2012-2013 IOR (295-325)

295. CHRIS JOHNSON (WOLVES), 9

Treći centar na rosteru, pristojan borac i odličan skakač koji je valjda rekorder po tome što je u 3 sezone promijenio 4 kluba i pri tome odigrao 71 utakmicu.

296. AUSTIN DAYE (RAPTORS), 8

Bez pozicije i bez vještina da se nametne. Torotno je zagrizao zbog stretch potencijala.

296. BEN GORDON (BOBCATS), 8

Ne samo da je nebitan pored mladih snaga, nego se ovih dana pali rjeđe od usisavača u jednosobnom stanu mladog neženje.

296. RASHARD LEWIS (HEAT), 8

Još uvijek može nešto ubaciti s perimetra, ali vječni nedostatak pozicije osjeti se više nego ikada.

296. ETWAUN MOORE (MAGIC), 8

Combo za popuniti minute u rotaciji vanjskih.

296. TERRENCE ROSS (RAPTORS), 8

Nakon očajne rookie sezone, u Torontu se nadaju da će u drugoj dati razloga da se riješe DeRozana. Ima sve potrebno za NBA karijeru, sada je samo pitanje koliko će mu trebati da pronađe mjesto pod suncem i shvati svoju rolu koja očito neće biti iznad 3&D gabarita. Uz povremeni bljesak atleticizma u tranziciji i ulazu.

301. SLAVA KRAVTSOV (SUNS), 7

Novopečeni stanovnik Phoenixa možda i ne dočeka kamp u Arizoni, Sunsi imaju Lena i Gortata, plus su nedavno u sličnom rebuilding tradeu doveli dodatnog mladog centra (Plumlee). Možda je ovo znak da će i Gortat uskoro promijeniti sredinu – u svakom slučaju od slavenskog drva teško mogu očekivati više od minuta dostojnih trećeg centra koji popunjava reket (iako je i to upitno – Slava je solidan bloker sa solidnom masom, ali skakačke brojke su ispod svake razine usprkos tome što nije okusio minutu bitne NBA akcije već je uglavnom igrao u garbage timeu).

301. MARKIEFF MORRIS (SUNS), 7

Bolji šuter od brata, ali jednako nesuvisla stretch opcija zbog manjka energije u svakom segmentu igre.

301. KEVIN SERAPHIN (WIZARDS), 7

Sramotna sezona u kojoj se pokazao kao još jedna žrtva gomilanja mase – godinu ranije bio je smetlar sposoban zabiti sve u reketu i prosječan skakač, ali dodavanjem galofaka izgubio je pokretljivost, skočnost i uopće ikakvu vrijednost. Wizardsi ga usprkos manjku centimetara uglavnom koriste kao peticu pa su mišići možda izgledali kao nužnost za guranje u postu, ali teško se gurati ako je jedini način za doći od točka A do točke B kotrljanjem. Također, u ovim situacijama nikada ne treba isključiti ni moguću ozljedu – kada mlad igrač koji puca od snage odjednom nije u stanju pokazati ni pola talenta od godinu ranije, mora postojati neki bolji od razlog od toga da su mu Nene i Okafor ukrali poziciju.

301. JEFF TAYLOR (BOBCATS), 7

Pristojna 3&D opcija koja bi trebala napredovati uz više prilike. Švedski adut na Eurobasketu.

305. MICHAEL BEASLEY (SUNS), 6

Nedavno uhićenje zbog marihuane samo potvrđuje da je izgubljen slučaj što se NBA karijere tiče i da nikada neće naučiti da se samo talentom ne stiže nigdje. Sve o njemu govori podatak da je novi GM Sunsa ozbiljnom mislio otpustiti ga uz punu plaću, ali tradeom Butlera nije uspio stvoriti dovoljnu uštedu da se odluči na taj korak.

305. NANDO DE COLO (SPURS), 6

Francuz nikako da pronađe rolu, a nije da ima i puno prilike. Šteta za ovakvo iskusnog i dokazanog igrača da trune na klupi.

305. CHUCK HAYES (KINGS), 6

Igra obranu i broji dolare koje mu je omogućio bivši najgori management u ligi.

305. MARCUS MORRIS (SUNS), 6

Još veća krepalina od brata, više ga nitko i ne pokušava gurati pod koš, što je loše jer nema igru za perimetar.

305. GREG STIEMSMA (PELICANS), 6

Blokira i faulira.

310. ERIC MAYNOR (WIZARDS), 5

Pao je na razinu trećeg playa, u Washingtonu se valjda nadaju da je tome razlog ozljeda i da će nakon godinu dana treninga biti sposoban odraditi back-up rolu.

310. RONNY TURIAF (WOLVES), 5

Sjajan dodavač ručnika, svojom pozitivnom energijom trebao bi pomoći klupi na rubu depresije.

312. CORY JOSEPH (SPURS), 4

Iako nije materijal za back-up playa, Spursi se uporno odbijaju pojačati na toj poziciji.

312. MALCOLM LEE (SUNS), 4

Swingman bez uloge, uz to su ga vrlo rano uništile ozljede.

312. JOHN LUCAS (JAZZ), 4

Dokazano solidan peti bek, problem je jedino u tome što bi kao član Jazza mogao imati nešto zahtjevniju ulogu.

312. ANTHONY TOLLIVER (BOBCATS), 4

Kao peta ili šesta opcija za crne dane još uvijek koristan, time služi i kao još jedan dokaz da su Bobcatsi ovoga ljeta složili pristojnu rotaciju pod košem.

316. QUINCY MILLER (NUGGETS), 3

Zanimljiv igrač zbog kombinacije dužine za poziciju trojke i solidnog šuta, ali problem je što prvu godinu uopće nije igrao i ova pozicije je potpuno simbolična.

316. MIRZA TELETOVIC (NETS), 3

Tu i tamo je znao zabiti nešto i podsjetiti na stretch kvalitete, ali rookie sezona uglavnom je za zaborav. S nešto iskustva i jasnijom ulogom u drugoj bi trebao biti od malo veće koristi.

318. NAZR MOHAMMED (BULLS), 2

Može pomoći kao povremeni flaster, ali izgleda da ga čeka još jedna relativno aktivna sezona, što baš i nije idealan scenarij za Chicago.

318. JANNERO PARGO (BOBCATS), 2

Nema garantirano mjesto na rosteru, ali iskustvom bi bez problem odradio ulogu u trećoj petorci.

320. JARED CUNNINGHAM (HAWKS), 1

Combo bek koji u Dallasu nije došao do ozbiljne šanse, sada je red na Hawkse da bace pogled ima li tu ičega.

320. DONATAS MOTIEJUNAS (ROCKETS), 1

Imao je onaj jedan niz vrućih šuterskih utakmica, ali njegov problem je što trenutno nije u stanju raditi išta drugo osim (loše) šutirati – skakačke brojke su sramotne za peticu (o obrani posta da ne pričamo), kao i pokretljivost i stalnost šuta za stretch opciju (29% za tri ukupno). Bacimo li u vodu rookie godinu kao period privikavanja, jasno je kako je njegova vrijednost prije svega šut, ali da bi ga dobio prilike koristiti mora biti u stanju barem donekle kontrolirati svoje tijelo.

320. LANCE THOMAS (PELICANS), 1

Klasični tweener bez pozicije i vještina, ali neosporne energije.

320. TONY WROTEN (SIXERS), 1

Sjajne fizikalije i atleticizam, ali totalni manjak vještina. Kako samo na račun nogu može biti odličan presing igrač i slasher, Sixersima će se isplatiti svaki pokušaj da ga nauče igrati košarku – jasno, pod uvjetom da ovaj to želi.

324. BRENDAN HAYWOOD (BOBCATS), 0

Treća petica u rotaciji, osim mase danas više nema ništa za ponuditi.

324. JAMES JONES (HEAT), 0

Tricaški specijalist koji traje zbog nekih drugih razloga (lokalni igrač vjeran franšizi), ali koji u povremenoj akciji još uvijek može zabiti otvoreni šut. Ne i zamijeniti onu all-round energiju koju je donosio Miller.

THE 2013. NO-STAR GAME

Prilikom ovogodišnjeg izbora predstavnika za tradicionalnu no-star utakmicu, kojom ispodobruca.com odaje počast all-star vikendu, umjesto IOR-om poslužit ćemo se dobrom starom taktikom dojma. Istina, i on će biti baziran na brojkama, ali neće toliko zadirati u kontekst kao što bi to automatizirani i objektivni alat mogao. Razlog za ovakvim postupkom je banalan – za pokušaj određivanja najgorih od najgorih putem IOR-a trebao bi potrošiti previše sati (po gruboj procjeni, u konkureniji za no-star bilo bi oko stotinjak igrača, dok je u onoj za all-star bilo tek 30-ak dežurnih krivaca), a imena o kojima ćemo danas razgovarati ne zaslužuju toliku pažnju.

Naravno, to što smo odustali od jasnog putokaza, ne znači da ne trebamo odrediti nekakve kriterije. Onaj najvažniji svih ovih godina bio je LVP kriterij, dakle fokusirali smo se na igrače koji imaju ozbiljne role u svojim momčadima i pri tome rade više štete nego koristi. Ono što do sada nismo imali je striktni okvir, stoga ovom prilikom prije svega definirajmo ozbiljnu rolu. Dakle, za uopće ući u konkurenciju za no-star utakmicu igrač treba:

– biti minimalno član top 8 rotacije s istodobno odigranih 70% dostupnih minuta (što iznosi negdje oko 880 minuta u ovom trenutku)

To je osnovno pravilo na kojega nadograđujemo manje opipljive amandmane poput forme, učinka ili jednostavno određujemo koliko je momčad bolja ili lošija dok je dotični igrač na parketu. Kažnjavanje kvalitetnih igrača zbog očitih problema s ozljedama ne dolazi u obzir (inače bi Nash, Gasol i Dwight bili u petorci Zapada), pogotovo zato što se i dalje radi o kvalitetnim igračima. To što ne opravdavaju raniju reputaciju nije naš problem dok god znamo da bi njihovim momčadima bez njih bilo još puno gore.

Također, nema smisla ni isticati neučinkovitost igrača poput DeRozana ili Ellisa u rolama kojima očito nisu dorasli – niti je njihova krivica što ih se pogrešno koristi, niti bi njihove momčadi išta dobile kada bi im dozirale role. Doduše, Ellis je gotovo upao u 12 na Istoku zbog kriminalnog šuterskog učinka u odnosu na ogromnu potrošnju, ali činjenica je da bi Bucksi bez njega bili još gori jer bi te šuteve uzimali još manje učinkoviti igrači.

Dakle, fokus ovoga izbora usmjeren je na igrače koji imaju relativno važne uloge u relativno normalnim situacijama, ali jednostavno nisu u stanju odgovoriti na postavljeni izazov partijama koje pružaju zbog čega više štete nego koriste svojim momčadima.

Naravno, ako smatrate da je netko nepravedno zakinut (ili možda da je netko nezasluženo upao na no-star), slobodno ostavite mišljenje u komentarima. Kao što rekoh, konkurencija je takva da se ima o čemu raspravljati, a iz rasprave možda dođemo i do ponekog zanimljivog zaključka o parametrima koje bi trebali koristiti u budućim izborima (iako se osobno nadam da ću uspjeti automatizirati IOR u dovoljnoj mjeri da dogodine on odradi većinu posla umjesto mene).

Što se samog rostera tiče, prilikom sastavljana korištena je klasična formula (startna petorka, klupa s dva beka, tri krila i dva wild carda), a nekog specijalnog slaganja za potrebu što boljeg balansa linija ovom prilikom nije bilo, osim što smo one koji su za malo ušli u finalni izbor spomenuli na kraju kao potencijalne zamjene.

WEST

PG – Jamaal Tinsley (Jazz)

Istina, razlog zbog kojega igra puno više nego bi trebao je ozljeda Mo Williamsa, ali Tinsley je simbol najvećeg grijeha Tyronea Corbina (ovom prilikom se pretvarajmo da je ovisnost o Jeffersonu i Millsapu uz nedovoljno uključivanje mladih u igru tek grijeh broj dva) – forsiranja limitiranih veterana. Ne želim sumnjati u dokazanu veličinu kao što je Kevin O’Connor, ali koliko će im trebati da shvate kako je krajnje vrijeme da odrade nekakav trade i dovedu playmakera koji zaslužuje biti dio ozbiljne rotacije u ligi? Tinsley je umirovljenik koji šutira 37% iz igre (30% za tricu). Njegovi dani kao top 8 rotacijskog igrača odbrojani su još tamo 2006. i stvarno je nedopustivo da se pored svih mladih igrača uokolo (od kojih bi se možda moglo imati koristi i u budućnosti) netko tak tako oslanja na iskustvo bez pokrića.

SG – Austin Rivers (Hornets)

Rivers igra jednu od najgorih sezona u povijesti lige, tako da priče o mladosti i potencijalu ovdje ne pomažu kao argument protiv izbora na no-star. U više od 1200 minuta koje je dobio na raspolaganje, Rivers nije pokazao da je spreman za bilo kakvu ulogu u ligi – niti je kreator za ulogu strijelca s klupe (35% šuta uz smiješnih 56% s linije slobodnih), niti je playmaker (asist svakih deset minuta), a niti je u stanju igrati obranu u bilo kojoj ulozi (vanjski igrači protiv njega trpaju i u izolacijama i u spot-up situacijama). Jedino što je do sada pokazao je mogućnost razvoja u specijalista za tri iz catch & shoot situacija, ali i za to će morati početi šutirati tricu bolje od 32%.

