ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

13Mar/121

RUNNING WITH THE PACK G43

Posted by Gee_Spot

Wolvesi su se noćas izvukli protiv Sunsa u zabavnom šuterskom treningu znanom i kao utakmica bez obrana (u tu čast prvi o lomak posta pisat ću bez slova koje se nalazi između ć i dž) zahvaljujući faktorima koji su u za nje vrijeme postali ključni – sjajnom šutu i o ličnoj individualnoj partiji Kevina Lovea u napa u. Još je bitnije što je pobje a ostvarena protiv izravnog protivnika za playoff koji je trenutno u sjajnoj formi. A najbitnije je što se post-Rubievski svijet pokazuje ponošljivim ako, kako smo ranije istakli, A elman nekako izvuče o lične partije od Ri noura i Bareae.

Playmakerski dvojac u 48 minuta ostvario je sjajnih 13-17 uz samo 4 izgubljene, što je Nashovski učinak. Očito su shvatili ozbiljno situaciju, a to ne pokazuje samo odlična kontrola lopte, već i potpuna disciplina prilikom izbora šuta. Ridnour je većinu sezone odigrao kao šuter, Barea kao instant strijelac s klupe, ali noćas su se potpuno posvetili zadatku na temu kako nadoknaditi Rubieve organizatorske sposobnosti (posebice impresivan bio je Ridnour u zadnjih 5 minuta kada ja parirao Nashu potez za potez).

Ono gdje je Rubio ipak nenadoknadiv je obrana. U novoj podjeli minuta i uloga Adelman je žrtvovao obranu za što bolji napad i to je ovom prilikom funkcioniralo. Istina, Sunsi su mogli do obruča ili otvorena šuta kad god su htjeli protiv postave koja sada, uz već opjevani problematičan učinak u reketu, ima i ogromnu rupu u vanjskoj liniji (Ridnoura ne može pokrivati 1 na 1 gotovo nijednog startnog playa u ligi).

Doslovna računica bi išla nekako ovako – do sada je Rubio bio jedini iznadprosječni obrambeni igrač, Love, Peković i treći član unutarnje linije (bilo Webster ili Johnson) su jedva prosječni, a Ridnour je bio ispodprosječan. Od sada imamo Ridnoura (ispodprosječan), Lovea, Pekovića i trećeg (prosječni), te ili Ellingtona ili Bareu (prosječni dok god ne moraju čuvati brže, odnosno više igrače).

Možda vam se ne čini velikim problemom, ali pad od, recimo to tako, pola prosjeka u ovakvoj borbi među gomilom sličnih momčadi može biti ključna razlika između playoffa i lutrije. Stoga još i više zbunjuje odluka Adelmana da ne poveća minutažu Johnsonu, obzirom na to da se radi o jedinom igraču na rosteru koji je pokazao nekakav potencijal rasnog stopera. Doduše, radi se o samo par utakmica, ali njegova energija protiv Blazersa i Lakersa je bila ključna. Apsolutno postoji stotine razloga da mu se ne vjeruje obzirom na očajne partije koje je pružao tijekom sezone, ali, ne dati mu ni jednu minutu više iako se ozljedom Rubia stvorilo njih 34 na raspolaganju, nema smisla (pogotovo jer je opet imao solidnu epizodu, u jednom trenutku zabio je 7 koševa za minutu, a i u završnici je odradio odličan posao u obrani).

Za sada se Adelmanova odluka da većinu minuta dobije Ellington i da se momčad poštedi većih potresa oko podjele uloga (Ridnour je samo uskočio u Rickyeve cipele, a Ellington praktički u Ridnourove) pokazuje rizičnom. Ellington je zabio svoje u oba susreta u novoj roli i svojim šutem za tri širi obrane što je ključno kako bi Love i Peković imali prostora koristiti svoje kvalitete, ali u paru s Lukeom ne donosi ništa na drugu stranu parketa.

Nash i Dudley su imali show program protiv ove kombinacije, a ništa lošije nisu prošle ni zamjene (Brown i Telfair su dodali 21 poen na 53 prvog bekovskog para). Minnesota je sve doduše nadonadila kroz reket gdje su Love i Peković imali svoj dan i na jednak način maltretirali visoke Sunsa, ali ovakvi podatci o šupljini vanjske linije bolna su upozorenja za ubuduće.

Inače, u obračunu bez obrana posebno je bilo zanimljivo gledati dvoboj dva centra koja izgledaju puno žešće i ostavljaju puno tvrđi dojam nego to pokazuju brojke. Pek je dominirao protiv Gortata koji se nije želio previše gurati u reketu i koji je uglavnom izgledao kao da jedva čeka otrčati u napad kako bi u koš spremio još jedan Nashov zicer. Dok se Peković barem svim srcem trudi nadoknaditi manjkavosti vlastitih fizikalija, Gortat se pokazao kao najobičniji maneken koji je radije skupio osobne nego se gurao s Pekom.

Poljak je sjajan skakač i još bolji realizator izglednih situacija, ali brojke jasno pokazuju kako protivnički centri protiv njega obično imaju svoj dan, što negira eventualni argument da je Sunsima odmogla njegova smanjena minutaža zbog problema s osobnima - ako ništa drugo Lopez je trenutno bolji obrambeni igrač, a ključnu razliku ionako je napravio Love koji je u drugom dijelu maksimalno koristio to što su ga čuvali tako mekani igrači kao Frye i rookie Morris. Naravno, ne pričamo o nizinama na kojima obranu igra jedan Jordan iz Clippersa, ali očito je kako su stil igre Sunsa i nova uloga u napadu toliko opčinili Gortata da je onaj nekadašnji solidni borac pod koševima uglavnom prošlost. Također, i ta njegova napadačka eksplozija uglavnom je rezultat sjajnih suigrača – kada većinu minuta na parketu provedeš s nesebičnim tipovima poput Nasha, Dudleya i Hilla, moraš imati napuhane brojke.

