EURO-BASKET CASE

Inače su mi ovi osvrti na Eurobasket totalna tlaka, što zbog standardno niske razine igre, što zbog iritantnog sistema natjecanja (što zbog činjenice da ga uglavnom ne gledam), ali moram priznati da sam ove godine, prateći (uglavnom) redovno nastupe Hrvatske repke čak bio u iskušenju napisati nešto i tijekom turnira (srećom, uvijek bi se našao dovoljno dobar razlog da izbjegnem takvu sudbinu).

Sada, kada je sve završilo i kada je slika postala nešto jasnija, završni komentar je nemoguće izbjeći.

KONKURENTNOST?

Uvijek ću biti protiv ovolikog broja utakmica u ovoliko dana (bizarno je da su Hrvatska i Litva niti 24 sata nakon četvrtfinala morali odigrati polufinalnu utakmicu, kao da je riječ o nekakvom srednjoškolskom turniru, a ne borbi za naj momčad kontinenta – kome je u interesu da milijunskom auditoriju prezentira poluproizvod?) i uopće ovolikog broja sudionika, iako se pokazalo da danas stvarno svatko zna igrati košarku i da je u neku ruku FIBA proširenjem bila na pravom tragu.

Naravno, tu je uvijek na snazi ona o istini u očima promatrača – možda mislite da su svi solidni ili da su svi jednako loši, ali bez obzira iz kojeg kraja spektra polazite ne možete negirati da nekakva konkurencija postoji, barem u srednjoj klasi. Vrh je, kao i kada je individualni talent u pitanju, nedodirljiv.

Finci, Gruzijci, Latvijci i Ukrajinci, da spomenem samo četiri momčadi koje su ostavile najbolji dojam među autsajderima, nisu ni blizu toga da uhvate priključak u talentu s glamuroznijim reprezentacijama, ali sjajnom pripremom i taktičkim postavkama dobrim su dijelom anulirali minuse.

Dettmann i Bagatskis su uz dva provjerene NBA imena, legendu Fratella i mladog asa Kokoskova (Cavsi su ga nedavno ukrali Sunsima kao novog pomoćnika Mikeu Brownu) uvijek bili spremni iskoristiti poziciju autsajdera protiv manje nadahnutih favorita. I tu priča ne staje, čak su i sakati Nijemci, Belgijci i Šveđani uspjeli ostvariti nekoliko zanimljivih pobjeda protiv ne pretjerano inspirirane konkurencije, što jasno govori da više ni najbolji nisu toliko dobri da mogu samo istrčati na parket i doći do pobjede.

A inspiracije baš i nije bilo previše na turniru, posebice kod ovih većih imena, što nas dovodi do ipak najveće priče Eurobasketa.

HRVATSKA

Prvo spustimo loptu na zemlju. Hrvatska je ostvarila score 8-3, ali, ako poput mene vjerujete da je koš-razlika bolji pokazatelj stvarne kvalitete od broja pobjeda i poraza, od tog rezultata puno više će vas fascinirati činjenica da smo na kraju ostvarili samo +6 koš razliku. Iako smo u startu jedva izvukli živu glavu u utakmicama protiv Gruzije, Poljske i Slovenije (da smo izgubili samo jedan od ovih susreta koji se doslovno lomio u zadnjim sekundama, tko zna kakva bi priča danas bila, možda bi opet pričali o momcima sumnjive psihe), upravo je činjenica da smo u sve tri drame izašli kao pobjednici donijela potrebno samopouzdanje koje je zaokružilo odličnu formu i stvarno povremeno odličnu igru u oba smjera.

Dakle, kao i uvijek u životu, trebalo je imati i sreće (netko bi rekao da smo je i zaslužili nakon godina i godina u kojima nam ništa nije polazilo za rukom), a ona nas nije napustila ni prilikom ždrijeba – kao što je koš-razlika dobar pokazatelj kvalitete, slično vrijedi i za težinu rasporeda, a on nam je definitivno išao na ruku. Naime, iako smo se trebali križati s možda najboljom skupinom na turniru, raspad Rusije i Turske, a zatim i epidemija ozljeda koja je napala Grčku, otvorili su nam vrata raja – mislim, svaka čast Fincima i Talijanima, ali nitko racionalan nije prije početka prvenstva računao na njih makar i kao sudionike drugog kruga (drugim riječima, na većini popisa prije starta prvenstva bili su ispod nas, dakla i u tim utakmicama smo bili favoriti). O tome što smo u četvrtfinalu dobili Ukrajinu, koja na rosteru doslovno ima jednog čovjeka sposobnog driblati loptu i kojega možete prepoznati po tome što ima drugačiju boju kože od svih ostalih, da ne govorim (ubili smo ih u 10 minuta presinga jer kada smo im isljučili playa više nitko nije znao gdje će s loptom) – istina, treba biti prvi u skupini i zaslužiti takvog protivnika, ali dajte budimo ozbiljni, da smo dobili takvu momčad u prvoj skupini nitko s pulsom se ne bi uzbudio.

Međutim, kako ni Rusi ni Turci očito nisu željeli biti na ovom prvenstvu, autsajderi su to iskoristili. Nešto smo i nagađali prije prvenstva vezano uz slabosti Rusije (izazvane raspadom organizacije više nego gubitkom gomile igrača zbog ozljeda) i očajne kemije Turske u kojoj nitko ne želi dijeliti svlačionicu sa šerifom Hedom, ali kod takvih situacija teško je odrediti koliki su stvarno mentalni ožiljci – tipa, da su Rusi predvođeni Shvedom dobili onu dramu protiv Talijana u prvoj utakmici, možda bi kasnije imali snage za srediti Švedsku i tako ići u sljedeći krug. Na Tursku osobno nisam računao ni ranije svjestan koliki je u ovom trenutku Turkoglu teret (i to mislim i figurativno i doslovno, ako kužite što želim reći), ali da su Asik i Ilyasova pokazali da im je stalo i da je proigrao jedan od njihovih bekova (dobro, to je već znanstvena fantastika), možda su i mogli ući u niz pobjeda bez obzira na to što bi se najradije potukli međusobno.

Uglavnom, umjesto da se križamo s tri od pet ili šest najvećih baza talenata u ovom trenutku u Europi, dobili smo priliku izbrusiti igru protiv dva limitirana protivnika i trećeg totalno izvan forme (sa Spanoulisom i Papanikolauom na jednoj nozi jedva su se držali u igri drugi dio turnira, što se jasno vidjelo i u utakmici protiv nas koju smo mogli dobiti puno prije produžetka – zašto nismo, zaključite sami). Naravno, sve te utakmice treba privesti kraju i upravo činjenica da smo ih dobili, bez obzira na način, ogroman je razlog za slavlje obzirom da smo u prošlosti zube češće lomili na autsajderima nego na velikima. Dobiti 8 u nizu protiv bilo koga nije mala stvar, to mogu samo mentalno čvrste momčadi, a Hrvati i mentalna čvrstoća dugo vremena nisu išli zajedno. To je ogroman dobitak.

Znači, zanemarimo li nacionalni ponos (kojeg sam čak i sam osjetio na trenutke, posebice dok smo se borili u prvoj skupini – poslije mi više nije bilo važno što će se dogoditi, samo da se ne osramotimo nakon onakvog otvaranja sa Španjolcima) i prihvatimo li stvarni kontekst, priča zvuči ovako nekako – momčadi koje smo dobili u tih 8 utakmica i koš razlika koju smo ostvarili apsolutno nisu ništa posebno ili neočekivano, osim naravno sudara sa Slovencima i Grcima koji su mogli završiti i drugačije i gdje smo, posebice sa Slovencima, pokazali karakter kakav dugo nije viđen u dresu na kojem piše HEP (ali nisu i to je, još jednom ističem, nešto što naša košarka nije imala već desetljećima, mentalnu snagu da bude najbolja kada je najteže).

Direktni plasman na SP nas svakako treba veseliti, pronalazak kemije i možda stvaranje kulta reprezentacije također, nastup u polufinalu svakako je lijep ukras na sve, ali još nas više trebaju veseliti stvari koje se mogu prenijeti i u budućnost. Prva i najvažnija je ujedno i odgovorna za taj karakterni iskorak – dobili smo nekoga tko ima muda, ali i kvalitetu. Cijeli paket. X-faktor.

– Bogdanović

Kada smo nakon utakmice između Španjolske i Češke napustili dvoranu i u iščekivanju našeg sudara protiv Poljaka krenuli tamaniti pljeskavice, kako bi nekako isprali iz glave uglavnom loše slike košarke koju smo upravo gledali (Španjolci su doslovno imali smisla samo kada bi loptu spustili na Gasola i u tranziciji, a Čehe su razbili tek odlukom trenera da Rubia stavi u drugu petorku kako bi uništio Češke rezervne bekove) nas nekoliko počelo je s klasičnim balkanskim pričama o starim vremenima i tome kako bi košarka iz nekog drugog doba danas dominirala. To nas je jasno dovelo do teme o razvodnjenosti do koje je došlo raspadom Juge i Esesera, pa smo krenuli put zaključka kako bi Juga danas zasigurno bez problema osvojila zlato.

Taj zaključak me nije iznenadio, ali me kao vječnog skeptika iznenadilo kada smo shvatili da bi startna trojka u toj repki bio upravo Bogdanović. I ako sam u tom trenutku ozbiljno sumnjao u sadašnjost košarke na južnoslavenskom dijelu Balkana, Bokijeve igre do kraja turnira napravile su od mene vjernika.

Gle, nitko nije savršen s 24 godine, ali ovo što je Bojan prezentirao 90% prvenstva bilo je skoro – savršeno. Prvo i osnovno, njegova pristup, muda i srce, popraćeni sjajnom igrom u oba smjera, dali su ovoj reprezentaciji ono što joj je trebalo više od kruha – lidera. Posloženi oko čovjeka koji može voditi primjerom, ali i biti rasna prva opcija u napadu oko koje se mogu posložiti sporedne uloge, Hrvati su konačno imali temelj na koji su nadogradili igru.

All-round energija koju je Bogdanović prezentirao provevši na parketu uvjerljivo najviše minuta i pri tome sudjelujući u svakom dijelu igre su hvale vrijedni, a napadački učinak treba posebno naglasiti. Ne samo da je bio triple-threat u svakoj 1 na 1 situaciji, već je često predstavljao i mismatch spuštajući se u post, čitajući situacije poput kakvog veterana. Što se dogodilo da je onaj do jučer često anemičan potencijal odjednom postao kompletan košarkaš nemam pojma, ali znam da je repka dobila nositelja, Euro člana prve petorke, a zamišljena repka Juge startnu trojku.

Također, prvi Mostarac kojeg sretnem ima pivo.

– igra u napadu i obrani s glavom i repom

Jasno, protiv Španjolske obrane i Litvanske dužine nismo bili u stanju igrati na najvišoj razini, što je više problem Euro košarke nego nas (nakon NBA košarke gledati centre usidrene u sredini bez straha od 3 obrambene sekunde stvarno izgleda depresivno i tu FIBA mora nešto poduzeti – ili ja moram početi češće gledati Euroligu- točnije mora uvesti to pravilo 3 sekunde i u obrani jer ovo postaje nemoguće i napasti i suditi, pa i gledati, to je takva radikalna promjena da imaš dojam da nije u pitanju isti sport), ali u ovih 8 pobjeda bilo je trenutaka koje nije pretjerivanje nazvati briljantnima, bez obzira što smo ih uglavnom imali protiv limitiranih suparnika (tu se opet vraćamo na tezu kako je puno lakše igrati protiv slabijih od sebe, ali i da onakvu razinu prezentacije treba ostvariti i to 3-4 utakmice u nizu, bez obzira na protivnika).

Jasno, sve polazi od prostora kojega stvara Bogdanović, ali neosporno je kako Hrvatska ima talent za košarku na top razini jer ima pet igrača koji znaju sve na svakoj poziciji. Kada imate igrače sposobne dodati, šutnuti i driblati na nekom profesionalnom nivou (ovo zvuči kao pretjerivanje, ali, vjerovali ili ne, većina profesionalnih košarkaša danas nije u stanju odraditi sva tri ova aspekta na potrebnoj razini, a često to ne rade čak i kada mogu zbog sistemskih zahtjeva), onda je lako igrati košarku ako se krećete bez lopte i ako se lopta kreće od jednoga do drugoga – uvijek ostane dovoljno prostora za napasti i najbolje obrane (pogotovo ako iste nemaju poštenog visokog u sredini). Naravno, kada naletite na superiorni talent, onda igranje treba nadograditi i individualnom kvalitetom, a tu smo pukli u polufinalu.

Obrambeno pak imamo rijetku kolekciju dužine na svim pozicijama koju je Repeša solidno koristio, posebice u presingu koji nam je od prve do zadnje utakmice bio najveće oružje – čak i kada nismo znali što radimo naprijed ili nazad kao na početku i kraju turnira, na taj dio obrane smo se uvijek mogli osloniti. Draper je tako bio naš najbolji obrambeni igrač tijekom cijelog turnira, a Simon, Ukić i Bogdanović valjda nisu ovoliko trčali u životu. Jasno, u takvom ludom ritmu dijelom leži i razlog zašto smo rijetko imali snage u završnicama i zašto smo pali bez ispaljenog metka u zadnje dvije utakmice, ali bez toga teško da bi se našli uopće u poziciji igrati te utakmice. Something gotta give.

Često posezanje za presingom je obilježje slabijih osnovnih obrana, tako da je to glavni razlog zašto Repešu ne smatram nikakvim čudotvorcem ili glavnim arhitektom uspjeha (jebiga, teško mi je odjednom vjerovati čovjeku za kojega i dalje imam osjećaj da nas svojim odlukama u završnicama utakmica pokušava koštati pobjede). Kao što sam isticao prije prvenstva, njegovo taktičko znanje je neosporno, samo budala može negirati sve što je postigao u karijeri i tvrditi da čovjek nije stručnjak i profesionalac. Ali, da se radi o genijalcu? Molim vas, to što čovjek nosi naočale ne znači da je pametan, isto kao što netko tko zna pripremiti igru ne mora nužno biti sposoban nadahnuti i vući pravi potez u svakoj prilici.

Presing je, već smo istakli, dvosjekli mač, jer dodatno troši igrače, a u našem slučaju nije ni donio koristi koliko bi trebao – čim Drapera ne bi bilo u blizini, presingom nismo bili u stanju doći do lopte za laganu tranziciju, što znači da smo usprkos ovako riskantnoj igri ostali bez poena iz kontre, što jasno pokazuju i brojke gdje smo još jednom, zahvaljujući i tradicionalnoj sklonosti gubljenju lopte, imali loš omjer osvojenih i izgubljenih lopti. To protiv slabijih ekipa nije bilo toliko problematično, ali protiv vrhunske klase si ne možeš dozvoliti imati manje posjeda lopte, pogotovo ako igraš riskantnu obranu poanta koje je da do tih ekstra posjeda dođeš.