SF – Michael Beasley (Suns)

Kapetan. Maskota. Božanstvo. Ima najgore šuterske prosjeke u karijeri, puca 3 trice po utakmici (uglavnom iz driblinga) iako mu je šut 33%, ne skače i ne igra obranu – sve u svemu možda LVP cijele lige. Sunsi su u prosjeku 9 poena slabiji čim on stupi nogom na parket, a za shvatiti zašto je tome tako dosta vam je pogledati jednu utakmicu. Ultimativni stoper lopte (prosjek asistiranih koševa pada za 5% s njim na parketu, što Sunse iz jedne prosječne momčadi u toj kategoriji pretvara u najgoru u ligi) potpuno izgubljen u svakoj ulozi koja uključuje išta više od 1 na 5 haklanja (u napadu tu i tamo nešto zabije pa mu se može oprostiti što ne sudjeluje u akcijama, ali nesposobnost koncentracije na obrambene zadaće ruši mu i ono malo vrijednosti što je ima – čovjek kojega on čuva uvijek može računati na otvoreni šut). Najbolje od svega, Sunsi ovo plaćaju 6 milja godišnje.

PF – Markieff Morris (Suns)

Obzirom na gubitak Fryea na godinu dana, Morris je imao idealnu situaciju – trebao je zamijeniti čovjeka u rotaciji kao dežurna stretch četvorka i pucati gomilu šuteva iz vana bez puno brige oko obrane. Samo, stretch četvorka koja puca 27% za tricu i 35% s poludistance baš i nije idealno rješenje. Misli li preživjeti u ligi kao slabašan skakač i obrambeni igrač, morat će naučiti pucati tricu kao što je to napravio brat Marcus, koji se iz jednako beskorisnog košarkaša pretvorio u solidnu šutersku opciju za 15 minuta. Ovakav kakav je sada, Markieff je trenutno jednostavno neupotrebljiv.

C – Chris Kaman (Mavs)

Ova sezona je pokazala da je Kaman ušao u back-up centar fazu karijere. Nikada nije bio kvalitetan obrambeni igrač, ali sada mu je pao i skakački učinak što bi obzirom na ulazak u 30-e i sklonost ozljedama trebalo značiti da je eksperiment Mavsa s njim kao starterom bio i posljednji takve vrste. Zabiti još uvijek može, ali solidna realizacija u reketu dolazi s cijenom – Kaman gubi ogroman broj loti u post-up situacijama. U roli primjerenijoj kvaliteti, gdje bi i pritisak obrana bio slabiji, taj problem bi se dao maskirati, ali protiv najboljih obrambenih igrača u ligi bolno je očit.

G – Aaron Brooks (Kings)

Keith Smart baš i nije smart kada je ovom čovjeku dao ovoliku minutažu pored živih i zdravih Thomasa i Jimmera. Mislim, nisu ni dotična obojica rasni starteri, ali u ovom trenutku povijesti imaju svakako više smisla od čovjeka čiji najbolji dani su davna prošlost. Brooks je ispodprosječan back-up play koji, kako se bliže 30-e, sve više gubi svoju najveću odliku, brzinu, a to pak znači da su dani kada će morati ustupiti mjesto mlađima pred vratima.

G – Ronnie Price (Blazers)

Čovjek koji nije bio u stanju igrati poštenu rolu niti kao treći play, u Portlandu je dobio priliku dokazati sav besmisao NBA skautinga koji i pored gomile mladih igrača koji svake godine izlaze iz NCAA i dalje nalazi razloga držati mrtvaca poput Pricea na rosteru, a kamoli u rotaciji. Price puca 33% iz igre, 26% za tricu, a napad Blazersa se raspada svaki put kada on uđe u igru. I to čak ne toliko zbog ovog amaterskog šuta koliko zbog nesposobnosti čovjeka da išta kreira – njegovih 2 asista na jednu izgubljenu loptu najveći su dokaz da nije ni play, a bogami ni maker. Ako nešto jeste, onako lišen ikakvog driblinga i ideje, onda je to najgori back-up play u ligi u ovom trenutku, a možda i u zadnjih 10 godina.

F – John Salmons (Kings)

Salmons je malo oživio u odnosu na lanjsku očajnu sezonu (najgora u karijeri), ali svejedno nije vrijedan 30 minuta po večeri. Nekada se dobar dio njegove vrijednosti krio u all-round učinku, ali Salmons više nije u stanju igrati obranu protiv NBA swingmana, kao što više nije u stanju kreirati pošteni šut ni sebi ni suigračima. Ni prvi ni zadnjih prosječni igrač koji se gubitkom atleticizma pretvorio u beskorisnog veterana (swingmani koji nisu specijalisti ili all-star talenti nakon 30-e obično nestanu iz lige), ali zato svakako jedan od onih koji dobiva 30 minuta više nego bi trebao.

F – Marvin Williams (Jazz)

Williams je doveden da donese 3&D iskustvo u rotaciju Jazza, a on je uzvratio mlakim šuterskim partijama i još gorom igrom u obrani. Mislim, ovakvih mrtvih puhala u ligi ima na desetke, tako da nije Williams zaslužio poziv više od njih samo zbog svojih ispodprosječnih igara. Ne, ono što situaciju čini puno gorom je činjenica da zbog njega u blizini taj nesretni Ty Corbin uzima minute Haywardu na trojki iako već i sol u obližnjim slanim jezerima zna da Gordon puno bolje igra kao visoki swingman bez lopte. Da ne spominjem efekt domina koji ovo izaziva – ne samo što zbog njega Hayward češće igra svoju slabiju poziciju na kojoj do izražaja dolazi njegov nedostatak driblinga, već se istovremeno zatvaraju vrata i Burksu kojem je najveći plus upravo lakoća kojom barata loptom i kreira prilike za šut sebi i drugima, zbog čega i paše idealno uz Haywardove 3&D kvalitete.

F – Derrick Williams (Wolves)

Glavni problem s Williamsom možda i jeste nevjerojatna Adelmanova tvrdoglavost kada su mladi igrači u pitanju, ali teško je reći kako je Williams zaslužio nešto više – prilike su tu, pa makar dolazile i na kapaljku, ali, umjesto da ih iskoristi kupeći skokove i koristeći bogomdani atleticizam za juriše na obruč, Derrick gađa sramotnih 41% iz igre uglavnom potežući one nepotrebne duge dvice ala Josh Smith (s tim da za razliku od Smitha nije ni približno moćan fizikalac). Daleko od toga da je Williams izgubljen slučaj, pre-talentiran je da jednom ne pronađe nekakvu rolu u ligi, ali, uporno forsiranje jednog stila igre koji mu ne leži umjesto da iskoristi ovo vrijeme bez Lovea kako bi se izborio za poštovanje lige, svakako brine.

WC – Shannon Brown (Suns)

Još jedan igrač Sunsa na no-star rosteru i još jedna žrtva konteksta – trebao je imati puno manje minuta na raspolaganju nego što je to planom predviđeno (nije on kriv što je sam plan u startu bio osuđen na propast jer je uključivao puno više Beasleya na boku). Čovjek se praktički pretvorio u startnog beka-šutera, a to nije dobra vijest za Sunse obzirom na podatak da ove sezone šutira kriminalnih 27% za tricu (a poteže čak 4 po utakmici). Brown je nekoć imao mjesta u ligi kao instant-strijelac s klupe, ali i ti dani se bliže kraju obzirom na sve veći pritisak godina i mlađih, puno talentiranijih snaga.

WC – Gary Neal (Spurs)

Još jedan combo-strijelac upitnog učinka. Neal se barem nalazi u pravoj ulozi u kojoj nitko od njega ne traži da bude išta više od šutera, ali iz godine u godinu brojke su mu sve gore. Ono zbog čega ga moramo istaknuti kao neučinkovitog igrača je činjenica da dobar dio minuta igra kao back-up play, a da uopće ne gleda ništa osim vlastitog šuta (postotak njegovih lopti koji završe asistom prenizak je čak i za centra). Jasno, Spursi imaju dovoljno kreatora uokolo koji to mogu pokriti, ali uzalud ti sporedni kreatori kada ne mogu dobiti loptu obzirom da je Neal hodajuća crna rupa koja živi da bi sebi kreirala loše šuteve. Jasno, kada je Ginobili zdrav, potrebe za Nealom praktički i nema, ali činjenica je da se trenutno radi o šestom igraču po minutaži na rosteru. Što to pak govori o Spursima, to je za neku drugu priču (kad bi zamijenili njegove minute Ginobilievim i kada bi Manu pri tome ostvarivao svoj standardni učinak, Spursi bi danas imali minimalno dvije pobjede više na kontu).

REZERVE

Caron Butler (Clippers), Kendrick Perkins (Thunder), Luke Ridnour (Wolves), Lamar Odom (Clippers)

Butler pada iz godine u godinu pod pritiskom ozljeda i gubitka brzine, tako da se trenutno nalazi u blesavoj situaciji – starter je, a na klupi su dva krila (Barnes i Hill) sposobna ostvariti bolji all-round učinak od njega, posebice u obrani (kad malo razmišliš o ovome, ispada da je klupa Clippersa dijelom toliko dobra zato što su im dva startera, Butler i Green, debelo ispod razine startera prosječne playoff momčadi, pa je logično da dolazi do pozitivnih pomaka u igri kada ih zamijene kvalitetnije opcije). Perkins je uvijek tu negdje kada je no-star utakmica u pitanju, ali ove godine je barem zdrav, što je vidljivo u nešto boljem obrambenom učinku. Perk nikada neće biti atleta koji može koristiti u napadu makar i kao smetlar, niti će kupiti dovoljno skokova za jednog startera, ali obzirom da je jedan od najsnažnijih i najboljih 1 na 1 razbijača u sredini, ove godine ćemo ga poštediti izbora. Na kraju krajeva, očito je da Thunder ne pati previše zbog njegovih limita, barem ne kroz regularnu sezonu. Ridnour je pak i dalje solidan back-up play, ali igra stvarno previše minuta, koje postaju još bolnije po momčad kada je na parketu u ulozi beka-šutera, što ni jedna obrana, a pogotovo ova Wolvesa, ne može izdržati. Odom igra solidno u obrani, ali njegova nemoć da pronađe ulogu u napadu (nije šuter, nije post-up igrač, nije ništa – samo šeta uokolo, prebaci loptu s lijeva na desno i onda opet šeta) mogla bi skupo koštati Clipperse – Odom može pomoći kao član šire rotacije, ali kao treći visoki koji još uz to igra u završnicama, dakle praktički kao peti najvažniji igrač? To ne može dobro završiti.

EAST

PG – E’Twaun Moore (Magic)

Mladi combo bek je dokazao da za njega ima mjesta u ligi – kao peti bek sposoban uskočiti na obje vanjske pozicije, Moore svakako može zaraditi NBA mirovinu. Ali, u ulozi prvog čovjeka s klupe ili nedajbože startera, što je često prisiljen igrati ove sezone, Moore je pošast – voli potezati, ali zabija samo 41% šuteva, a pri tome skoro da gubi više lopti nego ostvaruje asista. Kako nije u stanju igrati ni obranu, pitanje je dana kada će put Europe. Uz uspomenu na ovih 1025 u vjetar bačenih minuta.

SG – Gerald Green (Pacers)

Ok, možda je pola sezone (i uz to još skraćene) bio stvarno premalen uzorak da pomislimo kako je Green konačno shvatio što mu je činiti da bi opstao u ligi. Gazio je u NBDL-u, gazio je u Netsima (koji su lani i sami bili NBDL ekipa), ali čim je stupio u nešto nalik sistemu, Green je nestao. Što je najgore, njegove obrambene brojke su i dalje solidne – očito zna kako onu dužinu i eksplozivnost koristiti u obrani. Problem je pak napad. Green je doveden da oživi jednu od gorih klupa u ligi, ali jednostavno nije u stanju ništa zabiti – 35% šuta iz igre (28% za tricu) nisu brojke koje su Pacersi imali na umu kada su mu dali 3 garantirane godine. Možda bi oživio da mu daju malo više slobode kakve je imao u momčadima koje nisu išle nigdje (u Pacersima igra isključivo catch & shoot ulogu, uz minimalan broj skok-šuteva iz driblinga), a možda je oživio samo da pokupi novac. Kako god bilo, trenutno ne vrijedi – ništa.

SF – Alonzo Gee (Cavs)

Gee je primjer 3&D talenta koji se trudi svim silama biti koristan timski igrač – pazi da uzima samo kvalitetne šuteve (posebno mu dobro idu zakucavanja) i usput potroši litre znoja na čuvanje najboljeg protivničkog igrača. Problem je samo što od svog tog njegovog truda nema apsolutno nikakve koristi – potrošio je najviše minuta u Clevelandu, a zauzvrat šutira 41% (30% za tricu), Cavsi na bokovima imaju uvjerljivo najslabiju produkciju u ligi (za što su, istaknimo i to, krivi i Waiters i Miles), plus nije u stanju zaustaviti nikoga – direktni protivnici protiv njega nabijaju brojke u svim mogućim situacijama. Profesionalac je, u to nema sumnje i to će mu donijeti dugu karijeru na dnu NBA klupa, ali maksimalna minutaža mu pristaje kao i radišnost Beasleyu.