Mislim, nije mi namjera reći da Gortat nije dobar košarkaš, ali definitivno nije all-star kvaliteta kakvom ga prikazuje površni pogled na statistiku. Čak 80% njegovih koševa je asistirano, što je prosjek kakav se uglavnom veže uz igrače zadatka koji ne pucaju osim kad im netko složi zicer. Sad, nije sve na asistentima, netko treba realizirati sve te šanse, a Gortat je sjajnom osjećaju za roling dodao i izvrstan šut sve do linije trice. Ali, realno, čovjek je bliži igračima zadatka poput Chandlera ili Okafora nego centrima poput Gasola ili Bynuma koji zaista imaju odgovornost u napadu. Uz jednu bitnu iznimku – dok je spomenutima zadatak obrana, Marcinu je – trpanje.

I dok Poljak uživa u lagodnom životu pored Nasha i igra kao krilo, u zadnje vrijeme je jedan od najzaslužnijih za renesansu Sunsa bio njegov back-up Robin Lopez koji se i noćas ponašao kao jedini pravi centar na rosteru. I da, ono što je Sunsima dalo šansu da se opet bore za playoff nakon all-star pauze i sjajnog niza pobjeda prije svega je poboljšana obrana za koju su najzaslužniji fantastični Hill, opet rastrčani Dudley i nenadano čvrsti Lopez.

Jasno, Lopezovo pravo lice je bliže Gortatu, ali, dok donosi ovu netipičnu dozu energije na parket, Sunsi će to znati iskoristiti. Noćas se trudio, ali obzirom da je Hill bio limitiran zbog problema s leđima, nije imao partnera u pokušajima da ozbiljnije zatvori reket. Naravno, možda se samo na jednu večer utopio u kolektivno ignoriranje obrane, a možda je već prošlo razdoblje u kojem je podsjetio na košarkaša koji ima budućnost kao borac pod koševima.

Igrom slučaja gledao sam Sunse nekoliko puta u ovom nizu nakon all-stara tijekom kojega su dobili 5 od 7 utakmica i bilo je očito kako su posložili rotaciju. Ti vidljivi obrisi dubine i na trenutke spomenuta sjajna obrana na čelu s Hillom i Lopezom, donijeli su dovoljno za iskorak i ovaj roster je pomalo počeo podsjećati na onu momčad od prije dvije sezone koja je došla do finala konferencije upravo na račun širine i energije. Imaju li šanse ponoviti nešto slično? Zašto ne, jednako su ranjivi kao i svi ostali oko njih, a Nash očito vjeruje da mogu. Iako, podatak da toliko ovise o dvije veteranske kičme (koje se mogu raspasti svakog trena) i o učinku sumnjivih rezervi (posebice rezervnog centra koji se ne može odlijepiti od poda), nikako ne zvuči optimistično.

Uglavnom, noćas takve obrane nije bilo. Iako su njihovi bekovi trpali, visoki igrači Wolvesa su to pratili, ali bez obrambenog bljeska koji ih karakterizira u zadnje vrijeme, Sunsi nisu imali kako parirati činjenici da je Minnesota imala najboljeg igrača na parketu u Loveu, koji je dolazio do poena kad god je trebalo, kako god je znao. Dodaj Ridnourovu hladnokrvnost u ključnim momentima i činjenicu da je Minnesota bolje branila u onih zadnjih nekoliko minuta kada su se, vjerovali ili ne, čak i trudili igrati obranu, i eto poraza preko kojega Gentry i momčad neće prijeći bez dodatnih pitanja.

11Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G42

Posted by Gee_Spot

Rubio je out do kraja sezone + Olimpijske, a, pošto je oporavak od puknuća AC ligamenta individualna stvar, teško je reći kad će biti u potpunosti spreman. Ipak, uzmemo li u obzir nedavne NBA primjere, možemo reći kako je najizglednija opcija ona po kojoj ćemo ga gledati na početku iduće sezone u punoj formi. I to iz dva razloga – pola godine je više nego dovoljno vremena da se i uz najpažljiviji oporavak sanira ovakva ozljeda, a njegova lagana fizička konstitucija razlog je za vjerovati kako neće doći do nikakvih komplikacija prilikom i poslije oporavka.

I dok je Rubio živ, a bit će i zdrav, što je apsolutno najvažnije pa nema potrebe za nikakvim naricanjem u stilu "ah nepravde, što nam uze takvog čovjeka" koje je nažalost široko zastupljeno kod pojedinih autora koji kao da više od sporta vole crnu kroniku, Minnesotu čeka još trećina sezone za odraditi. A, sudeći po noćašnjem porazu od vrijednih, ali tankih Hornetsa, odrađivanje posla bez Rickya neće biti jednostavno.

Odmah na startu da riješimo dvojbu koja se vjerojatno javila kod većine nakon što je Ricky pao kao žrtva spleta okolnosti – Wolvesi su i dalje potencijalna playoff momčad. Gubitak generala apsolutno je težak udarac i povlači efekt domina koji, posebice usred sezone, mora rezultirati slabijom efikasnošću dok se traže nova rješenja, ali Minnesota ga može donekle kompenzirati, prije svega Bareinim buđenjem. Naime, upravo je činjenica da Barea ni noćas nije igrao zbog uganuća gležnja omogučila Hornetsima stvaranje prednosti koja se na kraju pokazala ključnom.

Bez njega druga postava Wolvesa nema playmakera, što automatski otežava život Williamsu, donekle i Beasleyu koji je ionako sam sebi dovoljan teret. Jednostavno, nitko nije u stanju organizirati napad ili kontrolirati loptu dok je Ridnour na klupi. Rookie Malcolm Lee, koji je noćas odigrao prve minute NBA karijere kao back-up play, definitivno nije rješenje jer radi se o još jednom Kahnovom 3&D projektu (iako je bio nasljednik Afflaloa na UCLA-u, istaknuo se uglavnom u stoperskom dijelu, dok je njegov šuterski učinak natjerao ostalih 29 momčadi da ga zaobiđu u širokom luku), a rješenje nije ni da Ridnour igra 43 minute po susretu.

Ukratko, uspije li Barea izbjeći daljne sitne ozljede koje ga muče cijelu sezonu i uhvati li konstantnu formu za završnicu sezone, on i Ridnour dovoljno su solidne opcije na jedinici za pomoći Loveu i društvu u lovu na osmu poziciju.

