ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

2Sep/134

EUROZONA 24-17

Posted by Gee_Spot

24. VELIKA BRITANIJA

KREHA: Kako to da je Velika Britanija zadnje rangirana? Možda zato što su jebeno netalentirani za sportove s okruglom loptom (uključujući i nogomet, Steven Gerrrard je rijetka iznimka), a u turnir su ušli zahvaljujući glupom sustavu koji okuplja SVE europske zemlje koje imaju više od dva košarkaška igrališta. S guštom sam im dao zadnje mjesto sjetivši se priče jednog mog prijatelja koji je bio odličan košarkaš i tijekom rata je izbjegao na otok. Priča je kratka i glasi otprilike (uključi mostarski naglasak): " Bog the mazo, pa oni nemaju pojma. Svako malo sam treneru objašnjavao šta treba raditi na terenu. I na utakmici i na treningu."

EMIR: Ipak vjerujem više njima nego Belgijancima iz nepoznatog razloga. Nije mi jasno samo zašto Deng usprkos svim ozljedama ne igra na ovom turniru. Baš bi mu "falilo" da odigra još 38-40 minuta u prosjeku. I da, mislim da bi FIBA radi Denga trebala na sve turnire uvesti NBA dužinu utakmice jer je njemu sve ispod 46 minuta u prosjeku premalo.

GEE: Bez Denga (koji je valjda konačno odradio dug prema svojoj drugoj domovini) i svih ostalih (da li je Ben Gordon ikada zaigrao za repku?) vrijeme je da se ovaj užasni eksperiment konačno završi. Britanci nemaju tradiciju ni talent, ali ih to ne sprječava da nas teroriziraju stručnjacima i komentatorima Eurolige. Nažalost, još jedno prvenstvo na kojem će u prosjeku gubiti po 20 razlike neće biti dovoljan razlog da NBA više nikada ne sleti u London, kao ni da Joel Freeland dobije izgon iz Oregona. I da, ova grupa koju su skrojili Francuzima je katastrofa, po meni tri možda i najgore ekipe u ovom trenutku se nalaze na jednom mjestu plus Njemačka koja odavno nije bila ovako loša.

23. BELGIJA

GEE: Imaju onog Hervellea što su ga davne 2005. iz nekog razloga draftali Nuggetsi, točnije tadašnji GM Kiki Wandeweghe koji se upisao u povijest potrošivši peti pick prve runde na Nikoloza Tskitishvilia. Kiki je danas bez posla, a Belgijanci bez šansi iako je Hervelle imao solidnu karijeru u Madridu i danas Bilbau. Ali, jednu mogu dobiti zahvaljujući sjajnoj odluci organizatora da posloži ovakvu grupu.

KREHA: Kako preživjeti izostanak DJ Mbenge?

EMIR: Jebote, Mbenga je Belgijanac, to zaboravih. Hervelle je sasvim pristojan košarkaš, a činjenica da, osim njega, na playu imaju još jednog solidnog igrača koji igra u Španjolskoj (Van Rossom) i još jednog koji sad odlazi na Pirineje s Apenina (Tabu), uistinu ih stavlja iznad Britanije. No, to je to. Uzet će vjerojatno tu pobjedu i biti zadovoljni.

22. ČEŠKA

GEE: Imaju tri imena koja zvone u glavi, bivšeg Celtica Jiria Welscha (koji je pomogao da Jim O'Brien dobije otkaz i da se era Pierce-Walker završi potrebnim rebuildingom), nesretnog Veselya i ovog malog Satoranskog kojega možda vrijedi pogledati da vidimo da li je NBA materijal. Jasno, dok on krene put Washingtona, sunarodnjak Vesely bi već mogao biti bivši, od njega ne očekujem ništa ni na Euru nakon dvije grozne godine u NBA. Uglavnom, nekakvu jezgru imaju, ali prije dvije godine nisu se uspjeli plasirati niti među 24, dakle očito nemaju širinu. A nitko od spomenutih nije toliko dobar da ih izdigne iznad Gruzije, Poljske i Hrvatske... Ok, povlačim to što sam rekao, ako Satoranski i Vesely opravdaju pedigre, imaju šanse.

KREHA: Već vidim Veselyja kako se u utakmici protiv nas vraća u svoje slavne europske dane. Mislim, kad krene na ulaz tko će ga čuvati? Uz ovu ekipu mi se nameće još nekoliko pitanja. Koliko će biti izgorjeli od sunca njihovi igrači? Da li će ih dresovi žuljati i faulovi više boljeti? Jel to isto ulazi u skauting report?

EMIR: Vesely bi ovo prvenstvo trebao shvatiti kao jednu od posljednjih prilika da potvrdi potencijal zbog kojega je svojedobno smatran jednim od talentiranijih europskih košarkaša. Ako bi ovdje imao dobre brojke, onda bi se možda i mogao izvlačiti kako mu u Washingtonu nisu dali pravu šansu, ali nam je svima jasno da on u NBA-u teško može uspjeti radi nedorečenosti pozicije. Ipak je daleko on od Kirilenka s kojim su ga uspoređivali. No, ono što je svojedobno radio u Partizanu moglo bi biti dovoljno da s Češkom zakuha neke stvari, pogotovo jer sam siguran da oni vide, preko nas naravno, šansu za ulazak u drugi krug. Imaju Česi nekoliko solidnih igrača: spomenuti bekovski par Welsch-Satoranski, od kojih je ovaj drugi imao odlične brojke prošle godine u ACB ligi, ali i korisnog veterana Bartona te dva zanimljiva mladca - da budem iskren, za Davida Jelineka i Jakuba Kudlaceka nisam baš čuo, ali oba igraju u dobrim klubovima, a Jelinek ima i solidnu sezonu iza sebe.

21. FINSKA

GEE: Ako se ne varam oni su nas razbili prije nekoliko godina na nekom natjecanju? I onaj Koponen igra skroz solidno u Khimkiju, bolji je play od ijednog kojega mi imao. Srećom nismo s njima u grupi, ujedno i šteta što su dobili najtežu skupinu, u prvoj (ili našoj) možda bi mogli izboriti i prolaz dalje.

KREHA: Čista ofenzivna momčad, uvijek simpatični i na trenutke izuzetno nezgodni protivnici. Ne frcaju talentom, ali imaju pamtljiv stil igre. Jel' im možemo predložiti trejd, damo im Drapera i jednog od Delaša za Koponena?

EMIR: Trebao bi im dati i Rudeša da bi uopće razmislili o tome. Koponen je dobar igrač, a ne mogu vjerovati da Hanno Möttölä još igra za reprezentaciju. Kako je riječ o momčadi kojoj ne fali igrača za dalekometnu paljbu, oni su svog Amera doveli za pod koš - Gerald Lee je igrao ove sezone u Budućnost, a tih 10 koševa i 4 skoka u ABA ligi nije nešto reprezentativno. Moj plus Finskoj je i činjenica da u svojim redovima imaju jednog Ahonena. Mislim da Roope nije ništa u rodu Janneu, ali kada nosiš prezime jednog od najdražih mi sportaša svih vremena, onda imaš plus kod mene.

20. GRUZIJA

GEE: Ne znam, prije dvije godine su bili žilavi, mislim da su u stanju tući momčadi iz srednjeg doma poput naše s vremena na vrijeme, ali nema Zaze zbog ozljede, kao ni onog nesretnika iz Netsa. Ali, tu je zato besmrtni Tskita! Kojega sam spomenuo već drugi put u manje od kartice. Podsjetite me zašto se uopće bavimo ovim?

KREHA: Zato što se prvenstvo odigrava u susjedstvu. Gruzija? Nadam se da Zaza ima koje muško dijete da nastavi niz.

EMIR: Da je Zaza tu, bilo bi to jako zanimljivo iako ne znam funkcionira li 'Zaza efekt' van Atlante. Ovako mi je to ekipa koja navodno ima par zanimljivih mladih momaka, ali o kojoj ne znam gotovo ništa.

19. UKRAJINA

GEE: Ne mogu vjerovat da je Fratello i dalje trener, mislio sam da se radilo o nekoj epizodi. Hm, sada sam zabrinut za sudbinu Izraela i Njemačke, u nekoliko godina Mike je sigurno postavio dobru obranu, a imaju i centra koji može braniti u Kravtsovu i beka koji može zabiti u Gladyru. Bit će zeznuti, sve mi se nekako čini da bi mogli dobiti ili jedne ili druge i plasirati se dalje. Drago mi je da nisu s Hrvatskom u grupi. I da, kakva užasna grupa je ova A, Francuzi praktički mogu odmarati Parkera i Batuma do drugog kruga.

KREHA: Ukrajincima je play bivši Sacramento King Eugene Pooh Jeter. U ovom slučaju ne treba računati na ponavljanje formule McCalebb II.

EMIR: Fratello je tu, par solidnih igrača također, a visine im sigurno ne manjka. Dovoljno za dvije pobjede. Treća bi im dovela drugi krug tako da se Izraelci trebaju pripaziti.

18. ŠVEDSKA

GEE: Osovina Jerebko-Taylor nije loša, definitivno mi je drago što nisu s Hrvatskom u grupi. Mogu se pokoškati s Fincima, možda čak i mlakim Talijanima. Ali, nemaju ni širine ni znanja ni tradicije, jednostavno ne vjerujem ekipama koje ne nastupaju redovno na ovakvim natjecanjima gdje doslovno svatko može nastupati (oni i Česi jedini nisu igrali prije dvije godine).

KREHA: Koliko puta ćeš puta još spomenuti kako ti je drago da nismo s nekim u skupini? A još smo u donjem domu.

EMIR: Koliko god nisam siguran da će Vesely napraviti nešto na ovom prvenstvu, toliko sam uvjeren da će Jerebko odigrati odlično natjecanje. Prošlu sezonu nije bio dobar u Detroitu, ali riječ je o kvalitetnom igraču, pogotovo u europskim okvirima. Pitanje je tko će mu uz Taylora pomoći. Ovaj Amerikanac (Erik Rush) mi izgleda bezveze, a bitno je da su se Šveđani internacionalizirali s dva Kongoanca i jednim Fočakom. Neka Afrikanaca i Bosanaca u Švedskoj.

17. LATVIJA

GEE: Ostali su mi u sjećanju kao žilava ekipa, s dosta mišića i centimetara, ali ne i previše vještine. Kako igraju bez stvarno dobrog klinca iz Partizana, Davisa Bertansa (sredio koljeno), manjak kreacije bit će dodatno naglašen tako da ne vidim kako mogu živu glavu izvući iz zeznute skupine krcate sličnim ekipama. Mogu skinuti jedan skalp nekome nekonstantnom i sklonom mentalnim pogreškama poput ex-Yu ekipa, ali ne i više od toga. I ne, Biedrins im ne bi pomogao. A na turnir ne ide ni Timma!

KREHA: Oni mi spadaju u kategoriju plutajućih mina, mlađahni s nešto talenta. Sreća pa nismo s njima u skupini!

EMIR: Latvijci posljednjih godina ostvaruju solidne rezultate u mlađim kategorijama, ali nikako da to povežu u nešto više. Moguće da je to zato što nemaju pravog vođe, a Daviš Bertans je to svakako trebao biti. Ovako su ostali na njegovom bratu Dairisu, a ako sam dobro zapamtio i Martins Meiers je jedan od mladih igrača koji se istaknuo na natjecanjima za mlađe kategorije. I ne, nikako im Biedrins ne bi pomogao, ali onaj tko im ostavi šut za tri nebranjen definitivno je najebao.

7Jul/128

30 FOR 30: CHICAGO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tom Thibodeau

X-faktor: bench mob

50 pobjeda od 66 mogućih (u normalnoj sezoni, ovakav postotak bi donio score 62-20) i top 5 pozicija u napadačkom i obrambenom učinku fantastični su rezultati sami po sebi, ali kad uzmemo u obzir da su ih Bullsi ostvarili igrajući gotovo cijelu sezonu daleko od idealnog konteksta, onda stvarno znamo da imamo posla s posebnom družinom. Rose je potvrdio svoj franšizni talent, ali nažalost samo u 39 utakmica, okrunivši sve onim nesretnim doskokom u playoffu. Luol Deng ih je odigrao 54, ali sa slomljenim zglobom lijeve ruke zbog čega je odradio čak i goru sezonu od 2009. kada je zbog problema s tetivom propustio 33 utakmice i po prvi put u karijeri pucao ispod 45% iz igre (sada mu se to dogodilo drugi put). Deng koji nije šuterski učinkovit nije Deng koji je sposoban biti top 3 opcija u napadu, a to Bullse, koji nemaju klasičnog all-star igrača pored Rosea, stavlja u još nepovoljniji položaj.

Ozljede su mučile i Richarda Hamiltona, koji je u ono malo što je igrao dokazao kako je i dalje igrač sposoban pomoći na oba kraja parketa i zaokružiti petorku, ali pokazalo se kako Bullsi imaju jedan puno veći problem od ovoga spleta nesretnih događaja, problem koji ima ime i prezime – Carlos Boozer. Što nas dovodi do onoga bitnoga u priči – čak i da su imali Rosea, Denga i Hamiltona potpuno spremne, Bullsi bi imali ozbiljnih problema protiv Miamia, a možda i Bostona, zbog pogreške u koracima prilikom slaganja udarne petorke. Ta je, pogađate, enormni ugovor Carlosu Boozeru.

Naime, s Roseom kao neospornom triple-threat vrijednosti, Bullsima nedostaje druga banana, igrač sposoban kreirati šut sebi i drugima i držati napad podmazanim. Deng i u najboljim danima nije all-star vrijednost u tim segmentima igre, njegova snaga su obrana i šut iz spot up pozicija koji, kada funkcionira kako treba, od njega čini solidnu treću opciju u napadu. Noah je šljaker pod košem koji pošteno odrađuje svoj posao u obrani i skoku, ali u napadu je nevidljiv (smiješnih 8 pokušaja iz igre tijekom 30 minuta) i još ovisniji od Denga o pravom pasu. Hamiltonu osim asista još treba i cijeli niz blokova da se oslobodi. Boozer je trebao uskočiti u tu rupu i svojom igrom u postu donijeti novu opciju u napadu, postati igrač koji može raširiti obranu igrajući 1 na 1 pod košem. A Bullsi su trebali znati da od toga neće biti ništa prije nego su mu dali ugovor na 5 godina težak skoro 80 milja i tako vezali svoju budućnost uz limitiranu jezgru koju čine 1 franšizni igrač i 4 igrača koji su prije vodonoše nego nositelji.

U ligi u kojoj imate Oklahomu s tri all-star igrača na perimetru sposobna u svakom trenutku stvoriti višak šutom, ulazom ili asistom, odnosno u ligi u kojoj imate Miami s dva franšizna igrača koja su all-round igrom sposobna sama donijeti pobjedu, formula Bullsa teško da ima prolaza čak i u slučaju da ih zdravlje savršeno posluži. Bez obzira što imaju fantastičnu rotaciju, što je Thibodeauva obrana granitna i što igraju nesebično i aktivno u napadu, s gomilom pasova, blokova i kretanja bez lopte, fali im ono ključno – talent. Što bi rekli Weezer, "The World Has Turned And Left Me Here". Matchupovi postaju sve zahtjevniji, a Bullsi stoje u mjestu.

