WAR OF THE WORLDS
U ovoj seriji imati ćemo prilike gledati sličan dvoboj kao i u finalu Zapada, dakle sudar dviju potpuno različitih filozofija. Miami je uz San Antonio momčad s najsofisticiranijim sistemom u ligi, obdarena fantastičnim košarkaškim kvocijentom inteligencije i vanserijskim all-round talentom. Indiana je pak poput Memphisa družina koji igra na snagu, upornost i zajedništvo. Na jednoj strani srce, na drugoj razum. Na jednoj strani borbenost, na drugoj egzekucija. Na jednoj sirovost, na drugoj finesa.
Heat će poput Spursa pokušati prevladati kretanjem lopte i svih pet igrača, odnosno otvaranjem prostora za ulaze i šuteve iz vana. Indiana će poput Memphisa pokušati usporiti igru kako bi se visoki stigli namjestiti u reket i dominirati u post-up situacijama. Ona momčad koja uspije nametnuti svoj ritam, ta će imati više šansi.
Heat je svakako favorit zbog napadačke širine i svih mogućih stilova i opcija iz kojih su u stanju trpati koševe, ali Pacersi će biti možda i najtvrđi protivnik kojega će imati u ovom playoffu (posebice ako Spursi prođu do Finala) zbog nezgodnog matchupa na pozicijama 4 i 5. Uglavnom, i jedna i druga momčad imaju prednosti i mane, pa redom nabrojimo one ključne.
Prvo je na redu Heat - da bi Miami opravdao ulogu favorita morat će maksimalno koristiti sljedeće faktore:
- kontrola lopte Pacersa je ispodprosječna
Indiana nema klasičnog playmakera, oni napade vrte kroz 4 opcije, što ih često dovodi u situaciju da nepotrebno gube loptu. S druge strane, nemaju rasnog presing igrača niti se bave previše pritiskom kako ne bi doveli u probleme organiziranost vlastite obrane, tako da su i u generiranju osvojenih lopti jednako tanki (u obje kategorije tijekom regularne sezone bili su u donjoj trećini).
Heat je pak jedna od 4 najbolje momčadi u ligi što se ukradenih lopti tiče i dobar dio njihove obrane bazira se upravo na vanserijskoj sposobnosti Wadea i Jamesa da čitaju linije dodavanja i pri tome igraju kvalitetnu momčadsku obranu zbog sposobnosti brzog rotiranja i pokrivanja ogromnog prostora u par koraka. Protiv napada koji se muči organizirati akcije (osim ako treba baciti loptu u post, tu su sjajni), ovaj njihov riskantni stil igre trebao bi dodatno profitirati.
A dominacija Heata u ovom faktoru igre trebala bi biti dodatno naglašena njihovom kvalitetom u kontroli lopte u napadu. Miami za razliku od Pacersa ima dva rasna playa u Wadeu i Jamesu, a ta njihova sposobnost da šalju precizne lopte pod nemogućim kutevima i pri tome ih ne gube, dati će im dodatnu prednost.
- najbolji igrač u seriji nosi dres Miamia
Vidjeli smo već da ovo ne mora ništa značiti ako protivnik ima vidno bolju momčad (Melo protiv Indiane, Durant ili Paul protiv Memphisa), ali ako ste podjednako dobri poput protivnika ili čak lagani favoriti kao što je to Heat, onda vam činjenica da imate nekoga tko je bolji u svom poslu od bilo kojeg suparnika definitivno pomaže. James neće imati lak posao ni protiv Westa ni protiv Georgea, ali, jebiga, njima će protiv njega biti još teže. To da je George izrastao u all-round monstruma koji je zbog fantastične kombinacije visine, dužine i atleticizma već sada u stanju smetati Jamesu nije tajna, ali istovremeno je James u stanju njega potpuno isključiti iz utakmice i to je detalj koji se ne smije zanemariti.
- evolucija igre Heata
Ovo nije lanjski Miami Heat. Ne zaboravite da je lani Miami dobio seriju 4-2 samo na račun ludog ritma kojega su James i Wade uhvatili u zadnje tri utakmice, ritma koji je dostupan samo najvećim klasama. I da pri tome nije bilo Bosha (tada je Spoelstra prvi put zaigrao s Jamesom na četvorki i tako konačno napravio ono potrebno da Miami osvoji naslov), odnosno da je ogromnu minutažu imao Joel Anthony. Indiana ni tada nije imala odgovor na dodatnog šutera na parketu, zašto bi ove godine kada će Anthonya pod košem zamijeniti Bosh, dakle još jedan šuter? Što dovodi i do možda ključnog razloga za uspjeh Heata.
- Bosh će izvući Hibberta (ili Westa) iz reketa i tako anulirati visinsku prednost Pacersa u obrani
Chris Bosh danas je najbolji šuter dugih dvica u ligi uz Dirka Nowitzkog. Nitko treći nema ni sličnu kombinaciju potrošnje i preciznosti. Dakle, tu uopće nije sporno da će Bosh zabijati otvorene šuteve, a to znači da će Pacersi itekako morati paziti da ga ne ostave otvorenog. Međutim, kako će zaštiti reket od Jamesa i Wadea ako će njihov nominalni centar, ujedno i najvažniji zaštitnik obruča, Hibbert, morati izlaziti praktički na perimetar? S druge strane, stave li Westa na Bosha, tko će čuvati Jamesa kada Spoelstra da priliku najboljoj postavi i makne opciju ignoriranja Haslema koju će Pacersi maksimalno koristiti dok god im se dopusti?
Šanse Indiane skrivaju se na drugom kraju spektara - da bi došli u priliku napraviti iznenađenje, oni će morati slijediti puno jednostavniji plan:
- kontrola skoka Indiane može prelomiti utakmicu
Indiana je u zadnjih 9 susreta čak 4 puta dobila, a u svakoj pobjedi su imali 10 ili više skokova. Morati će kupiti sve u obrani i osigurati si gomilu dodatnih pokušaja u napadu samo kako bi anulirati one dodatne napade koje će imati Heat preko ukradenih lopti. Izostane li dominacija u ovom djelu igre, gotovi su.
- matchup u sredini može uništiti plan igre Heata
Miami će se provesti slično Knicksima svedu li se utakmice na organizirane napade u kojima će Pacersi imati dovoljno vremena i prilike uposliti Westa i Hibberta. Osim Birdmana, koji bi trebao donijeti dozu energije, Spoelstra nema na raspolaganju čovjeka koji može odigrati obranu 1 na 1 protiv visokih Pacersa, a to znači da će u pokušajima zaštite reketa ostati puno prostora za šutere (tu Pacersi nisu briljantni kao Miami, ali nisu ni očajni kao Memphis, dakle mogu kazniti ovakve situacije). West je presnažan čak i za Jamesa, a to znači da postoji opcija da na parketu ugledamo i Anthonya. Dogodi li se to, znajte da Pacersi nameću svoju volju. Sličan simptom će biti i dobije li Birdman minutažu veću od 20 minuta, a ugledamo li ikada kombinaciju Haslem-Anthony makar i na trenutak, možemo slobodno upaliti sirene za nuklearnu katastrofu.
I to je to. Primijetite kako je kod Indiane puno manje teksta, a to je zato što je njihova formula puno jednostavnija – da bi uopće imali šansu, prvo moraju dominirati u reketu i tako natjerati Heat da prilagođava svoje rotacije njima umjesto obrnuto. Ako se bude trčalo u tranziciji i ako se budu šibale trice iz kuta, s puno Allena i Battiera, Miami ovo može riješiti u 5 utakmica. Ako se budu vukli po parketu i ako se bude igralo kroz post, s puno Birdmana i Haslema, Indiana ovo može razvući na 7.
To je ujedno i moja nova službena prognoza. Možda se opet previše baziram na trenutnu formu i momentum kao i kod najave sudara između Memphisa i Spursa, što je uvijek dvosjekli mač jer nikada ne možeš znati koliko su utjecaja na bolji ili lošiji učinak imali prethodni protivnici (drugim riječima, razlog zbog kojega još nismo vidjeli najbolje izdanje Heata osim u onim kratkim intervalima protiv Bucksa i u par četvrtina protiv Bullsa možda se krije upravo u tome što im za dobiti ovakvu konkurenciju ništa više od prosječnih partija nije ni trebalo), ali Indiana je definitivno bolja momčad nego lani.
Hill se potpuno uživio u svoju ulogu playmakera za razliku od lani kada je tek u završnici sezone i u playoffu preuzeo ulogu startera od Collisona. West je potpuno uigran u svoju rolu sive eminencije za razliku od lani kada je upao u momčad bez trening kampa i igra možda najbolju sezonu karijere. O Georgeu smo već sve rekli. Hibbert je nakon kilave napadačke sezone u playoffu konačno došao na svoje i također igra košarku života (što je najvažnije, u stanju je ostati na parketu puno više od 25 minuta jer za razliku od prošle sezone ne faulira bez razloga). Kvragu, obzirom kako je mlitav bio Granger protiv Jamesa u prošlogodišnjem sudaru, nije pretjerano ako kažemo da će Stephenson možda biti i bolja opcija jer će barem maltretirati Wadea u obrani.
Da li su toliko bolji da mogu legitimno izazvati Heat? Ne, do toga može doći samo u slučaju da se velika trojka pretvori u veliku dvojku zbog nečijeg koljena ili zgloba – razlike u kreaciji i šuterskoj realizaciji su ipak takve da nema tog matchupa koji Indiana može jahati u obostranim optimalnim uvjetima da prođe dalje. James i Wade mogu u svakom trenutku stvoriti šansu sebi ili suigraču, a Bosh, Allen i Battier je mogu realizirati. To je košarka u stilu Spursa, koju Miami može puno lakše progurati kroz playoff čak i bez vrhunskog centra ili zaštite reketa jer ima više individualnog talenta od San Antonia (zato su, recimo i to, Spursi lani ispali od Thundera, dok je iste Heat isprašio).
Miami također neće dopustiti da ostane bez koševa u reketu, odnosno da prednost Pacersa u tom segmentu igre postane neodrživa. Osim što ima igrače koji su u stanju iznuditi hrpu slobodnih bacanja čak i u 1 na 5 igri, Boshovo širenje reketa pobrinut će se da ostane i sasvim dovoljno prostora za ulaze kroz igranje košarke, bez 1 na 5 herojstava. Dakle, koliko god Pacersi bili fizički nadmoćni, neće moći oduzeti Heatu kičmu svakog playoff uspjeha (kao što su to uspjeli Hawksima ili Knicksima) - lagane koševe na obruču ili s linije slobodnih.
Međutim, Indiana također može pronaći balans između unutarnje igre i vanjske linije, što su pokazali u prve dvije serije. Pacersi se mogu osloniti na Hilla i Georgea da će zabiti otvorene šuteve, a njih će biti dovoljno zbog još izraženije potrebe Heata da rotacijama i pomaganjima zatvori reket. Plus, nije ni West za baciti s poludistance, što bi također dodatno moglo odmaknuti Heat od reketa i tako samo otežati kontrolu skoka i obruča, što su im ionako slabije strane igre.
Ne znam, možda se radi i o tome da jednostavno preferiram ove old school nasilnike koji imaju rasne centre koji mogu odigrati ulogu stabiliziratora u oba smjera i klasične krilne centre koji su u stanju kombinirati napadačku raznovrsnost s agresivnom igrom u obrani, ali smatram da će Indiana upravo zbog tog puno jasnijeg identiteta u odnosu na lani dobro namučiti Heat i dobiti sve tri utakmice na svom parketu.
Samo, kombinacija Miamievog identiteta i šampionskog samopouzdanja s činjenicom da su u pravim uvjetima u stanju imati i tri najbolja igrača na parketu, čini se dovoljnom da ipak spriječi senzaciju. Koliko god se razlikovali njihovi stilovi, Heat je jednostavno bolji u svojoj prezentaciji i viziji košarke od Indiane u svojoj i to će biti presudno.
Dakle, nakon što dodam jednu pobjedu Indiani u odnosu na prvotnu prognozu jer su još bolji nego što sam mislio, 4-3 za LeBrona i kompaniju.
DAY NINE – THE MERCY KILLING
KNICKS @ CELTICS
Sve se namjestilo da Boston produži nadu barem na još jednu utakmicu. S 3-0 u džepu i sljedećom utakmicom pred svojom publikom, očekivati od Knicksa da zaigraju punom snagom bilo je iluzorno, a uz to nije bilo ni J.R. Smitha koji je zaradio suspenziju zbog laktarenja Terrya.
A kad smo već kod Terrya, treba spomenuti i kako je Doc brzo odustao od niske postave s njim kao startnim bekom i za ovu utakmicu se opet vratio Bassu, koji je ionako radio najbolji posao na Carmelu tijekom serije. Međutim, više od ikakvih prilagodbi Bostonu je pomogao mlitavi ulazak Knicksa u utakmicu – momčad koja gubi uvjerljivo najmanji broj lopti u ligi sinoć je izgubila 4 u prvih 6 minuta.
Boston je spremno iskoristio nedostatak koncentracije kod protivnika kako bi održavao prednost, a ozbiljnije odvajanje dogodilo se početkom druge četvrtine nakon što je Woodson iz nekog razloga u rotaciju ubacio umjetnika nekada poznatog kao Quentin Richardson. Da je kojim slučajem Smith bio u svojoj roli u tom trenutku, prednost Bostona bila bi brzo izgubljena obzirom da su i sami pokazali zavidan nedostatak ideje (na parketu su bili Crawford i Williams). Ovako, Richardson nam je barem pokazao kako izgleda bivši košarkaš koji više nema noge za ovu razinu.
Međutim, treba biti pošten i reći da je Richardson bio simptom, ne i uzrok, jer prednost Bostona do dvije minute prije poluvremena nije prelazila desetak poena na koje se ovo izdanje Knicksa pretplatilo od starta. Razlog zašto se na odmor ipak otišlo s čak +19 za Boston leži u činjenici da su Celticsi nekako uspjeli ubaciti čak 10 koševa u zadnjih 90 sekundi, u što su ugrađene dvije trice Piercea, ali i nekoliko kriminalnih poteza Knicksa koji su se uglavnom ticali nepažnje oko lopte (čak 13 izgubljenih u prve 24 minute, nešto što će ozbiljno naljutiti Woodsona koji je navikao da mu momčad tijekom cijele utakmice izgubi 10-11 lopti).
U nastavku gledamo puno ozbiljnije izdanje Knicksa koji na krilima obrane i raspoloženog Feltona u 12 minuta razliku spuštaju na samo -3, a zanimljivo je primijetiti kako su u ovom periodu najbolje igrali bez Carmela u postavi jer je čovjek drugu utakmicu za redom pokazao manjak interesa za išta osim bacanja cigli prema obruču. Koliko god Boston opet izgledao nemoćno u ovom periodu, barem ih je jedna stvar mogla veseliti – pronašli su Jeffa Greena. Čovjek je naime nestao nakon prve dvije četvrtine serije, nitko ga nije vidio idućih deset, ali sinoć je uspio spojiti čak tri za redom u kojima je odigrao u izuzetnom napadačkom ritmu, agresivno, s odličnim miksom ulaza i šuta.