Ali, to je ionako sporedno pored problema koje smo imali s osnovnom obranom.

Uglavnom, žao mi je što nemam vremena sjesti i pogledati utakmicu par puta, odnosno voditi detaljnu statistiku o tome koliko posjeda smo igrali zonu, a koliko čovjeka, ali ovako od oka mi se čini da je prevaga debelo na strani potonjeg što je promašaj broj jedan. Naime, naš roster ima izuzetnu dužinu na svih pet pozicija, dužinu koja u zoni posebice dolazi do izražaja zbog rotacija prema otvorenim šuterima. Također, nemamo kombinaciju dva ekstra pokretna visoka koja bi se mogla pravovremeno rotirati nakon pick igre, što zona također može sakriti.

Ovako, bili smo osuđeni gledati Simona i Rudeža kako ostaju u prašini 1 na 1 kad god bi igrali čovjeka (dok su s druge strane solidno funkcionirali u zoni), što je još bila mila majka naspram horror filma koji je predstavljalo Tomićevo i Žorićevo branjenje pick igre. Mislim, jedino objašnjenje zašto su naši centri u obrani izlazili onako visoko i onda još preuzimali bekove leži u taktičkoj odluci, a to, što ni nakon što su nas iz utakmice u utakmicu svi kažnjavali na istu foru ništa nije promijenjeno, jasno govori ili o tvrdoglavosti ili o totalnoj sljepoći stručnog štaba (mogli smo odustati barem od preuzimanja ako već nismo htjeli zadržati visoke bliže boxu).

Niti su naši igrači sa strane bez lopte bili spremni pravovremeno se rotirati u sredinu, niti su naši bekovi mogli zaustaviti visokog rollera, a pogotovo se olovni Tomić i načeti Žorić nisu bili u stanju na vrijeme vratiti u sredinu. Ako već netko nije bio dovoljno pametan narediti manje agresivne izlaske visokih, zona je bila formacija koja je mogla sakriti ove slabosti, ali nju Repeša praktički nije ni koristio do treće utakmice, niti dovoljno često poslije, ubivši tako naša jedina dva visoka u pojam.

Sad samo da razjasnimo još jednu stvar – Bogdanović je naš najbolji igrač, ali Tomić je definitivno najvažniji ili ako hoćete jednako važan. Bez njega na parketu ova momčad jednostavno nije imala sigurnost u sredini potrebnu da se igra obrana, kao ni raznovrsnost opcija u napadu. Koliko god felera pokazao, dok je igrao Tomić igrala je i Hrvatska (to je ljepota košarke i dokaz da je kontekst sve – možda Tomić sam po sebi ne izgleda kao as, ali kada vidiš kako se igra kada uđe njegova zamjena, sve postaje jasno). Problem s njim je što ima snage za 20 minuta, što u klubovima nije problem sakriti, ali u reprezentaciji jednostavno nema čovjeka koji tek tako može ući s klupe i održati razinu igre. Možda ima olovne noge, ali poziciono Tomić zna znanje i dovoljno je žilav da drži sredinu čistom. To je njegova kvaliteta koja se mogla dodatno naglasiti u zoni, a da ne govorim da ga se možda moglo i energetski sačuvati kao što su Španjolci lukavo iskoristili blagodati FIBA pravila i cijeli turnir u obrani odmarali Gasola.

Uglavnom, sutra će se sigurno naći netko tko će Tomića proglasiti problemom iako takve tvrdnje imaju smisla otprilike kao i da netko viče na Zdravka Škendera da zašto ne ide trčati maraton. Tomić je to što je i kao takav je nama zlata vrijedan. Ono što me još više ljuti je što će opet naći hrpa onih koji će hvaliti Žorića, samo zato jer tip neumorno lamata rukama i trudi se. Gle, svaka mu čast na znoju, ali jedina stvar na ovom prvenstvu koju je bilo mučnije gledati od njegovih izlazaka do pola igrališta u obrani su bile one situacije kada bi mu „spustili“ loptu na 5 metara od obruča i kada bi dotični krenuo igrati leđima, što je obično završavalo skok-šutom iz okreta s tri metra. Te sekvence su bile toliko neuvjerljive i nepotrebne da me nitko ne može razuvjeriti kako je euro košarka zdrava – kako može biti zdrava ako igrač takvih kvaliteta ima priliku cariniti loptu i uzimati loše šuteve, a da se to onda još smatra učinkovitim napadom? Žorić pada na testu Clinta Eastwooda jer očito nije muškarac svjestan svojih ograničenja, a, što je još gore, toga nisu svjesni ni oni oko njega. Kad bi samo odustao od onih šuteva i kada bi igrao obranu glavom, bio bi pravi energy guy.

– solidna podjela uloga

Dobar dio rečenog u ranijem pasusu može se primijeniti i ovdje, a tu Repeši možemo skinuti kapu – možda je griješio s taktikom i vođenjem utakmica, možda je bio kriminalan u završnicama (što nam se ovaj put nije razbilo o glavu), ali uloge je podijelio kako treba. Centre nemamo tako da odluka o rotiranju Tomića i Žorića (tko zna, možda bi njih dva zajedno doveli do još bolje igre) i korištenju Markote i Šarića na četvorki bila itekako ključna. Ne samo zato što su obojica odradili posao, već i zato što je Šarić pokazao da usprkos svim nezrelim potezima van parketa košarku ima u malom prstu.

Mali nema bogomdane fizikalije zbog čega mi je nemoguće zamisliti ga u važnoj NBA roli ili čak i kao nositelja ozbiljnog euroligaškog kluba, ali posjeduje izuzetan košarkaški IQ vidljiv u svakoj obrambenoj kretnji i napadačkom potezu – netko tako mlad ne bi smio već sada tako dobro čitati igru i uvijek imati potez viška. Ostane li zdrav i izbjegne li incidente izvan parketa, Šarić može trajati 20 godina u svojoj verziji old man’s game.

Draper se pokazao važnijim od Ukića zbog obrambene siline kojom je redovno razbijao druge postave, ali treba istaknuti da je i Ukić kao rijetko kada odradio sjajan posao u usporavanju protivničkih napada. Već sam napisao kako mislim da Simon nikada u životu nije ovoliko trčao u obrani, ali još važniji je njegov doprinos u napadu gdje je svojim haklerskim slash & kick instinktom vrtio napade i tako sakrio činjenicu da nemamo rasnog playmakera. Dodaj Rudežov 3&D učinak (iako ovaj D često ovisi o protivniku i taktici) i ispada kako je iz ovoga što ima na raspolaganju Đazmin izvukao max.

Sva ova priča nas dovodi do pitanja što dalje?

Ono što je neosporno je da ova bajka ima i stvarni potencijal utoliko što nam je pokazala da postoje temelji na kojima možemo nešto graditi. Prvo, konačno je uspostavljena neka hijerarhija u momčadi, što bi trebalo dovesti do toga da će igrači jedva čekati sljedeće okupljanje, što je osnovni preduvjet za rezultat (pitajte samo Francuze, odnosno Turke).

Drugo, mi stvarno imamo talent i iza obzora stvari izgledaju još bolje. Sada prvo treba izbjeći zamku velikih očekivanja i računati kako smo na idućem SP-u opet konkurentni. Mi definitivno nismo one hit wonder kao Makedonija koja je na prošlom Eurobasketu došla među četiri, ali nismo ni prva klasa kao tri reprezentacije koje su završile s medaljom (s tim da ni Litva baš ne spada u tu skupinu, vjerujem da bi njih imali šanse dobiti u normalnim okolnostima, ali ne i u utakmici u kojoj ubacuju trice van pameti iako su ih do tada u prosjeku pogađali najslabije na turniru).

Dakle, potreban je plan koji uključuje davanje šanse Hezonji pored Bogdanovića i Šarića, što bi trebala biti jezgra koja bi za 4 godine, dakle ne u Ukrajini, već na Eurobasketu 2017. išla na medalju (nakon toga i Euro kreće s ciklusom od 4 godine pa će cijela priča dobiti još više na značaju jer će biti puno manje prilike za svaku generaciju da se dokaže). Njima svakako dodati Tomića, ali i pronaći sposobnu alternativu na petici (može li Barać biti taj čovjek za 15 minuta?) te iskopati među tim mladim talentima čovjeka koji može igrati ulogu startnog playa.

Svaka čast Ukiću, ali bek koji gađa tricu s 20%, pogotovo ako pri tome ima sklonost bacanju lopte u bunar, ne može biti nositelj. Njegova igra primjerenija je combo ulozi s klupe, a kako tu već imamo Simona koji je definitivno bolji 1 na 5 hakler (što potvrđuje i omjer dresova u korist potonjeg među navijačima), Roko sigurno nije onaj tko će nas voditi do vrha.

Sad, vjerovati da naš savez može išta napraviti kako treba (sjetite se samo kako su Rusi brzo ostali bez momentuma kojega im je svih ovih godina gradio Blatt) poprilično je riskantno, ali, nakon svih desetljeća u kojima nismo imali razloga vjerovati u bolje sutra, sada imamo. I to je na kraju krajeva puno veći dobitak od eventualne utješne medalje.

SLAVKO I PERO

Kao što netko u savezu treba sjesti sa stručnim štabom i planirati idućih 10 godina, ne bi bilo loše da netko na HRT-u sjedne i pokuša zamisliti život bez Slavka. Svaka čast čovjeku što je svojevremeno išao po ratištima, ali njegov komunistički sklop u glavi u kojem su svi protiv tebe kada ti ne ide i banalno analiziranje utakmice koje se svodi na pljuvanje po sucima (o tome da nije pripremljen i da informacije dobiva po kavama s kolegama novinarima nećemo ovom prilikom) u 2013. godini stvarno postaje anakron.

Mislim, kada djedica Skansi, koji je pokušao donijeti dozu realnosti u cijelu priču ispada pozitivac iako je i kod njega očito da uglavnom nema pojma o čemu priča (ovim svojim nastupima samo potvrđuje tezu da je repku u Barceloni mogao voditi Slavko Linić i da bi svejedno završili s medaljom oko vrata), onda su vam jasni razmjeri Cvitkove nepodnošljivosti.

Imate onog Šapita, čovjek djeluje ozbiljno, ima ugodan glas i kuži se u igru, što je najvažnije ima respekt prema gledatelju i ne ponaša se kao da pije kavu u svom dnevnom boravku, dajte mu da izabere sukomentatora i krenite u novo doba, kao što je u njega krenula i repka.

BALKAN BROTHERS

Odluka FIBE da većinu balkanjerosa strpa u istu skupinu kako bi se međusobno poklali pokazala se utemeljenom, pa tako Makedonci nisu uspjeli ući ni među osam, Crnogorci su pokazali da ih čeka još puno posla dok solidne igrače uklope u solidnu momčad, a BIH je neočekivano pokazala da zna igrati košarku (ne cijelo vrijeme, ali Stari koji ih je u više navrata gledao rekao je kako je Aco odradio odličan posao, što mi i sada zvuči kao naslov nekog SF filma).

Jasno, u ovoj skupini broj jedan je Srbija, stoga je prava šteta što Hrvatska nije imala prilike odmjeriti snage s momčadi koja se također nalazi negdje između vrha i prosjeka. Trenutno, jer Srbi su opet pokazali da imaju hrpu mladih igrača koji bi s dodatkom veteranske kičme Teodosić – Savanović (možda i bez Teodosića koji se pokazao zamjenjivim pored cijelog novog niza obećavajućih bekova, ali nikako bez Duleta) mogli do medalje već za dvije godine.

MEDALJAŠI

Riječ dvije o momčadima koje na krilima svojih NBA igrača ipak predstavljaju jednu drugu razinu u odnosu na konkurenciju. Parker je igrač na vrhuncu svjestan da mu je ovo zadnja prilika za zlato i taj njegov očaj, koliko god ta riječ bila neprikladna, na kraju je bio razlika između poraza i pobjede (Španjolci bi danas opet slavili da Parker nije sam samcat Francusku držao u igri 30 minuta dok im nisu krenule trice u finalu prije Finala).

Španjolci su pak sve gradili na čvrstoj obrani oko Gasola stacioniranog u sredini prema kojemu su usmjeravali sav promet, igrajući stvarno briljantnu zonsku obranu. Razlog zbog kojega im ona nije donijela zlato leži prije svega u napadačkim rupama do kojih je dolazilo zbog toga što se bekovi nisu mogli dogovoriti oko toga tko što radi. Lull i Rudy nisu kapacitet za ozbiljan oslonac, ali su imali dovoljno bljeskova da ih izuzmemo iz problema koji se vrtio prije svega oko pasivnosti Calderona, čudnoj roli Rubia (povremeno korišten čak i kao pokretač druge postave, potpuno izgubio rolu od Rodrigueza) i pretjeranom povjerenju u Sergija.

Koji je pak samo iskoristio rupu nastalu manjkom Navarra da se nametne kao lider, šteta samo što to talentom ne može biti. Sve u svemu, zaslužene medalje, iako igrom najveći dio turnira ni jedni ni drugi nisu briljirali (štoviše, nije pretjerivanje reći da su posebice Francuzi birali utakmice).

Litva ipak nije u ovom rangu, ali mogu zahvaliti sjajnoj igri vanjske linije u dvije ključne utakmice (četvrtfinale i polufinale) što su imali dovoljno balansa da iskoristi potencijale. Kao i sreći što su u polufinalu izbjegli jednu od dvije najbolje ekipe.

OSTALI

Njemačka, ubili su pick & rollom pospane Francuze (tu utakmicu Diaw i Ajinca su gore branili pick igru od naših visokih), da bi zatim svi ostali ubili njih. Poanta – kada ti je Shaffartzik naj igrač, bolje od ovoga se ne može.

Češka, taj Vesely ima ozbiljnih psihičkih problema, simpatičan pokušaj trenera da trkom i energijom dobije poneki dvoboj, ali bez talenta i širine to nije lako.

Poljska, Gortat solidan kada je imao s kim igrati, problem što uglavnom nije. Nije mi jasno zašto Lampe ima karijeru, osim zbog visine.

Belgija je prošla dalje, to sve govori o nekvaliteti A skupine koja je stvarno izgledal kao produkt doktora Frankensteina.

Izrael će izgleda stvarno morati dovesti Amarea za sljedeći turnir ako se ne misle opet osramotiti – pick igra njega i Mekela bit će dovoljna za proći u drugu skupinu.

Velika Britanija je ostvarila par pobjeda. Jesam rekao već da je A skupina Frankenstein?

