THE CHANGING OF THE CENTER
Vanjski faktori opet su odigrali značajnu ulogu u raspletu playoffa, ali to ne mijenja činjenicu da nas čeka veličanstvena serija između Spursa i Grizzliesa. Više nije važno pitati se što bi bilo da je bilo, poanta je da su ove dvije momčadi zasluženo tu gdje jesu, jer nije stvar u tome da sreća prati hrabre, već da treba znati iskoristiti pruženu priliku - tko zna kada će ti se ukazati sljedeća. I jedna i druga momčad su sastavljene od veterana koji vrlo dobro znaju da je ovo do sada bilo tek odrađivanje posla i minimum koji su morali napraviti obzirom na kontekst. Ovo što ih sada čeka pak puno je drugačije, ovo je izazov koji će dati odgovor na pitanje koja je teza točnija, ona da su Grizzliesi dosegli zenit ili ona da je prozor Spursa još uvijek dovoljno otvoren da se provuku do Finala.
Osobno sam skloniji vjerovati u ovo prvo, ujedno i u to da Spurse čeka slična sudbina kao i prethodne dvije godine, kada su dominaciju u regularnoj sezoni zamijenili kiksevima u playoffu (kiksevima u odnosu na startnu poziciju, nikako na razinu igre - i Memphis prije dvije godine i Oklahoma lani jednostavno su ih nadjačali).
Ove dvije momčadi su u posljednje tri sezone igrale međusobno 18 puta (igrali bi i više da se lani nisu susreli samo 2 puta zbog lokcouta), score je 9-9, iako Spursi imaju +17 koš razliku koja je u ovolikom uzorku utakmica zanemariva (npr. da je Memphis svih 9 utakmica dobio samo s 1 košem razlike, to bi značilo da su Spursi do svojih 9 pobjeda došli s prosječnom razlikom nešto manjom od 3 poena, dakle još uvijek se radi o jednom posjedu lopte, što jasno govori koliko su dvoboji ovih momčadi zadnjih godina izjednačeni).
A, ako je situacija već takva, složimo se da je sve što bilo prije nebitno i da je važna samo trenutna forma. Uostalom, obje momčadi su se ionako značajno promijenile. Spursi danas imaju Splittera, Leonarda i Greena u puno značajnijim rolama nego prije 6 mjeseci, kamoli prije godinu ili dvije, dok je Memphis puno sličniji onom monstrumu koji je izbacio San Antonio prije dvije godine nego onoj momčadi koje smo gledali u periodu između (od 4 njihove ovogodišnje utakmice, čak 3 su odigrane dok je Rudy Gay bio na rosteru).
Gay je pak postao primjer da minus stvarno ponekad daje plus. Dodavanje oduzimanjem. Iako im je trebalo neko vrijeme da se snađu bez čovjeka koji je trošio najveći broj napada, bez njega u rotaciji Memphis je igru fokusirao na Randolpha i Gasola (za čim smo vapili još od lanjskog poraza protiv Clippersa, iako je tada kao opravdanje služila Randolphova ozljeda), a uz to se otvorio dodatni prostor za Conleya da učinkom uskoči u top 7 playmakera lige (barem po IOR-u kojega sam ovih dana izračunao i čije rezultate ću malo po malo otkrivati kako bi popunili ove dane praznog hoda između utakmica u završnici playoffa - kad sam već kod popunjavanja praznog hoda, ne bi bilo loše da nabacite neka pitanja na gee@ispodobruca.com kako bi imali što pričati na podcastu idući tjedan, a možda izvučem i zaseban post bude li ih dovoljno zanimljivih).
Uglavnom, da se vratimo na temu, ovo što nas sada čeka je nešto sasvim drugačije i tu stari podaci ne igraju veliku ulogu, pogotovo jer sam kontekst zahtijeva još prilagodbi, posebice individualnoj formi.
Tony Parker je igrao košarku života do ozljede zbog koje je propustio skoro cijeli treći mjesec. Iako se vratio u optimalnu formu i ritam, onu šutersku kvalitetu koju je imao u prvom dijelu sezone trenutno ne može dohvatiti. Kako su mu se u playoffu samo umnožile prilike i odgovornosti, pad efikasnosti je očit. Nije abnormalan, daleko od toga, Parker je i dalje najbolji napadač Spursa, ali recimo da je razlika između Parkerove solidne partije i fantastične partije ujedno i razlika između Spursa koji su veći dio regularne sezone gazili sve pred sobom i ovih koji su u playoffu zamalo naišli na zid protiv Warriorsa.
Tim Duncan odigrao je najbolju regularnu sezonu još od 2010. ali u playoffu je pao učinkom pod povećanim pritiskom minutaže i odgovornosti (ne zaboravimo i virozu koja ga je sigurno koštala forme, koja se pak s tolikom kilometražom na leđima teže vraća nego kada si u naponu snage). Obrambeno se to ne vidi dok god nije prisiljen igrati kao jedini visoki u niskoj postavi (što protiv Memphisa neće ni imati prilike, zbog čega bi trebao igrati puno značajniju obrambenu rolu nego protiv Warriorsa), ali napadački je sve više oslonjen na šut licem košu (što će protiv Gasola dodatno doći do izražaja - Bogut ga je na pola snage držao pod kontrolom veći dio serije). Protiv Memphisa će povremena opcija igranja akcija kroz njega u post-up situaciji biti još limitiranija, što znači da će zbog manjka Timmya u kreativnoj roli na Parkeru biti još veći pritisak.
Treba li uopće spominjati Ginobilia? Čovjek iza sebe ima najgoru sezonu u karijeri, stalno ili vuče posljedice neke ozljede ili mu prijete nove, tako da ga je danas teško smatrati za išta više osim klasičnog šestog igrača koji ima zadatak držati napad podmazanim dok su prve opcije na odmoru. Naravno, ovakav genije zasigurno u sebi ima jednu utakmicu u seriji u kojoj će podsjetiti na stare dane i riješiti je sam, ali prije dvije godine Spursi su ispali od Memphisa s Ginobiliem od kojega si svaku večer mogao očekivati vrhunsku partiju i kojega bi Pop po potrebi gurnuo u startnu petorku gdje mu je i bilo mjesto. Danas, pored Greena i Leonarda, koji su obrambeno ključni igrači, Manu o takvom potezu Popa može samo sanjati.
Dakle, udarna trojka Spursa daleko je od idealne forme, ali možda to nije važno ako će ostatak rostera biti u stanju ponijeti teret? Splitter se vraća nakon nezgodne ozljede zgloba, hvata formu i imat će bitnu rolu protiv visine Memphisa, ali napadački njemu trebaju kreatori koji će mu generirati prilike koje sam ne može stvoriti. Dakle, kako budu igrali ovi ranije navedeni, igrat će i on. Danny Green je 3&D majstor uvijek i svuda, samo nemojte od njega tražiti više.
Praktički, ispada kako je i dalje jedini istinski x-faktor Leonard. Njegovi ulazi s bokova stvorili bi pritisak koji bi olakšao život Parkeru i Duncanu, ali, usprkos tome što mali igra fantastičnu all-round košarku za nekoga tko još nema ni 22 godine, konstantu u dribling-ulaz igri do sada nismo vidjeli. Da je bio spreman za napraviti korak naprijed, onda bi valjda bio agresivniji protiv obrane Warriorsa. Zamisliti ga kako napada veterane poput Princea ili Allena stoga je iluzorno. Da se razumijemo, Leonard je igračina i ovo što on radi u svojoj drugoj sezoni, posebice u playoffu, je fantastično. Samo, nažalost po Spurse, još uvijek nije u stanju talent pretvoriti u 40 minuta dominacije. Ili barem 20 minuta. Dok god mu napadački učinak više ovisi o sakupljanju otpadaka umjesto o vlastitoj kreaciji, ne možete se osloniti na njega da vam bude poticaj koji trebate.
