ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

20Jun/1259

DAY FORTY-FIVE – HAMMERING THE CRAMPS

Posted by Gee_Spot

Sinoćnjom pobjedom Heat je praktički osigurao drugi naslov u 6 godina, prvi s Jamesom kao liderom – ni jedna momčad u povijesti Finala nije okrenula seriju iz 1-3 minusa. Naravno, ove povijesne crtice nemaju nikakvu praktičnu vrijednost, koriste se više simbolike radi, kako bi se istaknula nezgodna situacija u kojoj se protivnik koji je u zaostatku nalazi. Ali, čak i kada se zagledamo duboko u kontekst, jasno je vidljivo kako OKC nema rješenja za Heat u ovom trenutku i kako se optimizam u radikalni preokret nema na čemu graditi.

Priča serije je poprilično jednostavna gledana iz ovog vremenskog razmaka i s dovoljno podataka i dojmova pred očima i među ušima. OKC je dobio prvu utakmicu na račun dominacije u reketu, Heat im je uzvratio u drugoj istom formulom, ali ponudivši pritom i jedan matchup izazov na kojega Thunder do danas nije našao rješenje.

Naime, Spoelstra je potpuno srezao rotacije i praktički Jamesa pretvorio u full time centra, igrajući s jednim klasičnim visokim cijelo vrijeme. Brooks se šaltao iz visoke u nisku postavu da riješi ovaj problem, ali uzalud – niska postava jednostavno nema moći da se suprostavi Jamesu u reketu, a visoka može funkcionirati samo ako Heat promašuje skok-šut.

U trećoj četvrtini treće utakmice i prvoj četvrte tako je i bilo, ali OKC to nije bio u stanju iskoristiti iz dva razloga. Prvo, zato što su nisu dali dovoljno šanse ovoj postavi. Drugo, zato što je Heat sinoć imao dobar balans vanjskog šuta i ulaza.

Od trenutka kada je Heat preuzeo kontrolu serije igrom s Boshom i Jamesom kao visokim dvojcem koji je u stanju igrati unutar-van i tako i dominirati u sredini, ali biti opasan i iz vana (nešto slično gledali smo kod Bostona dobar dio sezone, tu inverziju napadačkih uloga koja je omogučila da napad bude podmazan), jedina nada za OKC je bila dobiti individualne dvoboje.

Durant je odigrao dobru seriju, ali njegove šuterske epizode ostale su debelo u sjeni Jamesove all-round briljantne igre. Što je stavilo ogroman teret na leđa Westbrooka i Hardena. Prvi je reagirao sjajno i odigrao MVP seriju, s možda jednom ili dvije ispodprosječne četvrtine od njih 16. Harden je pak potpuno podbacio, što zbog jednostavno loše šuterske forme u ovom trenutku, što zbog sjajne obrane Heata koja ga je napadala udvajanjima i na perimetru i prilikom ulaska pod koš.

Problem sa zaustavljanjem Hardena za OKC trenutno znači kraj nada, bez njega nema dovoljno napadačke moći te se iz jednog od najboljih napada pretvaraju u nešto puno običnije. Ne samo da nema dovoljno koševa iz vana i s linije, već i lopta kruži puno slabije. Bez svog X-faktora u punom pogonu, Thunder je postao malo jača kiša, bez gromova na vidiku.

Dakle, Heat ne samo da je odigrao ključni taktički potez, već su nadigrali protivnika i individualno. Ako Durant i Harden ne mogu igrati punom snagom (KD je pored Jamesa često izgledao kao dječak pored muškarca), to stavlja prevelik teret na Westbrooka koji ga jednostavno sam nije mogao nositi, a jedinu nadu da se serija promjeni, tu eventualnu dominaciju koju su mogli uspostaviti pod košem zato što imaju dokazanu rotaciju visokih, uništili su Brooks lošim upravljanjem minuta Ibake i Collisona (forsiranje Fishera zaslužuje svoju vlastitu knjigu) te James činjenicom da je bio najbolji visoki igrač u seriji. LBJ se toliko dobro snašao u ovoj ulozi post igrača (posebice protiv niske postava Thundera, da naglasim još jednom) da nam onemogućuje pričati o Miamiu kao momčadi bez dominantnog sidruna.

U biti, dogodilo se sve ono što sam i sam očekivao prije početka playoffa, da će James i Wade dominirati u svojim dvobojima do te mjere da ništa što Westbrook napravi to neće moći promijeniti (što je samo još jedna potvrda tezi da nikada ne treba mijenjati mišljenje tijekom raspleta, jer nove informacije ipak nisu dovoljno provjerene). Rast koji je OKC imao protiv Spursa stvaran je, ali je ujedno i rezultat nemoći obrane San Antonia. Oni su definitivno na pravom putu, ali za dobiti Heatovu obranu treba moći nametnuti nekakav nezgodan matchup, a ne uporno ići glavom kroz zid formulom koja očito ne donosi prednost.

Ukratko, kao i u svakom Finalu, na kraju se sve svodi na osnove. Onaj tko može uhvatiti loptu više, ući češće u reket, češće zaustaviti protivnika kvalitetnom obrambenom reakcijom – taj ima prednost. Svi ovi navedeni parametri su od druge utakmice na strani Heata, a dominacijom Jamesa kao post igrača, čak je i onaj argument o potrebi kvalitetnog centra koji može odigrati leđima okrenut u stranu Heata. I iako priča u suštini tu staje, fenomenalna četvrta utakmica zaslužuje podrobniju analizu i vlastiti post, stoga bacimo se na posao poput Heata.

PRVA ČETVRTINA

Sjajan ulazak u utakmicu Westbrooka koji nizom ulaza i skok-šuteva iz reketa ili s vrha reketa napada Heat u samo srce obrane. Uz njegovu sjajnu izvedbu u ovom periodu ključan posao rade Perkins i Ibaka zatvaranjem reketa i odbijanjem da prate Jamesa i Bosha na izletima prema perimetru. Ovakvo postavljenje Thundera u obrani Heat pretvara u skok-šutersku momčad i to rezultira dominacijom gostiju najbolje izraženom u sljedećim brojkama:

- šut iz igre Thundera 63%, Heata 33%
- 33-19 rezultat na kraju prvih 12 minuta

Dva detalja su u svemu ovome bila ključna. Prvi se dogodio nakon 5 minuta kada Ibaka kupi drugi faul. Brooks tada radi nešto što se činilo potezom utakmice, umjesto njega u igru uvodi Collisona. Dakle, zamjena visokog za visokog, taman da čovjek pomisli kako je Brooks konačno odlučio riskirati. Reket i dalje ostaje zatvoren, Collison sjajno reagira na nešto raniji ulazak u igru, a Heat, osim LeBronovih post-upova koji sada nisu ni upola korisni, jednostavno nema rješenja.