Finska je napravila dar-mar kombinacijom trice i presinga, ali i žilavom igrom u reketu. Kapa dolje zbog maksimiziranog potencijala.

Gruzija je mogla biti na našem mjestu da smo promašili onaj zadnji napad, a oni svoj pogodili. Obzirom na ono što imaju, igrali su sjajno.

Latvija je, kao i svaki autsajder, šibala trice i igrala agresivnu obranu na loptu, nadajući se čudu. Njega su i napravili jer idu kući sa scoreom 4-4.

Slovenija može biti zadovoljna plasmanom na SP jer ova reprezentacija je užasno tanka. Što svejedno ne opravdava Dragića koji osim izbora u petorku prvenstva zaslužuje i titulu carinika turnira.

Švedska je dala dobrog konkurenta Dragiću, Taylora – nema ništa bolje nego kada ti je prva, druga i treća opcija deseti čovjek Bobcatsa.

Talijani su dali maksimum, koristili situaciju oko sebe i na leđima Belinellia, oko čijeg pick & rolla su gradili sve, došli među 8. Bolje od toga se ipak nije moglo bez pratnje (osim šuterske Datomea i Gentilea).

Ukrajina vjerojatno gradi spomenik Fratellu, a može i FIBA-i kojoj je definitivno bilo u interesu da domaćin idućeg Eurobasketa bude i sudionik SP-a radi, kako se ono kaže, širenja popularnosti sporta u zemlji. O eventualnim dolarima koji su osim prema američkom stručnom štabu usmjereni i na neke druge adrese nećemo ovom prilikom.

EUROZONA 8-1

8. HRVATSKA

GEE: Ako se glasa kao patka i hoda kao patka, onda je patka. Ovom bezvremenskom mudrošću koju nazivam pravilo Brucea Willisa uvijek se ravnam kada analiziram košarku, što prevedeno znači da, ako Hrvati zadnjih 16 godina nisu uspjeli ući među 4 na eurobasketu, neće ni ovaj put. Dapače, po svemu što znamo o ovoj repki već bi i plasman u drugu skupinu bio sjajan rezultat. Na papiru možda imamo solidan talent u kontekstu trenutne euro košarke, ali to se nikada nije uspjelo pretočiti u momčad, što zbog limita igrača, ali prije svega zbog limita stručnog štaba (ok, možda nemamo pojedinačne obrambene asove, ali me nitko ne može uvjeriti da su svi naši igrači, posebice visoki, totalno netalentirani za segment igre u kojem su, uz atleticizam i fizikalije, jednako ključni motivacija i sistem).

Ne bi se sada izvlačio na ozljede, posebice ne jednog čudnog igrača kao što je Tomas koji nakon jedne dobre partije obično ide s jednom lošom, jer osovina Ukić-Bogdanović-Tomić u pravim rukama mogla bi izgledati kao momčad s glavom i repom. Ali, Repeša je više košarkaška verzija profesora Ivankovića i buljookog Jurčića, plaćenik bez kičme koji se fino izražava i kupi čekove, nego stručnjak kakav treba ovoj ekipi. Mislim, tu je stvar jasna – ako nemaš izrazitog lidera, košarkaša koji će se istaknuti kao prva opcija, onda identitet gradiš oko trenera. I tu sve priče staju – Repeša sa svojom karizmom lika iz spužve Boba ne može izgraditi ništa. On je možda pristojan taktičar, ali nema muda da vodi i preuzme odgovornost, što je očito i po tome što se vraća i odlazi iz ove role kako mu puhne.

Uglavnom, naša razina talenta je negdje za top 10, zbog slabe selekcije i nikakve kemije rezultati će biti ispod. Dok se stanje u savezu ne promijeni i dok se konačno ne dovede stručnjak i čovjek koji ima svoje Ja (mislim, Ameri koji plivaju u talentu su uspjeli izgraditi kult repke oko dvije ikone, Colangela i Krzyzewskog, zašto ne bi i Hrvati koji nemaju previše izbora), i to stranca jer u Hrvatskoj trenera s kičmom nema (ako nije sramota Ruse ili Grke da im repke vode ljudi sa strane, što mi čekamo), ova patka će ostati patka. Što je šteta jer dva bisera kao Šarić i Hezonja oko spomenute trojke mogu stvarno izgledati kao solidna košarkaška petorka za koju je gušt navijati.

A kad sam se već zagrijao da dodam i ovo – ako smo došli u fazu u kojoj ističemo Žorića kao bitnog igrača, tipa kojega sam gledao uživo još u Šibeniku i koji je tipični leptir u sportu u kojem treba biti lav, onda ajme nama kao košarkaškoj naciji, ali i Euro košarci uopće (da se razumijemo, ništa protiv Žorića koji je profesionalac i fajter, ali ako igrač njegovih kvaliteta postane dio jezgre, nešto tu gadno ne štima). Nekoć smo rezultatski mogli preživjeti i to da jedan generacijski talent poput Žurića protrati vlastiti potencijal, a danas trebamo 25 minuta Žorića da dobijemo prosječnu Euro momčad – to je takva nezapamćena promjena paradigme da Radiću i društvu treba dignuti spomenik odmah pored Teslinog jer stvarno treba biti genijalac za upropastiti takve startne pozicije koje smo mi imali i koje na kraju krajeva uvijek imamo – seniori ne znaju za uspjeh već generacijama, ali mlade repke U-16 i U-18 svako malo uredno čoknu po medalju ili barem polufinale.

KREHA: To sve stoji. Osobito me nervira što se Tomasa dogmatski lijeno uzdiže kao “rijetkog igrača koji igra u oba smjera”. Znači da za obranu treba biti ekstra talent? Unatoč tome u ova usrana vremena kad su svi neumjereni pesimisti jednostavno sam osjećao potrebu ići kontra ikakve pameti, pokušati sagledati bolju stranu (medalje?) i staviti HR na previsoko šesto mjesto. Razlozi su jednostavni.

Imamo vanserijski švicarski nožić u Šariću. Imamo izvrsnog napadača izvana u Bogdanoviću. Imamo centra koji vidi teren kao malo tko u Tomiću. Imamo bio-energetičara Žorića. I imamo Roka Lenija Ukića, playa velikog srca koji je jedan od rijetkih naših novijih košarkaša koji je konstantno radio na igri i napravio neki vidljivi pomak. Nakon dugo vremena se nadam da ćemo imati određenu hijerarhiju u ekipi i da smo konačno napravili odmak od 12 jednakih što je u prijevodu značilo da se na post-poraznim presicama moglo izvlačiti korporacijsko-partijskim geslom “svi odlučuju, nitko nije odgovoran”. Ovih pet momaka su osovina s kojom idemo dole ili gore. Toplo se nadam ovom potonjem, za dobro svih ekstra talenata koji kroče našim igralištima i dvoranama. M I Z N A M O I G R A T I K O Š A R K U!!!

EMIR: Nemam previše toga dodati ovome što ste vas dvojica rekli osim da mi je jako žao što je Hezonja ozlijeđen i što nije u Sloveniji. Taj momak bi sa Šarićem trebao biti oslonac naše repke sljedećih godina, a mislim da bi se svojom drskošću (hej, momak bez problema uzima broj 23 u Barceloni) nametnuo u ovoj momčadi u kojoj ima dosta bezličnih igrača. S njima bi se praktično zatvorila petorka Ukić-Hezonja-Bogdanović-Šarić-Tomić. Ali koga nema, bez njega se valjda mora.

Ja bih samo dodao da sam siguran da će, uz trojac Ukić-Bogdanović-Tomić, koji je valjda predodređen da vodi igru ove momčadi, Žorić odigrati dobru rolu, a i u Draperovih 10 minuta sam uvjeren. Pitanje je može li Šarić iskočiti već na ovom natjecanju. Otvorit će mu se minutaža, igrat će na obje krilne pozicije, ima iskusnije igrače pored sebe od kojih se puno očekuje, a na klupi mu je konkurencija gotovo pa nikakva (Rudeš, Simon). Zvuči kao savršeno okružje za eksploziju. Može li on to?

Sve u svemu, malo sreće će nam trebati. Imamo par igrača koji su dobri, u Džazmina ne vjerujem od kada u Poljsku nije vodio Tomića, a strah me i za klupu jer neće biti lako odraditi 5 utakmica u 6 dana (samo u prvom krugu) bez podrške većeg dijela momčadi.

7. SRBIJA

GEE: Otpao je Teo, što je definitivno problem jer, kakav god da bio (rupa u obrani, carinik u napadu), ipak je bio lider ove generacije i čovjek za kojega si znao da može odigrati 30 kvalitetnih minuta na vanjskim pozicijama. Sada ta uloga šefa pada na Krstića, što baš ne garantira stabilnu atmosferu, a bekovi tek trebaju iskočiti. Već godinama su razočaranje, čak ni ti mladi igrači koje proizvode nisu u stanju nametnuti se, kao i svi balkanjerosi izgledaju ukopani u taj vječni rat emocija i razuma. Iz kojega će još teže biti izaći kao pobjednik obzirom da u sastavu nemaju ni Savanovića, majstora koji bi sam dobio barem dvije utakmice. Tko će sada preuzeti odgovornost kada se lomi? Bjelica? Može li Nedović donijeti barem Teodosićevu nepredvidljivost? Nemaju jezgru za medalju, a mladi su veliki upitnik. Zašto im vjerovati?

KREHA: Jedino zbog Dude Ivkovića im vjerujem. Jako mi je žao što nema Teodosića, igrača sulude kreativne snage kojem je skoro svako dodavanje umjetničko djelo. Malo je tako maštovitih mahera, ovom prvenstvu ih nasušno fali. A sada prepuštam riječ svom drugu Marku iz Beograda koji iz prve ruke kaže sljedeće:

MARKO: Iako je svaki od dalje pomenutih brojeva deljiv sa tri, a i činjenica da ih ima tri, brojevi 21, 9, 3 ne predstavljaju logičan aritmetički, niti neki drugi niz, već priliku da nerado kroz brojke sagledam realne okvire srbijanske repke i njen domet. Nerado jer kako je Zvonko Mihajlovski znao da kaže: “Statistika je kao bikini, pokazuje sve i ne otkriva ništa.”

21 – h, prva utakmica. U sredu Srbija igra prvu i najtežu utakmicu u ovoj fazi takmičenja protiv 3 puta bolje reprezentacije Litvanije. 3 puta zato sto je prema bukmejkerima kvota na Litvaniju kao pobednika turnira 7,00 a na Srbiju, logično, 21,00. Kad smo već kod broja 21, bez imalo logike, treba spomenuti i 12 igrača tj. činjenicu da ovde neće biti akcenat na prvih 5, već na rezervistima.

9 – debitanata na EP kvari prosek godina ekipi koja je trenutno najmlađa na prvenstvu. Mladim debitantima prosek kvari Raško Katić koji je sa svoje 33 god najstariji debitant na prvenstvu i čovek koji napreduje u svojoj 33 godini (3×3=9). Iskusni kostolomac sa fantastičnim pregledom igre, vrhunskom odbranom i sasvim dobrim napadom sa prepoznatljivim “Paspalj šutom o tablu”. Upravo će poput Paspalja, sticajem okolnosti zbog izostanka četvorke (Novica Veličković) biti u prilici da igra i na poziciji 4 iako mu je pozicija 5 data po rođenju. Broj debitanata se povećao i zbog izostanka Miloša Teodosića. Znam Kreha da ti se ovo neće svideti, ali ipak sam mišljenja da njegov izostanak ostavlja mnogo više prostora, pre svega na poziciji 2 Anđušiću i Bogdanoviću, zatim se otvara prostor i za napredak Nedoviću, novom beku Golden Statea, kao i mladom Mičiću. Miloševim izostankom umanjene su šanse da se naš tim nađe u top 10 poteza prvenstva, ali dobijamo zasigurno manji broj izgubljenih lopti i poboljšan procenat šuta iz igre.

3 – ekipe iz ex-Yu su poput 3 lika iz kvarta koja se dobro poznaju i koji najbolje znaju kako da “napadnu” jedni druge. Pošto svi sve znaju, tu razliku jedino može da napravi najiskusniji trener na prvenstvu. Duda definitivno poznaje igru, ali i sve 3 “ex srp i čekic” ekipe iz grupe. Nas prolazak dalje će upravo zavisiti od ishoda ovih utakmica iz “kvarta”. Nadu polažemo u činjenici da Makedonci ne mogu da ponove postojeći uspeh, da Peković ne igra za CG, a da “razjedinjeno kraljevstvo” BiH ipak ne može da sabere kvalitetan tim bez obzira na pojedine zvezdice.

Ono što je sigurno, svi su u ovoj grupi kandidati za Evropu, ali ne verujem da će se neka od ovih ekipa popeti i na njen vrh (uključujući i Litvaniju).

EMIR: Ja ne želim ništa dodati osim činjenice da Srbija vjerojatno ima najboljeg trenera na prvenstvu.

6. RUSIJA

GEE: Iako im je otpalo pola repke (Kirilenko, Khryapa, Kaun, Mozgov) i iako su u organizacijskom kaosu jer su dva tjedna prije početka kampa promijenili trenera u klasičnom mafijaškom stilu (tipično za Ruse, uništiti nešto tako dobro kao generacija koja je osvojila broncu na Olimpijadi), i dalje imaju dovoljno talenta da u ovakvom kontekstu isplivaju među bolje ekipe. Shved i Fridzon mogu trpati i ako im glave bude u turniru, trebali bi proći u sljedeći krug pored pod košem jednako sakatih Talijana ili bekovima limitiranih Turaka. Također, zbog manjka visokih, budući Cavalier Karasev imat će minuta koliko želi na trojki i četvorki. Uglavnom, nemaju što izgubiti, a takvi bi mogli biti opasni ako glave budu na mjestu i ako otvore turnir pobjedom protiv Italije.

KREHA: Dobri stari Rusi. To su imali “reorganizaciju” kao ono kad je Staljin sredio 90% oficirskog kadra prije Barbarose? Moja jedina želja vezana uz njih jest da što duže ostanu u turniru kako bih mogao gledati Fridzona kako šutira.

EMIR: Fridzon, Shved, Karasev. Dovoljno za uživanje gledanja Rusa jer ta trojica stvarno znaju igrati košarku. Imaju previše ozljeda, a da im je barem Voronšević (on je zadnji otpao) ostao zdrav, onda bi se možda mogli ugurati i u borbu za medalju. Ovako stvarno nemaju poštenog igrača za guranje ispod koša što neće biti problem u prvoj skupini, pa ni ovoj drugoj, ali četvrtfinale bi trebao biti ipak preveliki zalogaj. Očekujem da ova trojica basketara odigraju jako dobro prvenstvo ako se momčad opet ne raspadne kako samo valjda oni i Slovenci znaju.

