SOUTHEAST

HEAT

NAPAD: 111.8 (2.)

OBRANA: 103.6 (6.)

RASPORED: 30.

SCORE: 60-22

THAT WAS THEN

Usprkos tome što su pregazili nedorasli Thunder u pohodu na prvi naslov, u Miamiu nisu sjedili prekriženih ruku. Svjestan da su prijetnje Pacersa i Bostona bile stvarne, Spoelstra je odlučio uvesti novosti koje će maskirati slabosti Heata pod košem (prije svega u skoku i zaštiti reketa) i to tako, da ironija bude veća, što je dodatno ubrzao igru i ubacio još jednog šutera na parket praktički zamijenivši Joela Anthonya s Rayom Allenom (e to se zove prigrliti identitet).

Jasno, ovakvim potezom nije učinio previše po pitanju pojačanja sredine, dapače smještanjem Jamesa ili Battiera pod koš dodatno je oslabio skok i zaštitu reketa, ali je pojačao napad do svemirske razine, održavši tako prednost pred ostatkom lige. Uigraniji i s više prostora nego ikada, i James i Bosh i Wade odradili su šuterske sezone karijere, a kada su doveli Birdmana i tako složili i jednu kvalitetnu rotaciju s dva visoka koji mogu zabiti i to na različite načine, Bosh s poludistance, a Birdman u reketu spremajući zicere, ubacili su u brzinu koju je malo tko mogao pratiti.

Međutim, Heat je i dalje igrao svojevrsni ruski rulet, usprkos sjajnom napadu i agresivnoj obrani koja je rotiranjem i brzinom pokušala prikriti manjak visine i snage. To je itekako bilo vidljivo u playoffu gdje su ih Pacersi još jednom doveli do ruba, a Spursi ih zamalo bacili preko njega. Protiv ovih ekipa sposobnih okrenuti matchup u svoju korist Heat se morao prilagođavati, odnosno previše ovisiti o šutu, što nikada nije dobro. James je šuterski poludio u par navrata kada je bilo najvažnije, Allen je zabio onu legendarnu tricu, ali znamo kako to ide – tko živi od trice, umire od trice. Jednom im je prošlo, ali može li i drugi put, sada kada svi znaju da je recept jednostavno zatvoriti reket i Jamesu spriječiti ulaz pod svaku cijenu?

THIS IS NOW

Ruski rulet se nastavlja, a to znači da Miami ne odustaje od svoje formule. Istina, velika trojka je uigranija nego ikada, ali ogromna količina energiju koju ulažu u to da održe ovakav agresivni obrambeni stil igre iznad vode kad-tad može rezultirati pucanjem kao što se to zamalo dogodilo u playoffu čak i jednom Jamesu koji često nije imao rješenja za zonu Spursa (a već drugu godinu za redom ni Bosh ni Wade nisu bili u idealnoj formi, što doduše govori koliko su moćni, ali i ranjivi).

Dovođenje Odena je lutrija, dobiju li 15 minuta od njega to će stvarno biti ravno dobitku na lotu, a zadržimo li se na racionalnom kutu gledanja, ispada kako u bitku idu s manje-više istim sastavom, samo godinu starijim i umornijim. Ne pomaže ni odlazak Millera – iako nije bio ključan dio rotacije tijekom sezone, u oba playoff nastupa Miller je odigrao bitne minute. Tko će sada uskočiti kada se standardna rotacija pokaže nedovoljnom, Beasley? Njegove cigle se nekako ne uklapaju u formulu širenja reketa za Wadea i Jamesa.

James Jones je spot-up specijalist koji nema igru za više od nekoliko minuta u komadu, Udonis Haslem živi za jednu playoff utakmicu godišnje, a do tada promašuje zicere i hrva se s višim i jačim igračima od sebe kako bi James i Wade kupili skokove u obrani, Norris Cole je combo strijelac koristan samo kada pogađa trice, a to se ne događa često… Mislim, očekivati od ovih starosjedilaca iskorak nerealno je, isto kao i vjerovati da istrošeni Rashard Lewis može nakon sezone uigravanja biti od veće koristi u drugoj godini s klubom.

Dakle, i dalje će vrtiti pištolj s jednim metkom i pet praznih komora. Naravno, puno su veće šanse da im se bubanj namjesti na prazno, ali tako vam je to s ruskim ruletom, dosta je da jednom naletite na metak i snovi prestaju. S iskusnijim Pacersima, ponovno okupljenim i jakim Bullsima te s novookupljenim Netsima koji praktički sadrže jezgru neprijatelja Bostona, jasno je kako Heat ove godine čeka zadatak puno teži nego u zadnje dvije godine ukupno. To znači da će barem tri puta vrtiti bubanj (treći put u Finalu), što znači da bi se ovaj put vrlo lako mogli upucati.

PLUS

Naravno, da ne bi ispalo kako impliciram kraj Heata, stavimo stvari u kontekst – kolikog god plesao po rubu, Miami je i dalje s razlogom favorit. Imaju najboljeg igrača u ligi, imaju kompatibilan i hijerarhijski posložen talent oko njega, a imat će i napad koji uvijek ima šansu zabiti više od protivničkog. Iako sistem vidi Clipperse kao momčad koja će imati sličan napadački potencijal zbog dodatka sjajnih bočnih igrača zadatka, kod njih je još uvijek sve na papiru, dok kod Miamia znamo o kakvoj se moći radi. Iz spot up pozicija lakše je realizirati i kreirati nego iz izolacija u kojima je obrana fokusirana na igrača s loptom, što je vidljivo i na brojkama dvojca James-Wade – od kada su naučili igrati zajedno, točnije od kada razigravaju jedan drugoga umjesto da se izmjenjuju u 1 na 5 igri koja im je ostala u krvi zbog načina na koji su igrali ranijih sezona dok nisu bili zajedno i zbog čega su dobrim dijelom i izgubili prvo Finale, postotci su im skočili izvan pameti za igrače s takvom odgovornošću. Wade je kao bek na 50%, a LBJ je ionako suludu učinkovitost još nadogradio sa sjanih 39% za tricu – teško da od ovoga može bolje, posebice nakon tri sezone uigravanja što je sasvim dovoljno da se dosegne maksimum, ali nije nemoguće.

MINUS

Usprkos svim taktičkim postavkama Heat je bio u donjoj polovici lige u obrambenom skoku, odnosno u donjoj trećini po količini dozvoljenih napadačkih skokova. James pod košem je ogroman plus u napadu – kada je takav realizator u reketu još bliži obruču i kada uzima puno više post-up akcija, to je definitivno veliki bonus za vašu efikasnost. Ali, James kao visoki nije ni upola dominantan obrambeni igrač kao na perimetru gdje je uvijek najveći i najsnažniji – pod košem je često tek jedan od mrcina, što jasno pokazuju i prosječni učinci za četvorku u skoku i obrani. Ti segmenti igre, a posebice skok u obrani, po defaultu oduzimaju ogromnu količinu energije, zbog čega od pamtivijeka zahtijevaju specijalizirano osoblje. Čak ni James ne može sve, odnosno ne može istovremeno biti prva opcija i prvi šljaker (ok, dokazao je da može češće nego itko drugi u povijesti, ali i on ima granice).

Druga slabost Heata proizlazi iz ove prve – da bi spriječili slabosti u sredini, odnosno da bi pomogli unutarnjoj liniji u hvatanju skokova i čuvanju reketa, vanjski igrači su se previše rotirali prema reketu, preuzimali i udvajali, što je često ostavljalo tricu širom otvorenu – nije Danny Green poludio sam od sebe, već zato što je uglavnom bio sam na perimetru kao da je na treningu. Dakle, Miami nije savršen, dapače, poanta je samo u tome da ne postoji previše pametnih momčadi koje mogu u isto vrijeme koristiti njihove slabosti i sakriti vlastite.

HAWKS

NAPAD: 106.5 (13.)

OBRANA: 104.8 (10.)

RASPORED: 27.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

Zarobljeni u NBA verziji “Beskrajnog dana”, Hawksi su još jednom sezonu završili s postotkom uspješnosti negdje između 50% i 60%, dakle uvijek dovoljno dobri za playoff, ali ispod razine koja donosi borbu za naslov.

Ali, ovaj put barem nisu bili dosadni – prvo su razdrmali ligu poslavši Johnsonov ogromni ugovor u Brooklyn, potvrdivši tako da je angažman Dannya Ferrya za GM-a bio pravi potez, nakon čega su, kako bi nadoknadili Johnsonovu produkciju, oteli Korvera Bullsima i Williamsa Sixersima.

S takvim šuterom i kreatorom u rotaciji, napad je čak igrao i bolje nego godinu ranije, sve dok se Williamsovo koljeno nije raspalo i tako zaključilo sezonu dodatno im smanjivši kreativni plafon – bez njega više nisu imali čovjeka koji može zabiti kad sve drugo stane. Obrana sa Smithom i Horfordom bila je standardno solidna, ali dvije stvari su zabrinjavale – stajanje u mjestu Jeffa Teaguea koji nikako nije mogao napraviti korak iznad Felton linije te anemična igra Smitha u zadnjoj godini ugovora (još više loših šuteva, nikad gora realizacija s linije slobodnih, toplo-hladno pristup u skoku) koja je bila jasan znak da, nakon što je briljirao bez ozljeđenog Horforda sezonu ranije, njegova budućnost u Atlanti ipak ne postoji.

THIS IS NOW

Svjestan da je Larry Drew iz ove momčadi izvukao maksimum, Ferry je posegnuo prema svojim Spursima i iz Popove ergele izvukao stručnjaka potencijalno većeg kalibra u Mikeu Budenholzeru. Iako je na trenutke izgledalo da im Teague nije prvi izbor za playa budućnosti, treba biti svjestan da je Hawksima odgovaralo odgoditi njegov potpis na što duže vrijeme obzirom da su prava na njega uzimala puno manje prostora na salary capu od eventualnog ugovora, a taj prostor im je bio neophodan da bi ovo ljeto, iako neuspješno, barem pokušali koketirati s Howardom i sličnima (iako su znali da od toga neće biti ništa, pravila profesije nalagala su najbolju moguću pripremu). Uglavnom, želim reći da bi upravo Teague pod čovjekom koji je do jučer crtao akcija za Parkera mogao napraviti taj očekivani korak naprijed.

Ferry je pustio i Smitha, očito svjestan da je ovaj svoj vrh odavno dosegnuo, te je iskoristio trenutak nepažnje Millsapova menađera kako bi za idealan ugovor (ispod tržišne cijene, minimum godina) doveo igrača sposobnog održati razinu talenta kao da se ništa nije dogodilo. Horford i dalje neće imati idealnog partnera pod košem, ali usprkos tome Hawksi u svom velikom Alu i dalje imaju jednog od pouzdanijih visokih u ligi koji svoj posao na petici odrađuje više nego solidno.

Uz ostanak Korvera i zdravog Williamsa, ono što ovoj momčadi garantira ostanak na već tradicionalnoj razini je kvalitetan izbor igrača zadatka – prinove su korisni veterani poput Branda i Ayona, možda i Antić može donijeti solidnih 15 minuta kombinacijom snage i trice, a Stevensona mijenja novi podizač energije na boku Carroll.

Naravno, kako je cilj jednoga dana ipak popeti se stepenicu više, svi ovi kozmetički zahvati rađeni su uz pažljivo nijansiranje ugovora i odabir mladog talenta. Tako da ništa manje važni nisu ni opcije zamjena, prije svega Millsapa koji je na ugovoru za kojim bi posegnulo pola lige, kao ni razvoj mladih – izabravši dva bisera u Schroederu i Nogueiri te ih pridruživši solidnom Muscali, Jenkinsu i Scottu, Ferry je završio s pravima na igrače koja imaju određenu težinu u budućim pregovorima (s tim da će svi osim Muscale i Nogueire pomoći i na parketu već ove sezone). Praktički, čovjek nema ni jedan ugovor koji bi nazvali lošim po NBA mjerilima, dakle ili su kratki ili ispod tržišne cijene, što u kombinaciji s mladim igračima i draft pickovima garantira ono najvažnije što momčad koja se ne bori za naslov može imati – fleksibilnost.

Hawksi su tako u dobroj situaciji – imaju momčad koja je konkurentna i ima solidnu budućnost čak i s trenutnim rosterom, a usput imaju opcije koje im omogućuju da preko noći naprave radikalan zaokret. Ni jedan ugovor, pa čak ni onaj Korvera, u ovom trenutku nije nepoželjan – za takvim šuterom posegnut će mnogi izazivači kad dođe prijelazni rok. Pitanje je samo što će prije doći – prilika da prostor na salary capu i mladi talent pretvore u veteransko pojačanje ili da vlastite veterane zamijene za pickove i neke nove klince budućnosti? Da će se nešto kotrljati već ove sezone, u to poznavajući Ferrya na treba sumnjati.

PLUS

S hrpetinom kvalitetnih tijela pod košem Hawksi bi trebali ostati obrambeno solidni i bez Smitha, a napadački bi Millsap trebao nadmašiti Smithov učinak zbog šuterskog dometa i kvalitete s linije slobodnih. Uz to, Ferry je praktički sa svakim novim tijelom koje je potpisao pazio da bude napadački uspješnije od prethodnika, tako da Antić, Brand i Ayon i tu donose popriličan napredak u odnosu na cigle Pachulie i Johnsona. Ukratko, Hawksi će i na ovom dijelu parketa nakon dugo vremena koketirati s prosjekom, posebice uspije li Carroll ponoviti lanjsku šutersku sezonu i uspije li Jenkins dokazati da može igrati obranu dostojnu važnije uloge i dodatnih minuta.

MINUS

U zadnjih 3 sezone s momčadima poput Heata, Spursa i Thundera imaju score ispod 30% uspješnosti, dakle protiv onih najboljih često izgledaju kao Bobcatsi. Razlog tomu je nedostatak 1A igrača, ali i to što im 1B igrač, Horford, radi kao konj igrajući van pozicije, umjesto da netko tu i tamo radi za njega. Dodajmo samo da se taj kontekst izgleda neće mijenjati još neko vrijeme i da će Hawksi i dalje odrađivati posao protiv uvjetno rečeno malih i pokazivati svoje limite protiv velikih.

WIZARDS

NAPAD: 102.9 (26.)

OBRANA: 104.0 (7.)

RASPORED: 24.

SCORE: 37-45

THAT WAS THEN

Amnestiranjem Blatchea završena je faza čišćenja od prethodnih grešaka (nemojmo sada o tome da ih je napravio isti GM) započeta sezonu ranije tradeovima Younga, McGeea i zamjenom Rasharda Lewisa za dokazane veterane Okafora i Arizu. Kada je tijekom sezone i Jordan Crawford završio u Bostonu postalo je jasno kako u Washingtonu nemaju živce trpiti bilo kakvog pojedinca koji iskače iz okvira posloženog oko Walla, Nenea i nove nade Beala. To stvaranje kulture rada i ozbiljnosti hvale je vrijedna promjena nakon godina životarenja i maštanja o talentu koji se realizira sam od sebe, ali samo po sebi filozofiranje nije dovoljno. Wizardsi su trebali povući konkretnije poteze oko rostera kako bi osigurali još bolju budućnost, a to im nije pošlo za rukom.

Dovođenje Okafora i Arize nije bilo od koristi kratkoročno jer se Wall ozljedio na startu sezone zbog čega su Wizardsi upali u rupu iz koje se nisu izvukli čak i nakon što su počeli igrati 50-50 košarku. Dugoročno na njih nikada i nisu računali, bile su to tek zakrpe, veterani koji su trebali pomoći mladim zvijezdama da lakše stasaju donoseći profesionalizam tamo gdje je do jučer stanovala samo kurcobolja.

I tako je spletom okolnosti nešto što je moglo izgledati kao buđenje franšize postalo tek još jedna izgubljena sezona, što pak znači da se novo buđenje očekuje u novoj sezoni.