Drugi detalj se događa nakon 9 minuta, kada Fisher ulazi u igru umjesto Perkinsa, time označavajući kraj visoke postave sve do početka treće. Istog trenutka Norris Cole ulazi pored u Fishera u reket na lagano polaganje, a Miami postaje druga momčad. S rupom poput Fishera na perimetru (čovjek danas nije u stanju trčati ni za stolicom) i velter kategorijom poput Duranta pod košem, OKC do poluvremena gubi 17 koševa prednosti (serija Heata od 30-16).

DRUGA ČETVRTINA

Kako je obrana Oklahome nestala s izlaskom drugog visokog, izlaskom Westbrooka kao da je nestao i napad. Durant baca dvije cigle bez ikakvog rezona, a Harden nije u stanju zavrtiti napad. Ovaj period idealno služi da se podsjetimo koliko obojica ovu seriju igraju bezveze. Durant ima odlične šuterske brojke, ali u svim drugim segmentima igre je nestao. Inače nije baš sjajan asistent, ali kroz playoff se dizao prema omjeru od 20 asista na 100 posjeda lopte, što je solidno za nekoga tko toliko carini loptu.

Međutim, protiv Heata ima samo 8 asista u 4 utakmice, od čega su 4 ostvarena u onoj prvoj u kojoj ga James uopće nije čuvao i u kojoj je Heat još uvijek igrao s dva klasična visoka pola utakmice. Hardenov pad pak izražava se prvenstveno u nemoći da realizira otvorene situacije, a zatim i u nemogućnosti da se suprostavi stalnim udvajanjima Heata bilo na perimetru, bilo u ulazima. Jednostavno, em ga je ubila obrana Heata, em je izabrao potpuno krivi trenutak za ispasti iz šuterske forme.

Heat u ovom periodu koristi otvoren reket, James se postavlja u post, a vanjski zabijaju povratne (4 trice, i to sa svih strana – Wade, Jones, Cole i Chalmers po jednu). Uz to, funkcionira i pick igra s Boshom i Jamesovi ulazi. OKC djeluje izgubljeno, a Brooks usprkos tome uporno odbija pokušati s visokom postavom. Fisher praktički ne postoji na parketu i kada konačno 4 minute do kraja odlučuje napraviti promjenu, opet mijenja visokog za visokog, dok umjesto Fishera ulazi Sefolosha koji je do sada totalno pročitana knjiga, James se jednostavno spusti u post kada je na njemu i praktički i on je samo igrač manje u napadu.

Nakon 24 minute stvar se činila jasnom – OKC se može suprostaviti Heatu i boriti se protiv Jamesa i Bosha samo s dva visoka na parketu, što je postava koju je Brooks koristio 9 od mogućih 24 minute.

TREĆA ČETVRTINA

OKC konačno s dva visoka, reket zatvoren. James je očito u tako lošoj šuterskoj formi da se i ne trudi pucati iz vana, ali ovaj put formula ne pali, Heat pogađa skok-šuteve. U 6 minuta koliko je Brooks ovaj put dao šansu visokima (s tim da najbolja kombinacija Collison-Ibaka nije uopće dobila ni sekunde zajedno) Miami je napravio 18-11. Zbrojimo li tome 23-12 koji su ostvareni u prvih 9 minuta, ispada da je OKC tijekom 15 minuta igre s dva visoka ostvarila rezultat 34-30. Dodamo li pozitivne rezultate iz ostatka serije, dolazimo do činjenice da je, u kroz sezonu slabijoj postavi, Thunder u klasičnoj kombinaciji imao jedinu rotaciju koja je izvukla pozitivnu koš-razliku protiv Heata. Zašto Brooks do kraja utakmice više nije pokušao s ovom formulom, to treba pitati njega i sve one pomoćnike koji stalno ispunjavaju nekakve kvadratiće.

Mislim, ne želim reći da sam pametniji od Brooksa ili njegovog stožera, ali trenutak kada su nakon 6 minuta umjesto Perkinsa uveli Hardena i nastavili sa Sefoloshom na Jamesu bio je prijelomni trenutak utakmice jer je bio totalno nelogičan. Gdje je Collison koji je tako sjajno reagirao u paru s drugim visokim u prvom djelu? I zašto Sefolosha uopće i dalje pokušava braniti Jamesa?

LBJ ovdje nastavlja sa seciranjem reketa ulazima i povratnima, a kada je Ibaka na njemu onda si ipak ne može dopustiti takav luksuz – jedini asist protiv visoke postave imao je nakon fenomenalnog zicera namještenog Wadeu i to nakon skoka u napadu. Sljedeći Brooksov potez kojim je dao Heatu zraka dogodio se tri minute prije kraja treće kada po defaultu uvodi Fishera i njegove olovne tenisice umočene u betonske blokove.

ČETVRTA ČETVRTINA

Mario Chalmers postaje agresivan, kreće na ulaze pored mumificiranog veterana kao da je all-star, a ovakve napade sa svih strana ova postava Oklahome jednostavno ne može braniti. Ne samo što su Durant ili Sefolosha nemoćni pored Jamesa, sada ih i Chalmers rešeta u Wadeovoj maniri (s druge strane Westbrook radi žilavi posao na Wadeu).

Fisher je (s onih 3 minute iz prethodne četvrtine) u ovom periodu odigrao 10 minuta u komadu tijekom kojih je Chalmers zabio 7 koševa. Za zaustaviti ovo čak nije trebalo posezati ni za visokom postavom, samo je trebalo prebaciti Hardena na Chalmersa, ostaviti Russa na Wadeu, Duranta na Battieru te i dalje trpiti Jamesove ulaze. Ali, ne, Brooks je radije dao minute Fisheru umjesto da riskira s Ibakom i Collisonom ili ranije vrati na parket Sefoloshu. Mislim, nije me briga koja će momčad osvojiti naslov (simpatiziram Heat jer smatram da James zaslužuje okruniti sjajnu karijeru trofejem kako bi ga lakše mogli uključiti u priče o najvećima svih vremena), ali u jednom trenutku sam čak vikao kao zadnji navijač – "vadi jebenog Fishera iz igre!!!!".