5. TURSKA

GEE: Njihov dvojac pod košem Asik-Ilyasova stvarno zvuči moćno, ali nije to ni upola impresivno kako bi bilo da je tu i Kanter, dakle igrač kojem stvarno možeš baciti loptu na blok u nadi da će nešto napraviti. Ova dvojica su ipak igrači ovisni o sistemu, a sistem i Turska, posebice na gostovanjima, nikada nisu išli zajedno. Mislim, tko su bekovi koji će ovo organizirati? Plus, tu je Turkoglu i dalje bog i batina, a nikada nije dobro biti zarobljenik ega igrača čije vrijeme je nepovratno prošlo i koji je nula u obrani. Ne bi im vjerovao ni da darove nose, stoga mi nije jasan vaš optimizam – obojica ste ih gurnuli među top 5.

KREHA: U mom slučaju nije optimizam već nepoznavanje gradiva. Na papiru unutarnja linija je strava, Asik, Ilyasova i Hedo izgledaju ubojito. Sumnjam da će Hedo biti imalo u blizini top forme, ali ionako će zabiti kad će zatrebati. I izaći čim se zadiše. Hedo je turski odgovor na Mikija Rapajića. Vanjske igrače slabo poznam. Jel ima tu išta?

EMIR: Ništa senzacionalno nemaju na vanjskim pozicijama, ali nisu im bekovi tolike rupe da će curiti preko njih na sve strane, osim kada i ako budu igrali protiv tri od četiri momčadi koje su ostale u ovom odbrojavanju. Kako na ovom prvenstvu nema previše ujednačeno dobrih momčadi, onda mislim da bi Turcima mogla Asikova obrana, uz Ilyasovu, Turkoglua i Preldžića, biti dovoljna za prvu poziciju ispod velike četvorke.

4. GRČKA

GEE: Oni su se izdigli iznad mentaliteta kaosa karakterističnog za dvije trećina ekipa na ovom prvenstvu, sjajno rade već godinama, imaju sistem i što je važnije imaju balans. Lider je i dalje dobri stari Spanoulis koji živi za ovakve trenutke, uostalom sjetite se samo što je napravio na nedavnom Final Fouru. Zizis je solidna podrška vani iako bi bilo puno bolje da je i Calathes odlučio zaigrati, ali, jasno njihova glavna snaga je strašna unutarnja linija s all-rounderima Papanikoloauom i Fotsisom. Imaju i pravu peticu u korisnom Bourousisu zbog čega smatram da im se Francuzi s onim kilavim visokima neće moći oduprijeti, a da su kojim slučajem doveli i Koufusa, kladio bih se na njih i protiv Španjolske u Finalu. Kosta je idealan stoper za Gasola, izvukao bi i poneku osobnu sjajnim kretanjem bez lopte, što bi bio sjajan uvod u trening kamp Grizzliesa. Šteta što je i Kosta poput drugog Amera grčkih korijena Calathesa odlučio ljeto radije provesti u pravoj domovini pripremajući se za NBA. U svakom slučaju top 3 repka.

KREHA: Rijetka momčad koja ima uravnoteženu vanjsku i unutarnju liniju. Moj problem je što mi svi liče na Odisejeve unuke te ih stoga izuzetno slabo razlikujem. Jel Spanoulis ćelav? Vječno su u krugu favorita, ali kao da su uvijek ispod radara. Nakon svih ovih godina uvjeren sam da je to zbog prezimena. Što su afro-amerikancima imena to su Grcima prezimena. Pretzel-izis, anyone?

EMIR: Grčka i Litva su korak iza Španjolaca i Francuza, ali me ne bi iznenadilo da na kraju ipak Grci budu na postolju, pa i na najvećoj stepenici. Spanoulis je apsolutno božanstvo u ovim okvirima, a Grci imaju jako puno dobrih košarkaša koji znaju igrati te mogu donijeti pobjedu. Činjenica da nisu previše pomlađivali momčad govori da imaju velike ambicije na ovom natjecanju, a to bi vrlo lako mogli i opravdati.

3. LITVA

GEE: Krcati su pod košem, možda i više nego Grci, ali nemaju nikoga vani. Na zadnjih par reprezentativnih okupljanja se dokazalo da Pocius i Seibutis nisu ozbiljna rješenja na vanjskim pozcijama, tako da će im to i ovom prilikom visiti iznad glave – tko može razigrati Valanciunasa i Motiejunasa, odnosno rasteretiti Kleizu? Mislim, Litvanci su, ovo im je nacionalni sport i stavljam ih u polufinale više po defaultu, ali jednostavno ne vidim u njima momčad koja može do vrha.

KREHA: Žive za košarku što ih u mojim očima automatski stavlja medalju oko vrata. Nakon dva razočaravajuća natjecanja vrijeme je za povratak. Imaju svoj sistem igre gdje lopta kruži dok se i gledateljima i protivnicima ne zavrti. Uvijek mi se sviđao taj racionalni šuterski gen koji njeguju. Unutarnja linija je defitivno forca Litve, a vani su tanki i samo s jednim pravim plejem, Kalnietisom. Jedva čekam gledati kako JoVal nosi ekipu do polufinala u najboljoj old-school centarskoj maniri.

EMIR: Ako sam istaknuo nekoliko košarkaša od kojih na ovom natjecanju očekujem da naprave neke stvari, Valančiunas bi mogao biti MVP natjecanja. Užitak ga je bilo gledati u mlađim kategorijama, u Torontu je prošle sezone nagovijestio da može biti jedan od boljih centara NBA lige, a u reprezentaciji uvijek daje puno više od očekivanog. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Litva igrati kada na rosteru praktično nema klasičnog playa (Kalnietis je igrao često na dvojci prošle godine u paru s Calathesom), a sve skupa su tu samo tri beka. Tko će organizirati igru? Kleiza? Možda sam ih ipak trebao gurnuti ispod Grčke. No, vjerujem Valančiunasu.

2. FRANCUSKA

GEE: Parker u repki nije onaj Parker iz Spursa, to je prvo. Je li sjajan i može li zabiti 30? Apsolutno, ali ovo nije sistem koji radi za njega, već sistem kojega on vuče. Batum je sjajan atleta i all-round igrač, ali one njegove NBA vrline u ovoj sporijoj, kontroliranijoj i ograničenijoj igri neće biti toliko vidljive. De Colo daje širinu i ovo je stvarno kvalitetna vanjska linija, iako mislim da bi bila još kvalitetnija da su poveli i Fourniera koji bi bio sjajan šesti igrač. Ali, nebitno, njihov problem nakon svih ovih godina više nije šut iz vana, ali zato je visina. Noah je out zbog ozljeda, Turiaf jer je neupotrebljiv, a Seraphin se odlučio posvetiti dijeti umjesto repki, pa je sve palo na leđa drvenih Ajince i Petroa. Koji mogu pomoći protiv slabijih protivnika, ali protiv Gasola i talentiranih Grka koji će ih izvući iz reketa? Diaw je tako jedini oslonac, ali taj oslonac usprkos masi teško da može izdržati 30 minuta iz večeri u večer i tako cijeli turnir. Napad će biti sjajan, ali, ne zatvore li reket, opet će ostati za dlaku kratki.

KREHA: Čudno je reći za ekipu koja u sastavu ima Diawa da bi im dobro došlo neke mase u reketu. Ostalo se zna, dokle ih Tony dogura, dogura. Batum mi, kao što si spomenuo uvijek djeluje ograničeno u euro kontekstu. Najatletskija momčad turnira, po tko zna koji put zaredom. Ne vjerujem im sa linije slobodnih bacanja. Emire, zašto su ti oni prva momčad na renkingu?

EMIR: Zbog teorije velikih brojki. Jednostavno, dugo su tu negdje pri vrhu pa je red da nešto osvoje. Od svih ovih centara koji nedostaju realno treba žaliti samo za Noahom, ostalo nije toliko bitno. Čitam intervju s Batumom koji je oduševljen Ajincom. Praktično je rekao da je čovjek naučio igrati košarku što ipak ne vjerujem, ali, ako Batum tako kaže, tko sam ja da sumnjam. Uglavnom, ta unutarnja linija s Ajincom, Diawom, Petrom i Lauvergneom nije za baciti, Batum je tu da poveže linije, Gelebale da ga mijenja, a Tony, De Colo, Diot i Huertel da rade pizdarije iz vana. Batum je solidno izgledao u reprezentaciji u posljednje vrijeme, ako bude razigran teško ga može netko ozbiljno čuvati na ovom prvenstvu, a Tony je Tony – najbolji igrač koji će igrati u Sloveniji. Ja navijam za zlato.

1. ŠPANJOLSKA

GEE: To što dolaze bez Gasola starijeg, Ibake pa i bez Mirotića otvara vrata ostalim repkama – da su kompletni, ovaj turnir bi izgubio svaku draž što se tiče prvog mjesta. Ovako, momčadi s kvalitetnim unutarnjim linijama poput Grčke ili Litve i Francuzi s Parkerom imaju mogućnost da se provuku do zlata. Doduše, Marc Gasol je još uvijek najbolji visoki na turniru, pa se problemi mogu javiti samo ako zbog ozljede ili osobnih bude igrao manje od 30-35 minuta po večeri. Vanjska linija je krcata, a tempo koji će nabiti Rubio i Calderon bekovi Litve, Turske, pa čak i Grčke, teško mogu pratiti. Tu su i Rudy i Lull, majstori 1 na 5 košarke koji će uživati u sporednim spot-up rolama s puno slobodnog prostora obzirom da su naviknuti glumiti prve opcije. Praktički jedino je pitanje mogu li Mumbru ili Claver zakrpati skakački tu poziciju četvorke (šuterski svakako mogu, tu napad neće patiti ni najmanje) da donesu balans. Uglavnom, zbog iskustva Calderona i Gasola, kao i kvalitete ostalih, vjerujem da mogu do kraja. Navarro im neće faliti ni najmanje, dapače bit će gušt navijati za njih bez takvog lika, bitno je samo da se Rudy i Lull ne otmu kontroli pa ga prizovu u sjećanje.

KREHA: Izostanak Navarra je pojačanje. Uvijek sam mrzio tog šminkerčića od beka. Rubio i Gasol su mi među najdražim NBA igračima. I sad ih imamo prilike gledati praktički u kvartu. Yess! Jurobasket je zakon. Prvi favoriti dok god se Francuzi ne povećaju, a Litvanci ubrzaju. Ono što je potencijalni problem jest da će im se igra strmoglaviti kad Marca napune osobnima. Bit će zanimljivo vidjeti kako reagiraju u tim trenucima i tko će se prometnuti u lidera. Opcija ima jako puno, pitanje je tko ima najveća jaja. Moj glas ide RR-u, naravno.

EMIR: Objektivno su najveći favoriti turnira, ali, kada im mi danas damo po pički, odmah će biti panike (šalim se, ali kada bi ih stvarno pobijedili, nisam siguran da do panike ne bi došlo). Nisu Španjolci toliko jaki pod košem. Marc Gasol je uistinu veliki, ali i jedini pravi oslonac. Rudyja valjda mrzi cijela Europa pa bi mogao dobiti nekoliko nokauta tijekom turnira, a koliko god vi ne cijenili Navarra, činjenica je da je on znao uzeti loptu u ruke kada je bilo najpotrebnije i riješiti milijun utakmica. Sada bi to valjda trebao činiti Gasol uz pomoć Rubija. Ne znam, meni se ne čini to toliko jako da bi ih uzeo za neprikosnovene favorite turnira. Ono što ih izdvaja je činjenica da su posljednjih godina naučili pobjeđivatii pa u Sloveniju dolaze samouvjereni. Razumijem zašto su i dalje prvi favoriti, ali se ipak nadam da će Tony konačno uzeti naslov, posebice jer mu je onaj prije dvije godine izmakao zato što su Španjolci bili u naponu snage. Sada nisu.

EUROZONA 2013.

Iako mi nikada neće biti jasno zašto se ovo nesretno natjecanje igra svake dvije godine i zašto je prošireno na 24 imena, kao nekome tko je odrastao i živi za košarku, osjećam dužnost (arhivsku najviše) napraviti najavu predstojećeg turnira bez obzira na očitu subjektivnu nesklonost. Ovaj put nije u pitanju izgubljena oklada (što mogu, pratit ću ga čak i s tribina – plan je posjetiti par utakmica i odgledati Gasola i Rubia uživo), ali, da bi ga ipak odradili kako dolikuje i da bi sakrio svoje neprijateljstvo prema nečemu ovako užasno produciranom, držeći se one dalmatinske kako čovjek i magarac znaju više nego čovjek sam, u pomoć su priskočili Emir i Kreha sa svojim prognozama.

Dakle, plan je kroz iduća tri dana od ponedjeljka do srijede odraditi po 8 momčadi i to od najgorih prema najboljima držeći se naših rankinga (koje možete vidjeti u slici ispod – svatko je poredao momčadi od 1 prema 24, negdje služeći se rasporedom, negdje služeći se power ranking formulom), koji su rezultat prosječnog rezultata pojedinačnih lista (tamo gdje je zbroj bio isti, prednost je dobila repka s višim plasmanom na pojedinačnoj listi). Naravno, svi ste dobrodošli staviti barem top 3 predviđanje u komentare, a dobrodošli su i osvrti na moguća iznenađenja koja bi začinila ovo mučenje od turnira.

Ono što je Makedonija napravila prije dvije godine spasilo je događaj jer su donijeli dašak uzbuđenja i iznenađenja u nešto što se, posebice nama s hrvatskom putovnicom, čini kao vječna repriza reprize (generacije prolaze, ali mi se ne mrdamo iz zone četvrtfinala, osim prema dolje). I da, nemojmo sada o tome što činjenica da jedna prosječna reprezentacija za euro pojmove angažmanom prosječnog američkog haklera za američke pojmove uspijeva izvesti takav podvig govori o talentu općenito u Europi. Uživajte. Ako možete.

THE CHANGING OF THE CENTER

Vanjski faktori opet su odigrali značajnu ulogu u raspletu playoffa, ali to ne mijenja činjenicu da nas čeka veličanstvena serija između Spursa i Grizzliesa. Više nije važno pitati se što bi bilo da je bilo, poanta je da su ove dvije momčadi zasluženo tu gdje jesu, jer nije stvar u tome da sreća prati hrabre, već da treba znati iskoristiti pruženu priliku – tko zna kada će ti se ukazati sljedeća. I jedna i druga momčad su sastavljene od veterana koji vrlo dobro znaju da je ovo do sada bilo tek odrađivanje posla i minimum koji su morali napraviti obzirom na kontekst. Ovo što ih sada čeka pak puno je drugačije, ovo je izazov koji će dati odgovor na pitanje koja je teza točnija, ona da su Grizzliesi dosegli zenit ili ona da je prozor Spursa još uvijek dovoljno otvoren da se provuku do Finala.

