi ove sezone imaju idealnu šansu uhvatiti jeftini mladi talent na rijetko kada bogatom draftu i tako brzinski odraditi važan dio rebuildinga, ali nekakvo spajanje nove i stare generacije čak ni u slučaju jack-pota u lutriji neće proći iz čisto logičnih razloga.

Jednostavno, i Nash i Gasol i Kobe su prestari da bi na nogama dočekali kako ih nova nada odvodi nazad u bitne utakmice, stoga je jedini razuman rasplet ove priče rasturiti sve na kraju sezone. Kada izbrišu Kobea i Gasola iz knjiga, Lakersi praktički ostaju samo s Nashovim ugovorom i mogu krenuti iz početka, s novim talentima i gomilom novca na raspolaganju, što je uvijek dobra stvar kada ste Lakersi. Mogu dio tog prostora potrošiti i opet na Kobea ako ih puca sentimentalnost, ali poanta je da im se otvara samo takva prilika odraditi smjenu generacija gotovo bezbolno, u par godina, prije nego se opet vrate u konkurenciju za puno ozbiljnije stvari.

I sve bi to bilo sjajno da ne postoje dvije prepreke. Prva je očita, radi se o picku kojega godinu nakon ove duguju Sunsima, što bi mogao biti razlog da se nakon jednog izleta u lutriju opet pokušaju nakrcati dostupnim veteranima i loviti playoff (što u njihovom slučaju može proći jer svi slobodni igrači žele u Kaliforniju). Druga je ta što nakon dugo, dugo godina, praktički od kada je pokojni Jerry Buss kupio franšizu, imamo razloga sumnjati kako su Lakersi sposobni odraditi bilo kakav veliki plan, a taj razlog se zove Buss junior. Kao i Dolanovo mladunče u New Yorku, ovaj tip dokazuje da jabuka pada poprilično daleko od stabla, što znači da postoji poprilična bojazan kako bi od Lakersa mogao napraviti nove Knickse. Javna je tajna da Kupchak danas praktički nema ovlati kakve bi GM njegova profila trebao imati i da se junior previše petlja u košarkaške odluke, što obično ne završava dobro.

S takvim problemom iznad glava, Lakersi će nekako pokušati progurati kroz ovu sezonu dok čekaju što su doktori u Njemačkoj smislili za Kobeovu tetivu. Normalan čovjek s takvom ozljedom i u tim godinama u ovoj sezoni ne bi uopće trebao zaigrati, ali recimo da Kobeova "nenormalnost" znači kako ćemo ga ipak vidjeti na parketima negdje u drugoj polovini sezone.

Lakersi bi do tada već trebali biti debelo ispod playoff crte, što će Kobeu dodatno olakšati povratak u formu i rušenje svega što je D'Antoni do tada napravio s napadom. D'Antoni, koliko god zadnjih godina bio laka meta za ruganje, zna što treba napraviti da napad čak i s ovakvim igračima funkcionira solidno, ali problem je što fino kretanje lopte ovaj put neće donositi rezultate, a znamo da su oni jedini bitni.

Zdraviji Nash i Gasol će pomoći, a Meeks, Young i Farmar šuteri su kakve će moći uklopiti u rotaciju. Problem je pak sve ostalo. Pod košem opet fali i ljudi i talenta koji bi se uklopio u trenerove zamisli. Koliko je diletantski složen ovaj roster dovoljno govori podatak da Lakersi nisu pronašli solidnu stretch opciju koja bi omogućila korištenje Gasola na petici što bi bilo idealno za D'Antoniev sistem. Ovako, čovjek će morati posezati za kombinacijama s Kamanom ili Hillom kao drugim visokim uz Paua, što će obranama dodatno olakšati posao u zaustavljanju slash & kick akcije.

S tim da ništa bolje nije ni na bokovima. Dok čekaju Kobea, tipovi poput Meeksa i Younga natjecat će se u uzimanju loših šuteva, a prinove poput Johnsona i Henrya tu su da se vidi može li im se spasiti karijera više nego da pomognu.

Situacija je donekle podnošljiva jedino na playu gdje Nash i Farmar donose stabilnost, a tu je i Blake koji će zbog spot up kvaliteta zasigurno dobiti poneku minutu i na boku. Uglavnom, ovdje pričamo o lošem spoju talenta i sistema, što će biti dodatno naglašeno lošim okolnim kontekstom, odnosno medijima i navijačima koji neće imati previše strpljenja za uigravanje napada dok obrana pušta na sve strane.

PLUS

Gasol je u zadnjoj godini, navodno je spreman i to bi moglo značiti da će igrati toliko dobro da natjera neku ozbiljnu momčad da posegne za njim i prije ljeta. Nadamo se da će se nešto slično dogoditi i s Nashom jer će biti stvarno muka gledati ovakve dvije legende u ovako lošem okruženju. Postoji opcija i da je Jordan Hill dodao šut s poludistance, što bi svima olakšalo život, a njega pretvorilo u igrača za kojim bi se također probudio interes neke momčadi kojoj nedostaje skakački faktor pod koševima. Lakersi ionako nemaju potrebe držati ih u blizini ako misle izvući maksimalnu korist od lutrije.

MINUS

Teško je i zamisliti koliko ova obrana može biti loša. Sistem je optimističan, ako 27. mjesto možemo nazvati optimizmom, ali pitanje je koliko je zadnjih linija obrane u stanju biti lošije od ovoga što će Lakersi nuditi - Kaman je u fazi karijere kada bi mu bolje bilo promijeniti ime u O'Kamenjen, Gasol će se ionako minimalno trošiti na krpanje rupa radi značaja u napadu (a nije da će mu stopala dozvoljavati pretjeranu aktivnost), a Hill ima skočnost i energiju, ali ne i dužinu i IQ da čisti ispred njih dvoje, a posebice iza ovakve vanjske linije nesposobne stvoriti ikakav pritisak. A nije da će D'Antoni ionako previše pažnje posvećivati igri na tom dijelu parketa.

SUNS

NAPAD: 102.2 (28.)

OBRANA: 109.9 (28.)

RASPORED: 2.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Ključni događaj zbio se tijekom ljeta kada je Steve Nash odlučio kockati se s Lakersima i kada su Sunsi ostali bez igrača oko kojega su izgradili identitet. Izmisliti novi u hodu nije bilo lako, posebice kada je u pitanju talentom tanak roster okružen upravom bez vizije i bez dugoročnog trenerskog rješenja, ali, ako ništa drugo, barem su konačno mogli krenuti u rebuilding.

I dok se poslu oko prikupljanja pickova nema što prigovoriti (uz tri picka iduće sezone imaju i onaj Lakersa za dvije godine), prikupljanje talenta nije baš prošlo najbolje. GM Blanks platio je glavom zbog vjere da se isplati pokušati s Beasleyem, koji je bio uvjerljivo najgori igrač prošle godine zbog svoje sposobnosti da stilom igre sroza učinak u oba smjera do neslućenih razmjera, a ni dovođenje drugog brata Morrisa za pick druge runde nije baš imalo smisla obzirom na gomilu sličnih igrača na rosteru.

Sunsi su tako praktički gurali samo zahvaljujući energiji Jareda Dudleya i povremenoj inspiraciji Gorana Dragića, a mislim da je to samo po sebi dovoljno tragična rečenica i da dodatna objašnjenja nisu potrebna.

THIS IS NOW

Za početak karijere glavnog trenera Jeff Hornacek vratio se u Phoenix gdje je prije skoro tri desetljeća započeo i sjajnu igračku priču. Stigao je i novi GM, još jedan mladi analitički um iz krila Dannya Aingea, ali ostaje problem prisustva Roberta Sarvera, vlasnika čija financijska situacija ozbiljnu miriše na novi slučaj ala Maloof, kao i njegove desne ruke direktora Babbya, propalog agenta. Ne bude li se potonji dvojac previše petljao, a to je teško izbjeći ako ti je trošak važniji od rezultata, dva početnika bi mogla opravdati svoj angažman, iako je realniji rasplet onaj po kojem će ih NBA žrvanj samljeti i ispljunuti.

Sunsi naime tek ulaze u drugu pravu godinu rebuildinga, ali još nemaju ni mladog talenta na koji mogu računati u budućnosti, a niti previše prostora na salary capu ove ili iduće sezone. U Gortatu imaju ugovor koji mogu pretvoriti u nešto korisnije za budućnost, a ni Dragića nije nemoguće negdje trejdati, ali to su im praktički jedini resursi – zadnje dvije godine u lutriji uglavnom su riskirali (Marshall i Len), mladi igrači koje su prikupili uglavnom su rubni NBA talent (braća Morris, Plumlee), a Eric Bledsoe, koji jedini u ovom trenutku donekle odgovara ulozi budućeg člana jezgre, već dogodine će tražiti novi ugovor.

Sunsi imaju dovoljno prostora na capu u godinama koje dolaze i mogućnost čak tri picka prve runde dogodine (s tim da se radi o pickovima Pacersa i Wolvesa, dakle vrlo velika je mogućnost da samo onaj njihov bude lutrijski), ali čak ako i za potrebe ovog posta zaključimo kako je Bledsoe budući nositelj i kako bi Len također mogao biti član petorke, jasno je kako bi kroz iduće dvije godine sve, pa i cap, trebalo biti podređeno raznim transakcijam dok Phoenix prikuplja talent kroz visoke draft pickove.

U ovoj situaciji potpunog rebuildinga važnije će biti promatrati što će se dogoditi s Gortatom i Dragićem (obojica mogu biti od koristi nekoj playoff momčadi kojoj nedostaje combo s klupe ili treći visoki) i kako će Bledsoe reagirati na puno veće ovlasti (uspije li u ovom kontekstu ostati na sličnoj razini bez dodatnog pada šuterske učinkovitosti i bez dodatnog povećanja broja izgubljenih lopti, mogu biti zadovoljni) nego gledati ih u akciji, dakle bit će dovoljno pratiti vijesti.

Ako se pak netko odluči gledati ih u akciji, onda treba obratiti pažnju na to kako će Hornacek raspodijeliti minute među bekovima. Čovjek, logično, najavljuje brzu igru s dva playmakera što je idealno obzirom da Bledsoe nije klasični razigravač, ali, ruku na srce, nije to ni Dragić, što znači da ćemo gledati uglavnom njihovo napucavanje u iso situacijama. Ostatak napada činit će povremena screen igra s Gortatom te trice braće Morris i povratnika Fryea.

Ovaj nije dovoljno za kvalitetan NBA napad, a ništa bolja neće biti ni obrana. Osim Bledsoeva presinga koji bi od prvog dana trebao biti najveće oružje uopće, nema tu igrača koji može odigrati obranu na boku osim energičnog Tuckera, a Gortat, iako solidan centar, nije igrač koji može 30 i više minuta igrati playmakera u obrani i zapovjednika u sredini. Solidan je u rotacijama i 1 na 1 akciji, ali to njegovo solidno ne može biti dovoljno pored ovako neiskusnih i jednostavno nekvalitetnih partnera (njihovi krilni centri su posebice tragični, Markieff Morris je valjda najtromiji visoki u ligi, a ni brat mu Marcus i Frye nemaju baš NBA fizikalije).

Uglavnom, slijedi u najboljem slučaju repriza prošle sezone ako Hornacek stvarno ostvari nešto bolji učinak brzinom u napadu i obrani, odnosno ako Bledsoe ponovi Dudleyevu lidersku rolu. U najgorem slučaju, samo će Sixersi biti negledljiviji.

PLUS

U teoriji, Sunsi imaju dobru zalihu pickova koja bi uz malo sreće (raspad Wolvesa, nesposobnost Lakersa da se pojačaju iduće sezone) mogla donijeti solidnu količinu talenta kroz iduće dvije godine. Uz cap koji se lagano otvara također negdje u to vrijeme, nema sumnje kako će ova momčad imati šansu vratiti se u život, doduše u nešto dužem periodu nego što bi bilo idealno.

MINUS

U praksi, sve je to na staklenim nogama. Razloga za vjerovati u njihovu upravu nema, a relativno brzi povratak mogao bi biti stopiran nekim glupim potpisom nepotrebnog veterana. Kao da ovisnost o sreći nije dovoljna muka, tri-četiri sezone konstantih poraza mogle bi natjerati Sarvera da na silu pokuša doći do rezultata kako bi zadržao vrijednost franšize, a time i svog vlastitog osiromašenog tekućeg, što nikada nije dobro za dugoročne planove.

8Apr/1319

THE RANKINGS, WEEK 22.

Posted by Gee_Spot

Paralelno s bitkom za osmo mjesto na Zapadu odvija se još jedna, možda i zanimljivija uzmemo li u obzir implikacije na širu sliku (pri tome mislim na paradigmu da je nebitno tko će biti osmi jer će ionako ekspresno ispasti nakon 4-5 utakmica). Radi se o trci za što bolje startne playoff pozicije koja se trenutno odvija u obje konferencije.

Na Istoku se tako Netsi, Hawksi i Bullsi još uvijek misle što je bolje, biti šesti i tako eventualno izbjeći Miami u drugom krugu, ili četvrti i imati prednost domaćeg parketa u prvom krugu. Međutim, ono zbog čega je ovaj razvoj situacije još važniji krije se u činjenici da su neki matchupovi jednostavno atraktivniji od drugih i da bi određeni rasplet mogao značiti razliku između zanimljive i manje zanimljive prve runde.

Naime, ostanu li Bullsi do kraja ispred Hawksa, time serija protiv Netsa neće postati ništa atraktivnija (dapače, Bullse moramo smatrati favoritima protiv Netsa zbog lakoće kojom su tijekom sezone uštopali Brooka Lopeza), ali će zato dvoboj trećeg i šestog izgubiti na zanimljivosti. Eventualni sudar Bullsa i Knicksa garantirao bi dramu zbog obostrano sporog stila igre i sposobnosti Bullsa da zaustave šutere Knicksa, dok eventualni dvoboj Atlante i New Yorka ozbiljno favorizira Mela i društvo.

Porazom Pacersa od Wizardsa, šanse da Indiana izbori drugu poziciju bitno su smanjenje. Sada im treba pobjeda protiv Knicksa u Madisonu, što nije nemoguća misija, ali ni realna. Ipak, treba držati palčeve da Pacersi nekako završe kao drugi i tako nalete na Celticse jer nam to garantira potencijalnu dramu dugu sedam utakmica. Ostanu li pak Knicksi drugi, Boston je ekspresno gotov (Boston ne može parirati napadu Knicksa, a pogotovo ne mogu zaustaviti Anthonya, dok protiv Pacersa imaju šanse ne samo zato što se radi o sudaru dvije sjajne obrane i dva slabašna napada, već i zato što je obrana Pacersa izgrađena na zonskoj zaštiti reketa i obrani od trice, a Celticsi su izuzetni u šutu s poludistance i kao takvi su totalno originalni i totalno opasni).

Na Zapadu se pak strka stvara oko pozicija od 3. do 7. mjesta. Dok Warriorsi i Rocketsi biraju lakšeg protivnika u prvoj rundi, Denver, Clippersi i Memphis doslovno se bore za polufinale Zapada - treća pozicija garantira sudar upravo protiv Warriorsa ili Rocketsa, dok sudar četvrtog i petog donosi ranu smrt nekoj od momčadi s 50 i više pobjeda (s tim da Clippersi kao osvajači divizije ne mogu pasti niže od četvrte pozicije, što je u principu totalno nebitno jer im ionako ne donosi utakmicu više doma u slučaju da imaju slabiji score od petoplasiranog protivnika).

Tko je u najboljoj poziciji? Obzirom na kalvariju koju su upravo doživjeli Nuggetsi, nekako je logično očekivati njihov pad, ali obzirom da imaju tri utakmice doma i dvije relativno lagane na strani, moguće je da do kraja zadrže prednost koju imaju pred oba protivnika (naravno, to što će im dubina biti dovoljna da nadoknade manjak ključnih igrača u završnici sezone, ne znači da će tako biti i u playoffu).

Memphis također nema ubitačan raspored, ali teško da će dobiti svih 5 utakmica do kraja i da će usput Denver izgubiti više od jedne, pogotovo jer Grizlije čeka direktna bitka s Clippersima. Koji su u najgoroj poziciji i vrlo lako bi mogli osvojiti diviziju, ali pri tome ostati bez ikakve prednosti u prvom krugu, pogotovo izgube li u direktnom sudaru u Memphisu (kako stvari stoje, ta utakmica za 5 dana mogla bi biti najava onoga što nas čeka u prvoj rundi, s tim da i ovaj put, bez obzira na to tko bude imao utakmicu viška u svom domu, mala prednost ide Clippersima zbog činjenice da su u stanju umanjiti glavnu snagu Memphisa - imaju visoke koji su u stanju parirati Gasolu i Randolphu, a imaju i playmakera koji zna diktirati tempo i spriječiti tranziciju bez koje napad Memphisa dodatno šteka).

Doduše, u ovom razvoju situacije nije ni bitno tko će gdje završiti jer nam svaki dvoboj četvrtog i petog garantira zabavu. A zabave bi moglo biti i ostane li Denver treći - oslabljeni Nuggetsi povećavaju šanse šestog nositelja za prolaz dalje (njihov run and gun odgovara i Warriorsima i Rocketsima jer se radi o tri momčadi koje su top 5 po brzini i ritmu kojim igraju), što se ne bi dogodilo u slučaju da treću poziciju izbore tradicionalnije playoff momčadi poput Clippersa i posebice Grizzliesa.

Ukratko, da regularna sezona završi sutra, Zapad bi nam ponudio idealne matchupove (Harden protiv Thundera, zdravi Warriorsi protiv načetih Nuggetsa, još jedan klasik između Clippersa i Grizzliesa), dok je Istok totalno pogrešno posložen - ako misle prekinuti ovu uspavanku iz regularnog dijela sezone već na startu playoffa, trebaju nam sudari Pacersa i Celticsa, Knicksa i Bullsa, Netsa i Hawksa (ili barem Bullsa i Pacersa).

1. THUNDER 61.47

Nakon što im je Heat još jednom očitao lekciju i to u vlastitom domu, Durant i kompanija izgubili su utakmice protiv svakog relevantnog protivnika – po dvije protiv Denvera i Spursa, po jednu protiv Memphisa i Houstona, a nizu možemo dodati i ovu svježu protiv Knicksa. Jedina spomena vrijedna pobjeda u ovom periodu je ona protiv Clippersa, koji su pak momčad slična njima, momčad koja je sama sebi najveći neprijatelj i koja više ovisi o trenutnom nadahnuću nego o uigranosti i sistemu.

U jednu ruku, ništa ovdje nije ni sporno ni problematično – i jedni i drugi su izuzetno mladi. Mislim, Durant, Westbrook i Jordan imaju tek 24, a Griffin 23. Kako god okrenuli stvar, ono najbolje tek će nam ponuditi. Dakle, ima vremena da se dođe u nirvanu, stanje u kojem će se na vrhunske fizikalije i vrhunski talent nadograditi i vrhunski um i u kojem će svi navedeni realizirati svoj potencijal (nešto slično smo prošli s Jamesom, tako da smo imali prilike učiti iz prve ruke i sada znamo bitno pravilo – to što živimo u svijetu u kojem mediji diktiraju uspjeh preko noći, ne znači da se do njega stvarno tako i dolazi).

Ono što bode u oči i kod jedne i druge momčadi nakon mladosti su treneri. Kod Brooksa je problem tvrdoglavost u prihvaćanju ili nametanju promjena (previše Perkinsa, premalo Ibake), da ne spominjem kako im za kolektivni IQ nimalo ne pomaže ni podatak da je Durant potencijalni prvi strijelac lige, ali i tek drugi potrošač lopti u momčadi ili da na silu pokušavaju uključiti Fishera u rotaciju radi samo njima znanih razloga (čovjek je prestao biti faktor u ligi prije dvije godine kada ga je Barea rastavio na komadiće).

Koliko god potencijal Oklahome bio strašan, a danas im je teško osporiti čak i iskustvo obzirom na put koji su prošli zadnjih godina, jednostavno je nemoguće staviti momčad s ovakvim upitnicima iznad glave u isti rang s momčadima poput Spursa i Heata koje imaju i šampionski pedigre, ali i prednost u pripremi i shvaćanju vlastitog identiteta.

Del Nego je možda nešto skloniji eksperimentu od Brooksa, ali problem Clippersa je što nisu maksimizirali potencijal ni u jednom smjeru. Možda to nije pošteno reći za momčad koja je jedina u ligi uz Miami, San Antonio i Oklahomu top 10 u oba smjera (što je u pravilu odlika momčadi koja ima realne temelje za lov na naslov), ali oni mogu biti puno bolji i u napadu i u obrani.

Ukratko, u napadu im nedostaje kretanje lopte i sistem kakav imaju Miami ili San Antonio, a u obrani im nedostaje sposobnost da čuvaju reket bez fauliranja (dakle, opet im nedostaje - sistem). Što je najluđe, Clippersi imaju fizikalijama najboljeg centra od sve četiri spomenute momčadi, ali Jordan ne samo da nema IQ Duncana, nego nije ni dio obrane koja bi mu olakšala posao kao što fantastične rotacije pomažu Boshu ili kao što fantastična dužina na svim pozicijama pomaže Perkinsu.

Clippersi na boku nemaju vrhunskog stopera, a koliko god da su Blake i Jordan popravili čitanje igre u odnosu na lani, još je to daleko od potrebne razine - Clippersi su ligaški prosjek u najvažnijem dijelu obrane, sprječavanju protivničkog šuta, a od njih više faulira samo Toronto (što nimalo ne ohrabruje pred playoff). Tako da ispada kako je razlog zbog kojega su top 10 obrambeno više stvar trika nego stvarne kvalitete - Clippersi dominiraju nad ostatkom lige u stvaranju izgubljenih lopti i time nadoknađuju nedostatak balansa u ostalim elementima koji imaju San Antonio, Miami i Oklahoma.

Čekaj, pa zar se sve ovo ne bi moglo riješiti jednostavno strpljenjem? Ako su jezgre i jedne i druge momčadi mlade, zašto se to jednostavno ne bi ispravilo metodom pokušaja i pogreške? Zašto bi treneri bili isključivi krivci? E, tu na snagu stupa jedna vrlo jednostavna formula.

NBA je liga u kojoj je talent broj jedan i nema drugih Bogova uz njega. Ako imaš talent, imaš šansu, ako nemaš - uzalud ti sve ostalo. E, samo sada imaš dvije opcije - možeš taj talent okružiti kreativnim trenerima koji znaju što rade, staviti ga u sistem i zaokružiti ga nekakvom filozofijom. Oblikovati njegov rast. Ili ga jednostavno možeš ostaviti sirovim, uz nadu da će s vremenom sve samo od sebe sjesti na svoje mjesto.

U povijesti NBA ne postoji momčad koja je osvojila naslov na ovaj potonji način. Boston je svojih 11 naslova s Russellom osvojio dijelom zato što su svake godine imali all-star petorku na rosteru, ali dijelom i zato što su imali sistem izgrađen na obrani i tranziciji. Knicksi su svoja jedina dva naslova osvojili uz fenomenalan roster krcat hall of fame talentom, ali i uz neprestano kretanje lopte u napadu za kojega je zaslužan bio Red Holzman. Portland je svoj jedini naslov osvojio s mladom momčadi koja je nadmašila sva očekivanja, ali nije na odmet bilo ni što su uz Waltona imali i izuzetan sistem Jacka Ramsaya koji je doslovno kopirao filozofiju Celticsa (obrana + tranzicija).

Jordan je bio Jordan i prije nego što je osvojio naslove, ali tek kada je Phil nametnuo nesebičnost u napadu i požrtvovnu obranu kao temelje identiteta (što je naučio od Holzmana u Knicksima) i tome još pridodao trokut Texa Wintera, počeli su stizati i trofeji.

Uglavnom, poanta je da su sve ove momčadi, da bi otišle do kraja, morale talent definirati stilom igre. Nije dovoljno imati pojedince koji će zabiti ili pojedince koji su u stanju igrati obranu, moraš imati momčad. Nije dovoljno imati samo srce i noge, treba imati i mozak. Sve ove momčadi odgovaraju formuli talent + sistem. Pitanje za svakoga NBA fana je stoga jednostavno - da li ovaj omjer imaju OKC i LAC? Ja ipak mislim da ne (i pri tome ne mislim na banalnu stvar poput kemije koja je i sama produkt uspješnog sistema, već baš na praktičnu primjenu nečijeg profesionalnog znanja).

Naravno, da ne bi bilo zabune, sam sistem bez talenta vam ne znači ništa. Ako imate sistem, a nemate talent, momčad s talentom će vas uvijek razbiti. Evo, primjer su Kingsi koji praktički cijelu sezonu igraju bez glave i repa, ali su svejedno uspjeli uhvatiti desetak pobjeda više od Magica ili Bobcatsa, momčadi za koje možete reći svašta, ali ne i da nemaju vodstvo (Vaughn i Dunlap su odradili fantastičan posao u definiranju igre i sistema, koliko god to teško bilo vidjeti golim okom ili pogledom na rezultat).

Zbog te važnosti talenta, OKC i Clippersi definitivno nisu bez šansi protiv Spursa koji ipak nemaju igrača klase Paula, Griffina, Duranta ili Westbrooka. Ali, nisu favoriti kakvi bi bili da imaju do kraja definiran stil igre. I to je još jedan od razloga zašto je Heat naizgled za klasu iznad svih - ne samo što imaju talent koji se može mjeriti sa svim ostalima, točnije iznad svih je ostalih, već imaju i identitet u kojem uživaju.

Uvijek se sjetim poteza Dumarsa kada je hladnokrvno maknuo Carlislea i za trenera postavio Larrya Browna. Rick je godinama kasnije osvojio svoj zasluženi naslov, a i već tada je bilo jasno kako se radi o trenerskom genijalcu koji je udario temelje Pacersima i Pistonsima prije nego je donio u Dallas potrebni sistem i tako zaokružio postojeći talent (još jedan sjajan primjer - mislite da bi Mavsi ikada postali prvaci s Averyem Johnsonom, a bez zone i Carlisleove filozofije?). Međutim, dok se Rick tada još uvijek tražio, Larry je točno znao što treba poduzeti kako bi preko noći učinio Detroit boljom momčadi. I donio im taj naslov.

Za Brooksa još nije kasno. Kolikog god tvrdoglav bio, ne može mu se osporiti da je mlade snage Oklahome pretvorio u šljakere koji su itekako svjesni da bez rada neće postići ništa. Ono, ostane li dovoljno dugo na klupi, možda se zalomi nekakav prozor u kojem bi Thunder ipak otišao do kraja bez značajnijih promjena u stilu igre (tipa, još par sezona da Durant dodatno sazrije kao all-round igrač, plus raspad Heata u iduće dvije godine zbog poreza na luksuz). Međutim, u slučaju Clippersa, toplo se nadam da će Paul u novom ugovoru imati klauzulu koja traži novog trenera kako bi u idućih 4-5 godina ipak dali ovom sirovom potencijalu nekakav viši smisao jer ovo uglavnom bezglavo jurcanje monstruma kao što su Griffin i Jordan po parketu u iščekivanju Paulovog dodavanja, koliko god da je spektakularno (uostalom, kao i Westbrookovi i Durantovi juriši), već pomalo iritira.

2. HEAT 59.93

Obzirom da su prvu trećinu sezone imali jednu od 10 najgorih obrana lige, njihov skok u top 10 u obrambenoj učinkovitosti time je još impresivniji. Kako su u drugom dijelu sezonu praktički na lanjskom nivou (prošlu su godinu završili kao top 5 obrana) i da su u završnicama utakmica u stanju ubaciti u šampionsku brzinu što je posebice vidljivo u igri u obrani, ispada kako Heat ispunjava čak i one osnovne preduvjete za lov na naslov – top 10 su u oba segmenta igre. Ironija je u tome da su ipak bitno drugačiji nego lani, ali ne na način na koji smo to mislili veći dio sezone. Naime, vrativši obranu na staru razinu izbrisali su najveći minus, dok su istovremeno napad podigli na suludu visinu na kojoj ga drže tijekom cijele sezone – ako je netko zaboravio, Heat je lani bio tek 8. napad lige, dok su sada broj jedan ukupno (preskočili su Oklahomu koju je mjesec dana lošije igre izbacio s vrha), a šuterski su ionako uvjerljivo prvi cijelu godinu.

Dakle, ako je obrana ostala na mjestu u odnosu na lani, ispada kako je glavna promjena u tome što je ovogodišnji Miami jednostavno puno bolja napadačka momčad od lanjske, razlog za što leži u pronalasku identiteta (niska postava) i novoj rotaciji (praktički su dali minute Joela Anthonya Rayu Allenu). Trebalo im je dosta da nauče igrati obranu jer ovakva raspodjela minuta u top 8 rotaciji ipak je veliki šok za svaki sistem, ali Spoelstra i društvo nekako su i ovo zakrpali (luda hrabrost Spoelstre izgleda da će se samo tako isplatiti jer je uspio poboljšati momčad koja je osvojila naslov - usporedite ovo s onim što rade Brooks ili Del Negro).

Praktički, Heat je bolji u obrani trice (veliki problem lani) i jednako dobro brane reket (zanimljivo, čak ni u golim stop brojkama poput blokada nisu pali jer su Wade i James debelo iznad prosjeka po blokadama za svoje pozicije), tako da im je jedini minus u odnosu na prošlogodišnje izdanje - skok. Međutim, on im nikada i nije bio jača strana, a ionako sve dodatne napade koje daju protivniku u napadačkom skoku (a što mogu iskoristiti samo momčadi poput Pacersa i Grizzliesa), nadoknade krađom lopte (tu su i dalje fantastični, pogotovo od kada Jamesa opet više koriste na perimetru).

Dakle, malo slabija obrana + puno bolji napad = obrana naslova? Mislim da im samo ozbiljna kalvarija (tipa ozljeda Wadea i Bosha u isto vrijeme) može predstavljati problem.

Još jedan veliki plus je ždrijeb – ostane li raspored ovakav do kraja, ispada kako bi Heat do finala Istoka trebao izbjeći momčadi poput Bullsa i Pacersa koje mu puno slabije leže od Hawksa ili Netsa, odnosno vrlo lako bi ih mogao izbjeći i uopće (nije nemoguće da Knicksi izbace Pacerse u polufinalu). Nakon šetnje protiv Bucksa čeka ih pobjednik trenutnog troboja između Netsa, Bullsa i Hawksa. Protiv Bullsa bi se polufinala serija ipak možda malo produžila, ali teško da bi se radilo o ozbiljnijoj prijetnji, dok su Netsi i Hawksi osuđeni na ulogu promatrača.

S druge strane, budu li Bullsi šesti, to znači da će i drugi i treći nositelj imati itekako težak posao u prvoj rundi jer su i Boston i Chicago momčadi sposobne igrati playoff košarku i tako namučiti Pacerse i Knickse. Obzirom na količinu ozljeda teško da su u stanju napraviti iznenađenje, ali odvući seriju u 7 utakmica? Apsolutno. Što bi samo dodatno izmorilo Knickse i Pacerse, koji bi nakon međusobnog klanja, koje bi također trebalo ići do sedam, išli na odmorni i spremni Miami.

3. SPURS 59.39

Manu ne samo da je stalno ozljeđen, nego čak i u onim utakmicama dok je u rotaciji igra ispod razine na koju smo navikli. Obzirom na godine i pad učinka, nije nemoguće pretpostaviti da možda više nikada nećemo vidjeti old school Manua, a bez njega, žao mi je, ali nema ni Spursa. Tony je digao šuterski dio igre, ali, ako nema Manua da mu olakša život, on sam ne može dobiti Oklahomu. Timmy je sjajan, ali Timmy je sjajan za penzionera – njegova post up košarka koliko god da je učinkovita, nije dovoljna protiv Oklahome ili Miamia koji su u stanju ubrzati igru i raširiti reket. Green i Leonard pak nisu u stanju sakriti sve ove probleme, a niti to može bilo koji Popov zahvat.

Uostalom, nedavna tekma protiv Oklahome je najbolji pokazatelj. Pop je utakmicu ranije odmarao Timmya i Leonarda baš da vidi u kolikoj mjeri su u stanju u ovom trenutku suprotstaviti se Thunderu i to nije izgledalo dobro – Parker nije ni blizu forme života koju je imao prije ozljede zgloba (plus trenutno ga muče i koljena), a sudar svjetova je bio očit u stilu igre – dok su Spursi usporili ritam ne bi li Duncan odradio svoje u postu, Oklahoma je jednostavno letjela po parketu.

Ovo je ogroman problem za Popa – Spursi su inače zadnjih godina ubrzali igru kako bi pasovima i šutom iz vana raznijeli protivnika, ali takav stil im ne pomaže protiv Oklahome. Međutim, ne pomaže im ni kada pokušaju usporiti jer tek tada su nigdje – Oklahomu ne mogu zaustaviti ni pod razno zbog nepokretnih visokih, a sami zabijaju još manje čim uspore igru i krenu forsirati košarku kroz post.

Jednostavno, bez Manua je razlika u talentu prevelika, a dodaj još i Parkera izvan forme i očito je kako je Oklahomin napad previše jak. Obrane su možda identične na papiru, međutim Spursi muku muče s momčadima koje su sjajne s poludistance, a Oklahoma je tu čak za 2% bolja od Bostona koji poslovično živi od dugih dvica (Boston puca 47% s lakta, OKC čak 49% i nitko drugi u ligi im nije ni blizu). Pop je napravio sve da zatvori reket i da čuva tricu, što im je obranu diglo u top 5, ali ne može sakriti manjak brzine kod svojih visokih koji jednostavno ne mogu pratiti ni Ibaku na perimetru, a kamoli Duranta (iz istog razloga je i Boston tolika muka najboljoj obrani lige, onoj Pacersa – u ligi u kojoj se sve manje pucaju duge dvice, momčad poput Celticsa u stanju je biti ozbiljan problem za prilagodbu).

4. CLIPPERS 59.20

Da ne ponavljam teze rečene u ranijem djelu posta ispod Oklahome, ponovit ću samo formulu:

sistem + talent = naslov

sistem - talent = lutrija

talent - sistem = Clippersi

Kako ono Vinnie kaže, "all those names and all those stuff, flex, 7 seconds, spread, princeton... you just put the ball in the best player's hands". Mislim, s ovim drugim dijelom rečenice se slažemo svi, ali Vinniev je problem što ne shvaća da bi lopta u rukama najboljeg igrača bila još opasnija da on kao trener zna što svi to pojmovi znače i da je ih je u stanju ugraditi u igru momčadi. CP3 je najbolji playmaker u ligi, ali još lani smo vidjeli što se dogodi kada ga protivnik zaustavi u playoffu, a ove sezone smo se podsjetili što se dogodi kada ga uspori ozljeda. Clippersi u drugoj polovici godine nisu momčad iz prvog djela sezone samo zato što se Paul ozljedio i što bez njega u idealnoj formi ne postoji zaštitna mreža zvana sistem na koju bi se igra i igrači mogli dočekati.

5. NUGGETS 58.23

Taman su ušli u najbolju formu sezone i ostvarili niz sjajnih pobjeda na strani koji ih je napunio samopouzdanjem (do jučer je bilo nezamislivo da pobjede u Oklahomi), a onda su ih uništile ozljede Lawsona i Gallinaria. Gallinari je gotov za sezonu, a ni Lawson nije u puno boljoj situaciji - čim su u pitanju problemi sa stopalom, točnije s plantarnim fašistima, stvari obično ne završe dobro (pogotovo ako ste play koji živi od brzine).

Lawsona muči stopalo, Gallinari trenutno nema koljeno, a bez idealne forme nemoguće je igrati košarku na najvišoj razini. Denver ima dubinu da sakrije slabiji učinak jednoga i izostanak drugoga, ali ne i da ga u potpunosti nadoknadi, što im šanse za iznenađenjem u doigravanju čini značajno umanjenima (u borbi za treću poziciju pomoći će im činjenica da, ako dođe do egala i sve tri momčadi budu imale jednaki broj pobjeda, Denver ima prednost u međusobnim dvobojima, 3-1 protiv Memphisa, odnosno 2-1 protiv Clippersa).

Uglavnom, prava je tragedija što nećemo gledati Galloa u njegovoj "milky way Paul Pierce" verziji, jer čovjek je bio u takvom ritmu da eksplozija u playoffu i dizanje na all-star razinu ne bi bili nikakvo iznenađenje. Denver usprkos svoj širini neće ovako nešto moći nadoknaditi – on je bio i prva opcija, ali ujedno i jedina šansa da se napravi korak naprijed jer čovjek ima talenta za nositi napad na svojim leđima. Sada dolazi do tektonskih pomaka koji će oslabiti klupu, ali i učinkovitost. Pogotovo jer je, uz sve ostalo, Gallo bio i najbolji šuter i od njegovih trica ovisila je cijela ravnoteža u napadu – tko će sada preuzeti sav onaj volumen ispaljenih projektila s perimetra? Chandler? Brewer? Iggy? Mislim, ja ih nisam ozbiljno smatrao za prijetnju ni ranije, iskreno sumnjam da bi i s Gallom u formi života prešli preko Memphisa ili Clippersa, a sada sam, blago rečeno, skeptičan.

6. PACERS 57.41

Zadnjih mjesec dana napravili su popriličan iskorak u napadu, prvenstveno zbog toga što je Hibbert konačno počeo nešto zabijati i time im donio potreban balans. Imali su cijeli niz sjajnih pobjeda u ovom periodu nakon all-stara, ali kao i sve drugo i one su prije svega rezultat fantastične obrane. Dakle, limiti i dalje ostaju, ali ako ijedna momčad na Istoku ima dovoljno srca i fizičke moći da namuči Heat, onda su to oni. Ali, dobiti 4 od 7? Postoji cijeli niz razloga zašto je to praktički nemoguće, ali njih ostavimo za najavu playoffa.

7. GRIZZLIES 57.22

Lionel Hollins je dobar trener, ali nešto mi govori da ga dogodine nećemo gledati na klupi Memphisa. Nije stvar samo u tome što je u prvim danima nove uprave došao u sukob s novim, više analitičkim, smjerom kojega njeguju novi šefovi, već i to što je praktički jedini član momčadi koji je izrazio žaljenje za odlaskom Gaya. Nakon što su Gasol, Randolph i Conley ispod glasa poručili kako im Rudy baš i neće nedostajati, kapetan Allen bio je jasan i glasan - protekla sezona i pol s Gayom bila je izgubljena, danas smo konačno opet ona ista momčad koja je pobijedila Spurse i prijetila Oklahomi u playoffu prije dvije godine. Kako je Hollins upravo bio najglasniji pobornik ideje da Gay bude prva napadačka opcija i kako je upravo on taj koji je odgovoran za stil igre koji je dovodio do toga da Gay ima više lopti u ključnim utakmicama od Zacha i Marca zajedno, nekako mi se čini da se nitko neće previše buniti ako mu ne ponude novi ugovor. Pogotovo ako opet ne prođu Clipperse - za lanjski poraz trenutno je krivac Gay, a za eventualni novi svakako će većina krivnje pasti na Hollinsa.

8. KNICKS 57.02

Carmelo se pretvorio isključivo u skok-šutera, a ta evolucija vrhunac je imala protiv Heata kada osim 4 iznuđena prekršaja doslovno nije uzeo šut iz reketa ili na obruču (i svejedno je zabio 50, što je pomalo blesavo). U ovih 11 pobjeda u nizu u kojima je sudjelovao (nije igrao u prvoj tekmi ovog sjajnog niza od 12 pobjeda) zabio je 39 šuteva iz reketa što hoće reći da je veliku većinu šuteva uzeo iz vana. Od dolaska u Knickse ovaj trend je sve očitiji (uzima čak 3 pokušaja manje u reketu nego u Denveru, što je promjena u stilu igre skoro ravna onoj koju je prošao Kobe, čak i drastičnija obzirom da Kobe kao izliku ima kilometražu i gubitak eksplozivnosti, dok je kod Mela problem isključivo u sitnim ozljedama i zaljubljenosti u skok-šut).

Poanta svega ovoga je da bez stalnog pritiska na obranu nema kvalitetnog napada u playoffu, a Knicksi praktički nemaju druge kreatore iz ulaza osim Mela i Smitha. Pošto su obojica skloniji uzeti šut preko ruke nego ići na ulaz, to neće biti dovoljno. Još veći problem je obrana - Knicksi imaju najslabiju obranu protivničkog šuta od svih playoff momčadi (čak i od Rocketsa) – uzalud im kontrolirani ritam utakmice (što ostvaruju obrambenim skokom i činjenicom da nikada ne gube lopte) kada protivniku dodatni pokušaji koje donose skok u napadu i ukradene ionako ne trebaju dok god puca iznad 50% iz igre.

Ako ništa drugo, Melo ima ogromne šanse izboriti se za titulu prvog strijelca lige. Činjenica da se i on i Durant stvarno trude oko ovoga (što je vidljivo iz šuteva koje uzimaju zadnjih dana, šuteva koje posebice Durant nikada ne bi uzeo u normalnim okolnostima) jasno govori zašto još nisu na razini Jamesa koji je potpuno sazrio i kao košarkaš i kao osoba - dok ne ostave ova sitna zadovoljstva ega sa strane i ne razviju svijest o tome što je stvarno bitno, James će imati prednost u broju naslova. Ili su možda obojica svjesni da su u tom dvoboju ionako poraženi pa barem pokušavaju uzeti ove mrvice koje im preostaju.