U ovom periodu nakon all-stara kada su se Wolvesi nametnuli kao legitimna playoff momčad, ključ uspjeha bili su Loveove MVP partije i šuterska konstanta. Ovo prvo neće previše patiti jer Love nije živio od Rubievih zicera, iako je nekakav pad efikasnosti neminovan obzirom da više neće dobiti loptu svaki put kada bude u idealnoj situaciji za šut. Međutim, upravo bi ta šuterska komponenta, ma koliko se to činilo apsurdnim u slučaju čovjeka koji je gađao bizarnih 20% iz igre nakon all-stara, mogla najviše stradati.

Najveći udarac doživjet će Ridnour koji više neće imati toliko prostora za čiste šuteve jer će biti primarni playmaker, a kao takav osuđen je na šuteve preke ruke i iz neizrađenih situacija. Njegov sjajni ovogodišnji šuterski učinak tako će pasti na razine prikladnije onome što je demonstrirao ranije u karijeri. Spot up šuteri poput Webstera, Johnsona i Williamsa ne bi trebali biti drastično pogođeni kao Ridnour, iako je i njihov pad očekivan, manje zbog nedostatka Rubievih lopti s očima, a više zbog nerealno visoke šuterske razine na kojoj su bili zadnjih desetak utakmica. Ellington, koji će s Ridnourom u drugoj ulozi sada biti najvažnija bekovska catch & shoot opcija, ipak nije kapacitet da spriječi neminovno.

Ono gdje će se manjak Rubia itekako osjetiti je i obrana, jer do sada se Ridnoura moglo sakriti obzirom da bi ili Ricky ili Johnson preuzeli opasnijeg vanjskog igrača, ovisno da li se radilo više o swingmanu ili combu. Sada će Ridnour morati isključivo čuvati protivničku jedinicu, a to nikako nije dobra vijest za obranu Minnesote.

Adelman je u prvoj utakmici bez Rickya odlučio startati s Websterom i Johnsonom na bokovima, ali nije isključeno da će vrlo brzo iskušati i neku drugu kombinaciju jer dva role playera istih kvaliteta u petorci jednostavno nemaju smisla. Nije isključen ni nekakav trade za poštenog swingmana koji može zabiti bez da koči igru poput Beasleya, iako su i tu opcije sada bitno smanjene obzirom da se Ridnour iz fantastičnog mamca za sve momčadi željne playa, pretvorio u nedodirljivi ključ ostatka sezone.

Što se Pekovića tiče, sudeći po noćas neki bitniji pad u njegovoj igri ne treba očekivati. Visoki pick & roll s Rickyem bio je osnova njegove igre, a, obzirom da je Ridnour dokazani majstor screen igre (čak i opasniji od Rubia obzirom na šut za tri) nema sumnje kako će rolanje kroz reket i nošenje svega pred sobom ostati Pekov zaštitni znak. Slično kao i Love, ostat će bez par onih situacija po susretu kada bi ga Rubio izbacio u idealnu situaciju iz ničega, ali, s rasponom od 15-17 koševa i 8-10 skokova, trebao bi i dalje ostati konstanta momčadi.

Ono pak gdje je čak i Rubio nebitan i što ostaje najveća rak-rana ove momčadi, čak i nakon gubitka čovjeka koji je na svoj originalan način povezao redove i omogučio da se ovakav miks talenta posloži, je obrana reketa. Hornetsi su noćas igrali bez troje od pet visokih (već neko vrijeme u outu su Okafor, Landry i Smith), a Ayon i Kaman su opet napravili rusvaj usprkos tome. Meksikanac je odradio odličan posao na Loveu i otežao mu život maksimalno, posebice na vanjskom šutu što je do sada bio problem većini Kevinovih protivnika koji nisu bili baš ažurni u napuštanju reketa kako bi ga zaustavili.

Ali, to što je Ayon smetao Loveu kao rijetko tko, ništa je prema onome kako je Kaman trpao protiv Pekovića, posebice zato jer ovo nije Kaman od prije 3-4 sezone. Usporen godinama i stalnim problemima s ozljedama, Kaman nije ni sjena nekadašnjeg all-round centra, ali još uvijek ima visinu, masu i dovoljno dobar rad nogu da protiv ovakve, za parket prikucane, unutarnje linije napravi štetu. Pek je lani naučio lekciju, prestao je faulirati kako bi ostao na parketu i stigao zabijati, ali u ovakvim dvobojima poželiš da igra obranu, makar to značilo i da će napustiti igru u drugoj četvrtini.

Jednostavno, njegov skroman raspon ruku i nedostatak pokretljivosti nikako nisu dobra kombinacija s Loveom u obrani, posebice protiv klasičnih petica koje ne igraju samo masom, već i glavom. Istina, u ligi je takvih malo i većinu večeri napadački učinak unutarnje linije Wolvesa sakrit će sve manjkavosti njihove obrane, ali Minnesota može zaboraviti na prolazak protiv Lakersa i Memphisa ovoga svijeta u skoroj budućnosti, ako nešto ne poduzmu što se tiče zaštite obruča. Ukratko, već u startu imaju grešku u sistemu koju nikakvim treningom i uigravanjem ne mogu ispraviti, mogu se samo nadati da ih ista neće u ključnim trenutcima koštati glave.

Kaman je trpao i održavao prednost koju su izgradili stvarno sjajni hakler Vasquez (jedan od većih brain fartova ove sezone bila je odluka Memphisa da ga prepuste Hornetsima) i druga postava, koja je usprkos nedostatku visokih igrača bila na razini zahvaljujući aktivnom swingmanskom dvojcu Henry-Aminu. Iako je rano za obojicu reći da ih čeka NBA budućnost, očito je kako grizu i drže se plana Montya Williamsa o umiranju sa stilom.

