TUTTO COMPLETO PLAYOFF PODCAST

LeBron je napet, ma nemoj. Možete misliti kako je nama koji jedva čekamo subotu. Sickre i Gee odlučili su maratonskim podcastom najaviti cijeli playoff, sve tamo do Finala. Tko nema život, neka uzme svoju turpijicu ili noktaricu i nek se priključi traženju smisla u ovom, lockoutom obojanom, čudnovatom kljunašu od playoffa.

SANTA CLAUS IS COMING TO TOWN

Ne znam za vas, ali ja sam dobio jedini božićni poklon koji sam želio (da pomognem onima kojima još nije jasno, taj poklon uključuje desetak mišićavih i vitkih tamnoputih mladića koji trčkaraju za narančastom loptom u šarenim uniformama). Jasno mi je da će on ove godine biti nešto manje glamorozan, realno je očekivati da lockout ostavi posljedice na kvalitetu igre obzirom na nedostatak ozbiljnih priprema i kampova (posebice u najavljenim back to back to back tekmama), ali dobar dio negativnih kretanja bit će prikriven neizbježnom ludnicom na tržnici.

Većina momčadi u ovih manje od mjesec dana do početka nema ni približnu sliku kompletnog rostera, a obzirom na ne baš sjajnu ponudu slobodnih igrača dodatno oslabljenu odlascima u Kinu i Europu, teško da itko može računati na bitnija pojačanja. Dodaj u ovu strku izazvanu slabom ponudom i manjkom vremena još i prigodnu klauzulu kojom će svaka ekipa moći brisati jedan ugovor sa salary capa, zatim midlevel opciju koja je ostala i u novom ugovoru i ispada da će slaganje rostera biti zanimljivije nego ikada.

Obzirom da sam ja svoj poklon dobio, doduše nešto kasnije zbog čega će i ovogodišnja najava NBA sezone biti škrtija nego ikada (nećemo odbrojavati dva tjedna po dvije ekipe dnevno, nego ćemo u tjedan dana prije starta odraditi diviziju po diviziju), red je da zaželim i NBA franšizama sve najbolje u nadi da će barem nešto od nabrojenog završiti ispod njihovog bora.

Braćo i sestre, sretna nam nova sezona!

ATLANTA

Njima želim novog vlasnika jer dok se ne riješi ovo opsadno stanje koje traje godinama i u kojem nekoliko ljudi koji uopće ne žele imati NBA franšizu (ili žele, jer meni tu više ništa nije jasno) traži načina za izaći iz igre, Hawksi neće imati potreban mir za slaganje dugoročno zdravog kluba. Također, želim im da Jeff Teague nastavi s igrama iz playoffa. Odakle se taj momak pojavio nije jasno nikome, ali činjenica je kako je svojim slash ‘n’ kick majstorijama unio svježinu u umrtvljenu vanjsku liniju Hawksa i na trenutak oživio jedan spor i neinventivan napad. S takvim Teagueom, Atlanta se može nadati nečemu i u novoj sezoni, bez njega još jedan korak unazad je neminovan. Posebice stoga što će sigurno ostati bez Crawforda koji će midlevel sreću pronaći negdje drugdje, a možda i bez Marvina Williamsa (otpis!!!) koji je s preostale tri godine i 23 milje kamen oko vrata momčadi koja već ima tri maksimalna ugovora i nema gazdu voljnog plaćati porez na luksuz. Iako mu u ovom slučaju to nitko i ne može zamjeriti.

BOSTON

Njima pod borom prije svega želim zdravlje za njihova tri veterana. Boston je jedna od onih momčadi kojoj nikakvi kampovi ni ekstra treninzi nisu potrebni (dakle, momčad koje bi Allen Iverson volio biti član) i kojoj će ova kraća sezona donijeti više dobra nego lošega (iako su potencijalne back to back to back tekme uvijek opasne, da ne govorim o mogućim back to back utakmicama u playoffu, koje bi valjda trebale biti zabranjene ustavnim zakonom svake normalne nacije). Osim zdravlja, želim im i produktivnog Jeffa Greena, ma bilo koga od klinaca (Bradley, Moore, Johnson), jer ovom učinkovitom i pametnom napadu kronično nedostaje energije s klupe, a, napusti li ih Big Baby, stanje bi moglo postati kritično.

CHARLOTTE

Jordanu želim prazan roster da ga može popuniti ponekim igračem koji ima NBA talent. Čovjek će barem imati slatku brigu oko toga koga izabrati za otpis, kandidata je više nego dovoljno.

CHICAGO

Bullsima želim beka-šutera koji može ponijeti dio tereta u napadu. Neće do Afflala iz jednostavnog razloga što si Denver u ovoj situaciji kineskog egzodusa ne može dopustiti ostati bez još jednog swingmana, a to znači da se Bullsi moraju nadati kako je Jason Richardson u fazi karijere u kojoj će midlevel biti dovoljan. Ili pak da će Miami biti dovoljno blesav da otpusti Mikea Millera. E, to bi bila priča. Mislim da bi Miller u budućim bitkama protiv Heata valjda po prvi puta u životu prestao biti nesebičan šuter.

