ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

3Sep/1327

EUROZONA 16-9

Posted by Gee_Spot

16. IZRAEL

GEE: U ovoj nesretnoj grupi bez problema bi trebali do sljedećeg kruga, mislim da su Eliyahu i Casspi prevelik zalogaj i za Ukrajinu i za Nijemce (a imaju i masu iskustva uokolo). Da se budući član Mavsa, Gel Mekel, nije odlučio odmoriti od repke kako bi što spremniji dočekao kamp, imali bi šanse i za ući među osam. Ne znam, možda ste ih previše podcijenili, a možda sam ja previše pod dojmom uvjerenja kako bi nas vjerojatno dobili da su s nama u grupi jer se još uvijek sjećam one šetnje kroz reket od prije nekoliko godina izvjesnog Tamira.

KREHA: Izrael se nije kvalificirao na WC od 1986. pa je šteta ne nastaviti niz. Otkad je Oded Kattash prestao igrati ne pratim ovu repku. Ako Casspi igra glavnu ulogu, jel onda ovo niskobudžetna direct-to-video drama?

EMIR: Ma kakvi podcijenili. Realno, osim Eliyahua, koji je pravi basketar, i Casspija, koji bi po svim zakonima prirode ubrzo trebao postati koristan NBA igrač, Izraelci nemaju nekoga tko bi mogao povući. Doduše, hrpa igrača im igra u Maccabiju što automatski znači da imaju iskustva za napraviti eventualno iznenađenje, a ova skupina im garantira prolazak u drugi krug.

15. POLJSKA

GEE: Ovdje sve ovisi o Gortatu – on je u ovoj repki neprikosnoveni lider i zvijezda oko koje se sve vrti. Tako da je s jedne strane super da uopće ima volje igrati iako je stopalo navodno bilo dobar razlog da (još jednom) uzme odmor (letio u Phoenix na snimanje usred priprema), a s druge je upitno koliko on uopće ima volje odraditi ovoliko utakmica u ovakvom ritmu punom snagom. Osobno mislim da je došao samo radi PR-a i da skine obvezu prema repki s glave, dakle tu vidim šansu za nas jer, ako je Gortat blizu 100%, mi nemamo obranu za zaustaviti ga.

KREHA: Istina, mi nemamo mesa pod košem zahvaljujući sjajnom Džazminovom otkantavanju Pašalića. Svejedno, ako nismo sposobni zatvoriti jednog solidnog centra, onda ne znam što smo radili na pripremama koje su imam osjećaj duže nego ikada. Sjećate se kad se početkom 90-ih repka okupljala dva tjedna prije i uvijek su kukali kako nema vremena za uigravanje, a opet bi donijeli par medalja kući. Možda bi trebali opet krenuti s tom praksom jer gore ne može. Jel' ima Poljska još koga osim Marcina? Gdje je Lampe?

EMIR: Tu je Lampe. On i Gortat na papiru tvore jedan od boljih centarskih tandema ovog prvenstva, a da im je bilo kakva pomoć s vanjskih pozicija, možda bi mogli i nešto zakomplicirati. Situaciju s Gortatom bit će zanimljivo pratiti – ako bude nabrijan, mogao bi potpuno dominirati u četiri susreta u skupini (osim protiv Marca Gasola), a, ako je Gee u pravu i ako ni stopalo ni glava ne budu na mjestu, onda su najebali. Navodno je Asik u nekoj pripremnoj utakmici 'pojeo' Gortata što nije dobar znak.

14. BOSNA I HERCEGOVINA

GEE: Mirza bi nakon mučenja u Netsima trebao eksplodirati na ovom turniru i to je manje-više sve što očekujem od njih. Imaju Amera (Wright) koji nije bio u stanju igrati niti Division I košarku, imaju ono drvo Sinanovića i imaju Acu Petrovića na klupi. Sve razlozi da ih u onoj zeznutoj skupini smatramo totalnim autsajderima, iako mislim da će Mirza biti dovoljan za jedno iznenađenje, tipa pobjedu nad precijenjenom Crnom Gorom.

KREHA: Trenutno se ne mogu sjetiti neke Acine momčadi koja je dobro igrala na turniru. (razmišlja). (još razmišlja). Ne, ništa. Mašić je u sastavu? Jadni Mirza i Nihad.