Ovako na papiru roster Hornetsa stvarno djeluje kao projekt koji nije ni započeo kako treba (mislim, koji igrač je dugoročno gledano ovdje bitan za budućnost?), ali u stvarnosti u pitanju je ozbiljna momčad koja je nizom pametnih poteza kroz sezonu izgradila ove sezone toliko potrebnu dubinu i koja bi se, da nije cijelog niza ozljeda, možda čak i borila za playoff zajedno s ostatkom klike na Zapadu zahvaljujući rotaciji i čvrstoj igri pod košem.

8Mar/123

RUNNING WITH THE PACK G40

Posted by Gee_Spot

Moram priznati kako sam prije noćašnje utakmice bio skeptičan u to da Love opet može sam samcat iznijeti još jednu pobjedu. Računao sam na probuđeni ponos kod Aldridgea, ali prije svega na kiks zbog određene doze samozadovoljstva koje su uvukla u Wolvese nakon niza sjajnih pobjeda, koje ipak nisu bile rezultat sjajne igre već, prije svega, individualne Loveove veličine.

Blazersi su noćas krenuli odlučno preko LaMarcusa koji je, za razliku od prethodnog međusobnog dvoboja, sada zabijao i s poludistance. Taman kada sam pomislio kako će opet zabiti 40 preko Lovea kao što je to radio prethodnih sezona, dogodio se ključni moment koji je u startu razbio dobar dio draži koju ovakvi dvoboji nose - nepotrebno suđena druga osobna Aldrigeu zbog koje ga je McMillan izvadio iz igre. Zbogom ritmu, zbogom planovima.

Adelman je ekspresno ubacio Williamsa u igru umjesto Darka jer bez LaMarcusa Blazersi nemaju visinsku prednost i gubi se potreba za balvanom koji može preuzimati protivničkog viskog strijelca kako se Loveu ne bi dogodilo ovo što se dogodilo Aldridgeu. McMillan nema takav luksuz, što se jasno vidjelo u nastavku - čim je Lovea preuzeo Camby, ovaj je odmah iskoristio pokretljivost da izvoza veterana koji jednostavno više ne može trčkarati uokolo za all-starom u naponu snage.

Uz niz sretnih okolnosti, Wolvese je u startu pogonio i fenomenalni šuterski učinak Wesa Johnsona, koji nakon all-star pauze ne igra previše, ali konačno pogađa pristojnim postotcima iz spot up situacija. Nastavi li sa solidnim igrama, možda Wolvesi toliko potrebno pojačanje na bokovima opet pronađu u vlastitom vrtu, što bi samo još jednom potvrdilo kako je Kahnova taktika prikupljanja visokih pickova i vjera da se isti jednom moraju isplatiti – isplativa.

Uglavnom, da se vratim na onu početnu skepsu u to da Love može sam samcat iznijeti pobjedu. Nakon što je LMA napustio parket, Kevin je zabio 15 koševa do kraja prve četvrtine, radio smiješnima Cambya i Przybillu, a, nakon što ga je McMillan prepustio Wallaceu svjestan da ga dva teškaša ne mogu pratiti uokolo, Love se nije kao što bi netko očekivao spustio u post, već je ovome mrtav-hladan kroz uši zabio novu tricu. Pa ti sad to brani. Trice sa svih strana, skokovi u napadu i lagana polaganja – čovjek je doslovno bio nesvjestan.

Dosta vam je bilo vidjeti lica na klupi, izraze koji se kreću u rasponu od čiste sreće, koju iskazuje mlađahni i razigrani katolik Rubio koji još uvijek vjeruje u čuda, do totalne nevjerice, koja se da isčitati na licu okorjelog protestanta Ridnoura, veterana koji je vidio svašta u svojoj karijeri i koji ni sanjao nije da će ga jednoga dana nešto natjerati da preispita svoje tvrdokorne profesionalne stavove o radu i odricanju.

Naravno, govorim tek o prvoj četvrtini, ali već tada je bilo jasno da se Blazersi ne mogu vratiti u utakmicu. Njihova obrana, pogotovo bez LaMarcusa, nije dorasla Wolvesima, a napad je predvodio nitko drugi nego Felton, koji nakon više od pola sezone konačno dolazi u nešto što bi se dalo okarakterizirati kao profesionalna košarkaška forma. Samo, zar već sama činjenica da te nakon svega predvodi Felton ne govori dovoljno o trenutku u kojem se ova franšiza nalazi?

Camby je postao potpuno beskoristan te je, čak i pored svih rupa u vanjskoj liniji, njegova nemoć pod košem na obje strane parketa ono što najviše upada u oči. Također, McMillanova ideja s Batumom na dvojci ne stigne dati rezultat jer su prečesto prisiljeni igrati s niskom postavom upravo zbog Cambyeve nemoći, što ih stavlja pred dvostruki problem – em se Aldridge mora trošiti protiv jačih visokih igrača i biti centralna figura obrane (a to je, uz sve ono što radi u napadu, gotovo nemoguće), em na dvojci opet rotiraju Crawforda i Matthewsa, što protivniku ne stvara matchup problem kakav radi Batum (nema šanse da bi Ridnour imao istu ulogu i minutažu da je umjesto Matthewsa veći dio večeri morao čuvati Batuma).

Čim se Aldridge vratio na parket početkom druge četvrtine, odmah je nizom pivotiranja, pump fakeova i šuteva s poludistance sam stigao prednost, čak i nakratko doveo momčad u vodstvo, usput zabivši koliko i Love za duplo manje minuta (i to uglavnom preko Lovea), ali uzalud. Kad Minnesotu staviš pred zid, oni uvijek nađu energije da se izvuku, jednostavno su življa momčad koja se napaja snagom svoga lidera. Blazersi su pak poput psa koji je pomiren s time da ide na eutanaziju i nema volje ni da reži, a kamoli da grize. A kada Wes Johnson ima više tip-inova od cijele tvoje unutarnje linije, onda i nisi za drugo nego eutanaziju.

Čim je LaMarcus stao trpati, stali su i Blazersi, pa iako je Aldridgeovo prisustvo na parketu smirilo Lovea, vanjski šut Wolvesa i prije svega konstanta borbenost nadoknadili su sve minuse (posebice nedostaje Pekovo prisustvo u reketu, ali kad gađate preko 50% za tricu to se nekako da kompenzirati, zar ne).

