FINALS MVP

Vrijeme je da povratimo perspektivu u vokabular, nakon što se malo zamaglila i resetirala tijekom serije sa Spursima, posebice kada je u pitanju jedna individua s inicijalima LBJ. Naravno, svi znamo koliko je besmisleno rangiranje igrača na bilo kojoj osnovi jer ne uključuje kontekst u potpunosti, koliko god se trudili poboljšati formule i shvaćanje istoga. Ali, bazirani na statistici, rezultati su barem objektivni, pa ako već ne govore cijelu istinu, usmjeravaju nas u pravom smjeru. Dakle, čime se danas IOR bavi? Izračunom najboljih playoff nastupa za sve igrače koji su ikada osvojili titulu MVP Finala, koja je i svojevrsna titula MVP-a playoffa uopće.

Uključiti sve igrače koji su ostavili traga na playoffu, ali nisu došli do titule MVP-a stoga mi se učinilo nepotrebnim. Iako će time rezultati biti nepotpuni, dobit ćemo sasvim dovoljno kvalitetnih informacija, a kako su prstenje i titule itekako važni u cijeloj priči, držati se onih s najboljim pedigreom logičan je izbor. Izračunati IOR do 2004. nije bio problem obzirom na dostupnost statistike, ali za sve sezone ranije opet se trebalo obratiti nagađanju koje funkcionira na osnovi iznesenoj u postu o Draženu (ukratko, analiza box-score učinka direktnih pozicionih protivnika kako bi poboljšali PER, usporedba s igračima sličnih karakteristika i sličnih brojki kako bi dobili +/- osnovu).

Iz prilagodbi smo izbacili broj utakmica kao faktor jer ovih 20-ak playoff utakmica su same po sebi toliko mali uzorak da ih nema smisla dodatno oporezivati ili nagrađivati, a sve drugo ostalo je manje-više isto kao i kod izračuna učinka za regularnu sezonu. Treba samo napomenuti kako se nagrada za MVP-a Finala počela dodjeljivati tek 1969. i kako sve one godine ranije nisam uzeo u obzir, iako nije bilo problem zaključiti da bi se uglavnom bavili s petnaestak sezona Russella pomiješanih s malo Wilta, Petita i Mikana. Ali, kako je u principu već sve ranije od ’80-ih, dakle od modernog doba NBA, upitno zbog krnje statistike, možete misliti kakve bi tek apstraktne teoreme morali postavljati da zaključimo koliki je bio Billov +/- ili PER na osnovu box-scorea koji ne donosi ništa osim tri osnovne statističke kategorije (primjera radi, ne zaboravim da je NBA tek 1974. počela brojati ukradene i blokade).

Naravno, to ne znači da nešto slično nećemo pokušati kroz ljeto, kada ću u pauzama između kupanja i izležavanja s dobrom knjigom u ruci pokušati pronaći i nešto prostora za složiti IOR za svaku sezonu od 1947. do danas, a usput izabrati i najbolje pojedince svakog desetljeća.

Uglavnom, slijedi popis 45 playoff nastupa koji su rezultirali titulom MVP-a Finala, od najboljih prema najmanje dojmljivima.

1. 1991. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 188

Mislim da nije pretjerivanje reći kako ovakav rezultat nitko nikada neće nadmašiti. Bullsi su do prvog naslova raznijeli sve redom, scoreom 15-2 koji uključuje dvije metle i dvije 4-1 serije. MJ u naponu snage, 27 godina na leđima i teret svih onih razočaranja i omalovažavanja ranijih godina (da je u njegovo vrijeme ESPN žutilo bilo ovako pojačano tehnologijom, tipa bi gazila kao LeBrona zbog 6 razočaravajućih nastupa u playoffu prije prvog naslova) jednostavno su doveli do eksplozije koja je rezultirala sa neviđenim one-man showom – 31 poen, 8 asista, 6 skokova i 4 stop akcije po utakmici uz samo 2.5 izgubljenih lopti. Ono što je zanimljivo istaknuti je da MJ nikada prije ni poslije manje lopti nije trošio na sebe, odnosno da je samo jednom u karijeri imao bolji omjer asista. Dežurni kritičari su isticali kako je upravo to sazrijevanje bilo ključno za iskorak, MJ je tvrdio da je tek tada počeo vjerovati u suigrače, a mi možemo zaključiti samo jedno – Air je najveći po svemu, tako i po ovome, i definitivno je šteta što ga nismo doživjeli u ESPN svijetu. Sjećam se da sam kao klinac trčao doma s ulice gledati kako gazi Lakerse u Finalu ove dotične godine, ali, jebote, možete li zamisliti kakav bi to tek gušt bio doživjeti kao formirani fanatik (ako tako nešto uopće može postojati).

2. 2012. LEBRON JAMES (Heat), IOR 171

Ako ništa drugo, barem smo Jamesov put do prvog naslova doživjeli u punom sjaju. Sve je još u sjećanju, od partija protiv Indiane preko Bostona do dominacije nad Durantom, sve je jasno, a ispada kako je pri tome i itekako značajno iz povijesnog kuta. LBJ je fenomenalnu regularnu sezonu digao na još veću razinu, što je teško, jer u playoffu obično padaju postotci, a s njima bi padao i IOR. Ova lista jasno pokazuje koliko smo privilegirani bili prošle godine, a ujedno nam olakšava Jamesa proglasiti najboljom trojkom svih vremena ili barem jednakim Larryu (do prstena broj 2, barem po meni, bilo je neupitno da Larry ima određenu prednost). Ok, pred njim je još 5-6 sezona igre u punoj snazi koje će ovakve tvrdnje još dodatno ojačati, ali dajmo mu mali kredit. Larry ima 3 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 5 nastupa u Finalu, LBJ ima 2 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 4 nastupa u Finalu. Nije nerealno pomisliti da će u idućem periodu ove brojke nadmašiti.

3. 1993. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 164

Treći naslov pred odlazak na pauzu Jordan je potvrdio još jednom dominacijom u playoffu, s tim da je ovdje već bilo izvjesno da su Bullsi sistemski stroj u kojemu se od njega prvenstveno očekuju poeni, a tek zatim kreacija. Iako, naravno, bez all-round kvaliteta nema ni ovakvog IOR rezultata.

4. 2000. SHAQUILLE O’NEAL (Lakers), IOR 156

Prošlo je već dosta godina i pomalo je već i zaboravljeno, ali činjenica je kako je Shaq u ovom periodu umalo uništio interes za košarkom koliko je dominantan bio. Nešto slično su u povijesti prezentirali Mikan, Wilt i Kareem, s tim da je ovaj drugi imao Russella da ga zaustavi, a Kareem u najboljim godinama nije imao momčad, sve dok se Magic nije pojavio. Shaq je takvom lakoćom trpao i nosio Lakerse, naravno u genijalnom sistemu Phila Jacksona, da se često činilo kako se doslovno šetaju kroz utakmice. Srećom, na Zapadu su tada taman stizali Kingsi i Blazersi su imali gomilu talenta koji su u dva navrata Lakerse držali na konopcima, ali Shaq je bio dovoljno čvrst da se i kroz te probleme provuče bez ožiljka.

5. 2003. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 155

Jednu od najboljih sezona ikada Timmy je okrunio i jednim od najboljih playoff nastupa ikada. Šteta što u Finalu nisu imali bolje protivnike, ali put Spursa kroz Zapad i razina košarke koju je Duncana tada igrao za mene su i dan-danas pojam all-round dominacije. Shaq i MJ ipak su prvenstveno bili strijelci, LBJ se razvio u ultimativnog šljakera i ljudsko univerzalno sredstvo za začepljivanje rupa, a Timmy je bio sve to skupa i onda uz to još i monstrum u obrani. Ovo je bila jedna od dvije njegove sezone u kojima se napad Spursa vrtio isključivo kroz njega jer u blizini nije bilo pick & roll majstora kakav je kasnije postao Parker koji je u ovoj sezoni igrao svoju tek drugu sezonu dok je Manu bio rookie, tako da je ostvario all-round brojke van pameti i zaradio maksimalne bodove u ocjenama vještina što je u ovom rangiranju uspjelo još samo Jamesu i Earvinu Johnsonu po dva puta (što nije ni čudo obzirom da su obojica playmakeri u tijelu rasnih trojki, što im olakšava igranje na više pozicija, a time i utjecaj u svim sferama igre), odnosno Birdu i Waltonu jednom.

6. 1996. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 154

MJ opet, ovaj put kao lider najveće momčadi svih vremena.

7. 2013. LEBRON JAMES (Heat), IOR 150

Očit je pad učinka u odnosu na fenomenalnu regularnu sezonu, dok je u lovu na prvi naslov u playoffu igrao čak i bolje. Dakle, istina je, LeBron stvarno u ovom playoffu nije bio dobar kao u prošlom! Ali, čovječe, pa to su i dalje svemirske brojke, a kada ih stavimo u kontekst i istaknemo da je uglavnom igrao izvan pozicije, izgledaju još bolje. Uglavnom, nešto što bi danas dobar dio medija i “fanova” pljucao da su Spursi imali malo više sreće u G6, pretvorilo se u sedmu najbolju post-sezonu ikada. Ajd’ ti to skuži.

8. 1998. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 149

Zadnja sezona, zadnji naslov, još jedan klasični MJ, već četvrti put u osam najboljih post-sezona. Treba li još što dodati?

9. 2001. SHAQUILLE O’NEAL (Lakers), IOR 148

Ako su im godinu ranije spomenuti Kingsi i Blazersi skoro uzeli skalp, ove godine je dominacija Lakersa bila bolno očita. Još jednom fantastični Shaq vodio ih je do smiješnih 15-1, s tim da je jedini poraz došao od Sixersa u Finalu kada je već svima uključenima bilo jasno da su Lakersi jednostavno neranjivi – njihova kaznena ekspedicija je pomela i Kingse i Blazerse, usput i Spurse s Duncanom i Robinsonom (nakon što su dvije tekme držali Shaqa pod kontrolom, u G3 i G4 ih je uništio), kao osvetu za muku godinu ranije.

10. 1984. LARRY BIRD (Celtics), IOR 146

Ptica na vrhuncu. Zdrav, taman kreće u seriju od tri titule MVP-a regularne sezone za redom (podsjeća vas na nekoga?), u naponu snage s 27 godina, svaku večer double-double s 7 asista kao bonusom. U playoffu sve skupa diže na novu razinu, posebice broj koševa, skokova i postotke šuta.

11. 1971. KAREEM ABDUL-JABBAR (Bucks), IOR 145

Kareemova druga sezona u ligi bila je stvarno nešto posebno. Sa samo 23 godine, što je za centra tek početak početka karijere, odveo je Buckse (i usput Oscara) do prvog i jedinog naslova uz 32 poena, 16 skokova i 3 asista u prosjeku. On je nastavio igrati na istoj razini, Bucksi ga nisu pratili, pa je taman pred najbolje godine prešao u Lakerse gdje je čekao da rebuilding u kojem je proveo idealne godine (od 28 do 32, dvije titule MVP-a lige) donese Magica i tako zaokruži novu generaciju sposobnu loviti naslov.

12. 2006. DWYANE WADE (Heat), IOR 144

Jordanovsko izdanje Wadea. Od stila igre (samoubilački juriši začinjeni zglobolomećim skok-šutevima s laktova) do pojave (vanserijski atleta idealnih fizikalija za dvojku), čovjek je s 28-6-6 uz izuzetnu obranu nosio već u 24-oj godini Heat do prvog naslova. Šteta što je ostatak momčadi bio s krive strane vremenske crte i što smo izgubili mogućnost gledati ga u konkurentnijim momčadima tijekom najboljih dana karijere koji su tek uslijedili (raspad momčadi rezultirao je s 3 ispadanja u prvoj rundi i jednim propuštenim playoffom, a igrači s kojima je Wade tada bio okružen bili su čak i lošiji od onoga što je LeBron imao u Clevelandu ili čak i Kobe u Los Angelesu). Neme veze, Riley je sklepao momčad za lov na prsten, prsten je i ulovio, taj se nikada nije zamarao prosjekom.

12. 1994. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 144

Najbolja sezona Hakeema u kasnoj fazi, nakon što je dominantnog atletu zamijenio profesor košarke.

14. 1997. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 143

Nešto “slabije” izdanje Jordana, koje je najlakše opravdati činjenicom da je liga te godine bila poprilično slabašna. Na Istoku nije bilo poštenog izazivača, iako su bitke Miamia i New Yorka stvarno bile nešto posebno. Ali, jednostavno nisu imali momčad za napasti Bullse, dok su ih u Finalu dočekali ostarjeli Jazzeri nakon što su razbili zadnji pravi pokušaj Rocketsa, koji su se pak seriju prije obračunali s jedinom momčadi koje su se Bullsi trebali bojati, Sonicsima.

15. 1983. MOSES MALONE (Sixers), IOR 142

Nakon gomile gladnih godina u Houstonu, Moses se udružio s Doktorom Juliusom u Phillyu. On u naponu snage, Dr. J u ulozi iskusnog veterana koji lovi prsten – bilo je to previše čak i za Boston i Lakerse. 26 koševa, 16 skokova i totalna kontrola reketa.

16. 2002. SHAQUILLE O’NEAL (Lakers), IOR 141

Zadnji naslov osovine Shaq-Kobe donio je dramu s Kingsima i prve pukotine u momčadi, ali, izuzmemo li tu nezaboravnu seriju (Bibby!!! Horry!!!), Shaq je još jednom prošetao kroz playoff s 29-13-3, 53% šuta iz igre i 65% s linije slobodnih (njegov uvjerljivo najbolji učinak s linije ikada).

17. 1969. JERRY WEST (Lakers), IOR 140

Prvi trofej MVP-a Finala ikada dodijeljen i to odmah u ruke poraženoga. West je ovdje još jednom izgubio od Russella, ali čovječe, ove brojke nisu ostavile izbora nikome, morao je biti MVP – 31 poen, 8 asista, 4 skoka. Do njegove pojave tako nešto bekovi u igri jednostavno nisu bili u stanju prezentirati, čovjek je bio prototip po kojemu su napravljeni Jordan, Wade i Bryant.

18. 2009. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 139

Kobe je možda uz Shaqa imao i bolje nastupe, to ovom prilikom nisam računao, ali ovdje je dokazao da može nositi franšizu i sam. Briljantan playoff okrunio je nezaboravnom serijom protiv Nuggetsa, a u sjećanju zauvijek ostaju Gasolova, Odomova i Bynumova podrška (posebice u Finale protiv Orlanda), kao i bljesak Trevora Arize, koji je praktički na kratko bio Danny Green prije Danny Greena u Finalu 2013. (i koji je i danas kvalitetan igrač, ali nikako da naleti na ozbiljnu momčad koja bi znala iskoristiti njegove kvalitete na pravi način).

18. 1992. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 139

Nakon što je godinu ranije skinuo teret s leđa i osvojio naslov, MJ se mogao opustiti. Pravog protivnika nije ni bilo, pogotovo nakon što su sredili Knickse u drugom krugu. Pistonse su izbjegli jer su ih ti isti Knicksi izbacili, Cavsi još nisu bili spremni (nažalost, nikada i neće biti zbog problema s ozljedama), a vrijeme Blazersa je već bilo prošlo.

20. 1987. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 138

Daleko najbolju sezonu u karijeri Magic je okrunio naslovom i trećom i zadnjom titulom MVP-a Finala, koja je ovaj put bila posebno vrijedna jer je Kareem već bio u poznim godinama i više nije bilo potrebe dijeliti svjetla reflektora s njim. Šetnja kroz Zapad, a onda i još jedno gaženje Birdovih Celticsa.