A tu je i mit o klupi Spursa. Ako oduzmete Ginobilieve bljeskove i solidnog Diawa (koji se i sam tek vratio nakon operacije i koji nije u fizičkom stanju odraditi veću rolu, iako će na račun IQ-a uvijek pomoći momčadi), tu više nema nikoga. Neal i Bonner su obrambene rupe koje tu i tamo mogu ubaciti tricu, a Joseph je back-up play u najširem značenju tog izraza. Mislim, ovo je tako tanak izbor da me ne bi čudilo da u jednom trenutku Pop posegne za McGradyem u potrazi za serijom koševa s klupe.
Dakle, može li ovakav San Antonio zaustaviti Memphis koji je do sada jedna od rijetkih playoff momčadi u savršenoj formi? Ne samo da ih ozljede zaobilaze, već im i pomažu, što dokazuju primjeri Griffina i Westbrooka. Međutim, čak i s njima na parketu, nije isključeno da Grizzliesi ne bi našli načina za doći do finala konferencije s ovakvom igrom Gasola, Randolpha i Conleya.
Marc je postao pravi lider i od kada nema Gaya da mu uzima loptu, on je taj koji odlučuje o svemu. Mislim da nije tajna kako je upravo on trenutno u najboljoj formi od svih igrača u ovoj seriji. Brojke donekle dvoboj njega i Duncana drže u egalu, ali, ako ste poput mene gutali svaku sekundu playoffa, onda vam ne treba objašnjavati da je razina igre koju je pokazao u dosadašnjem dijelu playoffa nešto o čemu dobri stari Timmy danas može samo sanjati.
Randolph je pak x-faktor. Čovjek je uhvatio godine, više se ne može odlijepiti od poda, nakon lanjske ozljede (i praktički izgubljene sezone) kroz dobar dio ovogodišnjeg regularnog dijela se uglavnom švercao u roli smetlara. Međutim, u playoffu ga je od utakmice broj tri protiv Clippersa Hollins zajahao kao prvu opciju u napadu i jaše ga do danas – kada se njegova najbolja košarka pridodala onoj Gasola i Conleya, Memphis je postao potencijalni izazivač. Ne dođe li do uganuća zgloba ili istegnuća koljena, ne vidim razloga zašto Randolph ne bi nastavio razbijati sve u sredini kao do sada – Spursi nemaju igrača poput Ibake i Griffina koji se može hrvati s njim, a koliko god dobro skakali u obrani, Randolph će nači načina da postavi ono svoju ogromno dupe u sredinu i uhvati nekoliko odbijanaca po utakmici.
Conley? Parker je bolji, tu nema dvojbe, ali Conley nije tu da dobije 1 na 1 dvoboj, već da pomogne momčadi. Njegovo shvaćanje ovog košarkaškog paradoksa ujedno je i njegova najveća snaga. Čovjek tako nastavlja igrati košarku života koja je vidljiva postala odlaskom Gaya kada su mu se povećale odgovornosti i volumen, ali i učinak. U playoffu je taj pritisak još i veći, ali za sada se nosi s njim bez problema, što je puno lakše kada imaš ovakvog Gasola kao doslovni centar momčadi i pouzdanog playmakera koji ti pomaže da se odmoriš (taj luksuz Parker ima u puno manjoj količini), odnosno kada je tu Randolph kojemu uvijek možeš baciti loptu u post da nešto napravi. Uglavnom, Memphis kontrolira ritam i gubi uvjerljivo najmanje lopti u ovogodišnjem playoffu, što je najvećim dijelom njegova zasluga.
Dvoboji playmakera i centara bit će ključni, a Memphis tu po ovome do sada rečenom definitivno ima mogućnosti održati kontrolu, možda čak i dobiti ih. S ostatkom rostera stvari su slične jer i jedna i druga momčad na bokovima imaju isključivo igrače zadatka koji bi se trebali međusobno anulirati - Allen i Prince trebali bi oduzeti trice iz kuta Greenu i Leonardu, a time im smanjiti učinak taman toliko da se ne osjeti koliko oni sami ponekad malo pomažu vlastitom napadu. S tim da Hollins u ruci ima jokera o kojem Pop može samo sanjati – uvijek može staviti Allena (ili Pondextera) na Parkera i tako dodatno povećati pritisak na playu Spursa, koji će već u startu imati pune ruke posla u pokušaju da razbije vrhunsku obranu pick & rolla koju igraju Conley i Gasol.
Niske postave? Pop će svakako pokušati stvoriti mismatch Ginobilia i Randolpha čim krenu izmjene, ali koliko dugo će moći izdržati bez dva visoka na parketu obzirom na sve skakačke i obrambene slabosti Spursa u reketu koje su prisutne svaki puta kada Splitter i Duncan nisu zajedno? Plus, Hollins je pronašao onu solidnu petorku s Princeom na četvorci koja uvijek može uskočiti ako zatreba, odnosno ako Arthur ne bude u stanju držati ritam dok su starteri na odmoru. Arthuru pak Spursi odgovaraju, čovjek je isključivo pick & pop igrač, a kao takav bit će ogroman problem obrani koja rijetko visoke šalje izvan reketa kako bi smetali u pick igri jer su jednostavno spori (ovu taktiku su koristili protiv Warriorsa dok se Curry nije ozljedio, čim je usporio zbog gležnja odmah su prestali izlaziti prema perimetru).
Spursi su ove godine zaigrali bolju obranu, ali ironija je u tome da su popravili rotacije prema perimetru, odakle Memphis baš i nije neka prijetnja. Istovremeno su im ostale dobro poznate slabosti u pick igri što će pomoći Memphisu da se napadački kotrlja preko Gasola s vrha posta - iako ne zabijaju trice i čak puno manje zabijaju iz tranzicije i skoka u napadu, Grizliji do sada u playoffu imaju treći napad po učinku upravo zbog Gasolove sjajne igre s poludistance i lakoće kojom razigrava Randolpha u reketu (ne treba ni isticati da njih dvojica doslovno kampiraju na liniji slobodnih, a čak ni Spursi, poznati po malom broju prekršaja u reketu, neće moći izbjeći tamo ih slati).
Uglavnom, sve do sada napisano favorizira Memphis i osobno uopće ne sumnjam u to da su oni favoriti. Međutim, to ne znači da Spursi nemaju šanse, već da će morati zaigrati planom igre primjerenim autsajderu kako bi te šanse maksimalno koristili. To znači sve raspoložive snage staviti u reket u nekoj verziji zone, udvajati visoke čim prime loptu kako bi spriječili Duncana i Splittera da skupe osobne (nemaju zamjenu za ovu kombinaciju) i pustiti Memphisu prostor da ih pokuša dobiti iz vana. Conley, Pondexter i Bayless imat će dovoljno prilika postati heroji, samo je pitanje hoće li ih iskoristiti. Ne budu li, to je plus za San Antonio. Rizično, ali svakako bolje nego se pokušati braniti 1 na 1 protiv ona dva bizona.
Napadački, kretanje lopte i igrača je ključ, ali za razbiti bedem Memphisa trebat će šibati trice iznad deset komada po utakmici (protiv Warriorsa su bili na solidnih 8 po susretu uz odličan postotak tako da su na pravom putu). Praktički, sve se svodi na ritam – momčad koja nametne svoj stil, bit će u ogromnoj prednosti.
