ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Oct/139

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

SPURS

NAPAD: 109.4 (4.)

OBRANA: 102.1 (2.)

RASPORED: 13.

SCORE: 58-24

THAT WAS THEN

Zar je podatak da su uz standardno fenomenalnu igru u napadu odigrali i još bolju obranu danas uopće bitan poslije one trice Raya Allena i svega što se dogodilo nakon toga, uključujući i slomljena srca veterana koji su se valjda već prestali nadati da će opet zaigrati u Finalu? A stvarno je tako bilo, Spursi su se nakon tri sezone predaha, tijekom kojih su više rešetali nego branili i pri tome dva puta ispali u prvoj rundi playoffa (slučajnost ili očita korelacija?), konačno vratili onome što ih je tijekom zadnjeg desetljeća činilo najboljom košarkaškom franšizom na svijetu - brutalno učinkovitoj obrani.

Upravo činjenica da je Pop zahvaljujući sazrijevanju Leonarda, Splitterovim potpunim uklapanjem u rolu četvorke i, ono najvažnije, najboljom sezonom Duncana u zadnjih 5 godina, uspio problematičnu obranu pretvoriti u onaj poznati bedem, bila je ključna na putu Spursa do još jednog Finala.

S dva izuzetno duga i pokretna swingmana na boku te uz dva šljakera sposobna kontrolirati reket pod košem, Spursi su imali idealan talent da zaigraju svoju verziju zone i tako sakriju nedostatak atleticizma u obrani, nedostatak koji ih je godinama ranije ostavljao u prašini u najvažnijim utakmicama. Međutim, još važnije od manje minuta za Blaira i Bonnera bilo je potpuno shvaćanje uloga od strane Greena i Leonarda koji su godinu ranije praktički obojica bili rookiei u sistemu Spursa, što je ostavljalo perimetar ranjivijim nego bi to Pop želio. To u drugoj sezoni nije bio slučaj.

Uglavnom, Pop je tako u hodu izmislio još jednu sjajnu momčad sposobnu otići do kraja, bruseći je iz sezonu u sezonu, čekajući priliku da ode po još jedan naslov. To što su na kraju ostali za dlaku kratki i način na koji (ni)su prihvatili poraz, možda bolje od ikakvih brojki priča kako je ta šansa prošla s lanjskim porazom. Ili nije?

THIS IS NOW

Spursi se nisu značajnije pojačavali, ali to ne znači da nisu povukli novi niz poteza kojima će se poboljšati u hodu. Pustili su combo strijelca bez savjesti Neala da odšeta i umjesto njega su izabrali Belinellia, čovjeka s puno raznovrsnijim napadačkim repertoarom koji bi u Popovim rukama mogao uskočiti u Ginobilievu ulogu šestog čovjeka s klupe. Marco je hakler, što ponekad nije idealno ako želite važnu rolu u NBA, ali u sistemu Spursa ima mjesta za jednoga i ovo jasno govori da je Pop već počeo razmišljati o životu poslije Manua.

Pustili su Blaira koji je postao nebitan čak i kao podizač energije zbog manjka atleticizma u obrani i kao jeftinu zamjenu pronašli su Jeffa Ayresa (do ljeta se čovjek prezivao Pendergraph), pouzdanog skakača i pick & pop igrača koji, gle slučajnosti, dijeli agenta s Leonardom. I to je uglavom to, i dalje nemaju poštenu zamjenu za Parkera osim Ginobilia i Belinellia, ali, poanta ionako nije pojačati se izvana, već iznutra.

I tu dolazimo do ključnog pitanja, a to je - mogu li Spursi ponoviti lanjsku sezonu? Puno toga ovisi o tome mogu li Parker i Duncan odigrati van pameti kao lani, a, ako ćemo se držati nekakve logike, odgovor je negativan (to ih doduše ne bi trebalo smetati u regularnoj sezoni, ali u playoffu može postati problem obzirom na to koliko se povećava ovisnost o učinku najboljih igrača). Iako je Timmy dodao sjajan šut s poludistance i popravio svoju najveću boljku, slobodna bacanja (lani iznad 80%, što je napredak neviđen za takvog veterana koji je u karijeri ispod 70%), napad s njim i Splitterom jednostavno nema onu širinu i efikasnost na koju smo navikli od kada je Pop momčad prešaltao na pick & roll košarku kao osnovu.

Nakon što su dvije godine za redom imali drugi najbolji napad u ligi, Spursi su lani pali na 7. mjesto, što je i dalje sjajno, ali i očito poručuje kako su nešto morali žrtvovati zbog obrane. Jasno, kada imaš slashera poput Parkera i dva šutera kao što su Green i Leonard, onda nije problem sakriti takve sitnice, ali očito je kako o Duncanovoj (i Borisovoj) igri s poludistance ovisi puno toga. Da li i previše, to će pokazati vrijeme, s tim da ništa ne mijenja činjenicu da su Spursi očiti dokaz kako kombinacija talenta, rada i znanja uvijek donosi rezultate.

Njihova napadačka i obrambena filozofija nisu uopće genijalne, već su jednostavno dovedene do izvedbenog savršenstva. Oni nisu momčad bez mana, koliko su u stanju sakriti ih izbjegavajući situacije u kojima ih protivnik može okrenuti protiv njih. I to je ukratko razlog zbog kojega će po tko zna koji put po redu ostvariti svoje potencijale i biti konkurentni, spremni iskoristiti svaku priliku, jasno dok god dobivaju od Duncana, Parkera i društva individualni učinak u gornjim granicama očekivanja.

PLUS

Popovich već zna kako će dogurati do pozicije nositelja čak i uz mogućnosti ozljeda (jasno, gubitak Parkera ili Timmya je nenadoknadiv), a posebice zna kako dozirati minute, čime je, posebice nakon lanjskog nastupa u Finalu, otvorio oči mnogima i vjerojatno potaknuo novi trend u ligi. To čuvanje snage koje im omogućuje savršeno poznavanje "sistema" svih uključenih (a pišem ga pod navodnicima jer se ne radi samo o omjeru flexa i pick igre u napadu, odnosno zone i čovjeka u obrani, već i pristanku svih u svlačionici, trenera i igrača, na posebna pravila ponašanja i poseban kod, kako i na parketu, tako i izvan njega), nešto je što imaju samo najveći i što im uvijek dobro dođe kada treba nadmašiti prognoze.

MINUS

Koliko god Pop čuvao svoje igrače, ono što su lani pružali Parker i Timmy definitivno je pomalo presedan. Iako nitko sa sigurnošću ne može reći da će obojica doživjeti regres, teško je očekivati da Parker u onakvoj ulozi ponovi onakve realizatorske brojke, odnosno da Duncan izbjegne trošenje u takvoj mjeri da izvuče onakav učinak u obrani.

Također, pomalo je mit da Spursi imaju sjajnu klupu - s pola Ginobilia i Splitterom zacrtanim kao važnim dijelom startne petorke, uz probleme s jedinicama i manjak swingmana, jasno je kako će i dalje previše ovisiti o Bonneru, odnosno kako će Bellineli igrati važniju rolu nego bi itko htio u njegovoj prvoj sezoni u klubu.

ROCKETS

NAPAD: 108.9 (6.)

OBRANA: 104.7 (9.)

RASPORED: 11.

SCORE: 54-28

THAT WAS THEN

Nakon što su godinama tavorili u sredini u očekivanju nekakvog pomaka (sjetimo se pokušaja dovođenja Bosha i Gasola), Rocketsi su početak prošle sezone dočekali s jednim od gorih rostera u ligi kojega su uz to nadogradili s visokim ugovorima Linu i Asiku, praktički jedinim pojačanjima koja su uz to morali preplatiti ne bi li se osigurali od mogućnosti da ostanu i bez njih.

I onda im je iz vedra neba pao James Harden, kojega se štedljiva Oklahoma odlučila odreći, davši im ono što su očajnički trebali - franšiznog igrača oko kojega mogu sve posložiti. Tu na scenu stupa njihov stručni štab koji je to u hodu i napravio, fokusirajući se na brzinu (frenetičnim ritmom ostavljali su u prašini čak i Nuggetse), jednostavnost (pick & roll i šuteri uokolo) i gomilu trica (doslovno svaki treći šut njih i Knicksa uziman je s perimetra, čime su postavili neke nove standarde, posebice jer su obje momčadi rezultatski toliko nadmašile očekivanja da nema sumnje kako u toj odluci ima nešto pozitivno).

Zahvaljujući sposobnosti da te trice zabijaju odličnim postotkom i uz to dobiju ogromnu količinu slobodnih bacanja na račun Hardenovih ulaza, Rocketsi su usprkos tankom rosteru ostvarili izuzetno učinkovit napad koji ih je doveo do playoffa već u prvoj sezoni nove ere. Obrana je pak bila nešto sasvim drugo, ali i ona se popravila kada se Asiku u sredini na pola sezone pridodao Beverleyev presing - praktički, samo s njima dvojicom u postavi Rocketsi su od katastrofalne postajali prosječnom obranom.

Naravno, ni sve to im nije bilo dovoljno da prežive prvu rundu protiv Thundera iako im je ozljeda Westbrooka barem omogućila da seriju učine zanimljivom. I ožive karijeru Francisca Garcie, čovjeka poznatijeg po dizanju utega nego po haklanju.

THIS IS NOW

Godinu nakon što je doveo Hardena, Morey je uspio doći i do Howarda, a takve dvije akvizicije za redom osigurale su mu titulu heroja narodnih masa. Zasluženo, jer spoj Howarda i Rocketsa bio je idealan od prvog dana, od poklapanja godina udarnih igrača do stila igre.

S najboljim obrambenim centrom lige Rocketsi su tako unaprijedili jednu poziciju, ali, obzirom da su na njoj već bili solidni, taj napredak sam po sebi neće značiti previše. U playevima, Hardenu, Parsonsu i dva centra trenutno imaju jezgru koja donosi 50 pobjeda, ali definitivno će biti zanimljivo pratiti kako misle zatvoriti rotaciju, odnosno riješiti probleme klupe i krilnog visokog.

Jasno, tu su u pitanju slatke brige obzirom da zahvaljujući minimalcima Beverleya i Parsonsa imaju samo takav luksuz koji im omogućuje dovođenje pojačanja, naravno uz poneki trade, bez straha od poreza ili pada kvalitete - kada imaš startnu produkciju na dvije pozicije za 2 milijuna, onda nije problem biti dovoljno fleksibilan riješiti sve ostale probleme.

A oni bi se mogli riješiti i unutar kuće, obzirom da nije isključeno kako će i jedan od dva lanjska rookiea dugoročno zauzeti mjesto startne četvorke. Jones posebice djeluje spreman na tako nešto zbog kombinacije fizikalija, solidnog šuta iz vana i solidnog skoka, a Motiejunas može postati važan dio rotacije na račun izuzetne kombinacije visine i all-round osjećaja. Naravno, obojica će prije svega morati postati konstantni inače će Morey vrlo brzo posegnuti za novim solucijama.

Da neke uvijek budu otvorene pobrinut će se težina koju imaju i Asik i Lin na tržištu. Asik je dokazao da može odigrati startne minute i u ligi gdje nedostaje pravih obrambenih centara, korištenje njega kao back-upa Howardu uz tek povremenu zajedničku igru u visokoj postavi, prevelik je luksuz čak i za na luksuz naviknute Rocketse. Naravno, čak i ako ga zadrže bit će dobri, ali potencijalno dovođenje dokazane stretch četvorke koja obavlja prljave poslove ili rasnog 3&D swingmana moglo bi dodatno povisiti njihov plafon.

Za Lina pak na raspolaganju ima puno više minuta, ali, kako Beverley svojim 3&D stilom igre puno bolje paše uz Hardena od Jeremyeve slash&kick estetike, ni on nije nedodirljiv. Ako ništa drugo, McHale bi ga konačno trebao prebaciti u ulogu šestog čovjeka u kojoj bi, s loptom stalno u rukama, Lin mogao biti teror za druge postave.

I dok ova jezgra izgleda odlično, Morey se itekako namučio da okupi potencijalno korisne swingmane. S Asikom i jednim od dvojca Lin/Beverley klupa je praktički osigurana, ali nije zgorega dobiti nešto i s bokova. Iako je doveo redom sve što je mogao, izgleda kako se kroz kamp ipak iskristaliziralo da će Brewer dobiti ulogu stopera, a Garcia i Casspi tricaških specijalista. Ni jedan od njih nije u stanju biti konstantan, ali bit će dovoljno da po utakmici jedan od troje odradi posao.

Uostalom, kada si u poziciji Rocketsa i kada te čeka barem 5 godina borbe za sam vrh, onda nije problem dovući još bolje veterane. Samo treba strpljenja, kao što će ga trebati i dok ne pronađu idealan balans između obrane i napada koji može zadovoljiti Howarda. Dok je Asik u blizini, imaju dovoljno centimetara da poslože solidnu obranu čak i bez izrazitog stopera na boku - Parsons i ova trojka s klupe su dovoljno uporni i žilavi da odrade posao - tako da u tom pravcu mogu napraviti popriličan napredak, posebice ako Beverley bude igrao više od Lina na jedinici (slažući sistem uzeo sam u obzir njihovu podjednaku minutažu na poziciji, dakle Beverleyu sam dodao 7 minuta u prosjeku više nego je igrao lani, a Linu sam oduzeo nešto manje jer je u stanju uskočiti i na poziciju drugog beka, što također možemo očekivati obzirom da Rocketsi na klupi imaju još dva playa).

Dakle, obrana može samo prema gore, dok je napad ipak veći upitnik. Rocketsi teško da mogu zadržati onako ubitačan ritam ako misle koristiti Dwighta 36 i više minuta - kad bi i on i Asik pristali na smanjenu minutažu, onda bi trčanje bilo relativno lako odraditi, ali sumnjam da je Howard došao u Houston dijeliti minute s Omerom.

Međutim, trica bi i dalje trebala ostati glavno oružje, a kako sada uz Hardena imaju još jednu mašinu za slobodna, učinkovitost napada ne bi trebala doći u pitanje (jasno, vrati li se Dwight na svojih standardnih 59% nakon katastrofalne zadnje dvije godine tijekom kojih je bio u rangu Jordana ili Drummonda). Bit će tu puno više šuta za dva, posebice iz post pozicija, ali napravi li obrana očekivani skok, neće to biti ništa kritično - Dwight nikada nije imao suigrača poput Hardena u Orlandu, ali je svejedno u njegovim najboljim danima Magic imao iznadprosječan napad.

PLUS

Upravo taj spoj Hardena i Howarda - ovo je old school kombinacija beka i centra koja donosi naslov, a posebice bi trebala biti sjajna obzirom na kvalitetu obojice u pick & roll igri. Harden je danas valjda najbolji pick & roll napadač na planeti, čovjek koji uvijek garantira poene zbog idealnog triple threat balansa (nemoguće je odgovoriti da li je bolji dribiler, šuter ili asistent), a Howard je čak i lani, usprkos svim pričama kako više voli loptu u postu od pick igre, bio fenomenalan realizator nakon rolanja. S Hardenom u blizini opet bi trebao postati nezaustavljiv, naravno ako McHale pronađe idealan omjer lopti u post kojima će hraniti njegov ego.

MINUS

Već spomenuta nedefiniranost rotacije i preveliko oslanjanje na upitne potencijale Jonesa i Motiejunasa, odnosno upitne talente Brewera, Garcie i Casspia. Nije isključeno da svi zablistaju u novim ulogama i u novom sistemu, ali isto tako je moguće da donesu nedovoljno dobru podršku bez čega nema velikih stvari. Jasno, kada su ti ovi lako zamjenjivi dijelovi najveći problem, onda problema i nemaš - Rocketsi su riješili ono najvažnije, franšizni talent i to čak dva puta, što ih stavlja u poziciju koju priželjkuje 99% lige.

GRIZZLIES

NAPAD: 106.4 (14.)

OBRANA: 101.9 (1.)

RASPORED: 10.

SCORE: 53-29

THAT WAS THEN

Još jedna tipična grit & grind sezona Memphisa, koji je opet napravio korak dalje kao franšiza, plasiravši se u finale konferencije koristeći probleme s ozljedama Clippersa i Thundera. Problem je samo bio u tome što su cijelo ovo vrijeme ostali ista momčad, čvrste obrane i bez šuta, dok su se Spursi, iako su i sami dobrano profitirali zbog ozljede Westbrooka, ipak razvijali. Sad, razlog za stajanje u mjestu Gasola i društva u jednu ruku je i krcat salary cap (iako je situacija bila nešto bolja nakon odlaska Gaya), ali i trener koji je očito dosegao svoj plafon.

Hollinsov ego, koji ga je tjerao da cijelo vrijeme uokolo nosi prsten osvojen s Blazersima, jednostavno nije mogao podnijeti marginalizaciju koja je bila neminovna dolaskom nove uprave stoga se nije ni pokušavao praviti dobrim vojnikom, provocirajući na svakom koraku. Već kod kritiziranja zamjene Gaya bilo je jasno da je bivši – svaka čast na mišljenju, ali neslaganje s tako velikim potezom znači da nisi na istoj frekvenciji s upravom, što nikako nije dobro. Mislim, bez obzira mislio da li je taj potez dobar ili loš, moraš vjerovati da iza njega stoji nešto više od stihije i podržati ga makar se ne slagao s njim.

I dok su ove situacije čak bile i simpatične, posebice u korporativnom svijetu gdje vlastito mišljenje nije poželjno, Hollinsovo vođenje momčadi drugu godinu za redom u playoffu – nije. Nakon što je lani protiv Clippersa pokazao nesposobnost pravovremene reakcije i prilagodbe, slično se dogodilo i protiv Spursa gdje tvrdoglavo nije odustajao od povjerenja u Princea i manjoj mjeri Allena iako se momčad kotrljala samo kada su na parketu bili Pondexter i Bayless koji su svojim šutom za tri mogli razvući zonu Spursa.

THIS IS NOW

U Memphisu nastavljaju oprezno, svjesni da igranje u polufinalu i finalu Zapada nije slučajno. Stoga su izbjegli velike promjene i angažman zvučnih trenerskih imena te su se jednostavno nadogradili iznutra, promoviravši asitenta Joergera u šefa operacija na parketu. Njegov glavni zadatak bit će kreativnije podijeliti minute na bokovima kako bi napad Grizzliesa konačno izašao iz ispodprosječnosti u kojoj se nalazi od formiranja ove jezgre. Dovođenje Millera daje dovoljno opcija za tako nešto, naravno uz daljnji napredak Baylessa i Pondextera te svođenje Princeove uloge na minimum. U Calathesu konačno imaju i back-up playa koji može zabiti šut, što bi Baylessu trebalo dodatno otvoriti minute u spot up roli, a sve skupa bi trebalo otvoriti prostor pod košem ne samo Gasolu i Randolphu, već i Conleyu.

I dok Conley i Gasol polako pretvaraju ovu momčad u pick & roll mašinu i time također doprinose razvoju u odnosu na jednodimenzionalnu hi-low post košarku (koja će i dalje ostati bitno, ali više ne i jedino oružje), Randolph je u očitom padu koji je obzirom na godine i ozljede potpuno logičan. Memphis se i tu sitnim, ali dinamitnim, potezima osigurao od gubitka produkcije, osiguravši usput lani usluge energičnog Davisa koji će im i bez Z-Boa na parketu garantirati gomilu napadačkih skokova.

Još jedan sjajan potez je i dovođenje Koufosa kao idealne zamjene za Gasola i čovjeka koji će centru Grizzliesa konačno omogućiti da se pošteno odmori tijekom regularne sezone (sjetite ga se samo protiv Spursa kada više nije mogao disati). Ako ciljate na dug ostanak u playoffu, onda nije loše imati na raspolaganju najboljeg igrača s relativno svježim nogama, a dojučerašnji startni centar Nuggetsa, koji je savršen u roli igrača zadatka, upravo će im omogućiti da takav scenarij i ostvare.

Da li su ovi mali potezi dovoljni da Memphis iz pratnje postane onaj kojega se prati? Teško, ali svakako ih čine opasnijom momčadi koja ionako već zna kako iskoristiti slabosti protivnika. Obzirom na nedostatak izrazitog favorita na Zapadu gdje se Spursi i dalje nekako čine najkompletnijom momčadi, nije isključeno da, opet uz malu pomoć sreće, Memphis ovaj put napravi još jedan korak naprijed.

PLUS

Njihova obrana će i dalje ostati neprobojni bedem. Bez obzira koliko Joerger bude dirao rotacije i stil igre, značajniji gubitci učinkovitosti na ovoj strani su jednostavno nemogući kada imate sjajne obrambene igrače na svim pozicijama, počevši od najboljeg presing igrača u ligi Conleya, preko najboljeg stopera Allena do najboljeg obrambenog centra Gasola. Dodaj još svu tu dužinu uokolo, praktički imaju defanzivno korisne rezerve na svakoj poziciji, i jasno je kako na ovom dijelu parketa negativnih pomaka biti neće.

MINUS

Kako raste važnost trice, Memphisov stil igre sve više postaje anakronizam, a tome neće značajnije pomoći ni sve ove promjene. Naime, Grizzliesi su lani bili toliko lošiji od ostatka lige u tricama da ih ni potpuno zdrav Miller uz sjajne sezone Baylessa i Pondextera neće pretvoriti u silu s perimetra. Dodaj tome da je upitno uopće očekivati da Miller donese značajniji doprinos obzirom da je nakon prvog naslova Heata bio u takvom stanju da je čak razmišljao o mirovini, odnosno da je pitanje koliko Bayless i Pondexter mogu bolje od ovoga što već pružaju, i jasno je zašto i dalje treba ostati skeptičan prema napadu Memphisa, barem protiv onih najboljih obrana.

MAVS

NAPAD: 107.5 (8.)

OBRANA: 106.2 (16.)

RASPORED: 9.

SCORE: 42-40

THAT WAS THEN

Nakon što su godinu ranije jedva ušli u playoff zbog Cubanovog novog plana racionalizacije kojega se ne bi posramili ni najzadrtiji zagovornici komunizma, prošle sezone Mavsi nisu bili takve sreće - s vidno usporenim Nowitzkim od kojega su dobili samo 47 utakmica, Mavsi su jedva ostvarili 50-50 učinak, usprkos tome što je Carlisle još jednom odradio vrhunski posao s onim što je imao na raspolaganju, izvukavši prosječan učinak u oba smjera.

Doduše, obrana je bilo slabija nego što smo navikli gledajući Carlisleovu zonu ranijih godina, ali obzirom da su sezonu odradili bez poštenog centra, krpajući se s Brandom i Kamanovim truplom, rezultati su bili više nego pozitivni.

Fokus uprave ionako je bio više usmjeren prema ljetu i tržnici nego prema rezultatima, a brutalan poraz i na tom planu vjerojatno je ostavio veće ožiljke od svih propusta na parketu.

THIS IS NOW

Sa zdravim Dirkom u pogonu od prvog podbacivanja, Mavsi s razlogom očekuju da će biti u borbi za playoff. Dok god hoda po NBA parketima, Dirk će garantirati solidan napad sam po sebi, a okružen novom gomilom šutera i kreatora koji će živjeti od prostora koji im otvara, moguće je da taj napad bude i više od solidnog - sistem u dodatku Calderona i Ellisa vidi popriličan korak naprijed u odnosu na ono što su pružali Collison i Mayo.

Problem pak i dalje ostaje obrana - iako su Carter, Marion i Dirk već doktori i znaju napamet što se od njih očekuje, što rezultira njihovom najboljim igrama karijere na tom dijelu parketa upravo pod Carlisleom (što je stvarno fascinantno kad uzmemo u obzir koliko su kilometara prevalili), najveći upitnik i dalje ostaje centarska pozicija na kojoj Mavsi malo previše ovise o čovjeku koji je u karijeri do sada uglavnom iznevjerio očekivanja.

Dalembert je solidan centar u svim segmentima obrane, posebice u zaštiti reketa, ali do sada nikada nije imao ovakvu odgovornost - Dallas od njega ne treba samo solidne brojke u vakumu, već vrhunsku igru korektora na više od 24 minute kako bi podigli obranu na playoff razinu. Ako itko može spasiti njegovu karijeru, to je Carlisle, ali dok ne vidimo pozitivan ishod, skepsa je jedini izbor.

Također, obzirom na slabosti Calderona i Ellisa u obrani, koje čak i zona teško može sakriti obzirom na njihov manjak fizikalija, pitanje je koliko solidna unutarnja linija može pomoći.

U napadu pak nema sumnje kako će Calderon i Dirk vrlo lako pronaći zajednički jezik i postati sjajni pick & roll partneri, odnosno kako će Carter s klupe i dalje biti jedan od boljih šestih igrača u ligi. Ali, pitanje je koliko stavljanje Ellisa u spot up ulogu može koristiti obzirom da smo do sada uglavnom naučili kako je najbolji s loptom u rukama. Naravno, dobar dio playmakerske akcije može pripasti njemu jer Calderon je još bolji šuter iz izgrađenih pozicija, ali očito je kako će ovdje dolaziti do preklapanja koje neće donijeti dodatnu korist momčadi.

Srećom, u tom potpisivanju svega što je ostalo na tržištu, složili su roster s dovoljno opcija koji dubinom može maskirati dobar dio minusa startnog talenta, bilo da trebate kreatora s klupe (Harris) ili specijalista za ticu (Ellington). Dodaj još i Crowderovu energiju i Blairovu skakačku kvalitetu i jasno je kako pijuna ima više nego dovoljno da pokriju čak i eventualne slabije igre važnijih figura.

PLUS

Ovo je još jedna tranzicijska sezona tako da očekivanja nisu velika, a to je uvijek dobro kada je veteranska momčad u pitanju. Daleko od toga da je Dallas plutajuća mina, ali uspije li Carlisle realizirati i pola onoga što je zamislio, prvi su kandidat za playoff čak i među ovako zeznutom i mlađom konkurencijom. Nisu sjajni u ničemu osim u tome što uvijek mogu baciti loptu Dirku na kraju napada, ali ta solidnost u svakom smjeru ponekad može biti sasvim dovoljna.

MINUS

Napadački ne moraju opravdati ovako visok rezultat koji očekuje sistem, ali teško da će i u najgorem slučaju postati grozni pored svih ovih opcija. Međutim, nad obranom je ogroman upitnik - ne uspiju li iz ozljedama sklonog Wrighta i sirovog Jamesa izvući dovoljno da se pokriju u onim trenutcima kada neće moći računati na Dalemberta, a ti su neminovni, ne piše im se dobro.

Kako god okrenuli, Mavsi su i u najboljem slučaju tek topovsko meso u prvom krugu. Ako je Mark Cuban s tim zadovoljan, tko smo mi da kritiziramo?

PELICANS

NAPAD: 105.3 (21.)

OBRANA: 108.2 (24.)

RASPORED: 1.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

Nakon što su započeli rebuilding tijekom lockouta i to izuzetno uspješno, završivši s novim vlasnikom i najboljim igračem generacije, bivši Hornetsi baš i nisu opravdali očekivanja koja su imali nakon što su u ljeto potpisali novi max ugovor s Ericom Gordonom i usput doveli Robina Lopeza i Ryana Andersona kao pojačanja.

Usprkos popriličnom dizanju razine talenta, gotovo da se i nisu makli s mjesta zbog potpunog raspada obrane, koja nikako nije mogla podnijeti zajedničku kombinaciju rookiea Davisa i Andersona na parketu, ali i manjak energije u vanjskoj liniji - bekovi Hornetsa predvođeni sporim Vasquezom ukrali su uvjerljivo najmanje lopti u ligi, manje čak i od mumificiranih Lakersa.

Napad je pak djelovao solidno, posebice pick igra Vasqueza i Lopeza, uz izuzetnu učinkovitost Andersona u spot-up situacijama i Davisa u tranziciji. Međutim, bez Gordona koji je zbog stalnih problema s koljenima opet propustio više od pola sezona (usput odigravši onu drugu polovicu kao tipični rekonvalescent koji utakmicama prilazi više kao putu do vlastite formi nego momčadskom naporu) jednostavno nisu imali dovoljno da bljesnu, pretvorivši se u drugom dijelu sezone u kantu za napucavanje.

Sve ovo nije moglo proći bez napetosti u odnosima između novog vlasnika Bensona i ostatka uprave, prije svih GM-a Dempsa i trenera Williamsa, koji su dobrim dijelom odgovorni za stajanje na mjestu kombinacijom loših poteza u odabiru igrača i stila igre.

THIS IS NOW

Danas više nije tajna da Benson očekuje rezultate, što je dovelo do novog niza ishitrenih poteza ovog ljeta koji će dodatno otežati posao Williamsu u slaganju smislene koncepcije igre (iako zamjena Noeala za Holidaya podiže obrve - klišej izrečen bez zlih namjera - nju može opravdati želja da se ekspresno ide naprijed, ali teško je naći objašnjenje za astronomski ugovor Evansu pored svih drugih rupa na rosteru). Ne dogodi li se ozbiljniji pomak, i Dell i Monty bi vrlo lako mogli postati bivši, što bi vlasniku omogućilo da odabere svoje ljude i dodatno naglasi novi identitet koji za sada postoji samo izvan parketa.

Hornetsi su danas Pelicansi i s još jednom infuzijom talenta imaju novu jezgru dovoljno kvalitetnu da se uključe u borbu za playoff čak i na ovako konkurentnom Zapadu. Problem je u tome što će istovremeno morati poboljšati obranu i uigrati napad, dok će većina direktnih suparnika nastaviti tamo gdje je stala. Naime, dodatkom atleta kakvi su Holiday i Evans, a posebice razvitkom Davisa, spori stil igre koji njeguje Williamsa postaje besmislen. Ova momčad je složena da trči, a ne uspije li Monty izgraditi takav identitet, iza ugla čeka George Karl ili neki trener koji to može.

Ovaj konstantan pritisak rezultata nikako nije dobar za ovako mladu i neuigranu momčad, koja uz to i dalje ima ogromnih felera u obrani koje neće sakriti nikakva stilska prilagodba kao u slučaju napada. Iako Holiday donosi kvalitetnu presing opciju, što je ogroman plus u odnosu na lani, obrana prije svega počinje od unutarnje linije koja i dalje donosi slične rupe.

Zdravi Smith je solidan treći visoki sposoban odraditi rolu back-up centra, godinu iskusniji i fizički spremniji Davis bi trebao biti ogroman plus u energetskom dijelu, ali igrač profila Stiemsme će i dalje biti neophodan za iole pristojnije čuvanje obruča, što nikako nije dobra vijest za njihov napad (koji je barem lani ovisio o partnerstvu Andersona i Davisa). Posebice bude li Williams istovremeno koristio i njega i Aminua u petorci - ta oprezna postava sa Stiemsmom i Aminuom teško da može biti toliko defanzivno dobra da sakrije sve potencijalne napadačke minuse, prije svega olakšanu mogućnost protivničkog udvajanja Davisa, Gordona ili Holidaya.

U kontekstu u kojem gomila veteranskih momčadi itekako dobro zno što radi i gdje uz sve navedeno opet imaju i najteži raspored u ligi, Pelicansi mogu iskočiti samo ako će napustiti taj veteranski stil i zaigrati kao mladi autsajderi koji koriste brojnost i atleticizam vanjske linije u oba smjera. Bude li presing rezultirao s podjednakim brojem kontri kao i protivničkih zicera iza leđa takve riskantne obrane, bit će to uspjeh, a ako se šutu za tri (koji bi s triom Gordon-Holiday-Anderson trebao po deafultu biti više nego solidan) pridoda tranzicijska kvaliteta svih ovih driblera, možda i gazda bude zadovoljan, naravno ako je očekivanja postavio negdje oko 38 pobjeda što im opet neće biti dovoljno za playoff.

Sistem je puno skeptičniji, dijelom jer nitko ne može znati koliko će Montyevi potezi popraviti krvnu sliku, a dijelom i zato što individualno, iako dobro izgledaju na papiru, ovi Pelicansi jednostavno nisu idealan miks. I to ne samo momčadski - čak i individualno gledano, uzevši u obzir da je Davis tek u drugoj sezoni, da Evans nikada nije nadmašio učinak iz rookie sezone, da je Gordon zadnje dvije godine bio uništen ozljedama, da je Anderson u totalno krivoj roli i da je Holiday u najboljem slučaju treća opcija, svi oni bi trebali dati svoj maksimum da ovaj projekt dobije smisao. Očekivati od ovoliko varijabli da se poklope je, blago rečeno, poprilično hrabro.

PLUS

Holiday, Gordon, Evans i Davis mogu itekako profitirati ultra brzim stilom igre, a posebice Davis koji je i lani dokazao da samo na račun brzine i postavljanja u ranim sekundama napada može izgraditi karijeru. Ovaj brzi stil odgovara čak i Andersonu kojega se može iskoristiti kao petog napadača koji zadnji stiže u napad i onda odmah poteže tricu dok obrana još nije namještena.

S više tranzicije i laganih koševa, Pelicansi mogu dogurati do iznadprosječnog učinka, a onda sve ovisi o tome mogu li dobiti dovoljno od obrane da možda iznenade skupinu koju čine Mavsi, Wolvesi, Nuggetsi i Blazersi u borbi za dva zadnja playoff mjesta. U spomenutom kontekstu garancija nema, posebice zato jer će im uz sve prilagodbe trebati i puno bolje individualne sezone Gordona i Davisa, ali i stabilnost od strane Holidaya, Andersona i Evansa. Šansa svakako postoji.