EMIR: Inače, ja sam se umalo zvao Mirza po najboljem Mirzi koji je držao košarkašku loptu. Mama je, kao sportski zaljubljenik, navijala da dobijem ime po Delibašiću. Uglavnom, nisam baš siguran da će neka mama željeti dati svoje ime po Teletoviću, koji na ovom prvenstvu ima ulogu koju imaju Vesely i Jerebko, a ni po pratećem osoblju nema prevelike razlike između BiH ili Češke i Švedske. Jebote, morali su aktivirati Andriju Stipanovića da pomogne pod košem.

13. NJEMAČKA

GEE: Katastrofa, realno su u rangu Švedske i Finske s ovakvim rosterom, ali rezultati s Dirkom su se pobrinuli da dobiju najlakšu grupu na turniru, time i mogućnost plasmana dalje. Navodno vode izuzetno mladu selekciju pa je teško reći koliko su loši, ali obzirom da im je Schaffartzik u mojoj knjizi prvo ime, onda se može reći da su poprilično loši.

KREHA: Da je bar Schroeder na rosteru pa bi se veselio gledati njega i Pleissa u akciji. Ovako Dirk-less i Sch-less mogu samo iznenaditi nekim nebrušenim biserom. Ima li takvih? Sudeći po najavama teško. Zašto smo ih tu stavili? Zbog Merkelice?

EMIR: Ne znam ni ja zašto i kako su Švabe ovako visoko iako sam sudjelovao u rangiranju. Moram priznati da su na zadnjih par natjecanja povremeno igrali lijepu košarku, a ovaj plasman na našim rankinzima je valjda nagrada za one snimke NBA na DSF-u koje su jedno vrijeme bile jedini doticaj s ligom. Uglavnom, skupina im je takva da im treba tek pobjeda nad Ukrajinom da idu dalje, to je jedini razlog zašto su narasli u ovim rankinzima.

12. ITALIJA

GEE: Otpao je Bargnani, što nije nikakav problem jer s njim nikada nisu imali srce. Što mi nije jasno jer Belinelli je od mladih dana znao uzeti stvar u svoje ruke i biti lider, možda mu to uspije i na ovom prvenstvu bez "smetnji" u vidu Galloa i Andreice, dakle u situaciji gdje je očito tko bi trebao biti prva opcija bez da se s nekim tuče za tu ulogu i tako narušava ionako kilavu kemiju (selekcija u kojoj svi pucaju, a nitko ne radi, mediteranska klasika). Bude li on zvijezda i uspije li ovaj Datome donijeti onaj dašak šuterskog ludila koji je svih ovih godina prije donosio Basile, možda mogu u drugi krug preko klimave Rusije. Ali, to je jedno veliko možda.

KREHA: Ma daj, Gallo smetnja? S njim su konkurentni. Ovako su opet Talijani.

EMIR: Pa zar nisu Talijani pored svih stranaca koji igraju i igrali su u njihovoj ligi mogli naći nekog poštenog centra koji će znati obraniti reket i dati mu državljanstvo? OK, Diener nije loš igrač i nije da imaju nekog dobrog klasičnog playa osim njega, ali Belinelli ionako može organizirati napad jako dobro. Ovako, bez ikoga da brani reket, svaka momčad koja ima iole boljeg centra stvarat će im probleme. Ali, barem će biti zabavni - Belinelli, Diener, Datome i meni iznimno dragi Gentile su pravi basketari koji znaju i mogu potegnuti kad treba. I kad ne treba.

11. MAKEDONIJA

GEE: Kužim da ih je lako okarakterizirati kao one hit wonder, ali nekako mislim da momčad s Mekalebovskim i Antićem nije ni boy ni pop bend. Ovo je solidna košarkaška družina koja zna udarati i zabijati – ne očekujem polufinale, ali mislim da ste ih podcijenili s ovim plasmanima ispod 10-og mjesta. Mislim, bez obzira što su dvije godine stariji, koliko trenutno ima igrača boljih od Bokčeta na ovom turniru? Tip si kreira šut lakoćom, uđe li u seriju - doviđenja, a, iako više nije onako brz i eksplozivan, daleko je još od problema koji sitne bekove hvataju u 30-ima. Jedan turnir sigurno ima u nogama, na kraju krajeva radije vjerujem dokazanom igraču nego nekim likovima koji u zadnji tren upadnu na roster kao što je ovaj play od Crne Gore.

