LAKERS

“We’re hungry. I know I am, as much as anybody else is. And you know Kobe is. Kobe’s after something, I don’t even know what it is. I think he’s after stardom on Pluto or something … Pluto’s not even a planet no more, which I’m very disturbed about. I grew up when Pluto was a planet. Now, I’m 25, I turn around and Pluto’s no longer a planet. I’m going to elbow that guy in the nose. I love Pluto. Everybody loves Pluto. There’s a dog named Pluto in the cartoons. I don’t know how we got on that subject. We’ve got to see if we can get Pluto back.”
– Ron Artest

SCORE: 60-22
PRVIH 5: Blake, Bryant, Artest, Gasol, Bynum
5 ZA KRAJ: Fisher, Bryant, Artest, Odom, Gasol
MVP: Phil Jackson
LVP: kilometraža

Prvo pitanje na kojega treba odgovoriti je gdje će Zen Master s još jednim prstenom? Na prstu svake ruke je po jedan, jedanaesti je ponosno nataknut na bimba. Ali, gdje sa sljedećim? Dobar dio sezone potrošit ćemo u traženju odgovora na ovo pitanje.

Jer u Lakersima je ostalo još dovoljno goriva za posljednji juriš, usprkos tome što je Kobe Bryant već dobrano ušao u onu fazu gdje nagging injuries postaju pravilo, a ne iznimka. Čovjeka treba čuvati kroz sezonu da bi na kraju mogao eksplodirati, kao što se uostalom dogodilo i lani, kada je u playoffu u jednom periodu igrao košarku karijere.

Srećom, ostali su više nego sposobni nositi veći dio tereta. Pau Gasol je najbolja druga opcija u ligi, a nakon što je nosio ekipu u Finalu protiv Bostona pokazao je da je postao i pravi muškarac. Momčad je krcata igračima koji znaju svoju rolu u momčadi, a Phil vrlo dobro zna održati duh zdravim i koncentriranim tijekom cijele duge i dosadne sezone.

Jedini problem je vječno ozljeđeni Andrew Bynum. Lakersi mogu i bez njega napraviti posao, ali s pravom peticom pod košem stvari su puno lakše. Uspiju li ga nekako održati na životu i bude li spreman za rolu od 20 do 30 minuta u playoffu, nikakav Miami Heat, usprkos svim indexima i twitovima, neće imati odgovor na igru njihove unutrašnje linije.

Derek Fisher će valjda i s 55 godina biti u stanju zabiti koš odluke, a život će mu ove sezone olakšati Steve Blake, vrijedni play koji će jesti minute i šutom iz vana služiti njegovom veličanstvu trokutu. S playom koji može zabiti tricu i centrom koji zna odigrati leđima (a Lakersi imaju taj luksuz da im se na rosteru nalaze ni manje ni više nego dva takva – Bynum i Gasol), sve što tri preostala igrača trebaju raditi je kretati se i dodavati u sistemu koji je zaslužan za 11 od posljednjih 20 NBA titula.

Naravno, nije na odmet ni kada si u stanju odigrati fantastičnu obranu. Kobe je lani imao briljantnih perioda u ovom dijelu igre, ali prisustvo Rona Artesta (koji se izgleda pomlađuje) i po novome Matta Barnesa, Lakerse stavlja u rang momčadi s kojima bi najradije izbjegli susret. Ne samo što su velike šanse da će vas razbiti u igri, već bi vrlo lako mogli završiti slomljenih živaca nakon što vas Ron ili Matt provuku kroz svoje prgave i prljave mentalne igrice (umjesto da trpi Artesta 30 minuta, Duranta sada čeka 48 minuta pakla protiv ove dvojice).

Kobea će odmarati Shannon Brown, koji je izrastao u kompletnog napadača i time sveo potrebe za Sašom Vujačićem na minimum. Luke Walton će, što zbog očajnih leđa, što zbog dolasak Barnesa, ostati bez svoje uloge krilnog playmakera, a i all-round rookie Devin Ebanks bi ga svojom energijom mogao izbaciti iz rotacije.

Dobri stari Lamar Odom još jednom će odigrati ulogu ljepila, bilo da treba uskakati s klupe pod obje centarske pozicije, startati kao šljaker umjesto ozljeđenog Bynuma, odigrati ulogu playa s posta umjesto Waltona, prenijeti loptu, a možda i odigrati malo 1 na 1. Još jedan luksuz momčadi koja je navikla na skupocjenosti.