CLEVELAND

Obzirom da će se riješiti Barona Davisa, jer ova klauzula o amnestiji praktički postoji samo zbog njega, Arenasa i Rasharda Lewisa (nekako mi je mučno staviti Roya u ovo društvo), njima samo mogu poželjeti još jednu sezonu u kojoj LeBron neće otići do kraja. Uživanje u tuđoj nesreći je jedino što im preostaje, jer rebuilding je tek krenuo – ako su pametni pokušat će nešto izvući za Varejaoa dok još mogu, čekati da Jamison odjaše u suton i istovremeno ne bacati novac (i ono prostora što im ostane nakon odlaska navedenih) uzalud.

DALLAS

Njima želim ponavljanje lanjske sezone, a to uključuje igru najljepše košarke i iskorištavanje spoticanja protivnika o vlastite slabosti. Za tako nešto trebat će ostati na okupu, a to neće biti lako. Između ostalih, Chandler, Butler i Barea slobodni su igrači, a naravno da je Chandler ključ svega. Čovjek je oku ugodnu momčad šuplje obrane pretvorio u čvrstu družinu pod oba koša, a sebe u prvo ime ovogodišnje tržnice. Paradoks toga je da usprkos svemu tome Chandler ima smisla jedino u Dallasu. On u Mavsima ne mora igrati u napadu, dok bi ga eventualni odlazak zbog maksimalne love u Toronto, Denver, Indianu ili Netse doveo u poziciju u kojoj bi se puno veća pozornost davala njegovim slabostima nego plusevima, a to opet znači da bi se preko noći od junaka pretvorio u negativca. I za kraj, iako znam da Cubanu novac nije važan, želim mu da se ne srami iskoristiti mogućnost otpisa groznog Haywoodova ugovora (9 milja godišnje u prosjeku tijekom idućih 5 sezona).

DENVER

Želim im da što manje novca potroše kako bi zadržali Nenea i Afflala, jer iako bez njih ne mogu biti playoff momčad, s njima u preplaćenim ulogama ne mogu prema naprijed. Nene je idealan za Denver, momčadi koje trebaju centra koji može zatvoriti reket s njim ne dobivaju ništa jer on obrambeno igra kao krilo, dok one koje trebaju strijelca pod košem u njemu ne bi dobile kompletan paket jer čovjek nije u stanju raširiti reket. Po svemu radi se o igraču koji treba idealan kontekst da pruži maksimum, a on je upravo Denverov stil – brza tranzicija u kojoj do iražaja dolaze spretnost i agilnost pod košem, a ne šut ili igra leđima u osmišljenim akcijama. Slično je i na drugoj strani, Nene ne može kontrolirati reket na postavljene obrane, ali u bržem ritmu njegove ruke dolaze do izražaja. Također, želim im da očajni Harringtonov ugovor uskoro bude daleko od njih, usprkos nedostatku tijela dugoročno plaćanje takvog igrača nema nikakvog smisla.

DETROIT

Želim im dodatne opcije oprosta kako bi se odjednom mogli riješiti Hamiltona, Gordona i Villanueve, trojice jednako preplaćenih i jednako nebitnih igrača za sadašnjost i budućnost franšize. Stvarno, ovaj niz ugovora koji je podijelio Dumars tjera čovjeka da se pita nije li mu netko držao pištolj nad glavom.

GOLDEN STATE

Želim im da pronađu kristalnu kuglu jer samo uz pomoć nje mogu pronaći odgovor na pitanje što nosi budućnost. Hoće li Curry ikada moći ostati zdrav? Kakav će trener biti Mark Jackson? Što se može dobiti za Ellisa? Ajde, konačno se mogu riješiti najbeskorisnijeg NBA igrača zadnjih 3-4 godine (ako ikoga zanima, dotični se zove Charlie Bell), iako se možete kladiti kako će im, barem na trenutak, na pamet pasti i opcija da se riješe maksimalnog ugovora kojega su iskrcali Davidu Leeu.

HOUSTON

Želim im da se konačno prestanu igrati i skupljati gomile dobrih igrača te da se koncentriraju na dovođenje barem jednog rasnog talenta koji ih može pretvoriti u nešto više od simpatične momčadi koja igra lijepo, ali ne može pobijediti nikoga. Također, želim im da uživaju u eri Kevina McHalea, jer, ako ništa drugo, ove sezone od Rocketsa možemo očekivati da nastave s nesebičnom igrom, da se puno kreću u napadu i rotiraju u obrani i da se puno smiju Kevinovim šalama (a od Scole osobno da pokaže dodatni repertoar post poteza koje je pokupio na treningu).

INDIANA

Želim im da uspiju dovesti barem jednog od slobodnih visokih igrača. Nene, Chandler, West, Gasol, Jordan, pa čak i Oden, kao sin Indiane, u igri su za Pacerse koji će, ako iskoriste klauzulu oprosta na Poseya, imati dovoljno love na salary capu za maksimum. Nitko od navedenih nečega sličnog nije vrijedan, to je jasno, ali Pacersi će morati pretplatiti kako bi i dalje ostali prosječni. Što opet govori da lockout nije riješio ništa bitno jer je srž sistema ostala ista.

