ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

19Mar/123

RUNNING WITH THE PACK G46

Posted by Gee_Spot

Nakon što je postalo jasno da Peković neće igrati zbog ozljede zgloba, poraz od Kingsa nametnuo se kao realnost. I to usprkos tome što su i sami protivnici u utakmicu ušli bez ozljeđenog Evansa (najnovija žrtva epidemije izvrnutih zglobova).

Bez Rubia i Peka Wolvesi su sličniji Rambisovim momčadima nego ovogodišnjoj Adelmanovoj kreaciji (ako je netko zaboravio, dotične su u dvije sezone ostvarile brutalan score 32-132) i tu nikakva paljba iz vana ili MVP Loveova partije ne pomaže jer zamjene spomenutom dvojcu nisu u stanju odigrati ni približno potrebnu obranu, a o napadačkom učinku u reketu i uopće svim problemima koje Peković stvara protivniku da ne govorimo.

Drugim riječima, dok Ridnoru i Barea mogu pokriti Rubiev manjak barem prema naprijed, visoki Wolvesa nisu dorasli sanirati manjak Pekovića u nijednom pogledu. Po principu domina viđenom i noćas, stvari prema ovom scenariju izgledaju otprilike ovako:

- Darko je jedini preostali centar na rosteru, ali njegov napadački anti-talent i nepokretljivost samo smetaju protiv brze i agresivne momčadi poput Kingsa koja ne razbija glavu previše oko postavljenih napada u kojima bi eventualno Darkova visina i snage možda i mogle koristiti (i to je jedno ogromno možda)

- to znači da je Adelman odmah prisiljen prebaciti Lovea na peticu, a time je automatski najboljeg igrača stavio u nezgodan položaj, ne stoga što Love ne može zabiti dovoljno i uhvatiti svoju kvotu skokova u ovoj ulozi, već zato što njegovi obrambeni minusi dolaze do izražaja kada se parkira u sredinu, posebice sada kada je izgubio dobar dio one mase koja mu je prijašnjih godina olakšavala da glumi centra

- bila je ovo idealna prilika da minute dobije Anthony Randolph, ali još se jednom pokazalo da njegova energija ima smisla jedino na četvorci, u čuvanju sredine je katastrofalan i budući poslodavac moći će ga koristiti isključivo kao nekakvu u Kini proizvedenu verziju Tyrusa Thomasa (tko zna, možda taj poslodavac budu baš Bobcatsi)

- sparivanje Lovea i Williamsa najbolja je napadačka opcija, logično da je Adelman upravo ovom paru dao najviše minuta, ali obrambeno jednostavno ne funkcioniraju zbog svih ovih problema koje Love ima u pokrivanju prostora, a koji još više dolaze do izražaja kad imaš rookiea pored sebe

- Tolliver je puno bolji obrambeni igrač i skakač na NBA2K, u stvarnosti je tek zujalica koja može zabiti povremenu otvorenu tricu, međutim bez manjka pozicije u obrani (prespor za čuvati trojke, preslab za četvorke) nema budućnosti u ligi (Rambis ga je lani koristio uglavnom kao stretch četvorku, što je svakako pripomoglo Wolvesima da budu katastrofalni)

Ukratko, obzirom da je vanjska linija s Ridnourom na čelu osuđena na polaganu smrt (18 poena Thomasa uz četiri trice i 60% šuta govore dovoljno), visoki postotci realizacije u reketu stavljaju Wolvese u nemoguću poziciju. Jednostavno, ako vam Hayes i Thompson zabiju 25 poena skoro bez promašaja, šanse za pobjedu su ravne nuli.

Da ne gubimo vrijeme na Minnesotu koja je ovim porazom pozdravila i zadnju šansu da se nastavi boriti za playoff (pogotovo bude li Pekovićev gležanj i dalje stvarao probleme), osvrnimo se malo na Kingse. Koliko su napredovali u ovom periodu od kada ih je preuzeo Smart?

Pa, obzirom da je Cousins i dalje jednako sklon glupim faulovima i da Evans i dalje uglavnom životari na parketu, ne igra obranu i uzima loše šuteve, očito je kako se IQ prvih opcija nije pretjerano povećao. Potencijal je tu, ali dok ova dvojica nauče razlikovati dobar od lošeg šuta, počnu gristi u obrani i shvate kako je pravovremeni pas vrijedan (ako ne i vrijedniji) od koša, možda Kingsi već budu u novoj dvorani s novim GM-om, novim trenerom i novim vlasnicima. Stvari su jednako otvorene u svim slučajevima.