KREHA: Oveachievers, please try harder! Najdraža priča oko ove repke je kako su suigrači nagovorili Gečevskog da odigra još jedan turnir. Tommy points za timski duh! Samo zbog ovoga sam ih morao staviti iznad Italije. Možda i Srbije sad kad je Teo otpao. Kakva greška!

EMIR: McCalebb je strašan, Antić je dobio NBA ugovor pod stare dane, ali dalje od toga ja ne vidim. Činjenica da su morali nagovarati Gečevskog da im se pridruži dovoljno govori o njihovoj širini. Mislim da je ova pozicija realna, a, ako se uspostavi da je dva puta dovoljno imati dva i pol igrača za četvrtfinale, onda je to dodatni pokazatelj da se prvenstvo ne smije igrati u ovom terminu.

10. CRNA GORA

GEE: Vidim da ih je Emir ubacio u top 7 i vidim sličnu tendenciju kod mnogih, pa me zanima zašto? Možda da je tu Peković, ali varate se ako mislite da Vučević aka The Russian From Switzerland može zatvoriti reket i biti tip igrača koji će istovremeno zabijati 20 kao od šale pod košem, posebice u ovako tvrdoj skupini. Imaju visinu, ali glavni problem je što nemaju beka – ovaj Amer je druga liga, tako da očekivati od njega i lokalne ekipe na bokovima da se proguraju pored Makedonije, Litve i Srbije djeluje poprilično ambiciozno. Može Pavićević biti dobar trener, ali neće on razigravati ovu ekipu.

KREHA: Uvjeren sam da Vučević neće moći previše sam. Dubljević može raširiti reket i tako ga rasteretiti, a ostatak momčadi će gristi u obrani. Deseto mjesto je taman.

EMIR: Jebiga, fale im Peković i Todorović, ali imam neki osjećaj da će ostvariti dobar rezultat na leđima potpune eksplozije Vučevića. On i Dubljević bi mogli zanimljivo izgledati zajedno, iako je činjenica da su mogli nabaviti boljeg Amera od Ricea koji je ipak igrao u Bayernu i to tek solidno. Crnogorcima visina neće biti problem, tako da će dosta toga ovisiti o tome mogu li Rice, Bakić, Ivanović i Šehović napraviti dovoljno pritiska da bi oslobodili prostor centrima. Mislim da će dobiti Makedoniju što je dovoljno za drugi krug, a kako se tamo križaju s skupinom u kojoj osim Francuza ne valja nitko, moguće su i dvije dodatne pobjede i četvrtfinale.

9. SLOVENIJA

GEE: Lako za Crnu Goru iznad Makedonije, još ste me više iznenadili stavivši Slovence ispod Hrvatske. Ok, i oni su momčad koja donosi vječna razočaranja, kratki u glavi i bez identiteta, ali su domaćini. Imaju Dragića kao prvu opciju, Slokara i Nachbara da malo razbiju monotoniju. Šteta što nema Lorbeka (za Udriha manje-više, on bi pored Dragića ionako samo sijao nepotrebnu nervozu) – Erazmus više nije u naponu snage, ali je i dalje kvalitetan strijelac pod košem koji bi ih sigurno učinio puno opasnijima. Možda sam ga uvijek cijenio više nego treba, ali s takvim unutar-van dvojcem Slovenci bi mogli i do polufinala u ovom kontekstu.

KREHA: Naravno da sam sve ex-Yu stavio ispod Hrvatske, pa barem na nekom renkingu da su naši visoko. Nije da baratam s previše podataka tako da se komotno mogu prepustiti patriotskim osjećajima ovih nekoliko dana dok se opet ne sudarim sa štangom realnosti u najboljem Fab Melo stilu. Blaženo neznanje. Meni je Dragić legenda i vjerujem da ih može progurati u drugi krug. Sve ostalo bi bilo iznenađenje. Mislim, svi briju kako je domaćinstvo neka prednost, ali mislim da zapravo i nije, pogotovo kada nemaš širinu. Većina igrača ionako nije doma, samo ih više ljudi žica ulaznice. A, ako krenu loše u turnir, slijedi medijska oluja.

