ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

22Aug/101

ORLANDO

Posted by Gee_Spot

MAGIC

Oni su svoje napravili prošlo ljeto, nakon tolikih ulaganja stvarno ne bi imalo smisla ozbiljnije mjenjati momčad nakon prvog neuspjeha. Doduše, zabrinjava što malo po malo mijenjaju karakter momčadi, prvo su Hedu zamijenili Carterom a sada i Barnesa Quentinom Richardsonom. Kao da namjerno odbacuju zanimljive likove i njihovu nepredvidljivost u napadu i obrani za igrače koji uglavnom žive od šablone. I to čak ne neke momčadski smislene šablone, već više one koja je rezultat vlastitih limita.

Opet, ne bi bilo fer reći da su ispali od Bostona samo zbog, recimo, Cartera. Ako uzmeš u obzir da su godinu ranije bez Nelsona došli do Finala, ispada da su Carter i Nelson u kombinaciji kako-tako pokrili izostanak Hede u organizacijskom dijelu igre. Njihov problem je taj što Howard nestane svaku drugu utakmicu i često igra kao početnik, skupljajući bezvezne osobne greške, te to što je Lewis bio kriminalan cijeli playoff (sezonu prije je, pogotovo u završnicama, bio ubojica). A negdje usput se izgubio i učinak klupe (osim Redicka, naravno).

Dakle, Orlandu ne ostaje ništa nego čekati (nadati se?) da se stvari još jednom poslože. A čak i ako se to ne dogodi, obzirom na način na koji su nakrcali salary cap, veće promjene su praktički nemoguće. Barem ne iduće tri sezone. Stoga, ostaje im samo ne paničariti i posvetiti se sitnim kozmetičkim zahvatima.

Odlazak Barnesa, koji možda učinkom nije nezamjenjiv ali jeste dojmom koji ostavlja na protivnika, najveći je minus ljeta, dok su odlasci u mirovinu Foylea i (nadam se) Anthonya Johnsona nebitni. Jasonu Williamsu ponuđena je još jedna godina veteranskog minimuma da posluži kao osiguranje, dok će ulogu back-up playa od njega preuzeti Chris Duhon.

Ako ćemo gledati Duhona samo kroz prizmu karijere u Knicksima, jasno je da se nemamo zašto uzbuđivati oko njegova dolaska u Orlando. Ali, tada zanemarujemo činjenicu da je igrao u sistemu koji mu ne odgovara i koji je od njega tražio previše. Duhon je od rođenja svoje košarkaške karijere programiran kao play za petnaestak minuta i u toj ulozi bi opet trebao biti solidan. Može zabiti otvorenu tricu, igra obranu i kvalitetno kontrolira loptu. Ne znam za vas, ali ove tri stvari po meni su ogroman plus nasuprot lanjskom penzionerskom haklanju J Willa.

Potpisivanje Q Richa pak nema nikakvog smisla. OK, Orlando je momčad tricaša, ali zar im je još jedan stvarno bio neophodan? Richardson još jedino i može šutirati trice, vjerovatno čak i bolje nego je to radio Barnes, ali tko će donijeti onu agresivnost koja je bila Barnesov zaštitni znak? I Richardson i Pietrus su prije svega manekeni, glumci kojima je važniji dojam od toga da zasuču rukave i spuste se u rovove.

Orlando je popunio roster dvojicom rookiea koji će najveći dio godine provesti u NBDL franšizi New Mexico Thunderbirdsima. Reći da će centar Daniel Orton biti najveći promašaj prve runde i nije neka hrabra izjava, momak je u ljetnoj ligi pokazao da s razlogom nije igrao za Kentucky u svojoj prvoj godini na faksu usprkos tjelesnim atributima. A vjerovatno ništa hrabrije nije nešto slično ustvrditi za Stanleya Robinsona, njihov pick druge runde, bezlično krilo bez pozicije i ikakve vještine za igrati u NBA osim trke.

RAYS

Momčad iz Tampa Baya možda je najvažnija franšiza u sportu uopće. Smješteni u diviziju s Yankessima i Red Soxima, Raysi su u svojih 12 godina postojanja uglavnom bili kanta za napucavanje. Onda su nadahnuti Oakland Athleticsima i moneyballom odlučili promijeniti način na koji vode klub te su odbacili sve bivše sportaše, profi skaute i slične stare jebivjetre iz kluba zamjenivši ih mladim snagama s najprestižnijih sveučilišta, ljudima koji nikada nisu igrali profesionalno nikakav sport, ali koji su toliko zaljubljeni u njega da su spremni napustiti budućnost u razno raznim korporacijama i bankama kako bi radili u industriji koju vole. I to uglavnom za puno manje dolara.