Zadnja četvrtina bila je obilježena dramom koja je uglavnom proizlazila iz loših odluka obje momčadi, a fascinantno je kako Boston nije uspio doći do pobjede u regularnom dijelu čak ni u situaciji kada su zabili preko 80, igrali solidnu obranu, dobili odličnu partiju od Greena od početka pa skoro do kraja (u samoj završnici i on se utopio u opće sivilo), New York nije imao Smitha, a Anthony je odigrao katastrofalnu utakmicu. Uspjeli su u produžetku jer su veterani Pierce, Garnett i Terry pronašli snage za iščupati utakmicu, ali sve ovo ranije navedeno jasno govori da su im šanse za ozbiljniji preokret serije ravne nuli - ovoliko se mučiti u večeri kada ti sve ide na ruku nikako nije dobar znak.
HEAT @ BUCKS
Izgleda da su priče o Wadeovim problemima s koljenom ipak imale neku težinu jer je Spoelstra odlučio ostaviti čovjeka na klupi. Nije da je neophodan za dobiti Buckse, ali ovo je ipak playoff i igrač se ne odmara tek tako, pa je za pretpostaviti kako je u pozadini nešto malo ozbiljnije od običnog slobodnog dana. Bit će ovo zanimljivo pratiti jer ni Heat nije toliko dobar da izbjegne muke koje dolaze s ozljedama – bez Wadea i njihove šanse se znatno smanjuju.
Ne i protiv Bucksa, naravno. Za njih im je više nego dovoljna kombinacija Miller-Allen, što je jasno već nakon prvih 12 minuta kada dolaze do prednosti čisto na račun solidne obrane i boljeg izbora šuta. Bucksi su odigrali neke od najgorih minuta u seriji, ali to se ispravilo čim je Boylan zacementirao Jenningsa na klupu i čim su u igru ušli Dunleavy i Redick, a ulogu playa preuzeo Monta – lopta se odmah počela kretati, a s tim je došlo i do prilika za izazvati Heat.
Jasno, taj izazov je postojao samo dok je Miami tako želio. U drugom dijelu je bilo očito da igraju koliko treba, s tim da ovaj put u završnici nisu ni trebali ubaciti u warp pogon jer su im krenule trice i, umjesto da unište Buckse energijom, jednostavno su ih izrešetali.
Obzirom na izostanak neizvjesnosti, bila je ovo relativno zabavna serija. Šteta što nismo vidjeli više Hensona, ali s druge strane uvjerili smo se da je Sanders budućnost Bucksa, kao i da su Dunleavy i Redick igrači koji će ovoga ljeta nekome biti značajno pojačanje (dozvolite da sanjam Dunleavya u Heatu na minimalcu). Također, dobili smo potvrdu da su Ellis i Jennings u suštini midlevel igrači, stoga će i tu biti zanimljivo vidjeti gdje će i za koliko love završiti i koliko će ih netko preplatiti.
Za Heat je pak najvažnije da su dobili par dodatnih dana pauze kako bi se odmorili, ali i pripremili Wadea za drugu rundu.
SPURS @ LAKERS
Hvala doktorima iz San Antonia što su ovako brzinski uspavali staroga Žuću. U još jednom negledljivom playoff "dvoboju" Spursi su startali s Aronom Baynesom (navodno je Mate Skelin bio zauzet) koji je toliko živcirao Dwighta da je ovaj molio za isključenje samo da se ne gura s njim u reketu. Spursi su utakmicu riješili krajem druge kada su Manu, Tony i Kawhi na nekoliko minuta otišli na razinu o kojoj Clark, Morris i Duhon mogu samo sanjati. Ne znamo samo što se ovo skupa govori o Devinu Ebanksu koji čak ni u ovakvoj rotaciji nije mogao do minuta.
Spursi su prošli puno bolje od očekivanoga, ozljede Nasha i Blakea donijele su im dodatnih nekoliko dana odmora, taman da se potpuno oporave i pripreme za školovanje Warriorsa. Što se Lakersa tiče, medijska mašinerija je već počela štancati priče o tome što ih možda čeka ili ne čeka, ali mi ćemo se, uz dužno poštovanje, ipak oprostiti s njima do nakon playoffa.
NUGGETS @ WARRIORS
Opet smo gledali istu utakmicu – Warriorsi zabijaju kad hoće, Denver pokušava pratiti taj ritam i vidno se muči održati korak. Tako vam je to kada protivnik zabija trice, a vaši napadi teško da mogu rezultirati s tri poena pa onda nekako morate stvoriti višak pokušaja ne bi li se doveli u egal. U prvom dijelu domaćin je tako zabio 12 poena više lakoćom, a sve na račun činjenice da je Curry i s načetim zglobom bolji od prosječnog Lawsonovog izdanja. Čak i kada je nakon poluvremena Ty ubacio u višu brzinu, Curry je imao spreman odgovor te je ubacio u warp.
U principu, Denver nema prednost nigdje – u ovoj seriji visoki su praktički nebitni osim za povremenu stop akciju u obrani, a i tu je Bogut daleko iznad konkurencije (Faried je neupotrebljiv čim nije u top formi). Na boku je jedino Iggy dobio dvoboj protiv Thompsona i tako donio nešto pozitivno momčadi, ali bez većeg utjecaja na širu sliku. Naime, Jack, Barnes i Green pokazali su se većim muškarcima od Brewera i posebice Chandlera - kada vrtiš film u glavi nije se problem sjetiti njihovih junačkih poteza diljem serije, a teško da isto možeš reći za bilo kojeg bočnog igrača Denvera (kod Brewera se samo sjetim obveznog airballa po utakmici, a kod Chandlera se ne sjetim ničega jer više nemam pojma kako čovjek uopće izgleda, nisam ga vidio od kada je počeo playoff).
Karl je jednostavno morao nešto izmisliti u hodu, ali što? Pokušao je ubrzati i nadskakati protivnika, ali ovome je to samo odgovaralo, pa ovo je momčad koja redovno poteže tranzicijske trice, njima ubrzani ritam ne može naškoditi. Pokušao je usporiti i nadigrati protivnika, ali za to nema ljudstvo jer je jedini triple threat na ovom rosteru Lawson, ujedno i jedini pouzdani šuter. Jedina nada ostala mu je tanka rotacija Warriorsa, ali, ako osim Iggya nemaš igrača koji može nametnuti svoju volju direktnom suparniku, kako ćeš iskoristiti taj višak tijela koji ti stoji na raspolaganju? Sve u svemu, jedna otužna perspektiva za momčad koja je poprilično uvjerljivo gazila do treće pozicije u doigravanju.
Pokušao je u drugom poluvremenu Karl s Brewerom na Curryu (meni nije jasno zašto Iggy nije na Curryu 48 minuta već povremeno ili ako ga slučajno preuzme), računao je valjda da će dodati malo visine u vanjsku liniju i tako otežati život niskoj vanjskoj liniji Warriorsa. Otežati malo sutra. Currya je nemoguće zaustaviti 1 na 1 obranom obzirom na jednostavnost kojom si kreira prostor za šut (u biti, njemu prostor i ne treba), kakav god izazov da su uputili prema njemu, čovjek im je odgovorio tricom kroz uši. Ovaj put mu čak nije trebala ni pomoć suigrača (Jack je bio najspremniji odraditi svoj dio posla), valjda je toliko tom lakoćom zabijanja ubio u pojam igrače Denvera da su jednostavno stali. Nemoćni da ga zaustave usprkos neospornom trudu.
Golden State se slično Bullsima stavio u situaciju da samo teoretski može izgubiti, dobiti jednu od tri u ovakvom odnosu snaga ne bi trebao biti problem. Nuggetsi su pak u situaciji kao i Netsi – nisu pokazali da imaju dovoljno kvalitetna rješenja za savladati protivnika, ali niti da imaju mogućnosti ta rješenja izmisliti. Za okrenuti ovakvu situaciju trebaš smisliti nešto revolucionarno, a apsolutno ništa što smo do sada od njih vidjeli i u obrani i u napadu ne daje povoda za vjerovati u mogućnost da se tako nešto dogodi.
HIGH FIVE
Jarrett Jack, Steph Curry, Ray Felton, LeBron James, Jeff Green
DAY SIX – THE MEMPHIS MAFIA
HEAT @ BUCKS
Još jedna dobra utakmica Bucksa koji su nastavili biti najugodnije iznenađenje ovog playoffa. S Ellisom i Jenningsom pod kontrolom sjajno su otvorili utakmicu (u prve 24 minute kombinirano 0 loših šuteva, 10 asista – to se zove doprinos playmakera), na leđima Sandersova pick & rolla i kretanja lopte koje je posebno došlo do izražaja u trenutku kada su na parket ušli Dunleavy i Redick i tom kretanju dodali završnu glazuru zvanu šut iz vana.
Također, obrambeno im je koristilo prebacivanje Ilyasove na Bosha koje je omogućilo Sandersu da kampira u reketu jer na Haslema ionako ne treba paziti. Naravno, Heat je tijekom utakmice pronašao načina za kazniti činjenicu da je Sanders više fokusiran na ostatak protivničke momčadi nego na igrača kojega treba čuvati, ali u startu je ovo pomoglo Bucksima. Doduše, činjenica da Bucksi igraju s Ilyasovom na četvorci i Mbah a Mouteom kao stoperom na Jamesu otvorila je Spoelstri mogućnost da odmah zaigra s Rayom ili Battierom umjesto Haslema (Ray se bez problema može sakriti u obrani na Mbah a Mouteu, dok Battier bez problema može čuvati Ilyasovu), ali Filipino Jackson valjda nije smatrao da je serija u takvoj fazi da je nužno ovako rano u playoffu dirati uspostavljenu rotaciju, pa makar ti to olakšalo život.
Vodili su Bucksi cijelo prvo poluvrijeme, prijetili u jednom trenutku kada je Redick spojio nekoliko trica da će otići i na prednost puno veću od desetak poena, ali Miami je lagano hvatao korak. Prvo su micanjem Haslema, odnosno uvođenjem Battiera i Andersena digli razinu igre u obrani. Zatim je i Bosh zaigrao agresivnije koristeći Ilyasovine obrambene nedostatke (što je opet prislilo Sandersa da se vrati na njega i tako otvori reket), dok ih je u egal dovela sjajna završna postava s Rayom u klasičnom izdanju. Čovjek je valjda bio i dodatno motiviran zbog lova na titulu najboljeg playoff tricaša svih vremena (do poluvremena se izjednačio s Reggiem).
Pri kraju treće je Heat, opet ulaskom Battiera i Andersena, digao razinu energije u obrani i brzinski se odvojio na desetak poena pored vidno sve umornijih Bucksa koje je valjda iscrpio i taj mentalni napor koji moraju uložiti da bi igrali ovako smislenu košarku. Naravno, nakon odvajanja Heata povratka nije bilo, pogotovo jer se raspala igra Milwaukeea - u pokušajima da stignu prednost, Jennings je nepotrebno potrošio par napada i tako zalupio vrata nadama Bucksa.
I da, Ray je zabio onu potrebnu tricu koja ga je izbacila na vrh playoff tricaša i samo potvrdila kao najboljeg šutera svih vremena.
Kod Heata LeBron lider, Bosh odličan, Andersen ključan, Ray predivan.
Što se Bucksa tiče, svaka čast na tome što su ovu seriju učinili puno zanimljivijom nego je itko očekivao, ali istovremeno šteta i što se zbog prividne kompetitivnosti serije nije otvorilo više minuta za Hensona. Doduše, nije da je itko branio sve one minute bačene na Dalemberta pretvoriti u priliku za rookiea, jer teško da bi mali odigrao gore od spomenutog veterana (osim korištenja Samuela umjesto Johnnya, Boylanov najveći grijeh je što pored Jenningsa i Ellisa, dokazanih NBA playmakera, uopće ima potrebu posezati za Smithom koji i u ovo malo minuta što dobije odlučno pokazuje da nije dorastao NBA razini, a kamoli playoffu, iš iz lige Ish).
NETS @ BULLS
Pa ti reci da sport nije šoubiznis kao i glazbena ili filmska industrija – pa ovi Netsi se drogiraju kao prosječni pripadnik spomenutih kasti. Tako su uz Williamsa ovaj put kortizonom napucali i jadnog Johnsona koji se dobar dio sezone muči sa stopalom. Jasno, ne stavlja ih ovo u poziciju Bullsa kojima su neki igrači totalno van stroja, ali daje dodatan začin seriji koja je već bila prezačinjena i u prve dvije utakmice.
A u trećoj je postala bućkuriš, ali zabavan bućkuriš. Prvo su Netsi krenuli sa 11-0 serijom temeljenom ne toliko na vlastitoj genijalnosti koliko na nesposobnosti Bullsa da organiziraju ikakav smislen napad ili barem prenesu loptu bez potrebe za asistencijom Gorske službe spašavanja.
Čim su se Bullsi pribrali i zaigrali s razinom koncentracije primjerenoj profesionalnim sportašima, sami su odgovorili serijom 19-0 tijekom koje je bilo jasno da Carlesimo i dalje pojma nema kako napasti njihovu obranu u postavljenim situacijama. Čim nema Deronovih ulaza i prostora za Lopeza, Netsi izgledaju izgubljeno, a ovu jednadžbu je dodatno otežala činjenica da će Lopeza biti manje nego inače zbog problema s osobnima (domaći parket u NBA je zakon).
Utakmica je počela negdje sredinom druge kada su se na parketu opet našle najbolje postave i kada se činilo da su se stvari stabilizirale, odnosno da se konačno počelo igrati istovremeno na obje strane. Netsi i dalje nisu imali rješenja za obranu Bullsa (što je i logično obzirom da su Bullsi obraćali pažnju na postojanje Evansa otprilike kao i moj Stari na činjenicu da RTL ima 3 programa koja možeš pratiti zemaljskom antenom), ali su istovremeno zahvaljujući fenomenalnoj partiji Lopeza u obrani i sami zaključali reket.
Tako da podatak kako su ubacili smiješna 34 poena u prvom poluvremenu nije bio toliko strašan jer su i Bullsi ubacili tek 41, ali ono što je bilo strašno je činjenica kako je Kapetan Kirk drugu utakmicu za redom ako ne nadigrao Derona, a ono odigrao barem jednako. Ili je bolje reći da nije bilo razlike u igri između igrača koji je u playoff ušao u all-star formi i polomljenog veterana koji je u playoff ušao u zadnjim trzajima ozbiljne košarkaške karijere (Kirk će trajati još nekoliko sezona kao pomoćna radna snaga, ali dati mu ovakvu rolu kakvu je imao ove godine u Bullsima jednostavno je protiv prirode). Sad, da li je Derona usporila ozljeda, loš miks sedativa ili nešto treće (zvano obrana Bullsa u 3 na 5 situaciji), to nemam pojma, ali ako ti igrač kojega smatraš franšiznim nije u stanju dobiti direktni dvoboj protiv protivničkog igrača zadatka, onda ti definitivno nešto ne štima s planom igre.