MINUS

Naravno, i ovaj stil igre ima mana, a to su prije svega izgubljene lopte koji bi mogle biti problem obzirom na Holidaya koji ih je gubio izuzetno visokim postotcima i to u puno kontroliranijem okružju. Čak i ako će mu Evans i Gordon olakšati posao kreacije, pitanje je kako će izgledati ti napadi s pojedincima naviknutima uzimati barem četvrtinu šuteva - idealna napadačka petorka Pelicansa s 5 najskupljih igrača doslovno treba barem dvije lopte da zadovolji prosječne apetite na koje su pojedinačno navikli.

I dok Williams, jasnim odlukama da Evansa koristi kao šestog igrača (što nas vraća na besmisao davanja onolike količine dolara dostojne druge opcije za takvog igrača) i usput Andersona nastavi ubacivati s klupe, staje na kraj potencijalnim problemima po pitanju raspodjele lopti, time opet samo vraća fokus na probleme koje ima nešto tradicionalnija početna petorka.

Pelicansi imaju dovoljno igrača koji mogu poslužiti u tradeu i dovoljno su mladi i talentirani da traju, da ne govorimo kako u Davisu imaju igrača koji svima uokolo olakšava život, ali fino ugađanje linija tek treba početi. I vrlo vjerojatno će se nastaviti s drugim ljudima u ulozi trenera i GM-a, ali i bez barem jednoga od tri preskupa vanjska igrača.

21May/1310

FRONTING THE POST PODCAST

Posted by Gee_Spot

Ovo nije podcast o tome kako je Vinnie dobio pedalu već o konferencijskim polufinalima i finalima, uspomenama, revolucijama i još mnogo drugih lijepih stvari, ali..... VINNIE JE DOBIO PEDALU!!!! YESSSS!!!! Blake je spašen!

18May/130

THE CHANGING OF THE CENTER

Posted by Gee_Spot

Vanjski faktori opet su odigrali značajnu ulogu u raspletu playoffa, ali to ne mijenja činjenicu da nas čeka veličanstvena serija između Spursa i Grizzliesa. Više nije važno pitati se što bi bilo da je bilo, poanta je da su ove dvije momčadi zasluženo tu gdje jesu, jer nije stvar u tome da sreća prati hrabre, već da treba znati iskoristiti pruženu priliku - tko zna kada će ti se ukazati sljedeća. I jedna i druga momčad su sastavljene od veterana koji vrlo dobro znaju da je ovo do sada bilo tek odrađivanje posla i minimum koji su morali napraviti obzirom na kontekst. Ovo što ih sada čeka pak puno je drugačije, ovo je izazov koji će dati odgovor na pitanje koja je teza točnija, ona da su Grizzliesi dosegli zenit ili ona da je prozor Spursa još uvijek dovoljno otvoren da se provuku do Finala.

Osobno sam skloniji vjerovati u ovo prvo, ujedno i u to da Spurse čeka slična sudbina kao i prethodne dvije godine, kada su dominaciju u regularnoj sezoni zamijenili kiksevima u playoffu (kiksevima u odnosu na startnu poziciju, nikako na razinu igre - i Memphis prije dvije godine i Oklahoma lani jednostavno su ih nadjačali).

Ove dvije momčadi su u posljednje tri sezone igrale međusobno 18 puta (igrali bi i više da se lani nisu susreli samo 2 puta zbog lokcouta), score je 9-9, iako Spursi imaju +17 koš razliku koja je u ovolikom uzorku utakmica zanemariva (npr. da je Memphis svih 9 utakmica dobio samo s 1 košem razlike, to bi značilo da su Spursi do svojih 9 pobjeda došli s prosječnom razlikom nešto manjom od 3 poena, dakle još uvijek se radi o jednom posjedu lopte, što jasno govori koliko su dvoboji ovih momčadi zadnjih godina izjednačeni).

A, ako je situacija već takva, složimo se da je sve što bilo prije nebitno i da je važna samo trenutna forma. Uostalom, obje momčadi su se ionako značajno promijenile. Spursi danas imaju Splittera, Leonarda i Greena u puno značajnijim rolama nego prije 6 mjeseci, kamoli prije godinu ili dvije, dok je Memphis puno sličniji onom monstrumu koji je izbacio San Antonio prije dvije godine nego onoj momčadi koje smo gledali u periodu između (od 4 njihove ovogodišnje utakmice, čak 3 su odigrane dok je Rudy Gay bio na rosteru).

Gay je pak postao primjer da minus stvarno ponekad daje plus. Dodavanje oduzimanjem. Iako im je trebalo neko vrijeme da se snađu bez čovjeka koji je trošio najveći broj napada, bez njega u rotaciji Memphis je igru fokusirao na Randolpha i Gasola (za čim smo vapili još od lanjskog poraza protiv Clippersa, iako je tada kao opravdanje služila Randolphova ozljeda), a uz to se otvorio dodatni prostor za Conleya da učinkom uskoči u top 7 playmakera lige (barem po IOR-u kojega sam ovih dana izračunao i čije rezultate ću malo po malo otkrivati kako bi popunili ove dane praznog hoda između utakmica u završnici playoffa - kad sam već kod popunjavanja praznog hoda, ne bi bilo loše da nabacite neka pitanja na gee@ispodobruca.com kako bi imali što pričati na podcastu idući tjedan, a možda izvučem i zaseban post bude li ih dovoljno zanimljivih).

Uglavnom, da se vratimo na temu, ovo što nas sada čeka je nešto sasvim drugačije i tu stari podaci ne igraju veliku ulogu, pogotovo jer sam kontekst zahtijeva još prilagodbi, posebice individualnoj formi.

Tony Parker je igrao košarku života do ozljede zbog koje je propustio skoro cijeli treći mjesec. Iako se vratio u optimalnu formu i ritam, onu šutersku kvalitetu koju je imao u prvom dijelu sezone trenutno ne može dohvatiti. Kako su mu se u playoffu samo umnožile prilike i odgovornosti, pad efikasnosti je očit. Nije abnormalan, daleko od toga, Parker je i dalje najbolji napadač Spursa, ali recimo da je razlika između Parkerove solidne partije i fantastične partije ujedno i razlika između Spursa koji su veći dio regularne sezone gazili sve pred sobom i ovih koji su u playoffu zamalo naišli na zid protiv Warriorsa.

Tim Duncan odigrao je najbolju regularnu sezonu još od 2010. ali u playoffu je pao učinkom pod povećanim pritiskom minutaže i odgovornosti (ne zaboravimo i virozu koja ga je sigurno koštala forme, koja se pak s tolikom kilometražom na leđima teže vraća nego kada si u naponu snage). Obrambeno se to ne vidi dok god nije prisiljen igrati kao jedini visoki u niskoj postavi (što protiv Memphisa neće ni imati prilike, zbog čega bi trebao igrati puno značajniju obrambenu rolu nego protiv Warriorsa), ali napadački je sve više oslonjen na šut licem košu (što će protiv Gasola dodatno doći do izražaja - Bogut ga je na pola snage držao pod kontrolom veći dio serije). Protiv Memphisa će povremena opcija igranja akcija kroz njega u post-up situaciji biti još limitiranija, što znači da će zbog manjka Timmya u kreativnoj roli na Parkeru biti još veći pritisak.

Treba li uopće spominjati Ginobilia? Čovjek iza sebe ima najgoru sezonu u karijeri, stalno ili vuče posljedice neke ozljede ili mu prijete nove, tako da ga je danas teško smatrati za išta više osim klasičnog šestog igrača koji ima zadatak držati napad podmazanim dok su prve opcije na odmoru. Naravno, ovakav genije zasigurno u sebi ima jednu utakmicu u seriji u kojoj će podsjetiti na stare dane i riješiti je sam, ali prije dvije godine Spursi su ispali od Memphisa s Ginobiliem od kojega si svaku večer mogao očekivati vrhunsku partiju i kojega bi Pop po potrebi gurnuo u startnu petorku gdje mu je i bilo mjesto. Danas, pored Greena i Leonarda, koji su obrambeno ključni igrači, Manu o takvom potezu Popa može samo sanjati.

Dakle, udarna trojka Spursa daleko je od idealne forme, ali možda to nije važno ako će ostatak rostera biti u stanju ponijeti teret? Splitter se vraća nakon nezgodne ozljede zgloba, hvata formu i imat će bitnu rolu protiv visine Memphisa, ali napadački njemu trebaju kreatori koji će mu generirati prilike koje sam ne može stvoriti. Dakle, kako budu igrali ovi ranije navedeni, igrat će i on. Danny Green je 3&D majstor uvijek i svuda, samo nemojte od njega tražiti više.

Praktički, ispada kako je i dalje jedini istinski x-faktor Leonard. Njegovi ulazi s bokova stvorili bi pritisak koji bi olakšao život Parkeru i Duncanu, ali, usprkos tome što mali igra fantastičnu all-round košarku za nekoga tko još nema ni 22 godine, konstantu u dribling-ulaz igri do sada nismo vidjeli. Da je bio spreman za napraviti korak naprijed, onda bi valjda bio agresivniji protiv obrane Warriorsa. Zamisliti ga kako napada veterane poput Princea ili Allena stoga je iluzorno. Da se razumijemo, Leonard je igračina i ovo što on radi u svojoj drugoj sezoni, posebice u playoffu, je fantastično. Samo, nažalost po Spurse, još uvijek nije u stanju talent pretvoriti u 40 minuta dominacije. Ili barem 20 minuta. Dok god mu napadački učinak više ovisi o sakupljanju otpadaka umjesto o vlastitoj kreaciji, ne možete se osloniti na njega da vam bude poticaj koji trebate.

A tu je i mit o klupi Spursa. Ako oduzmete Ginobilieve bljeskove i solidnog Diawa (koji se i sam tek vratio nakon operacije i koji nije u fizičkom stanju odraditi veću rolu, iako će na račun IQ-a uvijek pomoći momčadi), tu više nema nikoga. Neal i Bonner su obrambene rupe koje tu i tamo mogu ubaciti tricu, a Joseph je back-up play u najširem značenju tog izraza. Mislim, ovo je tako tanak izbor da me ne bi čudilo da u jednom trenutku Pop posegne za McGradyem u potrazi za serijom koševa s klupe.

Dakle, može li ovakav San Antonio zaustaviti Memphis koji je do sada jedna od rijetkih playoff momčadi u savršenoj formi? Ne samo da ih ozljede zaobilaze, već im i pomažu, što dokazuju primjeri Griffina i Westbrooka. Međutim, čak i s njima na parketu, nije isključeno da Grizzliesi ne bi našli načina za doći do finala konferencije s ovakvom igrom Gasola, Randolpha i Conleya.

Marc je postao pravi lider i od kada nema Gaya da mu uzima loptu, on je taj koji odlučuje o svemu. Mislim da nije tajna kako je upravo on trenutno u najboljoj formi od svih igrača u ovoj seriji. Brojke donekle dvoboj njega i Duncana drže u egalu, ali, ako ste poput mene gutali svaku sekundu playoffa, onda vam ne treba objašnjavati da je razina igre koju je pokazao u dosadašnjem dijelu playoffa nešto o čemu dobri stari Timmy danas može samo sanjati.

Randolph je pak x-faktor. Čovjek je uhvatio godine, više se ne može odlijepiti od poda, nakon lanjske ozljede (i praktički izgubljene sezone) kroz dobar dio ovogodišnjeg regularnog dijela se uglavnom švercao u roli smetlara. Međutim, u playoffu ga je od utakmice broj tri protiv Clippersa Hollins zajahao kao prvu opciju u napadu i jaše ga do danas – kada se njegova najbolja košarka pridodala onoj Gasola i Conleya, Memphis je postao potencijalni izazivač. Ne dođe li do uganuća zgloba ili istegnuća koljena, ne vidim razloga zašto Randolph ne bi nastavio razbijati sve u sredini kao do sada – Spursi nemaju igrača poput Ibake i Griffina koji se može hrvati s njim, a koliko god dobro skakali u obrani, Randolph će nači načina da postavi ono svoju ogromno dupe u sredinu i uhvati nekoliko odbijanaca po utakmici.

Conley? Parker je bolji, tu nema dvojbe, ali Conley nije tu da dobije 1 na 1 dvoboj, već da pomogne momčadi. Njegovo shvaćanje ovog košarkaškog paradoksa ujedno je i njegova najveća snaga. Čovjek tako nastavlja igrati košarku života koja je vidljiva postala odlaskom Gaya kada su mu se povećale odgovornosti i volumen, ali i učinak. U playoffu je taj pritisak još i veći, ali za sada se nosi s njim bez problema, što je puno lakše kada imaš ovakvog Gasola kao doslovni centar momčadi i pouzdanog playmakera koji ti pomaže da se odmoriš (taj luksuz Parker ima u puno manjoj količini), odnosno kada je tu Randolph kojemu uvijek možeš baciti loptu u post da nešto napravi. Uglavnom, Memphis kontrolira ritam i gubi uvjerljivo najmanje lopti u ovogodišnjem playoffu, što je najvećim dijelom njegova zasluga.

Dvoboji playmakera i centara bit će ključni, a Memphis tu po ovome do sada rečenom definitivno ima mogućnosti održati kontrolu, možda čak i dobiti ih. S ostatkom rostera stvari su slične jer i jedna i druga momčad na bokovima imaju isključivo igrače zadatka koji bi se trebali međusobno anulirati - Allen i Prince trebali bi oduzeti trice iz kuta Greenu i Leonardu, a time im smanjiti učinak taman toliko da se ne osjeti koliko oni sami ponekad malo pomažu vlastitom napadu. S tim da Hollins u ruci ima jokera o kojem Pop može samo sanjati – uvijek može staviti Allena (ili Pondextera) na Parkera i tako dodatno povećati pritisak na playu Spursa, koji će već u startu imati pune ruke posla u pokušaju da razbije vrhunsku obranu pick & rolla koju igraju Conley i Gasol.

Niske postave? Pop će svakako pokušati stvoriti mismatch Ginobilia i Randolpha čim krenu izmjene, ali koliko dugo će moći izdržati bez dva visoka na parketu obzirom na sve skakačke i obrambene slabosti Spursa u reketu koje su prisutne svaki puta kada Splitter i Duncan nisu zajedno? Plus, Hollins je pronašao onu solidnu petorku s Princeom na četvorci koja uvijek može uskočiti ako zatreba, odnosno ako Arthur ne bude u stanju držati ritam dok su starteri na odmoru. Arthuru pak Spursi odgovaraju, čovjek je isključivo pick & pop igrač, a kao takav bit će ogroman problem obrani koja rijetko visoke šalje izvan reketa kako bi smetali u pick igri jer su jednostavno spori (ovu taktiku su koristili protiv Warriorsa dok se Curry nije ozljedio, čim je usporio zbog gležnja odmah su prestali izlaziti prema perimetru).

Spursi su ove godine zaigrali bolju obranu, ali ironija je u tome da su popravili rotacije prema perimetru, odakle Memphis baš i nije neka prijetnja. Istovremeno su im ostale dobro poznate slabosti u pick igri što će pomoći Memphisu da se napadački kotrlja preko Gasola s vrha posta - iako ne zabijaju trice i čak puno manje zabijaju iz tranzicije i skoka u napadu, Grizliji do sada u playoffu imaju treći napad po učinku upravo zbog Gasolove sjajne igre s poludistance i lakoće kojom razigrava Randolpha u reketu (ne treba ni isticati da njih dvojica doslovno kampiraju na liniji slobodnih, a čak ni Spursi, poznati po malom broju prekršaja u reketu, neće moći izbjeći tamo ih slati).

Uglavnom, sve do sada napisano favorizira Memphis i osobno uopće ne sumnjam u to da su oni favoriti. Međutim, to ne znači da Spursi nemaju šanse, već da će morati zaigrati planom igre primjerenim autsajderu kako bi te šanse maksimalno koristili. To znači sve raspoložive snage staviti u reket u nekoj verziji zone, udvajati visoke čim prime loptu kako bi spriječili Duncana i Splittera da skupe osobne (nemaju zamjenu za ovu kombinaciju) i pustiti Memphisu prostor da ih pokuša dobiti iz vana. Conley, Pondexter i Bayless imat će dovoljno prilika postati heroji, samo je pitanje hoće li ih iskoristiti. Ne budu li, to je plus za San Antonio. Rizično, ali svakako bolje nego se pokušati braniti 1 na 1 protiv ona dva bizona.

Napadački, kretanje lopte i igrača je ključ, ali za razbiti bedem Memphisa trebat će šibati trice iznad deset komada po utakmici (protiv Warriorsa su bili na solidnih 8 po susretu uz odličan postotak tako da su na pravom putu). Praktički, sve se svodi na ritam – momčad koja nametne svoj stil, bit će u ogromnoj prednosti.

Naravno, Memphisu odgovara sporija igra u kojoj imaju dovoljno prostor-vremena namjestiti Randolpha u post i tako doći do šuta iz blizine ili slobodnih. Spursima će odgovarati nešto brža igra u kojoj bi mogli napasti obranu dok se još nije postavila, potegnuti koju otvorenu tricu i, možda najvažnije, natjerati Memphis da izgubi poneku loptu. A to će morati jer će Conley i Allen zasigurno ispuniti svoju kvotu ukradenih - nakon playmakera Lakersa i Warriorsa, pritisak vanjske linije Memphisa za Parkera će biti poprilična promjena.

Nikada nije pametno podcjenjivati srce prvaka, pogotovo kada s druge strane stoji momčad koja zna upasti u rupe u kojima po 5 minuta ne može zabiti koš (plus, ja i dalje ne vjerujem Hollinsu, čovjek koji dvije godine jaše Gaya pored Gasola mora objasniti neke stvari prije nego povrati povjerenje). Međutim, to srce prvaka je već prije nekoliko godina dobilo prvi pacemaker, dok protivničko pumpa bez problema i bez artificijelne pomoći (čitaj: Popovog sistema). Ukratko, Spursima trebaju klasična izdanja Timmya, Manua i Tonya, a, po svemu viđenom u zadnje tri godine, jednostavno ne vjerujem da oni nešto takvo mogu ikada više pružiti četiri puta u jednoj seriji.

Dakle, 4-2 za Memphis.

16May/132

DAY 25 – THE KNEE BLUES

Posted by Gee_Spot

BULLS @ HEAT

Uvodni dojam je da Heat rješava utakmicu već u prvih 5 minuta serijom 16-2 baziranom na odličnoj obrani (klasika, rotacije + presing) i još boljem napadu u kojemu se ističe regenerirani Wade – ovakvo kretanje lopte i igrača u ritmu danas u ligi više ne može prezentirati niti San Antonio. Drugim riječima, kada Heat zaigra kako može, njihova košarka je bez premca. Košarkaška nirvana.

Nije na odmet i što Bullsi igraju u skladu s petorkom, kao lutrijska momčad. Robinson, Bellineli i Boozer stvaraju rupe u obrani koje Noah definitivno ne može zakrpati dok Heat igra na ovoj razini, a u napadu su bezidejni. Kakva razlika je igrati protiv Netsa ili Heata iz prve utakmice u odnosu na ovo što Miami pokazuje u prvih 8 minuta.

Naravno, ovakav nivo igre nemoguće je održati tijekom 48 minuta, a tu do izražaj dolazi najveća kvaliteta Chicaga – tamo gdje bi većina momčadi odavno odustala, oni koriste svaku priliku da se vrate u igru, bez obzira na izglede. Heat se okreće skok-šutu, promašuje, a s druge strane razigran je Boozer. Prednost od 18 koševa topi se brzinom svjetlosti, u čemu ulogu igraju čak i igrači s klupe Chicaga poput zaboravljenog Hamiltona (solidan pritisak na obranu Heata cijelu večer, praktički je oživio momčad zamijenivši pogubljenog Belinellia u petorci).

Štoviše, Bullsi dolaze čak i u prednost preko trica Robinsona i Butlera, dok Heat potpuno zaboravlja na kretanje lopte i igrača koje im je u startu omogućilo ulaske u reket i puno bolje pozicije za realizaciju. Sve se svodi na skok-šut iz vana i da nije bilo dvije trice Bosha, Miami bi bio u puno većoj rupi od -6.

U drugi dio utamice Heat ulazi ozbiljnije, igraju bolju košarku na oba kraja parketa nego u drugoj četvrtini, ali uzalud. Bullsi su u elementu, održavaju prednost šutom, ali prije svega kroz Jimmya Butlera koji igra fantastično čak i u 1 na 1 košarci. Mislim, mali je već sada igračina, ali doda li obrani i šutu iz spot-up situacija sposobnost da kreira sam sebi prilike iz driblinga i onda ih realizira ulazom ili skok-šutom, a toga smo se nagledali u ovoj seriji, tu već pričamo o ozbiljnom triple-threat potencijalu kakvoga Chicago još nije imao na boku u eri Rose-Thibodeau.

U zadnjih 12 minuta Heat dodatno diže gas, ubrzavaju, pokušavaju agresijom doći do lakih poena u tranziciji, ali Chicago se ne predaje, Robinson, Butler i Hamilton zabijaju taman onoliko koliko treba da se drže u blizini. Miami spaja niz trica koji mu donosi malu prednost, ali održati je do kraja pretvara se u pravu muku. Recimo, Heatu opet treba epizoda Colea da ga oživi, a to nije dobar trend – oslanjati se ovoliko na back-up playa koji je blago rečeno streaky, i to u zadnjoj četvrtini, baš i nije mudro.

Također, LeBrona je obrana Chicaga još jednom ostavila na učinku kojega najbolje opisuje ocjena -3, u završnici možda i nižem, što je bio dodatan uteg domaćinu prilikom zaključenja serije. Srećom po Heat, sinoć je Wade na trenutke podsjećao na najbolje dane i to je bilo dovoljno za sačuvati živu glavu. U uvodu je bio pokretan kao nikada do sada u playoffu i praktički je sudjelovao u svim dobrim fazama igre Miamia. Njegova all-round energija bila je presudna – nije samo zabijao i napadao, već je prije svega diktirao ritam pristupom u obrani, skoku, a o organizaciji igre da ne pričamo.

Praktički, na jednu večer je odigrao ulogu LeBrona, što je odlična vijest za Heat prije finala konferencije. Definitivno nije 100% spreman, što će se osjetiti na minutaži i broju koševa, ali očito je da može igrati s ovakvim koljenom, čak i donijeti dozu eksplozivnosti na koju se protivnicima nemoguće pripremiti, dakle ne radi se o ozljedi koja zahtijeva izostanak s parketa. Nastavi li pružati ovakve kvalitetne partije, to će biti sasvim dovoljno za zadržati ulogu favorita jer i u ovakvom izdanju Wade može ono što malo koji drugi bek-šuter preostao u playoffu može, što znači da Heat i dalje ima najmoćniju kombinaciju na boku, iz čega i proizlazi najveći dio njihove moći. Onaj preostali vezan je uz Boshevu sposobnost da izvuče visokog iz reketa i otvori ga za Jamesa i Wadea, što znači da, ukoliko sve klapa, ni Indiana ni Memphis sa svojim piškit ću-kakit ću napadima nemaju baš velike šanse.

GRIZZLIES @ THUNDER

Za razliku od prošle utakmice, Grizzliesi ovaj put misle ozbiljno od prve sekunde. Lopta se stalno spušta u reket Randolphu ili Gasolu, igra se na najkvalitetnije opcije, a na to Thunder nema rješenja. Utakmica se tako odvija u ritmu koji odgovara Memphisu, a prvi sramežljivi pokušaj neke promjene radi Brooks kada početkom druge pokušava već standardnu opciju s niskom postavom. Hollins to jedva čeka jer više mu nije na kraj pameti odustajati od igre s dva visoka tijekom svih 48 minuta, a tu prednost Memphis koristi za uhvatiti momentum koji dovodi do čak +12 na poluvremenu.

Obzirom da Ibaka i Perkins nemaju nikakvu kontrolu nad reketom i da ne mogu zaustaviti high-low kombinacije Gasola i Randolpha, ta prednost samo raste tijekom treće četvrtine, tako da Brooks ide na sve ili ništa, opet baca u vatru nisku postavu i kreće u igru s maksimalnim rizikom, ali i potencijalno najvećim mogućim povratom u ovim okolnostima. Brži ritam i bolji šut ubrzo postaju problem za Memphis, a gubitak kontrole je potpun – ne samo da Thunder dolazi u egal, već i Hollins poseže na niskom petorkom kako bi zatvorio četvrtinu.

Praktički, peti put za redom tako imamo prilike gledati zadnjih 12 minuta u koje se ulazi s izjednačenim rezultatom. Samo, ovaj put neizvjesnost je prisutna tek u tragovima. Memphis opet usporava igru dovoljno da kroz post izgradi prednost od desetak koševa, a Thunder ne uspijeva koristiti mismatch koji često dovodi do toga da Randolph čuva Fishera na perimetru. Međutim, to samo naglašava koliko je nevažna ta mogućnost ako nemaš igrače koji je mogu koristiti. Sličan problem imaju i Knicksi u situaciji kada je West na Shumpertu – ako nemaš pouzdanog strijelca koji može zabiti otvoreni šut ili ulazom kreirati šansu sebi ili drugima, o kakvom mismatchu uopće pričamo?

Fisher je tako cijelu večer uglavnom bacao cigle, a za konstantan pristisak ulazima jednostavno više nema ni noge ni kvalitete. Memphis je relativno mirno zaključio utakmicu, iako je u jednom trenutku Durant zaprijetio slash & kick akcijom i pravovremenim pasovima u trenucima kada bi Gasol napustio svog čovjeka radi udvajanja. Međutim, nekoliko nadahnutih akcija nisu dovoljne da anuliraju kvalitetu Memphisa na obje strane parketa. Fantastična realizacija u postavljenim napadima kroz visoke i odlična obrana na Durantu tako su još jednom bile ključ uspjeha, a sve ostalo je tek dodatak.

I dok je Randolph bio siledžija u sredini (Hollins je i njemu i Gasolu dao 41 minutu i jahao ih od početka do kraja), ta obrana na Durantu zaslužuje posebnu pohvalu. Nakon prve utakmice u kojoj je Durant isčupao pobjedu za OKC, nije bio problem zamisliti kako će se nešto slično dogoditi još jedan ili dva puta zbog njegovih vanserijskih realizatorskih kvaliteta. Ali, Memphis se nije htio pomiriti s takvim razvojem situacije i poduzeli su maksimum da ga spriječe.

Prvo, udvajali su ga samo u rijetkim situacijama, uglavnom kada bi primio loptu blizu centra ili nakon što bi ušao u reket, jednostavno ga prisilivši da se bori za prostor i šut s cijelom hrpom sjajnih stopera. Taj luksuz kakav ima Hollins ima malo tko, da nakon što dugonja poput Princea započne posao, a žilavi Pondexter ga nastavi, stvar zaključuje terijer poput Allena koji ti ne dozvoljava disati (plus, tu je i Gasol koji je uvijek bio spreman preuzeti odgovornost čim bi se Durant našao u blizini reketa). Borba sa svima njima izmrcvarila je Duranta zbog tereta kojega je morao nositi u svim fazama igre, a ta kvaliteta s kojom su riješili prvu napadačku opciju protivnika najveći je uspjeh Grizzliesa u ovoj seriji, ujedno i još jedan dokaz da se košarka ne igra 1 na 5. Ujedno i dokaz da je Westbrook igračina, kao i da je često puta u životu važnije imati više sreće nego pameti (šifra - ozljede Griffina i Westbrooka).

14May/130

DAY 23 – BEARS EAT FISH

Posted by Gee_Spot

HEAT @ BULLS

Miami po treći put za redom starta ozbiljno, maksimalno koncentrirano na oba kraja parketa, što ubrzo dovodi do prednosti od desetak koševa koju održavaju cijelo prvo poluvrijeme. Chicago jednostavno nema rezervi za odgovoriti na ovakvu razinu igre niti ima opcija za izvesti neki iznenađujući potez. Osim koristiti povremene padove u igri Heata, koji se prije svega manifestiraju u izgubljenim loptama. Međutim, ti padovi su minimalni, ograničenog roka trajanja (Spoelstra ih pravovremeno prekida), tako da Heat plovi kroz utakmicu mirno poput cruisera vlasnika Arisona.

U drugom dijelu utakmice prednost dižu za još 10 poena, odvodeći susret po treći put za redom u sfere koje su Bullsima u trenutnom stanju neuhvatljive. James bolji nego u prošloj utakmici, iako ga se dalo uhvatiti u nekim trenutcima da zabušava i to na oba kraja parketa. Wade opet beskoristan, s vidnim problemima s koljenom, koje se pretvorilo u ključnog aktera ove serije – prođe li Indiana dalje, znači li ovo da ćemo opet gledati dramu kao i prošle godine kada je Wade imao snage za dobiti jednu utakmicu dok je ostatak serije proveo u pozadini?

Kod Bullsa možemo istaknuti eventualno solidnu partiju Butlera i nemoć Robinsona (nije u pitanju nikakva specijalna obrana Heata, čovjek nije imao svoju večer, tako je to s tim revolverašima koji igraju na emocije), a svakako treba ukazati na pravo lice Carlosa Boozera. Čovjek je protiv Netsa izgledao kao granični all-star, isključivo zbog matchupa s Reggiem Evansom koji ne samo da mu je olakšao ostanak na parketu jer je užasan napadač, već ga nije ni čuvao zbog slabosti u obrani, posebice u izlascima izvan reketa.

Protiv obrane kao što je Heatova takvih popusta nema, svi su odlični u rotiranju prema vani na Boozerovu pick & pop akciju, a i pod košem ima dovoljno igrača koji ga mogu izgurati. Igru na drugoj strani da ne spominjemo – Bosh je uvijek imao slobodnog prostora jer Boozer jednostavno nije u stanju pokriti prostor veći od širine raspona ruku, što je za napad Heata, koji živi od širenja obrane, idealno okruženje.

THUNDER @ GRIZZLIES

Početak sinoćnje utakmice razbio je dosadašnji ustajali ritam serije koja se obično otvarala sporom, kontroliranom bitkom pod oba koša. Memphis je ušao u susret mlitavo, bez pritiska na loptu i bez agresije u napadačkom skoku, upustivši se u napucavanje s Thunderom, što ovi koriste da ozbiljnije probiju granicu od 20 koševa, koja je do sada bila bolje čuvana od one između Meksika i SAD-a.

Uvijek rapsoloženom Durantu pridružili su se rastrčani Jackson i Ibaka, koji je konačno počeo zabijati iz vana onako kako je pokazao da može tijekom cijele sezone. Ovakva napadačka eksplozija bila je previše za skromni Memphis koji se tako neočekivano našao u rupi od -11 već nakon prvih 12 minuta. Ovako na papiru to se ne čini strašnim, ali ako ste momčad koja mora krvavo raditi za svaki poen, onda vam ovakve sekvence definitivno ne trebaju, pogotovo ne pred vlastitom publikom.

U principu nije bilo nikakve posebne prilagodbe od strane Thundera, već se jednostavno radilo o tome da su uzeli ono što su im uspavani medvjedi poklonili. Mislim, čak je i postava s Thabeetom i Collisonom održavala vodstvo bez problema, a kada je Brooks na nekoliko minuta ubacio nisku postavu polovinom druge četvrtine, dodatne opcije u napadu (prije svega konstantni cutovi Martina po osnovnoj liniji) samo su to vodstvo povećale, u jednom trenutku čak i do +17 (razlog zašto Brooks nije ostao pri ovoj taktici je činjenica da Hollins nema namjeru više napuštati igru s dva visoka).

Praktički, u večeri u kojoj se u prve 24 minute nisu pojavile ni obrana ni centri, Memphis je u igri držao jedino sjajni Conley kombinacijom ulaza i trica. Kada mu u završnici druge četvrtine pridružio i Bayless s par trica, minus je sveden na samo 8 poena, što je stvarno vrhunski rezultat obzirom na igru tijekom prve 24 minute. A kako je košarka uvijek ironična, iznenađujuća i životna, ne treba čuditi da je Memphis preživio zahvaljujući tricama (najveća slabost), dok su ga potpuno izdale jake strane igre (skok i presing).

Naravno, kako to u NBA uvijek biva, nakon razgovora na poluvremenu gledamo jednu potpuno drugu momčad na parketu. Memphis ne samo da igra neusporedivo energičnije u oba smjera, već i pametnije, vrteći napad za napadom akcije u kojima lopta završava kod Gasola ili Randolpha na lijevom ili desnom bloku (više su ih odigrali u prve tri minute nastavka nego u cijelom prvom poluvremenu). Do kraja treće već su u egalu samo na račun pronađene napadačke efikasnosti, bez da su dodali one bitne elemente poput laganih koševa u tranziciji ili nakon napadačkog skoka.

Thunder se drži na račun skok-šuta (Durant sjajan, Ibaka se i dalje drži na solidnom postotku, iako se Fisher s par airballa i ponekim krumpirom - valjda je predugo držao prst na kvadratiću - svim silama trudi vlastitu momčad upucati u nogu), ali i činjenice da sudi Joey Crawford, jedan od rijetkih sudaca u ligi koji će svirati prekršaje na rubnim igračima poput Collisona i Martina u ovakvom kontekstu (može vam Joey ići na živce zbog teatralnosti, iako ne kužim zašto bi sudci morali biti roboti kada je očito kakav utjecaj imaju na utakmicu, ali nitko mu ne može osporiti da je u svoj toj zaokupljenosti vlastitim egom pošten prema svima uključenima – nema teorije da bi s bilo kojim drugim sudcem Thunder održavao priljučak s linije slobodnih u ovom periodu).