Marketing je dan u ruke marketinškim stručnjacima s Harvarda, poslovanja su se uhvatili ekonomisti ukradeni s stažiranja na Wall Streetu, statističari s MIT-a su preuzeli skauting, dovedeni su sportski psiholozi te treneri otvoreni novim metodama rada. Od vrha do dna klub je organiziran na način na koji bi i sam Peter Drucker bio ponosan, s profesionalcima na svakom mjestu, bez zasluga i ideologija. Princip moneyballa doveden do krajnosti – čak su se i u Oaklandu ograničili na stvaranje i izbor igrača, nikako ne na potpuno čistku od svih koji nisu dio novoga doba.

Klub je vođen na staromodan način do 2005. kada prvi vlasnik odlučuje da mu je dosta troškova i prodaje ga Stuartu Sternbergu koji odmah po dolasku u potpunosti preokreće kulturu momčadi. Jedna od specifičnosti koju je uveo je ukidanje pozicije GM-a te prebacivanje odgovornosti na cijelu skupinu ljudi od kojih je svaki zadužen za svoj dio posla, ali umjesto da jedan čovjek radi što ga je volja i za to kasnije odgovara glavom, u Tampi sjede zajedno dok se ne dogovore oko svega. Mislim, nije ni čudo da su za sada jedina momčad uopće koja funkcionira na ovaj način, koji to vlasnik ili GM ne voli imati zadnju riječ? Da su 50-e do sada bi ih netko već prozvao komunjarama.

Prvi pomaci počeli su se osjećati već za nekoliko sezona kada su počeli pristizati prvi mladi talenti. Nova uprava je srezala budžet na ekonomski prihvatljivu cifru, odbivši trošiti više nego se zaradi (čemu je bivši vlasnik u očajničkim pokušajima da momčad digne s dna pribjegavao) što je dovelo do toga da su Raysi postali jedna od momčadi s najmanjim brojem dolara na raspolaganju. Međutim, to nije smetalo da samo tri godine nakon preokreta uđu u playoff i čak zaigraju u Finalu, gdje su izgubili od Philliesa.

Ovakav rezultat bio je šok za Yankeesa i Red Soxe (Yankeesi 2008. nisu ni ušli u playoff, a Raysi su izbacili Boston u polufinalu) koji su odmah počeli dodatno trošiti na pojačanja ne bi li se obranili od nove opasnosti. Tampa se pak nije pojačavala, dapače, nastavila je po svome s minimumom sredstava i maksimumom talenta, ali je lani ipak ostala kratka za nastup u playoffu, usprkos vrlo dobroj sezoni.

Ove godine u stopu prate Yankeese, s tim da su napravili i određene pomake. Naime, ovaj put su s dna lige po potrošnji skočili ''čak'' do dvadesetog mjesta i to ponajviše zbog nešto bogatijih rata veteranima. Za iduću sezonu, obzirom da će se riješiti dobrog dijela njih, te da će momčadi priključiti novu seriju vrhunskih klinaca, budžet bi opet mogao pasti bliže tridesetoj poziciji na listi najbogatijih.

Snaga Raysa je u fenomenalnom pronalaženju pitchera. Od današnje startne rotacije samo je James Shields ostatak od stare momčadi, a ujedno se radi i o najgorem u nizu i vrlo vjerovatno bivšem starteru. U zadnje tri sezone momčadi su priključeni Matt Garza (kojega su pronašli u sistemu Minnesote u kojem nikada nije dobio pravu šansu i koji je danas vrhunska druga opcija), David Price (koji se nakon nepune tri sezone nametnuo kao legitimni as), Jeff Niemann (na početku sezone smatran petim pitcherom, danas jedan od najboljih trećih startera u ligi) te Wade Davis (u prvoj pravoj sezoni solidan, potencijal da dogodine bude još bolji neupitan).

Prije mjesec dana su momčadi priključili Jeremya Hellicksona koji je u prva tri starta odmah srušio jedan MLB rekord – nikada tako mladi pitcher nije u prva tri nastupa došao do tri pobjede. Hellickson je talentom možda čak i budući as, što vam dovoljno govori koliko oružja imaju na raspolaganju. Svih pet će biti nemoguće zadržati (bila bi to vjerovatno najbolja rotacija u povijesti lige), ali barem mogu računati da u bližoj budućnosti imaju najmlađu i najširu rotaciju u ligi. Naslov prvaka se smiješi, ako ne već za par mjeseci, a onda jedne od idućih par sezona.