Stvar je jednostavna - Boozer, nominalno druga opcija, danas je igrač za popunu petorke, pouzdan obrambeni skakač i odličan šuter s poludistance koji zahtijeva posebne suigrače u obrani i u napadu da bi bio koristan (u obrani nekoga da mu pokriva leđa, a u napadu nekoga da mu podvali loptu). Takvi apsolutno imaju vrijednost, ali ne kao temelj potencijalne šampionske momčadi. Uostalom, brojke govore sve – iako je odigrao najviše utakmica od svih važnijih igrača na rosteru i iako je imao dovoljno prilike nametnuti se kao igrač koji nosi napad, Boozer je završio sezonu s najslabijim prosjekom koševa u karijeri nakon rookie sezone, što dovoljno govori u kojem smjeru njegova igra ide.

Uostalom, Thibodeau ga je ionako držao u igri ispod 30 minuta kako bi napravio što više mjesta za pravu snagu ove momčadi – klupu. Koja je, ruku na srce, glavni razlog zašto su Bullsi dominirali u regularnom djelu. Potencijalne šampionske momčadi obično su krcate u početnoj petorci, a na klupi im uglavnom sjede prolaznici i veterani, dok su Bullsi tijekom cijele sezone imali prilike napadati rezerve protivnika sa sastavom koji bi bez problema pregazio većinu ekipa s dna Istoka. Redom se radi o igračima koji imaju startnu vrijednost i u jednom periodu karijere su to i bili – Korver je tricaški specijalist koji zna odraditi svoje u obrani, Brewer je vrhunski stoper koji može zabiti dovoljno da u pravoj situaciji starta (ne i u Bullsima kojima treba kreatora u napadu, ali bez problema bi odradio rolu Sefoloshe u Thunderu), a Gibson i Asik su posebna priča.

Iako bench mob ima još likova vrijednih spomena (od maskote Scalabrinea do combo strijelca i šutera Lucasa), upravo je ovaj dvojac svojom energijom u obrani radio onu ključnu razliku na leđima koje su Bullsi nizali pobjede. Gibson danas praktički nije ništa slabiji igrač od Noaha u toj ulozi podizača energije, dapače, zahvaljujući solidnom šutu s poludistance i bržim reakcijama pod košem (Gibson je za 700 minuta manje ostvario skoro isti broj blokada kao Noah) nametnuo se kao prvo ime rotacije visokih, a Asik se potvrdio kao jedan od najboljih back-up centara u NBA, čovjek koji zabije ono što mora u napadu, ali koji kruh prvenstveno zarađuje izuzetnim postavljanjem i kretanjem u obrani.

Odličnim balansiranjem obrane i napada, odnosno prve i druge petorke, Thibodeau je tako još jednom izvukao maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju. Ove godine nisu imali sreće pa nisu dobili šansu vidjeti da li je taj njihov maksimum dovoljan za otići do kraja, a ubuduće će zbog svega ranije spomenutog teško dobiti novu priliku. Roseova ozljeda izbacuje ih iz konkurencije dogodine, a na početku 2013. i Noah i Boozer i Deng i dalje će biti preplaćeni za ono što pružaju, posebice Boozer koji će, ako nastavi s ovakvim padom igre, tada biti zreo za klupu i rolu pick & pop specijaliste.

Održati ovako učinkovitu klupu na okupu u ligi gladnoj talenta nemoguća je misija i jasno je kako Bullsima treba infuzija svježe krvi. Uostalom, dok imaju Rosea u naponu snage bit će u igri za veliki stvari, sada se samo treba osigurati od grešaka u koracima prilikom slaganja nove jezgre oko njega. Jer, kada jednom zezneš s maksimalnim ugovorom, zeznuo si cijelu generaciju, ne samo prostor na salary capu.

FAST FORWARD

Prva logična stvar koja se nameće sama po sebi je amnestija Carlosa Boozera. Samo, obzirom na Roseov upitan oporavak iduće sezone, točnije povijest takvih ozljeda koja jasno ukazuje da igračima ponekad treba i do dvije godine da se vrate u prijašnju formu, taj potez ne bi donio nikakve koristi. Samo s garantiranim ugovorima za svoju startnu petorku Bullsi su ispunili salary cap, tako da im eventualna amnestija Boozera ove sezone ne bi niti otvorila značajan prostor za dovesti nekakvo pojačanje, niti im je takav rizik uopće potreban ako će igrati bez pravog Rosea (dakle, bez šansi za naslov).

Kako su već krcati, sve što trebaju je popuniti roster i čekati bolja vremena za značajnije promjene. Iako, promjene teško da će ih zaobići. Čeka ih odluka da li zadržati Asika, Korvera, Brewera i Watsona, a tu je i pitanje sve boljeg Gibsona koji treba i veću minutažu i puno veći ugovor već dogodine. Minimalno u rangu Noaha, što će jednoga od njih dvoje zasigurno staviti u izlog.

U svakom slučaju, Bullsi ne moraju sjediti prekriženih ruku, ovu sezonu odmora koju su dobili moraju iskoristiti kako bi se što bolje pripremili za budućnost, prvo kroz prostor na salary capu, a zatim i prikupljanje talenta. Praktički, gledajući novi kolektivni ugovor, oni su danas momčad s tri maksimalna ugovora (Rose, Deng, Boozer) i jednim za graničnog all-star igrača (Noah), a jedino Rose i donekle Noah opravdavaju svoj status (centri koji igraju isključivo u jednom smjeru toliko vrijede na ovom tržištu tako da godišnja gaža nije prevelika, ali problematični su dužina ugovora i kontekst - skupi visoki koji ne može zabiti 15 koševa po utakmici baš i nema smisla na rosteru bez više od jednog strijelca pored sebe). Ukratko, ovakvo rasipništvo jednostavno nije održivo.

TRENUTNA JEZGRA: Rose, Deng, Boozer, Noah, Hamilton, Gibson, Butler, Teague, Mirotić (66 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Lucas (minimalac), Fisher (minimalac), Korver (5 milja), Gray (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra – Boozer (amnestija) ili Noah (trade) + Hinrich (3 milje) i Pachulia (5 milja) ili Korver (5 milja), Asik (5 milja), Lucas (minimalac)

- Mirotića navodim samo zbog financijskih razloga, on zbog bahatog odštetnog zahtjeva Reala neće tako skoro u Chicago (bit će tu za drugi Roseov pokušaj s novom generacijom), ali pošto je izabran u prvom krugu drafta prava na njega zauzimaju svoje mjesto na salary capu

- Bullsi imaju prava zadržati i Brewera i Watsona i Korvera, ali jedino bih se kladio na ostanak Korvera jer zadnjom godinom njegovog ugovora prelaze 70 milja, što znači da im ostaje taman nekoliko milijuna prostora do granice poreza na luksuz da popune roster igračima na minimalcu

- Brewer i Watson nemaju garantirane nikakve iznose, što znači da bi se samo izbrisali iz salary capa (npr. u slučaju da otpuste Korvera, Bullsi su mu dužni pola milje koja se računa u salary capu za sljedeću godinu), a njihove uloge u rotaciji zamijenili bi lanjski rookie Butler (slično Breweru pokazao stoperski mentalitet i manjak kvalitete u napadu) i novi rookie Teague (Watson je lani kao prisilni starter odigrao kriminalnu sezonu, a kako se Lucas pokazao još boljom opcijom kao back-up strijelac, njegov odlazak čini se gotovom stvari)

- u idealnoj verziji Bullsi shvaćaju da je Asik itekako potreban da momčad zadrži svoj identitet (svakako važniji za budućnost od Boozera) i mečiraju Houstonov ugovor, a kako im ostanak Korvera i Asika donosi prelazak preko granice poreza na luksuz, prisiljeni su napraviti prvi korak u razbijanu jezgre

- dakle, ili će ipak amnestirati Boozera, što bi otvorilo dovoljno prostora da potpišu Asika i ostave Korvera te ostanu u sivoj zoni između granice salary capa i poreza na luksuz, ili će trejdati Noaha, osloboditi nešto manje prostora, ali zauzvrat dobiti korisnog igrača u nekoj sign & trade varijanti

- pri tome bi se morali odreći zadnje Korverove godine ili Asika kako bi otvorili dodatan prostor na salary capu, dijelom da ne riskiraju s porezom (npr. dobiju li 8 milja nazad za Noaha, to bi uz Asika i Korvera plus nekoliko igrača na minimalcu značilo da prelaze granicu poreza na luksuz), a dijelom i da nazad prihvate sličnu vrijednost (ne odreknu li se Korvera, nazad mogu dobiti tek igrača teškog oko 3 milje, plus moraju pronaći momčad koja može progutati razliku između Noahovih 11 milja i tog znatno manjeg iznosa kojega šalje u drugom smjeru)

- Atlanta teoretski može potpisati Hinricha za 7 milja na dvije godine (prva rata 3 milje) i poslati ga u paketu s Pachuliom (5 milja, u zadnjoj godini ugovora) za Noaha – Bullsi se riješavaju suludih 50 milja koje su mu dužni, imaju Gibsona, Asika i Pachuliu koji mogu pokriti Joakimov učinak u skoku i obrani, plus se dovode u situaciju da amnestijom Boozera početkom 2013. imaju manje od 40 milja na salary capu i dovoljno novca za produženje s Gibsonom i nova pojačanja (možda i Mirotića)

- naravno, nema šanse da Ferry pristane na prihvat ovakvog ugovora nakon što se taman riješio Johnsona, ali morao sam ovo iskombinirati kako bih pokušao ponovo spojiti Noaha i Horforda

13Feb/125

Mr.Rondos Uplift Mofo Plan

Posted by ispdcom

Celtics - Bulls

Bila je ovo nedjeljna utakmica u za europljane prijateljskom terminu koja je na obostrano zadovoljstvo obilježila kraj turbulentnog tjedna za obje ekipe. U usporedbi s prošlim susretima ovih momčadi, nekih pretjeranih tenzija nije bilo. Osim već standardnog koškanja Noaha i Garnetta, što im je valjda preraslo u naviku. Bullsi su sretni što idu konačno doma nakon devet gostovanja zaredom, a bez Rosea su se držali do samog kraja protiv (nekoć) ljutih rivala. Izostanak Rip Hamiltona ne vrijedi ni spominjati jer čovjek kao da markira nastavu ove godine. 

Boston je počeo tjedan Pierceovim slavljem prestizanja Larry Birda na listi najvećih strijelaca Celtica (sad je ostao još samo Havlicek), da bi ih nes(p)retni poraz od Lakersa (tip-inovi su ih došli glave) i debakl protiv Toronta dan poslije (prehodali utakmicu i dozvolili da ih starter s jednim od najgorih PER-ova u ligi, DeMar DeGROZAN dobije iako baca airballe kad je sam na trici) bacili unatrag i gotovo anulirali sav trud koji je obilježio posljednja dva tjedna povratka u natjecateljski formu. Obzirom da Rose nije igrao, ova utakmica bi se mogla proglasiti nebitnom, ali ipak je ukazala na nekoliko stvari koje će možda kasnije biti značajne u playoffu.

Boston je cijelu utakmicu vodio nekakvih 4-8 razlike da bi se konačno četiri minute prije kraja odlijepio na +14, ali žilavi Bullsi su se vratili i iz tog nokdauna i gotovo do samog kraja držali stvari neizvjesnima. Ipak na kraju je mirna Rondova ruka sa slobodnjaka!?! obradovala TD Garden. Ono što možemo istaknuti kao glavno obilježje utakmice jest da su Celticsi nadtrčali i iskontrirali Bullse 33:7 te čak zabili dva alley-oopa iz kontri (Wilcox i JJ Johnson).

Rondo je bio glavni pokretač tih sprinteva te je ubilježio čvrst triple-double (32-15-10) i generalno držao cijelo vrijeme konce igre u svojim rukama, čemu je zasigurno pridonijelo što nije morao juriti za Roseom. Rondo ne može konstantno igrati na ovoj razini i do sada su prilično jasna njegova ograničenja kao igrača, ali priče o njegovom trejdanju (Ainge bi trejdao i vlastitu mater iz obitelji) zbog nemogućnosti gradnje ekipe oko njega su totalna glupost iz više razloga. Prvo, za ugovor koji on ima ne možeš dovesti playa te razine, a ne možeš dobiti ni neki paket igrača koji bi Boston izravno ubacio u šampionsku utrku. Za ilustraciju, šta je bolje, 11 mil. za Ronda ili 10 mil. za DeAndre Jordana koji niti ne zna igrati košarku? 

Drugo, riječ je o igraču jedinstvenih osobina kojeg je teško usporediti bilo s kime te možda s te perceptivne strane postoji problem ukalupljivanja, poredbe i shvaćanja što on zapravo donosi momčadi. I treće, možda i najbitnije, jest da Rondo dokazano ima SRCE ... dovoljno se sjetiti lakta iz prošlog play-offa pa je valjda jasno da njegova vrijednost nadilazi sami show na parketu i da je Rondo = Celtics, kao i bilo tko iz bivše Velike trojke. Rondo je prirodni nasljednik i most ka sljedećoj generaciji Bostona, ma kada i kako se ona oformila.

Uz Ronda (opet) sjajan na oba kraja terena je bio KG, kojeg je zbilja milina gledati kako igra obranu, zatvara kuteve i radi rotacije kako bi pomogao (uz neizostavna kretanja u bloku koja mu nitko ne zove). Obzirom na kilometražu u zadnje vrijeme igra kao da ima 7-8 godina manje i uz Avery Bradleya je najzaslužniji za obrambeni preporod Celticsa (drugi po obrambenoj efikasnosti iza Sixersa u cijeloj ligi). Pošto su Bass i Jermaine O’Neal bili ozlijeđeni, zamjene Wilcox i JJ Johnson su imali prilike se iskazati te su isto i učinili. Kod Johnsona je primjetno kašnjenje u obrambenim rotacijama nakon preuzimanja picka i smiješan prerani tajming ofenzivnog skoka, ali u napadu je klon Bassa/KG-a s jako dobrim šutom s poludistance. Wilcox je nakon debakla protiv Toronta grizao u obrani i istrčao tko zna koliko kontri nakon dobrih obrambenih reakcija za što je bio nagrađen s hrpom asista i posljedičnih zakucavanja. Uglavnom, ove dvije rezervne opcije s klupe mogu potegnuti i u jakim utakmicama, što je bitno za Riversa obzirom na varljivo Garnettovo, O’Nealovo i od jučer i Bassovo zdravlje.