20. 1986. LARRY BIRD (Celtics), IOR 138

Pošteno je da dvojica nerazdvojnih ikona dijele ovo mjesto – nakon što je dvije godine ranije odigrao jedno od najboljih doigravanja ikada, Bird je opet dominirao, posebice u Finalu gdje je ovaj put zamalo ostvario triple-double tijekom 6 utakmica protiv Rocketsa (točne brojke su bile 24 poena, 9.7 skokova i 9.5 asista). Šteta samo što se nije susreo s Magicom.

22. 1999. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 129

Druga godina u ligi, prvi naslov. Da nije Kareemovih 144 IOR boda s 23 godine, ovo njegovo ostvarenje s 22 bilo bi stvarno nešto posebno, pogotovo kada je visoki igrač u pitanju. Imali su doduše i Shaq i Hakeem slične prilike na početku karijera, ali nisu imali Oscara i Admirala da im pomognu usmjeriti se na pravi put.

23. 1982. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 126

Šetnja po Zapadu, gaženje Sixersa (koji se dogodine osvećuju dovođenjem Mosesa) – dvojac Magic-Kareem tada je jednostavno bio previše za ligu, pogotovo jer se ona legendarna jezgra Celticsa tek formirala. Doduše, sezona nije počela dobro, trener Westhead s kojim su osvojili prvi naslov dvije godine ranije otjeran je navodno jer se nije slagao s Magicom, tako da je ovo ujedno i prvi trenerski trofej Pata Rileya.

24. 1995. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 123

Kada je bilo najpotrebnije, Hakeem je izvlačio puno više nego to brojke mogu dokazati. Sretna okolnost je bila u tome što su Sunsi bili u padu, Bullsi su bili u pripremi za drugu fazu Jordanove ere, a Shaq još nije bio spreman.

25. 1975. RICK BARRY (Warriors), IOR 122

Također svojevrsni prototip modernog all-round košarkaša. Njegovih 28-6-6 uz hrpu energije u obrani odveli su Warriorse do jedinog naslova.

26. 2010. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 121

Još jedan kvalitetan playoff nastup Bryanta, iako je po bodovima već vidljivo da napuštamo sfere franšiznih igrača i idemo na nešto manje spektakularne prve opcije.

27. 2005. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 119

Ovdje su Manu i Tony već preuzeli dio tereta, inače bi Timmy u najboljim godinama vjerojatno ostvario i bolje brojke.

27. 1974. JOHN HAVLICEK (Celtics), IOR 119

Za njega vrijedi isto što i za Barrya, ti tipovi bi vjerojatno i danas mogli igrati košarku na visokoj razini. All-round radilica prve klase, Havlicek je ovdje već imao 33 godine, ali to ga nije spriječilo da igra 45 minuta u prosjeku u playoffu i ostvari 27-6-6 pored Cowensa, Whitea, Silasa, Chaneya, Nelsona i Westphala.

29. 2011. DIRK NOWITZKI (Mavs), IOR 118

Predivna karijera i predivna sezona okrunjeni su predivnim playoff izdanjem. Prva opcija iz snova.

30. 1980. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 117

U rookie sezoni osvojiti naslov MVP-a Finala? To mogu samo posebni igrači, a Magic je imao i posebnu vrstu sreće. Iako je igrao sjajno, ovi Lakersi su bili Kareemova momčad. Već površni pogled na brojke otkriva tko ih je nosio najveći dio sezone i playoffa. Ali, u Finalu se Kareem ozljedio, Magic je preuzeo odgovornost, a kako Jabbar nije ni zaigrao u G6, Magic, ponavljam – rookie, tada je zauzeo njegovo mjesto u sredini i na poziciji centra odveo Lakerse do naslova s 42 poena. I tako je rođena legenda.

31. 1990. ISIAH THOMAS (Pistons), IOR 113

Isiah je imao potencijala biti još čvršća verzija Chrisa Paula (nizak, eksplozivan, uvijek s loptom u ruci, u stanju biti najbolji strijelac svaku večer, ali se zadovoljava ulogom napasti u obrani i dirigenta u napadu), ali su ga stalne ozljede i stil igre Pistonsa (kao i okruženost limitiranima suigračima) zadržali malo ispod tog ranga (u ranijim danima bio je puno eksplozivniji, ali Bad Boysi su se složili tek kada je ta eksplozivnost počela kopniti). Ipak, njegova najbolja post-sezona karijere rezultirala je drugim naslovom Pistonsa, poslije više jednostavno nije bilo moguće pratiti Jordana, a kako se bližila 30-a i ozljede su postale sve ozbiljnije dok ga ahilova tetiva nije potpuno uništila.

32. 1972. WILT CHAMBERLAIN (Lakers), IOR 112

Tu je Wilt postao Russell i konačno odveo Westove Lakerse do naslova. West je bio prva opcija, a Wilt se zadovoljio ulogom šljakera, s 15 poena, 21 skokom i 3 asista (plus nebrojenim blokadama koje se tada još nisu brojale) dao je Lakersima kičmu – njihov napad nikada nije bio problem, ali žestinom u obrani nikada nisu bili dorasli Celticsima. Do Wiltovog 35-og rođendana.

33. 2004. CHAUNCEY BILLUPS (Pistons), IOR 107

Možda je netko zaboravio gledajući ga zadnjih godina kako se muči, ali Chauncey je svojevremeno zasluženo bio MVP Finala i jedan od najboljih bekova u ligi. Pouzdana prva opcija i prije svega pouzdani lider.

34. 1977. BILL WALTON (Blazers), IOR 106

Bill nije bio fizički dominantan centar koji je ostvarivao svemirske brojke, ali je bio sve što treba Blazersima da dođu do svog jedinog naslova – strijelac, skakač, stup obrane i, najvažnije, playmaker oko kojega se sjajni napad Blazersa vrtio.

35. 1985. KAREEM ABDUL-JABBAR (Lakers), IOR 105

Iako već u poznim godinama (37) i iako je Riley već poprilično prebacio momčad u Magicove ruke (a već su stigli i Worthy i Scott kao nove omiljene Magicove mete u napadu), Kareem nije mogao odoljeti da još jednom ne ukrade show. Praktički je vratio ono što mu je Magic uzeo 1980. 22-8-4 nisu neka bajna statistika za MVP-a (svakako jesu za veterana), ali Kareem je praktički šetao kroz konferencijski dio playoffa da bi u Finalu konačno preuzeo stvar u svoje ruke, uništio Boston (Parish valjda još uvijek sanja tu seriju) i osvetio im se za poraz od godinu ranije, postavivši tako temelje svojevrsnoj dominaciji Lakersa nad Bostonom do kraja desetljeća.

36. 1970. WILLIS REED (Knicks), IOR 103

Svojevrsni nasljednik Russella po stilu igre i utjecaju na momčad (i svoju i suparničku), Reed je predvodio krcate Knickse do prvog naslova i ostao zapamćen po tome što je osvojio titulu MVP-a Finala iako nije ni igrao zadnje dvije utakmice. Odnosno, nije igrao G6, u G5 se pojavio na minutu i znate već što se dogodilo. Dva skok-šuta kasnije Lakersi nisu znali što ih je snašlo.

36. 2008. PAUL PIERCE (Celtics), IOR 103

Imao je PP i boljih individualnih sezona, ali dizanje dva trofeja na kraju 2008. vrhunac su jedne fantastične karijere.

38. 1981. CEDRIC MAXWELL (Celtics), IOR 99

S Maxwellom dolazimo do igrača koji su podigli trofej MVP-a, a da nisu bili ni udarne napadačke opcije momčadi. Maxa se inače spominjalo dok se tražio primjer za objasniti Dannya Greena, ali Max definitivno nije bio igrač zadatka. Kako Parish i McHale još nisu bili spremni nositi teret, a kako su legende poput Cowensa digle sidro, Cedric je ostao kao svojevrsni međugeneracijski flaster koji je pomogao Birdu doći do prvog naslova. Bird je u svojoj drugoj sezoni bio najbolji strijelac i igrač Bostona, a Rocketsi su uložili ogromne napore da ga zaustave, svjesni da ostatak momčadi baš i nije nešto. To je iskoristio Maxwell (zbog kojega je inače Bird počeo karijeru na četvorci, odakle se preselio na trojku kada je Max otišao da bi napravio mjesto za McHalea) te je u Finalu složio nekoliko dobrih utakmica protiv Rocketsa koji nisu imali rješenja za drugog rasnog strijelca koji je mogao zabiti i s perimetra i iz posta.

39. 1988. JAMES WORTHY (Lakers), IOR 95

Legendarni Magicov sidekick došao je do svog MVP trofeja u fazi kada je rivalstvo s Bostonom već bilo gotovo (Birda su sredile ozljede), Jordan još nije bio zreo, a Pistonsi još nisu znali kako zabiti dovoljno da prate Lakerse. Naime, Kareem je bio na zadnjim parama, Magica su zaustavili Dumars i Thomas, ali nitko nije znao da će Worthy ponijeti teret i u sedam teških utakmica doći do uloge junaka. Osim Rileya, naravno.

40. 1979. DENNIS JOHNSON (Sonics), IOR 93

Prije nego je postao jedan od najtvrđih stopera svih vremena i ultimativni glue-guy u Celticsima, DJ je bio mini-Jordan koji je Seattle odveo do jedinog naslova. 21-6-4 uz divlju obranu i to sve u drugoj sezoni u ligi. Specijalan igrač, definitivno ispred svog vremena.

41. 1976. JO JO WHITE (Celtics), IOR 87

Post-Russell Celticsi i dalje su bili krcati sjajnim igračima, a nedostatak dominantnog strijelca razlog je zašto se i Jo Jo White upisao među legende. Kvalitetna druga opcija i pouzdan all-round bek, White je iskoristio povoljne match-upove i nedostatak dominantne sile u ligi u ovom desetljeću da se pored Cowensa i Havliceka, neospornih nositelja igre Bostona, dokopa titule MVP-a Finala.

42. 1989. JOE DUMARS (Pistons), IOR 86

Pouzdani drugi igrač Pistonsa i vječni partner Thomasa dokaz je koliko su Bad Boysi bili posebni, kao i koliko su Daly i Thomas vjerovali u tu filozofiju zajedništva. Usput su se i osvetili Lakersima za godinu ranije – dok su oni pazili na Thomasa, izrešetao ih je Joe.

43. 1978. WES UNSELD (Bullets), IOR 84

Iako je Unseld bodovima na granici druge i treće opcije, napadački on u Wizardsima u ovo doba nije bio ništa više od smetlara. Međutim, njegov obrambeno-skakački učinak ono je što je Wizardsima dalo balans, ali i potrebnu moć da nadigraju Sonicse.

44. 2007. TONY PARKER (Spurs), IOR 76

Nedorasli LeBron (tek 22 godine) okružen hrpom likova koji su zalutali u Finale (Larry Hughes???) predstavljao je tako slabašan izazov Spursima da Pop nije ni uključio motore. Duncan se odmarao, a Parker se šetao kroz obranu Cavsa. Mislim da ovo sve govori o stanju na Istoku tih godina.

45. 1973. WILLIS REED (Knicks), IOR 60

Willis je ovdje već bio ozbiljno usporen ozljedama, a Knicksi su bili toliko dobri na ostale četiri pozicije (Frazier i Monroe vani, Bradley i Debusschere na krilima) da im nije ni trebalo ništa drugo od njega osim skokova i obrane. Kako su Wilt i West bili na zadnjim parama, zajedništvo Knicksa ih je još jednom došlo glave. Svi su zabijali, svi su skakali, svi su igrali obranu. Pa iako su titulu MVP-a mogli ponijeti i Frazier i Monroe i Bradley, Willis kao kapetan i legenda, ali i simbol nesebičnosti, došao je do nje jer je u ključnim utakmicama nadigrao Wilta koji se nakon ovog poraza povukao u mirovinu (West će to napraviti godinu kasnije, kao i Willis kojega su ozljede prisilile da se umirovi u 32-oj godini).

AIR POLLUTION – THE DREAM SOLUTION

Nisam bio siguran da li se danas pozabaviti nekim IOR rezultatima od prošle sezone ili se jednostavno jedan dan odmoriti od pisanja, ali kako se poteglo zanimljivo pitanje u komentarima ispod posta o Draženu, odlučio sam odvojiti pola sata vremena i priključiti se traženju odgovora na nešto što će s razlogom vječno mučiti sve fanove NBA – koliko bi MJ imao naslova da se nije prisilno umirovio na dvije sezone?

Prvo razriješimo tehnikalije – iako se mr. Air vratio na parkete u sezoni 94/95, uzimati tu godinu u obzir kao išta više od pauze besmisleno je iz očitih razloga. Iako nema sumnje da je Jordan bio solidno kondicijski pripremljen, činjenica je kako je poput padobranca upao u momčad debelo nakon all-stara, točnije mjesec i dva dana prije kraja regularne sezone i da nije poznavao nikoga na rosteru osim Pippena i Armstronga koji su zadržali role startera, odnosno Willa Perduea koji je iz uloge back-up centra odlaskom Cartwrighta postao startni centar.

Ok, stručni štab je ostao isti i to je svakako pomoglo brzom povratku u ritam, ali ta sezona je prije svega dokaz da čak ni najveći od najvećih ne može samo tako odlučiti zaigrati košarku bez poštenih priprema i trening kampa (kao i dokaz da je Phil Jackson vrlo dobro znao što radi kada je uopće dozvolio Jordanu da na ovaj način uleti u momčad, svjestan da će gorčina poraza samo raspaliti staru vatru, što će se pokazati temeljem budućih uspjeha). Mladost Orlanda je bila premoćna u tom trenutku, ali pravi odnos snaga ionako se pokazao iduće sezone kada su nabrijani i pripremljeni Bullsi pomeli pod s tim istim Orlandom u finalu Istoka.

Sada kada smo to makli s puta, pogledajmo što se dogodilo u dvije sezone bez Jordana, da li su Rocketsi jednostavno bili najsretniji ili bi možda imali šanse pružiti otpor čak i kompletnim Bullsima.

Houston je u sezonu 93/94, dakle prvu bez Aira, ušao kao veteranska momčad na rubu snaga. Nakon što su mladi Olajuwon i Sampson predvođeni playmakerom-veteranom Johnom Lucasom i sjajnim trenerom Billom Fitchom još tamo 1986. zaigrali Finale protiv Birdovih Celticsa, činilo se kako je pred njima budućnost puna sličnih važnih utakmica. Ali, pokazalo se kako je Sampson prevara (iako je bio visok kao Yao Ming, igrao je košarku više kao Yi Jianlian, mekano i daleko od kontakta) koju su ozljede dodatno usporile i u tren oka se potencijalno plodno partnerstvo pretvorilo u najveći dio ostatka Olajuwonove karijere – igranje 1 na 5.

Ne samo da se Sampson raspada, već i Lucas dobiva nogu zbog nosa vječno uronjenog u kokain, a tim započinje era razočaranja za Rocketse i Hakeema. Nakon tri preuranjena ispadanja u ranim rundama odlazi i Fitch, ali se ništa ne mijenja – Rocketsi ostaju zatočeni u NBA čistilištu, najgorem od svih stanja. Zbog Hakeema su uvijek bili dovoljno dobri da izbore playoff, ali usput nikada nisu bili dovoljno loši da na draftu pronađu talent, što je npr. rezultiralo s fascinantna 4 ispadanja za redom u prvom krugu Zapada. Jasno, ovo što je trpio Hakeem nije ništa prema onome što je trpio Dirk, ali svejedno je često dolazilo do trenja između njega i uprave.