THIS IS NOW

Wizardsi nisu previše dirali u lanjsku jezgru, nadajući se da će napredak Walla i Beala biti dovoljan kako bi konačno izborili playoff. I iako tako nešto nije isključeno, teško da će im samo njihove sezone karijere biti dovoljne da si osiguraju minimalno osmu poziciju. Naime, trošenje novca na Webstera i draftiranje Portera potezi su koji sami sebe anuliraju jer minuta na bokovima jednostavno nema dovoljno, pogotovo jer će ih uz Beala najveći dio potrošiti na Arizu, čija prisutnost je neophodna ako misle zadržati lanjski status top 10 obrane.

Još važnije, ostajući pri istom rosteru i ne ulažući u rotaciju visokih očito ogromne nade polažu na centarski par Nene-Okafor koji je prošle sezone imao netipično zdravu i produktivnu sezonu. Doduše, obzirom da je Nene propustio 20-ak utakmica možda se čini pretjeranim reći da su bili zdravi, ali Okafor odavno nije izgledao onako dobro, što zbog toga što je odigrao više od 70 utakmica, što zbog pokretljivosti i energije koju nije iskazivao od dana u Bobcatsima.

Uostalom, već je predsezona pokazala o kakvim problemima pričamo – Okafor, koji inače ima probleme s leđima, dobio je poštedu zbog problema s vratom (i u jednom i u drugom slučaju živci su ti koji otkazuju poslušnost) i nitko još ne zna koliko će vremena pauzirati. U najboljem slučaju, nakon par mjeseci terapije moći će se vratiti na parkete, što sam i uzeo u obzir prilikom projekcije, uračunavši pritom i regres koji je neminovan – nema šanse da takav igrač bez poštenih priprema opet odigra onako kvalitetnu sezonu po pitanju obrane i skoka.

Međutim, u najgorem slučaju moguće je da se operacija pokaže neophodnom, a to pak znači da bi Wizardsi bez svog centra mogli biti cijelu godinu. I iako sistem Nenea smatra puno bitnijim igračem čak i u obrani (u napadu je Okafor potpuno nebitan i tu će bez njegovih cigli Wizardsi samo profitirati) i zato ne predviđa potpuni kolaps, Wizardsi bi od ove projicirane sedme obrane bez njega vrlo lako mogli pasti negdje do devetog-desetog mjesta, što bi im umanjilo i score za nekoliko pobjeda, a samim time i vjerojatno prekinulo snove o plasmanu u playoff.

Naime, problem nije u tome što neće biti Okafora koliko u tome što neće biti Okafora da uskoči kada ne bude Nenea, što će se neminovno dogoditi. Dakle, uračunamo li da će obrana Wizardsa biti katastrofalna u onih desetak utakmica koje će, a to je minimum koji treba pretpostaviti, odigrati bez Nenea i da Seraphin, usprkos tome što će gotovo sigurno imati puno bolju sezonu od lanjske u kojoj se praktički morao privikavati na novo tijelo, nije igrač koji može odraditi važniju rolu u sredini, očito je da Washington nema gdje nadoknaditi razliku. Vesely, Booker, Singleton i Harrington nisu igrači za ozbiljne role ni u jednom smjeru tako da nema šanse ni da eventualno bolji napadački učinak pod koševima sakrije slabiju obranu.

Dakle, opet se vraćamo na bekove i činjenicu da će morati napraviti popriličan skok u napadu da Wizardse održe iznad vode. Što nije nemoguće – Ariza kao stoper, Webster kao tricaš i Porter kao all-round talent mogu pomoći mladom udarnom dvojcu da u kombinaciji s Neneom digne napadački učinak, ali Wittman će tu imati itekako posla pronaći kombinacije koje drže vodu u oba smjera. Također, bekovska dubina je blago rečeno upitna – Maynor je back-up play najniže NBA kvalitete kojemu su nepotrebno dali dvije garantirane godine i koji pored sebe više neće imati Duranta da ga učini boljim u spot-up ulozi nego što jeste, a mislim da nitko nema pojma što je točno Temple (presing bek? combo-zujalica?).

Uglavnom, Wizardsi trebaju idealnu sezonu u svim linijama da naprave korak naprijed, a to će sudeći po svemu biti puno teže ostvariti nego što su mislili. Iako (eventualni) gubitak Okafora nije takva tragedija kakvih smo se nagledali zadnjih godina, u pitanju je još jedan nesretan slučaj koji dokazuje koliko je sreća presudan faktor u NBA i koliko je efekt domina brutalan.

PLUS

Wall je lani nakon povratka na parket povremeno djelovao fenomenalno, njegova brzina i općenito atleticizam su vanserijski, što rezultira lakoćom stvaranja viška što je pak najvažnija osobina playmakera. Selekcija šuta i kontrola lopte nisu na toj razini, ali, kada nauči ubaciti u brzinu manje što su s vremenom savladali i stilom slični Rose i Westbrook, Wall bi mogao isplivati iz kategorije nedorečenih talenata. Sve što mu je treba je konačno jedna zdrava sezona. U najgorem slučaju, čak i da ne uspije ikada zaokružiti svoju igru, Wizardsi u njemu imaju rasnu treću opciju u stilu Rajona Ronda, možda malo preskupu iz perspektive novog ugovora, ali i dalje korisnu.

Beal ima još veće potencijale da se razvije u all-star klasu jer osim atleticizma posjeduje i šutersko-kreatorski gen, a rookie Porter posjeduje IQ koji garantira dugo trajanje jednom kad se navikne na zakone fizike NBA košarke koji nisu ni malo slični onome što je do sada imao prilike igrati (kao i svi igrači koji više igraju glavom nego nogama, Porter će imati bolnije porođajne muke od vanserijskih atleta poput suigrača Walla i Beala, ali to ne znači da ih neće sjajno nadopuniti jednog dana – ne i ove sezone jer preskakanje trening kampa zbog ozljede i konkurencija na bokovima baš i ne obećavaju sjajan početak karijere).

Nene je također jedan od boljih visokih na Istoku, stoga je prava šteta što nećemo imati prilike gledati ovaj roster u rukama nekog drugog i malo kreativnijeg GM-a koji bi nizom tradeova (a ugovori Okafora i Arize dobar su mamac za početak) popunio rupe.

MINUS

Pitanja je opet više nego odgovora. Nisu li i Ariza i Okafora u novoj sezoni važniji kao mamci za neki novi trade nego članovi jezgre? I nije li dovođenje novih nedovoljno dobrih veterana s lošim ugovorima, a samo takve mogu dobiti za takav paket, nepotrebno? Opet, ako ih i puste da odšetaju na kraju sezone ne dobivaju ništa – samo s novim ogromnim ugovorom Walla i starim ogromnim ugovorom Nenea uz dodatak nepotrebno dugog midlevela za Webstera (i rookie ugovorima Beala i Portera), Wizardsi su dogodine na granici capa, dakle bez mogućnosti ozbiljnog pojačanja, s jezgrom kojoj nedostaje jedan rasni starter i poštena klupa da bi je kompletirali.

U sjeni problema s rosterom je i pitanje trenera koji nikada nije ulijevao povjerenje – nije li Randy Wittman u zadnjoj godini ugovora idealna žrtva u slučaju da se u sezonu još jednom uđe s novim nizom poraza? I nije li još jedna sezona bez playoffa nešto najbolje što im se može dogoditi jer bi to, barem se nadamo, trebalo značiti i kraj potrošenog Grunfelda u Washingtonu?

BOBCATS

NAPAD: 103.9 (23.)

OBRANA: 110.9 (30.)

RASPORED: 19.

SCORE: 29-53

THAT WAS THEN

Nakon možda i najgore sezone svih vremena u kojoj su na parkete poslali NBDL roster, Bobcatsi su lani napravili mali korak naprijed. Doduše, nije pretjerano reći da se nakon onakve katastrofe i nema kamo nego prema gore, a zahvaljujući Magicu i Sunsima koji su krenuli u agresivan rebuilding i Cavsima koji su se raspali zbog ozljeda i narušene atmosfere u svlačionici, barem nisu bili usamljeni u očajnoj prezentaciji košarke.

Trener Mike Dunlap trajao je samo jednu sezonu, ali je tijekom nje barem uspio igrače natjerati da se trude, ako već nisu bili dovoljno kvalitetni za nadigravati se, što je bio ogroman pomak naprijed nakon ere Silas. Talent je dakle i dalje bio daleko od NBA razine, posebice zbog toga što su pouzdani Sessions i Henderson propustili dosta utakmica, ali napredak Kembe Walkera kao strijelca, Biyomba kao blokera i skakača te solidna rookie sezona 19 godina mladog Kidd-Gilchrista bili su dobre vijesti.

Loše vijesti pak dovoljno opisuje svaki onaj napad koji je završio šutom za tri Byrona Mullensa (a bilo ih je 208, srećom tip se polomio i propustio pola sezone jer bi inače Bobcatsi vjerojatno teško prošli granicu od 20 pobjeda).

THIS IS NOW

Svjesni da od onako tankog rostera ni najsavršeniji sistem ne može stvoriti ozbiljnu momčad, Jordan i Cho bacili su se na hvatanje talenta. Momčadi njihove reputacije obično imaju užasne probleme kod privlačenja kvalitetnih slobodnih igrača, ali, uz malu podršku agenta i nešto više garantiranih dolara, uspjeli su dovesti Jeffersona, definitivno jednog od zanimljivijih igrača na tržištu.

Big Al ne garantira playoff kao što uostalom nije ni u ranijim momčadima kojih je bio dio – njegova igra ima previše rupa, posebice u obrani, da bi bio franšizni igrač usprkos sjajnom napadačkom repertoaru – ali je konačno opcija oko koje se može posložiti NBA napad.

Draftanjem još jednog šljakera u Zelleru posložili su potencijalno opasnu petorku u kojoj će Big Al i Walker biti zaduženi za kreaciju, Henderson za podršku, a dva klinca za non-stop energiju i kretanje. Novi trener Clifford dolazi iz škole braće Van Gundy, dakle itekako dobro zna posložiti unutar-van napad i pronaći role starterima u pokretnom napadu bez izrazito dominantnog vanjskog igrača. Walker je previše combo da bi bio klasa, swingmani im baš i nisu opasni s perimetra (a i to je blago rečeno u slučaju Gilchrista) osim ako zaboravljeni Gordon povremenim šuterskim eksplozijama ne podsjeti na stare dane, ali u pravim rukama i u pravom sistemu ovo može biti zanimljiv napad.

Naravno, ni sve kretanje bez lopte i kruženje loptom nisu dovoljni ako nemate rasnih šutera, slashera i uopće kreativaca, ali Bobcatsi bi od svakog segmenta mogli imati taman koliko treba za ostvariti prosječne napadačke učinke – uz spomenutu petorku koja bi trebala nositi najveći teret, jezgru čine dokazano pouzdani back-up play Sessions, potencijalni 3&D as Taylor i borbeni dvojac McRoberts-Biyombo pod košem, dakle i dalje ne previše uvjerljiv roster, ali definitivno s glavom i repom.

Ono zbog čega će ipak teško uhvatiti magičnu granicu od 30 pobjeda je obrana, koja i dalje ostaje katastrofalna. MKG i Taylor stasavaju kao stoperi, a Biyombo je definitivno iskoristiv kao bloker, ali sve je to premalo kada bazirate zadnju liniju na rookieu Zelleru i presporom i premekanom centru poput Jeffersona koji nikada nije i neće trošiti energiju u defanzivi. S rasnim i pokretnim visokim poput Favorsa moglo ga se sakriti, ali Bobcatsi takvoga nemaju – istina, potrošili su pick na Biyomba nadajući se da u njemu dobivaju novog Ibaku, ali tako je to s draftom, često se pokaže da je pretpostavka majka svih zajeba.

Uglavnom, idu naprijed, udaraju postavke momčadi koja bi uz pomoć idealnog spleta okolnosti za godinu dana mogla konkurirati i za playoff, ali što je najvažnije, još se nisu isključili ni iz lova na talent ili potencijalnih trade kombinacija. S ovom razinom koju im sistem projicira i dalje će imati ogromne šanse za uhvatiti top 5 pick, dok će dogodine brisanjem Gordona iz knjiga opet imati šanse hvatati igrača Jeffersonova ranga. Dakle, razloga za budući optimizam ima, a ima ga i za trenutni, što je nevjerojatna promjena u odnosu na zadnje tri otužne sezone.

PLUS

Navijači više neće morati nositi kartonske vrećice na glavi.

MINUS

To što konačno imaju solidnu jezgru, ne znači da će uglavnom igrati solidnu košarku. Već smo rekli da obranu ne može spasiti ništa, ali budu li još jednom među pet najgorih momčadi lige i po postotku šuta za tri i po ubačenim tricama, napad bi im mogao štekati češće nego očekuju. Jefferson će sigurno privlačiti udvajanja i bacati povratne, ali cutovi Gilchrista i Hendersona neće biti dovoljni, trebat će zabiti i poneku tricu. To pak otvara vrata minutama za Gordona koji više nije u stanju čuvati ni stolicu – možete zamisliti koji će to horror biti nađe li se ikada u paru s Jeffersonom na parketu.

MAGIC

NAPAD: 101.7 (29.)

OBRANA: 109.4 (25.)

RASPORED: 17.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Prekidom s Howardom u Orlandu su okrenuli novu stranicu, odlučivši se za rebuilding do temelja, izabravši upitan mladi potencijal (Vučević, Harkless) i limitirane veterane (Afflalo, Harrington) radije nego nekakve pokušaje da oko preostale jezgre (Nelson, Turkoglu, Redick, Davis) i potencijalnih pojačanja (Iguodala, Bynum) grade novu momčad upitnog plafona.

Novi trener Vaughn tako je imao zadatak prije svega naučiti mlade igrače disciplini i zakonima NBA igre, što je njihovu sezonu pretvorilo praktički u školu u kojoj za penziće nije bilo mjesta. Stoga su Turkoglu i Harrington pauzirali sezonu zbog ozljeda, Redick je trejdan u Buckse koji su bili dovoljno dragi za par mjeseci posudbe dati čak dva mlada igrača čiji plafon tek treba odrediti (Lamb i Harris), a Nelson, Davis i Afflalo igrali su ulogu mentora, jasno uz vlastite pauze kako bi što bolje sanirali ozljede (Afflalo je propustio 18 utakmica, Nelson 26, a Davis čak 48).

Vaughnov dječji vrtić tako je još dobro i prošao, držeći se disciplinirane igre u obrani i kvalitetnog skoka, usput promovirajući Vučevića i Harklessa u potencijalne startere i donoseći trenutke izuzetne lucidnosti Nicholsona i Harrisa. Problem je samo što među svima njima nema takvog talenta oko kojega možeš početi slagati jezgru, radi se uglavnom o igračima koji mogu solidno odraditi sporedne role, što znači da ovaj rebuilding još zapravo nije ni počeo.

THIS IS NOW

Slabi draft nije donio previše izbora, ali u Orlandu su zadovoljni s Oladipom čija all-round igra ima potencijala izrasti do ranga druge ili treće opcije. U početku ga namjeravaju čak koristiti i kao playa, dijelom da izbruse kreativne instinkte jer bi stvarno bila šteta da čovjek takvog prvog koraka i takve eksplozivnosti ostane zarobljen u 3&D roli, a dijelom i zato što nakon Nelson opet nemaju riješenja na jedinici (prevedeno – ponovno bi tijekom sezone mogli posegnuti za novim Udrihom, samo da nađu čovjeka koji može prenijeti loptu bez da mu ispadne u aut i zavrtiti pick & roll).

I to je manje-više to. Dok čekaju još jedan draft nadaju se da će povratak Davisa i dovođenje žilavog Maxiella malo pojačati obranu, kao i da će napadački napredak mladih visokih poslužiti za nešto učinkovitiji napad. Relno, svi ti pomaci toliko su minimalni da nisu ni bitni, važno je samo da nitko ne napravi korak nazad, a cilj je ionako još par sezona skupljati talent i zadržati fleksibilnost.