Heat ima potpunu kontrolu nad utakmicom, ali Oklahomu u igri drži vanserijsko izdanje Westbrooka, čovjeka kojega većina promatrača NBA Finala osuđuje jer ne zna bolje, iako i ova utakmica potvrđuje da je MVP Thundera u seriji. Nisu ga mogli zaustaviti ni Wada ni Chalmers, a na trenutke je podsjećao upravo na Wadea u Finalu 2006. kada je sam-samcat kombinacijom ulaza i šuteva s poludistance ubio Dallas.

Međutim, Brooksove loše odluke i blijede partije Duranta i Hardena bile su previše čak i za super Russa. Ipak, kako se u zadnjih 5 minuta, dakle u clutch period, ušlo u egalu, red je da i tom dijelu utakmice posvetimo par rečenica.

CLUTCH TIME

Nakon što je stavio dva bacanja, KD zabija fini skok-šut s poludistance za vodstvo Thundera. Heat odgovara sjajnim pick & rollom Wadea i Bosha (CB4 zabija polaganje), a istovremeno Chalmers i Westbrook jedan protiv drugoga rade cijeli niz gluposti koji rezultira s po dva izgubljena napada za obje strane.

Zatim James zabija hladnokrvnu tricu sa sredine i taman što sam pomislio "kakav majstor", eto Jamesa ubrzo nazad s airballom nakon šuta za tri, fulao obruč za metar. Wade i Russ su stavili po jedno bacanje, a ključni koš na manje od minuta do kraja zabija Chalmers, jednostavno šetajući pored Westbrooka, a zatim i kroz reket pored Ibake. Mislim, ovo je bila idealna situacija da se zaustavi jedan napad Heata i OKC je opet pao na ispitu.

Westbrook zabija još jedan ludi ulaz, još jednom sjajno iskoristivši manjak blokera u obrani Heata, ali zatim radi totalnu glupost, faulira Chalmersa u situaciji kada je Heat imao 4 sekunde za napad i Jamesa na klupi zbog grčeva. Da su ovdje dobili loptu, imali bi više nego dovoljnih 10 sekundi za pokušati stići 3 razlike, ovako su pali u rupu od 5 i bilo je gotovo.

Međutim, ne volim se bazirati na par akcija koje dobrim dijelom ovise i o slučaju. Plus, zamjeriti nešto Westbrooku nije pošteno, jer, da nije bilo njega, OKC ne bi ni imao šansu na kraju. Ono na što se treba bazirati su tijek utakmice koji je Miami kontrolirao 3 četvrtine i fenomenalna partija Jamesa koji je ostao jedan skok kratak do triple-doublea (po tko zna koji put u karijeri, nema šanse da jedan Jason Kidd ne bi išao po taj skok, ali Jamesa jednostavno nije briga).

Obzirom na grčeve Jamesa u završnici, za Heat bi definitivno bilo najbolje da stvar zaključe u sljedećoj utakmici jer pitanje je koliko MVP još može izdržati utakmica u ovakvom ritmu. Samo iz tog razloga šanse Oklahome i dalje ipak postoje iako je protiv njih i povijesni i trenutni kontekst – dobiju li sljedeću, selidba u Oklahomu i umor Heata mogli bi donijeti prednost kakvu očito nisu u stanju napraviti Brooks, Harden i Durant. Ironično, u tom slučaju kriminalne rotacije, a posebice povećana minutaža Sefoloshi i Fisheru, mogle bi se pokazati kao prednost.

Naravno, obzirom na glad Heata i činjenicu da je Spoelstra dobio izuzetnu rotaciju od 8 ljudi kakvu nije imao tijekom cijele sezone, jasno je kako sve i dalje najviše ovisi samo o Miamiu koji u ovom Finalu ne izgleda kao momčad spremna ispustiti prednost bez krvave borbe. Za OKC pak utjeha može biti da su svaku utakmicu bili u igri do samog kraja i da im samo fali ona završna doza kvalitete, koja možda dolazi s iskustvom poraza, možda nekim promjenama (što stručnog štaba, što rostera), ali koja je vidno potrebna i u taktičkom i u neopipljivom dijelu igre. A tu prije svega mislim na kemiju. Protiv obrane Spursa je moglo proći da OKC ovisi o 1 na 5 akcijama i da nemaju idealno posložene uloge, ali protiv Heata jednostavno nije išlo - konačno je i Miami naišao na nekoga koga može dobiti i kao momčad, a ne samo kao skup individua.

1Jun/1123

BRING ON THE DRAFT

Posted by ispdcom

Za jedno opipavanje snaga, jer valjda je to poanta otvarajućeg susreta jedne serije, prva utakmica ponudila je i previše toga. Dobar dio utakmice, posebice u prvoj i trećoj četvrtini, izgledalo je kao da su obje momčadi poslale po 12 Tonya Allena na parket. Sve je bilo u znaku hearta, grita i grinda. Prava playoff košarka koja je odugovlačila s odgovorom na pitanje što je bolje - obrana Miamia ili napad Dallasa. Dallas je zasukao rukave i zaigrao krvavu obranu na tragu Heata, Miami se pak približio Dallasovim kriterijima igre u napadu i zaigrao nesebično i koncentrirano, pariravši u kruženju lopte i vanjskom šutu.