Kvragu, čak su i jednog beskorisnog DJ Mbengu zamijenili veteranom Theom Ratliffom, kako bi i treći centar mogao doprinijeti igri ponekim skokom i blokadom, a ne samo puštanjem loše plesne glazbe.

Ukratko, Lakersi kreću po treći prsten za redom ove generacije, po prvi put u ulozi miljenika javnosti – pojavom Osovine Zla u Miamiu ostali su bez titule dežurnih negativaca. Zen master kreće završiti još jedan, četvrti, ciklus od 3 naslova za redom. Kobe kreće izjednačiti broj naslova s Jordanom. Artest je odavno (s)krenuo. Fish kreće zabiti još poneki šut odluke kako bi izvukao Horrya iz mirovine. Mislim, ima tu puno toga. Ali, nekako mi se i dalje čini da je pitanje gdje će Phil s dvanaestim prstenom najzanimljivije.

ORLANDO

MAGIC

Oni su svoje napravili prošlo ljeto, nakon tolikih ulaganja stvarno ne bi imalo smisla ozbiljnije mjenjati momčad nakon prvog neuspjeha. Doduše, zabrinjava što malo po malo mijenjaju karakter momčadi, prvo su Hedu zamijenili Carterom a sada i Barnesa Quentinom Richardsonom. Kao da namjerno odbacuju zanimljive likove i njihovu nepredvidljivost u napadu i obrani za igrače koji uglavnom žive od šablone. I to čak ne neke momčadski smislene šablone, već više one koja je rezultat vlastitih limita.

Opet, ne bi bilo fer reći da su ispali od Bostona samo zbog, recimo, Cartera. Ako uzmeš u obzir da su godinu ranije bez Nelsona došli do Finala, ispada da su Carter i Nelson u kombinaciji kako-tako pokrili izostanak Hede u organizacijskom dijelu igre. Njihov problem je taj što Howard nestane svaku drugu utakmicu i često igra kao početnik, skupljajući bezvezne osobne greške, te to što je Lewis bio kriminalan cijeli playoff (sezonu prije je, pogotovo u završnicama, bio ubojica). A negdje usput se izgubio i učinak klupe (osim Redicka, naravno).

Dakle, Orlandu ne ostaje ništa nego čekati (nadati se?) da se stvari još jednom poslože. A čak i ako se to ne dogodi, obzirom na način na koji su nakrcali salary cap, veće promjene su praktički nemoguće. Barem ne iduće tri sezone. Stoga, ostaje im samo ne paničariti i posvetiti se sitnim kozmetičkim zahvatima.

Odlazak Barnesa, koji možda učinkom nije nezamjenjiv ali jeste dojmom koji ostavlja na protivnika, najveći je minus ljeta, dok su odlasci u mirovinu Foylea i (nadam se) Anthonya Johnsona nebitni. Jasonu Williamsu ponuđena je još jedna godina veteranskog minimuma da posluži kao osiguranje, dok će ulogu back-up playa od njega preuzeti Chris Duhon.

Ako ćemo gledati Duhona samo kroz prizmu karijere u Knicksima, jasno je da se nemamo zašto uzbuđivati oko njegova dolaska u Orlando. Ali, tada zanemarujemo činjenicu da je igrao u sistemu koji mu ne odgovara i koji je od njega tražio previše. Duhon je od rođenja svoje košarkaške karijere programiran kao play za petnaestak minuta i u toj ulozi bi opet trebao biti solidan. Može zabiti otvorenu tricu, igra obranu i kvalitetno kontrolira loptu. Ne znam za vas, ali ove tri stvari po meni su ogroman plus nasuprot lanjskom penzionerskom haklanju J Willa.

Potpisivanje Q Richa pak nema nikakvog smisla. OK, Orlando je momčad tricaša, ali zar im je još jedan stvarno bio neophodan? Richardson još jedino i može šutirati trice, vjerovatno čak i bolje nego je to radio Barnes, ali tko će donijeti onu agresivnost koja je bila Barnesov zaštitni znak? I Richardson i Pietrus su prije svega manekeni, glumci kojima je važniji dojam od toga da zasuču rukave i spuste se u rovove.

Orlando je popunio roster dvojicom rookiea koji će najveći dio godine provesti u NBDL franšizi New Mexico Thunderbirdsima. Reći da će centar Daniel Orton biti najveći promašaj prve runde i nije neka hrabra izjava, momak je u ljetnoj ligi pokazao da s razlogom nije igrao za Kentucky u svojoj prvoj godini na faksu usprkos tjelesnim atributima. A vjerovatno ništa hrabrije nije nešto slično ustvrditi za Stanleya Robinsona, njihov pick druge runde, bezlično krilo bez pozicije i ikakve vještine za igrati u NBA osim trke.