Zadnjih 12 minuta tako su vjerna kopija svih dosadašnjih završnica, igra se koš na koš i kost na kost, s tim da treneri do sada imaju dovoljno podataka i da točno znaju što i kako treba odraditi na kraju. Hollins miksa kad god može obranu Alllena i napad Baylessa, ali se uglavnom drži igre kroz Gasola i Randolpha, dok je Brooks odlično rasporedio minute, ovaj put maksimalno koristeći sjajnog Collisona (Perk je ušao u igru tek kada je ovaj zaradio šestu osobnu). Ok, definitivno mu Fisher nije bio od nikakve koristi u završnici (pogotovo umjesto raspoloženog Martina), ali obzirom da OKC iz utakmice u utakmicu raste u ovim novim okolnostima, čovjeku treba oprostiti čak i takav previd.

Uglavnom, Durant je dovoljno usporen, reketi su zatvoreni, nitko ne može napraviti razliku, pa je produžetak logičan ishod. A u njemu Memphis uspijeva izboriti još jednu pobjedu, dok OKC dodatnih 5 minuta igra kroz Fishera. Koji je ubacio jednu tricu i tako natjerao svakog bez mozga da pomisli “Fisher, evo ga, nema ga nigdje, ali zabija kad treba”, kao da jedan ubačaj, bez obzira na trenutak, može zamijeniti sve one loše poteze prije i poslije. A onaj poslije, kada je poklonio loptu Memphisu prilikom izvođenja iz outa, bio je vrhunac njegove večeri, ujedno i kraj večeri za OKC.

Naravno, kad ovoliko pričam o Dereku više se bavim razbijanjem lažnih mitova o iskustvu i posebnim vještinama koje dotični posjeduje, jer, što se utakmice tiče, puno je važnija činjenica da su Grizliji u završnici odigrali sjajnu obranu na Durantu i da su iz rukava izvukli dovoljno stop akcija (ukradene, blokade, pa čak i poneka iznuđena osobna u napadu) i dodatnih pokušaja (Randolph ključan sa skokovima u napadu) upravo kada je bilo najpotrebnije, čime su samo potvrdili da su momentalno jednostavno bolji.

12May/133

DAY 21 – UGLY MOTHERFUCKERS

Posted by Gee_Spot

THUNDER @ GRIZZLIES

Tri utakmice, tri identične prve četvrtine. Borbenost, zatvoren reket, ritam puža golaća. S jednim zanimljivim detaljem – Brooks već u desetoj minuti šalje na parket nisku postavu. Znači li to da je ovo večer kada čovjek konačno odlučuje riskirati? Hollins odmah reagira, uvodi vlastiti specijalni niski tim i ovaj prvi sramežljivi pokušaj ubrzanja igre ne dovodi do značajnijih pomaka.

Sve dok početkom druge četvrtine Memphis preko Baylessa ne odlazi do plus 10, koristeći kraći odmor Duranta na klupi. Njegovim povratkom u igru OKC brzinski anulira prednost i stiže u egal, iako do sada još uvijek nema drugog raspoloženog igrača u njihovim redovima (Ibaka je promašio dva zakucavanja, dakle njemu trenutno može pomoći samo Mirjana Krizmanić, a Kevin Martin se igra skrivača).

Ipak, jedan detalj golica maštu – nije samo Durant zaslužan za ovu seriju, već je na parketu i dalje niska postava koju Brooks koristi skoro cijelu drugu četvrtinu. Hollins se drži odluke da na nisku postavu odgovara niskom, međutim ovaj put na uvodi Gasola niti na sekundu (jedinog visokog igra Randolph), što se čini prilično nepotrebnim. Prvo, nije niti pokušao iskoristiti prednost u visini, što će morati napraviti kad-tad ako Brooks misli dati ovoliku minutažu niskoj postavi. Drugo, držao je najboljeg igrača na klupi 10 minuta u komadu, što se u playoffu jednostavno ne radi. Opet, kako Oklahoma ni ovo nije iskoristila da ostvari bilo kakvu prednost, razloga za paniku nema.

Dapače. Odmoreni Gasol (samo 15 minuta u prvom poluvremenu) u nastavku je najagresivniji napadač Grizzliesa. Međutim, čak ni njegova sjajna igra ne pomaže Memphisu da uspostavi kontrolu. Startna petorka Thundera je uvijek u egalu jer, koliko god limitirani bili napadački, Ibaka, Perk i Sefolosha barem su garancija čvrste obrane. Ima zanimljivih trendova, tipa da Allen sve češće drži Duranta 1 na 1 ili da se Ibaka i Perkins češće rotiraju na Randolphu i Gasolu, ovisno o poziciji u niskom ili visokom postu, ali bez većeg utjecaja na rezultat.

Ovdje postaje očito da će utakmicu odlučiti miksanje postava i prilagodbe. Brooks opet ide na sve ili ništa, niska postava je na parketu od kraja treće do samog kraja, ali opet bez većeg uspjeha. Prvo Memphis radi prednost preko Gasola i Arthura, a, nakon što niska petorka Thundera odgovara nizom šuteva i opet dovodi utakmicu u egal, Hollins opet poseže za vlastitom specijalnom postavom.

Iako Bayless i Pondexter opet zabijaju i drže ritam, ovaj put trener Memphisa konačno odlučuje zaigrati na kartu prednosti u visini, tako da se nakon par minuta odmora na parket vraćaju Randolph i Gasol. Do kraja je logika njihovog napada jednostavna, spuštati loptu na Gasola koji preko Duranta radi taman dovoljno štete koliko treba da Memphis ne ispusti kontrolu. OKC je u zadnjim trenutcima u blizini, ali ovaj put si nisu ni dali šansu da nešto pokušaju, Durant promašuje dva slobodna, Jackson radi nepotreban prekršaj na Allenu pod košem Memphisa i poklanja im šetnju do linije slobodnih (valjda nije znao da su u bonusu), a Fisher bez ikakvog rezona poteže tricu u trenutcima kada je bila dovoljna i dvica (sve me strah da ćemo već od iduće utakmice pričati kako nakon Perka iz rotacije treba izbaciti i drugog iritantnog veterana, još jednog koji na račun prstenja drži ovu momčad kao taoca - Fish i Perk su Frodo i Sam, a jadni Durant je prisiljen biti Golum).

Uglavnom, opet smo gledali i jedne i druge kako se muče zabiti u zadnjim minutama, s tim da se Memphis malo manje mučio zbog Gasolove prednosti nad Durantom, a OKC je odigrao još jednu očajnu završnicu kao u utakmici ranije, iako bi po logici stvari lopta trebala brže i preciznije kružiti s dodatnim bekom u blizini. Najuvjerljivija pobjeda Memphisa tako je došla u utakmici u kojoj je Brooks konačno Perkinsa sjeo na klupu (minutaža mu se prepolovila u odnosu na utakmicu broj 1, jedinu koju je OKC dobila, što bi moglo značiti da ćemo ga već u idućoj ponovno gledati puno više) i u kojoj je Durant odradio ogroman dio posla kao četvorka. Kako u playoffu nema malih uzoraka jer stvari ili funkcioniraju ili ne funkcioniraju, očito je da ni ovo nije rješenje za Thunder. S niskom postavom bolje zabijaju, s visokom bolje brane, ali na kraju se sve svodi na isto - Memphis ima sve pod kontrolom.

Jedini momenti ove tri utakmice u kojima je Thunder donekle imao prostora bili su kada je Hollins na nisku postavu odgovarao niskom, ali, nakon sinoćnje partije Gasola protiv Duranta, taj film više vjerojatno nećemo gledati, barem ne u onolikom omjeru kao u drugoj četvrtini - svaka čast niskoj postavi koja je premijeru imala još protiv Clippersa, ali za zaustaviti Thunder će biti sasvim dovoljno držati se klasične petorke. Gasol je sjajan, obrana je odlična (zatvoren reket, presing, raznoliko pokrivanje Duranta), a povremena podrška iz vana dođe kao bonus. U vlastitoj dvorani pak nije ni toliko bitna jer OKC je sinoć zabio samo jednu tricu više, što definitivno nije recept za uspjeh kada protivnik već ima ovoliku prednost u reketu.

KNICKS @ PACERS

Ako su utakmice između Memphisa i Oklahome tvrde, od kakvog je materijala ova serija? Unobtainiuma? Obje momčadi su zasjele u zonu oko reketa, odlučne da spriječe bilo kakav pokušaj ulaza u sredinu, tako da su skoro svi koševi u uvodu bili rezultat ili trice ili skoka u napadu. Pacersi su u obje kategorije bili bolji, od tuda i prva prednost od 5-6 koševa krajem prve četvrtine.

Naravno, problemi za Indianu nastaju uvijek u periodu kada najbolja petorka nije na parketu, ali ovaj put Knicksi to ne koriste jer su zauzeti pokušajima da razigraju povratnika Stoudemirea i pronađu mu ulogu u ovoj seriji (dodatni visoki im je itekako potreban). Pacersi konačno uspijevaju uspostaviti igru kroz Hibberta, odlaze u jednom trenutku do prednosti od 10 koševa, ali Knicksi do poluvremena uz nekoliko dobrih poteza Smitha i Anthonya smanjuju prednost na samo -3, što je fantastičan rezultat obzirom da je George nadigrao Anthonya u oba smjera (bez potrebe za udvajanjem u obrani, to je ključno, a bitna promjena u odnosu na dosadašnje branjenje Carmela krila se u minimumu preuzimanja, George je bio na njemu bez obzira na poziciju) i da je najbolji igrač Knicksa bio Stephenson koji je nepotrebno prokockao nekoliko napada Indiane.

Svaka čast Vogelu i Shawu što su iz izgubljenog slučaja proizveli korisnog igrača tako što su mu u ovom sistemu našli rolu kojom su maksimalno sakrili minuse i naglasili pluseve, ali zamislite da najveći dio njegovih minuta ide čovjeku koji može zabiti otvoreni šut, nekome tipa Granger – napad Pacersa bi se preporodio. Uostalom, kako to izgleda kada peti igrač zabija otvoreni šut, imali smo prilike vidjeti u trećoj četvrtini kada je Lance zabio dvije otvorene trice (o ciglama prije i poslije nećemo ovom prilikom) što je odvelo Pacerse do nove dvoznamenkaste prednosti.

Uglavnom, u nastavku Hill spaja par trica kao na početku utakmice (u ovom trenutku ih ima već 5 na kontu, a tih 15 poena čine više od trećine koševa Indiane početkom poluvremena), West i Hibbert dominiraju u reketu (posebice u skoku gdje Indiana već ima značajnu prednost), George je razigran u svim segmentima igre, tako da su spomenuti bljeskovi Stephensona bili prave pljuske Knicksima. U jednom trenutku je tako rezultat +14, s tim da Knicksi osim solidnog Carmela (a već smo rekli kako solidno nije dovoljno, on mora dominirati kao u utakmici broj dva) nemaju raspoloženog igrača – osim povremenih bljeskova Smitha, ništa drugo nije vrijedno spomena. Chandler je razbijen pod košem, trica nema jer nema slash & kick akcije, a preostali kreatori nisu napravili ništa – Prigioni je u ovim 1 na 5 situacijama nemoćan, Kidd nastavlja izgledati kao starac koji je zalutao na parket, a Felton glumi nevidljivog čovjeka.

U ovakvom kontekstu Pacersima nije preostalo ništa nego mirno privesti utakmicu kraju. Svjesni da Knickse može razbuditi samo Melova vanserijska četvrtina, u zadnjih 12 minuta ga agresivno udvajaju (ovo lupanje je u jednoj sekvenci rezultiralo nokautom Hibberta kojega je uvijek nabrijani Psycho Tyler fino zviznuo po ćelenki dok je skakao na Mela), a pri tome ne gube kontrolu reketa i skoka. Praktički, kao što su Knicksi u prethodnoj utakmici izneredili njihov napad kontrolom lopte i gomilom ukradenih, ovdje je Indiana uzvratila kontrolom skoka i gomilom novih pokušaja u reketu.

Sinoćnji napad Knicksa tome nije mogao parirati, pogotovo obzirom na to da su zabili samo 3 trice (naspram 10 Indiane - kao da se dogodila inverzija uloga jer je Indiana, usprkos kvalitetnim partijama Westa i Hibberta, uzela čak 33 šuta za tri, što je definitivno teritorij Knicksa i Rocketsa) i da su imali puno više izgubljenih lopti nego ukradenih, što jednostavno nije njihova igra (naravno, Pacersi su opet imali više izgubljenih od protivnika, ali oni su već naučili živjeti s tim - za razliku od New Yorka, oni dodatne pokušaje mogu generirati skokom i tako pokriti slabosti u kontroli lopte). Svaka čast obrani Indiane na kontroli reketa i oduzimanju prostora Knicksima za kreaciju šuta (potegli su samo 11 šuteva za tri), ali nešto mi govori da ovakvu utakmicu ipak više nećemo gledati. Odnosno, nadam se da ovako nešto više nećemo gledati.

8May/130

DAY 18 – UNDER PRESSURE

Posted by Gee_Spot

PACERS @ KNICKS

Knicksi su unijeli dvije bitne promjene u utakmicu broj dva. Prva je bila vezana uz napad u kojem je Carmelo zaigrao puno agresivnije i dolazio do prilika puno bliže obruču. Nije se radilo o post-up situacijama ili ulazima na obruč, ali se dizao na šut metar ili dva bliže nego u prethodnoj utakmici i to uglavnom nakon akcija koje bi mu otvorile prostor i servirale loptu umjesto onih iritantnih izolacija.

Druga je bila u obrani, a ticala se činjenice da su Knicksi opet zaigrali agresivno u pritisku na loptu kako znaju. Cijele sezone su presingom i udvajanjima maskirali nedostatak zaštite reketa i nešto slično im je uspjelo i ovdje. Iako je Indiana imala odličnu realizaciju u sredini, problem je bio u tome što su rijetko kada mogli spustiti loptu na Hibberta i Westa zbog pritiska Knicksa, koji je razultirao s čak 13 izgubljenih u prvom poluvremenu i desetak pokušaja šuta više Knicksa (na kraju utakmice ta je prednost bila još i veća, New York je imao čak 23 šuta više).

S druge strana, ova kvalitetnija igra rezultirala je tek jednokratnom dvoznamenkastom prednošću koju su u par minuta Pacersi opet brzo pretvorili u egal. Čim su shvatili kako manevrirati oko presinga Knicksa (kroz Georgea kao glavnog razigravača), počeli su dodatno koristiti rupe u obrani koje neminovnu nastaju kod ovako agresivne obrane na loptu, što je natjeralo Knickse da se povuku. A to je pak olakšalo Pacersima spuštanje lopte u post na Westa i Hibberta i preuzimanje kontrole, slično kao u prvoj utakmici.

Razlika od prvog susreta je ovaj put bila u Carmelu. Čovjek je prvo nastavio sjajno koristiti mismatch koji ima u svakom trenutku jer je presnažan za Georgea, odnosno prebrz za Westa. Namjera Vogela bila je jasna, držati Georgea na Melu dok je ovaj na perimetru, a čim bi se spustio bliže reketu preuzeo bi ga West. I tako je u trenutcima kada se činilo da će Knicksi opet završiti kao u prvoj utakmici, Melo poludio. Miks šuteva preko Georgea, niz ulaza pored Westa – sam samcat za čas je napravio prednost i slomio Indianu, a pridružili su mu se Prigioni odličnim šutom iz vana te Chandler sa sakupljanjem otpadaka pod košem.

Pacersi su pak upali u neobjašnjivu rupu kakvu smo vidjeli čak i nedavno u sudaru s Hawksima. Opet su imali period u kojem nisu mogli zabiti ništa, a Knicski su ovo mrtvilo iskoristili za napraviti suludu seriju od 30-2 i riješiti utakmicu.

Uglavnom, Pacersi su u prvih 30 minuta pokazali da i dalje drže svoju sudbinu u rukama, ali morat će itekako razmisliti o onome što su prezentirali u preostalih 18. Presing su riješili i trebali bi na njega odgovoriti još bolje u budućnosti, to je taktika koju je nemoguće primijeniti tijekom cijele utakmice, ali kako riješiti Mela? Kada je ovako raspoložen, to je gotovo nemoguće, međutim udvajanja prilikom spuštanja u reket bi svakako bila kvalitetan prvi korak ka ostvarenju cilja – očito je kako ga West ne može čuvati 1 na 1 čak ni u tim situacijama, dakle Carmela treba napasti čim spusti loptu na parket. Pretvori ga u razigravača ili ga natjeraj na loše šuteve, baziraj cijelu obranu na njemu i pusti Knicksima neka te pokušaju dobiti s ostatkom momčadi.

Obzirom da New York ni u drugoj utakmici nije znao koristiti sve one situacije koje im je ostavljala obrana Pacersa odlukom da George prati Carmela na perimetru, dakle sve one matchupove Westa s nekim od swingmana (Shumpert ili Smith bi u ovim situacijama trebali biti uključeni u puno više akcije kroz cutove i blokove), to fokusiranje na Mela bi trebalo biti dovoljno za prebaciti lopticu Knicksima. U svakom slučaju - imamo seriju.

GRIZZLIES @ THUNDER

A seriju imamo i u ovom dvoboju. Iako je u startu utakmica promašajima i čvrstom obranom reketa podsjetila na prethodnu, vrlo brzo je bilo jasno da je Hollins ovaj put zahtijevao od svojih trupa primjenu pritiska na loptu u puno većoj i ozbiljnijoj mjeri nego u prvom sudaru. Grizzliesi su tradicionalno među najboljim kradljivcima u ligi, ali nedostatak ovog elementa u njihovoj igri dva dana ranije omogućio je Thunderu da sakrije činjenicu kako su im playmakeri Jackson i Fisher. Ovaj put to nije izostalo, a nije izostala ni odlična partija Gasola. Međutim, do ozbiljnijeg odvajanja nije moglo doći zbog Duranta, naravno, ali i sjajne 1 na 1 obrane Ibake na Randolphu.

Zanimljivo je bilo promatrati u drugoj četvrtini kako ni jedan ni drugi trener nemaju muda ubaciti nisku postavu, pa smo tako gledali reviju Thabeeta, Collisona i Arthura, čak i Eda Davisa (čudno da je Hollins odustao od do sada u playoffu dokazano korisne niske petorke s Princeom i Pondexterom jer upravo je ovo bio period u kojem je mogla biti od koristi). Gle čuda, Brooks prvi odbacuje oprez i konačno daje šansu petorci s Ibakom i Durantom pod košem okruženom s tri šutera, što odmah rezultira prednošću Thundera kroz otvorene šuteve do kojih dolazi zbog Zachove sporosti u rotacijama (tri trice za Fishera, a zatim i jedna za Ibaku - možemo se složiti da ovakav niz nije moguće ponoviti, ali činjenica je da ovako otvorene šuteve OKC nije imala ni u jednom drugom periodu utakmice). Memphis s druge strane pokušava iskoristiti prednost Gasola nad Durantom, ali u ovom momentu im matematika ne odgovara, Gasol generira 2 poena po napadu, a protivnik 3.

Srećom po Hollinsa, Brooks ga rješava briga o tome što poduzeti jer iz nekog razloga odustaje od postave koja je stvorila prednost i raspalila atmosferu u dvorani vraćanjem Perkinsa na parket. Što odmah omogućuje Memphisu da se stabilizira u obrani i povrati prednost. Mislim, slika govori više od riječi, ali ako već moramo koristiti riječi, dosta vam je znati da je OKC bila u minusu kada je dotični sjeo na klupu, u plusu kada se vratio u igru, a onda opet u minusu (Perkov +/- učinak u prve dvije utakmice je -18, uvjerljivo najgori u seriji, što je stvarno poduhvat ako uzmemo u obzir da su se obje utakmice riješile u zadnjoj minuti i da je ukupna koš razlika +4 za Memphis). Ništa bolje nije ni u nastavku - Memphis je totalno bez ideje, ako ne zabiju u reketu djeluju izgubljeno. Kao stvoren period da se Oklahoma odvoji jer i obrana i Durant djeluju sjajno, ali niz Perkovih reakcija u trećoj četvrtini pomaže Grizlijima da održe priključak - ovdje mi je već bilo žao čovjeka koji nije mogao ni loptu zadržati nakon skoka, a kamoli nešto zabiti ili nekome dodati.

Štoviše, Ibaka upada u probleme s osobnima, a to znači da ćemo Perka gledati još češće. Plus, Brooks ovaj put uopće ne koristi onu sjajnu nisku postavu iz druge četvrtine (neobjašnjiv potez) već radije drži na parketu Thabeeta. To su jedine dobre vijesti za Memphis čiji napad ovako nemoćno nije izgledao od prve utakmice protiv Clippersa. Thunder igra sjajnu obranu i sjajno pokrivaju reket, to nije sporno, ali nemoć vanjskih igrača Grizzliesa osim Conleya da stvore ikakav pritisak bilo driblingom bilo šutom, sinoć im je maksimalno pomogla. Guranje lopti u reket ne može biti jedina napadačka opcija, niti Gasolov šut s poludistance smije biti jedina prijetnja iz vana.

I dok su greškama jedni druge držali na životu, srećom po Memphis probudio se Conley. Slično prvoj utakmici, u nastavku uzima puno veću odgovornost u napadu. Tijekom cijelog drugog dijela stvarao je pritisak, uglavnom ulazima, a u samoj završnici spojio je par ključnih šuteva iz vana i tako Memphisu dao poticaj koji nisu imali u najvećem dijelu utakmice, a niti u završnici prošlog susreta. Kada se Conleyev šuterski učinak pridodao koševima iz reketa Gasola i pritisku na loptu Allena, to je bilo to. Imaš raspoloženog Gasola kao temelj, imaš Conleya kao pouzdanu opciju iz vana, imaš Allena u puno vidljivijoj obrambenoj roli kako diktira ritam pritiskom na loptu. S tim se već možeš suprotstaviti Durantu, mada su i ovaj put visili na rubu provalije jer nikada nije pametno ući u zadnje dvije minuta bez ozbiljnije prednosti protiv ovakvog strijelca.

Srećom po Memphis, KD promašuje dva otvorena šuta, a momčad mu ne pomaže u organizaciji napada - umjesto da netko prenese loptu i da ga pokušaju osloboditi kroz blokove, plan je pustiti ga da igra 1 na 5 i usput prenosi loptu, što Grizzliesima znatno olakšava udvajanje. Kojim su ne samo izbacili čovjeka iz igre, već ga natjerali na par izgubljenih lopti (jedna njegova, a druga mu isto ide na dušu jer je u akciju uključio Perka koji užasnu večer obilježava na jedini mogući način, završnim pucnjem u šanse Thundera).

Memphis je prvu utakmicu odigrao puno bolje u napadu, balansirano i učinkovito, pa su je izgubili jer je Durant zakon i jer ga nisu mogli zaustaviti u zadnje dvije minute. Ovu drugu su podsjetili na one svoje najgore verzije, napad je bio slijepa ulica i na životu ih je održala samo upornost, pa su je dobili iako je Durant opet bio zakon tijekom prvih 46 minuta, ali ovaj put usporen u zadnje dvije. Ovo znači da jasnih pravila još nema, odnosno da trenutno nitko nema prednost jer obje momčadi na kraju igraju svojevrsni ruski rulet dok čekaju ishod Durantovih 1 na 5 pokušaja.

Međutim, ako maknemo pogled sa zadnjih par minuta i fokusiramo se na onih 46 minuta ranije, očito je kako Memphis ima potrebnu širinu (barem kada imaju minimalnu podršku vanjskog šuta), dok OKC treba sulude partije Martina ili ovaj put Fishera da se uopće održi na životu. Međutim, OKC ima i jednog asa u rukavu, a to je niska postava. Koliko god im neće biti lako držati Randolpha i Gasola izvan reketa u ovakvom odnosu snaga, sinoć se pokazalo da se taj rizik može itekako isplatiti tricama. Memphisu je definitivno teže igrati obranu protiv pet šutera nego protiv 4 napadača i jednog drveta i to je nešto što Brooks mora pokušati iskoristiti. Ta postava mu ne treba 48 minuta, ali definitivno bi trebala dobiti više od sinoćnjih 6. Obzirom na izjednačenost serije, očito je kako će svaki detalj biti presudan, a to je upravo onaj od kojega bi OKC mogla imati koristi i kojim bi mogla uzvratiti za ovaj presing koji ih je došao glave, isto kao i Pacerse utakmicu ranije.

4May/130

DAY 14 – GETTING THE JOB DONE

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Bez crnih odijela i sličnih gluposti kojima zabavljaju tabloide i vlastitu nezrelost, Knicksi su ovaj put došli odraditi posao. Izlazili su kao sumanuti na svaki pick & roll, ganjali igrača s loptom i skakali za svakim odbijancem. S druge strane, zabijali su trice i to je bilo više nego dovoljno da u jednom trenutku prve četvrtine dođu do prednosti od 21-5 (sjajan Prigioni s tri trice u nizu).

Iako su u suštini ovo dvije slične momčadi koje žive i umiru s postotkom šuta iz vana, Knicksi i u ovom odnosu snaga imaju nekoliko ogromnih prednosti – mogu zabiti puno više trica od Bostona koji isključivo puca duge dvice i to iz težih situacija jer ima puno manje kreatora u rotaciji, plus imaju više dodatnih pokušaja šuta zbog slabosti Celticsa u skoku i kontroli lopte. U dvije prethodne utakmice su zaboravili igrati obranu i tako su Bostonu dali šansu da vlastitoj solidnoj obrani doda i učinkovit napad, ali ovdje su se pojavili spremni i, najvažnije, s Chandlerom konačno nešto bliže onoj šampionskoj formi na koju smo navikli.

Ovu ogromnu prednost sa starta Knicksi su tako držali do kraja, uz fascinantan podatak da su Boston zadržali na 27 poena na poluvremenu. Iako su i sami bili tek na 39, dakle daleko od zone nekakve ugode, napadačka jalovost Bostona u ovoj seriji je općenito bila takva da se njima ovih +12 činilo kao +25, a kasnije je i stvarno došlo blizu takvom scenariju. Naravno, nedostatak ozbiljnosti kod Knicksa i to srce prvaka kod Celticsa omogućili su da Boston napravi seriju 16-0 i završnicu učini napetom (stigli su do samo 4 koša zaostatka), ali čim je New York probio magičnu granicu od 80, kao da je sve opet stalo (simbolično je da je Boston ostao baš na 80 koševa jer je to očito limit njihovog napada u ovoj seriji).

Garnett i Pierce su dali koliko su mogli, nagomilavši gomilu minuta i doslovno ostavivši dušu na parketu tijekom serije, ali bez pomoći se nije moglo. Green je doduše bio solidan, jasno ako ste imali realna očekivanja od njega, ali osim povremenih bljeskova Terrya i Bassa nitko nije iz večeri u večer garantirao učinak. Dodaj tome postojeće rupe na rosteru na jedinici i pod košem i to je to. Umrli su muški, u svakom slučaju.

Što se Knicksa tiče, njihova toplo-hladno forma nije ništa novo, momčadi koje žive od šuterskog učinka navikle su na takve serije i takva im je bila i sezona, prošarana nizovima pobjeda i poraza. Međutim, ono što još više zabrinjava je to da su u stanju toliko oscilirati u pristupu ne iz niza u niz već iz četvrtine u četvrtinu. To nije samo problem slabašne obrane koja bez Chandlera ne postoji, već i određenih karakternih mana koje proizlaze iz količine minuta koje dobivaju tipovi koji ili nisu ili nikada neće doseći košarkašku nirvanu u kojoj će se kvalitete tijela spojiti s onima uma.

Dakle, stvarno me zanima po čemu bi to ovakva momčad bila favorit u drugoj rundi protiv Pacersa?

PACERS @ HAWKS

U startu nervozna i tvrda utakmica puna promašaja, ali u odličnom ritmu koji je obećavao puno više od igre na 80 koševa koju je nagovijestio rezultat prve četvrtine (21-20 za Indianu). Bilo je dakle samo pitanje tko će prvi i iz kojeg razloga napraviti šutersku seriju i odvojiti se, a razum je govorio da će to biti Hawksi zbog činjenice da igraju doma, ali i zato što jednostavno imaju veću šutersku dubinu, barem na papiru.

Pacersi su opet izgledali stabilno u onoj ultra visokoj postavi s Pendergraphom pored Westa i Hibberta, što je značilo da su donekle riješili problem Smitha na trojki, ali nitko izgleda nije riješio problem koncentracije. Pa je tako prvih 6 minuta druge četvrtine izgledalo kao slaspstick komedija, a ne kao košarkaška utakmica. Mislim, obje momčadi su igrale odlične obrane, to nije sporno, ali 6-2 za Pacerse u ovom periodu još su većim dijelom rezultat lopti koje su se odbijale svuda osim tamo gdje su trebale.

U ovom kaosu Pacersi su usporili utakmicu i tako se okoristili kvalitetama Westa i Hibberta u postavljenim napadima da izgrade prednost od 8 koševa, ali napadački učinak je bio takav da, osim ako vam vrhunski odigrana zona Hawksa ili fantastične rotacije Pacersa nisu dovoljne, niste imali što vidjeti.

Kako Horford i Smith nisu imali rješenja u napadu za parirati Westu i Hibbertu, Hawksima je očajnički trebala odlična partija šutera. Međutim, nisu mogli zabiti tricu, a Teaguea je Hill još jednom uništio na oba kraja parketa, što su bile poprilične prepreke u pokušaju da se vrate u utakmicu.

A posao im je otežao i David West koji je u drugom poluvremenu opet briljirao, održavajući razliku od petnaestak koševa izuzetnim šutom s poludistance. Problem nastaje u trenutku kada West na par minuta odlazi na klupu i kada napad Indiane staje, što Hawksi koriste da prepolove prednost i u zadnje 3 minute uđu sa samo -4. Hladnokrvnost Westa i Hilla ipak je osigurala Indiani pobjedu, koja je još slađa zbog toga što su do nje došli bez ikakvog doprinosa Paula Georgea.

Međutim, iako su Smith i Hawksi zaustavili nominalno najboljeg igrača Indiane, Pacersi su opet dobili stvarno kvalitetne minute od Pendergrapha i Mahinmia čime su anulirali prednost Atlante u visini i tako im izbili važnog napadačkog jokera iz ruke. Hawksi tako nisu mogli cijelu večer pronaći ritam u igri prema naprijed, a Pacersi su pak uvijek mogli vrtiti napad kroz Westa. I upravo je činjenica da je West u zadnje dvije utakmice totalno nadigrao Horforda presudila.

Bit će zanimljivo vidjeti kakvo će rješenje Knicksi imati za ovu širinu u postavljenim napadima Pacersa obzirom da i sami vole igrati sporu, kontroliranu košarku, što je ritam kao naručen za Indianu da cijelu večer spušta loptu na Westa kojega će pokušati držati Carmelo. Plus, tko će kod New Yorka zaustaviti Georgea na ovaj način kako je to uspjelo Joshu Smithu? Earl Smith?

THUNDER @ ROCKETS

Pitanje nad pitanjima koje treba postaviti Brooksu je što Kendrick Perkins radi na parketu u ovoj run and gun seriji? Kao da gubitak Westbrooka sam po sebi nije bolan, zašto gubiti dobar dio minuta svake utakmice na 4 protiv 6 igru u napadu? Rocketsi su u prve 4 minute ne samo imali +9, već su ostavili OKC na 4 poena, čime su opalili još jednu pljusku nevjerojatnoj Brooksovoj vjernosti svom teretnom centru (ovo između njih dvoje je kao "Legenda o jeseni" na košarkaškom parketu).

Čim je Scottie maknuo Perka i zaigrao s niskom postavom, OKC je počeo zabijati i pratiti run and gun Rocketsa lakoćom, a Houston je, gle čuda, prestao igrati obranu čim su morali početi paziti na svih 5 igrača. Jackson i Fisher su koristili svoje prilike, a konačno se pojavio i Kevin Martin, tako da je OKC s ovom širinom u napadu ubrzo i okrenuo rezultat (čak su u jednom trenutku imali i prednost od +8).

Nevjerojatno, ali Brooks u nastavku konačno ostavlja Perka na klupi. Da li je moguće da je i najtvrdoglaviji od svih trenera konačno shvatio da mora preuzeti odgovornost i trenirati? To znači da OKC ne upada u rupu i da se run and gun nastavlja, obje momčadi su razigrane i raspoložene za rešetanje. Zar je bezglavo trčakaranje i potezanje u petoj sekundi napada nešto toliko komplicirano da ovako nisu mogli igrati i u prethodnim utakmicama?

U zadnju četvrtinu se ulazi u egalu, ali ovaj put i s odmornim Durantom koji odličnim potezima u obrani i napadu u par minuta donosi prednost od 9 koševa svojoj momčadi. Houston i dalje zabija trice, ali ne mogu ništa u reketu zbog Duranta i Ibake, što znači da im napad ovaj put nije ni izbliza onako podmazan kao u zadnjim utakmicama.

Raspucani suigrači, rastrčana obrana i sjajni Durant tako su ne samo zaključili seriju i uništili jedinu nadu koju smo imali u povijesni preokret (na iduću ovako izglednu situaciju morat ćemo čekati valjda još 50 godina), već su nabasali i na način na koji treba igrati u idućem krugu. Bez obzira što ih sada čekaju momčadi protiv kojih Perkins na parketu ima smisla, nedostatak Westbrook traži od njih revolucionaran pristup kako bi nadoknadili sve one koševe i onu energiju. A taj je očit – niska postava s Durantom na četvorci sa što više run and guna i što više trica. OKC više nije favorit, stoga je i vrijeme da se prestanu tako ponašati. Dakle, umjesto da maštaju o kontroli reketa i skoka i gomili laganih koševa, trebaju prigriliti trice i ritam, najbolje prijatelje svakom autsajderu.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da, Clippersi su stvarno krenuli u najvažniju utakmicu sezone s Odomom kao starterom. Međutim, nisu bili bez Griffina, kojega je Vinnie ubacio na pola prve četvrtine kako bi pokušao barem iskoristiti njegovu svježinu na par minuta. Samo, Blake više od tih par minuta i nema, što znači da su Clippersi trebali vanserijsku partiju Barnesa, posebice šuterski, da se uopće održe u igri u uvodnom dijelu utakmice.