Stanje se donekle smiruje tek promjenama – priliku kao trener dobiva klupska legenda Rudy Tomjanovich, a klub kupuje njegov današnji vlasnik, Leslie Alexander. Iako danas znamo da je Alexander jedan od najboljih vlasnika u NBA, pripisati mu neke velike zasluge za tadašnji uspjeh Rocketsa nema smisla. Možda je kombinacija njegovog i Tomjanovichevog vodstva olakšala život Hakeemu, ali ključni potezi ipak su rezultat rada stare uprave koja je do lutrijskog talenta došla putem tradeova. Otis Thorpe i Kenny Smith u prvih nekoliko sezona u Sacramentu i Atlanti nisu opravdali očekivanja, ali su zato u Houstonu zauzeli glavne uloge uz Hakeema i još jednom dokazali kako se nikada nije pametno prerano odreći lutrijskog talenta. Thorpe je bio klasični power forward tog doba, četvorka u stilu Horacea Granta zadužena za skokove i prljave poslove u obrani, idealni partner uz Olajuwona, dok je Smith, iako limitiran kreator, bio idealan u ulozi playa zbog šuta za tri – napad se ionako vrtio kroz Haakema.

Jasno, ova jezgra ne bi bila dovoljna da uz put Rocketsi nisu imali i puno sreće. Pa su tako za ništa dobili Vernona Maxwella kojega su se Spursi pod hitno željeli riješiti smatrajući da njegova igračka kvaliteta nije bila tolika da se isplatilo trpiti njegov karakter (uskoro će se u ovo uvjeriti i Houston, ali Mad Max je ipak bio od koristi u prvom odlasku do kraja). Ipak, ono što će se pokazati izuzetno važnim u pohodu na naslov bio je draft, gdje su godinu za godinom Rocketsi birali Roberta Horrya (njihov prvi lutrijski pick od Hakeema, iako su i njega birali zadnji u lutriji kao jedanaesti) i Sama Cassella (24. pick). Ova dvojica će odigrati ključne role u prvom naslovu – bez Casselovih svemirskih muda i Horryeve energije, dobiti tadašnje Knickse bila bi nemoguća misija (vjerujte mi, gledao sam vlastitim očima).

Zvuči kao smjela tvrdnja, ali veći dokaz od sljedećega vam ne treba – gledajući samo PER, koji je poprilično točan pokazatelj napadačke učinkovitosti, Cassell i Horry bili su druga i treća opcija nakon Hakeema, jedini uz legendarnog centra koji su imali PER iznad ligaškog prosjeka. Tu je Tomjanovich pokazao da ima nos za napraviti pravi potez – u regularnoj sezoni Cassell je bio deveti po minutaži, dok je u playoffu praktički bio šesti čovjek čiji koševi klupe su bili ključni, posebice u Finalu.

Razlog zbog kojega su dva klinca igrala ovako bitnu ulogu u ključnim utakmicama je poprilično jednostavan – Rocketsi su tijekom regularnog dijela sezone bili tek 15. momčad po napadačkom učinku, što nije ni čudo obzirom da su Thorpe i Smith praktički živjeli od otpadaka i povratnih, a da Maxwell nikada nije znao razlikovati dobar šut od lošega. Međutim, sve su to nadoknadili obranom (drugi od tadašnjih 27 momčadi) za koju su Thorpova snaga i Maxwellova energija često bile presudne. Kada su Horry i Cassell dali šuterski balans, Houston je bio spreman za lansiranje.

E, sada kada smo sve lijepo stavili u kontekst, razmislite o sljedećem – bi li ova momčad Houstona, skrpana i očito ozbiljno limitirana, bila prijetnja Bullsima u lovu na četvrti naslov da je Jordan ostao u košarci? Ne zaboravimo da su Bullsi tijekom sva tri svoja ranija pohoda na vrh kombinirali elitnu obranu s elitnim napadom, a u ovoj sezoni su još dodali Kukoča i Kerra uz to što su još uvijek imali Granta i relativno funkcionalnog Cartwrigtha. Čak i bez Jordana imali su top 3 obranu lige, odmah iza Rocketsa, a za pretpostaviti je da bi s Jordanom opet imali i top 5 napad. Dakle, dodatno pojednostavnimo stvari – kolike su šanse da momčad s top 5 obranom i top 5 napadom dođe do naslova pored napadački limitiranog Houstona koji treba izvanserijske partije svojih igrača prve i druge godine da funkcionira?

Ja vjerujem da su poprilične jer Houston u ovoj sezoni praktički nije bio ništa drugo nego jedna elegantnija verzija Knicksa, a znamo kako su te priče na Istoku završavale, sve te sjajne obrane Knicksa, Pistonsa ili Pacersa nisu mogle zabiti dovoljno da preskoče Jacksonove Bullse. Dakle, zašto bi tako nešto za rukom pošlo Rocketsima?

A da za naslov 1994. ogromne zasluge idu Jordanu, Rocketsi dokazuju i godinu kasnije kada bez ikakvih razmišljanja razbijaju šampionsku jezgru ne bi li nekako oživili momčad koja ozbiljno šteka. Thorpea šalju u Portland za lokalnu legendu Drexlera, slabe obranu u pokušaju da ožive napad (čak i Maxwella zakapaju na klupi – odigrao je samo 16 minuta u playoffu i dobio nogu odmah nakon osvajanja drugog prstena), ali sve to im i dalje ne pomaže da izbjegnu titulu autsajdera u playoffu – u njega kreću sa šestog mjesta na Zapadu, sa statistikom koja će ih kasnije učiniti najslabijim šampionom ikada. Uostalom, samo su četiri momčadi u NBA povijesti osvojile naslov bez da su bile top 5 barem u jednom smjeru igre – Washington, Dallas, Miami (izdanje 05/06) i Houston te godine.

Jasno, imali su iskustvo i srce (tada je i nastala ona legendarna izjava Tomjanovicha da nikada ne treba podcijeniti srce šampiona), ali i puno, puno sreće. Već u prvoj rundi su bili na konopcima, ali Jazz s Maloneom i Stocktonom izgubio je odlučujuću petu utakmicu doma, nadogradivši time niz loših partija u ključnim susretima (Drexler i Olajuwon su ih uništili s fantastičnim nastupima, dok je 2 na 2 partnerstvo Johna i Karla po običaju zakazalo).

U drugoj rundi pak gube prva dva susreta protiv Sunsa s više od 20 razlike u prosjeku, nakon 4 utakmice su u rupi od 3-1, a onda pobjeđuju u 3 za redom jer nitko ne može zaustaviti Olajuwona i Drexlera (ni Sunsi kao ni Jazz nisu imali ni centra ni bočnog stopera), ali ni hrpu trica sa svih strana (ovdje se polako počinje rađati legenda o Big Shot Bobu). U finalu Zapada idu na Spurse koji pak imaju centra, jednog od najboljih ikada, ali tu dolazi do onog legendarnog školovanja Admirala Robinsona od strane The Dreama. U velikom pak Finalu čeka ih poklon u vidu Orlanda koji koristi starost Knicksa i nedostatak Jordana da, poput Oklahome, preskoči nekoliko stepenica razvoja, samo da bi se njihova mladost razbila na veteranskim hridima Rocketsa.

Ali, nisu samo veterani odradili posao. Iako su Hakeem i Clyde zajednički došli do naslova za Houston i iako su definitivno imali zakazani susret s poviješću kako bi 20 godina poslije ispravili razočaranje izazvano s dva neuspješna nastupa na NCAA Final Fouru (Hakeem je i bez Clydea naknadno popušio još jedan Final Four i to od Ewinga – da nije osvojio prstenje, bio bi smatran valjda jednim od najvećih luzera ikada što jasno govori koliko su naši pogledi na sport limitirani dok god se fokusiramo samo na rezultate i zanemarujemo narativ), posao koji je napravio Tomjanovich ne smije se zanemariti. Iako će mnogi isticati da se prije svega radi o sjajnom psihologu, a tek zatim taktičaru, ne zaboravimo da je upravo Rudy T. odlučio Horrya koristiti kao stretch četvorku nakon odlaska Thorpea, što je za tadašnju NBA bio pravi šok.

Horry je do prvog naslova došao kao startno nisko krilo u tipičnom NBA frontcourtu tog doba, a do drugoga kao specijalist za trice koji je u playoffu udvostručio volumen lopti koje je potezao s perimetra. Također, osim što je i Kenny Smith ponovio svoju ulogu spot-up šutera na poziciji jedinice i osim što je Cassell opet odradio sjajnu rolu strijelca s klupe, Rocketsi su promovirali još jednu tada egzotičnu ulogu, onu 3&D swingmana. Mario Elie sudjelovao je i u pohodu na prethodni naslov, ali tek kao ne previše bitna zamjena. U lovu na drugi pak njegova sposobnost da zabija tricu iz kuta i igra obranu na svim tipovima bočnih igrača savršeno je zaokružila momčad koja je ostala bez visine i mišića u petorci (kasnije je Popovich u Spursima, dijelom i zahvaljujući Elieu, razvio ovu 3&D ulogu do savršenstva). Tim prebacivanjem balansa s formule dva niska – tri visoka na tri niska – dva visoka (a u principu četiri niska i jedan visoki jer je Horry u napadu ionako visio na perimetru) dobili su prostor, koji je danas možda i najvažnija stavka svakog NBA napada. Uglavnom, raširivši reket, Tomjanovich je postavio uvjete za 2 na 2 majstorije udarnih opcija, a Ellie, Horry i Smith zabijali su kao pratnja trice postotcima da ti pamet stane.

Sad, obzirom da su Hakeem i Clyde odigrali ovaj playoff kao sumanuti i obzirom da su Rocketsi pronašli tu originalnu formulu, možda bi Bullsi stvarno imali nešto više problema nego s onom momčadi od godinu ranije. Pippen i Jordan usporili bi Drexlera, ali teško da bi zaustavili Hakeema čak i da su Grant i Cartwright ostali na rosteru još ovu godinu (a nisu – Grant je pokušao doći do novog naslova kao veteranski lider u Orlandu, a Bill je ionako bio spreman za mirovinu). Možda bi dubina Bullsa odigrala ključnu ulogu, ali to je već nategnuto i ovdje moramo ostaviti mogućnost hipotezi da bi, čak i s Jordanom u ligi, Rocketsi došli barem do jednog naslova.

Ne samo zbog toga što je ovaj njihov put 1995. bio stvarno nešto posebno i gotovo sudbinski određeno, već i zbog nečega što je moglo biti i puno veći problem za Chicago od mathcupova. Umor. Naime, iako nikada nećemo znati sa sigurnošću, uvjeren sam da su one dvije godine pauze produžile Jordanovu krivulju karijere i razdoblje kvalitete. Da se umjesto zajebavanja s kockom i onim smiješnim sportom zadržao na NBA parketima, možda bi četiri duge playoff odiseje ostavile traga na petoj, a to je još jedan plus za Rocketse (koji su u sezonama nakon ostali bez goriva – Hakeem je počeo usporavati, Drexler se ubrzo raspao, dubinu nikada ni nisu imali, tako da njihov pad nisu mogli zaustaviti ni Barkleyeva energija ni Pippenov all-round talent, posebice jer su obojica već bili ostavili najbolje dane iza sebe kada su se priključili jatu).

Naravno ovo otvara vrata novim hipotezama – da Jordan nije napunio baterije, koje su šanse da bi niz naslova ostao neprekinut do samog kraja generacije? Čak i da je prvih sedam pohoda prošlo uspješno, tko zna kako bi se Bullsi suprotstavili žestokim Pacersima 1998. nakon toliko nagomilanih utakmica? Ako bi se provukli, bi li možda čak i Jazz imao više šansi te iste godine obzirom na prednost domaćeg parketa? Bi li mladost Sonicsa zaustavila najveću momčad svih vremena dvije godine ranije, u ovom zamišljenom pohodu broj šest, a ne četiri, odnosno prvom u novom nizu? I bi li uopće bilo najveće momčadi svih vremena i onih 72-10 da Jordan nije poput manijaka imao motiv svaku večer u svakom gradu dokazivati iznova da je najbolji?

Sva ova priča dakle opet ne dovodi do konkretnih zaključaka, ali postotci opasno naginju na stranu onih koji vjeruju da bi Bullsi ipak kiksali. Jednom? Dvaput? To nije ni bitno, bitno je da postoji razlog za opravdanu sumnju. Samo, kada su legende u pitanju, postavljanje ovakih pitanja ionako ne služi ničemu osim zabavi, pogotovo kada su bitke o kojima pričamo već odavno iza nas, same po sebi fantastične.

SUMMER FRENZY, vol.1

Draft je udaljen samo 4 dana, a to znači da su agenti budućih NBA igrača na iglama. Gotovo svakodnevno prebacuju svoje klijente avionom s jednog mjesta na drugo, u pokušaju da si osiguraju poneki dolar više. I iako manje-više znamo 85% imena koja će biti prozvana u prvom krugu i tako uključenima osigurati budućnost, ono što još nitko ne zna je raspored kojim će se draft odvijati.

Osim prvog mjesta, koje je rezervirano za Anthonya Davisa, sve drugo je pod znakom upitnika, a zadnjih dana, kako kontakti između klubova i igrača postaju sve učestaliji na tim raznim skautskim hepeninzima koje organiziraju, stižu nove informacije koje dovode do novih rošada. Stoga ćemo se u ovom prvom post-sezonskom ljetnom postu, kojih će biti kad god se bude imalo o čemu pričati, baviti draftom, ali i osvrtom na početak tržnice i popunjavanja kadrovske križaljke.

Tako uz trade Wizardsa i Hornetsa imamo i prvog novog trenera u ligi i to u poprilično šokantnoj maniri (čovjek je do jučer bio asistent na jednom relativno malom programu), ali prije svega bi trebali spomenuti fascinantan uspjeh Knicksa na jednom drugom terenu, pravnom, uspjeh koji bi mogao biti itekako značajan za budući izgled Istoka.

NEW YORK KNICKASS

Pravila salary capa i u starom i u novom kolektivnom ugovoru bila su poprilično jasna – onog trenutka kada ste prešli gornju granicu za plaće igračima (oko 58 milja ove i iduće sezone), jedini način da dovedete novog igrača ili ponudite novi ugovor nekom tko vam je već na rosteru, bio je korištenjem neke od mnogobrojnih opcija. Bird prava, nazvana tako zato što su prvi put uvedena zbog Larrya Birda kako bi ovaj mogao ostati s Celticsima iako je njegova tadašnja momčad već bila debelo iznad salary capa, tako omogućavaju franšizi da prekorači dozvoljeni limit kako bi zadržala igrača kojega je dobila putem drafta, tržnice ili tradea.

U gomili sitnih začkoljica koje normalnom čovjeku priječe da se uopće probije kroz cijeli taj pravilnik, nekoliko stvari je ipak bilo jasno. Da bi igrač imao Bird prava i da bi mu klub mogao ponuditi maksimalan ugovor bez obzira na salary cap, igrač je morao igrati barem tri godine u ligi bez da se itko ikad odrekao prava na njega stavljajući ga na waiver listu. Igrač s dvije godine iskustva imao je pravo na takozvana rana Bird prava. Dakle, osim iskustva, morao si imati i kontinuitet, bez obzira na klub, jer bi tvoj bivši klub u tradeu budućem poslodavcu prepustio i sva prava, pa tako i ova.

Dakle, igrači kojih se netko odrekao tako što ih je stavio na waivere nisu imali ovakva prava, naime njihova prava bi se brisala i s novim klubom bi počinjali iz početka. Do sada. Naime, kako se uglavnom radilo o igračima donje klase, nitko nije imao interesa nikada potegnuti pitanje zašto se ne bi slična prava omogučila veteranima koji su pokupljeni s waivera, obzirom da prilikom ovog procesa momčad koja uzima igrača preuzima i odgovornosti prema njemu po postojećem ugovoru sa sada već bivšim klubom, dakle ni u jednom trenutku taj igrač nije bez kluba. Sve dok Knicksi u Linu nisu nabasali na solidnog igrača i fantastičnu marketinšku zlatnu žilu za azijsko tržište.