Onaj minimalni pomak koji su ostvarili i koji im omogučuje da rutinski pobjede ovako slabašnog protivnika bazira se isključivo na dva poteza – instaliranju Isaiaha Thomasa u petorku i pomicanju Tyrekea Evansa na malo krilo.

Slično Linu u New Yorku, napad Kingsa postao je bolji čim su loptu uzeli iz ruke strijelca i povjerili je playmakeru sa solidnim screen & roll i slash & kick talentima. Ono što je još važnije su Thomasova kontrola lopte i šut za tri, a sve skupa u prijevodu znači da su Kingsi na kraju druge runde pronašli solidnog playa, dobrog šutera i pristojnog obrambenog igrača koji se nalazi taman na onoj zamišljenoj granici playmakerske učinkovitosti na koju smo postavili Augustina iz Bobcatsa kao donju razinu kvalitete.

Svi ti niski playevi, u rasponu od Augustina preko Thomasa do Jenningsa, kvalitetni su u obrani na loptu, što je nužno kako bi kompenzirali manjak visine i nemogućnost da smetaju pri šutu. Također, nakon bloka više vole tražiti svoj šut nego suigrača, ali posjeduju dovoljno kvalitete, posebice u pick & rollu, da održavaju napad podmazanim.

Uglavnom, da je prije mjesec dana Petrie trejdao pick druge runde za Jenningsa ili Augustina, svi bi mu čestitali na dobro obavljenom poslu. A kad tamo, imali su jednog takvog cijelo vrijeme na rosteru, samo što je Paul Westphal bio toliko nezaintresiran za vođenje ove momčadi da ne bi primjetio ni Whoopy Goldberg kad bi sjela pored njega u ulozi asistenta.

Jasno, ne impliciram da je lanjski lider Washington Huskiesa rješenje za sve njihove probleme, ali lijepo je vidjeti jedno pojačanje koje od prvog dana ima svoju ulogu u momčadi i na koje se može računati u ovom kvazi-rebuildingu kojega provode već godinama.

Drugi odličan Smartov potez je micanje iz rotacije očajnog Salmonsa i igranje s tri beka na bokovima primjerenije NCAA košarci. Jasno, radi se o premalom uzroku da izvlačimo nekakve zaključke, ali Kingsi napadački funkcioniraju najbolje kada su na parketu Thomas, Thornton i Evans.

Logično, ovo je potez očajnika koji dugoročno ne donosi korist, prije svega zbog Thorntona koji je limitirani strijelac s klupe u ulozi prvog šutera (njegov nedostatak savjesti odgovorniji je za očajnu učinkovitost napada od Evansa i Cousinsa), a i teško je zamisliti Evansa u ovoj ulozi obzirom na obrambene probleme koje mu pružaju prava krila (iako njegovi all-round talenti i posebice skočnost najbolje do izražaja dolaze u ovoj nešto pasivnijoj ulozi). Međutim, kada imate najgoru kolekciju trojki s ove strane Netsa (doduše, nakon što su ovi doveli Wallacea, Kingsi ostaju svijet za sebe s Garciom, Salmonsom, Greeneom i Outlawom), drugog izbora nemate.

Noćas im nedostatak Evansa nije štetio jer Minnesotina mala krila nisu u stanju iskoristiti povoljan match-up, ali, da je s druge strane bio netko drugi, teško bi bez Cousinsa i Evansa došli do prilike za pobjedu, a kamoli prednosti od 16 koševa. U biti, mislim da je zadnji dio ove prethodne rečenice u svoj svojoj simboličnosti idealan za zaključiti današnji post. I sezonu Wolvesa.

8Oct/101

HORNETS

Posted by Gee_Spot

''I still think that our Achilles heel is our defense... We've got to figure out how we're going to play defense this year. If we can commit to the defensive end, then we are going to be alright.''
- Chris Paul

SCORE: 40-42
PRVIH, ZADNJIH I JEDINIH 5: Paul, Thornton, Ariza, West, Okafor
MVP: Chris Paul
LVP: klupa

E, sada počinje onaj zajebani dio. Ok, možda se nekom čini da sam i s Nuggetsima debelo promašio, ali radije ću riskirati s takvim razmišljanjem nego još jednom, kao da se ništa nije desilo, staviti Denver po defaultu u playoff pa se onda kasnije gristi što nisam bio pametniji i hrabriji prilikom skeniranja situacije.