9. ROCKETS 56.65

McHale će se boriti za titulu trenera godine, Harden za mjesto u prvoj petorci, a u međuvremenu se treba boriti za šesto mjesto kako bi si dali šansu protiv Nuggetsa jer je protiv Oklahome ili Spursa neće imati - i jedna i druga momčad itekako su uspješne u branjenju trice, ali još su bolje u obrani reketa (manje koševa na obruču od njih primaju samo Pacersi i Nuggetsi, a ako se netko pita zašto su Nuggetsi usprkos dobroj zaštiti obruča problematični u obrani, razlog je što za razliku od svih ovih ostalih dežurnih krivaca za kvalitetnu obranu nikako nisu uspjeli shvatiti kako se istovremeno rotirati prema perimetru - od njih su više trica primili samo Bobcatsi).

10. LAKERS 54.55

Lakersi su ove godine momčad s najvišim omjerom slobodnih i pokušaja iz igre, što je razumljivo obzirom na količinu batina koju trpi Dwight (više puta na liniji od njega su ove sezone bili samo Durant i Harden, a sjajan podatak je onaj prikazan na utakmici protiv Clippersa - Dwight je samo ove sezone promašio više slobodnih nego što ih je jedan Nash fulao u cijeloj karijeri). Također, Lakersi su ujedno i momčad protiv koje je svirano uvjerljivo najmanje prekršaja, što je također donekle razumljivo obzirom da im je trener Mike D'Antoni koji je svoju filozofiju izbjegavanja fauliranja uspješno primijenio i u Knicksima i u Sunsima (obje momčadi su uredno bile na dnu što se broja prekršaja tiče). Sve je to dio njegova vjerovanja u ritam igre, odnosno da je važnije brzo izvesti loptu nakon primljenog koša i pokušati odigrati polu-kontru, nego zaustaviti igru i sat radi slobodnih i sve je to OK. Ali, bez obzira na sve ove olakotne okolnosti, nemoguće je objektivno gledati utakmice i ne uočiti pomoć koju u lovu na playoff Lakersi dobivaju od sudaca. Kao da nije dovoljno što imaju Dwighta i Kobea, ljudi u sivome kao zvijezde tretiraju čak i Jamisona ili Blakea, a da ne govorim o perverziji od neki dan kada je nekim čudom Memphis pucao "čak" 7 slobodnih. Mislim, svaka čast Dwightu na trudu koji ulaže u to da Lakersi ipak uđu u playoff, ali, s poštenim suđenjem, čovjek ne bi ni jednu utakmicu ostao u igri duže od treće četvrtine.

11. NETS 54.22

Hibbertovo oživljavanje je ništa prema onome kako Deron igra od kada je nakon all-stara počeo primati inekcije u oštećene zglobove – čovjek na trenutke podsjeća na onog starog, a uspio je čak i jednom zakucati! Pitanje je koliko će ovakav presing naštetiti u budućnosti, ali s Deronom blizu all-star forme, Netsi su svakako sposobni izboriti drugi krug playoffa. Šteta jedino što ne postoje lijekovi koji bi oživili Johnsona i Wallacea - bez da ovaj dvojac igra barem približno životnoj formi (dvojac koji im inače ždere više od pola salary capa), nemaju šanse pružiti ozbiljniji otpor Heatu (ako uopće dođu do druge runde - Chicago ima 3-1 ove sezone protiv njih, a s Hawksima su na 2-2 uz negativnu koš razliku, tako da su daleko od favorita čak i u prvom krugu).

12. WARRIORS 54.06

U sjeni svih mogućih trka, ona između Warriorsa i Rocketsa postaje sve zanimljivija. Zbog problema Nuggetsa s ozljedama, biti šesti na Zapadu više nije mala stvar, već potencijalna razlika između šanse za polufinalem i brze smrti u prvom krugu od ruke Spursa ili Thundera. Golden State trenutno ima utakmicu prednosti, što bi se moglo pokazati ključnim. Doduše, imaju i dosta teži raspored, ali nije nemoguće da do kraja ostvare score 3-2, što bi značilo da Houston mora dobiti 4 od 5 zadnjih susreta kako bi imali isti score (Rocketsi imaju prednost zbog 3-1 međusobnog odnosa u sezoni). Obzirom da Houston ima dva susreta protiv Sunsa i jedan protiv Kingsa do kraja, a i da im je u interesu igrati punom snagom kako bi dobili Nuggetse umjestu Thundera, nekako mi se čini da će Warriorsi ipak završiti kao sedmi.

13. BULLS 53.66

Thibo i službeno produžio na četiri godine s Bullsima, Rose samo što se nije vratio - ovo su vijesti koje bi inače natjerale pola Istoka da napuni gaće. Ne i ove godine, obzirom da su Noah i Gibson ozbiljno načeti, a da se Deng i Boozer osjećaju poput Paule Radcliff na kraju maratona.

14. JAZZ 53.51

Bitka s Lakersima se nastavlja, trenutno su u prednosti, a ono što može veseliti je da u njoj ključne uloge igraju Hayward i Favors. Najvažnije od svega, Hayward je konačno ove sezone počeo startati na svojoj prirodnoj poziciji trojke nakon što je sezonu počeo kao dvojka, odnosno nakon što je odrađivao ulogu šestog čovjeka. Greatest hits kompilacija trenerskih poteza Tyronea Corbina može slobodno stati rame uz rame s onom Eaglesa.

15. HAWKS 53.32

Obzirom da se broj ozljeđenih članova rotacije povećava iz dana u dan (Williams i Pachulia su otpali, Harris samo što nije zbog problema s palcem, što praktički znači da nemaju klupu pred playoff), a i da Horford i Korver svako malo uzimaju poštedu, pravo je čudo da se uopće drže u ovoj bitci za četvrto mjesto. Doduše, kako i koeficijent pokazuje, ovo je momčad u padu forme koju malo što može spasiti od ispadanja u prvom krugu.

16. CELTICS 52.64

Bez Garnetta obrana se raspala, ali čak ni u takvim okolnostima Milwaukee im nije ozbiljnije zaprijetio na sedmom mjestu. KG je dobio bitan period odmora, a vjerojatno će ga do kraja sezone dobiti i Pierce, kako bi što spremniji bili za obračun u prvom krugu. Nažalost, sve su manji izgledi da će na Pacerse, što im bitno smanjuju šanse (protiv Knicksa imaju 3-1 ove sezone uz brutalnu koš razliku), ali, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da srce prvaka nikada ne treba zanemarivati. Pierce i Garnett pobrinut će se da, ako već moraju poginuti, poginu sa stilom.

17. MAVS 52.63

Ispali su iz lova na osmo mjesto, ali još uvijek mogu uhvatiti sastanak s brijačem. Trebaju 3 pobjede u 5 zadnjih utakmica, a imaju čak 4 domaće tekme uz gostovanje u Big Easyu. Dakle, brade padaju.

18. BUCKS 52.27

Istok će nam izgleda još jednom dati playoff momčad s negativnim scoreom, što je već postala svojevrsna tradicija u zadnjih desetak godina. Da bi izbjegli postati dio folklora i svrstali se među one rijetke momčadi koje su i kao osme na Istoku imale pozitivan score, pa makar i onih neutralnih 41-41, morat će pobijediti u barem 4 od 6 utakmica koje ih čekaju. Od čega ih je 5 na strani, a ona doma je protiv Nuggetsa. Sretno s hvatanjem momentuma pred obračun s Heatom.

19. WOLVES 51.89

Rick Adelman je došao do 1000 pobjeda u karijeri, ali njegovo povratak dogodine ostaje otvoren. Dijelom i zbog obiteljskih problema, dijelom i zbog opće nesigurnosti koja vlada u klubu (ne samo da nitko ne zna što će se na ljeto dogoditi s pola rostera, već se ozbiljno šuška i o prodaji vlasničkog paketa). U gomili upitnika jedna je stvar sigurna - ugovor Brandona Roya za iduću godinu briše se iz salary capa bez penala jer čovjek nije došao ni blizu ispunjavanju potrebnih uvjeta da bi druga godina postala makar i djelomično garantirana.

20. RAPTORS 51.17

Kada sam proteklih dana slagao salary cap kockice za svaku momčad, najveći šok sam doživio kod Raptorsa koji su ne samo debelo iznad salary capa, već su i opasno blizu zone poreza (sve su šanse da će ga i platiti ne iskoriste li amnestiju barem na Kleizu). Dapače, da kojim slučajem dobiju top 3 pick kroz lutriju, a obzirom da su tim visokim pickovima garantirane rate od minimalno 3 milje za prvu godinu, ne samo da bi platili porez, već bi aktivirali i hard cap. Ovako će si moći priuštiti 3-4 veterana na minimalcu za popuniti roster, ali bez obzira na sve, Colangelo na ljeto ne smije imati posao u ligi. Kao što, ruku na srce, ni Toronto ne zaslužuje NBA klub dok je grad poput Seattlea bez njega.

Razlog zbog kojega će Raptorsi teško do all-star klase i zašto će im roster vječno biti krcat precijenjenim igračima (bilo da ih preplate sami kao što je slučaj s Fieldsom ili da ih dovedu preko tradea kao što je slučaj s Gayom) je jednostavan - u Kanadi su porezi na plaće duplo veći nego u bilo kojoj USA državi, što znači da se Toronto ne natječe samo s 29 drugih franšiza, već i vlastitom nepovoljnom situacijom. Nitko to neće osjetiti bolje od Gaya koji je prešao iz kluba u kojem nije bilo poreza (živio Tennessee) u klub u kojem će mu skoro 12% rate završiti u džepovima sistema. Eto i Colangelu idealne isprike - blame Canada!

21. WIZARDS 50.95

John Wall je ove sezone igrao u 43 utakmice od mogućih 66, što mu je bilo dovoljno da ostvari daleko najviše asista i pogođenih slobodnih u momčadi. To jasno govori zašto je napad Wizardsa bio grozan (nisu imali niti prosječnu slash & kick opciju), a po ovome se mogu mjeriti samo s jednom momčadi - Bullsima. Chicago sličnu kalvariju prolazi bez Rosea (bez glavnog kreatora brutalno im je pao broj asista), a obzirom na stil igre i ovisnost o fizikalijama, kao i na masu drugih detalja (oba su Caliparievi playevi, oba su imala ozbiljne ozljede, oba su upitni šuteri i oba su često osporavana jer su prvenstveno strijelci, a tek zatim playmakeri), izgleda da su ovih dvoje osuđeni jedan na drugoga (plus, gledajući način na koji se Wizardsi krcaju pod košem i kako se baziraju na čvrstoj obrani, sve se čini kako su upravo Bullse izabrali za primjer koji će slijediti).

Držite oko na Wallu dogodine jer Rose je dvije godine stariji, a eksplodirao je u svojoj trećoj sezoni, dok su ga u četvrtoj već usporile ozljede. Wall je pak propustio dobar dio treće, što znači da bi u četvrtoj, bude li zdrav, mogao eksplodirati u Roseovom stilu. Nema šanse da se kladim protiv njega dogodine zbog izuzetne sličnosti u igri između ove dvojice, a ponovi li išta slično Roseovim igrama iz MVP sezone (25 koševa, 8 asista, 3 ukradene i sjajan učinak u obrani), Wizardsi bi mogli u playoff, nadam se i na Bullse - dvoboji ovakva dva talenta/čuda prirode trebali bi biti sastavni dio lige cijeli niz godina i tako donijeti malo sjaja na ovaj brutalno prosječan Istok.

22. BLAZERS 50.94

Više minuta od Damiana Lillarda ove sezone odigrao je samo jedan čovjek - Kevin Durant. To je podatak jednako lud (ako ne i luđi) od onoga da je ove sezone Asik skupio najviše skokova, a Vasquez podijelio najviše asista. Mislim, nije uopće sporno da je Davis veći potencijal, ali kako itko ozbiljan može pogledati ovaj podatak, pa zatim Lillardovu solidnu produkciju, i ne dati mu nagradu za rookiea godine?

23. SIXERS 50.77

Holidayeva 2-24 partija (uz jedno, ponavljam, 1 slobodno bacanje, što cijelu stvar čini još gorom) najgora je šuterska partija u modernoj povijesti NBA (dakle, od ograničenja napada na 24 sekunde) za čovjeka koji je uzeo toliki broj šuteva. Naravno, radi se o jednoj večeri u jednoj nebitnoj utakmici i ne treba iz toga raditi veliku priču (osim ako ne pripadate taboru koji misli da je Holiday stvarno all-star klasa – tada se ozbiljno trebate zamisliti nad sobom), Jrue je solidan mladi bek koji igra u očajnom kontekstu. Međutim, ovaj podatak o jednom slobodnom bacanju je puno, puno veći problem za Sixerse – njima fali franšizni igrač, to nije sporno, ali kako je Holiday u cijeloj svojoj karijeri do sada potvrdio da je isključivo skok-šuter, izgleda da će osim prve opcije morati nabaviti barem još i drugu, ako ne i treću. Nešto mi govori da ćemo idućih 4-5 godina Sixerse često gledati u lutriji.

24. HORNETS 50.73

U zadnjih 8 utakmica Gordon je zabio 47 slobodnih bacanja, a znate kada mu je zadnji put tako nešto pošlo za rukom u nizu od 8 susreta? U prosincu 2010. u dresu Clippersa. Iako je ovaj Gordon daleko od spremnog, ovakvi pokazatelji jasno govore zašto su mu Hornetsi dali max ugovor i zašto su strpljivi (dodatni plus je što mu je sve ovo pošlo za rukom usprkos limitiranoj minutaži). Nakon ljeta odmora, čovjek će izgleda konačno biti spreman opravdati očekivanja u stilu Stepha Currya ove sezone.

25. KINGS 49.48

I dok Cousins niže suspenziju za suspenzijom, skupina iz Sacramenta je uspjela ligi ponuditi dovoljno dobru ponudu koja anulira svu prednost koju je Seattle do sada imao. Kako liga i dalje odbija svaku pomisao na proširenje, bit će zanimljivo vidjeti kako će riješiti ovu situaciju u kojoj je očito da postoje dva tržišta i dvije vlasničke strukture sposobne podržavati NBA franšizu. Drugim riječima, ako će jedna od njih ostati kratkih rukava, do kada će čekati novu priliku i tko je uopće sljedeći na tapetu za relokaciju (za sada se tek Wolvesi spominju kao klub koji bi mogao mijenjati vlasnika, ali ne i grad).

26. CAVS 49.41

Irving možda još nije all-round kao igrač, ali je zato all-round kada su ozljede u pitanju. Lom stopala, lom šake, lom prsta, lom čeljusti, isčašeno rame, istegnuće koljena, potres mozga. U tri sezone (jedna na Dukeu, dvije u NBA) zahvaljujući ovom "talentu" odigrao je 114 od 178 mogućih utakmica. Mislim, nije da se radi o ozljedama koje usporavaju karijeru ili postotku koji bi trebao brinuti, ali momak definitivno nije Russ Westbrook.

27. PISTONS 49.18

Razlog zašto u zadnja dva tjedna sezone ipak treba držati oko na njima - Drummond i Monroe konačno su dobili priliku igrati zajedno duže od par minuta po utakmici, dakle prvi put ove sezone imamo prilike gledati u akciji dvojac budućnosti. Za sada to baš i ne izgleda sjajno, a razlog tome su dva ogromna felera u igri jednog i drugog - ne mogu zabiti šut s vrha reketa da se postave na glavu. Ovo je nešto što će morati riješiti preko ljeta jer inače nema šanse da budu dio istog, kamoli kvalitetnog napada.

28. SUNS 48.08

Nagradu za najbolje tankiranje u sezoni 2012/2013 dobivaju... Sunsi! Svaka čast jer već sam iskreno počeo sumnjati da su Sarver i kompanija išta u stanju odraditi kako treba.

29. MAGIC 47.16

Marcus Smart je svakim danom/porazom sve bliži, a samim time je sve veća i mogućnost da ih dogodine češće gledam na league passu. Smart-Harkless-Nicholson-Vucevic, kombinacija koja zvuči kao solidna jezgra za iduću sezonu, a ostati će im još 10-ak milja za potpis nekog mladog igrača kao eventualnog pojačanja. Ipak, tek u ljeto 2014. nastaje potpuni kaos - osim što će imati još jedan visoki pick u jednom od naj-jačih draftova ikada (svakako najboljem još od 2003. ako su stvarno točne prognoze o ovoj novoj klasi srednjoškolaca koja dolazi), na raspolaganju će im biti i nekih 20 milja prostora na salary capu (bye bye Turkoglu i Nelson) koji bi mogli biti itekako primamljivi nekome od imena koja će se naći na tržištu (a znamo da se Orlando zbog poreza i klime može nositi sa svakim tržištem osim naravno Los Angelesom i New Yorkom).

30. CATS 44.97

Dok je Magic u par sezona u stanju udariti temelje novoj sjajnoj generaciji, prognozirati nešto slično Bobcatsima jednostavno je nemoguće dok ne vidimo kako će draftati i kako će potrošiti ovih 12-15 milja koje će im ostati na raspolaganju ovog ljeta. Bez prave mlade jezgre uzalud im sav prostor koji će imati za dvije sezone - nijedan ozbiljan slobodan igrač neće doći u momčad koja tek treba napraviti prvi korak ka relevantnosti.

2Feb/1322

THE RANKINGS – WEEK 13.

Posted by Gee_Spot

Prvo, hvala svima na pitanjima koja su stigla na gee@ispodobruca.com, šaljite ih i dalje jer ona najzanimljivija su mi dobro došla kao inspiracija za popunu današnjeg posta (u osvrtima na momčadi pokušao sam odgovoriti na što više njih). Osvrti na trade Memphisa, Detroita i Toronta iz kuta svakog kluba također se nalaze u postu.

Prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 momčadi, posvetimo dužnu pažnju još jednom trendu koji sve više počinje vladati ligom, a to je sve veća upotreba elemenata zonske obrane. Obzirom da su Lakersi u zadnjim utakmicama upravo na račun korištenja zone podigli razinu obrane, a da nisam uspio naći ni jedan tekst koji bi se bavio time (svi su uglavnom zaokupljeni Kobeovim asistima kao da su oni razlog zašto je obrana preko noći postala bolja), odlučio sam potrošiti uvod kako bi naglasio sve veću važnost zone u ligi.

Uspjeh Dallasa, dobrim dijelom baziran upravo na zonskoj obrani (koja je se u određenim oblicima koristila i ranije, posebice kod prvog naslova Heata 2006. ali nikada nije bila primarna obrana kao u slučaju Dallasa), otvorio je u potpunosti vrata zoni koja je u NBA dopuštena tek 2001. Dugo vremena smatrana nedostojnom NBA talenta, zona je danas postala praktički dio svačije obrane. Netko je koristi više (Warriorsi, Spursi), netko manje, ali svi je imaju u svom arsenalu i danas je praktički nemoguće imati uspješnu NBA obranu bez elemenata zone.

Na kraju krajeva, čovjek koji je stvorio modernu NBA obranu kroz svoj rad u Bostonu i Chicagu učinio je to upravo na osnovama zone, točnije na mogućnosti da ostaviš svih 5 igrača na strani s loptom pri čemu svaki pokriva dio prostora umjesto čovjeka, a rotaciju cijele obrane diktira kretanje lopte, a ne igrača bez lopte. Taj gospodin je, naravno, Tom Thibodeua, a na njegovim zamislima temelji se ne samo naslov Bostona, već i ovaj Heata koji je agresivno rotiranje doveo do savršenstva zahvaljujući atletskim kvalitetama svog ljudstva (sve ove pobjede Bullsa tijekom regularne sezone da ne spominjemo).

Osim širenja trenerske filozofije, zadnjih godina postaje sve važnija i uloga pokretnih visokih igrača poput Tysona Chandlera (s tim da Kevin Garnett ostaje prototip idealnog modernog visokog). Čovjek je praktički do dolaska u Dallas bio vrhunski gargabe man koji je zabijao ono što mora u napadu dok je istovremeno čuvao obruč u obrani. Pod Carlisleom je odjednom postao čovjek koji vam može donijeti naslov, a sve to samo zato što je tadašnji Carlisleov pomoćnik i današnji trener Raptorsa Casey shvatio da centar s takvom pokretljivosti može braniti puno veći prostor nego što to od njega zahtijeva klasična 1 na 1 obrana.

Ono što je najzanimljivije, kada govorimo o zoni u NBA u principu uopće ne pričamo o istoj obrani koja se koristi u NCAA ili Europi. Razlog su naravno obrambene tri sekunde koje sprječavaju da usidrite svog centra u sredinu reketa (što naravno ne znači da suci pretjerano paze na taj dio igre), a bez toga je nemoguće igrati klasičnu 2-3 zonu. Međutim, poanta nije u tome da tih 2-3 ili u NBA puno češćih 2-2-1 (box & 1) shvatite doslovno, već da primijenite iz njih preuzete principe poput pomaganja suigračima, individualnih odgovornosti u zajedničkom obavljanju posla i čitanja igre u svim njenim fazama.

Imati 5 kvalitetnih obrambenih pojedinaca koji će disati kao jedan obilježje je današnjih najboljih obrana u NBA, a činjenica da su obrane znatno drugačije nego prije 5 godina dovele su i do prilagodbi u napadu. Sve veću važnost trice smo već isticali, šut iz vana i zona jednostavno su nerazdvojni jedno od drugoga, ali dogodila se i još jedna zanimljiva promjena uzrokovana prvenstveno sve savršenijom igrom u obrani - došlo je do nikada demokratskije podjele poena među suigračima u napadu.

Naime, iako je uvođenjem zone bilo straha da će pasti napadački učinak, pravilo tri obrambene sekunde (nema kampiranja u reketu) je uz pravilo o zabrani stavljanja dlanova ili laktova na igrače na perimetru (danas automatski faul, nekada osnovni način igranja obrane u NBA) omogućilo da se napadačka renesansa lige odvija nesmetano. Tako da i danas, kada imate sve manje igrača koji trče uokolo i umjesto toga čuvaju reket, prosječna momčad zabija skoro jednaki broj poena kao i prije desetak godina kada je hand check zabranjen, a zona još nije ušla u mainstream.

Međutim, ono na čemu je zona počela ostavljati sve veći trag je individualni učinak igrača, što je trend o kojem je nedavno pisao i Henry Abbott. Ukratko, danas u ligi imate samo desetak igrača koji zabijaju preko 20 poena, dok je prije 3 sezone prosjek bio dva puta veći jer je skoro svaka momčad imala jednog igrača koji je zabijao iznad 20. Zanimljivo, baš prije 3 sezone počela je sve veća upotreba zone koja jednostavno tjera na drugačiju raspodjelu lopti. Glavni kreatori i potrošači danas nailaze na puno više prepreka i jednostavno su prisiljeni dijeliti loptu, a usput i sve manje izlaze na liniju slobodnih jer je sve teže naći rupe za ući u reket.

I dok je Abbott ostavio otvorenom mogućnost da je puno veći broj faktora zaslužan za ovakav trend u napadu od evolucije obrana (dublje rotacije, sporiji napadi), po meni je stvar kristalno jasna - kako sve više i više momčadi koristi elemente zone kao osnovni obrambeni princip, dodatni pas i potraga za otvorenim šutom postali su važniji od šuta preko ruke. Drugim riječima, sve veća važnost nesebičnih obrana zaslužna je za pojavu sve većeg broja nesebičnih napada.

1. SPURS (5625)

San Antonio se pozicionira za najizgledniji pokušaj lova na naslov u zadnje tri godine. Nakon niza sezona osrednjeg napada, a zatim i osrednje obrane, sada su dosegli maksimum ovog rostera zahvaljujući sitnim potezima koje Pop radi u sjeni. Već smo spominjali obrambene promjene (i dalje brane pick & roll ispod prosjeka, ali su popravili obranu trice što im je uz standardno kvalitetnu obranu reketa i omogućilo da postanu top 5 obrana), a ni one u napadu nisu ništa manje bitne.

Pop je izgleda odlučio da je kombinacija Splitter-Duncan daleko najbolje rješenje pod košem obrambeno, stoga su morali napraviti određene ustupke u napadu kako bi maksimalno koristili talente obojice. Kako se radi prije svega o post-up igračima, da bi izbjegao gužvu u sredini Pop je Splittera postavio kao prvu opciju u pick & roll akciji s Parkerom, dok je Timmy dobio zadatak biti drugo rješenje kojem lopta ide u post-up pod košem ili spot-up na vrhu reketa u slučaju da se 2 na 2 Parkera i Splittera zaustavi.

Ovo je nešto na što se liga očito još nije naviknula jer lakoća kojom Splitter prolazi kroz sredinu protivničkih obrana jednostavno je fascinantna (možda najbolji roller trenutno uz Pekovića, s tim da Pek ipak nije toliko uključen u 2 na 2 akciju), dok je Duncanu ionako svejedno u koju god ulogu ga stavili. Ovo je pak dovelo do problema s klupom (Splitter je bio back-up Duncanu) gdje Pop na raspolaganju ima tri visoka različitih vještina (Diaw je point-forward, Blair garbage man, a Bonner šuter s perimetra) koje nije lako uklopiti, dijelom zbog toga što među njima nema čovjeka sposobnog čuvati obruč, dijelom jer te vještine u napadu najviše dolaze do izražaja kada ih ostavite kao sporednu opciju, dok je plan A igra na čovjeka u sredini.

Sa Splitterom kao sterterom toga čovjeka u sredini nema, stoga su Spursi upregnuli skaute koji su kao rješenje za nedostatak prave petice na klupi ponudili mrcinu s Novog Zelanda, Arona Baynesa. Nakon neugledne NCAA karijere čovjek se smucao po Europi, a Spursi su u njemu prepoznali potencijalno korisno, a jeftino rješenje trenutnog problema. Baynes ima masu i visinu za čuvati sredinu (jasno, nije atleta koji će skupljati stop akcije, ali zna se postaviti), a uz to je i kao skakač na svim razinama do ove odrađivao posao iznad prosjeka.

Međutim, ništa manje važna nije ni njegova sposobnost kretanja u napadu koja u kombinaciji sa sirovom snagom neophodnom za peticu Spursima daje nadu da od njega u skoro vrijeme mogu napraviti light Pekovića za 10 minuta po večeri i tako riješiti problem druge petorke (ako ne ove, onda već iduće sezone). Ako zamisao i ne uspije, Baynes će u najgorem slučaju odraditi solidan posao garbage mana (i tako vjerojatno izbaciti Blaira u potpunosti iz rotacije za ovu godinu, ali i iz budućih planova Spursa). Međutim, uspiju li oko njega posložiti dobar organizirani napad kakav su imali sa Splitterom, samo će još jednom pokazati da im nema premca kada su promjene u hodu u pitanju, bilo da se radi o izmjenama sistema ili pronalaženju jeftinog talenta za taj sistem.

2. CLIPPERS (5510)

Paulova ozljeda pokazala se srećom u nesreći jer je Vinnie konačno ubacio Griffina u najvišu brzinu. Čovjek tako u zadnja dva tjedna igra najbolju košarku ove sezone i pokazuje svu all-round raskoš talenta. Osim već klasičnih akcija kroz post (samo Big Al troši više lopti u post-up situacijama), Blake se sve više izvlači na vrh reketa odakle dirigira prometom i razigrava suigrače (u zadnjih desetak tekmi ima 7 službenih asista u prosjeku i barem još toliko pasova koji vode ili do linije slobodnih ili završnog pasa). Brusiti jednu ovakvu dodatnu opciju izuzetno je bitno obzirom na pažnju koju će u playoffu Paulu iskazivati protivnici. CP3 je neprikosnoveni lider Clippersa i čovjek koji će uzeti stvar u svoje ruke u zadnjih 5 minuta, ali Clippersi idu onoliko daleko koliko ih Blake odvede.

3. THUNDER (5185)

Pripremajući tekst o all-staru za idući tjedan koji će se bazirati na IOR brojkama, iznenadio sam se kad sam skužio koliki je skok učinkovitosti napravio Kevin Durant. Naime, KD je ušao u klasu LeBrona Jamesa (koji je lani sa 172 boda imao čak 34 boda više od Duranta) i time ne samo postao jedini izazivač Jamesu za titulu najboljeg košarkaša na planeti, već i prvi kandidat za igrača koji je najviše napredovao. Znam da se rijetko odlučujemo spominjati ovakve klase u kontekstu takvih priznanja, dijelom jer se od njih ovakvi kvantni skokovi i očekuju (mislim, kad jednom postaneš franšizni igrač više nema pomaka naprijed kroz kategorije, možeš samo biti uber-franšizni igrač), ali gotovo je nemoguće očekivati da bilo koji drugi igrač napravi skok od skoro 30 bodova u jednoj sezoni (KD je skočio na 164 s lanjskih 138).

4. HEAT (5085)

Sve bliži su i bliži obrambenom top 10, a u tome im je, osim sve bolje obrane protivničkog šuta, pomogao i sve agresivniji pritisak na perimetru gdje su povratkom Wadea u vrhunsku formu i prebacivanjem dobrog dijela Jamesove minutaže na bokove opet postali stoperska noćna mora protivnicima - bolji omjer izgubljenih i osvojenih lopti od njih imaju samo dežurni krivci poput Clippersa i Knicksa, Memphis je uvijek tu negdje u ovom segmentu igre, a ono što je zanimljivo je da su u istoj klasi s njima još i momčadi poput Cavsa, Sunsa i Bucksa. I dok se kod Cavsa i Sunsa radi tek o kombinaciji kvalitetnih minuta na playu u napadu i kockanja s krađom lopti u obrani, Bucksi su presing svoje vanjske linije nadogradili i solidnim učinkom visokih zbog čega trenutno imaju top 10 obranu.

5. NUGGETS (4890)

Jedan zanimljivi podatak baca poprilično svjetlo na izuzetno bitan strukturni problem Nuggetsa, možda i važniji od činjenice da nemaju dovoljno dobru obranu - prilikom nedavnih izračuna IOR-a za all-star kandidate, ni jedan od nositelja Nuggetsa nije ušao u užu kategoriju, odnosno nije prešao granicu od 80 bodova koja dijeli druge od trećih opcija, ali i potencijalni all-star talent od nedovoljno dobroga (prošlosezonski all-star na Istoku, Iggy je s lanjskih 91 pao na 82 boda, što je broj koji bi do kraja godine ipak trebao narasti obzirom na trenutni uzorak od pola sezone, posebice stoga što je najveći broj Iggyevih bodova izgubljen na račun obrane koju više ne igra na svemirskoj razini, a za što je dobrim dijelom zaslužan i stil igre Nuggetsa). Uglavnom, ova filozofija s 5 jednakih ima smisla ako kao Memphis ili nekada Detroit među tih 5 jednakih imate dva ili tri igrača koja su nešto jednakija, odnosno koja mogu nositi titulu legitimnih drugih opcija. Ako nemate pak ni jednog kojega uopće možete uzeti u razmatranje za all-star, onda tu više ne pričamo o 5 jednakih, nego 5 osrednjih. A to znači da formule Karla i Ujiria zahtijevaju hitne i značajne promjene - nije nemoguće dočekati šansu za naslov bez super-stara, ali bez all-stara? To već ne bi išlo.

6. GRIZZLIES (4620)

Ocjena poteza Memphisa u jednoj rečenici? Sjajno odrađeno s ogromnom dozom Hollingera vidljivom u svakom potezu. Krenimo od početka. Koliko god ih raniji trade s Cavsima ove godine oslobodio od plaćanja poreza, tek su otpisom Gaya riješili dugoročno pitanje stabilnosti. S njim na rosteru svake godine ponavljala bi se ista priča, a mogućnosti za pojačanja jednostavno ne bi bilo jer im jezgra jede sav rasploživi prostor - jednostavno, uvođenjem hard capa koji stupa na snagu prelaženjem granice poreza na luksuz, financijska fleskibilnost nije više bitna samo s ekonomske strane, već i igračke jer danas doslovno više ne možete dovesti pojačanje ako nemate prostora na salary capu ili ako ne možete koristiti razne iznimke, a one nestaju nakon što ste prošli određeni financijski prag (to znači da momčadi poput Netsa i Lakersa također moraju primijeniti slične taktike u budućnosti jer, bez obzira što si oni mogu priuštiti plaćati ogromne penale, više ne postoje rupe u pravilniku kojima već oporezovani roster možeš dodatno pojačati, a to praktički znači da trenutnim jezgrama koje jedu cijeli cap mogu dodavati ili novake u ligi ili veterane na minimalcu).

Digresija - zamislite scenarij po kojem Dwight dogodine napušta L.A. i odlučuje se npr. za Atlantu. S ugovorima Kobeu, Nashu, Gasolu i Artestu, Lakersi su već dobrano probili salary cap, što im ostavlja samo minimalne mogućnosti da kroz tržnicu zamijene Dwighta. Obzirom da imaju Bird prava na njega mogu ga potpisati i probiti cap i plaćati sulude penale za 100 milja težak roster, ali, ako ga ne potpišu, ostaje im samo mogućnost dovođenja nekog jeftinog veterana.

Realnost je takva da novi kolektivni ugovor nalaže slaganje momčadi oko 3 igrača s ugovorima na 10 + milja, a sve ostalo mora biti ili midlevel ili minimalac. Kako je roster Memphisa imao 4 bahata ugovora primjerenija Lakersima ili Knicksima, jasno da se nekoga trebalo odreći. Gasol je sjajan all-round igrač na poziciji koju je najteže pokriti u košarci i on je nedodirljiv, a Conley je izuzetan playmaker na relativno skromnom ugovoru koji se lako može prilagoditi svakom stilu igre, stoga su njih dvojica skinuta s zamišljenog trade boarda i praktički se biralo između Zacha i Rudya.

Da li je uprava imala favorita između njih dvojice, to je sada nebitno (ja sam sklon vjerovati da se radilo čisto o kontekstu, točnije o činjenici da je puno lakše naći dobru ponudu za Gaya). Ono što je bitno - Memphis je zadržao osnovu svog identiteta baziranog na guranju pod košem. S Gayom i dalje na rosteru možda bi taj balans bio idealniji na papiru jer sada im fali taj kreator na boku, ali Gay jednostavno nije dovoljno efikasan igrač da opravda titulu prve opcije. Kakve god bile Randolphove mane, njegova potrošnja rezultira s puno više poena i činjenica da on ostaje kao prva opcija napada Memphis ne čini ništa lošijom momčadi nego su to bili jučer dok je najveći potrošač lopti bio Gay. Dapače.

S Gayom izvan slike sada se fokus opet može pomaknuti na igru visokih (ne zaboravite da će sada i Gasolu biti puno lakše potrošiti poneki napad), a da će to postati nova snaga Grizzliesa dokazuje još jedan Hollinger style trade - dovođenje Eda Davisa. Ne samo što će dvojac Arthur-Davis omogućiti Hollinsu da sačuva Zacha i Marca za playoff, nego daje Grizzliesima najbolju rotaciju pod košem do sada. Ne zaboravite da je odlaskom Speightsa rotacija pod košem spala samo na Arthura (koji bi da nije izgubio godinu i pol zbog ozljeda danas bio najbolji treći visoki u ligi), što bi dodatno trošilo startni dvojac. Ovako ne samo da opet imaju rotaciju, nego su Speightsa, koji je stilom igre bio sličan Arthuru (pick & pop specijalist bez prave obrambene uloge) zamijenili aktivnim i dugim Davisom koji ima potencijala postati obrambena napast uz to što je već sada zbog aktivnosti korisniji napadač od Speightsa (plus, njegova sposobnost da zabija bez lopte idealno se nadopunjuje s Arthurom).

Što je pak s rupom koja ostaje iza Gaya na boku? Nju će dobrim dijelom krpati Prince. Obrambeno ne bi smjeli pasti ni za jedan stupanj, dapače, Prince nije atleta kao Gay, ali ima itekakve fizikalije za odraditi 1 na 1 posao s Durantom i LeBronom što je bila Gayeva specijalnost i realno najveći plus u obrani. Napadački nije ni sjena Gayu što se kreacije vlastitog šuta tiče (iako nije ni isključivo specijalac, u Pistonsima je redovno dobivao 1 na 1 prilike i realizirao ih je sasvim solidno), ali je pod stare dane postao izuzetan spot up igrač (što je u slučaju Memphisa uvijek plus). Uostalom, tu se već vraćamo na ranije rečeno - za kreaciju su ionako zaduženi Conley, Gasol i Zach.

Također, vrlo bitno je da se Prince može uklopiti u Memphisov UCLA high-post napad u kojem Gasol s vrha reketa razigrava svoja krila u post-up situacijama. Najvažniji dio igre Memphisa ne bi trebao patiti jer je Prince odličan u post-up situacijama i trebao bi nastaviti poput Gaya kažnjavati momčadi koje nemaju swingmana idealne visine i snage. U biti, jedina racionalna zamjerka ovom potezu možda je dužina Princeovog ugovora, ali kada uzmete u obzir da bi Gayu tijekom dvije sezone trebalo platiti 40 milja, što je primjera radi isti iznos koji će Heat platiti LeBronu, onda je ovih 14 milja za Princea - sjajno.

Austin Daye? Tu je slučajno, kao kolateralna žrtva, iako trenutno ima važnost kao back-up Princeu do povratka Pondextera, nakon čega bi trebao pasti u zaborav.

Tko će najviše profitirati od svih ovih promjena? Pa, Bayless bi konačno mogao preuzeti ulogu koju je prijašnjih godina obavljao Mayo. Kada se obrane fokusiraju na Zacha i Marca, Conleyev pick & roll neće biti dovoljan, treba netko tko može kreirati za sebe. Do sada je to bio Gay (ili bi tu ulogu ranijih sezona preuzimao Mayo), a sada je tu samo Bayless kao klasični combo strijelac. Jasno, ova rečenica može vas vrlo lako natjerati da se čupate za kosu (čak i u slučaju da imate frizuru ala Bayless), ali od kada mu je Hollins dao veće slobode u igri i dozvolio mu da bude ono što jeste (strijelac) umjesto da traži od njega da organizira igru, Bayless je spojio dva najbolja tjedna sezone.

I zadnje, ali ne i manje bitno, Memphis je poslavši u Toronto Gaya dobio iznimku od 7,5 milja (razlika između Gayevog ugovora i Princeovog i Davisovog - Dayeov se ne računa jer su njega preuzeli ranijom iznimkom koju su dobili trejdanjem Speightsa u Cleveland). Teoretski, sutra mogu dovesti šutera poput Redicka samo za Tonya Wrotena jer razliku u plaći pokriva iznimka. Naravno, ne kažem da bi Magic pristao na takav trade (iako je Wroten u prvih nekoliko nastupa pokazao da mu je fizikalijama svakako mjesto u ligi, a Magicu bi dobro došao potencijalni play budućnosti), već samo naglašavam da Memphis ima jednu opciju za pojačati se o kojoj je do jučer mogao samo sanjati.

7. WARRIORS (4490)

U ligi u kojoj su tri najbolja centra generacije out zbog ozljeda (Dwight, Oden, Bynum), igrač poput Boguta može biti x-faktor koji razlikuje lažnog od rasnog izazivača. Stavimo stvari u kontekst - tko je danas u ligi najbolji centar? S ovakvim Dwightom i bez Bynuma i Odena, Marc Gasol. A znate što je bio Bogut u danima kada je bio zdrav? Bolja verzija Marca Gasola. Hoće li nekadašnji prvi pick drafta ikada više uhvatiti takvu formu? Teško, ali ne i nemoguće. Međutim, čak i da se više nikada ne izdigne iz ove solidne verzije koju je prezentirao zadnje tri godine (kada bi bio zdrav), to je apsolutno igrač koji radi razliku.

Obrane Bucksa s njim u sredini nisu slučajno bile top 3 obrane lige dvije sezone za redom. Čovjek ima osjećaj za asist, a i sasvim solidan šut s poludistance koji zahtijeva pozornost obrane. Ne samo da zna igrati leđima košu, već može i spustiti loptu na parket i napasti. Rasna obrambena petica, a ujedno i solidni triple threat igrač u napadu. Takva kombinacija talenta s razlogom se bira kao prvi pick i Warriorsi se isto tako s razlogom nadaju da on može biti onaj finalni komadić slagalice. Jasno, sve ovo ovako na papiru izgleda fenomenalno, ali onda se sjetiš da Bogut zadnje tri godine i postoji isključivo na papiru. Da li je izgubljen slučaj kao Oden ili još ima nade biti temelj šampionske momčadi?

Na to odgovor može dati samo vrijeme, ali već sada je jasno da je kalkulirani rizik koji su poduzeli Warriorsi bio opravdan. Skočili su u rijeku, a gdje će ih struja odvesti, to ne ovisi samo o njima. Ipak, za ovu prvu sezonu se nadam da će ih odvesti na Memphis u prvoj rundi Zapada. Bogut vs Gasol, Zach vs Lee, Conley vs Curry... Gutao bi svaku sekundu te serije.