LA CLIPPERS

Želim im da jezgra Griffin – Gordon konačno ostane zdrava i odigra jednu sezonu u komadu. Plus, želim im da rupu na malom krilu popune nekim od sjajnih veterana koji bi ovu momčad konačno mogli povesti na pravi put (Grant Hill, Shane Battier ili neki sličan kandidat za budućeg NBA komesara).

LA LAKERS

Svim srcem im želim da pod borom pronađu playmakera, jer ako je u Fisheru i bilo još nešto života, on je nakon ovako stresnog razdoblja lockouta zasigurno ispario (sumnjam da planiraju dati većinu minuta rookieu Dariusu Morrisu). Također, želim im miran početak suživota između Kobea i Mikea Browna. Obzirom na to da Kobea u karijeri praktički nije trenirao nitko osim Phila (eksperiment s Tomjanovichem je brzo prekinut, a u vrijeme Dela Harrisa bio je klinac), bit će zanimljivo vidjeti kako će čovjek reagirati na totalnu suprotnost, trenera koji kao potomak škole Larrya Browna itekako voli držati stvari pod kontrolom, posebice u obrani. Usprkos rezultatima s Cavsima, nad Brownom je još uvijek previše upitnika i pitanje je kako će se postaviti prema ovako iskusnoj ekipi koja je prošla sve i kojoj ne treba teorija koliko motivacija. Kobe u ovim godinama i s novim bioničkim koljenima neće mirno gledati kako mu netko smeta u lovu na Jordanovo prstenje i rekorde.

MEMPHIS

Njima želim hrpu dolara od Knicksa i Lakersa kako bi mogli poplaćati sve što jesu i namjeravaju kupiti (uz Randolpha, Gaya i Conleya uskoro će imati na platnoj listi i Gasola). Također im želim da pronađu kupca za Mayoa, jer za njega definitivno neće ostati dovoljno. Što je možda još važnije, želim da im Gay donese ono što im je lani nedostajalo – talentiranog strijelca koji može uzeti loptu i zabiti kada sistem zakaže (a da pritom ne naruši kemiju koju su stekli u lanjskom playoffu, posebice u obrani). Zanimljivo, ali na ovako škrtom tržištu upravo će povratak Gaya nakon ozljede biti potencijalno najveće pojačanje uopće.

MIAMI

Oni su svoj poklon već dobili time što će se održati sezona, jer to vrlo vjerojatno znači gomile dolara, vagone pozornosti i prvi prsten. Opet, kako se ne bi osjećali zakinuti za dobre želje, nadam se kako će upecati barem jednog veterana, bio to Samuel Dalambert za pod koš ili Baron Davis za na vanjske pozicije, te da usput neće morati otpisati nikoga.

MILWAUKEE

Njima želim novi lakat za Boguta i novi mozak za Jenningsa jer inače ih čeka još jedna sezona puna razočaranja.

MINNESOTA

Nadam se da će Rubio ipak biti nešto više od totalnog promašaja kakvim se trenutno čini nakon dvije očajne godine u Europi. Podbaci li Ricky, uzalud im trener poput Adelmana i sva ona talentirana krila uokolo, miris razočaranja i frustracija još jednom će nadjačati sve, usprkos hladnim zimama na sjeveru.

NEW JERSEY

Želim im dolazak bilo kakvog talenta ne bi li zadržali Williamsa, a ako je moguće i nekoga tko bi mogao zatvoriti ogromnu rupu pod košem kojoj Brook Lopez nije dorastao. I pri tome ne mislim na Howarda. Fascinantno je da u novom kolektivnom taj nesretni sign & trade nije u potpunosti ukinut, jer to znači ne samo da su vlasnici popustili u borbi ega, već i da su nam još jednom priuštili gomilu iritantne i nepotrebna drame primjerenije sapunicama nego sportu. Gdje će Dwight? Hoće li Paul u New York? Kad će Dwyane zaprositi LeBrona? Bla bla. Tek je počelo i već je gadljivo.

NEW ORLEANS

Želim im da Paul ostane u gradu doživotno, jer bez njega NBA u New Orleansu nema šanse. Liga ne može pronaći kupca koji bi ostavio franšizu gdje jeste, a ovih koji računaju na preseljenje navodno ima na bacanje. Taj New Orleans stvarno nema sreće, čak je i druga sezona Treme bila dosadna poput napada Hornetsa kad je CP3 na klupi.

NEW YORK

Želim im barem jedan pick prve runde u idućih deset godina kad je već sistem bez salary capa još jednom ostao pusti san.

OKLAHOMA

Nadam se da je ono što je Harden pokazao u playoffu (i na što je Brooks nabasao slučajno, da naglasim) riješenje svih problema, jer osloniti se na Westbrookov mozak i Durantovu muškost, barem za sada, ne čini se najboljim putem u budućnost.