Naravno, ništa slabiji nisu ni u pronalaženju igrača u polju. Najveće otkriće u ovih nekoliko godina im je čovjek sa smiješnim imenom, Evan Longoria, ali ne i smiješnom igrom. Iako tek u trećoj sezoni, Evan se već nametnuo kao jedan od najboljih infieldera u ligi i kao lider momčadi te je regularani all-star starter na trećoj bazi. Veteran Ben Zobrist je sličnih all-round kvaliteta i pokriva svaku poziciju na terenu, a trio nositelja zaključuje još jedan veteran Carl Crawford, već godinama najbolji outfielder lige (i dogodine član Yankeesa, pod stare dane treba i zaraditi).

Gomila je tu još dobrih veterana koji neće dobiti produženje ugovora, ali još je više mladih talenata poput npr. Uptona koji ima potencijal biti Crawfordov nasljednik. A kad Upton preuzme tu ulogu, na njegovu dolazi mladi Jennings, koji cijelu sezonu pali i žari po drugoj ligi i kojega bi neki drugi klub već odavno doveo u prvu momčad.

Raysi imaju širinu u polju, za svaku pozciju postoji odlična alternativa, tako da ne gube ritam ni kada ozljede napadnu prvu devetoricu. Rotaciju rezervnih pitchera pak uglavom sastavljaju od provjerenih veterana koje se ne boje ni platiti. Ove sezone su doveli čak dva closera, Soriana iz Atlante početkom sezone i nedavno Quallsa iz Arizone, kako bi imali provjerene ruke za osmu i devetu devetinu.

Jedina slaba točka koju momčad ima i koju čak ni svi ti umovi okupljeni na zajedničkom planu još nisu rješili je stadion. Naime, Raysi su jedina baseball momčad koja igra u tzv. domeu, pod nepokretnim krovom. Kao da nije dovoljno što su u kraju koji nema previše interesa za baseballom, još imaju i potpuno neatraktivno igralište. Za razliku od Marlinsa koji će u svoj novi park useliti dogodine, Raysi još ni ne znaju kad bi počeli s planovima za izgradnjom. Ali, jasno im je da bez pravog stadiona i konstantnog priljeva profita od ulaznica neće nikada moći imati više od minimalnog budžeta. A bez mogućnosti da zadrže većinu vlastitih igrača, usprkos svom znanju, vrlo bi se lako moglo dogoditi da ćešće završe kao treći u diviziji nego kao playoff momčad.

Opet, obzirom na sve okolnosti koje su protiv njih – od protivnika (naime, od 162 utakmice godišnje Raysi u prosjeku igraju čak 18 puta protiv Yankeesa i još toliko protiv Red Soxa zbog forsiranja divizijskih utakmica), neimanja poštenog stadiona, lošeg tržišta i uopće pravila igre koja samo pojačavaju razlike između bogatih i siromašnih – treba im skinuti kapu. Dokazali su da razmišljanjem van postojećih normi i napornim radom čak i najneugledniji klubovi mogu postati vrhunske klase. Koje više nitko ne smije zanemarivati.

THE ROSTER OF THREE

Blue Chips (William Friedkin, 1994.)

Najbolji sportski film ikada, barem po mome skromnom mišljenju. Prvo da razjasnimo jednu stvar – sportski filmovi su svijet za sebe, tražiti u njima originalnost, vrhunske karakterizacije i pomjeranja paradigmi nema smisla. Sportski film je gomila klišeja koja prvenstveno služi tome da se sport stavi u nekakav širi društevni kontekst, zbog čega se uglavnom vrte oko istinitih događaja ili aluzija na istinite događaje. ''Blue Chips'' je u osnovnoj ideji film o NCAA, trenerima većim od života, licemjerju sistema koji se diči amaterizmom dok sa svih strana kapa novac koji se uglavnom troši na regrutiranje talenta. Međutim, iako je taj filmski dio napravljen solidno, ''Blue Chips'' je prije svega leglo najljepših košarkaških stereotipa.