Naravno, Memphisu odgovara sporija igra u kojoj imaju dovoljno prostor-vremena namjestiti Randolpha u post i tako doći do šuta iz blizine ili slobodnih. Spursima će odgovarati nešto brža igra u kojoj bi mogli napasti obranu dok se još nije postavila, potegnuti koju otvorenu tricu i, možda najvažnije, natjerati Memphis da izgubi poneku loptu. A to će morati jer će Conley i Allen zasigurno ispuniti svoju kvotu ukradenih - nakon playmakera Lakersa i Warriorsa, pritisak vanjske linije Memphisa za Parkera će biti poprilična promjena.
Nikada nije pametno podcjenjivati srce prvaka, pogotovo kada s druge strane stoji momčad koja zna upasti u rupe u kojima po 5 minuta ne može zabiti koš (plus, ja i dalje ne vjerujem Hollinsu, čovjek koji dvije godine jaše Gaya pored Gasola mora objasniti neke stvari prije nego povrati povjerenje). Međutim, to srce prvaka je već prije nekoliko godina dobilo prvi pacemaker, dok protivničko pumpa bez problema i bez artificijelne pomoći (čitaj: Popovog sistema). Ukratko, Spursima trebaju klasična izdanja Timmya, Manua i Tonya, a, po svemu viđenom u zadnje tri godine, jednostavno ne vjerujem da oni nešto takvo mogu ikada više pružiti četiri puta u jednoj seriji.
Dakle, 4-2 za Memphis.
DAY ELEVEN – OWNING THE PAINT
WARRIORS @ NUGGETS
Bio sam se spreman kladiti da će Karl ubaciti u petorku Brewera umjesto Fourniera i prebaciti Iggya na Currya, činilo mi se to kao neizbježno. Rezervna opcija bila bi povratak standardnoj petorci, s Koufusom i Fariedom, u kojoj bi Chandler ili Brewer zauzeli Gallinarievo mjesto.
I do promjene je došlo, rookie Fournier ostao je bez simbolične uloge, ali na račun McGeea, istog ono McGeea s kojim je Karl odbijao startati tijekom cijele sezone jer nikada ne znaš kako će odigrati. I da, Lawson je opet otvorio utakmicu čuvajući Currya.
Međutim, jedna promjena se ipak dogodila i bila je puno značajnija od ikakve rošade igrača – Nuggetsi su odustali od jahanja Lawsonove slash & kick igre i 1 na 5 kreiranja šansi driblingom, zaigravši igru s puno pasova po perimetru koja je završavala spuštanjem lopte na jednog od visokih, uglavnom u Iguodalinom aranžmanu.
Karl je ovim potezom usporio igru i smanjio broj posjeda lopte (iz utakmice u utakmicu tempo je sve sporiji), naglasivši još jednom ironiju situacije – Denver je kroz sezonu igrao upravo na što brži ritam i što više pokušaja kako bi si dali šansu sakriti minuse, a sada moraju izgledati što običnije kako bi došli u priliku eksploatirati manjak Leea.
I upravo u tome i leži ključ serije. Golden State nije osjetio gubitak svog drugog najboljeg igrača ne zato što ima sjajnu rotaciju, već zato što im Denver omogućuje da igraju stilom u kojem se nedostatak Leeovih kvaliteta s vrha posta ne osjeti. Gledajući ovakav uvod, postavilo se pitanje hoće li Denver moći odigrati ovako disciplinirano do kraja.
Ova promjena stila bila je toliki šok za obranu Warriorsa da je Jackson ubrzo morao odgovori s vlastitom visokom postavom, ali Karl odmah odgovara na izazov tako što se baca na nisku postavu s Brewerom umjesto McGeea. Jackson zatim vraća nisku postavu, a Karl odmah ubacuje McGeea uz Koufusa. Ovo je bilo urnebesno za pratiti, ali George je očito odlučio iskoristiti svaku sitnicu za dobiti prednost.
I dobio ju je – Denver je zabio najviše poena u četvrtini u seriji uopće (36 od čega čak 18 u reketu, s tim da su Warriorsi imali nekoliko puta četvrtine s 35 koševa) i izgradio prednost od 14 poena. Međutim, kada vam je protivnik momčad poput Warriorsa koja u svakom trenutku može zaredati s tricama, ta prednost teško da može nešto garantirati.
+20 na poluvremenu, e to je već nešto ozbiljnije. Tu prednost Denver gradi u drugoj četvrtini u kojoj Warriorsi još nisu našli odgovora na nove postave, a osim što im je Denver potpuno razbio obranu (66 poena u 24 minute), bilo je očito kako ovo nije Curryeva večer. Da li zbog zgloba ili zraka u dvorani ili je jednostavno došao red na ovakvu partiju, Steph nije mogao spojiti dva šuta za redom, a bez toga nema ni preokreta.
U nastavku je bilo bitno vidjeti hoće li Jackson odmah na startu krenuti s Landryem umjesto Barnesa kako bi parirao razigranima Fariedu (konačno double-double učinak) i McGeeu (3 sjajne blokade uz izuzetnu dozu energije), ali trener Warriorsa nije vidio razloga za razbijati do sada uspješnu rotaciju. U ovoj situaciji niska postava s dodatnim tricašem ionako ti jedina može pomoći da stigneš ovakvu prednost, a i nema smisla sijati paniku u kontekstu u kojem te čeka prilika zaključiti seriju u svojoj dvorani u kojoj će ti puno lakše biti nametnuti brži ritam koji ti odgovara.
I pogodio je s ovim prvim jer su upravo trice Barnesa i Jacka u 6 minuta prepolovile prednost. Međutim, ovaj put Denver se nije izbezumio ili nestao, doma je samopouzdanje ipak nešto veće nego u gostima. Iggy je serijom sjajnih poteza, od asista do šuteva, brzo vratio stvari pod kontrolu. Upravo je njegova partija tijekom prvih 36 minuta bila ključna za Denver – osim što je odradio standardno solidan posao u obrani, zabio je iznad svoje kvote (čak 3 trice) i, najvažnije, bio je sjajan u ulozi playmakera cijelu večer. Ovakvom all-round partijom nije bio samo najbolji igrač Denvera, već uopće najbolji igrač na parketu, a to je bila ogromna promjena u odnosu na do sada viđene utakmice koje su se uglavnom vrtile oko Curryevih kvaliteta.
U zadnjoj četvrtini uporni Warriorsi još su jednom uspijeli prepoloviti prednost, ovaj put na leđima odlične igra u obrani visokog frontcourta Ezeli-Landry-Barnes i, naravno, trica (opet Barnes). Denver ovaj put nema odgovor u vidu Iguodale, nastaja panika kakvu smo već navikli gledati, opet se počinje forsirati 1 na 5 akcija umjesto da se igra košarka, rezultat pada na samo +5. I tada situaciju smiruje Miller koji u kritičnim trenucima baca dva alley-oopa za Farieda i tako još jednom iskorištava slabosti zadnje linije Warriorsa.
Međutim, ovakav rasplet je samo pokazao da nijedna prednost protiv Warriorsa nije sigurna, a također i da bi, s boljom partijom Currya, šesta utakmica bila nepotrebna (njegovih sinoćnjih 19 šuteva za 15 poena su neponovljiva katastrofa, čak i s jednom nogom). Denver je odigrao najbolje minute ove serije, zabili su samo tricu manje od protivnika, ali još uvijek imaju problema pretočiti zamisli u igru od početka do kraja, a posebno je vidljiv grč u završnicama kada sve staje i svi traže tko će preuzeti odgovornost. Ovo što je sinoć uspjelo Milleru protiv momčadi s ozbiljnim centrom pod košem ne bi nikada prošlo, ali Bogut je bio neupotrebljiv, dok je Ezeli odigrao najbolje što zna, a to ipak nije dovoljno (na solidnu smetlarsku rolu sjenu su bacile rookie pogreške u završnici, kako u obrani, tako i u nepažnji s loptom).