Kod Bullsa su karakter i momčad primarne vrijednosti koje su i večeras došle do izražaja te su upravo one omogućile da drže utakmicu u neizvjesnosti unatoč objektivnom hendikepu. U tom dijelu Chicagu nema premca u ligi u ovom trenutku. Ono što mora brinuti fanove Bullsa jest činjenica da je najveći broj šuteva išao CJ Watsonu (23), točnije gotovo duplo više nego li nominalno drugoj (Deng 12) i trećoj opciji (Boozer je imao 16 šuteva). Možda je ova utakmica samo anomalija jer se Deng još nije skroz oporavio, ali gledati Watsona kako forsira i pokušava glumiti Rosea ne priliči karakteru ove ekipe. Pitati se što će se dogoditi u playoffu protiv Miamija još je predaleko, ali je legitimno zapitati se koliko su i da li su uopće Bullsi jači nego prošle godine. Ako je Deng pasivan, Rip je malo tu malo nije, a Boozer je Boozer, kako samo s Roseom preko Djikana? Kako protiv Pacersa ili Sixersa? Ostaje naravno i tvrdnja kako ovo nije regularna sezona te da će momčadski duh + Roseov genij biti dovoljni Bullsima za finale. I za kraj jedna medicinska opaska - ako Rosea bole leđa, kako to da cijelo vrijeme sjedi na klupi? Pa bolje mu je ležati potrbuške (nek pita Birda ili Nasha).

4Feb/120

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SMALL FORWARDS

Posted by ispdcom

Manje-više besmisleni subjektivni izbori poput ovoga, u kojem biramo 10 najboljih igrača koji većinu minuta provode na poziciji trojke, otprilike imaju veze s realnošću kao i NBA action ili all-star utakmica. Košarka je ultimativni momčadski sport u kojem nijedan pojedinac nije važniji od momčadi (u većini drugih sportova postoji ta persona golmana ili vratara koja često više vrijedi od svih ostalih igrača u polju) tako da sama podjela po pozicijama ne znači ništa, obzirom da svaki igrač u sebi sadrži, u manjoj ili većoj mjeri, karakteristike koje iz intelektualne lijenosti uglavnom pripisujemo određenoj poziciji. Ipak, dok svi ne zaigraju s pet bekova ili pet centara, balans na parketu uvijek će donositi omjer dva mala i dva velika, s tim all-rounderom između, tim malim krilom koja jednako dobro mora funkcionirati u oba scenarija, onom vanjske i onom unutarnje linije.

Gee: Ljudi, krećemo od prvog prema desetom i to tako da zbrajamo redne brojeve ispred kandidata i dijelimo ih s tri. Što manje bodova, viša pozicija, s tim da u slučaju neriješenog prednost ima onaj tko ima nižu poziciju na nekoj od individualnih lista. Nije komplicirano, a šanse su da će konačni rezultat ispasti objektivniji jer, kao što stara dalmatinska poslovica kaže, čovik i magarac znaju bolje nego čovik sam. Što ne implicira kako mislim da je netko od nas magarac. Ili čovik. Uglavnom, mislim da na startu neće bit problema, valjda se svi slažemo da je prvi LBJ. Čovjek možda ima problema sa samopouzdanjem i trimerom brade, ali zbog svega to mi je još draži, ipak je to znak da je jedan od nas, a ne nekakav Kralj.

Birdie: Kako misliš izbjeći probleme oko broja jedan kad nominiraš Jamesa? I kako to misliš da ti je još draži, znači li to da ti je bio drag i prije? Kako, zašto? Kevin Durant je ispred LBJ-a, ne mogu staviti čovjeka koji ne može završiti utakmicu ispred čovjeka koji to savršeno radi. LBJ ima sjajne brojke ove godine, ali Miami je izgubio nekoliko glupih utakmica, a LBJ je u najvažnijoj do sada imao nevjerojatne tri pogreške u zadnjih 70 sekundi. Apsoultno sam siguran da Durant takve pogreške ne bi napravio i zbog toga je Durant broj 1 za mene. James je na drugom mjestu, kako u svojoj momčadi, tako i na ovoj listi.

Gee: Naravno da mi je bio drag, svaki NBA igrač mi je drag. Čak i Ray Felton. Ok, ako ispred svega stavljaš igru u završnici onda je izbor Duranta logičan. Samo, koje je to velike rezultate Durant ostvario? U njegovim godinama, LBJ je već bio u NBA Finalu s duplo sakatijom pratnjom od one koju KD ima u Oklahomi. Jebiga, sve vrhunske partije danas su zaboravljene zbog mentalne blokade protiv Celticsa koja mu još visi nad glavom i koju su "Decision" i lanjska igra u Finalu pojačali. Međutim, ja biram igrača oko čijih kvaliteta možeš slagati momčad, a ne nekoga tko dolazi kao završna glazura. Istina, Durant je toliko skakački napredovao i sve je bolji asistent da mu ne mogu prigovoriti zato što je slabiji obrambeni igrač jer je očito samo pitanje vremena kad će i tu napraviti korak naprijed. Ali, dok potpuno ne zaokruži igru, James je za mene najbolje all-round krilo u ligi. Za Duranta čak ne možemo reći ni da je najbolji strijelac, a pogotovo da je najbolji closer. Zato je još uvijek broj 2. A ovo s "drugi igrač na listi jer je drugi igrač u svojoj momčadi" je super fora. Ali samo fora. Jer, tko je ono lani u playoffu uzimao više lopti u ključnim trenutcima, KD ili Westbrook? Zar po toj logici ne možemo isto reći i za Duranta?

Birdie: To što je Westbrook uzimao više lopti je prvenstveno krivnja trenera, a ne Duranta. Vjerojatno ga je to i koštalo nastupa u Velikom Finalu u godinama kada je tamo bio i LBJ. Nego, meni je općenito ta priča oko toga što je netko napravio ranije bespotrebna i blesava, radije bih se koncentrirao na budućnost. Ukratko, da sam GM i da mi netko ponudi izbor da slažem momčad oko LBJ-a ili Duranta, odabrao bih Duranta. Ima to veze sa svim i svačim, ali najviše s povjerenjem kojeg imam u njega.

Sickre: Meni je Durant prvi upravo iz tog razloga - kad bih sad započinjao ekipu, startao bih s njim i gradio oko njega. LBJ je najbolji vodonoša u povijesti igre i zato ne može biti prvi SF, frajer je najbolje krilo u fantasyu, ali ne i u stvarnosti gdje su važni i neki drugi parametri, a ne samo brojke.

Gee: Pošteno, LBJ i KD su ionako dva ponajbolja igrača u ligi po svemu, tako da ako je rezultat 2:1 za Duranta, prihvaćam bez daljnjih prigovora. To jest, ako vam je LBJ obojici broj 2?

Sickre: Jeste, iako mi nije drago zbog takve realnosti. Durantu dajem prednost i zbog kulture koju donosi sa sobom, što je izuzetno važno ako govorimo o stupu momčadi, superstaru oko kojega se sve slaže i koju on u dobroj mjeri diktira. Jamesa ne cjenim od prvog dana kad je kročio na parket jer je kultura koju on donosi umjetna koliko i 75% sisa u Miamiu. O tome smo i pisali i razbijali glavu svih ovih godina, o globalnoj đikanizaciji i estradizaciji košarke, tako da nema smisla više ponavljati istu priču. On ne može biti dio neke organizacije veće od sebe jer je i sam organizacija i u skladu s tim se ponaša. Posljedica takvog pristupa jesu sva sranja kroz koja Heat prolazi nakon "Decisiona" - mediji ih razapinju oko svakog detalja, protivnici su maximalno napaljeni na njih, publika ih hejta – a mi smo zbog svega toga izgubili iz vida kakva je Miami sjajna i originalna momčad, građena oko beka i niskog krila kao okosnice, baš kao i Bullsi ‘90-ih (Harper - MJ - PIP - Toni -Rodman mi je valjda naj-petorka ikada), prava revolucija u odnosu na klasiku bek-centar kao garanciju prstena. I umjesto da guštamo u njima, moramo po petstoti put slušati kako LBJ ne radi iza 45-e minute. Kojeg ovako talentiranog sportaša su mediji toliko razapinjali? I za sve si je sam kriv. Pa ti vodi takvu ekipu. Još jedan bitan razlog mi je što se ne mogu oteti dojmu kako LBJ ne voli košarku toliko koliko KD. Šta LBJ radi ljeti?

Gee: Sa ovim svim što si rekao o kulturi se slažem, iako bih dio krivice prebacio i na društvo koje oduvijek stvara takve idole samo kako bi ih kasnije moglo s još većim guštom srušiti. Jebiga, klinac iz Clevelanda je uletio u tu igru, mislio je da je veći od nje, sad je valjda konačno skužio da nije i da mu je košarka jedina utjeha. Ne znam, možda sam ja naivac koji misli da se ljudi mogu promijeniti. Ali, s ovim o ljetu i ljubavi se ne slažem, pa odakle nam osim tog dojma ikakvi dokazi što čovjek radi? Pa valjda se kupa, šta ja znam. Zar je to bitno? Bitno je kakav je od kraja desetog do kraja petog mjeseca (ako ima sreće doživjeti ga), a u tom slučaju ga ne možeš negirati, bez obzira što mislio o njegovoj životnoj filozofiji ili psihološkom stanju.

Sickre: Pa ne negiram ga, dao sam mu prednost pred Pierceom. Samo kažem da s takvim čovjekom ne bi volio biti u istoj ekipi, ma kako dominantan bio.

Birdie: Ovo smo rješili, idemo dalje. Dakle, treći SF lige trenutno je Luol Deng. Po nekoj logici Melo bi trebao biti na toj poziciji, ali gledali smo ga ove sezone i stvarno ne znam kako bih ga mogao staviti ispred Denga koji je drugi igrač ponajbolje momčadi lige. Sada je samo pitanje koliko će ga ozljeda unazaditi jer je takve prirode da se treba operirati samo ako Deng to odluči. Ovako, on će pokušati osvojiti prsten i s tom ozljedom, a sva sreća je što se ne radi o šuterskoj ruci. Ono što je Deng igrao prije ozljede, a pogotovo u onih nekoliko utakmica bez Rosea, bila je pjesma - dodao je konstantnost svojoj igri, još više skokova i boljih postavljanja, obrana je ionako bila na visokom nivou, a počeo se 'pojavljivati' i u završnicama utakmica što mu se najviše zamjeralo. Početkom sezone ga nije išao šut za tricu, ali ju je stavljao svaki put kada je trebao. Uglavnom, može li Rose zamisliti boljeg suigrača od Denga i bi li itko mogao bolje povezivati cijelu momčad (bilo koju, ne samo Bullsa) od ovoga što Deng radi.

Gee: Deng treći kraj živog Piercea i Mela? Mela je prerano otpisati nakon pola loše sezone u očajnom kontekstu, a Pierce igra kao lud (uz Kobea valjda ne postoji tip u ligi s većom tolerancijom na bol, jebote pa njega su nožem izboli da bi nekoliko mjeseci kasnije igrao košarku). Deng me oduševljavao ove sezone prije svega stavom, tim samopouzdanjem kojega je dobio i koje zrači iz njegove igre. Do ove sezone kao da nije bio siguran da je on taj netko na koga se momčad može osloniti, ali čini mi se kako je igra za repku Engleske učinila čudo za njegov ego i kako danas jedva čeka situacije u kojima može do kraja iskazati svoj karakter i talente. Sad, njegov forte je i dalje sjajna obrana, odlična realizacija otvorenih šuteva i uopće all-round učinak, ali ipak je na razini ispod Piercea i Carmela koji mogu zabiti kad hoće i protiv koga hoće, odnosno nisu toliko ovisni o situaciji jer su je sami u stanju kreirati. Ali, meni je već sama činjenica da ga bez razmišljanja stavljam na petu poziciju ludilo uspjeh kad je takav profil igrača u pitanju.

Birdie: Isto kao i kod izbora Duranta ispred LBJ-a, u Mela nemam povjerenja da će napraviti ono što od njega momčad treba. Uostalom, ako Knicksi nisu ni playoff momčad, a imaju dva all-star igrača i najboljeg defanzivnog igrača lanjskih prvaka, onda je teško uzimati Mela zaozbiljno. Ti izgleda sastavljaš listu isključivo po talentu, a ne po tome što netko donosi nekoj momčadi

Gee: Nego po čemu ću je sastavljat? Po trenutnom kontekstu? Ajmo onda bit pravedni i svakog zamislit u tuđim cipelama - šta bi Deng s ovakvim Knicksima? Vodio ih na vrh Istoka? Kao da je Melo kriv što je upao u ovakvu situaciju i što igra s 3 i pol igrača kod trenera koji nema pojma što radi. Uf, jebote, pa jeste sam kriv, sam je zbog svjetala reflektora izabrao igrat za klub bez vizije i budućnosti.

Birdie: U tome i jeste čar cijele priče - pogledati tko su najbolji igrači u ovom trenutku, odnosno koji igrači ove sezone najviše doprinose rezultatima svoje momčadi. To je ona ljudska komponenta u cijeloj priči. Čini mi se laganim složiti 10 najboljih po talentu, ali složiti listu po ovim kriterijima puno je zanimljivije.

Gee: Ma sve su to dobri kriteriji i argumenti. Nego, tko je treći na kraju? Pierce?

Sickre: Pierce. Čovjek stari vrhunski, nenametljivo dominira igrom kao rijetko kada u karijeri. Imam dojam da ovako može još pet sezona. Na početku ga je mučila ozljeda pete, ali sad je najzaslužniji što su se Celticsi probudili iz kome. Kad nema Ronda on im je play, kad nema Raya on je tricaš, kad nema KG-a preuzima veću odgovornost u skoku i obrani. Car. Idem obuć dres odmah. Četvrti bi trebao biti Carmelo, ali svakim izlaskom na parket to sve više kompromitira. Čini se nesposobnim prilagoditi sistemu u kojem nije u centru pažnje. Tako da mi se za četvrto mjesto nameće Deng. Melo jest glavni u New Yorku, ali kao i u slučaju Jamesa, nisam siguran u kulturu koju donosi. Volim njegov šut, igru leđima, čak i obranu iz serije s Lakersima (finale Zapada). I to je najgore, takvu all-round igru nije više nikad ponovio, a to znači da može, ali, iz nekog razloga - neće.

Birdie: Ok, podržavam to da je Pierce još uvijek ispred Denga. Ali ne podržavam da je Melo četvrti. Ostaje iza Denga kao peti.

Gee: Mislim da ne možemo zanemariti koliko je roster Knicksa loš. I koliko je Melo u biti dobro odigrao obzirom na očekivanja. Jebiga, nije razigravao momčad kako je to D'Antoni zamislio, ali to je kao da sutra zamjeramo Dirku što nije u stanju zatvoriti reket bananama i masom ako Carlisle odjednom odluči da je on zamjena za Chandlera i novi centar Mavsa. Mislim, pogledaj Melove brojke - zapanjuje njegova konstantnost, od njega ćeš uvijek dobit 25-7-3. Istina, ove sezone znatno mu je pao postotak šuta, ali to je rezultat toga prebacivanja iz uloge prve opcije u ulogu jebene Katice za sve. Nema više catch & shoot situacija, barem dok ne nauči dodati sam sebi. Doslovno je natjeran da igra 1 na 5 više nego ikad pod izlikom da tako pomaže ekipi. Meni je on četvrti u svakom slučaju. Pierceu dajem prednost jer bi kao od šale imao brojke poput Mela da nije toliko prilagođen tom duhu Celticsa u kojem su svi jednaki. Dakle, Pierce treći, Melo četvrti.