EMIR: Ma domaćinstvo je sigurno prednost. Ako ništa, pogurat će ih se da prođu drugi krug. Imaju solidnu momčad – Dragić će to dobro predvoditi, Vidmar, Slokar i Begić bi barem trebali smetati pod košem, a Nachbar, Lakovič i Blažič koristiti prostor koji će Dragić otvarati.

14Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G11

Posted by Gee_Spot

Naslućivali smo kako će ovakva improvizirana sezona, bez priprema i treninga, sa suludim nizovima od 7 utakmica u 9 dana, biti ispod prosjeka kvalitete na koju smo navikli, ali, ovo za sada, da prostite na izrazu, nalikuje na španjolsku inkviziciju. Nakon više nego ugodnih početnih tjedan dana, tijekom kojih smo kolektivno svi bili u ekstazi zato što je NBA uopće počela (dakle, i gledatelji i igrači, zbog čega mi nismo primjećivali propuste, a oni su igrali iznad mogućnosti) stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Točnije, ulaziti u rutinu te naporne regularne sezone, koja je često bitna jedino kao katalizator budućih događanja, bilo u playoffu, bilo na tržnici, bilo na draftu.

I ta rutina ne obećava. Jedna šestina sezone je iza nas i rano je za donositi ishitrene zaključke, prije svega što se tiče kvalitete određene momčadi. Ali, obzirom na nametnuti ritam koji neće popuštati, teško je očekivati da će se razina prikazane igre dizati. Jednostavno, uigranost i identitet koje će neka momčad steći tijekom sezone dobrim dijelom će biti anulirani umorom i brutalnim ritmom putovanja. A to ne ostavlja neke velike nade za dizanjem razine igre. O netipično velikom broju sitnih i posebice ovih ozbiljnih ozljeda da ne pričam. Memphis je odjednom u grčevitoj borbi za sedmu ili osmu playoff poziciju zajedno s još 5-6 momčadi, San Antonio se bori za prednost domaćeg terena, a Atlanta vjerojatno ostaje bez iste nakon više nego ugodnog otvaranja.

Ukratko, svi oni vječni prigovori na NBA igru – da je kvaliteta razvodnjena prevelikim brojem utakmica i prevelikim brojem klubova – sada su samo pojačani manjkom ikakve pripreme i prostora za regeneraciju. Stoga nije ni čudo da su razlike među momčadima manje nego ikada, da je prednost domaćeg terena izraženija nego ikada i da dubina rotacije (i način na koji se koristi, a tu u priču ulaze treneri) trenutno znači više od razine talenta. Što se ne mora nužno nastaviti u playoffu, ako itko do njega preživi.

Evo još par detalja. Samo 5 momčadi zabija iznad 100 koševa u prosjeku, a jednako toliko ih zabija ispod 90. Nakon napadačke renesanse zadnjih godina ovo je pad od 50%, a da ne govorim da je lani Milwaukee bio predmet sprdnje jer je jedva zabijao 92 koša u prosjeku. Trenutno bi skoro trećina lige dala sve da ima tako "neučinkovit" napad. Opet ponavljam, možda se čini rano za drastične zaključke, ali kontekst je tako postavljen da jednostavno ne ostavlja velikog prostora za pomak naprijed. Ali, hej, barem smo dobili svoju NBA. Iako ona to nije, ako me kužite.

Uglavnom, noćašnji susret između Hornetsa i Wolvesa bio je jedna od tih nebitnih i jedva gledljivih utakmica kakvih ćemo se nagledati ove sezone. Možda je bolje zvati ih kolateralnim žrtvama nego tekmama. Jedino po ćemu će se pamtiti je činjenica da je Ricky Rubio konačno dobio priliku startati.

