ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

9Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G26

Posted by Gee_Spot

Treba imati i sreće u životu, a Wolvesi su je očito nekako zaslužili jer su tijekom ove dvije večeri bez Lovea igrali protiv momčadi kojima su najbolji igrači također bili limitirani. Naime, dan ranije protiv Kingsa, Cousins nije imao prilike previše utjecati na utakmicu zbog problema s osobnima, a slično se noćas protiv Grizzliesa dogodilo i Gasolu. Tu treba odati priznanje Pekoviću na još jednom detalju kojega je doveo do savršenstva. Iznuđivanje osobnih je tako postalo njegovo oružje jednako kao i skok ili zabijanje ispod koša. Čovjek jednostavno uvijek ide u kost, čvrsto držeći loptu s obje ruke, tako da ti je jedino rješenje ili spriječiti ga dođe u dobru poziciju ili do lopte, jer jednom kad je ova kod njega, to vam je ili koš ili slobodna u 80% slučajeva.

Nema Zacha, Marc je bio limitiran, a to znači da je Memphis bio bez post igre. Ergo, ovo nije bio Memphis, a kad dodaš da zbog ozljede nije bilo ni Allena, glavnog terijera u njihovoj drugoj ključnoj aktivnosti - presingu na loptu, ispada da su Wolvesi igrali protiv jedne lutrijske momčadi. Hollins nedostatke pod košem očito ne može zakrpati, ali noćas mu je uspjelo barem prikriti manjak Allena. I to zaobilaznim putem. Sam Young, njihov pouzdani podizač energije na bokovima i nekada prvi swingman s klupe, ustupio je mjesto u rotaciji Quincyu Pondexteru iz razumljivog razloga – Pondexter je fizički sličan igrač, žilav i jak, sličnog je i obrambenog stila, ali, za razliku od Younga, može nešto i zabiti. A iskra u napadu Grizzliesima je potrebnija od vode.

Najluđe od svega, Mayo igra solidno u zadnje vrijeme i pitanje je na što bi Memphis nalikovao da je on ostao na razini blijedih igara koje je prezentirao prošle godine. Ovakav Mayo ne samo da je kandidat za najboljeg šestog igrača, već je i dvojka startnog NBA kvaliteta. Uglavnom, usprkos svim problemima, Memphis je rutinski dobio Minnesotu riješivši ključni match-up u svoju korist – Conley je noćas upornom obranom i brzinom uništio Rubia (Ricky u prvih 30 minuta nije imao ni jedan asist, završio je s jednim naspram 4 izgubljene). Dodaj još fizičku nadmoć Pondextera i Gaya nad bokovim Wolvesa (tanašni Ridnour i Johnson) i to je bilo dovoljno.

Pod košem treba istaknuti (konačno) nešto aktivniju ulogu Speightsa, čovjeka sa svim potrebnim atributima za biti kvalitetan NBA igrač, ali čovjeka koji se iz nekog razloga vuče po parketu (što mu je bio i glavni prigovor tijekom boravka u Sixersima). Ipak, koliko god Speights bio zadovoljan time da povremeno šutne iz vana i da trčkara gore-dolje, kao legitimni nasljednik Artura u rotaciji (jednom kada se vrati Zach) nametnuo se Dante Cunningham. Koji nema masu ni visinu u rangu Speightsa, ali je puno pokretljiviji, borbeniji i uopće aktivniji u svakom pogledu.

Ovoliko nabrojanih imena ne znači da Memphis ima dobru klupu. Tijela na njoj ima, ali nema raznovrsnosti. Svi spomenuti su manje-više igrači koji dižu razinu energije, a, maknemo li Mayoa koji je praktički član petorke zbog kvalitete svog vanjskog šuta, ovo ispada jedna od najslabijih klupa u NBA. Najvažniji razlog tome je manjak pravog role playera u tri bitne kategorije – back-up play (nemaju slash & kick igrača koji se može brinuti za loptu), back-up centar (netko tko može zatvoriti reket povremenom bananom) i tricaš (što je glavni razlog zašto bi idiotski bilo pustiti Mayoa).