Osim promatranja Oladipa, uprava Magica tako će se prvenstveno baviti pokušajima da negdje pošalje Afflala i, osim ponekog picka ili mladog igrača, zauzvrat oslobodi još poneku milju kako bi dogodine mogli raspolagati s prvim ozbiljnijim ciframa za uključiti se u lov na slobodne igrače. Ako budu imali sreće, s top 5 pickom dogodine, potpisom all-star klase (a znamo da svi vole igrati na Floridi) i opcijom da ove talente tipa Nicholson, Harris, Vučević pretvore u dokazanog veterana u suradnji s nekom momčadi koja je došla do zida, u Orlandu bi se vrlo brzo mogli vratiti među žive. U najgorem slučaju pak čekat će još jednu godinu kada će, nakon još jednog lutrijskog picka, imati više od pola salary capa slobodno.

PLUS

Vaughn će i dalje koristiti širinu unutarnje linije da brani reket i kontrolira skok, ali s Oladipom kao bekom konačno će si moći dozvoliti i rizik povremenog presinga, što bi trebalo rezultirati i nešto bržom igrom, naravno i s više koševa iz tranzicije, obzirom da su lani bili nedopustivo slabi u ovim segmentima igre (naravno, to nas opet vraća na poziciju playa – kako trčati kada nitko ne može povući kontru?) – mlade momčadi moraju trčati, a posebice moraju trčati ako nemaju kreativce koji uvijek mogu nešto smisliti u postavljenim napadima.

MINUS

Potpis Maxiella donekle je razumljiv, iako su krcati pod košem njegovi mišići čuvat će leđa klincima ako Davis ne bude spreman, ali potpisivanje Ronniea Pricea pored svih dostupnih mladih, starih ili fiktivnih playeva koji su ikada igrali košarku stvarno im nije trebalo. Na bekovima su i dalje toliko tanki da na napredak mogu zaboraviti čak i ako Oladipo nadmaši sva očekivanja igrajući van pozicije, a jednu ozbiljniju ozljedu Nelsona su udaljeni od novog potopa. Ali, kad njih nije briga, zašto bi se mi uzrujavali?

DIRTY PROJECTIONS 13/14

Konačno! Vrijeme je da se prestanemo baviti pizdarijama poput onih tko je što rekao/tvitao, tko je što radio/ne radio preko ljeta i tko je kakvu listu sastavio i posvetimo se igri. Dobro, prije toga moramo odraditi još jednu listu, onu najvažniju (ali zato ne ništa manje nepotrebnu i besmislenu) koja donosi prognozu raspleta sezone (rasplet nečega što još nije ni počelo – što postajem stariji i što više kužim stvar, da ne kažem postajem pametniji, to mi je sve jasnije koliko su ovakve priče infantilne – definitivno je 100% zanimljivije analizirati nešto što se dogodilo nego glumiti tarot vračaru s kabelske televizije) za svih 30 momčadi (šteta što Nostradamus ne živi u naše vrijeme, sigurno bi bio sportski analitičar ili barem kladioničar), nakon čega se konačno možemo posvetiti njenom veličanstvu, NBA košarci.

Kako je nekima već poznato, od prošle sezone za projiciranje rezultata svih franšiza angažirao sam sistem temeljen na IOR brojkama top 8 rotacije, što se pokazalo više nego solidnim alatom za sticanje nekakvih osnova o trenutnom stanju u ligi. Naravno, kako to već biva, za ovu sezonu pokušao sam poboljšati formulu (ili zakomplicirati ako hoćete, obzirom da će i ovako i onako odstupanja od stvarnosti uvijek biti). Tako da za ovu sezonu u obzir uzimam top 10 rotaciju za svaku ekipu i to na način da sam na tih 10 imena rasporedio sve dostupne minute.

Naravno, u obzir su uzete i trenutne ozljede (između ostalih i one Ronda i Bryanta) i mogućnost novih (npr. igrač poput Boguta ili povratnik poput Rosea gotovo sigurno neće odigrati svih 82 utakmice), što dodatno pojačava špekulacije jer nitko nema pojma koliko će stvarno minuta netko odigrati.

Novost je što nisam koristio lanjski IOR učinak već sam pokušao projicirati budući na osnovu minutaže, broja utakmica i očekivane progresije ili regresije obzirom na godine i poziciju. Jasno, držao sam se isključivo ovih mehaničkih prilagodbi jer projiciranje eventualne povećane ili smanjene učinkovitosti na temelju novog konteksta jednostavno bi bilo previše subjektivno. Npr. nema sumnje kako će Derrick Favors uz povećanu minutažu imati novu rolu i nove odgovornosti u napadu, ali tko može znati hoće li se u njima snaći i tako povećati učinkovitost ili će se pogubiti i postati manje produktivan. S druge strane nije nikakva mudrost odrediti da će igrati 10-ak minuta više, da će povećani volumen napumpati brojke i da će obzirom na godine i poziciju napraviti iskorak u kvaliteti. Stoga sam se držao isključivo ovih manje mudrih stvari.

Dakle, IOR je i dalje osnova sistema, a na kvalitetu individualnog talenta nadograđujemo momčadske elemente poput kvalitete obrane i napada te težinu rasporeda. Napadački i obrambeni učinak izračunao sam uzevši u obzir napadački i obrambeni učinak pojedinca (njih 10 koji su odradili sve minute u izračunu baze talenta) u odnosu na broj minuta provedenih na parketu (ako nekome još nije jasno, napadački učinak je broj poena koje igrač ili momčad postižu na 100 posjeda lopte, dok je obrambeni logično broj poena koje momčad ili igrač prime tijekom 100 posjeda lopte) te dobiveni prosjek uzeo za svrstavanje momčadi od 1 do 30.

Ovdje je također trebalo odraditi poneku prilagodbu i to ne samo po minutama i učincima, već i po promjeni konteksta. Npr. prebacivši Jeffersonov učinak u Bobcatse logično je očekivati kako će lani treći najgori napad lige za par poena i nekoliko mjesta skočiti prema gore, dok je isto tako logično očekivati da će Utah zamijenivši Jeffersona i Millsapa i njihovih 110.5 poena na 100 posjeda sa 105 poena Kantera i Favorsa pasti. Opet ponavljam, nitko ne zna kako će ovaj mladi dvojac reagirati, možda će biti malo bolji ili malo gori, ali potpuno je jasno da će Jazz biti lošiji u napadu.

Istu stvar sam radio i za obrane, sasvim je jasno da će Boston bez Garnetta biti druga momčad (bez njega na parketu lani su dopuštali 8 poena više na 100 napada), kao i Lakersi bez Dwighta (5 poena slabija obrana bez njega) ili Denver s McGeeom u startnoj roli (3 poena slabija obrana s njim nego s Koufosom). Dakle, tek nakon povezivanja svih ovih parametera i određivanja novih uloga mogli smo odrediti koliko će nečiji pojedinačni napadački ili obrambeni učinak biti bolji (igrati s Garnettom ili bez njega pored sebe čuda radi za vaš obrambeni učinak), što je dovelo i do konačnih rezultata koje ćete moći vidjeti kroz najavu za svaku momčad.

Logično, one momčadi koje su završile u top 10 u obje kategorije bile su one koje su već bile najbolje po talentu, ali ovo nam je pomoglo da napravimo razliku između sličnih tako što sam u odnosu na rezultate prijašnjih godina znao koliki score pojedina momčad može očekivati. Npr. ekipe koje su bile osrednje u napadu i u donjoj trećini po obrani obično bi završavale negdje oko 30 pobjeda, što je dobro služilo kao uporište da bi neki score pomakli naprijed ili nazad ovisno o situaciji. Imajući to vidu, bilo je lako odrediti koja je granica rezultata po talentu bliža, donja ili gornja.

I na kraju dolazimo do težine rasporeda – naravno da nije ista stvar biti Heat i igrati većinu utakmica na tankom Istoku i New Orleans pa se za playoff boriti u najtežoj diviziji lige. Pelicansi u startu mogu računati na dvije pobjede manje nego što talentom zaslužuju zbog činjenice da imaju 16 bitaka u diviziji (Spursi, Grizliji i Rocketsi po sistemu idu debelo preko 50, a tu je i Dallas koji također ispada kao playoff momčad), dok će Heat nadmašiti vlastite mogućnosti zbog okruženosti kramom od protivnika i nizovima laganih utakmica prema kojima će im se trening kamp na Bahamima činiti kao rad u rudniku.

Kad sve ovo zbrojimo i oduzmemo dođemo do jedne poprilično precizne slike koliko to ona može biti u predsezoni. Naravno da nikakva teorija ne može znati koji će igrači doživjeti kvantni skok i potpuno nadmašiti projekcije ili koga će sitne ozljede ili problemi kod kuće totalno izbaciti iz forme pa će odigrati goru sezonu nego što bi trebao. Također tko može znati kako će neka skupina igrača reagirati na nove sisteme novih trenera, a nije da tih promjena nije bilo previše (Sixersi bi mogli debelo nadmašiti očekivanja pokaže li se Brown genijalcem, ali bi isto tako mogli završiti i ispod 10 pobjeda odigraju li im bekovi onoliko loše koliko mogu).

Tankiranje da ne spominjem – iako ovako na prvo liga izgleda skroz solidno, s dobrom koncentracijom potencijalnih šampiona (to su uglavnom sve ove momčadi s plus 50 pobjeda) i solidnom sredinom (gomila momčadi borit će se za sedmo i osmo mjesto u playoffu u obje konferencije), dno bi moglo biti puno dublje nego izgleda obzirom da se već nakon pola sezone mijenjaju planovi pojedinih franšiza (drugim riječima, jedni Raptorsi ili Cavsi, ako zbog ozljede nekog ključnog igrača ispadnu iz borbe za playoff, vrlo lako mogu potpuno ugasiti motore i priključiti se tankiranju, što će samo povećati konto pobjeda onih najboljih).

Dakle, kada sve ovo uzmemo u obzir, dolazimo do sljedećih rezultata (uz njih pišem i razliku, pozitivnu ili negativnu, u postotcima u odnosu na lanjski score):

PLAYOFF ISTOK

1. MIAMI HEAT 60-22 (-7%)

Lagani pad koji se vjerojatno neće dogoditi kada pola momčadi na Istoku odustane od borbe i kada upadnu u neku ludu seriju pobjeda u zagrijavanju pred playoff.

2. INDIANA PACERS 55-27 (+6%)

Potpuno racionalno očekivanje (možda čak i preskromno) obzirom na novu dubinu rostera i razvoj Georgea i Hibberta. Obrana bi trebala prestati biti svemirska obzirom na hrpu igrača druge postave koji je ne igraju (i dalje top 3, ali ne toliko dobra da samo na osnovu nje stvaraju razliku), West ne može teoretski imati onaku dobru sezonu kao lani, ali napad bi sa Scolom i Grangerom trebao lakoćom završiti u gornjoj polovini što će biti više nego dovoljno da se svi negativni trendovi anuliraju.

3. BROOKLYN NETS 55-27 (+7%)

Ovo je talentom roster za 60+ pobjeda kada bi nekim čudom svi bili zdravi tijekom najvećeg dijela sezone. Nije isključeno da će tako i završiti, ali, obzirom na povijesti Lopeza (pete), Williamsa (gležnjevi), Kirilenka (leđa), Garnetta (istrošenost) i Johnsona (starost), nešto konzervativnija projekcija čini se realnijom.

4. CHICAGO BULLS 54-28 (+11%)

Desetak pobjeda plusa čini se realnim ako očekujemo spremnog Rosea, učinkovitije sporedne opcije (posebice bi život trebao biti lakši Noahu, Gibsonu i Boozeru od kojih se lani tražilo previše u napadu) i vječno granitnu obranu. Problem je što nitko ne zna koliko će Rose biti dobar – odigra li svoju najbolju košarku, a svi ostali izbjegnu regresiju (posebice Noah zbog ozljeda i Boozer zbog starosti), Bullsi mogu opet do 60. S druge strane, nastave li se problemi s ozljedama (zadnja loža prije svega) koji su Rosea mučili puno prije nego su stradali ligamenti, ovih 54 bi se mogli pokazati optimističnom prognozom.

5. NEW YORK KNICKS 48-34 (-7%)

Knicksi i dalje ostaju u sličnom kontekstu, napadački potentna momčad bez ozbiljne obrane. S tim da bi zbog regresije Smitha (što zbog ozljede, što zbog činjenice da se sezona karijere ne igra dva puta jer se tada ne bi zvala sezona karijere) i izostanka Kidda napad mogao izgubiti onu top 5 kvalitetu, a nešto bolja sezona Chandlera i Shumperta uz Martinovu podršku od prvog podbacivanja trebali bi proći nezapaženo zbog prisustva Bargnania. Uostalom, već su počele pozadinske bitke u upravi jer je valjda svima jasno da je ovaj roster dosegao svoj plafon.

6. ATLANTA HAWKS 45-37 (+1%)

Rijetko se dogodi da jedna momčad promijeni pola rostera i ostane na istoj razini, ali Hawksima bi upravo to trebalo poći za rukom. Jezgru su zadržali, a odlaskom Smitha neće ni približno izgubiti u obrani koliko će dolaskom Millsapa dobiti u napadu.

7. DETROIT PISTONS 39-43 (+13%)

Sada dolazimo do onoga zanimljivog – sistem praktički vidi čak 5 momčadi u borbi za zadnja dva mjesta u playoffu i to u rasponu od 5% učinka (Pistonsi, Raptorsi, Cavsi, Wizardsi, Bucksi), što znači da doslovno dva loša tjedna ili jedna lakša ozljeda ključnog igrača mogu biti razlika između doigravanja i lutrije. Osobno, nemam pojma koji bi stav zauzeo jer mi ni jedna od ovih ekipa ne ulijeva povjerenje i sve imaju podjednak broj otežavajućih i olakotnih okolnosti, stoga ću mirne duše prepustiti sistemu da bira. A on bira Detroit prvenstveno na račun poboljšane obrane (top 15) i razvoja mladog dvojca pod košem. Nije čudo da dodatkom Smitha i Jenningsa napad ostaje jednako jalov kao lani, ali u gore spomenutoj konkurenciji (sve navedene momčadi završile se u donjoj trećini po napadačkom učinku osim Raptorsa koji su – 18.) i takav napad bit će više nego dovoljan za ostati konkurentan.

8. TORONTO RAPTORS 38-44 (+4%)

Kao što sam maloprije spomenuo, Toronto će imati nešto bolji napad od konkurencije, ali i to je upitno i ovisno o tome koliko će vremena na parketu provoditi grozomorna kombinacija Gay-DeRozan (ne postoji taj sistem koji s dva takva swingmana može biti učinkovit u modernoj košarci). Uglavnom, sa što više Novaka i napretkom Rossa trebali bi se održati negdje oko sredine (lani su bili 14.) što bi uz napredak obrane trebalo biti dovoljno. A do toga će doći – više nema rupe u vidu Calderona, svuda uokolo su atlete, Valanciunas će napraviti korak naprijed taman koliko treba, plus ne zaboravimo da je Casey, prije lanjskog pada u donju trećinu, iz Raptorsa izvukao prosječnu ligašku obranu u lockout sezoni.

LUTRIJA ISTOK

9. WASHINGTON WIZARDS 37-45 (+10)

Zdravi Wall i godinu iskusniji Beal bi trebali donijeti ovaj popriličan rezultatski napredak, obrana bi trebala ostati u gornjoj trećini usprkos tome što je teško očekivati još jednu onakvu sezonu od Okafora (koji je već ozlijeđen) i Nenea (koji je odigrao sjajno u sredini relativno zdrav), ali napad će teško ozbiljnije iskoračiti s dna što znači da im je playoff daleko od garantiranog. Osim ako Wall ne postane super učinkovit, a Beal granični all-star strijelac. Za to je ipak još previše rano, ali bit će u borbi i imaju šansu, što lani nije bio slučaj.