Problem je bio u onim ostalim dijelovima susreta. Vidljivi problem Dallasa je bila činjenicu da nisu imali kontrolu skoka, što je popriličan minus ako uzmeš u obzir da su jedina dva prava centra na parketu bila njihova (jedino dobro što su napravili bilo je da su učinili manjeg i slabijeg Joela Anthonya praktički nebitnim, ali dovodi se u pitanje smisao igranja jednog Haywooda ako nije u stanju kontrolirati reket ili Chandlera ako nije u stanju uhvatiti skok, obzirom da su protiv Miamia igrač manje u napadu, a to onda obrani Heata omogućava da nastavi igrati s puno rotacija i kretanja bez straha od kazne u obliku trice, a omogućuje im i češće udvajanje Dirka kojega su ipak većinu vremena držali samo s Haslemom, fokusirajući se na držanje vanjskih šutera Mavsa pod kontrolom). Netko bi rekao da je problem bio i u tome što su upali u ritam Miamia, u igru na nekih 80 do 90 koševa, ali po meni je sasvim svejedno kakav je ritam jer se Heat može prilagoditi svemu. Istina, možda bi šanse Mavsa bile veće u nekoj bržoj igri, ali poanta njihova napada nije zabiti više, već zabiti učinkovitije. Trice, slobodna, dobar postotak. A to protiv jedne obrane koja je klasa za sebe nije lako.

Nego, da se vratim na pitanje skoka. Znamo da su i Bosh i Dirk poprilično mekani kada je bacanja za loptama u pitanju, ali je upravo Bosh, dobivši skakački dvoboj i igrajuči muški u prvom dijelu, donekle anulirao činjenicu da je napadački uglavnom bio ne-nadahnut veći dio večeri. Velika trojka je bila Velika upravo u tom segmentu igre, James i Wade su doslovno krali lopte Chandleru koji je čuvao prostor od svoga igrača i jednostavno nije mogao paziti na još tri strane, a kad im dodaš još Mikea Millera koji je opet hvatao sve što je bilo u blizini i solidnog Haslema, koji je usput i sam samcat odradio dobar dio posla na Dirku, jasno je kako Heat u skoku ne samo da neće biti inferiroran, već će imati i prednost tijekom serije.

Dakle, stvari su se definitivno namjestile u koristi Miamia, tako da je ostalo na međusobnim match-upovima pojedinaca da odluče pobjednika. A tu je Heat apsolutno u prednosti. James je nastavio igrati kao MVP, nanizao je novu ludu seriju trica, kontrolirao je utakmicu u svakom njenom trenutku i još jednom dokazao da je trenutno u posebnoj sferi svijesti. Dosadašnji ubermensch Dirk je pored njega izgledao kao obični smrtnik. Da je Bosh znao iskoristiti manji pritisak (Dallas ga je uglavnom preuzimao, ali Bosh nije koristio povoljne match-up šanse, osim što je zabio popriličan broj slobodnih), Heat bi imao tri najbolja igrača na terenu. Ovako je Dirk, iako dobro čuvan i udvajan, zabijao solidnim postotkom, ali suigrači to nisu koristili na dovoljno dobar način. Što je opet stavljalo samo dodatni pritisak na njega, a čovjek ipak ne može sve sam. Shawn Marion je bio aktivan, Terry je imao jednu seriju u prvom dijelu (u ključnim trenutcima je bio nevidljiv, ovaj put nije bilo onog iritantnog aviona), ali to je bilo sve. Na kraju, kada se utakmica lomila, nije bilo nikoga, a na drugoj strani bilo je svih.

Treba uzeti u obzir da je Miami bio čak i bolja šuterska momčad, s više trica (Dallas je pak imao više slobodnih pa je to nekako anulirao), što znači da Dallas nije ostvario prednost u ključnom segmentu igre, a to je ujedno značilo da nisu bili u stanju računati na zonu u ključnim momentima utakmice. Dakle, njihove dvije glavne (a možda i jedine) uzdanice ukradene su im samo tako. Uglavnom, Heat je ušao u završnicu po scenariju koji kao da su sami pisali (hm, pa i jesu, zar ne), a to je samo značilo da će James i Wade imati lakši posao privesti stvari kraju od očekivanog. Jer, lakše je od egala otići u plus nego iz minusa, zar ne? I tako smo opet vidjeli već klasičnu završnicu u kojoj Miami ubaci u višu brzinu. Stisli su u obrani, raširili napad, odvojili se na deset lakoćom (posebice treba istaknuti Wadeovu blokadu na Marionu i tricu preko Kidda odmah nakon) i jednostavno pokazali da mogu sve što i Dallas, ali da Dallas ne može ono što mogu oni – računati na individualnu superiornost i momčadsku prilagodljivost.

Dirk je sjajan igrač, ali njegovi limiti su dobro poznati. Skok, obrana - zaboravite na to. Dirk će držati napad podmazanim, ali to je sve. Wade i James su pak u stanju odigrati period u kojem doslovno nemaju limita, mogu ući u 5-6 minuta u kojima će pokazati da imaju svaki jebeni dijelić košarkaške igre u malom prstu i u kojima će preuzeti potpunu kontrolu na oba kraja parketa. Tome ne možeš parirati. Kad još dodaš i Bosha, koji je, čak i u večeri kada nije bio raspoložen u napadu, odradio dio posla pod košem, jasno ti je s kakvim se sve preprekama Mavsi nose. Dallas mora steći prednost kao momčad, a noćas je u onih prvih 40 minuta čak i u tom dijelu Miami bio bolji (Chalmers imao više trica nego glupih poteza, a čak je i Juwan Howard imao rolu, što je bio potez večeri Spoelstre, šteta bi bilo da član Fab Fivea tek tako dobije prsten, treba ga zaslužiti).

Dakle, kad sve uzmeš u obzir, ovo je bila čista košarkaška lekcija. Miami je imao spreman odgovor na sve - Chandlera, Terrya, Dirka, zonu. Kvragu, nastavi li Heat gađati trice ovakvim postotkom, bit će ovo metla. Dallas možda iskoristi večer u kojoj LeBronu i društvu neće upadati iz vani, ali opet samo ako budu stekli dovoljnu prednost koju na kraju James i Wade neće stići pokriti u svom finalnom jurišu. A, za eventualni naslov, Dallas ne samo da bi morao odigrati savršeno na oba kraja terena, već bi morao preko noći narasti ne samo malo veća muda (njihov govor tijela u završnici ne dolikuje finalistima, kao da su se u prvoj utakmici pomirili s tim da nemaju odgovor na Miami), već i pretvoriti se iz običnog vojnika u Captaina Americu. Dakle, trebat će im pomoć specijalne vojne tehnologije i čudesnih seruma da bi imali šanse mozgom, a prije svega tijelom, zaustaviti krunjenje novoga Kralja. Trenutne im se kreću negdje oko one okrugle brojke koju DeShawn Stevenson pokazuje nakon što zabije tricu.