Što se pokazalo dobrom stvari za Rubia, ali ne nužno i za Wolvese. Adelman je odlučio startati s Ridnourom kao drugim bekom, Johnsonom i Loveom kao krilima, te s Darkom pod košem. Rubievo prisustvo konačno je omogučilo lakše šuteve Loveu i Johnsonu, ali usput su bez svojih šansi ostali Williams i Randolph koji su do sada bili ugodna iznenađenja upravo zbog kombinacija s Rickyem. Kad se oporave Barea i Beasley, Ridnour će valjda u potpunosti prijeći u ulogu Rubieve zamjene pa će možda manje gledati vlastiti šut, a više suigrače u drugoj postavi koji noćas od njega nisu dobili poštenu loptu (uopće su Wolvesi imali sramotnih 11 asista, od čega je 9 Rubievih, a od čega su njih pet čisti ziceri koje je samo trebalo položiti u koš).

Ako ništa drugo, prvi put ove sezone Wolvesi mogu reći da im je utakmicu dobila početna petorka. Johnson i Darko su se opet pokazali nebitnima (nakon OK početka Johnson je pokazao da je uzalud imati dobre pozicije za šut kad ne možeš zabiti), ali stvar je izvukao Love koji se konačno probudio iz letargije, uzeo stvar u svoje ruke i početkom treće sam-samcat napravio razliku dok je Rubio secirao do tada sjajno zatvoren reket protivnika. Šut prvoga i ulazi drugoga bili su prevaga protiv tvrdog, ali talentom limitiranog protivnika. I tako se trčanje s čoporom nastavlja, i iako često nije lijepo za oči, barem ima ovih kontekstualnih faktora koji ga čine zanimljivim.

Hornetsi? Monty Williams očekivano je posložio dobru i aktivnu obranu koja je jedan dokazano solidan i potentan napad u prvom dijelu ostavila na mizernih 37 koševa. U skoku su čak nadskakali Lovea i kompaniju zahvaljujući energičnoj rotaciji koja je dobila i petog člana u od nedavno iz španjolske lige pristiglom meksikancu Gustavu Ayonu, talentiranijoj i višoj verziji Najere.

Međutim, problem je zabiti. Bez Erica Gordona koji se i dalje muči s koljenom (i tako iz sezone u sezonu, jednom je rame, drugi put ruka, treći put leđa, sada koljeno – izgleda da je mali tip igrača kojem je 60 tekmi godišnje limit - pritom mislim na klasičnu sezonu od 82 susreta), napad Hornetsa ovisi o povremenim bljeskovima pojedinaca. Pa su tako u prvom dijelu upadali krumpiri Okaforu, u drugom je proradio Belinelli, ali sve skupa je premalo.

Pozitivno je što su složili nekakvu rotaciju i na vanjskim pozicijama, kad se Gordon i Ariza priključe ovoj obrani i ovim skakačima Hornetsi će se definitivno odljepiti s dna jer imaju previše solidnih košarkaša i predobro su vođeni da se rezultatski ne izdignu od krama poput Kingsa ili Warriorsa. Naravno, izdrži li Jarrett Jack fizički minutažu i odgovornost all-star igrača koja mu je nametnuta.

Zanimljivo je bilo gledati kako u završnici Williams na parketu drži Ayona uz Okafora, što dovoljno govori o njegovom mišljenju o ostalim visokima, prije svega o njihovoj obrani. Landry je nedavno prebačen na klupu kako bi napad išao preko njega (ipak se radi o jedinoj pravoj post opasnosti koju imaju, a klupa im nije mogla zabiti ništa), ali njegova kombinacija s Jasonom Smithom neprirodna je jednako kao i ona Kaman-Okafor u startnoj petorci.

Jednostavno, radi se o sličnim igračima koji smetaju jedni drugima, Landry i Smith pucaju svaki put kad dobiju loptu, dok Kaman i Okafor vise u postu i očekuju pravovremenu loptu kako bi odigrali leđima. Stoga je logično očekivati da se Williams vrlo brzo vrati kombinaciji Okafor-Landry i Kaman-Smith, kako bi upario visokog koji igra licem košu s visokim koji igra leđima košu. Ayon tu svojim pristupom i talentom dolazi kao osigurač za svaku situaciju, posebice u slučaju da Williams i dalje nastavi zamjerati Landryu i Kamanu na kilavoj obrani. Jedini koji ima definiranu rolu je Smith – mali je energičan igrač koji nedostatak atleticizma u obrani nadoknađuje borbenošću te solidna pick & pop opcija u napadu. Ukratko, odradit će svojih 15 do 20 minuta kako treba.