10. CLEVELAND CAVALIERS 35-47 (+4%)

Još jedna momčad koja napreduje, ali nekako nedovoljno brzo. Omiljena igra ovoga ljeta zasigurno je odrediti minute Bynumu, što otprilike ima smisla kao i igrati lutriju i očekivati dobitak (stavio sam 41 utakmicu s 80% učinka, ne pitajte zašto i kako sam došao do toga). Osim ako Irving ne eksplodira, što nikada nije lako kada nemate barem jednog rasnog suigrača, ovo će i dalje biti kilav napad na granici lošega i prosječnog, a obrana neće dovoljno napredovati da sakrije sve nedostatke rostera. Varejao na više utakmica će pomoći, kao i novi stručni štab, ali daleko je tu išta od sigurnoga osim činjenice da će Irving opet biti all-star. Osobno bi ih gurnuo u top 8 samo zbog maloga, ali, kao što rekoh, taj izbor stvarno ne bi imao čime argumentirati tako da prepuštam sve pametnijima od sebe.

11. MILWAUKEE BUCKS 34-48 (-5%)

Jennings i Ellis su bili naj-neučinkovitiji bekovski dvojac u ligi, ali njihov revolveraški stil bit će mila majka prema bezidejnosti Knighta i Mayoa, što će Buckse od lošeg napada pretvoriti u grozan. Obrana pak ostaje na solidnoj razini zbog Sandersa, s potencijalom da postane top 10 zbog Hensona.

12. CHARLOTTE BOBCATS 29-53 (+9)

Pristojan korak naprijed za franšizu čiji roster konačno poprima nekakav smisleni izgled. Obrana će i dalje biti katastrofa (sistem ih uvjerljivo vidi zadnjima zbog činjenice da će Big Al svoj negativni učinak parkirati u reket na 36+ minuta po utakmici), ali napad bi trebao krenuti prema gore – nema tu idealnih opcija, ali temelji za ozbiljnu unutar-van igru svakako postoje.

13. BOSTON CELTICS 28-54 (-17%)

Kao da rebuilding bez Garnetta (čiji izostanak sam je dovoljan da obrana iz vrha padne na dno prije nego smo uopće uračunali da na ovom rosteru nitko nije sposoban igrati peticu) i Piercea (vrijedi isto za napad, tko će sada riješavati stvari kada sat bude na 20 sekundi, Jordan Crawford?) nije dovoljno težak, Rondo je out (očekivano i razumljivo, u obzir sam uzeo pauzu do Nove Godine iako je moguća i opcija ranijeg ili još više kasnijeg povratka), što znači da će Brad Stevens doslovno imati vatreno krštenje. Najgore od svega, na ovom rosteru ima solidnih igrača, ali problem i jeste u tome što su svi solidni, nitko nije onaj koji će vući. Uhvate li preko 30, Stevens je napravio čudo i položio ispit s peticama.

14. ORLANDO MAGIC 22-60 (+3%)

Napredak! Šalu na stranu, u drugoj godini višegodišnjeg plana – sve ide po planu.

15. PHILADELPHIA 76ERS 17-65 (-20%)

Prognozirati njihov rezultat stvarno je besmisleno obzirom da ni na početku trening kampa nemaju riješeno još pola rostera. Imaju sreću da igraju na Istoku jer bi u protivnom teško uhvatili više od 10 pobjeda. Mislim, svaka čast na ekspresno i profesionalno odrađenom rebuildingu, ali ovakvim momčadima bi stvarno trebalo zabraniti da sudjeluju u lutriji i jednostavno im dodijeliti četvrti pick.

PLAYOFF ZAPAD

1. SAN ANTONIO SPURS 58-24 (0%)

Poznavajući Popa, bit će kroz sezonu dovoljno prilike za odmor, tako da ovaj rezultat može biti i niži, samo kako drugačije nego kao moćnu opisati momčad koju sistem projicira kao top 5 i u napadu i u obrani? Opet govorimo o šampionskom materijalu, s napadom boljim nego godinu ranije i jednako kvalitetnom obranom koja je shvatila da je najbolji način za braniti eksplozivne pick & roll napade zonsko zatvaranje reketa. I da, taj napad će biti učinkovitiji iako očekujemo regresiju od Parkera (malu, ali ipak regresiju) i iako nigdje u blizini nema solidnog back-up playa. Hoćemo li ih se ikada riješiti?

2. LOS ANGELES CLIPPERS 57-25 (+2%)

Dobra vijest – sistem ih projicira kao najbolji napad lige, bolji čak i od Thundera i Heata. Loša – obrana će biti gora nego godinu ranije pod Del Negrom (nema dovoljno visokih, bokovi su i dalje propusni). Tu na scenu stupa Doc i njegov stručni štab. Sretno s tim.

3. OKLAHOMA CITY THUNDER 56-26 (-5%)

Čak i ovaj “poboljšani” sistem ne vidi OKC preko 60, što samo još jednom naglašava da IOR ne pogađa stvarnu vrijednost ovih najboljih igrača (drugim riječima, James i Durant su još bolji i još udaljeniji od ostatka lige nego što im sistem daje kredit). Durant radi takvu razliku na parketu da čak ni izostanak Westbrooka (računao sam do Božića) ne skida više od dva poraza. Uglavnom, problemi s dubinom, prije svega zbog izostanka Martina koji je lani bio fenomenalan u regularnoj sezoni, utjecat će na napad, ali obrana bi trebala napredovati kako Durant napreduje kao all-round sila. Jasno, tu se sada postavlja pitanje koja je granica pucanja za čovjeka koji će izgleda morati istovremeno razigravati, zabijati i braniti, ali to ostavimo za neku drugu priliku.

4. HOUSTON ROCKETS 54-28 (+11%)

Poprilično dobar skok za momčad koja nema riješenu rotaciju dalje od petorke, ali tako vam je to kada imate igrača koji sam može nositi prosječan napad i igrača koji sam može nositi prosječnu obranu. Posložite oko njih čunjeve i imate priliku zaigrati playoff košarku, a kamoli ako imate taman talenta da budete top 10 i u napadu i u obrani (a upravo će skok u ovom potonjem lansirati Rocketse među izazivače).

5. MEMPHIS GRIZZLIES 53-29 (-4%)

Nakrcani su pod košem što garantira još jednu vrhunsku obrambenu sezonu (sistem ih bez konkurencije stavlja na prvo mjesto naj obrana sa za cijeli poen boljim učinkom od drugoplasiranog), a novi trener će valjda konačno složiti rotacije u napadu dovoljno bistro da iz ovog rostera izvuče barem prosječan učinak. Još jednom vrebaju iz sjene.

6. GOLDEN STATE WARRIORS 45-37 (0%)

Doveli su Iggya i Bogut bi trebao odigrati više utakmica, ali nema napretka? Ima, obrambeno će se naći pred vratima gornje trećine, ali sistem očekuje napadački regres. Što je kod isključivo šuterskih momčadi moguće, osim ako Curry i Thompson stvarno nisu najbolji šuterski dvojac svih vremena. Uglavnom, najvažnije je da su poboljšanom obranom i potezima koje su vukli ovoga ljeta izgradili dovoljno čvrstu zaštitnu mrežu zbog koje playoff ni u kojem slučaju ne bi trebao doći u pitanje, pa čak ni ako napad podbaci.

7. DALLAS MAVERICKS 42-40 (+1%)

Više Dirka, bolji bekovi (Ellis je uvijek upitnik, ali ne može biti manje učinkovit od Mayoa, dok je Calderon ogroman plus u napadu za njihov sistem) i eto napada opet u top 10. Obrana je uvijek upitna, ali nema razloga da potone na dno – Carlisleova zona je i lani dala podnošljive rezultate, može i ove sezone s kombinacijom Dalembert-James-Wright. Uglavnom, s Mavsima počinje i borba mediokriteta na Zapadu za posljednja dva playoff mjesta. Ne toliko gusta kao na Istoku jer uključuje “samo” četiri momčadi (uz Dallas tu su još Portland, Denver i Minnesota), ali svakako zanimljivija – mislim da nije nikakvo otkrivanje tople vode reći da bi svaka od ovih momčadi na Istoku bila siguran playoff sudionik.

8. DENVER NUGGETS 41-41 (-20%)

Teško je reći koliko zamjena Karla novim trenerom može utjecati na učinak u napadu obzirom da velik dio talenta ostaje, ali sa popriličnom sigurnošću možemo reći kako će lani izuzetna obrana Denvera nestati. Faried i McGee će možda napredovati, ali obzirom na lanjske očajne igre kada god su bili zajedno na parketu teško da će donijeti sigurnost u zadnju liniju, dok će gubitak Iguodale ostaviti rupu na boku. Zadrži li Shaw presing i tako nastavi koristiti domaćinski parket, obrana Nuggetsa neće potonuti na dno, ali teško da će biti prosječna. Napad će također nazadovati, posebice bez Gallinaria (do siječnja), ali sistem vjeruje kako će dvije petorke i dalje biti najveći plus Denvera. Prednost pred Blazersima su dobili zbog nešto lakšeg rasporeda i za mrvicu boljeg učinka u oba smjera iako im je score identičan. Osobno pak vjerujem da onakav uragan kakav je prošao kroz urede Nuggetsa ovoga ljeta mora ostaviti traga i na momčadi – ne krenu li dobro u sezonu i ne uspije li Shaw od McGeea napraviti barem 10% onoga što je napravio od Hibberta, kemija bi se mogla toliko uzburkati da rezultatski pad učini još drastičnijim od ovih već brutalnih 20% minusa.

LUTRIJA ZAPAD

9. PORTLAND TRAIL BLAZERS 41-41 (+10%)

Kao što score kaže, bitku između Denvera i Portlanda doslovno bi moglo odlučiti bacanje novčića (razlog zbog kojega ću njihove međusobne divizijske dvoboje pratiti s posebnom pažnjom). Blazersi su napravili dobar posao tijekom ljeta, pojačali su se pod košem i složili klupu, ali to im još uvijek nije dovoljno da bi obrana isplivala iz donje trećine. Mislim, popravit će se i obrana, pa čak i već solidan napad, ali jednostavno takav je život na Zapadu – s jednim od najtežih rasporeda u ligi teško je ostvariti sve svoje potencijale. Iako navijam za njihov ulazak u playoff jer smatram da imaju stvarno dobru jezgru (što i nije nemoguće ako napad podignu s top 10 na top 5 razinu), bit će zanimljivo vidjeti što će se iduće ljeto dogoditi s Aldridgeom nakon još jednog eventualnog neuspjeha.

10. MINNESOTA TIMBERWOLVES 40-42 (+11%)

Zdravi Kevin Love donosi ozbiljan napredak, ali slaganjem momčadi oko njega i Martina obrana teško da može ponoviti lanjsku razinu. Sistem čak ne vjeruje da će napad biti nešto posebno usprkos odličnoj realizatorskoj jezgri Love-Peković-Martin – šuterske rupe na jedinici i drugom boku (Budingera sam po defaultu stavio out do siječnja, iako je pitanje u kakvom će uopće stanju biti nakon dvije duge, prisilne pauze), kao i tanka klupa, veliki su minusi na ovako konkurentnom Zapadu. Šansu imaju, ali trebat će im i puno sreće, posebice po pitanju zdravlja, što nikako nije dobra vijest obzirom na sklonost Lovea, Pekovića i Martina dužim pauzama (svi su projicirani između 60 i 70 utakmica, a Martin je gotovo osuđen na jednu pauzu nakon što je lani odigrao netipičnih 77 utakmica zbog smanjene role u Oklahomi – s povećanjem minutaže, trebale bi se povećati i šanse da se ozljedi).

11. NEW ORLEANS PELICANS 32-50 (+6%)

Iako im sistem prognozira napredak, ovaj score zvuči brutalno loše za momčad koja je preko ljeta uložila toliko novca u pojačanja. Ali, stvar je jasna – Pelicansi i dalje nemaju čovjeka koji može zatvoriti sredinu obrane dok čekaju da Davis stasa u nositelja igre, a gomilanje neučinkovitih napadača koji isključivo gomilaju brojke kroz volumen, a ne učinak, nikada nije dobar put ni prema uspješnom napadu (dapače, trebali bi čak biti slabiji nego lani bez pick igre Vasqueza i Lopeza). Nešto bolju obranu gradit će oko Holidaya i iskusnijeg Davisa, ali s uvjerljivo najtežim rasporedom u ligi neće im biti lako ni prismrditi borbi za playoff. Obzirom na uloženo, to bi vrlo lako moglo značiti da će trener platiti glavom, iako je on najmanje kriv za ovakav smjer franšize.

12. SACRAMENTO KINGS 32-50 (+5%)

Da li je ovo sezona u kojoj će Kingsi konačno dohvatiti 30 pobjeda? Novi trener nije čudotvorac i teško je vjerovati da s ovakvim rosterom može značajnije popraviti rupe u obrani, ali mali progres na toj strani parketa uz prosječan napad bit će dovoljan za ostvarenje pomaka, makar i minimalnog.

13. UTAH JAZZ 31-51 (-15%)

Ovo se čini kao optimističan score, ali Jazz će usprkos svim slabostima u napadu završiti s prosječnom obranom nakon dugo vremena, što će im omogučiti činjenica da minute rupa poput Jeffersona i Millsapa dobivaju Favors i Kanter. Raspored je užasno težak, ali ništa lakše neće biti ni svim onim momčadima koje slete u Salt Lake, jedinu dvoranu u ligi uz onu Denvera koja stvarno donosi opipljivu prednost zbog nadmorske visine.

14. LOS ANGELES LAKERS 30-52 (-18%)

Odlazak Dwighta će ionako kilavu obranu baciti na koljena, a kad dodamo da ni Kobea neće biti do siječnja, jasan je pesimizam. Štoviše, ovaj rezultat se čini čak i pozitivnim u takvom kontekstu, ali sistem očekuje bolje sezone od Nasha i Gasola (prvenstveno zbog boljeg zdravlja, a zatim i zbog činjenice da onakvi padovi jednostavno nisu normalni za igrače takve klase, osim ako im nije istekao rok – u tom slučaju progresije neće biti i možete slobodno ovaj score smanjiti za još deset pobjeda), samim time i još jednu podnošljivu napadačku sezonu D’Antonieva stila igre.

15. PHOENIX SUNS 22-60 (-4%)

Završit će u donje tri momčadi i obrambeno i napadački, što je znak da su na dobrom putu (za rebuilding). Neminovni odlazak Gortata mogao bi obranu učiniti još lošijom, a Hornacekova filozofija i igra s dva brza combo beka mogli bi poboljšati napad, ali ništa od toga neće promijeniti stvarnost – ovo je loša, loša momčad.

DAY 45 – TIRED WARRIORS

Prva četvrtina bilo je toliko nervozna i traljavo odigrana (lopte se gube na sve strane) da je na trenutke podsjećala na otvaranja utakmica u seriji između Memphisa i Oklahome. Kandidata za najmanje inspiriranog sudionika bilo je poprilično, ali nitko nije nadmašio užasan ulazak u utakmicu Chalmersa koji sinoć očito nije odlučio biti SuperMario već prije Forrest Gump. Parker bez pete brzine, LBJ bez duljine na skok šutu – jedino vrijedno spomena su zarazna all-round energija Kawhia Leonarda i zadnjih par minuta Heata u kojima bez Wadea (ali i bez Timmya i Tonya na drugoj strani) odmah rade seriju 8-0.

Ovo su detalji kojima vrijedi posvetiti par sekundi – Kawhi igra puno agresivnije napadački nego na startu playoffa, a to da netko diže razinu igre ovisno o težini situacije dovoljno govori o kakvom se igraču radi. Ovdje već ulazimo u područja u kojima ni etiketa Iggy light nije nemoguća (light jer ipak nije kreativac na razini titule druge banane). A detalj s Wadeom i klupom Spursa jasno govori gdje bi se mogla prelomiti utakmica – raspodjela minuta je ključna u situaciji kada su obje momčadi na izmaku snaga (Spursi možda imaju veće rezerve zbog čuvanja svih ovih godina o kojemu smo pričali, ali ovakva iscrpljujuća serija mora ostaviti traga i na njima, pogotovo na udarnoj trojki koja je ili vremešna ili ozljeđena).