8. LAKERS (4390)

Nekoliko sjajnih pobjeda u kojima su konačno igrali košarku u oba smjera, bazirano je na nekoliko prilagodbi. Dvije su ključne, svaka na jednoj strani parketa. Napadački su odustali od toga da Nash pronalazi otvorene suigrače u brzom ritmu - umjesto toga su usporili igru i uglavnom je vrte kroz Kobea u postu. Ovakav napad za sada dobro funkcionira jer Kobe povratnim loptama kažnjava svako udvajanje što Nash i Gasol pak kažnjavaju trenutno izuzetnim šutom (Nash briljira s trice, Pau s poludistance). Međutim, obzirom da ni u jednoj fazi sezone Lakersi nisu imali problema s napadom, ova promjena više je motivacijske nego taktičke prirode.

Taktički ona ima smisla jer je Nash bolji šuter od Kobea, ali misliti da je zamjena uloga glavni razlog promjene implicira da je D'Antoni sumnjao kako će Kobea kad-tad izdati ove sezone sjajni šut (najbolji postotci u 16 sezona dugoj karijeri). To mi ne drži vodu, stoga je jedino logično objašnjenje simbolično i najbolje ga je opisati jednom riječju - žrtvovanje. Odustajanjem od svog stila igre (usporavanje i preseljenje težišta u omraženi post) D'Antoni je nešto žrtvovao. Odricanjem od gomile šuteva, Kobe je žrtvovao lov na mjesto u povijesti. Odricanjem od kontrole lopte, Nash je žrtvovao svoj stil igre. I time su poslali jasnu poruku suigračima da je vrijeme da i oni nešto žrtvuju. A obzirom na energiju koju su Lakersi ulagali u igranje obrane, očito je žrtva koju su očekivali od suigrača - borbenost.

To su i dobili, međutim naglo buđenje kemije nije razlog zbog kojega je Dwight ozdravio ili zbog kojega se Gasol pomladio. Ne, kemija je izuzetan dodatak, ali samo alkemija može zaustaviti bol ili starenje. Dwight i dalje ne može ući u kontakt bez da mu otpadnu rame ili leđa, a Gasol i dalje ne može izaći na pick & roll bez da ostane u prašini koju podiže nečiji bijeg, stoga je objašnjenje za napredak Lakersa puno običnije i puno manje atraktivno za žuti tisak koji uživa u pumpanju narativa većih od života.

Naime, D'Antoni je konačno stavio svoje centre u poziciju u kojoj mogu biti korisni uključivši elemente zone u svoju obranu. I dalje se ona sastoji od previše visokih izlazaka na pick & roll, ali sada je tu povremeni balans u kojem je najvažnije zaključati reket po svaku cijenu. U ovih nekoliko utakmica tako smo imali prilike gledati Dwighta na vrh reketa s radijusom kretanja od obruča do slobodnih u hibridu 2-3 zone (da su htjeli, suci su im u ovom periodu mogli dosuditi barem 5-6 tehničkih zbog obrambene 3 sekunde).

Ovisno o matchupu, imali smo prilike vidjeti i Kobea kao dežurnog stopera u box & 1 akciji, a promjene su posebno dobro došle Gasolu (svim trenutnim i budućim trenerima ovog velikog igrača treba dekretom zabraniti da ga u obrani koriste kao išta drugo osim peticu - zamislite da Pop tjera Timmya da trči gore-dolje u obrani, kakvu bi korist od takvog stila igre imala obrana Spursa?). D'Antoni ga još uvijek previše koristi u obrani na čovjeka, što svaka lucidna momčad odmah napada vrteći pick & roll za pick & rollom, ali čim je u zoni, Gasol pokazuje da još uvijek zna koristiti svoju visinu.

Posebno ga je zabavno bilo gledati s Dwightom u varijaciji 1-3-1 zone u kojoj bi prednji igrač igrao čovjeka, a ova četvorka iza bi tvorila dijamant (Gasol na vrhu reketa, Dwight pod košem lijevo ili desno, ovisno o kretanju lopte, uz dva bočna igrača na pola puta između kuta i reketa, odnosno osnovne linije i perimetra). Ovakvi hibridi obrane koji se koriste po nekoliko napada za redom kako bi zbunili protivnika pravi su razlog zbog kojega su se Lakersi razbudili i zbog kojega po prvi put ove sezone izgledaju kao momčad sposobna igrati playoff obranu.

Jasno, kada ti se i napad i obrana baziraju isključivo na trikovima, to je očiti znak da momčadi nedostaje stabilnosti koju donosi kvaliteta, ali već sama potraga za kvalitetom izvan individualne veličine dovoljno govori o zrelosti Lakersa koji su očito shvatili da više nema mjesta za zajebanciju. Ako ti rezultati govore da se si autsajder, onda i trebaš početi igrati kao autsajder, a malo je toga što autsajderi više vole od poigravanja sa stilom igre na oba kraja parketa, a sve samo kako bi ostvarili malu prednost koja čini razliku između pobjede i poraza.

Svakako obratite pažnju na postavljanje Lakersa u obrani jer o ovom miksanju takozvanih "smeće" obrana u dobroj mjeri ovisit će krajnji ishod njihove sezone.

9. ROCKETS (4185)

Dok Morey traži četvorku s kojom će zaokružiti prvu fazu rebuildinga Rocketsa i tako proslaviti ovo ekspresno transformiranje u playoff momčad (nijedan sistem baziran na brojkama ne može shvatiti i izračunati koliki utjecaj igrač poput Hardena može imati na suigrače, a to praktički znači da nam ne ostaje ništa drugo nego upijati razvoj situacije i svaki puta se iznova diviti kompleksnosti košarke), situacija na tržištu iz sata u sat otvara mu nove mogućnosti. Od svih scenarija, dva nova čine mi se izuzetno simpatičnima.

Iako je Memphis vjerojatno gotov s izmjenama za ovu sezonu (svaka nova samo bi im dodatno oslabila kemiju i identitet), očito je kako doći do Zacha više nije nemoguća misija. Uz pomoć kluba ili dva sa strane, Rocketsi bi mogli sastaviti petorku Lin, Harden, Parsons, Asik i Randolph. Iako bi im to dobrano začepilo salary cap idućih tri sezone (a što im obzirom na hrpu jeftinih ugovora i lakoću kojom pronalaze korisne igrače zadatka uopće i nije bitno, plus taj novac koji im preostaje ionako je rezerviran upravo za tog jednog all-stara), tko bi se volio sresti s ovakvom unutar-van kombinacijom? I po čemu je ona slabija od eventualnih koje se mogu okupiti oko Jeffersona ili Smitha?

Još luđa opcija je dovođenje Garnetta. Zamislite da se Celticsi raspadnu i da Ainge shvati kako je hrpa mladih visokih koju mogu dobiti od Rocketsa sasvim pristojna kompenzacija za KG-a? Možete li samo zamisliti koliko bi se preko noći popravila obrana Rocketsa kada bi Asiku pod košem dodali Garnetta? Ovo je defintivno petorka koju ne bih volio susresti u prvom krugu playoffa ni pod razno. Naravno, u toj skupini mladih za Boston ne bi se našao Royce White koji je lud k'o šiba i koji očito ima pametnijeg posla od igranja u NBA (tko još nije neka obavezno baci pogled na fantastičan tekst Chucka Klostermana).

10. KNICKS (4100)

Jason Kidd je x-faktor ove momčadi. Koliko je to bio dio plana ne znam, ali nakon pola sezone je jasno da nakon Mela i Chandlera upravo o Kiddu najviše ovisi uspjeh Knicksa. Čovjeka jednostavno treba zvati Kemija jer upravo je on svojim talentima i IQ-om ono što omogućava gotovo svakoj postavi da izvuče maksimum (od 6 najčešće korištenih postava s pozitivnim +/- učinkom Kidd je dio njih 4). Ako imate rupu u postavi, on ju je spreman zakrpati, kao što je to radio zadnjih godina u Dallasu - što god vam treba, asisti, trice, obrana, skokovi. Sada je na Woodsonu da s vremena na vrijeme odmori svoj x-faktor (bolovi u leđima sve su češći) i da ga čuva za playoff kao što je to prije dvije godine radio Carlisle jer bez Kiddovog liderstva ova momčad jednostavno nema dovoljno balansa da se održi kao najozbiljnija prijetnja Heatu.

11. HAWKS (3925)

Dobra vijest za Hawkse je što Josh Smith ni u ključnoj sezoni za nastavak karijere nije uspio sakriti šuterske slabosti, što vrlo vjerojatno znači da Danny Ferry nema ni najmanje želje zadržati ga u blizini kao skupu prvu opciju. Glasina o tradeu sa Sunsima (Smith za Gortata i Dudleya) u zadnjih 24 sata napravila je puni krug od neslužbene informacije do totalne izmišljotine što je uvijek dobar pokazatelj da se nešto sprema. Izgleda da je nedavni razgovor između Smithove ekipe i Ferrya definitivno stvari postavio na jasne temelje - Ferry je svjestan da će Smith na ljeto dobiti max ponudu, a kako nema namjeru uključiti se u borbu za njegove usluge, najbolja stvar koju može napraviti je jednostavno pokušati sada dobiti nešto za njega. To neće biti puno jer Smith očito želi osjetiti čari slobodnog tržišta, što je i razlog zbog kojega su trenutno i Phoenix i Houston više nego oprezni sa svojim ponudama.

12. BUCKS (3910)

Dok se Ellis i Jennings natječu tko će ispaliti više loših šuteva (trenutno su obojica na 40% šuta) i izgubiti više lopti (obojica imaju omjer asista i izgubljenih primjeren combo-beku koji ulazi s klupe, nikako startnom playmakeru u NBA), čime vuku napadački učinak Bucksa u provaliju, dobar dio obrambenog učinka ove momčadi izgrađen je upravo na njihovom ovogodišnjem učinku u krađi lopti gdje, zanimljivo, dijele sedmo mjesto u ligi. Po presingu i kaosu kojega stvaraju svojom divljom igrom na perimetru, koja često ostavlja njihove visoke na streljani (što mislite zašto Larry Sanders predovodi ligu u blokadama), kao par ravni su im samo Harden i Lin koji se svjesno kockaju kako bi što više ubrzali igru. Bucksi se trude ponoviti sličan ritam kao i lani kada su spore i organizirane napade zamijenili run and gunom, ali, bez efikasnog šuta kakav prati sličan Houstonov stil igre, osuđeni su na propast. O tome da ni Jennings ni Ellis nisu ni blizu Hardenu kvalitetom nemojmo ovom prilikom.

13. CELTICS (3890)

Za sada su na 3-0 bez Ronda uz sjajne obrambene partije (i Heat i Kingse zadržali su na 43% šuta, a Magic čak na 37%). Naravno, tek kada budemo imali nešto veći uzorak moći ćemo govoriti o stvarnim trendovima, ali već sada je jasno da će obrana i širina rotacije postati ključni dio identiteta Celticsa do kraja ove sezone. Jasno, za tu širinu dobro bi im došao i zdravi Sullinger koji je upravo operirao leđa zbog čega će također propustiti ostatak sezone. A ne zaboravimo da su upravo leđa bila glavni razlog zbog kojega je potonuo na draftu i zašto je uopće završio u Bostonu. Uglavnom, ovakav razvoj događaja stavlja dodatnu potrebu za novim visokim igračem i sada samo ostaje vidjeti koga će od bekova Ainge zamijeniti za centra.

14. BULLS (3840)

Roseov oporavak se odvija po planu i trebali bi ga ugledati u akciji nakon all-stara. O tome koliko će Rose pomoći možemo samo nagađati, ali sudeći po trendovima nakon povratka Dirka, Walla ili Gordona, očito je kako se čak i klasni igrač izvan pune forme može pokazati bitnim faktorom (čak i osrednji Rose bi trebao taman toliko podignuti napad Bullsa da ih zacementira odmah iza Heata na Istoku). Međutim, svježe vijesti o problemima koje Noah ima s plantarnim fašistima bacaju novu tamnu sjenu na ovu ionako izgubljenu sezonu.

15. PACERS (3730)

Može li Granger imati sličan učinak na Pacerse kao Rose na Bullse? Može, iako na drugačiji način. Rose je Bullsima potreban da im olakša dolaženje do otvorenog šuta, a Granger da zabija otvorene šuteve. Međutim, princip je sličan - čak i polovni Rose i polovni Granger bolji su od ispodprosječnog učinka kojega trenutno Bullsi dobivaju na jedinici, odnosno Pacersi na dvojki. Sa svim dijelovima na mjestu napad bi im trebao biti puno učinkovitiji, a nema nikakvog razloga da obrane ne ostanu i dalje što su bile obzirom da su i Rose i Granger dokazani all-round igrači. Ipak, jedan mogući problem mogao bi se javiti oko nove podjele odgovornosti - dok je kod Bullsa sve kristalno jasno (Rose je prva opcija i sve ostalo se slaže oko njega), Indiana bi mogla imati problema dok pronađe odgovor na novu podjelu zaduženja koja će zasigurno uzeti dio lopti iz ruku Georgeu koji se sve bolje snalazi u ulozi prve opcije. Logično rješenje koje se nameće je uzeti dio lopti Hibbertu, ali uvijek ostaje pitanje neće li marginaliziranje njegove uloge u napadu utjecati na njegovu obrambeni učinak? Ovo će biti zanimljivo pratiti.

16. MAVS (3725)

Digli su se s jedne poprilično niske razine, ali za veći let treba im Dirk koji puca bolje od 43% iz igre (i koji je pri tome zdrav). Kako je očito da će njegovo hvatanje forme potrajati barem do nakon all-stara, pitanje je hoće li Mavsi tada još uopće biti u igri za playoff i hoće li uopće imati smisla trošiti Dirka u ionako izgubljenoj sezoni zbog operacije koljena. Sve ovo skupa dobar je razlog da se fokusiraju na predstojeći trade deadline i sačuvaju svog šampiona za ubuduće jer u njemu je zasigurno ostalo još par sjajnih sezona.

17. NETS (3585)

Zahvaljujući njima, točnije Reggieu Evansu, dobili smo sjajan primjer načina na koji funkcionira regularna sezona, barem kada su u pitanju dokazane veteranske momčadi (uz dužnu iznimku stroja zvanog San Antonio koji ne uzima slobodnu večer ni kada Pop najboljim igračima da slobodnu večer). Da je Evans držao jezik za zubima, Netsi su mogli odigrati ravnopravnu partiju s Heatom. Deronova kontrola lopte onemogućila bi Heatu lagane poene iz tranzicije, baš kao što bi sjajno kretanje bez lopte Johnsona i Wallacea natjeralo Wadea i Jamesa da fokus drže na individualnim dvobojima umjesto na lopti. Obrambeno bi i Johnson i Wallace smetali dvojcu Heata zbog izuzetnih fizikalija, a tu je i Lopezova visina i sposobnost zabijanja u sredini na koju Heat jednostavno nema odgovora. Ovako na papiru, Netsi izgledaju kao jedna od rijetkih momčadi Istoka koja može zasmetati Miamiu. Što na vraća na početak. Kada prekršite osnovno pravilo regularne sezone, a to je ono da nikada ne dajete dodatni motiv boljima od sebe jer vam treba svaka mala prednost do koje možete doći, odnosno kada date razlog protivniku poput Heata da protiv vas zaigra kao da je u pitanju playoff utakmica, dogodi se ono što se dogodilo prije neku večer.

18. SIXERS (3580)

Bynum bi se također trebao vratiti nakon all-stara, što im ostavlja dovoljno vremena da pokušaju uloviti Buckse i Boston. Imaju poprilično zahvalan raspored do kraja (s puno Cavsa, Catsa, Kingsa i Magica), što znači da se ne radi o nemogućoj misiji. Ipak, nemoguće je predvidjeti u kakvoj će formi biti Bynum i koliko će im vremena trebati da pronađu balans. Teoretski, njihov spori i kontrolirani napad kao stvoren je da u njega sleti jedan ne baš energični centar koji zahtijeva udvajanje, što bi najviše trebalo odgovarati Holidayu koji je ipak prije svega sjajan šuter. Hoće li manja odgovornost u napadu od Holidaya učiniti učinkovitijeg igrača, odnosno može li Bynum zabijati dovoljno da ovaj nesretni napad izdigne s dna u sredinu? Nadajmo se da ćemo imati dovoljno prilike saznati odgovor na ova pitanja.

19. JAZZ (3330)

Obrana im je sve gora i gora, primaju stotku od svakoga, a većih pomaka neće biti dok god se ne odluče na razbijanje trenutnog dvojca pod košem. Dan D se bliži (ili se barem tako nadam). Svaka čast njihovom strpljenju i planu kojega provode savršeno (koliko god me živcirali s ovim polu-proizvodom od momčadi i dalje smatram da su uz Oklahomu i Cleveland najbolje pozicionirani za dugoročni uspjeh, što prevedeno znači desetljeće playoff košarke), ali ja se i dalje nadam da će Hayward, Favors i Kanter uskoro dobiti dozvolu za ubijanje bez potrebe da ih se vraća na klupu nakon svake greške.

20. BLAZERS (3270)

Lillard je rookie godine za sada, tu nema dvojbe. Davis i Drummond ostavljaju dojam igrača s puno većim plafonom koji će jednoga dana biti puno značajniji za svoje momčadi, ali Lillard je već sada potvrđena treća opcija u NBA. Naravno da bi bez Aldridgea i Batuma koji preuzimaju ogroman teret u organizaciji napada njegovo privikavanje na NBA život bilo puno teže (ovako mu ostaje puno više prostora za raditi ono što radi najbolje, a to je šutirati iz spot-up situacija), ali njegova kombinacija šuta i kreacije nije slučajna. Lillard nije Kyrie Irving, ali može li dugoročno biti igrač u rangu Mikea Conleya? Apsolutno, što potvrđuje i njegova sve bolja i bolja igra u obrani - pogledajte neku utakmicu s početka sezone (kada bi Lillard zapeo u svakom bloku i izgubio svog čovjeka) i usporedite to sa sadašnjom razinom igre (i dalje možda previše zapinje u blokovima, ali barem se trudi iz petnih žila pokriti šut i čovjeka nakon kontakta sa screenerom) i bit će vam jasno da imate posla s pravim šljakerom.

21. MAGIC (3160)

Lom stopala Big Babya trebao bi vratiti Nicholsona u rotaciju. Ono što će u Orlandu teško vratiti je momentum - izgubili su 19 od zadnje 21 utakmice, od čega njih čak 13 sa 6 ili manje koševa razlike. Ovakav očajan učinak u završnicama gustih utakmica možda je i najočitiji pokazatelj od svih koje smo do sada spominjali o tome koliko im nedostaje igrač sposoban kreirati šut sebi ili drugima i koliko je zapravo čudo što se uopće održavaju na životu u ovolikom broju utakmica (svaka čast trenerima i igračima na profesionalnosti).

22. PISTONS (3115)

Hey Joe! Mislim, heeeeeeeeeeeeeey Joeeeeeeeee! Samo tako, u jednu sezonu, čovjek je oslobodio dovoljno salary capa da može što hoće iduće ljeto (samo ne potpisati dva osrednja igrača za lovu namijenjenu zvijezdama). Ok, sam se i doveo u ovu situaciju tako da mu ne treba dizati spomenik, ali ova svježa ušteda na Princeu (15 milja, dvije godine) i ona ranija na Gordonu (13 milja, godina) fantastična je bez obzira na kontekst. Do kraja prijelaznog možda vidimo i trade Bynuma (zadnja godina) ili Stuckeya koji pored Calderona više nemaju što tražiti u rotaciji. Španjolac je tu na kratkoročnoj posudbi, istina, ali ima ovaj potez i košarkaškog smisla – Calderon bi trebao donijeti kvalitetu više u napad (možete misliti koliko će Drummond tek sada zabiti zicera), Princeovu ulogu preuzet će Singler (konstitucijom ionako puno više trojka nego bek) kojemu će promjena role dobro doći (iako će teško ponoviti Princeov učinak u obrani), a Brandon Knight igrat će puno više bez lopte, što mu je ionako prirodnija uloga.

Što se Knighta tiče, mali je izrastao u sjajnog obrambenog igrača – ne samo da izuzetno solidno odrađuje možda najmanje zahvalni posao u ligi, a jurnjava kroz pickove za NBA playmakerima to svakako jeste, već se sjajno snašao kao Frankov glavni čovjek za presing. Knight nije vanserijski atleta, ali ima izuzetnu visinu i dužinu za playa koja mu omogućava da povremeno brani i najopasnije bočne igrače. Obzirom da mu je napadački glavno oružje izuzetan šut za tri, očito je kako je njegova idealna pozicija ona 3&D beka šutera.

Međutim, za igrati je stalno nema dovoljno fizikalija (što ćemo definitivno znati da kraja ove sezone jer će ga Frank sada sigurno puno više koristiti kao dvojku), kao što nema ni dovoljno kreativnih sposobnosti da bude ono što rasni combo-bekovi u ligi obično postanu – prva napadačka opcija s klupe. Knight je u principu najsličniji Jrue Holidayu, priučeni play koji igra obranu i šutira te najbolje funkcionira uz razigravača na boku. Holiday je imao Iggya, danas ima Turnera, a Knight tek čeka svog partnera. Calderon to definitivno nije obzirom na vlastitu slabašnu obranu, ali do kraja sezone će poslužiti. Na ljeto Pistonse čeka draft i prvi tko mi pada na pamet je play Syracusea Michael Carter-Williams. Momak je play u tijelu swingmana, dakle idealan partner Knightu koji je šuter u tijeku playa.

A da ne bi ispalo da je jedini Knightov napredak ovaj obrambeni, treba dodati kako je u napadu trici dodao solidni ulaz i kako je skoro udvostručio slobodna bacanja (s lanjskih 2 na skoro 4). Time je svojoj igri dodao puno više od tih par poena viška po utakmici – dodao si je titulu svestranog napadača kojega ne možete braniti tek tako da ga mu uklonite otvorene spot-up situacije. Npr. Holiday nije napravio nešto slično - njegova igra se i dalje bazira isključivo na šutu, a ni obrambeno nije u rangu Knighta. Dodaj još ovome da je i godinu dana stariji i dolazimo do blesave situacije da imamo dva slična combo-beka od kojih jednoga proglašavamo all-starom, a drugoga razočaranjem samo zato što jedan ima više minuta i lopti na raspolaganju?

Holidayu ova sezona može pomoći da jednog dana izraste u ozbiljnu napadačku opciju, ali tko može garantirati da nešto slično dogodine neće napraviti i Knight? Stoga ga zanemarite na vlastitu odgovornost - nakon mizerne rookie sezone momak je počeo kužiti ligu i iduće sezone bi, pod uvjetom da dobije minute i ovlasti Holidaya, vrlo lako mogao ponoviti njegove ovogodišnje igre. Jasno, pitanje je koliko bi takav razvoj situacije uopće bio dobar za Pistonse kojima će nakon odlaska Calderona najbolji asistent i dalje biti Greg Monroe.

23. RAPTORS (3095)

A što reći? Koliko god blesavo bilo ovako zakrčiti cap očito limitiranim igračem i odreći se najvećih resursa (ugovor Calderona, potencijal Davisa) bez da se pri tome ne riješiš Bargnanina, što im je drugo preostalo u ovom trenutku? Colangelo je već ranijim potezima (ugovori Bargnaniu, DeRozanu i Fieldsu) odredio budućnost kluba kao novog stanovnika NBA čistilišta koji vječnost provodi u 50-50 zoni, stoga nije bilo druge nego otići do kraja u ovom smjeru i barem si osigurati igrača koji uz idealni splet okolnosti možda može postati i all-star. Mislim, ovo su situacije kada obično gazda lupi šakom o stol i daje do znanja GM-u da mu nema namjeru produžiti ugovor te mu zabranjuje da i dalje rasipa resurse, ali to je malo zeznuto napraviti kada poput Raptorsa nemate vlasnika nego odbor koji se sastaje jednom godišnje.

Rossa i Valanciunasa ionako treba čekati par sezona, pa možda je bolje da to bude u momčadi koja se barem bori za playoff? Lowry i Gay daju im dovoljno kvalitetnu osnovu da se već sada mogu nadati kako bi serijom pobjeda mogli stići Boston ili Milwaukee, ali to bi i u budućim sezonama trebao biti njihov domet. Kvragu, da nije bilo gomile ozljeda tijekom sezone možda bi im to bio domet i bez Gaya.

Najveći minus tako nije nužno dovođenje Gaya, nego činjenica da već imaju gomilu sličnih igrača. NBA je danas nemoguće igrati bez šutera na obje bočne pozicije, a oni su upravo spojili najslabiji šuterski dvojac na boku u cijeloj ligi. DeRozan i Gay su praktički isti tip igrača, samo što je Rudy naravno puno talentiraniji, a tu je i Fields kao bek koji živi od kretanja bez lopte umjesto od šuta. Da ne spominjemo koliko će ova dodatna gužva na boku samo oduzeti još više potencijalnih minuta Rossu koji jedini ima potencijal razviti se u NBA šutera (obzirom da je tu i više nego solidni Anderson, očito je kako će do kraja prijelaznog roka netko od ovih swingmana biti zamijenjen za playa ili visokog).

Dubina nije loša sama po sebi, uostalom sjetite se da smo ih u nedavnom rangiranju klupa stavili u sam vrh, ali sada više nema balansa - previše ih na boku, a premalo pod košem. Ključni gubitak je svakako Ed Davis. Momak je konačno proigrao i dao im izuzetno korisnu opciju u rotaciji koji je uz to bila i izuzetno jeftina. Poslavši ga u Memphis ostali su bez čovjeka sposobnog za double-double (i to ne samo za ovu sezonu već i za sljedeću), ali i bez osiguranja za ozljedama sklone Johnsona i Bargnania.

S tim da je Colangelo ovoga potonjeg stavio u izlog i nudi ga prvom ponuđaču, samo da ga makne iz svlačionice. Teoretski bi Gay i Bargnani mogli zamijeniti uloge u napadu i dobro se nadopunjavati kao krila (Gay ima odličnu igru u postu, Bargnani je ionako tek stretch četvorka koja glumi rasnog strijelca), ali po svemu što smo do sada vidjeti (a uzorak je popriličan) Gay je u najboljem slučaju treća opcija, a Bargnani - igrač zadatka. U hijerarhiji Toronta oni su pak broj 1 i broj 2. S DeRozanom koji je broj 3. I Lowryem koji još nije definirao što je uopće (play? strijelac? lider? problem?).

I tako je Colangelo u 2013. odradio potez iz 2003. Potez koji zanemaruje dugoročnu fleksibilnost, bilo igračku, bilo financijsku (čak izjavljuje da je spreman platiti i porez, što je idiotizam kada u rukama imate ovakav roster na kojemu treba itekako raditi), a sve kako bi doveo ime koje i dalje više živi na račun potencijala (uostalom, tako je i zaradio svoj masni ugovor) nego na ostvarenjima. Granični all-star s plaćom superstara nikada nije rješenje sam po sebi, a kako su Raptorsima vezane ruke dok god imaju pun salary cap iduće dvije sezone, nekih dodatnih opcija osim novih tradeova nema.

I zbog toga je cijela ova "promjena" Raptorsa nepotrebna - Colangelo možda smatra da si je ovim potezom kupio novi mandat, ali kako će provesti taj mandat ako ga i dobije? U potrazi za nekim kome će uvaliti Fieldsa, Bargnania i DeRozana? U Gayu ima najboljeg igrača nakon Bosha i to nije sporno, ali ovo podsjeća na čovjeka koji radi za prosječnu plaću, podstanar je u masno plaćenih 30 kvadrata i onda kupi auto srednje klase da bi s njim išao na posao udaljen 300 metara od stana. Nema sumnje da će neka ženka primijetiti automobil, kao i to da će njegova prostranost dobro doći na prvim spojevima, ali što će se dogoditi kada je bude trebalo dovesti u stan?

24. WOLVES (3085)

17 utakmica nakon povratka na parket, Rubio i dalje gađa 27% iz igre, a trica mu je trenutno na 6% (zabio jednu od 17). Naravno, mali uzorci ne daju nikakve definitivne odgovore, ali čak i iz ovoga je jasno da Ricky proteklih mjeseci baš i nije radio na šutu.

25. HORNETS (2995)

Anthony Davis je usred svih dosadnih ozljeda uspio spojiti još jedan sjajni niz utakmica tijekom kojih je oduševljavao sve boljom pick igrom s Vasquezom. Trenutno zbog fizičkih nedostataka ne predstavlja pravu opasnost u 1 na 1 situacijama ni na jednoj strani parketa, ali primjetan je napredak u obrambenim rotiranjima. Aktivnost pak nikada nije bila upitna - njegova kombinacija blokada, ukradenih i skokova u obrani, odnosno kretanja bez lopte u napadu, već sada ga čine fantastičnim igračem.

26. SUNS (2815)

Kao što smo najavili prošli tjedan, Hunter je probudio Beasleya, ali teško da išta može probuditi Sarvera. Iz Phoenixa svim silama negiraju da su zainteresirani za odraditi neki veliki trade (nakon što su negirali interes za Gaya, sada tvrde da ih ne zanima ni Smith), što je u principu dobra stvar jer to u neku ruku označava početak perioda ozbiljnog rebuildinga. Umjesto u pravcu Smitha, oči svih u Phoenixu usmjerene su tako prema Lakersima - ne uđu li Kobe i društvo u playoff, njihov lutrijski pick ide Sunsima kao dio Nashovog paketa (u slučaju da se Lakersi ipak dočepaju playoffa, taj isti pick ide Cavsima koji u idućih 5 sezona imaju valjda 89 pickova na raspolaganju).

27. WIZARDS (2525)

Uf, kako bi im pred ovaj prijelazni rok dobro došao onaj ugovor Rasharda Lewisa...

28. KINGS (2275)

Nakon što se činilo da je konačno uhvatio formu, Cousins je u ovom tjednu iza nas opet odigrao nekoliko kriminalnih partija koje je zatim začinio napadom na vlastitu organizaciju koju smatra isključivim krivcem za nedostatak predstavnika na all-star utakmici. Možda je Royce White u pravu kada kaže da je NBA puna tipova koji imaju problema s mozgom...

29. CAVS (1975)

Igrajući ogroman broj minuta s Irvingom, Waitersom, Zellerom i Thompsonom (samo je vrijedni veteran Gee odigrao više minuta od spomenute četvorke ove sezone) Cavsi svjesno razvijaju svoju buduću jezgru bacajući je doslovno u vatru. Ovaj pristup je sličan onome Oklahome koja se iz ponora brzinski osovila na noge, što služi kao dokaz da svi ovi porazi u formativnim godinama ne ostavljaju traga na mladim igračima (barem ne onog negativnog - tko zna, možda su danas Durant i Westbrook ovako nadrkani baš zbog onih ranijih sezonama u kojima su gubili utakmice u serijama). Ovo spominjem iz razloga što s druga strane spektra perspektivnih mladih jezgri imamo onu Utah Jazza, koja se tretira na potpuno suprotan način. Umjesto da svoje mladiće bace u vatru, Jazzeri ih razvijaju malo po malo uz postupno povećanje odgovornosti. Također, umjesto da im priušte serije poraza, oni se trude iz sezone u sezonu odgajati ih u pobjedničkom okruženju. Bit će stvarno zanimljivo usporediti koji će model za koju godinu biti uspješniji.

30. CATS (1695)

U idealnom svemiru Kemba bi definitivno bio combo strijelac s klupe - u obrani ćeš ga morati skrivati cijelu karijeru, što je ogroman minus osim ako ti je to ključni igrač u napadu, a njegove šutersko-kreatorske sposobnosti ipak nisu takve da bi mislili kako će jednoga dana zaslužiti imati svoju momčad. Ipak, odgovor će dati samo vrijeme - obzirom na lakoću kojom se prebacuje iz uloge kreatora u onu strijelca ovisno o tome kada dijeli parket sa Sessionsom, jasno je kako Walker posjeduje sve potrebno da jednoga dana bude novi Jamal Crawford. Međutim, tek kada bude oko sebe imao bolje suigrače, moći ćemo govoriti o njegovom plafonu - mislim, uz pravu kombinaciju na boku, dakle uz jednog rasnog all-round swingmana koji može organizirati igru, nema uopće razloga sumnjati da Walker može cijelu karijeru provesti kao koristan starter na jedinici debelo iznad Felton linije. Međutim, u Carolini je ionako sve pod upitnikom, pa tako i smjer franšize. Jordan navodno želi biti aktivan tijekom ovog prijelaznog roka i bit će interesantno vidjeti što to znači (samo da se ne radi o dovođenju preplaćenih veterana čija putanja se ne poklapa s onom Walkera i MKG-a).

9Dec/1223

SUNDAY LAZY SUNDAY PODCAST

Posted by Gee_Spot

Dokolica zime narušena je ćaskanjem o stanju u ligi. Sickre i Gee u još jednoj epizodi serijala "Nedjelja popodne je da se čovjek odmara, a ne visi na skypeu".

16Nov/1210

THE RANKINGS – WEEK 2.

Posted by Gee_Spot

Drugi tjedan loptanja pod NBA obručima (copyright Slavko Cvitković) donio je nekoliko zanimljivih trendova i nove potrese na našoj ljestvici četiri faktora. Čak i nakon prilagodbe težini rasporeda, Miami je nastavio tonuti zbog sve lošijih obrambenih prezentacija (fascinantno je da klub, koji je dvije sezone upravo na obrani gradio put do prvog naslova, odjednom mijenja stil igre iako su se do jučer svi u organizaciji, od Rileya do Jamesa, zaklinjali u obranu - takvo odricanje od identiteta je neviđeno, makar vjerovali da su s novim sistemom još bolji).

Tvrdoglavo odbijanje Erica Spoelstre da koristi visoku postavu čak i na ovoj ubitačnoj mini-turneji po Zapadu tako se prometnulo u najzanimljiviji trend sezone, a ništa manje atraktivne teme su i dolazak Mikea D’Antonia u Lakerse te balans obrane i napada kojega prezentiraju Clippersi i Grizzliesi. Također, nemam pojma što se iz toga može zaključiti, odnosno može li se zaključiti išta, ali teško da u ligi imamo tri čovjeka koja u ovom trenutku igraju bolju košarku od Kobea, Timmya i Jasona Kidda (opaska - ne računam dežurne krivce poput Jamesa, Paula i Duranta, jasno).

1. NEW YORK KNICKS (5355 bodova)

A taj Jason Kidd nije normalan. Reći da čovjek u 40-oj godini trenutno igra kao mladić bilo bi pretjerivanje jer je prije samo dvije godine upravo on davao ritam Dallasovom putu do naslova. Dakle, možemo se zadovoljiti konstatacijom kako Kidd igra jednako dobro kao tijekom Dallasova pohoda na vrh, ako zbog ničega drugoga onda zbog fantastičnih šuterskih brojki. Jasno, već smo govorili kako šuterska eskapada Knicksa nije održiva i stvari su već počele lagano dolaziti u normalu (s 15 trica po utakmici pali su na 10), a dodatni pad možemo očekivati i iz razloga što Knicksi uopće ne ulaze u reket (imaju najmanje pokušaja iz reketa, a iako su solidni u realizaciji zicera, samo 40% njih je asistirano). Praktički, žive od trice, a znamo kako to završava.

Ali, dok ovaj period traje, teško da postoji zabavnija momčad u ligi. Sve polazi od Kidda koji kontrolira ritam i skriva sve mane suigrača (Feltona kao playmakera, Smitha kao stopera, Brewera kao šutera). Nemoguće je zanemariti šuterski doprinos Smitha (74% za tricu), Brewerovu brutalnu obranu (drži protivnike na 6.6 PER učinku, što je za poen bolje od Iguodale) i Anthonyev all-round učinak. Chandler se malo previše kocka na perimetru, ali još uvijek stigne biti Chandler, Felton je izuzetno koristan (samo dvije izgubljene lopte u prosjeku i hrpa otvorenih trica – život je lagan uz Jasona Kidda) i to vam je 6 igrača Knicksa koji trenutno igraju s takvom harmonijom da se čini kao da su zajedno cijeli život.

Postava s Anthonyem na laktu, Chandlerom nisko u postu te s tri šutera uokolo koja znaju kreirati za sebe i druge (Smith, Kidd, Felton) nudi školski primjer savršenog korištenja prostora i za sada je nije u stanju zaustaviti nitko. Istina, Knicksi su odigrali samo 6 utakmica dok je ostatak lige već na 8 do 9, ali dovoljno je pogledati zadnju četvrtinu protiv Spursa u kojoj je ova petorka jednostavno izbezumila obranu San Antonia. Najluđe od svega je što dok ovako šutiraju bez problema mogu izdržati i specijalca poput Brewera na parketu – ako protivnici pokušaju udvojiti nekoga od šutera, ostaje dovoljno prostora Breweru za njegove već klasične cutove iza leđa obrane koje Kidd nagrađuje svaki put.

Ponavljam, postotak trice će pasti, automatski će se omjer Kidda i Smitha u spot up situacijama smanjiti u koristi Carmela u post/izo akciji, a negdje usput će trebati pronaći još dva igrača za ozbiljnu rotaciju jer 6 nije dovoljno (a ne zaboravimo da je tu i problem pronalaska uloge za Amarea). Također, već večeras protiv Memphisa dobit ćemo odgovor koliko je održivo koristiti Carmela isključivo na četvorki (kao što je Miami dokazao, niska postava izuzetno je ranjiva protiv ovakvih momčadi). Ali, usprkos svim problemima pred njima, Knicksi su pokazali da imaju sasvim dovoljno oružja za održati se pri vrhu Istoka, za što će im uz solidan balans obrane i napada, najviše pomoći fantastična kontrola lopte i izuzetan omjer izgubljenih i osvojenih lopti u kojem im nema premca (copyright Mike Woodson).

2. LOS ANGELES LAKERS (4845 bodova)

D’Antoni još nije ni stigao, a Lakersi su već zaigrali kako se od njih očekivalo, odigravši sjajnu partiju protiv Spursa i potvrdivši da je smjena Browna bila opravdana – na stranu filozofiranje o tome što je pravo, a što krivo, kada izgubiš podršku igrača jednostavno moraš otići. Izjave Kobea i Gasola jasno potvrđuju kako je disala svlačionica (ni jedan ni drugi nisu štedili bivšeg trenera), a njihov pristup obrani nakon smjene točka su na i. Gledati stvari kroz prizmu brojki te se fokusirati na to da je napad bio dobar usprkos Princetonu, a da je obrana bila problem, u ovom slučaju totalno je pogrešno. Ne, napad je bio dobar zato što je talent kojega je Brown imao na raspologanju izuzetan i to nema nikakve veze s Princetonom.

Iako su Lakersi usprkos nesuđenom sistemu mogli zabiti, činjenica je da se nitko nije osjećao dobro u takvom kontekstu i stoga upravi nije preostalo ništa drugo nego poslušati kako igrači dišu. Razglabati sada o tome da li se takav potez mogao napraviti ranije i da li je uopće trebalo dati Brownu još jednu šansu nakon lanjske blijede sezone sada je iluzorno – igrači su dobili što su htjeli, izuzetno slobodan sistem u kojem će individualno svaki dobiti šansu pokazati što zna bez puno crtanja po ploči. Sve što su izgubili je jedan trening kamp, ali, kao što je Kobe naglasio, bolje izgubiti jedan trening kamp nego pola sezone dok se odlučiš na promjenu. Što nas dovodi do D’Antonia.

Mike je tijekom cijele karijere uporno pokušao dokazati kako vrhunski napad može nadoknaditi manjkavu obranu, a njegovi uspjesi sa Sunsima upravo i jesu otvorili vrata opciji da se i bez top 10 obrane može postići vrhunski rezultat, praktički stvorivši NBA stil novog milenija u kojem danas toliko uživamo (niske postave, dva šutera na boku, dominantni play i pick igra). Međutim, pri tome njegove obrane jedva da su bile prosječne, a to nije recept za uspjeh. Sad pak treba razlučiti da li je razlog za te nedovoljno dobre igre u obrani ležao samo u D’Antoniu ili je u pitanju puno kompleksnija priča. S jedne strane tako imamo gomilu izjava o tome da D’Antoni ne vodi računa o obrani koju uredno delegira pomoćnicima. Svi njegovi asistenti i igrači bezrezervno su tvrdili kako Mike na treningu većinu vremena troši na napad, što je dijametralno suprotan pristup od onoga kojega ima većina kolega s prstenom koji su nas i naučili da prihvatimo paradigmu o tome kako obrana donosi naslove.

S druge strane, ne smijemo zaboraviti kako su Knicksi dolaskom Woodsona za pomoćnika i Chandlera za centra preko noći postali vrhunska obrambena momčad, što jasno govori da D’Antoni može biti odogovoran za iznadprosječnu obranu ako u rukama ima vrhunski materijal. Mislim, s Amareom, ostarjelim Shaqom, pa čak i Diawom u sredini, ni Larry Brown ne bi bio u stanju složiti poštenu obranu. Dodaj tome čudni izbor pomoćnika u Phoenixu (njegov nesretni brat Dan i konfliktima skloni Iavaroni očito nisu bili stručnjaci koji bi mu čuvali leđa u tom obrambenom dijelu) i jasno je kako D’Antoni nije kriv za neuspjehe Sunsa – uostalom, dolaskom Kerra za GM-a franšiza je pokušala poboljšati obranu dovođenjem pravog centra, ali je problem bio u tome što su zakasnili nekoliko godina. Shaq je napustio Miami već dobrano usporen, a u paru s Amareom koji je obranu uvijek smatrao odmorom od napada, činio je rijetko viđen visoki par koji, usprkos svim fizičkim predispozicijama (jedan je imao masu, drugu brzinu i eksplozivnost), jednostavno nije imao znanja da zatvori reket.