U nastavku smo opet imali prilike gledati kako Carlesimo glumi košarkašku verziju Željka Keruma (svi ga vole imati u svom štabu jer je šaljivdžija uvijek spremna na dobru foru, ali kada je posao u pitanju poželite ga zadaviti, doslovno), Evansa kako se čudi što je uvijek sam pa uzima šut s poludistance (da nije žalosno bilo bi smiješno) i Denga u šuterskoj seriji koja je nekoliko akcija i puno više postavljenih blokova kasnije razliku digla na +16.
Iako su Netsi malo živnuli ulaskom Blatchea i Watsona, za stići takvu prednost protiv obrane kakvu igra Chicago treba vam ipak nešto ozbiljniji plan igre od nadanja da će nekakva slučajna serija koševa (koja se, kao i u prethodnom susretu, opet ponovila u završnici kada su Netsi čak došli u priliku iščupati pobjedu) okrenuti ukupni tijek serije.
A on je trenutno takav da Bullsi vode igru, dok Netsi tek trebaju shvatiti kako uzvratiti. Da Carlesimo nema problema s konstipacijom, do sada bi već riješio dobar dio problema igrajući puno više s postavom Deron-Watson-Johnson-Blatche-Lopez i koristeći Brooksa puno ranije (njegova energija je pomogla u stizanju rezultatskog minusa već drugu završnicu za redom). Međutim, treba biti pošten i reći da nije sve ni u treneru, već da ima nešto i u igračima koji nisu spremni za bitku.
Netsi su ušli u seriju s teorijom o dva najbolja igrača i puno boljom situacijom s formom i širinom rotacije, što je početna teza koju ničim nisu opravdali u utakmicama broj 2 i 3. Istina, imali su šansu obje, ali to je više rezultat činjenice da Bullsi ne mogu izdržati 48 minuta u istom ritmu nego neke njihove briljante igre u tim situacijama. Sama činjenice da su ostajali u igri usprkos lošoj igri govori da je njihova sudbina i dalje u njihovim rukama, ali, ne probudi li se Deron i ne pronađu li barem još dva-tri raspoložena igrača na klupi, obrana Bullsa još jednom će odnijeti pobjedu. Za sada se jedini spreman za playoff čini Brook Lopez, stoga mu pod hitno moraju omogućiti pomoć.
Što se Netsa tiče, čitam jučer kako će Billy King dobiti novi ugovor, pa gledam onda kako su Joe i Gerald na zalazu karijere, a i kako Deron nije daleko od toga, mislim se pa tko donosi odluke u tom klubu? Ako misli nešto izvući iz ovog kupusa u budućnosti (budućnosti koja je mogla biti sjajna da su umjesto dresova na kojima piše Johnson, Wallace i Williams natpisi Lillard, Kanter i Favors), Prokhorovu ostaje samo dovesti Jacksona za GM-a, dati mu sve ovlasti, nakon čega bi Phil instalirao Briana Shawa za trenera i oživio legendu o trokutu zahvaljujući temelju zvanom Lopez.
CLIPPERS @ GRIZZLIES
Kraljevska serija prve runde se nastavlja. Memphis ulazi žestoko u utakmicu, presing im se u startu isplaćuje (što je rijetkost protiv Clippersa koji su izgubili netipičan broj lopti u prvoj četvrtini), ali istovremeno opet nemaju rješenja za Blakea koji sam drži priključak tijekom prvih 12 minuta.
Ipak, kombinacija odlične obrane na svim razinama i razigranih Gasola i Randolpha u napadu, uz neočekivanu podršku klupe koja je čak i dobila bitku s onom Clippersa, dovela je do +8 u drugoj. Što je bila dobra vijest za Clipperse – ne samo da su gubili relativno malom razlikom obzirom na bolju igru Grizzliesa u svim aspektima, već su ih u minus ubacili faktori koje inače drže pod kontrolom.
Drugim riječima, stane li Paul na loptu u nastavku i odigra li klupa kako zna, ovo bi u završnici trebala još jednom biti neizvjesna utakmica. Međutim, protiv nadahnutog Memphisa to nije bilo lako ostvariti – Bledsoe i društvo su u drugom navratu odigrali puno bolje, ali nedovoljno da preokrenu utakmicu (iako su u jednom trenutku smanjili prednos na samo +5 za Memphis), što je značilo da Clipperse u završnici čeka ozbiljan posao, kao i da treba baciti oko na poteze koje će Vinnie vući.
Nevezano uz razvoj utakmice, potez večeri dogodio se nakon grubog prekršaja Barnesa na Randolphu, kada je Z-Bo oduševljen time što je dobio po glavi dotrčao do Barnesa i zagrlio ga, zahvaljujući mu što je jednako lud kao i on. Samo još jedan detalj koji je potvrdio da se ovdje igra playoff košarka, a da su ostale serije još uvijek na razini regularne sezone.
Nego, vratimo se na utakmicu. Vinnie ovaj put nije dao šansu Memphisu ostavivši na parketu dva visoka i Barnesa umjesto Crawforda, međutim činjenica da Paul nije ubacio u višu brzinu i da je i dalje nastavio gubiti lopte uzalud, označila je kraj nadama Clippersa u preokret (kada CP3 ima više izgubljenih od asista, onda možemo slobodno reći da su Clippersi podbacili).
Memphis je dobio jednu na račun borbenosti i energije, a za Clipperse je dobra vijest da i dalje imaju sve u svojim rukama jer nisu izgubili utakmicu zbog neke revolucionarne strategije Memphisa, koliko na račun dobre stare činjenice da ih je protivnik jednostavno nadigrao u situaciji koja je bila na život ili smrt. Allen i Conley su grizli u prednjoj liniji, Z-Bo i Marc su grizli pod košem – to su grizliji koje volimo sve ove godine i koje je uvijek predivno ponovno ugledati.
Ne znam za vas, ali ja jedva čekam nedjelju ujutro.
HIGH FIVE
Kirk Hinrich, Ray Allen, LeBron James, Zach Randolph, Marc Gasol
WHERE AMAZING HAPPENS 2013.
Opširna analiza prve runde i prognoza kompletnog playoffa su pred vama, a svi zainteresirani mogu svoje prognoze ostaviti u komentarima i tako se boriti za titulu ovogodišnjeg Vakule. Svima želim sretan početak playoffa i što više madafaka trenutaka. Konačno. I love this game.
FIRST ROUND
HEAT vs BUCKS 4-0
Šta se tu ima objašnjavati? Da ste pali s Marsa, završni score ovih suparnika bi vam ispričao cijelu priču, a i kada bacimo pogled na matchupove, situacija nije ništa bolja. Čak i da Bucksi posegnu za 48 minuta presinga i ispaljivanjem trica u stilu Knicksa s 4 tricaša stalno u postavi, da im to upali i da uz to dobiju dominantnu seriju od Sandersa u reketu, eventualno mogu dobiti jednu utakmicu. Teoretski, Jennings i Ellis su dovoljno brzi da siju paniku u linijama dodavanja, a imaju i šuterski potentnu nisku postavu stave li uz ovu dvojicu Redicka na trojku i Ilyasovu na četvorku.
Samo, jasno je što ovakva postava dozvoljava Heatu u napadu bez obzira na Sandersa (jedini čovjek koji uopće može i pomisliti čuvati Wadea ili Jamesa na ovom rosteru je Mbah A Moute, ali jahati njega znači osuditi napad na propast jer Heat lakoćom izlazi na kraj s momčadima protiv kojih može igrati obranu 5 na 4), a plus je iluzorno očekivati da pritisak na loptu može smetati momčad poput Heata koja stalno na parketu ima tri čovjeka sposobna kreirati iz driblinga. Također, upitno je kakva korist od Redicka ili Ilyasove kada im bekovi ionako neće prepustiti dovoljno lopti. Mislim, ovo je valjda jedina serija od mogućih 4 tijekom ovog playoffa u kojem će Miamiev startni playmaker imati veći IQ od protivničkog. Dakle, za Heat je ovdje najvažnije izbjeći ozljede i polagano sanirati Bosheve probleme s koljenom, a za Buckse pustiti s lanca Hensona i dati mu da prikupi neprocjenjivo iskustvo uz Sandersa u najvažnijim utakmicama mlade karijere.
KNICKS vs CELTICS 4-3
Knicksi su s razlogom favoriti u ovoj seriji – ne samo da imaju bolji score i najboljeg igrača na parketu, već i ugodnih 3-1 u međusobnim dvobojima ove godine. Međutim, protiv Bostona im neće biti lako zbog obrane Celticsa koja je u stanju usporiti Anthonya i šutere koji ga okružuju. Knicki su u principu jednostavna momčad čiji se organizirani napadi uglavnom temelje na pick igri nekoga od vanjskih igrača s Tysonom Chandlerom, uz povremeni post-up za Carmela. Boston pak ima dovoljno dužine i brzine da jednako dobro brani i tricu i reket, a istovremeno su zbog Garnetta u stanju imati i jednu od boljih obrana pick igre u ligi.
I to dolazimo do ključnog detalja – Garnett ne može igrati potrebnih 38 do 40 minuta da bi obrana konstantno bila na potrebnoj razini. Ako je lanjski playoff ikakav indikator, Rivers će mu u playoffu povećati minutažu za 2-3 minute maksimalno u odnosu na regularnu, a to praktički ostavlja Celticse trećinu utakmice bez svog najvažnijeg igrača na parketu. Kako na rosteru nema doslovno nikoga tko može igrati obranu u reketu kada je Garnett na odmoru, upravo u ovim periodima Knicksi bi trebali doći do ključne prednosti.
Po svemu drugome ova serija je u egalu. Iako su i Garnett i Pierce imali prijavljene manje ozljede tijekom završnice sezone, poznavajući Celticse u pitanju je dimna zavjesa koja bi trebala sakriti činjenicu da su ih jednostavno duže odmarali u tom periodu. Uostalom, Boston je već ostao bez Ronda i Sullingera i svaki dodatni problem značajno im smanjuje šanse. A nije da su i Knicksi u boljoj situaciji – njihov jedini kvalitetni visoki i ključni igrač na oba kraja parketa, Chandler, odavno je pod posebnom skrbi zbog problema s leđima, što praktički znači da bi Knicksi u seriji mogli imati sličan problem kao i Boston, a to je limit minuta za jedinog čovjeka za kojega nemaju zamjenu.
Također, Carmelo je problemima s koljenom (koji mu ipak limitiraju kretanje i svode ga još više na skok-šutera) dodao i ozbiljan udarac u rame, što će dodatno pomoći Greenu i Pierceu da ga uspore.
A ako uzmemo u obzir da su veteranski nositelji u obje momčadi u sličnoj situaciji, to praktički znači da bi ključne role trebali odigrati Jeff Green i J.R. Smith. O tome kako će ova dvojica igrača sklona nestalnoj formi reagirati tijekom serije ovisi razvoj situacije. Nije pitanje samo koliko će Green biti agresivan u ulazima ili kolikim će postotkom Smith zabiti, već i kako će odigrati obranu protiv Mela, odnosno Piercea.
Uglavnom, što više razmišljam o ovoj seriji to sve više vjerujem u to da će biti duga jer obje momčadi imaju sličan spori stil igre i vole vrtiti napad dok ne dođu u dobru šutersku poziciju. Boston će svojim dugim dvicama sigurno mučiti slabašne rotacije Knicksa, ali ovi bi to trebali nadoknaditi boljim učinkom u tranziciji (Knicksi se vole kockati s ukradenim loptama, a Boston je momčad bez čistokrvne jedinice na rosteru, što bi moglo dovesti do poprilične razlike u izgubljenim loptama, osim ako Avery Bradley svojim presingom sam ne kreira kaos i povrati ravnotežu).
U ovoj povuci-potegni situaciji ne treba zanemariti ni prednost koju jedna i druga momčad imaju na vlastitom parketu – publika u New Yorku je fantastična, a ova u Bostonu bi im trebala biti ravna dodatno nadahnuta nedavnim događanjima u gradu. Zato mi je teško i zamisliti da netko može iščupati pobjedu na gostovanju, zbog čega i biram ovih 4-3. Naravno, bude li Melo blizu forme s kraja sezone i pokaže li se prevelikim zalogajem za Greena, a posebice za visoku postavu s Bassom, New York bi mogao završiti stvari nešto ranije. U svakom slučaju, bit će ovo fascinantna serija za pratiti dok god su članovi jezgre na obje strane barem približno u dobrom zdravstvenom stanju, stoga će u utakmici broj jedan biti najvažniji snimiti formu Chandlera i Garnetta i kladiti se na onu momčad kojoj je kičma manje slomljena.
PACERS vs HAWKS 4-2
Da Hawksi kojim slučajem imaju Williamsa i Pachuliu na raspolaganju, ovo bi također bila serija na nož kao i prethodna. Ovako, imamo momčad bez klupe koja ide na drugu momčad bez klupe, ali ta druga momčad ima petorku krcatu dužinom na svim pozicijama i ne dozvoljava vam lagani šut ni u kojoj situaciji. Što je problem za Hawkse jer njihov napad ovisi o laganom skok-šutu kojega za Teaguea, Harrisa i prije svega Korvera kreiraju Horford i Smith.
Obzirom da Atlanta nema kreatora iz driblinga osim Teaguea, Pacersima će biti poprilično jednostavno držati njihov napad pod kontrolom. Međutim, razlog zbog kojega će Hawksi u ovoj estetski neminovno ružnoj seriji imati šansu je činjenica da njihov dvojac pod košem može raditi itekakve probleme Westu i Hibbertu, kao i to da mogu Korvera sakriti na Stephensonu i tako ga držati na parketu maksimalan broj minuta.
U ovoj priči je bitan i jedan zdravstveni detalj koji bi mogao ići na ruku Atlanti – George Hill nije u idealnom stanju zbog problema s preponama, što bi trebalo otvoriti dodatan prostor Teagueu. Uspije li Atlanta dobiti ovaj matchup playmakera, serija bi mogla dobiti dodatan zamah. Naravno, da bi uopće bili u igri, Larry Drew morat će odustati od eventualne ideje da koristi Smitha protiv Georgea i ulogu bočnog stopera trebat će u potpunosti prepustiti dvojcu Stevenson-Jones.
Koliko god kao navijač želim gledati dvoboj doktora Horforda protiv doktora Westa, jedini matchup koji bi Hawksima donio ravnotežu je guranje Horforda s Hibbertom, odnosno jahanje Smitha na Westu. To bi značilo limitiranje minuta likovima poput Petra i Tollivera (iako ćemo ovog prvog zasigurno gledati protiv Hibberta zbog visine) i praktički svelo borbenog Ivana Johnsona na trećeg i zadnjeg visokog u rotaciji.