Sickre: Melo je sad u poziciji kao svojedobno Pierce s Walkerom, slabašan sastav preovisan o nekoliko pojedinaca, od kojih je samo jedan pravi. Taj pravi sigurno nije Amare. Prednost tako dajem Dengu jer je njegovim igrama momčad dobila novu dimenziju. Znači, KD, LBJ, PP, Deng, Melo.

Birdie: Znači, Deng ima dvije četvrte i petu poziciju, a Melo dvije pete i četvrtu. Jupiiiiiiii-ijejejejejejeje! Melo je peti. A za šesto mjesto nominiram Iguodalu. Philadelphia stvarno igra dobro ove godine i kada bi nekim čudom uspjeli dovesti neko pojačanje bili bi zajebani. Najveći razlog dobroj igri je upravo Iggy. Potpuno se prilagodio momčadi i radi gotovo sve - skače, zabija, igra obranu, organizira napade. Kada bi još bio bolji u završnicama, stavio bih ga još i više.

Sickre: Meni je šesti Gerald Wallace, iz istih razloga koje sam upotrijebio za Denga – njegovim igrama momčad je dobila novu dimenziju. Sedmi Rudy Gay, sviđa mi se (njegova igra). Zatim Iggy.

Gee: Iggy je definitivno šesti, zbog all-round učinka i fenomenalne obrane koju je u stanju odigrati na sve tri vanjske pozicije. Glavni organizator u napadu, glavni stoper u obrani – rijetka kombinacija koja zaslužuje totalni respekt. Srce Sixersa. Jebiga, ubija u pojam lošim izborom šuta, ali da je bolji napadač, onda bi praktički bio kopija LeBrona, zar ne? A ovako je Iggy 1.0, totalni original. Sedmi mi je Rudy Gay, zbog talenta i potencijala da bude strijelac u rangu Carmela, uz plus što mu je stalo do obrane. Osmi mi je Danny Granger, jer je sve pomalo, solidan igrač u svakom pogledu, osim u onom kako sebe doživljava – kao nešto puno više nego što jest. Gerald mi je deveti, ogroman rispekt za čovjeka koji je karijeru stvorio iz ničega, praktički iz snage volje, ogromnih pluća, još većeg srca i beskompromisnog ulaza u reket. Deseti – Galinari. Malo jeste jednodimenzionalan, imam osjećaj da ako ne zabija iz vana nije na parketu, ali je u toj šuterskoj dimenziji toliko dobar da nemam izbora. Nije da ima previše konkurencije. Batum ima potencijala, ali premalo minuta. Nitko drugi mi ne pada na pamet.

Birdie: Gay sedmi, slažem se. Šteta što on i Zach opet ne igraju zajedno, da vidimo više Grizzliese u punoj snazi. Osmi mi je Gerald, njegova snaga volje je stvarno fascinantna. Nakon toga ne znam. Granger se nameće kao logičan izbor, ali mi se ne sviđa njegov stil igre, kao ni učinak. Radije bih nagradio Galinaria koji igra sjajnu sezonu i Carona Butlera koji fino zaokružuje petorku Clippersa i radi točno ono što se od njega traži.

Sickre: Galo je meni daleko bolji od Grangera, ima još prostora za razviti se, a već ima jedan od ljepših dvokoraka u ligi, dug i elegantan, odmah poželim loptu uzeti i krenuti na hakl. Nego, jel možemo uključiti Paula Georgea u utrku? Da imamo što više ovih kojima prezime počinje na G?

Gee: Ako ti je George napet, radije ga stavi među top 10 SG, tu nema previše izbora. A, ionako, nakon što je Emir Butlera stavio u top 10 ičega što nije top 10 ogromnih guzica, sve je moguće i sve je otvoreno. Butler je, ko što reče, netko tko fino zaokružuje petorku Clippersa, ali postavi jednostavno vježbu - s kim bi Clippersi bili bolji kao starterom, njim ili Grangerom? Butler ne igra obranu kakva je potrebna momčadi bez stopera na vanjskim pozicijama poput Clippersa i danas je tek solidan igrač kojem je najveći plus taj što ne šteti previše. Granger s druge strane ima odgovornost prve opcije u napadu (iako to očito nije), igra sjajnu all-round košarku (podcijenjen obrambeni igrač i još više podcijenjen kao point forward) i njegov najveći problem je kontekst, ne on sam. I zašto ja tebi moram pravdat Grangera, sjeti se lanjske serije protiv Bullsa. Tip je bio glavni igrač Indiane i prvi strijelac, iako ga je čuvao ljubljeni Deng. Mislim, jedino racionalno objašnjenje za ovakvo ignoriranje Dannya je to što si totalni navijač Bullsa i strah te Pacersa.

Birdie: Prihvaćam argumente i mijenjam poziciju broj 10 - stavi Grangera umjesto Butlera. Ali, Butler je stvarno odigrao dovoljno dobrih utakmica da ga se ne pljuje totalno.

Gee: Zamalo me strefio srčani zbog ovakvog tračka razuma kod tebe. Moram priznat da sam izbačen iz takta. Dakle, konačni raspored je (u zagradama su pozicije koju su dodijelili redom Birdie, Sickre i Gee):

1. DURANT (1+1+2)
2. LBJ (2+2+1)
3. PIERCE (3+3+3)
4. DENG (4+4+5)
5. MELO (5+5+4)
6. IGGY (6+8+6)
7. GAY (7+7+7)
8. GERALD (8+6+9)
9. GRANGER (10+10+8)
10. GALINARI (9+9+10)

11Jan/125

RUNNING WITH THE PACK G10

Posted by Gee_Spot

Rick Adelman je vjerojatno mislio da sanja na početku noćašnje utakmice protiv Bullsa. Darko je slao okolo pravoremene povratne iz posta kao Vlade Divac. Ellington se kretao kroz blokove i hvatao obranu na krivoj nozi kao Mike Bibby. Wes je skakao na odbijene lopte u napadu i zabijao otvorene šuteve kao Doug Christy. Ridnour je letio po parketu i zabijao skok-šut za skok-šutom u ritmu poput Jasona Williamsa. Nažalost, već nakon 6 minuta Adelman je postao svjestan toga da je budan. I da stvarnost više nalikuje na noćnu moru.

Način na koji su se Bullsi odlijepili na 20 razlike može se samo opisati jednom riječju – moćno. Čak i nakon što je uveo najbolje igrače, Adelman je mogao samo nemoćno gledati kako Rose i društvo seciraju njegovu momčad i daju im lekciju o tome kako izgleda pravi šampionski tim spreman boriti se za naslov. Rubio, Williams i Love djelovali su kao igrači iz nižih kategorija dok su pokušavali stati ovome stroju na kraj i već na pola druge četvrtine, kada su se Bullsi počeli penjati iznad 20 razlike, činilo se da je stvar gotova.

I onda se dogodio jedan od ključnih momenata u dosadašnjem razvoju novih Wolvesa, možda i prva prava prekretnica (to ćemo znati tek na kraju sezone) – Rubio, Love i Randolph su jednostavno krenuli. Šest zadnjih minuta Adelmanu su se valjda opet činile kao san, ali ovaj put u glavnim ulogama nisu bile prikaze, već ljudi od krvi i mesa. Rubio je počeo secirati obranu Bullsa i namještati zicere na sve strane, Love je počeo kupiti svaku loptu i zabijati trice u serijama, a Randolph je jednostavno letio – skakao, zakucavao, ulazio u reket, iznuđivao slobodna, pogađao s poludistance. I samo tako, Wolvesi su protiv moćnih Bullsa poluvrijeme dočekali u egalu (za mene vam je egal u nekim NBA okvirima svaka razlika koja se da stići s dva posjeda lopte).

E, sad, osim što je Randolph konačno pokazao da može biti taj četvrti igrač koji bi ovoj rotaciji itekako dobro došao (njegova visina i pokretljivost idealno se poklapaju s Loveom, jedini eventualni minus u slučaju da ovako nastavi mu je manjak mišića, ali dovoljno je kvalitetan bloker da to nekako nadoknadi), još važnija prekretnica je bila Adelmanova odluka da razbije uzorak i u nastavak krene s najboljom petorkom. Rubio je odmah dobio ključeve momčadi u ruke, Rindour se mogao posvetiti onome što pod stare dane radi najbolje – šutiranju, a Love je uz sebe imao dva brza visoka u Randolphu i Tolliveru.

Zamjeni Tollivera Williamsom (što je Adelman nešto kasnije i napravio) i imaš najbolju petorku koju je moguće sastaviti iz ovoga rostera. Dodaj Bareu i imaš sjajnog šestog igrača. Minute još treba dobiti Tolliver (kao prvi visoki s klupe), Darko (u slučaju da protivnik ima baš nepokretnu tešku peticu) i Ellington (kao specijalist za tri). I to vam je rotacija od 8-9 igrača s kojom se tijekom ove sezone možeš svaku večer nadati nečemu dobrom.

Uglavnom, Bullsi su nastavili igrati moćno i ozbiljno, najnoviji Wolvesi su se nastavili držati u tom nekom rasponu od tri do pet posjeda lopte, ali čim bi došli u egal, Rose bi uzeo stvar u svoje ruke i ohladio ih. Kao što je napravio u završnici rutinski osiguravši pobjedu svoje momčadi. Sad, može netko pričati kako su Bullsi ubacili u nižu brzinu i tako omogućili Minnesoti novu priliku, ali to jednostavno nije istina. Bullsi su odigrali kriruški preciznu utakmicu u napadu, sjajno su šutirali i međusobno se razigravali. Ubili su Wolvese u njihovom glavnom oružju, skoku, i općenito su odigrali sjajnu obranu. Jedino su malo nepažljiviji nego inače bili s loptom, ali ne toliko da bi omogućili protivniku gomilu lakih koševa. Glavni razlog zašto je Minnesota ostala u igri protiv ovakve momčadi je jednostavan – Minnesota je dobra.

Ok, možda je bolji izraz potentna, obzirom da su još daleko od toga da ih možemo smatrati gotovim proizvodom poput Chicaga. Ali, utakmice poput noćašnje jasno pokazuju u kojem smjeru treba ići. I što je još važnije, pokazuju da put ima smisla.

Nego, da ne bi sve bilo ružićasto, treba istaknuti i jedan negativni trend. Nakon što je u prvih nekoliko utakmica puno više korišten kao razigravač, Love je gotovo nestao iz ove uloge. Dapače, Love je gotovo nestao i iz reketa u napadu, a za sve je kriva tricaška eksplozija. Sad, ako će večinu večeri visiti na vrhu reketa gdje će služiti samo za visoki pick & pop, Wolvesima se ne piše dobro. Prvo, igrajući tako daleko od koša, Love loše utječe na svoje najveće oružje – skok u napadu. Zatim, koncentrirajući se samo na šutersku rolu zanemaruje svoj osjećaj za asist, koji je ovoj momčadi neophodan.

Naime, Wolvesi su među najgorima u ligi kada je razigravanje u pitanju, što je svojevrsni paradoks kada uzmeš u obzir da im većinu minuta kao play igra takav majstor poput Rubia. Ali, makneš li Rubiev one man show iz jednadžbe, ostaješ s gomilom dobrih košarkaša koji su tek počeli učiti o tome kako je onaj dodatni, završni asist, najbolja stvar na ovome svijetu nakon kondoma. Jednostavno, Wolvesi Adelmanovski napad igraju na kapaljku, a najveći razlog tome je Loveova pretvorba iz centra napada u igrača zadatka.

Što je donekle razumljivo obzirom da, jadan, pod košem gotovo pa i ne može drugačije zabiti nego iz odbijanaca jer ga je prelako blokirati obzirom da nema eksplozivnost i ne posjeduje vrhunski horok ili pivot potez (u dvije večeri gađao smiješnih 2-12 iz reketa). Razlog zašto je usprkos napadačkoj nemoći pod košem tako dobar je jednostavan – zabija trice suludim postotkom i iznuđuje gomile slobodnih koja gađa izvrsnim postotkom. Međutim, manje Lovea na vanjskim pozicijama, a više u reketu, možda nije tako dobro za njega, ali jeste za momčad. I tu će biti zanimljivo vidjeti kako će Adelman i ekipa riješiti ovu dvojbu.

A nešto slično se uskoro nameće i klupskoj upravi. Naime, produženje ugovora je pred vratima i Love na ovom tržištu nesumnjivo može dobiti maksimum. I ako su mu u Minnesoti voljni dati ga, tada moraju biti svjesni da ovako specifičnog igrača moraju okružiti specifičnim suigračima, odnosno da doslovno moraju graditi oko njega. Love nije tipična all-star četvorka koja leti po parketu i zabija 20 bez da se oznoji. On je uber-šljaker koji doslovno za svaki svoj dobri potez krvavo radi. Uostalom, pogledajte samo ove aspekte igre koji se daju uvježbati, kod njega su dovedeni do savršenstva – šut, kontrola skoka, pozicioniranje. Njegov osjećaj za asist dokaz je da ima i košarkaškog talenta s kakvim se samo možeš roditi, ali, to bijelo, usporeno tijelo je problem kojega ne može riješiti nikakav trening. Ukratko, i on i Wolvesi moraju biti itekako svjesni svih ograničenja ako se odluče na zajednički put do vrha. Koji nije nemoguć, ali će biti znatno drugačiji od standardnog.

A što se Bullsa tiče, mogu još samo jednom ponoviti – moćni su. Rose je prekrasan, čak i bolji nego lani, nekako samouvjereniji. Boozer, ma kako to glupo bilo govoriti za čovjeka koji je milijun puta pokazao da nije čvrst, djeluje čvrsto i samouvjereno. Upravo taj neki stav koji zrači iz Bullsa najveći je napredak u odnosu na lani, čak i veći od poboljšanog napada s tri sjajne opcije (četiri kada se priključi i Rip). Čim ih vidiš, jasno ti je da su i sami svjesni da su spremni i da je njihovo vrijeme sada. Klupa doduše i dalje djeluje kilavo, ali valjda će se kako sezona bude odmicala i "bench mob" probuditi (nitko ne briljira, ali posebice zabrinjava Asik koji djeluje kao rookie, nije ni sjena onog lanjskog majstora koji je nekako uvijek uspijevao biti u pravo vrijeme na pravom mjestu).