Knicksi su tako odveli stvar pred arbitražnu komisiju koja je presudila da su uzimanjem Lina i Novaka s waivera Knicksi praktički uzeli i njihova rana Bird prava te da ih imaju pravo potpisati bez obzira na salary cap. Liga se naravno žali na ovakvu odluku zbog toga što je u kolektivnom (na)jasno istaknuto da ovakvi igrači nemaju prava jer su se našli na waiverima (u konkretnom slučaju, Lin ima dvije godine staža u ligi, ali nema dvije godine s Knicksima, koje su nužne obzirom da je pokupljen s waivera Rocketsa), dok igrači tvrde kako se to kosi sa svim pravima vezanim uz slobodu kretanja igrača i soft capa na koja su pristale obje strane.

Jasno, da NBA ima hard cap, a ne ovu soft verziju podložnu malverzacijama, do svega ovoga ne bi došlo. I bez obzira tko bio u pravu i što na kraju presudila arbitražna komisija nakon žalbe, činjenica je s ovim potezom najviše dobivaju Knicksi.

Naime, obzirom da su iznad salary capa, da nemaju pick prve runde i da imaju mogućnost dovođenja samo jednog midlevel ugovora zato što su otišli preko capa, dobivanje prava na Lina, ali i Stevea Novaka, omogučilo bi im da zadrže dva bitna igrača i to bez da potroše midlevel. Praktički, ostane li ova odluka na snazi, Knicksi će moći Linu dati njegov midlevel, Novaku njegov, s time prijeći salary cap za još desetak milja i onda još potpisati jednog igrača za i dalje otvorenu midlevel opciju. Praktički, time bi imali funkcionalan roster od 11 dokazanih imena koji bi samo trebalo zaokružiti s ponekim jeftinim rookiem ili veteranom (minimumi koji se isplaćuju njima također mogu preko salary capa), što je svakako bolje od 8 imena i glavobolje koga potpisati jedinim raspoloživim midlevelom – Novaka, Lina ili osobu X (iako bi Lin, naravno, bio odabrani, čisto zbog zarade koju donosi sa strane).

U slučaju da J.R. Smith ostane, bilo da iskoristi opciju na jednu godinu koju ima ili potpiše novi ugovor za sličan novac (Smith nema nikakva Bird prava pošto je igrao u Kini u međuvremenu, s Knicksima kreće od početka i oni mu mogu tek ponuditi ugovor sličan onome što je zarađivao lani, dok neki drugi klub s prostorom na salary capu veteranu njegovog tipa može dati ipak puno više od 3 milje), to bi već zaokružilo respektabilan roster. Šanse za ovim zadnjim su male zbog spomenutog tržišta – netko će sigurno Smithu dati više godina i više dolara – ali i ovako Knicksi ostaju playoff momčad s potencijalom rasta.

THE FIRST TRADE

Svaki NBA trade može se gledati iz dva ugla, košarkaškog i financijskog. Momčadi s dna obično gledaju kako se dovesti u što bolju situaciju glede salary capa, momčadi s vrha i one koje bi tamo htjele završiti obično riskiraju financijsku fleksibilnost radi prikupljanja talenta. Na prvi pogled, trade između Wizardsa i Hornetsa trade je u kojem i jedna i druga momčad izvlače korist – Hornetsi se riješavaju dva veterana koji im nisu bitna za budućnost i pritom oslobađaju dodatan prostor na salary capu za izgradnju nove jezgre, Wizardsi dodaju dva igrača koja im podižu razinu talenta.

Ipak, primjećujete li jedan logički problem u cijeloj priči? Hornetsi su lani imali score 21-45, a Wizardsi 20-46. Dakle, i jedni i drugi spadaju u skupinu momčadi s dna, što u startu isključuje opciju da su u ovom tradeu i jedna i druga momčad dobro prošle. Svatko tko tvrdi drugačije, zanemaruje povijest lige koja je tijekom svih ovih desetljeća dokazala da je put s dna moguć u samo dva scenarija:

1. draftanjem vrhunskog talenta i mudrim gospodaranjem salary capom
2. potpisivanjem vrhunskog talenta putem tržnice ili tradeova

Hornetsi će kroz nekoliko dana pokupiti svog franšiznog igrača i potencijalnog prvog visokog igrača u ligi tijekom idućih 10 godina, a ovim tradeom očistili su si knjige za ovu i iduću sezonu od loših ugovora i praktički grade momčad od nule.

Wizardsi svog potencijalnog franšiznog igrača već imaju u Johnu Wallu, a dovođenjem dva nebitna igrača tijekom iduće dvije sezone potpuno su si blokirali ikakav manevarski prostor da tu jezgru oko Walla ojačaju igračima njegove generacije te se praktički i dalje oslanjaju isključivo na Walla i ovogodišnjeg rookiea.

Gledajući iz kuta Hornetsa, ovaj trade je savršen jer im osim financijske slobode glede salary capa, donosi i instant olakšanje kojega će nove gazde itekako cijeniti – riješivši se garantiranih 43 milijuna koliko su bili obavezni isplatiti Arizi i Okaforu tijekom iduće dvije sezone i uzevši nazad samo 13 garantiranih Rashardu Lewisu, GM Dell Demps uštedio je 30 milja jednim telefonskim pozivom.

Razmislite malo o tome, čovjek je spasio pola salary capa i pritom otvorio dvije pozicije u momčadi mladim snagama, u procesu izgubivši nebitnu pobjedu ili dvije momčadi koja ionako prve godine ne misli ganjati playoff i koja igra na duge staze. Kada potpišu svoja dva ovogodišnja rookiea, Hornetsi će s plaćama biti negdje oko 38 milja, što znači da im još samo preostaje popuniti roster minimalnim ugovorima te potpisati Belinelia i Landrya na dvije-tri godine za iznos midlevela kako bi ostvarili onaj potreban minimum od 80% salary capa kojega svaka momčad mora potrošiti.

Čak i da zadrže Erica Gordona ugovorom koji bi se trebao kretati oko maksimuma (nekih 13 milja za koje je potpisao Kevin Love čine se realnima obzirom na manjak rasnih dvojki u ligi), Hornetsi će se još uvijek kretati u granicama salary capa i imaju realne šanse graditi vrhunsku momčad na jezgri Davis-Gordon-10.pick. U slučaju da Gordon ipak želi promjenu sredine, dogodine imaju dovoljno prostora za biti igrači na tržištu (povratak Chrisa Paula u jato zasigurno bi garantirao dokumentarac jednoga dana), a ne treba zanemariti ni vjerojatni lutrijski pick kojega će imati i dogodine.

Ukratko, Dell Demps je ovim potezom samo još jednom potvrdio da je škola San Antonio Spursa institucija koju bi trebali pohađati svi GM-ovi lige.

Ernie Grunfeld, GM Wizardsa, definitivno nije pohađao tu akademiju. Čovjek je bio GM Knicksa u doba Rileya i Van Gundya, odradio odličan posao nabavljajući im potrebne igrače, ali u Knicksima se ni danas ne vodi računa o salary capu, kamoli da se to radilo u doba kada svijest o potrebi financijske fleksibilnosti nije ni postojala. Nakon toga je bio GM Bucksa u zlatno doba Karla, Raya Allena, Big Doga Robinsona i Sama Cassella, koji su svi već bili u klubu kad je stigao, a on je bio taj koji je započeo razbijanje sjajne generacije (kada danas gledam, ovi Bucksi su bili svojevrsni Thunder prije Thundera, s tri all-stara na tri vanjske pozicije).

Njegovo iskustvo je neosporno, ali je isto tako jasno da čovjek nema vizije za izgurati rebuilding. On je svoj posao izučio na dva playoff kluba koja su već imala izgrađene igračke i trenerske jezgre, ali u ovih 10 sezona u Washingtonu nije uspio napraviti ništa slično. Istina, ukrao je Gilberta Arenasa Warriorsima (što je kasnije dovelo do stvaranja pravila Gilberta Arenasa koje spriječava pretplatu igrača draftanih u drugoj rundi kako bi se omogućilo originalnoj franšizi da zadrži svoja otkrića racionalnim ugovorima) i na njegovim leđima izgradio playoff momčad, ali kakvu?

Domet Wizardsa tih nekoliko sezona uključuje tri ispadanja od LeBronovih Cavsa u prvom krugu, te ispadanje od Shaqovog i Wadeovog Heata u polufinalu Istoka. Premalo za preskupu momčad, ali samo na takve je Grunfeld navikao. Nakon što je pretplatio Arenasa, doveo je jednako preplaćenog Antawna Jamisona iz Dallasa u zamjenu za pick prve runde (Devin Harris, koji je par godina kasnije briljirao u playoffu i Finalu kao play Dallasa), a zadnji čavao u financijsku fleksibilnost Washingtona zakucao je onog trenutka kada je doveo skupog Carona Butlera iz Lakersa u zamjenu za franšiznu sramotu Kwamea Browna.

Arenas, Jamison i Butler nisu bili loši igrači, daleko od toga, ali nisu bili ni ozbiljna jezgra. Ipak, ugovori ove proto-velike trojke pojeli su više od pola salary capa i dalje se nije moglo. Ostatak priče je poznat, dugogodišnji vlasnik Abe Polin je preminuo, obitelj je prodala Wizardse vlasniku Capitalsa Tedu Leonsisu i svi su očekivali novi početak. Butler je u međuvremenu završio u Dallasu kako bi se očistio cap, a slična sudbina dočekala je i Arenasa (Orlando) i Jamisona (Cleveland). Od nositelja postali su mamci koji su trebali garantirati financijsku slobodu.

Leonsis je tako naslijedio čiste račune i mogućnost da krene iz početka. S novim vlasnikom, koji je već bio u srcima sportskih fanova u Washingtonu zbog dobrog posla s Capitalsima, stigli su tako i John Wall, talent kakvoga klub nije draftao od Rasheeda Wallacea, prostor na salary capu, ali i novi/stari dresovi i najava povratka originalnog imena. Sve redom sjajni PR potezi izuzetno pristupačnog vlasnika, koji se, nažalost, danas pokazuju samo kao to, dobar PR.

Naime, Leonsis se uhvatio vanjskih promjena, ali nije napravio ništa bitno po pitanju kulture unutar kluba. Grunfeldovi pickovi tijekom zadnjih godina uglavnom su bili izuzetno talentirani igrači, ali i izuzetno problematični (Young, Blatche, McGee), kao što je problematičan bio i izbor trenera Saundersa koji je po dolasku u Washington mislio da će voditi playoff momčad, a ne dječji vrtić.

Ok, sada kada su Saunders i većina tih problematičnih tipova vani, pitanje je zašto Leonsis uporno na čelu kluba drži čovjeka koji je za sve to bio odgovoran? Grunfeld ne samo da je preživio još jednu čistku, nego je dobio priliku i resurse da upropasti još jednu generaciju. Pa je tako opet izabrao trenera (dojučerašnji Saundersov pomoćnik Wittman), a novim smjerom u kojem vodi roster, ka još jednom nizu ispadanja u prvoj rundi playoffa, jasno daje do znanja da nije ništa naučio na primjeru prijašnje generacije koju je okupio.

Praktički, ako uzmemo u obzir da je Wall svojevrsni Arenas, Ariza je tada Butler, a Nene je Jamison. Okafor je preskupi četvrti igrač koji je moguć samo zato što je Wall još uvijek na rookie ugovoru, ali on je ionako nebitan u ovoj priči. Pravo pitanje je ima li ova jezgra ikakvog smisla? Odgovor je – naravno da ne. Jednostavno, čak i da košarkaški funkcioniraju iznad očekivanja tijekom ove dvije godine, između njih je generacijski jaz koji je nemoguće premostiti.

Wall tek kreće u NBA karijeru i dok on dosegne plafon, Nene, Okafor i Ariza već će debelo biti neupotrebljivi. Radi se o tri igrača prije svega ovisna o fizikalijama koji su već zašli u kasne 20-e (Nene i Okafor po 29, Ariza 26), dakle u godine u kojima takvom profilu igrača počinje padati produktivnost. Jasno, uvijek se može izvući teza kako se radi o kratkoročnoj investiciji koja nije ni zamišljena kao nekakva buduća jezgra, već više kao nekakav štap kojim bi se momčad nakratko trebala izdići s dna dok se ne pojava prava rješenja.

Samo, taj štap koštat će Wizardse već ranije spomenutih 30 milja više, zatvoriti im opcije da potpišu nekog kvalitetnog slobodnog igrača tijekom iduće dvije godine i pri tome im ne garantira apsolutno nikakav boljitak. Tu sada dolazimo do po meni bitnog dijela priče. Naime, nitko ne može osporiti da je Washington ovim potezom financijski popušio i da si je priuštio dvije godine boravka u čistilištu, daleko od vrha i mogućnosti popravka krvne slike.

Međutim, što je najgore, ovo je i košarkaški blijed potez koji ih ne diže s dna.

Sav eventualni napredak koji ova franšiza ostvari bit će usko vezan uz napredak Johna Walla i igru trećeg picka na kojega imaju pravo. Emeka Okafor i Trevor Ariza neće imati previše veze s tim, a evo i zašto.

Ako mene pitate, ovo su najvažniji podatci koje trebate znati o Okaforu – 8 sezona, 6 playoff utakmica, 31.3 minute, 7.3 koša, 5.5 skokova, 0.0 asista, 1.0 blokada. Ova „sjajna“ statistika ostvarena je uz Chrisa Paula u momčadi koja je bila bez Davida Westa (ozljeda koljena) u seriji protiv Lakersa u kojoj je Okafor bio toliko pasivan da je Monty Williams često bio prisiljen na parketu protiv Bynuma i Gasola držati Aarona Graya.

Nakon što je draftan kao drugi pick iza Dwighta Howarda, Okafor je proveo 8 otužnih sezona u ligi. Bobcatsi su oživjeli tek kada su ga zamijenili Tysonom Chandlerom, a Hornetsi u tom njegovom jednom playoff izdanju nisu dobili ništa. Drvene ruke koje mogu uredno spremiti zicer, ali malo što drugo (Okafor u prosjeku ima jedan ubačaj izvan reketa po utakmici kojega realizira uz postotak od 35% šuta), ograničile su ga na ulogu igrača zadatka u napadu. Dodajte tome i nesposobnost ikakvog pregleda igre (ima manje od asista u prosjeku tijekom karijere) i jasno je kako je Okafor promašaj kao drugi pick. Međutim, ovi njegovi napadački minusi u prvim sezonama nisu bili problem zbog spretnosti ispod obruča i obrane.

Okaforu nisi mogao spustiti loptu u post da zabije ili da zavrti napad, ali uvijek si mogao računati da će zabiti zicer, braniti reket (dobar bloker) i skupiti poneki skok. Međutim, kako godine pritišću i pokretljivost nestaje, a dodaj na sve svježu ozljedu koljena zbog koje je ove sezone igrao samo 27 utakmica, Okafor se sve više pretvara u tipičnog snagatora u sredini, jednodimenzionalnog stopera u postu koji služi samo za guranje. Bez eksplozivnosti postaje nebitan u obrani, a kako je uvijek bio tek sporedni igrač i u napadu, jasno je kako su njegovih 14 milja – apsurdne.