Do kraja je Minnesota prednost održavala sjajnim šuterskim učinkom, istaknuo se Ridnour koji je nadigrao i Matthewsa i Crawforda, a doprinos je opet dao i Webster. Iako rezultatski nisu razbili Portland, koji se cijelo vrijeme držao negdje oko desetak razlike, razbili su ih mentalno. Razlog tome nisu samo Aldridgeovi problemi s osobnima zbog kojih je igrao jedva 30 minuta, već prije svega izostanak ikakvog identiteta kod McMillanove momčadi.

Da li je tome razlog što su njihova dva najveća talenta, Batum i Aldridge, prepasivni u situacijama kada treba ići glavom kroz zid? Da li je tome razlog potpuni manjak kemije u momčadi izazvan nestalnom formom određenih pojedinaca i stalnim McMillanovim miksanjem postava? Što god bio razlog, momčad koja se oslanja na igru unutarnje linije ne smije si dozvoliti biti nadskakana, a posebice si ne smije dozvoliti pucati 4 jebena slobodna za 48 minuta (od čega su 3 Aldridgeova).

Upravo iz tog podatka se da iščitati koliko su Blazersi bezvoljni i bez samopouzdanja. Felton je na kraju prikupio lijepe brojke, ali, njegova iznenadna aktivnost nakon što se skrivao cijelu sezonu, očito nije donijela ništa bitnoga momčadi. Gerald Wallace je na kraju ostvario zavidan all-round učinak, ali u napadu se prečesto zadovoljavao skok-šutom umjesto napadanja obruča, a to nije Gerald kakvog poznajemo i volimo.

U biti, možemo se reći kako su Wolvesi svoje šuteve zabili, a Blazersi nisu (13 naspram 3 trice uz podjednaki broj ispucanih, svaka momčad je opalila 23 lopte), ali u brojkama ne leži bit. Ne, bit je u energiji koju su Wolvesi iskazivali u svakom segemtu igre, od skoka, preko ulaza nagrađenih slobodnima, do tog sjajnog šuta. Takve energije kod Blazersa nije bilo, njima je šut bio jedini izlaz, alibi za nedostatak ikakvog osjećaja želje i smisla.

Iako je Love odigrao drugo poluvrijeme kao običan smrtnik, ipak se ni trenutka nije predavao. Kao ni ostatak momčadi i u tome leži njihova snaga i cijela mudrost. Wolvesi su još daleko od realizirane vizije – previše je tu igrača koji bljesnu pa nestanu, uopće previše je tu improvizacije i oslanjanja na slučaj, pogotovo u ovim utakmicama bez Pekovića. Ali, upravo u tom kaosu rađa se jedna buduća odlična momčad i upravo je taj kaos njihov trenutni identitet. Njihov moto je "idemo dati sve od sebe pa što bude, iako nemamo pojma na koga se u određenom trenutku možemo osloniti". Osim Lovea, naravno, njegova MVP sveprisutnost omogućava sve ovo.

Blazersi su s druge strane izgubljeni u vremenu i prostoru. Kod njih kao da nitko nema pojma da li je ovo momčad sadašnjosti, budućnosti ili prošlosti. Da li je ovo jezgra oko koje se slaže ili se slagalo. Uopće, oko koga i na koji način slagati. LMA je njihov MVP, ali zašto taj MVP nije u stanju preuzeti odgovornost i, što je još važnije, pozvati ostale na odgovornost? Svi znamo da Roya više nema, ali netko mora uskočiti u njegove cipele, makar mu bile i prevelike.

Previše je tu pitanja na koja treba odgovoriti prije nego se krene u bitku u ovakvoj abnormalnoj konkurenciji kakva trenutno vlada u ligi. Šteta, jer dobar dio sastojaka je tu. Talenta ima, ali nema identiteta. Kako je moguće da momčad kojoj je igra u postu i s posta trebala biti glavna odlika odjednom počne živjeti i umirati sa šutom iz vana? Ovdje se očito ne radi o manjku balansa između unutar-van igre, ovdje se radi o nečemu puno većem od krize talenta. Ovdje se radi o krizi svijesti. I nedostatku muda.

17Jan/120

RUNNING WITH THE PACK G13

Posted by Gee_Spot

Svi su došli vidjeti Rubievu premijeru u ulozi startera pred domaćom publikom, ali umjesto toga su dobili priliku gledati evanđelje po Luki. To je najkraći i najpošteniji mogući opis noćašnjeg susreta između Kingsa i Wolvesa. Protiv jedne od najgorih momčadi u NBA Rubio u početku nije pokazao ništa, valjda od nervoze, jer očekivanja pune dvorane već nakon 12 utakmica su toliko narasla da se gaženje Kingsa smatralo gotovo pa sigurnom stvari.

Wolvesi jesu kvalitetnija momčad, prvenstveno zbog toga jer njihova dva glavna igrača znaju što rade i imaju trenera koji ih vodi iskusnom rukom majstora, ali Kingsi nisu ekipa bez talenta, ma kako bezglavi bili. To se u početku jasno i pokazalo. Rubio je promašivao i koš i suigrače, a Cousins i Thornton pokazali su da su rođeni strijelci. Onda je stvar u svoje ruke uzeo Apostol Luke i sa 10 koševa razbio nervozu. Od tog trenutka Minnesota je imala sve pod kontrolom – Rubio se razigrao u kombinaciji s drugom postavom (vidi se da mu trka s Randolphom i Williamsom posebno odgovara) i nastavio energično do kraja, Love je bio dosadni Love s još jednom fenomenalnom partijom (13 utakmica, 13 double-doubleova, što je otvaranje sezone kojim se može pohvaliti još samo najveći Haakem) i protiv ovakvih temelja poluamaterska družina iz Sacramenta nema što tražiti.