Za kraj sam ipak ostavio jednog čovjeka. Luol Deng je, vjerujem u to svim svojim tijelom NBA fanatika, sposoban biti drugi igrač šampionske momčadi. Znam, nije sjajno krenuo u sezonu, ali u ovakvoj momčadi gdje čak i jedan Rose ne treba igrati svom snagom svaku večer, Deng si može priuštiti predah protiv Detroita ovoga svijeta. Ali, noćas je protiv Wolvesa djelovao kao lik iz igrice. Uvijek na pravom mjestu, uvijek aktivan, a, kada šutira, točno po izbačaju odmah znaš da lopta upada. Jednostavno, Luol je u ove dvije godine pod Thibom potpuno sazrio. Zna svoju ulogu, zna što je činiti drugoj opciji momčadi koja se bori za naslov. Ušao je u svoju osmu sezonu u ligi, a tek pred playoff napunit će 27 godina. Danas se čini deplasiranim pričati o njegovom velikom ugovoru. Granger, Iguodala, Pierce, Wallace, Gay – više nema sumnje da Deng pripada ovoj skupini krila (odmah nakon neprikosnovenih Jamesa, Duranta i Carmela).

26Dec/111

RUNNING WITH THE PACK ON ROUTE 66

Posted by Gee_Spot

Blesavi osmijeh na licu, koji se pojavio s prvim podbacivanjem lopte na susretu između Celticsa i Knicksa, sinoć nisu mogli pokvariti ni tehnički problemi s League Passom (došao sebi tek oko treće utakmice). Srećom, bila je tu ekipa sa Sportkluba koja će se, sudeći barem po činjenici da su prvi dan prenosili tri utakmice, ove sezone pošteno posvetiti NBA košarci (nakon dva sata sam čak prestao primjećivati kako su im naporni komentatori, kojima, da budem pošten, nije ni lako samima u studiju sa svim onim prekidima). Nije ga moglo pokvariti ni očajno izdanje Bullsa koje je rezultiralo porazom na kladionici (srećom, ulaganje je spašeno drugom okladom u kojoj se nije igralo na hendikep već samo na pobjedu, do koje su Bullsi ipak došli, makar znatno teže nego sam očekivao).

NBA je tu, a osjećaj spokoja koji sam osjećao gledajući četiri utakmice u komadu (Clipperse i Warriorse odgledao sam tek ujutro u snimci) može se samo opisati jednim osjećajem – ljubavlju (na engleskom govornom području kaže se LOVE). Tu ljubav (LOVE) prema šarenim NBA dresovima ove sezone odlučio sam prezentirati na jedan način koji sam do sada izbjegavao, a taj je pisanje kratkih dnevnih osvrta na odgledane utakmice. Uvijek su mi draže bile kobasice od tekstova s desetak dana između, valjda kako bi zadovoljio svoju esejističku prirodu. I egoističnu, jer dugi, naizgled mudri tekstovi ostavljaju dojam kao da ih je pisao pametan čovjek. Samo, koji to pametan čovjek gleda 10 sati NBA u komadu?

Tako da sam odlučio iskoristiti ovu kratku sezonu za promjenu paradigme (ha, napisao sam paradigma, možda sam ipak pametan), a usput i za odraditi jedan poduhvat koji bi u standardnoj sezoni od 82 tekme najradije propustio – praćenje jednog kluba od prve do zadnje sekunde natjecanja. Uglavnom, uz standardne derbije koji se ne propuštaju gledat ću i svih 66 susreta jedne momčadi i pratiti njen razvoj/degeneraciju što će biti zabilježeno u postu (dakle, njih 66 tijekom sezone) u kojem će se još naći mjesta i za ostale NBA sitnice i dnevne aktivnosti. Znači, neće ići svaki dan, ali skoro kao da hoće obzirom na gustoću rasporeda. Da sažmem - imat ćete 66 postova tijekom regularne sezone, što je nekih 40 više nego do sada, i to sve bez povećanja pretplate!

E, sad, kako nisam navijač nijednog kluba, prvo se trebalo odlučiti kome će pripasti takva čast. U užu konkurenciju ušli su Miami, Chicago, Oklahoma, Memphis, Clippersi, Sacramento, Washington, Indiana, Philadelphia i Minnesota. Od ovih pet prvih sam odustao iz jednostavnog razloga što se radi o momčadima koje će se ionako gledati reda radi po 20 do 30 puta u raznim kombinacijama, što znači da će se o njima i pisati, ipak se radi o momčadima iz vrha. Kingsi i Wizardsi su otpali jer, ma kako se ludima činili na papiru, postoji ogromna šanse da u ovoj sezoni bez priprema njihova ionako ne baš pametna košarka bude svedena na razinu susreta LNLAIPM (liga ne-liječenih alkoholičara i ponekog mongoloida). Indiana i Philadelphia su momčadi u usponu koje jedan superstar dijeli od vrha i bilo bi zanimljivo pratiti razvoj njihove jezgre dok čekaju da im se priključe Eric Gordon i Dwight Howard, ali na kraju sam se ipak odlučio za Wolvese, momčad koju na neki način simpatiziram već godinama, posebice od kada je njihov dres obukao moj drugi najdraži igrač ikada (nakon Raya Allena), Kevin Love. A nije na odmet ni što njihov grb koristi HSP.

Wolvese?

Pazite, imate Lovea koji je bez sumnje najbolja druga banana u ligi. Obzirom na nedostatak eksplozivnosti ili neobranjivog šuta s poludistance kakvog ima Dirk, vjerojatno nikada neće biti klasični franchise player, ali ono što je on lani izvukao iz kupljenja otpadaka pod košem i pick 'n' pop igre graniči s perfekcijom. Što će tek biti ove sezone kada trener konačno bude vrtio i poneku akciju za njega, strah me i pomisliti (nije, lažem, mislim o tome non-stop). Zbog nedostatka visine i skočnosti nikada neće biti sjajan igrač leđima košu, iako posjeduje solidan horok, ali zbog osjećaja za asist i zbog sjajnog šuta mogao bi postati pravi teror s vrha reketa. Dovoljno se sjetiti što je Adelman inače radio s krilnim centrima meke ruke – do nedavno sa Scolom, prije toga s Webberom, jednim od najboljih svih vremena, iako nije imao ni približno veliko srce kao čovjek zvan Ljubav.

Wolvesi?

Love će dakle ove sezone biti manje šljaker, više playmaker, iako se ovaj prvi aspekt njegove igre (i karaktera) zasigurno neće izgubiti. Čovjek jednostavno uživa kupiti lopte, ima fantastičan pregled terena što će biti ključno ne samo za razigravanje u postavljenim napadima već i za kontre, a dio igre o kojem se ne priča dovoljno u ligi u kojoj svi postavljaju blokove u kretanju (i onda se - s pravom, da naglasim - čude kad im se svira faul, jer se u 99% slučajeva ne svira), su upravo njegovi savršeni blokovi u pick igri. Lani se izvlačenje sve do trice pokazalo bezgrešnim, a ove sezone bit će zasigurno i više šuta za dva, a i poneki roll.

Wolvesi?

Već samo praćenje njegova razvoja meni je dovoljno, ali ima tu svega. Evo, Wolvesi imaju rotaciju od deset mladih igrača koja će dati dobar odgovor na pitanje koliko će pobjeda ove godine prosuti veteranske momčadi, a i one s tankom klupom, zbog rasporeda. Praktički, Wolvesi bi, samo zbog mladosti i rotacije, po toj logici trebali napraviti korak naprijed. Zatim, tu su i još neiskazani potencijali cijelog niza igrača. Može li Rubio sakriti svoje šuterske manjkavosti u ovom na tranziciju baziranom napadu? I može li uopće biti toliko dobar asistent i obrambeni igrač da opravda minutažu?

Wolvesi.

Može li Beasley biti išta više od šutera iz kuta? Može li Randolph biti išta više od visokog i tankog atlete koji leti po parketu i konačno postati nešto sličniji igrač Marcusu Cambyu i Tysonu Chandleru? Može li Johnson postati solidan šuter iz vana i pouzdani stoper? Može li Wayne Ellington postati specijalist za tri? Nastavlja li Barea sa slashersko-šuterskim majstorijama prethodne sezone? Je li ostalo još životnog soka u Bradu Milleru da ponudi dodatnu visoku pick 'n' pop opciju koja će širiti obrane? Može li Anthony Tolliver biti išta više od još jednog pick'n'pop specijalista? Može li Derrick Williams izbjeći zamke u koje se hvataju tweeneri i izbjeći sudbinu Beasleya te nastaviti s all-round igrama koje je pokazivao na Arizoni?

Wolvesi!

Na desetke pitanja, a ova sezona će dati odgovore na mnoga od njih. Ja ih jedva čekam saznati. Prvi osvrt je već sutra, noćas K-Love i ekipa dočekuju Thunder (i mog novog ljubimca, Hardena, čovjeka za kojega sam kad je dolazio u ligu govorio da mu je budućnost Euroliga), a u ovom nultom dužan sam napisati i poneku crticu o sinoćnjim tekmama, da usput steknete i dojam kako će to izgledati ubuduće.

Celtics @ Knicks

- izgleda da ove godine nećemo gledati obranu Celticsa na nekadašnjoj razini

Rondo će odraditi svoje u pritisku na loptu, Garnett svoje u pokrivanju svih 5 igrača na parketu i ako treba svih onih što sjede na klupi, ali Bass nije fizikalac (što mu se ne može zamjeriti obzirom na to koliku kvalitetu donosi u napad), a na klupi nema nikoga sposobnog unijeti malo vatre i mišića pod koš. Lani su imali ipak Shaqa, Jermainea i Perkinsa. Istina, sva tri su bila načeta, ali mogli iz nekakve kombinacije visokih izvući solidnih 20-ak minuta svaku večer. Mislim, neće Boston odjednom postati šupalj kao Toronto, daleko od toga, ali čak i mali pad obrambene učinkovitosti u konkurenciji Chicaga i Miamia im samo dodatno otežava situaciju.

- izgleda da će ove godine Knicksi konačno imati solidnu obranu

I ne, ne mislim to zato što su doveli Mikea Woodsona da se posveti tom dijelu igre, već zato što Tyson Chandler zna kako se čuva reket. Primjetan je i angažman Amarea u tom dijelu igre, iako je rano govoriti o nekom trendu nakon jedne utakmice. Međutim, Knicksi imaju solidnu obrambenu postavu koju uz Chandlera čine dosadni i dugoruki Jeffries, te tri aktivna vanjska igrača Douglas, Fields i Walker. Jasno, neće s njima istrčavati na parket u komadu, ali mogu si priuštiti trojicu na terenu veći dio večeri što nije loše.

- nemojmo podcijeniti Boston

Ok, Celticsi će se izmrcvariti kroz regularnu sezonu, ali sinoć je opet bilo vidljivo da veterani, kad su potpuno zdravi, imaju u nogama još dovoljno oružja. Garnett, Allen, a bez sumnje i Pierce, još su u stanju odigrati na razini dostojnoj all-star nastupa, stoga ih se itekako treba čuvati u playoffu, bez obzira na kojoj poziciji u njega ušli. Ako se sačuvaju od ozljeda, uz ipak nešto blaži playoff ritam, mogu biti itekako opasni.

- nemojmo precijeniti Ronda

Mali je sinoć briljirao, ali nekoliko pogođenih šuteva iz vana ne znače da je bolji nego ikada, već samo da se vraća na svoju razinu od prije dvije godine. Ne zaboravite da je lani muku mučio s ozljedama (imao je više bandaža po sebi nego Tutankamon i Wade zajedno) i da je ponajvećim dijelom zbog toga odigrao ispod razine na koju smo navikli, pogotovo šuterski. Stvar je jednostavna – obrane mu ostave prostora, a Rondo u punoj formi, kao sinoć, taj prostor koristi za ulaz, asist, ponekad i šut. Lani nije bio u formi, nije mogao napadati koliko bi trebao, češće se odlučivao na šut i tako je ostavljao dojam očajnog šutera, iako je veći dio problema ležao u tome da je bio načeti slasher.

- napad Knicksa je bezidejan

Carmelo je odradio sjajan posao, ali pitanje je koliko dugo će moći izdržati bez beka koji može razigrati. Amare i Chandler nisu dobili previše upotrebljivih lopti, ista se rijetko spuštala u post, što je dovelo do toga da jedan Douglas i Shumpert potežu više od jednog Amarea. Nedopustivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će D'Antoni riješiti ovu dvojbu, a posebice kako će pokrpati vanjsku liniju sada kad se prva opcija s klupe Shumpert ozljedio.

Heat @ Mavs

- Heat je prošao pune pripreme

Kako drugačije objasniti razliku između košarke koju su prikazali oni i košarke koju je noćas prikazalo preostalih 7 ekipa? Nema sumnje da ih je motiviralo podizanje zastave prvaka u Dallasu, rane su itekako svježe, ali nakon ovakvog demoliranja čovjek se mora upitati još jednom u čemu je kvragu bio problem prošle godine? Ne želim vjerovati da nakon mjeseci čekanja netko noćas nije bio motiviran, problem nije želja, problem su nedostatak ritma i treninga. I opet je Miami izgledao kao da iza sebe ima 20 pripremnih utakmica, a ne dvije.

- Spoelstra je konačno shvatio

Pusti ih da trče. James i Wade su konačno slobodni od okova organiziranog napada i igraju nekakvu verziju run'n'gun košarke '70-ih i '80-ih. Presing u obrani, gomila udvajanja, kretanja, pomaganja, a onda u napadu čista improvizacija. Miami Jazz. Ne škodi kada te prati jedan takav šuter kakav je Haslem, sinoć se priključio i Jones, a ne bi bilo loše da se i Bosh konačno prilagodi ulozi vodonoše i pomogne ovoj momčadi, umjesto što pokušava biti nekakva ozbiljna opcija (i onda umjesto ozbiljne opcije ispadne smiješan). Chris Gump. Mislim, nije ni čudo da Heat nije htio potrošiti amnestiju na Millera, izgleda da će im dobro doći u slučaju dotičnog.

Bulls @ Lakers

- Lakersi su ekipa bez glave i repa, ali imaju karakter (za sada)

Njihova izvedba na početku utakmice i u završnicama druge i četvrte četvrtine jasno je pokazala koliko ovoj momčadi nedostaje razigravač i koliko je limitirana. Kobe se trudi, ali sve što je sinoć napravio bilo je sa šuterske strane. Svaki puta kada je pokušao vrtiti napad ili napasti obruč izgubio bi loptu. Treba mu skinuti kapu na fenomenalnom šutu s poludistance, ali primjetno je kako nema više noge za biti slash'n'kick opcija. Obratite pažnju i na gomilu pump fakeova kojima pokušava doći do prostora za šut, kad već ne može driblingom. Gasol s druge strane nastavlja slabašnim igrama iz playoffa, žalosno je da se čovjek takvog talenta pretvara u šutera iz vana, a još je žalosnije njegovo izbjegavanje odgovornosti u prilikama kada je imao doslovno otvoreni šut (a to zašto je često imao otvoreni šut ima veze i s poprilično zbunjenom obranom Bullsa). Što se Mikea Browna tiče, s ovim što je imao na raspolaganju napravio je solidan posao, posebice u obrani. Nakon poluvremena izašli su neki drugi, samouvjereniji i žešći Lakersi (opet, tko zna, možda je i Kobe bio taj koji je vikao u svlačionici zbog mlitavog pristupa). Ova momčad od tri igrača i McRobertsa mogla bi ipak biti opasnija nego što se misli vrati li se Troy Murphy, makar i približno, na razinu od prije dvije sezone kada je gađao trice s preko 40% i kupio desetak obrambenih skokova. Iako mu je prvi šut noćas bio cigla nakon koje ti dođe da staviš kartonsku vrećicu na glavu, sa sve većom minutažom postajao je sve aktivniji u tom šutersko-skakačkom segmentu. Lakersima inače dobrih ruku ne nedostaje, ali nedostaje im igrača koji bi probijali obrane i vraćali povratne.