PF – Kevin Seraphin (Wizards)

Istina, stigli su Okafor i Nene, ali i s njima u blizini bilo je sasvim dovoljno minuta da Seraphin nastavi lani započet niz solidnih igara u ulozi pouzdanog R&D smetlara sposobnog odigrati obranu na obje pozicije. Ali, ništa od toga – ne znam da li je u pitanju previše utega ili loša dijeta ili jednostavno lanjska skraćena sezona nije pravo mjerilo, međutim Seraphin je potpuno izgubio svoj momentum. Ne samo da nije u stanju ništa zabiti, što je dodatno potencirano potrošnjom prve opcije (iz nekog razloga čovjek je pomislio da je barem novi Kevin McHale i ima najmikroskopskiji prosjek asista u ligi) iako i dalje nema ništa više poteza u sredini nego ih je imao lani kada je samo zabijao zicere. I sve bi se to još dalo razumjeti da je u stanju skakati ili igrati obranu kao prošle sezone. U principu, čovjek je totalna enigma i sad nam samo ostaje vidjeti koje je njegovo pravo lice – ono solidno lanjsko ili ovogodišnje Buscemi/Dafoe ružno.

C – Brendan Haywood (Cats)

Jebiga, Catsi su lani bili tako loši u sredini da je bilo logično pomisliti kako će dokazano solidni NBA back-up centar pomoći. Kad ono tamo, Haywood se iz solidnog back-up centra pretvorio u novog Desaganu Diopa. Jasno, uvijek postoji šansa da se zarazio istim virusom koji je u Bobcatsima već uništio karijeru Tyrusu Thomasu (luzeritis, dakle virus koji vas napada kada nemate ni jednog suigrača koji vas može učiniti boljim nego što jeste), ali možda je jednostavno stvar u godinama – Haywoodu su 33, a to su godine kada svi teški centri srednje klase izgube smisao (Dampier i Magloire su primjeri nekada solidnih startera koji su točno u tim godinama izgubili mogućnost praćenje ligaškog nivoa igre).

G – Norris Cole (Heat)

Znamo da Trojka baš i nije okružena bajnim suigračima, ali od svih loših Cole je definitivno najlošiji. Njegova “muha bez glave” igra može funkcionirati samo zato što su James i Wade all-round monstrumi sposobni sakriti svaki njegov nedostatak kao playa (što uopće nije – već drugu godinu za redom ima više izgubljenih nego asista, a njegovo shvaćanje organiziranog napada svodi se na driblanje od perimetra do perimetra i potezanje šuta iz vana preko ruke) i šutera (drugu godinu za redom jedva je na 40%, a trice opet gađa debelo ispod 30%). Ukratko, da ga je draftala bilo koja druga momčad, Cole bi danas išao tramvajem na posao.

G – Rodney Stuckey (Pistons)

Povijesno užasan šuterski ulazak u sezonu osjeti se i nakon 50 utakmica, ali Stuckeyeva snaga ionako nikad nije bili u šutu (mada su ovih 39% iz igre stvarno ružni za vidjeti) – njegove kvalitete bile su u lakoći kojom je dolazio na liniju i sposobnosti da razigrava suigrače, a da pri tome igra solidnu obranu na obje vanjske pozicije. Svega toga danas nema ni u tragovima, zbog čega je Stuckeya postalo teško zamisliti čak i kao combo-beka s klupe, a kamoli startera – mislim, ako nemaš ni poziciju koju braniš ni ulogu u napadu, nemoguće te je koristiti osim kao petog beka. Možda ga promjena okoline osvijesti, a možda i ne.

F – Jason Maxiell (Pistons)

To što od 2009. nije imao poštenu sezonu, ne sprječava Maxiella da iz godine u godinu dobiva sve više minuta i sve važnije uloge. Ove godine startao je u sve 54 utakmice Pistonsa, pri čemu je pokazao zavidan nedostatak pokretljivosti i ideja u napadu. Daleko od toga da Maxiell nema mjesto u ligi – masom i iskustvom danas je praktički doktor za guranje u reketu. Samo, takva vještina može se koristiti i u puno manjoj ulozi, a da pri tome pučanstvo ne mora biti izloženo najgorem skok-šutu s vrha reketa s ove strane Iana Mahinmia (praktički, njih dva su isti igrač, samo što je Mahinmi u primjerenijoj roli pa ovom prilikom dobiva poštedu).

F – Brandon Bass (Celtics)

Njega smo već opjevali ove sezone. Savršen primjer igrača koji je ukrao novac potpisom višegodišnjeg ugovora, iako je malo tko napravio na ovako drastičan način – prosječan igrač obično odigra najbolju sezonu u karijeri, pa se nakon potpisa novog ugovora vrati na slabije prosjeke ranijih sezona. Bass je pak nakon sezone karijere jednostavno odlučio otići u mirovinu.

F – Byron Mullens (Cats)

Beasley Istoka? Mullens još nije vidio situaciju iz koje nije pametno potegnuti prema košu, što ga čini svojevrsnim Ryanom Andersonom iz jedne paralelne i jako bizarne dimenzije. Čovjek puca skoro 5 trica po tekmi, a pogađa ih sa 32%, što je recimo puno bolje nego prošle godine kada je počeo s ovim čudnim ponašanjem, ali i dalje premalo ako vam se cijela igra bazira isključivo na “sposobnosti” da raširite reket. Kada ne poteže trice, ovaj 215 cm visoki combo-bek (koji ne vidi suigrače i ne zna driblati) puca duge dvice, koje, u svom stilu, gađa slabije nego tricu (30%, a poteže ih 4 po utakmici). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari tako da nije isključeno da će jednoga dana Byron biti solidna stretch četvorka, ali za to će osim trice morati pokazati i nešto u ostalim segmentima igre. Dobar znak je da, za razliku od Beasleya i sličnih crnih rupa, barem pokazuje želju da pomaže i trči uokolo u obrani.

WC – Dion Waites (Cavs)

Waiters je na trenutke pokazao potencijale triple threat igrača koji zahvaljujući fantastičnom ulazu može birati što želi napraviti kada primi loptu u spot up situaciji na perimetru. Problem je pak što svi ti ulazi obično ne rezultiraju ničim konkretnim – realizacija na obruču stala mu je na slabašnih 54%, a ni šut ga baš ne sluša (39% iz igre uz 30% za tricu). Kada na ovakvu realizaciju dodaš nesposobnost organizacije napada, kao i očajne obrambene brojke, logično je pitati se koja je njegova uloga u budućnosti? Ne može braniti bočne igrače, a to mu je sudbina većinu večeri jer nema šanse da će Irving u obrani ikada raditi išta više od skrivanja iza najgoreg protivničkog napadača. Nema ni šuta ni visine za igrati stalno na boku, a ne iskazuje ni playmakerski instinkt primjeren combo-beku s klupe. Rano je suditi o njegovom potencijalu, ali brojke kažu da je momak Austin Rivers istočne konferencije. Kao takav, u ovom trenutku zaslužuje poziv.

WC – Glen Davis (Magic)

Nema razloga da Big Baby dobiva više minuta od ostalih visokih u Orlandu, osim ako cilj nije uvaliti njegovo veliko dupe zajedno s velikim ugovorom nekom naivcu koji misli da su 15 koševa i 7 skokova vrijedni 13 milja iduće dvije godine. Nije to loša statistika, dok ne shvatiš da se uglavnom radi o dugim dvicama koje Davis realizira s 35% i na koje otpada pola njegovih lopti – druga polovica otpada na zicere u reketu koje realizira sa slabašnih 55%, što mu postotak šuta “podiže” do 44%. Razlog ovako slabe realizacije krije se u podatku da Davis popije najviše banana u ligi nakon Lovea, Cousinsa i Monroea. Samo, dok ova trojica imaju opravdanje u činjenici da su prve opcije svojih momčadi na koje je usmjerena sva pozornost obrana, Davis je igrač zadatka koji se ponaša kao prva opcija (puca svaku četvrtu loptu koja mu dođe u ruke) dok protivničke obrane gledaju i navijaju da poteže šut za šutom. U manjoj ulozi, kao što ju je imao u Bostonu, Big Baby ima dovoljno kvaliteta da opravda minute (prije svega u obrani gdje zbog kombinacije mase i pokretljivosti može idealno poslužiti kao treći visoki), ali u ovoj povećanoj napadačkoj roli jednostavno uništi sve dobro što napravi.

REZERVE

Ronnie Brewer (Knicks), Kirk Hinrich (Bulls), Bismack Biyombo (Cats)

Brewer se totalno pogubio u napadu Knicksa, što je i razumljivo obzirom da nije šuter pa ne može pomoći širiti reket za trojac Felton-Melo-Chandler. I dalje je sjajan obrambeni igrač, ali Woodson očito nije imao potrebe za njegovom obranom pored Kidda i Smitha, što je rezultiralo najgorim napadačkim učincima u karijeri (kako im Brewerova obrana na perimetru nije primarna opcija, Knicksi odbijaju vrtiti flex napade u kojima bi Brewer mogao doći do ponekog koša cutom, što ga je pretvorilo u promatrača). Kapetan Kirk je pak pred mirovinom i svakako zaslužuje bolji kontekst od ovoga u Chicagu – njegovo ozljedama izmučeno tijelo još uvijek može poslužiti u roli s klupe, ali ne i u startnoj ulozi. Što se Biyomba tiče, on je tu reda radi jer u obzir za no-star ionako dolazi većina igrača Catsa. Biyombo je doslovno bačen u vatru, imaš dojam bez ikakvog plana jer igra na potpuno isti način kao i lani, samo što ga je sada još više strah išta pokušati u napadu.

RUNNING WITH THE PACK G35

Ponekad brojke ne govore cijelu istinu, ali, u slučajevima poput noćašnje pobjede Minnesote protiv Clippersa u Los Angelesu, definitivno ne lažu. U biti, ova slika govori više od tisuću riječi, da se poslužim ultimativnim klišejom.

Kao da ovakav suludi šuterski učinak dvoje, blago rečeno, streaky šutera nije bio dovoljan, obratite pažnju i na sljedeće podatke – klupa Clippersa zabila je 11 koševa naspram 72 koliko je ubacila klupa Wolvesa, a Caron Butler je ubacio 3 koša manje od najgore startne trojke u ligi Wesa Johnsona (1-10 šut veterana i jedinog bočnog igrača Clippersa koji igra obranu).

Više nego dovoljno razloga za poraz, usprkos tome što su većinu večeri (točnije, tri četvrtine, dok nisu krenuli Williams i Beasley) Clippersi bili bolja momčad. Što znači da je vrijeme da ostavimo izvanjsko blještavilo sa strane na trenutak i malo zagrebemo ispod površine kako bi odredili znači li išta ova utakmica za širu sliku.

Adelman je prije all-star pauze nanjušio kako bi klupa mogla početi nositi veći dio tereta i tako malo olakšati udarnom trojcu Rubio-Love-Peković, ali sumnjam da je računao na to da mu klupa donosi pobjede. Ako stavimo ovakvu šutersku izvedbu na stranu, činjenica je kako u noćašnjoj drugoj postavi Barea-Webster-Beasley-Williams-Miličić ima dovoljno potencijala da igra Wolvesa dobije dodatni balans koji je u ovakvoj sezoni, kao što smo već bezbroj puta utvrdili, neophodan (pogledajte samo Houston, inače direktnog protivnika Wolvesima za tu osmu poziciju).

Clippersi s druge strane od klupe nemaju ni k. Ako Mo Williams ne ubaci svoju kvotu, sav teret, kao i obično, pada na Paula i Griffina. Koji su noćas bili sjajni, ali nisu Superman i Batman da se suprostave noćašnjoj NBA Jam izvedbi krilnog dvojca Minnesote. Ova momčad je krcata slabim točkama. Ona najveća, čuvanje reketa, noćas nije bila presudna zato što Wolvesi pod svojim košem imaju par još gorih obrambenih igrača nego su to Jordan i Blake – Jordan barem zalijepi bananu tu i tamo, dok se Love i Pek teško mogu pohvaliti ičim čemu bi pripisali epitet eksplozivnosti ili atleticizma.

Međutim, možda čak i veća rupa od one pod košem je na bokovima. Foye je napadački solidno koristio matchup protiv Ridnoura, ali nije previše pomogao na drugoj strani, dok se Butlerovim izlaskom iz petorke na bokovima Clippersa javlja propuh dovoljan za pogon desetak vjetroelektrana. Koliko im nedostaje pošteni stoper najbolje govori podatak da su iz NBDL-a doveli Bobbya Simmonsa, čovjeka koji je na račun jedne dobre sezone u Clippersima davne 2005. ukrao desetke milijuna Bucksima i Netsima.

Problem je samo u tome što Simmons čak ni tada nije bio stoper već šljaker koji je mogao zabiti tricu iz kuta. Danas, kada je u njegovim nogama ostalo manje eksplozivnosti nego novaca u hrvatskom državnom proračunu, on nije ništa bolji igrač od sjene Ryana Gomesa koju je došao zauvijek maknuti iz rotacije.

U ovakvoj situaciji ne možemo čak kriviti ni Vinniea. Istina je da način na koji koristi Blakea nema smisla i da ga je nakon fenomenalnog prvog poluvremena u nastavku, dijelom i zbog blesave rotacije, napustila snaga, ali kako u isto vrijeme pokriti manjak talenta pod košem i odmoriti jedinog visokog čovjeka koji može zabiti? Tu bi zube slomili i puno spretniji treneri od Del Negra. Kenyon Martin donosi aktivno tijelo u obrani (iako bi netko tko je gledao noćašnju utakmicu to teško mogao pomisliti obzirom na to kako ga je Williams vozao driblinzima, ulazima i izvlačenjem na šut), ali je potpuno bezopasan u napadu. Što znači da u slučaju kada je Blake na klupi, Clippersi imaju samo dvije opcije – ili šut ili ulaz vanjskog igrača. Dati pak veću minutažu rezervnoj unutarnjoj liniji Martin-Evans ima smisla samo ako prva postava napravi 40 razlike.