I dok se još ne zna tko će u Lakersima biti zadužen za obranu, očito je kako D’Antonija čeka najbolji obrambeni centar s kojim je ikada radio. Kako bude rastao u formi, Dwight će rasti i u obrambenom učinku, a to bi obranu Lakersa trebalo lansirati u gornju trećinu bez obzira na sve ostalo – jednostavno, centar je ključ obrane jednako kao što je rasni playmaker ključ napada. Tako da će puno zanimljivije biti pratiti kako će se razvijati igra u napadu. Lakersi mogu trpati i trenutno to rade na silu (skokovima u napadu) i zahvaljujući Kobeovim suludim brojkama (ako je Kyle Lowry bio MVP prvog tjedna, Kobe je drugog), ali kada se stvari stabiliziraju ne bi bilo loše imati i nekakav sistem.

Nashov povratak svakako će koristiti u tome, plus biti će sjajno ponovo vidjeti Stevea u prepoznatljivim 2 na 2 situacijama. Howard je bio dio efikasnih napada cijelu karijeru, ali Van Gundy je koristio jednostavnu formulu – okružio ga je tricašima koji su znali kazniti svako njegovo udvajanje. Kod D’Antonia, Dwight će prije svega biti pick & roll mašina, što je također aspekt igre koji je savladao više nego dobro uz Turkoglua i Nelsona. Bit će zanimljivo gledati kako D'Antoni slaže napad oko ne baš idealnog ljudstva, prije svega zbog manjka šutera, ali realno je očekivati da će ga držati u vrhu obzirom na količinu talenta.

Ukratko, D’Antoniev na pick & roll, slash & kick i spot up situacije oslonjen "7 seconds or less" run and gun sistem 100% je produkt NBA okruženja, onoliko koliko je Princeton bio produkt NCAA svijeta. Igrači koje ima su sve redom legende, pretalentirani da bi ih se stavljalo u kalupe, a jednostavan stil igre poput ovoga kojega njeguje D’Antoni dat će im potrebnu slobodu da maksimalno koriste talent (ako ništa drugo, barem više nećemo gledati Artesta kako glumi point forwarda i gubi lopte uzalud, što je bio zaštitni znak ovih prvih pet utakmica s Princetonom). Dakle, u Los Angelesu i dalje sve ide po planu, a plan je da treba biti na optimumu do playoffa. I sve će biti ok dok god se sjete da za lov na naslov trebaju barem prosječnu obranu.

Od konkretnijih stavi pak jedna već sada bode u oči – nesposobnost Lakersa da kontroliraju loptu (tu su totalna suprotnost Knicksima). I dok će povratkom Nasha broj izgubljenih automatski pasti, činjenica je da Lakersi na vanjskim linijama nemaju terijera koji može odigrati presing na loptu. Nedostatak šutera, koji će postati bolno izražen ne probudi li se Meeks, također je potencijalan problem, ali nedostatak obrane na pozicijama 1 i 2 stavlja dodatan teret na leđa Howarda i Gasola. To je nešto što bi se tijekom sezone trebalo sanirati, ali obzirom na manjak resursa koje Lakersi mogu ponuditi u tradeovima, sve što im preostaje je čekati nekog veterana da im upadne u krilo (rekao bih da je Raja Bell rješenje obzirom na odnos s D’Antoniem i činjenicu da ga je Kobe već ranije regrutirao u Lakerse, ali Raja je lani pokazao opasne znakove raspadanja i pitanje je koliko bi dobroga donio obrani).

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4825 bodova)

Pobjeda protiv Heata potvrdila je trend prisutan od početka sezone – Memphis možda konačno ima solidnu klupu. Ovo možda je nužno obzirom da Pondexter i Ellington ničim do sada nisu ukazivali na ovakav razvoj karijere. Pondexter trenutno gađa trice 15% iznad prosjeka, što je neodrživo, dok je Ellington iz specijalca za tricu odjednom postao all-round koristan bek. Bayless je očekivano dobar, iako u nešto skromnijoj ulozi zbog eksplozije Ellingtona. Uglavnom, kvalitetna igra klupe ne samo da je riješila problem rotacije na vanjskim pozicijama, već i problem šuta.

Odnosno, riješila je to barem privremeno – kada pogledamo malo širi kontekst i uzmemo u obzir da Gay i Conley tricu ne gađaju ništa bolje nego inače (što u slučaju Gaya i dalje znači nedovoljno dobro), postaje jasno kako dobar dio trenutnog unutar-van balansa u napadu Memphisa leži na klimavim temeljima. S druge strane, ako uzmemo u obzir da Lakersi uopće nemaju klupu i da Oklahoma više nema šestog igrača sposobnog napraviti razliku, Memphis čak i s ovako neuglednom skupinom imena uopće ne djeluje loše. Dapače, čak i ako ostanu samo na Baylessu, a da pritom dobiju Arthura nazad nakon ozljede (čime bi konačno mogli malo odmoriti Zacha i Marca jer Speights to nije u stanju sam samcat), imat će na raspolaganju solidnu užu rotaciju za playoff.

Ali, nisu samo bolja klupa i trenutno dobar postotak šuta razlog za iznenađujuće dobre igre Memphisa, već i manje izgubljenih lopti što proizlazi iz bolje uigranosti dvojca pod košem s Gayom i Conleyem, točnije s jasnije izraženim identitetom za koji je zaslužna Hollinsova odluka da se napad vrti preko Gasola puno više nego preko Gaya. Također, sve je više pick & roll akcije za Conleya koji to koristi izuzetno kvalitetno. Gay je tako tek treća opcija u kreaciji igre (iako i dalje ostaje najveći potrošač lopti, ali sada ih barem troši nakon što ga razigraju Gasol ili Conley), što je izuzetno dobra vijest za Memphis.

A da ne bi ispalo samo da kudimo Rudya, treba istaknuti koliko je bitan u borbi protiv Miamia i Oklahome – ono što dozvoljava Memphisu da dominira pod košem u ovim dvobojima sposobnost je Gaya da 1 na 1 smeta Jamesu i Durantu. Čovjek možda nije franšizni talent, ali je mrcina od atlete koju ove dvije momčadi jednostavno ne mogu braniti ako su James ili Durant zauzeti pomaganjem pod košem. Što je samo još jedna potvrda onoga što smo pričali prije dvije sezone (a onda se ozljedio Zach i sve smo to zaboravili kao da je čovjek u najmanju ruku umro) – Memphis je matchup noćna mora za cijelu ligu.

Imamo prisutan i jedan minus koji je rezultat novih tendencija, a taj je da Memphis više nije dominanta momčad u ukradenim loptama, što proizlazi iz smanjene uloge Tonya Allena (pao na 22 minute po utakmici), ali kako to otvara više minuta šuterima, ti poeni iz kontre nadoknađeni su tricama što je u principu pozitivna zamjena. Bez Tonya ta njihova obrana više nije toliko moćna, ali ravnoteža u igri je trenutno takva da to nitko i ne primjećuje.

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4745 bodova)

Ibaka i Durant polako izrastaju u obrambene asove, kvragu čak i Westbrook počinje sve manje zapinjati u blokovima, ali nakon ove trojke vlada takva suša da je pitanje kako bi podnijeli ozljedu nekog od nositelja. Presti je napravio dobru stvar što je zamijenio Hardena za fleksibilnost jer postaje očito kako je nekim igračima došao kraj. Perk se i dalje sjajno tuče pod košem, ali njegovih 5 skokova za 25 minuta na poziciji centra su smiješni (to da je igrač manje u napadu i da se ne može kretati izvan obojanog prostora neću ni spominjati, čovjek je najstariji 28-godišnjak na planeti). Collison je bez Hardenovih zicera beskoristan, Martin i Maynor toliko su slabi obrambeno da ih je nemoguće držati zajedno na parketu u završnici (a skoro i uopće), a to pak znači da treba trpiti Sefoloshu više nego je potrebno.

Brooks bi stvarno trebao malo miksati postave, to svi znamo. Samo, pitanje je s kim? Rookiei Lamb i Jones teško da su spremni dati ozbiljniji doprinos momčadi koja se bori za vrh Zapada, a to znači da OKC trenutno ima jednu jedinu postavu koja igra košarku – Russ, Martin, Thabo, KD, Ibaka. Ova petorka ima i dovoljno dužine, dovoljno skočnosti i dovoljno snage, a ujedno je i jedina koja može dovoljno dobro šutirati da opravda boravak Sefoloshe na parketu. Njihova startna postava je, usprkos relativno laganom rasporedu, negativna što se tiče plus/minus učinka, a provela je dva puta više minuta od sljedeće na parketu.

S jedne strane, Brooks bi stvarno trebao zaboraviti na Perkinsa. S druge, barem je sve više počeo koristiti Duranta na četvorci. Odlaskom Hardena, ova toplo-hladno dinamika postat će svakodnevica u Oklahomi, ali nemojmo napraviti grešku i probleme za sve svaliti na odlazak Brade. Ne, temelji ove momčadi su i dalje dobri, ali ostatak kuće je daleko od završne faze. S Hardenom bi imali krov, ali ne i zidove. Čeka ih ogroman posao da pronađu identitet, ali to je bio put na kojem su bili i prošle sezone i jedno Finale ne bi nas smjelo toliko zavarati da zaboravimo kako ova momčad nikada nije imala fluidnu 5 na 5 igru kao osnovu. Problem je, eto, što sada nemaju ni onu 3 na 3 na račun koje su preskočili jednu razvojnu fazu.

5. LOS ANGELES CLIPPERS (4625 bodova)

Slično Memphisu, Clippersi se nameću kao rušitelji trenda. Dok se udarne momčadi lige, prije svih lanjskih finalisti, okreću niskim postavama i šutu iz vana, Clippersi i Memphis žive od dobre stare unutar-van kombinacije. I kao što Memphis trenutno djeluje izvrsno jer nadopunjuje centarsku igru šutom iz vana, Clippersi djeluju jednako dobro su njihovi visoki postali opasnost na obje strane parketa.

Paul opet briljira i drži sve pod kontrolom, a stigne se i dodatno odmoriti jer su Crawford i Bledsoe sjajni u svojim rolama (gube previše lopti, što bi mogao biti problem, ali u playoffu će ionako Paul zaigrati 40 umjesto 30 minuta i kontrola lopte će opet biti uspostavljena), a Griffin mu je iz utakmice u utakmicu sve bolji partner u postu.

Njegova partija protiv Heata jasno je pokazala kako u ovom trenutku u ligi nema 5 boljih igrača u post up igri – osim što je zabijao protiv nemoćnih Jamesa i Battiera, još je važnije da je kažnjavao svako udvajanje povratnim loptama koje su Paul i Crawford uredno stavljali u koš. Ovakav unutar-van balans izneredio je Heat više od ikakve mase i postavlja se pitanje o kakvoj mi to revoluciji pričamo kada će vrlo vjerojatno čak tri polufinalista Zapada biti momčadi s klasičnim centrima i klasičnim četvorkama (Lakersi, Memphis, Clippersi). Obzirom kojom se lakoćom dotični nose sa Spursima, Heatom i Thunderom, budući draftovi koji donose gomilu kvalitetnih centara mogli bi biti važniji za razvoj lige nego se itko nada.

Naravno, Crawford neće vječno igrati košarku života, ali u ovom kontekstu nema sumnje kako će ostati one man offense, što je uloga kojom se proslavio u Atlanti. Kako je Bledsoe spreman za puno veću ulogu, ispada je najveći problem ove momčadi rotacija pod košem. Trenutno i Turiaf i Hollins izgledaju solidno za razliku od Odoma, ali pouzdati se u njih u važnim utakmicama neće biti moguće, a to znači da će Vinnieava raspodjela minuta igrati važnu ulogu.

Naravno, naš omiljeni trener ne propušta priliku da nas podsjeti na svoje postojanje pa starta s Williem Greenom (kojem trenutno upadaju trice), ali svima je jasno da te minute moraju pripasti Bledoseu. Eventualni povratak Billupsa tu neće ništa promijeniti osim što će im dati dodatnu sigurnost – mislim da u ovoj fazi karijere, posebice nakon ovakve ozljede, Chauncey ne želi biti išta više od pomoćnog trenera.

Jasno, moramo spomenuti i Jordana. Očito je kako je preko ljeta dodao poneki napadački potez poprilično siromašnom arsenalu, ali ono što je još važnije – igra bolju obranu. Jasno, i dalje tu ima kašnjenja u rotiranju i preuzimanju, ali u odnosu na ono lani, danas je koristan igrač, što u kombinaciji s Blakeovim napretkom na obje strane parketa obećava nastavak uspješne sezone.

6. CHICAGO BULLS (4600 bodova)

Čak i kada prilagodimo njihove rezultate laganom rasporedu, ne možemo umanjiti vrlo solidne brojke postignute i u obrani i u napadu. Doduše, ovo potonje dobrim dijelom počiva na nikada boljem šutu Joakima Noaha (čak i slobodna gađa s 80%), što je ili znak da je ovoga ljeta ozbiljno radio na tome ili se radi o fazi koja će se ubrzo stabilizirati na nižim vrijednostima. Međutim, za obranu nema straha, osim ako Thibo ne odluči još manje koristiti Gibsona (dvije najbolje postave Bullsa i dalje uključuju njega). Također, obzirom na tanku klupu, čudno je da Butler ne dobiva više minuta - energija koju iskazuje u oba smjera nije privid. Kako ih tek za mjesec dana čekaju prve ozbiljnije prepreke na rasporedu, bilo bi dobro da se stabilizira nekakva rotacija korz idućih mjesec dana jer ovakvo raubanje Denga i Noaha nije vrijedno dvije-tri pobjede kojih će se dokopati do tada.

7. UTAH JAZZ (4380 bodova)

Težak rasporede drži ih u rezultatskom minusu, ali kada se prekine ovaj suludi niz gostovanja (u prvih 18 utakmica imaju ih čak 13), Jazzeri bi trebali krenuti s pobjedama. Četiri faktora ukazuju da im je jedina slabija strana obrambeni skok, ali to je nešto što bi se trebalo popraviti povratkom u svoju dvoranu i na svoju nadmorsku visinu (mislim, nema drugoga razloga da momčad s ovakvom rotacijom visokih dopušta toliko skokova u napadu). Jazzeri idu prema drugom po redu playoffu kojemu jedina prepreka može biti eventualni trade Jeffersona i Millsapa. Kako je ovo na parketu pod kontrolom (koliko pod kontrolom može biti nešto čime upravljaju takvi ležerni tipovi poput Jeffersona i Mo Williamsa, čije odluke u završnicama su ih do sada koštale barem dvije pobjede), potencijalni događaji izvan parketa trenutno su puno zanimljiviji.

8. SAN ANTONIO SPURS (4345 bodova)

Mašina iz Teksasa izgleda kao da joj povremeno nedostaje ulja, što nikako nije dobar znak obzirom na odlične partije Duncana, solidna izdanja Greena i Leonarda te pobjedničke šutove sa sirenom. Međutim, Parker je u sezonu ušao pod ručnom (ispod 40% šuta trenutno), Ginobili je out zbog nove ozljede, što znači da još dobro i igraju. Kada budu kompletni i u formi, možemo očekivati da uđu u novu seriju pobjeda (kao da sada nemaju sjajan score usprkos kilavim izdanjima). Ali, obrana je i dalje prosječna, a to, obzirom na rast Lakersa, Memphisa i Clippersa u odnosu na lani, ne obećava.

9. MIAMI HEAT (4205 bodova)

Miami očito ima namjeru do kraja izgurati ovaj eksperiment s izvrsnim napadom i prosječnom obranom iako se takav model rijetko pokazao uspješnim. Međutim, upravo je Heat na svojoj koži osjetio kako je to kada napad funkcionira toliko dobro da obrana nije nužna (protiv Dallasa) i sada se očito osjećaju spremni da nešto što je iznimka pretvore u pravilo. Vremena se mijenjaju i tko zna, osvoji li Heat tri naslova za redom naslonjen na napad, možda košarku više nikada nećemo gledati istim očima, očima koje su se nagledale potvrda nepisanog pravila o tome kako obrana donosi naslove.

Samo, problem je što u ovom trenutku obrana Heata nije ni prosječna. Jasno, dio problema leži u užasnom rasporedu koji im je nametnula liga, tijekom kojega su ne samo igrali protiv užasno kvalitetne konkurencije, već su istovremeno završili i na turneji na kojoj su odigrali utakmicu više od ostatka lige. Pa ti budi prvak. Ali, čak i kada sve ovo uzmemo u obzir, ostaje činjenica da Miami olako ostavlja protivnike na otvorenim šutevima i da su trenutno po najvažnijem segmentu obrane – protivničkom postotku šuta – gori od Raptorsa, Bobcatsa, Pistonsa i Wizardsa.

Jasno, čak je i lanjski šampionski Heat igrao obranu s hrpom udvajanja i pomaganja te su im momčadi sklone kretanju lopte poput Bullsa, Bostona, Spursa i Milwaukeea zbog toga uvijek radile probleme, ali nikada nisu ovako drastično trošili vanjske igrače zbog toga što nemaju visokog koji može odigrati jedan na jedan u obrani. Ne zaboravimo da je u ovom sistemu Bosh centar, što znači da mora preuzimati snažnijeg protivničkog visokog, tako da ni taj jedan dvoboj pod košem nemaju u egalu. A o tome što ovakva potrošnja radi LeBronu najbolje govori sljedeći primjer.

Lani je LBJ imao PER učinak od 32 boda, a oni koji su pratili IOR rangiranje sjećaju se da smo u njemu koristili SuperPER do kojega smo došli tako što smo individualnom PER-u baziranom isključivo na učinku u napadu dodali i brojke koje su protiv određenog igrača, u ovom slučaju LeBrona, ostvarivali protivnici. LeBron je tako direktne protivnike ostavljao na 11 bodova, što je 4 manje od ligaškog prosjeka. Kada dodamo tih 4 prvotnom iznosu od 32, dobijemo SPER od 36 po kojemu je LBJ bio uvjerljivo najbolji igrač u ligi.

Ove sezone James u napadu ima još bolji učinak od 33 boda, ali, kako dvije trećine minuta provodi pod košem, učinak u obrani pao mu je na 19, što znači da direktni protivnici protiv njega ostvaruju čak 4 poena više od prosjeka. Sljedeći maloprije spomenutu formulu, odnosno oduzmemo li ova 4 boda od 33, ispada kako je Jamesov SPER 29, dakle 7 bodova slabiji od lanjskog. Jasno, radi se o malom uzorku utakmica, ali možemo zaključiti kako ovaj stil igre vuče unazad ne samo obranu Heata, već oduzima LeBronu svu onu vrijednost koju je imao kao stoper na perimetru pretvarajući ga u negativnog obrambenog igrača bez uloge (u ovom sistemu on prije svega pokušava krpati svaku rupu što je jednostavno nemoguće).

Sjetimo se samo nedavne serije utakmica. James i društvo su izuzetno kvalitetno blokirali i udvajali visoke Memphisa kako bi kontrolirali skok i spriječili lagane poene u reketu, ali su pri tome gubili toliko energije da su ostavljali perimetar otvoren rešetanju (nećemo sada o tome što je Memphis gađao van pameti i što Miami nije mogao zabiti slobodno jer to ne mijenja činjenicu da ovakve momčadi Heatu rade probleme). Još indikativniji problem nedostatka visine bila je dominacija Omera Asika koji je kontrolirao reket u obrani, dok je u napadu trpao (19 koševa) zajedno s Patrickom Pattersonom (zabio 17). Ovaj dvojac je teško usporediti s Gasolom i Ze-Boom, a opet su radili što su htjeli jer je jedan uvijek bio otvoren.

Clipperse i Blakeove povratne smo već spomenuli. Istina, pobijediti Denver nakon ovakvog niza gostovanja mogu samo najveći, ali realno Denver u ovakvom izdanju nije ozbiljan protivnik – niti imaju visoke kojih se treba bojati, niti imaju opasnog vanjskog igrača obzirom na formu Lawsona i Gallinaria. I tako neozbiljni ostali su do kraja u utakmici zahvaljujući majstoru Milleru i skokovima Farieda.

Jednostavno, ovo s niskom postavom neće ići jer previše troši Jamesa i Wadea, još više nego su se trošili u starom sistemu zbog potrebe da, osim rotiranja na perimetru, sada moraju trčati na udvajanja u post svaki put kada netko stane u 1 na 1 situaciju s Boshom ili Battierom (ako mislite da bi se problem jednostavno riješio samo tako da se James direktno stavi na jednog visokog cijelu večer, razmislite opet - bez Jamesove brzine i čitanja igre na perimetru, obrana Miamia bila bi još slabija, Spoelstra si ne može dozvoliti trošiti ga isključivo na guranje u postu, a uostalom pogled na učinke trojki i četvorki protiv njega jasno govori da se u ovoj podjeli uloga James više ne koristi kao stoper nego isključivo kao libero, dakle pokušavaju od njega napraviti igrača Chandler-Howard profila - mislim, samo čekam dan kad će Spoelstra istrčat samo s njim i reći mu da igra 1 na 5).

Taj dodatni šuter na parketu kojega donosi mala postava stvarno dobro dođe da napad bude tečan (Heat je uostalom i dalje šuterski momčad broj 1 u ligi), ali dilema je jasna – ili će patiti u napadu i više trošiti Wadea i Jamesa na tom kraju (a Wade se vraća nakon ozbiljne operacije koljena i trebao bi ući puno laganije u sezonu od ovog suludog ritma koji mu je nametnut) ili će patiti u obrani i više ih trošiti na guranja sa zvijerima. Iako nam se čini da je odluka laka, a ta je dati više minuta Anthonyu i Haslemu na račun Lewisa, Battiera i Millera, ne treba zanemariti da na Istoku nema ovakvih centara kao što je slučaj na Zapadu i da se rijetko dogodi niz u kojem iz večeri u večer na gostovanju igraš protiv nasilnika poput Randolpha i Griffina. Dakle, Istok je njihov za koji god scenarij se odlučili. Ali, nalete li u Finalu ne nekog od Golijata, vrlo lako bi nas mogla čekati promjena stila igre slična onoj koju su prezentirali lani protiv Thundera jer ovo sada baš i nema smisla. Sad, ima li smisla držati Anthonya cijelu sezonu na klupi i onda ga izvući u Finalu, pokazat će vrijeme.

10. DALLAS MAVERICKS (4135 bodova)

Ne smijemo zanemariti da dobar dio dobrih napadačkih brojki proizlazi iz činjenice da su uz Wolvese do sada imali najlakši raspored. Čak i nakon prilagodbe to ih ostavlja relativno visoko, ali ovo je nešto što će se ispraviti s većim brojem utakmica. Mayo i Collison lagano postaju pročitane knjige, Dirkova ozljeda i dalje je obavijena velom tajne, Minnesota je žilavija od Chucka Norrisa, a to znači da će Carlisle morati izmisliti nešto u hodu misli li zaustaviti curanje u obrani i ostaviti ih u trci za playoff.

11. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4120 bodova)

Obrana djeluje odlično, ali, obzirom da su imali najlakši raspored u ligi, možemo reći kako se radi o trendu koji se neće održati, nema šanse da ostanu na vrhu u defanzivnom učinku. Potpisali su Josha Howarda kao zamjenu za Budingera, što baš i nije idealno jer je Howard bliži lanjskim ne-šuterima, ali jednostavno nisu imali izbora, epidemija ozljeda koja ih je napala rijetko se viđa. Opet, dok imaju Kirilenka u ovakvoj formi, mogu se nadati plovidbi kroz i dalje lagani raspored sve do povratka Lovea.

12. ATLANTA HAWKS (4025 bodova)

S nikada gorim Joshom Smithom napad tone, a to nije dobro jer je napad trebao biti oslonac ove sezone. Ok, čovjek je imao nekih problema s ozljedom, raspored nije bio lagan, a i sezona je tek počela, ali TS% od 39% je ispod svake razine za nekoga tko minute provodi u reketu (barem većinu njih jer često igra trojku). Smith ne samo da ne može pogoditi tricu ili dugu dvicu, već ni slobodno, a Drew mu ne radi uslugu kada ga gura na perimetar kako bi zaštopao rupu na boku (dapače, time ga samo gura još dalje od situacija u kojima je solidan). Ukratko, raspored im je ubitačan do sada, gnjave ih sitne ozljede, ali najveća muka je i dalje stoperska uloga na boku koju nema tko popuniti. Plivaju jer su šuterski dobri usprkos Smithu, ali, ne srede li tu obranu uskoro, ništa od vrha Istoka.

13. MILWAUKEE BUCKS (3985 bodova)

Još jedna momčad na Istoku koja ne igra bajnu obranu, ali živi od dvije petorke, posebice ove druge koja nosi sve pred sobom. Udoh i Sanders pod košem kontroliraju skok i reket, Udrih i Dunleavy zabijaju i razigravaju i sada je samo pitanje kada će Skiles ovoj četvorci pridružiti Ellisa ili Jenningsa i tako dobiti playoff momčad na Istoku. Dalembert i Ilyasova su neprepoznatljivi i više jednostavno nema smisla upadati u minuse s njima koje kasnije treba stizati. Ellis i Jennings ne funkcioniraju dobro zajedno, ali, s Dunleavyem kao tampon zonom i dva igrača kojima je stalo do obrane pod košem, na ovakvom Istoku bi mogli do playoffa.

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3935 bodova)

Curry i Thompson ne mogu pogoditi ništa, Lee djeluje kao da cijelo ljeto nije pojeo pošteni biftek, Bogut je ozljeđen i druži se više s doktorima nego suigračima, Rush je otpao do iduće godine. Ne zvuči sjajno, ali hej – Mark Jackson je uspio. Ova družina igra obranu, pa makar previše faulirali. Uspiju li još zaigrati nešto što liči na tečan napad, mogli bi iskoristiti muke po Dallas i Minnesotu, što bi obzirom na njihove vlastite muke bio vrhunski podvig.

15. BROOKLYN NETS (3885 bodova)

Netsi napucavaju slabašnu konkurenciju, raspored im je skrojen baš kako treba na početku sezone. Imali su tri zicera za redom (dva susreta s Orlandom, jedan s Cavsima) plus Boston u back to backu bez Ronda. Ono što je hvale vrijedno je da dobivaju utakmice koje moraju usprkos blijedim partijama Derona i Johnsona, a ono što treba kritizirati je očajna igra u obrani. Brook Lopez ispada u pick & rollu kao osigurač u Dalmaciji tijekom oluje (posebice su ga dobro unakazili Varejao i Irving), kasni u rotiranjima i nikada ne zatvara bekove, ali se barem trudi – njegove blokade su jedini pokazatelji obrane u Brooklynu od kada se Wallace ozljedio. Kada vam Blatche ulaskom na parket podiže energiju, to sve govori.

16. DENVER NUGGETS (3870 bodova)

Da li je moguće da su dolazak Iguodale i Lawsonov novi ugovor ugasili vatru u ovoj momčadi? Kao, svi su osigurani pa se više nemaju potrebe dokazivati? Mislim, nejasno je da napad Georgea Karla mijenja sve one nekadašnje ulaze u reket i iznuđena slobodna za nerezonske trice. Koje ne mogu pogoditi – i Gallinari i Lawson šutiraju ispod svake razine. Jasno da bez dva nositelja napad šteka i praktički jedina svjetla točka su Fariedovi skokovi u napadu i gomila dodatnih pokušaja koje im donose (iako je sve uzalud jer ionako ne mogu zabiti ništa).

Dobri stari Miller i dalje igra kao as, Iggy je i dalje car (zaustavio Harden show, plus i dalje drži protivnike 7 PER poena ispod prosjeka), a McGee i Koufus daju dovoljno u sredini da obrana djeluju solidnije nego se itko nadao ovako rano u sezoni. Samo, nastave li dva glavna igrača igrati kao da su na haklu, sav napredak uokolo je uzaludan.

17. NEW ORLEANS HORNETS (3705 bodova)

Monty Williams i dalje usavršava svoj doktorat ne temu vrhunske obrane, problem je što pri tome napad baš ne briljira. Kada ste prisiljeni dovesti Matta Carrolla da barem stvorite privid da imate šutera na klupi, sve je jasno. Dok traže Erica (ne Cantonu), Monty će uz pomoć tri bijela brata pod košem opet nadmašiti samog sebe.

18. HOUSTON ROCKETS (3604 bodova)

Sada kada su obrane shvatile da je dovoljno zaustaviti Hardena da bi zaustavili Rocketse, možemo uživati u Linovoj bolnoj prosječnosti koja ne sprječava ligu da ga reklamira na svakom koraku (kao ni Rocketse da se bogate na njegov račun). Ili u Asikovim sjajnim skakačkim partijama. Ili u činjenici da je Kevinu McHaleu već dosadilo trenirati. Izgleda da će u Houstonu osim igrača tijekom godine loviti i novog trenera (zašto ne bi lovili Phila - love imaju, Houston je ogromno tržište, a za Philom će stići i potrebna pojačanja).

19. BOSTON CELTICS (3630 bodova)

Problem je obrana, što nije tipično, ali recimo da će se s vremenom uskladiti kao što su se solidno uskladili napadački – Terry i Green iz utakmice u utakmicu izgledaju bolje, bude se čak i Lee i Barbosa, a čak je i Doc, inače nesklon korištenju klupe, shvatio da ima dvije petorke na raspolaganju ako to želi (stvarno već fascinira Docova nesposobnost da izvuče nešto iz bilo kojeg pojačanje - pa da li je moguće da su svi igrači koji dođu u Boston loši ili je u pitanju ipak nešto drugo). Međutim, kao ni momčad, ni te petorke nisu balansirane. Boston je i dalje bez trećeg visokog što je problem koji ih očito neće napustiti.

Sullinger dobro skače, ali još nije spreman pomoći ozbiljnije u rotaciji, a nije da je nepotreban obzirom da je četvrti visoki Wilcox, čija uloga u ligi u ovim godinama može biti samo ta da igra kada je utakmica ili odavno dobivena ili izgubljena. Doc je pokušao stvoriti rotaciju tri visoka gurajući Sullya u petorku s Garnettom, pokušavajući s Bassom kao poticajem s klupe, ali ni to ne ide jer Bass je igrač zadatka koji izgleda puno bolje nego što jeste samo kada je uz Garnetta. Bez Kevina da mu čuva leđa i otvara prostor, Bass je bezopasan, u što se i Doc brzo uvjerio. Dodatni problem je činjenica da KG ima limit na oko 30 minuta kako bi ga se održalo na životu, a to sve skupa ne daje velike nade Bostonu u neki veliki napredak u odnosu na lani. Svaka časta Rondovom trudu iz večeri u večer, ali ova momčad ide onoliko daleko koliko ih njihov MVP Garnett odvede. A sudeći po tome kako igraju obranu onih 18 minuta dok njega nema na parketu, to neće biti predaleko.

20. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3545 bodova)

Najteži raspored u ligi ih je osakatio, ali vidjeli smo dovoljno. Lillard igra izuzetno zrelo za rookiea u napadu, a istovremeno je rupetina u obrani, što je također tipično za rookiea (SPER nakon dva tjedna košarke mu iznosi 9, što je 6 poena ispod prosjeka startera u ligi). LaMarcus se možda pretvorio u šutera u napadu, ali u obrani dokazuje da može igrati centra – njegove partije protiv Duncana i Howarda bile su majstorske. Hickson opravdava titulu kralja nebitnih minuta, gomilajući brojke koje ne znače ništa, Batum kuca na vrata all-stara, a Matthews se još jednom potvrđuje kao rasni 3&D igrač. Klupa je pak posebna priča – Stotts još nije pronašao postavu bez barem tri startera koja bi ostvarila pozitivan rezultat. Sad ostaje samo vidjeti hoće li se iz ovog kupusa išta izvući na kraju balade.

21. SACRAMENTO KINGS (3220 bodova)

Na početku sezone se činilo da barem igraju obranu, ali suspenzije, ozljede i izostanci učinili su svoje – Kingsi su opet potonuli u donju trećinu i obrambeno. U napadu ne funkcionira ništa, da bi nešto funkcioniralo u obrani na parketu moraš držati postavu sastavljenu od Johnsona, Hayesa, Evansa i Thompsona koja ne može zabiti ništa… Žao mi je što to moram reći, ali izgleda da je bivši trener Westphal ipak bio u pravu – Cousinsa treba trejdati i za dobro njega i za dobro kluba jer ovo više nema smisla.

22. INDIANA PACERS (3180 bodova)

George igra sjajnu all-round košarku, ali ima jedan feler koji trenutno ubija vrijednost i njemu i klubu – čovjek nije slasher. Nema dribling ni ulaz, a bez toga nema ni kreacije. 82% njegovih pokušaja završavaju skok-šutom što je postotak sporedne napadačke opcije, nikako triple threat opcije. A ako nemaš ulaz i pregled igre da njima nadogradiš šut, onda se oko tebe ne bi smjela graditi igra. Tu trenutno leži najveći problem Pacersa koji uporno forsiraju maloga, pokušavajući na silu od njega napraviti McGradya. Iskreno, teško je odrediti koliki je problem George, a koliki Vogel.

Mislim, ako momak već nema ulaz, gdje su post up akcije za Hibberta i Westa koje bi završile Georgeovim cutovima i pasovima visokih? Ako već ne može kreirati za sebe, zašto mu dva dokazana asistenta ne bi olakšala život u spot up situacijama? Jasno, tako nešto Vogelu ne pada na pamet, kao što mu zadnje dvije godine nije palo na pamet uigrati nekoliko suvislih akcija. Igraju obranu, točnije prvi su u ligi po branjenju protivničkog šuta, što znači da se trude, ali ovo u napadu već postaje ozbiljno, toliko ozbiljno da bi dobri čovjek Vogel mogao uskoro svoj izuzetni talent za odnose s javnošću ponijeti negdje drugdje – ovakva jezgra si ne smije dozvoliti koketiranje s lutrijom na ovakvom Istoku.

23. CLEVELAND CAVALIERS (2995 bodova)

Najgora obrana lige skrivena je izuzetnim napadačkim partijam Irvinga i Varejaoa, izuzetno ugodnim doprinosima Waitersa i Thompsona, odnosno Varejaovim skakačkim ludorijama. Međutim, dok god u prosjeku primaju 6 poena više nego zabijaju, uzalud im podatak da se napadački približavaju gornjoj trećini - ni najbolji napad u ligi ne bi sakrio njihove probleme u obrani. Irving je sve bolji kao play, što je sjajna vijest na Cavse (obrambeno i dalje uglavnom ne zna što radi), ali MVP ove momčadi i dalje je Andy koji ističe kandidaturu za prvo ime prijelaznog roka (Miami, San Antonio i Oklahoma mogu samo sanjati o ovakvom igraču). Nedostatak ikakve klupe također je gadan problem – Irvingova zamjena Sloan jedan je od najgorih igrača trenutno u NBA (a njegova zamjena je lani najgori igrač lige Jeremy Pargo), ovaj Leuer nema veze s onim lanjskim iz Bucksa, a, gledajući C.J. Milesa, Kevin O’Connor zadovoljno kima glavom – odbivši mu dati novi ugovor, bivši GM Jazza izbjegao je još jedan metak.

24. TORONTO RAPTORS (2760 bodova)

Teško je bilo zamisliti da nešto može biti gore od skupih ugovora koje su dali Fieldsu i DeRozanu (jednoga bi čovjek još i mogao oprostiti, ali dva ovakva poteza, to je već dovoljan razlog da Colangelo dobije nogu), ali može – njihova igra. Bez Lowrya, ova momčad nema talenta za suprostaviti se čak i najbanalnijoj konkurenciji. Koliko god se Valanciunas i DeRozan trudili, ovaj napad nema širine – zaustavite Bargnania i više nitko ne može zabiti. A s rookie centrom u sredini nije lako ponoviti solidne prošlogodišnje igre u obrani. Nego, vratimo se na ugovore - ovakvim trošenjem sve su stavili na jednu kartu. Ukratko, bude li Valanciunas išta manje od all-star igrača, Toronto se idućih pola desetljeća može oprostiti od playoffa jer su si upravo zalupili vrata bilo kakvom pojačanju.

25. PHILADELPHIA 76SIXERS (2755 bodova)

Hoće li Sixersi ostati u borbi za playoff do eventualnog povratka Bynuma uz formulu očajan napad – solidna obrana? Odgovor na ovo pitanje krije se u Dougu Collinsu, točnije u pronalasku nekakve rotacije. Što zbog ozljeda, a što zbog potrage za odgovorima, Collins do sada miksa preko svake granice, ali bezuspješno. Jedino što je do sada jasno je da o sudbini momčadi odlučuje Holiday, koji gubi lopte preko svake razumne mjere, a da napad funkcionira samo kada je na parketu visoki duo Hawes – Young. Jasno, ova kombinacija dozvoljava previše koševa za Collinsov ukus, ali sreća u nesreći je što, zbog ozljede Browna, Collins baš i nema rješenja (iako ih pokušava izmisliti, pa je tako neki dan koristio Dorella Wrighta kao stretch peticu). Evan Turner nema rolu, Nick Young nema rolu, Jason Richardson je bio ozljeđen i trenutno traži rolu – dok se ovdje posloži hijerarhija, sezona bi mogla biti gotova. A time, nadamo se, i karijera "GM-a" Collinsa.

26. ORLANDO MAGIC (2690 bodova)

Napadački su brzo potonuli, obrambeno se još nekako i drže, ali sve je to pitanje konteksta. Kako sezone bude odmicala, bit će sve manje momčadi koje će im dopuštati da ostanu u igri pristupom. A kako je borbenost sve što ova skupina plaćenika ima, u takvim okolnostima ne gine im još veći pad. Također, pomalo je tužno gledati dva dokazano kvalitetna igrača kao što su Redick (idealan za Memphis) ili Afflalo (idelan za Lakerse) kako gube najbolje godine u ovakvom okruženju. Samo, jebiga, netko i to mora.

27. DETROIT PISTONS (2465 bodova)

Lawrence Frank je živ! Ubacivanje Singlera u petorku donijelo je prve rezultate (momčad je konačno imala šutera koji može malo raširiti reket za Monroea), a eventualna odluka da se Stuckey ostavi u ulozi šestog igrača, gdje bi njegove combo vrline mogle doći do izražaja, trebala bi dati dodatni impuls impotentnom napadu. Jasno, obrani ne može pomoći ništa, ali barem više nisu najgori.

28. CHARLOTTE BOBCATS (2455 bodova)

Dunlap inzistira na NCAA presingu kakvoga se ne bi sramili ni Pitinovi Celticsi (a znamo kako je to završilo, tako da dugo, dugo nitko nije ulazio kroz vrata svlačionice Celticsa), što baš i ne daje rezultate, ali Catsi lete na sve strane u napadu, koriste poprilično lagan raspored i trpaju dovoljno da nadoknade manjkavosti. Kojih ima i više nego dovoljno. Stoga idemo o dobrim stvarima. Kemba je i lani pokazao nos za zabijanjem zbog čega ga je lako bilo zamisliti kao idealnog šestog igrača, ali trenutno uz trpanje i sasvim solidno razigrava što ga čini možda i budućom startnom opcijom, jasno pod uvjetom da drugi bek uz njega ne bude nesposoban kreirati za sebe i druge (drugim riječima, Kemba u svojoj igri ima dovoljno Westbrooka da pored sebe treba Hardena, ne Kevina Martina). MKG za rookiea igra neviđeno solidnu obranu (to smo i očekivali od igrača takvog profila, ali svejedno te iznenadi da je netko tako mlad tako zreo), a Kemba i kolega rookie Jeff Taylor mu u tome itekako pomažu. Veterani su uglavnom nezainteresirani, osim Mullensa koji i dalje vjeruje da je reinkarnacija Larrya Birda, ali oni i nisu bitni – Dunlap je našao zajednički jezik sa svoja tri klinca (Biyombo je još preveliki projekt da donosimo ikakav sud o njegovoj budućnosti) i to je jedino važno.

29. PHOENIX SUNS (2380 bodova)

Obranu ne igraju, što nije čudno, a napad je kilav, što također nije čudno. Ipak, iskoristili su jedan od lakših rasporeda da dođu do finog broja pobjeda. Kada zaredaju ratovi protiv divova na Zapadu, to će im malo značiti. Dudley je nestao u akciji. Scola i Dragić imaju dobre brojke, ali igraju euroligašku košarku u stilu ja zabijem tebi, ti zabiješ meni (sreća, John Amaechi je u mirovini, inače bi se odlično uklopio u ovaj roster). Dobra vijest je da Gortat i bez Nasha potvrđuje klasu, samo, nažalost, niti to itko primjećuje pored Beasleyevih cigli, a niti je ikoga briga jer igra za Sunse. Zaboravite na "Occupy", jedini pokret bitan u ovom trenutku je "Free Marcin". U ligi u kojoj šampionske momčadi nemaju centra, to da jedan ovakav fajter propada u Sunsima prava je perverzija.