RAYS

Momčad iz Tampa Baya možda je najvažnija franšiza u sportu uopće. Smješteni u diviziju s Yankessima i Red Soxima, Raysi su u svojih 12 godina postojanja uglavnom bili kanta za napucavanje. Onda su nadahnuti Oakland Athleticsima i moneyballom odlučili promijeniti način na koji vode klub te su odbacili sve bivše sportaše, profi skaute i slične stare jebivjetre iz kluba zamjenivši ih mladim snagama s najprestižnijih sveučilišta, ljudima koji nikada nisu igrali profesionalno nikakav sport, ali koji su toliko zaljubljeni u njega da su spremni napustiti budućnost u razno raznim korporacijama i bankama kako bi radili u industriji koju vole. I to uglavnom za puno manje dolara.

Marketing je dan u ruke marketinškim stručnjacima s Harvarda, poslovanja su se uhvatili ekonomisti ukradeni s stažiranja na Wall Streetu, statističari s MIT-a su preuzeli skauting, dovedeni su sportski psiholozi te treneri otvoreni novim metodama rada. Od vrha do dna klub je organiziran na način na koji bi i sam Peter Drucker bio ponosan, s profesionalcima na svakom mjestu, bez zasluga i ideologija. Princip moneyballa doveden do krajnosti – čak su se i u Oaklandu ograničili na stvaranje i izbor igrača, nikako ne na potpuno čistku od svih koji nisu dio novoga doba.

Klub je vođen na staromodan način do 2005. kada prvi vlasnik odlučuje da mu je dosta troškova i prodaje ga Stuartu Sternbergu koji odmah po dolasku u potpunosti preokreće kulturu momčadi. Jedna od specifičnosti koju je uveo je ukidanje pozicije GM-a te prebacivanje odgovornosti na cijelu skupinu ljudi od kojih je svaki zadužen za svoj dio posla, ali umjesto da jedan čovjek radi što ga je volja i za to kasnije odgovara glavom, u Tampi sjede zajedno dok se ne dogovore oko svega. Mislim, nije ni čudo da su za sada jedina momčad uopće koja funkcionira na ovaj način, koji to vlasnik ili GM ne voli imati zadnju riječ? Da su 50-e do sada bi ih netko već prozvao komunjarama.

Prvi pomaci počeli su se osjećati već za nekoliko sezona kada su počeli pristizati prvi mladi talenti. Nova uprava je srezala budžet na ekonomski prihvatljivu cifru, odbivši trošiti više nego se zaradi (čemu je bivši vlasnik u očajničkim pokušajima da momčad digne s dna pribjegavao) što je dovelo do toga da su Raysi postali jedna od momčadi s najmanjim brojem dolara na raspolaganju. Međutim, to nije smetalo da samo tri godine nakon preokreta uđu u playoff i čak zaigraju u Finalu, gdje su izgubili od Philliesa.

Ovakav rezultat bio je šok za Yankeesa i Red Soxe (Yankeesi 2008. nisu ni ušli u playoff, a Raysi su izbacili Boston u polufinalu) koji su odmah počeli dodatno trošiti na pojačanja ne bi li se obranili od nove opasnosti. Tampa se pak nije pojačavala, dapače, nastavila je po svome s minimumom sredstava i maksimumom talenta, ali je lani ipak ostala kratka za nastup u playoffu, usprkos vrlo dobroj sezoni.

Ove godine u stopu prate Yankeese, s tim da su napravili i određene pomake. Naime, ovaj put su s dna lige po potrošnji skočili ”čak” do dvadesetog mjesta i to ponajviše zbog nešto bogatijih rata veteranima. Za iduću sezonu, obzirom da će se riješiti dobrog dijela njih, te da će momčadi priključiti novu seriju vrhunskih klinaca, budžet bi opet mogao pasti bliže tridesetoj poziciji na listi najbogatijih.

Snaga Raysa je u fenomenalnom pronalaženju pitchera. Od današnje startne rotacije samo je James Shields ostatak od stare momčadi, a ujedno se radi i o najgorem u nizu i vrlo vjerovatno bivšem starteru. U zadnje tri sezone momčadi su priključeni Matt Garza (kojega su pronašli u sistemu Minnesote u kojem nikada nije dobio pravu šansu i koji je danas vrhunska druga opcija), David Price (koji se nakon nepune tri sezone nametnuo kao legitimni as), Jeff Niemann (na početku sezone smatran petim pitcherom, danas jedan od najboljih trećih startera u ligi) te Wade Davis (u prvoj pravoj sezoni solidan, potencijal da dogodine bude još bolji neupitan).