Utakmicu je definitivno prelomila šuterska eksplozija Ellingtona, nije odmogla ni odluka da se kombinira sa zonom koja je totalno izneredila Kingse, a točku na i stavio je opet Ridnour koji je odigrao jednostavno savršenu tekmu od početka do kraja i tako pokazao da ima još bijelih playeva u Minnesoti koji znaju igrati košarku. Luke je zabijao iz driblinga, iz kuta, ulazima, a povrh svega dijelio je asiste na sve strane. Rubiev dolazak preporodio je klub na svim razinama, ali njegov utjecaj ne Ridnoura je fascinantan. Apostol kao da se natječe s malim, kao da mu ne želi tek tako prepustiti ulogu lidera. I za sada ovaj dvoglavi playmakerski eksperiment uspijeva. Jednostavno, Ridnour je zadnje dvije godine izrastao u vrhunskog šutera, a to je vještina koja s godinama ne nestaje i koja se sjajno uklapa pored nove bijele nade.

Kao fan Sonicsa itekako se dobro sjećam Lukea iz dana u Seattleu u kojima je iskazivao playmakerski talent, ali ne i šut za tri, zbog čega je bilo upitno hoće li se ikada razviti u pravog startera. Dvije sezone u Milwaukeeu pod Skilesom nisu bile ugodne jer se nije uspio nametnuti kao starter pored mlađih i bržih igrača čije noge su bile korisnije u obrani, ali po lanjskom dolasku u Minnesotu stvari su se konačno posložile.

Reći da je Kahn znao što dobiva s ugovorom koji mu je dao čini se pretjeranim obzirom da se radi o čovjeku koji je u zadnjih nekoliko godina u klub doveo valjda stotinjak playmakera, ali lanjskim i ovogodišnjim partijama Apostol potvrđuje da je taj ugovor pošten. Jednostavno, čovjek može jednako kvalitetno odigrati rolu startnog playa, startnog šutera, specijalista za tri ili back-up playa, sve bez krivog pogleda, profesionalno i veteranski. Takav doprinos je ovako mladoj i tankoj momčadi - neprocijenjiv. Znači, vrijeme je da Luke promijeni nadimak iz Apostol u Mastercard.

A koliko su Wolvesi tanki najbolje govori još jedna duhovita partija Darka (duhovita jer je bio kao duh, nevidljiv), blijedi Williams koji je zabio onaj svoj veliki kljun u ručnik i izgubio minutažu pred borbenim Pekovićem te beskorisni Johnson koji ovaj put, eto, nije bio najgori swingman na parketu jer se s druge strane igrom slučaja našao John Salmons, sramota od košarkaša, koji iz nekog razloga stopira loptu i dribla svakom prilikom kao da je reinkarnacija Michaela Jordana, a ne specijalist za gađanje prednjeg obruča.

Kingsi su inače puni takvih likova, Jimmer puca samo kad ima loptu u rukama, Thornton trpa kao da ne postoji sutra, a, što je najgore, čak su i visoki potpuno lišeni ikakvog osjećaja timske igre – jednostavno, kome god lopta dođe u ruke, on je potegne na koš. Cousins stvarno ima potencijal i talent za biti double-double stroj, vidljivo je to iz onih trenutaka lucidnosti, ali trenutno je samo stroj za osobne. Hickson i Thompson su nekada obećavali kao energične četvorke, danas su i oni tek silovatelji lopte i jadnog obruča kojega zasipaju ciglama.

Od svih ovih izgubljenih slučajeva najviše me iznenadio Evans. Točnije, najviše me iznenadilo kad sam nakon odgledane utakmice bacio pogled na box score i vidio da je tip, slično kao i Rubio, za dva skoka i koš fulao triple-double (Rickyu su još nedostajala i dva asista). Ali, dok se Rubieva energija itekako osjetila na parketu, Evans je bio nevidljiv. Doslovno. Kako je skupio deset asista pored svih onih očajnih šuteva uokolo? Nije tu bilo nekih ekstra akcija ili poteza. Ili ih se barem ja ne mogu sjetiti. Kao što se ne mogu sjetiti ni nekog njegovog koša ili skoka.

Uglavnom, ovo je druga utakmica za redom u kojoj se Evans odbija priključiti paradi loših šuteva i u kojoj uzima skoro duplo manje lopti nego smo navikli. Da li se radi o čistoj rezignaciji zbog nemoći momčadi ili u dogovoru s trenerom ipak pokušava biti taj playmaker koji im nedostaje, nemam pojma. Ali, što god da bio razlog, ishod neće biti dobar – u prvom slučaju samo će doći do dodatnih komplikacija u svlačionici u kojoj se već nalazi hrpa beskarakternih tipova, a u drugom komplikacije će izazvati činjenica da Tyreke jednostavno nije play. Westphal, Smart, Stupid. Nebitno tko je trener, ova franšiza će se vrtiti u krug dok god netko ne povuče puno drastičnije poteze koji uključuju ili razbijanje jezgre u uredima ili ove na parketu.

17Aug/102

MINNESOTA

Posted by Gee_Spot

WOLVES

Više nema nikakve dvojbe – David Kahn je apsolutni, potpuni manijak. Kad je postavljen za GM-a svi su se sprdali njegovim referencama, ali uvijek je u pozadini ostajala mala mogućnost da bi upravo to njegovo netipično iskustvo moglo pomoći ovom klubu da konačno pronađe pravi put. Ono, svjež pogled na stvari. Samo, sada nema dvojbe. Kahn ne samo da razmišlja originalno, on razmišlja maknuto, u drugoj dimenziji.

Nije da već na prvom draftu, biravši dva playa za redom, nije dao do znanja da ne može savladati pritisak ovoga posla. Kažem, u tim ranim danima još se moglo i naći smisla u njegovom ludilu, pa smo rezonirali – Rubio ionako neće odmah u NBA a ima vrijednost koja se uvijek može pretvoriti u nešto drugo, dok je Flynn play budućnosti. Sada opravdanja više nema. Ne želim reći da je Wes Johnson krivi izbor, nipošto, Wes je solidan igrač za dugi niz godina, ali čemu onda izbor još jednog malog krila u prvoj rundi (Hayward) te kasnija zamjena Babbitta (također krila izabranog u prvoj rundi) u Portland za Martella Webstera (također još jedna trojka)?