Osobno mi je puno veću muku predstavljalo odlučiti se između Hornetsa, Grizzliesa i Sunsa oko osmog mjesta na Zapadu. Uglavnom, nije lako momčad koju predvodi Chris Paul i koja naizgled ima odličnu petorku tek tako ostaviti izvan kruga ekipa koje će ući u doigravanje. Ali, već na prvi pogled ima dovoljno razloga za brigu.

Zar Hornetsi nisu svojevrsni Denver u malome? Bljesnuli su na par sezona tijekom kojih im se sve poklopilo, da bi nedugo nakon što su se prve kockice počele rušiti, na razini kompletne franšize iskazali nemoć u pronalaženju načina da se taj pad zaustavi.

Za puno toga zaslužna je nesposobna uprava koja je napravila neke ishitrene i nepotrebne tradeove, prije svega poslavši Chandlera u Bobcatse za Emeku Okafora. Praktički, tim potezom su se riješili centra koji se pokretljivošću idealno uklapao u njihov sistem kojim dominira tranzicija i pick igra, za teretnog tenka koji je beskoristan ako ne primi loptu ili na ziceru ili u debeloj, organiziranoj izolaciji u kojoj mu ostaje gurati se leđima jedan na jedan.

Sad, da je Okafor barem strijelac zbog kojega se isplati raditi nove napadačke sheme, sve ovo skupa bi još i imalo smisla, ali kako je u pitanju obični šljaker koji igrom slučaja ima ugovor all-stara, svakom prilagodbom njegovom penzionerskom shvaćanju košarke Hornetsi gube dio identiteta. Znači, od te spomenute solidne petorke već smo jednoga člana otpisali kao potpunu anomaliju.

Naravno, Okafor ima i neke dobre strane, prvenstveno u obrani. Može zatvoriti reket i skupiti dovoljno lopti, stoga je i razumljivo da se Paul u svim izjavama fokusira upravo na taj dio igre. Ako će ova momčad igrati dovoljno dobru obranu, tada definitivno ima šansu (doduše, ako najbolji igrač nešto što bi trebalo biti oslonac naziva Ahilovom petom, to nije nužno dobar znak). Što nas dovodi do još većeg problema od mana u napadu ili eventualne neuigrane obrane – klupe.

Hornetsi na klupi nemaju doslovno ni jednog jedinog igrača sposobnog pomoći, osim u onim minornim epizodama od par minuta. Bez barem jedne prave zamjene za svaku liniju, ni jedna momčad ne može održavati kvalitetu na približnom nivou svih 48 minuta, a dodatno raubanje startera od kojih bi svaki trebao igrati barem 40 minuta da bi se ostalo konkurentim samo će naglasiti mogućnost ozljeda. Mislim da ne treba ni govoriti što će se dogoditi u slučaju da New Orelans ostane na petnaestak utakmica bez Okafora ili Trevora Arize, o Paulu ili Davidu Westu da ne govorim.

Naravno, tu nije kraj znakovima za opasnost na cesti. Paul je početkom ljeta imao mini-dramu u kojoj je bio Carmelo prije Carmela, ali se nakon razgovora sa novim trenerom Montyem Williamsom i novim GM-om Dellom Dempsom, pojačanjima koja bi Hornetse trebala iz rubne franšize pretvoriti u mini-Spurse, smirio i prihvatio sudbinu lidera koji će predvoditi klub prema povratku na ne tako davne dane ponosa i slave (još kada Hornetsi konačno prijeđu u ruke novom vlasniku, lokalnom poduzetniku, transformacija će biti potpuna).

Tko kaže da taj crv nezadovoljstva u Paulu neće opet proraditi nakon što se na all-staru bude družio s LeBronom, Boshom i možda upravo svježe trejdanim Carmelom, koji će mu puniti glavu time kako nije ništa dužan franšizi koja ga je draftala, već kako je najvažnije pobrinuti se za sebe i svoju obitelj? Latrell Sprewell bio bi ponosan.

Upitnik je i pored imena Paulovog novog kolege na vanjskim pozicijama. Marcus Thornton lani je briljirao kao strijelac u momčadi iznad koje nije postojao nikakav rezultatski imperativ, momčadi koja se pomirila da bez svog najboljeg igrača nema što tražiti u borbi za playoff. Ne kažem da ni on ni Collison nisu dobri igrači, ali start nove sezone u momčadi koja ima ambicije je nešto sasvim drugo od igre bez odgovornosti za rezultat.