Prije mjesec dana su momčadi priključili Jeremya Hellicksona koji je u prva tri starta odmah srušio jedan MLB rekord – nikada tako mladi pitcher nije u prva tri nastupa došao do tri pobjede. Hellickson je talentom možda čak i budući as, što vam dovoljno govori koliko oružja imaju na raspolaganju. Svih pet će biti nemoguće zadržati (bila bi to vjerovatno najbolja rotacija u povijesti lige), ali barem mogu računati da u bližoj budućnosti imaju najmlađu i najširu rotaciju u ligi. Naslov prvaka se smiješi, ako ne već za par mjeseci, a onda jedne od idućih par sezona.

Naravno, ništa slabiji nisu ni u pronalaženju igrača u polju. Najveće otkriće u ovih nekoliko godina im je čovjek sa smiješnim imenom, Evan Longoria, ali ne i smiješnom igrom. Iako tek u trećoj sezoni, Evan se već nametnuo kao jedan od najboljih infieldera u ligi i kao lider momčadi te je regularani all-star starter na trećoj bazi. Veteran Ben Zobrist je sličnih all-round kvaliteta i pokriva svaku poziciju na terenu, a trio nositelja zaključuje još jedan veteran Carl Crawford, već godinama najbolji outfielder lige (i dogodine član Yankeesa, pod stare dane treba i zaraditi).

Gomila je tu još dobrih veterana koji neće dobiti produženje ugovora, ali još je više mladih talenata poput npr. Uptona koji ima potencijal biti Crawfordov nasljednik. A kad Upton preuzme tu ulogu, na njegovu dolazi mladi Jennings, koji cijelu sezonu pali i žari po drugoj ligi i kojega bi neki drugi klub već odavno doveo u prvu momčad.

Raysi imaju širinu u polju, za svaku pozciju postoji odlična alternativa, tako da ne gube ritam ni kada ozljede napadnu prvu devetoricu. Rotaciju rezervnih pitchera pak uglavom sastavljaju od provjerenih veterana koje se ne boje ni platiti. Ove sezone su doveli čak dva closera, Soriana iz Atlante početkom sezone i nedavno Quallsa iz Arizone, kako bi imali provjerene ruke za osmu i devetu devetinu.

Jedina slaba točka koju momčad ima i koju čak ni svi ti umovi okupljeni na zajedničkom planu još nisu rješili je stadion. Naime, Raysi su jedina baseball momčad koja igra u tzv. domeu, pod nepokretnim krovom. Kao da nije dovoljno što su u kraju koji nema previše interesa za baseballom, još imaju i potpuno neatraktivno igralište. Za razliku od Marlinsa koji će u svoj novi park useliti dogodine, Raysi još ni ne znaju kad bi počeli s planovima za izgradnjom. Ali, jasno im je da bez pravog stadiona i konstantnog priljeva profita od ulaznica neće nikada moći imati više od minimalnog budžeta. A bez mogućnosti da zadrže većinu vlastitih igrača, usprkos svom znanju, vrlo bi se lako moglo dogoditi da ćešće završe kao treći u diviziji nego kao playoff momčad.

Opet, obzirom na sve okolnosti koje su protiv njih – od protivnika (naime, od 162 utakmice godišnje Raysi u prosjeku igraju čak 18 puta protiv Yankeesa i još toliko protiv Red Soxa zbog forsiranja divizijskih utakmica), neimanja poštenog stadiona, lošeg tržišta i uopće pravila igre koja samo pojačavaju razlike između bogatih i siromašnih – treba im skinuti kapu. Dokazali su da razmišljanjem van postojećih normi i napornim radom čak i najneugledniji klubovi mogu postati vrhunske klase. Koje više nitko ne smije zanemarivati.

THE ROSTER OF THREE

Blue Chips (William Friedkin, 1994.)

Najbolji sportski film ikada, barem po mome skromnom mišljenju. Prvo da razjasnimo jednu stvar – sportski filmovi su svijet za sebe, tražiti u njima originalnost, vrhunske karakterizacije i pomjeranja paradigmi nema smisla. Sportski film je gomila klišeja koja prvenstveno služi tome da se sport stavi u nekakav širi društevni kontekst, zbog čega se uglavnom vrte oko istinitih događaja ili aluzija na istinite događaje. ”Blue Chips” je u osnovnoj ideji film o NCAA, trenerima većim od života, licemjerju sistema koji se diči amaterizmom dok sa svih strana kapa novac koji se uglavnom troši na regrutiranje talenta. Međutim, iako je taj filmski dio napravljen solidno, ”Blue Chips” je prije svega leglo najljepših košarkaških stereotipa.