Neki su loši (Shaqova stalna zakucavanja idu na živce i dokazuju da je film rađen za najširu publiku pošto je osnova svake akcije alley-oop) ali više ih je fantastičnih. Nick Nolte je zaslužio 658 Oscara i ostalih raznih nagrada za ulogu trenera Bella, koji je kombinacija Knightove impulzivnosti i Woodenove svetačke aure. Regrutiranje Shaqa kao Nezaustavljivog Sirovog Centra Zlatnog Srca, Pennya Hardawaya kao Uličnog Haklera Koji Je U Svakom Pogledu Pod Kontrolom I Koji Je Naravno Bek (zanimljivo, Orlando je u ono vrijeme razmišljao da bi suradnja Shaqa i Pennya na filmu mogla rezultirati pravim prijateljstvom a kad ono - momci shvatili da imaju dva ogromna ega koja nikako ne mogu funkcionirati zajedno) i Matta Novera kao Zadane Bijele Nade Koja Zabija Suze Iz Svlačionice I Krilo Je U Čast Larrya Birda (zanimljivo, Nover je tada igrao u danas pokojnoj CBA ligi nakon skromnih partija za Knightovu Indianu, a nakon snimanja filma uputio se u Europu – danas je trener u Portugalu gdje ga vjerovatno stvarno smatraju Larryem Birdom) nezaboravno je, a međusobni odnosi svih uključenih su urnebesni, ponajviše zbog činjenice da se svi ovi momci stvarno trude glumiti. I ne ide im.

Ali, kada ekranom krenu defilirati Larry Bird, Bobby Knight, Rick Pitino, Allan Houston i Bob Cousy (a ima ih još) s košarkaške strane, te Marry McDonnell, J.T. Walsh i Ed O'Neill s glumačke, zaboraviš na sve minuse. Ovo je vrhunska filmska zabava koja se vrti oko vrhunske teme i koja je, obzirom na sve, još i vrhunski realizirana. Uz Noltea, za tu solidnost filma najzaslužniji je redatelj Friedkin, legendarni plaćenik koji je gledljivima učinio ''Egzorcista'' i ''Francusku Vezu'' pa kako ne bi i ovako dobro produciran film. A za produkciju je naravno zaslužan Ron Shelton, dežurni holivudski krivac za sportske naslove, koji je mudro odlučio dati materijal u ruke znalcu. Naime, Shelton je cool zbog svojih ambicija i prioriteta, ali režija mu nije jača strana što dokazuju i ''White Man Can't Jump'' (s najneuvjerljivijom košarkom u povijesti u izvedbi dvojca Snipes-Harrelson) te ''Cobb'' (priča o legendi baseballa realizirana amaterski da danas ostavlja dojam jeftine mini-serije). Njegova kasnija zlodjela neću ni spominjati, ali treba mu priznati da je snimio dva gledljiva djelca, što zbog Costnera a što zbog romantičnog podteksta (''Bull Durham'' i ''Tin Cup'' su više ljubići nego filmovi o baseballu i golfu ali su barem zabavni).

Under The Boards (Jeffrey Lane, 2007.)

Podnaslov ''The Cultural Revolution in Basketball'' sve govori – knjiga je ovo koja košarci prilazi s humanističke strane i pokušava shvatiti sve one stvari koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo. Tako se tu razglaba o hip-hopu i njegovoj povezanosti s igrom, potrebi za Velikim Bijelim Nadama, ulozi koju igraju tvornice tenisica u izgradnji osobe na terenu i van njega, odnosu prema Europljanima, stereotipu o liderima kojega hrane jednodimenzionalni dojmovi o Bobbyu Knightu i Johnu Woodenu, utjecaju Kobea Bryanta i Latrella Sprewella na ligu. I još puno toga. Najbolje od svega, nije ovo neko suhoparno akademsko štivo, već realnost koju se netko potrudio dostojno predstaviti u obliku ove pitke knjige koja postavlja gomile pitanja i trudi se dati poneki odgovor.

The Prosthetic Cubans (Marc Ribot, 1998.)

Zvuci Kariba i salse definitivno imaju i pristupačnije momente, ali ovaj album legendarnog arty-farty gitarista originalan je kao malo koji komad glazbe namjenjene prvenstveno čaganju. Ribot je i u ovaj projekt donio nervozni zvuk New Yorka i pretenciozna avangardna rješenja svojih fusion korijena, ali kad mu s druge strane stane gomila starih Kubanaca sa svojim urođenim ritmom, nastaje kaos. Ribot rastura gitaru više nego što pili, a u trenutcima kada nije plesno barem je melodično. Za razliku od Rya Coodera koji je na ovakvim projektima samo gost, Ribot je unio nešto od svoga waitsovskog nasljeđa, ali ono što je iznio puno je važnije – 46 minuta čistog gušta.