Umjesto nabijanja statistike u ekipi koja ne ide nigdje, Thornton ove sezone mora biti u stanju šuterskim serijama i ulazima pod koš držati u igri jednu konkurentu momčad. Praktički, njegova nepodnošljiva lakoća zabijanja će uz pick igru Paula i Westa biti glavno oružje Hornetsa. Osim ako nisu zamislili dati slobodne ruke Trevoru Arizi, što je potez za kojim i dan danas žale u Houstonu.

Kada su prošle sezone Rocketsi doveli Arizu za puni midlevel, računali su da u njemu dobili nasljednika Shanea Battiera, čovjeka koji zaokružuje petorku svojim radom u obrani, trkom i maksimalnom učinkovitošću u napadu. Dobili su gunnera koji nije propuštao driblati i šutirati kao da je u najmanju ruku sam donio naslov Lakersima sezonu ranije.

Stvar je u biti vrlo jednostavna – ako će Ariza zaigrati u svojoj ulozi petog kotača, igrača koji all-round učinkom pomaže momčadi, Hornetsi će profitirati. Postave li ga u poziciju Pippena Paulovom Jordanu, dobit će tipičnu drugu napadačku opciju gubitničke momčadi, igrača koji će zabiti 20 koševa s 20 lopti, umjesto da zabije 10 s 6 oslanjajući se prvenstveno na tranziciju i otvoreni šut za tri.

Već smo rekli da je Okafor potencijalni igrač manje u većini situacija, a sada još i ovakva ovisnost o jednom nedokazanom strijelcu i sporednom glumcu koji vjeruje da je zvijezda. Ali, u obrani će Ariza odraditi posao, a i Thornton je pokazao da ima srca. Predvođen Paulom ovaj dio igre će, ako ništa drugo, rezultirati gomilom lakih koševa iz kontri.

Ako će tranzicija biti najčvršća karika obrane, pick igra između Paula i Davida Westa bit će kičma napada. West je nekada obećavao kao radnik, četvorka koja igra obranu i skače, ali od kada je otkrio da ima sjajan šut s poludistance, takve stvari ga jednostavno ne zanimaju. Srećom, svi ostali su iznadprosjećni skakači za svoje pozicije, pa njegov skroman učinak u tom dijelu igre neće biti problem. Što se trpanja koša tiče, bez obzira na situaciju, on će svojih 20 staviti svaku večer.

E, sada bi trebalo reći nešto i o rezervama, ali praktički nemamo što. Marco Belinelli okoristit će se Paulovim loptama, ali poput Peje Stojakovića i on u obrani služi samo kao čunj. Doduše, za razliku od Peje koji je toliko izrauban da više ne može ni skočiti ni pošteno potrčati te se sveo na neobrijanu verziju Jasona Kapona, Belinelli ima šansu zablistati kao prva opcija s klupe.

Poslavši Collisona u Indianu kako bi se dokopali Arize ostali su bez back-up opcije na jedinici. Bit će zanimljivo vidjeti da li stvarno vjeruju kako će Mustafa Shakur, bez obzira na odlične igre u NBDL-u, biti u stanju organizirati NBA napad. Shakur je, ako se dobro sjećam, na Arizoni igrao šutersku ulogu, a glavni razlog zašto su ga se odrekli i Kingsi i Thunder je upravo taj što nije pravi play.

Rookie Quincy Pondexter dobit će priliku biti zamjena Arizi, što nije nužno loše obzirom da se radi o igračima sličnog profila, a pod košem će tanašnu rotaciju svojom masom i čvrstinom na desetak minuta po večeri pomagati Aaron Gray. Sve više od toga neće biti dobar znak, ali nije da će Williams imati previše izbora.

Jedini preostali visoki vrijedna spomena je iz Sixersa doveden Jason Smith, četvorka koja igra licem košu, meke ruke, ali i ostalih mekanih ekstremiteta – nakon solidne rookie godine, prošlu sezonu proveo je u autu, zbog operacije koljena. U New Orelansu će barem imati šansu nametnuti se, a ako bude zdrav Hornetsi su možda dobili solidnu opciju za prvog visokog s klupe.

S njim je iz Sixersa stigao i Willie Green, školski primjer igrača koji iz nekog razloga ima minutažu i garantirani ugovor, a da nikome nije jasno zašto. Sve u svemu, nije teško zamisliti scenarij po kojem prva petorka odlazi na predah s prednošću, nakon čega rezerve u par minuta tu prednost pretvaraju u minus.

Čak i u slučaju da im se sve poklopi, gornji limit ove ekipe je polovični učinak. A na ovakvom Zapadu polovičnost jednostavno ne prolazi.