Tako da, iako su Clippersi uvjerljivo dobili startne mathcupove (Paul i posebice Griffin su noćas ostavili puno bolji dojam od Rubia i Lovea), to nije ništa značilo u ovakvom nesrazmjeru širine i mogućnosti koje su na raspolaganju Adelmanu naspram Del Negra. Clippersi su tri trećine bili bolji, gradili su prednost koju bi ovi uporni i čvrsti Wolvesi uvijek nekako stizali, dok u završnici treće konačno nije krenuo Williams i dok sredinom četvrte priču nije zaključio Beasley. Šut za šutom, trica za tricom i upitnik na licu Chrisa Paula koji je itekako svjestan limita trenutnog rostera, za razliku od ljigave medijske mašine koje nakon jednog poraza Clipperse proglašava ekipom koja ne zna završiti utakmicu (!!!???!!) iako iste predvodi jedan od naj-hladnokrvnijih egzekutora lige koji je ove sezone sam-samcat dobio barem deset gustih završnica.

Ipak, ono što treba veseliti iste te masovne medije je igra Blakea Griffina koja opravdava dobar dio pažnje usmjeren prema Los Angelesu. U prvom dijelu susreta Blake je vladao pod košem i to ne samo golom snagom, već i nizom sjajnih pivot poteza. Ono što posebno veseli je solidan šut sa slobodnih (10-14) te već opjevana silina kojom taj čovjek igra (nešto stvarno rijetko viđeno i zato uhvatite vremena i pogledajte barem prvu četvrtinu koju je odigrao u komadu). Količina trčanja, skakanja, kontakta i uopće fizičkog rada koju donosi na parket u tih 12 minuta ravna je najtežim fizičkim poslovima koje možete zamisliti, a njegovih 18 koševa u tom periodu na neki način su još veće ostvarenje nego su to slučajne šuterske eksplozije Minnesotine klupe. Blake je ultimativni šljaker i fajter i nije ti žao što ga se toliko idealizira jer ovaj put je NBA mašinerija barem izabrala momka s karakterom.

(a kad smo već kod preporuka za league pass, svi koji ste u mogućnosti bacite pogled i na završnih 30 sekundi druge četvrtine, dok je Peković na liniji slobodnih – simpatičan komentatorski dvojac Clippersa koji čine Mike Smith i Ralph Lawler iskazao je za Amere netipično dobro poznavanje zemljopisa ovih naših prostora i još su izrekli i nekoliko rečenica na hrvatskom, srpskom ili kako god hoćete)

Što se Wolvesa tiče, oni protiv Clippersa kao da uvijek odigraju nekakve prekretnice. Prva pobjeda ove sezone u Los Angelesu, izborena Loveovom tricom u zadnjoj sekundi, napunila ih je samopouzdanjem i uvjerila kako se krv, znoj i suze isplate, nakon nje od simpatičnih mladih potencijala koji se gube u završnicama postali su karakterna momčad koja upravo u prelomnim trenutcima ubacuje u višu brzinu. Uspije li noćašnja pobjeda sličan efekt izazvati kod njihove klupe, ovo trčanje s čoporom moglo bi potrajati i duže od 66 utakmica regularne sezone.

Stvar je jednostavna – jezgru od tri iznadprosječna igrača (noćas u ispodprosječnom izdanju – Rubio je vukao kontre, ali je na trenutke bilo neugodno gledati cigle koje je bacao put obruča, dok je Love praktički prosjedio drugo poluvrijeme zbog natučenih rebara), koja odrađuje sjajan posao u tranziciji, postu i pick & rollu, okružite šuterskom širinom i imate kompletnu momčad. Barem na jednu večer.

RUNNING WITH THE PACK G21

Wolves @ Rockets

Prije nekoliko dana, u postu o prvoj ovosezonskoj utakmici između Wolvesa i Rocketsa, rekao sam kako se Minnesota može nadati da će, ako sve prođe po Adelmanovom planu, i oni jednog dana biti napadački efikasni poput Rocketsa. E, pa niti četiri susreta kasnije, eto nam i poboljšane verzije Wolvesa koja je, kako stvari stoje, već preskočila Rocketse.

Šalim se, naravno, Wolvesi su i dalje projekt, ali fanastičan je način na koji napreduju iz utakmice u utakmicu, posebice u susretima protiv ovih kvalitetnijih ekipa. Pobjeda protiv Clippersa kao da je lansirala samopouzdanje ove momčadi u stratosferu i od tada su (ako isključimo logičan poraz od Jazza večer nakon drame u Los Angelesu) nanizali odlične partije protiv Houstona, Dallasa, Spursa i Lakersa. Iako, usprkos sve boljoj igri, score je i dalje bio samo 2-2, što govori u prilog tezi o odrastanju.

Samo, kako onda u takav kontekst staviti noćašnju dominantnu pobjedu protiv Rocketsa, posebice ako uzmemo u obzir da su morali letjeti za Houston i igrati utakmicu niti 24 sata nakon poraza od Lakersa, dok je domaćinima ovo četvrta utakmica za redom na svom parketu i još su imali dan više za pripremu?

Pa, prvo treba istaknuti da je ovo noćas od prve do zadnje sekunde više nalikovalo na malo intenzivniji trening. Mlake rotacije, otvoreni šutevi na sve strane. I jedni i drugi su ih manje-više pogađali, do polovine treće četvrtine kada su Wolvesi ušli u seriju u kojoj nisu mogli promašiti, seriju tijekom koje su izgradili prednost koju su održali do kraja.

Nije Minnesota zaigrala neku divlju obranu, podigla razinu energije ili nešto slično na što smo navikli kada su momenti u kojima se lomi susret u pitanju. Jednostavno, zabijali su kao na traci. Koliko god da su i sami bili mlaki u obrani, Rocketsi kao da su se natjecali biti još tromiji. Naravno, ne bi bilo pošteno sve svaliti na obranu Houstona. Obzirom kako je lopta bolje kružila i kako su se igrači bolje kretali, čovjek bi pomislio da je Adelman posebno spremio momčad za uzvrat. Možeš mislit, obzirom na zgusnuti raspored teško da su imali vremena pogledati i snimku prethodnog dvoboja.

Jednostavno, Love, Rubio i Beasley noćas nisu mogli promašiti. Love je odigrao savršeno, zabio 29 poena s 15 lopti, a Rubio je koristio ostavljen mu prostor i usput vježbao šut da bi došao do 18 koševa s 10 lopti (večer prije mu je trebalo njih 13 za 5 poena). Ovaj put ni Patterson ni Dragić nisu bili smetnje, McHale nije na klupi imao igrača sposobnog zasmetati pri šutu. Ipak, vrhunac obrambene sramote Rocketsa definitivno je podatak kako je Beasley odigrao partiju života, skupivši 34 poena sa samo 14 potrošenih lopti (i sa samo dvije izgubljene). E, sad, ako ovo nije dovoljno da idući put motivira Rocketse da zaigraju obranu, ne znam što jeste.

Samo, nije problem Houstona motivacija, već to što se radi o rosteru krcatom kvalitetnim šuterima, skakačima, asistentima i svim tim raznim igračima zadatka čiji se učinak može vidjeti na laptopu. Daryl Morey, nažalost, izgleda nema program koji bi izračunao obrambeni doprinos igrača nogama, srcem i glavom. Zašto razni Boweni, Bellovi, Sefoloshe, Collisoni, Battieri ili Alleni imaju minutažu i dobivaju ugovore usprkos kilavoj statistici? Zato što su stoperi. Takvoga, gle čuda, u Houstonu nema.

Ono malo obrane što igraju mogu zahvaliti Dalembertu u reketu, čovjeku kojega su potpisali praktički iz nužde, da bi im danas bio ključan čovjek u lovu na playoff. Makni njegove blokade, sve one šuteve koje njegova dužina skrene i sve one ulaze koji se ne realiziraju zbog njegova prisustva u reketu i Rocketsi bi imali obranu na razini Netsa, Pistonsa, Bobcatsa i Kingsa. Ovako su taman malo iznad njih.

Njihov napad nije podbacio, lopta je kružila kao i uvijek, gomila igrača je ostavila traga (iako su imali samo tri dvoznamenkasta igrača, još šestorici je falio po jedan ubačaj da dohvate desetak poena), imali su više asista, manje izgubljenih. Kvragu – imali su čak i više ukradenih i više blokada. Samo, eto, nisu imali tri savršene ruke.

U neku ruku je šteta što nema malo više vatre u sudarima ove dvije momčadi i što se sve svodi na pitanje tko će više ubaciti, jer obzirom na to da su jedni drugima direktna konkurencija za playoff i činjenicu da će odigrati 4 međusobne utakmice u 20 dana, moglo bi ovo biti zanimljivo suparništvo. Plus, ima tu i zanimljivih poveznica. Adelman je napustio Rocketse jer mu se projekt izgradnje Wolvesa činio boljim od čekanja da Morey konačno nešto napravi, dok je McHale godinama bio GM Wolvesa, lokalna je košarkaška ikona, čak je doveo i Lovea u klub, a na nedavnom susretu nije bio pošteđen salvi zvižduka zbog dojma da je njegovo loše poslovanje, posebice onaj ugovor ispod stola Joeu Smithu, uskratilo franšizi bolju prošlost.

A koliko je sve oko Rocketsa nekako pospano, dokaz su i simpatični lokalni komentatori, jedan od boljih dvojaca koje čovjek ima prilike upoznati na League Passu. Clyde Drexler i Bill Worrell zvuče kao mješanci troprstog ljenjivca i pande, uz neizbježno navijanje za svoju momčad uglavnom se bave smijanjem na interne fore i širenjem pozitivnih vibracija, a Drexler je tolika ljenčina da čak ni ne putuje na gostovanja, već ga u toj situaciji zamjenjuje legendarni Matt Bullard, otac svih bijelih visokih šutera.

Spurs @ Grizzlies

U zadnjih nekoliko tekmi Grizliji ne mogu zabiti ništa. Gledao sam ih protiv Blazersa i rekoh, neću zapisivati ništa, nije ova tekma indikativna, ipak su došli igrati večer nakon što su isčupali pobjedu protiv Warriorsa u Oaklandu. Ono, takav napor i takav put moraju vas koštati iduću večer. Blazersi su ih razbili lakoćom zato što je ključni čovjek Grizzliesa Marc Gasol, a on u Portlandu nije mogao hodati nakon 40 minuta protiv Golden Statea, 40 minuta tijekom kojih su po navici stizali dvoznamenkastu prednost (malo me strah da je igračima Memphisa već dio karaktera postalo to dizanje iz pepela, bilo da kreću s osme pozicije playoffa, bilo da svaku utakmicu proigraju tek nakon što upadnu u rupu).

Onda sam ih gledao protiv Clippersa, teško gostovanje, ali s dva dana odmora protiv momčadi koja je večer prije pretrpila emotivan poraz od gradskih rivala Lakersa. Kad ono, Chris Paul, valjda još ljut od onog tapšanja Gasola po glavi, istrčava na parket i raznosi ih na komadiće u 12 minuta škole košarke. Ovaj put povratka nije bilo jer Paul je jednostavno prevelik igrač da dozvoli ispuštanje dvoznamenkaste prednosti.

Onda sam preskočio pogledati gostovanje u Phoenixu, nije mi padalo na pamet da bi tamo mogli izgubiti protiv načetog Nasha. Međutim, izvještaj dovoljno govori – opet su upali u ogromnu rupu na startu, a kasniji pokušaji stizanja 20 koševa razlike nisu urodili plodom, usprkos tome što je Nash odigrao na jednoj nozi i usput, u nekoliko navrata, zamalo prodao utakmicu.

Ovaj četvrti poraz u nizu više ne mogu ignorirati jer ovo je već razlog za uzbunu. Jasno mi je da se u ovakvom ritmu ništa ne može shvatiti zdravo za gotovo i da je bitno samo dočepati se playoffa, ali poanta je da Memphis s ovakvim napadom neće uopće imati priliku doći u situaciju srušiti bolje postavljenu momčad. Dva dana pripreme za Spurse nisu im pomogli da zabiju više od bijednih 73 poena, a iako je noćas Gay totalno podbacio, cijeli ovaj niz poraza zaredao je onog trenutka kada su Conley i Gasol prestali pružati all-star partije i počeli sa osrednjom igrom. Svaka čast Gayu i probuđenom Mayou koji konačno izgleda kao netko tko ima rolu u momčadi, ali njihova sposobnost zabijanja nije ono što pogoni ovu momčad, već su to organizatorske sposobnosti Conleya i Gasola.

Obzirom da vijesti oko Zacha nisu dobre, po nekim izvorima možda čak propusti i sezonu, treba držati oko na Memphisu jer ovakav ritam utakmica očito će uzeti svoj danak, posebice u slučaju Gasola koji valjda ima takvu kilažu i građu da mu treba duže vremena za regeneraciju i koji u back-to-back situacijama ne može doći do daha. Bez njega, Memphis ima grit, ima i grind, ali nema – heart.

Thunder @ Clippers

Koliko je CP3 bitan Clippersima pokazuje valjda svaka minuta ove sezone koju su odigrali (posebice one koje su igrali bez njega). Ipak, njegova partija protiv Thundera krunski je dokaz da Clippersi ovise o svom superstaru možda i više nego ijedna druga momčad lige. Čovjek je održao lekciju svim prisutnima o tome kako se igra košarka, s 14 asista imao je skoro jednako dodavanja kao i cijela momčad Thundera. Još veći je nesrazmjer kad pogledaš Wesbrookova 4 asista i 6 izgubljenih naspram Paulovih 14/2.