Ideja o Smithu na Georgeu nije toliko brutalno loša iz obrambenog kuta jer Smith svakako može obaviti bolji posao i od Jonesa i od Stevensona, ali to bi kilavi napad Hawksa dodatno usporilo jer bi time praktički zamijenili nekoga tko može zabiti tricu (bio to Harris, Korver ili Stevenson) za par drvenih ruku u reketu, što nimalo ne povećava njihove šanse. Moraju šibati trice, Teague mora napadati sredinu i Smith i Horford moraju igrati na vrhu mogućnosti misle li ovaj dvoboj napraviti neizvjesnim.
NETS vs BULLS 4-3
Ovo je po standardnim kriterijima najnapetija serija od svih. Imamo prilike gledati dobar napad i lošu obranu protiv lošeg napada i dobre obrane. Protivnici imaju sličan score i sličnu razinu kvalitete talenta. U sezoni su odigrali međusobno 4 puta, a iako Bullsi imaju score 3-1, koš razlika im je samo +10 – tri utakmice su se odlučivali u zadnjim napadima, a ovu četvrtu, koju su dobili s +11, Bullsi su igrali u punom sastavu, ali i s dva dana odmora dok su Netsi igrali drugu večer back to backa.
U svakom slučaju, back to back susreta više nema, ali ono što je za Bullse još važnije je da nema ni Noaha ni Gibsona, odnosno da ne znaju što mogu očekivati od njih. Noah je zbog problema sa stopalom poprilično pao u drugom dijelu sezone, što znači da će, čak i da nekako uspije biti na parketu veći dio utakmice, njegov učinak biti znatno ispod potrebne razine. Gibson je pak u manje od dva mjeseca dva puta ozljedio isto koljeno i pitanje je koliko može pomoći svojom pokretljivošću i brzinom u obrani obzirom da je neupitno limitiran ovakvim stanjem.
Bez dva ključna obrambena igrača u sredini, Thibodeau će imati ozbiljnih problema zaustaviti Lopeza, što će Netsima dati potrebnu prednost u napadu koja im je itekako potrebna obzirom da uglavnom igraju 4 na 5, što zbog Evansa, što zbog Wallacea. Bullsi će se jednostavno morati previše oslanjati na Boozera, a znamo kako to završi. Također, korištenje niske postave s Dengom na četvorci kako bi se dao šuterski impuls napadu, dodatno će oslabiti obranu i pri tome olakšati Carlesimu korištenje Watsona i Brooksa u ulozi drugog beka, čime bi i napad protivnika profitirao i tako anulirao svu prednost koju šuter viška može donijeti Chicagu.
Butler i Deng na boku su udarna snaga ove momčadi jer su u stanju zatvoriti i bokove i reket, te tako učiniti dvoboj Williamsa protiv Robinsona i Hinricha ključnim. A koliko god se Deron na papiru činio kao uvjerljivi pobjednik u ovom sudaru, činjenica je da su njegove igre ove sezone toliko toplo-hladne da se u principu ne razlikuje previše od Natea koji je itekako sposoban poluditi dva-tri puta u seriji i donijeti prevagu.
Jasno, ne bude li Thibo imao tijela da zaustavi Lopeza, potrebe da Deron uzme stvari u svoje ruke i pruži cijeli niz all-star utakmica neće ni biti. Netsi i ovako imaju dovoljno tijela koja mogu parirati Bullsima u skoku i tako im uzeti dobar dio napadačkih skokova kojima Chicago napad drži podmazanim, a u slučaju da Evans, Blatche i Lopez moraju skakati samo protiv Boozera, u stanju su egal čak pretvoriti u dodatnu prednost.
Uostalom, Noah je bitan i kao čovjek kroz kojega se vrte napadi i dobar dio sezone Bullsi su potrošili upravo na uigravanje oko njega. Dakle, ne bude li na parketu najveći dio minuta, ovaj napad će opet podsjećati na onaj lanjski protiv Sixersa, a znamo kako je to izgledalo - Boozer puca dugu dvicu za dugom dvicom, a Hamilton pokušava glumiti da je još uvijek relevantan.
Što se tiče eventualnog Roseovog padobranskog povratka, on bi mogao donijeti Bullsima zanimljiv emotivni impuls, ali možda na jednu utakmicu. Kako moguću sedmu ionako igraju u Brooklynu, njegov povratak u playoffu ne bi anulirao probleme s ozljedama jer Rose koji nije odigrao običnu natjecateljsku utakmicu godinu dana, a kamoli playoff utakmicu, sigurno nije ni blizu potrebne forme. Opet, obzirom na vanjsku rotaciju koju Bullsi koriste, možda bi i takav Rose bio pojačanje.
Ozljede će odrediti tijek serije, a prednosti koje Netsi imaju na jedinici, petici i na klupi biti će ključne. S tim da je stvarno i ironija, ali i poetska pravda, da bi upravo "dubina" Netsa mogla nekoga doći glave – činjenica da bi Watson, Blatche i Brooks mogli odigrati ključnu rolu u seriji jasno govori o tome koliko je odluka Bullsa da puste Asika i Korvera osakatila ovu momčad.
THUNDER vs ROCKETS 4-1
Stil igre Rocketsa možda bi mogao iznenaditi neku manje atletsku momčad, ali Thunder bi trebao plivati kao riba u vodi u kontroliranom kaosu Rocketsa. Koji bi protiv njihove dužine i prednosti u kvaliteti na svim pozicijama trebao postati tek kaos. Ovu jednu pobjedu dajem Rocketsima ne toliko zbog moguće sjajne šuterske večeri, koliko zbog mogućnosti da Brooks opet previše minuta koristi Perkinsa, iako je ovaj matchup idealniji čak i od onoga protiv Heata da pusti s lanca nisku postavu. Ibaka je sasvim dovoljan za zatvoriti reket protiv momčadi u kojoj u sredinu ulaze isključivo igrači s perimetra dok visoki služe samo za trpanje otpadaka, a Durant bi bez problema mogao skakati s Asikom. Dapače, na mjestu Brooksa iskoristio bi ovu seriju za poigrati se s postavom u kojoj bi Durant bio centar okružen Westbrookom, Jacksonom, Martinom i Sefoloshom – McHale će korištenjem Parsonsa na četvorki svakako dati dovoljno prilike za ovako nešto, a ovakva postava mogli bi se pokazati iskoristivom protiv Heata u malim dozama.
Uglavnom, Westbrook će pomesti pod s Linom, dužina na boku Thundera će otežati život Hardenu, a Durant i Martin će trpati koliko žele. Bit će ovo show u svakom slučaju.
SPURS vs LAKERS 4-2
U teoriji Spursi bi brzinom i pick & rollom trebali pomesti Lakerse, ali, kako stvari stoje, morati će se ipak malo pomučiti. Parker nije u sjajnom stanju, Ginobili je totalna nepoznanica, što znači da će Spursi manje dobivati od svojih bekova i da će se više morati okrenuti igri visokih. A to nije dobro za njihov napad jer je Dwight u odličnoj formi. Naravno, to ne znači da će Lakersi zaustaviti Spurse – njihova obrana je puna rupa koje Dwight ne može sve začepiti, ali svakako će ih usporiti.
Naime, da su Parker i Manu blizu top forme, pored sporog Gasola njihova bi slash & kick igra držala napad podmazanim bez obzira na Dwighta. Ovako, budu li Spursi sporiji i više oslonjeni na post-up situacije, tu će i Gasolovo prisustvo iz obrambenog minusa postati obrambeni plus. Spursi i dalje imaju ogromnu prednost na bokovima koja će donijeti prevagu jer su Green i Leonard previše za ovakve Lakerse, ali, uspore li Dwight i Pau protivničke visoke, neće im biti lako.
Da se stvar ipak razvije u očekivanom smjeru pobrinut će se Pop koji će iz utakmice u utakmicu zasigurno napraviti dovoljno prilagodbi da održi napad tečnim. Za obranu će se pak pobrinuti sami Lakersi – čak i da high-low kombinacije njihovih centara izbace iz igre Splittera ili Timmya, Pop ima dovoljno tijela da primjeni neke poprilično nepopularne metode obrane od nepogode zvane Howard (i Baynes ima pravo napraviti šest osobnih). Mislim, kada se ne morate bojati nikoga na boku, onda vam je puno lakše osmisliti i način kako da zatvorite reket. Kako su Spursi doktorirali na obrani reketa i trice, a kako Lakersi bez Kobea nemaju igru s poludistance koja može razotkriti njihove slabosti, defanziva bi trebala odraditi ključni posao.
Plus za Spurse u ovoj potencijalno neugodnoj seriji je što će imati prilike polagano uvesti i Tonya i Manua u ritam playoffa. U ovom prvom krugu im neće biti toliko potrebni, ali u kasnijim rundama bez njih nemaju šansi.
NUGGETS vs WARRIORS 4-3
Bit će ovo fascinantna serija. S jedne strane imamo momčad oslonjenu na dubinu rotacije, momčad koja koristi ritam kako bi zabila što više poena iz tranzicije i iz reketa. S druge strane imamo momčad bez dubine koja koristi ritam kako bi šutirala uvijek i svuda, pa tako i u tranziciji. Koliko god da su slični u toj brzini kojom igraju i koliko god da imaju slabosti u zaštiti reketa, jedna je ključna razlika na kojoj će se serija prelomiti – Warriorsi su najbolja tricaška momčad lige (40% šuta nema nitko drugi, iako je nekoliko momčadi zabilo ukupno više trica), dok su od Nuggetsa više trica primili samo – Bobcatsi.
Naravno, u stvarnosti će se ova ogromna razlika smanjiti – možemo očekivati da Iggy dobije zadatak zaustaviti Currya, kao i da dužina na bokovima Denvera opasno zasmeta Thompsonu i Jacku. Međutim, neosporno je kako su im filozofije igre ipak bitno različite i kako će trenerske prilagodbe odigrati ključnu ulogu.
Denver je momčad koja će bez Gallinaria biti dodatno šuterski oslabljena, što nije dobro obzirom da su i s njim bili ispod ligaškog prosjeka, što znači da bi Jackson mogao koristiti zonu koja je izašla iz mode povratkom Boguta. Dapače, obzirom da je Bogut opet u problemima sa zglobom, pitanje je koliko će ga uopće moći koristiti kao zadnjeg čovjeka obrane.
Iako, obrane ovdje neće ni igrati veliku ulogu. Naime, kao što će Denver teško spriječiti Warriorse da ih rešetaju, tako će i Golden State teško zaustaviti njihovu tranziciju – Jack će svakako dobiti puno više minuta od Barnesa i to će olakšati kontrolu lopte, ali Denver će do svoje kvote poena iz kontri sigurno doći.
Do dodatnih laganih poena Denver bi trebao doći i skokom u napadu – zahvaljujući Fariedu tu su prvi u ligi, što je podatak kojega ne umanjuje čak ni to što Warriorsi kupe najbolji postotak skokova u obrani u istoj toj ligi. Dakle, hoće li prevagu odnijeti šuterska forma ili lagani koševi?
Kako obje momčadi imaju skromnu zaštitu reketa, to pitanje balansa u napadu bit će ključno. Uspiju li se čuvati od izgubljenih lopti i skoka u napadu, Curry i društvo imat će malu prednost, koju bi zatim trebali nadograditi činjenicom da u Curryu ipak imaju najboljeg igrača u ovoj seriji – svaka čast dubini Denvera, ali bez Gallinaria nemaju kreatora na toj razini sposobnog sebi u svakoj situaciji stvoriti priliku za šut.
Denver svakako ima nezgodnu kombinaciju dubine i dužine koja bi stalnom trkom, kretanjem bez lopte i gomilom pick igre trebala izmoriti Warriorse u dugoj seriji, ali treba primjetiti kako u bitku ulaze s dva značajna upitnika. Onaj vezan uz Lawsonovo stopalo je nešto manje važan jer tu je uvijek Miller, tako da im u ovoj seriji Lawson nije nužno potreban u idealnom izdanju, ali onaj koji stoji iznad Fariedova zgloba je kritičan.
Naime, za Fariedovu energiju nema zamjene i njegova slabija forma ili eventualni izostanak samo će dodatno istaknuti slabosti pod košem koje neće moći maskirati nikakva niska postava. Ostvari li Golden State prednost preko Leea u sredini (i kao strijelca i kao razigravača), to bi moglo olakšati posao i Curryu i Thompsonu, a to onda definitivno anulira bilo kakvu prednost koju je Denver imao u startu u pogledu klupe ili trenerskog iskustva.
Ovo potonje će biti bitno zbog prilagodbi koje će se nedvojbeno morati raditi od susreta do susreta. Jedino što može tješiti Marka Jacksona je činjenica da George Karl ima povijest razočaranja u prvom krugu i sa Sonicsima i s Denverom – čovjek bi jednostavno ispucao sve trikove u regularnoj sezoni i ne bi mu ništa ostalo za playoff. Obzirom na trenutnu težinu situacije s pripremom momčadi, sve miriše na još jednu takvu situaciju.
I iako sam u prognozi odigrao na bolje rangirane momčadi, ako za jednu niže rangiranu momčadi mislim da može iznenaditi onda je to Golden State zbog te kombinacije šuterske moći, izuzetne kemije i dobre atmosfere u svlačionici. I što sam više analizirao ovaj matchup, to sam više vjerovao u moguće iznenađenje, ali istovremeno ne mogu zamisliti da Golden State dobije sedmu u Denveru. Isto tako ne mogu zamisliti da Nuggetsi dobiju ijednu u Oracle areni s pola Lawsona i Iggyevim krumpirima.
Stoga pišem 4-3 za Denver, teza je da svatko dobiva na svom parketu, ali prva utakmica je ključ – tu je Fariedov nastup još uvijek upitan, a Warriorsi nikada neće biti spremniji nego u prvom susretu da se odupru energiji Denvera i prirede poneko taktičko iznenađenje na koje Karl neće moći odmah odgovoriti. Misle li već u prvom izletu u playoff nadmašiti sva očekivanja, Curry i društvo ovo moraju dobiti. Sve miriše na klasik.
CLIPPERS vs GRIZZLIES 4-3
A ovo je repriza lanjskog klasika s malo izmijenjenim akterima. Memphis bez Gaya koji ih je lani upucao u nogu svojim nepotrebnim herojstvima, Clippersi s još boljom klupom od one lanjske koja je napravila ključnu razliku u seriji.
Ali, nije samo klupa prednost Clippersa. Već smo odavno istaknuli Paulovu kvalitetu u kontroli lopte i ritma kao ključ njihovih dvoboja – presing Memphisa jednostavno nema utjecaja na Clipperse kao što ga ima na momčadi sa slabijim generalom, dok istovremeno Clippersi itekako mogu svojim vlastitim presingom izluditi tanku vanjsku rotaciju protivnika.
Da Clippersi imaju prednost dokazuje i lanjski prolaz usprkos utakmici manje na svom parketu, ali i ovogodišnjih 3-1 u međusobnim utakmicama uz popriličnu jednostranu koš razliku od +27. Naravno, puno bolji uvid pruža nam pogled na mathcupove.