30. WASHINGTON WIZARDS (2300 bodova)

Ne znam koliko im mogu pomoći i Wall i Nene obzirom da je ostatak rostera neki dan doslovno pregažen od Bobcatsa. Nemaju ideje, nemaju šuta, nema ničega – Chris Paul bi im donio nešto od toga, ali Wall je daleko od Chrisa Paula, pogotovo šuterski, tako da je iluzorno očekivati da njegov povratak pokrije rupe u spot up igri koja se u slučaju Wizardsa zove "baci ciglu da se igramo". Bez Nenea nema ni pick & rolla, a to sve skupa znači da napad Wizardsa i ubuduće ostaje na dnu. Obrana je ok, daju sve od sebe, što je znak da Wittman radi svoj posao, ali koga za to briga – Grunfeld je zeznuo stvar dovođenjem nepotrebnih “pojačanja”, netko za taj trošak mora platiti. A gdje ćeš lakše žrtve od trenera bez pedigrea, koji je i ostavljen samo zato da posluži kao još jedan alibi neuništivom GM-u Wizardsa.

11Nov/125

HAPPY NEW SEASON PODCAST, PART ONE

Posted by ispdcom

Bilo da se radi o raketi u džepu ili samo sreći što je vide, Sickre i Gee slave novu NBA sezonu. Prvi dio donosi priču o Zapadu.

1Nov/124

PROTO-POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Iako mi ne pada na pamet pisati skoro post dnevno kao što je bio slučaj lani, kako i dalje ne namjeravam odustajati od ritma gledanja minimalno utakmice dnevno, od ove sezone odlučio sam pisati power rankingse svaki tjedan. Bit će i postova između kad god bude vremena i inspiracije, nadam se uskoro i ponekom podcastu, ali tjedni power rankingsi služit će kao primarni dokument sezone. Poslužit će da sve one natuknice skupljene tijekom tjedna negdje završe, a ujedno i da pratimo razvoj momčadi i igrača. Jedina bitna novost je da franšize neću raspoređivati po vlastitom dojmu, ma koliko se trudio da on bude potkrijepljen objektivnim činjenicama, već isključivo po učinku pojedine momčadi u obrani i napadu, odnosno izvedbi u tzv. 4 faktora. O novom sistemu ipak detaljnije idući put.

Za ovo prvo izdanje u kojem još nemamo nikakve podatke na raspolaganju, poslužit ću se osvježenom IOR prognozom finalnih omjera za pojedinu momčad, s tim da su, za razliku od originalnih projekcija, ovoj prognozi dodani svi najnoviji podatci. To je posebice bitno obzirom na hrpu ozljeda koja je prije starta sezone pogodila cijeli niz momčadi, u rasponu od onih sa stvarnim ambicijama do onih totalno slackerskih. Uz pomoć dostupnih podataka o težini ozljede, a time i vremenski očekivanom izbivanju s parketa, izračunat ćemo nova očekivanja od određene momčadi po IOR formuli, a, kako se u međuvremenu dogodio i trade Jamesa Hardena, koji je itekako promijenio odnos snaga na Zapadu, naravno da i njega moramo uzeti u obzir. Također, kako se kroz predsezonu jasnije stekao dojam o rotacijama, raspodjela minuta u pojedinim momčadima nešto je drugačija, što je dovelo do toga da su neki i bez promjena rostera završili s boljim ili lošijim scoreom u odnosu na prvotni izračun.

Kako ćemo ići redom kroz svih 30 klubova, ovo će ujedno biti i prilika da istaknemo sve promjene na rosterima koji su konačno zaključeni. Osim imena koja su dodana za popunu klupe, navest ću i nove ugovore koji su dani vlastitim igračima na zadnji dopušteni dan. Jasno, zaključeni roster je u NBA okvirima fleksibilan pojam, posebice s novom stretch provizijom koja omogućuje klubovima da otpuste igrača i plaćaju ga tijekom dužeg perioda (što praktički znači da se ovi sitni ugovori koji su ostali Orlandu i Houstonu nakon što su otpustili garantirane igrače neće ni osjetiti), a i dobro dođe u slučaju da netko poželi raskinuti s puno bolje plaćenim igračem - npr. kada Knicksi odluče otpustiti Stoudemirea prije iduće sezone, stretch provizija će im, kao što samo ime kaže, omogućiti da 45 milja koje su mu dužni razvuku na 5 godina, tako da će mu umjesto 22 milje za 2013. platiti 6.5 milja, a što je pak posebno bitno zbog salary capa. Koji će doduše 5 godina nositi mrtvi teret vrijedan jednog midlevel igrača, ali barem neće biti zagušen ovom mrcinom od ugovora.

Kako su momčadi poredane od 1 do 30, samo bih još napomenuo da će uz novi score biti naveden i stari, čisto da se istakne promjene tamo gdje je do njih došlo.

1. MIAMI 61-21 (61-21)

Josh Harrellson je upao na roster, što naravno nije imalo nikakvog utjecaja na IOR, time ni na prognozirani score, ali bi njegovo prisustvo moglo dobro doći tokom sezone. Nećemo reći da Heat sada ima pravog centra, ali još jedan visoki pick & pop igrač dobro dođe, pogotovo ako je praktički besplatan. Obzirom da je čak i Rashard Lewis u ovom okruženju počeo pokazivati puls (barem ako je suditi po predsezoni i otvaranju protiv Bostona), Harrellsonovu meku ruku treba držati na oku. Iako su njegove minute u Knicksima lani bile skromne, a time je i njegova IOR vrijednost bazirana na malom uzorku, radi se o solidna 33 boda što ga u tom kontekstu čini igračem rotacije, odnosno sedmim čovjekom po kvaliteti na rosteru.

Naravno da stvarnost nije takva, Haslem i Anthony trenutno ipak imaju provjerene vrijednosti i prednost u rotaciji, ali ne dođeš do dobrih brojki tijekom boravka na parketu slučajno, kao ni do jednog od 15 mjesta na šampionskom rosteru. Drugim riječima, dogodi li se nešto Boshu ili Haslemu, Miami bi ovaj put mogao imati znatno bolju zakrpu nego ikada tijekom prve dvije sezone (šifra: Juwan Howard). Dodajmo dva živa tijela poput Lewisa i Harrellsona totalnoj krađi zvanoj Ray, zaokružimo sve skupa know how samopouzdanjem kojega Heat sada posjeduje na kolektivnoj razini i jasno je kako su oni trenutno na jednom višem nivou od ostatka lige.

2. LA LAKERS 55-27 (55-27)

Čak i ako im umanjimo vrijednost zbog Kobeovih problema sa stopalom koji su ozbiljniji nego itko želi priznati (istegnuće stopala na mladom čovjeku možda nije ozbiljno, ali na Metuzalemu koji iza sebe ima više kilometara nego Golf III i jedva je u stanju napasti reket iz driblinga, itekako je zabrinjavajuće), Lakersi i dalje izgledaju kao favoriti na papiru. Problem pak o kojem papir nema pojma, a o kojem nažalost i velika većina masovnih medija šuti, činjenica je da ova momčad u svojim redovima ima petu kolonu, opasne unutrašnje neprijatelje koji su im trenutno najveći problem. Naravno, radi se o trenerima Mikeu Brownu i Eddiu Jordanu koji vode neke vlastite bitke, pri tome zaboravljajući koga imaju na raspolaganju.

Nije slučajno da su Lakersi izgubili 9 utakmica u nizu, ma kako nebitne te utakmice možda bile. Izgubiti 9 puta ne vole ni Bobcatsi, a kamoli skup ovakvih veličina, stoga je jasno kako će se uskoro morati ili odustati od uvođenja Princetona, koji jednostavno nije sistem u kojem i Nash i Howard mogu profitirati (šteta što Krešimir Mišak nema NBA blog, jer bi on vjerojatno zaključio kako je Princeton Kobeova ideja, obzirom da je to bio jedini način da i dalje zadrži ulogu prve opcije pored Nasha i Howarda), ili pod hitno pronaći nekakve druge uzorke rotiranja igrača.

Pau Gasol je već nakon utakmice protiv Dallasa javno rekao da ovaj napad nema smisla i da se moraju vratiti bazičnim stvarima (tipa, korištenju centara u post up situacijama umjesto na vrhu reketa ili korištenju Stevea kao playmakera, a ne kao čovjeka koji trči uokolo kroz blokove), ali gledajući oba susreta Lakersa moram priznati da sam ostao ugodno iznenađen kako se oni u nečemu tako kompleksnom već poprilično dobro snalaze. Posebice je dobar dojam ostavio Dwight koji pokazuje rijetko viđen osjećaj za pravovremeni pass, a Gasol očekivano briljira.

Također, nije problem ni u samom korištenju Princetona obzirom da ga koriste povremeno (stoga je možda bolje govoriti o klasičnom pokretnom napadu s čitanjima igre nego o nekoj složenoj koncepciji kretanja i postavljanja), a da na post up i spot up situacije i dalje otpada dvije trećine napada. Problem su nijanse, recimo premalo je pick akcije za Nasha, a previše je ovlasti dano Artestu, ali kad se to izbalansira te kada se dodatno uigraju u kretanjima prilikom korištenja Princetona, Lakersi će imati pravo bogatstvo napadačkih akcija na raspolaganju. Sad lagano shvaćam i želju da se ovako nešto ubaci u napad, jer u ovakvom 5 na 5 sistemu puno manje do izražaja dolaze godine glavnih igrača. Igrati 1 na 1 protiv Duranta i Westbrooka jednako je porazu, ali suprotstaviti njihovo bezglavo jurcanje pravom sistemu, e to Lakersima daje šansu. Uglavnom, ono što im je trenutno ogroman problem, moglo bi vrlo lako postati veliki plus kada dođe playoff.

Međutim, problem ostaje istovjetan lanjskome, a po svemu sudeći čini se da Mike Brown to nikako ne shvaća - rotacije. Klupa je loša za potrebe NBA sezone, ali je bolja od lanjske, samo Brown i dalje nema boljeg rješenja od korištanje Gasola s drugom postavom ili čak i ostavljanja same druge postave na parketu. Antawn Jamison jednostavno nije dovoljno dobar da sam nosi momčad u ulozi šestog igrača i ovdje će Lakersi morati ili ozbiljno razmisliti o drastičnim pristupima (Nash kao šesti igrač?) ili posegnuti za nekim pojačanjem. Ostao im je dio midlevela, taman za dovesti još jednog veterana, a kako su već probili 100 milja za plaće ove godine, taj dodatni trošak je zanemariv. Obzirom da su najtanji upravo na trojki, gdje Artest nema prave zamjene, jasno je kako su pogriješili pustivši Barnesa da odšeta.

3. SAN ANTONIO 54-28 (54-28)

Kod njih se nije promijenilo ništa, osim konteksta. Dok si Oklahoma i Lakersi pucaju u vlastita stopala, Spursi mudro čekaju iz prikrajka. Tko zna, možda je upravo ovo njihova godina.

4. OKLAHOMA CITY 52-30 (54-28)

Sistem je izuzetno nepovoljan bio prema njima i s Hardenom (prognozirao im samo 54 pobjede i treće mjesto na Zapadu), a bez njega ih dodatno diskvalificira. Ipak, divizijska titula ne bi trebala doći pod upitnik. Treba istaknuti da nisu produžili s Maynorom, koji je na ljeto slobodan igrač (nadaju se da će Reggie Jackson pokazati napredak kao play ove sezone), kao i to da su Hardenovim tradeom opustošeni roster popunili s dva donedavna igrača Magica te prije toga Kentuckya, Ortonom i Ligginsom.

Što se samog tradea tiče, već smo sve apsolvirali, Presti je svjesno žrtvovao sadašnji uspjeh za buduću fleksibilnost rostera (da je Harden ostao, OKC bi ušao u hard cap sfere u kojima je nemoguće pojačati rotaciju), čime je samo još jednom pokazao da je fantastičan u svome poslu. Sad, da li su mogli jurišati na naslov ove sezone? Očito ni tu nije htio riskirati ponavljanje situacije kakvu su proživljavali u Clevelandu, Denveru ili Orlandu. A to da li su mogli progutati ponos, odustati od plana i riskirati stavljajući sve na jednu opciju, u to ne treba ulaziti, jer ovo je prije svega vrhunski poslovni potez (svi koji mislite da su onih finalnih 6 milja razlike smiješni, dobro razmislite, jer, kako god okrenete, jedan jedini dolar je granica između soft capa i hard capa, pitajte samo Bullse).

Moj osobni stav je da je za dobrobit lige puno važnije da je Harden završio u Houstonu nego da je ostao u Oklahomi, tako da uopće njihov evenutalni gubitak ne uzimam srcu niti ga smatram tragičnim, dapače, ovo je prvi dokaz da novi CBA ipak pomaže da se ostvari konkurentnost u ligi. Sreća u cijeloj situaciji je što James Harden ima sve potrebno da se razvije u rasnu prvu opciju, tako da ni max koji je dobio ovom prilikom ne predstavlja problem. Još samo kad bi liga uvela MLB pravilo po kojem veći dio zarade ulazi u zajednički bazen iz kojega se dalje raspoređuje, onda bi i Lakersi i Knicksi možda živjeli po istim pravilima. Dok se Lakersi moraju odreći oko 15-ak milja umjesto 100 (što bi otprilike bila cifra po MLB pravilima) od svojih godišnjih 300 milja od tv prava, nitko im ne može zamjeriti što troše debelo iznad prosjeka - njihovo je obveza pružiti najbolji mogući proizvod obzirom na to da ih netko (tv kuće) za to masnu plaćaju.

5. LA CLIPPERS 50-32 (50-32)

Clippersi nisu osjetili pomak od pada Oklahome, ali i dalje djeluju kao najopasnija plutajuća mina. Obzirom na trenutne probleme Lakersa i medijski odnos prema sportu u Los Angelesu, možda bi konačno mogli zasjeniti gradske suparnike i u žutom tisku, ne samo na parketu.

6. BOSTON 50-32 (50-32)

Barbosa i rookie Joseph zaokružuju roster, ali bez većih utjecaja na ono što smo znali od ranije - Boston je jedini pravi izazivač Heatu u konferenciji. Iako pogled na prvu utakmicu to baš i ne potvrđuje - Miami je djelovao kao momčad s brzinom više, a Bostonu još slijedi proces uigravanja. Terry još nema rolu, ali on je manji problem, puno veći je totalna izgubljenost Jeffa Greena viđena tijekom predsezone i potvrđena u sudaru protiv Heata.

7. DENVER 49-33 (49-33)

Pad Oklahome otvara im vrata za lov na divizijski naslov, ali za njih je najvažnije da je Lawson potpisao novi ugovor. S njim, Iggyem i Gallinariem kao predvodnicima mirni su dvije sezone, sad samo treba dočekati doprinos od mladih pod košem. Ovdje moram istaknuti da su sistemi Johna Hollingera i ekipe iz Basketball Prospectusa ludi za njima, stavljajući ih na vrh Zapada i prognozirajući im oko 60 pobjeda, a sklon sam vjerovati da je tome tako zbog oslonjenosti njihovih proračuna na napadačku stranu igre. Trudeći se uključiti obranu barem približno 50% u formulu, Denver sam praktički osudio na slabiju projekciju, ako se 49 pobjeda na ovakvom Zapadu može tako okarakterizirati. Sad ćemo vidjeti tko je lukaviji, američki original ili balkanska kopija.

8. ATLANTA 49-33 (49-33)

Dodataka Tollivera daje jedno toplo tijelo pod košem, ništa više. Njihova najveća slabost ostaje nedostatak stopera na boku jer bi davanjem minuta Stevensonu na račun Morrowa ili Korvera vrlo lako mogli srušiti ovu projekciju za pobjedu ili dvije (Stevensona praktički nisam ni računao nadajući se da će razum prevagnuti i da će za rotaciju na boku biti dovoljni Korver, Morrow i Williams, uz dozu Teaguea i Harrisa).

9. INDIANA 47-35 (47-35)

Grangerovi problemi s koljenom ne obećavaju, ali nisam ih mogao uzeti u obzir obzirom da još nema vijesti o tome koliko je stvar ozbiljna. Ipak, padom Knicksa dolaze do prednosti domaćeg parketa u eventualnoj prvoj rundi, što u ranijoj projekciji nije bio slučaj.

10. NEW YORK 47-35 (48-34)

Gubitak Amarea na nešto manje od dva mjeseca nije toliko bolan jer Amare je po sistemu bio granična treća opcija, što je relativno lako zamijeniti ako imaš solidnu klupu (što Knicksi imaju) i čvrstu jezgru (Carmelo i Chandler to svakako jesu). Kad bi gledali samo lanjsku sezonu, na koju u sistemu otpada oko 70%, dva mjeseca bez njega ne bi ni uzimali u obzir, ali ovih 30% koji se odnose na dvije prethodne sezone, u kojima je Amare još mogao potrčati bez da se raspadne, tjeraju nas da vodimo o računa o takvom "gubitku". Kada smanjimo njegov IOR doprinos rotaciji dobivamo Knickse mjesto niže, s pobjedom manje - umjesto 48-34, njihov novi score je 47-35. Osobno pak mislim da će bez Amarea igrati bolje, što im samo povećava šanse da nadmaše projekciju.

Dodatak rosteru Rasheeda Wallacea (istrošeni veteran) i Chrisa Copelanda (formirani šljaker koji daje još jednu dodatnu 3&D opciju na boku, praktički Renaldo Balkman sa skok-šutom) apsolutno nema nikakvog značaja na rezultat, ali još jednom naglašava nebrigu Knicksa oko razvoja igrača - ova dva mjesta trebali su iskoristiti na dojučerašnje NCAA igrače poput Johna Shurne i Henrya Simsa, spremiti ih u NBDL i nadati se možda razvoju nekog svog Lina. Naravno, tako nešto čini se previše racionalnim potezom za Knickse.

11. MEMPHIS 46-36 (46-36)

Zbog straha od poreza ostali su na samo 13 imena, ali za njih je najvažnije da su Bayless i Randolph za sada zdravi i da je novi vlasnik konačno preuzeo klub.

12. BROOKLYN 45-37 (43-39)

Dvije pobjede manje u diviziji (Knicksi i Sixersi) nekome su morale otići, a teško da ima bolje opcije od divizijskih rivala. Osim toga, za razliku od prvotne projekcije ovdje smo Teletovićeve minute dali Blatcheu koji se izborio za garantirani ugovor, što je dodatno napumpalo ukupni IOR Netsa (znam, zvuči besmisleno da Blatche nekome pomogne, ali Mirzina projekcija bila je poprilično skromna). Od svega je pak najvažnije sve glasnije šaputanje o Deronovim zglobovima - mislim, tko najavaljuje operaciju nečega što će se dogoditi iduće ljeto dok sezona nije ni počela? Također, Prokohorov je brigu o klubu prepustio posrednicima odlučivši se u potpunosti posvetiti političkoj karijeri, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li time Billy King dobiti dodatne ovlasti da uništi franšizu.

13. CHICAGO 44-38 (44-38)

Loše zdravlja kapetana Kirka i očajna situacija na jedinici uzeti su u obzir puno ranije, tako da nove komplikacije nisu ostavile traga na broju pobjeda, iako u ovom novom rasporedu u kojem su ih preskočili Netsi idu na Boston umjesto na Atlantu (bude li Rose tada dio rotacije, to znači da nas čeka izuzetan dvoboj prve runde). U svakom slučaju, momčad s Dengom, Boozerom, Gibsonom i Noahom trebala bi izboriti playoff makar Nate Robinson bio najbolje ime na vanjskim pozicijama (uz dobrog starog Ripa kojega tijekom sezone zasigurno čeka neka duža pauza). Najvažnija vijest za njih je produženje s Gibsonom za solidan ugovor, 38 milja za 4 godine. To ni škrti Reinsdorf nije mogao odbiti platiti.

14. DALLAS 43-39 (43-39)

Zanimljivo, njih ni gubitak Dirka nije bacio iz sedla, štoviše situacija s Wolvesima lansirala ih je jedno mjesto više iako score ostaje isti. Objašnjenje? Njihova dubina u stanju ih je izvući iz ovakvih situacija i održati iznad vode dok se Dirk ne vrati, kvalitetne dvije petorke prednost su u regularnoj sezoni (kad Dirkove minuta rasporediš na Mariona, Wrighta i Branda, nekako preživiš). Ogroman plus za Jaea Crowdera koji je u sezonu uletio kao dežurni revolveraš, miks Kennetha Farrieda i J.R. Smitha.

15. UTAH 42-40 (42-40)

Povijest se izgleda ponavlja, Jazz još jednom jaše prema osmom mjestu. Iako, obzirom na činjenicu da danas imaju stvarno dvije izuzetne petorke i još već dubinu nego lani, ostanu li na okupu ne bi nas trebao ni iznenaditi krenu li u lov na Memphis i šesto mjesto.

16. MINNESOTA 41-41 (45-37)

Wolvesi svakako i dalje imaju šansu za upasti u playoff, ali skoro dva mjeseca bez Lovea i Rubia ipak će ih baciti u popriličan zaostatak. Bez prvog skakača i ključnog obrambenog igrača (Rubio je uz Kirilenka trebao davati ravnotežu ovoj isključivo napadu okrenutoj rotaciji), Adelmanov Ku Klux Klan odred ipak neće biti toliko opasan. Njihova sreća je što imaju izuzetno lagan ulazak u sezonu u kojem im obrambeno-skakački problemi ne bi trebali predstavljati problem, tako da, odrade li očekivano u napadu, Lovea i Rubia bi mogla po povratku čekati pozitivna nula, koja će znatno olakšati pravi start u sezonu koji će dogoditi negdje sredinom 12 mjeseca.

17. PHILA 41-41 (42-40)

Kako Bynum nije spreman za otvaranje sezone, a obzirom na sve probleme koje je ovoga ljeta imao s koljenom, mislim da slobodno možemo umanjiti njegovu projekciju sa 72 (koliko sam uzeo u obzir za ovu sezonu) na 66 odigranih utakmica, što znači da Sixersi gube jednu utakmicu i skoro pa padaju u negativne vode. A to da Istok u playoff šalje negativnu momčad, na to smo već navikli.

18. GOLDEN STATE 40-42 (41-41)

Obzirom da Bogut iza sebe još nema ni pošteni trening i pitanje je koliko će minuta dobivati na startu sezone (krenuo je sa skromnih 18), a da se Curry i dalje nije u stanju pomaknuti bez da izvrne gležanj, dodao sam dodatne penale u broj odigranih utakmica ovoga dvojca (u startu sam ih stavio na optimističnih 72). Logično, to Warriorsima dodatno otežava lov na playoff. Štoviše, obzirom da se kod Curry očito radi o kroničnom stanju za koje nema lijeka, bojim se da su ovih 66 prognoziranih utakmica još i previše. Time je i novi ugovor koji su mu dali Warriorsi totalno zbunjujući - zar nisu mogli čekati do ljeta da vide može li izvući nešto iz svojih zglobova umjesto da mu odmah garantiraju skoro pa max ugovor? Obzirom na ugovore Bogutu, Curryu i Leeu, njih dogodine čekaju bolni rezovi s Jeffersonom i Biedrinsom, zajedno su im dužni 20 milja i tu će izgleda u akciju stretch provizija.

19. MILWAUKEE 39-43 (39-43)

Roster je bio već davno finaliziran, tu iznenadnog napretka nema, osim što je izgledno kako će imati još manje produkcije na boku obzirom na Dunleavyeve probleme sa stopalom i činjenicu da su se već pomirili s Tobiasom Harrisom kao ozbiljnom opcijom. Što je dobra vijest za Tobiasa Harrisa, ali ne i za njihovu obranu.

20. TORONTO 38-44 (38-44)

Nema promjena, iako se nakon najava da misle dati ozbiljne minute Valanciunasu poneka pobjeda manje može očekivati. Također, novi ugovor DeRozanu u svjetlu draftiranja Rossa i preplaćivanja Fieldsa nema nikakvog smisla - em su bacili 42 milje tijekom 4 godine (sličan iznos dobio je i Lawson, što je apsurdno), em su dodatno trošili na poziciji swingmana u koju već imaju uloženo previše i koju je realno vrlo lako pokrpati igračima klase DeRozan (atletama bez šuta). Sve se čini kako Colangelo još jednom ima namjeru Raptorse ukopati u sredini.

21. NEW ORLEANS 33-49 (33-49)

Iako sam uračunao Gordonu sličan broj propuštenih utakmica kao Bynumu, Bogutu i Curryu (umjesto 72 uzeli smo 66 kao realan broj), zbog stanja s koljenom koje ni ljeto kasnije nije ništa bolje nego na kraju prošle sezone, sistem ne vidi razloga dati Hornetsima poneku pobjedu manje u odnosu na raniju prognozu. Razlog nije u tome što Hornetsi imaju dobru zamjenu za Gordona (jer je nemaju), već u tome što su Hornetsi u startu bili po IOR bodovima debelo ispred ostatka Zapada, zbog čega bi trebali izbjeći dodatni pad (drugim riječima, kombinacija Davisa, Andersona, Vasqueza i Smitha trebala bi biti dovoljna da ih održi iznad vode u periodima bez Gordona). Mudro su odbili pokupiti opcije na zadnju godinu rookie ugovora Henrya i Aminua, što znači da ih iduće ljeto brišu iz knjiga, što im pak daje dodatnih 7 milja mjesta na salary capu. Nastavi li Gordon i dalje biti u ovakvoj magli s tim koljenom, taj prostor će im dobro doći. Monty Williams je situaciju oko svog glavnog igrača opisao frustrirajućom, ali bitno je da ne preraste u depresivnu.

22. PORTLAND 32-50 (32-50)

Blazersi ostaju na svom prognoziranom scoreu dok god imaju udarnu petorku na raspolaganju. Terry Stotts je u predsezoni dao do znanja da ima namjeru kopirati stil igre mentora Karla i napraviti od Blazersa brzu i agresivnu tranzicijsku momčad, što znači da će Lillard imati još veće šanse ukrasti Anthonyu Davisu titulu rookiea godine uspije li ostati na pristojnom šutu iz igre i solidnim omjerima asista i izgubljenih.

23. HOUSTON 32-50 (29-53)

Ispada kako je Harden vrijedan tri pobjede, što se ne čini previše, iako u ovoj prvoj sezoni to neće biti ni bitno - Harden je odmah potpisao dvostruki max (najviše godina i najviše love, što je čak 26 milja više nego su mu nudili u OKlahomi, tako da mislim da mu više nitko normalan ne može zamjeriti što je promijenio boje) tako da će tu biti dovoljno dugo da pokaže kako zaslužuje biti smatran legitimnom prvom opcijom. Zanimljivo je istaknuti kako Rocketsi uz 15 igrača imaju još barem petoricu koju moraju plaćati da ne igraju za njih (što ih opterećuje za dodatnih 5 milja ove sezone, što se pak raspoređeno stretch provizijom neće ni osjetiti). Plus je i što se Scott Machado usprkos nezavidnoj situaciji izborio za mjesto među 15, to sve govori o njegovim kvalitetama. Obzirom da je Linovo koljeno dosta klimavo, Machado bi tijekom sezone mogao dobiti priliku uz Hardena, što znači da će barem dva moja najveća draft ljubimca ostaviti traga na ligi u prvoj godini (Machado i Crowder, treći je Orlando Johnson u Indiani, on je u nešto nezavidnijoj situaciji).

24. DETROIT 32-50 (32-50)

Slično Raptorsima, Pistonsi ovom prilikom dovode prognozu u pitanje garantiranjem velike minuteže svom rookie centru. Međutim, oslanjanje na Valanciunasa i Drummonda su dva poteza koja ove sezone nemaju pozitivnog značaja, ali za ubuduće su itekako bitni.

25. SACRAMENTO 31-51 (31-51)

Rocketsi ih preskaču dolaskom Hardena, što znači da se Kingsi vraćaju u pet najgorih. Happy times!

26. CLEVELAND 31-51 (28-54)

Od slabijih Wizardsa i posebice Magica jedino korist očito ima Cleveland, koji je dobio nekoliko pobjeda više na kontu. Dok čekaju da se Kyrie i Dion uigraju (protiv Wizardsa su izgledali odlično, naglasivši zašto su Cavsi riskirali s Waitersom na draftu - jer Irving nije klasični play, više je šuter, zato mu i treba dvojka koja voli daviti loptu i olakšati mu pozicioniranje na perimetru), izgleda da će glavni playmaker biti Varejao koji se u UCLA high post akcijama snalazi kao Bill Walton (ili je to samo tako izgledalo protiv slabašnih Wizardsa i Emeke Flat Okafora)

27. PHOENIX 30-52 (28-54)

I dalje ostaju najgora momčad Zapada, dapače, promoviranjem Beasleya u ozbiljnu napadačku opciju pored Dragića i Gortata na dno su osuđeni (tako je barem izgledalo u predsezoni, možda budu pametniji sada kada su krenule prave utakmice), ali pad Warriorsa i Wolvesa donio im je dvije pobjede viška na kontu.

28. WASHINGTON 30-52 (31-51)

Wallova ozljeda već je bila uračunata u prvotnu prognozu, a ovom prilikom novi udarac im stiže u vidu Neneovih problema sa stopalom pored kojih stoji opaska kronični (izgleda da je i on žrtva plantarnog fašizma). Denver je izgleda dobro iskoristio njihov očaj i uvalio im ugovor koji teško da će ikada opravdati svoju težinu, obzirom da problemi sa stopalima ne odlaze i imaju običaj znatno usporiti one koji od njih boluju. Jedan Timmy se sasvim dobro snašao igrajući u nižoj brzini, ali ovisnik o fizikalijama poput Nenea po svemu sudeći je ostavio svoje najbolje dane iza sebe (i sada se pridružuje Okaforu u tandemu visokih koji, da parafraziramo Genea Wildera i Richarda Pryora, niti trče niti skaču).

29. ORLANDO 26-56 (29-53)

Ozljede Ayona i Harringtona (oba su out barem pola mjeseca) ozbiljan su udarac obzirom da su prvotnoj projekciji bili uzeti u obzir kao dio top 8 rotacije, a ulazak u sezonu s back-up playevima poput Etwauna Moorea i Isha Smitha brine se za ostalo. Pad od tri pobjede u odnosu na raniju prognozu je očekivan, Rob Hennigan na to zadovoljno klima glavom, prvi pick je sve izgledniji.

30. CHARLOTTE 19-63 (16-66)

Na dnu Istoka ništa novo, osim tri dodatna pobjede koju im donose problemi Magica i pad svih ostalih. Nakon što smo uračunali da će i Wizardsi i Pistonsi i Raptorsi i Sixersi biti slabiji od očekivanoga, Bobcatsi se odjenom ne čini više toliko kriminalni, iako su i dalje uvjerljivo najgori roster lige.

21Oct/123

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

LA LAKERS

THAT WAS THEN:

Mike Brown je stigao u Grad Anđela s pedigreom defenzivnog gurua koji će obranu Lakersa učiniti još boljom i tako ostarjelu jezgru održati konkurentnom. Međutim, ona se pod njim srozala sa 6. na 13. mjesto po učinku. Razlozi za pad na ovom dijelu parketa kriju se u očajnoj klupi (tu se gubitak Odoma i Shannona Browna najviše osjetio jer su njihove minute krpali likovi poput Murphya i McRobertsa, ali i Kobe, koji je, iako godinu stariji, s 34 minute po utakmici od godinu ranije skočio na 39) i rijetko viđenoj nesposobnosti Lakersa da ukradu loptu ili prisile protivnika da je izgubi.

Iako ni sezonu ranije nisu bili presing momčad, što je i očekivano obzirom na Bryanta, koji u obrani sve više štedi energiju, te mumificirane playeve poput Fishera i Blakea, nisu bili impotentni. Međutim, s dodatnim padom kvalitete kod playmakera i dodatnim opterećenjem Bryanta minutama, impotencija je postala njihova realnost, koju nije mogao sakriti ni naknadni dolazak solidnog Sessionsa. U principu, ulazak u sezonu s ovakvim rosterom više je greška uprave nego trenera, ali je činjenica da Brown nije pomogao obrani da bude bolja. Lakersi su radili najmanje prekršaja u ligi, što je bio slučaj i pod Jacksonom. Bili su sjajni u skoku, što je također već viđeno. Jednostavno, Brown je stigao kako bi donio novu dimenziju u igru, a, u biti, samo je promatrao jednu tanku i staru momčad kako radi korak nazad.

Taj korak nazad potvrđen je i u napadu, gdje su Lakersi imali nešto manji pad (sa 6. na 10. mjesto), ali zato puno vidljiviji. I dok se Brown još i može pravdati zbog lošije prezentacije obrane argumentima o tankom rosteru, napadački je bilo jasno kako čovjek nema ideje što i kako igrati. Bez Jacksonove filozofije dijeljenja lopte, Kobe se bez problema vratio starim navikama, trošeći napade kao da je u naponu snage. Gomila njegovih nerezonskih šuteva povukla je učinkovitost prema dolje, a za ostalo su se pobrinule nejasne Brownove rotacije, čudna podjela minuta i uloga. I, naravno, sakata klupa na kojoj, osim standardno solidnog Barnesa, nije bilo igrača koji je prezentirao NBA razinu igre.

Naravno, treba spomenuti i totalni nestanak trice iz napadačkog arsenala. Kobe je donekle držao stvar iznad ponora (i pri tome forsirao), ali smrt Dereka Fishera, lošije sezone Blakea i Barnesa te manjak Odoma i Browna (koji su godinu ranije bilo dva od pet najboljih tricaša na rosteru) učinili su svoje. Stvar je bila toliko kritična da je jadni Gasol pokušao širiti reket šutiranjem iz vana (čak je ispalio duplo više trica nego ikada ranije u karijere, što je posebice indikativno obzirom na manji broj utakmica), čime je samo naštetio svojim postotcima.

THIS IS NOW:

Dolazak takvih klasa kao što su Howard i Nash definitivno je najvažniji događaj, ovo partnerstvo Lakerse opet lansira u sam vrh i borbu za naslov. Potencijalni dobitci iz spajanja ovih veličina su ogromni. Dwight će svojom dominantnom igrom u obrani sakriti rupe vanjske linije, a Nash će zauzvrat od njega napraviti još boljeg realizatora. Dwight danas ima veću košarkašku vrijednost od Kobea, ali će se svejedno bolje uklapati uz njega od Bynuma jer neće u pitanje dovoditi njegovu poziciju alfa mužjaka u napadu pošto ne zahtijeva izolacije ili previše lopti u postu. Također, s četiri igrača koji mogu nositi teret prve opcije u napadu, Brown bi trebao imati puno lakši posao pronaći rotacije kojima će spriječiti pad napadačkog učinka kada na parketu nema idealne postave.

Naime, Brown je lani definitivno bio minus zbog lošeg plana igre u napadu, što će ove sezone Lakersi pokušati ispraviti instaliranjem Eddiea Jordana kao novog pomoćnika i uvođenjem Princeton napada. Jordan se s ovom verzijom pokretnog napada upoznao kao trener u Sacramentu, gdje je vječni pomoćnik bio Pete Carrill, otac spomenutog napada, koji je njime kasnije nadahnuo i Adelmana, a time i zlatnu generaciju Kingsa (koristio ga i prošle godine u Minnesoti, iako ne toliko koliko se očekivalo).

Bezbroj je primjera kako pokretni napad donosi uspjehe čak i u NBA kontekstu, a veći od Spursa i njihova flexa nam i ne treba, ali Lakersi i Princeton na prvu baš i nemaju smisla u kontekstu dovođenja pick & roll majstora kao što su Nash i Howard. Naime, jedna od osnova Princetona je nepostojanje primarnog playmakera, što znači da bi se Nasha moglo više koristiti kao šutera, a Kobea ostaviti da i dalje davi s loptom kao što to radi cijelu karijeru. Šala mala - možda je i to razlog zašto je Kobe pozdravio dolazak Eddiea Jordana za "pomoćnika" Brownu (navodnici pak nisu šala, tu su jer će sada praktički Jordan biti zadužen za napad, dok Brownu ostaje isključivo obrana).

Uzmimo primjer Adelmana lani u Minnesoti, pošto je, uz dužno poštovanje Jordanu, ipak Rick najpoznatiji Princetonovac u NBA. Adelman je lani bio dovoljno pametan da brzo odustane od kretanja kao osnove napada čim je shvatio kako momčad igra najbolje kada je lopta u Rubievim rukama. Ostavio je nekoliko akcija u kojima je Rubio služio kao mamac dok bi Ridnour ili Barea inicirali akciju koja bi uglavnom išla preko Lovea na visokom postu, ali osnova svega bila je pick igra Rubia i visokih.

U kontekstu Lakersa, odluka da se angažira Jordan tako praktički smanjuje vrijednost Nashu, još uvijek najboljem pick & roll playu u ligi. Što dokazuje i sljedeće – pogledajte samo Amareove pick & roll brojke s Nashom i bez njega, STAT je pao s prvog mjesta u ligi dok je bio u Phoenixu na 18. sada kada je u New Yorku. Ili pratite što će biti s Gortatom ove sezone bez Nasha obzirom da je u prošloj bio drugi pick & roll realizator u cijeloj NBA.

Pokretni napad s puno kruženja lopte, blokova, utrčavanja, križanja i uglavnom praznim reketom teško će omogućiti i Howardu da izvuče maksimum iz svoje igre. Kako Dwight nije šuter, njegovi izlasci izvan reketa nemaju previše smisla osim ako se nakon njih ne zarola prema košu u pick igri – obzirom na njegovu drvenu ruku, nema te obrane koja će Howarda pratiti dok izlazi na vrh reketa kao mamac, a to opet znači da nikakav dodatan prostor za cutove neće biti otvoren.

Poanta Princetona nije ni organizirani napad kroz post, gdje Lakersi imaju tri fantastična igrača sposobna dominirati u post up situacijama (Gasola, Bryanta i Howarda). Mislim, naravno da je ovakav sistem imao smisla u Sacramentu kada si na raspolaganju imao visoke poput Webbera, Millera i Divca koji su bili jednako dobri asistenti i šuteri sposobni igrati licem košu, raširiti reket i pronaći suigrača pravovremenim pasom. A posebice je imao smisla kada nisi imao pravog playa već combo beka poput Bibbya. Ali, stvarno ne vidim svrhu planiranja pokretne napadačke filozofije kada u Nashu, Bryantu, Howardu i Gasolu imaš sve što ti treba za rasnu unutar-van igru s postavljenim napadima.

Uostalom, nakon solidnih rezultata u Washingtonu, Jordan je totalno fulao s implementiranjem svoje filozofije u Philadelphiji, pa je jasno kako ni Princeton, uostalom kao ni trokut (sjetimo se Rambisa u Minnesoti), nije sistem koji sam po sebi jamči rezultat. Za sve je potrebno i idealno ljudstvo, talentirano i sposobno uklopiti se u zahtjeve sistema, a meni se čini da Lakersi s Howardom i Artestom jednostavno nemaju dovoljnu mogućnost širenja prostora i da im nametanje napada koji ovisi o kretanju umjesto o postavljanju samo šteti.

Jasno, ne mora sve biti tako crno. Ako već Princeton nema smisla kao primarni napad, može poslužiti kao odlična opcija kada je Nash na klupi. Praktički, tada bi Gasol mogao izaći na vrh reketa i razigravati, kao što je pokušavao lani dok ga je Brown mučio kao udarnog igrača druge postave. Uostalom, Gasol već ima diplomu iz igranja trokuta pod Jacksonom, tako da mu razigrati cutere poput Jamisona ili pronaći Meeksa na šutu nakon izlaska iz bloka neće biti nikakav problem. Iako Princeton nema definiran raspored kao trokut, njegova bit proizlazi iz korištenje prostora, što je uostalom ključ svake košarkaške akcije. Jedina razlika je u tome što si u trokutu imao definirane uloge s tri post igrača i dva šutera koja šire reket, dok bi u Princetonu svi trebali moći igrati svuda kako bi se maksimalno iskoristilo eventualno ispadanje obrane.

Daleko od toga da Lakersi iz ovakvih novosti ne mogu izvući gomilu korisnih napadačkih akcija, ali uvođenje nove filozofije igre poprilično je nepotreban eksperiment obzirom na tek okupljenu jezgru sastavljenu od veterana koji već imaju svoj definirani stil igre. Možda organizacija ima želju zaštiti Nasha i Bryanta, nadajući se da će manje naglašenim ulogama u napadu bolje sakriti njihove godine, a možda tek pokušavaju trenerski minus pretvoriti u plus pa su se malo previše zaigrali.

Sve ovo pričam kako bi istakao sljedeće. Uvođenje Princetona bi moglo dodatno otežati ulazak u sezonu momčadi koja već u startu ima ozbiljnih problema. Nemaju dubinu pod košem da dominiraju dok čekaju da Dwight uhvati formu, a trebat će i vremena dok se sve posloži s Nashom i Bryantom vani, odnosno s Gasolom i Dwightom unutra, bez ili sa novim stilom igre. Da ne spominjem godine veteranske trojke plus Dwightova leđa kao situacije koje također zovu na oprez.