Neki su loši (Shaqova stalna zakucavanja idu na živce i dokazuju da je film rađen za najširu publiku pošto je osnova svake akcije alley-oop) ali više ih je fantastičnih. Nick Nolte je zaslužio 658 Oscara i ostalih raznih nagrada za ulogu trenera Bella, koji je kombinacija Knightove impulzivnosti i Woodenove svetačke aure. Regrutiranje Shaqa kao Nezaustavljivog Sirovog Centra Zlatnog Srca, Pennya Hardawaya kao Uličnog Haklera Koji Je U Svakom Pogledu Pod Kontrolom I Koji Je Naravno Bek (zanimljivo, Orlando je u ono vrijeme razmišljao da bi suradnja Shaqa i Pennya na filmu mogla rezultirati pravim prijateljstvom a kad ono – momci shvatili da imaju dva ogromna ega koja nikako ne mogu funkcionirati zajedno) i Matta Novera kao Zadane Bijele Nade Koja Zabija Suze Iz Svlačionice I Krilo Je U Čast Larrya Birda (zanimljivo, Nover je tada igrao u danas pokojnoj CBA ligi nakon skromnih partija za Knightovu Indianu, a nakon snimanja filma uputio se u Europu – danas je trener u Portugalu gdje ga vjerovatno stvarno smatraju Larryem Birdom) nezaboravno je, a međusobni odnosi svih uključenih su urnebesni, ponajviše zbog činjenice da se svi ovi momci stvarno trude glumiti. I ne ide im.

Ali, kada ekranom krenu defilirati Larry Bird, Bobby Knight, Rick Pitino, Allan Houston i Bob Cousy (a ima ih još) s košarkaške strane, te Marry McDonnell, J.T. Walsh i Ed O’Neill s glumačke, zaboraviš na sve minuse. Ovo je vrhunska filmska zabava koja se vrti oko vrhunske teme i koja je, obzirom na sve, još i vrhunski realizirana. Uz Noltea, za tu solidnost filma najzaslužniji je redatelj Friedkin, legendarni plaćenik koji je gledljivima učinio ”Egzorcista” i ”Francusku Vezu” pa kako ne bi i ovako dobro produciran film. A za produkciju je naravno zaslužan Ron Shelton, dežurni holivudski krivac za sportske naslove, koji je mudro odlučio dati materijal u ruke znalcu. Naime, Shelton je cool zbog svojih ambicija i prioriteta, ali režija mu nije jača strana što dokazuju i ”White Man Can’t Jump” (s najneuvjerljivijom košarkom u povijesti u izvedbi dvojca Snipes-Harrelson) te ”Cobb” (priča o legendi baseballa realizirana amaterski da danas ostavlja dojam jeftine mini-serije). Njegova kasnija zlodjela neću ni spominjati, ali treba mu priznati da je snimio dva gledljiva djelca, što zbog Costnera a što zbog romantičnog podteksta (”Bull Durham” i ”Tin Cup” su više ljubići nego filmovi o baseballu i golfu ali su barem zabavni).

Under The Boards (Jeffrey Lane, 2007.)

Podnaslov ”The Cultural Revolution in Basketball” sve govori – knjiga je ovo koja košarci prilazi s humanističke strane i pokušava shvatiti sve one stvari koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo. Tako se tu razglaba o hip-hopu i njegovoj povezanosti s igrom, potrebi za Velikim Bijelim Nadama, ulozi koju igraju tvornice tenisica u izgradnji osobe na terenu i van njega, odnosu prema Europljanima, stereotipu o liderima kojega hrane jednodimenzionalni dojmovi o Bobbyu Knightu i Johnu Woodenu, utjecaju Kobea Bryanta i Latrella Sprewella na ligu. I još puno toga. Najbolje od svega, nije ovo neko suhoparno akademsko štivo, već realnost koju se netko potrudio dostojno predstaviti u obliku ove pitke knjige koja postavlja gomile pitanja i trudi se dati poneki odgovor.

The Prosthetic Cubans (Marc Ribot, 1998.)