19Aug/1010

NEW ORLEANS

Posted by Gee_Spot

HORNETS

Obzirom da za točno tri tjedna starta nova NFL sezona i to baš u New Orleansu, gdje branitelji naslova Saintsi dočekuju Favrea (ipak ne ide u mirovinu jeee) i Vikinge u revanšu polufinala, malo koga u Big Easyu brine što Hornetsi nisu iskoristili ovo ljeto da se bolje pozicioniraju za ponovni lov na playoff. Chris Paul je opet zdrav, izgleda da je nakon paničnog ispada u kojem je zahtijevao odlazak opet pronašao mir i želju za ostankom u svom matičnom klubu, ali bez obzira koliko on bio garancija dobrih rezultata, ova momčad je i dalje više loša nego dobra.

Prvi i najveći problem još uvijek je vlasništvo. Iako je pronašao Boga i odlučio da više ne želi bacati novac na profi sport već smatra da je bolji način za kupiti si kartu za raj osnivati dobrotvorne zaklade, škrti George Shinn se i dalje vodi kao vlasnik. Zašto posao oko prodaje franšize nije gotov ni nakon mjeseci pregovora, više nikome nije jasno (Warriorsi su svoju primopredaju obavili u jedan tren, slično kao i Netsi usprkos tome što je liga poprilično dugo ''provjeravala'' Prokhorova). Navodni novi vlasnik, izvjesni lokalni milijarder, ionako je manjinski dioničar kluba već godinama a što će poduzeti sada kada bude apsolutni gazda, možemo samo nagađati. Za početak bi bilo dovoljno ne bojati se platiti koji milijun poreza na luksuz, barem ako želi vrhunsku momčad.

Prije Shinna pak otišao je njegov dojučerašnji prvi čovjek, GM (te improvizirani trener) Jeff Bower, koji je zadnjih godina nakrcao klub očajnim ugovorima u želji da na brzinu sklepa momčad koja bi pomogla Paulu da se bori za naslov. Novi ljudi su stigli iz San Antonia, trener Monty Williams i GM Del Demps dolaze s porodičnog stabla koje je, malo-pomalo, raširilo grane po cijeloj ligi.

Naravno, svi žele kopirati uspjeh Spursa i imati vrhunsku momčad za minimalna ulaganja, zaboravljajući pritom da prvo treba naći igrače a zatim i izbjegavati štediti na njima ako su pravi. Demps će imati priliku pokazati nos za talent, za sada je odradio tek par sitnih korekcija rostera koje niti su previše podigle razinu talenta a niti su popravili financijsko stanje.

Dovođenje Arize je solidan košarkaški potez, na poziciji maloga krila Hornetsi su pretanki. Ali, slična situacija je i na svim drugim pozicijama osim jedinice. Marco Belinelli, kojega su doveli iz Toronta u zamjeni za Juliana Wrighta (još jedan Bowerov promašaj), neće odmah uskočiti u petorku kao Paulov partner, ali ja i dalje vjerujem da ima potencijala odigrati barem rolu s klupe u stilu Rudya Fernandeza.

Da bi dobili Arizu odrekli su se Collisona, međutim pitanje nije zašto su ga se odrekli (kraj Paula jednostavno nema mjesta za drugog playa, a eventualno sparivanje njih dvojice u vanjskoj liniji i igra s dva playa, ma kako kao ideja obećavalo u napadu, obrambeno bi ih skupu koštalo) već zašto su pristali na tako malo. Naime, Collison je pokazao strašan potencijal lani (ili je bolje reći nabijao je strašne brojke) i da su mudrije odigrali, Hornetsi su možda mogli dobiti i više od masno plaćenog igrača za popunu petorke kakav je Ariza.