Osobno sam skloniji vjerovati u ovo prvo, ujedno i u to da Spurse čeka slična sudbina kao i prethodne dvije godine, kada su dominaciju u regularnoj sezoni zamijenili kiksevima u playoffu (kiksevima u odnosu na startnu poziciju, nikako na razinu igre – i Memphis prije dvije godine i Oklahoma lani jednostavno su ih nadjačali).

Ove dvije momčadi su u posljednje tri sezone igrale međusobno 18 puta (igrali bi i više da se lani nisu susreli samo 2 puta zbog lokcouta), score je 9-9, iako Spursi imaju +17 koš razliku koja je u ovolikom uzorku utakmica zanemariva (npr. da je Memphis svih 9 utakmica dobio samo s 1 košem razlike, to bi značilo da su Spursi do svojih 9 pobjeda došli s prosječnom razlikom nešto manjom od 3 poena, dakle još uvijek se radi o jednom posjedu lopte, što jasno govori koliko su dvoboji ovih momčadi zadnjih godina izjednačeni).

A, ako je situacija već takva, složimo se da je sve što bilo prije nebitno i da je važna samo trenutna forma. Uostalom, obje momčadi su se ionako značajno promijenile. Spursi danas imaju Splittera, Leonarda i Greena u puno značajnijim rolama nego prije 6 mjeseci, kamoli prije godinu ili dvije, dok je Memphis puno sličniji onom monstrumu koji je izbacio San Antonio prije dvije godine nego onoj momčadi koje smo gledali u periodu između (od 4 njihove ovogodišnje utakmice, čak 3 su odigrane dok je Rudy Gay bio na rosteru).

Gay je pak postao primjer da minus stvarno ponekad daje plus. Dodavanje oduzimanjem. Iako im je trebalo neko vrijeme da se snađu bez čovjeka koji je trošio najveći broj napada, bez njega u rotaciji Memphis je igru fokusirao na Randolpha i Gasola (za čim smo vapili još od lanjskog poraza protiv Clippersa, iako je tada kao opravdanje služila Randolphova ozljeda), a uz to se otvorio dodatni prostor za Conleya da učinkom uskoči u top 7 playmakera lige (barem po IOR-u kojega sam ovih dana izračunao i čije rezultate ću malo po malo otkrivati kako bi popunili ove dane praznog hoda između utakmica u završnici playoffa – kad sam već kod popunjavanja praznog hoda, ne bi bilo loše da nabacite neka pitanja na gee@ispodobruca.com kako bi imali što pričati na podcastu idući tjedan, a možda izvučem i zaseban post bude li ih dovoljno zanimljivih).

Uglavnom, da se vratimo na temu, ovo što nas sada čeka je nešto sasvim drugačije i tu stari podaci ne igraju veliku ulogu, pogotovo jer sam kontekst zahtijeva još prilagodbi, posebice individualnoj formi.

Tony Parker je igrao košarku života do ozljede zbog koje je propustio skoro cijeli treći mjesec. Iako se vratio u optimalnu formu i ritam, onu šutersku kvalitetu koju je imao u prvom dijelu sezone trenutno ne može dohvatiti. Kako su mu se u playoffu samo umnožile prilike i odgovornosti, pad efikasnosti je očit. Nije abnormalan, daleko od toga, Parker je i dalje najbolji napadač Spursa, ali recimo da je razlika između Parkerove solidne partije i fantastične partije ujedno i razlika između Spursa koji su veći dio regularne sezone gazili sve pred sobom i ovih koji su u playoffu zamalo naišli na zid protiv Warriorsa.

Tim Duncan odigrao je najbolju regularnu sezonu još od 2010. ali u playoffu je pao učinkom pod povećanim pritiskom minutaže i odgovornosti (ne zaboravimo i virozu koja ga je sigurno koštala forme, koja se pak s tolikom kilometražom na leđima teže vraća nego kada si u naponu snage). Obrambeno se to ne vidi dok god nije prisiljen igrati kao jedini visoki u niskoj postavi (što protiv Memphisa neće ni imati prilike, zbog čega bi trebao igrati puno značajniju obrambenu rolu nego protiv Warriorsa), ali napadački je sve više oslonjen na šut licem košu (što će protiv Gasola dodatno doći do izražaja – Bogut ga je na pola snage držao pod kontrolom veći dio serije). Protiv Memphisa će povremena opcija igranja akcija kroz njega u post-up situaciji biti još limitiranija, što znači da će zbog manjka Timmya u kreativnoj roli na Parkeru biti još veći pritisak.

Treba li uopće spominjati Ginobilia? Čovjek iza sebe ima najgoru sezonu u karijeri, stalno ili vuče posljedice neke ozljede ili mu prijete nove, tako da ga je danas teško smatrati za išta više osim klasičnog šestog igrača koji ima zadatak držati napad podmazanim dok su prve opcije na odmoru. Naravno, ovakav genije zasigurno u sebi ima jednu utakmicu u seriji u kojoj će podsjetiti na stare dane i riješiti je sam, ali prije dvije godine Spursi su ispali od Memphisa s Ginobiliem od kojega si svaku večer mogao očekivati vrhunsku partiju i kojega bi Pop po potrebi gurnuo u startnu petorku gdje mu je i bilo mjesto. Danas, pored Greena i Leonarda, koji su obrambeno ključni igrači, Manu o takvom potezu Popa može samo sanjati.

Dakle, udarna trojka Spursa daleko je od idealne forme, ali možda to nije važno ako će ostatak rostera biti u stanju ponijeti teret? Splitter se vraća nakon nezgodne ozljede zgloba, hvata formu i imat će bitnu rolu protiv visine Memphisa, ali napadački njemu trebaju kreatori koji će mu generirati prilike koje sam ne može stvoriti. Dakle, kako budu igrali ovi ranije navedeni, igrat će i on. Danny Green je 3&D majstor uvijek i svuda, samo nemojte od njega tražiti više.

Praktički, ispada kako je i dalje jedini istinski x-faktor Leonard. Njegovi ulazi s bokova stvorili bi pritisak koji bi olakšao život Parkeru i Duncanu, ali, usprkos tome što mali igra fantastičnu all-round košarku za nekoga tko još nema ni 22 godine, konstantu u dribling-ulaz igri do sada nismo vidjeli. Da je bio spreman za napraviti korak naprijed, onda bi valjda bio agresivniji protiv obrane Warriorsa. Zamisliti ga kako napada veterane poput Princea ili Allena stoga je iluzorno. Da se razumijemo, Leonard je igračina i ovo što on radi u svojoj drugoj sezoni, posebice u playoffu, je fantastično. Samo, nažalost po Spurse, još uvijek nije u stanju talent pretvoriti u 40 minuta dominacije. Ili barem 20 minuta. Dok god mu napadački učinak više ovisi o sakupljanju otpadaka umjesto o vlastitoj kreaciji, ne možete se osloniti na njega da vam bude poticaj koji trebate.

A tu je i mit o klupi Spursa. Ako oduzmete Ginobilieve bljeskove i solidnog Diawa (koji se i sam tek vratio nakon operacije i koji nije u fizičkom stanju odraditi veću rolu, iako će na račun IQ-a uvijek pomoći momčadi), tu više nema nikoga. Neal i Bonner su obrambene rupe koje tu i tamo mogu ubaciti tricu, a Joseph je back-up play u najširem značenju tog izraza. Mislim, ovo je tako tanak izbor da me ne bi čudilo da u jednom trenutku Pop posegne za McGradyem u potrazi za serijom koševa s klupe.

Dakle, može li ovakav San Antonio zaustaviti Memphis koji je do sada jedna od rijetkih playoff momčadi u savršenoj formi? Ne samo da ih ozljede zaobilaze, već im i pomažu, što dokazuju primjeri Griffina i Westbrooka. Međutim, čak i s njima na parketu, nije isključeno da Grizzliesi ne bi našli načina za doći do finala konferencije s ovakvom igrom Gasola, Randolpha i Conleya.

Marc je postao pravi lider i od kada nema Gaya da mu uzima loptu, on je taj koji odlučuje o svemu. Mislim da nije tajna kako je upravo on trenutno u najboljoj formi od svih igrača u ovoj seriji. Brojke donekle dvoboj njega i Duncana drže u egalu, ali, ako ste poput mene gutali svaku sekundu playoffa, onda vam ne treba objašnjavati da je razina igre koju je pokazao u dosadašnjem dijelu playoffa nešto o čemu dobri stari Timmy danas može samo sanjati.

Randolph je pak x-faktor. Čovjek je uhvatio godine, više se ne može odlijepiti od poda, nakon lanjske ozljede (i praktički izgubljene sezone) kroz dobar dio ovogodišnjeg regularnog dijela se uglavnom švercao u roli smetlara. Međutim, u playoffu ga je od utakmice broj tri protiv Clippersa Hollins zajahao kao prvu opciju u napadu i jaše ga do danas – kada se njegova najbolja košarka pridodala onoj Gasola i Conleya, Memphis je postao potencijalni izazivač. Ne dođe li do uganuća zgloba ili istegnuća koljena, ne vidim razloga zašto Randolph ne bi nastavio razbijati sve u sredini kao do sada – Spursi nemaju igrača poput Ibake i Griffina koji se može hrvati s njim, a koliko god dobro skakali u obrani, Randolph će nači načina da postavi ono svoju ogromno dupe u sredinu i uhvati nekoliko odbijanaca po utakmici.

Conley? Parker je bolji, tu nema dvojbe, ali Conley nije tu da dobije 1 na 1 dvoboj, već da pomogne momčadi. Njegovo shvaćanje ovog košarkaškog paradoksa ujedno je i njegova najveća snaga. Čovjek tako nastavlja igrati košarku života koja je vidljiva postala odlaskom Gaya kada su mu se povećale odgovornosti i volumen, ali i učinak. U playoffu je taj pritisak još i veći, ali za sada se nosi s njim bez problema, što je puno lakše kada imaš ovakvog Gasola kao doslovni centar momčadi i pouzdanog playmakera koji ti pomaže da se odmoriš (taj luksuz Parker ima u puno manjoj količini), odnosno kada je tu Randolph kojemu uvijek možeš baciti loptu u post da nešto napravi. Uglavnom, Memphis kontrolira ritam i gubi uvjerljivo najmanje lopti u ovogodišnjem playoffu, što je najvećim dijelom njegova zasluga.

Dvoboji playmakera i centara bit će ključni, a Memphis tu po ovome do sada rečenom definitivno ima mogućnosti održati kontrolu, možda čak i dobiti ih. S ostatkom rostera stvari su slične jer i jedna i druga momčad na bokovima imaju isključivo igrače zadatka koji bi se trebali međusobno anulirati – Allen i Prince trebali bi oduzeti trice iz kuta Greenu i Leonardu, a time im smanjiti učinak taman toliko da se ne osjeti koliko oni sami ponekad malo pomažu vlastitom napadu. S tim da Hollins u ruci ima jokera o kojem Pop može samo sanjati – uvijek može staviti Allena (ili Pondextera) na Parkera i tako dodatno povećati pritisak na playu Spursa, koji će već u startu imati pune ruke posla u pokušaju da razbije vrhunsku obranu pick & rolla koju igraju Conley i Gasol.

Niske postave? Pop će svakako pokušati stvoriti mismatch Ginobilia i Randolpha čim krenu izmjene, ali koliko dugo će moći izdržati bez dva visoka na parketu obzirom na sve skakačke i obrambene slabosti Spursa u reketu koje su prisutne svaki puta kada Splitter i Duncan nisu zajedno? Plus, Hollins je pronašao onu solidnu petorku s Princeom na četvorci koja uvijek može uskočiti ako zatreba, odnosno ako Arthur ne bude u stanju držati ritam dok su starteri na odmoru. Arthuru pak Spursi odgovaraju, čovjek je isključivo pick & pop igrač, a kao takav bit će ogroman problem obrani koja rijetko visoke šalje izvan reketa kako bi smetali u pick igri jer su jednostavno spori (ovu taktiku su koristili protiv Warriorsa dok se Curry nije ozljedio, čim je usporio zbog gležnja odmah su prestali izlaziti prema perimetru).

Spursi su ove godine zaigrali bolju obranu, ali ironija je u tome da su popravili rotacije prema perimetru, odakle Memphis baš i nije neka prijetnja. Istovremeno su im ostale dobro poznate slabosti u pick igri što će pomoći Memphisu da se napadački kotrlja preko Gasola s vrha posta – iako ne zabijaju trice i čak puno manje zabijaju iz tranzicije i skoka u napadu, Grizliji do sada u playoffu imaju treći napad po učinku upravo zbog Gasolove sjajne igre s poludistance i lakoće kojom razigrava Randolpha u reketu (ne treba ni isticati da njih dvojica doslovno kampiraju na liniji slobodnih, a čak ni Spursi, poznati po malom broju prekršaja u reketu, neće moći izbjeći tamo ih slati).

Uglavnom, sve do sada napisano favorizira Memphis i osobno uopće ne sumnjam u to da su oni favoriti. Međutim, to ne znači da Spursi nemaju šanse, već da će morati zaigrati planom igre primjerenim autsajderu kako bi te šanse maksimalno koristili. To znači sve raspoložive snage staviti u reket u nekoj verziji zone, udvajati visoke čim prime loptu kako bi spriječili Duncana i Splittera da skupe osobne (nemaju zamjenu za ovu kombinaciju) i pustiti Memphisu prostor da ih pokuša dobiti iz vana. Conley, Pondexter i Bayless imat će dovoljno prilika postati heroji, samo je pitanje hoće li ih iskoristiti. Ne budu li, to je plus za San Antonio. Rizično, ali svakako bolje nego se pokušati braniti 1 na 1 protiv ona dva bizona.

Napadački, kretanje lopte i igrača je ključ, ali za razbiti bedem Memphisa trebat će šibati trice iznad deset komada po utakmici (protiv Warriorsa su bili na solidnih 8 po susretu uz odličan postotak tako da su na pravom putu). Praktički, sve se svodi na ritam – momčad koja nametne svoj stil, bit će u ogromnoj prednosti.

Naravno, Memphisu odgovara sporija igra u kojoj imaju dovoljno prostor-vremena namjestiti Randolpha u post i tako doći do šuta iz blizine ili slobodnih. Spursima će odgovarati nešto brža igra u kojoj bi mogli napasti obranu dok se još nije postavila, potegnuti koju otvorenu tricu i, možda najvažnije, natjerati Memphis da izgubi poneku loptu. A to će morati jer će Conley i Allen zasigurno ispuniti svoju kvotu ukradenih – nakon playmakera Lakersa i Warriorsa, pritisak vanjske linije Memphisa za Parkera će biti poprilična promjena.