Sad, da su ga Hornetsi amnestirali i da je zatim potpisao za Heat za minimalac, jebote, što bi čovjek drugo mogao reći nego sjajan potez Heata, eto im čovjeka kakav im treba za zaokružiti roster, netko da barem malo zatvori reket. Međutim, u Washingtonu, gdje će uzimati minute mladim igračima poput Bookera, Seraphina i Veselya koji možda imaju budućnost uz Walla, on je jedan od najgorih opcija koje vam novac može kupiti trenutno u NBA. Jednostavno, Okafor je role player koji bi u idealnom svijetu igrao 15 minuta s klupe kao back-up petica, a u današnjoj NBA on je čovjek kojega predstavljaju na tiskovnim konferencijama kao pojačanje. Opet, obzirom na minute koje je Kendrick Perkins imao u nedavnom Finalu, možda ja jednostavno nisam u stanju pojmiti svu veličinu teškaša koji nisu u stanju igrati obranu izvan reketa.

Trevor Ariza je tri godine mlađi od Okafora, ali je i generacija, također je već 8 sezona u ligi, a imao je sreće što je njegove 3&D kvalitete Phil Jackson sjajno uklopio u Lakerse, napravivši od njega svojevrsnu kopiju Ricka Foxa i Deveana Georgea. Trevor tako ima naslov, a to jedno izuzetno šutersko izdanje donijelo mu je karijeru. Nakon što se smucao po ligi, dobio šansu u Lakersima i iskoristio je, preplatio ga je Houston, koji je ubrzo shvatio da Ariza nije u stanju biti jedna od tri glavne opcije u napadu, već da je stvoren za popuniti petorku kao solidan 3&D igrač.

Ariza je dovoljno brz da brani protivničke dvojke i dovoljno jak da čuva trojke, što ga čini idealnim za popuniti jednu poziciju na boku. Njegov jedini problem je u biti prevelika potrošnja u odnosu na limitirane napadačke talente, ali kad je pod kontrolom i puca samo iz izrađenih situacija, može proći čak i kao šuter. Dakle, u pobjedničkoj momčadi u kojoj je hijerarhija posložena i u kojoj bi bio igrač za popuniti petorku, Ariza je pun pogodak. U Washingtonu, u kojem čak ni prva opcija Wall nije u stanju zabiti iz vana, njegovo prisustvo smrdi na katastrofu. Čak i da draftaju Beala i da ovaj od prvog dana bude šuter kakvoga sanjaju, Wall i Ariza pobrinut će sa da Wizardsi budu pri dnu lige po postotku šuta iz vana.

U najgorem slučaju, a to je onaj kojem ja naginjem, svi ovi veterani neće pomoći Washingtonu da se nametne kao osma momčad na Istoku i zamijeni Orlando u playoffu (pod uvjetom da Dwight ode). Milwaukee ima predobru klupu i rotaciju da bi potonuo, Cleveland ima jednako potentnu momčad uz puno više financijskih mogućnosti.

U najboljem slučaju, Wall će napraviti korak naprijed, Nene će ostati zdrav i dati mu podršku u pick igri, Beal (ako ga izaberu) će biti u konkurenciji za rookiea godine, a Ariza i Okafor će odraditi svoje skupo plaćene epizodne role, Ariza kao stoper i starter, Okafor kao solidan sporedni visoki. Klupa je i dalje upitna, uklapanje ovako netipičnih dijelova još upitnije, ali šansa svakako postoji.

Što nas opet vraća na početak – da li su dvije playoff utakmice doma vrijedne ovolikog financijskog ulaganja i nepotrebnog rizika? Ako ste Grunfeld i dolazite iz škole u kojoj je najvažnije biti konkurentan, ali i bolno prosječan, onda svakako da. Ako pak dolazite iz škole Spursa i znate da je za put do vrha potrebno sići na samo dno i biti strpljiv, onda je odgovor – ne.

CATS NEW COACH

Popunjavanje kadrovske križaljke počelo je stvarno šokom. Nakon pregovora s Jerryem Sloanom (super vijest da i dalje ima želju trenirati, ali angažman u Bobcatsima nikada nije dolazio u obzir), Brianom Shawom (jedini Jacksonov učenik izbjegao najgore, bit će i boljih ponuda) i Nateom McMillanom (ipak predobar pedigre za preuzeti momčad u ovoj fazi rebuildinga), Michael Jordan odlučio se povjeriti posao trenera novih Bobcatsa nepoznatom sveučilišnom asistentu Mikeu Dunlapu.

Kako zadnjih mjeseci pripremam opširni osvrt na NBA trenere koji bi trebao ići u ove mrtve dane ljeta, to sam poprilično duboko ušao u klanove i obitelji koje postoje u ligi, ali usprkos tome moram priznati da za Dunlapa do nedavno praktički nisam ni čuo. Opet, kada se pogleda njegov CV, izbor nije neočekivan, a evo i zašto.

Nije tajna da se pri izboru trenera Jordan trebao držati linije koja potiče od Deana Smitha, legendarnog trenera North Caroline, njegovog učitelja, prijatelja i savjetnika. Legendarni trener u svojim 80-ima nije baš voljan biti eksponiran, ali nije tajna da poput nekakvog masonskog društva svi njegovi bivši učenici i dalje bivaju uključeni u sve što se događa u Charlotti.

Smithova dva ključna potomka su Larry Brown i George Karl, što objašnjava zašto je Larry Brown uopće pristao voditi Bobcatse prije 4 sezone. Karl je pak pustio korijenje u Denveru, ali to ne znači da jedan od njegovih učenika nije trebao preuzeti momčad u Carolini. McMillan, najzvučniji Karlov produkt, upravo zato je bio prvi kandidat, ali očito Nate danas ima određnu vrijednost na tržištu koju nema smisla trošiti u ovakvoj situaciji u kojoj se nalaze Bobcatsi. Jednoga dana, kada momčad bude spremna, zašto ne, ali danas – ne.

Što je dovelo do potrage za čovjekom koji će imati volje prihvatiti se ovakvog projekta, znajući da su ogromne šanse da nikada ne dočeka njegov kraj. Dakle, čovjeka bez imena i težine, koji će biti toliko zahvalan na prilici da će spremno zažmiriti na težinu situacije i mogućnost da su veći izgledi da bude pokojnik nego pukovnik. I tu na scenu stupa Dunlap i obiteljske veze.

Čovjek ima 32 godine iskustva kao pomoćni i glavni trener i mnogi ga smatraju doktorom obrane, što je prije 6 godina privuklo pažnju Georgeu Karlu koji ga je tada pozvao za asistenta u Denver, gdje je izdržao dvije godine i pomogao u stvaranju momčadi koja je 2009. igrala finale konferencije. Nakon epizode u Nuggetsima Dunlap se vratio u NCAA vode, ali ovaj put kao Karlov, odnosno Smithov čovjek.

Nekoliko godina kasnije, Bobcatsi trebaju trenera, Karl se sjeti da bi Dunlap mogao biti jeftino rješenje, telefoni rade, masonska loža daje blagoslov i eto izuzetne prilike čovjeku i da nešto zaradi, ali i da se dokaže kao stručnjak. Iako u ovom poslu u NBA treba imati i sreće, ponekad je sve što ti treba podrška obitelji.

DRAFT STOCKS

I nakon sve ove priče, konačno smo stigli i do onoga najzanimljivijeg. Ključni događaji zadnjih dana uglavnom se odnose na Jareda Sullingera, koji je nakon očajnih rezultata na combineu u kategorijama brzine i atleticizma (uvjerljivo najsporiji pozvani igrač) pokopan i od strane medicinske struke koja je izrazila ozbiljne sumnje u njegova leđa. Čovjek je tako iz top 7 prvo pao na rub lutrije, a sada je, i po Chadu Fordu i po Draftexpressu, u donjoj trećini prve runde. Htjeli ne htjeli, izgleda da smo Sickre i ja u podcastu ispali dobri prognozeri.

Popriličan pad zadnjih dana bilježi i Michael Kidd-Gilchrist. Iskreno, meni odavno nije jasno zašto se svi toliko pale na igrača koji svim brojkama najviše podsjeća na Geralda Wallacea prilikom izlaska na draft, o čemu sam nešto i pisao prilikom mega-mocka odmah nakon završetka NCAA turnira. Kod mene je tada završio na sedmoj poziciji, a na novim mockovima pada s broja 2 sve do Kingsa na broju 5. Razlog? Pa, recimo da su skauti u osobnom kontaktu shvatili da loš šut ipak nije obilježje startnog NBA krila, a ovaj draft ipak nije tako siromašan da se prednost daje igraču čije su glavne karakteristike ipak poprilično neopipljive.

Uglavnom, na combineu ga je Harrison Barnes nadmašio po pitanju skočnosti, brzine i pokretljivosti, pa čak i snage, što je mnoge navelo da promijene ime prve trojke na svojim listama, a navodno Bobcatsi baš i nisu bili impresionirani njegovim izdanjem na privatnom treningu samo za njih.

Kad smo već kod Bobcatsa, Jordan izgleda po svim informacijama pokušava doći do all-star igrača u zamjenu za drugi pick, a ako mu to ne uspije, prvi kandidat za njihov izbor ostaje Thomas Robinson. I dok se Beal nameće kao logičan pick za Washington nakon nedavnog tradea i sjajnih rezultata na combineu i treninzima, Cavsi će izgleda biti ti koji će odlučivati između Barnesova atletskog potencijala i MKG-ove zarazne energije.

Nakon top 5, stvari postaju komplicirane. Rizik s Drummondom, ali i Lillardom je ogroman. Oko velikog centra stvari su podijeljene od starta, neki smatraju da se radi o dugoročnom projektu koji se teško može isplatiti, drugi smatraju da se radi o igraču franšiznog talenta koji se ne smije propustiti. Kao da nema sredine, a to za Portland nije opcija. Njima treba gotov talent spreman pomoći odmah ili dovode u pitanje vrhunac karijere LaMarcusa Aldridgea obzirom da će teško opet imati ovako dobru priliku pojačati se uz minimalna ulaganja. Također, sve je više onih koji ukazuju na Lillardovu slabiju igru protiv kvalitetnijih suparnika u NCAA, ukazujući tako da na ovom draftu praktički nema ni jednog playa za kojega možete staviti ruku u vatru i reći da je siguran starter u ligi.

Visokih i swingmana zato ima na bacanje. Pistonsi su držali privatne treninge samo s visokima i navodno se misle između Hensona, Leonarda i Zellera, uz jasno i glasno izražen stav – propuste li momčadi prije njih Drummonda, sigurno je da mrcina neće ići ispod njihovog devetog mjesta. Lamb, Ross, Rivers i Waiters kreću se sve od 6. do 18. picka, u različitim redoslijedima ovisno o mocku, što samo naglašava sjajnu ponudu dvojki koje imaju potencijala od prvog dana pomoći momčadi koja ih izabere.

Od ostalih zanimljivosti treba istaknuti kako Rocketsi nude svoj paket (14. i 16. pick) za top 5 izbor, a navodno je Boston obećao Royceu Whiteu izbor jednim od svojih pickova prve runde te je ovaj otkazao sve preostale dogovorene termine treninga s ostalim franšizama. Obzirom na izlazak Bassa na tržište, pojačavanje četvorkom koja igra licem košu čini se logičnim potezom.

RUNNING WITH THE PACK G30

Trideseta utakmica sezone Wolvesima je donijela gostovanje najgore momčadi lige, Charlotte Bobcatsa, koji su zadnji put dobili utakmicu prije točno mjesec dana. Noćas su došli do šesnaestog poraza u nizu, a kad uzmeš u obzir mizeran talent i depresiju koju ovakvi rezultati izazivaju, pitanje je hoće li i kada niz biti prekinut. Bacivši pogled na njihov raspored, čini se kako će prvu priliku za doći do četvrte pobjede imati tek početkom trećeg mjeseca protiv Netsa doma, što bi niz trebalo zaustaviti na brojci 21, dakle na dva poraza manje od ekspanzijskog Vancouvera ne tako davne 1996.

Taj isti Vancouver bitan je i zbog još jednog rekorda. Naime, Bobcatsi su učinkom toliko lošiji od ostalih loših momčadi lige da se rezultat od 6-60 čini realnim, a to bi ih učinilo ponosnim vlasnicima najgoreg omjera pobjeda i poraza ikada jer Vancouver je do svojih 8 pobjeda došao u još kraćoj sezoni, također onoj izneređenoj lockoutom. S tim da su te 1999. ipak igrali 16 utakmica manje, pa score tadašnjih Grizzliesa od 8-42 izgleda kao nastup u playoffu prema ovih potencijalnih 6-60.

Međutim, ono što bi nas trebalo zanimati više od lova na ovakve rekorde je odgovor na pitanje da li su Bobcasti stvarno toliko loši ili se radi samo o nesretnom nizu okolnosti koji je ionako loš roster doveo u situaciju bez izlaza? Imali su ozljeda, ali ništa više od prosječne NBA ekipe. Jedini problem je što su one u njihovom slučaju napale ključne igrače. Najozbiljniji udarac bio je izostanak na desetak utakmica najvažnijeg igrača Augustina koji se upravo noćas vratio u akciju.

Nije slučajno da je upravo tijekom igre bez startnog playmakera momčad Bobcatsa ostvarila niz u kojem se mučila zabiti 80 koševa, par puta jedva su otišli preko 70, a protiv Bullsa maksimum im je bio 64. Gubitak najboljeg igrača praktički ih je ostavio bez pick igre, a to znači da je u tom periodu trener Silas bio prisiljen sve karte staviti na izolaciju za rookiea Walkera, koji je do tada solidno pokrivao izostanak potrošenog veterana Maggettea koji se ozljedio još početkom sezone.

Najgore od svega, Kemba je odličan u ovoj ulozi i noćas je jedini pružao nekakav otpor u trenutcima kada je Minnesota krenula u riješavanje susreta. Njegov problem je što trenutno jedino funkcionira kao strijelac i što je mijenjajući Augustina kao startni play dokazao da nije dorastao zadatku. Jednostavno, užasni napadački učinak Bobcatsa bliži NCAA momčadi rezultat je toga što su i igrali kao NCAA momčad. Jedina razlika od ove i bivše Kembine momčadi na Uconnu je u tome što je tamo imao bolje šutere oko sebe.

Povratkom Augustina i Maggettea momčad će dobiti nekakvu minimalnu napadačku širinu koja će im omogučiti da se natječu i napad bi opet trebao živnuti i vratiti se barem na onu razinu s početka sezone kada su protiv ekipa iz svog ranga prelazili stotku. Ono pak gdje im nema pomoći je obrana. Njihova rotacija visokih je nešto najurnebesnije ikada, ovakav profil igrača ne bi vam garantirao naslov niti u prosječnoj Europskoj nacionalnoj ligi.

Boris Diaw zna igrati košarku, ali Boris Diaw ju očito nije imao namjeru igrati ove sezone. To je jasno čim ga jednom vidite kako se gega od koša do koša u najboljoj posveti kasnom Shawnu Kempu ikada. Ako je Shawn znao maznuti i po 20 hamburgera na putu od kuće do treninga dok je bio u Clevelandu (ako bi se sjetio otići na trening), Boris je negdje na kvoti između 16 i 18. DeSagana Diop je pak dokaz za barem dvije stvari. Prvo, da su svi teoretičare zavjere u pravu kada sumnjaju u godine svih sportaša iz Afrike (Diop ima prije 40 nego 30). Drugo, da Mark Cuban nije savršen jer mu je upravo on dao ovaj ugovor koji nikako da dođe kraju.

Rookie Biyombo, iako rođen u Kongu, nije kandidat za teoriju lažne putovnice obzirom da izgleda kao da je jučer prvi put vidio loptu (opet, obzirom kako ukočeno trči, prije asocira na Šarliju nego li na Ibaku). Ovaj momak treba sate i sate treninga, a ne putovanja od grada do grada. Konkurencija je tako užasna da mu minutažu neće uzeti nitko, ali osim povremene blokade on nema što ponuditi, čak ni skakački nije ništa posebno. Da ne bude najžgoljaviji u momčadi pobrinuo se istinski Starvin Marvin, Byron Mullens, 213 cm visoki šuter s poludistance koji se u post spušta valjda samo po pakete humanitarne pomoći.