Osim već spomenute kvalitete više koju donosi CP3, koji je baš u nedavnom dvoboju u Memphisu dokazao da je blizu potrebne playoff forme riješivši utakmicu u svom stilu, problem Hollinsovom stilu igre protiv Clippersa predstavlja i činjenica da twin towers formula nije u stanju ostvariti prednost protiv Griffina i Jordana koji su fizički itekako u stanju parirati na oba kraja parketa Gasolu i Randolphu.
I dok su prošle sezone Gasol i Randolph imali iskustvo kao dobitnu kartu, a nisu ga konkretizirali zbog Gayeva prisustva, ove godine neće imati takav luksuz. Dvojac Clippersa je još uvijek zelen u rotacijama, ali u čistoj post-up igri u stanju je držati protivnika pod kontrolom.
Najveća slabost Clippersa je bok, ali skromni napadači poput Allena i Princea to neće moći iskoristiti. To pak znači da će Del Negrove čudne rotacije proći nekažnjeno. Mislim, Butler i Green su apsolutne rupe u ovom trenutku, a ni povratak Billupsa u petorku ovako iz vedra neba neće biti od velike koristi. Srećom, kombinacija Bledsoe-Barnes-Crawford s klupe rješavala je ovaj problem tijekom sezone, a tako bi trebalo biti i sada. Dakle, čak i da Vinnie opet krivo raspodjeli minute, tu Memphis nema prostora za ostvariti prednost.
Pa gdje onda ima? Njihova kreacije s klupe je upitna – Bayless može nositi momčad u određenom periodu, ali tko se može na njega osloniti u cijeloj seriji? Pondexter je spot-up šuter, tako da sav teret praktički pada na dva rasna back-up visoka poput Davisa i Arthura. Obzirom da su Clippersi najtanji upravo u rotaciji pod košem, njihova energija i koševi mogli bi donekle narušiti prednost u širini rotacije koju ima Del Negro. Ali, neće okrenuti ovaj segment igre u svoju korist - klupa Clippersa krcata je igračima koji mogu bljesnuti na jednu večer i ukrasti utakmicu, baš kako je Grant Hill to učinio u spomenutom nedavnom dvoboju protiv Memphisa kada je briljantnom all-round partijom zakrpao sve rupe na oba kraja parketa.
Uglavnom, prednost Clippersa na playu i taj veći izbor igrača na klupi i na boku, a ujedno i mogućnost da pariraju veći dio utakmice Memphisu pod košem, donose im prednost koju ne bi trebali ispustiti. A kako nakon lanjskog debakla nemam ni neko veliko povjerenje u Hollinsa kao improvizatora u tijeku serije, smatram da se Memphis neće uspjeti okoristiti čak ni najslabijom karikom protivnika, trenerom.
CONFERENCE SEMIFINALS
Kako su ove serije već debelo u fazi fikcije jer niti znamo tko će proći dalje, a niti u kakvom će stanju biti ako prođu, nema smisla gubiti vrijeme na neke duboke rasprave. Međutim, službena prognoza mora biti kompletna, stoga brzinski prođimo i kroz preostali dio ždrijeba.
HEAT vs NETS 4-1
Netsi na papiru imaju boljeg playa i boljeg centra, što znači da bi mogli biti problem Heatu. U praksi je pak stvar nešto drugačija – Heat ima čistih 3-0 u sezoni uz blesavu koš razliku od +63. Drugim riječima, kako su Johnson i Wallace danas nedostojni stajati u istoj rečenici s Wadeom i Jamesom, Netsi nemaju mogućnost postaviti obranu na razinu koja bi smetala Heatu, a pick igra Williamsa i Lopeza ipak je manja opasnost od fenomenalnog kruženja lopte Miamia. Netsima dajem jednu pobjedu čisto zbog mogućnosti da Brook i Deron zajednički zabiju 60 tijekom jednog susreta u Barclays centru.
KNICKS vs PACERS 2-4
I evo konačno i prvog poraza favorita u današnjem postu! Indiana ima najbolju obranu trice u ligi, izuzetan dvojac pod košem koji će smetati Carmelu i koji će znati zaustaviti pick igru s Chandlerom, a i Georgea da uštopa Smitha ili čak zaigra s Melom na perimetru dok se West odmara na Novaku ili nekom sličnom. Hill bi do ove serije trebao biti u boljoj formi, što praktički znači da će Pacersi biti bolji u svim linijama. Melo je i dalje najbolji čovjek na parketu i daje šansu Knicksima, ali obrana Pacersa je itekako sposobna zakočiti njihovu napadačku efikasnost, dok obrana Knicksa teško može ozbiljnije usporiti već ionako slabašan napad Indiane. Ne, ovo nije demagogija - fora je u tome da Indiana zna pobjeđivati i kada gube lopte i kada ne zabijaju skok-šut viskim postotkom, a pitanje je kako će Knicksi reagirati kada ostanu bez trice.
THUNDER vs CLIPPERS 4-2
Nakon kaosa Rocketsa, Thunder će imati to zadovoljstvo zaigrati protiv još jedne momčadi koju možemo nazvati poprilično anarhičnom. Iako će Clippersi pokušati uspostaviti nekakvu prednost kroz post, kvaliteta Duranta na boku ostat će im nerješiva zagonetka. Čak i da nekako od Hilla, Butlera i Barnesa naprave ultimativnog stopera, neće imati rješenja za KD-a, dok će istovremeno olakšati život Brooksu jer će ovaj konačno imati razloga koristiti Perkinsa (protiv Jordana). Westbrookova energija u napadu svakako će raditi puno više problema Paulu od bilo čega s čime će se sresti protiv Memphisa (Tony Allen će ga svakako izmoriti prilikom organizacije napada, ali tu se barem može odmoriti u obrani, dok će Westbrookovo stalno napadanje zahtijevati puno više rošada u obrani).
Teoretski, Del Negro u Bledsoeu ima idealnog protivnika za Russa, Ibaka i Blake će imati šanse dobro se mlatiti, a i šuterski bi Clippersi trebali parirati rešetanju Thundera. Sve su to razlozi zašto sam bio spreman staviti da i ova serija ide u sedam. Ipak, bez poštenog stopera za Duranta, pa i Martina, ova serija bi trebala ostati bez dijela svoje privlačnosti, isto kao što bi Del Negro na kraju balade trebao ostati bez posla.
SPURS vs NUGGETS 4-2
Možda će Denver iskoristiti prednost domaćeg parketa protiv Warriorsa i provući se, ali protiv Spursa neće imati taj luksuz. Ako i budu imali Lawsona i Farieda u boljoj formi nego u prvom krugu, Spursi će s druge strane imati boljeg Parkera, a možda i Ginobilia. To znači da će pick & roll secirati slabašno zaštićenu sredinu Denvera, odnosno da će Timmy i Splitter biti na pikniku u reketu koji će im dobro doći za oporaviti se od sudara protiv Dwighta i Gasola. Denver ionako nema šutere koji mogu raširiti obranu Spursa, što znači da će se morati oslanjati na trikove da održe napad podmazanim, a kako većeg mađioničara od Popovicha nema u ligi, sve će se to brzo razotkriti. Dakle, trikovi ovdje ne pomažu. Eventualno dužina na boku i dubina klupe, ali Spursi i za to imaju dovoljno protuotrova u još jednoj seriji u kojoj bi Leonard i Green trebali odigrati bitne minute.
CONFERENCE FINALS
HEAT-PACERS 4-2
Svaka čast Pacersima kao jedinoj momčadi na Istoku koja može namučiti Heat, ali nakon dužeg razmišljanja umjesto 4-3 ipak sam se odlučio za 4-2. Napadačka razlika između ovih momčadi je jednostavno ogromna i bez obzira na sve probleme koje će predstavljati Hibbert i West u obrani, za očekivati je da Pacersi i dalje neće moći podići razinu vlastitog napada s dna. Imam zapisanih par kartica razloga zašto će Miami dalje, ali to ostavimo za njihov eventualni matchup jer ipak prvo treba izbaciti Knickse iz jednadžbe. Ovom prilikom navest ću samo jednu rečenicu iz tog eseja (čak ću staviti i citate da izgleda ozbiljnije) - "Pacersi su lani imali i Grangera i puno efikasnijeg Hibberta i puno bolji i balansiraniji napad, pa su svejedno ispali od Miamia koji je, pazi ovo, bio bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi - mislim, zašto mislimo da će danas, kada je Miami na vrhuncu i kada nitko nema jezero u koljenu, rezultat biti išta drugačiji?"
THUNDER vs SPURS 4-2
Vidjeli smo lani kako je završio ovaj dvoboj, a i ove godine bi trebali gledati nešto slično. Spursi su stariji i sporiji, a napredak Leonarda i Splittera ipak nije dovoljan da sakrije pad Timmya i Ginobilia jer Durant i Ibaka u direktnim dvobojima ipak i dalje imaju veliku prednost. Perkins je kao stvoren za guranje s Timmyem, Westbrook je dinamičnija verzija Parkera, dakle na papiru je i dalje sve na strani Oklahome. Čak i da svi veterani Spursa u ovom trenutku budu u optimalnoj formi, što je ravno dobitku na lotu, ni Ginobili više nije u stanju napraviti prednost protiv Martina ili Jacksona - tu više nije problem forma, već jednostavno erozija talenta uzrokovana godinama. Ukratko, obrana Oklahome može usporiti Timmya u postu (Perk), može zaustaviti pick & roll (Ibaka) i može smetati šuterima (dužina Duranta i Sefoloshe). Spursi pak i dalje nemaju visokog koji može preuzeti beka u pick igri, što znači da su i dalje izuzetno ranjivi s poludistance, a izvjesna gospoda Durant i Westbrook su doktori upravo s tih pozicija, došli do njih driblingom ili kroz blokove.
FINALS
HEAT vs THUNDER 4-3
Ironično je da Thunder može osvojiti Zapad 9 od 10 puta jer su sposobni odgovoriti na svaki stil, od run and guna do power posta, ali da ne mogu protiv Heata iz jednostavnog razloga što su James, Wade i Bosh bolji od Duranta, Westbrooka i Ibake. Prošle sezone si doduše nisu ni dali šansu jer su mislili da će s Perkinsom napraviti razliku, ali da bi vaš centar izbacio Heat iz ritma on mora biti u stanju zabiti koš s pola metra. Ono, možda cijelo vrijeme imamo krivi stav prema Brooksu – nije stvar u tome da on ne kuži kako mu Perkins samo smeta protiv Heata, nego je čovjek svjestan da mu se jednako piše i bez njega, pa ovako barem može imati ispriku za svoj udarni trojac. Šalu na stranu, ove sezone možemo očekivati da niska postava dobije puno više minuta (mislim, valjda to možemo očekivati, pa nije Brooks jedini slijepac na planetu, plus i ova fora s Perkinsom kao krivcem mu ne može proći drugu godinu za redom), odnosno da Perk grije klupu više nego bi želio, a zbog toga i vjerujem u tvrđu seriju od lanjske. Oklahoma će svakako biti konkurentnija jer su spremniji i zreliji, ali na kraju će ipak morati stisnuti ruku boljima. I nadati se da će dogodine doći red na njih. Ili da za dvije godine više neće biti ovog Heata.
THE RANKINGS, WEEK 22.
Paralelno s bitkom za osmo mjesto na Zapadu odvija se još jedna, možda i zanimljivija uzmemo li u obzir implikacije na širu sliku (pri tome mislim na paradigmu da je nebitno tko će biti osmi jer će ionako ekspresno ispasti nakon 4-5 utakmica). Radi se o trci za što bolje startne playoff pozicije koja se trenutno odvija u obje konferencije.
Na Istoku se tako Netsi, Hawksi i Bullsi još uvijek misle što je bolje, biti šesti i tako eventualno izbjeći Miami u drugom krugu, ili četvrti i imati prednost domaćeg parketa u prvom krugu. Međutim, ono zbog čega je ovaj razvoj situacije još važniji krije se u činjenici da su neki matchupovi jednostavno atraktivniji od drugih i da bi određeni rasplet mogao značiti razliku između zanimljive i manje zanimljive prve runde.
Naime, ostanu li Bullsi do kraja ispred Hawksa, time serija protiv Netsa neće postati ništa atraktivnija (dapače, Bullse moramo smatrati favoritima protiv Netsa zbog lakoće kojom su tijekom sezone uštopali Brooka Lopeza), ali će zato dvoboj trećeg i šestog izgubiti na zanimljivosti. Eventualni sudar Bullsa i Knicksa garantirao bi dramu zbog obostrano sporog stila igre i sposobnosti Bullsa da zaustave šutere Knicksa, dok eventualni dvoboj Atlante i New Yorka ozbiljno favorizira Mela i društvo.
Porazom Pacersa od Wizardsa, šanse da Indiana izbori drugu poziciju bitno su smanjenje. Sada im treba pobjeda protiv Knicksa u Madisonu, što nije nemoguća misija, ali ni realna. Ipak, treba držati palčeve da Pacersi nekako završe kao drugi i tako nalete na Celticse jer nam to garantira potencijalnu dramu dugu sedam utakmica. Ostanu li pak Knicksi drugi, Boston je ekspresno gotov (Boston ne može parirati napadu Knicksa, a pogotovo ne mogu zaustaviti Anthonya, dok protiv Pacersa imaju šanse ne samo zato što se radi o sudaru dvije sjajne obrane i dva slabašna napada, već i zato što je obrana Pacersa izgrađena na zonskoj zaštiti reketa i obrani od trice, a Celticsi su izuzetni u šutu s poludistance i kao takvi su totalno originalni i totalno opasni).
Na Zapadu se pak strka stvara oko pozicija od 3. do 7. mjesta. Dok Warriorsi i Rocketsi biraju lakšeg protivnika u prvoj rundi, Denver, Clippersi i Memphis doslovno se bore za polufinale Zapada - treća pozicija garantira sudar upravo protiv Warriorsa ili Rocketsa, dok sudar četvrtog i petog donosi ranu smrt nekoj od momčadi s 50 i više pobjeda (s tim da Clippersi kao osvajači divizije ne mogu pasti niže od četvrte pozicije, što je u principu totalno nebitno jer im ionako ne donosi utakmicu više doma u slučaju da imaju slabiji score od petoplasiranog protivnika).
Tko je u najboljoj poziciji? Obzirom na kalvariju koju su upravo doživjeli Nuggetsi, nekako je logično očekivati njihov pad, ali obzirom da imaju tri utakmice doma i dvije relativno lagane na strani, moguće je da do kraja zadrže prednost koju imaju pred oba protivnika (naravno, to što će im dubina biti dovoljna da nadoknade manjak ključnih igrača u završnici sezone, ne znači da će tako biti i u playoffu).