Zanimljivo, Hollins nije forsirao prednost u visini, već je u drugoj četvrtini odmarao i Randolpha i Gasola tako što je igrao s niskom postavom koja je bila sjajna u prethodnoj utakmici i tako su mu trebale usluge samo jednog od udarnih visokih. Ova postava napravila je prednost koju će Memphis održati do samog kraja. Prvo zahvaljujući odličnoj igri Gasola i Randolpha u trećoj, a onda opet završnici s niskom postavom u kojoj se uz standardno žilavog Allena opet istaknuo Pondexter nizom sjajnih reakcija u oba smjera (a i Bayless je konačno dao impuls u napadu). CP3 opet solidan, ali ovaj put bez utjecaja na ritam utakmice iz jednostavnog razloga što mu je Conley na svaki ubačaj ili ulaz uzvratio istom mjerom.

Zanimljivo, Griffin je u drugom poluvremenu opet imao epizodu od nekoliko minuta, s tim da je ovaj put imao zadatak glumiti klasičnog razbijača s dna klupe čija jedina svrha je bila natjerati Randolpha da izgubi glavu. Zach je pak izdržao sve provokacije, ali to ne znači da ovo suparništvo nije postalo još veće i da će i dogodine svaka utakmica ove dvije momčadi biti lektira. Također, na kraju je i Grant Hill dobio poneku minutu, možda i zadnju u karijeri, iako sam dojma da je u većoj roli mogao biti korisniji od Butlera ili Billupsa.

Clipperse sada čeka potraga za novim trenerom, potpisivanje Paula i slaganje nove klupe, a Memphisu se otvara samo takva šansa da dođe do Heata u Finalu. Njihova visina mogla bi biti nepremostiva prepreka za Oklahomu, pogotovo ako Brooks ne posegne za formulom trica i trčanja, a isto tako znamo da protiv Spursa imaju šanse dok god su u stanju dobiti bitku pod obručima. Pogotovo ako Conley i društvo s krila nastave igrati ovako solidno.

HIGH FIVE

Mike Conley, Matt Barnes, Kevin Durant, David West, Zach Randolph

1May/136

DAY 11 – OWNING THE PAINT

Posted by Gee_Spot

WARRIORS @ NUGGETS

Bio sam se spreman kladiti da će Karl ubaciti u petorku Brewera umjesto Fourniera i prebaciti Iggya na Currya, činilo mi se to kao neizbježno. Rezervna opcija bila bi povratak standardnoj petorci, s Koufusom i Fariedom, u kojoj bi Chandler ili Brewer zauzeli Gallinarievo mjesto.

I do promjene je došlo, rookie Fournier ostao je bez simbolične uloge, ali na račun McGeea, istog ono McGeea s kojim je Karl odbijao startati tijekom cijele sezone jer nikada ne znaš kako će odigrati. I da, Lawson je opet otvorio utakmicu čuvajući Currya.

Međutim, jedna promjena se ipak dogodila i bila je puno značajnija od ikakve rošade igrača – Nuggetsi su odustali od jahanja Lawsonove slash & kick igre i 1 na 5 kreiranja šansi driblingom, zaigravši igru s puno pasova po perimetru koja je završavala spuštanjem lopte na jednog od visokih, uglavnom u Iguodalinom aranžmanu.

Karl je ovim potezom usporio igru i smanjio broj posjeda lopte (iz utakmice u utakmicu tempo je sve sporiji), naglasivši još jednom ironiju situacije – Denver je kroz sezonu igrao upravo na što brži ritam i što više pokušaja kako bi si dali šansu sakriti minuse, a sada moraju izgledati što običnije kako bi došli u priliku eksploatirati manjak Leea.

I upravo u tome i leži ključ serije. Golden State nije osjetio gubitak svog drugog najboljeg igrača ne zato što ima sjajnu rotaciju, već zato što im Denver omogućuje da igraju stilom u kojem se nedostatak Leeovih kvaliteta s vrha posta ne osjeti. Gledajući ovakav uvod, postavilo se pitanje hoće li Denver moći odigrati ovako disciplinirano do kraja.

Ova promjena stila bila je toliki šok za obranu Warriorsa da je Jackson ubrzo morao odgovori s vlastitom visokom postavom, ali Karl odmah odgovara na izazov tako što se baca na nisku postavu s Brewerom umjesto McGeea. Jackson zatim vraća nisku postavu, a Karl odmah ubacuje McGeea uz Koufusa. Ovo je bilo urnebesno za pratiti, ali George je očito odlučio iskoristiti svaku sitnicu za dobiti prednost.

I dobio ju je – Denver je zabio najviše poena u četvrtini u seriji uopće (36 od čega čak 18 u reketu, s tim da su Warriorsi imali nekoliko puta četvrtine s 35 koševa) i izgradio prednost od 14 poena. Međutim, kada vam je protivnik momčad poput Warriorsa koja u svakom trenutku može zaredati s tricama, ta prednost teško da može nešto garantirati.

+20 na poluvremenu, e to je već nešto ozbiljnije. Tu prednost Denver gradi u drugoj četvrtini u kojoj Warriorsi još nisu našli odgovora na nove postave, a osim što im je Denver potpuno razbio obranu (66 poena u 24 minute), bilo je očito kako ovo nije Curryeva večer. Da li zbog zgloba ili zraka u dvorani ili je jednostavno došao red na ovakvu partiju, Steph nije mogao spojiti dva šuta za redom, a bez toga nema ni preokreta.

U nastavku je bilo bitno vidjeti hoće li Jackson odmah na startu krenuti s Landryem umjesto Barnesa kako bi parirao razigranima Fariedu (konačno double-double učinak) i McGeeu (3 sjajne blokade uz izuzetnu dozu energije), ali trener Warriorsa nije vidio razloga za razbijati do sada uspješnu rotaciju. U ovoj situaciji niska postava s dodatnim tricašem ionako ti jedina može pomoći da stigneš ovakvu prednost, a i nema smisla sijati paniku u kontekstu u kojem te čeka prilika zaključiti seriju u svojoj dvorani u kojoj će ti puno lakše biti nametnuti brži ritam koji ti odgovara.

I pogodio je s ovim prvim jer su upravo trice Barnesa i Jacka u 6 minuta prepolovile prednost. Međutim, ovaj put Denver se nije izbezumio ili nestao, doma je samopouzdanje ipak nešto veće nego u gostima. Iggy je serijom sjajnih poteza, od asista do šuteva, brzo vratio stvari pod kontrolu. Upravo je njegova partija tijekom prvih 36 minuta bila ključna za Denver – osim što je odradio standardno solidan posao u obrani, zabio je iznad svoje kvote (čak 3 trice) i, najvažnije, bio je sjajan u ulozi playmakera cijelu večer. Ovakvom all-round partijom nije bio samo najbolji igrač Denvera, već uopće najbolji igrač na parketu, a to je bila ogromna promjena u odnosu na do sada viđene utakmice koje su se uglavnom vrtile oko Curryevih kvaliteta.

U zadnjoj četvrtini uporni Warriorsi još su jednom uspijeli prepoloviti prednost, ovaj put na leđima odlične igra u obrani visokog frontcourta Ezeli-Landry-Barnes i, naravno, trica (opet Barnes). Denver ovaj put nema odgovor u vidu Iguodale, nastaja panika kakvu smo već navikli gledati, opet se počinje forsirati 1 na 5 akcija umjesto da se igra košarka, rezultat pada na samo +5. I tada situaciju smiruje Miller koji u kritičnim trenucima baca dva alley-oopa za Farieda i tako još jednom iskorištava slabosti zadnje linije Warriorsa.

Međutim, ovakav rasplet je samo pokazao da nijedna prednost protiv Warriorsa nije sigurna, a također i da bi, s boljom partijom Currya, šesta utakmica bila nepotrebna (njegovih sinoćnjih 19 šuteva za 15 poena su neponovljiva katastrofa, čak i s jednom nogom). Denver je odigrao najbolje minute ove serije, zabili su samo tricu manje od protivnika, ali još uvijek imaju problema pretočiti zamisli u igru od početka do kraja, a posebno je vidljiv grč u završnicama kada sve staje i svi traže tko će preuzeti odgovornost. Ovo što je sinoć uspjelo Milleru protiv momčadi s ozbiljnim centrom pod košem ne bi nikada prošlo, ali Bogut je bio neupotrebljiv, dok je Ezeli odigrao najbolje što zna, a to ipak nije dovoljno (na solidnu smetlarsku rolu sjenu su bacile rookie pogreške u završnici, kako u obrani, tako i u nepažnji s loptom).

Takve panike i pasivnosti kod Warriorsa nema, puno su zrelija i hrabrija momčad, a to dobrim dijelom ima veze i s karakterom trenera. Jackson stvarno vjeruje u ovo što radi, dok Karl ima taj odmak od cijele situacije, tu dozu pesimizma, a to se itekako osjeti u igri. Nakon svega viđenoga u drugom poluvremenu, samo mogu reći da bih bio šokiran kada Golden State ne bi dobio jednu od preostale dvije utakmice. Recimo, preokret u seriji Bullsa i Netsa me uopće ne bi iznenadio obzirom na sve viđeno, tu Netse mogu zamisliti kako nakon svega uspijevaju doći do 4-3. Ali, ovaj Denver jednostavno ne ulijeva takvo povjerenje, previše je tu fluktuacija u igri i nesigurnosti u stavu da bi čovjek vjerovao u njih i mogućnost preokreta.

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Peta utakmica najzanimljivije playoff serije ovisila je o tome može li Memphis prenijeti dominaciju pod obručima u goste, odnosno mogli li Jordan i Griffin uspostaviti ravnotežu taman toliko da istaknu Paula kao ključnog igrača na parketu. Vijest o Blakeovoj ozljedi gležnja zarađenoj na treningu u tome im definitivno neće biti od pomoći (mislim, kakav sretnik moraš biti da se ozlijediš na treningu tijekom playoffa kada je odmor između utakmica najvažniji, svašta).

Krenulo se eksplozivno, prvih 12 minuta trpali su svi, a taj ritam na 100 poena nikako nije odgovarao Memphisu. Za Paula nije bilo rješenja, a kad sam ne bi imao rješenje, jednostavno bi iznudio slobodna. Međutim, činjenica da je Memphis lakoćom pratio ovaj ritam nije govorila u prilog ni Clippersima, koji su opet pokazivali slabosti u zaštiti reketa, posebice u suradnji Jordana i Griffina. Blake je začuđujuće energičan u startu, ali za kontrolirati svoju sudbinu on mora dobiti dvoboj protiv Randolpha ili Gasola tijekom svih 48, smetati im jednu četvrtinu nije dovoljno.

Valjda da bi ga zaštitio od osobnih protiv Randolpha, Del Negro je Blakea stavio na Gasola, računajući da će Marcova igra na vrhu posta manje isticati probleme s gležnjem. Međutim, ovdje Hollins i Gasol pokazuju da znaju što rade, Memphis svu igru prebacuje upravo na Gasola koji kroz niz post-up akcija uništava Griffina. Ne samo da su ga brzo doveli u probleme s osobnima, već su počeli preuzimati kontrolu nad ritmom i rezultatom.

U nastavku gledamo nastavak završnice druge četvrtine, Gasola kako voza nepokretnog Griffina i zabija kad poželi, dok se Paul muči 1 na 5 pokušajima održati svoju momčad u igri. I tu je ležao još jedan problem s kojim su se Clippersi susreli i utakmicu ranije – obzirom da Paul nosi napad na svojim leđima već treću četvrtinu za redom, pitanje je hoće li imati dovoljno energije za završnicu.

Clippersi su pod hitno trebali nekakav poticaj kako bi se vratili u susret, ali ništa se nije događalo. Vinnie je konačno maknuo Blakea s Gasola, a nedugo nakon toga ga je i potpuno povukao iz utakmice jer mu drugi stup uz Jordana stvarno nije trebao. Sreća za njih što je u ovim momentima Marc upao u probleme s osobnima, jer je Memphis taman bio spreman zadati smrtni udarac. Ovako su iz igre izašli i jedan i drugi.

Time je Del Negro dobio još jednu šansu u zadnjoj četvrtini, odlučio se za igru s niskom postavom koju je Hollins prihvatio jer u Allenu, Pondexteru i Princeu ima sasvim dovoljno dugonja koji mogu braniti postavu Clippersa s tri beka i Barnesom na četvorci, a svi oni su se pokazali i više nego korisni u napadu drugu utakmicu za redom (posebice je bitno bilo što je Prince još jednom dodao dozu šuta iz vana). Naravno, taktika je bila jasna, igrati na Randolpha u sredini. Vinnie je izrotirao sve preostale visoke na njemu (Jordana, Hollinsa, Odoma, Turiafa), ali uzalud, Z-Bo je održavao prednost, bilo koševima, bilo razigravanjem (koliko su očajnički Clippersi pokušavali uspostaviti neki balans u sredini tijekom utakmice dovoljno govori podatak da su im svirane 3 tehničke zbog 3 sekunde u reketu).

Kod Clippersa nije funkcioniralo ništa osim Barnesove energije, Crawford se prekasno razigrao, a Paul je opet nestao u završnici, dijelom zbog umora, a dijelom zbog Pondextera. Grizzliesi su pak nastavili igrati kroz svog usamljenog centra, bilo Randolpha, bilo Gasola u zadnje 3 minute. Bez ikakvih značajnih promjena, s uvijek istim rezultatom - ili bi zabili ili našli slobodnog suigrača.

Iako kretanje rezultata govori o tome da su Clippersi možda imali šansu u završnici, istina je ipak drugačija. Memphis je sve imao pod kontrolom i utakmicu bi završio puno ranije da Gasol nije morao sjesti na klupu. Jasno, Clippersi bi također bili u sasvim drugoj situaciji da je Griffin bio spreman za igru (ovako je napravio više štete nego koristi), ali sve to više nije bitno.

Memphis ima dvije prilike za uzeti seriju, a, obzirom kako dobro igraju Gasol i Randolph u zadnje tri utakmice, definitivno su favoriti. Dodaj tome još činjenicu da će Griffin opet biti ispod 100% i te šanse samo rastu. Iako nikada nije pametno otpisati momčad s Chrisom Paulom, pitanje je što Del Negro može smisliti kako bi se napad kotrljao i bez Paula i kako bi sačuvao svog kapetana za ključne momente. Možda više niske postave, možda agresivnije šuterske večeri (bitka pod obručima je izgubljena, to je jasno, energiju treba usmjeriti u drugom pravcu). Ali, kako Clippersi cijelu sezonu nisu uigrali nisku petorku ili nekakvu postavu za specijalne prilike, sve to bi trebalo izmisliti u hodu, u roku dva dana, pa se onda nadati da će Bledsoe i Crawford eksplodirati. Sretno s tim.

Tu se pak opet vraćamo na onu priču o igri koja ovisi samo o raspoloženju Paula i Griffina (a isti problem ima i Oklahoma s Durantom i Westbrookom). Kada Griffin ispadne iz formule, bilo zbog ozljede ili zbog toga što ga protivnički visoki nadigraju, jasno se vidi da ona Vinnieva parola o tome kako ti ne treba sistem kada imaš Paula baš i ne drži vodu. Srećom po nas, dogodine ćemo biti pošteđeni sličnih ideja.

HIGH FIVE

Chris Paul, Andre Iguodala, Harrison Barnes, Zach Randolph, Marc Gasol

28Apr/135

DAY 8 – NETS VS NATES

Posted by Gee_Spot

NETS @ BULLS

Tko je mogao i zamisliti da će titula ljepotice prve runde pripasti utakmici iz serije koja se do sada isticala po ružnoći?

Carlesimo tvrdoglavo ostaje pri Evansu, ali to me ni upola ne čudi kao način na koji Hinrich dominira u dvoboju s Deronom u prvih 5 minuta utakmice. To je dvoboj koji Netsi ne bi smjeli gubiti ni pod razno, pogotovo jer su u startu prepustili Bullsima bitku četvorki koju Boozer odnosi bez da se oznoji.

Ako ujedno i Deng protiv Wallacea radi razliku, a pri tome Butler praktički anulira Johnsona, ispada da Bullsima i ne trebaju zdravi Gibson i Noah da bi imali temelje u ovoj seriji. Noah je u ovakvom stanju nemoćan protiv Lopeza, tu Netsi imaju prednost u većem dijelu serije, a sve ovo samo naglašava važnost Williamsa – on praktički mora dobiti dvoboj s Hinrichom da bi momčadi uopće dao šansu, a kamoli nešto više.

Utakmica je krenula odlično, skok-šut je upadao na sve strane. Kod Bullsa raspoloženi Butler i Boozer, kod Netsa se Lopezu pridružio Johnson, a kako je poluvrijeme prolazilo činilo se da nitko ne može promašiti. Prava povuci-potegni playoff košarka, uz netipičnu šutersku učinkovitost koja je dovela do toga da su skoro na poluvremenu ukupno ubacili više koševa nego u utakmici ranije za 48 minuta.

Što je Thibo reko na ovih 55 primljenih koševa strah me i pomisliti, ali od očekivane obrambene renesanse u nastavku opet ništa - rešetanje se nastavilo.

Za Netse je ključni moment bio buđenje Williamsa koji je konačno počeo ostavljati Hinricha u prašini, a za Bullse činjenica da su stotku primili 6 minuta prije kraja - to je trebao biti njihov kraj za ovu večer. Nije poznato da li je Thibo doživio lakši moždani udar kada je pogledao na semafor u ovom trenutku. Mislim, Chicago jednostavno ovakve utakmice ne bi smio dobiti, a pogotovo ne kada protivnik na 3 minute do kraja ima 14 poena prednosti.

Međutim, kako ovo nije bila normalna večer, naravno da su Bullsi i to stigli postavši na trenutak Harlem Globetrottersi. Nate Robinson je zabio 7 za redom da prepolovi prednost u jednoj minuti (23 poena ukupno u zadnjoj četvrtini), a Netsi su počeli raditi jednu glupost za drugom (promašeno zakucavanje, promašena hrpa slobodnih, izgubljene lopte) i davati šansu Nateu.

Chicago Nates su tako do kraja izjednačili protiv Brooklyn Netsa i izborili produžetak (uz herojski skok u napadu Noaha i glupost Netsa koji su imali puni napad za kraj tijekom kojega im nije palo na pamet dati loptu Lopezu), dok su promatrači diljem svijeta mogli samo blesavo se cerekati. Hej, svi smo očekivali da će Nate odraditi svoju rolu u barem jednoj utakmici, ali na ovakav suludi način? Where amazing happens, to je sve što se može reći.

A čuda su se nastavila i u produžetku. Johnson, koji skoro da nije ni igrao u četvrtoj četvrtini ustupivši mjesto Watsonu (koji je bio odličan sve do onog nesretnog pokušaja zakucavanja), uzeo je stvar u svoje ruke i koš za košem pratio Robinsona, usput zabio sa sirenom za drugi produžetak. Ono, jel' rek'o netko da je NBA playoff zakon?

U drugom je Joe nastavio nositi Netse, a Chicago je dobio sjajnih pet minuta Noaha koji je dominirao pod koševima. Taj vam podatak govori sve što morate znati o umoru ostalih, kada dva igrača usporena plantarnim fašistima igraju na svježinu samo zato jer su tijekom regularnog dijela utakmice imali manju minutažu od uobičajene zbog ozljeda.

Treća je već ličila na povlačenje po ratištu, više nitko nema ni snage ni ideje, a Bullsi ostaju bez Noaha i Robinsona zbog osobnih. Nema veze jer tu je čovjek zvan Nazr, koji zabija zadnja 4 poena za Bullse, a onaj zadnji nakon što ga je Thibo uveo dijelić sekunde ranije radi skoka – Boozer promašuje drugu slobodno, Nazr koristi činjenicu da za loptu skače s Blatcheom kojemu mladost u ovom trenutku ne pomaže (a ni to što nema mozga mu također nije od koristi - oprosti Carlesimo, sada mi je jasno zašto forsiraš Evansa), kupi loptu bez otpora i zabija za pobjedu Bullsa i potpunu kontrolu nad serijom - ne dobiti jednu od tri u ovakvom kontekstu čini se skoro pa nemoguće. Netsi su se u prethodne dvije tekme kasno probudili i tu su si sami iskopali rupu, ali u ovoj su sve odradili kako treba i opet im nije bilo dovoljno, što je šok od kojega se teško oporaviti.

Ukratko, utakmica iz snova koja bi bez problema mogla proći čak i kao dio Najbolje Playoff Serije Prve Runde Svih Vremena koju su odigrali Celticsi i, a tko drugi, Bullsi.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da se subotom uvečer ide u disko nastavili su nas uvjeravati i ljuti protivnici u Memphisu. Njihovo ekstra nadahnuto napadačko izdanje sjajno se nadovezalo na utakmicu prije. Memphis je otišao preko 30 u prvih 12 minuta, zabijali su svi, ali motor koji je sve pokretao ipak je bio Randolph. Clippersi su se držali u blizini, da bi ulaskom klupa u igru utakmicu vratili u egal. Doduše, treba priznati da je pri tome njihov najbolji igrač bio Bayless koji je odigrao jednu tipično hladnu utakmicu iz svog toplo-hladno arsenala i prokockao Memphisu tri posjeda lopte.

Povratkom Zacha potvrdila se dominacija Memphisa pod košem, ali istovremeno su Clippersi uspostavili kontrolu na vanjskim pozicijama. Paul je uzeo stvar u svoje ruke i lakoćom anulirao svaku prednost Memphisa, tako da se na poluvrijeme otišlo čak s prednošću Clippersa od 1 koš, sa skoro već 100 koševa na kontu ukupno. Opet je sve mirisalo na klasik.

U nastavku se totalno razigrao Gasol, ali Memphis nikako da se ozbiljnije odvoji, barem ne dok je Paul u blizini. Činilo se da će ovo ići koš na koš do samo kraja, ali onda krajem treće i početkom četvrte klupa Clippersa gubi dah, Memphis gradi prednost od deset koševa i nastavlja dominirati preko Gasola. Odličan potez ovdje vuče Hollins s Pondexterom na Paulu, njegova dužina očito više smeta Chrisu od Allenove agresivnosti i Clippersi gube korak i utakmicu, totalno se raspadaju u samo nekoliko minuta.

Na kraju smo ostali bez završnice iz snova, ali utakmica je imala ritam u kojem se stvarno moglo uživati od početka pa skoro do kraja. Ukratko, Gasol i Randolph su donijeli prednost, Paul je držao Clipperse na životu, ali nije dobio dovoljnu podršku od krilnih igrača da ozbiljnije povrati ravnotežu. Dapače, Prince i Pondexter ne da su imali zapaženiji role od bilo kojeg vanjskog igrača Clippersa, već su ih osramotili pristupom i učinkom.

Kad će ta peta? Bit će sjajno vidjeti može li Memphis ovakav stil igre prenijeti i u goste, što neće biti lako obzirom da su visoki Clippersa energetski sinoć bili stvarno solidni (problem je bio što su protivnici bili genijalni). Također, Clippersima treba definitivno netko tko može olakšati život Paulu, a to kući mogu dobiti jer znamo da klupe puno bolje reagiraju na svom parketu.

Ovakvu utakmicu, u kojoj ih CP3 nosi doslovno od prve četvrtine, si ne mogu dopustiti – on je svoja herojstva ovom prilikom ispucao u prvih 36 minuta i na kraju mu nije ostalo ništa za izvući iz šešira. Sad je pitanje može li tu pomoći i Vinnie tako da ograniči minute očito nespremnom Billupsu i nedoraslom Butleru tako što će pustiti s lanca Bledsoea i Barnesa puno ranije jer njima ovaj stil Memphisa puno više odgovara.

PACERS @ HAWKS

Drew se odlučio za promjenu i pogodio. Naime, izvadio je Korvera, ali ga nije zamijenio Stevensonom ili Jonesom već Petrom i tako napravio totalnu rošadu matchupova. Smith je završio na Georgeu i odmah ga napao pod košem koristeći masu, a Horford se razigrao jer nije morao paziti na Hibberta na kojega će paziti dvojac Petro-Johnson – oko ove dvije novosti vrtila se cijela priča utakmice.

Hawksi su tako pronašli temelj na kojem mogu graditi nešto stabilno, a to se ubrzo pretvorilo u nešto puno više od stabilnog. Naime, na njihovu razigranost i energiju Pacersi nisu imali rješenja, već nakon deset minuta kao da su se predali. George je valjda uzdrman Smithovim prisustvom potpuno nestao, a nitko drugi nije bio u stanju preuzeti kontrolu - Hibbert to nije znao, a West nije mogao od Horforda.

Pacersi su se tako u trenutku iz fantastične napadačke momčadi koju smo gledali u prve dvije utakmice opet pretvorili u onu rugobu bez ideja koja je dobar dio regularne sezone bila jedan od najmanje efikasnih napada lige. U periodu od tri minute prije kraja prve do polovine druge, dakle skoro u periodu jedne četvrtine, uspjeli su zabiti mizernih 4 poena. Što je još gore, nisu imali raspoloženog pojedinca dok se su na drugoj strani razigrali svi, od startera do zadnjeg člana rotacije s klupe.

U nastavku ništa bolja slika, Hawksi su kontrolirali tempo, a Pacersi ostali u rupi od dvadesetak koševa u koju su upali u onom nevjerojatnom periodu bez koševa. Sramota koju su pretrpjeli još je uvećana saznanjem da ovakav poraz znači kako smo praktički u ovoj seriji gledali tri utakmice koje nisu bile utakmice. U prve dvije Pacersi su rano pobjegli s vodstvom bez da su bili izazvani, a u trećoj su Hawksi bili ti koji su se prošetali do cilja. Tako da je sada pitanje hoćemo li uopće vidjeti playoffu utakmicu između ovih protivnika? U svakom slučaju, Vogel mora naći načina kako da Georgea izvuče iz ralja Smitha jer bez njega u pogonu Indiana je blokirana kao račun prosječne hrvatske firme.

THUNDER @ ROCKETS

I evo nam utakmice koja je odjednom postala zanimljiva zbog nesretnog spleta okolnosti. Naravno, veće zanimanje nije tu zbog Rocketsa ili eventualnih komplikacija za ovu seriju jer McHaleova momčad teoretski nema šanse dobiti dvoboje protiv Duranta i Ibake, već zbog Thundera. Odnosno, zanima nas kako će Thunder reagirati bez Russa i to na gostovanju, protiv protivnika koji očajnički treba pobjedu?

Nimalo lak početak novog života za Jacksona, koji je navikao igrati u kontekstu bez stresa jer njegova rola ipak ne zahtijeva odgovornost. Uđeš s klupe i haklaš, ako zabiješ super, ako ne zabiješ – ideš nazad na klupu. Ovdje je pak morao odraditi posao, a do sada u karijeri baš i nije pokazao da je playmaker na kojega se možeš osloniti. Kao što to više nije ni Fisher koji se praktički pretvorio u šuterskog specijalca i koji je brzinski dobio šansu nakon što je Jackson zaradio dvije osobne u prvih 5 minuta.

Praktički, to znači da će OKC svoj napad vrtiti isključivo kroz Duranta kao playa. Brooks je pak otišao toliko daleko s idejom o Durantu kao glavnom kreatoru da je ovaj čak prenosio i loptu najveći dio utakmice, što je nešto što će se definitivno morati mijenjati za iduće serije.

Naravno, nema vremena za radikalnu promjenu stila igre, što znači da se Thunderu ne piše dobro već u idućem krugu. Drugo poluvrijeme ove utakmice je bilo dobar pokazatelj u čemu je problem.

Durant i obrana su na početku stvorili sjajnu prednost od dvadesetak koševa, ali ona se brzo počela topiti u nastavku kada su Rocketsi kombinirali zonu s puno agresivnijim preuzimanjima i udvajanjima i uopće pritiskom na loptu (ako su se mučili protiv Houstona, najgore momčadi lige kada je u pitanju krađa lopti, kako će riješiti ovaj problem protiv Clippersa ili Grizzliesa koji su usavršili presing, tu Durantovo prenošenje lopte tijekom cijele utakmice ne dolazi u obzir).

Thunder već na ovu veću razinu energije nije imao rješenja jer su navikli da uz Duranta uvijek imaju još jednog kreatora iz ničega i da im ne treba slijepo držanje sistema pošto se na račun talenta uvijek mogu izvući iz svake situacije. Sada je taj element improvizacije prepolovljen, što znači da je Rocketsima trebalo tek nekoliko lošijih minuta Duranta (a tih će ubuduće biti koliko hoćete jer nitko ne može 48 minuta raditi baš sve, čak ni LeBron) da se vrate u igru i dođu do šanse za pobjedu.

Ovakav tip utakmice, run and gun bez mozga, nešto je iz čega bi Oklahoma s Russom u postavi izašla kao pobjednik u 99 od 100 utakmica. Ovdje su jedva preživjeli, a za to preživljavanje trebala im je hall of fame partija Duranta i dosta sreće na kraju. Sad, on to možda i može izvući svaku večer iz sebe, možda će i sreća biti na njihovoj strani, ali kakva korist od svega ovoga protiv momčadi kao što su Spursi, Clippersi ili Grizzliesi, dakle momčadi koje imaju i igru i identitet i jednostavno znaju što rade?

Brooks ima još jednu ili dvije utakmice s Rocketsima da uključi Martina i Ibaku malo više u napad, da pronađe idealnu rolu za Jacksona i da nađe načina odmoriti Duranta. Čak i da uspije u svemu ovome, šanse OKC-a za finalom konferencije čine se minimalne. O uzvratu protiv Heata pak mogu samo sanjati.

HIGH FIVE

Kirk Hinrich, Nate Robinson, Kevin Durant, Zach Randolph, Joakim Noah

26Apr/134

DAY 6 – THE MEMPHIS MAFIA

Posted by Gee_Spot

HEAT @ BUCKS

Još jedna dobra utakmica Bucksa koji su nastavili biti najugodnije iznenađenje ovog playoffa. S Ellisom i Jenningsom pod kontrolom sjajno su otvorili utakmicu (u prve 24 minute kombinirano 0 loših šuteva, 10 asista – to se zove doprinos playmakera), na leđima Sandersova pick & rolla i kretanja lopte koje je posebno došlo do izražaja u trenutku kada su na parket ušli Dunleavy i Redick i tom kretanju dodali završnu glazuru zvanu šut iz vana.

Također, obrambeno im je koristilo prebacivanje Ilyasove na Bosha koje je omogućilo Sandersu da kampira u reketu jer na Haslema ionako ne treba paziti. Naravno, Heat je tijekom utakmice pronašao načina za kazniti činjenicu da je Sanders više fokusiran na ostatak protivničke momčadi nego na igrača kojega treba čuvati, ali u startu je ovo pomoglo Bucksima. Doduše, činjenica da Bucksi igraju s Ilyasovom na četvorci i Mbah a Mouteom kao stoperom na Jamesu otvorila je Spoelstri mogućnost da odmah zaigra s Rayom ili Battierom umjesto Haslema (Ray se bez problema može sakriti u obrani na Mbah a Mouteu, dok Battier bez problema može čuvati Ilyasovu), ali Filipino Jackson valjda nije smatrao da je serija u takvoj fazi da je nužno ovako rano u playoffu dirati uspostavljenu rotaciju, pa makar ti to olakšalo život.

Vodili su Bucksi cijelo prvo poluvrijeme, prijetili u jednom trenutku kada je Redick spojio nekoliko trica da će otići i na prednost puno veću od desetak poena, ali Miami je lagano hvatao korak. Prvo su micanjem Haslema, odnosno uvođenjem Battiera i Andersena digli razinu igre u obrani. Zatim je i Bosh zaigrao agresivnije koristeći Ilyasovine obrambene nedostatke (što je opet prislilo Sandersa da se vrati na njega i tako otvori reket), dok ih je u egal dovela sjajna završna postava s Rayom u klasičnom izdanju. Čovjek je valjda bio i dodatno motiviran zbog lova na titulu najboljeg playoff tricaša svih vremena (do poluvremena se izjednačio s Reggiem).

Pri kraju treće je Heat, opet ulaskom Battiera i Andersena, digao razinu energije u obrani i brzinski se odvojio na desetak poena pored vidno sve umornijih Bucksa koje je valjda iscrpio i taj mentalni napor koji moraju uložiti da bi igrali ovako smislenu košarku. Naravno, nakon odvajanja Heata povratka nije bilo, pogotovo jer se raspala igra Milwaukeea - u pokušajima da stignu prednost, Jennings je nepotrebno potrošio par napada i tako zalupio vrata nadama Bucksa.

I da, Ray je zabio onu potrebnu tricu koja ga je izbacila na vrh playoff tricaša i samo potvrdila kao najboljeg šutera svih vremena.

Kod Heata LeBron lider, Bosh odličan, Andersen ključan, Ray predivan.

Što se Bucksa tiče, svaka čast na tome što su ovu seriju učinili puno zanimljivijom nego je itko očekivao, ali istovremeno šteta i što se zbog prividne kompetitivnosti serije nije otvorilo više minuta za Hensona. Doduše, nije da je itko branio sve one minute bačene na Dalemberta pretvoriti u priliku za rookiea, jer teško da bi mali odigrao gore od spomenutog veterana (osim korištenja Samuela umjesto Johnnya, Boylanov najveći grijeh je što pored Jenningsa i Ellisa, dokazanih NBA playmakera, uopće ima potrebu posezati za Smithom koji i u ovo malo minuta što dobije odlučno pokazuje da nije dorastao NBA razini, a kamoli playoffu, iš iz lige Ish).