Stopera ima na sve strane, ali Pargo i Haddadi nisu NBA materijal (iako bi oba bili sjajni u manje obrambeno zahtjevnoj košarci poput Eurolige), a Selby nema pojma kako se igra košarka (trebao je ostati na Kansasu do kraja sveučilišne karijere). Obzirom da su Grizliji debelo premašili salary cap, neka ozbiljnija pojačanja klupe su neizvjesna i u budućnosti, ali, svaki put kad gledaš ovu pustoš, mora ti pasti na pamet uzalud potrošen drugi pick draft na balvana kakav je bio Hasheem Thabeet. Da se taj tip razvio u pola igrača kakvog su očekivali, danas bi imali zid pod košem. Još da nisu poslali Vasqueza u New Orleans i tako se riješili dobrog back-up playa kako bi dobili nepotrebnog bočnog igrača, gdje bi im bio kraj.

Kod Wolvesa, koji bez Lovea i s uštopanim Rubiom nisu imali niti minimalne šanse za pobjedom, najgori od najgorih bio je Beasley. Njegova zaljubljenost u vlastiti skok-šut koji uporno odbija ući u mrežu graniči sa šizofrenijom, a nema smisla brojati svaku situaciju tijekom koje je zaustavio kruženje lopte kako bi bezuspješnim driblingom pokušao ući u reket. Jedino gdje Mike funkcionira je ispod obruča, bilo kao skakač, bilo kao strijelac u postu. Čovjek očito nikada neće uspijeti završiti prijelaz s onoga što je bio cijeli amaterski život (dominantan igrač u reketu) na igru na perimetru među profesionalcima, stoga je vrijeme da mu se pruži šansa negdje gdje će doći do minuta kao back-up četvorka. Obzirom da u Minnesoti pod košem ne nedostaje tijela, čini mi se kako svi jedva čekaju ljeto da se međusobno pozdrave. Šanse da Adelman zadrži Beasleya su minimalne jer tip je bitan za budućnost ove franšize otprilike kao i Hrvatska za gospodarstvo EU.

29Dec/116

A QUICK ONE (WHILE THE WOLVES ARE AWAY)

Posted by Gee_Spot

Kako se ritam mora održavati i bez Wolvesa na rasporedu i kako sam opet navio sat jutros u 5 kako bi u snimci pogledao Memphis i Thunder (a i kako bi u sva četiri prozorčića League Passa bacio oko na dio ostalih susreta), zašto ne staviti na papir/ekran poneku misao o noćašnjim tekmama.

Prvo dodatak na jučerašnji post koji sam u brzini izostavio, a tiče se Heata. Ne bi li stali na kraj dominaciji Miamia Celticsi su u jednom trenutku krajem treće zaigrali zonu, što je kod komentatorskog trojca izazvalo zgražanje. Kao, nitko nije mogao očekivati da će jedna momčad koja se diči obranom poput Bostona ikad pribjeći nečemu tako tetkastom kao što je zona.

Samo, jebiga, nakon što je Dallas osvojio naslov igrajući dobrim dijelom upravo 2-3 zonu, na takve prizore treba se naviknuti. Posebice protiv Miamia koji je naglo usporio nakon što je Rivers zaigrao na ovu kartu. Primjetno je kako se Heat spremao na ovako nešto, isti tren su odustali od driblanja i krenulo je kruženje lopte bez da je itko opalio o parket, ali usprkos svom tom traženju slobodnog čovjeka i solidnim šuterima na parketu (Battier je odmah ušao u igru, kao i Jones i Cole) činjenica je kako zona ima smisla iz jednostavnog razloga zato što Heat tjera na šut umjesto na ulaze. Dakle, tjera ih na prosječnost umjesto na ono u čemu su bez premca. I iako ništa ne garantira obzirom na solidnu šutersku postavu, jednu svemirsku momčad odjednom čini - običnom.

Vrhunac dana je ipak bila situacija kada je Stari bacio pogled na ekran, vidio Juwana Howarda na klupi i mrtav-hladan ispalio 'Šta je Howard sad pomoćni trener u Miamiu?'

Nego, krenimo na noćašnja događanja.

- za prve power rankingse, koji će doći na red tamo negdje iza Nove, dosta toga još nije posloženo u glavi, ali tri zadnje pozicije su zacementirane – Sunsi su najgora momčad u ligi, odmah do su Pistonsi, a trio fantastikus zatvara Jazz

- što je zajedničko ovim lošim, lošim momčadima? To što nisu dio sadašnjosti i što nisu okrenuti budućnosti za razliku od Raptorsa, Bobcatsa, Cavaliersa, Kingsa i svih ostalih franšiza koje će se boriti za što bolji pick. A i to što imaju nikako posložene rostere također ne pomaže.