Zvuci Kariba i salse definitivno imaju i pristupačnije momente, ali ovaj album legendarnog arty-farty gitarista originalan je kao malo koji komad glazbe namjenjene prvenstveno čaganju. Ribot je i u ovaj projekt donio nervozni zvuk New Yorka i pretenciozna avangardna rješenja svojih fusion korijena, ali kad mu s druge strane stane gomila starih Kubanaca sa svojim urođenim ritmom, nastaje kaos. Ribot rastura gitaru više nego što pili, a u trenutcima kada nije plesno barem je melodično. Za razliku od Rya Coodera koji je na ovakvim projektima samo gost, Ribot je unio nešto od svoga waitsovskog nasljeđa, ali ono što je iznio puno je važnije – 46 minuta čistog gušta.

LOS ANGELES, PART TWO

LAKERS

Jedva čekamo sezonu radi uživanja u košarci, radi igre, ali zar na navodno najvažnije pitanje već nemamo odgovor? Mislim, zar netko od vas vjeruje da Bosh može zasmetati Bynumu, Odomu i Gasolu na putu do još jednog naslova? Kobe još može protiv Wadea, dok na LeBrona ide na samo Artest već i Barnes. Neke momčadi su s razlogom uvijek na vrhu.

Mitch Kupchak odradio je i ovoga ljeta vrhunski posao. Naravno, s onim što je napravio Riley ništa se ne može usporediti, ali Kupchak nije trebao složiti jezgru iz početka, već samo dodati dovoljno novih dijelova u već postojeću kako bi nastavila i dalje funkcionirati na najvišoj mogućoj razini.

Došlo je vrijeme da se dovede solidan playmaker nakon što se Farmar svih ovih godina nije nametnuo kao ozbiljna opcija. Nema problema, tu je sada Steve Blake. Da, dobri stari Steve, kapetan prve all-dork momčadi ispodobruča.com (jos tamo na starom blogu, na adresi fullcourtpress.blog.hr) koju su još činili David Lee, Andris Biedrins, Jason Kapono i Luke Walton, zabit će svoje trice te sačuvati Fishera za još jedan playoff. Možda ne igra obranu, ali to do sada nije smetalo Lakersima.

Ratliff je došao kao zamjena za Mbengu koji je konačno postao resident DJ na Zrću, točnije sada barem imaju trećeg back-up centra koji nešto može odigrati. Koliko mudro slažu momčad najbolje pokazuju njihova dva izbora u drugoj rundi drafta. Radi se o dva igrača koji su na sveučilišnoj razini prošli sve i koji nisu potencijal za startera, ali jesu za solidne minute s klupe. A uklapaju se i u već postojeći sistem – Devin Ebanks je profli igrača kao Trevor Ariza, aktivno all-round krilo, a Derrick Caracter svojim stilom igre bez problema zamijenit će Josha Powella (kao da se tu ima što zamijeniti, ali dobro).

Sitnice, sitnice, ali lanac je čvrst koliko i najslabija karika. A sve slabe karike Lakersi su dodatno učvrstili. I za kraj su još ostavili svoj potez ljeta. Dovođenje čovjeka koji možda najbolje u ligi čuva Kobea Bryanta dobro je iz više razloga. Prvi je, naravno, taj što više neće igrati za protivnika i izluđivati Kobea. Drugo, ne možeš na Miami samo s Artestom. U biti, kako Ron ulazi u nekakvu Fisher fazu karijere, podjela minuta s Barnesom dolazi kao naručena. A tu je i Ebanks za svaki slučaj (obzirom da su Waltonova leđa u takvoj situaciji da je moguć i prekid karijere – da, znam, tužno je prezivati se Walton – njegova uloga bi mogla biti važnija nego je itko očekivao).

Zadržan je i Shannon Brown, što je također bitan potez. Brown je izrastao u solidnog klupskog igrača, publika u Los Angelesu ga obožava, te će njegova rola ova godine biti važnija nego ikada. Kobe, naime, dolazi s operacije koljena (već treće, podatak na koji treba obratiti pažnju) i dozirana minutaža će mu biti potrebnija nego ikada. Međutim, kao i svi prvaci, Lakersi ionako sve tempiraju za playoff. Sve što se bude događalo do tada služit će nam tek kao dobra prilika za paniku. ”Lakersi su gotovi”. ”Kobe više ne može”. Već vidim naslove. I nije me briga, jer prvaci su prvaci. Jebiga, momčad koju sam do jučer mrzio toliko da sam bio spreman dati Davora za svaki njen poraz, osnivanjem Osovine Zla na Floridi sad mi je čak postala nekako draga. Čuj to.