NETS @ BULLS

Pa ti reci da sport nije šoubiznis kao i glazbena ili filmska industrija – pa ovi Netsi se drogiraju kao prosječni pripadnik spomenutih kasti. Tako su uz Williamsa ovaj put kortizonom napucali i jadnog Johnsona koji se dobar dio sezone muči sa stopalom. Jasno, ne stavlja ih ovo u poziciju Bullsa kojima su neki igrači totalno van stroja, ali daje dodatan začin seriji koja je već bila prezačinjena i u prve dvije utakmice.

A u trećoj je postala bućkuriš, ali zabavan bućkuriš. Prvo su Netsi krenuli sa 11-0 serijom temeljenom ne toliko na vlastitoj genijalnosti koliko na nesposobnosti Bullsa da organiziraju ikakav smislen napad ili barem prenesu loptu bez potrebe za asistencijom Gorske službe spašavanja.

Čim su se Bullsi pribrali i zaigrali s razinom koncentracije primjerenoj profesionalnim sportašima, sami su odgovorili serijom 19-0 tijekom koje je bilo jasno da Carlesimo i dalje pojma nema kako napasti njihovu obranu u postavljenim situacijama. Čim nema Deronovih ulaza i prostora za Lopeza, Netsi izgledaju izgubljeno, a ovu jednadžbu je dodatno otežala činjenica da će Lopeza biti manje nego inače zbog problema s osobnima (domaći parket u NBA je zakon).

Utakmica je počela negdje sredinom druge kada su se na parketu opet našle najbolje postave i kada se činilo da su se stvari stabilizirale, odnosno da se konačno počelo igrati istovremeno na obje strane. Netsi i dalje nisu imali rješenja za obranu Bullsa (što je i logično obzirom da su Bullsi obraćali pažnju na postojanje Evansa otprilike kao i moj Stari na činjenicu da RTL ima 3 programa koja možeš pratiti zemaljskom antenom), ali su istovremeno zahvaljujući fenomenalnoj partiji Lopeza u obrani i sami zaključali reket.

Tako da podatak kako su ubacili smiješna 34 poena u prvom poluvremenu nije bio toliko strašan jer su i Bullsi ubacili tek 41, ali ono što je bilo strašno je činjenica kako je Kapetan Kirk drugu utakmicu za redom ako ne nadigrao Derona, a ono odigrao barem jednako. Ili je bolje reći da nije bilo razlike u igri između igrača koji je u playoff ušao u all-star formi i polomljenog veterana koji je u playoff ušao u zadnjim trzajima ozbiljne košarkaške karijere (Kirk će trajati još nekoliko sezona kao pomoćna radna snaga, ali dati mu ovakvu rolu kakvu je imao ove godine u Bullsima jednostavno je protiv prirode). Sad, da li je Derona usporila ozljeda, loš miks sedativa ili nešto treće (zvano obrana Bullsa u 3 na 5 situaciji), to nemam pojma, ali ako ti igrač kojega smatraš franšiznim nije u stanju dobiti direktni dvoboj protiv protivničkog igrača zadatka, onda ti definitivno nešto ne štima s planom igre.

U nastavku smo opet imali prilike gledati kako Carlesimo glumi košarkašku verziju Željka Keruma (svi ga vole imati u svom štabu jer je šaljivdžija uvijek spremna na dobru foru, ali kada je posao u pitanju poželite ga zadaviti, doslovno), Evansa kako se čudi što je uvijek sam pa uzima šut s poludistance (da nije žalosno bilo bi smiješno) i Denga u šuterskoj seriji koja je nekoliko akcija i puno više postavljenih blokova kasnije razliku digla na +16.

Iako su Netsi malo živnuli ulaskom Blatchea i Watsona, za stići takvu prednost protiv obrane kakvu igra Chicago treba vam ipak nešto ozbiljniji plan igre od nadanja da će nekakva slučajna serija koševa (koja se, kao i u prethodnom susretu, opet ponovila u završnici kada su Netsi čak došli u priliku iščupati pobjedu) okrenuti ukupni tijek serije.

A on je trenutno takav da Bullsi vode igru, dok Netsi tek trebaju shvatiti kako uzvratiti. Da Carlesimo nema problema s konstipacijom, do sada bi već riješio dobar dio problema igrajući puno više s postavom Deron-Watson-Johnson-Blatche-Lopez i koristeći Brooksa puno ranije (njegova energija je pomogla u stizanju rezultatskog minusa već drugu završnicu za redom). Međutim, treba biti pošten i reći da nije sve ni u treneru, već da ima nešto i u igračima koji nisu spremni za bitku.

Netsi su ušli u seriju s teorijom o dva najbolja igrača i puno boljom situacijom s formom i širinom rotacije, što je početna teza koju ničim nisu opravdali u utakmicama broj 2 i 3. Istina, imali su šansu obje, ali to je više rezultat činjenice da Bullsi ne mogu izdržati 48 minuta u istom ritmu nego neke njihove briljante igre u tim situacijama. Sama činjenice da su ostajali u igri usprkos lošoj igri govori da je njihova sudbina i dalje u njihovim rukama, ali, ne probudi li se Deron i ne pronađu li barem još dva-tri raspoložena igrača na klupi, obrana Bullsa još jednom će odnijeti pobjedu. Za sada se jedini spreman za playoff čini Brook Lopez, stoga mu pod hitno moraju omogućiti pomoć.

Što se Netsa tiče, čitam jučer kako će Billy King dobiti novi ugovor, pa gledam onda kako su Joe i Gerald na zalazu karijere, a i kako Deron nije daleko od toga, mislim se pa tko donosi odluke u tom klubu? Ako misli nešto izvući iz ovog kupusa u budućnosti (budućnosti koja je mogla biti sjajna da su umjesto dresova na kojima piše Johnson, Wallace i Williams natpisi Lillard, Kanter i Favors), Prokhorovu ostaje samo dovesti Jacksona za GM-a, dati mu sve ovlasti, nakon čega bi Phil instalirao Briana Shawa za trenera i oživio legendu o trokutu zahvaljujući temelju zvanom Lopez.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Kraljevska serija prve runde se nastavlja. Memphis ulazi žestoko u utakmicu, presing im se u startu isplaćuje (što je rijetkost protiv Clippersa koji su izgubili netipičan broj lopti u prvoj četvrtini), ali istovremeno opet nemaju rješenja za Blakea koji sam drži priključak tijekom prvih 12 minuta.

Ipak, kombinacija odlične obrane na svim razinama i razigranih Gasola i Randolpha u napadu, uz neočekivanu podršku klupe koja je čak i dobila bitku s onom Clippersa, dovela je do +8 u drugoj. Što je bila dobra vijest za Clipperse – ne samo da su gubili relativno malom razlikom obzirom na bolju igru Grizzliesa u svim aspektima, već su ih u minus ubacili faktori koje inače drže pod kontrolom.

Drugim riječima, stane li Paul na loptu u nastavku i odigra li klupa kako zna, ovo bi u završnici trebala još jednom biti neizvjesna utakmica. Međutim, protiv nadahnutog Memphisa to nije bilo lako ostvariti – Bledsoe i društvo su u drugom navratu odigrali puno bolje, ali nedovoljno da preokrenu utakmicu (iako su u jednom trenutku smanjili prednos na samo +5 za Memphis), što je značilo da Clipperse u završnici čeka ozbiljan posao, kao i da treba baciti oko na poteze koje će Vinnie vući.

Nevezano uz razvoj utakmice, potez večeri dogodio se nakon grubog prekršaja Barnesa na Randolphu, kada je Z-Bo oduševljen time što je dobio po glavi dotrčao do Barnesa i zagrlio ga, zahvaljujući mu što je jednako lud kao i on. Samo još jedan detalj koji je potvrdio da se ovdje igra playoff košarka, a da su ostale serije još uvijek na razini regularne sezone.

Nego, vratimo se na utakmicu. Vinnie ovaj put nije dao šansu Memphisu ostavivši na parketu dva visoka i Barnesa umjesto Crawforda, međutim činjenica da Paul nije ubacio u višu brzinu i da je i dalje nastavio gubiti lopte uzalud, označila je kraj nadama Clippersa u preokret (kada CP3 ima više izgubljenih od asista, onda možemo slobodno reći da su Clippersi podbacili).

Memphis je dobio jednu na račun borbenosti i energije, a za Clipperse je dobra vijest da i dalje imaju sve u svojim rukama jer nisu izgubili utakmicu zbog neke revolucionarne strategije Memphisa, koliko na račun dobre stare činjenice da ih je protivnik jednostavno nadigrao u situaciji koja je bila na život ili smrt. Allen i Conley su grizli u prednjoj liniji, Z-Bo i Marc su grizli pod košem – to su grizliji koje volimo sve ove godine i koje je uvijek predivno ponovno ugledati.

Ne znam za vas, ali ja jedva čekam nedjelju ujutro.

HIGH FIVE

Kirk Hinrich, Ray Allen, LeBron James, Zach Randolph, Marc Gasol

25Mar/1314

THE RANKINGS, WEEK 20.

Posted by Gee_Spot

Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.

Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.

Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).

Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.

TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.

PLAYMAKERI

Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.

BOČNI

7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.

VISOKI

Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.

Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.

Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.

Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.

Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.

I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).

Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).

CONTENDERS

1. THUNDER 61.35

2. HEAT 60.00

3. SPURS 59.91

4. CLIPPERS 59.53

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.34

6. GRIZZLIES 57.28

7. PACERS 57.22

8. ROCKETS 56.46

9. KNICKS 56.26

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.43

11. NETS 54.24

12. MAVS 53.95

13. WARRIORS 53.71

14. BULLS 53.50

15. HAWKS 53.41

16. CELTICS 52.99

17. JAZZ 52.85

18. BUCKS 52.14

UPPER LOTTERY

19. BLAZERS 51.99

20. RAPTORS 51.26

21. WOLVES 51.18

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.64

23. KINGS 50.47

24. HORNETS 50.38

25. SIXERS 50.16

LOWER LOTTERY

26. CAVS 49.63

27. PISTONS 49.20

28. SUNS 48.11

29. MAGIC 46.83

30. CATS 44.74

2Feb/1322

THE RANKINGS – WEEK 13.

Posted by Gee_Spot

Prvo, hvala svima na pitanjima koja su stigla na gee@ispodobruca.com, šaljite ih i dalje jer ona najzanimljivija su mi dobro došla kao inspiracija za popunu današnjeg posta (u osvrtima na momčadi pokušao sam odgovoriti na što više njih). Osvrti na trade Memphisa, Detroita i Toronta iz kuta svakog kluba također se nalaze u postu.

Prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 momčadi, posvetimo dužnu pažnju još jednom trendu koji sve više počinje vladati ligom, a to je sve veća upotreba elemenata zonske obrane. Obzirom da su Lakersi u zadnjim utakmicama upravo na račun korištenja zone podigli razinu obrane, a da nisam uspio naći ni jedan tekst koji bi se bavio time (svi su uglavnom zaokupljeni Kobeovim asistima kao da su oni razlog zašto je obrana preko noći postala bolja), odlučio sam potrošiti uvod kako bi naglasio sve veću važnost zone u ligi.

Uspjeh Dallasa, dobrim dijelom baziran upravo na zonskoj obrani (koja je se u određenim oblicima koristila i ranije, posebice kod prvog naslova Heata 2006. ali nikada nije bila primarna obrana kao u slučaju Dallasa), otvorio je u potpunosti vrata zoni koja je u NBA dopuštena tek 2001. Dugo vremena smatrana nedostojnom NBA talenta, zona je danas postala praktički dio svačije obrane. Netko je koristi više (Warriorsi, Spursi), netko manje, ali svi je imaju u svom arsenalu i danas je praktički nemoguće imati uspješnu NBA obranu bez elemenata zone.

Na kraju krajeva, čovjek koji je stvorio modernu NBA obranu kroz svoj rad u Bostonu i Chicagu učinio je to upravo na osnovama zone, točnije na mogućnosti da ostaviš svih 5 igrača na strani s loptom pri čemu svaki pokriva dio prostora umjesto čovjeka, a rotaciju cijele obrane diktira kretanje lopte, a ne igrača bez lopte. Taj gospodin je, naravno, Tom Thibodeua, a na njegovim zamislima temelji se ne samo naslov Bostona, već i ovaj Heata koji je agresivno rotiranje doveo do savršenstva zahvaljujući atletskim kvalitetama svog ljudstva (sve ove pobjede Bullsa tijekom regularne sezone da ne spominjemo).

Osim širenja trenerske filozofije, zadnjih godina postaje sve važnija i uloga pokretnih visokih igrača poput Tysona Chandlera (s tim da Kevin Garnett ostaje prototip idealnog modernog visokog). Čovjek je praktički do dolaska u Dallas bio vrhunski gargabe man koji je zabijao ono što mora u napadu dok je istovremeno čuvao obruč u obrani. Pod Carlisleom je odjednom postao čovjek koji vam može donijeti naslov, a sve to samo zato što je tadašnji Carlisleov pomoćnik i današnji trener Raptorsa Casey shvatio da centar s takvom pokretljivosti može braniti puno veći prostor nego što to od njega zahtijeva klasična 1 na 1 obrana.

Ono što je najzanimljivije, kada govorimo o zoni u NBA u principu uopće ne pričamo o istoj obrani koja se koristi u NCAA ili Europi. Razlog su naravno obrambene tri sekunde koje sprječavaju da usidrite svog centra u sredinu reketa (što naravno ne znači da suci pretjerano paze na taj dio igre), a bez toga je nemoguće igrati klasičnu 2-3 zonu. Međutim, poanta nije u tome da tih 2-3 ili u NBA puno češćih 2-2-1 (box & 1) shvatite doslovno, već da primijenite iz njih preuzete principe poput pomaganja suigračima, individualnih odgovornosti u zajedničkom obavljanju posla i čitanja igre u svim njenim fazama.

Imati 5 kvalitetnih obrambenih pojedinaca koji će disati kao jedan obilježje je današnjih najboljih obrana u NBA, a činjenica da su obrane znatno drugačije nego prije 5 godina dovele su i do prilagodbi u napadu. Sve veću važnost trice smo već isticali, šut iz vana i zona jednostavno su nerazdvojni jedno od drugoga, ali dogodila se i još jedna zanimljiva promjena uzrokovana prvenstveno sve savršenijom igrom u obrani - došlo je do nikada demokratskije podjele poena među suigračima u napadu.

Naime, iako je uvođenjem zone bilo straha da će pasti napadački učinak, pravilo tri obrambene sekunde (nema kampiranja u reketu) je uz pravilo o zabrani stavljanja dlanova ili laktova na igrače na perimetru (danas automatski faul, nekada osnovni način igranja obrane u NBA) omogućilo da se napadačka renesansa lige odvija nesmetano. Tako da i danas, kada imate sve manje igrača koji trče uokolo i umjesto toga čuvaju reket, prosječna momčad zabija skoro jednaki broj poena kao i prije desetak godina kada je hand check zabranjen, a zona još nije ušla u mainstream.

Međutim, ono na čemu je zona počela ostavljati sve veći trag je individualni učinak igrača, što je trend o kojem je nedavno pisao i Henry Abbott. Ukratko, danas u ligi imate samo desetak igrača koji zabijaju preko 20 poena, dok je prije 3 sezone prosjek bio dva puta veći jer je skoro svaka momčad imala jednog igrača koji je zabijao iznad 20. Zanimljivo, baš prije 3 sezone počela je sve veća upotreba zone koja jednostavno tjera na drugačiju raspodjelu lopti. Glavni kreatori i potrošači danas nailaze na puno više prepreka i jednostavno su prisiljeni dijeliti loptu, a usput i sve manje izlaze na liniju slobodnih jer je sve teže naći rupe za ući u reket.

I dok je Abbott ostavio otvorenom mogućnost da je puno veći broj faktora zaslužan za ovakav trend u napadu od evolucije obrana (dublje rotacije, sporiji napadi), po meni je stvar kristalno jasna - kako sve više i više momčadi koristi elemente zone kao osnovni obrambeni princip, dodatni pas i potraga za otvorenim šutom postali su važniji od šuta preko ruke. Drugim riječima, sve veća važnost nesebičnih obrana zaslužna je za pojavu sve većeg broja nesebičnih napada.

1. SPURS (5625)

San Antonio se pozicionira za najizgledniji pokušaj lova na naslov u zadnje tri godine. Nakon niza sezona osrednjeg napada, a zatim i osrednje obrane, sada su dosegli maksimum ovog rostera zahvaljujući sitnim potezima koje Pop radi u sjeni. Već smo spominjali obrambene promjene (i dalje brane pick & roll ispod prosjeka, ali su popravili obranu trice što im je uz standardno kvalitetnu obranu reketa i omogućilo da postanu top 5 obrana), a ni one u napadu nisu ništa manje bitne.

Pop je izgleda odlučio da je kombinacija Splitter-Duncan daleko najbolje rješenje pod košem obrambeno, stoga su morali napraviti određene ustupke u napadu kako bi maksimalno koristili talente obojice. Kako se radi prije svega o post-up igračima, da bi izbjegao gužvu u sredini Pop je Splittera postavio kao prvu opciju u pick & roll akciji s Parkerom, dok je Timmy dobio zadatak biti drugo rješenje kojem lopta ide u post-up pod košem ili spot-up na vrhu reketa u slučaju da se 2 na 2 Parkera i Splittera zaustavi.

Ovo je nešto na što se liga očito još nije naviknula jer lakoća kojom Splitter prolazi kroz sredinu protivničkih obrana jednostavno je fascinantna (možda najbolji roller trenutno uz Pekovića, s tim da Pek ipak nije toliko uključen u 2 na 2 akciju), dok je Duncanu ionako svejedno u koju god ulogu ga stavili. Ovo je pak dovelo do problema s klupom (Splitter je bio back-up Duncanu) gdje Pop na raspolaganju ima tri visoka različitih vještina (Diaw je point-forward, Blair garbage man, a Bonner šuter s perimetra) koje nije lako uklopiti, dijelom zbog toga što među njima nema čovjeka sposobnog čuvati obruč, dijelom jer te vještine u napadu najviše dolaze do izražaja kada ih ostavite kao sporednu opciju, dok je plan A igra na čovjeka u sredini.

Sa Splitterom kao sterterom toga čovjeka u sredini nema, stoga su Spursi upregnuli skaute koji su kao rješenje za nedostatak prave petice na klupi ponudili mrcinu s Novog Zelanda, Arona Baynesa. Nakon neugledne NCAA karijere čovjek se smucao po Europi, a Spursi su u njemu prepoznali potencijalno korisno, a jeftino rješenje trenutnog problema. Baynes ima masu i visinu za čuvati sredinu (jasno, nije atleta koji će skupljati stop akcije, ali zna se postaviti), a uz to je i kao skakač na svim razinama do ove odrađivao posao iznad prosjeka.

Međutim, ništa manje važna nije ni njegova sposobnost kretanja u napadu koja u kombinaciji sa sirovom snagom neophodnom za peticu Spursima daje nadu da od njega u skoro vrijeme mogu napraviti light Pekovića za 10 minuta po večeri i tako riješiti problem druge petorke (ako ne ove, onda već iduće sezone). Ako zamisao i ne uspije, Baynes će u najgorem slučaju odraditi solidan posao garbage mana (i tako vjerojatno izbaciti Blaira u potpunosti iz rotacije za ovu godinu, ali i iz budućih planova Spursa). Međutim, uspiju li oko njega posložiti dobar organizirani napad kakav su imali sa Splitterom, samo će još jednom pokazati da im nema premca kada su promjene u hodu u pitanju, bilo da se radi o izmjenama sistema ili pronalaženju jeftinog talenta za taj sistem.

2. CLIPPERS (5510)

Paulova ozljeda pokazala se srećom u nesreći jer je Vinnie konačno ubacio Griffina u najvišu brzinu. Čovjek tako u zadnja dva tjedna igra najbolju košarku ove sezone i pokazuje svu all-round raskoš talenta. Osim već klasičnih akcija kroz post (samo Big Al troši više lopti u post-up situacijama), Blake se sve više izvlači na vrh reketa odakle dirigira prometom i razigrava suigrače (u zadnjih desetak tekmi ima 7 službenih asista u prosjeku i barem još toliko pasova koji vode ili do linije slobodnih ili završnog pasa). Brusiti jednu ovakvu dodatnu opciju izuzetno je bitno obzirom na pažnju koju će u playoffu Paulu iskazivati protivnici. CP3 je neprikosnoveni lider Clippersa i čovjek koji će uzeti stvar u svoje ruke u zadnjih 5 minuta, ali Clippersi idu onoliko daleko koliko ih Blake odvede.

3. THUNDER (5185)

Pripremajući tekst o all-staru za idući tjedan koji će se bazirati na IOR brojkama, iznenadio sam se kad sam skužio koliki je skok učinkovitosti napravio Kevin Durant. Naime, KD je ušao u klasu LeBrona Jamesa (koji je lani sa 172 boda imao čak 34 boda više od Duranta) i time ne samo postao jedini izazivač Jamesu za titulu najboljeg košarkaša na planeti, već i prvi kandidat za igrača koji je najviše napredovao. Znam da se rijetko odlučujemo spominjati ovakve klase u kontekstu takvih priznanja, dijelom jer se od njih ovakvi kvantni skokovi i očekuju (mislim, kad jednom postaneš franšizni igrač više nema pomaka naprijed kroz kategorije, možeš samo biti uber-franšizni igrač), ali gotovo je nemoguće očekivati da bilo koji drugi igrač napravi skok od skoro 30 bodova u jednoj sezoni (KD je skočio na 164 s lanjskih 138).

4. HEAT (5085)

Sve bliži su i bliži obrambenom top 10, a u tome im je, osim sve bolje obrane protivničkog šuta, pomogao i sve agresivniji pritisak na perimetru gdje su povratkom Wadea u vrhunsku formu i prebacivanjem dobrog dijela Jamesove minutaže na bokove opet postali stoperska noćna mora protivnicima - bolji omjer izgubljenih i osvojenih lopti od njih imaju samo dežurni krivci poput Clippersa i Knicksa, Memphis je uvijek tu negdje u ovom segmentu igre, a ono što je zanimljivo je da su u istoj klasi s njima još i momčadi poput Cavsa, Sunsa i Bucksa. I dok se kod Cavsa i Sunsa radi tek o kombinaciji kvalitetnih minuta na playu u napadu i kockanja s krađom lopti u obrani, Bucksi su presing svoje vanjske linije nadogradili i solidnim učinkom visokih zbog čega trenutno imaju top 10 obranu.

5. NUGGETS (4890)

Jedan zanimljivi podatak baca poprilično svjetlo na izuzetno bitan strukturni problem Nuggetsa, možda i važniji od činjenice da nemaju dovoljno dobru obranu - prilikom nedavnih izračuna IOR-a za all-star kandidate, ni jedan od nositelja Nuggetsa nije ušao u užu kategoriju, odnosno nije prešao granicu od 80 bodova koja dijeli druge od trećih opcija, ali i potencijalni all-star talent od nedovoljno dobroga (prošlosezonski all-star na Istoku, Iggy je s lanjskih 91 pao na 82 boda, što je broj koji bi do kraja godine ipak trebao narasti obzirom na trenutni uzorak od pola sezone, posebice stoga što je najveći broj Iggyevih bodova izgubljen na račun obrane koju više ne igra na svemirskoj razini, a za što je dobrim dijelom zaslužan i stil igre Nuggetsa). Uglavnom, ova filozofija s 5 jednakih ima smisla ako kao Memphis ili nekada Detroit među tih 5 jednakih imate dva ili tri igrača koja su nešto jednakija, odnosno koja mogu nositi titulu legitimnih drugih opcija. Ako nemate pak ni jednog kojega uopće možete uzeti u razmatranje za all-star, onda tu više ne pričamo o 5 jednakih, nego 5 osrednjih. A to znači da formule Karla i Ujiria zahtijevaju hitne i značajne promjene - nije nemoguće dočekati šansu za naslov bez super-stara, ali bez all-stara? To već ne bi išlo.

6. GRIZZLIES (4620)

Ocjena poteza Memphisa u jednoj rečenici? Sjajno odrađeno s ogromnom dozom Hollingera vidljivom u svakom potezu. Krenimo od početka. Koliko god ih raniji trade s Cavsima ove godine oslobodio od plaćanja poreza, tek su otpisom Gaya riješili dugoročno pitanje stabilnosti. S njim na rosteru svake godine ponavljala bi se ista priča, a mogućnosti za pojačanja jednostavno ne bi bilo jer im jezgra jede sav rasploživi prostor - jednostavno, uvođenjem hard capa koji stupa na snagu prelaženjem granice poreza na luksuz, financijska fleskibilnost nije više bitna samo s ekonomske strane, već i igračke jer danas doslovno više ne možete dovesti pojačanje ako nemate prostora na salary capu ili ako ne možete koristiti razne iznimke, a one nestaju nakon što ste prošli određeni financijski prag (to znači da momčadi poput Netsa i Lakersa također moraju primijeniti slične taktike u budućnosti jer, bez obzira što si oni mogu priuštiti plaćati ogromne penale, više ne postoje rupe u pravilniku kojima već oporezovani roster možeš dodatno pojačati, a to praktički znači da trenutnim jezgrama koje jedu cijeli cap mogu dodavati ili novake u ligi ili veterane na minimalcu).

Digresija - zamislite scenarij po kojem Dwight dogodine napušta L.A. i odlučuje se npr. za Atlantu. S ugovorima Kobeu, Nashu, Gasolu i Artestu, Lakersi su već dobrano probili salary cap, što im ostavlja samo minimalne mogućnosti da kroz tržnicu zamijene Dwighta. Obzirom da imaju Bird prava na njega mogu ga potpisati i probiti cap i plaćati sulude penale za 100 milja težak roster, ali, ako ga ne potpišu, ostaje im samo mogućnost dovođenja nekog jeftinog veterana.

Realnost je takva da novi kolektivni ugovor nalaže slaganje momčadi oko 3 igrača s ugovorima na 10 + milja, a sve ostalo mora biti ili midlevel ili minimalac. Kako je roster Memphisa imao 4 bahata ugovora primjerenija Lakersima ili Knicksima, jasno da se nekoga trebalo odreći. Gasol je sjajan all-round igrač na poziciji koju je najteže pokriti u košarci i on je nedodirljiv, a Conley je izuzetan playmaker na relativno skromnom ugovoru koji se lako može prilagoditi svakom stilu igre, stoga su njih dvojica skinuta s zamišljenog trade boarda i praktički se biralo između Zacha i Rudya.

Da li je uprava imala favorita između njih dvojice, to je sada nebitno (ja sam sklon vjerovati da se radilo čisto o kontekstu, točnije o činjenici da je puno lakše naći dobru ponudu za Gaya). Ono što je bitno - Memphis je zadržao osnovu svog identiteta baziranog na guranju pod košem. S Gayom i dalje na rosteru možda bi taj balans bio idealniji na papiru jer sada im fali taj kreator na boku, ali Gay jednostavno nije dovoljno efikasan igrač da opravda titulu prve opcije. Kakve god bile Randolphove mane, njegova potrošnja rezultira s puno više poena i činjenica da on ostaje kao prva opcija napada Memphis ne čini ništa lošijom momčadi nego su to bili jučer dok je najveći potrošač lopti bio Gay. Dapače.

S Gayom izvan slike sada se fokus opet može pomaknuti na igru visokih (ne zaboravite da će sada i Gasolu biti puno lakše potrošiti poneki napad), a da će to postati nova snaga Grizzliesa dokazuje još jedan Hollinger style trade - dovođenje Eda Davisa. Ne samo što će dvojac Arthur-Davis omogućiti Hollinsu da sačuva Zacha i Marca za playoff, nego daje Grizzliesima najbolju rotaciju pod košem do sada. Ne zaboravite da je odlaskom Speightsa rotacija pod košem spala samo na Arthura (koji bi da nije izgubio godinu i pol zbog ozljeda danas bio najbolji treći visoki u ligi), što bi dodatno trošilo startni dvojac. Ovako ne samo da opet imaju rotaciju, nego su Speightsa, koji je stilom igre bio sličan Arthuru (pick & pop specijalist bez prave obrambene uloge) zamijenili aktivnim i dugim Davisom koji ima potencijala postati obrambena napast uz to što je već sada zbog aktivnosti korisniji napadač od Speightsa (plus, njegova sposobnost da zabija bez lopte idealno se nadopunjuje s Arthurom).

Što je pak s rupom koja ostaje iza Gaya na boku? Nju će dobrim dijelom krpati Prince. Obrambeno ne bi smjeli pasti ni za jedan stupanj, dapače, Prince nije atleta kao Gay, ali ima itekakve fizikalije za odraditi 1 na 1 posao s Durantom i LeBronom što je bila Gayeva specijalnost i realno najveći plus u obrani. Napadački nije ni sjena Gayu što se kreacije vlastitog šuta tiče (iako nije ni isključivo specijalac, u Pistonsima je redovno dobivao 1 na 1 prilike i realizirao ih je sasvim solidno), ali je pod stare dane postao izuzetan spot up igrač (što je u slučaju Memphisa uvijek plus). Uostalom, tu se već vraćamo na ranije rečeno - za kreaciju su ionako zaduženi Conley, Gasol i Zach.

Također, vrlo bitno je da se Prince može uklopiti u Memphisov UCLA high-post napad u kojem Gasol s vrha reketa razigrava svoja krila u post-up situacijama. Najvažniji dio igre Memphisa ne bi trebao patiti jer je Prince odličan u post-up situacijama i trebao bi nastaviti poput Gaya kažnjavati momčadi koje nemaju swingmana idealne visine i snage. U biti, jedina racionalna zamjerka ovom potezu možda je dužina Princeovog ugovora, ali kada uzmete u obzir da bi Gayu tijekom dvije sezone trebalo platiti 40 milja, što je primjera radi isti iznos koji će Heat platiti LeBronu, onda je ovih 14 milja za Princea - sjajno.

Austin Daye? Tu je slučajno, kao kolateralna žrtva, iako trenutno ima važnost kao back-up Princeu do povratka Pondextera, nakon čega bi trebao pasti u zaborav.

Tko će najviše profitirati od svih ovih promjena? Pa, Bayless bi konačno mogao preuzeti ulogu koju je prijašnjih godina obavljao Mayo. Kada se obrane fokusiraju na Zacha i Marca, Conleyev pick & roll neće biti dovoljan, treba netko tko može kreirati za sebe. Do sada je to bio Gay (ili bi tu ulogu ranijih sezona preuzimao Mayo), a sada je tu samo Bayless kao klasični combo strijelac. Jasno, ova rečenica može vas vrlo lako natjerati da se čupate za kosu (čak i u slučaju da imate frizuru ala Bayless), ali od kada mu je Hollins dao veće slobode u igri i dozvolio mu da bude ono što jeste (strijelac) umjesto da traži od njega da organizira igru, Bayless je spojio dva najbolja tjedna sezone.

I zadnje, ali ne i manje bitno, Memphis je poslavši u Toronto Gaya dobio iznimku od 7,5 milja (razlika između Gayevog ugovora i Princeovog i Davisovog - Dayeov se ne računa jer su njega preuzeli ranijom iznimkom koju su dobili trejdanjem Speightsa u Cleveland). Teoretski, sutra mogu dovesti šutera poput Redicka samo za Tonya Wrotena jer razliku u plaći pokriva iznimka. Naravno, ne kažem da bi Magic pristao na takav trade (iako je Wroten u prvih nekoliko nastupa pokazao da mu je fizikalijama svakako mjesto u ligi, a Magicu bi dobro došao potencijalni play budućnosti), već samo naglašavam da Memphis ima jednu opciju za pojačati se o kojoj je do jučer mogao samo sanjati.

7. WARRIORS (4490)

U ligi u kojoj su tri najbolja centra generacije out zbog ozljeda (Dwight, Oden, Bynum), igrač poput Boguta može biti x-faktor koji razlikuje lažnog od rasnog izazivača. Stavimo stvari u kontekst - tko je danas u ligi najbolji centar? S ovakvim Dwightom i bez Bynuma i Odena, Marc Gasol. A znate što je bio Bogut u danima kada je bio zdrav? Bolja verzija Marca Gasola. Hoće li nekadašnji prvi pick drafta ikada više uhvatiti takvu formu? Teško, ali ne i nemoguće. Međutim, čak i da se više nikada ne izdigne iz ove solidne verzije koju je prezentirao zadnje tri godine (kada bi bio zdrav), to je apsolutno igrač koji radi razliku.

Obrane Bucksa s njim u sredini nisu slučajno bile top 3 obrane lige dvije sezone za redom. Čovjek ima osjećaj za asist, a i sasvim solidan šut s poludistance koji zahtijeva pozornost obrane. Ne samo da zna igrati leđima košu, već može i spustiti loptu na parket i napasti. Rasna obrambena petica, a ujedno i solidni triple threat igrač u napadu. Takva kombinacija talenta s razlogom se bira kao prvi pick i Warriorsi se isto tako s razlogom nadaju da on može biti onaj finalni komadić slagalice. Jasno, sve ovo ovako na papiru izgleda fenomenalno, ali onda se sjetiš da Bogut zadnje tri godine i postoji isključivo na papiru. Da li je izgubljen slučaj kao Oden ili još ima nade biti temelj šampionske momčadi?

Na to odgovor može dati samo vrijeme, ali već sada je jasno da je kalkulirani rizik koji su poduzeli Warriorsi bio opravdan. Skočili su u rijeku, a gdje će ih struja odvesti, to ne ovisi samo o njima. Ipak, za ovu prvu sezonu se nadam da će ih odvesti na Memphis u prvoj rundi Zapada. Bogut vs Gasol, Zach vs Lee, Conley vs Curry... Gutao bi svaku sekundu te serije.