Memphis također nema ubitačan raspored, ali teško da će dobiti svih 5 utakmica do kraja i da će usput Denver izgubiti više od jedne, pogotovo jer Grizlije čeka direktna bitka s Clippersima. Koji su u najgoroj poziciji i vrlo lako bi mogli osvojiti diviziju, ali pri tome ostati bez ikakve prednosti u prvom krugu, pogotovo izgube li u direktnom sudaru u Memphisu (kako stvari stoje, ta utakmica za 5 dana mogla bi biti najava onoga što nas čeka u prvoj rundi, s tim da i ovaj put, bez obzira na to tko bude imao utakmicu viška u svom domu, mala prednost ide Clippersima zbog činjenice da su u stanju umanjiti glavnu snagu Memphisa - imaju visoke koji su u stanju parirati Gasolu i Randolphu, a imaju i playmakera koji zna diktirati tempo i spriječiti tranziciju bez koje napad Memphisa dodatno šteka).
Doduše, u ovom razvoju situacije nije ni bitno tko će gdje završiti jer nam svaki dvoboj četvrtog i petog garantira zabavu. A zabave bi moglo biti i ostane li Denver treći - oslabljeni Nuggetsi povećavaju šanse šestog nositelja za prolaz dalje (njihov run and gun odgovara i Warriorsima i Rocketsima jer se radi o tri momčadi koje su top 5 po brzini i ritmu kojim igraju), što se ne bi dogodilo u slučaju da treću poziciju izbore tradicionalnije playoff momčadi poput Clippersa i posebice Grizzliesa.
Ukratko, da regularna sezona završi sutra, Zapad bi nam ponudio idealne matchupove (Harden protiv Thundera, zdravi Warriorsi protiv načetih Nuggetsa, još jedan klasik između Clippersa i Grizzliesa), dok je Istok totalno pogrešno posložen - ako misle prekinuti ovu uspavanku iz regularnog dijela sezone već na startu playoffa, trebaju nam sudari Pacersa i Celticsa, Knicksa i Bullsa, Netsa i Hawksa (ili barem Bullsa i Pacersa).
1. THUNDER 61.47
Nakon što im je Heat još jednom očitao lekciju i to u vlastitom domu, Durant i kompanija izgubili su utakmice protiv svakog relevantnog protivnika – po dvije protiv Denvera i Spursa, po jednu protiv Memphisa i Houstona, a nizu možemo dodati i ovu svježu protiv Knicksa. Jedina spomena vrijedna pobjeda u ovom periodu je ona protiv Clippersa, koji su pak momčad slična njima, momčad koja je sama sebi najveći neprijatelj i koja više ovisi o trenutnom nadahnuću nego o uigranosti i sistemu.
U jednu ruku, ništa ovdje nije ni sporno ni problematično – i jedni i drugi su izuzetno mladi. Mislim, Durant, Westbrook i Jordan imaju tek 24, a Griffin 23. Kako god okrenuli stvar, ono najbolje tek će nam ponuditi. Dakle, ima vremena da se dođe u nirvanu, stanje u kojem će se na vrhunske fizikalije i vrhunski talent nadograditi i vrhunski um i u kojem će svi navedeni realizirati svoj potencijal (nešto slično smo prošli s Jamesom, tako da smo imali prilike učiti iz prve ruke i sada znamo bitno pravilo – to što živimo u svijetu u kojem mediji diktiraju uspjeh preko noći, ne znači da se do njega stvarno tako i dolazi).
Ono što bode u oči i kod jedne i druge momčadi nakon mladosti su treneri. Kod Brooksa je problem tvrdoglavost u prihvaćanju ili nametanju promjena (previše Perkinsa, premalo Ibake), da ne spominjem kako im za kolektivni IQ nimalo ne pomaže ni podatak da je Durant potencijalni prvi strijelac lige, ali i tek drugi potrošač lopti u momčadi ili da na silu pokušavaju uključiti Fishera u rotaciju radi samo njima znanih razloga (čovjek je prestao biti faktor u ligi prije dvije godine kada ga je Barea rastavio na komadiće).
Koliko god potencijal Oklahome bio strašan, a danas im je teško osporiti čak i iskustvo obzirom na put koji su prošli zadnjih godina, jednostavno je nemoguće staviti momčad s ovakvim upitnicima iznad glave u isti rang s momčadima poput Spursa i Heata koje imaju i šampionski pedigre, ali i prednost u pripremi i shvaćanju vlastitog identiteta.
Del Nego je možda nešto skloniji eksperimentu od Brooksa, ali problem Clippersa je što nisu maksimizirali potencijal ni u jednom smjeru. Možda to nije pošteno reći za momčad koja je jedina u ligi uz Miami, San Antonio i Oklahomu top 10 u oba smjera (što je u pravilu odlika momčadi koja ima realne temelje za lov na naslov), ali oni mogu biti puno bolji i u napadu i u obrani.
Ukratko, u napadu im nedostaje kretanje lopte i sistem kakav imaju Miami ili San Antonio, a u obrani im nedostaje sposobnost da čuvaju reket bez fauliranja (dakle, opet im nedostaje - sistem). Što je najluđe, Clippersi imaju fizikalijama najboljeg centra od sve četiri spomenute momčadi, ali Jordan ne samo da nema IQ Duncana, nego nije ni dio obrane koja bi mu olakšala posao kao što fantastične rotacije pomažu Boshu ili kao što fantastična dužina na svim pozicijama pomaže Perkinsu.
Clippersi na boku nemaju vrhunskog stopera, a koliko god da su Blake i Jordan popravili čitanje igre u odnosu na lani, još je to daleko od potrebne razine - Clippersi su ligaški prosjek u najvažnijem dijelu obrane, sprječavanju protivničkog šuta, a od njih više faulira samo Toronto (što nimalo ne ohrabruje pred playoff). Tako da ispada kako je razlog zbog kojega su top 10 obrambeno više stvar trika nego stvarne kvalitete - Clippersi dominiraju nad ostatkom lige u stvaranju izgubljenih lopti i time nadoknađuju nedostatak balansa u ostalim elementima koji imaju San Antonio, Miami i Oklahoma.
Čekaj, pa zar se sve ovo ne bi moglo riješiti jednostavno strpljenjem? Ako su jezgre i jedne i druge momčadi mlade, zašto se to jednostavno ne bi ispravilo metodom pokušaja i pogreške? Zašto bi treneri bili isključivi krivci? E, tu na snagu stupa jedna vrlo jednostavna formula.
NBA je liga u kojoj je talent broj jedan i nema drugih Bogova uz njega. Ako imaš talent, imaš šansu, ako nemaš - uzalud ti sve ostalo. E, samo sada imaš dvije opcije - možeš taj talent okružiti kreativnim trenerima koji znaju što rade, staviti ga u sistem i zaokružiti ga nekakvom filozofijom. Oblikovati njegov rast. Ili ga jednostavno možeš ostaviti sirovim, uz nadu da će s vremenom sve samo od sebe sjesti na svoje mjesto.
U povijesti NBA ne postoji momčad koja je osvojila naslov na ovaj potonji način. Boston je svojih 11 naslova s Russellom osvojio dijelom zato što su svake godine imali all-star petorku na rosteru, ali dijelom i zato što su imali sistem izgrađen na obrani i tranziciji. Knicksi su svoja jedina dva naslova osvojili uz fenomenalan roster krcat hall of fame talentom, ali i uz neprestano kretanje lopte u napadu za kojega je zaslužan bio Red Holzman. Portland je svoj jedini naslov osvojio s mladom momčadi koja je nadmašila sva očekivanja, ali nije na odmet bilo ni što su uz Waltona imali i izuzetan sistem Jacka Ramsaya koji je doslovno kopirao filozofiju Celticsa (obrana + tranzicija).
Jordan je bio Jordan i prije nego što je osvojio naslove, ali tek kada je Phil nametnuo nesebičnost u napadu i požrtvovnu obranu kao temelje identiteta (što je naučio od Holzmana u Knicksima) i tome još pridodao trokut Texa Wintera, počeli su stizati i trofeji.
Uglavnom, poanta je da su sve ove momčadi, da bi otišle do kraja, morale talent definirati stilom igre. Nije dovoljno imati pojedince koji će zabiti ili pojedince koji su u stanju igrati obranu, moraš imati momčad. Nije dovoljno imati samo srce i noge, treba imati i mozak. Sve ove momčadi odgovaraju formuli talent + sistem. Pitanje za svakoga NBA fana je stoga jednostavno - da li ovaj omjer imaju OKC i LAC? Ja ipak mislim da ne (i pri tome ne mislim na banalnu stvar poput kemije koja je i sama produkt uspješnog sistema, već baš na praktičnu primjenu nečijeg profesionalnog znanja).
Naravno, da ne bi bilo zabune, sam sistem bez talenta vam ne znači ništa. Ako imate sistem, a nemate talent, momčad s talentom će vas uvijek razbiti. Evo, primjer su Kingsi koji praktički cijelu sezonu igraju bez glave i repa, ali su svejedno uspjeli uhvatiti desetak pobjeda više od Magica ili Bobcatsa, momčadi za koje možete reći svašta, ali ne i da nemaju vodstvo (Vaughn i Dunlap su odradili fantastičan posao u definiranju igre i sistema, koliko god to teško bilo vidjeti golim okom ili pogledom na rezultat).
Zbog te važnosti talenta, OKC i Clippersi definitivno nisu bez šansi protiv Spursa koji ipak nemaju igrača klase Paula, Griffina, Duranta ili Westbrooka. Ali, nisu favoriti kakvi bi bili da imaju do kraja definiran stil igre. I to je još jedan od razloga zašto je Heat naizgled za klasu iznad svih - ne samo što imaju talent koji se može mjeriti sa svim ostalima, točnije iznad svih je ostalih, već imaju i identitet u kojem uživaju.
Uvijek se sjetim poteza Dumarsa kada je hladnokrvno maknuo Carlislea i za trenera postavio Larrya Browna. Rick je godinama kasnije osvojio svoj zasluženi naslov, a i već tada je bilo jasno kako se radi o trenerskom genijalcu koji je udario temelje Pacersima i Pistonsima prije nego je donio u Dallas potrebni sistem i tako zaokružio postojeći talent (još jedan sjajan primjer - mislite da bi Mavsi ikada postali prvaci s Averyem Johnsonom, a bez zone i Carlisleove filozofije?). Međutim, dok se Rick tada još uvijek tražio, Larry je točno znao što treba poduzeti kako bi preko noći učinio Detroit boljom momčadi. I donio im taj naslov.
Za Brooksa još nije kasno. Kolikog god tvrdoglav bio, ne može mu se osporiti da je mlade snage Oklahome pretvorio u šljakere koji su itekako svjesni da bez rada neće postići ništa. Ono, ostane li dovoljno dugo na klupi, možda se zalomi nekakav prozor u kojem bi Thunder ipak otišao do kraja bez značajnijih promjena u stilu igre (tipa, još par sezona da Durant dodatno sazrije kao all-round igrač, plus raspad Heata u iduće dvije godine zbog poreza na luksuz). Međutim, u slučaju Clippersa, toplo se nadam da će Paul u novom ugovoru imati klauzulu koja traži novog trenera kako bi u idućih 4-5 godina ipak dali ovom sirovom potencijalu nekakav viši smisao jer ovo uglavnom bezglavo jurcanje monstruma kao što su Griffin i Jordan po parketu u iščekivanju Paulovog dodavanja, koliko god da je spektakularno (uostalom, kao i Westbrookovi i Durantovi juriši), već pomalo iritira.
2. HEAT 59.93
Obzirom da su prvu trećinu sezone imali jednu od 10 najgorih obrana lige, njihov skok u top 10 u obrambenoj učinkovitosti time je još impresivniji. Kako su u drugom dijelu sezonu praktički na lanjskom nivou (prošlu su godinu završili kao top 5 obrana) i da su u završnicama utakmica u stanju ubaciti u šampionsku brzinu što je posebice vidljivo u igri u obrani, ispada kako Heat ispunjava čak i one osnovne preduvjete za lov na naslov – top 10 su u oba segmenta igre. Ironija je u tome da su ipak bitno drugačiji nego lani, ali ne na način na koji smo to mislili veći dio sezone. Naime, vrativši obranu na staru razinu izbrisali su najveći minus, dok su istovremeno napad podigli na suludu visinu na kojoj ga drže tijekom cijele sezone – ako je netko zaboravio, Heat je lani bio tek 8. napad lige, dok su sada broj jedan ukupno (preskočili su Oklahomu koju je mjesec dana lošije igre izbacio s vrha), a šuterski su ionako uvjerljivo prvi cijelu godinu.
Dakle, ako je obrana ostala na mjestu u odnosu na lani, ispada kako je glavna promjena u tome što je ovogodišnji Miami jednostavno puno bolja napadačka momčad od lanjske, razlog za što leži u pronalasku identiteta (niska postava) i novoj rotaciji (praktički su dali minute Joela Anthonya Rayu Allenu). Trebalo im je dosta da nauče igrati obranu jer ovakva raspodjela minuta u top 8 rotaciji ipak je veliki šok za svaki sistem, ali Spoelstra i društvo nekako su i ovo zakrpali (luda hrabrost Spoelstre izgleda da će se samo tako isplatiti jer je uspio poboljšati momčad koja je osvojila naslov - usporedite ovo s onim što rade Brooks ili Del Negro).
Praktički, Heat je bolji u obrani trice (veliki problem lani) i jednako dobro brane reket (zanimljivo, čak ni u golim stop brojkama poput blokada nisu pali jer su Wade i James debelo iznad prosjeka po blokadama za svoje pozicije), tako da im je jedini minus u odnosu na prošlogodišnje izdanje - skok. Međutim, on im nikada i nije bio jača strana, a ionako sve dodatne napade koje daju protivniku u napadačkom skoku (a što mogu iskoristiti samo momčadi poput Pacersa i Grizzliesa), nadoknade krađom lopte (tu su i dalje fantastični, pogotovo od kada Jamesa opet više koriste na perimetru).
Dakle, malo slabija obrana + puno bolji napad = obrana naslova? Mislim da im samo ozbiljna kalvarija (tipa ozljeda Wadea i Bosha u isto vrijeme) može predstavljati problem.
Još jedan veliki plus je ždrijeb – ostane li raspored ovakav do kraja, ispada kako bi Heat do finala Istoka trebao izbjeći momčadi poput Bullsa i Pacersa koje mu puno slabije leže od Hawksa ili Netsa, odnosno vrlo lako bi ih mogao izbjeći i uopće (nije nemoguće da Knicksi izbace Pacerse u polufinalu). Nakon šetnje protiv Bucksa čeka ih pobjednik trenutnog troboja između Netsa, Bullsa i Hawksa. Protiv Bullsa bi se polufinala serija ipak možda malo produžila, ali teško da bi se radilo o ozbiljnijoj prijetnji, dok su Netsi i Hawksi osuđeni na ulogu promatrača.