28Apr/116

NEAL YOUNG

Posted by ispdcom

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna - srećom - po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće - uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT - SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih 'da se', to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER - NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS - GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve - krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač - Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema - čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se - gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka - daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.

15Aug/109

MIAMI

Posted by Gee_Spot

HEAT

Nakon što sam valjda nekoliko stotina puta poslušao genijalni osvrt Dana Le Batarda na osnivanje Osovine Zla u Miamiu (ili, u njegovom slučaju, na početak Operacije Trajne Slobode), i, nakon što se svaki put nasmijem do suza, spreman sam izdvojiti jednu rečenicu kao najdražu. Nije lako izabrati najbolju od najboljih u ovolikoj konkurenciji, ali mislim da će sljedeća izjava biti uz mene cijelu iduću sezonu, sezonu koju ću od starta posvetiti uživanju u svakom porazu Heata (a nije da će ih biti puno):

''He's the best player in the world! But he might not be the best player on this team!''

Ova mudrost sažima svu kompleksnost onoga što su ovoga ljeta izveli Riley i Tri Egosa. Iako bi teško Pat odradio ovakav posao da trojka već unaprijed nije bila spremna na ovakav rasplet, treba mu skinuti kapu na svim čudima koja je napravio oko salary capa. Nitko nikada nije uspio u samo dvije sezone doslovce ostati na 0 dolara, što je njemu uspijelo nakon što je trejdao ne samo Beasleya u Minnesotu, već nakon što je zamijenio čak i pick prve runde koji bi po defaultu zauzimao milju i nešto sitno prostora.

Dobro, radi picajzli treba spomenuti kako je jedan igrač ipak ostao na rosteru, ali Mario Chalmers sa svojih 800 000 dolara otprilike je imao utjecaj na daljni razvoj situacije kao i prosjećni mrav koji kara slona i onda misli da je Dumbov otac. Tako da je pravi gušt pričati o ljetnoj tržnici Heata, jer, doslovno, ne ostaje ti ništa nego ići redom i nabrojati ime po ime s rostera.

Kad je osigurao potpise Wadea, Bosha i LBJ-a za 14 milja u prvoj sezoni, što je kada zbrojimo sve godine skoro 15 milja manje po glavi nego što bi dobili da su negdje uzeli maksimum, Riley se okrenuo slaganju ostatka momčadi. Prije toga, da za vijeke vjekova rasjanimo mit o financijskom žrtvovanju trojke radi igranja zajedno – na Floridi nema nikakvih poreza na ovakav vid ugovora. Nula. Zero. Bruto = neto. U bilo kojem drugom klubu, u bilo kojoj drugoj državi, porez na dohodak odnio bi mu u prosjeku možda 10 posto. Stoga, realno, potpis ovakvog ugovora za Heat ne da nije popust, već je barem jednako ako ne i više nego će igdje drugdje moći zaraditi.

Uglavnom, odmah po završetku showa, Riley se okrenuo ozbiljnom poslu. I dok su mrzitelji tvrdili da nijedna momčad ne može pobijediti sa samo tri igrača, jasno je bilo da u tim njihovim izjavama nije bilo nikakvog ozbiljnog uporišta, te da progovora samo gorčina. Pa naravno da neće ostati samo na tri igrača, a ako itko zna zakrpati ostatak rostera onda je to Riley. U ovaj kasniji dio nisam sumnjao ni najmanje.

Chalmers će ili ostati solidna back-up opcija ili će se vratiti u formu iz rookie godine i čak izboriti ulogu startera. Nevažno, jer napad će ionako kao point-forward, a nerijetko čak i kao pravi play (u rotaciji s Wadeom i Millerom), organizirati James. Drugi play na rosteru je Arroyo, čiji povratak nema nikakvog igračkog smisla, ali je odličan PR potez za klub koji se nalazi u gradu punom Latinosa. Arroyo je ikona u Miamiu, te je njegova pjevačka karijera puno važnija od loših partija koje pruža na terenu. Kad se samo sjetim da su u Salt Lake Cityu jednom davno mislili kako u njemu imaju Stocktonova nasljednika, dođe mi plakati. A onda se sjetim da su mu za partnera na vanjskim pozicijama predvidili Giričeka i počnem se smijati.

Dovođenje Eddiea Housea pak pravi je Rileyev potez. Veteran dokazan u playoff bitkama, idealna dopuna za ono što momčad treba – šuter koji se zna naći u pravo vrijeme na pravom mjestu i zabiti otvoreni šut. Ukratko, Chalmers i House su sasvim dovoljni na jedinici. Već spomenuti Miller će ionako dobiti većinu minuta kao četvrti igrač, te će popunjavati minute ne samo iza Wadea i Jamesa, već i iza dvojice playeva, kako bi trojka Wade-LBJ-Miller imala što više prostora za igrati zajedno.

Ako nekome nije jasno koliko je dobar Mike Miller, to je zato što ga dotični nije gledao kako igra. Jer, bazirati se samo na njegove brojke nema smisla, obzirom da je igrao u dvije očajne momčadi zadnjih godina, Minnesoti i Washingtonu. Miller je timski igrač, igrač zadatka, a u takvim ekipama za takve uglavnom nema mjesta. Dok su ostali nabijali statistiku, Miller je igrao košarku, bilo da je trebalo skakati, razigravati suigrače ili šutirati. Kritičari ukazuju na to da je bježao od odgovornosti u napadu, ne razmišljajući o tome da Mike nikada nije šutirao samo zato jer misli da mora. Miller igra pobjedničku košarku u kojoj se uzima samo kvalitetan šut, inače se lopta šalje do bolje postavljenog suigrača. U mlađim danima, dok su ga još služile noge, zabijao je više jer se odlučivao na ulaza i solo akcije. Danas, svjestan da je prvenstveno šuter iz vana, pomaže na druge načine dok ne dođe u pravu situaciju.

A pravih situacija će pored Wadea i Jamesa biti koliko hoćeš. Ne sumnjam da nakon ove sezone Korver više neće biti najprecizniji tricaš u ligi, jer Miller bi vrlo lako mogao biti iznad te magične brojke od 50% šuta za tri oko koje se vrte samo najveći. Ukratko, samo sa ovih nekoliko potpisa Riley je riješio šuterski dio priče koji je najvažniji kada uzmeš u obzir slash n kick igru koja će u izvedbi Jamesa i Wadea činiti veći dio napada.