- gdje je nestala druga postava Bullsa?

Obzirom da je u pitanju prva utakmica, napadački učinak nove postave s Hamiltonom nije loš. Boozer i Noah su primjetno aktivniji, Deng je fenomenalan u svakom pogledu (ne samo da je zabijao kako je htio, već je odradio najbolji posao na Bryantu), Rose je Rose, ali problem je bio potpuni podbačaj druge postave. Napadački ne toliko, Deng svojim ostankom na parketu sakriva dobar dio slabosti, ali postava koja je lani obrambeno gazila protivnike, posebice njihove igrače s klupe, noćas kao da nije igrala. Asik i Gibson više su se zadovoljavali jalovim napadačkim pokušajima nego borbom pod obručima, što ih je na kraju skoro koštalo utakmice. Izvukli su se na račun toga što je prva petorka stvarno odlična, ali Thibodeau će zasigurno imati puno toga za reći klupi na račun pristupa. Tako Bullsi jednostavno ne smiju igrati.

Magic @ Thunder

- Brooks je shvatio

I nastavio tamo gdje je stao u playoffu. Durant je trpao, Westbrook jurišao, a onda su ušla dva čovjeka i sve preokrenula – Harden i Collison. Klupa Magica, a tako i klupe većine ostalih momčadi u ligi, jednostavno ne može kvalitetom odgovoriti na igrača poput Hardena koji realno nema što raditi u drugoj postavi, niti na Collisonovu energiju. Tu je Oklahoma napravila razliku koju je održavala do kraja. Ogroman plus Brooksu ide i zbog toga što je u završnici ne samo ostavio Hardena na parketu, već i loptu u njegovim rukama, a to je pak omogučilo Durantu i Westbrooku da samo jurišaju gore-dolje i uništavaju obrane.

- Perkins je živ

Uz Durantovu još jednom pokazanu nepodnošljivu lakoću zabijanja, Hardenovu ulogu trenera na parketu i Collisonovu borbenost, četvrti junak Thundera bio je dobri stari Perk. Konačno zdrav opet je podsjetio na onog borca pod koševima koji može igrati 30-ak minuta, patrolirati reketom i ne štetiti momčadi u napadu. Čovjek je idealan upravo u sudaru s ovakvim momčadim koje imaju dominantnog centra, jer je praktički sam, u najboljoj maniri Jasona Collinsa, zaustavio Dwighta. Time je odluka Bostona da ga se tek tako odrekne još manje razumljiva, obzirom da oni s Orlandom igraju između 3 i 11 puta po sezoni.

- Ryan Anderson je igračina

Nije bilo sumnje da je mali sjajan u širenju reketa, ali ono što je pokazao u obrani i skoku tijekom cijele utakmice ne daje više mjesta sumnji – radi se o legitimnom NBA starteru. A o njegovom šutu ne treba trošiti riječi, može zabiti 20 kad se sjeti. Ne samo da ga obožavam zato što je bijeli brat koji će uspjeti naći mjesto pod suncem u ligi u kojoj su fizikalije postale važnije od igre, već i zato što se odluka da ga moram imati u obje fantasy ekipe pokazala izuzetno lukavom. Good job, Gee.

Clippers @ Warriors

- Mark Jackson ima sreće

Utoliko što je bez puno mudrovanja dobio bolju momčad pod košem od lanjske iz jednostavnog razloga što su Biedrins i Lee zdravi. A to znači da opet ima kvalitetan skok, što lani nije bio slučaj, opasnu opciju u pick igri (Lee je trpao pored Griffina kao da je ovaj Saša Pavlović) i kvalitetnog blokera ispred obruča. Biedrins je bio rastrčan i aktivan toliko da je Van Gundy u jednom trenutku rekao da izgleda kako čovjek opet voli košarku.

- Mark Jackson nema sreće

Steph Curry djeluje pokretljivo kao veteran iza kojega je 15 sezona NBA mučenja, a ne igrač treće godine. Monta je pak i dalje Monta, combo bek zadužen za instant koševe prisiljen igrati 40 neučinkovitih minuta. Bude li Stephov gležanj ovakav problem cijelu sezonu, to će značiti previše Ellisa, a previše Ellisa znači da sve dobro što po novome donose Lee i Biedrins praktički nema nikakvu vrijednost u vidu napretka.

- Clippersi nemaju rotaciju pod košem ni u tragovima

Jordan je sjajan u ovoj ulozi čuvara obruča, što je neophodno pored Griffina koji nedopustivo pliva u obrani jedan na jedan. Problem je što Jordan ne može igrati 48 minuta, a trebao bi obzirom da se treći najbolji visoki Clippersa zove Brian Cook. Ovaj dugonja je još uvijek iznenađujuće solidan kada treba raširiti reket šutom iz vana, ali zaboravite na obranu i skok. Uglavnom, s ovakvom rotacijom pod košem Clippersima je uzalud sva genijalnost Chrisa Paula, energija Blakea Griffina i iskustvo Billupsa. Pod hitno moraju nešto poduzeti, samo problem je sljedeći – trejdaju li Mo Williamsa za visokog, na vanjskim pozicijama javit će se problem rotacije sličan ovome što sad imaju pod košem.

19May/112

HASLEM VS HASLEM

Posted by ispdcom

Evo i Emirova osvrta na G2 Bullsa i Heata, uz moje uredničke komentare u zagradama. Toliko sam uživao u ovom susretu da bi si radije odrezao Dragu ili Davora nego dopustio da se preskoči neki od dojmova. Ukratko, Emir je odradio prljavi posao, ja kao i svaki Stern - uživam u plodovima tuđeg rada. Taaaaaaaaaaaaaaaaaj!!!!!! Udoniiiiiiiiiiiiiiiis!!!!!!!!

BULLS - HEAT, G 2

Druga utakmica 'prijateljske serije Ljetne lige' (copyright by Sickre) pokazala je sve slabosti Bullsa, ali i činjenicu kako ćemo do kraja serije gledati tvrdu i vjerojatno ružnu košarku (nemoj tako, Roseovi bezglavi ulazi možda jesu ružni, ali Asikove obrambene rotacije i blokiranje Jamesovih i Wadeovih ulaza prsima junačkim su nešto najbolje što sam gledao u ovom playoffu, Wade je opet morao upotrijebiti lakat da izbaci Omera iz igre, baš kao što je napravio i s Rondom - doduše, tamo ga je gurnuo na vlastiti lakat, opaska komesara).

Miami je dobio utakmicu jer je njihov najbolji igrač u ključnim trenutcima utakmice bio bolji od najboljeg igrača Bullsa. LeBron je u zadnje 4 i po minute zabio sve što se pogoditi moglo, a Rose je u tom razdoblju nastavio s lošim rješenjima u napadu. Rose je podbacio u prve dvije utakmice, daleko je to od MVP razine. I dok se u prvoj mogao sakriti iza momčadi i ukupnog učinka, u ovakvom susretu, gdje je Heat parirao i u skoku i u obrani, njegov učinak je bio neophodan (sve stoji, Rose je bio užasan zbog čega je patio napad, a Noahu očito treba djed na tribinama jer ga nije bilo nigdje, međutim ovo što je Kralj James odigrao na kraju je fantastično, Deng ga je prikazao smrtnikom većim dijelom utakmice, ali onakva završnica je u rangu najvećih, dodaj ovo onome što je odigrao u par navrata protiv Bostona i treba priznati da čovjek igra na razini Jordana - pitanje je dokle može ovako zabijati u ključnim trenutcima, znamo da mu šut nije jača strana i da smo ga do prije nekoliko tjedana zvali Phillip Seymour Hoffman, ali dok zabija treba mu čestitati i konstatirati da je trenutno veći mudonja od Carmela, Kobea, Raya, Piercea i bilo kojeg perimetru orijentiranog strijelca u završnicama, Kralj Closer, op.k.)

Rose je imao dosta problema s iskakanjem visokih igrača Heata na pick'n'roll. Nije pronalazio način da takve situacije probije driblingom, a u većem dijelu utakmice nije takve situacije koristio da bi razigravao suigrače. Pod koš jedva da je ušao, a i kada bi prošao, dojam je bio da ne ulazi punom snagom, kao da malo povuče ruku kada bi trebao napraviti završni potez. Je li ga strah blokada koje LBJ i Wade redovito rade? Ne znam, ali znam da se to treba promijeniti za nastavak serije (tu se ne slažem, smatram da bi Bullsi imali puno veće šanse dobiti da su nastavili igrati umjesto da svi stoje i gledaju u Rosea, pa zar nisu bez njega dobili G1, ovako su se na kraju pretvorili u momčad koja pimpla 1 na 5, lopta je stala, počeli su igrati igru Miamia, a u takvom dvoboju lakše se snašla momčad koja je pimplanje 1 na 5 dovela do savršenstva - Heat, op.k.)

Chicago je izgubio i najvažniju bitku – onu u skokovima. Iako na početku utakmice nije tako izgledalo, Miami je na kraju imao nekoliko skokova više od Bullsa, a najveći razlog tome je sjajna igra Udonisa Haslema kojem su se u skakačkom dijelu priključili LBJ, Wade i Mike Miller. Haslem je bio pravi x-factor u ovoj utakmici – skakao je, zabijao, razigravao, zaustavljao, bio prava napast na obje strane terena i sada se vidi koliko bi Heat bila bolja momčad da se Udonis nije ozlijedio početkom sezone. Njegova energija je ono što ovoj momčadi treba i kada je on na parketu nikoga nije briga za WNBA zvijezdu koje, usput, nije bilo za vidjeti u ovoj utakmici. Bosh je završila s 50% šuta, ali je jako malo sudjelovala u napadu (Haslem je sam samcat donio Miamiu ravnotežu u skoku, zabio je kada je trebalo i praktički ih je odveo u prednost, a jedini koji mu je odgovorio od Bullsa bio je Haslem 2.0 znan i kao Taj Gibson, koji je oživio Bullse u trenutcima kada su se činili gotovima, njihovi izljevi energije nisu bili ništa manje impresivni od Jamesovih i Wadeovih napadačkih bravura ili Dengove i Asikove briljatne igre u obrani, op.k.).

Bullse nije išla ni trica, ali ionako je onaj fantastični šut u prvoj utakmici bio raritetan i sigurno nije pravilo. Otvorenih šuteva je bilo, nisu upadali, ali to nije presudno - i bez trice imali su šansu u završnici. Puno veći problem bio je nestanak prednosti u skoku i činjenica da je Miami u reketu izjednačio, ako ne i premašio, nivo energije Bullsa.

LeBron i Wade su imali dobre šuterske večeri iako su u većem dijelu utakmice bili dobro čuvani, prije svega LBJ od strane Denga. Ipak, na kraju su zabili svoje, a ponajviše zbog toga što su pravovremeno vukli kontre kada su im Bullsi to dopuštali lošim izborom šuta. Serija realiziranih kontri koje je Miami imao krajem treće dovela ih je na korak do pobjede u tom trenutku.

I bez obzira na sve, Chicago je i dalje imao šansu dobiti utakmicu i to zbog – obrane. U posljednju četvrtinu Thibodeau je na parket poslao 'obrambene specijalce' – petorku Rose, Brewer, Deng, Gibson, Asik koja je radila nevjerojatan pritisak na Miami. S druge strane je i Heat igrao dobru obranu, ali Bullsi su nekako uspijevali smanjivati rezultat i u jednom trenutku izjednačiti. A onda su se dogodile dvije stvari - radi šivanja brade je iz igre morao izaći Asik, a Thibodeau je u igru uveo Korvera.

Koliko god je to čudno za reći, ulaskom Noaha umjesto Asika Chicago je izgubio na obrambenoj eksplozivnosti, a s druge strane Korver nije napravio ništa. Kada je on na parketu Chicago pomalo naivno radi akcije isključivo za njega i Miami to zna čitati. U napadu je pak Heat forsirao pickove u kojima bi LeBron ili Wade ostali na Korveru. To možete misliti kako završi. U trenutcima kada je Miller bio na parketu i Korverovo prisustvo je imalo smisla, ali kada je Mike izašao, Thibodeau je morao izvaditi i Korvera jer je već i match-up s Bibbyem bio težak za njega (žalosno, ali i mrtvi Bibby je još uvijek življi od ova naša dva bijela brata, op.k.).

Sve u svemu, MVP sinoć nije bio MVP, čak ni blizu toga i zbog toga su Bullsi izgubili. No, dobro je da se usprkos svemu Chicago našao u situaciji u kojoj je susret mogao okrenuti u svoju korist. Sad u nedjelju cijela momčad treba istrčati maksimalno napaljeno, a Noah i Rose moraju dokazati da su vođe momčadi. Rose i više od toga. Treba dokazati da je zasluženi MVP. Regularna sezona je iza nas, ali ovakvim igrama daje za pravo svima koji su sumnjali. Dokazivanje još nije gotovo. (meni je najviše žao da se prosula fenomenalna partija Denga, a nadam se da će za iduću sezonu Taj pustiti kosu i složiti dredove ala Udonis, op.k.)

16May/1127

THE HEAT IS OFF

Posted by ispdcom

Dobili smo i zadnjeg polufinalista, na redu je neočekivano i vjerovatno ludo zabavno finale Zapada između penzionera iz Dallasa i mladosti iz Oklahome. S druge strane, prva runda dvoboja na Istoku prošla je šokantno, Chicago je u jednu večer razotkrio sve mane rostera Miamia odigravši besprijekorno na oba kraja terena. Dok igrači s klupe dominiraju nad suparničkom rotacijom, dok kontroliraju skok i dok zatvaraju ulaze Jamesa i Wadea, ulaze koji su jedina igra u reketu koju ovaj Heat ima za ponuditi, Chicago sve drži u rukama. Mlađa su i šira momčad, a pitanje je imaju li Wade i James nakon iscrpljujuće borbe protiv Bostona dovoljno snage za dobiti 4 utakmice protiv šire ekipe u naponu snage. Uf, izgleda da se mi čistunci ipak ne moramo bojati - na kraju će ipak pobijediti momčad, a ne skup pojedinaca. Uostalom, da ja ne hiperventiliram tu od zadovoljstva kao nekakav Cuban, nakon mog osvrta na pad Memphisa, da vidimo što i deklarirani navijač Bullsa Emir kaže o sinoćnjem dvoboju.

THUNDER – GRIZZLIES, G 7

Serija koja je označila početak novog doba u NBA, serija koja je u startu donijela vrhunsku košarku, nakon one večeri s tri produžetka kao da je pukla i u zadnje tri utakmice ponudila nam je kamilicu. Nervoznu igru punu grešaka u kojoj je od vrhunske košarke jedino manje bilo neizvjesnosti.