Koga sam zaboravio? Da, njega, četvrti pick prve runde, vječni talent koji nikada nije odigrao poštenu sezonu. Dijelom zbog ozljeda, dijelom zbog potpunog manjka košarkaškog IQ-a. NBA je bila zaljubljena u njegove fizikalije, otela ga je nakon samo jedne godine sveučilišne igre, ali 6 godina i 2 kluba kasnije Tyrus Thomas i dalje zna samo zalijepiti bananu u obrani i zakucati zicer u napadu. Umjesto da se na ovakvom rosteru izbori za ulogu startera i punu minutažu, svojim mrtvilom i nezainteresiranošću prisilio je Silasa da ga baci na dno klupe.

Dakle, jesu li Bobcatsi najgora momčad svih vremena? Iz poštovanja prema Silasu kao treneru (vidljivo je da se trude, makar dio utakmice, a lopta redovito kruži samo što je uglavnom nema tko spremiti u koš), Augustinu kao playmakeru (dovoljno solidan da ga smatramo nasljednikom Nelsona i Feltona na donjoj granici startne kvalitete) i Kembi kao strijelcu, pričekajmo kraj sezone prije donošenja takvog zaključka. Ali, gledajući sve ostalo (stvarno nemaju ni jedan jedini bitan segment igre koji nije užasan, osim kontrole lopte – gube manje od 15 lopti po utakmici), mislim da im možemo prikrpati atribut najgoreg rostera ikada. A njegov arhitekt je njegovo veličanstvo Michael Jordan. Bit će zanimljivo vidjeti na koga će čovjek potrošiti svoj idući visoki pick – na pravog igrača ili buduću zvijezdu jadranske lige.

Što se Wolvesa noćas tiče, oni su svoj trening odradili pošteno. Love je lakoćom skupio brojke, kao momčad su konačno imali više asista od izgubljenih, a nakon što su tri četvrtine dopuštali Bobcatsima da ih prate, u furioznih 5 minuta nabili su 20 razlike i riješili stvari. Junaci su, kako to ovakvim utakmicama i priliči, bili sporedni igrači. Barea je konačno odigrao dobro, posebice u paru s Ridnourom (idealan bekovski par za drugu postavu), Webster je imao nekoliko dobrih poteza i bio je dio ključne petorke koju je uz ove spomenute činio i Monster from Montenegro. Niiiiikooooolaaaaaa (ori se iz zvučnika u dvorani kao iz reklame za Ricola bombone) je u završnici zavladao u reketu, što je uz Kevinov i Ridnourov šut, Websterovu energiju i Bareinu šutersku-slashersku rolu bilo previše za Michealov cirkus.

SOUTHEAST

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

BOBCATS

”Look at how much better Washington is, look at the Knicks – how much better they are. Look at the Nets, how much better. The East has gotten a whole lot better because of draft picks, free-agency. We’ve got a much bigger challenge than last year based of who we had and who we lost.”
– Larry Brown

SCORE: 32-50
PRVIH 5: Augustin, Jackson, Wallace, Diaw, Mohammed
5 ZA KRAJ: Augustin, Jackson, Wallace, Thomas, Mohammed
MVP: Wallace
LVP: Charlotte Bobcats

Lanjski ulazak Bobcatsa u playoff najbolji je pokazatelj slabosti Istoka. Na startu sezone Catsi su bili momčad koja nije bila u stanju zabiti šut, ma uopće koš. Zatim je uslijedio trade za Stephena Jacksona, momčad je dobila prvu opciju u napadu, to je otvorilo prostor ostalima da rade ono što najbolje znaju i – eto playoff ekipe.

Međutim, kao što je primjetio Larry Brown, konkurencija na Istoku se pojačala, dok su Bobcatsi ne samo ostali isti, već su znatno oslabili. Najzanimljivije od svega je što Michael Jordan, poznati kockar, nakon što je iskrcao sve što je imao za preuzeti kontrolu nad franšizom, odbija Brownove kritike o slabom rosteru tipičnim poduzetničkim komentarima – nema se para. Tko je mogao i misliti da će Jordanu vlasniku biti važniji plus na računu od playoff košarke.

Najtanji su na jedinici, gdje će Feltona zamijeniti kombinacija D.J. Augustina (Brown, koji je u svoje vrijeme bio sjajan play, ne može ga smisliti zbog grešaka koje radi u organizaciji igre), Shauna Livingstona (može se raspasti svaki tren) i Sherrona Collinsa (tragičar posljednjeg NCAA turnira).

Dakle, jedan back-up play i dvije treće opcije pravit će društvo Jacksonu na vanjskim pozicijama. Jackson je lani odigrao fantastičnu sezonu, ali uvijek ostaje pitanje kako će reagirati u situaciji koja će biti daleko od idealne. Da li će još jednom boriti kao lav ili će se zadovoljiti šutiranjem preko ruke kada shvati da momčad ne ide nigdje?

Ni tu nema dubine – njegova zamjena Gerald Henderson bio je jedno od najvećih lanjskih rookie razočaranja, dok je vraćanje Matta Carrolla iz Mavsa jedan od onih poteza zbog kojih se pitaš znaju li neki ljudi išta o poslu kojega obavljaju.

Na krilima će još jednom dominirati Gerald Wallace, koji će ove sezone zbog prisustva Tyrusa Thomasa na rosteru od početka sezone ipak manje vremena provoditi pod košem. Što je dobra vijest za njega jer čovjek je valjda imao više potresa mozga od većine NFL igrača, ali je i loša vijest za njegovu igru obzirom da Wallace nije ni strijelac ni playmaker kakav je poželjan na krilu.

Njegova igra se bazira na obrani i skupljanju brojki u rijetkim kategorijama, što ga čini idealnim trećim igračem, nikako ne glavnom opcijom jedne ekipe. Doduše, lani je po prvi puta počeo izgledati kao solidan tricaš, pa će, nastavi li s poboljšanjem u tom dijelu igre, dodati itekako bitno oružje za veteranske dane pred njim u kojima luđački ulazi pod koš više neće biti dobrodošli.

Pod košem će Thomas donijeti skočnost i energiju, što bi u kombinaciji s pregledom igre Borisa Diawa trebalo biti dovoljno da se ponove lanjske solidne igre na krilnom centru (iako ni Diaw usprkos playmakerskim kvalitetama također nije Brownov miljenik zbog meke igre u obrani).

Međutim, rupu pod samim košem bit će teško pokrpati. Nazr Mohammed često je karijeri imao nizove dobrih utakmica, ali oni se nikada nisu pretvorili u nešto konstantno. Tako da će priliku na petici dobiti i lani beskorisni Desagana Diop te pridošli Kwame Brown koji u epizodi u Detroitu nije pokazao ama baš ništa zbog čega bi zaslužio novi NBA ugovor.

Zašto je Jordan potpisao čovjeka kojega je i sam proglasio jednim ogromnim promašajem svoje kratke GM epizode u Washingtonu? Zar mu je toliko stalo dokazati da nije pogriješio kada je izabrao Browna prvim pickom drafta pa se nada da će Kwame proigrati? Ili mu je žao što je na neki način momku uništio karijeru stavljajući mu takvo breme na nespremna leđa?

Uglavnom, s dvije ovakve rupe na ključnim pozicijama te s tankom rotacijom na ostalim mjestima u petorci, Bobcatsi su kao stvoreni za ulogu razočaranja sezone. Obrana će zahvaljujući Brownu još nekako i funkcionirati, ali napad bi se vrlo lako mogao vratiti na one očajne dane s početka prošle godine.

Jordan će se izvjesno vrijeme primarno posvetiti financijama, što znači da će ovaj igrački dio ostati zanemaren (a to znači da neće biti poteza koji će promijeniti krvnu sliku kluba kao što je to lani uspijelo dovođenjem Jackson). A tu je i dobri strai Larry, uvijek spreman na bijeg (pola ljeta je pričao da želi u Clipperse, sada kuka zbog manjka talenta na rosteru). Pogotovo ako stvari krenu loše. A izgleda da idu.

CHARLOTTE

BOBCATS

Sada kada je MJ konačno postao prvi čovjek kluba, bit će zanimljivo gledati borbu za pozicije između njega i Larrya Browna. Već se u slučaju Calderona dogodila intervencija vlasnika Jordana koji je stopirao praktički dogovoreni trade kojim bi Bobcatsi preuzeli na sebe katastrofalan Calderonov ugovor i kojim bi, na prvi pogled, zakrpali rupu na poziciji playa nastalo odlaskom Feltona u Knickse.

Larry Brown se nije oglasio, a i sumnjam da je baš on tražio Calderona (iako se vodi samo kao trener, svima je jasno da je prošle sezone upravo Brown igrao i ulogu GM-a dok je Rod Higgins uglavnom služio kao izvršitelj Brownovih želja). Moguće da je MJ stopirao sam sebe, jer se još nije snašao u ulozi prvog čovjeka van parketa. Ali, što god da je bilo, ne gine nam luda sezona u Karolini dok je god ova postava odgovorna za slaganje momčadi. Možda su veze Deana Smitha i North Caroline dovoljno jake, te se pokažu toliko čvrstima da izdrže sve moguće probleme tijekom sezone, ali ja se ne bi kladio na harmoniju u ekipi koju vodi temperamentni Larry Brown i u kojoj čekove potpisuje notorni kockar Jordan.

Uostalom, zar nam već ovoljetni potezi ne govore dovoljno? Dati 40 milijuna Tyrusu Thomasu koji jedva da je vrijedan midlevela smiješan je potez. Tyrus je dogurao do statusa NBA veterana, ima već 24 godine i svi znamo o kakvom se igraču radi – čovjeku koji ima fenomenalan osjećaj za skok i blokadu, ali ne zna igrati košarku i jednostavno nije dovoljno inteligentan. Ne volim na ovaj način pričati o sportašima jer za ono čime se oni bave nije važno biti načitan i obrazovan u klasičnom smislu. Možda bi bolje bilo reći da Tyrus nije osviješten, dakle da ne posjeduje svijest o sebi i o svojoj ulozi u svijetu. A to što su ga Bobcatsi pretplatili zasigurno neće pomoći na njegovom osobnom putu prosvijetljenja.

Nakon toga Michael i Larry su napravili još nejasniji potez, poslavši Chandlera u Dallas za Erica Dampiera, ali i za dva mrtva tijela teška 7 milja godišnje, Najeru i Carrolla. Sve samo zato da bi se spustili ispod granice poreza na luksuz ove godine, iako su si u isto vrijeme otežali osloboditi prostor na salary capu za ubuduće (naime, Najera ima dvije godine garantiran ugovor, a Carroll čak tri s igračkom opcijom za posljednju sezonu).

Kada sam ranije pokušao shvatiti ovaj potez činilo mi se nelogičnim da momčad s dva takva lidera sklona natjecanju tek tako odustaje od potencijalnog mamca za trade u iznosu od 10 milja, koliko je iznosila zadnja godina Chandlerova ugovora (i kojem je reprezentativni kamp opet dignuo vrijednost). OK, ne platiti porez na luksuz čini se kao pametan potez i oslikava MJ-a kao pravog biznismena, ali onda se pitaš čemu uštediti par milijuna poreza koje bi platio da je ostao Chandler da bi kasnije potrošio duplo toliko na dva leša koji više nikada neće odigrati poštenu NBA minutu?

Dampier će, navodno, nakon što ga momčad otpiše i plati nekakvu otpremninu, rado pristati na povratak u Bobcatse, što praktički znači da će na poziciji petice Brown imati rotaciju tri back-up centra – Dampa, Nazzzzra i Diopa (s tim da je pitanje smije li se danas Diopa uopće smatrati ičim više od trećeg centra teškog preko 20 milja još tri sezone – bravo Cuban!). Kako je salary cap premašen, novi direktni potezi su nemogući. Osim ako netko dovođenje Shauna Livingstona ne smatra dobrim poslom. Meni je dovoljno to što dobri ljudi iz Thundera nisu imali ni najmanje volje zadržati ga. Istina, Maynor je odličan back-up, ali i prije njegova dolaska Livingston jednostavno nije ostavlja dojam čovjeka koji može igrati NBA košarku, pogotovo ne na poziciji playmakera. Ozljeda koljena ipak ga je koštala karijere, što Bobcatse nije spriječilo da mu daju dvije garantirane godine za nekih 7 milja na račun nekoliko solidnih ali nebitnih tekmi za Wizardse na kraju sezone.

I tako je za sada jedini play na rosteru Augustin, koji je prošle sezone potpuno podbacio. Što praktički znači da će do početka zasigurno biti još tradeova, jer nema šanse da Brown mirno uđe u novu sezonu s Augustinom kao starterom. Hoće li netko zagristi za Diawom, ili će možda zadnja godina Nazzzrova ugovora uz par pickova biti dovoljna, ostaje nam da vidimo. Captian Jack i Wallace su sigurni dok god Bobcatsi vjeruju da su konkurentni. A vjeruju. Ipak su to MJ i Larry. Rebuilding u njihovim glavama ne postoji, stoga možemo očekivati daljnje promjene oko spomenute jezgre i Thomasa.

Roster je skoro popunjen potpisom obrambenog specijaliste potpuno lišenog ikakvih napadačkih kvaliteta Dominica McGuirea, što definitivno neće pomoći momčadi koja je ionako muku mučila sa zabijanjem koševa. I to ne samo protiv Dwighta Howarda. Sreća njihova da je Istok tako klimav da čak i s tri nositelja igre kakvi su Wallace, Jackson i Thomas i dalje mogu računati na borbu za playoff.

ORIOLES

U početku sam imao dvojbu kako podijeliti ove momčadi koje ne samo da ne dolaze iz istoga grada, nego čak nisu ni u približnim regijama. Kako sam odlučio momčadi spajati po zemljopisnom ključu, u kombinaciju s Bobcatsima upali su Oriolesi iz Baltimorea, grada koji se nalazi nešto sjevernije od Charlotte. Ali, da se se kojim slučajem odlučio za spajanje ekipa po sličnostima, e tada bi o Oriolesima pisao u postu posvećenom Clippersima. I mislim da sam ovime rekao sasvim dovoljno.

MLB je krcat škrtim momčadima koje troše minimum. Neke su zbog toga loše, nekim ni to ne smeta da osvjajaju naslove i pobjeđuju. Međutim, Baltimore je rijetka zvijerka koja ima budžet ali nije u stanju niti proizvesti niti kupiti igrača. Neki sumnjaju da je glavni razlog tome očajan vlasnik, svojevrsni Sterling, koji se nikada nije znao okružiti pravim ljudima i koji je uvijek bio sklon potrošiti novac kada nije trebalo a ostati zatvorenih džepova kada se treba iskesiti.

Iako su u sezonu ušli s očekivanjima koja su govorila o preokretu gubitničke kulture, prvenstveno zbog hrpe mladih talenata koji su prikupljeni zadnjih godina i koji su konačno trebali biti prava stvar, Oriolesi su još jednom uvjerljivo najgora momčad lige. Ne samo zbog ozljeda ili istrošenosti nekolicine pouzdanih veterana koji bi u drugim klubovima bili solidni igrači u rotaciji, već opet ponajviše zbog totalnog podbačaja toliko hvaljene mlade generacije.