O privlačnosti igranja u ovako potencijalno velikoj momčadi dovoljno govori i odluka Jamesa Jonesa da odbije bolju ponudu Spursa (koji ni sami nisu loša momčad) te se za veteranski minimum vrati u isti klub koji ga je nešto ranije otpisao (Riley je u akciji čišćenja salary capa logično odbio preuzeti opciju za još jednu godinu koja bi Jonesa plaćala skoro četiri puta više). Time je čak i Mike Miller dobio zamjenu u slučaju da se opet javi neka od kroničnih ozljeda koje ga u zadnje vrijeme muče.

Sljedeći posao bio je složiti rotaciju na petici, odnosno naći dovoljno tijela koja mogu odigrati nešto što se da okarakterizirati kao obrana. Heat neće imati zatvoren reket, ali s ovim što je Riley pronašao neće biti ni totalno šuplji pod košem. Prijateljstvo Jamesa i Big Z-a rezultiralo je dovođenjem litvanskog veterana na dvije sezone, u kojima će njegov šut iz vana rijetko biti korišten. Međutim, ako i kad dobije priliku, Ilgauskas je i dalje dovoljno visok da smeta u reketu, te i dalje ima dovoljno mekanu ruku da zabije otvoreni šut.

Prva opcija na petici ipak je Joel Anthony, koji se valjda do danas oporavio od šoka izazvanog spominjanjem od strane Jamesa tijekom The Decision. Čovjek nema talenta za igrati košarku u napadačkom dijelu, ali dovoljno je pokretan i svjestan svoje uloge na ovome svijetu da zna kako ionako samo treba zakucati zicere koje mu ostali podvale. Njegova je rola prvenstveno u obrani, a tu se pokazao sasvim sposobnim gurati se čak i s najboljim peticama u ligi. Dok ova dva poteza imaju smisla, vraćanje pokojnog Jaamala Magloirea nema ni malo. Lako za to što više nema vještine centra, Magloire se već godinama i ne trudi, a u tome leži glavna razlika između njega i Anthonya. Nema tog osjećaja potrebe ili pak ponosa u njegovom ponašanju, on je tu prvenstveno zbog 6 osobnih i da bi mogao uživati s klupe u igri zvijezdanih suigrača kao dio showa iznutra.

Nakon što je uvjerio pouzdanog Haslema da mu je bolje ostati doma za manje novca i u manjoj ulozi nego prihvatiti midlevel ponudu Denvera, Riley je riješio i pitanje šestog igrača. Osim što će biti zamjena za Bosha, Haslem svojom obranom i preciznim šutem s poludistance bez problema može igrati u paru s Boshem pod koševima protiv ekipa koje nemaju pravu peticu, čime je još dodatno ojačan jedini slabi dio momčadi.

Dovođenje veterana Juwana Howarda pak samo pokazuje kako ni u Miamiu nisu sigurni tko će od visokih završiti u rotaciji pa dovode sve što mogu ne bi li se ona iskristalizirala sama po sebi. Howard mi se čini kao najmanje realna opcija, on je osigurač u slučaju epidemije ozljeda i profesionalac koji će i dodavanje ručnika odraditi na najbolji mogući način.

Šteta što je zbog njegova potpisa iz momčadi gotovo sigurno otpao Jarvis Varnado, kojega je Riley odabrao u drugom krugu drafta zajedno s Pittmanom i Butlerom. Već ovaj izbor tri provjerena igrača limitiranih mogućnosti bio je znak da Riley cilja na popunjavanje klupe za minimum, svu trojicu je po pravilima mogao potpisati za jedan prosjećni ugovor kasnog pick prve runde. Međutim, kako su okupljanjem Osovine Zla svi veterani naglo postali dostupni također za minimalce, Riley je odlučio dati ugovor tek Pittmanu, potaknut valja spomenutom taktikom okupljanja gomile centara iz koje će, valjda, isplivati rotacija.

Pittmanovo prisustvo na rosteru čini Magloirea potpuno nepotrebnim, te je stvarno šteta što jedna pozicija nije ostavljena za Butlera, koji bi bio solidna zamjena Wadeu. Doduše, postoji još šansa da jedan od dvojca Varnado-Butler ipak završi na finalnom rosteru, ali po zadnjim vijestima iz kampa Heata, nakon ljetne lige prvi favorit za petnaesto mjesto u ekipi je Shavlik Randolph, njihova verzija Briana Scalabrinea, koji ima iskustvo kao jedinu prednost pred konkurencijom. A i uklapa se, kao još jedan visoki igrač, u nade koje Riley polaže u slučaj. Naime, čak 8 igrača u momčadi igra pod košem, i ako odbijemo Bosha i Haslema kao sigurne u rotaciji, te ako zaključimo da je Anthony svojim kvalitetnim igrama u obrani potreban, ispada da se čak njih petero bori za rolu od desetak minuta.

I iz ovoga je očito da Riley, usprkos svim čarolijama koje je napravio u zadnje vrijeme, ni najmanje ne vjeruje svojoj unutrašnjoj liniji i da zna kako s ovom rotacijom ne može protiv Lakersa. Kvragu, jedva će i protiv Bostona i Orlanda, s tim da se u tim dvobojima ipak može nadati kao će napad izvući stvar. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način ova rupa pokrpati dok godine prolaze a naslovi ne dolaze. Ironično, upravo je Riley najveći pobornik teorije da bez pravoga centra nema naslova, o čemu dovoljno govori činjenica da nikada nije htio imati momčad bez dominantnog centra. Nakon Abdul-Jabbara i Lakersa, izabrao je Knickse zbog Ewinga, a odmah po dolasku u Miami poslao je najboljeg igrača u povijesti Heata (do dolaska Wadea), velikog Glena Ricea, u Charlotte u zamjeni za Zoa Mourninga. Svi se sjećamo da se opet uhvatio treniranja tek kad je Shaq stigao u Miami. Stoga, Spoelstra može biti miran – Riley nema namjeru trenirati momčad u koju ne vjeruje u potpunosti. A kako god to ludo zvučalo, u ovu ne vjeruje. Još.