Druga četvrtina donosi nešto bolji ritam, ali i jedna i druga momčad i dalje imaju problema s kontrolom lopte. Doduše, iako se ne igra lijepo, neosporna je želja na obje strane – strast koju pokazuju svi prisutni dostojna je Finala, ta borbenost u NBA nikad nije bila upitna i zato je ovo bez premca i dalje najbolja liga na planeti (bez brige, Stern već odavno ima moj broj tekućeg). Heat pokušava šutom iz vana razvući obranu Spursa i tako doći do lakših situacija u sporijoj igri na postavljene obrane (to je jedini stil igre na koji San Antonio nema odgovor – ubaci li Miami 10 ili više trica i razvuče obranu, teško se mogu izvući), a Spursi pokušavaju doći do laganih poena kroz tranziciju i maksimalno podići ritam, svesti organizirane napade na minimum. Kome uspije nametnuti svoj stil, ostvarit će značajnu prednost.

Oprezno i u rukavicama se igra i na početku treće, nitko ne želi uputiti prvi izazov, iako i dalje ima zanimljivih događanja. Spursi tako maksimalno koriste matchup Leonarda protiv Millera ili Allena, Wade je u dobrom izdanju s dovoljno skok-šuta s poludistance da natjera obranu da ga respektira, Manu iz rukava izvlači ulaze i drži napad podmazanim, a James nastavlja pucati trice i zabijati ih u dovoljno dobrom postotku da tjera obranu Spursa na razmišljanje.

Međutim, utakmica nikako da uđe u očajničku sferu, znoja ima, ali nedostaje krvi, što definitivno odgovara Heatu kojemu samo treba jedna kratka eksplozija Jamesa u zadnjoj četvrtini (odbaci znojnik!!!) da napravi prvu ozbiljniju razliku na utakmicu, razliku koja bi ispuhanim Spursima mogla biti nedostižna. A možda im James neće ni trebati – dvije trice na kraju četvrtine daju im momentum, a ulazak u zadnjih 12 minuta s novom tricom Battiera (5-5 u ovom trenutku, podsjetio na lanjsko Finale u kojem je ovako igrao svaku utakmicu) možda označuje i početak pada Spursa?

Ma kakvi, nitko očito nije u stanju spojiti niz sekvenci u obrani i napadu koji bi rezultirali prednošću od više od par posjeda lopte, očito smo ono najbolje od oba protivnika u ovoj Finalnoj seriji vidjeli u G6. Heat je tako stalno u maloj prednosti i to na račun nečega tako banalnog kao što je skok-šut kojega James, pa i Wade, zabijaju u dovoljnim količinama da razbiju obranu Spursa. Ali, ovi su žilavi, uvijek pronalaze načina da ostanu u blizini, Timmy i Manu igraju na kartu srca prvaka i bacaju se glavom kroz zid, a Leonard zabija sjajnu tricu na dvije minute do kraja koja smanjuje prednost Heata na samo 2 koša i usput ga promovira u najboljeg igrača Spursa, ako ne u seriji (a mislim da jeste, jer je apsolutno najkonstantniji), onda definitivno u ovoj utakmici.

I tako se odluka o tome tko će dignuti pehar donosi doslovno u zadnjoj minuti, ali nevjerojatan je osjećaj koliko se nakon onakve drame iz utakmice prije čak i nešto tako bitno kao što je naslov prvaka NBA čini manje dojmljivim. Mislim, gusta završnica sama po sebi donosi napetost, ali javlja se neki osjećaj kako je u biti nepošteno da ovakva utakmica dvaju izmorenih boksača koji su izgledali kao da su prije meča otrčali maraton i triatlon bude presudna. Ali, je, jebiga, zato je i jednako važna svaka odigrana sekunda iz šest ranijih utakmica.

Reda radi, spomenimo kako je Timmy promašio izglednu post-up situaciju koja bi utakmicu dovela u egal, a James je zabio još jedan skok-šut u večeri u kojoj se konačno mogao malo i odmoriti od rudarenja u reketu (7-12 šut s poludistance i trice u trećoj i četvrtoj četvrtini). Simbolike radi, Manu je na kraju bacio još jednu loptu u bunar da time obilježi svoj ovogodišnji playoff nastup. I ovu čudnu utakmicu koja je usprkos stalnom egalu od početka mirisala na pobjedu Heata koji je, svaki puta kada bi San Antonio nekim junačkim potezom, uglavnom ulazom, zaprijetio, stavio skok-šut bez puno muke. Stvarno, ne sjećam se čudnijeg osjećaja (doduše, sinoć sam pretjerao s tamnim pivom, možda je i to razlog), da jedna ovako neizvjesna utakmica u ovako povijesnom trenutku djeluje kao nešto sasvim obično nakon onog rusvaja od prije dva dana.

Ne pada mi na pamet vrijeđati Spurse time što bi ih proglasio moralnim pobjednicima (a ni zdrav razum patetičnom tvrdnjom da je najveći pobjednik ovog Finala – košarka), ali činjenica je kako je fantastično sve ovo što su postigli s dva ovakva uber-veterana u glavnim ulogama i s udarnim pokretačem momčadi na jednoj nozi. Da je Parker bio pravi, tko zna, rasplet bi možda bio drugačiji. Reći to sa sigurnošću je nemoguće, ne zaboravimo da je Heat u prve tri tekme napravio strašan posao u branjenju pick & rolla s Parkerom. Da ne spominjemo koliko je ona završnica u G6 sama po sebi bila nevjerojatna – da se igra još 100 puta s istim ulozima, Heat bi se možda provukao u njih 10, a i to mi se čini kao prevelik postotak. Reći da je sreća bila na njihovoj strani nije pretjerivanje, ali, s druge strane, znamo koga ona prati.

Međutim, sve to ne umanjuje njihov drugi naslov. Najveća momčad svih vremena? Molim vas, ako ste ikada tijekom sezone popili sličnu priču i ako ćete se i dalje držati tog narativa kako bi im umanjili vrijednost ovog naslova, onda ne zaslužujete drugo nego da vam na sprovod dođu Skip Bayless i Sam A. Smith, montiraju onaj svoj stol i počnu “debatu” o tome kako ste proveli život. Sve te priče su nebitna buka koja samo smeta u percepciji onog bitnog, a to je da je Heat bio najbolja momčad sezone 2012./2013. Ništa više ni manje.

Finalni dojam o Finalnoj seriji donijet ćemo za dan-dva, nadam se u podcastu, kada se dojmovi slegnu, a onda kreće bacanje na tržnicu i draft. Sada bi još samo istaknuo da su obje momčadi dale maksimum, a da je strategija Spursa kroz prvih 5 utakmica bila veličanstvena. U zadnje dvije više nije bilo revolucionarnih taktičkih poteza, ali to je i razumljivo, kroz sve one minute prije ove dvije momčadi su se tako dobro upoznale da više ni Pop nije imao asa u rukavu. A nije ni Miami zakazao kao protivnik – prilagodbe, posebice u obrani, su bile pravovremene (dobro, osim toga što im je trebalo 5 utakmica da zalijepe Greenu flaster), međutim što ti to vrijedi kada su Spursi iskazali IQ izvan svih standarda. Središ im pick igru, ubiju te iso-košarkom. Zatvoriš im reket, zaspu te tricama. Zaigraš 1 na 1 na perimetru s hrpom preuzimanja i minimumom pomaganja u reketu, raznesu te u sredini. Svaka čast. I svaka čast Miamiu što je kroz sve ove mine našao načina da na kraju ispliva kao pobjednik.

Spursi pak mogu žaliti za prilikom, ali ne i za načinom na koji su otišli u povijest. A jesu, možda i dogodine dohvate 50 pobjeda, ali za nešto više trebati će im ozbiljna infuzija talenta, status quo više definitivno nije rješenje – godinama su se vrtili oko vrha, čekali ovakvu priliku i onda im je doslovno za dlaku izmakla, mislim da nije pretjerano zaključiti kako im se slična više neće pružiti. Miami pak treba ozbiljno razmisliti mogu li si priuštiti još jednu traumatičnu post-sezonu protiv divova Pacersa i povratnika Bullsa – LeBronu treba pomoć, uz to što je najbolji asistent i strijelac i stoper ne mora još biti i najvažniji skakač i bloker. Bosh je odradio solidan posao protiv Spursa, ali tek nakon što su se i sami spustili u nisku formaciju. Dakle, požele li prvaci ponoviti još jednom istu sezonu, moraju biti svjesni da će i dalje biti ranjivi bez poštene petice i da ovaj eksperiment na nogama drži samo činjenica da je LeBron fizičko čudo prirode. Obzirom na salary cap, teško da mogu očekivati jackpot ovoga ljeta, ali zadržati Birdmana i možda dovesti nekoga tipa Dalembert ili Pachulia trebalo bi biti prioritet (amnestija će po svemu sudeći biti potrošena na Anthonyu – Miller je još uvijek koristan, a Haslem je zaštitni znak kluba, u njih se ne dira bez obzira na paprenu cijenu).

A što se LeBrona tiče, više stvarno ne znam što bih rekao. Ako i dalje u njemu tražite nešto što nije, umjesto da cijeniti ono što je, onda je problem u vama i vašoj životnoj filozofiji. Nije on sinoć odigrao ništa posebno (za njegove standarde), zabio je nešto skok-šuteva višim postotkom i to je to, ali je pri tome prezentirao ono što prezentira već godinama iz večeri u večer – apsolutnu podređenost kolektivu i višem cilju. Apsolutnu nesebičnost. A to što mu tako nešto kolektivna svijest uzima za zlo (još od onog dodavanja Donyellu Marshallu), dovoljno govori na kojem smo status kao društvo, a posebice na kojem je statusu današnje praćenje košarke – čovjek igra košarku kako bi je trebalo igrati, 5 na 5, a navodni fanovi i znalci mu zamjeraju što nije gladijator koji će sve riješiti 1 na 5 tako da će protivnicima kidati glave i nabiti ih na kolac (Jordane, Jordane, što si napravio od ljudi). Možeš nas maknuti iz Rima, ali Rim iz nas neće otići nikada. Kaj god – na kraju balade, majstor je zasluženi MVP Finala.

DAY 44 – LIVE ANOTHER DAY

Otvaranje utakmice donijelo je sve što smo očekivali od ove dvije momčadi, ako ne najboljih 12 minuta košarke do sada, onda svakako najzabavnijih jer obje obrane kao da nisu postojale. A jesu, samo su napadi bili nenormalno vrući. Heat tako donosi Jamesa u ulozi primarnog playmakera, a njegova razigranost i precizni pasovi pariraju sjajnom kretanju lopte Spursa koje rezultira hrpom laganih koševa u reketu, posebice za Duncana koji utakmicu počinje izuzetnom igrom pod oba obruča, očito u namjeri da Bosha konačno ostavi u prašini, ali i iskoristi povećanu koncentraciju igrača Heata na perimetru (plan je jasan, zaustaviti tricu). San Antonio tako opet gađa van pameti iz igre, ali Miami to prati uspješnijim šutem za tri.

Ako bi još nešto trebalo istaknuti to je da Heat dobro izgleda u 1 na 1 obrani, Wade, James i treći bočni (Miller je startao, ali vrlo brzo ga je zamijenio Allen) često se rotiraju na Ginobiliu, Greenu i Parkeru, a sve kako bi im otežali hvatanje ritma i kako bi im stajali bliže i prisilili ih da trice zamjene ulazima ili pasovima. Međutim, obzirom na ritam kojim se igra, opet negdje na oko 95 do 100 posjeda po utakmici, izgleda kako će opet puno važniji biti tranzicijski dio igre.

Prvi taktički detalj nam stiže u vidu Spolestrine odluke da izbaci iz rotacije Colea (konačno, to su minute koje mogu ići Allenu ili Battieru) i Haslema (Birdman se vraća u ulogu trećeg visokog, logično jer ne pliva toliko u obrani pick igre kao Haslem kojega je Parker utakmicu ranije uništio, a kako će uglavnom ići na Splittera, to se neće toliko osjetiti njegova slabija post-up obrana).

Timmy nastavlja nositi Spurse i u drugoj (9-10 realizacija u prvih 19 minuta utakmice), što bi Spoelstra vjerojatno i potpisao do kraja utakmice (više lopti na Duncana znači manje lopti za šutere) da dobar dio ovog učinka nije došao iz napadačkog skoka – Heat radi loš posao u kontroli skoka, od Bosha u box-outu do ostalih u čišćenju iza njegovih leđa dok je Bosh zauzet centrom Spursa.

Međutim, nije Duncan jedini problem za Miami. Iako drže laganu prednost većim dijelom druge četvrtine, zahvaljujući dobrim dijelom dobroj partiji Chalmersa koji je sinoć odlučio biti u Super Mario izdanju, 4 minute prije kraja upadaju u crnu rupu kojih smo se nagledali u ovom Finalu. Spursi to koriste da serijom 11-0 iz minusa dođu do plusa pred odlazak na odmor, ali fascinantno je osvrnuti se na razloge zbog kojih Miami u 4 minute nije zabio koša, što si protiv ovako efikasnog protivnika jednostavno ne mogu dozvoliti (a Spursi su bili efikasni iako im je Heat oduzeo širinu i tricu, što jasno govori kako se brzo prilagođavaju, osim Timmya u reketu su se gostili i svi ostali, plus su lakoćom dolazili na liniju – sve ovo govori kakav je rizik zaigrati bilo kakvo ekstremnu obranu protiv njih i koliko je uopće teško igrati obranu protiv momčadi koja ima ovoliko opcija).

Nego, razlozi za rupu Heata. Nema ih, osim ako ne želite vjerovati da Diaw sa sobom na parket donosi neku posebnu magičnu amajliju zbog koje se Jamesu lopte odbijaju od noge, a Bosh ne može zabiti zicer. Po meni je tu stvar jasna – Spursi su jednostavno pronašli idealan ritam, ritam koji su u stanju držati jednako nadahnuto skoro svih 48 minuta bez obzira kakvom akcijom ga završili, dok će Miami neminovno upasti u trenutke bez inspiracije (tu dolazimo do onog balansa kojega je Pop pronašao kada je ritmom i svježim nogama Heatu oduzeo prednost u talentu). Koji ne znače da im je manje stalo, nego da San Antonio u ovom trenutku igra košarku na nešto višoj razini. I upravo zbog toga mi se i čini da, čak i ako Spursi izgube G6, postaju favoriti u G7 – kada si u ovakvom ritmu, teško je izgubiti dvije utakmice za redom. Nije neki razlog, ali kod ovako izjednačenih protivnika teško je naći neki bolji.

Stoga je ključ za Heat jasan – utakmicu opet treba spustiti u rovove i maksimalno je usporiti. To znači silovati ulaze u reket, a u obrani konačno pomoći Boshu protiv Duncana i pri tome trčati kao lud uokolo ne bi li prisilio Spurse na izgubljene lopte (ok, ovo je već nemoguće, logično je da će se otvoriti prostor na perimetru ako se obrana spusti niže u reket). Ukratko, zaigrati agresivnu obranu u stilu Heata, što se do sada pokazalo riskantnim potezom zbog gubitka energije koji bi kasnije itekako nedostajao u zadnjoj četvrtini. Međutim, ne poduzmu li nešto ubrzo, zadnju četvrtinu neće ni dočekati – Spursi nastavljaju skakati, trčati i napadati, jednostavno pucaju od energije, dok Heat za to vrijeme najbolje opisuje još jedan niz očajnih minuta Jamesa koji opet promašuje zicere i nepotrebno gubi lopte.