Potez kojim je Kahn začinio ljeto svim navijačima Wolvesa i uopće svim zaljubljenicima u NBA bio je neizostavni ugovor Darku Miličiću. Nakon nekoliko osrednjih utakmica u roli back-up centra (dvije sam čak i odgledao, kao pravi mazohista, te nisam vidio ništa novoga osim Darkove mase koja je i dalje u stanju smetati pod obručima), Darko je dobio nagradu u vidu višegodišnjeg ugovora teškog skoro 6 milja godišnje, čime je, vjerovali ili ne, postao najskuplji igrač na rosteru Wolvesa. Da mu ne bude dosadno u hladnoj Minnesoti Kahn je zatim potpisao jednako drvenog Nikolu Pekovića i to na tri godine. Twin Balvans su rođeni.

Inače, ako išta treba priznati onda je to činjenica da je Kahn očistio salary cap u potpunosti, samo na ovakav način to je mogla napraviti i čimpanza. Naime, kada rasprodajete obiteljsko srebro, poanta je da zauzvrat dobijete nešto što vas može prehraniti. U ovom kontekstu, to bi bili talenti na kojima se može graditi momčad.

Dakle, prodavši svog najboljeg igrača i navodno lice franšize Ala Jeffersona, Kahn nije uspio izvući ništa više od dva buduća draft picka (nemojte me tjerati da spominjem Kupusa) koji će se, obzirom da je Jazz u pitanju, kretati negdje između 15 i 25 mjesta. Super, taman da može izabrati dva beka šutera jednog za drugim.

Kako nijedan normalni slobodni igrač više klase neće izabrati ovu momčad, Wolvesi se mogu graditi samo na dva načina – putem drafta i preplaćivanjem osrednjih talenata. Davanje u bescjenje najboljih igrača, loši draftovi, te trošenje na sporednjake ne vode nigdje. Gle, ova sezona je već unaprijed bačena u vjetar. Wolvesi su uvjerljivo najgora ekipa u ligi, praktički osim Lovea nemaju graničnog all-star igrača. Lani su se još mogli sakriti iza Netsa, ali ove godine sve oči će biti uprte u njihovu nesposobnost. I u takvoj situaciji, kada očito loviš prvi pick iduće godine (uz zvuk truba Harrison Barnes polako ulazi u naše živote), umjesto da angažiraš par plaćenika da popuniš roster, ti daješ višegodišnje ugovore Darku i Ridnouru?

E, tu sam popizdio. Luke Ridnour je danas jedva back-up play vrijedan godišnje gaže za minimalac, kamoli 16 milja na 4 godine. Lani je imao brojke života kada je šut u pitanju, ali u svim drugim aspektima igre se raspao. Što će biti sada kada zaigra u momčadi bez sistema u kojoj neće biti otvorenih šuteva i kada se vrati na 40% šuta? Dok dođe ta 2013. njegova brzina past će ne razinu Hrvatske Lige. Dobro došao Ricky, dozvoli da ti predstavimo tvog back-upa, Alana Gregova. Damir Voloder, nažalost, nije mogao doći jer je imao pametnijeg posla.

Uglavnom, Ridnour je potpisan kao zamjena za Ramona Sessionsa koji je poslan u Cleveland (iako je imao bolji ugovor i bolje noge od Ridnoura) a zauzvrat im je stigao nesretni Delonte (odmah su ga otpustili) te Sebastian Telfair, kojega su se jedva riješili godinu ranije. Što ne štima u ovoj slici?

Vrhunac ljeta ipak je dovođenje Michaela Beasleya. Jadni klinac, još nije ni shvatio da život nije med i mlijeko samo ako si u stanju skakati, te da dobro dođe i mozak, a već se našao u paklu. Iz Miamia u Minnesotu, uz lijepe pozdrave Pata Rileya. Ipak, simpatičan je taj Kahn u svojoj nesposobnosti, lijepo nas je nasmijao kad je javno priznao da je Beasley previše pušio Biljku u tom Miamiu (tamo očito nitko ne dolazi na trening bez 20 grama). Međutim, Kahn puši kombinaciju crystal metha i cracka zbog koje vjeruje da je Darko dar s neba, što je lijepo priznao u ovom urnebesnom razgovoru s Chrisom Webberom (kojega je kasnije nazvao seronjom jer je, kao, u razgovoru odbijao biti autista i ići niz dlaku velikom košarkaškom znalcu Kahnu).

Kahn stoga vjeruje da i Beasley može zamijeniti učinak Jeffersona u napadu, ali ne shvaća da je Big Al mogao igrati peticu i tako otvoriti minute Loveu. Beasley i Love ne mogu igrati zajedno ni pod razno, što samo znači da će Kevin opet ostati bez toliko potrebne minutaže za razvoj.

Nesposobna uprava će tako ubiti volju za životom jedinom igraču kojega uopće mogu promovirati kao lice franšize, što pak vodi do toga da Kahn više jednostavno ne smije imati posao GM-a u ligi. Nema on nikakvog plana, nikakve vizije ni ideje. Sve ovo je tek kaos, impulzivne reakcije čovjeka koji nije dorastao situaciji i koji panično pokušava sačuvati živu glavu. Nažalost, jadnu franšizu je doveo do takvoga dna da sumnjam da je s njega može dignuti i Dario Šarić.

TWINS

Da nije sve tako crno u Minnesoti brinu se Vikingsi i Twinsi. Doduše, obzirom na dramu oko Favrea koji još jednom, navodno, ide u mirovinu, nitko ne zna kako će izgledati iduća sezona Vikingsa, ali obzirom na snagu ekipe u ostalim linijama, vrlo vjerovatno će se i dalje boriti za playoff, sa ili bez Favrea. Twinsi se pak već godinama bore za naslov.

Playoff su praktički već osigurali, uredno drže prvo mjesto u diviziji i teško da će ga ispustiti, a od uloge prvog favorita za titula najbolje momčadi uopće udaljeni su možda samo jednog startnog pitchera. Šteta, jer mogli su ga i imati. Da je Seattle prihvatio njihovu ponudu za Cliffa Leea, danas bi Twinsi jednu ruku već držali na trofeju namjenjenom prvacima.