(Mala digresija - sumnjam da će Riley ikad ponovo trenirati, ali isto tako sumnjam da će Spoelstra preživjeti nakon ove sezone, a rješenje se nameće samo po sebi, jedini je problem što je prelogično da bi se ostvarilo - Doc Rivers. Produžio je na još godinu s Celticsima, međutim nakon ove sezone je slobodan. Ima iskustvo rada s tri velika igrača, ima prsten, zna se nametnuti i kao lider i kao jedan od jednakih, u stanju je plesati oko nekoliko velikih ega u isto vrijeme, propovijeda obranu i timsku igru a u napadu vjeruje igračima. Ukratko, on je sve što Miamiu treba.)

Da ironija bude još veća, ne treba nam ništa više nego sjetiti se priča s drafta prije dvije godine. Riley je, uvijek gledajući petice, do nekoliko tjedana prije drafta inzistirao da će Miami drugim pickom uzeti Brooka Lopeza. Kako se draft približavao, suradnici su ga uvjerili da je suludo potrošiti tako visok pick na tromog bijelog centra upitne budućnosti, već da treba uzeti potencijalnog superstara u Beasleyu. Kako legenda dalje kaže, jadni Riley je po prvi puta u životu odlučio ne poslušati vlastiti instinkt, te je izabrao Beasleya. Sjećam se da sam odmah nakon drafta 2008. čitao reportažu u kojoj je sve ovo navedeno, isto kao i da je Riley, i prije i nakon drafta bio nervozan i nesiguran zbog odluke. Tek je nakon izbora po prvi put javno izjavio da stoji iza Beasleya, što je profesionalni stav kojega se držao sve do nedavno, iako je svima bilo jasno kakav je Beasley promašaj.

Što se pak dogodilo s ljudima koji su preporučili Beasleya ne znam (ako ih je i eliminirao, Riley je zasigurno uništio potencijalne dokaze), ali znam da bi već danas ova momčad s Lopezom na rookie ugovoru bila sposobna srušiti rekord Bullsa i osvojiti naslov. Tako da je, eto, i jedini promašaj u Rileyevoj karijeri u biti rezultat toga što je odbio poslušati sam sebe. Ono, može James biti ogromni kraljevski penis, ali uvijek je penis. Riles je jednostavno kralj.

''Riley got everybody, he got 'em all!!! Discounted!!! Gangster!!! Pimp!!! Don!!! Godfather!!! He got 'em all!!! Everybody wanted one of them!!! He got 'em all...''

MARLINS

Zvuči nevjerojatno da je momčad iza koje su već dva naslova Prvaka, iako je osnovana tek 1993., po posjećnosti svojih utakmica sličnija HNL momčadima nego ostatku MLB ekipa. I da, pod ovim HNL ne mislim na nekakvu drugu, poluprofi hokejašku ligu, već na Hrvatsku Nogometnu Ljigu. Čuj to. Ali je istina – ova ekipa iz dana u dan igra pred praznim tribinama.

Za one koji bolje poznaju stil života u Miamiu tako nešto nije uopće čudno. U ovom gradu postoje samo Dolphinsi, jer football je ipak veći od života a samim time i od svih različitih stilova kojima se on živi. Mislim, lani je Heat imao jedva pola popunjenosti kapaciteta čak i u susretima protiv Lakersa i Cavsa, što je bilo van pameti. Sjećam se one jedne utakmice protiv Clevelanda, kada je prvi put glasno rečeno da će i Miami u lov na Jamesa, i kada je Riley u goste pozvao – Jordana i Pippena. I dok su Wade i LBJ briljirali jedan protiv drugoga na parketu, s tribina im je dolazila jasna poruka – samo zajedno možete do naslova. Majke mi, na idućem popisu stanovništva iz ateista vjeru mjenjam u rajlijevca. Kad mogu oni sektaši raelijanci biti priznati, što ne bi i mi?

Uglavnom, Marlinsi su klub s fantastičnom organizacijom koja pronalazi talente i njeguje ih u odličnom sistemu, ali su i klub s užasno malim budžetom jer vlasnik, logično, ne želi trošiti više od minimuma na proizvod koji trenutno nikoga ne zanima. Heat će, doduše, sada imati punu dvoranu svaku večer, ali baseball teško može napuniti stadion čak i u slučaju borbe za naslov. Ako Miami voli pobjednike, zašto je to tako? Zar mrze baseball? Istina je negdje u sredini.

Naime, od osnutka Marlinsi igraju utakmice na stadionu Dolphinsa, u predgrađu Miamia. Kako znamo da su football stadioni kapaciteta u prosjeku od nekih 70 tisuća ljudi, jasno je da se ovih desetak tisuća što ima volje za baseballom uopće ne primjeti. Također, pravim fanovima igre nije nikakvo zadovoljstvo gledati utakmicu na običnom stadionu, jer on po samim svojim gabaritima uopće ne odgovara zahtijevima baseballa. Posebice stoga jer svi drugi imaju te svoje ulickane parkove, koji se natječu u detaljima poput zida od opeka, ukrasnog zelenila, duljine igrališta, prostora za zagrijavanje rezervnih pitchera, a neki su čak ugradili i umjetno jezerce. Svaki park je malo remek-djelo a Marlinsi svoj nemaju. Dok u San Franciscu home run odleti ravno u ocean, kod njih se zabije u praznu plastičnu stolicu na tribini betonskog čudovišta. Tužno.

Međutim, za dvije sezone stvari će se popraviti. Gradi se pravi pravcati park za baseball u centru Miamia, kako bi razmaženim sugrađanima bilo što lakše doći na tekmu. Također, bit će i uvjerljivo najmanjeg kapaciteta u ligi, za 30-ak tisuća najvjernijih, kako bi uglavnom izgledao popunjen i onih godina kada momčad ne bude vrhunska. Ali, kako sam već rekao, obzirom na sposobnost kluba da stvara i pronalazi igrače, takve godine bit će rijetkost.