Takve panike i pasivnosti kod Warriorsa nema, puno su zrelija i hrabrija momčad, a to dobrim dijelom ima veze i s karakterom trenera. Jackson stvarno vjeruje u ovo što radi, dok Karl ima taj odmak od cijele situacije, tu dozu pesimizma, a to se itekako osjeti u igri. Nakon svega viđenoga u drugom poluvremenu, samo mogu reći da bih bio šokiran kada Golden State ne bi dobio jednu od preostale dvije utakmice. Recimo, preokret u seriji Bullsa i Netsa me uopće ne bi iznenadio obzirom na sve viđeno, tu Netse mogu zamisliti kako nakon svega uspijevaju doći do 4-3. Ali, ovaj Denver jednostavno ne ulijeva takvo povjerenje, previše je tu fluktuacija u igri i nesigurnosti u stavu da bi čovjek vjerovao u njih i mogućnost preokreta.
GRIZZLIES @ CLIPPERS
Peta utakmica najzanimljivije playoff serije ovisila je o tome može li Memphis prenijeti dominaciju pod obručima u goste, odnosno mogli li Jordan i Griffin uspostaviti ravnotežu taman toliko da istaknu Paula kao ključnog igrača na parketu. Vijest o Blakeovoj ozljedi gležnja zarađenoj na treningu u tome im definitivno neće biti od pomoći (mislim, kakav sretnik moraš biti da se ozlijediš na treningu tijekom playoffa kada je odmor između utakmica najvažniji, svašta).
Krenulo se eksplozivno, prvih 12 minuta trpali su svi, a taj ritam na 100 poena nikako nije odgovarao Memphisu. Za Paula nije bilo rješenja, a kad sam ne bi imao rješenje, jednostavno bi iznudio slobodna. Međutim, činjenica da je Memphis lakoćom pratio ovaj ritam nije govorila u prilog ni Clippersima, koji su opet pokazivali slabosti u zaštiti reketa, posebice u suradnji Jordana i Griffina. Blake je začuđujuće energičan u startu, ali za kontrolirati svoju sudbinu on mora dobiti dvoboj protiv Randolpha ili Gasola tijekom svih 48, smetati im jednu četvrtinu nije dovoljno.
Valjda da bi ga zaštitio od osobnih protiv Randolpha, Del Negro je Blakea stavio na Gasola, računajući da će Marcova igra na vrhu posta manje isticati probleme s gležnjem. Međutim, ovdje Hollins i Gasol pokazuju da znaju što rade, Memphis svu igru prebacuje upravo na Gasola koji kroz niz post-up akcija uništava Griffina. Ne samo da su ga brzo doveli u probleme s osobnima, već su počeli preuzimati kontrolu nad ritmom i rezultatom.
U nastavku gledamo nastavak završnice druge četvrtine, Gasola kako voza nepokretnog Griffina i zabija kad poželi, dok se Paul muči 1 na 5 pokušajima održati svoju momčad u igri. I tu je ležao još jedan problem s kojim su se Clippersi susreli i utakmicu ranije – obzirom da Paul nosi napad na svojim leđima već treću četvrtinu za redom, pitanje je hoće li imati dovoljno energije za završnicu.
Clippersi su pod hitno trebali nekakav poticaj kako bi se vratili u susret, ali ništa se nije događalo. Vinnie je konačno maknuo Blakea s Gasola, a nedugo nakon toga ga je i potpuno povukao iz utakmice jer mu drugi stup uz Jordana stvarno nije trebao. Sreća za njih što je u ovim momentima Marc upao u probleme s osobnima, jer je Memphis taman bio spreman zadati smrtni udarac. Ovako su iz igre izašli i jedan i drugi.
Time je Del Negro dobio još jednu šansu u zadnjoj četvrtini, odlučio se za igru s niskom postavom koju je Hollins prihvatio jer u Allenu, Pondexteru i Princeu ima sasvim dovoljno dugonja koji mogu braniti postavu Clippersa s tri beka i Barnesom na četvorci, a svi oni su se pokazali i više nego korisni u napadu drugu utakmicu za redom (posebice je bitno bilo što je Prince još jednom dodao dozu šuta iz vana). Naravno, taktika je bila jasna, igrati na Randolpha u sredini. Vinnie je izrotirao sve preostale visoke na njemu (Jordana, Hollinsa, Odoma, Turiafa), ali uzalud, Z-Bo je održavao prednost, bilo koševima, bilo razigravanjem (koliko su očajnički Clippersi pokušavali uspostaviti neki balans u sredini tijekom utakmice dovoljno govori podatak da su im svirane 3 tehničke zbog 3 sekunde u reketu).
Kod Clippersa nije funkcioniralo ništa osim Barnesove energije, Crawford se prekasno razigrao, a Paul je opet nestao u završnici, dijelom zbog umora, a dijelom zbog Pondextera. Grizzliesi su pak nastavili igrati kroz svog usamljenog centra, bilo Randolpha, bilo Gasola u zadnje 3 minute. Bez ikakvih značajnih promjena, s uvijek istim rezultatom - ili bi zabili ili našli slobodnog suigrača.
Iako kretanje rezultata govori o tome da su Clippersi možda imali šansu u završnici, istina je ipak drugačija. Memphis je sve imao pod kontrolom i utakmicu bi završio puno ranije da Gasol nije morao sjesti na klupu. Jasno, Clippersi bi također bili u sasvim drugoj situaciji da je Griffin bio spreman za igru (ovako je napravio više štete nego koristi), ali sve to više nije bitno.
Memphis ima dvije prilike za uzeti seriju, a, obzirom kako dobro igraju Gasol i Randolph u zadnje tri utakmice, definitivno su favoriti. Dodaj tome još činjenicu da će Griffin opet biti ispod 100% i te šanse samo rastu. Iako nikada nije pametno otpisati momčad s Chrisom Paulom, pitanje je što Del Negro može smisliti kako bi se napad kotrljao i bez Paula i kako bi sačuvao svog kapetana za ključne momente. Možda više niske postave, možda agresivnije šuterske večeri (bitka pod obručima je izgubljena, to je jasno, energiju treba usmjeriti u drugom pravcu). Ali, kako Clippersi cijelu sezonu nisu uigrali nisku petorku ili nekakvu postavu za specijalne prilike, sve to bi trebalo izmisliti u hodu, u roku dva dana, pa se onda nadati da će Bledsoe i Crawford eksplodirati. Sretno s tim.
Tu se pak opet vraćamo na onu priču o igri koja ovisi samo o raspoloženju Paula i Griffina (a isti problem ima i Oklahoma s Durantom i Westbrookom). Kada Griffin ispadne iz formule, bilo zbog ozljede ili zbog toga što ga protivnički visoki nadigraju, jasno se vidi da ona Vinnieva parola o tome kako ti ne treba sistem kada imaš Paula baš i ne drži vodu. Srećom po nas, dogodine ćemo biti pošteđeni sličnih ideja.
HIGH FIVE
Chris Paul, Andre Iguodala, Harrison Barnes, Zach Randolph, Marc Gasol
DAY EIGHT – NETS VS NATES
NETS @ BULLS
Tko je mogao i zamisliti da će titula ljepotice prve runde pripasti utakmici iz serije koja se do sada isticala po ružnoći?