Nikada nije pametno podcjenjivati srce prvaka, pogotovo kada s druge strane stoji momčad koja zna upasti u rupe u kojima po 5 minuta ne može zabiti koš (plus, ja i dalje ne vjerujem Hollinsu, čovjek koji dvije godine jaše Gaya pored Gasola mora objasniti neke stvari prije nego povrati povjerenje). Međutim, to srce prvaka je već prije nekoliko godina dobilo prvi pacemaker, dok protivničko pumpa bez problema i bez artificijelne pomoći (čitaj: Popovog sistema). Ukratko, Spursima trebaju klasična izdanja Timmya, Manua i Tonya, a, po svemu viđenom u zadnje tri godine, jednostavno ne vjerujem da oni nešto takvo mogu ikada više pružiti četiri puta u jednoj seriji.

Dakle, 4-2 za Memphis.

THE RIGHT STUFF 2013.

5 A

Chris Paul, Kobe Bryant, Kevin Durant, LeBron James, Marc Gasol

Ovdje nisam imao previše dvojbi – Paul, James i Durant su tri ponajbolja igrača u ligi, Gasol je pored ozljeđenog Dwighta bio logičan izbor za prvog centra obzirom na teret koji nosi u igri Memphisa, a Kobe je odradio sezonu iznad svih očekivanja. S tim da ipak moram naglasiti kako mu mjesto u prvoj petorci nije poklonjeno zbog respekta prema godinama ili nedajbože samilosti zbog ozljede – čovjek ga je zaslužio zato što igra bolju obranu od Jamesa Hardena (zanimljivo, zadnjih mjeseci postalo je dijelom folklora smijati se Kobeovoj obrani, iako je njegov trud na tom dijelu parketa za klasu iznad Hardenovog, a ne sjećam se da je to itko isticao), odnosno zato što je dio puno goreg konteksta od Wadea (koji je uz to odigrao i desetak utakmica manje). Wade je, ruku na srce, danas definitivno najbolji all-round među ovom trojicom, ali, bez obzira što ga brojke ne smatraju inferiornim Kobeu, njemu se puno lakše igrati košarke pored Jamesa, Bosha i Spoelstre.

5 B

Tony Parker, Russ Westbrook, James Harden, Carmelo Anthony, Tim Duncan

Parker je odigrao sezonu karijere i prava je šteta što su ga ozljede u ključnom momentu izbacile iz takta (općenito su ozljede ove godine uzele previše žrtava, praktički su desetkovale konkurenciju i dobrim dijelom sezonu učinile manje zanimljivom), Russ je nastavio biti desna ruka iz pakla i usput nam oduzimati dah i kidati živce, Harden je pušten s lanca u savršenoj situaciji i samo nam je još jednom nagovijestio što nas tek čeka u idućih 10 godina (ne zaboravite – tek su mu 23), Melo je sjajno počeo i završio sezonu tako da rupa u sredini nije ni važna (lakoću kojom zabija u novoj ulozi uber-stretch četvorke ne može umanjiti ni što je odigrao tek 67 utakmica i to isključivo na jednoj strani parketa), a Timmy je još jednom odradio maksimum s onim što mu je ostalo (ipak, zbog samo 30 minuta po utakmici nemoguće ga je usporediti s Gasolom).

5 C

Steph Curry, Dwyane Wade, Paul George, Blake Griffin, Tyson Chandler

Curry ne samo da je odigrao fantastičnu sezonu, već je odigrao i skoro sve utakmice, što je još veći razlog za slavlje ako ste fan njegove igre ili Warriorsa. Wade je nakon ozbiljne operacije koljena pokazao da još nije za otpis, još jednom pruživši hall of fame partije (i što bi posebno trebalo brinuti ostatak lige, barem ovaj što igra u playoffu, izgleda da je i dalje u optimalnoj formi). Oko ove dvojice nije bilo razmišljanja, kao ni oko Griffina koji nije napravio napredak kakav je trebao, ali to nije razlog da ga se kažnjava – i ovako nedefiniran i sirov za klasu je bio bolji od sljedećeg visokog na Zapadu.

Oko zadnja dva mjesta bilo je nešto dvojbi, ali George je ipak prvo ime Pacersa (njegove skromne napadačke brojke zasigurno će mnoge natjerati da ga zaobiđu prilikom sličnih izbora, ali momak je prvo ime najbolje obrane lige i treće momčadi Istoka), dok je Chandler čovjek bez kojega bi nestalo i ono malo čvrstine u obrani Knicksa. Doduše, ovdje sam do zadnjeg trenutka razbijao glavu između njega, Westa, Horforda, Bosha i Lopeza, na trenutak sam čak pomislio i na Dwighta, a prevagu je odnijela činjenica da su Knicksi ipak došli do drugog mjesta na Istoku, što je dobrim dijelom utemeljeno na Tysonovoj sposobnosti da igra bez lopte u napadu i da pokriva pola obrane.

MVP

LeBron James

Prošle sezone postojao je taj biblijski narativ s Paulom, preporoditeljem košarkaške Gomore (Lakersi su naravno Sodoma), pa sam si mogao dopustiti konstrukciju koja je omogućila zaobići Jamesa kao MVP-a – nije bilo upitno da je najbolji, ali nije imao najbolju priču. Ove sezone takvih opcija nema. Durant je do pola sezone učinkom bio rame uz rame s Kraljem, Oklahoma je gazila sve pred sobom, dok je Miami štucao pod teretom uigravanja novih postava, ali onda je nakon all-stara sve otišlo u dim – Heat je kliknuo toliko da su prestigli Oklahomu u svakom pogledu, a James je spojio par mjeseci košarke na razini neviđenoj čak i za njega. Dodaj svemu i već legendarni niz i uopće nije pitanje tko je MVP, već gdje je mjesto Jamesu u povijesti NBA lige?

DPOY

Marc Gasol

Ponuda obrambenih asova nije nikada bila veća, što potvrđuje tezu da sve veći broj franšiza identitet gradi na obrambenim uspjesima, a istovremeno i mainstream sve više pozornosti skreće ka igri s druge strane lopte. Jasno, to ne znači da je i dalje moguće kvalitetnu obranu izdvojiti na jednostavan način, zbog čega sam daleko najviše vremena izgubio na izboru najboljeg od najboljih defanzivaca. Odgledane utakmice i uspješnost Indiane i Memphisa u obrani nisu ostavljale mjesta dvojbi – najbolji mora doći iz jedne od ove dvije momčadi. Međutim, kada sam počeo čeprkati po momčadskom i individualnom učinku, statistici i situacijskoj obrani, isplivala je tolika hrpa imena (doduše, većinom se radi o dežurnim krivcima) koju sam jednostavno morao spomenuti, zbog čega od ove godine po prvi put imamo i izbor top 3 obrambene petorke.

Gasol broj jedan? Obzirom da je Hibbert i dalje mašina za skupljanje osobnih i da igra ispod 30 minuta po utakmici, najveći protivnik stupu Memphisove obrane bio je George, ali njegove brojke ipak nisu toliko dominantne kao što su lani bile Iggyeve (ruku na srce, niti je Iggy lani imao ovakvu konkurenciju među visokima) da mu damo prednost pred centrom koji svojom visinom, masom i izuzetnim kretanjem drži zaključanim reket druge, a možda i najbolje obrane lige (kažem možda najbolje jer je težina rasporeda Memphisa neusporediva s šetnjom koju su Pacersi imali na Istoku).

ALL-D A

Tony Allen, Andre Iguodala, Paul George, Roy Hibbert, Marc Gasol

Dvojac Indiane svakako upada u idealnu petorku, koju zaokružuju Allen (ne samo sjajan stoper već možda i najbolji presing igrač u ligi) i Iggy, koji više nije dio onako dominantne obrana kakva je bila lanjska Sixersa, ali individualno i dalje opasno konkurira za titulu prvog policajca na boku.

Uglavnom, imena iz druge i treće petorke također su ozbiljno konkurirala za top 5 ulogu, ali onda sam zamislio ovu postavu u akciji i dvojbe više nije bilo – zamislite Tonya kako ganja playa, kombinaciju širine i upornosti Iggya i Georgea na bokovima i onda još tome dodajte visinu i pokretljivost zadnje linije (Hibbertovo izuzetno naprijed-nazad pokrivanje prostora i Gasolovu neobjašnjivu lateralnu pokretljivost koja jednostavno ne bi smjela biti dostupna takvom bivolu od čovjeka). Perverzija.

ALL-D B

Avery Bradley, Dwyane Wade, LeBron James, Kevin Garnett, Joakim Noah

Bradley nije igrao puno, ali je potvrdio titulu ponajboljeg terijera u ligi, u čemu mu je pomogla i činjenica da je uglavnom igrao na playu (s Rondom u postavi dobar dio minuta otpao bi mu na ulogu čistog stopera, u čemu je također sjajan, ali ne toliko izvan-serijski sjajan kao kada je presing u pitanju). Wade i James imaju sve potrebne atribute za prvu postavu, ali i jedan koji im ne govori u prilog, a taj je da omogućuju jedan drugome predah, što je luksuz koji si većina ostalih swingmana ne može dopustiti.

Jamesu također na ruku nije išlo ni što je veći dio sezone odigrao pod košem, što mu je bitno utjecalo na ukupni učinak – protiv visokih očekivano nije ni blizu uspješan kao na perimetru. Garnett je doktor, tu se nema što pojašnjavati, a Noah je odigrao sezonu karijere u svakom pogledu, a posebice u obrani gdje je kretanjima konačno zadovoljio i Thibodeauove ekstremne prohtjeve i većinu relevantnih individualnih statistika. U prilog mu ne govori činjenica da je ukupna obrana Bullsa ipak doživjela popriličan pad (-3 u odnosu na onu od prije dvije sezone, -5 u odnosu na lanjsku ako ćemo gledati učinak na 100 posjeda lopte) paralelno sa skokom njegovih minuta. To jasno ukazuje na značaj kombinacije Asik-Gibson, odnosno širine diljem rotacije koju ove sezone Bullsi jednostavno nisu imali.

ALL-D C

Mike Conley, Jeff Green, Josh Smith, Serge Ibaka, Larry Sanders

Bez Ronda u blizini, s načetim Rubiom i sa standardno solidnim Paulom koji ipak većinu energije troši na napad, Conley je isplivao kao najbolji preostali terijer. Jeff Green iz utakmice u utakmicu igra sve bolje u napadu, ali njegova obrambena energija i kvalitete na perimetru su vrhunski tijekom cijele sezone i glavni su razlog zašto Boston i dalje ima šanse u playoffu, bez obzira na klasično skroman napadački učinak – s Garnettom u zadnjoj i Bradleyem u prednjoj liniji, a s Greenom sposobnim čuvati svakoga na perimetru, ova obrana se ne smije podcijeniti (a da ne spominjem Piercea koji je još jednom sjajnom all-round sezonom samo pokazao Bryantu i sličnima da se može igrati i obrana bez obzira na težinu napadačke uloge – PP bi definitivno bio u četvrtoj obrambenoj petorci). Smith i Ibaka su u ovim razgovorima po defaultu, dužinom i brzinom su i ove sezone zagorčali život mnogima, tu ne treba trošiti riječi, a Sanders pak zaslužuje posebno priznanje.

Doduše, da je Dwight imao malo uspješniju sezonu (i to prije svega timski, jer individualno su mu brojke s vremenom, kako je rasla forma, gotovo dosegle onu standardnu kvalitetu) ovo bi bilo njegovo mjesto jer Sanders ipak nije takav all-round majstor sposoban držati cijelu obranu. Njegova je uloga više situacijska (čuvanje obruča), a ponekad u tome toliko pretjeruje da ostavlja reket nezaštićen (drugim riječima, lovi blokade što je smrtni grijeh kada pored sebe nemaš partnera koji može uskočiti u sredinu, a što bi se moglo riješiti u budućnosti kada bi njegovo partnerstvo s Hensonom od Bucksa moglo napraviti obrambenu velesilu). Manjak mase i raznovrsnosti trebao bi se kompenzirati s vremenom i onda ćemo o njemu moći govoriti u istoj rečenici s Gasolom ili Howardom, a do tada se treba diviti isključivo lakoći kojom stigne izazvati svaki šut u blizini obruča – njegova dužina i pokretljivost su prvoklasne.

6POY

Jamal Crawford

Ovdje se borba vodila između Crawforda i Smitha, uz dužno poštovanje prema Carteru (Mavs), Martinu (OKC), Jacku (Warriors) i Andersonu (Hornets). Smith je slično Melu imao sjajan ulazak u sezonu i još bolju završnicu, ali između je nestao, dok je Crawford kroz cijelu godinu manje-više držao istu razinu forme plus je dokazano jedan od najboljih instant strijelaca s klupe u povijesti NBA.

ROY

Damian Lillard

Neki dan sam naišao na tekst o tome zašto je Davis zaslužniji rookie od Lillarda koji je samo potvrdio koliko je napredna statistika opasna u rukama talibana (ne toliko kao nuklearno oružje, ali princip je sličan). Isticati Davisovu individualnu učinkovitost ima smisla ako radimo projekcije o budućnosti gdje je i iz ovogodišnjih igara jasno da prvi pick čeka karijera o kakvoj Lillard može samo sanjati. Međutim, koristiti učinkovitost i potpuno zanemariti kontekst prilikom ovakvog izbora je jednostavno pogrešno. Lillardove igre su svakako dijelom rezultat idealne situacije (gomila minuta i potpune ovlasti naspram Davisa koji je bio pod pritiskom ozljeda i strogo kontrolirane uloge), ali njegov učinak je neosporan.

Ja sam prvi za ignoriranje svih onih koji zanemaruju brojke, a pogotovo onih koji bi Lillarda proglasili boljim igračem od Davisa (što nije čak ni u ovim ranim fazama karijere), ali isto tako sam ignoriranje onih koji su spremni dati ovakvu nagradu Davisu iako je Lillard imao bolju sezonu kao član košarkaške momčadi, a ne nužno kao gomila podataka. Ne vidim ništa sporno u tome da Davis svoju all-star karijeru započne bez ove nagrade, dapače puno spornije mi se čini ne nagraditi momka koji je u svom prvom susretu s NBA košarkom odigrao najviše minuta u cijeloj ligi.

MIP

Brook Lopez

E, ovdje pak na scenu stupaju sasvim druga pravila od onih maloprije. Ako već biramo igrača koji je najviše napredovao, onda moramo definirati što smatramo pod napretkom – to što je netko u boljem kontekstu napumpao brojke ili to što je netko podigao igru na višu razinu? U ove prve spadaju igrači poput Vasqueza i Asika koji nisu igrali ništa drugačije od onoga što su pokazivali u manjim rolama, već su se jednostavno okoristili kontekstom. Naravno, treba im čestitati na lakoći kojom su podnijeli drastičnu promjenu uloge jer nije lako iz uloge zamjene preći u ulogu nositelja, ali pri tome moramo imati na umu da su bili dio sistema koji im je maksimalno izašao u susret.