Iako se nije tako činilo na startu. Memphis je dobro ušao u utakmicu, svi su djelovali razigrano, igra se vrtila preko Gasola i Randolpha, a Allen je nastavio frustrirati Duranta. I onda su se pri kraju prve četvrtine dogodile dvije stvari koje su lansirale Oklahomu i nokautirale Memphis.

Prvo je Durant odmah nakon time-outa konačno uspio slomiti Allena i poslati ga po ćevape driblingom, konačno zabivši šut kojim je prelomio očajnu igru koju je prezentirao u prethodnom susretu i jednostavno se oslobodio grča. A drugi detalj je bio možda i važniji – u igru je ušao Nick Collison koji je sam samcat u obrani uništio sve što je Memphis pokušao graditi.

Čovjek je uz neupitan učinak Duranta i Westbrooka neopjevani MVP Thundera, jer upravo je on donio sve što im je trebalo za suprostaviti se Memphisu – aktivno tijelo pod košem. Obzirom da je Collisonova energija totalno izneredila napad Memphisa, bilo je samo pitanje vremena kada će Oklahoma ući u napadačku seriju koja će prelomiti susret.

A to se dogodilo već u drugoj četvrtini kada je Durant zabio deset koševa kao da baca kamenčiće u ocean, uz izvrsnu all-round igru Hardena. U nastavku obrana više nije popuštala, svi, od Westbrooka do Perkinsa, su dali sve od sebe, Durant je nastavio trpati, a Harden je konačno uz sve ostalo proradio i iz vana i s tri trice za redom zapečatio sudbinu Memphisa.

Koji se nikako nije uspijevao vratiti u susret, prvenstveno zbog voljnog momenta kojim nisu mogli parirati Thunderu. Dok se Durant borio kao lav, Randolph se više bavio gledanjem u sudce, a to nikada nije dobar znak. Umjesto borbe sličan pristup izabrao je i Gasol, ali pripišimo to mladosti jer u prošloj utakmici su ovako djelovali i Durant i Westbrook.

Memphis jednostavno nije bio dovoljno gladan, a nije im pomoglo što su podbacili svi igrači s klupe. Arthura nema cijelu seriju, Battier je sinoć bio potpuno nebitan, a dok gledaš Younga kako baca cigle stvarno se pitaš nedostaje li Rudy Gay više nego smo mislili? Jer, svaka čast Youngu na borbenosti, ali kada ti u ovakvom susretu treba koš, onda je puno bolje na parketu imati talent poput Gaya koji ga može postići na milijun načina.

Nadam se da će Grizzliesi naučiti nešto na ovome i da će graditi momčad u pravom smjeru, da neće ostati samo one-hit wonder (a ima znakova da bi se to moglo dogodit, jer eventualni odlazak Gasola ili Mayoa neće biti lako nadoknaditi, a, iako se čini da su sazreli, ne treba isključiti ni potencijalne mentalne ispade Zacha, Tonya i Conleya). U svakom slučaju, OKC zasluženo ide dalje.

Da, možda nisu najpametnija i najljepša košarkaška družina (iako je sinoćnja Westbrookova partija djelovala čudesno, čovjek nije ništa forsirao, igrao je obranu, napadao samo kada bi se ukazala prilika i uvijek je gledao suigrača prije nego svoj šut), ali pokazali su da su – družina. Dodaj rotaciji od 9 igrača koji znaju svoje uloge činjenicu da svi imaju ogromno srce i to je to. Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će se provesti protiv doktora košarke iz Dallasa koji će za razliku od prečesto bezglavih grizlija znati iskoristiti svaki dijelić prostora koji im se ostavi.

BULLS - HEAT, G 1

Ono što Bullse najviše treba veseliti nakon ove utakmice je Heat Indeks. Naime, uglednici s ESPNRTL-a kažu kako je Bosh odigrao za A-, LeBron za B-, a Wade za C-. Po tome, nositelji Heata su odigrali pri vrhu mogućnosti, a kako znamo da nema pretjeranog prostora za napredak sporednih igrača i momčadskih elemenata igre, ispada da Miami ne može do boljeg rezultata protiv Bullsa od poraza (uz 3-0 u regularnom dijelu, ovo im je već četvrti u sezoni, da naglasimo još jednom).

Koji su ih sinoć potpuno razmontirali. Nije tako izgledalo na početku utakmice kada je Miami složio nekoliko ukradenih lopti i zakucavanja, igrao dobru obranu i bio aktivan u napadu. Trebali su otići i na veću prednost, jer izgubljenim loptama Bullsi su im upravo servirali igru kakva im odgovara, ali nisu, jer je obrana Chicaga bila na razini. Defanzivni pristup se digao u drugoj četvrtini, a sve je kulminiralo nevjerojatnom igrom u drugom poluvremenu.

Već se ove sezone dosta puta pokazalo kako Bullsi nakon poluvremena ubace u višu brzinu i to pogotovo u obrani. Ovaj put su ubacili u tri više brzine. Nisu gubili loptu, kupili su svaki skok, međusobno se razigravali - igrali svoju igru na koju Miami nije imao nikakvog odgovora. I uz sve to, prezentirali su ono što ih je dovelo na vrh.

Obrana, obrana, obrana. Uopće ne znam koga istaknuti kao junaka te obrane. Deng je odigrao nevjerojatnu utakmicu zatvarajući LeBrona svojim dugim rukama i na način da ga se pušta na lijevu stranu gdje ga je uvijek čekalo udvajanje. Thibodeau je sjajno žrtvovao obranu na Boshu (samo neka on zabija iz vana) kako bi što više tijela bacao u reket na Jamesa i Wadea (neće im se dozvoliti lagano polaganje). Kombinacija Bogans/Brewer je potpuno izmorila Wadea koji se trošio i trčeći za Roseom u obrani. Ipak, najljepši dio Chicagove obrane definitivno su preuzimanja Noahe, Gibsona i Asika. Njih trojica bez problema mogu ostati na bilo kojem igraču i neće ispasti, a protivnici neće steći nikakvu prednost nad činjenicom da je visoki igrač preuzeo niskog. Kada imaš takve opcije u obrani, protivnik doslovno nema ni trenutka slobodnog prostora.

Uostalom, vidjeli smo i na ovoj utakmici kako Asik tjera LeBrona na težak šut, kako Noah isto to radi Wadeu i kako Taj radi što hoće. Činjenica kako Wade i LeBron nisu tijekom utakmice imali previše otvorenih šuteva najviše govori o igri Bullsa. Isto tako, osim dva-tri početna kontranapada, Miami nije mogao koristiti tu svoju prednost obzirom da

a) Bullsi kasnije jednostavno nisu gubili lopte

b) Bullsi su apsolutno dominirali pod košem

Wade i LeBron svoju skočnost često žrtvuju da bi krenuli u kontranapad, a njih dvojica su ipak najbolji skakači u svojoj momčadi. No, tako Heat igra i zbog toga je Spoelstra dobar dio utakmice forsirao nisku petorku na koju bi Thibodeau redovito reagirao slanjem Taja u igru umjesto Carlosa koji je opet imao dobru napadačku utakmicu. No, Taj je ipak potrebniji radi obrane i to je ono što Boozer treba prihvatiti – njegovo je da postigne dovoljan broj koševa prije nego utakmica dođe do trenutka kada je treba riješiti obrana jer tada Taj stupa na parket. S njim u postavi, svejedno je kakvu postavu na parket šalje Spoelstra jer čovjek može braniti svih 5 pozicija.

Da je Heatu dati rezervnu centarska liniju Bullsa Gibson–Asik, osvojili bi naslov bez poraza do kraja. To kako ova dvojica igraju zadnjih nekoliko utakmica je čudo - Asik je za svoj trud na utakmici dobio i standing ovations, a Gibson je imao dva zakucavanja preko cijele obrane Miamia koja će konkurirati jedno drugome za akciju večeri.

Što se napada tiče, Rose je u poluvremenu u svlačionici preuzeo krivnju na sebe zbog previše izgubljenih i forsiranje nepotrebnih dodavanja. U nastavku toga nije bilo, strpljivo se tražio slobodan igrač. Dosta se dodavalo, a upravo taj ekstra pas je uz ofenzivni skok donosio čiste šuteve za tricu koje je Chicago ovaj put redovito ubacivao (10 od 21 je brojka koja će se teško ponoviti).

Neću sada pisati kako je Miami izgledao kao razbijena vojska jer sam siguran da će u drugu utakmicu izaći potpuno napaljeni, ipak je ovo bio svojevrsni šok nakon serije s Bostonom u kojoj su oni bili ti koji su imali više energije i svježije noge. Ali, činjenica je da se trebaju zamisliti nad tim što su ih Bullsi razbili bez da je Rose odigrao svoju najbolju košarku. Wade i LeBron će pripremljeniji i napaljeniji sigurno odigrati bolje, ali prilično sam siguran kako će se za svaki šut morati dobro namučiti. Jer, nakon što su igrali sjajnu obranu cijelu regularnu sezonu, izgleda da su Bullsi konačno shvatili kako taj pristup ponoviti i u playoffu.

Treba reći kako je Bosh igrao sjajno, koristio prostor, bio čak i agresivan prema košu. Ali, na kraju se samo potvrdila stara poslovica koja kaže "Ne može se dobiti utakmica NBA doigravanja ako ti najbolji igrač dolazi iz WNBA“.

13May/1111

BOOZE DAYS

Posted by ispdcom

Koliko god Atlanta igrala dobro cijelu ovu seriju, na kraju se pokazalo kako ipak sve ovisi o igri Bullsa. Kada je Chicago odigrao dvije utakmice na nivou na kojem smo ih gledali u regularnoj sezoni, Hawksi nisu imali prevelikih šansi za pobjedu, a posljednja utakmica ove serije ponudila je najbolji Chicago kojeg smo vijdeli u doigravanju.
I to je najveća stvar prije nedjelje i početka finala Istoka protiv Đikana.

Jer, ako Boozer opet odigra barem približno ovakvu utakmicu (a i na prethodne dvije je napadački najavljivao povratak u formu), ako Deng bude agresivan u napadu kakav je u obrani i ako Korvera bude služio šut kao u seriji protiv Indiane, zanimljiva će biti serija protiv Heata. Te tri stvari su ključne za osvajanje Istoka jer u Derricka Rosea i klupu uopće ne sumnjam. Rose je u ovoj utakmici, kao i u cijeloj seriji, opet dokazao kako je s pravom MVP sezone, a klupa Bullsa će uvijek igrati obranu na velikoj razini. Početkom druge četvrtine, kada klupa prvi put ulazi na parket, postoji problem s napadom jer samo CJ Watson može organizirati napad, ali kasnije kada klupa igra s Roseom to stvarno izgleda fantastično.

O samoj šestoj utakmici ove serije i nema se previše toga reći. Bullsi su od početka pokazali kako su ušli u utakmicu s namjerom da se ova serija završi u Atlanti, a do kraja utakmice držali su strašan ritam prije svega u obrani. Boozer je odigrao utakmicu kao u najboljim danima Jazza, a zahvaljujući njegovom učinku Rose po prvi put u ovom playoffu nije bio najefikasniji igrač Bullsa. Fascinatan je i broj asistencija – od 41. realiziranog napada Bullsi su imali 35 asistencija. Sve u svemu, Thibodeau bi trebao biti zadovoljan, ja kao navijač sam zadovoljan i sada nam ostaje da pobijedimo još samo 8 utakmica do kraja sezone.

Što se Atlante tiče, ona je u ovoj utakmici bila nemoćna. Horford je dobro ušao u utakmicu, ali se onda izgubio. Teague se ozlijedio i nije dao ono što je davao u seriji, Crawforda su Bullsi potpuno uništili, Johnson se nije proslavio, a Smith ipak nije takav igrač da bi nosio cijelu momčad. Njima sada predstoji zanimljivo ljeto u kojima bi možda mogli, ali ne znam hoće li, napraviti i neke drastičnije poteze.

Prije svega Hawksi ne smiju više žrtvovati Horforda na petici kako su igrali većinom sezone. Doduše, u playoffu su većinu utakmica igrali s njim na četvorki što je bolje izgledalo. Samim time Josh Smith je igrao nisko krilo što nije loše zbog obrane, skoka i tranzicije, ali je kriminalno što se tiče vanjskog šuta. Hinrich i Teague mogu riješiti poziciju playmakera, Joe Johnson je preplaćen i takav će i ostati, a pitanje je što će biti s Jamalom Crawfordom. Njegov ogromni ugovor istječe ove sezone i bilo bi suludo zadržati ga pogotovo kada se zna da Atlanta ima dosta visokih garantiranih ugovora i za sljedeću sezonu, a nema potrebe ni zatvarati minutažu Teagueu.

Pitanje je samo za Hawkse žele li riskirati i mijenjati Josha Smitha koji je tijekom playoffa pokazao različita lica – od briljantnog do neprimjetnog. Ako ga ne mijenjaju, ostati će ovdje gdje jesu – 5. momčad na Istoku. Ako ga mijenjanju mogu biti gori, možda malo bolji, ali teško da mogu biti contenderi. Zajebana situacija.

5May/112

CUBANISMO

Posted by ispdcom

Noć je prošla u latinskom ritmu za što se pobrinuo J.J. Barea, pod bunim okom Marca Cubana, Jacka Nicholsona i Jima Carreya maskiranog u trenera Mavericksa. I ma koliko luda bila činjenica da je baš Barea zabio kolac kroz srce neuvjerljivih Lakersa, toliko je očekivana spoznaja da su Bullsi dobili Hawkse u utakmici u kojoj su konačno zaigrali mušku obranu, dominirali u skoku (19 skokova više od nojeva iz Atlante) i bacali se za svakom loptom. Uostalom, da vidimo slaže li se Emir s ovom konstatacijom, a nakon toga slijedi sažetak druge tekme između Lakersa i Mavsa, u narodu poznate i pod imenom ''Noć kada je Barea postao portorikanski Ginobili i najveći košarkaš domovine koja je dala Arroya i Ayusa". Pa ti igraj košarku bez beka koji može raditi rusvaj u reketu.

BULLS - HAWKS, G 2

NBA liga bi Derricku Roseu trebala dodijeljivati pokal za MVP-a prije svakog poluvremena, da ne kažem četvrtine. Naime, Rose je u utakmicu ušao s namjerom da pokaže kako je svoju titulu i zaslužio (u što mi ne sumnjamo, pa nije ispodobruca ESPN) i upravo je njegova agresija zaslužna što su Bullsi napokon dobili prvu četvrtinu. Doduše, da je Atlanta početkom utakmice uspjela kazniti sve greške koje je Chicago napravio u prvih par minuta, možda bi sve izgledalo kao u prvoj utakmici. Ovako je Rose sjajnim izdanjem u startu na neki način prelomio utakmicu.