Carlesimo tvrdoglavo ostaje pri Evansu, ali to me ni upola ne čudi kao način na koji Hinrich dominira u dvoboju s Deronom u prvih 5 minuta utakmice. To je dvoboj koji Netsi ne bi smjeli gubiti ni pod razno, pogotovo jer su u startu prepustili Bullsima bitku četvorki koju Boozer odnosi bez da se oznoji.
Ako ujedno i Deng protiv Wallacea radi razliku, a pri tome Butler praktički anulira Johnsona, ispada da Bullsima i ne trebaju zdravi Gibson i Noah da bi imali temelje u ovoj seriji. Noah je u ovakvom stanju nemoćan protiv Lopeza, tu Netsi imaju prednost u većem dijelu serije, a sve ovo samo naglašava važnost Williamsa – on praktički mora dobiti dvoboj s Hinrichom da bi momčadi uopće dao šansu, a kamoli nešto više.
Utakmica je krenula odlično, skok-šut je upadao na sve strane. Kod Bullsa raspoloženi Butler i Boozer, kod Netsa se Lopezu pridružio Johnson, a kako je poluvrijeme prolazilo činilo se da nitko ne može promašiti. Prava povuci-potegni playoff košarka, uz netipičnu šutersku učinkovitost koja je dovela do toga da su skoro na poluvremenu ukupno ubacili više koševa nego u utakmici ranije za 48 minuta.
Što je Thibo reko na ovih 55 primljenih koševa strah me i pomisliti, ali od očekivane obrambene renesanse u nastavku opet ništa - rešetanje se nastavilo.
Za Netse je ključni moment bio buđenje Williamsa koji je konačno počeo ostavljati Hinricha u prašini, a za Bullse činjenica da su stotku primili 6 minuta prije kraja - to je trebao biti njihov kraj za ovu večer. Nije poznato da li je Thibo doživio lakši moždani udar kada je pogledao na semafor u ovom trenutku. Mislim, Chicago jednostavno ovakve utakmice ne bi smio dobiti, a pogotovo ne kada protivnik na 3 minute do kraja ima 14 poena prednosti.
Međutim, kako ovo nije bila normalna večer, naravno da su Bullsi i to stigli postavši na trenutak Harlem Globetrottersi. Nate Robinson je zabio 7 za redom da prepolovi prednost u jednoj minuti (23 poena ukupno u zadnjoj četvrtini), a Netsi su počeli raditi jednu glupost za drugom (promašeno zakucavanje, promašena hrpa slobodnih, izgubljene lopte) i davati šansu Nateu.
Chicago Nates su tako do kraja izjednačili protiv Brooklyn Netsa i izborili produžetak (uz herojski skok u napadu Noaha i glupost Netsa koji su imali puni napad za kraj tijekom kojega im nije palo na pamet dati loptu Lopezu), dok su promatrači diljem svijeta mogli samo blesavo se cerekati. Hej, svi smo očekivali da će Nate odraditi svoju rolu u barem jednoj utakmici, ali na ovakav suludi način? Where amazing happens, to je sve što se može reći.
A čuda su se nastavila i u produžetku. Johnson, koji skoro da nije ni igrao u četvrtoj četvrtini ustupivši mjesto Watsonu (koji je bio odličan sve do onog nesretnog pokušaja zakucavanja), uzeo je stvar u svoje ruke i koš za košem pratio Robinsona, usput zabio sa sirenom za drugi produžetak. Ono, jel' rek'o netko da je NBA playoff zakon?
U drugom je Joe nastavio nositi Netse, a Chicago je dobio sjajnih pet minuta Noaha koji je dominirao pod koševima. Taj vam podatak govori sve što morate znati o umoru ostalih, kada dva igrača usporena plantarnim fašistima igraju na svježinu samo zato jer su tijekom regularnog dijela utakmice imali manju minutažu od uobičajene zbog ozljeda.
Treća je već ličila na povlačenje po ratištu, više nitko nema ni snage ni ideje, a Bullsi ostaju bez Noaha i Robinsona zbog osobnih. Nema veze jer tu je čovjek zvan Nazr, koji zabija zadnja 4 poena za Bullse, a onaj zadnji nakon što ga je Thibo uveo dijelić sekunde ranije radi skoka – Boozer promašuje drugu slobodno, Nazr koristi činjenicu da za loptu skače s Blatcheom kojemu mladost u ovom trenutku ne pomaže (a ni to što nema mozga mu također nije od koristi - oprosti Carlesimo, sada mi je jasno zašto forsiraš Evansa), kupi loptu bez otpora i zabija za pobjedu Bullsa i potpunu kontrolu nad serijom - ne dobiti jednu od tri u ovakvom kontekstu čini se skoro pa nemoguće. Netsi su se u prethodne dvije tekme kasno probudili i tu su si sami iskopali rupu, ali u ovoj su sve odradili kako treba i opet im nije bilo dovoljno, što je šok od kojega se teško oporaviti.
Ukratko, utakmica iz snova koja bi bez problema mogla proći čak i kao dio Najbolje Playoff Serije Prve Runde Svih Vremena koju su odigrali Celticsi i, a tko drugi, Bullsi.
CLIPPERS @ GRIZZLIES
Da se subotom uvečer ide u disko nastavili su nas uvjeravati i ljuti protivnici u Memphisu. Njihovo ekstra nadahnuto napadačko izdanje sjajno se nadovezalo na utakmicu prije. Memphis je otišao preko 30 u prvih 12 minuta, zabijali su svi, ali motor koji je sve pokretao ipak je bio Randolph. Clippersi su se držali u blizini, da bi ulaskom klupa u igru utakmicu vratili u egal. Doduše, treba priznati da je pri tome njihov najbolji igrač bio Bayless koji je odigrao jednu tipično hladnu utakmicu iz svog toplo-hladno arsenala i prokockao Memphisu tri posjeda lopte.
Povratkom Zacha potvrdila se dominacija Memphisa pod košem, ali istovremeno su Clippersi uspostavili kontrolu na vanjskim pozicijama. Paul je uzeo stvar u svoje ruke i lakoćom anulirao svaku prednost Memphisa, tako da se na poluvrijeme otišlo čak s prednošću Clippersa od 1 koš, sa skoro već 100 koševa na kontu ukupno. Opet je sve mirisalo na klasik.
U nastavku se totalno razigrao Gasol, ali Memphis nikako da se ozbiljnije odvoji, barem ne dok je Paul u blizini. Činilo se da će ovo ići koš na koš do samo kraja, ali onda krajem treće i početkom četvrte klupa Clippersa gubi dah, Memphis gradi prednost od deset koševa i nastavlja dominirati preko Gasola. Odličan potez ovdje vuče Hollins s Pondexterom na Paulu, njegova dužina očito više smeta Chrisu od Allenove agresivnosti i Clippersi gube korak i utakmicu, totalno se raspadaju u samo nekoliko minuta.
Na kraju smo ostali bez završnice iz snova, ali utakmica je imala ritam u kojem se stvarno moglo uživati od početka pa skoro do kraja. Ukratko, Gasol i Randolph su donijeli prednost, Paul je držao Clipperse na životu, ali nije dobio dovoljnu podršku od krilnih igrača da ozbiljnije povrati ravnotežu. Dapače, Prince i Pondexter ne da su imali zapaženiji role od bilo kojeg vanjskog igrača Clippersa, već su ih osramotili pristupom i učinkom.
Kad će ta peta? Bit će sjajno vidjeti može li Memphis ovakav stil igre prenijeti i u goste, što neće biti lako obzirom da su visoki Clippersa energetski sinoć bili stvarno solidni (problem je bio što su protivnici bili genijalni). Također, Clippersima treba definitivno netko tko može olakšati život Paulu, a to kući mogu dobiti jer znamo da klupe puno bolje reagiraju na svom parketu.