Ove sezone su na standardnih 50% pobjeda, što je minimum za ovako talentiranu momčad, ali i maksimum obzirom na potpuni nedostatak ambicija. Kada pak konačno odluče da je vrijeme za lov na novi naslov, imaju sasvim dovoljno oružja. Mladi pitcher Josh Johnson ove sezone definitivno je potvrdio da više nije samo talent već pravi as, s jedva jednom dozvoljenom bazom po devetini (bilo zbog udarca ili bacačke greške) i jedva dva dozvoljena poena po susretu, što je fantastična statistika, ekvivalent košarkaškoj obrani koja protivnika drži na 35% šuta iz igre i jedva 80 poena.

Ostatak rotacije nije nešto, Sanchez i Nolasco talentirani su ali i greškama skloni pitcheri, dok je klupa tek prosjećna. Međutim, poanta je da su svi mladi, ispod 30, te da će i u slučaju da ih neka druga momčad odluči preplatiti, Marlinsi vrlo brzo iz sistema dovesti barem jednako vrijedne igrače.

Udarači su solidni, s tim da se opet ističe mladost. Ove sezone u prvih 9 uskočilo je čak troje mladaca, Gaby Sanchez, Morrison i Stanton, od čega su potonja dvojica novajlije. Veterani pritom uredno napuštaju klub. Čak su tijekom prijelaznog roka u Teksas poslali standardno dobrog Cantua, iako su u tom trenutku bili u borbi za playoff. Međutim, kako smo rekli, njih utješne nagrade ne zanimaju, znaju da u Miamiu mogu biti zanimljivi samo s vrhunskim proizvodom.

A taj se neće čekati dugo. Od tri spomenuta mlada igrača, možda tek Stanton ima šanse postati igračina, ali tu su već od prije po mnogima najbolji shortstop lige Hanley Ramirez (možda i najkompletniji igrač baseballa uopće, jednako dobar u obrani, trci i lamatanju), zatim pouzdani home run ekspert Dan Uggla te veteran outfielder Ross. Kad im dodaš dva vanjska mlada igrača također promovirana u zadnjih par godina, trenutno ozljeđenog Coghlana i trenutno u niže rangove vraćenog Maybina (šteta je da mladi talenti sjede na klupi pa klubovi bez problema vraćaju u drugu ligu nekoga tko se već dokazao u prvoj ako ne izbori mjesto u startnoj postavi – Maybin je poziciju izgubio dolaskom Stantona), Marlinsi ne da nemaju problema složiti rotaciju već prije imaju problem izabrati igrače za nju među jednako dobrima.

Kako god, ova sezona je za njih prekrižena, a dok se dođe na novi stadion, klub možda napusti još par veterana koje stvarno nema smisla plaćati u desetcima milijuna kada isti učinak možeš imati za nekoliko stotina tisuća. Za budućnost je jedino bitno zadržati Ramireza i Johnsona, te oko njih onda složiti ekipu koja će barem preko ljeta moći skrenuti pažnju grada s Threetardsa i Dolphinsa.

THE ROSTER OF THREE

More Than A Game (Kristopher Belman, 2008.)

Sjajan dokumentarac o nastanku LeBrona i početku fenomena koji je doveo do The Decisiona, čak iznenađujuće lišen manipulativnih PR tokova i patetike kakvu bi očekivali od Đikone koji je bio direktno povezan s nastankom filma. Vrhunske snimke, u kojima možemo vidjeti LBJ-a kao talenta još od osnovne škole, tu su prvenstvno da ispričaju priču o pet prijatelja iz Akrona koji su godinama vladali srednjoškolskim natjecanjima Ohia. Dokaz da James dolaskom u Miami samo želi još jednom proživjeti svoje najljepše godine u životu, godine u kojima pritisak i biznis od njega još nisu bili napravili Đikonu. Danas je James jednako LRMR van parketa kao i King James na parketu, samo što je eto, van parketa uspio uz sebe zadržati Mavericka, Richarda i Randya (što se pokazalo ne baš dobrim u nekim potezima), dok je na parketu zamijenio McGeea, Drua, Siana i Romea - Wadeom i Boshom. I Joelom Anthonyem.

The Winner Within (Pat Riley, 1994.)

Biblija rajlijanaca, klasik jednako cijenjen u poslovnom kao i u košarkaškom svijetu. Naime, Riley je godinama usput zarađivao i držanjem motivacijskih govora po raznim korporacijama, uglavnom koristeći iskustva iz košarke. Cinik bi pomislio da je ovo tek još jedan self help priručnik, ali daleko je to od istine. Rileyeve poruke duboko su ukorijenjene u košarci te se praktički samo prevode na ostale životne situacije. Pa ako se neki biznismen i razočara, ko ga jebe, mi košarkaški fantaci bar možemo uživati u angdotama iz Lakersa i pogledima na igru jednoga od najvećih umova svih vremena.

The Dan Le Batard Show podcast

Jedini podcast koji pratim a da nije u ESPN-ovoj ingerenciji. Iako se Le Batard vodi kao jedan od suradnika na ESPN-u, te se često pojavljuju u raznim TV emisijama koje možemo pratiti i na ESPN America (najviše u ''PTI'' kao zamjena), njegov originalni posao je ipak onaj voditelja najluđeg sportskog showa u Miamiu a vjerovatno i šire. Lišeni ESPN-ovih PG 13 propisa, Le Batard i ekipa luduju satima svaki dan na teme uglavnom vezane uz lokalni sport. Podcast je kasnije editiran te skraćen na nešto više od sat vremena, što je još uvijek puno ali ionako biram samo one dane u kojima se govori o Heatu. Bit će ovo neprocjenjivi izvor informacija tijekom idućih sezona u kojima će Miami biti glavna vijest svakog NBA dana, jer Le Batard je glavna faca u gradu kojoj ni Riley ni Wade ne mogu reći ne. Apsolutni insider, uz to i opušten i mudar čovjek neopterećen dogmama, i nema sumnje da će prvi reći ako primjeti da nešto ne valja umjesto da se skriva iza nižih strasti, što je postalo uobičajeno na ESPN-u. Ogroman plus je i gomila vrhunskih i relevantnih gostiju, koji se kreću od kolega poput Simmonsa do zvijezda poput Barkleya, a najveća poslastica je što tijekom košarkaške sezone gotovo redovito u emisiji gostuje danas možda i najveće NBA pero, Adrian Wojnarowski.

''Run the point night! One lucky fan gets to run the point every night for the Heat! It helps under the salary cap! The lucky fan gets to keep the jersey!''