Vrijednost Paula za klub nije samo u organizaciji napadačke igre. Griffin, Billups i Butler s njim u postavi ne samo da ne uzimaju bezevezne šuteve, već kao da se više i bore na drugom kraju parketa. To je taj Jordanovski sindrom, ta zarazna energija koju imaju najveći i koja prelazi na suigrače. Nisu Griffin i Jordan odjednom naučili igrati obranu, ali bore se za svaku loptu žestinom kakvu nisu pokazivali dok je Paul bio van parketa.

Nema se tu previše toga za reći, ako su svi zdravi, ova petorka je izuzetno opasna, a posebice ako Mo Williams nastavi ovako sjajno zabijati s klupe. Problem je rotacija visokih, što je nešto što čak ni Paul ne može sakriti. Obrana je usprkos volji također daleko od šampionske, dovoljno je istaknuti da je njena najveća kvaliteta ta što ne dopušta lagane koševe. Zašto? Zato što Paul ne gubi loptu, eto zašto.

Što lakoća kojom su Paul i nadahnuti šut Butlera i Williamsa unakazili Thunder govori o Oklahomi? Pa samo potvrđuje tezu da ova ekipa nije izraziti favorit na Zapadu i da može izgubiti seriju od sedam protiv manje talentiranog protivnika. Taj napadački IQ uvijek je problem, posebice kad Harden odigra ovako indisponirano kao noćas (pripišimo to dijelom i Brooksovoj odluci da s njim starta u petorci jer je Sefolosha prije nekoliko večeri ozljedio stopalo).

I nema smisla više uopće optuživati Westbrooka, taj je stvarno dao sve od sebe. Trener je taj koji treba igrača staviti u sistem koji će mu pomoći da ostvari potencijale, kao i da momčad igra kao – momčad. U Oklahomi, čim stane Harden, staje sve. Durant i Westbrook, doduše, zabili su dovoljno da prekriju svu bijedu napada, ali što kad i njima zašteka ruka? Koji je plan b?

Skok i obrana su ok, noćas su Clippersi jednostavno imali jednu od onakvih večeri u kojoj je sve funkcioniralo, ali postavlja se pitanje, slično kao i što se tiče napada, da li je ok dovoljno? Pozicioni borac poput Perkinsa, bloker poput Ibake, dugonja poput Duranta, atleta poput Westbrooka i stoper poput Sefoloshe imaju potencijala biti top obrana lige (uostalom, zar to nisu zamalo i postali prije dvije sezone, njihovo nazadovanje iz godine u ovom segmentu stvarno je začuđujuće).

Momci se bore, to je neupitno. Zajedništvo se osjeti. Ali, ako su klapa, zašto onda ne štima na oba kraja parketa? Sami sebi su najveći neprijatelji, to smo već rekli milijun puta, ali tada smo ciljali na neostavareni potencijal. Međutim, sa svakim danim postaje sve jasnije kako pobjede na račun talenta samo kriju stagnaciju u igri kakva je za mladu momčad neoprostiva. Ovo nije sezona lova na naslov, ovo čak nije ni sezona sazrijevanja. Ovo je sezona održavanja Brooksa na životu. Dok Presti ne napravi ono što je napravio Dumars (kad je dao otkaz Carlisleu i doveo Larrya Browna jer je procijenio da Rick u tom trenutku nije imao ono nešto potrebno za odvesti momčad do kraja) i ne zamjeni Brooksa čovjekom koji zna napraviti korak naprijed, mi ćemo i dalje pričati o tome kako Westbrook nije play, kako Durant nije all-round, kako pod košem nemaju dovoljno.

WOLVES

”Michael Beasley is a very young and immature kid who smoked too much marijuana and has told me that he’s not smoking anymore”
– David Kahn

“With us, Darko was like manna from heaven. I mean, he’s 7’1″, he moves fluidly like a forward and I haven’t seen a big man pass like him – he really does pass like Vlade.”
– David Kahn

SCORE: 14-68
PRVIH 5: mislite da ih zna i Kurt Rambis?
5 ZA KRAJ: Flynn, Johnson, Brewer, Beasley, Love
MVP: Kevin Love
LVP: David Kahn

Nisam ni započeo post o Wolvesima, a već me dvije stvari izbacuju iz takta. Prvo, umjesto jednog citata po momčadi, morao sam napraviti iznimku i staviti dva jer David Kahn to jednostavno zaslužuje svojim potpunim ignoriranjem razuma (a i nije bilo lako izabrati koji je bolji). Druga stvar koje mi smeta je to što sam gotovo siguran da sam pretjerao s ovih 14 pobjeda, Wolvesi imaju šansu kakva se ne pruža često – srušiti rekord Sixersa iz sezone 72/73 od 9 pobjeda. Na kraju sam se odlučio za ovu nešto veću brojku samo na račun Kevina Lovea i nešto duže klupe nego lani.

Samo, kad se sjetim onih lanjskih 15 pobjeda i načina na koji su igrali drugi dio sezone, tog potpunog kaosa koji je vladao na terenu i okolo njega, pa kad se još podsjetim da je na čelu kluba Kahn svih khanova, da su slabiji za Jeffersona usprkos svim pridošlicama te da Kurt Rambis nije implementirao ni mimimum sistema kojega je zamislio (a i da je, ionako opet mora iz početka obzirom na promjenu pola momčadi), nekako mi se brojka 8 čini realnijom od 14.

Kada gledaš ovaj roster i pokušavaš na njemu uočiti prednosti, samo ti jedna upada u oko – s ovoliko centara koje je prikupio Kahn, barem skok bi trebao funkcionirati. Doduše, Darko Miličić i Nikola Peković za sada to garantiraju samo na papiru, ali Kevin Love može uz poštenu minutažu sam držati momčad iznad vode u tom segmentu.

Love je danas praktički jedini dokazani NBA talent na rosteru, a to sve govori o tome koliko je ova momčad sakata po pitanju potencijala. Rookie Wes Johnson svakako ima sve potrebno za biti igračina, uz gomile prilika možda bude i bolji od očekivanoga (a možda ga potreba da igra 1 na 1 iz sjajnog timskog igrača kakav je bio na Syracuse pretvori u još jednog NBA statističara). Michael Beasley je u dvije sezone pokazao da može zabiti, ali isto tako da nije u stanju biti nositelj igre u nijednoj ulozi. Bez ikakve konstante u igri i pristupu igri, osuđen je na ulogu strijelca s klupe, a izbjegavanje fizičke igre pod koševima dodatno mu otežava put do minuta.

Corey Brewer je dodavši šut na igru oslonjenu na atletiku i obranu postao solidan NBA igrač, nešto kao Martell Webster, za kojega je Kahn u Portland poslao 16. pick ovogodišnjeg drafta. Kad dodaš da je Wes Johnson isti takav swingman koji može zabiti otvoreni šut i odigrati solidnu all-round košarku, ispada da Minnesota ima sasvim solidnu rotaciju na pozicijama 2 i 3. Jedini problem? Nema nikakvu raznovrsnost (Wayne Ellington i Lazar Hayward kao preostali bek-šuter i malo krilo nisu ni izbliza spremni pomoći).

Radi se o tri slična igrača koji ne donose ništa novu u igru, posebice ne u segmentu kreiranja šuta za sebe ili druge, a nedostatak kreacije je i inače najveći minus ovog rostera bez talenta. Stoga, prilikom slaganja ovakve ekipe u kojoj nema playmakera, obično ključnu ulogu igra sistem. Međutim, Rambisovi pokušaji da instalira trokut napad lani su pali u vodu, a teško da će se nastaviti obzirom na neadekvatni roster na kojem jednostavno nema dovoljno potrebnih sastojaka da bi se napravila ikakva koncepcija, a kamoli uveo Winterov napad koji zahtjeva od igrača konstantno prepoznavanje situacija na terenu.

Najgore od svega je što osim manjka talenta dolazi i do zagušivanja na određenim pozicijama. Osim što će Johnson, Webster i Brewer uzimati jedan drugome minute, slična situacija čeka Lovea i Beasleya. Beasley definitivno ne može igrati ništa osim četvorke, a s njim u toj ulozi spominjani skok kao glavno oružje postaje upitan. Također, Love na petici jednostavno nije dovoljno jak i skočan da odradi išta u obrani, dok bi se u napadu sa sidrenjem pod košem ubile sve njegove dobre strane.

Što nas opet dovodi do podjele minuta, koja neće koristiti nikome. Mislim, jedan od razloga zašto je Jefferson prodan u bescjenje je taj što se dokazalo da ne može funkcionirati s Loveom. Dovođenje Beasleya ne mijenja ništa jer opet dovodi do sličnog problema (dapače, u pitanju je i gora kombinacija jer Big Al je barem imao post igru, dok i Love i Beasley funkcioniraju jedino okrenuti licem košu gdje mogu koristiti meku ruku, odnosno eksplozivni prvi korak). Osim ako u Minnesoti stvarno ne misle da većinu minuta na petici između sebe podijele Darko, Peković i Kosta Koufos. Čemu to vodi kada ova tri balvana ne mogu garantirati solidne igre u reketu čak ni u Euroligi?

Dobro, treba priznati da je Darko završnicu sezone u Minnesoti odigrao pristojno i da je u tom kratkom periodu dokazao da može biti back-up centar za nekih 15-ak minuta po utakmici. Ne možemo reći ništa ni o Pekoviću dok ne vidimo kako će reagirati na kaotični kontekst u kojem se nalazi i NBA igru koja će mu se u početku zasigurno činiti poput ubrzanog filma. Problem je samo što ova momčad od Darka ne traži da bude back-up već da nosi momčad (lani su pokušavali igrati preko njega na visokom postu, ne bi li tako dobili barem jednog playmakera u ekipi, što je uglavnom izgledalo smiješno), isto kao što neće imati vremena razviti Pekovića, već će ga odmah baciti u vatru (ako je lani nesretni Pecherov uporno dobivao šanse na petici usprkos tome što je od početka bilo jasno da igrom ne pripada u NBA, nema sumnje da će masno plaćeni balvan imati prilike dokazati što ne-zna).

Kako je instaliranje Darka u momčad došlo uz završnicu u kojoj je momčad slučajno dobila 2 puta u 30 utakmica, nikako mi nije jasno po kojoj logici i procjeni igara su se vodili kada su mu nudili produženje ugovora. Kad još dodaš da je Koufos već jednom nogom u Europi jer je dokazao da ni talentom ni srcem nema što raditi u profesionalnoj košarci, ispada da bi negdje oko nove godine u petorku mogao uskočiti Anthony Tolliver, tipični plaćenik s rubova lige, koji se lani kroz minutažu u Warriorsima dočepao statistike koja mu je donijela ugovor u Minnesoti.

Tolliver nema ni tijelo ni instinkte da bi držao sredinu, ali barem ima ruke i aktivan je oko koša te bi se iz programiranog petog visokog ni kriv ni dužan vrlo brzo mogao naći u ulozi startera. Što me opet dovodi do Lovea. Ova sezona je prekrižena i prije starta, ali ako ičemu može poslužiti to je afirmaciji Lovea kao igrača i kao lica franšize. Za to mu momčad jednostavno mora omogučiti maksimalnu minutažu i maknuti sve potencijalne smetnje, makar to značilo koristiti Beasleya na 15-ak minuta.

Love je u onim kratkim epizodama na SP-u pokazao cijelome svijetu o kakvoj se igračini radi. Nije brz, djeluje nezgrapno, ali u skoku je eksplozivan i agresivan poput najvećih te nas ne bi trebalo iznenaditi ako bi uz punu minutažu preskočio Dwighta Howarda kao prvi skakač lige. Nažalost, čak ni usprkos sjajnom skoku u napadu nije u stanju zabiti previše zicera jer je valjda od svih dobrih igrača u NBA najskloniji blokadama, baš zato što mu treba previše da se nakon uhvaćene lopte odrazi i položi loptu od table. Kad shvati da je pametnije loptu vratiti nazad na novi napad, taj problem će se riješiti sam od sebe.

Druga dva ogromna plusa su meka ruka, koja je svake godine sve bolja i koja mu omogućuje da zabije otvoreni šut od kuda god poželi u rasponu od reketa do trice te fenomenalni prvi pas kojim poput quarterbacka pronalazi suigrače u kontri. Pametan trener bi od ovoga napravio taktičko oružje, kad imaš ovako dominantnog skakača samo trebaš zadužiti jednog beka da odmah po ispaljenoj lopti trči u napad gdje će ga Love već naći na ziceru. Ono, šanse da bude i prvi strijelac i prvi skakač i prvi asistent momčadi su poprilične ako se oko njegovih jakih strana bude gradila igra.

Doduše, tu treba dati Rambisu za pravo kada kaže da dobar dio zasluga za Loveovu učinkovitost pod koševima ide baš tome što ne igra punu minutažu, zbog čega je uvijek dovoljno svjež za igrati punom snagom. U težem ritmu, ni on ne bi mogao sumanuto skakati pod oba obruča. Ali, obzirom na ostatak ekipe, razvijati ultimativnog trećeg visokog nema smisla – valjda je vrijeme za dobiti barem jednog poštenog startera.