Ovakvu utakmicu, u kojoj ih CP3 nosi doslovno od prve četvrtine, si ne mogu dopustiti – on je svoja herojstva ovom prilikom ispucao u prvih 36 minuta i na kraju mu nije ostalo ništa za izvući iz šešira. Sad je pitanje može li tu pomoći i Vinnie tako da ograniči minute očito nespremnom Billupsu i nedoraslom Butleru tako što će pustiti s lanca Bledsoea i Barnesa puno ranije jer njima ovaj stil Memphisa puno više odgovara.
PACERS @ HAWKS
Drew se odlučio za promjenu i pogodio. Naime, izvadio je Korvera, ali ga nije zamijenio Stevensonom ili Jonesom već Petrom i tako napravio totalnu rošadu matchupova. Smith je završio na Georgeu i odmah ga napao pod košem koristeći masu, a Horford se razigrao jer nije morao paziti na Hibberta na kojega će paziti dvojac Petro-Johnson – oko ove dvije novosti vrtila se cijela priča utakmice.
Hawksi su tako pronašli temelj na kojem mogu graditi nešto stabilno, a to se ubrzo pretvorilo u nešto puno više od stabilnog. Naime, na njihovu razigranost i energiju Pacersi nisu imali rješenja, već nakon deset minuta kao da su se predali. George je valjda uzdrman Smithovim prisustvom potpuno nestao, a nitko drugi nije bio u stanju preuzeti kontrolu - Hibbert to nije znao, a West nije mogao od Horforda.
Pacersi su se tako u trenutku iz fantastične napadačke momčadi koju smo gledali u prve dvije utakmice opet pretvorili u onu rugobu bez ideja koja je dobar dio regularne sezone bila jedan od najmanje efikasnih napada lige. U periodu od tri minute prije kraja prve do polovine druge, dakle skoro u periodu jedne četvrtine, uspjeli su zabiti mizernih 4 poena. Što je još gore, nisu imali raspoloženog pojedinca dok se su na drugoj strani razigrali svi, od startera do zadnjeg člana rotacije s klupe.
U nastavku ništa bolja slika, Hawksi su kontrolirali tempo, a Pacersi ostali u rupi od dvadesetak koševa u koju su upali u onom nevjerojatnom periodu bez koševa. Sramota koju su pretrpjeli još je uvećana saznanjem da ovakav poraz znači kako smo praktički u ovoj seriji gledali tri utakmice koje nisu bile utakmice. U prve dvije Pacersi su rano pobjegli s vodstvom bez da su bili izazvani, a u trećoj su Hawksi bili ti koji su se prošetali do cilja. Tako da je sada pitanje hoćemo li uopće vidjeti playoffu utakmicu između ovih protivnika? U svakom slučaju, Vogel mora naći načina kako da Georgea izvuče iz ralja Smitha jer bez njega u pogonu Indiana je blokirana kao račun prosječne hrvatske firme.
THUNDER @ ROCKETS
I evo nam utakmice koja je odjednom postala zanimljiva zbog nesretnog spleta okolnosti. Naravno, veće zanimanje nije tu zbog Rocketsa ili eventualnih komplikacija za ovu seriju jer McHaleova momčad teoretski nema šanse dobiti dvoboje protiv Duranta i Ibake, već zbog Thundera. Odnosno, zanima nas kako će Thunder reagirati bez Russa i to na gostovanju, protiv protivnika koji očajnički treba pobjedu?
Nimalo lak početak novog života za Jacksona, koji je navikao igrati u kontekstu bez stresa jer njegova rola ipak ne zahtijeva odgovornost. Uđeš s klupe i haklaš, ako zabiješ super, ako ne zabiješ – ideš nazad na klupu. Ovdje je pak morao odraditi posao, a do sada u karijeri baš i nije pokazao da je playmaker na kojega se možeš osloniti. Kao što to više nije ni Fisher koji se praktički pretvorio u šuterskog specijalca i koji je brzinski dobio šansu nakon što je Jackson zaradio dvije osobne u prvih 5 minuta.
Praktički, to znači da će OKC svoj napad vrtiti isključivo kroz Duranta kao playa. Brooks je pak otišao toliko daleko s idejom o Durantu kao glavnom kreatoru da je ovaj čak prenosio i loptu najveći dio utakmice, što je nešto što će se definitivno morati mijenjati za iduće serije.
Naravno, nema vremena za radikalnu promjenu stila igre, što znači da se Thunderu ne piše dobro već u idućem krugu. Drugo poluvrijeme ove utakmice je bilo dobar pokazatelj u čemu je problem.
Durant i obrana su na početku stvorili sjajnu prednost od dvadesetak koševa, ali ona se brzo počela topiti u nastavku kada su Rocketsi kombinirali zonu s puno agresivnijim preuzimanjima i udvajanjima i uopće pritiskom na loptu (ako su se mučili protiv Houstona, najgore momčadi lige kada je u pitanju krađa lopti, kako će riješiti ovaj problem protiv Clippersa ili Grizzliesa koji su usavršili presing, tu Durantovo prenošenje lopte tijekom cijele utakmice ne dolazi u obzir).
Thunder već na ovu veću razinu energije nije imao rješenja jer su navikli da uz Duranta uvijek imaju još jednog kreatora iz ničega i da im ne treba slijepo držanje sistema pošto se na račun talenta uvijek mogu izvući iz svake situacije. Sada je taj element improvizacije prepolovljen, što znači da je Rocketsima trebalo tek nekoliko lošijih minuta Duranta (a tih će ubuduće biti koliko hoćete jer nitko ne može 48 minuta raditi baš sve, čak ni LeBron) da se vrate u igru i dođu do šanse za pobjedu.
Ovakav tip utakmice, run and gun bez mozga, nešto je iz čega bi Oklahoma s Russom u postavi izašla kao pobjednik u 99 od 100 utakmica. Ovdje su jedva preživjeli, a za to preživljavanje trebala im je hall of fame partija Duranta i dosta sreće na kraju. Sad, on to možda i može izvući svaku večer iz sebe, možda će i sreća biti na njihovoj strani, ali kakva korist od svega ovoga protiv momčadi kao što su Spursi, Clippersi ili Grizzliesi, dakle momčadi koje imaju i igru i identitet i jednostavno znaju što rade?
Brooks ima još jednu ili dvije utakmice s Rocketsima da uključi Martina i Ibaku malo više u napad, da pronađe idealnu rolu za Jacksona i da nađe načina odmoriti Duranta. Čak i da uspije u svemu ovome, šanse OKC-a za finalom konferencije čine se minimalne. O uzvratu protiv Heata pak mogu samo sanjati.
HIGH FIVE
Kirk Hinrich, Nate Robinson, Kevin Durant, Zach Randolph, Joakim Noah
DAY SIX – THE MEMPHIS MAFIA
HEAT @ BUCKS
Još jedna dobra utakmica Bucksa koji su nastavili biti najugodnije iznenađenje ovog playoffa. S Ellisom i Jenningsom pod kontrolom sjajno su otvorili utakmicu (u prve 24 minute kombinirano 0 loših šuteva, 10 asista – to se zove doprinos playmakera), na leđima Sandersova pick & rolla i kretanja lopte koje je posebno došlo do izražaja u trenutku kada su na parket ušli Dunleavy i Redick i tom kretanju dodali završnu glazuru zvanu šut iz vana.