ORLANDO

Želim im pronalazak magične formule kojom će zadržati Howarda sad kad su se već riješili Arenasa (jednadžbe koje treba uzeti u obzir su dovođenje vrhunskog igrača, a možda čak i promjena trenera jer Van Gundyev Orlando je pročitana knjiga). Također im želim da se ne moraju više oslanjati na Turkogluove playmakerske sposobnosti.

PHILADELPHIA

Želim im da nova uprava biti pametnija od stare, što prevedeno znači da neće dati suludi ugovor Youngu kako bi gradili na lanjskim solidnim igrama. Da Božić stvarno bude vrijeme darivanja pobrinut će se i opcija kojom se mogu riješiti Branda dvije godine ranije.

PHOENIX

Sunsima želim da ih Robert Sarver odluči prodati nekome tko ih zaslužuje, s tim da usput pošalje Nasha u momčad koja se može boriti za naslov. Čovjek zaslužuje zadnju šansu nakon svega što je dao klubu, a svi znamo da je predobar i preponosan da je sam zatraži.

PORTLAND

Nadam se da ih karma neće uništiti zato što će škartati Brandona Roya. Obzirom da su do sada ionako naj-nesretniji klub u ligi, možete misliti što će se tek dogoditi nakon tog poteza.

SACRAMENTO

Želim im da konačno krene izgradnja te nove dvorane, po mogućnosti s novim vlasnicima i s manje sumnjivih tipova na rosteru.

SAN ANTONIO

Želim im što bezbolnije buđenje u ovom penzionerskom dobu, da više nalikuje na ugodni san nego na noćnu moru (trejdanje Parkera dok još ima vrijednost i otpis Jeffersona dobar su način za krenuti u novo doba).

TORONTO

Želim im da novi trener Casey bude u stanju prenijeti obrambenu čaroliju na sjever pa da najgora obrambena momčad lige postane samo jedna od najgorih. Također, od sveg srca im želim da Andrea Bargnani uhvati skok u napadu barem jednom u karijeri.

UTAH

Nadam se da je netko od dvojca Favors – Kantner pravi temelj za budućnost.

WASHINGTON

Nadam se da Flip Saunders neće još dugo maltretirati Johna Walla i kompaniju.

LEBRONO VOX

Još sat vremena dok ne saznam odgovor na pitanje koje me muči već nekoliko godina:

IS LEBRON FOR REAL OR IS LEBRON FULL OF SHIT?

E, napaljen sam kao da je u pitanju sedma utakmica Finala u nekom paralelnom svemiru u kojem igraju Sacramento Kingsi iz 2002. i Phoenix Sunsi iz 2006. Mislim, pa drugi krug se još prije par dana činio rješenim, a sada, zahvaljujući Kralju, sve gori.

Iz jedne konferencijske polufinalne serije sve skupa se pretvorilo u potragu za Istinom. Ono, ako LeBron odvede Cavse do pobjede, peta utakmica ostat će tek jedna mrlja u karijeri mu. Ukoliko Boston noćas završi posao, peta utakmica ostat će zapamćena kao dan kada je zemlja stala.

Zadnjih par dana svi su rekli sve o svemu, Kralju su leđa okrenuli i najvjerniji podanici, isti oni koji će već sutra, ako kojim slučajem Cavsi pobjede, opet pisati hvalospjeve njegovoj veličini. Mene iskreno nije briga. Nije da mislim da će Cavsi proći, jer ionako im nikada nisam davao nikakve šanse protiv Magica. Doduše, da će ih već Boston izbaciti nisam ni pomišljao, ali nije neočekivano. Cavsi jednostavno nisu momčad za velike stvari.

Oni skloni teorijama urote kazat će kako je Kralj digao ruke od ove momčadi i kako se već fokusirao na selidbu u novo kraljevstvo. Međutim, Kralj jednostavno nije na toj košarkaškoj razini da bude prvak.

Čovjek se iživljava u regularnoj sezoni, u nebitnim utakmicama, a u ovim najvažnijim nestane. I onda kaže “I spoil a lot of people with my play”. Pa što ta izjava ne govori sve o njegovom stanju u glavi, čovjek je u principu holivudska zvijezda prije nego sportaš. Sjetite se samo legendarnog crab dribblea, on jednostavno ne može sam sebi priznati kada pogriješi jer nikada, ama baš nikada u životu nije čuo kako mu netko govori – zajebao si.

LeBron je proizvod društva koje stvara tinejđerske zvijezde koje prije dvadesete postanu alkoholičari. Pitanje je može li se on ikada probuditi iz svoga sna, stoga mi je i drago da se uvijek nađe dovoljno momčadi kojima je igra još uvijek važnija od poze, momčadi koje mu mogu stati na put. Jer, postane li čovjek s ovakvim shvaćanjima sporta prvak, kvragu sve. Ne želim Globalnu Đikonu za šampiona.