8. LAKERS (4390)

Nekoliko sjajnih pobjeda u kojima su konačno igrali košarku u oba smjera, bazirano je na nekoliko prilagodbi. Dvije su ključne, svaka na jednoj strani parketa. Napadački su odustali od toga da Nash pronalazi otvorene suigrače u brzom ritmu - umjesto toga su usporili igru i uglavnom je vrte kroz Kobea u postu. Ovakav napad za sada dobro funkcionira jer Kobe povratnim loptama kažnjava svako udvajanje što Nash i Gasol pak kažnjavaju trenutno izuzetnim šutom (Nash briljira s trice, Pau s poludistance). Međutim, obzirom da ni u jednoj fazi sezone Lakersi nisu imali problema s napadom, ova promjena više je motivacijske nego taktičke prirode.

Taktički ona ima smisla jer je Nash bolji šuter od Kobea, ali misliti da je zamjena uloga glavni razlog promjene implicira da je D'Antoni sumnjao kako će Kobea kad-tad izdati ove sezone sjajni šut (najbolji postotci u 16 sezona dugoj karijeri). To mi ne drži vodu, stoga je jedino logično objašnjenje simbolično i najbolje ga je opisati jednom riječju - žrtvovanje. Odustajanjem od svog stila igre (usporavanje i preseljenje težišta u omraženi post) D'Antoni je nešto žrtvovao. Odricanjem od gomile šuteva, Kobe je žrtvovao lov na mjesto u povijesti. Odricanjem od kontrole lopte, Nash je žrtvovao svoj stil igre. I time su poslali jasnu poruku suigračima da je vrijeme da i oni nešto žrtvuju. A obzirom na energiju koju su Lakersi ulagali u igranje obrane, očito je žrtva koju su očekivali od suigrača - borbenost.

To su i dobili, međutim naglo buđenje kemije nije razlog zbog kojega je Dwight ozdravio ili zbog kojega se Gasol pomladio. Ne, kemija je izuzetan dodatak, ali samo alkemija može zaustaviti bol ili starenje. Dwight i dalje ne može ući u kontakt bez da mu otpadnu rame ili leđa, a Gasol i dalje ne može izaći na pick & roll bez da ostane u prašini koju podiže nečiji bijeg, stoga je objašnjenje za napredak Lakersa puno običnije i puno manje atraktivno za žuti tisak koji uživa u pumpanju narativa većih od života.

Naime, D'Antoni je konačno stavio svoje centre u poziciju u kojoj mogu biti korisni uključivši elemente zone u svoju obranu. I dalje se ona sastoji od previše visokih izlazaka na pick & roll, ali sada je tu povremeni balans u kojem je najvažnije zaključati reket po svaku cijenu. U ovih nekoliko utakmica tako smo imali prilike gledati Dwighta na vrh reketa s radijusom kretanja od obruča do slobodnih u hibridu 2-3 zone (da su htjeli, suci su im u ovom periodu mogli dosuditi barem 5-6 tehničkih zbog obrambene 3 sekunde).

Ovisno o matchupu, imali smo prilike vidjeti i Kobea kao dežurnog stopera u box & 1 akciji, a promjene su posebno dobro došle Gasolu (svim trenutnim i budućim trenerima ovog velikog igrača treba dekretom zabraniti da ga u obrani koriste kao išta drugo osim peticu - zamislite da Pop tjera Timmya da trči gore-dolje u obrani, kakvu bi korist od takvog stila igre imala obrana Spursa?). D'Antoni ga još uvijek previše koristi u obrani na čovjeka, što svaka lucidna momčad odmah napada vrteći pick & roll za pick & rollom, ali čim je u zoni, Gasol pokazuje da još uvijek zna koristiti svoju visinu.

Posebno ga je zabavno bilo gledati s Dwightom u varijaciji 1-3-1 zone u kojoj bi prednji igrač igrao čovjeka, a ova četvorka iza bi tvorila dijamant (Gasol na vrhu reketa, Dwight pod košem lijevo ili desno, ovisno o kretanju lopte, uz dva bočna igrača na pola puta između kuta i reketa, odnosno osnovne linije i perimetra). Ovakvi hibridi obrane koji se koriste po nekoliko napada za redom kako bi zbunili protivnika pravi su razlog zbog kojega su se Lakersi razbudili i zbog kojega po prvi put ove sezone izgledaju kao momčad sposobna igrati playoff obranu.

Jasno, kada ti se i napad i obrana baziraju isključivo na trikovima, to je očiti znak da momčadi nedostaje stabilnosti koju donosi kvaliteta, ali već sama potraga za kvalitetom izvan individualne veličine dovoljno govori o zrelosti Lakersa koji su očito shvatili da više nema mjesta za zajebanciju. Ako ti rezultati govore da se si autsajder, onda i trebaš početi igrati kao autsajder, a malo je toga što autsajderi više vole od poigravanja sa stilom igre na oba kraja parketa, a sve samo kako bi ostvarili malu prednost koja čini razliku između pobjede i poraza.

Svakako obratite pažnju na postavljanje Lakersa u obrani jer o ovom miksanju takozvanih "smeće" obrana u dobroj mjeri ovisit će krajnji ishod njihove sezone.

9. ROCKETS (4185)

Dok Morey traži četvorku s kojom će zaokružiti prvu fazu rebuildinga Rocketsa i tako proslaviti ovo ekspresno transformiranje u playoff momčad (nijedan sistem baziran na brojkama ne može shvatiti i izračunati koliki utjecaj igrač poput Hardena može imati na suigrače, a to praktički znači da nam ne ostaje ništa drugo nego upijati razvoj situacije i svaki puta se iznova diviti kompleksnosti košarke), situacija na tržištu iz sata u sat otvara mu nove mogućnosti. Od svih scenarija, dva nova čine mi se izuzetno simpatičnima.

Iako je Memphis vjerojatno gotov s izmjenama za ovu sezonu (svaka nova samo bi im dodatno oslabila kemiju i identitet), očito je kako doći do Zacha više nije nemoguća misija. Uz pomoć kluba ili dva sa strane, Rocketsi bi mogli sastaviti petorku Lin, Harden, Parsons, Asik i Randolph. Iako bi im to dobrano začepilo salary cap idućih tri sezone (a što im obzirom na hrpu jeftinih ugovora i lakoću kojom pronalaze korisne igrače zadatka uopće i nije bitno, plus taj novac koji im preostaje ionako je rezerviran upravo za tog jednog all-stara), tko bi se volio sresti s ovakvom unutar-van kombinacijom? I po čemu je ona slabija od eventualnih koje se mogu okupiti oko Jeffersona ili Smitha?

Još luđa opcija je dovođenje Garnetta. Zamislite da se Celticsi raspadnu i da Ainge shvati kako je hrpa mladih visokih koju mogu dobiti od Rocketsa sasvim pristojna kompenzacija za KG-a? Možete li samo zamisliti koliko bi se preko noći popravila obrana Rocketsa kada bi Asiku pod košem dodali Garnetta? Ovo je defintivno petorka koju ne bih volio susresti u prvom krugu playoffa ni pod razno. Naravno, u toj skupini mladih za Boston ne bi se našao Royce White koji je lud k'o šiba i koji očito ima pametnijeg posla od igranja u NBA (tko još nije neka obavezno baci pogled na fantastičan tekst Chucka Klostermana).

10. KNICKS (4100)

Jason Kidd je x-faktor ove momčadi. Koliko je to bio dio plana ne znam, ali nakon pola sezone je jasno da nakon Mela i Chandlera upravo o Kiddu najviše ovisi uspjeh Knicksa. Čovjeka jednostavno treba zvati Kemija jer upravo je on svojim talentima i IQ-om ono što omogućava gotovo svakoj postavi da izvuče maksimum (od 6 najčešće korištenih postava s pozitivnim +/- učinkom Kidd je dio njih 4). Ako imate rupu u postavi, on ju je spreman zakrpati, kao što je to radio zadnjih godina u Dallasu - što god vam treba, asisti, trice, obrana, skokovi. Sada je na Woodsonu da s vremena na vrijeme odmori svoj x-faktor (bolovi u leđima sve su češći) i da ga čuva za playoff kao što je to prije dvije godine radio Carlisle jer bez Kiddovog liderstva ova momčad jednostavno nema dovoljno balansa da se održi kao najozbiljnija prijetnja Heatu.

11. HAWKS (3925)

Dobra vijest za Hawkse je što Josh Smith ni u ključnoj sezoni za nastavak karijere nije uspio sakriti šuterske slabosti, što vrlo vjerojatno znači da Danny Ferry nema ni najmanje želje zadržati ga u blizini kao skupu prvu opciju. Glasina o tradeu sa Sunsima (Smith za Gortata i Dudleya) u zadnjih 24 sata napravila je puni krug od neslužbene informacije do totalne izmišljotine što je uvijek dobar pokazatelj da se nešto sprema. Izgleda da je nedavni razgovor između Smithove ekipe i Ferrya definitivno stvari postavio na jasne temelje - Ferry je svjestan da će Smith na ljeto dobiti max ponudu, a kako nema namjeru uključiti se u borbu za njegove usluge, najbolja stvar koju može napraviti je jednostavno pokušati sada dobiti nešto za njega. To neće biti puno jer Smith očito želi osjetiti čari slobodnog tržišta, što je i razlog zbog kojega su trenutno i Phoenix i Houston više nego oprezni sa svojim ponudama.

12. BUCKS (3910)

Dok se Ellis i Jennings natječu tko će ispaliti više loših šuteva (trenutno su obojica na 40% šuta) i izgubiti više lopti (obojica imaju omjer asista i izgubljenih primjeren combo-beku koji ulazi s klupe, nikako startnom playmakeru u NBA), čime vuku napadački učinak Bucksa u provaliju, dobar dio obrambenog učinka ove momčadi izgrađen je upravo na njihovom ovogodišnjem učinku u krađi lopti gdje, zanimljivo, dijele sedmo mjesto u ligi. Po presingu i kaosu kojega stvaraju svojom divljom igrom na perimetru, koja često ostavlja njihove visoke na streljani (što mislite zašto Larry Sanders predovodi ligu u blokadama), kao par ravni su im samo Harden i Lin koji se svjesno kockaju kako bi što više ubrzali igru. Bucksi se trude ponoviti sličan ritam kao i lani kada su spore i organizirane napade zamijenili run and gunom, ali, bez efikasnog šuta kakav prati sličan Houstonov stil igre, osuđeni su na propast. O tome da ni Jennings ni Ellis nisu ni blizu Hardenu kvalitetom nemojmo ovom prilikom.

13. CELTICS (3890)

Za sada su na 3-0 bez Ronda uz sjajne obrambene partije (i Heat i Kingse zadržali su na 43% šuta, a Magic čak na 37%). Naravno, tek kada budemo imali nešto veći uzorak moći ćemo govoriti o stvarnim trendovima, ali već sada je jasno da će obrana i širina rotacije postati ključni dio identiteta Celticsa do kraja ove sezone. Jasno, za tu širinu dobro bi im došao i zdravi Sullinger koji je upravo operirao leđa zbog čega će također propustiti ostatak sezone. A ne zaboravimo da su upravo leđa bila glavni razlog zbog kojega je potonuo na draftu i zašto je uopće završio u Bostonu. Uglavnom, ovakav razvoj događaja stavlja dodatnu potrebu za novim visokim igračem i sada samo ostaje vidjeti koga će od bekova Ainge zamijeniti za centra.

14. BULLS (3840)

Roseov oporavak se odvija po planu i trebali bi ga ugledati u akciji nakon all-stara. O tome koliko će Rose pomoći možemo samo nagađati, ali sudeći po trendovima nakon povratka Dirka, Walla ili Gordona, očito je kako se čak i klasni igrač izvan pune forme može pokazati bitnim faktorom (čak i osrednji Rose bi trebao taman toliko podignuti napad Bullsa da ih zacementira odmah iza Heata na Istoku). Međutim, svježe vijesti o problemima koje Noah ima s plantarnim fašistima bacaju novu tamnu sjenu na ovu ionako izgubljenu sezonu.

15. PACERS (3730)

Može li Granger imati sličan učinak na Pacerse kao Rose na Bullse? Može, iako na drugačiji način. Rose je Bullsima potreban da im olakša dolaženje do otvorenog šuta, a Granger da zabija otvorene šuteve. Međutim, princip je sličan - čak i polovni Rose i polovni Granger bolji su od ispodprosječnog učinka kojega trenutno Bullsi dobivaju na jedinici, odnosno Pacersi na dvojki. Sa svim dijelovima na mjestu napad bi im trebao biti puno učinkovitiji, a nema nikakvog razloga da obrane ne ostanu i dalje što su bile obzirom da su i Rose i Granger dokazani all-round igrači. Ipak, jedan mogući problem mogao bi se javiti oko nove podjele odgovornosti - dok je kod Bullsa sve kristalno jasno (Rose je prva opcija i sve ostalo se slaže oko njega), Indiana bi mogla imati problema dok pronađe odgovor na novu podjelu zaduženja koja će zasigurno uzeti dio lopti iz ruku Georgeu koji se sve bolje snalazi u ulozi prve opcije. Logično rješenje koje se nameće je uzeti dio lopti Hibbertu, ali uvijek ostaje pitanje neće li marginaliziranje njegove uloge u napadu utjecati na njegovu obrambeni učinak? Ovo će biti zanimljivo pratiti.

16. MAVS (3725)

Digli su se s jedne poprilično niske razine, ali za veći let treba im Dirk koji puca bolje od 43% iz igre (i koji je pri tome zdrav). Kako je očito da će njegovo hvatanje forme potrajati barem do nakon all-stara, pitanje je hoće li Mavsi tada još uopće biti u igri za playoff i hoće li uopće imati smisla trošiti Dirka u ionako izgubljenoj sezoni zbog operacije koljena. Sve ovo skupa dobar je razlog da se fokusiraju na predstojeći trade deadline i sačuvaju svog šampiona za ubuduće jer u njemu je zasigurno ostalo još par sjajnih sezona.

17. NETS (3585)

Zahvaljujući njima, točnije Reggieu Evansu, dobili smo sjajan primjer načina na koji funkcionira regularna sezona, barem kada su u pitanju dokazane veteranske momčadi (uz dužnu iznimku stroja zvanog San Antonio koji ne uzima slobodnu večer ni kada Pop najboljim igračima da slobodnu večer). Da je Evans držao jezik za zubima, Netsi su mogli odigrati ravnopravnu partiju s Heatom. Deronova kontrola lopte onemogućila bi Heatu lagane poene iz tranzicije, baš kao što bi sjajno kretanje bez lopte Johnsona i Wallacea natjeralo Wadea i Jamesa da fokus drže na individualnim dvobojima umjesto na lopti. Obrambeno bi i Johnson i Wallace smetali dvojcu Heata zbog izuzetnih fizikalija, a tu je i Lopezova visina i sposobnost zabijanja u sredini na koju Heat jednostavno nema odgovora. Ovako na papiru, Netsi izgledaju kao jedna od rijetkih momčadi Istoka koja može zasmetati Miamiu. Što na vraća na početak. Kada prekršite osnovno pravilo regularne sezone, a to je ono da nikada ne dajete dodatni motiv boljima od sebe jer vam treba svaka mala prednost do koje možete doći, odnosno kada date razlog protivniku poput Heata da protiv vas zaigra kao da je u pitanju playoff utakmica, dogodi se ono što se dogodilo prije neku večer.

18. SIXERS (3580)

Bynum bi se također trebao vratiti nakon all-stara, što im ostavlja dovoljno vremena da pokušaju uloviti Buckse i Boston. Imaju poprilično zahvalan raspored do kraja (s puno Cavsa, Catsa, Kingsa i Magica), što znači da se ne radi o nemogućoj misiji. Ipak, nemoguće je predvidjeti u kakvoj će formi biti Bynum i koliko će im vremena trebati da pronađu balans. Teoretski, njihov spori i kontrolirani napad kao stvoren je da u njega sleti jedan ne baš energični centar koji zahtijeva udvajanje, što bi najviše trebalo odgovarati Holidayu koji je ipak prije svega sjajan šuter. Hoće li manja odgovornost u napadu od Holidaya učiniti učinkovitijeg igrača, odnosno može li Bynum zabijati dovoljno da ovaj nesretni napad izdigne s dna u sredinu? Nadajmo se da ćemo imati dovoljno prilike saznati odgovor na ova pitanja.

19. JAZZ (3330)

Obrana im je sve gora i gora, primaju stotku od svakoga, a većih pomaka neće biti dok god se ne odluče na razbijanje trenutnog dvojca pod košem. Dan D se bliži (ili se barem tako nadam). Svaka čast njihovom strpljenju i planu kojega provode savršeno (koliko god me živcirali s ovim polu-proizvodom od momčadi i dalje smatram da su uz Oklahomu i Cleveland najbolje pozicionirani za dugoročni uspjeh, što prevedeno znači desetljeće playoff košarke), ali ja se i dalje nadam da će Hayward, Favors i Kanter uskoro dobiti dozvolu za ubijanje bez potrebe da ih se vraća na klupu nakon svake greške.

20. BLAZERS (3270)

Lillard je rookie godine za sada, tu nema dvojbe. Davis i Drummond ostavljaju dojam igrača s puno većim plafonom koji će jednoga dana biti puno značajniji za svoje momčadi, ali Lillard je već sada potvrđena treća opcija u NBA. Naravno da bi bez Aldridgea i Batuma koji preuzimaju ogroman teret u organizaciji napada njegovo privikavanje na NBA život bilo puno teže (ovako mu ostaje puno više prostora za raditi ono što radi najbolje, a to je šutirati iz spot-up situacija), ali njegova kombinacija šuta i kreacije nije slučajna. Lillard nije Kyrie Irving, ali može li dugoročno biti igrač u rangu Mikea Conleya? Apsolutno, što potvrđuje i njegova sve bolja i bolja igra u obrani - pogledajte neku utakmicu s početka sezone (kada bi Lillard zapeo u svakom bloku i izgubio svog čovjeka) i usporedite to sa sadašnjom razinom igre (i dalje možda previše zapinje u blokovima, ali barem se trudi iz petnih žila pokriti šut i čovjeka nakon kontakta sa screenerom) i bit će vam jasno da imate posla s pravim šljakerom.

21. MAGIC (3160)

Lom stopala Big Babya trebao bi vratiti Nicholsona u rotaciju. Ono što će u Orlandu teško vratiti je momentum - izgubili su 19 od zadnje 21 utakmice, od čega njih čak 13 sa 6 ili manje koševa razlike. Ovakav očajan učinak u završnicama gustih utakmica možda je i najočitiji pokazatelj od svih koje smo do sada spominjali o tome koliko im nedostaje igrač sposoban kreirati šut sebi ili drugima i koliko je zapravo čudo što se uopće održavaju na životu u ovolikom broju utakmica (svaka čast trenerima i igračima na profesionalnosti).

22. PISTONS (3115)

Hey Joe! Mislim, heeeeeeeeeeeeeey Joeeeeeeeee! Samo tako, u jednu sezonu, čovjek je oslobodio dovoljno salary capa da može što hoće iduće ljeto (samo ne potpisati dva osrednja igrača za lovu namijenjenu zvijezdama). Ok, sam se i doveo u ovu situaciju tako da mu ne treba dizati spomenik, ali ova svježa ušteda na Princeu (15 milja, dvije godine) i ona ranija na Gordonu (13 milja, godina) fantastična je bez obzira na kontekst. Do kraja prijelaznog možda vidimo i trade Bynuma (zadnja godina) ili Stuckeya koji pored Calderona više nemaju što tražiti u rotaciji. Španjolac je tu na kratkoročnoj posudbi, istina, ali ima ovaj potez i košarkaškog smisla – Calderon bi trebao donijeti kvalitetu više u napad (možete misliti koliko će Drummond tek sada zabiti zicera), Princeovu ulogu preuzet će Singler (konstitucijom ionako puno više trojka nego bek) kojemu će promjena role dobro doći (iako će teško ponoviti Princeov učinak u obrani), a Brandon Knight igrat će puno više bez lopte, što mu je ionako prirodnija uloga.

Što se Knighta tiče, mali je izrastao u sjajnog obrambenog igrača – ne samo da izuzetno solidno odrađuje možda najmanje zahvalni posao u ligi, a jurnjava kroz pickove za NBA playmakerima to svakako jeste, već se sjajno snašao kao Frankov glavni čovjek za presing. Knight nije vanserijski atleta, ali ima izuzetnu visinu i dužinu za playa koja mu omogućava da povremeno brani i najopasnije bočne igrače. Obzirom da mu je napadački glavno oružje izuzetan šut za tri, očito je kako je njegova idealna pozicija ona 3&D beka šutera.

Međutim, za igrati je stalno nema dovoljno fizikalija (što ćemo definitivno znati da kraja ove sezone jer će ga Frank sada sigurno puno više koristiti kao dvojku), kao što nema ni dovoljno kreativnih sposobnosti da bude ono što rasni combo-bekovi u ligi obično postanu – prva napadačka opcija s klupe. Knight je u principu najsličniji Jrue Holidayu, priučeni play koji igra obranu i šutira te najbolje funkcionira uz razigravača na boku. Holiday je imao Iggya, danas ima Turnera, a Knight tek čeka svog partnera. Calderon to definitivno nije obzirom na vlastitu slabašnu obranu, ali do kraja sezone će poslužiti. Na ljeto Pistonse čeka draft i prvi tko mi pada na pamet je play Syracusea Michael Carter-Williams. Momak je play u tijelu swingmana, dakle idealan partner Knightu koji je šuter u tijeku playa.

A da ne bi ispalo da je jedini Knightov napredak ovaj obrambeni, treba dodati kako je u napadu trici dodao solidni ulaz i kako je skoro udvostručio slobodna bacanja (s lanjskih 2 na skoro 4). Time je svojoj igri dodao puno više od tih par poena viška po utakmici – dodao si je titulu svestranog napadača kojega ne možete braniti tek tako da ga mu uklonite otvorene spot-up situacije. Npr. Holiday nije napravio nešto slično - njegova igra se i dalje bazira isključivo na šutu, a ni obrambeno nije u rangu Knighta. Dodaj još ovome da je i godinu dana stariji i dolazimo do blesave situacije da imamo dva slična combo-beka od kojih jednoga proglašavamo all-starom, a drugoga razočaranjem samo zato što jedan ima više minuta i lopti na raspolaganju?

Holidayu ova sezona može pomoći da jednog dana izraste u ozbiljnu napadačku opciju, ali tko može garantirati da nešto slično dogodine neće napraviti i Knight? Stoga ga zanemarite na vlastitu odgovornost - nakon mizerne rookie sezone momak je počeo kužiti ligu i iduće sezone bi, pod uvjetom da dobije minute i ovlasti Holidaya, vrlo lako mogao ponoviti njegove ovogodišnje igre. Jasno, pitanje je koliko bi takav razvoj situacije uopće bio dobar za Pistonse kojima će nakon odlaska Calderona najbolji asistent i dalje biti Greg Monroe.

23. RAPTORS (3095)

A što reći? Koliko god blesavo bilo ovako zakrčiti cap očito limitiranim igračem i odreći se najvećih resursa (ugovor Calderona, potencijal Davisa) bez da se pri tome ne riješiš Bargnanina, što im je drugo preostalo u ovom trenutku? Colangelo je već ranijim potezima (ugovori Bargnaniu, DeRozanu i Fieldsu) odredio budućnost kluba kao novog stanovnika NBA čistilišta koji vječnost provodi u 50-50 zoni, stoga nije bilo druge nego otići do kraja u ovom smjeru i barem si osigurati igrača koji uz idealni splet okolnosti možda može postati i all-star. Mislim, ovo su situacije kada obično gazda lupi šakom o stol i daje do znanja GM-u da mu nema namjeru produžiti ugovor te mu zabranjuje da i dalje rasipa resurse, ali to je malo zeznuto napraviti kada poput Raptorsa nemate vlasnika nego odbor koji se sastaje jednom godišnje.

Rossa i Valanciunasa ionako treba čekati par sezona, pa možda je bolje da to bude u momčadi koja se barem bori za playoff? Lowry i Gay daju im dovoljno kvalitetnu osnovu da se već sada mogu nadati kako bi serijom pobjeda mogli stići Boston ili Milwaukee, ali to bi i u budućim sezonama trebao biti njihov domet. Kvragu, da nije bilo gomile ozljeda tijekom sezone možda bi im to bio domet i bez Gaya.

Najveći minus tako nije nužno dovođenje Gaya, nego činjenica da već imaju gomilu sličnih igrača. NBA je danas nemoguće igrati bez šutera na obje bočne pozicije, a oni su upravo spojili najslabiji šuterski dvojac na boku u cijeloj ligi. DeRozan i Gay su praktički isti tip igrača, samo što je Rudy naravno puno talentiraniji, a tu je i Fields kao bek koji živi od kretanja bez lopte umjesto od šuta. Da ne spominjemo koliko će ova dodatna gužva na boku samo oduzeti još više potencijalnih minuta Rossu koji jedini ima potencijal razviti se u NBA šutera (obzirom da je tu i više nego solidni Anderson, očito je kako će do kraja prijelaznog roka netko od ovih swingmana biti zamijenjen za playa ili visokog).

Dubina nije loša sama po sebi, uostalom sjetite se da smo ih u nedavnom rangiranju klupa stavili u sam vrh, ali sada više nema balansa - previše ih na boku, a premalo pod košem. Ključni gubitak je svakako Ed Davis. Momak je konačno proigrao i dao im izuzetno korisnu opciju u rotaciji koji je uz to bila i izuzetno jeftina. Poslavši ga u Memphis ostali su bez čovjeka sposobnog za double-double (i to ne samo za ovu sezonu već i za sljedeću), ali i bez osiguranja za ozljedama sklone Johnsona i Bargnania.

S tim da je Colangelo ovoga potonjeg stavio u izlog i nudi ga prvom ponuđaču, samo da ga makne iz svlačionice. Teoretski bi Gay i Bargnani mogli zamijeniti uloge u napadu i dobro se nadopunjavati kao krila (Gay ima odličnu igru u postu, Bargnani je ionako tek stretch četvorka koja glumi rasnog strijelca), ali po svemu što smo do sada vidjeti (a uzorak je popriličan) Gay je u najboljem slučaju treća opcija, a Bargnani - igrač zadatka. U hijerarhiji Toronta oni su pak broj 1 i broj 2. S DeRozanom koji je broj 3. I Lowryem koji još nije definirao što je uopće (play? strijelac? lider? problem?).

I tako je Colangelo u 2013. odradio potez iz 2003. Potez koji zanemaruje dugoročnu fleksibilnost, bilo igračku, bilo financijsku (čak izjavljuje da je spreman platiti i porez, što je idiotizam kada u rukama imate ovakav roster na kojemu treba itekako raditi), a sve kako bi doveo ime koje i dalje više živi na račun potencijala (uostalom, tako je i zaradio svoj masni ugovor) nego na ostvarenjima. Granični all-star s plaćom superstara nikada nije rješenje sam po sebi, a kako su Raptorsima vezane ruke dok god imaju pun salary cap iduće dvije sezone, nekih dodatnih opcija osim novih tradeova nema.

I zbog toga je cijela ova "promjena" Raptorsa nepotrebna - Colangelo možda smatra da si je ovim potezom kupio novi mandat, ali kako će provesti taj mandat ako ga i dobije? U potrazi za nekim kome će uvaliti Fieldsa, Bargnania i DeRozana? U Gayu ima najboljeg igrača nakon Bosha i to nije sporno, ali ovo podsjeća na čovjeka koji radi za prosječnu plaću, podstanar je u masno plaćenih 30 kvadrata i onda kupi auto srednje klase da bi s njim išao na posao udaljen 300 metara od stana. Nema sumnje da će neka ženka primijetiti automobil, kao i to da će njegova prostranost dobro doći na prvim spojevima, ali što će se dogoditi kada je bude trebalo dovesti u stan?

24. WOLVES (3085)

17 utakmica nakon povratka na parket, Rubio i dalje gađa 27% iz igre, a trica mu je trenutno na 6% (zabio jednu od 17). Naravno, mali uzorci ne daju nikakve definitivne odgovore, ali čak i iz ovoga je jasno da Ricky proteklih mjeseci baš i nije radio na šutu.

25. HORNETS (2995)

Anthony Davis je usred svih dosadnih ozljeda uspio spojiti još jedan sjajni niz utakmica tijekom kojih je oduševljavao sve boljom pick igrom s Vasquezom. Trenutno zbog fizičkih nedostataka ne predstavlja pravu opasnost u 1 na 1 situacijama ni na jednoj strani parketa, ali primjetan je napredak u obrambenim rotiranjima. Aktivnost pak nikada nije bila upitna - njegova kombinacija blokada, ukradenih i skokova u obrani, odnosno kretanja bez lopte u napadu, već sada ga čine fantastičnim igračem.

26. SUNS (2815)

Kao što smo najavili prošli tjedan, Hunter je probudio Beasleya, ali teško da išta može probuditi Sarvera. Iz Phoenixa svim silama negiraju da su zainteresirani za odraditi neki veliki trade (nakon što su negirali interes za Gaya, sada tvrde da ih ne zanima ni Smith), što je u principu dobra stvar jer to u neku ruku označava početak perioda ozbiljnog rebuildinga. Umjesto u pravcu Smitha, oči svih u Phoenixu usmjerene su tako prema Lakersima - ne uđu li Kobe i društvo u playoff, njihov lutrijski pick ide Sunsima kao dio Nashovog paketa (u slučaju da se Lakersi ipak dočepaju playoffa, taj isti pick ide Cavsima koji u idućih 5 sezona imaju valjda 89 pickova na raspolaganju).

27. WIZARDS (2525)

Uf, kako bi im pred ovaj prijelazni rok dobro došao onaj ugovor Rasharda Lewisa...

28. KINGS (2275)

Nakon što se činilo da je konačno uhvatio formu, Cousins je u ovom tjednu iza nas opet odigrao nekoliko kriminalnih partija koje je zatim začinio napadom na vlastitu organizaciju koju smatra isključivim krivcem za nedostatak predstavnika na all-star utakmici. Možda je Royce White u pravu kada kaže da je NBA puna tipova koji imaju problema s mozgom...

29. CAVS (1975)

Igrajući ogroman broj minuta s Irvingom, Waitersom, Zellerom i Thompsonom (samo je vrijedni veteran Gee odigrao više minuta od spomenute četvorke ove sezone) Cavsi svjesno razvijaju svoju buduću jezgru bacajući je doslovno u vatru. Ovaj pristup je sličan onome Oklahome koja se iz ponora brzinski osovila na noge, što služi kao dokaz da svi ovi porazi u formativnim godinama ne ostavljaju traga na mladim igračima (barem ne onog negativnog - tko zna, možda su danas Durant i Westbrook ovako nadrkani baš zbog onih ranijih sezonama u kojima su gubili utakmice u serijama). Ovo spominjem iz razloga što s druga strane spektra perspektivnih mladih jezgri imamo onu Utah Jazza, koja se tretira na potpuno suprotan način. Umjesto da svoje mladiće bace u vatru, Jazzeri ih razvijaju malo po malo uz postupno povećanje odgovornosti. Također, umjesto da im priušte serije poraza, oni se trude iz sezone u sezonu odgajati ih u pobjedničkom okruženju. Bit će stvarno zanimljivo usporediti koji će model za koju godinu biti uspješniji.

30. CATS (1695)

U idealnom svemiru Kemba bi definitivno bio combo strijelac s klupe - u obrani ćeš ga morati skrivati cijelu karijeru, što je ogroman minus osim ako ti je to ključni igrač u napadu, a njegove šutersko-kreatorske sposobnosti ipak nisu takve da bi mislili kako će jednoga dana zaslužiti imati svoju momčad. Ipak, odgovor će dati samo vrijeme - obzirom na lakoću kojom se prebacuje iz uloge kreatora u onu strijelca ovisno o tome kada dijeli parket sa Sessionsom, jasno je kako Walker posjeduje sve potrebno da jednoga dana bude novi Jamal Crawford. Međutim, tek kada bude oko sebe imao bolje suigrače, moći ćemo govoriti o njegovom plafonu - mislim, uz pravu kombinaciju na boku, dakle uz jednog rasnog all-round swingmana koji može organizirati igru, nema uopće razloga sumnjati da Walker može cijelu karijeru provesti kao koristan starter na jedinici debelo iznad Felton linije. Međutim, u Carolini je ionako sve pod upitnikom, pa tako i smjer franšize. Jordan navodno želi biti aktivan tijekom ovog prijelaznog roka i bit će interesantno vidjeti što to znači (samo da se ne radi o dovođenju preplaćenih veterana čija putanja se ne poklapa s onom Walkera i MKG-a).

14Dec/1224

THE RANKINGS – WEEK 6.

Posted by Gee_Spot

Ovaj put će tjedni pregled sadržavati nešto manje teksta, kao i sljedeća dva, ali nakon blagdanskih obveza vraćamo se standardnom obujmu kartica. Manjak vremena za pisanje ne znači da nedostaje vremena za gledanje tekmi - dio dojmova svakako će završiti u nekom dodatnom postu ili podcastu. Da ne duljimo, evo kako 4 faktora ocjenjuju raspored snaga u ligi nakon 6 tjedana igre.

1. LA CLIPPERS (5480 bodova)

Blake igra sve bolje, kao momčad gube sve manje lopti – to je očekivani razvoj situacije nakon slabijeg ulaska u sezonu po tim stavkama. Ali, ono što nismo očekivali je da će Bledsoe i Crawford nastaviti s vrhunskim partijama, trenutno pružajući Clippersima startni učinak s klupe. Kad spojite sve ove pluseve, dobijete trenutno najpotentniju momčad Zapada.