Međutim, njihovo vrijeme je ionako playoff u kojem bi, u slučaju da svi budu relativno pri vrhu kapaciteta, trebali biti najveća opasnost po Heat upravo zbog Dwighta, protiv kojega jednostavno neće biti moguće igrati s niskom postavom. Dwight nije Superman, tu se moramo složiti sa Shaqom, ali u ovom slučaju mogao bi biti kriptonit za Heat, jer je valjda jedini čovjek na planeti kojega James ne može niti pomisliti čuvati ili napasti.

PLUS:

Puno raznovrsniji napad, pri čemu mislim prije svega na dodatak pick & roll elemenata i šuta za tri (lani nisu imali ni jedno ni drugo), koji bi ih ponovno trebali lansirati među najbolje u ligi. Dodatak Nasha i Howarda donijet će tu potrebnu vrhunsku 2 na 2 opciju koja će otvarati prostor svima, pa tako i ostalim šuterima poput Meeksa (vrlo moguće da tijekom sezone ukrade najveći dio minuta Artestu), Gasola i Bryanta. Također, ne bude li tvrdoglav u namjeri da našteti učincima svojih zvijezda, trenerski dvojac trebao bi odraditi kompetentniji posao nego je to bio slučaj prošle godine.

Plus je i puno raznovrsnija obrana. Visina u sredini će i dalje biti najveća snaga – nema šanse da protiv Gasola i Howarda itko puca visokim postotkom – a zamjena škripavih Bynumovih koljena Howardovim letenjem po parketu učinit će ih puno boljima u rotacijama i obrani prostora. Meeks i Artest odradit će solidan posao na boku kao stoperi, a iako i dalje nema beka koji bi mogao igrati presing, Nash je ogroman napredak u odnosu na lanjske leševe jer barem zna usmjeriti svog igrača dalje od sredine.

Ukratko, ovo je bolja momčad na oba kraja parketa, a to nikada nije loš znak, pogotovo obzirom da su prošle godine, usprkos svim problemima, igrali polufinale konferencije.

MINUS:

Klupa je ove sezone nešto bolja od lanjske, ali, obzirom da je lanjska bila katastrofalna, to ne znači previše. Najzvučnije pojačanje je 36 godina star Antawn Jamison, strijelac koji ne igra obranu i ne skače, što je popriličan problem kada uzmemo u obzir da će upravo on biti prvo ime s klupe. Jasno, minute na petici se mogu pokriti između Gasola i Howarda uz poneku minutu Jordanu Hillu, dakle od Jamisona se neće ni tražiti da radi išta drugo osim da zabija, ali takav doprinos i dalje nije dovoljan u slučaju da se otvore dodatne minute zbog nekakve ozljede.

Jodie Meeks je igrač koji bi po svim pokazateljima trebao odraditi solidnu 3&D ulogu i postati jedno od ugodnijih iznenađenja ove sezone, ako zbog ničega drugog onda iz jednostavnog razloga što će ga pod svjetlima reflektora u Los Angelesu biti jednostavnije primjetiti. Međutim, opet uzmimo u obzir kontekst – kako je Metta Artest, blago rečeno, na zalazu karijere i nije više u stanju biti konstantan napadač, Meeksov doprinos praktički će pokriti njegov manjkavi učinak. To pak znači da Meeks nije bonus u rotaciji, već nasušna potreba.

Situaciju na jedinici ne treba ni spominjati – Nash je u fazi karijere kada više od 30 minuta po večeri nemaju smisla osim u najvažnijim playoff utakmicama. Tko će dobiti preostalih 18 minuta u konkurenciji dva istrošena veterana poput Blakea i Duhona, odnosno mladog combo beka Morrisa, koji u rookie sezoni nije pokazao apsolutno ništa što bi ukazalo na eventualnu NBA budućnost? Tko god to bio, ne obećava.

Iako u današnje vrijeme savršenih medicinskih i trenažnih uvjeta postaje malo dosadno isticati nečije godine kao problem, činjenica je da Nash ima 39, Kobe i Artest 34 (i puno više kilometara od prosjeka), Jamison 36, a i Gasol s 32 već lagano ulazi u silaznu fazu karijere. Praktički, samo je Dwight u nirvani, a i to je upitno obzirom na operaciju leđa.

Ovo samo po sebi ne mora nužno biti problem, dapače, veteranske momčadi puno bolje znaju kako se pobjeđuje u playoffu. Ali, ovakav prosjek godina stavlja fokus na zdravlje, a Lakersima eventualni zdravstveni problemi mogu itekako naškoditi, posebice ako budu inzistirali na implementaciji nove filozofije igre. Dok se poslože, odnosno dok ne ostvare kemiju, svaki dodatni problem i svaki propušteni radni dan tijekom duge regularne sezone samo će dodatno naglasiti početni manjak kohezije (koji bi do playoffa trebao biti saniran izbjegnu li se potresi u svlačionici) i stalni manjak širine (koji bi se eventualno mogao prikriti još ponekim pojačanjem kada krenu otpisi veterana diljem lige).

LA CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Dolazak Paula svakako je ključni događaj prošle sezone u široj slici – vječni gubitnici poput Clippersa odjednom su se našli u društvu s jednim od 5 najboljih košarkaša na planeti, što je bilo dovoljno da ih maknemo iz društva Kingsa, Warriorsa i sličnih koji se iz godine u godinu natječu za titulu najsramotnije NBA franšize. Koncentriramo li se na igru, najvažniji postaje sjajan napad predvođen briljantnim talentima poput Paula, koji uspijeva biti neviđeno učinkovit strijelac iako nema ni brzinu ni visinu tipičnog NBA superstara, i Griffina, koji uspijeva biti učinkovit strijelac iako nema šut izvan reketa i gađa slobodna 52%.

Uz pomoć solidnog šuta iz vana (tu su svoje tricaški odradili Foye, Williams i Butler), hrpu zakucavanja DeAndre Jordana, izuzetan napadački skok i izuzetnu kontrolu lopte (što dolazi po defaultu kada imate Paula za komandama), Clippersi su zabijali više nego dovoljno usprkos značajnom feleru - najgorem postotku s linije slobodnih nakon Orlanda (nevjerojatno zvuči podatak, ali od 4 visoka koja su skupila najviše minuta, najbolji postotak imao je Jordan s 53%, Blake je, već smo rekli, bio na 52, Evans je uspio uhvatiti 51%, a majstor posebne klase bio je Martin s 37%).

I dok je napad zahvaljujući Paulovoj preciznosti, Griffinovim sve boljim potezima u postu i ostalim navedenim detaljima briljirao usprkos neviđenoj nesposobnosti da realiziraju pokušaje s linije, obrana je bila jednostavno loša. Paul i nešto kasnije Bledsoe odradili su solidan posao u presingu na loptu, Griffin i Jordan su bili prosječni u kupljenju obrambenih skokova, Butler i Foye igrali su pristojnu obranu na boku, ali rupetina pod košem koštala ih je gomile lakih poena zbog čega su završili u donjoj trećini po učinku.

Griffin je s vremenom postajao sve bolji kao zonski branič i nametnuo se kao dobar 1 na 1 igrač, sposoban solidno gurati se u reketu, ali još uvijek je to daleko od učinka u rotiranju i branjenju pick igre kakvoga bi takav atleta morao prezentirati. Što još više dolazi do izražaja u kontekstu kriminalne rotacije. Martin je grubim faulom još tu i tamo znao utjerati strah u kosti i više glumiti obrambenog igrača nego stvarno igrati obranu, ali Evans i Jordan plivali su na sve strane. I dok od Evansa i ne očekuješ ništa osim da skače u napadu, Jordanova nesposobnost da čuva leđa Paulu i Griffinu postala je ogroman problem, dodatno naglašen bahatim ugovorom kojim su Clippersi svoju peticu praktički proglasili trećim nosivim stupom budućih uspjeha.

Clippersi su primali previše s Jordanom u sredini iz jednostavnog razloga što ovaj uglavnom pojma nije imao kako se rotirati i koje kutove zatvarati. Da njegovo neshvaćanje uloge centra u obrani bude potpuno, pobrinula se i činjenica koja kaže kako su direktni protivnici protiv njega pumpali brojke debelo iznad prosječne vrijednosti, koristeći prostor koji bi im ostao kada bi Jordan krenuo "pomagati" suigračima. Rijetko se viđa ovako pokretan centar izuzetnih fizikalija koji nije u stanju barem biti solidan u 1 na 1 situacijama, ali Jordan se trenutno nalazi u takvoj fazi u kojoj je momčad obrambeno jednostavno bolja bez njega, ma koliko se to nevjerojatnim činilo uzevši u obzir njegove blokerske i skakačke kvalitete.

Jasno, u cijeloj priči nemoguće je zanemariti Del Negrovu prisutnost – trener je svakako odgovoran što se igrač sporo razvija, posebice kada je u pitanju igra u obrani (u slučaju Clippersa, u tom pogledu slabo se razvija cijela momčad). O Del Negru i obrani sve govori sljedeći podatak - Bullsi prije i nakon njega su bili i ostali prva obrana lige, usprkos različitim trenerima (Skiles i Thibodeau). Dvije sezone s njim bili su izvan top 10. Tako da je logično pitati se što bi s dvije godine rada Larry Brown napravio od igrača Jordanova atletskog potencijala. Ili, da ostanemo u realnijim okvirima, tko zna kako bi obrana Clippersa danas disala da je bila u rukama jednog od Van Gundya.

THIS IS NOW:

Paul je potpuno oporavljen od ozljede koljena i ponovo u vrhunskoj formi, njegove lanjske brojke u rangu su s onima iz najboljih dana. Nešto slabiju eksplozivnost nadoknadio je još bolji šut, tako da, usprkos malim stilskim razlikama u igri, Paul i dalje može dominirati napadom i biti učinkovit na franšiznoj razini. Uostalom, podatak da su Clippersi briljirali u završnicama sve govori – pod Del Negrom i s poprilično skrpanim rosterom (sjetimo se samo načina na koje su tijekom sezone dodali Billupsa, Younga, Martina, Evansa te svih minuta koje je dobio Bobby Simmons), druga momčad iz Los Angelesa baš i nije oduševljavala timskom izvedbom, ali sve je nadoknađivao Paul 1 na 5 herojstvima u zadnjoj četvrtini, kada je doslovno sam rješavao utakmice u njihovu korist.

Jasno, iako se ovakav stil igre može pokazati uspješnim i u novoj sezoni, ne bi bilo loše da napad Clippersa počne ličiti na nešto više osim beskrajnog niza pick & rolla i šuta za tri. Kako Griffin iz utakmice u utakmicu pokazuje sve bolji all-round potencijal, upravo je on taj koji bi mogao preuzeti odgovornost za organizaciju igre s vrha posta. Čitanje igre i osjećaj za asist svakako posjeduje, ali problem je što još nema pouzdan šut s poludistance, zbog čega se obrane mogu koncentrirati na branjenje prostora umjesto šuta. Razvije li se ikad u triple threat igrača, Griffin bi trebao postati legitimni nasljednik Garnetta, Webbera i Sheeda, dakle franšiznih krilnih centara koji su bili u stanju nositi cijeli napad na svojim leđima. To u kombinaciji s Paulom miriše na izuzetnu budućnost.

Samo, dobar dio toga ovisi o razvoju drugog visokog, odnosno trećeg člana jezgre. Dok se za napad očito ne treba brinuti, to hoće li se ova momčad ikada popeti u gornju polovicu lige po defanzivnom učinku ovisi ponajviše o Jordanu i tome hoće li ikada naučiti kako staviti svoje atletske potencijale u službu momčadi. Počne li se razvijati u novog Tysona Chandlera, Clippersi automatski postaju šampionski materijal.

Jasno, tu već pričamo o budućnosti u kojoj je Paul pristao na produženje ugovora (za sada njegov ostanak nije u pitanju, ali eventualni nesretni splet okolnosti mogao bi i njega usmjeriti ka nekim drugim livadama). Za ovu sezonu bi i minimalni pomaci dva mlada centra bili značajni, posebice obzirom na ligu u kojoj nema previše momčadi koje nude takvu idealnu kombinaciju fizikalija pod košem.

Promjene ostatka rostera više su bile kozmetičke prirode, iako bi gubitak dva lani najbolja tricaša, Foyea i Williamsa, mogao biti nezgodan. Crawford bi trebao zamijeniti ulogu instant napada s klupe koju je lani odrađivao Williams, čija rola je praktički bila ta da osigura nekakav oblik pritiska na obranu dok se Paul odmara. Foye je do minuta ionako došao zahvaljujući ozljedi Billupsa, a kako je upitno kada i kako će se Chauncey uopće vratiti u rotaciju, ove godine bi tu prazninu na dvojci trebao popuniti Bledsoe, koji je briljantnim nastupima lani u playoffu pokazao da je itekako sposoban igrati značajnu rolu.

Jasno, problem s Bledsoeom je što mu zbog manjka centimetara najbolje odgovara uloga back-up playa, ali, zbog svoje energije u obrani, u svakom slučaju dobra je alternativa za krpati minute dok se Billups ne oporavi ili dok ne pronađu trajnije rješenje na dvojci. Svakako je to bolja opcija od bacanja minuta na Williea Greena, koji je i lani u Atlanti dokazao da ni kao šuter ni obrambeni igrač nije u stanju opravdati ozbiljniju rolu.

I dok na vanjskim pozicijama imaju malih problema, drugi bok je pokriven više nego dobro, s tri pouzdana veterana koji su praktički osiguranje jedan drugome od moguće ozljede. Butler, Hill i Barnes su redom jednako energični all-round igrači, s tim da Butler definitivno ima prednost zbog šuterske kvalitete više, dok je Hill u ovoj fazi karijere prije svega lider obrambenim pristupom. Barnes kao treća trojka jednostavno je luksuz.

Pod košem pak i dalje traže idealne alternative. Dovođenje Lamara Odoma popriličan je rizik obzirom na očajne igre koje je prezentirao lani, a posebice na stil života koji kao da mu brani košarku opet shvatiti ozbiljno (u kamp je stigao totalno van forme, što nikako nije dobar početak ako misli oživiti karijeru). Uspije li Lamar barem djelomično biti skakač i all-round napadač kakav je bio u Lakersima, Del Negro će za playoff moći sastaviti kvalitetnu rotaciju od tri čovjeka. Podbaci li, morat će se oslanjati na istrošenog Turiafa i beskorisnog Hollinsa, što previše miriše na lanjsku kombinaciju s Martinom i Evansom, a samim time još jednom na obranu koja se jednostavno ne može nositi sa Spursima, Thunderima i Lakersima ovog Zapada.

PLUS:

Koliko je CP3 dobar, najbolje će objasniti sljedeći podatci. Clippersi su godinu ranije bili 20. po postotku šuta i zadnji po izgubljenim loptama. S Paulom, postotkom šuta su skočili na 10. mjesto, a po kontroli lopte na – drugo. Treba li još što dodati? Pa samo to da je Paul kao realizator možda i bolji nego playmaker, a, obzirom da je bez konkurencija najbolji play u ligi, to sve govori.

MINUS:

Dok god ne zatvore reket, uzalud im sav napadački potencijal. Paul, Bledsoe, Hill i Butler odradit će solidno svoj posao u obrani, ali dok Griffin i Jordan ne pronađu način kako da zatvore reket i pri tome zaustave svoje protivnike, obrana Clippersa teško će odvesti momčad dalje od druge runde. Zato je prava šteta što nemaju nekog drugog vlasnika jer Donald Sterling glavni je razlog zašto Del Negro i dalje ima ugovor, a čovjek koji je složio ovaj roster, sadašnji GM Blazersa Neil Olshey, više nije u klubu. I jedno i drugo previše miriše na stare Clipperse i kampanjski rad u kojem su dnevna zadovoljstava važnija od planiranja šire slike.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Svježa i ambiciozna uprava (kupili vlastitu NBDL podružnicu, uložili u infrastrukturu, pokrenuli gradnju nove dvorane u San Franciscu, doveli nove ljude sa svih strana, trenere, analitičare, stručno osoblje, a između ostalih i Jerrya Westa kao savjetnika) angažirala je svježeg i ambicioznog trenera koji je, u najboljoj maniri Igora Štimca, odmah obećao rezultate i potpunu kontrolu sudbine. Međutim, Mark Jackson se ubrzo našao skrušen pred stvarnošću koja baš i nije imala isti pogled na stvari kao samouvjereni rookie trener. Novi problemi sa zglobovima Stepha Currya lišili su Warriorse usluga najvažnijeg igrača u napadu, zbog čega su sa svojim run and gunom nakon dugo vremena utonuli u prosjek, a odluka da sredinom sezone zamijene do tada nedodirljivog Ellisa za ozlijeđenog Boguta bila je jasan znak predaje nakon kojega počinje rijetko viđeno tankiranje kako slučajno ne bi prepustili svoj lutrijski pick Jazzu.

Međutim, iako im Bogut nije mogao pomoći direktno, ovaj potez definitivno nije bio loš – kao što je West rekao, kad god možeš zamijeniti combo beka za startnog centra, tvoja dužnost kao GM-a je da to napraviš. Prekinuvši jednom za uvijek eksperiment s Ellisom, koji izuzetne haklerske talente nikada nije uspio pretočiti u ozbiljnu košarku, Warriorsi su okrenuli novu stranicu, davši šansu i više minuta rookieu Thompsonu, koji je sjajnom šuterskom prezentacijom u manje od pola skraćene sezone napalio sve zaljubljenike u košarku kao potencijalni novi veliki bek-šuter (moja trenutna fascinanacija ide toliko daleko da ga zbog kombinacije all-round vještina i fizikalija smatram potencijalnim nasljednikom Joea Johnsona).

Osim Thompsona, prilike za dokazati se kao NBA klase iskoristili su pouzdani David Lee, koji je odigrao izuzetnu sezonu kao prva opcija u napadu (light verzija Kevina Lovea) te Brandon Rush, koji je eksplozijom trica konačno opravdao sve ranije minute koje su mu dali Pacersi. Međutim, ova momčad usprkos svim obećanjima Jacksona i dalje nije igrala obranu, a, s Leeom osuđenim igrati peticu polovinu svojih minuta, nisu bili konkurentni ni u skoku.

THIS IS NOW:

Danas više nitko ne obećava playoff, što je u jednu ruku razumno obzirom da su se lani opekli u svom entuzijazmu, ali i ironično obzirom da ovogodišnja momčad ima puno više oružja nego lanjska. Jasno, ogroman problem predstavlja što je većina tih oružja još uvijek pod velom tajne. Nije samo u pitanju mogu li Curryevi gležnjevi izdržati i može li Bogut nakon svih ozljeda uhvatiti nešto nalik formi od prije par godina, puno toga ovisi i o razvoju igrača. Naime, imamo premale uzorke da bi mogli tvrditi kako je Klay Thompson sigurna stvar, a i pitanje je hoće li Rush nastaviti s lanjskim igrama ili će se vratiti ni upola tako dobrim prosjecima kakve je imao u ranijim sezonama u Indiani. O tome u što će se razviti Harrison Barnes da ne pričamo.

Dakle, i Jackson i uprava su itekako svjesni da je ova sezona tek još jedan test, iako znaju da bi u slučaju ostvarenja idealnog scenarija imali šanse čak i kucati na vrata playoffa. Curry ima potencijala biti triple threat vanjski igrač all-star klase usprkos manjku elitnih fizikalija i idealne pozicije jer posjeduje tu vrhunsku, meku ruku. Bogut obrambeno nije u rangu Howarda, ali u naponu snage u stanju je biti prvi do Howarda što se kontrole reketa tiče. David Lee je možda pretplaćen i svakako mu ne odgovara lanjska uloga prvog igrača, ali kao treća opcija je luksuz. Thompson je prekvalificiran da bi bio sporedna opcija, ali upravo ga takva uloga čeka u idealnom svemiru. Nastavi li Rush biti top 5 tricaš lige i ponudi li im Barnes toliko potrebnu dozu kreacije na bokovima, ovo bi mogla biti ubojita rotacija, vrijedna top 10 napadačkog učinka.

A još nisam ni spomenuo odličnu klupu koju su ovoga ljeta školski posložili – Jack daje ne samo pouzdanu back-up opciju na jedinici, nego i izuzetnog combo beka koji može ponijeti dobar dio startnog tereta bude li Curry opet morao pauzirati da odmori svoje staklene gležnjeve, Landry je u stanju biti centralni napadač u drugoj postavi i solidan treći visoki u rotaciji, a veteran Jefferson nudi još jednu pouzdanu spot up opciju na boku u slučaju da se Barnes izgubi tijekom rookie sezone.

Sve ovo izgleda solidno na papiru, ali ne treba zaboraviti kako je nezgodno uočavati trendove bez kvalitetnih podataka. Warriorsi su dugo bili loši, a sve što imaju pokazati od toga su Curry, Thompson i Barnes (sve redom upitnici). Do jučer su bili lutrijski materijal i opasno su se kockali s budućnosti kako bi na brzinu posložili roster za instant uspjeh. U biti, jedina razlika između njih i Wizardsa je u tome što Bogut ima potencijal biti stvarna prevaga za razliku od veterana koji su stigli u Washington. Međutim, žurba da se nestrpljivoj publici pruži zgodan proizvod i ovdje je bila važnija od stvarne vizije, a to nikada nije dobar znak.

PLUS:

E, ovo je skupina koja bi mogla igrati flex košarku bez problema kada bi se Mark Jackson odlučio tako nešto. Dobro, Bogut zadnjih par sezona ima loše šuterske brojke i teško ga je smatrati ozbiljnom opcijom s poludistance, ali njegov osjećaj za asist nije upitan, kao ni jednako dobra igra licem i leđima košu. David Lee je ultra raznovrstan napadač za poziciju sposoban trpati iz svih situacija, skakati u napadu i razigrati. Klay Thompson nije samo šuter već kompletan igrač, a o Curryu ne treba trošiti riječi. Talenta ima na sve strane, posebice tricaškog, sad je samo pitanje kako će ga posložiti i hoće li Bogut moći skupiti dovoljno minuta da osigura barem solidnu, top 20 obranu (što bi bilo prvi put od 1999. da ne završe u donjih deset).

MINUS:

Stakleni zglobovi i stakleno tijelo odlično zvuče kao eksponat u nekakvom muzeju, ali kao temelj ozbiljne košarkaške momčadi, ne baš. Plus, ako ste skloni vjerovati u karmu, onda Warriorse čeka poprilična odmazda za bezdušno tankiranje koje su priuštili svima na kraju prošle godine (a ne treba zaboraviti da su i dalje dužni Jazzu taj pick koji ove sezone ima top 6 zaštitu). Nije da na njega nisu imali pravo, ali svaki postupak vuče i posljedice. Kao što posljedice vuče i loša situacija na salary capu. Naime, rezultat svih ovih potpisa, tradeova i muljaža je taj da Warriorsi iduće dvije godine mogu zaboraviti na ikakva poboljšanja osim razvoja iznutra. I, što je najgore, lovit će taj jedan utješni playoff nastup s rosterom kojem malo fali da probije granicu poreza na luksuz.

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Teško je bilo vjerovati da netko u Sacramentu može biti veći klaun od vlasnika, ali lani je to zamalo uspjelo i GM-u i treneru. U biti, bivši trener Westphal je definitivno ispao klaun u pokušajima da natjera klub da se riješi DeMarcusa Cousinsa. Čovjeku nitko očito nije rekao da franšizni centri ne rastu na grani, dok je prosječnih trenera puna šuma. Otkaz prijatelju Westphalu i davanje šanse Keithu Smartu, mladom učeniku Bobbya Knighta i Dona Nelsona, bio je rijetko dobar potez Petriea, koji zadnjih sezona ostavlja dojam čovjeka na autopilotu.

Naime, gotovo je nevjerojatno da je isti čovjek koji je otkrio Turkoglua i Stojakovića te u klub doveo Adelmana, Millera, Divca, Webbera i Bibbya, lani krenuo slagati roster sljedećim potezima:

- vraćanjem Johna Salmonsa i njegovog kriminalnog ugovora
- trošenjem novca na ono što je ostalo od Travisa Outlawa
- poklon ugovorom Chucku Hayesu iako je već imao stabilnu rotaciju pod košem
- zamjenom za J.J. Hicksona
- draftiranjem Jimmera

Pola rostera je Petrie potrošio na igrače koji ili nemaju NBA rolu ili ih je moguće zamijeniti jednim posjetom NBDL utakmici, što je iskustvo koje će Kingse koštati jedan cijeli garantirani salary cap tijekom iduće tri sezone. Startni dio rostera u nešto je boljem stanju, ali jasno je kako s ovakvim načinom selekcije igrača nijedna momčad ne može daleko.

Cousins je imao dobru sezonu tijekom koje je pokazao dio talenta, ali i to da glava još ne prati razvoj tijela. Thornton je odradio svoju rolu revolveraša, Thompson je bio šljaker pod košem, a Evans je, usprkos gubitku uloge u momčadi i stalnim problemima sa stopalima, bio solidan. Sezonu je pak spasio zadnji pick drafta, minijaturni Isaiah Thomas, koji je preuzeo momčad polovinom sezone i tako joj pružio dozu potrebne playmakerske stabilnosti. Čovjek je imao sličnu epizodu kao Lin u New Yorku, dao je Smartu na raspolaganje čovjeka koji može kreirati za sebe i druge, samo, naravno, uz puno manje medijske pompe.

Sve ovo skupa bilo je dovoljno da Kingsi igraju brzu, često divlju run and gun košarku, koja bi ih držala u igri da je ikome bilo stalo do toga da išta pokaže u obrani – samo su Bobcatsi i Netsi bili gori, što je popriličan problem kad uzmemo u obzir da su i jedni i drugi igrali bez poštenog visokog igrača, dok su Kingsi ipak na raspolaganju imali i Cousinsa i Thompsona.

THIS IS NOW:

Lanjski niz loših poteza popravljen je na draftu, kada je Kingsima u krilo upao Thomas Robinson, čiji double-double učinci bi mu garantirali titulu NCAA igrača godine da nije bilo izvjesnog Anthonya Davisa. Za razliku od Davisa, Robinson zbog manjka napadačke izbrušenosti nije toliko siguran pick, ali nastavi li barem skakati kao na sveučilištu, Kingsi bi se trebali razviti u jednu od boljih skakačkih momčadi u ligi (Cousins je već potvrđen kao ekstra talent u ovom segmentu igre, posebice u napadačkom dijelu).

Produženje s Thompsonom dalo je stabilnost rotaciji visokih i daje vremena Robinsonu da se privikne na NBA zahtjeve, a dovođenje Brooksa kao back-up playa (bye bye eksperiment zvan Jimmer) i Jamesa Johnsona na krilo (bye bye potreba da se minute troše na Outlawa, Garciu i Salmonsa) donosi potrebnu dubinu rotaciji.

Ova pojačanja u kombinaciji s dodatnim napretkom Cousinsa trebala bi Kingse odvesti jedan korak naprijed, ali ne treba očekivati nikakav vatromet. Iako je fizički već sada dominantna zvijer koja, što je najvažnije, posjeduje izuzetan arsenal napadačkog talenta s kojim može dominirati igrao leđima ili licem košu, Cousins još uvijek ima tek 23 godine, što se osjeti ne samo u stilu igre, već prije svega u odnosu prema igri.

I dok ga je s vremenom vrlo lako zamisliti kako se razvija u smjeru Sheeda Wallacea i Zacha Randolpha, da spomenemo samo slične grintavce koji su godinama tratili talent više od svega uživajući u svađi sa sucima, činjenica kako nezdrava atmosfera u klubu neće previše pomoći da se obuzda njegov temperament. Iskreno, kako su i Sheed i Zach našli mir tek nakon što su napustili sredinu u kojoj su tijekom sazrijevanja spalili sve mostove, realno je očekivati da će i Cousins svoj zen pronaći tek za 4-5 sezona kao dio nečega većega od samog sebe.

Trenutno pak u Sacramentu ništa nije veće od njega, što je ujedno i jedini razlog zbog kojega je ova momčad vrijedna gledanja, ali paralelno i njen najveći problem. Cousins je definitivno temelj, ali dok dođe 2015. (tek tada će Kingsi imati prostora za uključiti se u lov na pojačanja) taj temelj bi mogao biti opasno uzdrman. S upitnom sudbinom Evansa (kakav ugovor dati čovjeku koji nikada nije ponovio partije iz rookie sezone i koji izgleda ima kronične zdravstvene probleme) i upitnom NBA adaptacijom Robinsona (bit će zanimljivo vidjeti koliko lošu obranu će igrati on i Cousins u paru), Kingsi nemaju jezgru usprkos svoj sili lutrija, a kako nemaju ni prostora za pojačanja uz sva ova imena koja je prikupio Petrie, prognozirati njihovu budućnosti poprilično je nezahvalno obzirom na gomilu poteza koje bi trebalo odraditi da se vrate u igru. I koje je tim teže raditi uz upravu lišenu ikakve vizije.

PLUS:

Kingsi imaju napadačkog talenta koji bi im trebao donijeti nešto bolje rezultate od lanjske 21. pozicije po učinku u napadu. Cousins previše ispaljuje cigle i općenito uzalud troši previše lopti, ali kada se spusti u post praktički je nezaustavljiv, osim kad ne zaustavi sam sebe nepotrebnim šutom s poludistance. Thomas je kompletan igrač, combo strijelac sposoban vrtiti akcije, a Thornton i Evans itekako dobro reagiraju u tranziciji i 1 na 5 situacijama. Sva trojica bi trebala imati još više prostora nastavi li Cousins napredovati lanjskim ritmom, a to znači da bi Kingsi konačno mogli imati jednu sezonu s 30 pobjeda, prvu nakon 2008. U svakom slučaju, vrijedni su League Pass pozornosti, ako zbog ničega drugoga onda zbog potencijalnih Cousinsovih mega double-doubleova (ne gine nam jedna 40-20 utakmica ova sezone) i par tehničkih koje idu uz to.

MINUS:

Situacija s braćom Maloof drži cijelu franšizu za taoca. Braća očito više nemaju novca, nakon što su rasprodali ne samo casino u Vegasu, već čak i distribuciju piva u New Mexicu, što je prvi posao na kojem je njihov otac stekao bogatstvo. U takvoj situaciji, njihovo grčevito držanje za Kingse razumljivo je, ali ono što nije razumljivo je što kvragu žele. Očito ne zadržati momčad u Sacramentu, jer da ciljaju na tako nešto, onda bi već imali dogovor za novu dvoranu s gradonačelnikom Kevinom Johnsonom i komesarom Sternom. Nakon što su sporazum postignut tijekom all-star susreta proglasili nevažećim jer im se učinilo previše dati pišljivih 3 milje dolara za start projekta (koje možda ni nemaju uz sve dugove uokolo), postali su nepoželjni i u Sacramentu i u NBA ligi.

S druge strane, jasno je da momčad ne žele prodati, jer da je to slučaj, onda bi se odrekli Kingsa puno prije nego svega ostaloga, posebice obzirom na gomilu potencijalnih investitora uokolo (od kojih je naozbiljniji Chris Hansen, bogatun iz Seattlea, koji je već dogovorio izgradnju novu dvorane u svom gradu). Ne, braća izgleda žele zadržati svoju zadnju preostalu igračku koja ih dijeli od običnog puka, a pri tome i zaraditi, što je moguće jedino u slučaju preseljenja poput onoga planiranoga u Anaheim, gdje bi im vlasnik dvorane praktički plaćao da dovedu Kingse.

Jasno, obzirom da su se zamjerili Sternu proglasivši prethodni dogovor za ostanak u Sacramentu ništavnim, nema šanse da im liga ikada dozvoli preseljenje, što praktički znači da ulazimo u fazu čekanja dok braća ipak ne popuste i zadovolje se s 400 milja koje im je navodno Hansen već nudio za Kingse. Do tada, Sacramento će još uvijek igrati košarku u 20. stoljeću dok ostatak lige već debelo gazi po novom mileniju.

Naime, od uprave do stručnog osoblja, preko infrastrukture i trenažnog procesa, Kingsi su svijet za sebe, svijet kojega lagano prestižu i neke NBDL franšize. Rad u ovakvim uvjetima bez dugoročne vizije uprave i ulaganja u klub, loše utječe i na stanje u svlačionici. Iako je npr. ovo ljeto Isaiah Thomas u najboljoj maniri malih generala poput Averya Johnsona ili Jameera Nelsona organizirao okupljanja jezgre kako bi zajedno trenirala, nikakva dobra volja igrača ne može sakriti sve nedostatke u razvoju momčadi i pojedinaca koje potencira izgubljeno vodstvo.

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Lutrijski roster ne baš zavidne dubine držao se u borbi za posljednje playoff mjesto sve do same završnice sezone. I to na osnovu jedne jedine akcije, pick & rolla Nasha i Gortata, koja je činila oko 10% svih akcija Sunsa (s pola-pola podjelom na situacije koje je završavao jedan ili drugi). Jedno od najučinkovitijih partnerstava u ligi odvelo je Sunse među top 10 napada u NBA (Sunsi su bili top 5 po šutu iz igre ponajviše zbog njih), a dodatni plus bila je još uvijek vrhunska Nashova kontrola lopte.

Nažalost, ostatak momčadi uglavnom nije bio u stanju pratiti ovakav ritam, posebice obrambeno, zbog čega su Sunsi izgubili bitku za osmo mjesto od Rocketsa i Jazza. Međutim, čak i s takvim rezultatom, debelo su nadmašili očekivanja svih racionalnih promatrača – loviti playoff na snažnom Zapadu usprkos tome što ti top 8 rotaciju čine tek tri NBA startera po prosječnom učinku (uz Nasha i Gortata igračem za prvu petorku možemo smatrati još samo Dudleya) respekta je vrijedan rezultat. Koji dovoljno govori o kvalitetma bivšeg MVP-a i budućeg člana HOF-a, tate Stevea.

THIS IS NOW:

Mislim da gornji podatak o kvaliteti dvojca Nash-Gortat sve govori. Iako će Dragić imati sve ovlasti da odigra sezonu u rangu lanjskih partija u Houstonu (što bi trebalo oduševiti sve one koji ga izaberu na fantasy draftovima), teško je očekivati da će zamijeniti Nasha. Pick & roll bi opet trebao biti kičma napada Sunsa, ali, uz slabiji učinak čovjeka s loptom, brojke bi se trebale smanjiti i Gortatu.

Ipak, dolazak Scole čini ovu petorku nešto dubljom od lanjske, tako da ne treba očekivati totalni kolaps. Pruži li npr. Beasley barem donekle korisne partije (dakle, sa što manje skok-šuteva s poludistance, a što više skokova i izborenih slobodnih), Sunsi bi mogli imati 5 poštenih NBA igrača u startnoj postavi te tako nadmašiti trenutnu gornju granicu od 30 pobjeda (iako ne znam zašto bi to bilo dobro, jer u tom slučaju bi imali još manje šanse za visokim pickom).

Naravno, očekivati od Beasleya da shvati razliku između šupljih brojki i igranja ozbiljne košarke ravno je očekivanju dobitka na lotu, što nikako ne obećava, posebice ne u kombinaciji s očajnom klupom (koje je nedavno ostala bez najvažnijeg čovjeka, za širenje reketa zaduženog Fryea, kojemu su otkriveni problemi sa srcem zbog kojih bi vrlo lako mogao propustiti cijelu sezonu). Lanjski rookie Morris pod košem ima potencijala biti nova stretch opcija koja će širiti reket i čekati rezultat dva na dva igre Dragića i Gortata, ali bez playmakerske dubine i posebice s očajnom rotacijom na boku (jedino Shannon Brown ima smisla kao 3&D zamjena na boku, ali problem je što će vjerojatno morati igrati startne minute zbog manjka opcija, što mu ipak ruši vrijednost), Sunsi su osuđeni na utakmice s previše rupa u napadu.

PLUS:

Obrana će i dalje biti tradicionalno loša, ali ovaj put bi i napad mogao potonuti u donju trećinu, gdje su Sunsi zadnji put bili 2003. dok im se playmaker još uvijek odazivao na ime Steph Marbury. Kako to može biti plus? Pa, jednostavno zato što će takav pad Sunsima omogućiti da biraju pri vrhu lutrije, gdje se nisu našli već skoro desetljeće. 2004. su birali Luola Denga sedmim pickom i neobjašnjivo ga poslali u Chicago (jer su imali Mariona i Joea Johnsona zbog čega su smatrali da im ne treba širina na boku), dvije godine ranije izabrali su Amarea kao devetog, a još 1999. na Mariona su potrošili opet sedmi pick.

Uz malo sreće, Sunsi bi možda po prvi puta u povijesti mogli doći i do prvog picka, pa iako ova nova Sarverova uprava nije ni upola mudra kao bivša Colangelova što se izbora talenta tiče, takvu situaciju čak ni oni ne bi smjeli zeznuti. Uglavnom, jedan vrhunski talent, uz još uvijek relativno mlade Dragića, Dudleya i Gortata, mogao bi vrlo brzo momčad vratiti na staze uspjeha i to uz znatno manje izdataka nego ih je zahtjevalo nerealizirano dovođenje Erica Gordona.

MINUS:

Uprava Sunsa kao da nije svjesna situacije u kojoj se klub nalazi. S jedne strane izbjegavaju spomen rebuildinga kao da se radi o kugi, dok s druge spremaju u sezonu poslati, barem po IOR-u, jedan od tri najgora rostera u ligi, koji će im, htjeli ne htjeli, donijeti visoki lutrijski pick na sljedećem dratu. Ugovori Dragiću, Scoli i Beasleyu onemogućavaju im ozbiljnije uključenje u tržnicu dogodine, a izvjesno produženje s Gortatom moglo bi tu nefleksibilnost produžiti sve do 2015. Uostalom, pokušaj dovođenja Erica Gordona dovoljno govori o načinu razmišljanja u klubu - da Hornetsi nisu izjednačili njihovu ponudu, Phoenix bi sada imao legitimnu NBA petorku s all-star napadačkom opcijom, ali petorku koja opet ne bi imala šanse za ništa više od borbe za donji dom playoffa.

Mislim, jahati osrednjost dok je Nash bio tu imalo je smisla jer su svi ti pokušaji dovođenja nekakvih veterana ili pojačanja služili da se iscijedi zadnje atome mogućnosti iz dugogodišnjeg franšiznog igrača, ali, kada ostaneš bez takvog specijalnog talenta, ne ostaje ti ništa nego sljedećeg pokušati pronaći na draftu. Slagati jezgru oko talenta koji je već premašio godine nakon kojih možeš očekivati značajniji napredak djeluje totalno besmisleno. A upravo je to ono što se čini da Sunsi rade. Slažu petorku od 5 solidnih napadača vjerujući da je to dovoljno za borbu u konferenciji u kojoj gotovo svaka druga momčad (osim Houstona) ima minimalno jednog all-star igrača. Kao da su zanemarili sve one pojmove poput obrane, kemije, all-round kvaliteta. Ono, sjeli su za stol, pogledali tko koliko zabija u prosjeku i složili roster kao da imaju 14 godina, bez pogleda na naprednu statistiku i bez detaljnog salary cap plana, vjerujući kako će ugodna klima Arizone i vrhunsko medicinsko osoblje sami po sebi biti dovoljni da privuku slobodne igrače.

18Jul/1215

30 FOR 30: LAKERS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 41-25

MVP: Andrew Bynum

X-faktor: Kobe Bryant

Za razliku od prošle sezone, koja je nakon ispadanja od Dallasa u polufinalu Zapada dočekana kao katastrofa, ovogodišnji Lakersi ispunili su očekivanja, a, obzirom na kontekst, mogli bi reći kako su ih čak i nadmašili. Osvajanje divizije ispred preporođenih Clippersa, treći score na tvrdom i izjednačenom Zapadu te pristojan otpor u drugoj rundi protiv dominantne Oklahome samo su još jednom dokazali šampionski pedigre i karakter Bryanta, Artesta, Gasola i Bynuma. Samo, jedno je željeti, a nešto drugo moći. Razlozi zbog kojih se nije moglo su pak vidljivi iz aviona:

- trener koji je pao s Marsa i tijekom sezone nije donio nikakav pomak u igri (Browna su doveli kao stručnjaka za obranu, a pod njegovim vodstvom Lakersi su postali duplo gora momčad u tom segmentu, pali su sa 6. pozicije na 13.)
- Mitch Kupchak okupio je najtanji roster u ligi (nakon tri all-stara, sljedeći najbolji igrač bio je all-round veteran i lutalica Matt Barnes, što dovoljno govori o dubini njihove rotacije)
- Kobe je bez Jacksonovog nadzora zamijenio ulogu super košarkaša onom super junaka

Krenimo najprije s rosterom. Nakon tri sjajna igrača koja bi u većini preostalih momčadi lige bili prve opcije, slijede tri solidna spot up igrača s klupe (dakle, ne 3&D igrači startne vrijednosti već rezerve – Barnes, Artest, Blake) i jedno ogromno ništa sastavljeno od jednodimenzionalnih šljakera (Hill kao skakač, Murphy kao tricaš, Sessions kao slasher) i gomile igrača bez NBA vrijednosti (Ebanks, Fisher, McRoberts, Goudelock). Preletite još jednom ova imena i recite da ono što su izveli Kobe, Pau i Bynum nije zadivljujuće?