Koliko god se Heat trudio ovu treću četvrtinu pretvoriti u jedan od najružnijih perioda košarke kojega smo do sada gledali, Spursi su opet našli načina otići čak na +12, ostavivši Miami na samo 14 koševa u 12 minuta ako spojimo prvih 8 minuta treće s zadnje 4 druge četvrtine. I opet treba naglasiti, bez ikakve specijalne taktike – Spursi su se jednostavno još više zatvorili u svoju zonu 5 igrača oko reketa kada su vidjeli da Heat odustaje od šuta i kreće na forsiranje ulaza, a Miami ovo nije znao kazniti poštenim kretanjem lopte i hrabrim šutom iz vana. Uglavnom, kao i najveći dio serije, Spursi su uvijek korak naprijed u čitanju igre i prilagodbi u hodu.

Wade, koji nije ni počeo drugo poluvrijeme zbog novog tretmana na koljenu, pokušava uzeti stvar u ruke i pokrenuti momčad, ali nekako sumnjam da je njegov skok-šut odgovor za probleme Miamia. Spursi tako održavaju prednost do kraja četvrtine, s tim da treba priznati kako su ovih +10 mogli biti puno veći da im neke lopte koje im inače upadaju u zadnje dvije utakmice nisu doslovno iscurile (a od tuda i ona – tko živi sa skok šutom od njega i umire, što je ironično jer su sinoć Spursi bili ti koji su više napadali, a manje šutirali). Obrana Heata im je ostavljala gomilu prostora, opet ponajviše u tranziciji gdje su igrači Spursa sprintali, a ovi Miamia, iako se radilo o najvažnijoj utakmici sezone, uglavnom su kaskali.

I onda se u četvrtoj događa detalj koji bi mogao okrenuti momentum. James, bez Bosha i Wadea pored sebe, odjednom opet izgleda živ (i ne, ništa ne pokušavam implicirati), baca dvije povratne za trice Chalmersa i Millera, zabija čak i jedan ulaz (sorry, ne mogu odoljeti), a trenutak o kojem pričam je upravo ova trica Millera koju majstor zabija s jednom tenisicom na nogama. Tako nastaju legende, a Heat je u manje od dvije minute već na -4.

I tada James radi još jedan sjajan potez. Čekaj, vjerojatno je pomislio, ako dođe do preokreta u ovoj četvrtini, zar će on ostati zapamćen po Millerovoj izgubljenoj tenisici? A ne, skidam znojnik s glave i započinjem novu zrelu fazu karijere u kojoj se neću sramiti svojih problema s rastom kose. LeBron ubacuje u očajničku brzinu, leti na sve strane, igra kao Danny Green (ono, stigne napraviti sve sam u oba smjera nekoliko napada za redom), a Miami je u egalu. Uglavnom, bez obzira kako ova serija završi i bez obzira na sve, dogovorimo se jednom za uvijek – LeBron je fantastičan košarkaš, a razlog zbog kojega možda neće dignuti trofej prvaka iznad glave zove se San Antonio, ništa više, ništa manje. Izvucite glave iz guzica i uživajte u životu. Ili nastavite živjeti u trolovskoj pećini i tražiti razloge da ponizite one uspješnije od sebe. Sve je stvar izbora, a, kao i uvijek u životu, pojedinac je odgovoran za svoje odluke.

Uglavnom, Spursi nemoćno gledaju jer za ovakvog Jamesa nema rješenja, a Miami sada samo treba održati ovaj momentum. Wade se ne vraća na parket, Spoelstra si ne može dopustiti da se obrana Spursa opet stisne u zonu oko reketa, jedina promjena u odnosu na petorku koja je napravila preokret je Bosh umjesto Birdmana. To je ok, Bosh je bolji čuvar reketa, a Timmy je na parketu i Birdman se više ne može sakriti na Splitteru (koji u ovom periodu s par ubačaja ionako drži Spurse iznad vode). Samo, jebiga, uskoro Miller ostaje bez zraka, a Spolestra nema muda napraviti ono što je u ovom trenutku logično, zamijeniti jednog tricaša drugim. Battier tako ostaje na klupi, a u igru ulazi Dwyane, što znači da već u sljedećem napadu gledamo Spurse u ekstremnom box & 1 izdanju.

Ovo ostavlja dovoljno prostora San Antoniu da kroz par junačkih 1 na 5 poteza Parkera opet dođe do minimalnog vodstva, a za to vrijeme James iz svojih 1 na 5 pokušaja izvlači samo dvije izgubljene, što znači da Spursi dolaze do +5 na 28 sekundi do kraja. Ovdje već sve postaje čista lutrija, stoga povucimo onaj bitan zaključak prije nego se počnemo baviti krajnjim rezultatom i zanemarimo sve ono prije – Spursi su zakon, Timmy je odigrao hall of fame partiju, James je napravio čudo u zadnjih 12 minuta, Parker ima veća muda od pluća i da, konačno smo opet gledali završnicu dostojnu Finalne serije.

A što se dogodilo u lutriji? Pa, to da je James pogodio tricu nakon što je pola sekunde ranije bacio ciglu koja mu je nekako opet završila u rukama, Leonard pogađa 1 slobodno što utakmicu ostavlja na +3, a onda nakon još jedne Jamesove cigle lopta nekako dolazi do Raya u kutu. To je za njega slobodno bacanje i eto nam produžetaka.

U kojima po prvi put u seriji vidim Spurse bez zraka – Timmy, Tony i Manu su izgleda gotovi za večer (doduše, Manu je bio gotov puno prije, sinoć su izostali njegovi kreativni doprinosi, što je dodatno naglasilo slabiju formu Parkera), a Leonard ne može sam zabiti dovoljno. Sedmu utakmicu ipak donosi niz sjajnih obrambenih reakcija Heata, od kojih su dvije Bosheve blokade bile stvarno specijalne.

Dakle, zaboravite na bilo kakvo vraćanje, gatanje, pa i ozbiljni pokušaj predviđanja raspleta. Ugasite medije, ne slušajte idiote koji moraju zaraditi plaću i sebe i svoja mišljenja shvaćaju previše, previše ozbiljno. Dva dana uživajte u bližnjima, suncu i, ako je moguće, moru (ja znam da hoću). Višak slobodnog vremena radije trošite na ponovno gledanje utakmice nego na trolanje. Jer, dobili smo sve što nam treba – sedmu utakmicu koja će opet biti 50-50, ako budemo imali sreće još jednom do zadnjih sekunda. I love this game! Serem. Ja jebeno obožavam ovu igru!

DAY 40 – THE HEAT IS ON

Na otvaranju utakmice opet gledamo odlične obrane, ali Spursi su ti koji napadački imaju puno više razloga za brigu – iako je utakmica u egalu nakon prvih 12 minuta, Miami im je opet oduzeo pick & roll, ali ovaj put i post-up učinak, tako da su se praktički na životu održali tricama, od kojih posebno treba istaknuti one 3 za redom na startu utakmice Dannya Greena. Heat je puno lakše stvarao šanse u napadu i to bez u ovim trenucima rezerviranog Jamesa, a dodatna energija i razigranost igrača Miamia rezultirala je i većim brojem slobodnih i izgubljenih lopti protivnika u odnosu na prvu četvrtinu prethodne utakmice.

U drugoj se Spursi nastavljaju održavati u egalu tricama, uz agresivniju ulogu Parkera u ulazima, posebice u trenutcima dok ga je čuvao James. Koji je, osim u tih par sekvenci protiv Tonya nakon kojih je stavljen na drugi zadatak bliže reketu, odigrao odličnu rolu u obrani, bazirajući se očito na defanzivu u ovom prvom dijelu susreta. Treba istaknuti kako je i u onih nekoliko akcija koje su vrtili za LeBrona, uglavnom u postu, Leonard odradio fantastičan 1 na 1 posao u obrani. Međutim, obzirom da je Wade bio spreman preuzeti glavninu tereta prema naprijed, slabija kvota koševa Jamesa se nije ni osjetila. Utakmica je bila u ubitačnom ritmu, a to im je očito odgovaralo obzirom da su stalno nalazili dovoljno rupa u reketu da zabijaju kvalitetnim postotkom, dok su se pokušaji Spursa unutar perimetra uglavnom sačinjavali od cigli.

James nastavlja manje učinkovitu igru u napadu i u nastavku te se ovdje više ne radi o tome da ga obrana Spursa agresivno zatvara ili da je Leonard sjajan – čovjek promašuje previše tranzicijskih situacija kao da jednostavno nema eksplozivnosti u nogama. Ovo definitivno pomaže Spursima koji su i sami bez velikog učinka svojih udarnih igrača Parkera i Duncana. Dakle, do sada su glavnu riječ na utakmici vodili sporedni glumci poput Greena i Leonarda koji nastavljaju igrati glavnu ulogu u napadu i obrani, s tim da i Miami ima dovoljno razigranih opcija. U završnici četvrtine Heat tako radi seriju koju obilježavaju trice (kako se jednostavno odvojiti kada u dva napada zabiješ 6 poena) i Chalmers, čiji ulazi i pritisak na Parkera postaju ključni za stvaranje prve značajne razlike na utakmici.

Pitanje pred zadnjih 12 minuta je samo tko će se prije probuditi – pick & roll Spursa ili James, a obzirom na dosadašnji uzorak od 7 četvrtina nije problem pogoditi rasplet. Obrana Heata je jednostavno uništila glavne opcije Spursa i da nije bilo onih nekoliko izolacijskih bljeskova Parkera u drugoj četvrtini, ostavila bi ih bez ikakvog učinka. Sporedni igrači su nosili teret koliko su mogli, ali kada je James od samog početka četvrte ubacio u brzinu više i u napadu (šut je odjednom postao mirniji, pasovi precizniji, a ulazi čvršći) stvar je bila gotova u nekoliko minuta. Miami odlazi na +19 i Pop već može početi planirati kako u idućoj utakmici razbuditi napad koji drugu utakmicu za redom veći dio susreta nema pravih rješenja. Istaknimo samo kako se bijela zastava predaje zove Tracy McGrady, treći velikan nakon Hilla i Kidda koji će nas pozdraviti ovo ljeto.

8 četvrtina su dovoljno solidan uzorak za reći kako je Spolestra odlukom o visokim preuzimanjima bez karakterističnog presinga potpuno uštopao pick igru Spursa, ostavljajući pri tome i ostatak obrane solidnim (nema onih rotacija prema lopti što omogućuje da je netko uvijek u postu i spreman otrčati prema kutovima), napravivši time ključni posao u Finalu do sada. Dakle, ovo je i dalje ključni podatak – Parker 3-13 sinoć nakon pick & rolla, visoki opet mizerni s 3-7 (postotak im je ok, ali volumen je toliko malen da je praktički nebitan).

Kada se ovome pridodala energija pod košem iz sinoćnje utakmice, jasno je da su Spursi pomalo i autsajderi koji se mogu osloniti tek na vanserijsku tricu da bi preživjeli. Obzirom na igru Jamesa u prve dvije utakmice u reketu, gdje je odradio nevjerojatan posao kao skakač i čuvar obruča, možda bi se dalo govoriti i o svjesnoj odluci da ga se poštedi veće uloge u napadu kako bi mu ostalo više energije za obranu, a i to vam nešto govori o statusu Spursa.

Spoelstra je ovaj put imao puno bolji plan igre i puno bolji balans, manje je trošio Jamesa u organizaciji stavljajući ga više u spot-up situacije dok su pick igru vrtili uglavnom Wade i Chalmers. I da, svakako treba spomenuti da je Bosh odustao od nepotrebnih trica, što je Heatu dalo još jedan dodatni poticaj jer nisu uzalud trošili napade (iako ga opet nije bilo previše u napadu, bio je puno konkretniji u prilikama, a uz to je opet odradio lavovski/muški dio posla u obrani).

Miami je, ruku na srce, dobio 7 od 8 četvrtina u seriji do sada i to je samo po sebi popriličan pokazatelj odnosa snaga. Utakmica broj 3 je ključ – Spursi moraju početi zabijati kao stroj misle li zaustaviti moćniju momčad, a za to im neće biti dovoljni čvrsta volja Duncana ili srce Parkera, trebati će im učinkovit pick & roll, koji će donijeti i bolje kruženje lopte i bodeže iz kuta (sinoć im je većina trica, bez obzira što su upale, bila s krila ili čela), a ne bi bilo zgorega zabiti nešto i u postu gdje je Miami sinoć izgledao kao Indiana dok su Spursi bili ti koji su bježali iz reketa glavom bez obzira (kako su u prvoj utakmicu Spursi dobili dovoljno koševa iz posta, ovo za sada smatrajmo iznimkom, ali, izgubi li San Antonio i bitku pod košem, onda su stvarno gotovi).

Uglavnom, ne pronađu li Spursi lijeka za ovu obranu Heata koji im je iščupala srce, serija bi mogla postati poprilično izvjesna, a to nikako nije dobro obzirom da nas čeka još dosta utakmica – nema šanse da će Heat dobiti 3 za redom u San Antoniu, bez obzira koliko rješenja imali (ako ništa drugo, Spursi u sebi imaju barem jednu tricašku rapsodiju u kojoj će doći do pobjede s 15 pogođenih trica). Međutim, misle li dočekati sedmu utakmicu, samo trice im definitivno neće biti dovoljne.

Više nije dosta nadati se da su Bosh i Wade izvan forme, sada treba i nešto konkretno smisliti. A ako je za to itko sposoban, onda je to valjda Popovich. S naglaskom na valjda – sjetimo se kako je mladost Oklahome lani dobila 4 za redom samo na račun nadmoćnih fizikalija. Sada dodajte tim fizikalijama IQ Miami Heata i jasno je o kakvom se izazovu ovdje radi, izazovu koji će možda biti prevelik čak i za apsolutne legende poput Popa i Timmya.

BASKETBALL HEAVEN

Kako sam u jučerašnjem podcastu već obznanio prognozu Finala, ovu najavu odradit ćemo obrnuto od dosadašnjih – umjesto analize koja vodi zaključku, krenut ćemo od zaključka. Dakle, u sljedećih nekoliko kartica pokušati ću objasniti ne samo zašto mislim da će Heat osvojiti naslov, već i zašto smatram da su čvrsti favoriti (kao što sam Krehi rekao u “neslužbenom” razgovoru prije podcasta, da moram birati tri rezultata Finala sva tri bi bila u korist Heata, u rasponu od 4-2 preko 4-3 do 4-1).

Službeni izbor glasi 4-2 za Miami Heat, a evo i kako sam došao do njega.

Spursi i Heat praktički nemaju međusobnu povijest zadnjih nekoliko godina, a posebice zadnje dvije od kada su ove šire jezgre aktivne u sistemima sličnima onome što možemo očekivati u Finalu. Ovogodišnje dvije utakmice pratio je dobro poznati cirkus oko odmaranja najboljih igrača, a lanjski usamljeni lockout dvoboj prošao je bez Wadea i Ginobilia, uz pobjedu Heata od 22 razlike (pogodili nenormalnih 16 trica). Zanimljivo, čak i godinu ranije (iako se radi o još manje bitnim podacima obzirom da ni jedna ni druga momčad u sezoni 2010/2011 nisu nalikovale na današnju) oba međusobna dvoboja završila su gaženjima – prvo su Spursi (uz 17 trica) dobili 30 razlike u svojoj dvorani, da bi im se desetak dana kasnije Heat osvetio s vlastitih +30.

Dakle, očito je kako do prvog podbacivanja nećemo znati o kakvom se stvarno matchupu radi, stoga nam ne ostaje ništa drugo nego baciti se na analizu kroz brojke i tendencije određene momčadi.

Prvo je bitno ustvrditi da za razliku od prijašnjih serija koje su obje momčadi imale zadovoljstvo riješiti u svoju korist, sporedni faktori košarkaške igre ovdje neće igrati preveliku ulogu. Memphis i Indiana su bile napadački limitirane momčadi koje su morale zakonitosti igre okretati u svoju korist korištenjem nekih manje pouzdanih oružja poput skoka, tranzicije ili slobodnih bacanja, ali Spursi i Heat su par iz snova upravo zato što će svoj dvoboj riješiti klasičnim nadigravanjem na oba kraja parketa u kojem će količina otvorenih šuteva u napadu, odnosno količina ometanih šuteva u obrani, biti ključni za rasplet.