To što uopće pričamo kako Love ima šansu biti prvi asistent momčadi sve govori o playmakersom trojcu kojega je okupio Kahn. O povratku Sebastiana Telfaira nema se što reći, ovaj je do danas valjda svjestan da može biti presretan što mu netko uopće plaća ogromne cifre da bi glumio trećeg playa te se valjda i navikao na ulogu hodajućeg ugovora kojega se preporučeno šalje iz grada u grad. Dovođenje Luke Ridnoura, najsporijeg playa u ligi, uz suludi ugovor na četiri godine ne vodi nigdje, osim što Wolvese stavlja u poziciju da na klupi imaju skupog back-upa koji nije u stanju pomoći momčadi.

Što opet ostavlja posao organizatora u rukama lanjskog rookiea Jonnya Flynna koji se pokazao kao solidna slash ‘n’ kick opcija, ali ujedno i igrač kojega teško možemo nazvati produženom rukom trenera. Flynn je praktički slabija verzija Tya Lawsona, igrača kojega je Kahn lani draftirao te poslao u Nuggetse za ništa, da bi se kasnije ispostavilo da se radi o najboljem playu kojega je uopće izabrao. Doduše, kad bi popravio šut iz vana Flynn bi bio solidan bek, ali ovako je u kategoriji zujalica koje tek trebaju dokazati da imaju budućnost u ligi.

Treba biti iskren i reći da je od svih poteza za ovaj s Lawsonom Kahn najmanje kriv, jer tko je mogao znati da Ricky Rubio u glavi nije košarkaš nego maneken. Onim svojim hiperaktivnim stilom igre djelovao je kao netko tko jedva čeka istrčati na parket i trčati gore-dolje, a, eto, danas znamo da preferira šetati kako mu se ne bi pokvarila frizura. Ali, kako Ricky nije bitan za ovu franšizu uopće (nakon dvije loše godine Eurolige, pitanje je vidi li u njemu ijedna franšiza potencijal vrijedan odricanja), a kamoli sada pred početak nove teške sezone, ostavimo ga na miru. Ako ne želimo imati posla s mamom Rubio.

Za kraj bih samo naglasio ono što je valjda očito, a to je da David Kahn mora dobiti nogu pod hitno. Dvije godine konstantnih tradeova dovele su do rostera na kojem osim Lovea nema ni jednog igrača zbog kojega bi se neka momčad odrekla budućeg prvog picka. Sve što Kahn ima za pokazati je čista platna lista, koja ionako nema nikakvog smisla jer nijedan normalan free agent neće izabrati ovu franšizu i život u Minneapolisu.

Preplatiti nove mediokritete ne vodi nigdje, ali ako nisi u stanju draftati i slagati momčad oko svojih mladih igrača, dakle ako nisi u stanju primjeniti moneyball princip, ionako nemaš budućnost ni drugog izbora. Imaš kahnball koji te uči da isplatiš Darku midlevel i da dovedeš Beasleya, samo zato što ih je netko jednom izabrao visoko na draftu pa se nadaš da je taj znao što radi, ali da nije imao strpljenja. Logično, isto kao što je i logično uzeti godišnju pretplatu za Wolvese – kahnball je definitivno jedinstven događaj.

Drži se Kevine, još dvije godine i slobodan si.

MINNESOTA

WOLVES

Više nema nikakve dvojbe – David Kahn je apsolutni, potpuni manijak. Kad je postavljen za GM-a svi su se sprdali njegovim referencama, ali uvijek je u pozadini ostajala mala mogućnost da bi upravo to njegovo netipično iskustvo moglo pomoći ovom klubu da konačno pronađe pravi put. Ono, svjež pogled na stvari. Samo, sada nema dvojbe. Kahn ne samo da razmišlja originalno, on razmišlja maknuto, u drugoj dimenziji.

Nije da već na prvom draftu, biravši dva playa za redom, nije dao do znanja da ne može savladati pritisak ovoga posla. Kažem, u tim ranim danima još se moglo i naći smisla u njegovom ludilu, pa smo rezonirali – Rubio ionako neće odmah u NBA a ima vrijednost koja se uvijek može pretvoriti u nešto drugo, dok je Flynn play budućnosti. Sada opravdanja više nema. Ne želim reći da je Wes Johnson krivi izbor, nipošto, Wes je solidan igrač za dugi niz godina, ali čemu onda izbor još jednog malog krila u prvoj rundi (Hayward) te kasnija zamjena Babbitta (također krila izabranog u prvoj rundi) u Portland za Martella Webstera (također još jedna trojka)?

Potez kojim je Kahn začinio ljeto svim navijačima Wolvesa i uopće svim zaljubljenicima u NBA bio je neizostavni ugovor Darku Miličiću. Nakon nekoliko osrednjih utakmica u roli back-up centra (dvije sam čak i odgledao, kao pravi mazohista, te nisam vidio ništa novoga osim Darkove mase koja je i dalje u stanju smetati pod obručima), Darko je dobio nagradu u vidu višegodišnjeg ugovora teškog skoro 6 milja godišnje, čime je, vjerovali ili ne, postao najskuplji igrač na rosteru Wolvesa. Da mu ne bude dosadno u hladnoj Minnesoti Kahn je zatim potpisao jednako drvenog Nikolu Pekovića i to na tri godine. Twin Balvans su rođeni.

Inače, ako išta treba priznati onda je to činjenica da je Kahn očistio salary cap u potpunosti, samo na ovakav način to je mogla napraviti i čimpanza. Naime, kada rasprodajete obiteljsko srebro, poanta je da zauzvrat dobijete nešto što vas može prehraniti. U ovom kontekstu, to bi bili talenti na kojima se može graditi momčad.

Dakle, prodavši svog najboljeg igrača i navodno lice franšize Ala Jeffersona, Kahn nije uspio izvući ništa više od dva buduća draft picka (nemojte me tjerati da spominjem Kupusa) koji će se, obzirom da je Jazz u pitanju, kretati negdje između 15 i 25 mjesta. Super, taman da može izabrati dva beka šutera jednog za drugim.

Kako nijedan normalni slobodni igrač više klase neće izabrati ovu momčad, Wolvesi se mogu graditi samo na dva načina – putem drafta i preplaćivanjem osrednjih talenata. Davanje u bescjenje najboljih igrača, loši draftovi, te trošenje na sporednjake ne vode nigdje. Gle, ova sezona je već unaprijed bačena u vjetar. Wolvesi su uvjerljivo najgora ekipa u ligi, praktički osim Lovea nemaju graničnog all-star igrača. Lani su se još mogli sakriti iza Netsa, ali ove godine sve oči će biti uprte u njihovu nesposobnost. I u takvoj situaciji, kada očito loviš prvi pick iduće godine (uz zvuk truba Harrison Barnes polako ulazi u naše živote), umjesto da angažiraš par plaćenika da popuniš roster, ti daješ višegodišnje ugovore Darku i Ridnouru?

E, tu sam popizdio. Luke Ridnour je danas jedva back-up play vrijedan godišnje gaže za minimalac, kamoli 16 milja na 4 godine. Lani je imao brojke života kada je šut u pitanju, ali u svim drugim aspektima igre se raspao. Što će biti sada kada zaigra u momčadi bez sistema u kojoj neće biti otvorenih šuteva i kada se vrati na 40% šuta? Dok dođe ta 2013. njegova brzina past će ne razinu Hrvatske Lige. Dobro došao Ricky, dozvoli da ti predstavimo tvog back-upa, Alana Gregova. Damir Voloder, nažalost, nije mogao doći jer je imao pametnijeg posla.

Uglavnom, Ridnour je potpisan kao zamjena za Ramona Sessionsa koji je poslan u Cleveland (iako je imao bolji ugovor i bolje noge od Ridnoura) a zauzvrat im je stigao nesretni Delonte (odmah su ga otpustili) te Sebastian Telfair, kojega su se jedva riješili godinu ranije. Što ne štima u ovoj slici?

Vrhunac ljeta ipak je dovođenje Michaela Beasleya. Jadni klinac, još nije ni shvatio da život nije med i mlijeko samo ako si u stanju skakati, te da dobro dođe i mozak, a već se našao u paklu. Iz Miamia u Minnesotu, uz lijepe pozdrave Pata Rileya. Ipak, simpatičan je taj Kahn u svojoj nesposobnosti, lijepo nas je nasmijao kad je javno priznao da je Beasley previše pušio Biljku u tom Miamiu (tamo očito nitko ne dolazi na trening bez 20 grama). Međutim, Kahn puši kombinaciju crystal metha i cracka zbog koje vjeruje da je Darko dar s neba, što je lijepo priznao u ovom urnebesnom razgovoru s Chrisom Webberom (kojega je kasnije nazvao seronjom jer je, kao, u razgovoru odbijao biti autista i ići niz dlaku velikom košarkaškom znalcu Kahnu).

Kahn stoga vjeruje da i Beasley može zamijeniti učinak Jeffersona u napadu, ali ne shvaća da je Big Al mogao igrati peticu i tako otvoriti minute Loveu. Beasley i Love ne mogu igrati zajedno ni pod razno, što samo znači da će Kevin opet ostati bez toliko potrebne minutaže za razvoj.

Nesposobna uprava će tako ubiti volju za životom jedinom igraču kojega uopće mogu promovirati kao lice franšize, što pak vodi do toga da Kahn više jednostavno ne smije imati posao GM-a u ligi. Nema on nikakvog plana, nikakve vizije ni ideje. Sve ovo je tek kaos, impulzivne reakcije čovjeka koji nije dorastao situaciji i koji panično pokušava sačuvati živu glavu. Nažalost, jadnu franšizu je doveo do takvoga dna da sumnjam da je s njega može dignuti i Dario Šarić.

TWINS

Da nije sve tako crno u Minnesoti brinu se Vikingsi i Twinsi. Doduše, obzirom na dramu oko Favrea koji još jednom, navodno, ide u mirovinu, nitko ne zna kako će izgledati iduća sezona Vikingsa, ali obzirom na snagu ekipe u ostalim linijama, vrlo vjerovatno će se i dalje boriti za playoff, sa ili bez Favrea. Twinsi se pak već godinama bore za naslov.

Playoff su praktički već osigurali, uredno drže prvo mjesto u diviziji i teško da će ga ispustiti, a od uloge prvog favorita za titula najbolje momčadi uopće udaljeni su možda samo jednog startnog pitchera. Šteta, jer mogli su ga i imati. Da je Seattle prihvatio njihovu ponudu za Cliffa Leea, danas bi Twinsi jednu ruku već držali na trofeju namjenjenom prvacima.

Svi su svjesni da je naslov blizu, stoga je momčad ove sezone dobila i novi stadion, te je budžet po prvi puta došao do 100 milja, što je brojka koja razdvaja bogate od ostalih. Međutim, sva ta ulaganja su obavljena s razlogom. Umjesto da puste svoja dva najveća talenta da odšetaju, Twinsi su im dali ogromne višegodišnje ugovore kako bi ih zadržali i oko njih gradili budućnost. Tako su danas nositelji napadačke igre catcher Joe Mauer i infielder Justin Morneau, lica franšize na koja su već godinama navikli ljudi iz gradova blizanaca Minneapolisa i St. Paula.

Momčad je krcata, i to uglavnom vlastitim talentima što samo pokazuje koliko je franšiza kvalitetna u izboru igrača te koliko im je stalo do toga da ih zadrže. Uz spomenuti dvojac, treći veteran Cuddyer također je već godinama dio ekipe, a u rotaciji u vanjskom polju društvo mu prave čak tri relativno mlada igrača sposobna svaku večer odlučiti utakmicu – Young, Span i Kubel.

Ovolika koncentracija na lupanje loptice isplati se jer Twinsi su uvjerljivo najprecizniji napad lige sposoban svaku večer nakrcati protivnika, a radi balansa u momčadi pozicije na bazama ove godine su popunjene provjerenim veteranima iz drugih klubova čija je specijalnost obrana – Hudsonom i Hardyem.

Naravno, za ponavljanje uspjeha iz 1991. kada su zadnji put osvojili naslov, trebat će im prije svega stabilna rotacija pitchera. Obzirom na ogromne količine dolara koje su uložili u napad, za pitchere su uglavnom odabrali osrednje talente koji su u stanju pojesti 6, 7 devetina bez prevelikih oscilacija. Ta taktika pokazuje se dobrom kroz regularnu sezonu jer imaju četiri jednako dobra startera, ali nedostatak vrhunskog talenta opet bi se mogao pokazati kobnim kada s druge strane budu Yankeesi, Raysi ili Philliesi, koji su podjednako moćni u napadu ali imaju i puno talentiranije bacače koji su sami sposobni dobiti utakmicu. Twinsi bez učinka napada jednostavno ne mogu računati na pobjedu.

Mladi Liriano, također njihov produkt, u budućnosti bi trebao postati taj toliko priželjkivani as, ali zadnjih par godina nikako da ponovi briljantne partije iz svoje rookie sezone. Talenta ima na bacanje, posjeduje sve moguće lopte koje jedan pitcher može baciti, ali nedostaje mu kontrola i stabilnost koji su najvažniji za asa. Njih na bacanje ima veteran Pavano, lani doveden da bi produbio rotaciju, koji se kroz sezonu nametnuo kao prvi starter. Neće odigrati ništa spektakularno, ali u stanju je ostati cijeli susret na terenu i odraditi vrlo dobar posao.

Pavano je tako praktički zamijenio još dva produkta kluba, Sloweya i Bakera, koji su godinama odgajani za takvu ulogu. Međutim, kako nisu u stanju odigrati na razini višoj od pitchera s dna rotacije, i kako je Liriano s ovolikom količinom poklonjenih poena u najbolju ruku za sada treći starter, ispada da Twinsi imaju četiri podjednako solidna bacača od kojih svaki ima skoro pa jednake šanse da baca u prvoj playoff utakmici. Stvarno šteta za Leea, jer njegov dolazak bi im bio rješio sve probleme.