Da, ja smatram da je LeBron kriv za sve. Mike Brown je grozan trener, ali odavno ga ne bi bilo u Clevelandu da se Kralju ne sviđa taktika koje se vrti isključivo oko njegovih odluka. Njegovi suigrači nisu vrhunski igrači, ali nisu ni tako jadni kako se čine. Samo, budite vi na razini zadatka u momčadi u kojoj nisu posložene vrijednosti i u kojoj je jedino važno klanjati se pred oltarom Izabranog.

I koje su to gluposti sa svim onim slavljima, smijuljenjem, fotkama, plesanjem. Sve nešto kao odraz momčadskog duha. A lider ti je čovjek koji te gleda u oči i mulja ti. Ostajem, odlazim. Vidjet ćemo. Nemojmo pričati o ljetu. Ali, hej, uvijek možemo pisati o tome.

Nitko me ne može razuvjeriti da je teret koji je LeBron stavio oko vrata klubu tim svojim stalnim isticanjem neizvjesne budućnosti na kraju svima presudio. Jednog Gilberta, spretnog poduzetnika, strah da ostane bez svoje najvažnije igračke toliko je oduzeo da se bojao išta radikalnije mijenjati (prije svega dati otkaz Brownu i dovesti veterana za trenera).

Browna i suigrače strah je oduzeo jer su postali svjesni da su bez Jamesa ništa. Navijači su trpili sve te izjave, umjesto da poruče kako ih nitko neće ucjenjivati. A Kralj je radio upravo to, ucjenjivao je sve oko sebe. Mislim, jasno da su krivi svi ti koji su dopustili uopće dovesti se u takvu situaciju, situaciju obojanu lažima i nesigurnošću. Pa kako itko može složiti momčad šampionskih ambicija a da u isto vrijeme nema pojma što će s njom biti za par mjeseci? Čemu stvarati takav ogroman pritisak?

Tako da nije nikakvo čudo što je nakon onakvog debakla, LeBacla, i Gilbert odbacio rukavice i prozvao momčad. Niti što su navijači zviždali svoga Kralja. Konačno su dobili priliku da naprave nešto što oduvijek žele. Nabijemo tebe i tvoje ucjene, to je nešto što je svatko normalan trebao reći od prvog dana. A kada nije, onda se takve stvari nakupljaju. I onda se dogodi kolektivna katarza.

Najluđe od svega, osim što je sludio cijeli jedan grad, LBJ je umalo sludio i cijelu ligu. Knicksi su već dvije godine kanta za napucavanje baš zato jer sve baziraju na premisi da će James postati njihov član i da ništa drugo nije važno. Jedan David Lee, prekrasan košarkaš koji iza sebe ima dvije odlične sezone i koji se uvukao u srce svakom fanu košarke, kao da ne postoji. Kao da nije on taj koji se muči u New Yorku, a da James nije tek fikcija.

Naravno, pola lige je iskoristilo te priče da ne radi ništa, već da sjedi i čeka. Jer, kao, možda im netko upadne u krilo. Što jest jest, Kralj je stvarno moćan. Sad još samo ostaje vidjeti da li je i tako dobar kada se treba izvući s dna kao što je dobar kada treba manipulirati tim nesretnim medijima koji su ga stvorili. I koji će ga možda i srušiti, uz cijenu rušenje svega oko njega. Pa tako možda i ekonomije jednog grada.

Noah, svaka ti čast, u tom gradu stvarno nešto nije u redu. Usput, evo i ovdje još jednom link na sjajni članak Adriana Wojnarowskog koji u biti sadrži sve što trebate znati o ovoj situaciji. Autor, naravno, nije s ESPN-a. Ali, lijepo čovjek kaže – ovo je trenutak istine. Mislim da više nitko ne misli da Cavsi mogu osvojiti naslov, ali svima nam treba neki dokaz da je James košarkaš a ne tek vrhunska kombinacija fizikalija iz nekog laboratorija. Treba nam i duša, a ne samo tijelo.

IN THE COURT OF THE CRIMSON KING

Sedam dana nakon kraja prijelaznog roka manje-više znamo sve o ovoj sezoni. Doduše, još je otvoreno nekoliko playoff mjesta, moguće je da se netko pojača ponekim otpisanim veteranom do kraja, ali to finaliziranje rostera teško će biti više od šminke.

Znamo sljedeće – četiri momčadi su pokazale više od svih i sve osim njihovih međusobnih dvoboja u završnici bit će iznenađenje. Sumnjam da ćak i Denver može biti toliko neozbiljan da si dozvoli podcijeniti Dallas ili Oklahomu. Dakle, četvorka koja će se boriti za naslov uključuje Nuggetse, Magic, Lakerse i Cavse. Bez Bostona i bez Spursa, koji ne pokazuju znakove poboljšanja. Svi ostali jednostavno nisu dorasli.