Ako bi bacili pogled na svaki sporedni faktor, stvari bi izgledale ovako nekako:

– kontrola lopte

Obje momčadi u stanju su kiksati, ali uglavnom su solidne u oba smjera, s tim da je Miami nešto bolji u obrambenom pritisku, dok su Spursi bolji u čuvanju lopte. Ako bi nekome morali dati prednost, onda malena ide Heatu jer su sistemski skloniji korištenju presinga i imaju igrače koji mogu sijati paniku u linijama dodavanja.

– kontrola skoka

Obje momčadi su među najgorima u ligi kada je kupljenje odbijanaca u napadu u pitanju (Heat je usprkos manjku centimetara čak i nešto bolji od Spursa kojima je tranzicijska obrana prioritet), posvećeni su isključivo kontroli skoka u vlastitom reketu (što Spursi inače rade solidno, dok Heat očekivano čak i tu ima problema). Ako bi nekome morali dati prednost, onda su to svakako Spursi zbog većeg izbora skakača i činjenice da ipak imaju dva najbolja centra u ovoj seriji.

– slobodna bacanja

Spursi imaju puno više problema doći na liniju jer su njihovi glavni igrači više oslonjeni na šut iz vana, ali s druge strane ne postoji obrana koja radi manje prekršaja od njihove. Tako da eventualna prednost koju Heat ima u ulazima, a koja je ionako upitna obzirom na Wadeovo koljeno, biva anulirana lakoćom kojom Timmy i društvo štite sredinu bez prekršaja u svojoj verziji zone (Timmy nikada ne izlazi dalje od lakta, plus ih je uvijek barem još troje u blizini kako bi se u slučaju penetracije zatvorili oko reketa).

Znači, pobjednika će odlučiti bolja učinkovitost tijekom postavljenih napada. Pogledajmo stoga zašto mislim da Heat tu ima ključnu prednost u onom najvažnijem od svih faktora zvanom šuterska učinkovitost.

Nakon mučenja s Pacersima koji su im oduzeli najbolje postave i prisilili ih da posegnu za sporednim rješenjima poput obrane reketa i Haslemova šuta kako bi prošli dalje, Heat će protiv San Antonia puno lakše disati zbog zonskih principa obrane Spursa, ali i zbog činjenice da San Antonio za razliku od Indiane ima “samo” 4 sjajna obrambena igrača u udarnoj petorci.

Naime, kako je Spursima zaštita reketa ključna, napad koji je u stanju dovoljno brzo vrtiti loptu uokolo može uhvatiti Greena i Leonarda dovoljno daleko od perimetra da osigura otvorenu tricu (posebice iz kuta). Spursi imaju sreće što je u NBA malo pametnijih momčadi od njih kada je pomicanje šahovskih figura u pitanju, ali Heat ima sasvim dovoljno lucidnih asistenata (posebice jednoga koji se preziva James) koji mogu iskoristiti ovu protivničku obranu na vrhovima prstiju da zabiju poneku tricu iz kuta, a to znači da će Battier i Allen (dva ponajbolja tricaša iz kuta u ligi, uz Dannya Greena i Kawhia Leonarda, naravno) u ovoj seriji biti od koristi.

Ovaj detalj sa igračem manje u obrani također nije za baciti – vidjeli smo protiv Warriorsa kako to izgleda kada Spursi nemaju na kome sakriti Parkerov nedostatak fizikalija. Teoretski, postava bez Chalmersa i Colea, dakle s Allenom i Wadeom kao bekovima dok su James i Battier na krilu (dakle, dva rasna slash & kick kreatora uz dva rasna šutera), mogla bi i protiv najbolje petorke Spursa doći do dobre prilike za šut kad god poželi (ako su Green i Leonard zaduženi za Wadea i Jamesa, to znači da će netko imati šuterski trening preko Parkera).

Naravno, Spursi će ovo dobrim dijelom kompenzirati vlastitim kretanjem lopte i zabijanjem otvorenih trica (do kojih će protiv agresivnih Heatovih rotacija dolaziti još lakše nego Miami protiv njihove baletne obrane), ali i zaštitom reketa – dok je Timmy na parketu, Heat bi trebao imati sličnih problema s realizacijom na obruču kao protiv Hibberta. Osim na Duncanovo prisustvo, dosta toga će se svesti i na minutažu koju će zajednički odraditi Timmy i Splitter – igra s dva centra opet neće Heatu omogućiti da maksimalno koristi nisku postavu, iako teoretski Splitter nije toliko kvalitetan post-up igrač da redovno kažnjava Battiera, Millera ili Jamesa na način na koji je to radio jedan West.

(Heatu će puno više od Splitterovih slabosti na ruku ići tendencija Spursa da i sami igraju niskom postavom koja im uglavnom donosi izuzetne napadačke rezultate – Miami se toga zbog vlastitih kvaliteta ne mora bojati i ostane li Pop pri ovom detalju, to će Heatu otvoriti vrata i za puno više od 20-ak minuta košarke u punom pogonu na koje ionako mogu računati kada su na parketu Diaw ili Bonner, a to nikako nije dobra vijest za nijednog protivnika, pa tako ni za Spurse)

I dok do sada rečeno po ničemu posebno ne favorizira Miami, osim što ukazuje da su u stanju igrati ravnopravno s Spursima u slash & kick segmentu igre, ono gdje bi Miami trebao ostvariti ključnu prednost je pick & roll. Što možda zvuči čudno obzirom da se radi o zaštitnom znaku igre San Antonia – 2 na 2 igra Parkera s jednim od visokih motor je koji pokreće cijeli sistem Spursa.

I tu Miami ima dva bitna detalja koji mu rade u korist, jednoga na obrambenom, a drugoga na napadačkom dijelu parketa.

Obrambeni se tiče činjenice da je Heat sposoban usporiti Parkera. Njihova agresivna udvajanja na pick & rollu i gomilanje igrača u pozadini (minimalno tri, a ponekad i četiri braniča Heata prate razvoj događaja u ovim situacijama) smetat će Parkerovoj vanserijskoj učinkovitosti u napadanju sredine s loptom. A Parker ispod 100% mogao bi biti popriličan problem za napad Spursa, što se moglo povremeno vidjeti i u susretu s Warriorsima gdje su dužina Thompsona i Barnesa, kao i pravovremeni izlasci visokih igrača, itekako smetali Tonyu. Posebice kada ga je nakon svega u reketu još čekao i Bogut.

Teoretski, James, Wade, Chalmers i Bosh bi kao kvalitetniji i pokretljiviji materijal od onoga što ga je na raspolaganju imao Mark Jackson trebali usporiti glavnog pokretača Spursa, a da se radi o ključnom dvoboju dovoljno govori i činjenica da u pozadini neće biti nikoga poput Boguta da ispravi eventualni propust. Naravno, ovakav presing na playmakera rezultirat će pucanjem obrane koje će ostaviti gomilu otvorenih šuteva Leonardu i Greenu (koji su iz kuta, moram to još jednom spomenuti, najveće ubojice u ligi nakon Battiera i Allena), ali Heat nema izbora – ako već moraju od nekoga poginuti, onda bolje da to bude od mladih swingmana koji su po prvi put u Finalu, nego od iskusnog pick & roll stroja koji bi, priušti li mu Heat očekivano mučenje, vrlo brzo mogao ostati bez zraka (Pop ga se neće odreći ako ne bude prolazila pick igra, a to znači da će Parker svaku utakmicu morati trčati kroz brdo screenova kako bi došao barem do povoljnog kuta za ulaz nakon dodavanja Duncana).

Ono što bi na kraju definitivno trebalo donijeti prevagu Heatu je vlastita realizacija pick igre. Spursi su odlični u čuvanju reketa i istrčavanju prema perimetru, ali već godinama spominjana slabost u branjenju pick igre i dalje ostaje prisutna. Doduše, ovaj put samo u tragovima – prisustvo Splittera u reketu i Duncanova usidrenost spriječili su seciranja od strane igrača s loptom ili rollera, ali Spursi i dalje ne vole napuštati reket radi visokog koji se odlučuje na pop akciju. Igrom slučaja, Heat u svom sastavu ima najboljeg pick & pop strijelca u ligi nakon Dirka Nowitzkog – Chrisa Bosha.

Naravno, polagati tolike nade u čovjeka koji igra izvan pozicije i upravo dolazi iz serije u kojoj je potpuno šuterski podbacio definitivno nije najmudrija stvar na svijetu, ali Heat nema izbora. Bosh je tijekom cijele godine bio najbolji šuter s poludistance u ligi i na temelju toga su izgradili dobar dio uspjeha i uopće vlastitog stila. Odustati sada od toga na temelju momentuma, jednostavno nema smisla, koji je, ako uopće igra ikakvu ulogu, ionako na strani Spursa koji su brusili oružja protiv Memphisa dok je Miami svoja pošteno tupio protiv Indiane.

Uspije li Bosh natjerati Splittera da krene visoko iznad reketa (a što se zna dogoditi, protiv Warriorsa je čak i Duncan izlazio do perimetra ne bi li oduzeo šut s poludistance Curryu), to bi trebalo otvoriti reket za Jamesa da kao primarni playmaker s loptom redovno ulazi u sredinu i stvara kaos. Bilo iznuđivanjem osobnih (čega se posebice treba čuvati Duncan), bilo realizacijom na obruču, bilo povratnima prema šuterima koji će svakako imati prostor kada se obrana Spursa uruši, bilo pronalaženjem Wadea (ili Birdmana) nakon cuta.

Pick & roll je tako temelj ove serije za obje momčadi, a kako smatram da će Miami imati manje problema i realizirati ga (posebice ako Bosh bude na razini – tada je James s loptom u rukama praktički nezaustavljiv), ali i braniti ga, tu vidim ključnu prednost za njih. Šuterski i tricaški bit će neizvjesno, a ako Miami bude u stanju parirati Spursima i u ovom segmentu (a već smo rekli kako imaju i igrače i igru za to izvesti), jedina nada za San Antonio zove se dominacija u postu.

Ako bi se Heat morao fokusirati na obranu reketa, onda definitivno neće imati dovoljno ljudstva da agresivno brane pick & roll, a posebice da zatvore perimetar – ona taktika primjenjena protiv Indiane u kojoj su prepustili vanjskim igračima da odlučuju, protiv San Antonia neće upaliti jer će Parker i društvo iskoristiti svaki komadić prostora.

Stoga je glavno oružje Heata u ovom konkretnom matchupu visokih nada da Duncan i Splitter neće preko noći postati Hibbert i West. Visinu imaju, ali ne i igru – Timmy je još uvijek solidan u igri leđima, ali primjetno je kako mu učinkovitost pada s povećanjem post-up uloge i očekivati od njega da 35 minuta igra 1 na 1 u reketu jednostavno nije realno. Čovjek je danas prije svega solidan šuter s poludistance, što je opasno, ali ni upola kao jahanje po obruču. Splitter je pak isključivo pick igrač i cutter koji ovisi o pravoj lopti, nikako pouzdani post-up strijelac. Spuštati lopte na ovakve limitirane opcije bilo bi skoro pa kontra-produktivno za napad Spursa, ali radi se o opciji koju će definitivno morati isprobati. Tko zna, pronađe li Pop pravi balans i idealan način za spuštanje lopte pod koš, odnosno odluči li pri tome i za agresivnije skakanje u napadu na štetu tranzicije (na što se nikako ne bi kladio jer bi se radilo o popriličnom odustajanju od principa), možda upravo ta prednost u visini bude oružje kojim će Spursi prelomiti seriju.

Iz svega rečenoga jasno je kako San Antonio ima itekakvu šansu otići do kraja – imaju potencijalno nezgodan matchup pod košem kojim mogu ponoviti dio onoga što su radili Pacersi (posebice u zaštiti reketa, ako su već napadački i skakački upitni), a imaju i dovoljno potencijala ostvariti ubojitiji napad (ako Miami ne uspori Parkera i ako budu zabijali više trica to će im svakako poći za rukom).

Zašto onda toliko povjerenje u Heata kada sve govori da je u pitanju potpuno neizvjestan dvoboj?

Najvećim dijelom zbog Jamesa koji bi protiv fizički manje dominantne obrane trebao odigrati još bolje partije nego protiv Pacersa i koji će opet biti najbolji čovjek na parketu – koliko god je Parker čarobnjak s loptom kada treba koristiti prostor, James je još veći i, barem za mene, uopće nema sumnje da je on najučinkovitiji i najbolji playmaker u ligi. To je ogromna, ogromna prednost za Miami u dvoboju s momčadi koja upravo na kvalitetama vlastitog playa gradi najveći dio identiteta.

A tu je zatim i faktor zvan Bosh. Iako sumnjam da će izvući Timmya iz reketa, već bi izvlačenjem Splittera napravio puno, a kako ga ovdje nitko neće mlatiti, imam neki osjećaj da će pogoditi poprilično dobar postotak skok-šuteva.

Ako James nadigra Parkera, a Bosh izvuče neriješeno s Duncanom, ostalo je manje bitno. Ginobili uvijek može bljesnuti, ali to praktički anulira Wade koji je s ovim koljenom negdje na sličnoj razini kao Manu. Iz tabora Spursa stižu vijesti kako je Ginobili konačno u super formi, ali to više govori o tome da su svjesni koliko im je potreban kao sekundarni kreator koji će olakšati život Parkeru, nego o stvarnosti – ako je suditi po sezoni i onome viđenom u playoffu, Manu više ne može okrenuti cijelu seriju na stranu Spursa kao nekada.

Također nije zgorega naglasiti da su Spursi ti koji vole brži ritam kako bi što lakše otvorili prostor za Parkera, što im u ovoj seriji neće biti od velike koristi – Miami inače igra sporiju košarku, ali će im nakon puzanja po blatu s Indianom povremeni ležerni ritam San Antonia dodatno razbuditi sokove kreativnosti. Ako će obje momčadi trčati i stvarati u pokretu, kojoj više vjerujete ako pođemo od postavke da su jednako sposobni, onoj u kojoj su dva glavna kreatora visoka u prosjeku 190 cm uz 90 kg elegantnih mišićnih vlakana, ili onoj u prosjeku visokoj 200 cm uz 105 kg sirove snage?

Spursima ne pomaže ni što se prve dvije utakmice i zadnje dvije igraju u gostima. U seriji gdje je teško očekivati da će netko ostvariti značajnu prednost u idejama kojoj protivnik neće znati parirati, ovakav ritam mogao bi biti problematičan, iako se u principu radi o nevažnim stvarima, sličnima kao i ona nagađanja oko značaja momentuma ili odmora (što je bolje, imati preveliki ili premali). Serija će se odlučiti isključivo i samo na parketu, pa ako Spursi budu u stanju zabijati 10-15 trica i čuvati reket i bokove, a da pri tome obrana i napad Miamia ostanu bez vrhunskih rješenja, nema razloga da oni ne dobiju tri za redom, slično kao što je i Dallas prije dvije godine upao u idealni ritam na koji tadašnji Miami nije imao odgovor.

I tu dolazim do zadnjeg pasusa jer nakon 2 400 riječi više stvarno ne znamo što bih još dodao. Naime, ovo nije Miami od prije dvije godine. Istina, Wade nije u najboljoj formi (Kreha je sjajno jučer primjetio, ovaj put u razgovoru nakon podcasta, da bi Heat trebao Wadeu dozirati minutažu kao što to Spursi rade s Timmyem – čovjek drugi playoff za redom puca po šavovima, a to se sigurno dijelom događa i zato što ga se nepotrebno rauba u regularnoj sezoni, kao da je njegova maksimalna minutaža potrebna da se Heat dokotrlja do dobre playoff pozicije), ali James je zato u nirvani, naponu mentalne i fizičke snage, sposoban izvući maksimum ovisno o trenutku (ako je mogao imati onakve bljeskove protiv Georgea i Hibberta, zašto ne bi protiv Leonarda i Duncana).