Ne uspiju li osvojiti naslov i ove godine, tada će definitivno trebati prestati biti škrt u vezi dovođenja pitchera te poduzeti nešto kako bi u klub sletio jedan pravi as (ili u slučaju da se Liriano razvije, što je itekako moguće, onda barem jedan kvalitetan drugi bacač s nešto više oružja od Pavana). Jer bez takve vrste pojačanja vrlo lako bi se moglo dogoditi da svake godine igraju playoff, sve dok Maueru i Morneau ne istekne rok trajanja i onda shvate da, usprkos svim pobjedama, u biti nisu napravili ništa.

THE ROSTER OF THREE

Semi-Pro (Kent Alterman, 2008.)

Zadnji gledljivi film Willa Ferrella (dobro, ”Step Brothers” još nisu bili totalno dno, a novi ”The Other Guys” je navodno skroz ok – obrati pažnju na ove epitete), ponajviše zbog finog načina na koji je prenesen duh vremena i ABA košarke. Osim stila i internih fora poznavatelja povijesti profi košarke (urnebesni sastanak na kojem je donesena odluka o priključenju NBA ligi skoro me natjerao da plačem od sreće, izgledalo je kao snimak iz dokumentarca) film i nema ništa drugo za ponuditi (zaboravite na humor, priču i slično). Ali, meni je to sasvim dovoljno. Uostalom, Will Ferrell kao svojevrsni GM momčadi idealni je prototip Davida Kahna.

The Very Best of Toots & The Maytals (Toots & The Maytals, 2000.)

Ova Islandova kompilacija bez premca je, bolje od svih drugih na tržištu dostupnih, složila gomile hitova koje smo svi negdje čuli ali pošto ih nije izvodio Bob Marley nije nam bilo stalo da zapamtimo tko stoji iza njih. Iz pouzdanih izvora znam da je ova ploča omiljena i u Miamiu ali i u Minnesoti.

Fargo Rock City (Chuck Klosterman, 2001.)

Klosterman je možda najveći živući kroničar američke pop-kulture, ali srećom uglavnom piše knjige o zanimljivim stvarima. Ovi kvazi-memoari su pola priča o odrastanju u nekakvom selu u Dakoti a pola povijest glam metala, međutim najvažnije od svega je da su pametno i zabavno štivo u jednom. Kao stvoreno za ljeto. Toplo preporučam i ostale njegove četiri knjige (dvije zbirke eseja, jedan rock putopis te kolekciju kolumni i članaka, a roman koji nije nešto naročito zanimljiv možete slobodno preskočiti) u kojima se iznova dokazuje kao majstor dosjetke koja je u isto vrijeme, kao, kužiš, duhovita, ali i, ono, kao, duboka, čovječa.

MIAMI

HEAT

Nakon što sam valjda nekoliko stotina puta poslušao genijalni osvrt Dana Le Batarda na osnivanje Osovine Zla u Miamiu (ili, u njegovom slučaju, na početak Operacije Trajne Slobode), i, nakon što se svaki put nasmijem do suza, spreman sam izdvojiti jednu rečenicu kao najdražu. Nije lako izabrati najbolju od najboljih u ovolikoj konkurenciji, ali mislim da će sljedeća izjava biti uz mene cijelu iduću sezonu, sezonu koju ću od starta posvetiti uživanju u svakom porazu Heata (a nije da će ih biti puno):

”He’s the best player in the world! But he might not be the best player on this team!”

Ova mudrost sažima svu kompleksnost onoga što su ovoga ljeta izveli Riley i Tri Egosa. Iako bi teško Pat odradio ovakav posao da trojka već unaprijed nije bila spremna na ovakav rasplet, treba mu skinuti kapu na svim čudima koja je napravio oko salary capa. Nitko nikada nije uspio u samo dvije sezone doslovce ostati na 0 dolara, što je njemu uspijelo nakon što je trejdao ne samo Beasleya u Minnesotu, već nakon što je zamijenio čak i pick prve runde koji bi po defaultu zauzimao milju i nešto sitno prostora.

Dobro, radi picajzli treba spomenuti kako je jedan igrač ipak ostao na rosteru, ali Mario Chalmers sa svojih 800 000 dolara otprilike je imao utjecaj na daljni razvoj situacije kao i prosjećni mrav koji kara slona i onda misli da je Dumbov otac. Tako da je pravi gušt pričati o ljetnoj tržnici Heata, jer, doslovno, ne ostaje ti ništa nego ići redom i nabrojati ime po ime s rostera.

Kad je osigurao potpise Wadea, Bosha i LBJ-a za 14 milja u prvoj sezoni, što je kada zbrojimo sve godine skoro 15 milja manje po glavi nego što bi dobili da su negdje uzeli maksimum, Riley se okrenuo slaganju ostatka momčadi. Prije toga, da za vijeke vjekova rasjanimo mit o financijskom žrtvovanju trojke radi igranja zajedno – na Floridi nema nikakvih poreza na ovakav vid ugovora. Nula. Zero. Bruto = neto. U bilo kojem drugom klubu, u bilo kojoj drugoj državi, porez na dohodak odnio bi mu u prosjeku možda 10 posto. Stoga, realno, potpis ovakvog ugovora za Heat ne da nije popust, već je barem jednako ako ne i više nego će igdje drugdje moći zaraditi.

Uglavnom, odmah po završetku showa, Riley se okrenuo ozbiljnom poslu. I dok su mrzitelji tvrdili da nijedna momčad ne može pobijediti sa samo tri igrača, jasno je bilo da u tim njihovim izjavama nije bilo nikakvog ozbiljnog uporišta, te da progovora samo gorčina. Pa naravno da neće ostati samo na tri igrača, a ako itko zna zakrpati ostatak rostera onda je to Riley. U ovaj kasniji dio nisam sumnjao ni najmanje.

Chalmers će ili ostati solidna back-up opcija ili će se vratiti u formu iz rookie godine i čak izboriti ulogu startera. Nevažno, jer napad će ionako kao point-forward, a nerijetko čak i kao pravi play (u rotaciji s Wadeom i Millerom), organizirati James. Drugi play na rosteru je Arroyo, čiji povratak nema nikakvog igračkog smisla, ali je odličan PR potez za klub koji se nalazi u gradu punom Latinosa. Arroyo je ikona u Miamiu, te je njegova pjevačka karijera puno važnija od loših partija koje pruža na terenu. Kad se samo sjetim da su u Salt Lake Cityu jednom davno mislili kako u njemu imaju Stocktonova nasljednika, dođe mi plakati. A onda se sjetim da su mu za partnera na vanjskim pozicijama predvidili Giričeka i počnem se smijati.

Dovođenje Eddiea Housea pak pravi je Rileyev potez. Veteran dokazan u playoff bitkama, idealna dopuna za ono što momčad treba – šuter koji se zna naći u pravo vrijeme na pravom mjestu i zabiti otvoreni šut. Ukratko, Chalmers i House su sasvim dovoljni na jedinici. Već spomenuti Miller će ionako dobiti većinu minuta kao četvrti igrač, te će popunjavati minute ne samo iza Wadea i Jamesa, već i iza dvojice playeva, kako bi trojka Wade-LBJ-Miller imala što više prostora za igrati zajedno.

Ako nekome nije jasno koliko je dobar Mike Miller, to je zato što ga dotični nije gledao kako igra. Jer, bazirati se samo na njegove brojke nema smisla, obzirom da je igrao u dvije očajne momčadi zadnjih godina, Minnesoti i Washingtonu. Miller je timski igrač, igrač zadatka, a u takvim ekipama za takve uglavnom nema mjesta. Dok su ostali nabijali statistiku, Miller je igrao košarku, bilo da je trebalo skakati, razigravati suigrače ili šutirati. Kritičari ukazuju na to da je bježao od odgovornosti u napadu, ne razmišljajući o tome da Mike nikada nije šutirao samo zato jer misli da mora. Miller igra pobjedničku košarku u kojoj se uzima samo kvalitetan šut, inače se lopta šalje do bolje postavljenog suigrača. U mlađim danima, dok su ga još služile noge, zabijao je više jer se odlučivao na ulaza i solo akcije. Danas, svjestan da je prvenstveno šuter iz vana, pomaže na druge načine dok ne dođe u pravu situaciju.

A pravih situacija će pored Wadea i Jamesa biti koliko hoćeš. Ne sumnjam da nakon ove sezone Korver više neće biti najprecizniji tricaš u ligi, jer Miller bi vrlo lako mogao biti iznad te magične brojke od 50% šuta za tri oko koje se vrte samo najveći. Ukratko, samo sa ovih nekoliko potpisa Riley je riješio šuterski dio priče koji je najvažniji kada uzmeš u obzir slash n kick igru koja će u izvedbi Jamesa i Wadea činiti veći dio napada.

O privlačnosti igranja u ovako potencijalno velikoj momčadi dovoljno govori i odluka Jamesa Jonesa da odbije bolju ponudu Spursa (koji ni sami nisu loša momčad) te se za veteranski minimum vrati u isti klub koji ga je nešto ranije otpisao (Riley je u akciji čišćenja salary capa logično odbio preuzeti opciju za još jednu godinu koja bi Jonesa plaćala skoro četiri puta više). Time je čak i Mike Miller dobio zamjenu u slučaju da se opet javi neka od kroničnih ozljeda koje ga u zadnje vrijeme muče.

Sljedeći posao bio je složiti rotaciju na petici, odnosno naći dovoljno tijela koja mogu odigrati nešto što se da okarakterizirati kao obrana. Heat neće imati zatvoren reket, ali s ovim što je Riley pronašao neće biti ni totalno šuplji pod košem. Prijateljstvo Jamesa i Big Z-a rezultiralo je dovođenjem litvanskog veterana na dvije sezone, u kojima će njegov šut iz vana rijetko biti korišten. Međutim, ako i kad dobije priliku, Ilgauskas je i dalje dovoljno visok da smeta u reketu, te i dalje ima dovoljno mekanu ruku da zabije otvoreni šut.

Prva opcija na petici ipak je Joel Anthony, koji se valjda do danas oporavio od šoka izazvanog spominjanjem od strane Jamesa tijekom The Decision. Čovjek nema talenta za igrati košarku u napadačkom dijelu, ali dovoljno je pokretan i svjestan svoje uloge na ovome svijetu da zna kako ionako samo treba zakucati zicere koje mu ostali podvale. Njegova je rola prvenstveno u obrani, a tu se pokazao sasvim sposobnim gurati se čak i s najboljim peticama u ligi. Dok ova dva poteza imaju smisla, vraćanje pokojnog Jaamala Magloirea nema ni malo. Lako za to što više nema vještine centra, Magloire se već godinama i ne trudi, a u tome leži glavna razlika između njega i Anthonya. Nema tog osjećaja potrebe ili pak ponosa u njegovom ponašanju, on je tu prvenstveno zbog 6 osobnih i da bi mogao uživati s klupe u igri zvijezdanih suigrača kao dio showa iznutra.

Nakon što je uvjerio pouzdanog Haslema da mu je bolje ostati doma za manje novca i u manjoj ulozi nego prihvatiti midlevel ponudu Denvera, Riley je riješio i pitanje šestog igrača. Osim što će biti zamjena za Bosha, Haslem svojom obranom i preciznim šutem s poludistance bez problema može igrati u paru s Boshem pod koševima protiv ekipa koje nemaju pravu peticu, čime je još dodatno ojačan jedini slabi dio momčadi.

Dovođenje veterana Juwana Howarda pak samo pokazuje kako ni u Miamiu nisu sigurni tko će od visokih završiti u rotaciji pa dovode sve što mogu ne bi li se ona iskristalizirala sama po sebi. Howard mi se čini kao najmanje realna opcija, on je osigurač u slučaju epidemije ozljeda i profesionalac koji će i dodavanje ručnika odraditi na najbolji mogući način.

Šteta što je zbog njegova potpisa iz momčadi gotovo sigurno otpao Jarvis Varnado, kojega je Riley odabrao u drugom krugu drafta zajedno s Pittmanom i Butlerom. Već ovaj izbor tri provjerena igrača limitiranih mogućnosti bio je znak da Riley cilja na popunjavanje klupe za minimum, svu trojicu je po pravilima mogao potpisati za jedan prosjećni ugovor kasnog pick prve runde. Međutim, kako su okupljanjem Osovine Zla svi veterani naglo postali dostupni također za minimalce, Riley je odlučio dati ugovor tek Pittmanu, potaknut valja spomenutom taktikom okupljanja gomile centara iz koje će, valjda, isplivati rotacija.

Pittmanovo prisustvo na rosteru čini Magloirea potpuno nepotrebnim, te je stvarno šteta što jedna pozicija nije ostavljena za Butlera, koji bi bio solidna zamjena Wadeu. Doduše, postoji još šansa da jedan od dvojca Varnado-Butler ipak završi na finalnom rosteru, ali po zadnjim vijestima iz kampa Heata, nakon ljetne lige prvi favorit za petnaesto mjesto u ekipi je Shavlik Randolph, njihova verzija Briana Scalabrinea, koji ima iskustvo kao jedinu prednost pred konkurencijom. A i uklapa se, kao još jedan visoki igrač, u nade koje Riley polaže u slučaj. Naime, čak 8 igrača u momčadi igra pod košem, i ako odbijemo Bosha i Haslema kao sigurne u rotaciji, te ako zaključimo da je Anthony svojim kvalitetnim igrama u obrani potreban, ispada da se čak njih petero bori za rolu od desetak minuta.