U ovom periodu nagledao sam se utakmica (trudim se držati ritam od barem jedne dnevno, a u nedjelju je ta brojka porasla na četiri u komadu), ali po važnosti susreti Cavsa protiv Nuggetsa i Magica svijet su za sebe – praktički, u pitanju su playoff dvoboji, borba za što bolje startne pozicije, i doslovno i figurativno. Ono, treba se protivniku uvući u glavu. I, nažalost po Cavse, sve miriše na još jednu reprizu lanjske situacije. Gdje nakon dominacije u regularnom djelu slijedi neminovni pad u najvažnijem trenutku.

Sad, obzirom na to da su Cavsi jedini od Izazivača napravili ozbiljnu promjenu za vrijeme prijelaznog roka, dio razloga za ova dva poraza možemo pripisati i aklimatizaciji na Jamisona. Ali, nemojmo se zavaravati, puno ozbiljniji dio krivice leži na nečemu s čim Cavsi već duže vrijeme imaju problem. Nečemu što im visi kao kamen oko vrata i vuče ih prema dolje, znatno otežavajući put prema prvom naslovu. A to su

a) pogrešan trener
b) Jamesova zbunjenost u pogledu vlastitih mogućnosti

Idemo redom. Već smo o tome govorili (a ako Cavsi ne osvoje naslov, govorit će o tome svi, garantiram vam), ali Mike Brown nije dorastao trenutku. Ova momčad ima sve potrebno da osvoji naslov, i priče o lošim suigračima više ne prolaze. Shaq igra iznad svih očekivanja, praktički anulira Howardov učinak. Jamison je sve što im je trebalo, čovjek koji može zabiti lakoćom, čovjek koji će individualnim kvalitetama olakšati muke nečemu što znamo i pod nazivom ”igra u napadu Cavsa”.

Koliko puta smo slušali priče o tome kako Cavsi imaju jedan od kompleksnijih napada u ligi, sve te akcije u kojima se prolazi kroz trostruke blokove, križanja, promjene strana. Ono, Flex na kubik. I onda zadnjih 10 sekundi, nakon sve te muke, lopta završi kod Jamesa na vrhu reketa. Sad, što je to ako ne znak da trener ne zna kako prijeći tu posljednju prepreku, dati završnu glazuru svome projektu?

Gle, Brownu je ovo prvi posao i odradio ga je fantastično. Cavsi su, zahvaljujući upravo njemu, postali jedna od najboljih obrambenih ekipa lige. Obrana donosi naslov, a Cavsi je imaju. Svi koji se boje da Jamison nije profil igrača koji im je potreban, jer nije dobar obrambeni igrač, nek’ se ne brinu. Ako je Brown uspio uklopiti Shaqa, Jamison će biti dječja igra.

Brown pada na onome gdje je trener najvažniji. Na pripremi i na odnosu s igračima. Ovo što on radi je posao vrhunskog asistenta. Dakle, ono što u Bostonu radi Tom Thibodeau. A, iako nikad nisam mislio da ću ovako nešto izjaviti, Cavsima fali Rivers. Ne zbog svog briljantnog taktičkog uma, već zbog sposobnosti da manipulira igračima kako bi iz svakoga izvukao ono što je napotrebnije momčadi.

Cijela ova situacija me podsjeća na Pistonse, kada ih je, par sezona prije osvajanja naslova vodio Rick Carlisle. Joe Dumars je hladnokrvno, preko noći, maknuo Carlislea, čovjeka koji je izgradio temelje budućih prvaka svojim fanatičnim pristupom obrani, i doveo iskusnog Larrya Browna. Carlisleu je to bio prvi pravi posao, i to iskustvo mu je pomoglo da kasnije u Pacersima napravi još bolji rezultat. Ali Dumars je znao da, ako misli osvojiti naslov, mora imati čovjeka koji zna kako se to radi, a ne nekoga tko tek uči. Jer s druge strane je, ne zaboravite, čekao Phil Jackson.

Istu stvar moraju napraviti i Cavsi. Pozdravite Mikea Browna i dovedite iskusnog trenera koji se neće:

– bojati Jamesu u facu reći da je pogriješio u obrani (nadam sa da svatko sa zdravim očima zna da James nije materijal za najbolju obrambenu petorku, jer se njegova obrana svodi na trenutke koji završavaju na NBA actionu)

– bojati pozvati time-out nakon isforsirane trice i upozoriti Jamesa da ima boljih opcija na raspolaganju (prvenstveno ulaz, u kojem je nazustavljiv i koji će u 90% slučajeva rezultirati dodatnim slobodnim, te povratna loptu suigračima koji svi redom gađaju trice preko 40%)

– bojati reći Jamesu da je vrijeme da se posveti treniranju post igre jer ovo što sada pruža je ispod svake razine (koliko puta ste ga gledali kako primi loptu u postu protiv potpuno inferiornog igrača i onda ne zna što sa sobom, osim nekakvog poluhoroka za koji mu još treba skok unazad kako bi dobio dodatni prostor)

– bojati ukazati Jamesu da je činjenica kako grize nokte na klupi malo previše, jer nema više 18