2. SAN ANTONIO (5215 bodova)

Kawhi Leonard je pred povratkom u rotaciju, a to znači da će Spursi uskoro postati još ubojitiji na oba kraja parketa.

3. MEMPHIS (4985 bodova)

Ok, već smo apsolvirali pad šuta i povratak u stare skučene okvire, ali ono što se sada događa puno je veći problem za Memphis – nakon all-star ulaska u sezonu, Mike Conley pada učinkom i utjecajem na igru. To znači da ni onaj jedini način da Memphis bude bolji, a taj je razvitak jezgre, nije održiv. Dodaj tome i sve slabije partije Tonya Allena i jasno je kako ni konačno zdravi Memphis nema previše prostora za napraviti korak naprijed u odnosu na ono što smo vidjeli zadnje dvije godine.

Dovođenje Johna Hollingera neće riješiti probleme na parketu, ali njegov angažman jasan je pokazatelj da nova uprava zna što radi - biti u diviziji s tri momčadi koje su analitiku odavno učinile sastavnim dijelom procesa donošenja odluka (Dallas, Houston i San Antonio u Beechu, Moreyu i Farkasu već godinama imaju svoje Hollingere) jednostavno je nužnost, posebice kada si na tako malom tržištu koje mora koristiti svaki mogući način da si olakša život.

4. OKLAHOMA (4955 bodova)

Napad briljira, ali obrana lagano pada pod teretom slabašnih učinaka u skoku i kontroli lopte.

5. MIAMI (4740 bodova)

Sitne promjene rotacije i korištenje Jamesa više na perimetru donijeli su pozitivne pomake u obrani koja više nije katastrofalna već samo - loša.

6. ATLANTA (4625 bodova)

Pozitivan trend je da Josh Smith igra sve bolje i bolje – nakon lošeg ulaska u sezonu zadnjih nekoliko tjedana uhvatio je standardnu formu i uletio iz jedne lude krajnosti u drugu – nakon što je u sezonu krenuo s šutom ispod 40% usput trice gađavši 2-10 (govorimo o prvih 10 tekmi), u sljedećima je skočio na 50% pogodivši usput 10 od 16 trica. Kao što kaže popularna TV emisija, istina je negdje u sredini.

Negativan trend bi bio da Horford još nije na all-star razini, kao i to da nisu u stanju doći na liniju ili kontrolirati skok. Pouzdan znak da bi vrlo lako mogli ispasti u prvoj rundi. Opet.

7. NEW YORK (4575 bodova)

Šuterska rapsodija se nastavlja, Jason Kidd i dalje igra kao all-star i dok je tako Knicksi imaju najveće šanse skinuti Heat.

8. GOLDEN STATE (4390 bodova)

U ligi u kojoj favoriti igraju u drugoj brzini i još se mozgaju oko identiteta, a desetak momčadi već je diglo ruke od sezone zbog spleta okolnosti, pristup i ozbiljnost Warriorsa čine razliku. Imaju talenta, to je neosporno, ali kad bi ostvarenu statistiku pretvorili u rezultate, bili bi 11-11 momčad. Imati score 15-7, a koš razliku od jedva 20 koševa (manje od poena po utakmici), ravno je čudu, ali to čudo je moguće baš zbog te glave i pristupa. I sad ono najfascinantnije – uspijevaju pobjeđivati neopipljivim kvalitetama (kemija, karakter, inteligencija) usprkos tome što su jedna od najmlađih momčadi u ligi, s tri rookiea u važnim ulogama i dva ključna beka ispod 25 godina. Jackson je položio ispit.

9. LA LAKERS (4225 bodova)

Lakersi gomilaju poraze, ali od poraza puno više brine činjenica da iz utakmice u utakmicu pod D'Antoniem imaju slabiji učinak u ključnom aspektu obrane - postotku protivničkog šuta. I pod Brownom i pod Bickerstaffom Lakersi su imali problema, ali su se držali blizu gornje trećine po ovom faktoru. Dolaskom Mikea pak uslijedio je linearni pad iz susreta u susret koji je kulminirao u zadnjih nekoliko utakmica u kojima su Lakersi prezentirali igru u obrani u rangu Cavsa, Sunsa ili Blazersa. Konstantni pad obrambenog učinka jasan je pokazatelj da oni koji su govorili kako obrana pod D'Antoniem neće biti problem nisu bili u pravu - Mike jednostavno nije u stanju postaviti identitet na tom dijelu parketa, pri čemu mu ne pomažu ni ozljede, tanak roster i trenutno nepostajanje kemije između Kobea i Dwighta na oba kraja parketa.

10. BOSTON (4170 bodova)

Obrana je sve bolja, napad sve slabiji, ali i dalje su dva ključna problema podbačaj Bassa i činjenica da dvojac Terry-Lee nije u stanju zamijeniti sve što su donosili Allen i Bradley. Povratkom Bradleya bit će to puno manji problem jer bi Terryev povratak na klupu trebao popraviti i njegove brojke koje u startnoj roli malo padaju, ali Bass ulazi u formu puno slabije nego što bi jedan profesionalac trebao. Za Božić je tako i dalje prva želja centar koji bi pomogao Garnettu (on i Pierce su, da usput spomenem i to, u dlaku opravdali očekivanja i kako se sezona zahuktava sve bliže su već standardnoj all-star razini) – koliko god da se Green sve solidnije snalazi kao zamjena Pierceu, niska postava s njim kao lažnom četvorkom ne funkcionira, što Riversu izbacuje iz ruke jedan bitan adut s kojim je računao na startu sezone.

11. BROOKLYN (3975 bodova)

Iako ova vanjska trojka igra kao da je preko njih prešao buldožer (Deron usporen ozljedama, Joe i Gerlad usporeni godinama), najveći problem je pod košem, gdje bez Brooka u sredini ni napad, a ni obrana, više nemaju temelj oko kojega će se okupiti. Obrana reketa bez Brookove visine je toliko oslabila (pazite, doslovno se radi samo o visini obzirom da je Lopez bio beskoristan u pokrivanju prostora) da je Avery iz petorke izbacio Humphriesa ne bi li s Evansom dobio igrača sposobnog zatvarati reket tijelom. Da ne govorim da je i učinak klupe nestao zbog efekta domina – ubacivanjem Blatchea u petorku umjesto Brooka, sva napadačka iskra ostala je na Stackhouseu koji se konačno ugasio i prestao zabijati na razini koja je garantirala borbu za titulu šestog igrača godine.

12. CHICAGO (3900 bodova)

Thibodeau je uspio pronaći idealnu rotaciju s puno kraćom klupom nego što je navikao, Bellineli je u ulozi startera dao znakove života (ima puno manje zahtjevnu ulogu spot-up šutera, dok je ulazeći s klupe morao i kreirati) što će dobro doći dok čekaju povratak Hamiltona, Robinson igra na razini najboljih dana u New Yorku dok uz pomoć Hinricha krpa jedinicu (iako Kirk ostavlja dojam čovjeka sposobnog raspasti se svaki tren), a ovo krpanje shvatite doslovno jer Bullsi su u rangu Lakersa i Thundera po kontroli lopte, dakle siju ih na sve strane (možemo Roseov stil igre smatrati kakvim god hoćemo, ali činjenica je da su s njim za komandama Bullsi redovno bili među boljima po izgubljenim loptama).

Ipak, jedan trend posebno zabrinjava. Ne, to nije ogromna minutaža startera, na to smo navikli, iako će biti zanimljivo vidjeti kako će Noah reagirati na pola sezone obzirom da igra 7 minuta više u prosjeku nego ikada (čak 10 više nego lani kada su Gibson i Asik imali puno veće odgovornosti). Ne, to je šuterski pad Carlosa Boozera koji povećanu odgovornost u napadu nije čak ni nadogradio većim brojem šuteva, već srozavanjem postotaka na najniže brojke u karijeri. Ok, obrane su više fokusirane na njega i to je sve razumljivo, ali to samo pojačava dojam o njemu kao sporednom igraču kojega plaćaju kao da je all-star. Najlošiji šut u karijeri u kombinaciji s njegovim obrambenim minusima stavljaju ga u kategoriju igrača za popunu petorke ili čak specijalista s klupe. Drugim riječima, preživi li ovo ljeto bez amnestije, Jerry Reinsdorf zaslužuje najezdu skakavaca i kišu žaba isti dan.

13. MILWAUKEE (3850 bodova)

Buđenjem Ilyasove budi se i napad, igraju sve brže i brže u pokušajima da uhvate lanjski ritam, ali ono što im daje najveće šanse u lovu na playoff je obrana, odnosno količina stop akcija koju generiraju Ellis i Jennings (krađom lopti na perimetru), odnosno Sanders i Udoh (blokadama u reketu).

14. UTAH (3845 bodova)

Jazzeri ponavljaju lanjski recept kvalitetnog napada i šuplje obrane (dobrim dijelom zato što odbijaju povjeriti veće uloge Haywardu i Favorsu). Zanimljivo je istaknuti da su, za razliku od lani kada su dominirali pod oba obruča u skoku, ove sezone treća najgora momčad lige u obrambenom skoku zbog čega primaju abnormalno visok broj koševa u reketu nakon odbijanaca. Ne samo što se radi o čudnom razvoju događaja pored dubine koju imaju na raspolaganju pod košem (sva 4 njihova visoka iznadprosječni su skakači), već im ovako nešto anulira kvalitetu više koju sami imaju u napadačkom skoku. Ovo je previše čudan slučaj da bi trajao, ali postaje očito da je sve teže sakriti Jeffersonovu sporost i Millsapov manjak centimetara čak i u ligi koja se okreće niskim postavama.

15. DENVER (3765 bodova)

Napad se budi i nakon očajnog ulaska u sezonu probili su se u top 10 (i to još uvijek bez najboljih partija Lawsona, Iggya i Gallinaria), ali obrana se sunovratila na dno nakon što je liga shvatila koliko su ranjivi u sredini. McGee i Faried obrambeno pružaju partije dostojne rasne lutrijske momčadi, a Denver je najgori kada su zajedno na parketu. Obojica su više igrači energije nego finese, ovisni isključivo o pokušajima iz reketa, zbog čega slabo funkcioniraju kao par čak i u napadu, dok su obrambeno u rangu bilo kojeg dvojca Sunsa.

16. MINNESOTA (3735 bodova)

Dobra vijest je da se Rubiov povratak bliži, što bi valjda konačno trebalo lansirati napad koji se ni s Loveom nije podigao s dna, a za rubriku vjerovali ili ne je podatak da su obrambeno ostali na istoj razini (top 5 obrana lige) iako su igrali bez Kirilenka jedan period i s Loveom van forme u punom pogomu (Loveom koji je u ovo što sam ga gledao nakon povratka još sporiji u rotacijama nego je to bio lani). Kako im onda kvragu uspijeva igrati dobru obranu (a Ridnoura umjesto Rubia u petorci nisam ni spomenuo)?

Pa, odgovor je očito usko vezan u najlakši raspored u ligi koji je Adelmanu omogućio da, uz pomoć par obrambenih asova, sastavi poštenu obranu od momčadi koja lani nije mogla zaustaviti nikoga. Kad zaredaju teži suparnici, za očekivati je da Ridnour i Love obrambeno postanu puno veći problem, kao i to da Peković ostane bez ovako solidnih brojki u čuvanju reketa. Međutim, to će se u međuvremenu kompenzirati Rubievim povratkom (što će pritisak na loptu učiniti puno ozbiljnijim), ali i poboljšanim napadom.

A ako se pitate tko je onaj drugi as uz Kirilenka (koji je, da i to napomenemo, u konkurenciji za obrambenog igrača godine nestvarno kvalitetnom igrom u svim fazama obrane), ne tražite dalje od Dantea Cunninghama. Dok AK-47 ordinira po perimetru, zatvara pod košem, pomaže pokriti prostor u svim pravcima i još uz sve čuva najopasnijeg protivničkog swingmana, Dante se razvio u pick & roll specijlca klase Taj Gibson koji bez problema preuzima bekove prilikom pick & rolla i tako omogućuje obrani minimalne rotacije. Ne treba čuditi da ga možemo naći u 4 od 6 najboljih postava Wolvesa do sada, a bez njega ili Kirilenka samo je jedna postava Wolvesa uspjela ostvariti pozitivan score (i to onaj najniži).

17. DALLAS (3515 bodova)

Dok čekaju Dirka nastavljaju slagati rotaciju i otkrivati kome mogu vjerovati uz solidan napad posložen oko Mayoa. Izgleda kao da su im se dolaskom Dereka Fishera popravili pristup i igra u obrani, ali činjenicu da su Marion i Brand živnuli treba prije svega zahvaliti laganom rasporedu (Pistonsi, Sunsi, Rocketsi, Kingsi). Fisher je leš koji hoda (iz igre gađa 30% iako je pogodio 7 od 15 trica, to vam sve govori) i njegovo prisustvo na parketu više je psihološki pomoglo da se odgodi pad, ali ne i zaustavi – Mavse krajem mjeseca čeka pakleni niz od 8 utakmica u 13 dana u kojima ih čekaju Miami (dva puta), Spursi (dva puta), Memphis, OKC i Denver. Sretno tada s Fisherom na playu.

18. HOUSTON (3490 bodova)

Marcus Morris se ohladio i sve više podsjeća na lanjskog nebitnog igrača bez pozicije, Lin i Patterson jedan dobar potez u napadu naplate s dva loša u obrani, a i Asik i Parsons posustaju i pretvaraju se u role playere kakve smo očekivali.

19. INDIANA (3420 bodova)

George je spojio dva tjedna odličnih partija, ali Hibbert očito nema takve planove. Nakon četvrtinu sezone čovjek visok 218 cm iz igre šutira 38% (čak i slobodna puca 10% slabije od prosjeka karijere) čime totalno uništava nikada bolji učinak u obrani.

20. ORLANDO (3335 bodova)

Borbeni Orlando drži se debelo iznad granice katastrofalnih momčadi na račun sjajno organizirane obrane i gomile centimetara te iskoristivih tijela koje na raspolaganju ima Vaughn. Mladi trener Magica izveo je praktički istu stvar kao i Jackson u Oaklandu, odrekao se rizika u obrani i iznenadio ligu zonom i pristupom momčadi koja igra svaku večer, što su elementi koji trenutno Orlando drže među top 10 obrana lige. Razlog zbog kojega pak nisu u istom rangu s Warriorsima kriju se u napadu kojega manjak talenta, posebice u kreaciji, drži čvrsto na dnu u društvu s Wizardsima.

21. DETROIT (3240 bodova)

Pistonsi nisu dobri u previše stvari (dobri su u čuvanju protivničkog šuta, ali realno je pitati se koliko su ovi solidni obrambeni rezultati ekipa na Istoku proizašli iz činjenice da igraju protiv loših napada puno više nego momčadi sa Zapada), ali u jednoj su fantastični - sposobnosti dolaska na liniju. Monroe, Knight i Stuckey su barem po pitanju toga all-star kvaliteta, samo tri tria u ligi češće su na liniji od njih - onaj Thundera (Durant, Westbrook, Martin), onaj Heata (Bosh, LBJ i Wade) te onaj Clippersa (Paul, Crawford, Griffin). Nije loša vještina koja će im dobro doći ako ikada uđu u playoff.

22. SACRAMENTO (3220 bodova)

Mali napredak u igri došao im je ne od buđenja Cousinsa ili Thomasa, već od Salmonsa i Garcie. Da nije tužno bilo bi smješno.

23. PORTLAND (3155 bodova)

Dobra vijest - odigrali su utakmicu bez Batuma i Matthewsa i ne samo da nisu izgubili, već su dobili. Toronto. 18 razlike.

24. PHILADELPHIA (3095 bodova)

Ozljeda Holidaya (istegnuće stopala) mogla bi dodatno usporiti napad koji opasno smrdi na lutriju.

25. NEW ORLEANS (2750 bodova)

Dobili su nazad Davisa što će solidnu rotaciju pod košem učiniti još opasnijom u napadu, ali o njihovom trenutnom stanju sve vam govori podatak da Monty Williams ozbiljno misli promovirati nedraftiranog Briana Robertsa u prvog beka.

26. PHOENIX (2720 bodova)

Scola je zadovoljan što se vratio u startnu petorku, Gortat nije zadovoljan što je u Phoenixu - ma nemojmo ni trošiti vrijeme komentirati ovaj cirkus u kojem više minuta dobivaju nebitni veterani poput Telfaira i O'Neala od mladih poput Marshalla i ... Čekaj, pa Sunsi nemaju mladih igrača! Taj manjak vizije peče više od jedne od najgorih obrana u ligi.

27. WASHINGTON (2535 bodova)

Još nema informacija kada se vraća Wall, što znači da će mučenje oko kreacije šuta trajati još neko vrijeme.

28. TORONTO (2335 bodova)

Colangelo se pravda manjkom sreće, ali jasno je kako najveći problem Raptorsima predstavlja odluka da grade momčad oko Bargnania i DeRozana. Colangelo stoji iza svojih pickova po cijenu momčadi, ali nakon ovakve sezone čini se kako je farsi došao kraj - Bargnani je u izlogu, a Bryan na izlaznim vratima. Šteta jedino što su u međuvremenu poklonili ogroman novac DeRozanu. Također, Caseyu ne služi na čast odluka da forsira dvojac Bargnani - Valanciunas kada je nakon 5 utakmica bilo očito da to neće funkcionirati. Rookieu su minute dobro došle za ubuduće, istina, ali njemu pri tome treba partner koji mu može olakšati život, a ne netko obrambeno i skakački nevidljiv poput Bargnania kome još dodatno treba čuvati leđa. Sreća u nesreći je da će im ostatak sezona barem poslužiti da jednom za uvijek odgovore na pitanje vezano uz Eda Davisa - da li je u pitanju još jedan Colangelov promašaj ili čovjek sposoban u većoj roli realizirati sjajne skakačke i blokerske brojke koje ostvaruje u ovoj sezoni (dok se bori za novi ugovor).

29. CLEVELAND (2200 bodova)

Irving se vratio u rotaciju i sad je jedino bitno postaviti ga na pravi put da se počne razvijati kao all-round igrač. Njegov povratak trebao bi pomoći i Varejaou koji se napadački pogubio nakon što su se obrane fokusirale na njega, ali to je manje-više to. Waitersovu ozljedu na stranu, većina onoga što je pokazao ukazuje na combo-strijelca koji uzima gomilu loših šuteva, što nije nužno dobar znak, pogotovo ne uz puno kvalitetnijeg strijelca poput Irvinga. Ali, nepotrebno je još išta prognozirati oko toga kako će se razviti ova mladost, ono što je bitno istaknuti je da su Cavsi bez Irvinga i Varejaoa u postavi najgori roster lige i da bi ova zadnja godina rebuildinga trebala biti odrađena vrhunski. Dogodine imaju visoki lutrijski pick i hrpu prostora za potpisati pojačanja, a tu je i Varejao kao ekskluzivni mamac tijekom trade deadlinea koji bi mogao uroditi novim resursima (pola playoff momčadi treba jednog takvog igrača pod košem).

30. CHARLOTTE (2160 bodova)

Stanje pod košem postaje sve gore (pazi čuda - nakon većeg broja utakmica, ispada kako ni Mullens ni Biyombo nisu napravili iskorak u odnosu na ono što su bili ranije), ali barem su Kemba, Taylor i MKG prave stvari. Iako je Dunlap jasno postavio ciljeve u rotaciji tako da je očito kako je razvoj mladih najvažniji, bit će zanimljivo pratiti kako će se veterani poput Haywooda, Gordona, Sessionsa i Hendersona pomiriti s ograničenim minutama. Odluci uprave nema se što prigovoriti - veterani su samo garancija još jedne lutrijske godine bez nade. Mladi pak uz lutriju donose i nadu, tako da je ovo jedini ispravni put. Stoga možemo očekivati da se vrlo skoro, čim istekne sutrašnja zabrana trejdova igrača koji su potpisali nove ugovore, većina ovih poznatijih imena nađe u ponudi.

8Dec/1230

THE RANKINGS – WEEK 5.

Posted by Gee_Spot

Nakon 5 tjedana igre čini se kako već imamo solidnu power rankings podjelu. Na vrh su ovaj put isplivali Spursi, ali puno važnije je izdvajanje pravih izazivača na Zapadu u top 5. U principu, odnos snaga u ligi možemo podijeliti u sljedeće kategorije:

- izazivači (Spurs, Thunder, Grizzlies, Clippers, Lakers)

Ode li Gasol, teško je zamisliti Lakerse kao prve favorite. Dapače, i Clippersi i Grizzliesi čine se boljim opcijama ako ste skloni vjerovati u snagu pod košem. Spurse znamo, igrat će najbolju košarku, ali bit će ranjivi pod košem i pred franšiznim talentom tako da mogu ispasti od svih navedenih. Thunder pak ima snagu zbog tri all-stara na parketu čijem atleticizmu ove old school momčadi teško mogu parirati. Pratiti dvoboje ovih 5 ekipa bit će definitivno najzabavniji aspekt regularne sezone.

- Miami (Miami)

O trenutnom stanju lige sve govori činjenica da Heat može igrati obranu kakvu igra i koristiti rotaciju kakvu koristi i vladati Istokom (osim Knicksima).

- sigurne playoff momčadi na Istoku (Hawks, Nets, Celtics, Knicks)

Trebali bi zaokružiti top 5 na Istoku, uz značajnu razliku u odnosu na Zapad – dok će se tamo gaziti do zadnjeg trenutka, ovdje bi sve osim plasmana Heata u Finale bilo iznenađenje. Celticsi i Knicksi nemaju dovoljno visine da ugroze slabost Miamia, a Netsi i Hawksi imaju visinu, ali nemaju dovoljno kvalitete na perimetru (osim ako ne mislite da će se Johnson i Wallace preko noći pretvoriti u Jacka LaLannea)

- u borbi za utješne playoff pozicije na Zapadu (Warriors, Rockets, Jazz, Wolves, Nuggets, Mavs)

Ovdje su trenutno u prednosti Warriorsi, Rocketsi i Jazz, ali za pretpostaviti je da bi Nuggetsi i Wolvesi, izbjegnu li dodatne komplikacije, s vremenom trebali popravljati igru i stizati učinkom ove ispred. Mavsi imaju toliko problema da ih ni Dirkov povratak nužno ne ostavlja u trci. Međutim, nisam se spreman kladiti na nikoga. IOR je u zadnjoj projekciji pred sezonu u playoffu kao sigurne vidio Nuggetse, te Dallas i Jazz za dlaku ispred Warriorsa i Wolvesa (razlika između ove 4 potonje momčadi stala je u 3 pobjede). Jasno, dobar dio projekcije otpada zbog ranijeg povratka Lovea što Wolvesima povećava šanse (iako je gubitak Budingera na gotovo cijelu sezonu svakako udarac), a i Warriorsi svakako mogu nadmašiti svoju projekciju odigra li Curry više od 66 utakmica koliko smo prognozirali (za sada je na dobrom putu). To znači da će borba do kraja biti neizvjesna, a priključenje Houstona koji odjednom ima dubinu (svi njihovi sporedni igrači igraju bolje od očekivanoga) dodatno komplicira stvari.

- borba za playoff na Istoku (Bulls, Bucks, Pacers, Sixers, Pistons)

Spreman sam staviti ruku u vatru da će Bullsi i Pacersi izboriti dvije pozivnice, što ostavlja mjesta samo za još jednoga. Obzirom na osrednjost dežurne osme momčadi (ako se tko pita, to su Sixersi) koja pojma nema kako će joj roster izgledati do kraja sezona i hoće li uopće zaigrati s Bynumom, Milwaukee ima šansu (a i mogućnost pojačanja), kao i Detroit, kojega 4 Faktora cijene od trenutka kada su riješili pitanje rotacije (iako ovaj score 6-14 izgleda dosta ružno).

- lutrija na Zapadu (Blazers, Kings, Suns, Hornets)

Hornetsi igraju bez Davisa i Gordona, što je uz ionako tanak roster s kojim su ušli u sezonu ravno katastrofi, Sunsi i Kingsi su jednostavno loši na svim razinama jer im nedostaje vizija na kojoj bi gradili identitet, a Blazersi nemaju dovoljno igrača. S jedne strane, imaju opcije za poneki trade kojim bi se pojačali, što bi ih možda moglo lansirati u borbu za 8. mjesto, a s druge jednu ozljedu nekog od top 4 igrača su udaljeni od toga da potonu na dno.

- lutrija na Istoku (Magic, Raptors, Cavs, Wizards, Cats)

Od Magica i Catsa očekujemo da rezultatski padnu kako sezona odmiče i kako im postane sve teže iznenaditi protivnike, Raptorsi i Cavsi bi se trebali dignuti, ali zaostatak od 11 utakmica teško će stići, dok su Wizardsi u totalno blesavoj situaciji - izgleda da su spremni za još jedan rebuilding iako su ga pokušali na silu preskočiti.

Slijedi osvrt na svih 30 momčadi uz isticanje najvažnijih trendova i dužno zadržavanje na onim najboljima.

1. SAN ANTONIO (5215 bodova)

PLUS

Napad je očekivano podmazan usprkos ozljedama koje redovno napadaju rotaciju na boku (nakon Manua koji još hvata formu i ozljeda Leonarda i Jacksona, sada je dosadnim ozljedama usporen i Danny Green) iz jednostavnog razloga što su Timmy i Parker to što jesu i što je Popovichev sistem uigran do savršenstva (nije nikakvo čudo da Spursi opet predvode ligu u broju zabilježenih asista, njihovo kruženje lopte zaista više ne treba isticati – oni igraju košarku na jednoj drugoj razini od ostalih).

Međutim, ono što veseli su neočekivano dobri rezultati u obrani. Spursi i dalje nisu u stanju braniti pick igru ili spot up situacije na razini izazivača, ali s tim se više ni ne zamaraju. Umjesto da pronađe partnera Duncanu koji može trčati unutar-van u obrani, Pop je zaigrao na rizičnu kartu zatvaranja reketa pod svaku cijenu i pravovremenih rotacija prema vanjskim šuterima, dopustivši protivnicima otvorene šuteve za dva nakon svake screen & roll akcije.

Jasno, ovo je formula koju su Spursi primjenjivali i prethodnih godina, kada su zbog nedostatka pokretnog visokog i vrhunskog stopera na perimetru izabrali protivnicima prepuštati vanjski šut kako bi donekle zaštitili reket tako što bi vanjski igrači često ostavljali svog igrača kako bi udvajali u postu. Ali, razlika između prijašnjih obrana i ovogodišnje je trenutno u tome što Spursi uopće ne izlaze s visokim igračem na pick igru, što im omogućava da drže reket kontoliranim bez pomoći vanjskih igrača.

Kako su dva visoka uglavnom pod košem, potrebe za udvajanjem u postu nema, što je značajno podiglo učinkovitost u branjenju trice (lani su bili 7. dok su trenutno 27. po primljenim tricama). Dodaj ovome standardno malu količinu slobodnih koja proizlazi iz izuzetne dužine i uigranosti njihove obrane i očito je kako trenutna snaga obrane Spursa leži u tome što su protivnicima oduzeli dva najučinkovitija šuta u košarci.

MINUS

Iz plusa proizlazi i najveći problem. Iako obrana trenutno djeluje dobro, Spursi se kao i sve momčadi koje odlučuju ignorirati pick & roll i ostavljati visokog igrača u reketu kockaju s postotcima. Naime, daju previše otvorenih šuteva s poludistance koji nisu učinkoviti kao trica ili slobodno, ali samo u slučaju da protivnik promašuje. Ostavljati pak pick & pop specijalce ili bekove s vrhunskim skok-šutom same na 5 metara dugoročno ne može biti ispravna strategija. Spursi trenutno dopuštaju najviše šuteva u prostoru između reketa i linije za tri, a postotci u kojima protivnici zabijaju u tim situacijama ovise o njihovoj kvaliteti. Činjenica da su ih do sada Miami, Memphis i dva puta Clippersi izrešetali iz tih područja jasno govori o njihovim playoff šansama.

Govoriti tako o poboljšanoj obrani San Antonia čini se malo preuranjeno. Koliko god njihove trenutne pozicije u učinkovitosti (6. u napadu, 5. u obrani) odaju šampionski pedigre, činjenica je da njihovi obrambeni problemi nisu riješeni, već su trenutno samo dobro sakriveni novim Popovim trikom. Kada liga pohvata ono što rade i kada nauči koristiti prostor koji im ostavljaju, za očekivati je da obrana Spursa opet potone u prosječnost.

X- FAKTOR

Noge. Spursi i dalje kreiraju gomilu kvalitetnih šuteva zahvaljujući kretanju lopte i igrača bez lopte, ali nedostatak vrhunskog atleticizma diljem njihove rotacije očit je i u sve slabijim skakačkim učincima (samo Duncan odrađuje iznadprosječni skakački posao, pri čemu igra 3 minute više nego što smo navikli zadnjih godina, što jasno govori da je Pop itekako svjestan koliko mu je Timmy potreban na parketu), ali i u nesposobnosti da dođu na liniju slobodnih. Bez laganih poena iz odbijanaca i s linije, njihov napad postaje preovisan o skok-šutu, a to na ovakvom Zapadu ne može biti recept za uspjeh (s jedne strane ih Lakersi, Clippersi i Memphis mogu uništiti dominacijom pod košem, a s druge je Oklahoma s Durantom i Westbrookom čijoj 1 na 5 kvaliteti ne mogu parirati).

Jasno, dovođenje vrhunskog skakača i obrambenog igrača riješilo bi pitanje skoka (pa i kockanja prilikom branjenja pick & rolla), a Manu bi ulaskom u formu našao načina za popraviti broj laganih koševa s linije slobodnih (čovjek još nije izgubio noge, bez brige). Samo, tu već ulazimo u sfere u kojima bi nam bolje poslužio Aztečki kalendar nego analiza trenutnog stanja.

2. LA CLIPPERS (5080 bodova)

PLUS

Njihova napadačka dubina je izuzetna – imaju unutar-van igru, traniziciju, šut i dovoljno kvalitetnih igrača za odraditi svaku ulogu na parketu. Iako gube previše lopti i iako Blake još nije izrastao u pravu prijetnju u igri licem košu, za njihov napad se ne treba brinuti. Ali, što je puno važnije, ni za obranu. Blake i Jordan su napravili izuzetna poboljšanja u obrani, posebice u izlascima na pick & roll, koji Clippersi trenutno brane kao malo tko. Imati jednog pokretnog visokog koji se zna rotirati izvan reketa danas je praktički neophodno, a imati dvojicu luksuz je o kakvom sve ostale momčadi mogu sanjati. Nastavi li se ovaj njihov napredak, Clippersi postaju legitimni izazivač na Zapadu.

MINUS

Clippersi igraju dosta agresivnu obranu, počevši od pritiska na loptu (najviše ukradenih u ligi), preko čestih preuzimanja (što dovodi do čestih izlazaka visokih izvan reketa), do udvajanja (što često rezultira povlačenjem vanjskih igrača u sredinu). Dok je ovo prvo svakako dobro stvar, preostale dvije stavke su trenutno njihov najveći problem. Naime, poboljšanja u branjenju pick igre još ne prati dovoljno kvalitetno rotiranje u reketu, koje za sada riješavaju ogromnom količinom osobnih. Također, kada nakon prvog preuzimanja dođe do rotacije obrane, često se dogodi da bokovi ostanu prazni, što rezultira time da su u gornjoj trećini lige po primljenim tricama.

Međutim, ovo su puno manji problemi od onih koje imaju momčadi prisiljene ignorirati branjenje pick igre. Za takve, mogućnosti napredovanja nema - jednostavno si prisiljen prihvatiti jedno zlo umjesto drugoga i nadati se da će ti ono nanijeti manje štete. Clippersi pak samo moraju nastaviti uigravati rotacije, što će s vremenom smanjiti broj laganih koševa koje primaju s linije, iz odbijanaca ili iz kuta. Kada to srede, šampionskom napadu dodat će i šampionsku obranu.

X-FAKTOR

Dva su. Prvi je rotacija pod košem. Iako trenutno dobivaju solidne partije od Turiafa i Hollinsa, a i Odom je spojio dvije dobre utakmice za redom, pitanje je što će se dogoditi u eventualnoj playoff utakmici u kojoj Blake ili DeAndre upadnu u probleme s osobnima. Clippersi nemaju nisku postavu na koju mogu računati (srećom, dovoljno su pametni da ni ne pokušavaju previše koristiti postave s 4 vanjska jer jednostavno nemaju all-star atletu na boku koji može glumiti četvorku), a teško da bi duže korištenje jednoga od spomenutih back-up visokih omogućilo kvalitetu igre kakvu imaju sa startnim dvojcem. Riješenje je stoga trade. Vanjskih igrača imaju viška i treba ozbiljno razmotriti situaciju dovođenja pojačanja pod košem, pa makar to značilo da se moraju odreći Bledsoea.

Drugi je onaj standardni, a uključuje Vinniea. S dva hall of fame lidera na parketu u Paulu i Billupsu, Del Negro nema problema s vođenjem napada. Obrana napreduje, pa iako možda sporije nego bi trebala, za to mu svakako treba odati priznanje. Međutim, njegova zbunjena pojava jednostavno ne odiše sigurnošću i nad Clippersima će tijekom cijele sezone stajati upitnik – što ako Vinnie u ključnom momentu playoff serije povuče krivi potez ili ne prepozna na vrijeme tendencije protivnika? Jasno, govorimo o čistim špekulacijama, zato pitanje trenera i nije u kategoriji minusa, ali, dok se ne dokaže u najvažnijim trenutcima, Del Negro će ostati X-faktor. S pozitivnim ili negativnim ishodom, pokazat će vrijeme.