Udarači Markakis i Reimold, hvatač Weiters, te pitcher Matusz trebali su biti ti koji će napraviti iskorak a na kraju se pokazalo da su najveći krivci za ovogodišnje poraze. Praktički je jedina svjetla točka kluba Adam Jones, solidan mladi udarač doveden prije dvije godine iz Seattlea, tako da ga praktički ne možemo smatrati njihovim proizvodom, ali, eto, barem su ga prepoznali. Kako momčad uredno gubi, šansu je dobilo nekoliko novih imena, prije svih pitcheri Arrieta i Tillman, a već odavno su se okrenuli idućoj sezoni od koje opet očekuju isto – pomak naprijed s još pomlađenijom momčadi, novim trenerom i nikada profesionalnijom upravom. Samo, što ako nakon tolikih godina gubitništva više jednostavno nije dovoljno raditi sve po knjizi, odnosno što ako Oriolesi imaju isti problem kao Clippersi – zaraženi su negativnom energijom koja sve što može okrene u krivom smjeru.

Vidjet ćemo. Ali, nikako ne ove sezone. Naime, možda nije u redu s moje strane, kao svojevrsnog promotora baseballa, reći da bih radije sjedio u udobnoj stolici kod moje zgodne zubarice nego gledao Oriolese kako se gegaju po terenu i u startu razmišljaju o novom porazu. Samo, kad jeste. Gledao sam ih početkom sezone kada su rasturili Boston doma (inače, imaju jedan simpatični, šarmantni retro stadion koji više izgleda kao park nego igralište), dakle nije u pitanju ekipa koja nema talenta za natjecati se. Ali, kada su zaredali porazi i kada se probudio duh prošlih Božića (Oriolesima će ovo biti trinaesta gubitnička sezona za redom) san se završio. U sljedećem susretu Boston je nakantao njih, i tako će biti sve do kraja sezone. Kako igraju u najtežoj diviziji s Red Soxima, Yankeesima i Raysima, igrati na njihove poraze čak i nije stvar izbora već građanska dužnost.

THE ROSTER OF THREE

Hoosiers (David Anspaugh, 1986.)

Gene Hackman, ultimativni muškarac u ulozi Bobbya Knighta, Ricka Pitina, Johna Woodena i Denisa Bajramovića. Dennis Hooper (R.I.P. legendo) u ulozi pijanca (navodno nije ni glumio, čuj to) i Toma Thibodeaua Hackmanovom Riversu. Košarka. Bijeli šuteri. Bijela krila. Bijeli centri. Bijeli playevi. Popularni Jole Čagalj nije na soundtracku. Ali, iako su Hoosiers u biti nešto kvalitetniji Breaking Away (film o sportu i odrastanju s neizbježnim forama o moralu i protestantskoj etici – inače, Breaking Away bio jučer popodne na televiziji i baš mi je drago što sam još jednom vidio kako je dobre trbušne imao Dennis Quiad kao mladić), i iako je malo u njemu Hoop Dreams a i košarke općenito, i dalje je to vrhunsko mainstream djelce za sve te kult za nas fanatike. Ljeto služi da mu se još jednom poklonimo.

Afro Beat Airways – West African Shock Waves Ghana & Togo 1972. – 1978.

Kad bih trebao navesti jedan razlog zbog kojega je pot lista zakon, ne bih se mislio ni trena koji bi izdvojio – pot lista je zakon zato što sam preko nje došao do tri jebačka albuma prvoklasnog funka (ili afrobeata ako hoćete). Legends of Benin, pa još Benina i sada ova gansko-togoanska kombinacija koja nikada ne promašuje penal u zadnjoj sekundi. Ono, volim ja i svoj punk i svoj country ali ništa manje ne volim i svoj funk. I kada mi se uz masu genijalnih albuma iz San Francisca, Philadelphie, Seattlea, naravno New Orleansa i naravno Fele, iz vedra neba u hall of fame usele još tri naslova, sve što mogu reći je čiken san antonija umba amba amba. Rock n roll!

Love Is A Mix Tape (Rob Sheffield, 2007.)

LIAMT je nepretenciozna autobiografija jednoga od, po mom sudu, najboljih glazbenih recenzenata ikada. Sheffield nije veliki pisac ni autor, ali je sve ono što bi trebao biti jedan čovjek koji piše o pop kulturi. Uživao sam ga čitati dok je radio u SPIN-u (i dok je SPIN bio leglo najboljih punk, rock i uopće alternativnih umova), uživam ga čitati i danas dok piše o TV serijama u Rolling Stoneu, a uživao sam i u ovoj slatko-gorkoj priči o njegovim ranim danima, kada je vjerovao da su ljubav prema ženi i strast prema glazbi dovoljni da se prošeta kroz život. Jedva čekam da mi stigne nastavak, nedavno izdana i upravo naručena Talking To Girls About Duran Duran. Naslov zvuči grozno, ali ukusi su tu da o njima non-stop raspravljamo, zar ne?

SUMMER IS CRAZY SHIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIT!

Ovaj NBA fanatik je na godišnjem. Ono, ako se itko pitao, McGee je napustio zgradu (i slavi LeBrona govoreći o sebi u trećem licu). Skrasio se na fantastičnom otoku na kojem vlada anarhija i na kojem kapitalizam ne samo da se rimuje s minimalizam, već je i sličnog značenja, naime – minimalan je. Neću imenovati taj raj o kojem pričam, ali recimo samo da je na njemu vrlo lako pronaći hladno Kasačko a puno teže hladnu colu. Kreha vrlo dobro zna o kojem otoku pričam. I nabijem ga.

Zašto nabijam Krehu? Zar sam razvio sklonosti kakve imaju igrači koji za manje novca svoj talent dovode na South Beach? Zato što je poslavši mejl u kojem se našlo nekoliko zanimljivih pitanja vezanih uz NBA tržnicu opet natjerao prekuhani um da se počne baviti, budimo iskreni, jedinom stvari na svijetu kojom se isplati baviti svakodnevno. Da, čak i kada nema utakmica. I tako me evo danas pred monitorom, spreman izbaciti nekoliko kartica osvrta na tradeove.

Prije nego krenem na njih, dvije stvari. Naravno, jedna od njih odnosi se na LeBrona, kakav je to post u kojem ne bi nešto rekli o Tri Ami-egosa (jedan od boljih nadimaka izbačenih zadnjih dana, s tim da mi se osobno onaj Nazgul najviše sviđa ali isto tako shvaćam da je pre-dork da bi zaživio). Ova druga će me zato uvaliti u probleme, ali neka, ljeto služi za lude stvari (jedna od njih je i ideja da se jubilarni deseti fantasy draft održi u predvorju jedinog hotela na spomenutom otoku).

Naime, pala je The Decision. Nakon ova tri tjedna godišnjeg kreće se opet s idiotskim radom tijekom ljeta, koji bi da se mene pita trebao biti zakonom zabranjen. Kako me vezanost uz posao automatski veže uz jedno mjesto te mi onemogućuje potpuno življenje anarho-budističkih učenja, to mi ostaje dovoljno vremena između jutra i večeri na ovim pasjim vrućinama da izbacim post dnevno. Već vidim sreću na mnogobrojnim licima. Ali, čekajte da čujete samo o kakvim postovima će se raditi.

Dakle, od 1. do 30. kolovoza svaki dan mi je namjera napisati osvrt na dotadašnji učinak na tržnici jedne NBA ekipe. Od najškrtijeg mjeseca po postovima napravimo najbogatiji. Uz osvrt na roster, što je napravljeno i što još treba napraviti, bit će i nekoliko bonusa. Kako vas većina na odmor ipak ide tijekom kolovoza, svaki dan bit će i jedan savjet u vezi knjige koju treba ponijeti na plažu, albuma koji treba vrtiti u autu dok putuješ do plaže te videa kojega treba imati u pričuvi u slučaju nekakve ljetne oluje koje te prisili da ostaneš u sobi i pogledaš nešto na lejtopu ili ajpadu.

NBA post, tri dojave i sve to i dalje za istu cijenu. Kad već naša vlada nije u stanju napraviti posao i pomoći nam da preko ljeta zgrnemo lovu, moramo sami. Napraviti posao, jer kao što rekoh, cijena pretplate na ispodobruca ostaje ista. Ništa od zgrtanja love. I da, još nije gotovo. Post, savjeti i – sada stiže trenutak koji briše smiješak i pretvara ga u grč kakav se na licu pojavi kada mazneš šest banana, tri kinder pingvina, pizzu s kulenom i sve zaliješ Gatoradeom pa se smijestiš na šolju – baseball.

Balote. NSNPZAMIUOG. Ako netko nije upoznat s ovim nazivom, to vam je akronim za ”najdosadniji sport na planeti Zemlji a možda i u obližnjim galaksijama”. Sport prema kojemu je nogomet napet kao krimić Dennisa Lehanea kojega režira Ben Affleck (i to mislim doslovno, bez ikakvog sarkazma, ma kako se nemogućim činilo bez sarkazma reći išta vezano uz Afflecka). Ali, i sport koji se, jednom kada shvatiti o čemu se uopće na terenu radi, nauči cijeniti. Sport koji popunjava potrebe za sportom ljeti na tolike načine. Najmanje gledanjem tekmi, a puno više sjajnim emisijama koje idu svakodnevno (jer se igra svaki dan, te razne TV emisije i podcasti pokrivaju sve što treba), genijalnim fantasyem (u rangu košarke, možda i zanimljivije, jer za obranu i napad su zaduženi potpuno drugi igrači, dakle svatko pokriva svoje područje) i, što je možda najvažnije, kladionicom.

Ogroman broj ljudi u Hade Zelandu kladi se na MLB a pojma nema ništa o ligi niti o igri. E, pa kako je ovo već druga sezona u kojoj trošim poprilično vremena na taj sport, spreman sam podijeliti mišljenja o svakom od 30 klubova u spomenutih 30 postova kako bi ga približio barem fanaticima kladionice, kad već fanatici sporta baseball uopće ne smatraju sportom.

Sad, vjerni čitatelji zasigurno će pretpostaviti kako je u pitanju obećanje koje neće biti lako održati (bilo je primjera nerealiziranih planova i ranije) ali upravo zato ga ovako javno i izlažem, da se osjetim dužnim ispuniti ga a ne da u jednom trenutku izaberem prženje na suncu umjesto kuhanja u sobi.

Eto, a sada LeBron. Ne znam za vas, ali meni je puna kapa ovoga diskursa u kojem su Cavsi žrtve. Jedina zamjerka LeBronu koja mi se još prvog dana činila logičnom takvom se čini i dalje, a ta je da James nije trebao na onaj način objaviti svoju odluku. Ali, u pitanju je Globalna Đikona, što smo mogli očekivati od njega? Tip nam se popeo na vrh glave svojom dramom i stalnim marketingom, kvragu, čak sam ja bio taj koji je u fantasy ligi morao urgirati da se LBJ ne izbaci s drafta (iako će biti dostupan neće biti izabran u prva dva picka, a možda čak ni u prva četiri). Kao i uvijek, NBA fanatici su debelo predosjetili trend, dok je, eto, tek prije par dana cijeli svijet skužio da se Jamesu ne treba klanjati.

Sad, druga je stvar što mi je osobno Globalna Đikona sada draža nego ikada jer je izabrao ulogu Pippena (mislim, ni jebeni Pippen nije htio biti Pippen!!!), ali svi kuže da tip nije baš zdrav u glavi i da igra jednu pomalo iritantnu, hollywoodsku igru van terena. Uglavnom, sve drugo je potpuno čisto. OK, razumijem razočarenje Clevelanda, definitivno nije bilo u redu raskinuti na ovaj način, ali opet kažem – to je LeVlatka, Globalna Đikona, što očekujete od njega, da se ponaša kao David Robinson?

Ovo što se događa u Miamiu je super i jedva čekam to vidjeti i u pravoj NBA utakmici, a za Cleveland me boli briga. Zato jer su imali sedam godina da slože momčad na pravi način a nisu, već su to radili na najgori mogući, gomilajući skupe ugovore igrača koji su odavno prešišali najbolje godine. Da, LeBron ih je ucjenjivao, ali to je bilo njegovo pravo. Možda nije bilo cool potpisati na tri godine i stalno naglašavati da odlazi ako mu ne slože pravu momčad, ali to je taj globalni đikanizam. Netko te može pokušavati s njim ucjenjivati, ali to ne znači da na ucjene trebaš pristati. Gdje su Gilbertu bila muda proteklih godina? Kakav moron.

Najviše me od svih proteklih dana živcira Simmons (koji je zadnji put ovakva tetkica ispao u onom poglavlju u knjizi kada opisuje kako se susreo s Isaiahom – makni ga iz njegova okružja i frendova koji mu titraju jaja i od duhovitog i pametnog čovjeka dobivaš kmečavo derište). Ne toliko zbog razmišljanja o Miamiu, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Nego zbog patetične vezanosti uz tu Cleveland rodni grad stranu priče. Kako nekoga nije sram uopće uspoređivati prevaru koja je Seattle ostavila bez Sonicsa s najnormalnijim prijelazom čovjeka iz jednog kluba u drugi (koji je, eto, samo nenormalno odrađen što je opet bio sjajan način da vidimo na kojoj razini funkcioniraju današnji mediji, sport, biznis i društvo uopće). Kao navijač Sonicsa bio sam razočaran, ali svjestan da bi klub ostao da je itko s druge strane povukao na stranu Seattlea. Takvih nije bilo dok stvari već nisu bile gotove. Ne, nije bilo pošteno, ali od kada je poštenje uvjet? Ja sam uvijek mislio da je najvažnija borba i upornost.

Ta tuga, bol i slična sranja kakvima se razbacuju navijači Cavsa i svi koji pokušavaju igrati na tu kartu ne bi li Jamesa pokazali papanom (kao da nema drugih argumenata) jadni su. Da, možda Cleveland nije New York isto kao što Sisak ili Šibenik nisu Zagreb, ali to ih ne spriječava da izvuku maksimum iz onoga što imaju. Ah, jadni, njihove momčadi stalno gube, a to depresivno područje treba nešto što bi mu održalo moral. E pa evo vam savjet papci – napravite nešto.

Pogledajte samo Pittsburgh. Isto jedan tužni industrijski grad iz kojega su svi odlazili. A opet, Penguinsi su stalno u vrhu NHL-a, Steelersi su institucija i jedan od najbolje organiziranih i najpopularnijih klubova u cijelom NFL-u. Čak se i grad u zadnje vrijeme okreće novim idejama, pokušavajući zadržati mlade i perspektivu. Što za to vrijeme radi Cleveland? Samo žuga i kuka. Cleveland je jebena Hrvatska. Pa naravno da je čovjek jedva čekao da ode od tamo.

Nego, da kažem nešto i o tradeovima. Nema nikakvoga reda, nego čisto ovako iz glave kako padnu na pamet.

U jednom trenu sam pomislio da je Michael Jordan kao vlasnik na svoju ruku odlučio dovesti Calderona i da klub puca po šavovima, ali razum je izgleda na kraju prevladao. Prvo je sam Jordan izrazio sumnju da trade s Raptorsima ima smisla (tko ga je onda uopće želio, zar je Larry izgubio razum?), a onda je cijela priča pala u vodu. Calderon nije play za Bobcatse. I to ne samo zato što se ne uklapa u Brownov sistem kao dobar obrambeni igrač (što definitivno nije), već zato što je Calderon pročitana knjiga. Mislim, lani ga je praktički iz momčadi izbacio Jarrett Jack.

Calderon ima mirnu ruku, ali njegove playmakerske sposobnosti više ne plaše nikoga, obzirom da nije u stanju stvoriti višak i malo previše voli cariniti loptu za svoje vlastito dobro. Da ne govorim da ima očajan ugovor. Uzeti takvoga igrača koji praktički više nema što za ponuditi te koji je u biti jedna odlična opcija za back-up playa (s ugovorom koji ga iduće tri sezone plaća kao da je u najmanju ruku Tony Parker) nije imalo smisla. Rijetko pametan potez franšize, iako se naravno nije u ovoj situaciji nije ni trebalo naći.