– bojati ukazati Jamesu na činjenicu da glupiranje prije tekme ili poslije nekog vrhunskog poteza nema smisla ako ćeš u isto vrijeme, svaki puta kada ti ne ide kako si zamislio, nestati (što se posebice odnosi na padove ili krive doskoke nakon kojih još narednih minutu-dvije radi grimase i pipka zglobove kao da je u najmanju ruku nešto slomio)

Cavsi će biti korak iza protivnika sve dok se apsolutno vrte oko ugađanja Kralju. Mislim, jedan Denver ima, bez premca, najboljeg i najhladnokrvnijeg ubojicu u trenutcima kada se lomi utakmica – Anthonya. I bez obzira na to, momčad nema ništa protiv toga da zadnji šut završi u rukama Billupsa, ili čak Smitha. Orlando ima Lewisa, ali i Nelsona, te čak i Cartera. Lakersi imaju Kobea, ali Phil je napravio takav posao da znamo kako će momčad odigrati svoj maksimum kada je najpotrebnije.

Paradoks je da, usprkos tome, u široj javnosti prevladava slika o Anthonyu i sličnima kao sebičnim igračima, a o Jamesu kao o košarkaškoj Majci Terezi. Međutim, istina je u detaljima. Uočite kako Anthony možda nije takav asistent, ali u stanju je maknuti se i napraviti prostora drugima. James to još ne može, pobjednički šut suigrača mora doći od njegove povratne. Ali nije to ništa što se ne da ispraviti, Kralj će kad-tad naučiti vjerovati suigračima. Međutim, trenutno to još ne zna. A ne zna pomoći ni sebi.

Jer Kralj umjesto ulaza, koji mu je zaštitni znak, bira šut iz vana. U trenutcima kada se utakmica lomi, kada lider mora biti na visini zadatka, on je taj koji čini razliku između pobjede i poraza. Čovjek koji se ne srami dodati ključnu loptu suigračima, i na čemu mu svaka čast, istim tim suigračima uzima kruh iz ruku trošeći nešto što bi trebala biti njihova odgovornost – šut iz vana. Gle, košarka je sport u kojem najbolji pojedinac zaslužuje imati zadnju loptu. Samo kažem da je ne moraš nužno opaliti s osam metara. Jer, ako nećeš ići na ulaz i koristiti snagu i brzinu koje te čine najboljim košarkašem na svijetu, tada automatski daješ prednost jednom Kobeu ili Melu. Jer njima je šut s poludistance razlog postojanja, i kada se upustiš u revolveraški obračun s njima – gubiš. Svoju veličinu možeš dokazati i tako da ideš svojim putem, a ne nužno onim koji su toliki već prošli.

Ja više ne želim slušati o Jamesu kao ultimativnom košarkašu (a to se posebno odnosi na tebe, Simmonse). Ne budite licemjeri. Više nema opravdanja. Pa čak ni u Mikeu Brownu. Kralj ima vrhunske podanike, koji su u ove dvije utakmice dokazali da se bez problema nose s Orlandom i Denverom. Naslove su osvajali i slabiji rosteri od ovoga što ga imaju Cavsi. Momčad ima sve na oba kraja terena. Sada joj samo treba pravo, zrelo vodstvo. Koje se najbolje očituje u zadnje tri minute. Ni u jednom trenutku nemam namjeru reći da je Kralj sebičan namjerno, ili da sabotira momčad jer želi svu slavu za sebe. Ništa tako prizemno nije u pitanju. Samo kažem da Kralj još ne zna što je potrebno za biti na vrhu jer se još nije suočio s vlastitim limitima (a nije očito ni dotaknuo dno, iako se kroz zadnjih nekoliko godina nakupilo bolnih poraza). Za njega je sve do sada bila jedna velika igra. Međutim, ako misli osvajati naslove, onda je vrijeme da se prestane igrati i neka se uhvati posla. A posao najčešće nije zabavan, ali ga treba odraditi.

Osobno navijam za Finale između Denvera i Orlanda. Ne samo zato što bi u pitanju bilo jedno od luđih Finala koje ćemo imati prilike gledati u životu, već i zato što bi taj dvoboj doveo do laganih promjene u pogledu na svijet. Zaboravite na krvave rovovske obrane, zaboravite na komplicirane kontrolirane napade. Sve se svodi na borbenost i požrtvovnost u obrani, odnosno na kreativnost i talent u napadu. Tko može biti pametan i prognozirati išta s ovakve dvije ekipe, koje su u stanju ne samo pobjeđivati dobre i gubiti od loših, već u istoj utakmici pokazati svoje najlošije i najbolje strane?

Zvuči sjajno, zar ne? Tko ne bi uživao u nečemu što možemo smatrati oproštajem od dosadne košarke koje je krasila Spurse, Pistonse i Lakerse. Ali i ne samo oproštajem od racionalnosti, već i od super-zvijezda koje dominiraju nad igrom. Jer i Denver i Orlando imaju (pre)više heroja. Da, Melo i Howard su glavni, oko njihovih talenata izgrađene su momčadi, ali ljudi odluke su i Billups, Smith, Lewis, Nelson pa i Bidrman i Barnes. Bio bi ovo povratak ABA košarke i NBA s kraja sedamdesetih, kada su pobjeđivale momčadi sastavljene od gomile podjednako dobrih košarkaša. Ono, da se ljudi podsjete da nije samo potrebno imati tri zvijezde i sedam statista, već i da momčad s devet igrača u rotaciji ima smisla i da svatko ima svoju ulogu.