Također, obrambeno im je koristilo prebacivanje Ilyasove na Bosha koje je omogućilo Sandersu da kampira u reketu jer na Haslema ionako ne treba paziti. Naravno, Heat je tijekom utakmice pronašao načina za kazniti činjenicu da je Sanders više fokusiran na ostatak protivničke momčadi nego na igrača kojega treba čuvati, ali u startu je ovo pomoglo Bucksima. Doduše, činjenica da Bucksi igraju s Ilyasovom na četvorci i Mbah a Mouteom kao stoperom na Jamesu otvorila je Spoelstri mogućnost da odmah zaigra s Rayom ili Battierom umjesto Haslema (Ray se bez problema može sakriti u obrani na Mbah a Mouteu, dok Battier bez problema može čuvati Ilyasovu), ali Filipino Jackson valjda nije smatrao da je serija u takvoj fazi da je nužno ovako rano u playoffu dirati uspostavljenu rotaciju, pa makar ti to olakšalo život.
Vodili su Bucksi cijelo prvo poluvrijeme, prijetili u jednom trenutku kada je Redick spojio nekoliko trica da će otići i na prednost puno veću od desetak poena, ali Miami je lagano hvatao korak. Prvo su micanjem Haslema, odnosno uvođenjem Battiera i Andersena digli razinu igre u obrani. Zatim je i Bosh zaigrao agresivnije koristeći Ilyasovine obrambene nedostatke (što je opet prislilo Sandersa da se vrati na njega i tako otvori reket), dok ih je u egal dovela sjajna završna postava s Rayom u klasičnom izdanju. Čovjek je valjda bio i dodatno motiviran zbog lova na titulu najboljeg playoff tricaša svih vremena (do poluvremena se izjednačio s Reggiem).
Pri kraju treće je Heat, opet ulaskom Battiera i Andersena, digao razinu energije u obrani i brzinski se odvojio na desetak poena pored vidno sve umornijih Bucksa koje je valjda iscrpio i taj mentalni napor koji moraju uložiti da bi igrali ovako smislenu košarku. Naravno, nakon odvajanja Heata povratka nije bilo, pogotovo jer se raspala igra Milwaukeea - u pokušajima da stignu prednost, Jennings je nepotrebno potrošio par napada i tako zalupio vrata nadama Bucksa.
I da, Ray je zabio onu potrebnu tricu koja ga je izbacila na vrh playoff tricaša i samo potvrdila kao najboljeg šutera svih vremena.
Kod Heata LeBron lider, Bosh odličan, Andersen ključan, Ray predivan.
Što se Bucksa tiče, svaka čast na tome što su ovu seriju učinili puno zanimljivijom nego je itko očekivao, ali istovremeno šteta i što se zbog prividne kompetitivnosti serije nije otvorilo više minuta za Hensona. Doduše, nije da je itko branio sve one minute bačene na Dalemberta pretvoriti u priliku za rookiea, jer teško da bi mali odigrao gore od spomenutog veterana (osim korištenja Samuela umjesto Johnnya, Boylanov najveći grijeh je što pored Jenningsa i Ellisa, dokazanih NBA playmakera, uopće ima potrebu posezati za Smithom koji i u ovo malo minuta što dobije odlučno pokazuje da nije dorastao NBA razini, a kamoli playoffu, iš iz lige Ish).
NETS @ BULLS
Pa ti reci da sport nije šoubiznis kao i glazbena ili filmska industrija – pa ovi Netsi se drogiraju kao prosječni pripadnik spomenutih kasti. Tako su uz Williamsa ovaj put kortizonom napucali i jadnog Johnsona koji se dobar dio sezone muči sa stopalom. Jasno, ne stavlja ih ovo u poziciju Bullsa kojima su neki igrači totalno van stroja, ali daje dodatan začin seriji koja je već bila prezačinjena i u prve dvije utakmice.
A u trećoj je postala bućkuriš, ali zabavan bućkuriš. Prvo su Netsi krenuli sa 11-0 serijom temeljenom ne toliko na vlastitoj genijalnosti koliko na nesposobnosti Bullsa da organiziraju ikakav smislen napad ili barem prenesu loptu bez potrebe za asistencijom Gorske službe spašavanja.
Čim su se Bullsi pribrali i zaigrali s razinom koncentracije primjerenoj profesionalnim sportašima, sami su odgovorili serijom 19-0 tijekom koje je bilo jasno da Carlesimo i dalje pojma nema kako napasti njihovu obranu u postavljenim situacijama. Čim nema Deronovih ulaza i prostora za Lopeza, Netsi izgledaju izgubljeno, a ovu jednadžbu je dodatno otežala činjenica da će Lopeza biti manje nego inače zbog problema s osobnima (domaći parket u NBA je zakon).
Utakmica je počela negdje sredinom druge kada su se na parketu opet našle najbolje postave i kada se činilo da su se stvari stabilizirale, odnosno da se konačno počelo igrati istovremeno na obje strane. Netsi i dalje nisu imali rješenja za obranu Bullsa (što je i logično obzirom da su Bullsi obraćali pažnju na postojanje Evansa otprilike kao i moj Stari na činjenicu da RTL ima 3 programa koja možeš pratiti zemaljskom antenom), ali su istovremeno zahvaljujući fenomenalnoj partiji Lopeza u obrani i sami zaključali reket.
Tako da podatak kako su ubacili smiješna 34 poena u prvom poluvremenu nije bio toliko strašan jer su i Bullsi ubacili tek 41, ali ono što je bilo strašno je činjenica kako je Kapetan Kirk drugu utakmicu za redom ako ne nadigrao Derona, a ono odigrao barem jednako. Ili je bolje reći da nije bilo razlike u igri između igrača koji je u playoff ušao u all-star formi i polomljenog veterana koji je u playoff ušao u zadnjim trzajima ozbiljne košarkaške karijere (Kirk će trajati još nekoliko sezona kao pomoćna radna snaga, ali dati mu ovakvu rolu kakvu je imao ove godine u Bullsima jednostavno je protiv prirode). Sad, da li je Derona usporila ozljeda, loš miks sedativa ili nešto treće (zvano obrana Bullsa u 3 na 5 situaciji), to nemam pojma, ali ako ti igrač kojega smatraš franšiznim nije u stanju dobiti direktni dvoboj protiv protivničkog igrača zadatka, onda ti definitivno nešto ne štima s planom igre.
U nastavku smo opet imali prilike gledati kako Carlesimo glumi košarkašku verziju Željka Keruma (svi ga vole imati u svom štabu jer je šaljivdžija uvijek spremna na dobru foru, ali kada je posao u pitanju poželite ga zadaviti, doslovno), Evansa kako se čudi što je uvijek sam pa uzima šut s poludistance (da nije žalosno bilo bi smiješno) i Denga u šuterskoj seriji koja je nekoliko akcija i puno više postavljenih blokova kasnije razliku digla na +16.
Iako su Netsi malo živnuli ulaskom Blatchea i Watsona, za stići takvu prednost protiv obrane kakvu igra Chicago treba vam ipak nešto ozbiljniji plan igre od nadanja da će nekakva slučajna serija koševa (koja se, kao i u prethodnom susretu, opet ponovila u završnici kada su Netsi čak došli u priliku iščupati pobjedu) okrenuti ukupni tijek serije.
A on je trenutno takav da Bullsi vode igru, dok Netsi tek trebaju shvatiti kako uzvratiti. Da Carlesimo nema problema s konstipacijom, do sada bi već riješio dobar dio problema igrajući puno više s postavom Deron-Watson-Johnson-Blatche-Lopez i koristeći Brooksa puno ranije (njegova energija je pomogla u stizanju rezultatskog minusa već drugu završnicu za redom). Međutim, treba biti pošten i reći da nije sve ni u treneru, već da ima nešto i u igračima koji nisu spremni za bitku.