Hornetsi su tako više od 50% svojih napada bazirali na pick igri za Vasqueza, očito se više fokusirajući na razvoj nego na rezultat. I dok je Vasquez svoju rolu odradio sjajno, pri tome nije pokazao ništa višu razinu igre u odnosu na sezonu ranije kada je bio jedan od boljih back-up playeva u ligi. Drugim riječima, iako nema sumnje da Vasquez može biti starter u NBA, njegov plafon je usko vezan s idealnim sistemom u kojem se doslovno sve vrti oko njega (a nisam ni spomenuo da su Hornetsi doslovno digli ruke od obrane s ovolikom minutažom tako skromnom atleti). Slična stvar je čekala i Asika u Houstonu, gdje od njega nitko nije tražio da zapovijeda ozbiljnom obranom, već samo da skače i šalje što brže loptu prema Linu ili Hardenu (i što je radio sjajno).

Ako smo se dogovorili da je za ovu nagradu kontekst isključivo bitan iz kuta individualnog napretka, onda je Brook broj jedan. Zasluženo je bio u all-star kombinacijama, a danas je vjerojatno najkompletniji napadač na poziciji petice u ligi nakon braće Gasol i Timmya. Momak je već u prve tri sezone pokazao talent za zabijati, ali bio je daleko od zaokruženog centra – nedostatak ideje u obrani i prije svega skakačka ne-efikasnost opasno su ga limitirali, a moram priznati da sam nakon loma stopala praktički digao ruke od njega i ozbiljnijeg razvoja. Međutim, ova sezona je potvrdila ne samo da je fizički opet spreman, već i da je bolji nego ikada, što njegov max ugovor pokazuje kao jedan od rijetkih dobrih poteza Netsa koji upravo na njemu grade većinu ovogodišnjih rezultata.

MIP TEAM

Bledsoe, Walker, Durant, Sanders, Lopez

Uz to što je Lopez iz graničnog startera izrastao u all-star centra, svakako treba istaknuti Kembin iskorak iz simpatičnog strijelca s klupe u kompletnog playmakera, kao i Bledsoev all-round razvoj započet u lanjskom playoffu (bude li Vinnie i u playoffu gubio minute na Greena umjesto da starta s Ericom, treba ga poslati u Guantanamo). Sanders je iz podizača energije postao čovjek oko kojega možeš planirati obranu, što je neprocjenjivo – oko ovih četvero valjda nitko nema zamjerki.

A ne bi ih trebalo biti ni oko Duranta koji je razinu igre dignuo u nove visine, visine na kojima su rijetki ikada bili (glupo je ignorirati kada klasni igrač postane još bolji, zašto bi to bilo manje vrijedno hvale od toga da neka rezerva ispliva zbog kvalitetnije situacije u kojoj se našla). Jedini problem je što će pored Jamesa morati čekati još nekoliko sezona dok ne dođe na red za titulu MVP-a, iako je prvi dio ove sezone pokazao da se i ta razlika opasno smanjuje.

COY

Kevin McHale

Ok, znam da je u eksploziji Rocketsa ključnu ulogu odigrao Morey sa svojim ogromnim analitičkim štabom, kao i hrpa kvalitetnih McHaleovih pomoćnika. Uopće nije ni upitno da je odluka o run and gunu donesena s vrha i da je McHale tu imao malo utjecaja obzirom da je njegov stil uvijek uključivao gomilu flexa, kretanja bez lopte i screenova kroz organizirane napade. Međutim, netko je morao držati pod kontrolom ovaj sklepani roster i sve te ideje na okupu, a taj netko je upravo McHale i njegova optimistična priroda koja nije pokleknula čak ni pored osobne tragedije koja ga je pogodila usred sezone. Ovo što je on sa suradnicima izvukao iz jednog limitiranog rostera vrhunski je posao, ne zato što su pogodili sa stilom igre (jer to je teoretski trik s kojim možeš do jednog nivoa), već zato što su cijele sezone održali istu razinu i isti pristup i tako nadmašili sva očekivanja.

GMOY

Daryl Morey

Za njega vrijedi dobar dio ovoga rečenog za McHalea. Malo je nedostajalo da u sezonu uđe s jednim od 4 najgora rostera u ligi, ali onda je iz vedra neba doveo Hardena i sve je poprimilo drugačiji tok. Ogroman plus zaslužuje i zbog dugoročnog plana – na ljeto imaju dovoljno prostora za pojačati playoff jezgru još jednim vrhunskim igračem (Josh Smith bi se sjajno uklopio u stil igre koji njeguju), a ni u sezonama nakon neće biti blokirani nekim lošim ugovorom. Uostalom, da Morey razmišlja unaprijed jasno govori i trade s Kingsima u kojem su oslabili momčad za ovu sezonu, ali su pri tome u Robinsonu dobili igrača koji im može donijeti puno više koristi u nekom budućem tradeu.

BRIAN SCALABRINE AWARD

Robert Sacre

Od početka do kraja sezone, njegova faca i mahanje ručnikom nisu prestali zračiti playoff intenzitetom. Jedan od rijetkih, ako ne i jedini, igrač Lakersa koji je iskreno uživao u ovoj sezoni. Osim možda u onom periodu bez Gasola i Howarda kada je morao igrati.

MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Bryan Colangelo

Iako sam slobodno mogao nagradu za grobara godine dati i Andrei Bargnaniu, koji je valjda dobio više zvižduka od publike u Torontu od ijednog drugog igrača na bilo kojem gostovanju (pa čak i Dwighta u Orlandu), što je poštenije nego uručiti je čovjeku koji je oko Bargnania pokušao izgraditi cijeli projekt? I onda, umjesto da odustane i sakrije se u nekoj od vikendica koje mu je tata izgradio, potroši još milijune i milijune poštenih dioničara na roster koji neće biti konkurentan do 2088.

MATT BULLARD AWARD

Ryan Anderson

Nagrada koja je bila pred ukidanjem – dok je živ i zdrav, tko može Ryana skinuti s trona? Od dogodine nagrada nosi njegovo ime, a ironija cijele priče je u tome da stretch četvorke nikada nisu bile popularnije, ali i s nikada manje šansi da zabiju više trica od ovog revolveraša za kojega su Hornetsi doslovno vrtili catch & shoot akcije na početcima napada bez ikakvih specijalnih kretanja ili pokušaja da ga namjeste na kraćoj trici u kutu – Anderson bi se jednostavno dogegao u napad, postavio pick ili iskoristio suigračev i onda samo čekao loptu koju će ispaliti prema obruču, ponekad i s pola metra dalje od linije. Totalni luđak.

ALL-DORKS TEAM

Jimmer Fredette, Evan Fournier, Mirza Teletović, Enes Kanter, Jonas Valanciunas

Još jedna nagrada koja je jedva preživjela – svake godine nađem nekoliko bijelih bisera kojima predvidim eksploziju i prelazak u puno više sfere (lani Parsonsu i Splitteru), ali pet takvih nisam našao nikada (Dragić, Jason Smith i Hayward odigrali su identične sezone kao i godinu ranije). Ove godine pak ponuda je bila toliko slaba da sam prelaskom u višu sferu morao smatrati i činjenicu da će netko potpuno epizodne role (možda) zamijeniti mjestom u nešto užoj rotaciji.

Freddette je svakako spreman biti specijalist za tricu u nekoj momčadi koja će se potruditi koristiti ga kao takvog, Teletović će dobiti više šanse u Netsima koji nemaju načina za pojačati se, a Fournier će jednostavno nastaviti sa solidnim igrama kao zamjena nekome od trenutnih članova uže rotacije Nuggetsa (nema logike da Chandler, Gallo, Iggy i Brewer još jednom budu dio iste rotacije, financijski je to neisplativo). Dakle, radi se o tri iskoristiva igrača koji svakako zaslužuju puno veću rolu nego je imaju trenutno. Eksplozije u klasičnom smislu prelaska iz relativne anonimnosti u opću relevantnost bi pak trebali imati Kanter i Valanciunas – obojica napreduju iz utakmice u utakmicu i u trenutnoj projekciji rostera nemaju nikakve prepreke koja bi im oduzela maksimalne minute dogodine.

SPOMENICE ISPODOBRUČA

– David West, jer je duša i srce Pacersa

– Al Horford, jer je David West Hawksa

– Chris Bosh, jer je majstor prilagodbe i veća faca od minijaturnih hip-hopera

– Dirk Nowitzki, jer je na jednoj nozi zamalo uspio odvesti jednu limitiranu momčad do novog playoffa

– Dwight Howard, jer je usprkos svim problemima s ozljedama i kemijom izbjegao novu dramu i jednostavno igrao košarku

– Kyle Lowry, jer je prvi mjesec sezone bio MVP

– Deron Williams, jer je zadnji mjesec sezone bio MVP

– David Lee, jer je sjajan all-round koji je danas čak i podcijenjen obrambeni igrač

– Jarrett Jack & Carl Landry, jer su dali Warriorsima kičmu

– JR Smith, jer je njegovo ime Earl

– Kenneth Faried, jer je i pored svih strijelaca upravo on motor koji pokreće Nuggetse

– Paul Pierce, jer je Istina

– Chandler Parsons, jer je najnesebičniji, a ujedno i nabrži revolveraš još od Doca Hollidaya

– Kyrie Irving, jer prezentira novu generaciju nepodnošljive lakoće zabijanja

– Shawn Marion & Vince Carter, jer su kao vino, stari i dobri

– Jason Kidd, jer je Einstein

– Tom Thibodeau, jer je mesar

– Anthony Davis & Andre Drummond, jer su budućnost

– Ray Allen & Shane Battier, jer su novi David Stern i Adam Silver

– George Karl, jer i dalje ima neništivu volju da se igra

– Gregg Popovich, jer i dalje ima neuništivu želju da izaziva

– Greivis Vasquez & Robin Lopez, jer su dali novi smisao rečenici “ubojstvo pick & rollom”

– Martell Webster, jer je opet izmislio vlastitu karijeru

– Nikola Vucevic, jer je The Russian

– braća Van Gundy, jer spadaju među rijetke koji su u stanju igru učiniti zanimljivom i izvan parketa

DAY FOURTEEN – GRINDING IT OUT

GRIZZLIES @ CLIPPERS

– još jedna napetica koja se odlučivala u zadnjim sekundama, ali, za razliku od dosadašnjih susreta, po prvi puta se moglo osjetiti kako Grizliji imaju momentum i kako su Paul i društvo ti kojima ponestaje ideja

– Memphis je jahao sjajnog Gasola cijelu utakmicu, a Zach je konačno nadigrao Blakea – Randolph je u drugom dijelu obranom i “Alija Sirotanović” izvedbom pod koševima bio emotivna vaga momčadi (njegovih 16 skokova su i razlika u ukupnom broju skokova dviju momčadi – 48 naprema 32 za Memphis)

– jednako važna vaga je bio pritajeni lider Tony Allen (na neki način začetnik Grizzliesa onim šamarom kojega je opalio Mayou), dokazano srce prvaka, koji je u svojih 30 minuta bitke s Paulom (posebice sjajnom igrom u zadnjih nekoliko minuta koja uključuje fantastičnu obranu + iznuđena slobodna bacanja) uspio pronaći dovoljno energije da odnese pobjedu u dvoboju dva ranjena ratnika

– Clippersima je svakako život otežala činjenica da su Blake i CP3 do starta bili upitni za nastup, ali u playoff košarci istegnuta koljena, bolne prepone i polomljeni prsti nisu isprika, ponekad je borbenost dovoljna da se prevlada razlika u talentu

– problemom se tako pokazalo što Clippersi nemaju drugu opciju sposobnu uskočiti u glavnu ulogu kada Paul ne igra na franšiznoj razini, pa je tako prednost Memphisa tijekom cijele utakmice uglavnom stizala sjajna podrška s klupe u vidu Evansa i Martina (dva veterana su igrali ne nužno učinkovito, ali itekako žestoko), odnosno Bledsoea

– nažalost, Evans, Martin i Bledsoe mogu pomoći u obrani i podizanju voljnog momenta, ali ne i u zabijanju, a tu su podbacili Young i Williams (dok Younga zbog fizikalija i meke ruke svakako treba zadržati jer ima potencijala postati 3&D opcija startne vrijednosti, Mo se još jednom u ovom playoffu dokazao kao obična zujalica i nekako mi se čini da nakon ovakvih partija baš i neće biti glasan u traženju novog ugovora)

– još jedna ogromna vrijednost Evansa i Martina je ta što, iako su dodani usred sezone čisto da popune rupe u rotaciji, danas u ključnim utakmicama omogućuju Vinnieu da izbjegne davanje veće minutaže Jordanu, znanom i kao najgori obrambeni centar u NBA ligi – startni centar Clippersa noćas je početkom treće četvrtine odigrao možda i najbolji niz minuta u cijeloj seriji, donio je energiju pod oba obruča, ali se i vrlo brzo vratio u ono svoje dekoncentrirano i nerealno stanje u kojem živi, stanje franšiznog centra, dok je realnost nešto sasvim drugo (ne shvati li ubrzo da je njegova zadaća prije svega skakati i čuvati obruč, ugovor koji su mu Clippersi dali mogao bi se pokazati ogromnom preprekom na putu slaganja šampionske momčadi oko Paula i Blakea)

– kod Memphisa je opet bitnu rolu odradio Haddadi, Hollins je pred završnicu odmarao Gasola pouzdanim Irancem umjesto beskrvnim Speightsom (sjajna ruka, ali pristup obrani mu je, i sinoć i inače, kao da se radi o trening kampu) i tako mu zaradio novi ugovor, svi koji će pokušati uloviti Asika mogu računati na Hameda kao B opciju

– u nedjelju je sve otvoreno, posebice ako ovaj dan odmora pomogne Paulu da sanira dio zdravstvenih problema, ali, obzirom na to kako su reagirali Marc Gasol i Zach Randolph kad su se našli pred zidom, Memphis bi trebao imati malu startnu prednost pred svojom publikom

– opaska vezana uz tržnicu za kraj – ispadne li Memphis i ne dobije li Mayo priliku da se iskupi za očajno izdanje u ovoj seriji, netko bi već za midlevel mogao upecati potencijalnog startera, odnosno u najgorem slučaju dokazanog swingmana s klupe koji može poslužiti i kao instant napad, po potrebi čak i back-up play

DAY TWELVE – CALLING DR. PHIL

KNICKS @ HEAT

Miami je odradio posao, a oslabljenim Knicksima svaka čast na borbenosti. Iz serije možda izlaze s dva koljena manje (Baron Davis je vjerojatno zaključio karijeru), ali i sa saznanjem da su playoff momčad. Teško premostivi problem u daljnjem razvoju postojeće jezgre definitivno ostaje otežano slaganje dodatnih dijelova zbog limita salary capa, ali, nakon desetljeća beznačajnosti, barem su opet relevantni i na parketu, a ne samo u medijima.