Sada na scenu stupa Brown. Čak i kada mu je Kupchak doveo potencijalno pojačanje u vidu Sessionsa, trener Lakersa propustio je šansu izgraditi rotaciju gurnuvši jedinog kreatora na poziciji playa u ulogu startera nakon četiri utakmice, umjesto da ga je ostavio kao lidera druge postave, što je rola u kojoj se ovaj sjajno snalazi cijelu karijeru. Sessions je neočekivano solidno odigrao kao šuter (šut od 49% za tricu daleko je najbolji rezultat koji je ostvario u karijeri, istina radi se o malom uzorku od 23 utakmice i 17 od 35 ubačaja, ali svejedno - respect), međutim igrajući rolu promatrača nije uspio pomoći svojim najvećim talentom – slash & kick igrom. Praktički, Brown je držeći loptu dalje od Sessionsa svog potencijalnog četvrtog igrača sveo na ulogu igrača zadatka, umjesto da ga je iskoristio kako bi više odmarao Bryanta i Gasola, posebice u onim situacijama kada je jedan od njih morao ostajati na parketu s klupom kako protivnici ne bi nabili preveliku razliku.

Također, Sessions je mogao donijeti i balans napadu koji je patio od poprilične sterilnosti. U eri u kojoj svi vrte pick & roll, Lakersi jednostavno nisu imali čovjeka koji to može, a i kada su ga dobili osudili su ga na otpatke. Njihova igra tako se svela na usporavanje napada i spuštanje lopte u post, po čemu su uvjerljivo bili prvi u ligi. U biti, Brown nije previše dirao u napadačke postulate Jacksona i trokuta, ali je sveo kretanje na minimum (omogučio lakše branjenje post up situacija) i zanemario potrebu da se reket raširi kako bi se spriječila udvajanja (kod Jacksona su povratne lopte uvijek mogle računati na dva cutera i dva spot up šutera, kod Browna je bilo upola manje opcija), što je dovelo i do pada u napadačkoj učinkovitosti sličnog onom obrambenom (sa 6. na 10. mjesto).

Trokut je tako postao jednodimenzionalno forsiranje igre leđima, bilo da se lopta spuštala Bynumu i Gasolu (radili odličan posao golom snagom, odnosno šutom iz okreta) ili Bryantu (bez premca najbolji post igrač među svim bočnim opcijama u ligi), a kako nije bilo suigrača sposobnih realizirati povratne lopte nakon udvajanja u postu, plan B je uglavnom bio uzimanje lošeg šuta od strane Bryanta. U pokušaju da raširi reket za sjajnu tehniku Bynuma i Bryanta, Brown je Gasola izvlačio sve više prema perimetru te je ovaj uzeo najveći postotak šuteva u karijeri s poludistance i s linije za tri, žrtvujući pri tome dobar dio učinkovitosti koja je počivala na njegovoj vlastitoj igri leđima košu.

Nažalost, sve odricanja zajedno nisu dovela do ničega, a to nas dovodi do Kobeova gubitka atleticizma kao još jednog detalja zašto se nije moglo bolje. Naime, da bi zadržao ubojitost (barem ovu najosnovniju statističku) Kobe se morao sve više spuštati u post, oduzimajući tako prostor jednome od dva visoka. Kobe od prije 3-4 godine bi stvarao višak ulazima ili kreiranjem vlastitog šuta iz driblinga igrajući licem košu, dok ovaj današnji veteran izbjegava čak i izolacijsku košarku. Što dovodi do stvarno fascinantnog paradoksa – usprkos manjku eksplozivnosti, Kobe je u ovoj sezoni uzimao najviše lopti u karijeri nakon 2006. kada je igrao s Kwameom Brownom i Smushom Parkerom, točnije završavao je 36% akcija u kojima je sudjelovao.

To su brojke koje su imali Jordan u ranim danima Bullsa (dok je igrao s Oakleyem i Paxsonom) ili Iverson u najboljim danima Sixersa (uz Erica Snowa i Dikembea). Samo, ni Jordan ni Iverson tada pored sebe nisu imali all-star napadače u rangu Gasola i Bynuma, to je očito, a kada su im se priključili Pippen ili Anthony odustali su od tolikog obujma uzetih napada. Još je fascinantnije što su do ovakve sulude potrošnje dolazili uglavnom igrom s perimetra iz triple-threat pozicije, dok je ovaj Kobe puno više dodirnih točaka imao s igračem poput Shaqa, koji je sve koševe trpao u reketu, ali, zanimljivo, čak ni u najdominantnijim danima nikada nije prelazio kvotu od 32% potrošenih akcija. Znači, iz ovoga se može izvući gomila zaključaka:

- Kobe je pod stare dane promijenio igru, ali ne i mentalitet volume scorera
- stari Kobe je još gladniji ganjač brojki od mladog Kobea što je rijetkost jer veterani obično, kako im pada individualna moć, postaju zahvalniji timski igrači, posebice ako su okruženi all-star suigračima
- preseljenjem u reket indirektno je zaustavio daljni razvoj Bynumove igre i prisilio Gasola na prevelike ustupke u stilu igre

Sve bi ovo prije svega bilo zanimljivo košarkaško iskustvo vrijedno proučavanja (transformacija šampionske jezgre nešto je što nemamo prilike često gledati) da ovolika važnost koju Bryant daje sebi (uz podršku trenera Browna koji očito nema autoritet da išta napravi po pitanju momčadske filozofije te se jednostavno priklonio Kobezofiji) nije ostvarila sljedeće brojke: 43% učinka iz igre i 30% za tricu, što su učinci combo-beka, nikako prve napadačke opcije na vanjskim pozicijama (obzirom na ogroman broj lopti koje je uzeo u reketu, točnije s lakta reketa gdje se najčešće spušta u akciju, ti učinci još više zabrinjavaju). Uostalom, da se vratimo na Iversona i Jordana, pa i starog Kobea (jer najpoštenije ga je usporediti s njim samim) – u sezonama kada su uzimali ovakvu odgovornost u napadu zabijali su 31 (Iverson), 37 (Jordan) ili 35 (Kobe 2006.) koševa u prosjeku. Ovogodišnji Kobe stao je na 28, što je isti učinak kakvoga je imao pod Jacksonovom palicom kada je trošio 5% manje napada.

Možda vam se ovih nekoliko koševa razlike ili par postotaka gore-dolje čine nepotrebnim informacijama i traženjem dlake u jajetu, ali u ligi u kojoj jedna lopta odlučuje o konačnom ishodu i u kojoj se razlika između momčadi na vrhu često krije u par koševa, to što je Kobe ostao u istoj ulozi iako mu je učinak pao za 5 koševa ili 5% šuta za tri, nikako nije dobar znak za budućnost Lakersa jer govori o poenima koje na neki način treba kompenzirati. A to je nemoguće u situaciji u kojoj ste jednako osrednji i u napadu i u obrani, odnosno u kojoj ne koristite sve potencijale koje imate već nepotrebno forsirate jednu opciju koja više nije ni najbolja na rosteru.

Drugim riječima, Mike Brown je trebao stvoriti bolji balans između svoja tri udarna igrača, uz naglasak na Bynuma koji, za razliku od Kobea, danas praktički više nema problema sa kreiranjem situacija za zabijanje koševa. Fizički i tehnički momak je izrastao u neprikosnovenog all-star centra koji ima franšizni potencijal ako ikada sazrije kao igrač (stavi košarku ispred svega) i čovjek (shvati da anarhizam treba dozirati).

Mada, na kraju svi ti odnosi nisu ni bitni te spadaju više u sferu estetike i košarkaške etike. Čak i da su dijelili loptu kao Sunsi, da su vrtili pick & roll i da su trčali, bez podrške poštene rotacije Lakersi su bili osuđeni na raniji odlazak na ljetne praznike. Nema to veze ni s Kobeovom sebičnošću ni Bynumovom arogancijom, već isključivo s ukupnim talentom momčadi. Da je on bio drugačije raspoređen, zasigurno bi dobrim dijelom prikrio sve individualne nedostatke nositelja.

FAST FORWARD

Dovođenje Nasha sjajan je potez jer bi ovim praktički trebali riješiti dvije muhe jednim udarcem. Nash je jedan od najboljih šutera svih vremena koji će zasigurno odraditi bolji posao u širenju obrana od svih lanjskih igrača, a donijet će i toliko potrebnu raznovrsnost u napadačku igru. Naravno, prva stvar koju će morati napraviti je naći balans između 2 na 2 igre Nasha i Gasola te Kobeoveih i Bynumovih 1 na 1 situacija, jer ostane li sve i dalje ovako klimavo, Bynum će se opet prestati truditi, Gasol će poželjeti novu sredinu, Nash se neće realizirati, a Kobe će nastaviti forsirati kao da sutra ne postoji.

Uostalom, da Kobe i dalje namjerava živjeti u ovoj svojoj zoni ugode, najbolje pokazuju tri nedavne izjave s priprema za OI. Prva kaže da je ova USA repka bolja od one iz 1992. što naravno nema nikakvog uporišta u stvarnosti (usporedite samo visoke igrače ako vam se da uopće ozbiljnije analizirati), ali itekako pomaže Kobeu da se još jednom stavi u isti koš s Jordanom. Druga kaže da je David Stern bedak što predlaže da se USA repka vrati mladima, što je samo još jedan nastavak borbe između igrača (koji su odjednom veliki patrioti) i vlasnika (koji žele minimalizirati potencijalne ozljede) za prevlast u ligi, a Kobe se ovakvim izjavama pozicionira kao predvodnik igrača (iako je ugovorom od 30 milja bliži vlasniku franšize). Treća kaže kako je ovo momčad mladih snaga, a da je on tu kako bi u uzeo stvar u svoje ruke u zadnjih pet minuta i onda valjda svojom poslovičnom sklonošću pravim odlukama u završnici (ovo je sarkastično, ako netko ne kuži) donio pobjedu. Naravno, u ovo vjeruje samo on, marketinška mašina koja održava na životu mit o Kobeu i svi oni s IQ-om ispod 80 koji ne znaju čitati i nemaju internet, pa tako i dalje vjeruju da je 1 na 5 šut preko ruke realiziran u 20% situacija najbolja moguća košarkaška odluka, a da je Kobe, kao svojevrsni glasnogovornik takve igre, stvoren samo kako bi zabijao pobjedničke šuteve.

JEZGRA: Bryant, Gasol, Bynum, Nash, Artest, Blake, McRoberts, Morris, Ebanks, Eyenga (90 milja)

- po cifri u zagradam jasno je kako Lakersi baš nemaju previše prostora za manevriranje i kako im ostaje popuniti roster s minimalnim ugovorima te eventualno potpisati Jordana Hilla za nešto veći iznos (imaju prava na njega, čak ako se netko poput Minnesote zaleti i ponudi mu ugovor, Lakersi imaju pravo izjednačiti ga i ostaviti Hilla na rosteru)

- idealan scenarij pak bio bi dovesti Howarda, bilo preko Houstona (koji bi prihvatio Bynuma i nekoliko loših ugovora Orlanda) ili direktno za Bynuma, što bi riješilo pitanje obrane (Dwight bi se sam pobrinuo za ono za što Mike Brown nije sposoban), ali i odnosa u napadu (Dwight bi bio zadovoljan povremenim 2 na 2 akcijama s Nashom i ne bi tražio toliko lopti u post kao Bynum), mada bi i tada roster patio od nesrazmjera između igre pod košem i igre na perimetru, a tanašnu rotaciju da ne spominjem

- opet, obzirom na manjak franšiznih igrača u ligi, pa čak i ovih potencijalnih poput Bynuma, zar ne bi svima bilo bolje da imaju svoju momčad u kojoj mogu biti glavni (koja je svrha Howardova dolaska u Lakerse, gdje će živjeti u sjeni Bryanta, za njegovu marketinšku vrijednost i za dojam o njemu kao igraču), što bi donijelo koristi i njima, ali i ligi (zamislite Howarda u Houstonu i Bynumu u Dallasu ili Clevelandu dogodine, to je već puno bliže toj ravnopravnosti o kojoj pričamo cijelo vrijeme), pa čak i samim klubovima - Lakersi mogu biti treći na Zapadu i bez trećeg maksimalnog ugovora, pri tome nešto i zaraditi, a možda i okupiti 6-7 igrača koji zaslužuju mjesto na NBA rosteru umjesto trenutna 4

19May/1211

DAY TWENTY-ONE – NATIONAL KOBE ASSOCIATION

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ SIXERS

Boston je u utakmicu krenuo kao da je 2002. Ne samo što su letjeli po terenu, već je Doc zaigrao presing s brzim kretanjem lopte u napadu i još bržim šutevima, kakav u dresu Celticsa nije viđen još od dana Antoinea Walkera, odnosno od Rondova preuzimanja uloge playmakera.

Riversova odluka da oda počast tadašnjem treneru Celticsa Jimu O'Brienu pokazala se mudrom jer je Boston rasturio Sixerse u uvodu – presing Bradleya i Ronda na Holidayu i Turneru dozvolio je Philadelphiji 3 koša tijekom prvih 6 minuta, a intenzitet obrane i realizacije koji su Pierce i društvo nametnuli činio se kao neriješiva zagonetka.

Međutim, Sixersi dolaze do zraka već tijekom druge – čim je presing popustio, Holiday se razigrao i počeo davati ritam napadu, a nakon poluvremena pojavila se i dobro poznata obrana Sixersa. Ali, ono što je još važnije, konačno su se pojavili Lou Williams i Thaddeus Young.

Ova kombinacija combo-beka i combo-krila s klupe bila je njihovo najveće oružje tijekom sezone i često su u završnicama ovisili upravo o njihovoj sposobnosti da koriste povoljne matchupove. Međutim, u playoffu se Phila skoro transformirala u Ohio State, ekipu u kojoj Turner ima odriješene ruke raditi što hoće dok ostali pasivno promatraju.

Jedino logično objašnjenje za ovakvu promjenu igre leži u tome da je Turner navikao voditi momčad kroz NCAA karijeru i da mu zato ni pritisak playoffa nije prevelik za razliku od ostatka rostera, ali totalno blesavo djeluje promatrati momčad koja je ipak potpuno zasluženo izborila playoff kako se u hodu pokušava izmisliti pritom dobrim djelom zanemarujući stvari koje su do playoff solidno funkcionirale, poput Williamsove sposobnosti da si kreira šut i Youngove sposobnosti korištenja mismatcha.

Youngova brzina i raznovrsnost pokazali su se ogromnim problemom za Boston, posebice za nisku postavu s Pierceom preko kojega je Thaddeus i utrpao najveći broj koševa, praktički dovevši momčad u prednost koju su u završnici znali sačuvati, dijelom zasigurno i zato što Turner nije bio na parketu.

Mislim, nema sumnja da Evanova hrabrost i sposobnost ulaska u reket zaslužuju respekt, ali 30 minuta ovisiti o njegovim krumpirima nije recept za uspjeh (ispucao 22 lopte, skoro duplo više od prvog sljedećeg suigrača Iggya za isti broj poena i nemjerljivo slabiji učinak). Ne znam, možda u promoviranju Turnera kao prve opcije ima nešto, možda njegova potrošnja i akcije otvaraju prilike ostalima, ali gledajući završnicu bez njega i uopće sjajnu igru Iggya, Holidaya i Williamsa tijekom večeri, skloniji sam vjerovati da Sixersi sami sebi podmeću nogu forsirajući četvrtog najkvalitetnije beka na rosteru da nosi najveći teret u napadu, iako je nakon uzorka od 10 playoff utakmica jasno kako on to trenutno nije u stanju. Možda jednog dana i bude (možda baš zahvaljujući ovom iskustvu), ali sada je vrijeme da se Collins okrene receptu koji ga je doveo tu gdje je.

Taj recept se prvenstveno bazira na obrani, kontroli lopte i, u ovoj seriji, skoka. Kao što smo rekli nakon prošle pobjede Bostona, nema šanse da Celticsi drugu utakmicu za redom nekoga nadskaču i izgube onako malo lopti, a tako je i bilo. To znači da Sixersi imaju šansi dok kontroliraju ta dva aspekta igre, bez obzira što će Boston, kao što je bio slučaj i sinoć, čak i u porazima biti momčad s boljim postotkom šuta.

THUNDER @ LAKERS

Nakon uraganskog ulaza Lakersa u utakmicu, Jack Nicholson je valjda već počeo razmišljati o sljedećem susretu i tome kako, budu li igrali kao što su igrali prvih 6 minuta, njegovi ljubimci imaju šanse čak i proći ovu seriju. Samo, Jack nije računao na jednog čovjeka s čudnom bradom koji je odmah po ulasku u igru preuzeo kontrolu i jednu bandu koja ispaljuje skok-šut za skok-šutom iz neizrađenih akcija pretvorio u košarkašku momčad.

Hardenovo prisustvo pokrenulo je Thunder koji je tako nakon klimavog početak došao u egal i pred nama se otvorila još jedna potencijalna drama s gomilom fizičkih obračuna i sjajnih poteza. Lakersi su napravili jednu finu prilagodbu u napadu, umjesto konstantnog pritiska kroz post izvukli su Bryanta vani u pokušajima da ga natjeraju na ulaze, usput davši zelenu svjetlo Sessionsu da napada sredinu svaki put kad mu se ukaže prilika i tako iskoristi matadorsku obranu Westbrooka (u slučaju dvoboja sa Spursima zaustavljanje Parkera bit će jedino moguće povećanjem napadačke uloge Russellu u nadi da će tako izmoriti playa Spursa).

I dok su Bryantovi ulazi uglavnom završavali kao skok-šut, Sessions je prodorima napravio značajnu razliku u odnosu na prethodne susrete. Obzirom da play Lakersa nije šuter, veća sloboda u napadu omogućuje mu da bude koristan, a usput skida i nešto tereta s leđa velike trojke. Jasno, Lakersima i dalje kronično nedostaje šuterska podrška iz vana, ali i ovakva agresivna igra s pozicije playa je bolja od ničega.

Oklahoma s druge strane nije imala potrebe za izmišljanjem tople vode, jer kada imate četiri all-star talenta u postavi, košarka zna biti poprilično jednostavna igra. Recimo, Ibaka je dodao poprilično pouzdan šut s poludistance kojim spremno kažnjava svako iskakanje visokih igrača Lakersa prema vanjskom igraču Thundera prilikom ulaza u reket. U zadnje dvije utakmice Lakersi ostavljanjem Ibake samim na desnom bloku nisu postigli ništa, a još manje mogu postići ako ne idu udvajati prodore Hardena, Duranta ili Westbrooka. Ukratko, ne postoji obrana ili obrambena shema koja može zaustaviti ovakav napad, možete se samo nadati da će lopte curiti iz obruča.

S druge strane, dok Ibaka zabija svoju kvotu šuteva s poludistance, visoka petorka Thundera gotovo je jednako učinkovita kao ona niska s Durantom na četvorci, a takvo bogatstvo izbora nema previše ekipa (primjera radi, čak i s Diawom u rotaciji, visoke petorke Spursa debelo zaostaju za postavama s četiri vanjska igrača). I to usprkos Perkinsu, što je samo po sebi fantastično ostvarenje (baš me zanima da li Perku u ugovoru piše da mora potegnuti par šuteva licem košu po večeri, jer nekako sumnjam da je u interesu momčadi da ih baš on puca sa svojih 30% šuta s dva do četiri metra, odnosno 20% s daljih pozicija).

Dodaj Ibakinom pouzdanom šutu i činjenicu kako je Harden neprikosnoveni playmaker ove momčadi u završnicama (napad ide kroz Duranta i Westbrooka samo u slučaju izuzetno povoljnog matchupa) i postaje jasno da ovo nije ista ona Oklahoma zbog koje smo gubili živce svih ovih godina. Istina, Brooks na klupi ne ulijeva povjerenje (da sam Sam Presti, tražio bih od TV kuća koje rade prijenose da ne snimaju njegove "motivacijske" govore), Westbrook uvijek može upasti u niz grešaka, ali sada je tu puno veća zaštitna mreža u slučaju kratkih spojeva.

Jasno, sav ovaj napredak i dalje je problematičan u kontekstu Spursa jer Oklahomi upravo nedostaje taj drugi visoki koji bi mogao koristiti slabosti rotacije visokih San Antonia. U njihovom dvoboju Spursi su ti koji imaju prednost, što zbog iskustva, što zbog brojnosti opcija koja anulira razliku u kvaliteti između prve četiri opcije (a nije da je prevelika obzirom na formu Tonya, Timmya i Manua). Oklahomi će trebati fantastične serije Hardena i Duranta da uopće prati napad Spursa i tu će ključnu rolu igrati korištenje postava.

Recimo, u ovoj seriji Perkins teško da će biti od koristi i takva sitnice poput odluke o podjeli minuta na poziciji petice, bit će ključne. Može Van Gundy svršavati na Perkove blokove koliko hoće, može Perk imati dovoljno mase za gurati Bynuma i biti prgav i neustrašiv, ali čovjek koji ne može zabiti niti uhvatiti skok protiv Spursa ne prolazi. Protiv momčadi u kojoj svih pet igrača koriste u napadu, nema izvlačenja na račun preostela četiri suigrača. Tu na scenu stupa faktor Brooks, faktor koji definitivno umanjuje šanse Thundera za prolaz u Finale.

Nego, vratimo se mi na utakmicu s Lakersima. Dakle, Kobe i društvo odigrali su dobru utakmicu, dali su svoj maksimum, želju i borbenost ne može im osporiti nitko. Gasol je bio sveprisutni stabilizator, Blake je zabio nešto iz vana da malo ublaži katastrofalnu zidarsku večer koju je imao Artest, a Kobe i Bynum su živili na liniji slobodnih s koje su nadoknađivali manjak rješenja u napadu (OKC posebice sjajno brani Bynuma, Perk drži poziciju dok Ibaka dolazi iz pozadine na udvajanje i podjelu banana).

Doduše, treba priznati Kobeu da se u završnici dva puta spustio pod koš i zabio dva skok-šuta iz okreta, jer je Brooks iz nekog razloga uvjeren da Fisher više koristi momčadi od Sefoloshe, posebice kao Kobe stoper (u trenutku dok se Kobe spuštao na Dereka drugi napad za redom pomislio sam kako će ih ova poklonjena četiri poena koštati na kraju i ne mogu se oteti dojmu da je tako i bilo).

Kriterij suđenja je bio takav da se svirao svaki dodir, što je dobro došlo umornim Lakersima koji su na kraju valjda jahali činjenicu da ne bi bilo dobro za gledanost kad bi serija završila u 4 utakmice (Lakersi su na kraju završili s 14 slobodnih više, što je malo previše obzirom da je s druge strane stajala momčad koja je u regularnom dijelu pucala uvjerljivo najviše slobodnjaka, a posebice obzirom da su do zadnje četvrtine bile tu negdje, da bi u zadnjih 12 minuta Lakersi pucali 10 slobodnih više).

Jasno, mogli su Durant i društvo češče birati ulaze od šuta pa bi možda i dobili koji odlazak na liniju slobodnih viška, ali nije ni bitno jer su opet pokazali da su bolji, lakoćom radeći razliku čak i u dva navrata tijekom završnice (Harden i Durant su nezaustavljivi, stoga bi Brooks trebao Hardena poštediti čuvanja Kobea jer se opet nakracao osobnima i nije stigao igrati više od 29 minuta).

Lakersima ne može pomoći ni da do kraja serije imaju suđenje kao nekada protiv Kingsa, za razliku od one momčadi ova jednostavno nema dovoljno vatre. A kad smo već kod suđenja i gledanosti, možete li zamisliti što se mota Sternu po glavi u ovim trenutcima kada je liga na vrhuncu popularnosti, a prijeti joj ozbiljna opasnost od Finala između Spursa i Pacersa? Sama pomisao na to u stanju mi je izmamiti smiješak na lice.

2May/121

DAY FOUR – BULLS WITHOUT BALLS

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ HAWKS

- Boston je istrčao odlučan da ne dozvoli Hawksima živahan početak kao u prvoj utakmici, nametnuli su spori ritam i fokus s napadačkog učinka prebacili na rovovsku obranu, a Pierce i KG su spremno prihvatili aktivnije uloge u napadu, agresivnošću pokušavajući nadoknaditi manjak Ronda

- problem je bio u tome što su Johnson i Smith parirali učinku dva veterana Celticsa gotovo u svakom segmentu igre tijekom prve tri trećine, možda bi ga i nadmašili da Smith po običaju nije posezao za nepotrebnim šutevima iz vana

- Hawksi su ostavljali dojam bolje momčadi zbog dvije stvari, tranzicije (Bostonova obrana nije ni upola dojmljiva kada nije postavljena) i Jeffa Teaguea (koji izgleda ima namjeru napraviti korak naprijed igrački u svakom playoffu - lani se iz combo beka s klupe pretvorio u igrača zadatka startne vrijednosti, a sada se nameće kao kompletan igrač i treća napadačka opcija te dogodine svakako treba obratiti pažnju na njega, možda je spreman na novi iskorak)

- nažalost, pokazalo se da je sve uzalud - taman kada je Boston u zadnjih 12 minuta obranom počeo preuzimati kontrolu i kada se Pierce totalno razigrao hraneći suigrače loptama i zabijajući ključni šut za ključnim šutom kao da je 5 godina mlađi, Hawksi su ostali bez Josha Smitha zbog ozljede koljena (ništa nije puklo kao ranije kod Rosea i Shumperta, ali i istegnuće će biti dovoljno da ga uspori više nego je to mogao Garnett) i tako olakšali Bostonu put do pobjede

- odličan posao koji su u tom periodu odradili Bradley na Teagueu i Pierce na Johnsonu tako pada u sjenu, kao i Docovo poigravanje s bočnim stoperima tijekom utakmice - počeo je s Pietrusom, nastavio s Pavlovićem, a na kraju je ubacio čak i Danielsa (ne znaš koji je gori napadač, ali sva tri su odradila svoje u obrambenom dijelu), štoviše ozljeda Smitha Docu je omogučila da s parketa povuče dvije najveće rupe u obrani, Bassa i Stiemsmu, te da zaigra s Garnettom pod košem i četiri stopera uokolo (najbolji dojam je ostavila postava s Pierceom, Pietrusom, Danielsom i Bradleyem, četiri dugonje koje je nemoguće pretrčati i koja je za čas stvorila 10 koševa prednosti)

- za Hawkse je propuštena prilika nebitna jer, pokaže li se Smithova ozljeda ozbiljnom (i obzirom da su već u outu i Horford i Pachulia), bit će prisiljeni pod košem koristiti usluge likova poput Collinsa i Ivana Johnsona koji možda služe nečemu na treningu, ali ne i u NBA playoffu, a eventualne niske postave s Marvinom Williamsom ili Vladom Radmanovićem (kojega također muče leđa cijelu sezonu) doći će kao naručene Bostonu da ih Rondo i Pierce seciraju

- pročitajte još jednom sva ova imena koja prije zaslužuju biti dio neke lijeve europske lige nego NBA playoffa (Radmanović, Collins, Ivan Johnson, Stiemsma, Pavlović, Daniels, Pietrus) i jasno vam je da ovo nije lijepa serija za gledati ne samo zbog sjajnih obrana, već i zbog očajne razine napadačkog talenta

SIXERS @ BULLS

- bez Rosea da napravi razliku između dvije momčadi, prvi dio utakmice smo imali prilike gledati sudar dva osrednja protivnika osuđena na ispaljivanje skok-šuteva s poludistance i potragu za identitetom (Sixersi su nemoćni od kada su shvatili da nisu dobri kao njihov score, a Bullsi su očito pod šokom od ozljede Rosea, jer jedno je bilo igrati regularnu sezonu bez njega znajući da ćeš ga imati kada bude najpotrebnije, a nešto sasvim drugo prisiliti se na borbu unaprijed osuđenu na neuspjeh)

- Bullsi bez onog ratničkog pristupa nisu Bullsi, stoga im je samo ostalo nadmudrivati se sa Sixersima, a u tom dijelu noćas je pobjedu odnio Collins

- instaliranje Turnera u petorku više je dokaz potpuno pogrešnog pristupa igri tijekom sezone, dakle to čak i nije iznenađenje već čista logika (mislim, lani su protiv Miamia u playoffu vidjeli da im treba talenta pa su maloga bacili u vatru, samo da bi ga opet ignorirali većim dijelom sezone sve dok opet stvari nisu otišle kvragu i dok im opet nije potreban - bilo bi smiješno da nije žalosno), ali pravi potez Collins je povukao s forsiranjem Holidaya protiv Watsona, svjestan da gubitkom Rosea Bullsi na poziciji playa imaju dva ispodprosječna obrambena igrača

- Thibo je jedino reagirao instinktivno krajem druge četvrtine, kada je na parketu ostavio Lucasa i Korvera uz startni frontcourt (odlično su funkcinirali u napadu), ali ostatak utakmice proveo je zakopčan i vjeran uigranim rotacijama iako one očito nisu štimale (njegova neodlučnost da razbije ustaljenu praksu praktički je ostavila Bullse bez municije u trenutcima kada se susret lomio)

- svjesni prilike koja im se pruža, Sixersi su u nastavku preko Holidaya i Turnera počeli agresivno napadati nemoćnu vanjsku liniju Bullsa (Hamilton je solidan obrambeni igrač uz Rosea, ali ne i uz Watsona) koja se više bez Rosea ne može maskirati kao odlična obzirom da je osuđena na 48 minuta igre s dva back-up playa koji nemaju ni fizikalije ni snagu volje za igrati obranu

- dodaj još da u udarnoj petorci Bullsi imaju drvenog Boozera i očito je gdje trenutno leže njihovi najveći problemi, aktivnost Noaha pod košem i Denga na perimetru jednostavno nije dovoljna kraj tri rupe u obrani (a Deng bi još uz sve trebao biti i nositelj u napadu, što nikako nije lako uz striktnu Iggyevu pratnju)

- Thibo će morati bolje izbalansirati uloge (kao logično rješenje nameće se instaliranje Brewera umjesto Hamiltona, što je ionako model koji je funkcionirao veći dio sezone dok je Rip bio ozljeđen) jer njegovo tvrdoglavo inzistiranje na paru Watson-Hamilton (ne samo da su ih Holiday i Turner konstatno ostavljali u prašini, već nisu ništa ni zabili, pa se to povjerenje čini još besmislenijim), odnosno postojećem stanju, ne vodi nigdje

- praktički, ako uzmemo u obzir da su Holiday i Turner bolji od Watsona i Ripa, da je u ovim kasnim fazama karijere Elton Brand bolji igrač od Boozera (isti su napadački, osuđeni na skok-šut s poludistance, ali Brand igra sjajnu obranu, pojam nepoznat Boozeru), te da je Iggy u stanju uštopati Denga (što je dokazao i noćas), ispada da Bullsi jedinu prednost imaju na poziciji centra (sretno ako misle povećati Noahu kvotu lopti u napadu)

- kvragu, čak i je klupa Sixersa u stanju parirati njihovoj opjevanoj bandi s klupe koja se utopila u sivilo drugog poluvremena, nadigrali su ih ne samo Williams i Young, koji su se svaki na svoj način zaslužili naći u konkurenciji za najboljeg šestog igrača, već i Lavoy Allen, koji je odradio i sjajan šljakerski posao u obrani, ali i pokazao nešto od svog talenta u napadu

- uglavnom, bez Rosea i bez krvave borbe, Bullsi su ne samo isti profil momčadi kao Sixersi već možda i lošija verzija, a u tom slučaju nikakav govor u svlačionici, karakter ili buđenje ponosa ne pomažu - misli li vratiti prednost domaćeg terena i momentum (koji se u playoffu za čas prebaci), Thibo treba miksati rotacije, i to puno, često i odmah

NUGGETS @ LAKERS

- Lakersi su prvu utakmicu dobili u trećoj četvrtini obranom, a, iako su na sličan način i noćas u istom periodu ubacili u višu brzinu, praktički sve je riješeno u prvih 5 minuta, tijekom kojih su nametnuli igru kroz Bynuma u postu, usput osudivši Denver na organizirane napade koji su obično završavali teškim šutem iz vana, pokazavši tako za što su sposobni kada im se da

- iako je Denver ubrzo uhvatio priključak, Lakersi kao da su se čuvali za pogodan trenutak kako bi zaključili utakmicu te su do spomenute polovine treće igrali preko Bryanta koji je uživao u napucavanju s deset igrača Nuggetsa i usput održavao laganu prednost

- ovaj revijalni ton u kojem su Nuggetsi trčali dok je Kobe pucao sa svih strana, prekinut je početkom drugog poluvremena kada su Bynum i Gasol opet postali fokus napada i odmah napravili razliku koja se tijekom treće, kada se napadu pridružila i obrana, penjala i do 20 razlike

- iako su koristeći slabosti klupe Lakersa (i njihovu nemogućnost da odigraju u istom ritmu tijekom cijelog susreta) Nuggetsi uspijeli učiniti završnicu zanimljivom, čak i izvući na površinu potrebu za Kobeovim "spasonosnim" šutevima preko ruke, njihov problem nije u tome što su gubili (i izgubili), već što tijekom cijelog susreta (točnije, tijekom obje utakmice) nisu ostavili dojam da su u stanju iti na trenutak zaustaviti Lakerse kada se ovi odluče otiči po koš (i pri tome ne mislim samo na dominaciju Gasola i Bynuma, koja je sama po sebi neriješiva enigma, već i na to što Kobe, sa svim kilometrima na leđima, djeluje kao najveći atleta s parom najsvježijih nogu na vanjskim pozicijama)

- uglavnom, sve što bi Denver napravio ovisilo je prvenstveno o tome što su im Lakersi dopustili i očito je da smo svi mi, koji smo računali da će im razlika u stilu pomoći da zakompliciraju seriju, pogriješili - kada je razlika u talentu ovolika, onda stilovi ne igraju apsolutno nikakvu ulogu

5Apr/123

RUNNING WITH THE PACK G56

Posted by Gee_Spot

It's (almost) playoff time bejbe!

Thunder @ Heat

Miami je ušao u utakmicu punom snagom, u ovakvoj situaciji (tri gadna poraza, ozbiljno zaostajanje u lovu na startne playoff pozicije) čak ni ležerni pristup životu Jamesa i Wadea nije mogao proći. Još jedna blijeda partija pod motom "samo playoff je važan" bacila bi dodatnu sjenu na njihov upitan identitet. Samo, za razliku od njih nekoliko dana ranije u Oklahomi, Thunder nije došao na Floridu s pripremljenim albijem.

Durant i društvo odlučili su pokazati zube i poginuti muški. Ne samo da su odoljevali svakoj navali adrenalina i energije s kojom ih je Heat napadao, nego su još usput domaćina dobro i namlatili. I to ne samo dežurni boksač Perkins, već su rukama opasno lamatali i Westbrook i Durant.

Najvažnije od svega, nisu dozvolili da ih se slomi, čak ni usprkos kriminalnoj trećoj četvrtini. Tih užasnih 12 minuta košarke u kojima Thunder nije uspio obraniti ni jedan napad nikako drugačije nego faulom, niti završiti ijednu svoju akciju ikako drugačije osim izgubljenom loptom (posebice isključen je izgledao Durant koji je nonšalantim pasovima hranio presing Miamia) na kraju su uzele danak u jednoj bitci, ali rat je tek počeo.

Miami je zasluženo izborio pobjedu (odigrali momčadski i muški, James bio najbolji čovjek na parketu), ali pritom nisu ostavili dojam momčadi koja ima formulu za zaustavljanje Thundera. Thunder je pak ispunio svoj plan - došli su do završnice u egalu, davši si šansu. A to je ono najvažnije, jer u zadnjih nekoliko minuta odlučuju sitnice. U ovom slučaju to su prije svega bile Brooksova odluka da ostavi na parketu Perkinsa koji je promašio dva slobodna i posebice onaj suludi pokušaj trice Duranta nakon time-outa odmah po izvođenju lopte iako su imali puni napad.

Thunder svoje probleme s IQ-om nije riješio, ali borbenost i moć koju prezentiraju u stanju su nadoknaditi sve minuse. Heat s druge strane ipak igra smirenije, primjerenije stažu Wadea, Jamesa i Bosha. Ironija je, eto, u tome što smo, njihovim okupljanjem u Miamiu, očekivali da će upravo oni biti bully koji će golim brojkama i sirovom snagom nadoknađivati manjak rješenja, a ne da će pored mladosti Oklahome morati posezati za Pitinovom taktikom (i to još u Rileyevoj dvorani).

Naime.

Sredinom '80-ih, Rick Pitino pronašao je idealnu formulu košarke koja slabijoj momčadi daje najveće šanse za doći do pobjede – igrati presing na loptu i pucati gomilu trica. Time je svoj neugledni Providence doveo na Final Four NCAA turnira, postavio standarde sveučilišne košarke (trice je na sveučilišnoj razini tada po prvi put uopće uvedena), a sebe upisao u povijest kao jednog od najvećih inovatora igre.

Miami je sinoć pucao 24 trice i ukrao 13 lopti. Te trice su pucali boljim postotkom šuta nego dvice (42 naspram 37 %), što je dobrim dijelom rezultat dominacije koju su u reketu uspostavili Ibaka i društvo. Bili su nadskakani i opet su slabo vodili računa o lopti (izgubili ih 13). Ukratko, Miami je protiv Thundera, u svojoj dvorani, u utakmici u kojoj je morao istaknuti kandidaturu za naslov, odigrao kao tipična momčad iz donjeg dijela ždrijeba.

Problem je samo u tome što se NBA playoff ne igra turnirski i što u seriji od 7 ovakva taktika presinga i trice ne prolazi. Heat protiv ovakve unutarnje linije ne može igrati onu alibi post igru i spuštati loptu na Wadea i Jamesa, jer na ovoj razini takva uljepšavanja ne prolaze, ono si što jesi. Wade i James također nemaju dominantnu prednost u matchupovima da 1 na 5 nose napad ulazima i slash & kick igrom. Heat je osuđen na tricu, a, na neki način, taj ultimativni rizik im upravo najviše i odgovara zbog sklonosti Jamesa da pruža najbolje partije kad ga sluša ruka.

Noćas je odigrao sjajno u obrani, bio konstantno na liniji slobodnih i bio prvo ime utakmice u svakom segmentu, a sve zbog toga što mu je upadao vanjski šut. To je njegov go-to potez, ono na što se oslanja i na čemu gradi svoju igru, a ujedno i glavni razlog zašto još nikada nije odigrao najbolje partije kada je bilo najvažnije. Graditi put prema naslovu na šuterskom učinku jednog streaky šutera (33% u karijeri), koji je, usput istaknimo i to, najbolju košarku ove sezone igrao dok je izbjegavao pucati trice i spuštao se u post, malo je previše klimav temelj.

Dodaj još Wadea, koji je u ovakvim utakmicama također prisiljen potezati više nego treba (njegov učinak iz vana je tradicionalno ispod 30%) i postaje jasno kako će Spoelstra morati smisliti nešto puno bolje od zamjene Anthonya Turiafom u startnoj petorci (iako je to odličan potez, što manje Joela na parketu to bolje za Miami) kako bi ovu momčad iz autsajdera pretvorio u rasnog nositelja. Zaboravite na karakterne mane i slične psihološke pizdarije kojima se bavimo već godinama, Heat ima ozbiljne košarkaške probleme koji se riješavaju isključivo na parketu.

Grizzlies @ Mavs, Lakers @ Clippers, Spurs @ Celtics

Dallas i Memphis odigrali su pravu playoff šahovsku partiju, zatvorili reket, pokrivali šut za tri i sve sveli na po jedan dobar period igre tijekom kojega je jedan protivnik imao prednost. Dallas je svojih 5 minuta iskoristio. Memphis je imao izuzetnu šutersku seriju sredinom druge kada su se prvi put ozbiljnije odvojili, ali, buđenjem Dirka, Dallas preuzima kontrolu i onda u završnici koristi niz sjajnih obrambenih reakcija i radi prednost koju Grizzliesi više nisu mogli stići.

Fenomenalne obrane na obje strane, solidna organizacija napada, ali Dallas je kad je trebalo zabijao iz tranzicije, dok Memphis nije imao rješenja osim nastaviti šutom s poludistance (par Mayovih trica u završnici stiglo je prekasno). Da stvar bude gora, Hollins je dobrim dijelom zaslužan za poraz jer u ključnim trenutcima utakmice na parketu nije imao dva najraspoloženija napadača - Randolph i Mayo su se prekasno vratili u igru, a Gasol i Gay bez njih su bili nemoćni. Carlisle ih je potpuno uštopao, za što zasluge idu dvojcu Haywood – Mahinmi (odradili najbolju moguću kopije Chandlera, držali Gasola jedan na jedan i još stizali čuvati sredinu) te sjajnom Marionu koji je po potrebi gušio i Gaya i Conleya.

Clippersi i Lakersi odigrali su zabavnu utakmicu, ali od početka do kraja Kobe i kompanija imali su stvari pod kontrolom. Ni jedna ni druga momčad nemaju dubinu i nisu htjeli riskirati poraz s rotacijama, tako da možemo reći kako smo gledali pravi playoff susret. Ipak, prednost Lakersa u reketu i na boku bila je previše, posebice za standardno mekanu obranu Clippersa. Bynum ih je zatrpao pod košem, Kobe iz vana i tom balansu nije mogao parirati ni odlični Paul. Odnosno, mogao je da je zabio 50 koševa, jer računati na nekakvu obrambenu reakciju od ovog rostera kojim je okružen stvarno je iluzorno. Ovako, Sessions mu je sasvim pristojno parirao i tako izbio Del Negru jedinog jokera na kojega može računati tijekom cijele sezone, a pogotovo protiv Lakersa (da, taj joker se zove Paulova napadačka eksplozija u završnici, ujedno i najveći razlog zašto je čovjek MVP kandidat i neprikosnoveni član ovosezonske prve NBA petorke).