Netsi su ušli u seriju s teorijom o dva najbolja igrača i puno boljom situacijom s formom i širinom rotacije, što je početna teza koju ničim nisu opravdali u utakmicama broj 2 i 3. Istina, imali su šansu obje, ali to je više rezultat činjenice da Bullsi ne mogu izdržati 48 minuta u istom ritmu nego neke njihove briljante igre u tim situacijama. Sama činjenice da su ostajali u igri usprkos lošoj igri govori da je njihova sudbina i dalje u njihovim rukama, ali, ne probudi li se Deron i ne pronađu li barem još dva-tri raspoložena igrača na klupi, obrana Bullsa još jednom će odnijeti pobjedu. Za sada se jedini spreman za playoff čini Brook Lopez, stoga mu pod hitno moraju omogućiti pomoć.
Što se Netsa tiče, čitam jučer kako će Billy King dobiti novi ugovor, pa gledam onda kako su Joe i Gerald na zalazu karijere, a i kako Deron nije daleko od toga, mislim se pa tko donosi odluke u tom klubu? Ako misli nešto izvući iz ovog kupusa u budućnosti (budućnosti koja je mogla biti sjajna da su umjesto dresova na kojima piše Johnson, Wallace i Williams natpisi Lillard, Kanter i Favors), Prokhorovu ostaje samo dovesti Jacksona za GM-a, dati mu sve ovlasti, nakon čega bi Phil instalirao Briana Shawa za trenera i oživio legendu o trokutu zahvaljujući temelju zvanom Lopez.
CLIPPERS @ GRIZZLIES
Kraljevska serija prve runde se nastavlja. Memphis ulazi žestoko u utakmicu, presing im se u startu isplaćuje (što je rijetkost protiv Clippersa koji su izgubili netipičan broj lopti u prvoj četvrtini), ali istovremeno opet nemaju rješenja za Blakea koji sam drži priključak tijekom prvih 12 minuta.
Ipak, kombinacija odlične obrane na svim razinama i razigranih Gasola i Randolpha u napadu, uz neočekivanu podršku klupe koja je čak i dobila bitku s onom Clippersa, dovela je do +8 u drugoj. Što je bila dobra vijest za Clipperse – ne samo da su gubili relativno malom razlikom obzirom na bolju igru Grizzliesa u svim aspektima, već su ih u minus ubacili faktori koje inače drže pod kontrolom.
Drugim riječima, stane li Paul na loptu u nastavku i odigra li klupa kako zna, ovo bi u završnici trebala još jednom biti neizvjesna utakmica. Međutim, protiv nadahnutog Memphisa to nije bilo lako ostvariti – Bledsoe i društvo su u drugom navratu odigrali puno bolje, ali nedovoljno da preokrenu utakmicu (iako su u jednom trenutku smanjili prednos na samo +5 za Memphis), što je značilo da Clipperse u završnici čeka ozbiljan posao, kao i da treba baciti oko na poteze koje će Vinnie vući.
Nevezano uz razvoj utakmice, potez večeri dogodio se nakon grubog prekršaja Barnesa na Randolphu, kada je Z-Bo oduševljen time što je dobio po glavi dotrčao do Barnesa i zagrlio ga, zahvaljujući mu što je jednako lud kao i on. Samo još jedan detalj koji je potvrdio da se ovdje igra playoff košarka, a da su ostale serije još uvijek na razini regularne sezone.
Nego, vratimo se na utakmicu. Vinnie ovaj put nije dao šansu Memphisu ostavivši na parketu dva visoka i Barnesa umjesto Crawforda, međutim činjenica da Paul nije ubacio u višu brzinu i da je i dalje nastavio gubiti lopte uzalud, označila je kraj nadama Clippersa u preokret (kada CP3 ima više izgubljenih od asista, onda možemo slobodno reći da su Clippersi podbacili).
Memphis je dobio jednu na račun borbenosti i energije, a za Clipperse je dobra vijest da i dalje imaju sve u svojim rukama jer nisu izgubili utakmicu zbog neke revolucionarne strategije Memphisa, koliko na račun dobre stare činjenice da ih je protivnik jednostavno nadigrao u situaciji koja je bila na život ili smrt. Allen i Conley su grizli u prednjoj liniji, Z-Bo i Marc su grizli pod košem – to su grizliji koje volimo sve ove godine i koje je uvijek predivno ponovno ugledati.
Ne znam za vas, ali ja jedva čekam nedjelju ujutro.
HIGH FIVE
Kirk Hinrich, Ray Allen, LeBron James, Zach Randolph, Marc Gasol
THE RANKINGS, WEEK 20.
Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.
Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.
Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).
Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.
TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA
TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA
Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.
PLAYMAKERI
Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.
BOČNI
7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.
VISOKI
Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.
Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.
Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.
Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.
Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.
I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).
Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).
CONTENDERS
1. THUNDER 61.35
2. HEAT 60.00
3. SPURS 59.91
4. CLIPPERS 59.53
PRETENDERS
5. NUGGETS 58.34
6. GRIZZLIES 57.28
7. PACERS 57.22
8. ROCKETS 56.46
9. KNICKS 56.26
PLAYOFF FODDER
10. LAKERS 54.43
11. NETS 54.24
12. MAVS 53.95
13. WARRIORS 53.71
14. BULLS 53.50
15. HAWKS 53.41
16. CELTICS 52.99
17. JAZZ 52.85
18. BUCKS 52.14
UPPER LOTTERY
19. BLAZERS 51.99
20. RAPTORS 51.26
21. WOLVES 51.18
MIDDLE LOTTERY
22. WIZARDS 50.64
23. KINGS 50.47
24. HORNETS 50.38
25. SIXERS 50.16
LOWER LOTTERY
26. CAVS 49.63
27. PISTONS 49.20
28. SUNS 48.11
29. MAGIC 46.83
30. CATS 44.74
Andrew Bynum
Boston Celtics
Carmelo Anthony
Chicago Bulls
Chris Bosh
Chris Paul
Dallas Mavericks
Denver Nuggets
Derrick Rose
Dirk Nowitzki
Dwight Howard
Dwyane Wade
Golden State Warriors
Indiana Pacers
James Harden
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kevin Garnett
Kevin Love
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Clippers
Los Angeles Lakers
Manu Ginobili
Marc Gasol
Memphis Grizzlies
Miami Heat
Minnesota Timberwolves
NBA
New York Knicks
Oklahoma City Thunder
Orlando Magic
Pau Gasol
Paul Pierce
Phoenix Suns
Rajon Rondo
Ricky Rubio
Rudy Gay
Russell Westbrook
San Antonio Spurs
Tony Parker
Tyson Chandler
Utah Jazz
Zach Randolph
Lektiros
- 6 Degrees Of Separation
- 82games
- Ball Don't Lie
- Basketball Reference
- DraftExpress
- Hoopdata
- LeBatard Show Podcast
- Locked On Jazz
- Lowe
- NBA Contracts Info
- NBA.com Stats
- Pomeroy
- Schuhmann
- Simmons
- Synergy
- TBJ
- Tjarks
- Trade Machine
- Ziller
Arhivos
- May 2013
- April 2013
- March 2013
- February 2013
- January 2013
- December 2012
- November 2012
- October 2012
- September 2012
- August 2012
- July 2012
- June 2012
- May 2012
- April 2012
- March 2012
- February 2012
- January 2012
- December 2011
- November 2011
- October 2011
- September 2011
- August 2011
- June 2011
- May 2011
- April 2011
- March 2011
- February 2011
- January 2011
- December 2010
- November 2010
- October 2010
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
Wall Of Fame