S druge strane, nitko normalan ne bi pristao na trade koji su Hornetsi priželjkivali, a to je paket Collisona i Okafora. Kvragu, mnogi ne bi pristali uzeti Okafora ni uz Paula, toliko je grozan njegov ugovor. Dovođenje Okafora neoprostivi je grijeh Jeffa Bowera, doveo je klub u situaciju da mora plaćati masne dolare (godišnja gaža kakvu u Miamiu imaju Wade i LeBron) centru bez napadačke igre, toliko beskorisnom da ga ne možeš držati u igri dovoljno dugo ni da sakupi 10 skokova. Dok u krilu imaju ovakav ugovor, teško će uspijeti složiti zdraviju financijsku situaciju. Kad se samo sjetiš da su mogli ostati vjerni Chandleru, izdržati još ovu sezonu (ironično, Chandler je danas startni centar reprezentacije - znam da to i nije neka preporuka obzirom na onakav roster ali poanta je u tome da je spreman i zdrav) i onda dogodine mirno disati. Samo još jedan dokaz da se nikada ne isplati napraviti trade u panici, pogotovo kada je ta panika više rezultat GM-ova straha za vlastitu stolicu nego za rezultat.

Momčad je skrpana do kraja potpisivanjem dva rookiea, Brackinsa i Pondextera (koji će rano biti gurnuti u vatru kao primarne alternative Arizi i Westu), te povratkom Graya i trenutno broji samo 11 igrača. Obzirom na Shinnovu prisutnost očekivati neke veće izdatke nema smisla. Do granice poreza na luksuz, koja ove godine zbog nešto većeg salary capa iznosi 70 milja, ostalo im je dovoljno mjesta za nekoliko minimalnih ugovora kojima će popuniti klupu.

Kako su s Paulom dovoljno dobri za izbjeći najviše draft pozicije, a kako u isto vrijeme nemaju dovoljno prostora za pojačati se putem tržnice, ispada da je jedini način da se dokopaju novih talenata – trade. A kako nemaju što trejdati osim Paula, računica je jednostavna – žele li kontrolu nad budućnošću sada, morat će se odreći svog najboljeg igrača. Ili će ga gledati kako trune dvije sezone dok se Ariza i West napucavaju a Okafor zbunjeno sjedi na klupi.

PIRATES

New Orleans, kada je baseball u pitanju, prirodno naginje Floridi, točnije Marlinsima iz Miamia (u Big Easyu je locirana njihova drugoligaška momčad). Međutim, kako sam Marlinse logično smjestio u priču o Heatu, jedina franšiza koja mi je ostala a da nije imala kamo bila je ona iz – Pittsburgha.

Najgore od svega, Piratesi su tako neugledna momčad da nije ni važno kamo bi ih čovjek smjestio jer nikoga nija briga. Čak ni ljude u Pittsburghu, koji su odavno okrenuli leđa nekada uspješnoj povijesti. Jer, činjenica je da se ovaj klub već godinama vodi ispod razine MLB lige i da nikome nije stalo da uopće bude konkurentan.

S uvjerljivo najmanjim budžetom u baseballu, Piratesi nisu u stanju plaćati ni sve svoje rookie, već uglavnom roster popunjavaju isluženim veteranima ili igračima koje nitko drugi nije htio. Bez prihoda od ulaznica i marketinga, te bez vlasnika voljnih trošiti, oni iz sezone u sezonu nekako potroše ligaški minimum za plaće (koji iznosi otprilike godišnju plaću Alexa Rodrigueza), tek da ih liga ne kazni (u baseballu nema salary capa, ali čak i oni imaju ograničen minimum za plaće), izgube svojih 100 utakmica i dogodine – iznova.

Kroz ovu sezonu pojavilo se nekoliko zanimljivih mladih igrača, tri rookiea Alvarez, Tabata i Walker pokazali su potencijal, a McCutchen u svojoj drugoj godini potvrdio se kao jedini granični all-star potencijal, ali ni u kojem slučaju ne radi se o vrhunskim talentima. A samo nekakva luda generacija vanserijskih igrača može ovu ekipu dignuti s dna. Samo, Pittsburgh je, osim po tome što ne troši, poznat i po tome što već dugo vremena nije izbacio takav profil igrača kroz svoj sistem.