Parker će sigurno imati jednu-dvije utakmice gdje će igrati kao po špagi (i te utakmice Spursi bi trebali dobiti), ali cijelu seriju u istom vrhunskom ritmu od svih prisutnih može odraditi samo LeBron. Koliko god bilo sjajno Timmya gledati kako u 37-oj godini igra ključnu ulogu, on bi ovdje praktički trebao zaustaviti najboljeg igrača na svijetu barem 4 puta, što mi se jednostavno čini malo previše.

Spursi su sjajna priča, momčad koja odbija umrijeti, veterani koji su došli po još jedan prsten. Međutim, postoji još jedna sjajnija priča, a to je Jamesov lov na povijest. Imamo tu i onaj narativ osvete za poraz od prije šest godina i prve rane na LeBronovoj psihi (bez kojih ne bi bio ovo što je danas). A imamo tu i onaj narativ koji sam spomenuo u podcastu, priču o čovjeku koji je prošle godine dobio 4 utakmice Finala za redom zato što se spustio u post i odlučio biti najbolji post-up igrač na parketu jer je tako nalagala situacija i jer je postojala prilika. Pa zar ne bi bilo sjajno da do drugog naslova dođe tako što će uzeti loptu u ruke i biti najbolji playmaker u seriji?

DAY 36 – YOU GOTTA FIGHT FOR YOUR RIGHT

Agresivan početak u obranama na obje strane (cigle lete uokolo kao da je u pitanju neki skup slobodnih zidara), Pacersi dižu zid u sredini zbog činjenice da je Haslem opet Haslem kakvoga gledamo godinama umjesto onog stvora iz G3 koji je nekako putovao kroz vrijeme i završio u dresu Heata, kao i zbog toga što se Bosh boji išta pokušati, pa tako i skok šut, protiv Westa. Plus, dolazimo i do bitnog problema – može li Heat zadržati ovakvu razinu agresivnosti tijekom cijele utakmice kada jednostavno nisu takav tip momčadi? Za playoff košarku potrebno je ponekad spustiti se u rovove, a do sada u seriji Heat baš i nije pokazao da je spreman napustiti svoj identitet i igranje košarke zamijeniti ratom u sredini.

Pacersi nastavljaju po starome, zabijati koševe u relativno pozitivnom ritmu iako na primjetno teže načine (ovaj put George daje podršku iz vana, često u 1 na 5 situacijama, a ujedno se sve više igra pick & roll preko Hibberta kako bi se izbjeglo zagušiti napad guranjem u postu gdje Heat ovom prilikom čeka spreman – sreća za Pacerse što Hibbert uspijeva ostati opasnost čak i u ovoj ulozi dalje od koša, tip jednostavno igra van pameti), dok se Miami muči pronaći ritam protiv ovako zgusnute obrane koju povremenim šutem širi jedino James. Miami tako opet gubi previše lopti, ali pomaže im činjenica da je klupa Pacersa aktivirana ranije nego inače zbog dvije brze osobne Stephensona.

U drugoj četvrtini Miami počinje bolje paziti na loptu i uopće poboljšava njen protok (u čemu je opet ključan LeBron sa slash & kick igrom), Birdman pokušava održati razinu energije na razne načine, ali Heat jednostavno ne zabija dovoljno skok-šuteva da preuzme kontrolu. Igraju muški, ali i dalje teže zabijaju nego Indiana. Iako je utakmica uglavnom u egalu, ritam (koji dozvoljava Pacersima da se organiziraju u oba smjera) i stil (zatvorenih reketa) definitivno više odgovara Indiani. Praktički, Heat se održao na tih nekoliko poena zaostatka isključivo zahvaljujući vlastitoj žestini u obrani te povremenim rupama u obrani Pacersa koje nastaju kada na parketu nije idealnih 5, a koje su za ulaze i polaganja nakon što bi LeBron inicirao napad ulazom koristili svi, od Chalmersa do Haslema.

U trećoj gledamo sličnu povuci-potegni košarku sve do trenutka kada Hill napušta igru zbog četvrte osobne. Napad Pacersa u ovom trenutku postaje još manje sposoban raširiti čvrstu obranu Heata, a na drugoj strani protivniku konačno počinje upadati šut iz vana. James je u ovom periodu odigrao sjajnu šutersku rolu s 3 duge dvice i 2 trice, ali ključ je opet Haslem koji ne samo da zabija otvorene šuteve kao u G3, već i odrađuje najveći dio prljavih poslova u obrani. Koliko god blesavo zvučalo, posebice u večeri kada su i LeBron i Wade odigrali muški od početka do kraja, Udonisova razina testosterona odigrala je presudnu ulogu u seriji – da nije bilo njega kao oslonca u kriznim trenucima, West i Hibbert bi možda potpuno nametnuli vlastitu volju.

Do kraja četvrtine Miami tako stvara dvoznamenkastu prednost koja bi u ovim okolnostima trebala biti dovoljna – istjerali su koliko je to moguće Hibberta i Westa iz reketa i natjerali Pacerse na puno manje učinkovite situacije za šut (ključni dvojac Indiane zabio je blizu svoje kvote, ali uglavnom iz situacija licem košu i bez previše skokova u napadu, što je ključno), a usput je i sudački kriterij takav da nitko ne ide na liniju, što je Heat puno bolje iskoristio od Indiane koja se navikla izvlačiti osobne preko svojih visokih.

Miami tako rutinski privodi utakmicu kraju – šut sluša, a obrana Indiane ostavlja dovoljno rupa za lucidne ulaze nakon lucidnih pasova, što je dovoljno da se održi razlika pred momčadi koja je sinoć ostala bez ideje kako se suprotstaviti. Heat im je oduzeo dobar dio prilika u reketu (uključujući i skok), kriterij im je oduzeo sve one dodatne prilike s linije slobodnih, a uz to je bilo jednostavno previše Younga i Augustina na parketu (što je Miamiu omogućilo da veći dio utakmice igra obranu 5 na 4) – ukratko, koliko god pojedinci poput Georgea pružili nadahnute partije, Pacersi su sinoć bili svedeni na najgore napadačko izdanje do sada.

Ono što Indiani ostavlja poprilične šanse u šestoj utakmici je činjenica da ih je Miami dobio njihovom igrom, dakle nije došlo do nikakve drastične promjene momentuma – serija i dalje ostaje u rovu, to ona nadahnuta šuterska epizoda Jamesa i Haslema sredinom treće četvrtine nije promijenila, a to svakako više odgovara Pacersima, pogotovo jer će pred svojom publikom zasigurno naići na nešto povoljniji kriterij glede sviranja osobnih obrani Heata. Heata koji također tek treba pokazati da je u stanju odigrati ovako žestoko i energično u obrani kao gost.

Istovremeno, saznanje da se Miami može više nego kvalitetno suprotstaviti u borbi prsa o prsa ne daje im previše šanse da na kraju balade izađu kao pobjednici. Mislim, ako Pacersi više ne mogu računati na prednost čak ni u momentima kada je serija u blatu, kakve se misle izvući u eventualnoj sedmoj na Floridi? Odgovore ćemo saznati vrlo brzo.

DAY 33 – QUASI-PERFECT EQUILIBRIUM

U startu utakmice očito je nekoliko novih tendencija Heata. Prva je ubrzati igru kako bi što češće došli u situaciju napasti nepostavljenu obranu, što im ne uspijeva na onaj klasični način, tranzicijom ili povećanim brojem napada (ni treći put za redom nisu ostvarili značajniju prednost u izgubljenim loptama), ali stilski pomak svakako se osjeti u puno bržem kretanju lopte i igrača oko obrane Indiane. Druga je vezana uz odluku da se Hibberta udvaja puno agresivnije, s dva visoka igrača, za razliku od dosadašnjeg običaja da Boshu (ili Haslemu) pomogne swingman koji je u tom trenutku na Stephensonu. Treća je pak bila ključna, a ticala se odluke da se napad od starta fokusira na Bosha koji je tako u prvih 8 minuta utakmice uzeo više skok-šuteva nego u prethodna dva prva poluvremena zajedno.

Ne samo da je Bosh natjerao visoke Pacersa da mu posvete puno više pažnje, već je Heat lukavo pokušao u priču uključiti i Haslema koji je vječno sam na lijevom bloku, što je inače pozicija s koje Birdman kreće u one svoje cutove koji rezultiraju zicerima. Haslem se umjesto kretanja odlučio na šut, ali, obzirom da je nekim čudom zabio svaki koji je uzeo, rezultat je bio isti – napad Miamia je živnuo kao u onim trenutcima kada je Birdman na parketu, samo što je sada uz Haslema bila i udarna trojka (dakle, nije živnuo nego je postao hiperaktivan). Obrana Pacersa je ovim bila dovoljno razvučena da se otvori prostor za lakše kretanje lopte i igrača kroz sredinu, a time se pripremio idealan teren za Jamesa i Wadea. Ovaj potonji je bio posebice sjajan u slash & kick igri, a svojom sinoćnjom energijom samo je naglasio koliko je bitan i kako je pravo čudo da je Heat bio onako učinkovit u reketu kroz prve dvije utakmice obzirom da su, osim u trećoj četvrtini prve utakmice, bili bez značajnijeg Wadeovog doprinosa u kreaciji.

Bosh i Haslem su pogađali iz vana, James i Wade su secirali obranu u sredini – sve skupa rezultiralo je najboljom četvrtinom Heata do sada. Zabili su čak 34 poena najboljoj obrani lige, a jedino što im je kvarilo dojam tijekom ovog sjajnog otvaranja bila je činjenica da su i Pacersi, svojim unutar-van balansom, zabili 30 i tako ostali u egalu. Naravno, taj egal se ulaskom klupe Indiane početkom druge vrlo brzo pretvara u nešto ozbiljnijih desetak poena prednosti Heata, koje više čak ni povratak startera u igru ne može smanjiti. Naime, do sada su James, Wade i Bosh totalno razigrani, igraju na all-star razini, a još imaju i podršku četvrtog asa, Haslema, koji ovakvu partiju u oba smjera nije odigrao valjda od finala 2006. U ovim trenucima obrana Pacersa više ne postoji jer nitko pojma nema od kuda prijeti opasnost, što rezultira s pomalo bizarnih 70 poena Heata u prve 24 minute.

Najluđe od svega, Indiana uopće nije igrala loše, u napadu su nastavili zabijati debelo iznad svog prosjeka, ali u odnosu na Miamievih 70 njihovih 56 izgledali su nekako nevažni. Ne, napad definitivno nije bio problem, pa čak ni obzirom na slabije izdanje Georgea kojega je kao podrška standardno solidnim Hibbertu i Westu zamijenio Hill. Problem je bila obrana, ali što poduzeti u situaciji kada protivnik ima tri podjednako kvalitetne i učinkovite napadačke opcije okružene koncentriranim igračima zadatka koji koriste svaku priliku za zabiti. Jednostavno ništa, lopta je uvijek brža od igrača, a to je Heat savršeno dokazao. I pri tome još nije ni gubio lopte (samo 5 za 48 minuta), što je bila još jedna ogromna promjena u odnosu na prve dvije utakmice (uz partije Bosha i Haslema defintivno najveća i najvažnija). Naravno, kako je sve međusobno povezano, treba istaknuti i kako je puno lakše kontrolirati loptu kada te ne čeka zid već obrana koja počinje sumnjati u sebe.

Početkom treće četvrtine prednost Heata se prepolovila, ali do toga nije došlo zbog neke briljantne prilagodbe obrane Indiane, već čisto zbog činjenice da je Miami promašio nekoliko šuteva koje je u prvom dijelu pogađao i da je nekoliko napada bacio u bunar. Čim su se vratili razini igre iz prve 24 minute, prednost je opet samo rasla i rasla. A kako je rasla prednost Heata, rasla je i nervoza u napadu Pacersa, a to je značilo samo jedno – pad učinkovitosti. Bez kvalitetnog napada, Indiana je tako ostala bez jedinog sredstva da barem drži nekakav priključak obzirom da su obrambeno već odavno bili bez glave te je utakmica praktički riješena krajem treće. Plus Heata od 15 koševa nije izgledao toliko strašno obzirom na činjenicu da je ostalo još 12 minuta do kraja, ali u ovom kontekstu u kojem Miami ima 91 poena na kontu nakon 36 minuta i u kojemu su Pacersi vidno gubili živce, sve je bilo jasno – Pacersi jednostavno nisu stvoreni da bi igrali na 110 ili više koševa, pa čak ni kada imaju ovako povoljan matchup (opet su zabili sjajnih 96, u okvirima viđenog u prve dvije utakmice, samo što ovo nije bio Miami iz prve dvije utakmice).

Lakoća kojom je Miami razbio najbolju obranu lige bila je zastrašujuća, taman da se stvari postave na mjesto. Indiana je odlična momčad, puno bolja nego su mnogi mislili, ali Heat je ipak s razlogom favorit od kojega se očekivala jedna ovakva predstava (da smo je vidjeli u prvoj ili drugoj utakmici nitko ne bi gubio glavu zbog izgleda Indiane, a najmanje sami Pacersi). Doduše, LeBron i društvo su tu svoju ulogu nositelja potvrdili na jedan teži način, šutom od 55% iz igre (suludih 12-17 s poludistance – toliko o tome da su u pitanju najgori šutevi u košarci), savršenom kontrolom lopte i dominacijom u poenima u reketu (čak 16 više od Pacersa), dakle na način koji je definitivno zahtijevao puno više truda od nekakve energičnije i bezglavije izvedbe koja bi uključivala puno trica, kontri i slobodnih bacanja (Indiana je opet u svim ovim segmentima bila ravnopravna ili čak bolja). A to samo govori o tome koliko Miami ima veći plafon i po koliko široj margini pogreške hoda – iako su sinoć iscrpili najveći dio vlastitih rezervi, još uvijek se mogu značajnije popraviti u šutu za tri i laganim poenima iz kontre ili s linije slobodnih, što nikako nije dobra vijest za Indianu koja nema ni približnu širinu izbora (mogu samo još više jahati trenutnu formulu i forsirati lopte u post, trice preko ruke, grube prekršaje te dodatno usporiti igru i hvatati još više skokova u napadu, ali ne mogu izmisliti ništa novo).

Naravno, ponoviti ovako fantastičnu napadačku partiju na sinoćnji način bit će gotovo nemoguće – Haslem sigurno neće opet imati ovakvu šutersku večer (ali i ova jedna je bila dovoljna da shvatimo zašto ga Heat trpi na rosteru sve ove godine – čovjek je lider koji će dati najviše kada je najpotrebnije), a obzirom da su Battier i Allen odsječeni dok god su Pacersi disciplinirani u svojoj 1 na 1 obrani (valjda se neće obeshrabriti kao što su sinoć u drugom poluvremenu i odustati od svojih principa radi jedne vanserijske utakmice protivnika), pitanje je tko će olakšati život velikoj trojki (čak ni takvi majstori ne mogu sve sami). Dakle, to znači da bi ostatak serije trebao puno više nalikovati na ono viđeno u prve dvije utakmice nego na sinoćnju rapsodiju.

Što opet ni malo ne umanjuje značaj sinoćnjeg izdanja Heata. Imali smo prilike vidjeti kako to konkretno izgleda razlika u talentu, odnosno kako je to kada se talent skoro u potpunosti iskoristi kroz sistem (takvu razinu košarke u stanju su pružiti samo Spursi i Heat). Indiana se tako suočila sa jednim krajem stvarnosti (Miami je bolja momčad) jednako kao što se Miami kroz prve dvije utakmice suočio s drugim (protiv Pacersa su itekako ranjivi). Ljepota NBA playoffa je u tome što će, već za par dana, pod težinom dosadašnjih iskustava i jednu i drugu momčad čekati sudar s potpuno drugačijim narativom.