Naravno, da bi ipak napravili svoj glupi trade samo tradea radi, Bobcatsi su nakon toga poslali Chandlera u Dallas za Dampiera. Totalno van pameti. Ni jedan ni drugi nisu u stanju krpati poziciju centra više od 20 minuta. Imaju identične ugovore, s tim da je Chandlerov ipak garantiran za ovu sezonu. Dampierov nije, ali ne iz razloga na koje smo inače navikli, dakle da klub ili igrač imaju nekakvu opciju ranijeg prekida. Dampierov ugovor u zadnjoj godini nije garantiran zato što u prethodnim sezonama nije sakupio dovoljan broj minuta, odnosno utakmica. Znači, praktički se radi o slobodnom prostoru na salary capu. Zašto je Dallas takav adut potrošio na Chandlera, manje je bitno. Cuban se ne boji paliti novac, a na kraju krajeva Chandler će tu biti ionako samo jednu sezonu (ili manje, ako ga odluče trejdati tijekom sezone za nečiji drugi grozni ugovor).

Plus, riješili su se Najere koji je zadnjih par godina postao potpuno beskoristan ali koji sa svojih par godina i par milja nije toliki problem. Problem je što su vratili nazad u Charlotte jednog Matta Carolla i njegov očajni ugovor, umjesto da slave što su uopće našli nekoga toliko blesavog kao Cuban da ga uzme prije nekoliko sezona. Carroll ima još tri sezone s prosjećno 4 milje što je suluda svota za igrača koji je po svemu sudeći loša kopija Jasona Kapona.

Dakle, Dallas je ovdje mogao i bolje, ali ako će Chandler biti zdrav, mogao bi im možda pružiti i solidne minute kao zamjena Haywoodu (koji je također svježe preplaćen, ali kao što smo rekli, novac nije nešto što će u Dallasu smanjiti mogućnost slaganja rostera). Plus, riješili su se Najere i Carolla. OK, to je dovoljno. Vratimo se sada Bobcatsima.

Jordanov klub pak nije dobio ništa. Ako i otpuste Dampiera i dalje su iznad salary capa a dovevši očajne ugovore Carrolla i Najere nisu ništa ni uštedili. Eventualni trade negdje? Očita opcija. Zadnja godina Chandlerova ugovora mogla je poslužiti u tradeu s nekim tko želi osloboditi prostor na salary capu ubuduće, ali zasigurno nije ovako privlačna. Znači, da bi imali Dampierov ugovor koji će nekoga eventualno spustiti ispod salary capa te njima dovesti nekakvo ”pojačanje”, praktički da bi imali bolje mogućnosti za trade, Bobcatsi su progutali dodatnih 5 milja (recimo da im je Cuban i platio dio toga u kešu, opet nije dovoljno da pokrije sve minuse koje donosi to što imaš dva mrtva igrača na rosteru s garantiranim novcem).

Sve ovo samo da bi i dalje mogao trejdati Dampiera? Sva ova muka samo zato da bi se mogao igrati GM-a jer si ostao bez žetona? Nekada stvarno ne kužim NBA. Ali kužim da će netko dobiti Dampiera, uredno ga otpustiti otplativši mu par milijuna, osloboditi prostor na salary capu dok će Bobcatsi slaviti svoj novi preplaćeni ulov kojega se netko jedva dočekao riještiti. I koji im neće garantirati ni zadnju playoff poziciju dogodine na Istoku (bili su sedmi, a valjda se svi slažemo da ih je Chicago preskočio, što ih stavlja u poziciju osme momčadi a za vratom pušu mnogi).

Dovođenje Big Ala bi mogao biti strašan potez za Jazz, ali naglašavam ovo ”bi mogao”. Naime, najvažniji problem Jazza, obrana reketa, i dalje ostaje neriješena a bez čvrstine pod košem nema ni košarke na najvišoj razini. Kako je Millsap u zadnjem playoffu definitivno dokazao da je potpuno spreman zamijeniti Boozera u pick igri s Williamsom, Jefferson, koji voli primiti loptu i vagati svojom post igrom, bi mogao dati novu dimenziju napadu. Ono, Big Al je prava petica u tijelu četvorke i to neće škoditi igri u tom segmentu. Na drugoj strani pak opet je u pitanju premekan igrač koji se ne kreće dobro.

I to nije sve. Obzirom da Jerry Sloan sve češće radi one zbunjene face dok ga nadigrava Frodo Jackson, postoji opasnost da Ala ubaci u sistem kao zamjenu Boozeru što on nije. Dakle, da nastavi koristiti Millsapa kao energiju s klupe. Što bi bila katastrofa jer Big Al nije pick & pop tip igrača, a ni nema smisla krpati peticu nekakvim izmišljenim centrima ili Okurom (koji će tko zna kakav biti nakon ozljede). Jefferson je post igrač i kao takvoga ga nema smisla pretvarati u Malonea ili Boozera. To je Millsap, mkay? Jer, inače, bilo bi bolje da je Big Al završio u Chicagu a da je Boozer ostao.

Big Al je sebi stvorio ime u sezoni kada se igrao preko njega u McHaleovom sistemu. Stigla je ozljeda ali i novi trener s vizijom igre u kojoj nema mjesta za nekoga tko prima loptu leđima košu i zaustavlja napad. Od igrača koji se birao u prvoj rundi fantasya Big Al se pretvorio u prosjek. Da li je limitiran ili je samo u pitanju gomila krivih stvari koja se dogodila u krivo vrijeme? Pa, i jedno i drugo. Jer, ako ne može igrati obranu i ovisi o sistemu koji podilazi njegovim plusevima, onda je očito limitiran. Ali, definitivno nije netko tko bi ti trebao tek tako upasti u krilo.

Zato, Jerry, pobrini se da ga iskoristiš. U tvom sistemu uvijek ima mjesta za peticu koja će biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i koja će uvijek dobiti loptu u nesebičnom stilu igre Jazza. Jefferson na par metara od koša s pravom loptom mogao bi biti toliko efikasan da nadoknadi sve nedostatke koje će donositi u obrani. Samo ga nemoj uključivati u sistem u ulozi Malonea-Boozera. Jer time nećeš dobiti ništa a već imaš igrača koji je doktorirao tu ulogu i igra iznad svih očekivanja kada mu se da prilika. Big Al može biti novi Okur, bez trice ali s fenomenalnom igrom pod košem. Možda će tako zatvarati prostor za Williamsa i Millsapa, ali zašto ne bi bilo moguće vrtiti dva na dva s tri igrača? Par napada za Millsapa, par podvaljivanja Jeffersonu. Uglavnom, jasno vam je da treba obratiti pažnju na to kako će ovo izgledati jer borba za playoff pozicije na Zapadu bit će suluda.

Ostanimo na Jazzu i povratku Raje Bella u klub u kojem je odigrao dvije solidne sezone prije dolaska u Sunse. On je ok igrač za 20 minuta u ovoj fazi karijere, ali ne može nadoknaditi Matthesovu energiju, a po prvim informacijama upravo to bi trebao. Da imaš Matthewsa 28 minutu i Raju 20, onda bi ti čestitao i rekao da imaš rotaciju za ozbiljne stvari. Ako mi kažeš da je potpisivanje Bella zamjena za Matthewsa, onda nemaš ništa. Sve ovo skupa znači da će vrlo vjerovatno Jazz morati vratiti Ronniea Brewera. Ako ovaj prije toga ne završu u Chicagu jer znamo da tamo ionako završavaju svi Jazzeri. Sad, zar to neće biti malo ironično? I zar ne dopušta da pitamo, isto kao što smo se usudili sumnjati u Sloana, da je možda nakon smrti Larrya Millera jedan od najuzornije vođenih klubova u ligi pomalo izgubljen?

A ako je Utah izgubljena, što je s Denverom? Oteli su ih vanzemaljci? Denver i Harrington? Ima smisla, luda ekipa puna egoističnih, nezrelih mulaca dovela je još jednoga istoga takvoga. Jedini muškarac tamo je Carmelo, obzirom da je Chauncey preminuo u playoffu. Dakle, imamo jednog muškarca, duh nekadašnjeg muškarca i gomilu pijetlića. Harrington neće popraviti krvnu sliku, ali će dati solidnu napadačku opciju da se još jednom uhvati playoff i probije granica od 50 pobjeda. Šteta što dolazi lockout, ovako Carmelu ne preostaje nego da potpiše produženje ugovora. Ali, kada bi znali da će sve biti u redu s ligom, definitivno bi mu bilo bolje napraviti ono što su ovoga ljeta izveli LBJ i kompanija. Čekati da postojeći istekne i onda izabrati najbolju opciju. Jer, Denver se sve više zabija u kut lošim ugovorima umjesto da žrtvuje jednu sezonu i napravi radikalniji rez. Ne nešto u stilu Rileya, to je neponovljivo (hellouuuuu, car Riles je krenuo od nule), ali da barem čekaju da poneki loš ugovor istekne prije nego potpišu novi. Samo toliko.

Sunsi su se također priključili plesu pijanih bogataša. Hrabro, košarkaški će ovakvo prikupljanje raznovrsnih krila možda i uspijeti održati momčad u playoffu (ja sam ih ove godine opet bio spreman otpisati), ali ogromne su mogućnosti da na kraju sve ispadne jako, jako glupo. Prvo, zato što su praktički zamijenili jedan potencijalno očajni ugovor kojega su mogli dati Stoudemireu za onaj koji već ima Turkoglu.

Turkoglu i Steve malo su drugačiji par nego smo navikli, ali očito je skretanje prema radikalnom Nellieballu (ili smallballu). Sunsi su čak i u najluđim danima imali barem dva krilna centra u postavi (odnosno, Matrix je igrao kao krilni centar), a sada će im u petorci jedini visoki biti netko od dvojca Lopez/Frye? Već dvije godine gledamo kako se Sunsi lagano pretvaraju u Warriorse, a ovom prilikom su ih čak i nadmašili. Steve Nash u ulozi Barona Davisa i dalje ima vatre da napravi poneko iznenađenje u playoffu, ali zar bi bilo iznenađenje da ova momčad i ne vidi playoff? Meni ne. Osloniti se na J Richa, Hedoa i posebice Childressa da pokrivaju dvije pozicije u momčadi malo mi je previše.

Dovođenje Childress također je posebna priča. Nagledao sam ga se u Olympiakosu i nakon par godina jasno je da ima iste boljke koje su bile vidljive i u Atlanti. Solidan je all-round igrač koji daje od svega po malo ali od ničega dovoljno. Član rotacije koji teško da vrijedi višegodišnjeg ugovora koji mu je ponudio Poenix. A opet, Childress je nebitan u cijeloj priči jer šanse da odigra solidno za solidnu plaću su poprilične (s tim da i njegova zurka vrijedi barem pola ugovora, takvih likova nam treba što više, plus zamislite samo kontru njega i Lopeza, urnebes – a ako imate problema zamisliti kontru baš njih dvoje, zamislite ih kako si međusobno dodaju bong). Problem je Hedo.

Čovjek je plaćen kao drugi igrač. I to sve tamo do 2013. Colangelo ni sam još ne vjeruje da je uspio ispraviti ogromnu grešku koju je napravio kada mu je ponudio taj ugovor, ali jeste i još je kao nagradu za to dobio Barbosu koji je, kada je zdrav, još uvijek prava opasnost po koš. Mislim, mogu Sunsi i iz ovih igrača što su ih doveli izvući maksimum i opet nas ugodno iznenaditi, ali previše je tu nelogičnosti. Možda je najveća da će novi GM biti dojučerašnji agent svih navedenih igrača. Lon Babby čovjek je koji je Childressa odveo u Grčku (Sarver mu nudi posao GM a njegov uvjet je – zaposli Josha), koji je Hedi sredio ovaj suludi ugovor u Torontu a trenutno zastupa i Granta Hilla. Može li to biti slučajno? I da li je to dovoljan razlog da okupiš ovakav roster? Ludnica.

U biti, da je uspio Calderona poslati u Charlotte, Colangelo bi ispao junak ovih zadnjih nekoliko dana. Ovako, i dalje ima dva očajna ugovora za igrače broj dva i tri koji to nisu (Calderon i Bargnani) a nigdje na vidiku nema prvoga. Uf, skoro sam zaboravio onaj ugovor Amiru Johnsonu. Međutim, čak i s Barbosom, Toronto ima pristojnu situaciju na salary capu. Da je tu Hedo s trećim velikim ugovorom, mogli bi zaboraviti na bližu budućnost. Ovako, već nakon lockouta Raptorsi mogu krenuti s laganim rebuildingom. A ako Calderon ipak pronađe kupca, onda su praktički već pola posla obavili.

Da ne bi sada prošetao po svim momčadima a već sam najavio da ću to uskoro napraviti, možda je bolje da završim za danas. Uz još dvije zanimljivosti za kraj.

Prva se odnosi na način na koji su Hornetsi stopirali ponuđeni ugovor Lutheru Headu nakon što su dali otkaz dosadašnjem GM-u Boweru. Bilo je i vrijeme da se znojni debeljko nakon svih očajnih poteza makne. Možda to znači da su u tom klubu konačno razriješili probleme oko vlasničke strukture. Ali, probleme izaziva način na koji su Hornetsi odlučili stopirati zadnji Bowerov posao – bacili su Heada na tjelesnom pregledu. Ne znam baš kako ovaki potezi inače prolaze, ali možemo računati na tužbu, upletanje lige i definitivno još jednu negativno konotaciju koju CP3 može vezati uz svoj dosadašnji klub. Nije valjda da nije bilo drugoga načina za otkazati trade koji se još nije završio od bacanja na pregledu. Ludnica.

Druga zanimljivost je dovođenja Billya Kinga za GM-a u New Jersey. Još jedan dokaz da je Prokhorov totalni rookie i da nema pojma o poslu. U biti, kada bolje razmisliš, tip je kao stvoren za NBA. Šalu na stranu, ugovori Outlawu i Farmaru su totalno nepotrebni, dovođenje Petra također (zar mislite otpustiti Zoubeka???), a jedino bi Morrow sa svojim tricaškim serijama mogao opravdati trogodišnju plaću. I onda kraj slobodnog Kevina Pritcharda, koji se u Blazersima potvrdio kao član novog vala managera koji radi stvari na pravi način vodeći računa o salary capu, dovodiš Kinga koji je ustajali NBA kadar spreman preplatiti igrača dok kažeš votka? Zar će odoljeti tome dok mu leđa čuva ruski mafijozo koji stoticama pali cigare? Ludnica.

A nisam ni riječi rekao o Mikeu Milleru i Haslemu.

Svatko tko misli i napiše idućih dana da je Mike Miller zadnje tri godine gotov igrač i da je ovaj potpis nebitan, taj ne gleda NBA. Miller je to vrijeme proveo u očajnim klubovima u kojima je igrao van pameti praktički bivajući lider na parketu. Jedini problem bi mogao biti taj što se Miller toliko navikao skakati i asistirati da bi mogao propustiti sve one trice koje mu namjeste Dwyane i LeScottie. Ali, Mike je pametan momak i vrlo brzo će shvatiti da u ovoj momčadi ne treba glumiti trenera. Samo treba čekati povratne i zabijati. Haslem se pak odrekao eventualne love koju je Harrington dobio u Denveru (prelogičan potez za Denver, takav igrač bi im odlično došao i logično da se nisu borili za njega) da bi ostao u Miamiu gdje će i dalje služiti kao povremeni centar i back-up Boshu. Nastavi li Riley ovim tempom, možda lockout i neće biti neki problem. Igrala se sezona nakon ove ili ne, dajte trofej Miamiu i imate cijelu godinu za dogovor.