Dok se toplo nadam playoff dvoboju između Dallasa i Memphisa jer se radi o momčadima koje si idealno pašu i koje nam garantiraju neizvjesnu seriju, držim fige da nam raspored ne donese seriju između Clippersa i Lakersa (marketinška vrijednost debelo nadmašuje onu košarkašku). U njoj Clippersi mogu dobiti eventualno dvije utakmice i to samo ako Kobe poblesavi i uzme više lopti od Gasola i Bynuma zajedno, plus uz to Paul uzme stvar u svoje ruke i zabije debelo iznad 30.

Što se Bostona i San Antonia i njihove partije šaha tiče, kako se neće međusobno susresti u playoffu, sve što mogu reći je da se toplo nadam kako se barem jedna od ove dvije jezgre dogodine neće raspasti. U biti, navijam za sljedeći scenarij – ili da Timmy potpiše za Boston i zakrpa tu rupu pod košem ili da KG potpiše za San Antonio i riješi pitanje tog pokretnog visokog koji može branit pick & roll. Time bi si dali puno veću šansu nego što je imaju ove godine, jer, ruku na srce, njihove slabe strane jedva čekaju da ih netko u playoffu dobro eksploatira.

Warriors @ Wolves

Eh, igrala se i nekakva utakmica između Warriorsa i Wolvesa. Prvi testiraju mlade igrače (startali s tri rookiea), drugi su digli ruke od sezone. Warriorsi usput pokušavaju uhvatiti što bolju poziciju u lutriji kako bi izbjegli da im pick ode Jazzu, ali šteta što to nitko nije rekao Davidu Leeu, koji je sam-samcat nosio momčad, stigao minus od 20 razlike i na kraju omogučio šansu mladom Jenkinsu da bude junak.

Lee je zabijao pored Lovea kao da ovaj ne postoji, a Adelman je svog pulena htio sakriti od sramote tako što ga je stavljao na Biedrinsa dok je Leea povjeravao Pekoviću i Tolliveru. Što ovome nimalo nije smetalo, čovjek je non-stop trčao gore-dolje, zabijao iz reketa ili s poludistance, a usput je stigao razigravati s vrha reketa (u završnici su ubili Wolvese cutovima i hand-off dva na dva akcijama) i zaključati reket. Mislim, Lee je ove sezone digao igru u obrani, ali da na početku četvrte zaustavi tri napada pod košem (i Lovea u samoj završnici), e to je već bilo malo previše.

Osim Lee showa, Warriorsi su ponovno imali prilike testirati i dva mlada igrača, Charlesa Jenkinsa i Jeremya Tylera, u kojima traže dugotrajna rješenja za role back-up playa i back-up centra, obzirom da su limiti Natea Robinsona i Andrisa Bierdrinsa dobro poznati (Nate nije play, već strijelac s klupe, a Biedrins nije centar već čovječja ribica).

Jenkins je igrao na malom sveučilištu gdje je, naravno, bio combo bek zadužen za svaku loptu. Da je odličan strijelac pokazuje i na ovoj razini, ali, ono što je najvažnije, pokazuje da zna vrtiti akcije bez da gubi loptu. Nije atleta poput Robinsona, ali igra pod kontrolom i ima muda, a to je kod back-up playa najvažnije. Ukratko, Warriorsi su možda za male pare pronašli svog Erica Maynora.

Tyler je poseban slučaj, momak je otišao u Europu već nakon treće godine srednje, igrao u Maccabiju i Japanu, čekao dvije godine da napuni 19 i prijavio se na draft. Za svoje godine je izuzetno širok (već ima 120 kg) i solidno se gurao s Pekovićem pod košem (ogroman plus), pokazuje mekanu ruku oko koša i izuzetnu pokretljivost za nekog tako mladog i krupnog. Obzirom na godine i činjenicu da se tek počeo razvijati, vrlo lako bi se mogao nametnuti kao idealan prvi visoki s klupe (ili barem back-up Bogutu). Uostalom, nije da pored mumificiranog Biedrinsa u Zaljevu imaju previše izbora.

17Mar/124

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Podsjetite se još jednom trade deadlinea uz Sickrea, dva McGeea, hrpu loših GM-ova i par svježe otpuštenih trenera.

17Mar/122

RUNNING WITH THE PACK GAMES 44 & 45

Posted by Gee_Spot

Nadam se da mi mnogobrojni fanovi Wolvesa neće zamjeriti, ali ovih dana bilo je puno važnijih stvari kojima se trebalo posvetiti od praćenja momčadi koja je ozljedom Rubia ostala ne toliko bez šansi za playoffom koliko bez atraktivnosti. Wolvesi su bez španjolskog zvrka tek još jedna šljakerska ekipa u borbi za opstanak kojoj jedini x-faktor ostaje povremeni suludi Loveov šuterski učinak (trebat će im u sve većem broju misle li se do kraja boriti za osmo mjesto), a sve ostalo spada u kategoriju očekivanog.

Iz tog razloga smo i mogli predvidjeti oba poraza u susretima protiv Jazza i Lakersa, dviju momčadi koje su u stanju anulirati učinak unutarnje linije Minnesote. Iako pogled na završni rezultat govori kako se radilo o neizvjesnim dvobojima, nije uopće bilo upitno da su najvećim dijelom protivnici imali kontrolu nad tijekom utakmice.

Millsap i Jefferson su čak i gora obrambena kombinacija od Peka i Lovea, ali to ih nije spriječilo da s druge strane odrade solidan posao. Nisu bili toliko bitni kao strijelci, već više kao pokretači akcija - stalnim izvlačenjem iz reketa otvarali su prostor suigračima i tako onemogučili Wolvesima da sakriju slabosti obrane iza masivnosti centarskog para.

Međutim, ono što je presudilo nije međusobno nadigravanje visokih već sjajna klupa Jazza koja je preseljenjem Haywarda iz petorke postala još bolja. Startna petorka nije ništa izgubila zamjenom Haywarda veteranom Howardom, ali druga petorka je dobila dodatni poticaj jer je sada sastavljena od četiri buduća nositelja koje predvodi back-up play veteran. Ozljedom Watsona tu ulogu preuzeo je Tinsley koji je pokazao da i u 34-oj godini itekako dobro zna pronaći suigrača u kontri, a posao su mu olakšali rastrčani i borbeni Favors i Kanter te posebice Burks i Hayward. Nepostojeća obrana na perimetru prvom je omogučila niz laganih ulaza, a drugom gomilu otvorenih šuteva. Uostalom, 41 poen kojega su zabili govori dovoljno.

Osim već dobro poznate širine, za pobjedu Jazza bio je bitan i Harrisov šuterski učinak. Tu se još jednom pokazalo koliko je Ridnourova obrana na jedinici problem - usprkos izuzetnom učinku u napadu, ako dozvoliš Harrisu da s druge strane podupla svoj prosjek koševa, teško da previše koristiš momčadi.

Ridnour jednostavno igra previše minuta, ali, obzirom na Bareinu formu, Adelmanu ne preostaje ništa drugo nego jahati veterana. Također, to su mu jedina dva beka sposobna kreirati šut za sebe, ali gotovo ih je nemoguće držati istovremeno na parketu zbog obrambenih razloga. Zbog čega su prisiljeni igrati s dva igrača zadatka na vanjskim pozicijama (Webster i Johnson) kako bi barem ostavili dojam balansirane momčadi.

A da takvi nisu ni pod razno postaje jasno u dvobojima protiv ovakvih protivnika - čim naiđu na nekoga sposobnog parirati im pod košem, Wolvesi gube svaku potencijalnu prednost.

I dok su protiv Jazza od 3 međusobna susreta ove sezone ipak dobili jedan, Lakersi su ih ispratili s glatkih 4-0. Ridnour je opet odigrao sjajno u napadu, pick 'n' roll funkcionira, ali, ako nisu uspjeli dobiti dvojac Millsap-Jefferson od kojega su realno bolji, zašto bi dobili dvojac Bynum-Gasol koji protiv njih može do koša kada hoće?

Pek i Love su opet ostavili srce na parketu, to nije klišej, ali nikakav trud ne može anulirati visinsku prednost. Dodaj da je Kobe odradio svoje i da je Sessions očekivano donio živost u drugu postavu i eto jednostavne formule za rutinsku pobjedu. Klupa Wolvesa previše ovisi o Barei koji jednostavno nije spreman.

Što se Sessionsa tiče, u startu je pokazao da će ovoj momčadi pomoći prije svega brzinom kao slash'n'kick opcija (Barnes je uživao jer je konačno dobio nekoga tko može trčati s njim u drugoj postavi), a stavili su ga i u nekoliko screen akcija (pick'n'pop s Murphyem bi mogao biti izuzetno bitan sastojak u playoffu). Ne treba ni napominjati da je upravo druga postava napravila ključnu razliku, što je do jučer u slučaju Lakersa bilo nezamislivo.

Inače, ovo igranje bez Rubia moglo bi odlično doći upravi da konačno odredi na koga može računati u budućnosti. Iako ćemo na kraju sezone donijeti završnu evaluaciju pojedinačnog učinka, bez velike filozofije možemo reći kako je većina trenutnog rostera potpuno nevažna u nekoj široj slici.

Love, Pek i Ricky su kičma, Williams odlična vrijednost (bilo na parketu, bilo u nekom budućem tradeu). Nad svima ostalima je upitnik.

Brad Miller je tu u ulozi Scalabrinea, igrača-mentora-trenera. Ellington, Tolliver i Lee su rubni talenti za popunu rostera kakve možeš naći u svakoj NBDL momčadi. Beasley, Randolph i Darko jednostavno nemaju mjesta u ovoj momčadi i svojim talentima (ako ih uopće imaju) morat će se pokušati uklopiti u neku drugu sredinu (ako uopće ikada shvate što se traži od njih). To je već sedam potpuno nebitnih, a još dvojica su višak. Nema smisla imati dva skupa back-up playa ili trošiti minute na dva 3&D igrača za popunu petorke.

Da se Rubio nije ozljedio, gotovo sam siguran da bi Wolvesi pokušali trejdati Ridnoura koji nikada neće imati veću vrijednost. Barea je nešto skuplja, ali mlađa i potencijalno bolja opcija kao zamjena Rubiu i mislim da tu uopće nema dvojbe koga treba zadržati. Što se 3&D specijalista tiče, imate opciju zadržati dokazanu vrijednost u Websteru ili čekati da Johnsonovi povremeni bljeskovi postanu konstanta. Ovdje će vjerojatno izabrati Johnsona zbog rookie ugovora i mogućnosti da otpuste Webstera na kraju sezone, iako bi možda pametnije bilo zadržati dokazanog igrača. Kako god bilo, ni imati ih obojicu na rosteru nema smisla, a kamoli igrati s obojicom u petorci većinu susreta.

Inače, ono što je također bitno istaknuti je kako su ovim porazom od Jazza Wolvesi sveli šanse za playoffom na golu teoriju. Najgore od svega, Utah ima još teži raspored i ova pobjeda im ne pomaže previše. Oklahoma, San Antonio i Lakersi u ovom trenutku se čine sigurnima, Memphis se povratkom Randolpha dodatno učvrstio, Clipperse će među osam zadržati Paul, Denver konačno ima Lawsona u punoj snazi i Galinaria na parketu, a previše mi je iti pomisliti da Dirk i Carlisle neće u playoff samo sezonu nakon što su osvojili naslov.

Sunse koji imaju očajan raspored do kraja i užasan završni mjesec možemo odmah izbaciti iz svake kombinacije, bez obzira na savršenu kemiju koju imaju i poboljšanja u obrani. Rocketsi imaju gomilu susreta s Hornetsima, Warriorsima i Kingsima (6 ukupno) i trenutno ključnu prednost od dvije utakmice.

To znači da bi Jazz i Blazersi do kraja morali dobiti barem 3 ili 4 utakmice više od Rocketsa usprkos težem rasporedu. Nešto mi govori da se to neće dogoditi. U biti, Minnesota još jedina ima kakvu-takvu šansu samo zahvaljujući tome što ima prednost pred Houstonom zbog pozitivnog međusobnog omjera, ali sve se čini kako je čak i ludi ples na Zapadu došao do kraja i da je 8 playoff momčadi poznato, osim u slučaju da se netko usput ne raspadne u stilu Blazersa (Clippersi i Mavsi su jednu ozljedu udaljeni od lutrije, a pitanje je i koliko je Denver izgubio trejdanjem jedinog pravog strijelca u postu).

16Mar/123

WORLD TRADE CENTER 2012.

Posted by Gee_Spot

Za razliku od prošlogodišnjeg uber-uzbudljivog trade deadlinea, ovogodišnji je očekivano prošao bez previše šokova. U sličnom tonu je počeo i NCAA turnir (jedino pravo iznenađenje je ispadanje UNLV-a), a to je u neku ruku i dobro, jer bi mi inače glava vjerojatno implodirala. Poklapanje ovakva dva datuma jednostavno je previše stresno iskustvo i nadam se da će se ubuduće izbjeći ovakve drame.

Jučer je trgovalo otprilike pola lige, ali jedva da trećina tradeova donosi neke ozbiljnije implikacije na širu sliku. Većinom su u pitanju facelift potezi iza kojih se krije rezanje troškova. U tome je, kao uostalom i u svemu drugome, netko lošiji, netko bolji, a netko San Antonio, ali hajdemo nakon prospavane noći, momčad po momčad, pogledati što se događalo .

Idemo klasičnim načinom, po abecedi, a spomenut ću i momčadi koje su mirovale čisto kako bi pokušali odgonetnuti da li je neaktivnost bila dobar ili loš potez.

ATLANTA

OUT – pick druge runde (Golden State)

IN – cash

Nakon što su vidjeli da su braća po mediokritetu (Pacersi i Sixersi) nešto sitno tržili, valjda su osjetili potrebu i sami se uključiti u igru. Ja iskreno nisam ni znao da pick druge runde nešto vrijedi, ovdje je valjda u pitanju svota od nekoliko stotina tisuća dolara, a još sam manje bio svjestan da je netko spreman plaćati za njega (Golden State Warriorsi očito su se dobro zabavljali na dan D).

Žicaroši iz Atlante uporno odbijaju okrenuti novu stranicu, ali obzirom na opći strah od novog kolektivnog ugovora (posebice suludih poreza na luksuz) tko im može zamjeriti što nisu bili aktivniji. Mislim, barem se nadam da je razlog izbjegavanja trejdanja Hinricha (na ljeto slobodan igrač) ili Smitha (nema smisla držati ga više u paru s Horfordom) strah od kompliciranja financijske situacije (koja ionako nije blistava zahvaljujući Johnsonu). Ako je u pitanju tvrdoglavo vjerovanje da su u stanju biti izazivači, onda su svi komentari suvišni.

BOSTON

Tjednima prije deadlinea svi mediji bili su puni raznih kombinacija vezanih uz Ronda ili Allena, ma uopće sve do jednog člana njihovog rostera. Na kraju je Ainge odlučio mirovati i na ljeto krenuti u, nadam se, facelift oko Ronda i Piercea umjesto totalnog remonta. I to je skroz ok, jer kad maknu iz knjiga Raya i KG-a, ostat će im preko 20 milja prostora na salary capu što je sasvim dovoljno da se krene u izgradnju nove momčadi za biti konkurentan ove preostale PP-eve dvije sezone.

CHARLOTTE

Nisu uspijeli dobiti ništa za Diawa, ali ionako je najvažnije da si nisu dodatno otežali život. Izgradnja putem drafta je najvažnija u ovom trenutku, pobjeda više ili manje ne znači ništa kada si ukopan na dno.

CHICAGO

Momčad koja pobjeđuje se ne dira, a ako ste iti trenutka povjerovali u priče po kojima Bullsi pokušavaju dovesti Gasola ili Howarda, onda pojma nemate kako funkcionira Jerry Reinsdorf.

CLEVELAND

OUT – Ramon Sessions, Christian Eyenga

IN – Luke Walton, Jason Kapono, pick prve runde (Lakers), pravo na zamjenu picka prve runde 2013.

Ovogodišnji draft je poprilično dubok, ali nije vrijedan toga da se za pick u zadnjoj trećini prve runde odrekneš back-up playa i zauzvrat ne dobiješ živog igrača. Teoretski, Luke Walton bi bio idealan partner na boku strijelcu kakav je Kyrie Irving zbog svojih playmakerskih sposobnosti, ali Luke Walton je medicinski proglašen gotovim igračem i jasno je kako sjedi na klupi usprkos uništenim leđima samo zato da lakše upija iskustvo obzirom da se jednoga dana ozbiljno misli baviti trenerskim poslom.

Možda je proradila LA veza pa je legenda Lakersa Byron Scott odlučio od Lukea napraviti novog pomoćnika, ali obzirom da je Walton skuplji od Sessionsa nekih 4 milje (vrijednost ovako niskog prvog picka je duplo manja) bit će to poprilično skup pomoćnik (2 milje je prije plaća glavnog trenera). Uostalom, Sessions je imao ogromnu vrijednost na tržištu i čisto sumnjam da nisu mogli napraviti bolji trade od ovoga - praktički zamjenili su dokazanog igrača za bezvezni pick usput ne uštedjevši apsolutno ništa već upravo suprotno, zauzvrat su dobili skupljeg igrača.

Što se ostaloga tiče, Kapono se vraća u klub u kojem je odigrao neke od najboljih partija, ali, obzirom da je brz poput hrvatskog pravosuđa, sumnjam da će mu se nešto naročito povećati minutaža. Osim ako Cavsi ne odluče tankirati u lovu na što bolju draft poziciju. Eyenga, koji je kao prirez završio u Lakersima, NBDL je igrač (ako i to), sirovi atleta prenizak da igra pod košem, a obzirom da je barem deset godina stariji nego što se predstavlja (Zairski rodni list je vrstan dokument) nekakav igrački razvoj je iluzoran.

I ne, nisu ludi što se tiče prava na zamjenu picka – neće dati svoj Lakersima, već onaj što su ga dobili od Miamia prilikom Jamesova odlaska. Dakle, dogodine neće birati 30. ili 29. nego nešto ranije. Cool.

DALLAS

Oni su se odavno koncentrirali na ljeto, a u tom pogledu vijest da Dwight ostaje u Orlandu mogla ih je samo obradovati obzirom da u ovakvim okolnostima rastu šanse za dovođenje Derona Williamsa koji više nema razloga izabrati Netse.

DENVER

OUT – Nene

IN – Javale McGee, Ronny Turiaf

Cijelu godine navijam da dovedu Turiafa kako bi se Wailersi opet okupili na jednom mjestu i taman kada im to pođe za rukom - ode Nene u drugom pravcu. Šteta. Inače, radi se o poprilično šokantnom tradeu obzirom na to da su Neneu početkom sezone dali novi ugovor, ali, kad bolje razmisliš, ima smisla. Brazilac je stalno ozljeđen i nije rješenje pod košem obzirom na prosječnu obranu i prosječan skok koje (ne)donosi na parket. Svaka čast njegovim talentima u postu, ali oko igrača koji bira šuteve ne možeš graditi napad.

E, ako je tako, zašto su mu onda uopće dali novi ugovor? Pa i na to je odgovor logičan – da ga ne izgube za ništa. Dok imaš solidnog igrača pod ugovorom, ma kako taj ugovor bio bahat, uvijek postoji šansa da nešto dobiješ zauzvrat. Sada su zauzvrat u McGeeu dobili igrača koji je u stanju pomoći u dvije kategorije u kojima su najtanji – skoku i obrani.

Dapače, pokaže li se i Turiaf živim i nastave li Faried i Birdman pružati odlične partije, ispada da su Nuggetsi složili fantastičnu obrambenu rotaciju pod košem koja im može značiti puno više od onih povremenih 20-ak koševa Nenea. Istina, gube određeni unutar-van balans koji je on davao, ali nije da su ostali bez nositelja napada – Nene je bio fini dodatak momčadi koja ionako živi i umire s onim što napravi ekipa na perimetru.

Naravno, uštedu ne treba ni spominjati. McGee je na rookie ugovoru, a Denver ubuduće ima prava nadjačati svaku vanjsku ponudu i zadržati ga. Čak i da u pitanju bude plaća od desetak milja po sezoni, Javale će opet biti jeftiniji od Nenea. S tim da, ako u ovih par mjeseci skuže da je tip nepopravljiv (a ja sam uvjeren da je puno veći problem bio Washington nego Javale), uvijek ga mogu pustiti da odšeta bez veće štete. Ili mogu ponoviti nešto slično ovome s Neneom – potpisati ga i onda tokom sezone zamijeniti za nešto bolje/drukčije.

Ukratko, dobar potez Denvera koji je svojevrsno kinder jaje od trade – donosi uštedu, potencijalno poboljšava momčad, a tu je i nada da je McGee centar budućnosti.

DETROIT

Kada imaš ovako krasan roster kao Pistonsi, logično je da miruješ. U biti, možda se novi vlasnik opametio i zabranio Dumarsu da išta poduzima.

GOLDEN STATE WARRIORS

OUT – Monta Ellis, Ekpe Udoh, Kwame Brown

IN – Richard Jefferson, Andrew Bogut, pick prve runde (San Antonio), pick druge runde (Atlanta)

IN & OUT – Captain Jack

Partijaneri trade deadlinea kao da su prekidali partiju pokera (za stolom sjede dva vlasnika, dva GM-a i David Lee) kako bi tu i tamo napravili neki posao. Očito je da su zašli u zonu tankiranja (Curry će sada valjda konačno dobiti poštedu dok se ne riješe ti zglobovi, a Bogut je ionako out do kraja sezone) kako bi iskoristili ovogodišnji pick koji je zaštičen samo do sedmog mjesta, a nakon toga pripada Jazzu. Jasno, obzirom na lutriju i kramu na dnu Istoka nitko im ne garantira da će biti u prvih sedam, ali igra bez najboljih igrača svakako će im povećati šanse.

Kockanje s Bogutom je razumljivo obzirom na priče o tome kako žele promijeniti Nelsonovski run and gun identitet u kojem je klub zapeo, ali potezi poput ovoga s Jeffersonom i dalje potvrđuju da Warriorsi ostaju Warriorsi. Izbjegne li Bogut ozljede, njegovo sparivanje s Leeom moglo bi im ubuduće donijeti vrhunsku igru pod koševima u oba smjera, ali RJ im donosi samo puno skuplji leš od Jacksonova.

Obzirom na rezultate Spursa možda bi netko pomislio da je Jefferson još uvijek kvalitetan igrač, ali ako imate oči i gledate NBA onda vrlo dobro znate da je čovjek postao beskorisni pucač trica drvenih pokreta i kaponovske brzine. Opet, obzirom da puca trice iz kuta, možda je kao stvoren za Warriorse. Barem ove u lovu na što bolju lutrijsku poziciju.

Odlazak Monte možda bi i značio kraj jednog razdoblja neozbiljnih poteza da nije ovih sitnica koje otežavaju sadašnjost i opterećuju budućnost. Warriorsi su svoju amnestiju uzalud spucali umjesto da je čuvaju za Biedrinsa, zatrpali su sav potencijalni prostor na salary capu Jeffersonovim (i Bogutovim) ugovorom i praktički se idućih par godina moraju osloniti na petorku Curry-Thompson-Wright-Lee-Bogut plus taj potencijalni ovogodišni visoki pick. Mislim, nije to toliko grozno, osobito ako Bogut bude zdrav i ako Thompson pokaže da je startni kalibar (o dovođenju nekoga poput Robinsona, Barnesa ili Lamba putem drafta da ne pričam), ali definitivno se radi više o kocki nego o rebuildingu s glavom i repom.

Curenje novca na sve strane neću ni spominjati, ali očito novi vlasnici nemaju problema s ulaganjem, bez obzira na prijetnje porezima. U tom slučaju nema smisla ni prigovarati na tome što su taj pick prve runde Spursa (koji će se kretati negdje između 25. i 28. mjesta) platili 10 milja, kolika je razlika u plaći između RJ-a i Captain Jacka.

I da, šteta što su se morali odreći Udoha taman kada je ovaj počeo pokazivati potencijal vrhunskog obrambenog igrača. Ali, kao takav ionako ne bi bio od pomoći u tankiranju.

HOUSTON

OUT – Jordan Hill, Jonny Flynn, Hasheem Thabeet, pick druge runde (Minnesota)

IN – Marcus Camby, pick prve runde (Lakers via Dallas), Derek Fisher

Jedino objašnjenje za ove besmislene poteze Rocketsa je da se Daryl Morey okladio sa Simmonsom kako je u stanju za samo jedan dan od Rocketsa napraviti starački dom - dovođenjem Cambya i Fishera prosjek godina u Houstonu postao je bliži preživjelim članovima sisačkog partizanskog odreda nego NBA momčadi. Mislim, sumnjam da pametan čovjek poput Moreya vjeruje kako Camby i Fisher mogu igrački pomoći ovoj momčadi jer sve brojke jasno pokazuju kako je njihovo vrijeme prošlo. Ne znam, možda vjeruje kako dva ovakva veterana i profesionalca samim svojim prisustvom na dnu klupe mogu pomoći u pogledu kemije jer Rocketsima, kao jednoj od najdubljih klupa u ligi, definitivno ne trebaju njihove minute na parketu.

Čak i ovaj pick kojega su dobili od Lakersa nema neku vrijednost – radi se o Dallasovom picku kojega su Lakersi dobili za Odena i to picku koji je zaštičen do 20. mjesta (dakle, kako stvari stoje, ove godine će ga Mavsi iskoristiti).

Ako ništa drugo, dobra je stvar da se zauzvrat nisu odrekli nikoga bitnog osim tri promašena picka, a usput su se osjećali zaposleno. A znamo da je u radu spas.

INDIANA

OUT – pick druge runde (Toronto)

IN – Leandro Barbosa

Pacersima je trebao jedan igrač kako bi se zadovoljili pravilo o minimalnoj potrošnji na plaće obzirom da su bili debelo ispod crte. Znači, ne samo da su imali dovoljno prostora za dovesti nekoga bez da išta šalju zauzvrat, već su morali dovesti nekoga kako bi pokrili potrebnu potrošnju. Nije na odmet da je taj čovjek još uvijek solidni Barbosa koji je definitivno bolja opcija kao četvrti bek od Pricea, Jonesa i, posebice, katastrofalnog Stephensona.

CLIPPERS

OUT – Brian Cook, pick druge runde (Washington)

IN – Nick Young

Teško je prigovoriti momčadi bez dubine koja doslovno za ništa dobije igrača sposobnog utrpati 20 koševa zatvorenih očiju, ali ne mogu se oteti dojmu da su pogriješili što nisu doveli nekoga tko igra obranu umjesto što su rupu nastalu Billupsovom ozljedom pokrpali revolverašom poput Younga. Njegov šut bi mogao olakšati život Paulu, ali neće pomoći očajnoj obrani. Daleko od toga, samo će dodatno otežati život Griffinu i Jordanu koji ne znaju čuvati ni svoje igrače, a kamoli još pokrivati sve rupe na perimetru.

LAKERS

OUT – Fisher, Walton, Kapono, dva picka prve runde, pravo na zamjenu picka prve runde

IN – Hill, Sessions, Eyenga

Hill i Eyenga su naizgled nebitni, ali obzirom na leševe koje Lakersi imaju na klupi možda obojica donesu energiju, jedan kao swingman, drugi kao back-up visoki. U biti, osim energije nemaju što ni ponuditi. Šteta što nisu uspjeli dovesti Beasleya i tako pokrpati petorku, ali i dovođenje Sessionsa je dovoljno dobar potez. Ovome služi trade deadline ako ste potencijani izazivač – da sitnim potezima poboljšate momčad i date si veću šansu. Sessions je pick & roll mašina, što će pomoći njihovom napadu da dobije dodatno oružje – Lakersi su do sada bili 28. momčad lige po korištenju pick igre, po učinkovitosti još i gori. Kobe više neće morati imati toliko loptu u rukama (što ne znači da neće pokušavati), ali još je važnije što je Sessions solidan strijelac koji je dokazano idealan za voditi drugu postavu. Ono, ne bi me čudilo da Blake postane starter ili da barem igra većinu minuta sa starterima kako bi Sessions donio kvalitetu u drugu petorku.

MEMPHIS

OUT – Sam Young

IN – prava na Rickya Sancheza (tko god to bio)

Memphis je i dalje debelo iznad salary capa, ali nakon trejdanja Younga više nisu iznad granice nakon koje se plaća porez na luksuz. Obzirom da im Young od kada imaju Pondextera nije potreban, ovo je dobar poslovni potez.

MIAMI

Ne diraš momčad koja pobjeđuje. Iako bi u ovom slučaju možda i trebao.

MILWAUKEE

OUT – Bogut, Captain Jack

IN – Ellis, Udoh, Brown

Poznavajući Skilesa, ne bi me čudilo da je do cijele ove strke došlo samo kako bi se dočepao Udoha, potencijalnog vrhunskog stopera pod košem kojega sada može spariti s Mbah a Mouteom. Poznavajući Hammonda, ne bi me čudilo da je čovjek trejdao Boguta (prvi pick 2005.) za Browna (prvi pick 2001.) i da je Ellisa uzeo samo zbog razlike u plaći.

Istina je da su Bucksi trebali promjenu i da je Bogut dosadio sa stalnim ozljedama. Valjda je i onaj izlet u Australiju usred sezone digao živce ljudima u klubu. Ali, logično je pitati se kakve logike ima sparivanje Ellisa i Jenningsa. Osim ako ne stave Montu u ulogu šestog igrača za koju je rođen i tako barem riješe pitanje koševa s klupe.

Uglavnom, ovdje nekakav rebuilding očito tek počinje i možda uskoro više ne bude ni Skilesa, ni Hammonda, ni Monte, ni Brandona. Nebitno dok god učine pravu stvar i zadrže Ilyasovu.

MINNESOTA

Beasley je bio u izlogu, nitko nije zagrizao iako su se s Lakersima, takav smo bar dojam mogli steći, cijenkali do samog kraja. Što će ovakav razvoj događaja učiniti Beasleyvom samopouzdanju? Ništa, on i dalje valjda misli da je najbolji igrač na svijetu. Ali, barem se ne trebamo bojati da će mu Kahn na ljeto produžiti ugovor - nema šanse da Adelman pristane raditi još jednu sezonu s ovakvom munjarom.

NEW JERSEY

OUT – Mehmer Okur, Shawne Williams, pick prve runde

IN – Gerald Wallace

Najveći gubitnici prijelaznog roka. Totalni moroni. Jučer sam vidio da su dali budući pick i ni na kraj pameti mi nije bilo nakon što sam vidio riječ "budući" da se radi o ovogodišnjem picku. Onda sam navečer sjeo pred TV, gledam NCAA turnir, chekiram tradeove i skužim da je ono "budući" iskorišteno samo zato da se naglasi kako taj pick možda ove godine neće biti iskorišten.

Cool, znači da ima zaštitu, valjda lutrijsku. Logično, tako piše u svakom priručniku za GM-ove.

Čitam dalje – Netsi su zaštitili samo prva tri mjesta. Na najdubljem draftu zadnjih što ti ja znam koliko godina. Jer, kao, ne znači im ništa mladi talent ako nije vrhunski. A oni su vrhunska franšiza, jelte.

(i onda čitam kako kao vrhunski talent navode Davisa, Robinsona i Kidd-Gilchrista koji je 10 godina mlađa i vrlo vjerojatno bolja verzija Geralda Wallacea i koji se odnedavno vodi kao treći pick, ali koji isto tako može pasti i niže poklopi li se Barnesu ili Sullingeru odličan turnir)

Nakon ovakvog poteza, mogu samo reći da svim srcem navijam da na ljeto Deron ode u Dallas, da Gerald iskoristi opciju ranijeg prekida i ode negdje drugdje te da Portland dobije četvrti pick i pokupi totalnog majstora. Mislim, po svim draft analizama u rasponu od 4. do 12. picka (a tu negdje bi birali oni) možete doći do minimalno potencijalnog NBA startera, možda čak i all-star igrača. Netsi su se toga odrekli zbog čega?

Jedina teorija koja ima nekog smisla je da skupljaju paket za lov na Howarda tijekom ljeta, a, ako se sjećate, Portland i Wallace su već prije par mjeseci spominjani kao partneri u izgradnji paketa za Orlando. Super, ne radi se o slučajnosti, ali sumnjam da Netsi imaju išta konkretno u planu. Oni se kockaju, a to je nešto najgore što momčad u ovako niskoj fazi rebuildinga može raditi. Umjesto da skupljaju vrijednosti, oni se njima razbacuju uokolo.

Tko zna, možda Wallace svojim pristupom i stilom igre zarazi momčad i stvori kemiju koja će donekle pokrpati očajnu obranu. Pa možda dobiju dovoljno utamica do kraja da taj pick padne čak i niže od 12. mjesta. Možda se Deronu na ljeto učini zanimljivim igrati s Lopezom i Wallaceom pa se odluči na preseljenje u Brookyn umjesto u Dallas.

A možda Billy King, nakon što je upropastio Sixerse, uništi još jednu franšizu.

NEW ORLEANS

Nisu radili ništa i možda je tako i najbolje, da se izbjegnu priče oko Sternovih poteza.

NEW YORK

OUT – Mike D'Antoni

IN – Mike Woodson

Ok, ovo tehnički nije trade, ali bilo je i vrijeme. Čovjek koji nije u stanju od all-star igrača Carmelovih kvaliteta izvući maksimum već uporno forsira svoju viziju košarke nema što tražiti u NBA ligi. D'Antoni bi s takvim stavom bio odličan NCAA trener, a uz malo sreće možda ga upravo takva budućnost i čeka. Ne optužujem ga za probleme Knicksa, za te je kriv Dolan i pokvarena duša New Yorka u kojoj je puno važnija površina od sadržaja. Ne optužujem ga ni za smrt Amarea, za to je kriva majka Priroda. Optužujem ga samo za gaženje Carmela, dokazano top 5 strijelca u ligi, oko kojega nije bio u stanju složiti playoff momčad, već je trebao neviđeno sretan splet okolnosti ne samo da na trenutak digne momčad i tako spere odgovornost sa sebe (naravno, sada je Melo kriv za sve jer nije mogao biti dio momčadi), već i da potpuno uništi potencijalnu kemiju koja je mogla nastati oko osovine Melo – Chandler, osovine koja sama po sebi garantira playoff na ovakvom Istoku. Jadnog Lina da ne spominjem – i on je, kao i mnogi prije njega, iskorišten i odbačen kako bi Mike D'Antoni trenirao svoj ego umjesto da trenira svoju momčad.

OKLAHOMA

Momčad koja pobjeđuje...

ORLANDO

OUT – razum

IN - Dwight

Ne znam što bi rekao. Mogu se upustiti u niz opažanja koja graniče sa socijologijom, psihologijom, a ponajviše butkovićologijom. Ali, radije ću zaboraviti sve ludosti koje je Dwight izvodio tijekom sezone, nadati se da ih neće opet ponoviti dogodine i zaključiti kako je s košarkaške strane ovo najbolje rješenje za sve uključene. Uz jednu napomenu – da sam Dwight, u zamjenu za još jednu sezonu tražio bih promjenu GM-a, jer Otis Smith je dokazao ne samo da nije previše pametan, već da je i poprilično loš kockar.

PHILADELPHIA

IN – Sam Young

Besplatno su dobili još jedno tijelo za rotaciju, ali ne kužim potrebu za gomilanjem dobrih obrambenih igrača na pozicijama 2 i 3 koji nisu u stanju zabiti dalje od 5 metara od koša. Možda je Doug Collins zaboravio da su tricu uveli još 1979.

PHOENIX

Obzirom da je Steve Nash luđak kojem je svejedno tko sjedi na klupi (dapače, spreman sam do kraja života promicati tezu po kojoj ga je barem jednog naslova koštao upravo D'Antoni i njegova alergija na obranu) i koji se sprema momčad odvesti do još jednog finala Zapada, logično je da nisu poduzimali ništa. Momčad koja pobjeđuje se jednostavno ne dira. I ne, u ovim riječima nema niti zrnca sarkazma.

PORTLAND

OUT – Nate McMillan, Greg Oden, Marcus Camby, Gerald Trejdaju Me Svaki Deadline Wallace

IN – Okur, Williams, pick prve runde, Flynn, Thabeet, pick druge runde

Blazersi su napravili jedini logičan potez – rasturili su sve i krenuli iz početka. Nakon što vam Lou Amundson utrpa 21 koš bez promašaja iz igre, nakon što vas Boston dobije 20 razlike usprkos 20 skokova manje, nakon što vas Knicksi koji su u sličnim problemima s kemijom razbiju s 40 koševa, totalna destrukcija definitivno ostaje jedino rješenje.

McMillan je odličan trener, ali izgubio je ovu momčad onog trenutka kada je počeo miksati miksanja radi (jedan dan si starter, drugi ne igraš, jedan dan si prognan iz momčadi, drugi dan si nositelj igre), gubeći iz vida ono ključno – ovo je momčad slagana za Brandona Roya u kojoj nema Brandona Roya. Novi početak je logično rješenje i prvi potezi su ohrabrujući, a posebice ova katarza koju donose raskidi veza s Odenom i McMillanom. Možete se kladiti da je zrak u svlačionici Blazersa danas puno svježiji.

Kada potpišu Batuma, dogodine će imati samo Aldridgea, Matthewsa i njega kao dugoročne investicije. Imat će dva lutrijska picka – svoj i, uz malo sreće, onaj Netsa. Na ovakvom draftu dva lutrijska picka znače dva igrača startnog potencijala. Uz gomilu prostora na salary capu koji im se otvara micanjem Wallacea, mogu pokušati dovesti i rasnog playa putem tržnice, nekog tradea ili jednostavno - čekati. Bez nervoze, bez crnih oblaka iznad glave. Trail Blazersi su konačno slobodni.

Dok za dvije godine Harrison Barnes ne slomi obje noge spotaknuvši se na Odenovog bobbleheada prilikom posjeta lokalnom vrtiću.

I da - uz to što sada konačno imaju momčad koja je u stanju gubiti 20 razlike te u isto vrijeme zadržati kemiju, mogu baciti pogled na nekadašnje visoke pickove prve runde i utvrditi da li su Flynn i Thabeet stvarno astronomski promašaji ili jednostavno nikada nisu dobili poštenu šansu.

SACRAMENTO

Momčad koja pob.. pardon, krivi copy paste. Za njih je bolje da nisu ništa radili, barem ne dok ne otjeraju zle duhove koje je Petrieva nesposobnost zasigurno prizvala.

SAN ANTONIO

OUT – Jefferson

IN – Captain Jack

I zato su neke franšize šampionske, a neke su New York. Dali su nebitan pick prve runde (nebitan pogotovo njima koji u drugoj rundi pronalaze vrijednost kakvu neki ne mogu pronaći niti u lutriji) i uštedjeli 10 milja. Jeffersonove minute će podijeliti Leonard, Manu, Neal i Green (ili će iskopati neki novi biser u NBDL-u) što će ih praktički učiniti boljom momčadi. A što se Jacksona tiča, ako postoji ijedna momčad u kojoj će šutjeti i slušati, onda je to ova. Popovich ga je stvorio kao igrača i ne bi me čudilo da nađe načina kako da opet nešto izvuče iz čovjeka koji se pokazao ključnim u lovu na naslov 2003.

TORONTO

OUT – Barbosa

IN – pick druge runde

Nešto sitno su uštedjeli (dva mjeseca plaće za Leandra) i još dobili drugi pick, a nisu izgubili ništa osim potpuno nebitnog igrača koji je ionako samo trošio minute namijenjene Baylessu. Dobar poslovni potez.

UTAH

Kaže Kevin O'Connor kako nisu ništa poduzeli jer nitko nije ponudio ništa pametno. Kad tako nešto kaže Kevin O'Connor ja vjerujem. Držim fige da Warriorsi ne uspiju toliko tankirati pa da Kevin O'Connor nema dva lutrijska picka na raspolaganju. S tim da bi vrlo lako mogli ostati bez oba, jer ovi klinci koje je Kevin O'Connor skupio su tako dobri da bi Jazz lako mogao osvanuti u playoffu. E, to bi bila šteta. Ali i tako O'Connorovski.

WASHINGTON

OUT – Young, McGee, Turiaf

IN – Nene, Cook, pick druge runde

Younga ionako nisu imali namjeru zadržati, ali moram priznati da mi je malo bezveze što su se riješili jedinog problematičnog igrača s kakvim-takvim potencijalom i onda još kao zamjenu doveli preplaćenog veterana. Super je što čiste oko Walla, ali nekako bi više smisla imalo da su zauzvrat dobili pickove ili nekoga malo mlađeg umjesto čovjeka koji će iduće 4 sezone žderati petinu salary capa. Kako ono kaže Gump - stupid is...