S druge strane, budu li Bullsi šesti, to znači da će i drugi i treći nositelj imati itekako težak posao u prvoj rundi jer su i Boston i Chicago momčadi sposobne igrati playoff košarku i tako namučiti Pacerse i Knickse. Obzirom na količinu ozljeda teško da su u stanju napraviti iznenađenje, ali odvući seriju u 7 utakmica? Apsolutno. Što bi samo dodatno izmorilo Knickse i Pacerse, koji bi nakon međusobnog klanja, koje bi također trebalo ići do sedam, išli na odmorni i spremni Miami.
3. SPURS 59.39
Manu ne samo da je stalno ozljeđen, nego čak i u onim utakmicama dok je u rotaciji igra ispod razine na koju smo navikli. Obzirom na godine i pad učinka, nije nemoguće pretpostaviti da možda više nikada nećemo vidjeti old school Manua, a bez njega, žao mi je, ali nema ni Spursa. Tony je digao šuterski dio igre, ali, ako nema Manua da mu olakša život, on sam ne može dobiti Oklahomu. Timmy je sjajan, ali Timmy je sjajan za penzionera – njegova post up košarka koliko god da je učinkovita, nije dovoljna protiv Oklahome ili Miamia koji su u stanju ubrzati igru i raširiti reket. Green i Leonard pak nisu u stanju sakriti sve ove probleme, a niti to može bilo koji Popov zahvat.
Uostalom, nedavna tekma protiv Oklahome je najbolji pokazatelj. Pop je utakmicu ranije odmarao Timmya i Leonarda baš da vidi u kolikoj mjeri su u stanju u ovom trenutku suprotstaviti se Thunderu i to nije izgledalo dobro – Parker nije ni blizu forme života koju je imao prije ozljede zgloba (plus trenutno ga muče i koljena), a sudar svjetova je bio očit u stilu igre – dok su Spursi usporili ritam ne bi li Duncan odradio svoje u postu, Oklahoma je jednostavno letjela po parketu.
Ovo je ogroman problem za Popa – Spursi su inače zadnjih godina ubrzali igru kako bi pasovima i šutom iz vana raznijeli protivnika, ali takav stil im ne pomaže protiv Oklahome. Međutim, ne pomaže im ni kada pokušaju usporiti jer tek tada su nigdje – Oklahomu ne mogu zaustaviti ni pod razno zbog nepokretnih visokih, a sami zabijaju još manje čim uspore igru i krenu forsirati košarku kroz post.
Jednostavno, bez Manua je razlika u talentu prevelika, a dodaj još i Parkera izvan forme i očito je kako je Oklahomin napad previše jak. Obrane su možda identične na papiru, međutim Spursi muku muče s momčadima koje su sjajne s poludistance, a Oklahoma je tu čak za 2% bolja od Bostona koji poslovično živi od dugih dvica (Boston puca 47% s lakta, OKC čak 49% i nitko drugi u ligi im nije ni blizu). Pop je napravio sve da zatvori reket i da čuva tricu, što im je obranu diglo u top 5, ali ne može sakriti manjak brzine kod svojih visokih koji jednostavno ne mogu pratiti ni Ibaku na perimetru, a kamoli Duranta (iz istog razloga je i Boston tolika muka najboljoj obrani lige, onoj Pacersa – u ligi u kojoj se sve manje pucaju duge dvice, momčad poput Celticsa u stanju je biti ozbiljan problem za prilagodbu).
4. CLIPPERS 59.20
Da ne ponavljam teze rečene u ranijem djelu posta ispod Oklahome, ponovit ću samo formulu:
sistem + talent = naslov
sistem - talent = lutrija
talent - sistem = Clippersi
Kako ono Vinnie kaže, "all those names and all those stuff, flex, 7 seconds, spread, princeton... you just put the ball in the best player's hands". Mislim, s ovim drugim dijelom rečenice se slažemo svi, ali Vinniev je problem što ne shvaća da bi lopta u rukama najboljeg igrača bila još opasnija da on kao trener zna što svi to pojmovi znače i da je ih je u stanju ugraditi u igru momčadi. CP3 je najbolji playmaker u ligi, ali još lani smo vidjeli što se dogodi kada ga protivnik zaustavi u playoffu, a ove sezone smo se podsjetili što se dogodi kada ga uspori ozljeda. Clippersi u drugoj polovici godine nisu momčad iz prvog djela sezone samo zato što se Paul ozljedio i što bez njega u idealnoj formi ne postoji zaštitna mreža zvana sistem na koju bi se igra i igrači mogli dočekati.
5. NUGGETS 58.23
Taman su ušli u najbolju formu sezone i ostvarili niz sjajnih pobjeda na strani koji ih je napunio samopouzdanjem (do jučer je bilo nezamislivo da pobjede u Oklahomi), a onda su ih uništile ozljede Lawsona i Gallinaria. Gallinari je gotov za sezonu, a ni Lawson nije u puno boljoj situaciji - čim su u pitanju problemi sa stopalom, točnije s plantarnim fašistima, stvari obično ne završe dobro (pogotovo ako ste play koji živi od brzine).
Lawsona muči stopalo, Gallinari trenutno nema koljeno, a bez idealne forme nemoguće je igrati košarku na najvišoj razini. Denver ima dubinu da sakrije slabiji učinak jednoga i izostanak drugoga, ali ne i da ga u potpunosti nadoknadi, što im šanse za iznenađenjem u doigravanju čini značajno umanjenima (u borbi za treću poziciju pomoći će im činjenica da, ako dođe do egala i sve tri momčadi budu imale jednaki broj pobjeda, Denver ima prednost u međusobnim dvobojima, 3-1 protiv Memphisa, odnosno 2-1 protiv Clippersa).
Uglavnom, prava je tragedija što nećemo gledati Galloa u njegovoj "milky way Paul Pierce" verziji, jer čovjek je bio u takvom ritmu da eksplozija u playoffu i dizanje na all-star razinu ne bi bili nikakvo iznenađenje. Denver usprkos svoj širini neće ovako nešto moći nadoknaditi – on je bio i prva opcija, ali ujedno i jedina šansa da se napravi korak naprijed jer čovjek ima talenta za nositi napad na svojim leđima. Sada dolazi do tektonskih pomaka koji će oslabiti klupu, ali i učinkovitost. Pogotovo jer je, uz sve ostalo, Gallo bio i najbolji šuter i od njegovih trica ovisila je cijela ravnoteža u napadu – tko će sada preuzeti sav onaj volumen ispaljenih projektila s perimetra? Chandler? Brewer? Iggy? Mislim, ja ih nisam ozbiljno smatrao za prijetnju ni ranije, iskreno sumnjam da bi i s Gallom u formi života prešli preko Memphisa ili Clippersa, a sada sam, blago rečeno, skeptičan.
6. PACERS 57.41
Zadnjih mjesec dana napravili su popriličan iskorak u napadu, prvenstveno zbog toga što je Hibbert konačno počeo nešto zabijati i time im donio potreban balans. Imali su cijeli niz sjajnih pobjeda u ovom periodu nakon all-stara, ali kao i sve drugo i one su prije svega rezultat fantastične obrane. Dakle, limiti i dalje ostaju, ali ako ijedna momčad na Istoku ima dovoljno srca i fizičke moći da namuči Heat, onda su to oni. Ali, dobiti 4 od 7? Postoji cijeli niz razloga zašto je to praktički nemoguće, ali njih ostavimo za najavu playoffa.
7. GRIZZLIES 57.22
Lionel Hollins je dobar trener, ali nešto mi govori da ga dogodine nećemo gledati na klupi Memphisa. Nije stvar samo u tome što je u prvim danima nove uprave došao u sukob s novim, više analitičkim, smjerom kojega njeguju novi šefovi, već i to što je praktički jedini član momčadi koji je izrazio žaljenje za odlaskom Gaya. Nakon što su Gasol, Randolph i Conley ispod glasa poručili kako im Rudy baš i neće nedostajati, kapetan Allen bio je jasan i glasan - protekla sezona i pol s Gayom bila je izgubljena, danas smo konačno opet ona ista momčad koja je pobijedila Spurse i prijetila Oklahomi u playoffu prije dvije godine. Kako je Hollins upravo bio najglasniji pobornik ideje da Gay bude prva napadačka opcija i kako je upravo on taj koji je odgovoran za stil igre koji je dovodio do toga da Gay ima više lopti u ključnim utakmicama od Zacha i Marca zajedno, nekako mi se čini da se nitko neće previše buniti ako mu ne ponude novi ugovor. Pogotovo ako opet ne prođu Clipperse - za lanjski poraz trenutno je krivac Gay, a za eventualni novi svakako će većina krivnje pasti na Hollinsa.
8. KNICKS 57.02
Carmelo se pretvorio isključivo u skok-šutera, a ta evolucija vrhunac je imala protiv Heata kada osim 4 iznuđena prekršaja doslovno nije uzeo šut iz reketa ili na obruču (i svejedno je zabio 50, što je pomalo blesavo). U ovih 11 pobjeda u nizu u kojima je sudjelovao (nije igrao u prvoj tekmi ovog sjajnog niza od 12 pobjeda) zabio je 39 šuteva iz reketa što hoće reći da je veliku većinu šuteva uzeo iz vana. Od dolaska u Knickse ovaj trend je sve očitiji (uzima čak 3 pokušaja manje u reketu nego u Denveru, što je promjena u stilu igre skoro ravna onoj koju je prošao Kobe, čak i drastičnija obzirom da Kobe kao izliku ima kilometražu i gubitak eksplozivnosti, dok je kod Mela problem isključivo u sitnim ozljedama i zaljubljenosti u skok-šut).
Poanta svega ovoga je da bez stalnog pritiska na obranu nema kvalitetnog napada u playoffu, a Knicksi praktički nemaju druge kreatore iz ulaza osim Mela i Smitha. Pošto su obojica skloniji uzeti šut preko ruke nego ići na ulaz, to neće biti dovoljno. Još veći problem je obrana - Knicksi imaju najslabiju obranu protivničkog šuta od svih playoff momčadi (čak i od Rocketsa) – uzalud im kontrolirani ritam utakmice (što ostvaruju obrambenim skokom i činjenicom da nikada ne gube lopte) kada protivniku dodatni pokušaji koje donose skok u napadu i ukradene ionako ne trebaju dok god puca iznad 50% iz igre.
Ako ništa drugo, Melo ima ogromne šanse izboriti se za titulu prvog strijelca lige. Činjenica da se i on i Durant stvarno trude oko ovoga (što je vidljivo iz šuteva koje uzimaju zadnjih dana, šuteva koje posebice Durant nikada ne bi uzeo u normalnim okolnostima) jasno govori zašto još nisu na razini Jamesa koji je potpuno sazrio i kao košarkaš i kao osoba - dok ne ostave ova sitna zadovoljstva ega sa strane i ne razviju svijest o tome što je stvarno bitno, James će imati prednost u broju naslova. Ili su možda obojica svjesni da su u tom dvoboju ionako poraženi pa barem pokušavaju uzeti ove mrvice koje im preostaju.
9. ROCKETS 56.65
McHale će se boriti za titulu trenera godine, Harden za mjesto u prvoj petorci, a u međuvremenu se treba boriti za šesto mjesto kako bi si dali šansu protiv Nuggetsa jer je protiv Oklahome ili Spursa neće imati - i jedna i druga momčad itekako su uspješne u branjenju trice, ali još su bolje u obrani reketa (manje koševa na obruču od njih primaju samo Pacersi i Nuggetsi, a ako se netko pita zašto su Nuggetsi usprkos dobroj zaštiti obruča problematični u obrani, razlog je što za razliku od svih ovih ostalih dežurnih krivaca za kvalitetnu obranu nikako nisu uspjeli shvatiti kako se istovremeno rotirati prema perimetru - od njih su više trica primili samo Bobcatsi).
10. LAKERS 54.55
Lakersi su ove godine momčad s najvišim omjerom slobodnih i pokušaja iz igre, što je razumljivo obzirom na količinu batina koju trpi Dwight (više puta na liniji od njega su ove sezone bili samo Durant i Harden, a sjajan podatak je onaj prikazan na utakmici protiv Clippersa - Dwight je samo ove sezone promašio više slobodnih nego što ih je jedan Nash fulao u cijeloj karijeri). Također, Lakersi su ujedno i momčad protiv koje je svirano uvjerljivo najmanje prekršaja, što je također donekle razumljivo obzirom da im je trener Mike D'Antoni koji je svoju filozofiju izbjegavanja fauliranja uspješno primijenio i u Knicksima i u Sunsima (obje momčadi su uredno bile na dnu što se broja prekršaja tiče). Sve je to dio njegova vjerovanja u ritam igre, odnosno da je važnije brzo izvesti loptu nakon primljenog koša i pokušati odigrati polu-kontru, nego zaustaviti igru i sat radi slobodnih i sve je to OK. Ali, bez obzira na sve ove olakotne okolnosti, nemoguće je objektivno gledati utakmice i ne uočiti pomoć koju u lovu na playoff Lakersi dobivaju od sudaca. Kao da nije dovoljno što imaju Dwighta i Kobea, ljudi u sivome kao zvijezde tretiraju čak i Jamisona ili Blakea, a da ne govorim o perverziji od neki dan kada je nekim čudom Memphis pucao "čak" 7 slobodnih. Mislim, svaka čast Dwightu na trudu koji ulaže u to da Lakersi ipak uđu u playoff, ali, s poštenim suđenjem, čovjek ne bi ni jednu utakmicu ostao u igri duže od treće četvrtine.
11. NETS 54.22
Hibbertovo oživljavanje je ništa prema onome kako Deron igra od kada je nakon all-stara počeo primati inekcije u oštećene zglobove – čovjek na trenutke podsjeća na onog starog, a uspio je čak i jednom zakucati! Pitanje je koliko će ovakav presing naštetiti u budućnosti, ali s Deronom blizu all-star forme, Netsi su svakako sposobni izboriti drugi krug playoffa. Šteta jedino što ne postoje lijekovi koji bi oživili Johnsona i Wallacea - bez da ovaj dvojac igra barem približno životnoj formi (dvojac koji im inače ždere više od pola salary capa), nemaju šanse pružiti ozbiljniji otpor Heatu (ako uopće dođu do druge runde - Chicago ima 3-1 ove sezone protiv njih, a s Hawksima su na 2-2 uz negativnu koš razliku, tako da su daleko od favorita čak i u prvom krugu).
12. WARRIORS 54.06
U sjeni svih mogućih trka, ona između Warriorsa i Rocketsa postaje sve zanimljivija. Zbog problema Nuggetsa s ozljedama, biti šesti na Zapadu više nije mala stvar, već potencijalna razlika između šanse za polufinalem i brze smrti u prvom krugu od ruke Spursa ili Thundera. Golden State trenutno ima utakmicu prednosti, što bi se moglo pokazati ključnim. Doduše, imaju i dosta teži raspored, ali nije nemoguće da do kraja ostvare score 3-2, što bi značilo da Houston mora dobiti 4 od 5 zadnjih susreta kako bi imali isti score (Rocketsi imaju prednost zbog 3-1 međusobnog odnosa u sezoni). Obzirom da Houston ima dva susreta protiv Sunsa i jedan protiv Kingsa do kraja, a i da im je u interesu igrati punom snagom kako bi dobili Nuggetse umjestu Thundera, nekako mi se čini da će Warriorsi ipak završiti kao sedmi.