3. MEMPHIS (5070 bodova)

PLUS/MINUS

Nakon mjesec dana vrućeg šuta, Memphis se vraća u dobre, stare okvire. Već su potonuli u donju šutersku trećinu lige gdje smo ih sve ove godine navikli gledati, a učinkovitost u napadu održavaju heart, grit and grind receptom – gomilom ukradenih lopti (probijaju se na vrh čak i bez Allena), gomilom skokova u napadu (Zach, oduvijek double-double mašina, igra sezonu karijere što se tiče skoka) i gomilom slobodnih (koja su rezultat forsiranja igre kroz reket).

To što opet postaju bezopasni šuterski (osim izuzetne pick & pop igre koja je otišla na novu razinu od kada se u rotaciju vratio Arthur) u neku ruku je minus, ali, kad gledaš da su dobili nazad tvrdu obranu koja počiva na presingu na loptu, stvar je izjednačena. Memphis je tu, isti kao što je bio uvijek, s istim vrlinama i manama zbog kojih ga volimo, ali s nešto boljim balansom između udarne četvorke. Gay i Randolph još uvijek troše više lopti nego Gasol i Conley, ali kako kroz potonjih dvoje ide većina napada (više pick & roll akcije, manje izolacija), stvari ostaju donekle u ravnoteži. I bit će u njoj dok god Hollins uspije spriječiti da loše navike Gaya i Randolpha isplivaju na površinu.

X-FAKTOR

Obrana ostavlja bolji dojam zbog sve veće količine ukradenih lopti, ali njihova Ahilova peta i dalje ostaje čudna sinergija Gasola i Randolpha. Da se razumijemo, ovaj dvojac je sjajan u napadu jer obojica mogu igrati licem ili leđima košu te poznaju jedan drugoga u dušu, ali obrambeno je sve teže skrivati Zachov manjak pokretljivosti. Gasol je nakon klimavog obrambenog ulaska u sezonu počeo igrati sve bolje i bolje u obrani, ali ponekad je malo čudno gledati jednu od rijetkih rasnih petica u ligi kako troši gomilu energije na trčanje po perimetru i izlaske izvan reketa u branjenju pick igre.

Gasol to radi odlično, što je obzirom na njegov manjak atleticizma samo još jedan dodatan dokaz o kako se inteligentnom košarkašu radi, ali, ako već mora skrivati Randolpha dok su zajedno na parketu, pitanje je zašto Hollins tu i tamo ne bi pokušao zaigrati s Arthurom uz Gasola kako bi omogućio svom centru da se malo odmori. Arthur je sjajan pick igrač i najpokretljiviji visoki na rosteru, a prije dvije sezone najbolje postave Memphisa uključivale su upravo njega ili uz Zacha ili uz Marca.

Trenutno Hollins isključivo forsira parove, odmarajući startni dvojac gotovo istovremenom kako bi uigrao Arthura i Speightsa kao udarnu snagu druge postave i tako dodatno naglasio identitet svoje momčadi. Kada dođe do miksanja, Gasol igra sa Speightsom, a Zach s Arthurom, što je i logično ako se držimo formule da u svakom trenutku na parketu treba imati barem jednog pokretnog visokog.

Međutim, dvojac Gasol-Arthur do sada nije dobio ni sekunde zajedno, što se čini pogrešnim iz naizgled jednostavnog razloga – nije loše imati jednog pokretnog visokog u petorci, ali još bolje je imati dvojicu. Naravno, Arthur se tek vratio nakon nove teške ozljede i odigrao je tek 77 minuta u 5 utakmica, ali već u njima je pokazao sve svoje kvalitete (napadački je u samom vrhu lige što se tiče pick & pop specijalizacije, a obrameno je izrastao u kompletnog igrača, dodavši brzini i zavidnu masu). U kombinaciji sa Speightsom odrađuje posao, u kombinaciji sa Zachom je fantastičan, a nadam se da se nećemo dugo pitati koliko bi dobar bio u kombinaciji s Gasolom. Mislim, spojiti svog najboljeg blokera sa svojim najboljim obrambenim visokim ne bi trebala biti tolika mudrost, pa makar na 5 minuta po večeri.

4. OKLAHOMA (5050 bodova)

PLUS

All-round igrački rast Duranta, Westbrooka i Ibake lansirao ih je još jednom do samog vrha u napadačkom učinku, a sazrijevanje je pozitivno utjecalo i na obranu koja je sve bolja i preciznija. Drugim riječima, čak i bez Hardena, ovo je ne samo ista dominantna momčad kao lani, već i poboljšana. Što nigdje nije vidljivije nego na količini asista koju generiraju – dok su do ove sezone godinama bili među najgorim momčadima što se kretanja lopte tiče, kreirajuću većinu svojih pokušaja iz izolacija i individualnih juriša, Durant i društvo ove sezone predvode ligu po broju asistiranih koševa.

Nigdje to nije bolje vidljivo nego na učincima sporednih igrača – Collison i Sefolosha zabijaju najboljim postotcima u karijeri, a Durant i Westbrook su čak i Perkinsa uspijeli dignuti iznad 50% šuta. O Ibaki da ne govorimo – danas toliko vjeruju u njegov šut s poludistance da mu rade blokove za catch & shoot situacije. Iako rast jezgre nije bio upitan, drastično poboljšanje Duranta i Westbrooka kao kreatora stvarno je ugodno iznenađenje.

MINUS

Naravno, kvaliteta više njihovih zvijezda ne može sakriti činjenicu da su bez njih na parketu totalno izgubljeni. Bez Duranta ili Westbrooka u blizini, nitko od ostalih ne može zabiti ništa, odnosno Kevin Martin ne može zabiti dovoljno da napad održi iznad vode. Mislim, nije nemoguće posložiti plan igre tako da svih 48 minuta na parketu bude ili KD ili Russ, ali jasno je o kakvim marginama pogreške govorimo kada su ovako tanke rotacije u pitanju. Durant trenutno uvjerljivo predvodi ligu po broju odigranih minuta, a Westbrook je u top 12. Iako ih Brooks ne gazi na način na koji to Thibodeau radi s Dengom i Noahom, ovolika potrošnja mora ostaviti traga na učinkovitost čak i ovako potentnih mladih igrača u naponu fizičke snage.

X-FAKTOR

I dok su uspjeli poboljšati igru u napadu što se tiče kruženja lopte i realiziranja akcija protiv postavljenih obrana, jedan segment igre u kojem je Oklahoma još uvijek na dnu su izgubljene lopte. Ono što je zanimljivo, one nisu rezultat povećane odgovornosti Duranta i Westbrooka. Oni su ostali na svojim prosjecima koji su relativno visoki, ali i razumljivi obzirom na volumen akcija koji se vrti preko njih (a to je skoro 100%).

Ne, glavni razlog zbog kojega OKC gubi ogromnu količinu napada je nesposobnost njihovih visokih da kontrolira loptu čak i u najbanalnijim post-up situacijama. Perkins je mašina za gubljenje lopti, ali to ga ne sprječava da je spušta na pod, a ništa bolji nije ni Collison. Ovom dvojcu se priključio i Thabeet, a sve skupa jasno ukazuje ne nemogućnost oslanjanja na ikoga drugoga osim udarnih igrača. Doduše, Thunder je i lani bez post igre u napadu došao do Finala, ali imati igrača u sredini koji može nešto s loptom osim odraditi one osnovne specijalizirane zadatke svakako bi bio ogroman dobitak za kvalitetu njihove igre. Kad bi smanjili ovisnost o perimetru, možda bi čak i Durant i Westbrook nepotrebno trošili manje napada.

5. LA LAKERS (4820 bodova)

PLUS

Najveći plus je svakako dobra učinkovitost usprkos gomili problema – Lakersi su top 10 i obrambeno i napadački, što ukazuje da epitet izazivača ostaje vrlo realan jednom kada se konačno poslože. Skakački su dominantni pod oba koša, a omjer slobodnih bacanja im je šampionski (od njih manje faulira samo Houston, ali pri tome Rocketsi imaju obranu u donjoj trećini lige - ne faulirati i imati obranu u top 10, e to je već posao). Tu im čak ne škodi ni Dwightov polovični učinak s linije koji se često bespotrebno mistificira. Dwight je problem samo u zadnje dvije minute utakmice kada je svaki poen bitan te su njegovi promašaji više psihičko opterećenje za momčad (gubi se ritam utakmice, trener mora razmišljati o stalnim izmjenama kako bi uvijek imao najbolju petorku ovisno o situaciji) nego košarkaško. S tim da ako na sebi imate hlače za velike dečke, nema razloga za ikakvo opterećenje, zar ne.

Naime, NBA prosjek po posjedu lopte je 1 poen, a, ako Dwight puca 50%, iz svakog napada koji završi s njegovim izlaskom na liniju Lakersi dobivaju dovoljno da napad održe pozitivnim. Čisti primjer kako volumen nadjačava kvalitetu - ako Lakersi od 40 izlazaka na liniju zabiju 27 slobodnih, to znači da su zabili 27 poena iz 20 napada u ligi gdje je prosjek 20 poena iz 20 napada. Razmislite o tome drugi put kad se budete hvatali za glavu kad netko namjerno faulira Dwighta bez lopte i izvan reketa (jasno, kada primi loptu u reketu, faul je obavezan). Uostalom, Shaq je imao goru ruku od Dwighta pa je osvojio 4 naslova, što je jasan pokazatelj da namjerno fauliranje nema nikakvog smisla osim u gustim završnicama. A kad bi Dwight slučajno pronašao svoj prosjek u karijeri koji se kreće oko 60%, cijela ova farsa postala bi nepotrebna čak i tada.

MINUS

Puno veći problem Lakersima predstavljaju izgubljene lopte u kojima su među najgorima u ligi, odmah iza Thundera. Jasno, to je nešto što bi se trebalo sanirati samo od sebe jednom kada kompletiraju rotaciju (točnije, kada lopta konačno bude u Nashovim rukama) i kada konačno shvate što i kako žele igrati. Tako da je najveći problem ipak obrana na vanjskim pozicijama. Iako Artest daje sve od sebe, on jednostavno nema brzinu za čuvanje najopasnijeg protivničkog vanjskog igrača. Kobe pored svega što radi u napadu teoretski ne može nositi teret i u obrani, plus definitivno više nije atleta kao što je bio, a rupu na jedinici teško da će popraviti Nash i Blake svojim povratkom.

Stoga je jedino rješenje za Lakerse trade. Nemoguće je računati na pozitivne ishode u serijama protiv Thundera ili Clippersa bez igrača koji može čuvati Westbrooka ili Paula.

X-FAKTOR

Gasol, točnije njegov trade. Praktički, Lakersi bi za Paua trebali dobiti dovoljno igrača da popune sve rupe i da pri tome ne ostanu bez produkcije na krilnom centru. Obzirom da Gasolove loše igre nisu samo rezultat krivog sistema, već i problema s koljenima, upitno je mogu li dobiti išta od toga.

Također, gubitak Gasola osudio bi Lakerse na puno manje zanimljivu sudbinu. Bez dva visoka, Lakersi bi postali poprilično obična momčad i time bi izgubili epitete potencijalne mine ne samo u sudarima s Heatom, već i s konferencijskim suparnicima. Postali bi obični, kao što jesu svaki put kada je na parketu Jamison – svaka mu čast na sposobnosti da raširi reket u napadu, ali ako daješ takvom igraču 30 minuta po večeri, osuđuješ obranu na krvarenje.

Stoga je jasno da sve ovisi o Gasolu. Ode li, Lakersi gube sav potencijal o kojem smo maštali na početku sezone, a ostane li, on i D’Antoni moraju naći načina maksimizirati njegov učinak. Što pak stavlja dodatni naglasak na D’Antonia koji su u svim epizodama izvan Sunsa pokazao izuzetno ne-fleksibilnim i tvrdoglavim suradnikom koji je svoju košarkašku filozofiju spreman staviti ispred svega, pa tako i interesa momčadi. Što je istovremeno i hvale vrijedno, ali i iritantno.

6. MIAMI (4665 bodova)

PLUS

Iako je suludo uspješan realizatorski ulazak u sezonu pomalo počeo padati, Heat se i dalje drži u samom vrhu po napadačkom učinku. Kruženje lopte i kretanje igrača digli su na novu razinu, što mogu zahvaliti činjenici da uglavnom igraju s tri šutera za razliku od lani kada su enormnu količinu minuta trošili na minus napadače poput Anthonya i Haslema. Lakoća kojom kreiraju izgledne situacije za realizaciju nešto je što lani nisu imali, a ove sezone im je najveća snaga.

MINUS

Već je opjevana žrtva koju je Miami morao podnijeti da podigne napadačku razinu igre – obrana je potonula u donju trećinu po učinku. Haslem ima minute, ali igra još katastrofalnije nego prošle sezone, a Anthony je potpuno ispao iz rotacije, a to sve skupa znači da Heat možda igra ovako kako igra zato jer mora, a ne zato što je to izabrao.

Ne zaboravimo da su se i ranijih sezona mučili, a jedini razlog zbog kojega njihove probleme sada ne uzimamo previše srcu je taj što su osvojili naslov i tako zaradili pravo da vjerujemo u njihovu sposobnost da igraju najbolje kada je najpotrebnije. Budu li zdravi, proći će dalje opet na račun individualnih kvaliteta Jamesa, Wadea i Bosha, koje su jedini razlog zašto ovako sakati i s izmijenjenim planom igre mogu računati na prsten.

Ali, zaboravimo na ikakvu revoluciju jer one se ne provode od strane ovako tankih momčadi. Jedini razlog zašto Heat može igrati ovako kako igra i usprkos svemu računati na uspjeh je taj što imaju najdominantnijeg igrača u ligi koji trenutno igra na MVP razini usprkos tome što su mu obrambene brojke u padu zbog činjenice da stalno mijenja pozicije u obrani. Mislim, zamijenite Jamesa prosječnim krilom poput Gaya ili čak Carmelom i pokušajte zamisliti koliko bi daleko takav Heat stigao?

X-FAKTOR

U utakmici protiv Knicksa Spoelstra je po prvi put ove sezone krenuo s dva visoka. Iako od Haslema nije bilo velike koristi i iako su ih Knicksi izrešetali, to je očiti znak da se trener Heata ne miri s jadnim obrambenim partijama i da pokušava vratiti lanjski pristup obrani. Međutim, to neće biti lako dok god Heat nema igrača za složiti poštenu rotaciju. Uostalom, dovoljno je vidjeti koliko im fali Battier koji je do sada u svojevrsnom duetu s Jamesom glumio četvorku.

A upravo u toj glumi leži najveći problem. James je i lani trećinu minuta provodio baš kao post igrač i to je bila snaga Heata jer se radilo o taktičkom oružju kojega bi primjenjivali kada bi im odgovaralo. Međutim, ove sezone to se izokrenulo – James je nominalno visoki igrač koji trećinu minuta provodi na perimetru. Jasno, govorim isključivo o obrani pošto se njegov napadački učinak ne mijenja jer ionako igra playmakera.

Kao što se da primijetiti po završnicama utakmica, svaki put kada Heatu treba vrhunska obrana, James zaigra na perimetru s dva igrača iza leđa. Njegova transformacija iz ispodprosječnog centralnog stopera u zvijer na linijama dodavanja automatski se odražava na momčad koja s njim na boku iz anemične obrane postaje bedem.

Ukratko, koliko god bilo simpatično Jamesa smatrati all-round talentom kakav se rađa jednom u generaciji, činjenica je da je i on smrtnik čiji učinak varira ovisno o kontekstu. Kada je na svojoj staroj poziciji, Heat je bolja momčad. I to je nešto što ćemo vjerojatno gledati sve više i više kako sezona bude odmicala ako Spoelstri učinak Battiera i Haslema omogući da ga vrati tamo gdje mu je i mjesto.

7. ATLANTA (4645 bodova)

PLUS/MINUS

Očekivali smo dobar napad i kilavu obranu, a dobili tanak napad koji živi od tranzicije i skok-šuta te žilavu obranu koja predvodi ligu u ukradenim loptama. Ovo bi se s vremenom trebalo ispraviti, odnosno obrana bi trebala padati dok će se napad dizati, ali realno bi u oba segmenta mogli završiti blizu gornje trećine po učinku, što je sasvim dovoljno za respektabilnu playoff poziciju.

X-FAKTOR

Teško je očekivati nekakav trade koji bi ih lansirao među izazivače, ali barem dio od ove gomile ugovora u zadnjoj godini koje imaju na raspolaganju tijekom sezone bi trebao promijeniti adresu. Najzanimljivije će tako biti pratiti odluke uprave – da li graditi oko Horforda ili Smitha ili obojice, koga zadržati, koga dovesti…

8. NEW YORK (4385 bodova)

PLUS

Zaboravite na revoluciju u kojoj nestaju visoki igrači, jedina prava revolucija je ova koju provode Knicksi koji su sve veću ovisnost NBA košarke o trici doveli do ekstrema. Do sada je Van Gundyev Orlando bio rekorder s jednostavnom unutar-van igrom koja se sastojala od toga da svako Dwightovo udvajanje bude kažnjenjo šutem za tri. Tijekom tih godina njihova sklonost da ispale 25 trica po utakmici smatrana je nakaradnom, ali to ne sprječava Knickse da trenutno praše više od 30 trica po utakmici.

Jasno, dok god ih zabijaju s više od 40% po utakmici, ova taktika bit će više nego dovoljna da se održe na vrhu Istoka, ali i da održe privid o sebi kao konkurentu Heatu za naslov na Istoku. Trenutno imaju 2-0 u sezoni u međusobnim dvobojima, s tim da su u prvoj utakmici gađali trice 19-36 (53%), a u ovoj nedavnoj 18-44 (još uvijek solidnih 41%). Ukratko, budu li mogli ponoviti 4 ovakve utakmice u playoffu, jasno je da imaju itekakve šanse osvojiti Istok.

A da se ne radi o sarkazmu i da te šanse stvarno postoje, govori i fascinantan omjer izgubljenih i osvojenih lopti. Knicksi igraju sve brže (netipično za Woodsona), ali pri tome i dalje gube daleko najmanje lopti u ligi, što je definitivno zasluga dvoglavog playmakerskog čudovišta kojega podmazanim (kao i cijelu momčad) drži Jason Kidd. S druge strane, nastavili su gdje su stali lani i opet su u samom vrhu po količini lopti koju ukradu protivnicima, što im donosi sjajne rezultate u tranziciji.

Mislim, nastavi li Heat igrati ovakvu obranu, kombinacija šuta i kontrole lopte daje Knicksima itekakvu šansu protiv njih (npr. u prvoj pobjedi ove sezone protiv Heata imali su 13 šuteva iz igre viška, a u drugoj 15, a velika većina proizašla je upravo iz razlike u izgubljenim loptama).

MINUS

U opsjednutosti šutom za tri, obrana Knicksa pala je debelo ispod razine na koju nas je navikla lani. Glavni dio problema je sličan onome što muči Heat, jednostavno nemaju dovoljno visine na parketu da kvalitetno brane reket.

X-FAKTOR

Amareov povratak i potencijalna sapunica koju može izazvati. Tipa, iako je Knicksima suđeno da se ohlade šuterski (mada se više nisam spreman kladiti na takav ishod), zamislite da se to dogodi baš u trenutku kada se Amare priključi momčadi. Mediji u New Yorku bi ga razapeli, ma koliko njegova krivica u takvom razvoju događaja bila minorna.

9. GOLDEN STATE (4370 bodova)

Warriorsi su najdosadnija moguća momčad koja postoji na papiru – i napadački i obrambeno smjestili su se u samu sredinu tablice. Ta njihova prosječnost za sada im izuzetno dobro dođe da gomilaju pobjede jer očito je kako će u borbi za donji dom Zapada svaka biti važna.

Ipak, za očekivati je da će se trendovi u budućnosti mijenjati. Curry i Thompson igraju sve bolje i bolje, a to znači da će napadački učinak neminovno skočiti prema gore, a istovremeno bi obrana trebala krenuti prema dolje. Naime, Warriorsi se kao i dobar dio momčadi bez rasnih visokih obrambenih igrača u branjenju pick igre uglavnom oslanjaju na čuvanje reketa umjesto izlaženja na perimetar, što njihovim protivnicima ostavlja gomilu otvorenih šuteva s poludistance.

Jednom kada se liga navikne na ovakav stil igre, njihova obrana će krenuti prema dolje bez obzira na to izvuku li nešto od Boguta ili ne. S druge strane, fascinira pristup koji je Jackson dobio od svojih mladih igrača, prije svih Thompsona i Barnesa, koji pokazuju izuzetne all-round sposobnosti i izrastaju u fantastičan par na bokovima.

10. BROOKLYN (4195 bodova)

Očekivano dobri u napadu iako više na račun sjajnih sezona Stackhousea i Blatchea nego Johnsona i Wallacea. Potonja dvojica igraju kao pravi veterani, rijetko napadajući i uglavnom se zadovoljavajući spot-up ulogama, dok su dva glavna pokretača u banani – Williams igra toplo-hladno (ali barem kontrolira loptu na all-star razini), a Lopez je ekspresno upao u probleme sa stopalima.

Ali, iako rijetko oduševljavaju igrom, činjenica je da, uz pronalaženje načina za trpanjem koševa, uspijevaju i braniti kao prosječna momčad, što je bolje nego se itko mogao nadati nakon samo malo više od mjesec dana igre.

11. BOSTON (4130 bodova)

Obrambeno su se popeli do sredine, što je glavni razlog skoku u odnosu na prošli tjedan, ali tu će i ostati dok god ne riješe probleme pod košem. Doduše, dok su okruženi Knicksima i Heatom, pa i Netsima koju su bez Lopeza puno običnija momčad, probleme mogu sakriti manjim kozmetičkim zahvatima, ali uspiju li izvesti veći posao (npr. dovesti Smitha, Gasola ili barem Gortata) lansirat će se u borbu za vrh.

12. HOUSTON (3875 bodova)

Napad funkcionira odlično, obrana baš i ne, što ih ostavlja izuzetno ranjivima u ovako gustoj borbi za playoff mjestom. Kako s vremenom Parsons i Morris budu padali s efikasnošću u napadu, gubit će dobar dio kvalitete u tom dijelu igre, a u obrani jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih rješenja osim Asika u postu i Delfina kao 1 na 1 stopera na perimetru. Uništavaju ih iz spot-up situacija, što nikada nije dobar znak.

13. UTAH (3865 bodova)

Jazz igra goru košarku na oba dijela parketa u odnosu na lani usprkos tome što su se pojačali, a kao najvažniji razlog za tako nešto nameće se manjak identiteta, odnosno neodlučnost stručnog stožera da izabere između veterana i mladih. Lopta kruži bolje nego prošle sezone jer je reket raširen, ali nema balansa – Corbin kao da ne može izmiksati plaćenike s klincima. Jasno, stvar je puno banalnija, iako su ove teorije uvijek zanimljivije od činjenica. A činjenice kažu da Jazzeri ove sezone dobivaju puno manje od Big Ala nego što su dobivali lani, dok istovremeno krvare zbog sulude odluke trenera da većinu minuta na vanjskim pozicijama povjeri dvojici prolaznika poput Williamsa i Foyea.

14. CHICAGO (3775 bodova)

Bullsi se muče u napadu, ne mogu zabiti tricu, ali pri tome uigravaju neke zanimljive opcije s Noahom kao razigravačem (podigao količinu asista za trećinu) ili cuterom, što će im dobro doći jednom kada budu kompletni. Također, uz standardnu Gibsonovu pouzdanost, u Robinsonu i Butleru dobivaju solidnu i zaokruženu top 8 rotaciju. Sve skupa znači da bi, obzirom na lošu situaciju na Istoku, jednom kada se Rose vrati makar sa 60% snage, mogli računati na ozbiljne playoff bitke. Uostalom, obrana nije otišla nigdje – makar to značilo da mora ubiti Denga i Noaha, Thibodeau je Bullse brzo postavio u top 3 po defanzivnom učinku i nema se namjeru spuštati.

15. MINNESOTA (3645 bodova)

Rubiov povratak je pred vratima, a to znači da bi konačno mogli zaigrati napadačku košarku kakvu od njih očekujemo. Obrambeno se još uvijek drže pri vrhu, ali pitanje je koliko će još dugo izdržati obzirom na sve teži raspored i upitna Kirilenkova leđa. Priključi li se i on gomili ozbiljnih ozljeda koje su ih već zadesile, onda stvarno mogu reći kako im ove godine nije bilo suđeno. Dobiju li pak približno prave Rubia, Lovea i Kirilenka do kraja sezone, playoff će im teško pobjeći.

16. DENVER (3610 bodova)

Sunce će uskoro izaći i u Denveru – nakon što odrade još jednu mini-turneju po Istoku i završe ovaj prvi dio sezone sa 17 gostovanja u 23 utakmice, čeka ih period od 19 utakmica doma isprekidan sa samo 8 gostovanja. Ako ni tijekom tog perioda Lawson, Iggy i Gallinari ne kliknu, onda Karl može slobodno u mirovinu.

17. DETROIT (3470 bodova)

Od kada su se posložili, 4 faktora ih obožavaju. Iako imaju score 6-14, njihova startna petorka je pozitivna, što ne treba čuditi obzirom da su od instalacije Singlera među startere ostvarili 6-6. I ne samo što konačno imaju solidnu petorku koja nudi dovoljno svega u oba smjera, već su posložili i užu rotaciju, sa Stuckeyem kao combo-liderom s klupe te Drummondom kao podizačem energije, a čak i veterani Maggette i Villanueva pokazuju da bi mogli biti korisni kao strijelci s klupe.

18. MILWAUKEE (3420 bodova)

Ne uspijeva im ponoviti lani atraktivne napadačke partije jer su ostali bez Ilyasove (koji se izgleda konačno budi iz sna), Ellis i Jennings su Ellis i Jennings, a ozljede im usporavaju sjajnu klupu. Obrambeno su nešto bolji nego lani jer manje minuta Ilyasovi znači više minuta specijalcima poput Udoha ili Sandersa, ali daleko je to od ozbiljne obrane bez prave petice u sredini (izgleda da je Dalembert već ispucao svoje kredite kod Skilesa, dakle trebalo mu je pola godine manje nego pod McHaleom).

19. INDIANA (3325 bodova)

Ne popuštaju u obrani, ali se i ne popravljaju u napadu. George je doduše spojio nekoliko izuzetnih šuterskih partija, ali kao i Hibbert i on je trenutno najvažniji zbog igre u obrani. Upravo zbog takve igre u obrani i dominantnog skoka teško ih je zamisliti kako ostaju bez playoffa, makar do kraja sezone bacali cigle.

20. PHILADELPHIA (3310 bodova)

Krcati su na bokovima gdje svi igraju solidno, a šuplji pod košem gdje su svi podbacili. Holiday igra sve bolje i bolje kako vrijeme prolazi (gubi sve manje lopti, iako je šuterski i dalje prosjek) i donekle opravdava povjerenje, ali, misli li Collins dobiti barem odličnu obranu kada već ne može računati na dobar napad, trebat će posegnuti za nekakvim tradeom koji bi ih olakšao za ponekog swingmana, a pojačao pod košem. Dok čeka Bynuma koji se doslovno pretvorio u NBA Godota.

21. DALLAS (3265 bodova)

Kako ih napušta šutersko ludilo, pokazuju svu svoju limitiranost, dok obrambeno pokazuju znakove života kako se Brand i Marion stabiliziraju formom. Samo, skakački su toliko jadni (u obrambenom skoku su najgora momčad lige, u napadu bi bili najgori da nije Bostona) da dobra 1 na 1 obrana nije ni bitna. U široj slici je najvažniji Dirkov povratak, koji više ne izgleda kao rješenje za sve njihove probleme - Dirk im neće pomoći u obrani i skoku, a niti u napadu im ne treba toliko njegov skok-šut koliko kreativnost i lagani koševi. Drugim riječima, ako su lani s njim u puno boljoj zdravstvenoj situaciji bili u donjoj trećini lige napadački, nema razloga da tako ne završe i ove sezone.

21. ORLANDO (3265 bodova)

Vaughn je odmah u startu uveo obrambenu disciplinu ravno iz Popove škole (kontrola vlastitog skoka i reketa prije svega, pa makar pod cijenu rešetanja iz vana), ali trenutno uspijevaju održati podmazanim i napad. Nelson, Afflalo i Redick igraju solidno i daju im toliko potrebnu dozu kreacije koja je došla do izražaja u pobjedama protiv Lakersa i Warriorsa koje je ovo troglavo slash-kick-shoot čudovište razbilo u zadnjim četvrtinama. Jasno, ovakvu razinu talenta nije problem zaustaviti čak ni kada igraju sva trojica, ali poanta je da to morate napraviti radom i pristupom, a ne samo pojavljivanjem na utakmici. Dok to liga shvati, Vaughn i društvo nagomilat će dobru zalihu pobjeda za ovako limitiran roster.

23. PORTLAND (3080 bodova)

Napad je i dalje solidan i drži ih u utakmicama, ali očajna obrana i nedostatak dubine uglavnom ih upucaju u nogu. Pitanje je trenutka kada će se pod teretom minuta slomiti netko od udarne četvorke, a onda kreće lov na što višu draft poziciju.

24. SACRAMENTO (3070 bodova)

Kingsi su prva momčad u ovim rankingsima koja je u donjoj trećini i obrambeno i napadački. Dakle, s njima počinje Zona sumraka. Ma koliko se god Smart trudio da miksanjem pronađe dobitnu kombinaciju, činjenica je da, dok god Evans ne uspijeva zabiti skok-šut i dok god se Cousins zadovoljava šutom iz igre od 43%, Kingsi ne idu nikamo s dna.

25. PHOENIX (2815 bodova)

Sunsi imaju solidan napad, ali obranu ne poznaju kao pojam (dvojac krilnih centara Scola – Morris najveća je obrambena rupa u ligi). Iza Kingsa ih je lansiralo to što nisu ostvarili bolji učinak usprkos lakšem rasporedu, ali i manjak rasnog talenta oko kojega mogu graditi ili novi početak ili trade (Kingsi ipak imaju Cousinsa, pa i Robinsona).

26. PELICANS (2770 bodova)

Kao da igranje bez Gordona nije bilo problem samo po sebi (nevjerojatno kakav su niz bisera angažirali da zamijene svog polomljenog beka), ovaj period bez Davisa totalno ih je unazadio. Doduše, trojac pod košem funkcionira solidno, ali bez vanjske linije nemoguće je igrati ozbiljnu košarku. Jedan od trikova kojima je Williams ipak uspio napad učiniti gledljivim? Na standardno spori napad (najmanje posjeda po utakmici u ligi) nadogradio je izuzetnu tranziciju. Drugim riječima, kada mogu trčati, Hornetsi trče, a kada ne mogu, tada vas udave slash & kick potezima Vasqueza koji obično završe u rukama sjajnih šutera Andersona i Smitha.

27. TORONTO (2615 bodova)

Lowry nekako održava napad iznad donje trećine, ali obrani nema spasa. Nažalost, teško da ima spasa i Raptorsima – Colangelo je već podijelio garantiranih 70 milja Bargnaniu i DeRozanu, a ovaj prvi mu to vraća šutom ispod 40% iz igre (drugu sezonu za redom ne može zabiti tricu), a drugi blijedim partijama koje ne znače apsolutno ništa (zabija samo duge dvice i to poprilično lošim postotkom, a obrambeno igra sve slabije, valjda kako bi sačuvao energiju za napad). Franšizirana stretch četvorka koja ne može zabiti tricu i 3&D opcija koja ne može zabiti tricu ni odigrati obranu. Samo u Torontu.

28. CLEVELAND (2510 bodova)

Evo još jedne momčadi koja je u donjoj trećini u obje faze igre. Pravo je čudo da ih zamjena Irvinga Pargom nije još i ranije osakatila napadački, ali držao ih je Varejao izborenim drugim napadima (po zadnjim informacijama, Scott je shvatio da Pargo nije play, već combo-bek sklon uzimanju loših šuteva i nepotrebnom gubljenju lopte te će ga zamijeniti NBDL klasom Sloanom). I dok će se napad povratkom Irvinga opet podignuti prema sredini, obrambeno će ostati dno usprkos Varejaou jer nema nikoga na rosteru tko igra obranu (točnije, nikoga tko zna igrati obranu).

29. WASHINGTON (2210 bodova)

Solidan učinak obrane uništava uvjerljivo najslabiji napad lige. Kako vijesti o Wallovom povratku još nema, za očekivati je da Wizardsi i dalje ostaju najgora momčad lige po ubačajima iz igre i asistima, odnosno među 5 najgorih po slobodnim i tricama.

30. CHARLOTTE (2080 bodova)

Catsi su uz Cleveland i Sacramento jedina momčad koja se nalazi u donjoj trećini po učincima na oba kraja parketa. Kako s vremenom raspored postaje teži, a Mullens i slični počinju padati učinkom, njihov napad gubi sjaj i trenutno živi doslovno samo od tranzicije i slobodnih bacanja. Obrana pak ima samo taj presing element izgrađen na mladim nogama, ali kako visoki sve više popuštaju pred kvalitetom protivnika, postaju ranjivi i u skoku i u reketu. Jedina pozitivna pozicija na parketu je ona playmakerska, gdje dvojac Walker-Sessions ne popušta i upravo se oko njihovog pritiska na loptu i tranzicije sve vrti (a posebice oko Kembinih ulaza u reket i izuzetne realizacije iz skok-šuta s 3-4 metra).