I iz ovoga je očito da Riley, usprkos svim čarolijama koje je napravio u zadnje vrijeme, ni najmanje ne vjeruje svojoj unutrašnjoj liniji i da zna kako s ovom rotacijom ne može protiv Lakersa. Kvragu, jedva će i protiv Bostona i Orlanda, s tim da se u tim dvobojima ipak može nadati kao će napad izvući stvar. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način ova rupa pokrpati dok godine prolaze a naslovi ne dolaze. Ironično, upravo je Riley najveći pobornik teorije da bez pravoga centra nema naslova, o čemu dovoljno govori činjenica da nikada nije htio imati momčad bez dominantnog centra. Nakon Abdul-Jabbara i Lakersa, izabrao je Knickse zbog Ewinga, a odmah po dolasku u Miami poslao je najboljeg igrača u povijesti Heata (do dolaska Wadea), velikog Glena Ricea, u Charlotte u zamjeni za Zoa Mourninga. Svi se sjećamo da se opet uhvatio treniranja tek kad je Shaq stigao u Miami. Stoga, Spoelstra može biti miran – Riley nema namjeru trenirati momčad u koju ne vjeruje u potpunosti. A kako god to ludo zvučalo, u ovu ne vjeruje. Još.

(Mala digresija – sumnjam da će Riley ikad ponovo trenirati, ali isto tako sumnjam da će Spoelstra preživjeti nakon ove sezone, a rješenje se nameće samo po sebi, jedini je problem što je prelogično da bi se ostvarilo – Doc Rivers. Produžio je na još godinu s Celticsima, međutim nakon ove sezone je slobodan. Ima iskustvo rada s tri velika igrača, ima prsten, zna se nametnuti i kao lider i kao jedan od jednakih, u stanju je plesati oko nekoliko velikih ega u isto vrijeme, propovijeda obranu i timsku igru a u napadu vjeruje igračima. Ukratko, on je sve što Miamiu treba.)

Da ironija bude još veća, ne treba nam ništa više nego sjetiti se priča s drafta prije dvije godine. Riley je, uvijek gledajući petice, do nekoliko tjedana prije drafta inzistirao da će Miami drugim pickom uzeti Brooka Lopeza. Kako se draft približavao, suradnici su ga uvjerili da je suludo potrošiti tako visok pick na tromog bijelog centra upitne budućnosti, već da treba uzeti potencijalnog superstara u Beasleyu. Kako legenda dalje kaže, jadni Riley je po prvi puta u životu odlučio ne poslušati vlastiti instinkt, te je izabrao Beasleya. Sjećam se da sam odmah nakon drafta 2008. čitao reportažu u kojoj je sve ovo navedeno, isto kao i da je Riley, i prije i nakon drafta bio nervozan i nesiguran zbog odluke. Tek je nakon izbora po prvi put javno izjavio da stoji iza Beasleya, što je profesionalni stav kojega se držao sve do nedavno, iako je svima bilo jasno kakav je Beasley promašaj.

Što se pak dogodilo s ljudima koji su preporučili Beasleya ne znam (ako ih je i eliminirao, Riley je zasigurno uništio potencijalne dokaze), ali znam da bi već danas ova momčad s Lopezom na rookie ugovoru bila sposobna srušiti rekord Bullsa i osvojiti naslov. Tako da je, eto, i jedini promašaj u Rileyevoj karijeri u biti rezultat toga što je odbio poslušati sam sebe. Ono, može James biti ogromni kraljevski penis, ali uvijek je penis. Riles je jednostavno kralj.

”Riley got everybody, he got ’em all!!! Discounted!!! Gangster!!! Pimp!!! Don!!! Godfather!!! He got ’em all!!! Everybody wanted one of them!!! He got ’em all…”

MARLINS

Zvuči nevjerojatno da je momčad iza koje su već dva naslova Prvaka, iako je osnovana tek 1993., po posjećnosti svojih utakmica sličnija HNL momčadima nego ostatku MLB ekipa. I da, pod ovim HNL ne mislim na nekakvu drugu, poluprofi hokejašku ligu, već na Hrvatsku Nogometnu Ljigu. Čuj to. Ali je istina – ova ekipa iz dana u dan igra pred praznim tribinama.

Za one koji bolje poznaju stil života u Miamiu tako nešto nije uopće čudno. U ovom gradu postoje samo Dolphinsi, jer football je ipak veći od života a samim time i od svih različitih stilova kojima se on živi. Mislim, lani je Heat imao jedva pola popunjenosti kapaciteta čak i u susretima protiv Lakersa i Cavsa, što je bilo van pameti. Sjećam se one jedne utakmice protiv Clevelanda, kada je prvi put glasno rečeno da će i Miami u lov na Jamesa, i kada je Riley u goste pozvao – Jordana i Pippena. I dok su Wade i LBJ briljirali jedan protiv drugoga na parketu, s tribina im je dolazila jasna poruka – samo zajedno možete do naslova. Majke mi, na idućem popisu stanovništva iz ateista vjeru mjenjam u rajlijevca. Kad mogu oni sektaši raelijanci biti priznati, što ne bi i mi?

Uglavnom, Marlinsi su klub s fantastičnom organizacijom koja pronalazi talente i njeguje ih u odličnom sistemu, ali su i klub s užasno malim budžetom jer vlasnik, logično, ne želi trošiti više od minimuma na proizvod koji trenutno nikoga ne zanima. Heat će, doduše, sada imati punu dvoranu svaku večer, ali baseball teško može napuniti stadion čak i u slučaju borbe za naslov. Ako Miami voli pobjednike, zašto je to tako? Zar mrze baseball? Istina je negdje u sredini.

Naime, od osnutka Marlinsi igraju utakmice na stadionu Dolphinsa, u predgrađu Miamia. Kako znamo da su football stadioni kapaciteta u prosjeku od nekih 70 tisuća ljudi, jasno je da se ovih desetak tisuća što ima volje za baseballom uopće ne primjeti. Također, pravim fanovima igre nije nikakvo zadovoljstvo gledati utakmicu na običnom stadionu, jer on po samim svojim gabaritima uopće ne odgovara zahtijevima baseballa. Posebice stoga jer svi drugi imaju te svoje ulickane parkove, koji se natječu u detaljima poput zida od opeka, ukrasnog zelenila, duljine igrališta, prostora za zagrijavanje rezervnih pitchera, a neki su čak ugradili i umjetno jezerce. Svaki park je malo remek-djelo a Marlinsi svoj nemaju. Dok u San Franciscu home run odleti ravno u ocean, kod njih se zabije u praznu plastičnu stolicu na tribini betonskog čudovišta. Tužno.

Međutim, za dvije sezone stvari će se popraviti. Gradi se pravi pravcati park za baseball u centru Miamia, kako bi razmaženim sugrađanima bilo što lakše doći na tekmu. Također, bit će i uvjerljivo najmanjeg kapaciteta u ligi, za 30-ak tisuća najvjernijih, kako bi uglavnom izgledao popunjen i onih godina kada momčad ne bude vrhunska. Ali, kako sam već rekao, obzirom na sposobnost kluba da stvara i pronalazi igrače, takve godine bit će rijetkost.

Ove sezone su na standardnih 50% pobjeda, što je minimum za ovako talentiranu momčad, ali i maksimum obzirom na potpuni nedostatak ambicija. Kada pak konačno odluče da je vrijeme za lov na novi naslov, imaju sasvim dovoljno oružja. Mladi pitcher Josh Johnson ove sezone definitivno je potvrdio da više nije samo talent već pravi as, s jedva jednom dozvoljenom bazom po devetini (bilo zbog udarca ili bacačke greške) i jedva dva dozvoljena poena po susretu, što je fantastična statistika, ekvivalent košarkaškoj obrani koja protivnika drži na 35% šuta iz igre i jedva 80 poena.

Ostatak rotacije nije nešto, Sanchez i Nolasco talentirani su ali i greškama skloni pitcheri, dok je klupa tek prosjećna. Međutim, poanta je da su svi mladi, ispod 30, te da će i u slučaju da ih neka druga momčad odluči preplatiti, Marlinsi vrlo brzo iz sistema dovesti barem jednako vrijedne igrače.

Udarači su solidni, s tim da se opet ističe mladost. Ove sezone u prvih 9 uskočilo je čak troje mladaca, Gaby Sanchez, Morrison i Stanton, od čega su potonja dvojica novajlije. Veterani pritom uredno napuštaju klub. Čak su tijekom prijelaznog roka u Teksas poslali standardno dobrog Cantua, iako su u tom trenutku bili u borbi za playoff. Međutim, kako smo rekli, njih utješne nagrade ne zanimaju, znaju da u Miamiu mogu biti zanimljivi samo s vrhunskim proizvodom.

A taj se neće čekati dugo. Od tri spomenuta mlada igrača, možda tek Stanton ima šanse postati igračina, ali tu su već od prije po mnogima najbolji shortstop lige Hanley Ramirez (možda i najkompletniji igrač baseballa uopće, jednako dobar u obrani, trci i lamatanju), zatim pouzdani home run ekspert Dan Uggla te veteran outfielder Ross. Kad im dodaš dva vanjska mlada igrača također promovirana u zadnjih par godina, trenutno ozljeđenog Coghlana i trenutno u niže rangove vraćenog Maybina (šteta je da mladi talenti sjede na klupi pa klubovi bez problema vraćaju u drugu ligu nekoga tko se već dokazao u prvoj ako ne izbori mjesto u startnoj postavi – Maybin je poziciju izgubio dolaskom Stantona), Marlinsi ne da nemaju problema složiti rotaciju već prije imaju problem izabrati igrače za nju među jednako dobrima.

Kako god, ova sezona je za njih prekrižena, a dok se dođe na novi stadion, klub možda napusti još par veterana koje stvarno nema smisla plaćati u desetcima milijuna kada isti učinak možeš imati za nekoliko stotina tisuća. Za budućnost je jedino bitno zadržati Ramireza i Johnsona, te oko njih onda složiti ekipu koja će barem preko ljeta moći skrenuti pažnju grada s Threetardsa i Dolphinsa.

THE ROSTER OF THREE

More Than A Game (Kristopher Belman, 2008.)

Sjajan dokumentarac o nastanku LeBrona i početku fenomena koji je doveo do The Decisiona, čak iznenađujuće lišen manipulativnih PR tokova i patetike kakvu bi očekivali od Đikone koji je bio direktno povezan s nastankom filma. Vrhunske snimke, u kojima možemo vidjeti LBJ-a kao talenta još od osnovne škole, tu su prvenstvno da ispričaju priču o pet prijatelja iz Akrona koji su godinama vladali srednjoškolskim natjecanjima Ohia. Dokaz da James dolaskom u Miami samo želi još jednom proživjeti svoje najljepše godine u životu, godine u kojima pritisak i biznis od njega još nisu bili napravili Đikonu. Danas je James jednako LRMR van parketa kao i King James na parketu, samo što je eto, van parketa uspio uz sebe zadržati Mavericka, Richarda i Randya (što se pokazalo ne baš dobrim u nekim potezima), dok je na parketu zamijenio McGeea, Drua, Siana i Romea – Wadeom i Boshom. I Joelom Anthonyem.

The Winner Within (Pat Riley, 1994.)

Biblija rajlijanaca, klasik jednako cijenjen u poslovnom kao i u košarkaškom svijetu. Naime, Riley je godinama usput zarađivao i držanjem motivacijskih govora po raznim korporacijama, uglavnom koristeći iskustva iz košarke. Cinik bi pomislio da je ovo tek još jedan self help priručnik, ali daleko je to od istine. Rileyeve poruke duboko su ukorijenjene u košarci te se praktički samo prevode na ostale životne situacije. Pa ako se neki biznismen i razočara, ko ga jebe, mi košarkaški fantaci bar možemo uživati u angdotama iz Lakersa i pogledima na igru jednoga od najvećih umova svih vremena.

The Dan Le Batard Show podcast

Jedini podcast koji pratim a da nije u ESPN-ovoj ingerenciji. Iako se Le Batard vodi kao jedan od suradnika na ESPN-u, te se često pojavljuju u raznim TV emisijama koje možemo pratiti i na ESPN America (najviše u ”PTI” kao zamjena), njegov originalni posao je ipak onaj voditelja najluđeg sportskog showa u Miamiu a vjerovatno i šire. Lišeni ESPN-ovih PG 13 propisa, Le Batard i ekipa luduju satima svaki dan na teme uglavnom vezane uz lokalni sport. Podcast je kasnije editiran te skraćen na nešto više od sat vremena, što je još uvijek puno ali ionako biram samo one dane u kojima se govori o Heatu. Bit će ovo neprocjenjivi izvor informacija tijekom idućih sezona u kojima će Miami biti glavna vijest svakog NBA dana, jer Le Batard je glavna faca u gradu kojoj ni Riley ni Wade ne mogu reći ne. Apsolutni insider, uz to i opušten i mudar čovjek neopterećen dogmama, i nema sumnje da će prvi reći ako primjeti da nešto ne valja umjesto da se skriva iza nižih strasti, što je postalo uobičajeno na ESPN-u. Ogroman plus je i gomila vrhunskih i relevantnih gostiju, koji se kreću od kolega poput Simmonsa do zvijezda poput Barkleya, a najveća poslastica je što tijekom košarkaške sezone gotovo redovito u emisiji gostuje danas možda i najveće NBA pero, Adrian Wojnarowski.

”Run the point night! One lucky fan gets to run the point every night for the Heat! It helps under the salary cap! The lucky fan gets to keep the jersey!”