13. BULLS 53.66
Thibo i službeno produžio na četiri godine s Bullsima, Rose samo što se nije vratio - ovo su vijesti koje bi inače natjerale pola Istoka da napuni gaće. Ne i ove godine, obzirom da su Noah i Gibson ozbiljno načeti, a da se Deng i Boozer osjećaju poput Paule Radcliff na kraju maratona.
14. JAZZ 53.51
Bitka s Lakersima se nastavlja, trenutno su u prednosti, a ono što može veseliti je da u njoj ključne uloge igraju Hayward i Favors. Najvažnije od svega, Hayward je konačno ove sezone počeo startati na svojoj prirodnoj poziciji trojke nakon što je sezonu počeo kao dvojka, odnosno nakon što je odrađivao ulogu šestog čovjeka. Greatest hits kompilacija trenerskih poteza Tyronea Corbina može slobodno stati rame uz rame s onom Eaglesa.
15. HAWKS 53.32
Obzirom da se broj ozljeđenih članova rotacije povećava iz dana u dan (Williams i Pachulia su otpali, Harris samo što nije zbog problema s palcem, što praktički znači da nemaju klupu pred playoff), a i da Horford i Korver svako malo uzimaju poštedu, pravo je čudo da se uopće drže u ovoj bitci za četvrto mjesto. Doduše, kako i koeficijent pokazuje, ovo je momčad u padu forme koju malo što može spasiti od ispadanja u prvom krugu.
16. CELTICS 52.64
Bez Garnetta obrana se raspala, ali čak ni u takvim okolnostima Milwaukee im nije ozbiljnije zaprijetio na sedmom mjestu. KG je dobio bitan period odmora, a vjerojatno će ga do kraja sezone dobiti i Pierce, kako bi što spremniji bili za obračun u prvom krugu. Nažalost, sve su manji izgledi da će na Pacerse, što im bitno smanjuju šanse (protiv Knicksa imaju 3-1 ove sezone uz brutalnu koš razliku), ali, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da srce prvaka nikada ne treba zanemarivati. Pierce i Garnett pobrinut će se da, ako već moraju poginuti, poginu sa stilom.
17. MAVS 52.63
Ispali su iz lova na osmo mjesto, ali još uvijek mogu uhvatiti sastanak s brijačem. Trebaju 3 pobjede u 5 zadnjih utakmica, a imaju čak 4 domaće tekme uz gostovanje u Big Easyu. Dakle, brade padaju.
18. BUCKS 52.27
Istok će nam izgleda još jednom dati playoff momčad s negativnim scoreom, što je već postala svojevrsna tradicija u zadnjih desetak godina. Da bi izbjegli postati dio folklora i svrstali se među one rijetke momčadi koje su i kao osme na Istoku imale pozitivan score, pa makar i onih neutralnih 41-41, morat će pobijediti u barem 4 od 6 utakmica koje ih čekaju. Od čega ih je 5 na strani, a ona doma je protiv Nuggetsa. Sretno s hvatanjem momentuma pred obračun s Heatom.
19. WOLVES 51.89
Rick Adelman je došao do 1000 pobjeda u karijeri, ali njegovo povratak dogodine ostaje otvoren. Dijelom i zbog obiteljskih problema, dijelom i zbog opće nesigurnosti koja vlada u klubu (ne samo da nitko ne zna što će se na ljeto dogoditi s pola rostera, već se ozbiljno šuška i o prodaji vlasničkog paketa). U gomili upitnika jedna je stvar sigurna - ugovor Brandona Roya za iduću godinu briše se iz salary capa bez penala jer čovjek nije došao ni blizu ispunjavanju potrebnih uvjeta da bi druga godina postala makar i djelomično garantirana.
20. RAPTORS 51.17
Kada sam proteklih dana slagao salary cap kockice za svaku momčad, najveći šok sam doživio kod Raptorsa koji su ne samo debelo iznad salary capa, već su i opasno blizu zone poreza (sve su šanse da će ga i platiti ne iskoriste li amnestiju barem na Kleizu). Dapače, da kojim slučajem dobiju top 3 pick kroz lutriju, a obzirom da su tim visokim pickovima garantirane rate od minimalno 3 milje za prvu godinu, ne samo da bi platili porez, već bi aktivirali i hard cap. Ovako će si moći priuštiti 3-4 veterana na minimalcu za popuniti roster, ali bez obzira na sve, Colangelo na ljeto ne smije imati posao u ligi. Kao što, ruku na srce, ni Toronto ne zaslužuje NBA klub dok je grad poput Seattlea bez njega.
Razlog zbog kojega će Raptorsi teško do all-star klase i zašto će im roster vječno biti krcat precijenjenim igračima (bilo da ih preplate sami kao što je slučaj s Fieldsom ili da ih dovedu preko tradea kao što je slučaj s Gayom) je jednostavan - u Kanadi su porezi na plaće duplo veći nego u bilo kojoj USA državi, što znači da se Toronto ne natječe samo s 29 drugih franšiza, već i vlastitom nepovoljnom situacijom. Nitko to neće osjetiti bolje od Gaya koji je prešao iz kluba u kojem nije bilo poreza (živio Tennessee) u klub u kojem će mu skoro 12% rate završiti u džepovima sistema. Eto i Colangelu idealne isprike - blame Canada!
21. WIZARDS 50.95
John Wall je ove sezone igrao u 43 utakmice od mogućih 66, što mu je bilo dovoljno da ostvari daleko najviše asista i pogođenih slobodnih u momčadi. To jasno govori zašto je napad Wizardsa bio grozan (nisu imali niti prosječnu slash & kick opciju), a po ovome se mogu mjeriti samo s jednom momčadi - Bullsima. Chicago sličnu kalvariju prolazi bez Rosea (bez glavnog kreatora brutalno im je pao broj asista), a obzirom na stil igre i ovisnost o fizikalijama, kao i na masu drugih detalja (oba su Caliparievi playevi, oba su imala ozbiljne ozljede, oba su upitni šuteri i oba su često osporavana jer su prvenstveno strijelci, a tek zatim playmakeri), izgleda da su ovih dvoje osuđeni jedan na drugoga (plus, gledajući način na koji se Wizardsi krcaju pod košem i kako se baziraju na čvrstoj obrani, sve se čini kako su upravo Bullse izabrali za primjer koji će slijediti).
Držite oko na Wallu dogodine jer Rose je dvije godine stariji, a eksplodirao je u svojoj trećoj sezoni, dok su ga u četvrtoj već usporile ozljede. Wall je pak propustio dobar dio treće, što znači da bi u četvrtoj, bude li zdrav, mogao eksplodirati u Roseovom stilu. Nema šanse da se kladim protiv njega dogodine zbog izuzetne sličnosti u igri između ove dvojice, a ponovi li išta slično Roseovim igrama iz MVP sezone (25 koševa, 8 asista, 3 ukradene i sjajan učinak u obrani), Wizardsi bi mogli u playoff, nadam se i na Bullse - dvoboji ovakva dva talenta/čuda prirode trebali bi biti sastavni dio lige cijeli niz godina i tako donijeti malo sjaja na ovaj brutalno prosječan Istok.
22. BLAZERS 50.94
Više minuta od Damiana Lillarda ove sezone odigrao je samo jedan čovjek - Kevin Durant. To je podatak jednako lud (ako ne i luđi) od onoga da je ove sezone Asik skupio najviše skokova, a Vasquez podijelio najviše asista. Mislim, nije uopće sporno da je Davis veći potencijal, ali kako itko ozbiljan može pogledati ovaj podatak, pa zatim Lillardovu solidnu produkciju, i ne dati mu nagradu za rookiea godine?
23. SIXERS 50.77
Holidayeva 2-24 partija (uz jedno, ponavljam, 1 slobodno bacanje, što cijelu stvar čini još gorom) najgora je šuterska partija u modernoj povijesti NBA (dakle, od ograničenja napada na 24 sekunde) za čovjeka koji je uzeo toliki broj šuteva. Naravno, radi se o jednoj večeri u jednoj nebitnoj utakmici i ne treba iz toga raditi veliku priču (osim ako ne pripadate taboru koji misli da je Holiday stvarno all-star klasa – tada se ozbiljno trebate zamisliti nad sobom), Jrue je solidan mladi bek koji igra u očajnom kontekstu. Međutim, ovaj podatak o jednom slobodnom bacanju je puno, puno veći problem za Sixerse – njima fali franšizni igrač, to nije sporno, ali kako je Holiday u cijeloj svojoj karijeri do sada potvrdio da je isključivo skok-šuter, izgleda da će osim prve opcije morati nabaviti barem još i drugu, ako ne i treću. Nešto mi govori da ćemo idućih 4-5 godina Sixerse često gledati u lutriji.
24. HORNETS 50.73
U zadnjih 8 utakmica Gordon je zabio 47 slobodnih bacanja, a znate kada mu je zadnji put tako nešto pošlo za rukom u nizu od 8 susreta? U prosincu 2010. u dresu Clippersa. Iako je ovaj Gordon daleko od spremnog, ovakvi pokazatelji jasno govore zašto su mu Hornetsi dali max ugovor i zašto su strpljivi (dodatni plus je što mu je sve ovo pošlo za rukom usprkos limitiranoj minutaži). Nakon ljeta odmora, čovjek će izgleda konačno biti spreman opravdati očekivanja u stilu Stepha Currya ove sezone.
25. KINGS 49.48
I dok Cousins niže suspenziju za suspenzijom, skupina iz Sacramenta je uspjela ligi ponuditi dovoljno dobru ponudu koja anulira svu prednost koju je Seattle do sada imao. Kako liga i dalje odbija svaku pomisao na proširenje, bit će zanimljivo vidjeti kako će riješiti ovu situaciju u kojoj je očito da postoje dva tržišta i dvije vlasničke strukture sposobne podržavati NBA franšizu. Drugim riječima, ako će jedna od njih ostati kratkih rukava, do kada će čekati novu priliku i tko je uopće sljedeći na tapetu za relokaciju (za sada se tek Wolvesi spominju kao klub koji bi mogao mijenjati vlasnika, ali ne i grad).
26. CAVS 49.41
Irving možda još nije all-round kao igrač, ali je zato all-round kada su ozljede u pitanju. Lom stopala, lom šake, lom prsta, lom čeljusti, isčašeno rame, istegnuće koljena, potres mozga. U tri sezone (jedna na Dukeu, dvije u NBA) zahvaljujući ovom "talentu" odigrao je 114 od 178 mogućih utakmica. Mislim, nije da se radi o ozljedama koje usporavaju karijeru ili postotku koji bi trebao brinuti, ali momak definitivno nije Russ Westbrook.
27. PISTONS 49.18
Razlog zašto u zadnja dva tjedna sezone ipak treba držati oko na njima - Drummond i Monroe konačno su dobili priliku igrati zajedno duže od par minuta po utakmici, dakle prvi put ove sezone imamo prilike gledati u akciji dvojac budućnosti. Za sada to baš i ne izgleda sjajno, a razlog tome su dva ogromna felera u igri jednog i drugog - ne mogu zabiti šut s vrha reketa da se postave na glavu. Ovo je nešto što će morati riješiti preko ljeta jer inače nema šanse da budu dio istog, kamoli kvalitetnog napada.
28. SUNS 48.08
Nagradu za najbolje tankiranje u sezoni 2012/2013 dobivaju... Sunsi! Svaka čast jer već sam iskreno počeo sumnjati da su Sarver i kompanija išta u stanju odraditi kako treba.
29. MAGIC 47.16
Marcus Smart je svakim danom/porazom sve bliži, a samim time je sve veća i mogućnost da ih dogodine češće gledam na league passu. Smart-Harkless-Nicholson-Vucevic, kombinacija koja zvuči kao solidna jezgra za iduću sezonu, a ostati će im još 10-ak milja za potpis nekog mladog igrača kao eventualnog pojačanja. Ipak, tek u ljeto 2014. nastaje potpuni kaos - osim što će imati još jedan visoki pick u jednom od naj-jačih draftova ikada (svakako najboljem još od 2003. ako su stvarno točne prognoze o ovoj novoj klasi srednjoškolaca koja dolazi), na raspolaganju će im biti i nekih 20 milja prostora na salary capu (bye bye Turkoglu i Nelson) koji bi mogli biti itekako primamljivi nekome od imena koja će se naći na tržištu (a znamo da se Orlando zbog poreza i klime može nositi sa svakim tržištem osim naravno Los Angelesom i New Yorkom).
30. CATS 44.97
Dok je Magic u par sezona u stanju udariti temelje novoj sjajnoj generaciji, prognozirati nešto slično Bobcatsima jednostavno je nemoguće dok ne vidimo kako će draftati i kako će potrošiti ovih 12-15 milja koje će im ostati na raspolaganju ovog ljeta. Bez prave mlade jezgre uzalud im sav prostor koji će imati za dvije sezone - nijedan ozbiljan slobodan igrač neće doći u momčad koja tek treba napraviti prvi korak ka relevantnosti.
Andrew Bynum
Boston Celtics
Carmelo Anthony
Chicago Bulls
Chris Bosh
Chris Paul
Dallas Mavericks
Denver Nuggets
Derrick Rose
Dirk Nowitzki
Dwight Howard
Dwyane Wade
Golden State Warriors
Indiana Pacers
James Harden
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kevin Garnett
Kevin Love
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Clippers
Los Angeles Lakers
Manu Ginobili
Marc Gasol
Memphis Grizzlies
Miami Heat
Minnesota Timberwolves
NBA
New York Knicks
Oklahoma City Thunder
Orlando Magic
Pau Gasol
Paul Pierce
Phoenix Suns
Rajon Rondo
Ricky Rubio
Rudy Gay
Russell Westbrook
San Antonio Spurs
Tony Parker
Tyson Chandler
Utah Jazz
Zach Randolph
Lektiros
- 6 Degrees Of Separation
- 82games
- Ball Don't Lie
- Basketball Reference
- DraftExpress
- Hoopdata
- LeBatard Show Podcast
- Locked On Jazz
- Lowe
- NBA Contracts Info
- NBA.com Stats
- Pomeroy
- Schuhmann
- Simmons
- Synergy
- TBJ
- Tjarks
- Trade Machine
- Ziller
Arhivos
- May 2013
- April 2013
- March 2013
- February 2013
- January 2013
- December 2012
- November 2012
- October 2012
- September 2012
- August 2012
- July 2012
- June 2012
- May 2012
- April 2012
- March 2012
- February 2012
- January 2012
- December 2011
- November 2011
- October 2011
- September 2011
- August 2011
- June 2011
- May 2011
- April 2011
- March 2011
- February 2011
- January 2011
- December 2010
- November 2010
- October 2010
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
Wall Of Fame