DODGERS

Poput jučer spominjanih sugrađana Angelsa i Dodgersi su ekipa koja zadnjih godina uredno niže uspješne sezone. Ipak, i jedan od najlegendarnijih klubova u baseballu (uz Yankeese, Cubse i Red Soxe, Dodgersi su valjda franšiza koja ima najviše pop-kulturnih epizoda i uopće mainstream referenci, a samim time i najviše kvazi-navijača, odnosno tipova koji nose njihova obilježja kupljenja u Dubravi aka Anaheimu, a da uglavnom pojma nemaju što ta riječ Dodgers predstavlja) ove godine mogao bi biti veliko razočaranje.

Dok su Angelsi već ispali iz trke za playoff, Dodgersi se donekle drže ali i sve teže prate iznenađujuće dobre Giantse i Padrese. Dok su svi na početku godine očekivali da će se za naslov u Zapadnoj diviziji Nacionalne Lige boriti baš Dodgersi i Colorado Rockiesi, obje te ekipe trenutno zaostaju 7 odnosno 8 utakmica za vodećima. Nije to u baseballu nešto nedostižno, niz od deset pobjeda s tako talentiranim napadima kakve imaju LA i Colorado nikoga ne bi iznenadio, ali obzirom na do sada viđeno gotovo je nemoguće očekivati da i jedna i druga momčad dobiju potrebnu podršku obrana za takav pothvat.

Stabilnos startnih pitchera, pouzdane rezerve i uopće širina rotacije glavni su razlog zašto su San Diego i San Francisco neočekivano preskočili dugogodišnje favorite. Dodgersi konkretno muče muku s ozljedama – dobar dio sezone bili su bez drugog i trećeg startera (Billingsleya i Padille), što je ionako rotaciju tanku talentom dodatno opteretilo. Ogromni plus ove godine je zato mladi Clayton Kershaw, koji je u svojoj trećoj sezoni ne samo potvrdio da je jedan od najvećih talenata uopće u igri, nego da je sposoban i preuzeti ulogu prvog pitchera.

Krajem prijelaznog roka doveli su Teda Lillya iz Cubsa, solidnog bacaća za dno rotacije koji je stabilizirao situaciju čime, teoretski, Dodgersi konačno imaju pet legitimnih startera za svaki dan (uz ove nabrojane tu je još i solidni peti starter Kuroda). Međutim, dok Padilla u zadnje vrijeme baca dobro, Billingsley, nominalno drugi starter, je totalno van forme, te praktički nakon Kershawa koji je neprikosnoveni broj jedan, Dodgersi od dva do pet imaju četiri bacača koja talentom nisu ništa više nego solidne opcije za donji dio rotacije. Praksa – teorija 145 456 555 : 0.

S takvom situacijom u obrani nije se lako suprostaviti u ovako izjednačenoj diviziji, posebice ne fenomenalnoj rotaciji Giantsa i manje talentiranoj ali dubokoj rotaciji Padresa. Međutim, da ne bi sve svalili na pitchere, činjenica je kako ni napad Dodgersa ove sezone nije odigrao ono što se očekivalo, odnosno nije nastavio s lanjskim igrama.

Dodgersi su krcati vrhunskim palicama, od vanjskoj dvojca Ethier-Kemp (obojica strojevi za home run) do all-round majstora Loneya i Furcala na prvoj bazi, odnosno na poziciji shortstopa. Ostatak momčadi nije na razini ove četvorke, ali dovoljno je dobar da zadovolji nekakav prosjek, barem u napadu. Obrambeno, Dodgersima je nedostajalo brzine i pokretljivosti, ali to su riješili u prijelaznom roku, dovevši dva pouzdana obrambena igrača (koji im doduše ne pomažu napadački), Theriota i Podsednika.

Znači, momčad ima i sredstva za popraviti sve što treba, i dovoljno talenta za boriti se za naslov. U stanju su čak otpustiti i legendu lige Mannya Ramireza nastavi li s osrednjim napadačkim brojkama koje nisu u stanju pokriti sve greške koje radi u polju. Imaju čak i jednu od boljih klupa, ne toliko udarački koliko bacački – closer Broxton godinama je u vrhu svog posla, a čak su doveli i skupoga closera Dotela iz Pittsburgha kako bi dodatno pojačali rezervne pitchere. Ono, closeri su uglavnom najkvalitetniji sporedni bacači, ljudi koji nisu starteri ne iz razloga što nemaju kvalitet i raznolikost već uglavnom zato što su ili stari (poput Dotela) ili ogromni (poput Broxtona) te ne mogu izdržati više od par devetina.