Da je Chicago sinoć igrao protiv neke ozbiljnije momčadi, ne bi se dobro proveli, ali Atlanta je konačno pokazala koliko je limitirana. Prije svega, Atlanta u svojim redovima ima Josha Smitha. Momak ima predispozicije da bude među dominantnijim igračima lige, ali sve se više čini kako u glavi nema ništa. Jer, iako je Larry Drew cijelo vrijeme govorio svojim igračima kako gube jer uzimaju loše šuteve, Smith to nije imao namjeru prestati raditi. Jedino dobro što je Smith napravio je to što je zalijepio bananu Boozeru svaki put kada bi ovaj pogledao na koš. Meni se čini da se to dogodilo barem pet puta na utakmici.

Osim lošeg Smitha, Bullsima je pomoglo i to što je Noah nadigrao Horforda na oba kraja terena. Njihove skakačke borbe je stvarno gušt gledati i znali smo kako će u njima 'rezultat' biti neizvjestan, ali nitko nije očekivao da će Noah u oba susreta ostaviti bolji napadački dojam od brata Gatora. No, Noah zna da se od njega očekuje da digne momčad kada god to može napraviti te je pametno koristio situacije u kojima je igrao leđima košu. S druge strane, imao je nekoliko netipičnih grešaka u obrana, nepotrebnih prekršaja koji su Atlanti donosili dodatna bacanja u situaciji kada sa moglo i bez njih.

Joe Johnson je u prvoj utakmici fantastičnim šutem uništio Bullse, a sada je ipak bio malo skromniji. Naravno, Chicago ga je dosta čvrsto čuvao, a posebno je na njega izgleda napaljen Bogans. JJ se u prvom poluvremenu praktično nije vidio da bi u trećoj povezao nekoliko dobrih akcija i u jednom trenutku smanjio prednost Bullsa. No, to nije nilo dovoljno. Na njemu se opet izmijenila cijela rotacija igrača (Bogans, Brewer, Deng).

Daleko od spektakla bio je Crawford koji je do sada u ovom playoffu izgledao fantastično, da bi noćas potpuno nestao i pokazao sve svoje slabosti. Kada ga se malo čvršće čuva, Crawford ne može doći do pravih šuteva, a u obrani ne postoji. Kada se svemu tome doda da je izostao i Zaza efekt, onda je jasno kako Atlanta nije imala previše šanse u ovakvom blijedom izdanju.

Ono što je jasno nakon ove prve dvije utakmice je činjenica da Jeff Teague ima budućnost u NBA ligi. Sinoć je bio najbolji igrač na terenu – zabijao je vanjske šuteve, ulazio pod koš, krao lopte, bio opasnost po Rosea i solidno organizirao napade. S njim i Hinrichom ta rotacija izgleda sasvim solidno i Atlanta može igru slobodno graditi na njima i Johnsonu. Posebno je lijep detalj bio kada je Teague zalijepio bananu Taju Gibsonu.

Trebamo se još vratiti na Rosea i Bullse. MVP je na kraju imao dosta loš šut (10-27), ali ponajviše zbog toga što i dalje bespotrebno forsira trice (1-8). Očigledno je kako zglob dosta smeta i kako Rose rješenje za manji broj ulaza traži u vanjskom šutu, ali forsiranje je ipak forsiranje. Uzeti 8 šuteva za tricu kada te ne ide ipak je malo previše. Rose je imao i 10 asistencija, ali i 8 izgubljenih lopti. Turnoveri ovaj put nisu bili plod nekog velikog pritiska na njemu (barem ne uvijek) nego i, takav je barem moj dojam, ipak ograničenih kretnji. No, na kraju je MVP odveo svoju momčad do pobjede.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti Denga koji je opet imao solidne brojke (14k, 12s) i uzimao odgovornost kada je trebalo, a Boozer je opet bio Boozer. Počeo je solidno, a onda se Josh Smith napalio na njega. No, valjda će i Boozer donijeti Bullsima poneku pobjedu u playoffu. Ima još vremena. (samo se ti nadaj - opaska komesara)

LAKERS - MAVS, G 2

Prvo poluvrijeme bilo je kopija onoga što smo imali prilike gledati u prve dvije četvrtine prethodne utakmice. Samo bez onog trenutka mentalne blokade koju su Mavsi doživjeli u zadnjim sekundama. Dakle, da ne copy-pejstam sada ono što sam pisao prije neki dan, ukratko – gledali smo odličnu košarku dvije sjajne momčadi koje poznaju sve mane i prednosti jedni drugih i samo čekaju priliku da zadaju prvi udarac.

Razlog zbog kojega Mavsi nisu upali u nikakvu crnu rupu bio je vidljiv od podbacivanja – momčad je pucala od samopouzdanja. Uzevši jednu u Los Angelesu, veterani su postali svjesni da imaju i prednost i igru za Lakerse. Shvativši da mogu, ušli su u ovaj susret bez nervoze, znajući da će igrajući svoju igru, kojom oduševljavaju cijelu godinu, ostati blizu do samog kraja i da nema potreba za osjećati ikakav pritisak. Stoga su si i mogli priuštit bijeg na +8 kada je njihova klupa opet sjajno reagirala, prisilivši tako prvu petorku Lakersa da pošteno zapne ne bi li stvari vratila u egal.

Lakersi s druge strane nisu smjeli ponuditi išta drugo osim vrhunske partije. Činjenica da se opet nisu mogli odvojiti od Dallasa, iako su odigrali vrlo dobro u prve 24 minute, zasigurno je ostavila traga na ne tako više arogantnu momčad. To objašnjava i nervozu na početku treće – Mavsi su svaku akciju završavali sa smiješkom, a igra Lakersa je postala sve grčevitija. Kada vam Stevenson ubacuje krumpire od table, nije lako ne živcirati se.

Obje strane su zaigrale čvrste obrane, stisli su se u reket i odlučili spriječiti lake koševe, što je rezultiralo sa naizgled smiješnih 17-13 za Dallas. Razlika je pak bila u tome što su se Lakersi dobro namučili za ovih svojih 13 koševa, praktički ne pogodivši ni jedan šut iz vana, dok je Dallas ipak ostavio dojam momčadi koja može zabiti svoje otvorene situacije za što su se pobrinuli Peja, Terry i naravno Dirk (sad se možemo pitati kako je uopće moguće da on bude otvoren, ali bio je i previše puta u ovom susretu).

Početkom četvrte pak događa se ključni trenutak. Rezerve su na parketu, a to nikako nije dobra vijest za Lakerse koji imaju i taj minus od 6 koševa koji u ovoj situaciji barem ne smiju povećati. Međutim, nemaju odgovor za Bareu – mini-Me kreće u slash 'n' kick show, vrteći se po reketu Lakersa kao Nash ili Rondo i praktički sam radi razliku – namješta zicere Haywoodu i Terryu, zabija iz ulaza, sa linije slobodnih i iz vana. Samo tako, Dallas odlazi na desetak razlike. I bez obzira što su se vratili starteri, utakmica je bila prelomljena – Haywood je igrao obranu i skako kao lud nadahnut s tih nekoliko koševa, Kidd je zabio još jednu tricu s mudima, po tko zna koju po redu u ovom playoffu, a ostatak momčadi je uživao gledajući kako Barea secira Lakerse.

Odgovora nije bilo – ni Kobe, ni Gasol, ni Odom, ni Bynum, ama baš nitko, nije djelovao raspoložen poduzeti nešto. Trudili su se, ali nikako nisu uspijevali ubaciti u tu famoznu višu brzinu. Na kraju su u zadnjoj zabili jedva 19 nasuprot Dallasovih 25.

I razlika nije samo tih 8 Bareinih koševa i niz sjajnih asista, već činjenica da je potpuno izneredio obranu i donio Dallasu, koji je ionako bio mentalno spremniji, tu dodatnu dozu energije u ključnom trenutku. Ispada da je, kao i u prethodnom susretu, bilo dovoljno pogledati samo zadnju četvrtinu da vidiš sve što treba. Kada se susret lomi, Lakersi jednostavno nisu u stanju izvući iz sebe potrebnu snagu da ga privedu kraju. Stari? Razbijeni? Ili jednostavno ne igraju dobru košarku kao Dallas?

Po govoru tijela Lakersa i uopće nemoći da reagiraju tijekom ove završnice, moglo bi se zaključiti kako jednostavno ne mogu bolje. Niti se Phil previše trudio probuditi ekipu, niti se itko previše živcirao. Jednostavno, kao da su shvatili da su stigli do kraja jednog puta. Glupo je sada govoriti da je umjetna kemija koju su godinama održavali konačno pukla, ali po mnogo čemu ova momčad ostavlja dojam onih Lakersi koji su izgubili Finale od Detroita.

26Oct/101

BULLS

Posted by Gee_Spot

"It was just dark, my doorbell rang and I tripped over a gym bag, tried to brace myself and it popped"
- Carlos Boozer

SCORE: 50-32
PRVIH 5: Rose, Brewer, Deng, Boozer, Noah
5 ZA KRAJ: Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah
MVP: Tom Thibodeau
LVP: Carlos Boozer

Zasigurno vas ima tamo vani, vas koji ne vjerujete da ova momčad Bullsa može biti toliko bolja od lanjske. Pitate se kako momčad koja je jedva ušla u playoff sada odjednom može biti praktički izazivač na Istoku. Ja za razliku od vas nemam ni najmanje sumnje. A zna se i zašto.

Vinnie.

Vinniea više nema. Uvijek se sjetim Emira (koji je valjda u zadnje dvije godine pogledao više utakmica Bullsa od Jerrya Reinsdorfa) i njegovog zbunjenog glasa kada bi prepričavao Vinnieve rotacije i odluke od večeri prije. Sjetim se Krehe i njegovog iskrenog šoka svaki puta kada bi pogledao tekmu Bullsa i javio kako ''ta ekipa nema ni jednu jedinu jebenu akciju uvježbanu''.

Sjetim se Vinnievog presavijenog papira u ruci, papira na kojem su pisali masonski simboli koji su se valjda nalazili i u onoj torbi u Pulp Fictionu, riječi koje je onaj tip šapnuo u onom spotu Radioheada. Sjetim se Vinnievog Starog, koji je dobio mjesto odmah iza klupe Bullsa, kako bodri svoga sina. Mislim, Vinnie je zasigurno bolovao od nekog oblika retardacije, zašto bi inače odraslog čovjeka trebao bodriti otac kao da je u pitanju osnovnoškolska tekma?

Ali, najćešće se sjetim Najveće Playoff Serije Svih Vremena. Rođenja Derricka Rosea i Joakima Noaha kao budućih playoff majstora. Tadašnji prvaci iz Bostona skoro su slomili zube na ova dva veličanstvena mlada igrača koja su u svom vatrenom krštenju morala i protiv Bostona i protiv vlastitog trenera (ne brinite, nisam zaboravio ni na Brada Millera, Bena Gordona, Johna Salmonsa i ostale junake, već samo radi efekta svu pažnju usmjeravam na dvojac koji je i dalje u Chicagu).

Kakav trener s dva takva igrača nije u stanju složiti barem solidan napad i iznadprosjećnu obranu? Vinnie, eto kakav.

Stoga, dragi moji, dolazak Toma Thibodeaua ne može biti ništa drugo nego potpuna renesansa košarke u Chicagu. Možda postoji sumnja da Tom neće uspijeti tek tako prijeći iz uloge asistenta u onu glavnog trenera, ali mislim da je zanemariva. Hej, pa Vinnie je od djeteta s posebnim potrebama dogurao do NBA karijere, valjda može i Tom napraviti taj sitni korak.

Uostalom, Thibodeau je stvorio obranu Bostona (a imao je prste i u napadu i posebice motivaciji momčadi). Recimo samo da će Bullsi ove godine biti među top 5 ekipa po svim mogućim obrambenim učincima, vjerovatno će još jednom ostati najbolja skakačka momčad, a kao najveći plus – napad će dobiti nekakve obrise igre.

Doduše, dok je Carlos Boozer out i dok Rose ne razvije taj vanjski šut (čini se da je i ovo ljeto ostao kratak) momčad će opet ovisiti o kontrama, ulazima i ponekoj trici. Obrana će stvoriti dovoljno takvih situacija, ali za playoff bitke trebat će barem još jedan vrhunski playmaker ili barem strijelac.

Boozer donosi toliko potrebnu pick opciju Roseu - za razliku od Noaha koji uglavnom ide na polaganja Boozer s pravovremenom loptom može zabiti od kuda se sjeti uokolo koša. Međutim, uz meku ruku ide i meko tijelo, tako da će fajter poput Taja Gibsona imati dovoljno minuta da uz Noaha sije paniku u obrani.

Turčin Omer Asik, veteran Kurt Thomas i dobri stari Brian Scalabrine ne djeluju kao najbolja moguća klupa, ali prva trojka pod košem sasvim je sposobna izgurati većinu posla sama.

Luol Deng bi konačno mogao imati dovoljno mjesta da pokaže sve svoje all-round kvalitete, u ulozi treće opcije vrlo lako bi mogao biti ključan. Posebice u napadu, gdje će svojim sjajnim šutem s poludistance izluđivati protivnike.

U Roseu, Boozeru i Dengu Chicago ima tri sjajna igrača s poludistance, a tako nešto Thibodeau će znati iskoristiti. Protiv slabijih protivnika imat ćete osjećaj da Bullsi cijelu večer pucaju slobodna bacanja, samo iz malo čudnijih kuteva.

Kyle Korver dobit će popriličnu minutažu kao specijalist za tricu, jer vanjska linija u tom dijelu igre baš i ne obećava. Predviđena startna kombinacija između Rosea i Ronniea Brewera kriminalna je za NBA uvjete, iako obrambeno i slasherski djeluje pre-moćno.

Stoga i ne čudi da Thibodeau daje šansu veteranu Keithu Bogansu, čovjeku koji može zabiti tricu iz kuta, čisto da malo razdrma protivnike koji će većinu vremena zatvoriti reket i izazivati bekove Bullsa da ih dobiju šutom iz vana.

Međutim, možda će i ključnu rolu odigrati back-up play C.J. Watson, momak pristigao iz Warriorsa, koji također nije sjajan šuter, ali donosi još jednu brzu i opasnu opciju u obrani. U paru s Roseom, Watson bi mogao činiti najbolji presing duo u ligi. Što nas opet vraća na obranu.

S ovoliko obrambenih aseva, trenerom koji je stvorio jednu od najboljih obrana u povijesti igre te s atletama i skakačima od vrha do dna rostera, Bullsi će se prošetati do playoffa, bez obzira tko i kako igrao u napadu. Za nešto više trebat će im ipak pouzdana treća opcija. Kvragu, možda čak i druga, jer pitam ja vas, ima li smisla uopće računati na Boozera kao čovjeka koji može pomoći kada stane Rose?

Ono, ako ga je u stanju srediti obična putna torba, što će mu tek napraviti Bosh ili Howard?

S druge strane, Boozer je ionako trebao biti treći igrač, samo što su i James i Wade izabrali malo drugačiji scenarij. Bez dominantnog strijelca za kojega su se pripremali Bullsi će se još jednom okrenuti momčadskom duhu koji ih je krasio i do sada. Uz jednu misao - kako bi lijepo bilo opet imati barem jednoga od trojca Hinrich-Salmons-Gordon.