Najluđe od svega, promjena paradigme bi dovela i do toga da bi svi sveučilišni tirani i sve Repeše ovog svijeta shvatili kako se svijet ne vrti oko njih. Košarka je sport koji, kao nijedan drugi, ovisi o pojedincu, ali samim time je važnija i uloga najslabije karike. Ako me kužite. U košarci je sreća najmanje važna. U seriji od sedam, uvijek će proći bolji. Ma kako trenirao zonu, i ma kako trenirao šut, ako je protivniku stalo, a talentiraniji je, može vas ubiti pick ‘n’ rollom. Ne komplicirajte život.

Zato hoću Denver-Orlando. Jer ne želim gledati Kralja, barem dok se još nije pretvorio u pravu legendu i kompletnog igrača, da diže pehar dok svi svršavaju uokolo. Ne želim da se Mike Brown vodi u povijesti kao veliki trener, a da još nije vidio svijet oko sebe otvorenih očiju. Želim da cijelo ljeto imam glupi osmjeh na licu zato što su dvije takve momčadi, van svake pameti, došle do kraja. Na račun originalnosti.

Nešto sam skužio što se tiče Van Gundya. On djeluje kao da nema pojma što radi, ali što ako je baš to tip trenera kakav treba Magicu? Što ako samo on može tolerirati ovakvu momčad sastavljenu od potpunih psihopata, čistu antitezu svega onoga što je do sada donosilo uspjeh u igri? Svaki drugi trener odavno bi Nelsona zakopao na dno klupe, ali ne i Stan. I onda Nelson zabije ključne lopte. I tako svaki put. Ista stvar je s Rashardom. Kažem vam, svaki drugi trener bi pukao (ovi sveučilišni s deset kilograma gela u kosi bi se vjerovatno ubili). Ne i Stan. On mirno kaže svoje, iako je svjestan da ga nitko ne sluša. Igrači naprave po svome, ali dok se onako bore u obrani i u bitnim utakmicama, što im možeš zamjeriti. To što nema logike u tome što rade? Ali funkcionira!

Uglavnom, svjestan sam da su Cavsi i Lakersi na svoj način odlični. I svjestan sam da imamo šanse za Finale između Denvera i Orlanda ne toliko zbog veličine tih ekipa, koliko zbog činjenice kako Kralj nije dosegao svoj vrhunac. I da, na kraju ćemo vrlo vjerovatno gledati Lakerse i Cavse i uživati. Možda ću čak navijati i za Cavse, ako James u međuvremenu zauzda hormone i ako se vrati Big Z (ovo s navodnim stopiranjem njegova povratka od strane lige je obična sprdnja, pravila su jasna a po njima Cavsi imaju pravo vratiti Ilgauskasa, isto kao što su to prije njih napravili mnogi – to što ovakav čin možda nije idealan, e to je nešto s čime se svaki put bavimo par dana a onda zaboravimo do sljedećega puta).

Ali, barem dok se to Finale ne dogodi, uživajmo u mogućnosti svijeta bez centralizma, svijeta koji je u stanju okrenuti fokus od dvoboja pojedinaca na dvoboj momčadi. Oslobodimo se narcisoidnosti 20-og stoljeća i uživajmo u NBA, tom fantastičnom spoju najboljeg i najgoreg što čovjek ima za ponuditi. Drucker vs Friedman, Srića vs Škegro, Kissinger vs Obama, Ghandi vs Bush. Sve to imamo prilike gledati u jednoj od boljih završnica zadnjih godina. OK, možda i ne, ali tko to može dokazati?

Stoga, prije svega, uživajmo u sezoni u kojoj imamo četiri legitimna pretendenta na tron. Svaki ima svoje mane i vrline, svakoga se može simpatizirati zbog ovoga ili onoga. Meni čak i ovo ludilo Denvera i Orlanda zna ići na živce, jer često donosi kontra-efekt, momčad sama sebe upuca u nogu. Ali, zar nije slična stvar i s ovim, nazovimo ih, ozbiljnim momčadima, zar i Cavsi i Lakersi nisu sami sebi najveći neprijatelji?

I zar nije upravo ova kompleksnost košarke, kao sporta u kojem su pojedinci i način kako funkcioniraju pojedinačno i u timu važniji od taktike i bilo kakve teorije igre, nešto što cijelu stvar čini još zanimljivijom? Da ne duljim više, samo želim reći da će ovogodišnja NBA završnica po svemu sudeći biti vrhunska i da je nitko normalan ne smije propustiti. Ovoliku količinu čiste životne energije teško možete naći igdje drugdje a da je sve što vam treba – flat rate.

Stern, lovu očekujem na računu do kraja tjedna.