Kako je, dakle, ovako krcata momčad, totalno van forme na toliko razina, nikome nije jasno. Kemp je cijelu sezonu prosjećan, Ethier se nakon kraće pauze zbog ozljede nikako nije u stanju vratiti na fantastičnu formu s početka, sada im se ozljedio i Furcal, a čak je i Broxton nakon uvjerljivo najboljih partije ijednog closera uopće ove sezone, u zadnjih mjesec dana totalno podbacio.

Izgleda da je jedna stvar ipak bila presudna. Naime, iako su tijekom prijelaznog roka trošili na sve strane kao da je sve u najboljem redu, Dodgersi imaju ogromne probleme s upravom koji se stalno provlače kroz medije. Klub je inače u vlasništvu izvjesnog gospodina koji se nakon dugo godina braka odlučio razvesti od prve supruge i potražiti utjehu u naručju mladih djevojaka. Samo, problemi nastaju kada se supruga nije zadovoljila s pola bogatstva već je, kao pasionirani fan Dodgersa, tražila od bivšeg muža da joj ostavi klub. Kako ovaj ne pristaje, stvar je na sudu i ako se vlasničko pitanje ubrzo ne razriješi, postoji mogućnost da se momčad ne pripremi za dogodine (treba potrošiti na dovođenje još barem jednog kvalitetnog startnog pitchera te dovesti trajnu zamjenu za prastarog Mannya u polju) jer, kako nitko ne zna kome će sud dodijeliti vlasništvo, nitko se ne usudi ni trošiti na skupa pojačanja. Čuj to.

Ali, ako prihvatimo da će gospođa kad-tad popustiti, onda ovaj legendarni klub, s po mnogima najboljom publikom u ligi (i s uvjerljivo najluđim televizijskim komentatorom – u doba kada utakmice komentira po troje likova, prijenose Dodgersa prati nekakav dedek star dobrih 80 godina, vječno crven u licu, koji po tri sata ne uvlači jezika pričajući sam sa sobom i to uglavnom samo o ne-događanjima na terenu, trebaš to doživjeti da bi vjerovao) i s dobrim financijama, već dogodine može zaboraviti ovu čudnu sezonu i krenuti u lov na naslov. Što se tiče ovih preostalih 50-ak utakmica, zbog respekta prema napadačkom talentu ipak bih preskočio igrati protiv njih, ali ne usudim se staviti ni na njih, posebice ako baca bilo tko osim Kershawa.

THE ROSTER OF THREE

When The Game Was Ours (Jackie MacMullan & Bird & Magic, 2009.)

Autobiografske knjige znaju biti mlake, ali ma kako i Magic i Bird pazili da ostanu u nekim PG-13 okvirima svojim stavovima, ovdje to nije slučaj. Naravno da ne možemo dobiti kamilicu iz životne priče dva velikana košarke. Anegdote, povijest i prije svega uvid u jedno naizgled ne tako daleko a opet potpuno drugačije vrijeme, sve je tu, a zahvaljujući gospođi MacMullan i fantastično je prezentirano. Poslastica.

Magic & Bird – A Courtship Of Rivals (Ezra Edelman, 2009.)

Ako se nekome pak ne čita knjiga, tu je u približno isto vrijeme snimljen dokumentarac. Produkcija HBO-a garantira kvalitetu sama za sebe, ali zar se s pričom o Magicu i Birdu može promašiti? Ne moraš ni zamišljati kako su sva ona dodavanja i trice spomenuti u knjizi izgledali, ovdje to lijepo vidiš. Svojim očima. I opet ne vjeruješ. Poslastica.

Somewhere Between Heaven And Hell (Social Distortion, 1992.)

Tko bi rekao da će jedan neugledni hard core punk bend, dodavajući s vremenom svojoj glazbi utjecaje countrya i rockabillya, na četvrtoj ploči stvoriti tako originalan komad americane kakav je ovaj album? Cowpunk, punk rock – ma sve je ovo rock n roll! Je, divno je vidjeti kako bendovi poput The Gaslight Anthem ovu formulu odvode na nove visine (doduše, ne i zadnjim, poput mongoloida pitomim albumom) ali taj zvuk (i izgled) ’59-e, čiju su alternativnu verziju tako uspješno prezentirali, započeo je skoro 20 godina ranije. Tko još nije poslušao Social Destortion neka ne čeka. Pos… Ma, znate što želim reći.