Što se Jamesa i društva tiče, protiv Pacersa će dobiti potvrdu koliko su bili u pravu ovoga ljeta kada su midlevel potrošili na Battiera umjesto na Dalemberta. Hibbert je jedini čovjek preostao u playoffu koji ih može natjerati da mjenjaju obrambene principe (nešto mi govori da Bynuma nećemo gledati u Finalu), a opet, obzirom da je Hibbert kilažom sličniji Haslemu nego Howardu, pitanje je koliku stvarnu težinu taj matchup uopće ima. Možda se puno težim protivnikom pokaže agresivnost Pacersa u ulazima, kakvu Knicksi zaljubljeni u skok-šut uglavnom nisu iskazivali.

U svakom slučaju – vidjet ćemo. Kao što kaže slogan – win or go home. U slučaju Miamia to znači naslov ili rebuilding, točnije to predstavlja razliku između ljeta na Bora-Bori i ljeta punog pitanja tipa “da smo trejdali Bosha za drugu petorku Rocketsa tijekom sezone (Dragić, Budinger, Dalembert, Hill), bi li danas imali naslov”. O onim patetičnim propitkivanjima Jamesove psihe da ne pričam, bio je dovoljan jedan poraz protiv Knicksa u seriji koju su dobili u prvoj utakmici (kada su jasno prezentirali nivo obrane i širine u napadu na koji Knicksi nemaju odgovora) da se jave razni mudrijaši (koji po vlastitom priznanju ni ne gledaju previše košarke) i opet krenu udarati po LeBronovom nedostatku killer instinkta zato što nije htio udaviti Carmela ili zato što nije uzeo stvar u svoje ruke u završnici.

Ako ste i vi jedna od izgubljenih duša koju i dalje muče takve stvari, nakon što smo ih zadnje dvije godine već izvrtili u svim mogućim oblicima, razmislite o sljedećem. Zašto bi James, nakon što je svima koji išta znaju o košarci postalo jasno da je serija gotova, trošio energiju na dokazivanje da je bolji od Carmela (što je ionako već sto puta dokazano) i uopće na gaženje vrijednosti čovjeka koji mu je prijatelj? Mislim, da se radi o Finalu između dvije podjednake momčadi, ok, ali u prvom krugu Istoka? Što to mijenja na široj slici? I tko je tu papak, James ili oni koji mu nešto prigovaraju?

Što se ovoga o killer instinktu tiče, kada mi nađete čovjeka koji je u stanju odigrati obranu i organizirati napade na razini na kojoj to radi James i usput biti tzv. closer, onda imate slučaj. Do tada, nemojte biti jedan od onih koji zbog jednog drveta na vidi cijelu šumu. Košarka je najbolja igra na svijetu (naglasak na igra) i nema smisla da zbog ega i primitivne pripadnosti nekakvim taborima ili školama mišljenja na to zaboravimo i onda jednog nesebičnog i momčadi potpuno podređenog igrača, koji predstavlja sve ono što oduvijek cijenimo u igri (zato što će uvijek dodati slobodnom suigraču i odigrati obranu punom snagom), gadimo zbog toga što nije sebičnjak koji u 1 na 5 izolaciji može riješiti utakmicu.

Mislim, tko je ovdje lud i dokle se ova RTL-izacija lige može izdržati?

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Fenomenalno otvaranje Memphisa koji se odmah u startu preko Gasola i Randolpha odvojio na prednost koju je, uz male poteškoće u završnici, ipak održao tijekom cijele utakmice. Gasol je u prvih 5 minuta ispucao više lopti i sudjelovao u više akcija nego u prethodnom susretu (nije stilska figura već gola istina), a, stavivši fokus na njihovu high-low igru, Grizliji su dokazali tko je u ovoj seriji momčad s više kapaciteta.

To što taj kapacitet nije pretočen u prednost, već u borbu za goli život, ponajviše je zasluga spleta okolnosti koji u slučaju Memphisa kao da postaju pravilo. Kriza identiteta koja ih muči tijekom cijele sezone kulminirala je baš u seriji protiv Clippersa i, izvuku li se iz ovakve situacije, onda stvarno tom njihovom heart, grit & grind stavu treba skinuti kapu.

Naravno, ovakvi problemi ne riješavaju se preko noći, što je dokazala i serija Clippersa krajem treće i početkom četvrte četvrtine, kada je Paul u niti 5 minuta prebrisao 15 poena prednosti Memphisa i utakmicu doveo na razliku od samo 10. U zraku se tada moglo osjetiti kako se kod Grizlija opet počinju javljati pitanja – tko smo, što smo, zašto smo na ovome svijetu – ali, dijelom zbog zalihe koševa, a dijelom zbog toga što je Hollins sinoć konačno odlučio trenirati, serija se seli nazad u Los Angeles.

U ovom periodu opet je bilo previše nesuvislih akcija i opet se lopta previše bacala Gayu da on riješava situacije 1 na 5, ali bilo je dovoljno post up akcija za Zacha i Conleyevih pick & roll kombinacija s Gasolom da se ne izgubi kontrola ritma. Što se Hollinsovih poteza tiče, osim forsiranja igre kroz Gasola u startu, treba istaknuti dobru rotaciju, posebice onaj potez na početku kada je već nakon 6 minuta izvadio Gaya zbog loše obrambene reakcije i stavio Mayoa, zaigravši tada identično kao lani, kroz post s trojkom Allen, Mayo i Conley na vanjskim pozicijama. Također, stavivši na Paula Pondextera umjesto vidno usporenog Tonya, otežao je život najboljem igraču na parketu.

Treba istaknuti da problemi Grizlija ne ostaju samo ovi mentalni, već da postoje i oni itekako opipljivi. Prije svega je to njihova obrana, koja na vanjskim pozicijama nije na razini lanjske. Prošle godine su uz Allena imali i Battiera (dva vrhunska policajca) te Younga (dodatni terijer), a danas u startu glavnu ulogu imaju dva prosječna obrambena igrača (Conley nema fizikalije za biti išta više od kradljivca lopte, a Gay previše pliva u rotacijama). Obzirom na Allenovo načeto koljeno, praktički su ostali i bez glavnog stopera, a to znači da dobar dio tereta leži i na Mayou, koji je još manje koncentriran na obranu od Gaya. Pondexter je noćas zakrpao ovaj problem, ali njegov slabi napadački učinak teško da mu može osigurati veću rolu.

I da – to što ispada da Grizliji ipak znaju kako treba igrati, ne znači da znaju to odigrati. Naime, nije problem samo Zachova forma ili Gayeva uloga u napadu, već to što ova momčad tek slaže kockice eventualne buduće dinastije. Ako se sjetimo, prošlu sezonu su počeli s Gayom kao prvom opcijom i tek nakon njegove ozljede Hollins je instalirao Zacha u glavnu ulogu te počeo vrtiti sve oko Gasola na visokom postu.

Ove godine su trebali iskoristiti regularni dio za uklopiti Gaya u novi sistem (ne zaboravite, nije bilo trening kampa te se sve moralo raditi u hodu), ali ozljeda Randolpha sve je još jednom vratila na početak, opet promoviravši Gaya u prvu opciju. Dakle, nije problem Memphisa u tome što nema identitet, već što su stvari tako poklopile da ga jednostavno nisu ni stigli razviti.

Stoga, nema razloga za paniku. Grizzliesi su bolja momčad od Clippersa i ako itko ima šansu zaustaviti Paula u ovakvoj situaciji, to su oni. Ali, čak i ako ne uspiju (a to je obzirom na MVP razinu na kojoj CP3 igra ipak puno realnija opcija), Memphis i dalje ostaje momčad svjetle budućnosti. Jedan neočekivani korak unatrag nije razlog za razočaranje, isto kao što ni jedan neočekivani korak naprijed poput lanjskog izbacivanja Spursa nije bio razlog za euforiju.

Što se Clippersa tiče, moram istaknuti kako je najveću pomoć Paulu opet pružio Reggie Evans, veteran koji je nešto najbliže Rodmanu što je liga imala od odlaska Rodmana u mirovinu. Istina, Reggie pod stare dane nije ni sjena nekadašnjeg obrambenog igrača iz danas Sonicsa, čak ni onoga iz dana Denvera kada je bio poznat i kao Nutcracker (zna Chris Kaman zašto), ali i dalje je u stanju samo skakanjem zaraditi plaću – do dolaska Kevina Lovea, Reggiev postotak skokova od 23% bio je najbliže što se netko približio Rodmanovim suludim brojkama od 30% uhvaćenih skokova (naravno, tu svakako treba spomenuti još jednog bivšeg igrača Sonicsa, Dannya Fortsona, koji je jednu sezonu imao postotak od čak 25 uhvaćenih skokova na 100 raspoloživih – primjera radi, jedan Dwight, najbolji obrambeni skakač i centar lige, nikada nije probio granicu od 22%).

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O’Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje – najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati – Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam – Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks – na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača ‘nultih’ i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada – Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu – spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku – drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick’n’rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al’ ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom – pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick ‘n’ roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

MEMPHIS PROFESSORS

Clippers @ Memphis

Obzirom da su Grizliji u zadnjih tjedan dana u gostima dobili Oklahomu u partiji šaha i zgazili Miami u partiji domina, lakoća kojom su kontrolirali utakmicu protiv Clippersa ne iznenađuje. Za njih je ionako najveći preostali ispit regularnog dijela sezone utakmica protiv Spursa za dva dana – San Antonio ih je, napaljen zbog lanjskog poraza u playoffu, dobio sva tri puta ove godine, pa je za očekivati da će Hollins poduzeti sve da ne dođe do metle.

Opet, obzirom da je s druge strane Popovich, sklon mentalnim igricama, ne bi nas trebalo čuditi ako za tu utakmicu odluči odmarati Duncana i Parkera, kako bi izbjegao da se u momčad opet uvuče frustracija zbog eventualnog poraza (a i pitanje je koliko značaja uopće imaju ove utakmice iz regularnog dijela u kojima uglavnom nije bilo ni Ginobilia ni Randolpha).

Dok čekamo četvrtak, možemo reći nekoliko rečenica i o noćašnjoj najavi prvog kruga playoffa. Iako Clippersi nemaju dovoljno vatra za suprostaviti se Memphisu, ovo im je definitivno bolji suparnik od Lakersa iz jednog razloga – školovanje kakvo će Blakeu i DeAndreu pružiti Zach i Marc u playoff seriji, vrijedit će zlata za njihov budući razvoj.

Playoff sam po sebi je ogroman korak naprijed za ovu mladu jezgru, ali igrati 5-6 utakmica u nizu protiv ovakvog sjajnog dvojca Memphisa nešto je najbolje što se može dogoditi centarskom paru Clippersa. Škola nesebičnosti, all-round razumijevanja igre i požrtvovnosti pružena im je i sinoć, posebno u nadahnutoj izvedbi Gasola.

Čovjek je vozao Jordana u svim mogućim situacijama, svejedno da li bi se postavio u visokom ili niskom postu, ali, kako je utakmica odmicala, mladi Jordan je sve bolje čitao njegove poteze i pokazao rijetke znakove košarkaškog IQ-a. Istina, opet je dozvolio da protivnički centar protiv njega nadmaši svoju kvotu, ali ne previše. Istina, opet je često plivao u čuvanju reketa, ali imao je i nekoliko kvalitetnih rotacija koje do prije dva mjeseca nije mogao izvesti ni slučajno.

Da za mladi dvojac Clippersa ima nade potvrdio je i Blake, koji je, valjda inspiriran laserski preciznim Marcovim pasovima, u završnici počeo pokazivati i svoj talent za namještanjem zicera i tako nas natjerao na pitanje – zašto ovako talentiran i nesebičan asistent koji lakoćom skuplja 3 asista po utakmica (a ima iza sebe i utakmice od po 6, 7, čak i 8 asista ove sezone) nije češće stavljen u situacije/akcije u kojima se taj njegov talent može iskoristiti? Inače, ovo je retoričko pitanje.

Memphis je utakmicu kontrolirao od početka, Hollins je sjajno miksao izolacije za Gaya, pickove za Conleya, high-low situacije za Gasola, a kaos je nastao ulaskom Zacha i Mayoa, kada su Grizliji dobili još i rasne pick & pop, odnosno catch & shoot opcije. Mislim da je u tom trenutku Vinnieu eksplodirala glava od bogatstva kojega Hollins ima na raspolaganju (a onda opet, da Vinnie ima ovakvu momčad, sve su šanse da bi je pretvorio u spot up čudovište poput Clippersa čiji svaki treći napad završava šutom iz vana).

U trećoj četvrtini Memphis je odigrao prekrasnih 5 minuta tijekom kojih su skoro otišli na 20 razlike, izvrtivši za redom 7-8 akcija za Gasola na visokom postu koje su obično završavala nečijim cutom i laganim polaganjem. Sad, zna se dogoditi, čak i u NBA, da ti netko proda istu akciju dva, možda čak i tri puta za redom, ali onda se pozove time-out i stane se tome na kraj. Naravno, Vinnie nije ništa napravio kako bi podigao momčadski IQ na višu razinu, valjda je htio da momci sami pohvataju konce. Obzirom da je tako nešto nekoć radio i Phil Jackson, postavlja se pitanje nije li Vinnie samo neshvaćeni genij (i ono je također retoričkog karaktera).

Usprkos svim manama, Clippersima barem ne nedostaje srca, pa su u završnici opasno stisli, natjerali opušteni Memphis na niz izgubljenih lopti i onda drskim ulazima Chrisa Paula došli ispod 10. Još jednom se pokazalo da je Paul legitimni MVP, iako treba priznati da je ga je Conley namučio (Hollins je svog playa praktički oslobodio tereta organizacije napada kako bi mu ostalo što više energije za jurnjavu s Paulom). Uz njega i tu spomenutu ozbiljnost koja se konačno javlja kod Blakea i DeAndrea (i kojom bi se trebali zaraziti nakon što osjete bol playoff poraza), prst gore zaslužuje i mali Bledsoe koji je u svojoj roli muhe bez glave (nije ni play, niti šuter, ali leti na sve strane), kao pravi podizač energije u stilu kakvog krila, odradio sjajan posao.

MUST SEE @ NBA TV

Heat – Celtics

Čisto da vidimo ima li u Miamiu dovoljno ponosa da se osvete za nedavnu blamažu u Bostonu.

THE REAL ALL-STARS

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa – Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može – iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.