Znači, imamo momčad bez novca, bez vizije i bez kvalitete u ijednom segmentu kluba. Roster im se sastoji od jednog solidnog startnog pitchera, jednog rezervnog pitchera, spomenutih klinaca (to su oni za kojima bi posegnuli i drugi klubovi) i gomile otpada (za kojim ne bi posegnuo nitko). Pokušavam naći NBA ekvivalent i na pamet mi pada samo ekipa Denver Nuggetsa iz sezone '02-'03. Onaj Heat od prije dvije godine ipak je imao Wadea na rosteru, makar ozljeđenog, a ovim Nuggetsima je prvi čovjek bio Juwan Howard. Bili su jednako jeftini (roster sklepan također taman iznad dozvoljenog minimuma), služili su tek da odrade posao, ali ipak su imali jednu ambiciju - tankirati. Ti Nuggetsi su godinu kasnije zahvaljujući tome dobili Carmela. Piratesi ne tankiraju s ciljem već zato što drugačije ne znaju. Ionako na draftu uglavnom biraju – Darka.

THE ROSTER OF THREE

Treme (David Simon, 2010.)

Nakon promašaja s mini serijom o marincima ''Generation Kill'', autor ''The Wire'' David Simon bacio se u novi projekt, ovaj put na nešto poznatijem tlu – kvartovskom. Kroz živote glavnih junaka, stanovnika post-Katrina New Orleansa, Simon se osvrće na politiku, korupciju, pokvarenost i bijedu stvarnosti na način koji je to radio u najboljoj seriji ikada, samo što je ovdje sve začinjeno specifičnim okusima New Orleansa – glazbom, hranom, karnevalom, glazbom, ljudima, kulturom, glazbom – zbog čega ti sve nekako lakše padne. Još kad se uokolo počnu pojavljivati sve ona dobro znana lica, ne ostaje ti ništa nego opustiti se i uživati. ''Treme'' je prava ljetna poslastica, a, usprkos ne pretjeranom uspjehu kod publike, sprema se i druga sezona.

Dani Ruma (Hunter S. Thompson, 1998.)

Iako je napisan još '60-ih, ovaj roman na svjetlo dana izašao je tek 1998, nakon što je film Terrya Gilliama privukao pažnju mainstreama na ikonu američkog novinarstva i kulture uopće, legendarnog Gonza Thompsona. Gilliam je ekranizirao najpopularniji Thompsonov roman, ''Fear And Loathing in Las Vegas'', a Johnny Depp je toliko opsjednut time da glumi Thompsona da producira i ekranizaciju ''Dana Ruma'' (film bi se trebao pojaviti u opticaju krajem godine). Oni koji očekuju ludilo tipa ''Straha i Prezira'' nek se ne nadaju previše, ovo je ipak priča više u stilu Fantea nego Bukowskog, s mladim ljudima izgubljenima po svijetu, njihovim starim i ciničnim dušama u mladim tijelima, te hektolitrima alkohola. Netipično zreo roman za tako mladog čovjeka, ''The Rum Diary'' je već treći Gonzov uradak izdan od strane Šarenog Dućana, na čija izdanja inače imam zamjerke zbog prijevoda (uzmite njihovog Fantea i onoga u izdanju Ferala - kao da nije ista knjiga u pitanju) ali ovaj put moram priznati da je odrađen dobar posao i da je ritam romana vjeran originalnom Gonzovom pisanju. Pa, eto, da ne budu sve preporuke s Amazona, evo nešto što čovjek može naći u knjižnici a možda i kupiti – 80 kuna su ništa za nekoliko vrhunskih sati ispod bora.

We Come To Pary (Rebirth Brass Band, 1997.)

Rebirth BB su jedan u nizu genijalnih brass bendova iz Big Easya, s pravim bombonom od albuma. Osim vlastitih klasika, tu su i neizbježne obrade, posebica nenadjebiva brass verzija Marvinove ''Let's Get It On''. Vrhunska glazba za svaki ljetni trenutak, bilo u pozadini, bilo u prvom planu. Naravno, uz Rebirth svakako treba slušati i ostale face iz grada poput Hot 8 Brass Band (posebice album ''Rock With The Hot 8''), pa Youngblood Brass Band (''Unlearned'' je kultni klasik i u ZG gdje su majstori čak i nastupali, mislim, dva puta) i najveće od najvećih - Dirty Dozen Brass Band (čije sve albume toplo preporučam, posebice post-Katrina klasik ''What's Going On'' na kojem su obradili istoimeni album Marvina Gaya u cjelosti). And that's going on.