Svi su svjesni da je naslov blizu, stoga je momčad ove sezone dobila i novi stadion, te je budžet po prvi puta došao do 100 milja, što je brojka koja razdvaja bogate od ostalih. Međutim, sva ta ulaganja su obavljena s razlogom. Umjesto da puste svoja dva najveća talenta da odšetaju, Twinsi su im dali ogromne višegodišnje ugovore kako bi ih zadržali i oko njih gradili budućnost. Tako su danas nositelji napadačke igre catcher Joe Mauer i infielder Justin Morneau, lica franšize na koja su već godinama navikli ljudi iz gradova blizanaca Minneapolisa i St. Paula.

Momčad je krcata, i to uglavnom vlastitim talentima što samo pokazuje koliko je franšiza kvalitetna u izboru igrača te koliko im je stalo do toga da ih zadrže. Uz spomenuti dvojac, treći veteran Cuddyer također je već godinama dio ekipe, a u rotaciji u vanjskom polju društvo mu prave čak tri relativno mlada igrača sposobna svaku večer odlučiti utakmicu – Young, Span i Kubel.

Ovolika koncentracija na lupanje loptice isplati se jer Twinsi su uvjerljivo najprecizniji napad lige sposoban svaku večer nakrcati protivnika, a radi balansa u momčadi pozicije na bazama ove godine su popunjene provjerenim veteranima iz drugih klubova čija je specijalnost obrana – Hudsonom i Hardyem.

Naravno, za ponavljanje uspjeha iz 1991. kada su zadnji put osvojili naslov, trebat će im prije svega stabilna rotacija pitchera. Obzirom na ogromne količine dolara koje su uložili u napad, za pitchere su uglavnom odabrali osrednje talente koji su u stanju pojesti 6, 7 devetina bez prevelikih oscilacija. Ta taktika pokazuje se dobrom kroz regularnu sezonu jer imaju četiri jednako dobra startera, ali nedostatak vrhunskog talenta opet bi se mogao pokazati kobnim kada s druge strane budu Yankeesi, Raysi ili Philliesi, koji su podjednako moćni u napadu ali imaju i puno talentiranije bacače koji su sami sposobni dobiti utakmicu. Twinsi bez učinka napada jednostavno ne mogu računati na pobjedu.

Mladi Liriano, također njihov produkt, u budućnosti bi trebao postati taj toliko priželjkivani as, ali zadnjih par godina nikako da ponovi briljantne partije iz svoje rookie sezone. Talenta ima na bacanje, posjeduje sve moguće lopte koje jedan pitcher može baciti, ali nedostaje mu kontrola i stabilnost koji su najvažniji za asa. Njih na bacanje ima veteran Pavano, lani doveden da bi produbio rotaciju, koji se kroz sezonu nametnuo kao prvi starter. Neće odigrati ništa spektakularno, ali u stanju je ostati cijeli susret na terenu i odraditi vrlo dobar posao.

Pavano je tako praktički zamijenio još dva produkta kluba, Sloweya i Bakera, koji su godinama odgajani za takvu ulogu. Međutim, kako nisu u stanju odigrati na razini višoj od pitchera s dna rotacije, i kako je Liriano s ovolikom količinom poklonjenih poena u najbolju ruku za sada treći starter, ispada da Twinsi imaju četiri podjednako solidna bacača od kojih svaki ima skoro pa jednake šanse da baca u prvoj playoff utakmici. Stvarno šteta za Leea, jer njegov dolazak bi im bio rješio sve probleme.

Ne uspiju li osvojiti naslov i ove godine, tada će definitivno trebati prestati biti škrt u vezi dovođenja pitchera te poduzeti nešto kako bi u klub sletio jedan pravi as (ili u slučaju da se Liriano razvije, što je itekako moguće, onda barem jedan kvalitetan drugi bacač s nešto više oružja od Pavana). Jer bez takve vrste pojačanja vrlo lako bi se moglo dogoditi da svake godine igraju playoff, sve dok Maueru i Morneau ne istekne rok trajanja i onda shvate da, usprkos svim pobjedama, u biti nisu napravili ništa.

THE ROSTER OF THREE

Semi-Pro (Kent Alterman, 2008.)

Zadnji gledljivi film Willa Ferrella (dobro, ''Step Brothers'' još nisu bili totalno dno, a novi ''The Other Guys'' je navodno skroz ok – obrati pažnju na ove epitete), ponajviše zbog finog načina na koji je prenesen duh vremena i ABA košarke. Osim stila i internih fora poznavatelja povijesti profi košarke (urnebesni sastanak na kojem je donesena odluka o priključenju NBA ligi skoro me natjerao da plačem od sreće, izgledalo je kao snimak iz dokumentarca) film i nema ništa drugo za ponuditi (zaboravite na humor, priču i slično). Ali, meni je to sasvim dovoljno. Uostalom, Will Ferrell kao svojevrsni GM momčadi idealni je prototip Davida Kahna.

The Very Best of Toots & The Maytals (Toots & The Maytals, 2000.)

Ova Islandova kompilacija bez premca je, bolje od svih drugih na tržištu dostupnih, složila gomile hitova koje smo svi negdje čuli ali pošto ih nije izvodio Bob Marley nije nam bilo stalo da zapamtimo tko stoji iza njih. Iz pouzdanih izvora znam da je ova ploča omiljena i u Miamiu ali i u Minnesoti.

Fargo Rock City (Chuck Klosterman, 2001.)

Klosterman je možda najveći živući kroničar američke pop-kulture, ali srećom uglavnom piše knjige o zanimljivim stvarima. Ovi kvazi-memoari su pola priča o odrastanju u nekakvom selu u Dakoti a pola povijest glam metala, međutim najvažnije od svega je da su pametno i zabavno štivo u jednom. Kao stvoreno za ljeto. Toplo preporučam i ostale njegove četiri knjige (dvije zbirke eseja, jedan rock putopis te kolekciju kolumni i članaka, a roman koji nije nešto naročito zanimljiv možete slobodno preskočiti) u kojima se iznova dokazuje kao majstor dosjetke koja je u isto vrijeme, kao, kužiš, duhovita, ali i, ono, kao, duboka, čovječa.