- odluka Wizardsa da ne amnestiraju Lewisa svakim danom čini se sve boljom, dogodine ga brišu iz knjiga, a amnestiju mogu potrošiti na očajni ugovor Blatchea oko kojega definitivno nema smisla išta graditi i kojega treba maknuti od Walla što prije

- Spursi su lani dobili 61 utakmicu maksimalno koristeći klupu na kojoj NIJE bilo Leonarda i na kojoj Anderson i Splitter nisu imali značajne uloge kraj Hilla i McDyessa. E, pa ova trojica su u startu obrambeno bolja od lanjske druge postave, a napadački imaju potencijal to biti. Što samo još jednom dokazuje da nikada nije pametno prekrižiti Spurse

- Rudy Fernandez možda ipak može biti koristan NBA igrač, nastavi li igrati kao noćas definitivno ga križam s crne liste i vraćam na onu potencijalnih Ginobili light majstora (lista sastavljena od bekova koji nemaju petu brzinu, ali zato imaju košarku u malom prstu) na kojoj je bio godinama, dok mu Blazersi nisu isisali životne sokove i pretvorili ga u mediteransku verziju J.R. Smitha (naravno, morao sam nekako spomenuti Smitha koji će pred playoff biti traženija roba od novih Jordanica)

- Mark Jackson je izgleda stvarno ozbiljan s ovom pričom o obrani, Warriorsi su potpisali Fesenka što im daje treće drvo pod košem, četvrto ako računamo i Udoha (prevedeno – zaboravite na niske eksplozivne postave, Warriorsi će čuvati reket prije svega), a dovođenje pa zatim i davanje minuta Rushu iz Indiane i McGuireu iz Bobcatsa zaokružuje ovu priču – radi se o beku i krilu koje ne mogu pogoditi otvoreni šut (za Rusha doduše još nisam siguran obzirom da je u prve tri tekme zabio 5 trica iz 8 pokušaja), ali su zato aktivni u obrani. Pogodi li Jackson omjer između obrane i napada i bude li Curry zdrav (noćas su ga mudro odlučili odmarati ne bi li spasili te nesretne zglobove), Warriorsi bi mogli napraviti taj korak naprijed za koji im nitko nije davao šanse

- Hornetsi imaju legitimnu rotaciju od 10 igrača, a gledajući Vasqueza kako nastavlja sa solidnim igrama u ulozi back-up playa dođe ti da se pitaš gdje je pamet bila Memphisu odreći se relativno dokazanog igrača i kockati se s dva rookiea iza Conleya

- koliko je ozbiljna Conleyeva ozljeda još nije poznato, ali, dok ga nema, Memphis se mora osloniti na Parga koji nije klasični rookie (bio solidan u Maccabiu), djeluje pouzdano, ali nije materijal za NBA startera (26 godina, osrednji šut, veteranske noge) i eksplozivnog Josha Selbya koji u roli combo-beka može donijeti poene s klupe, ali ne i voditi momčad

- još je veći problem što je Conley bio tricaška opcija kakva ovoj momčadi inače nedostaje, bez njega ogroman teret u širenju reketa pada na Gaya i Mayoa, što može rezultirati samo padom učinkovitosti obojice (ako Mayoeva može dodatno pasti, tip treba promjenu sredine misli li spasiti ono što je ostalo od karijere)

- Oklahoma je pak odradila još jednu utakmicu u nizu, u stilu veterana došli su do treće pobjede na račun smirenosti osovine Harden-Durant, a eventualne opaske kako su jedva dobili Memphis bez Conleya ne drže vodu iz razloga što su praktički cijeli susret vodili i to usprkos tome što su igrali bez Westbrooka koji je na jednu večer odlučio biti play Grizzliesa

- Russ je odigrao jednu od najvestbrukovskijih utakmica u karijeri uporno bacajući cigle (0-13 je bio finalni score), a usput se uspio posvađati i s Durantom

- pitanje dana je sljedeće – da li su noćas prikazane frustracije rezultat povijesno loše večeri (i to ne samo šuterski, limitirani Pargo ga je ostavio u prašini nekoliko puta što je ekvivalent tome da Bolt na 200 metara izgubi od Branka Zorka tri puta za redom) ili su odraz činjenice da je Harden preuzeo ulogu playmakera i da se Russ ne miri sa novom mu ulogom?

- ovu situaciju definitivno treba držati na oku, nije lako od pokretača svakog napada doslovno postati čovjek koji ima zabranu napasti koš bez Hardenova dopuštenja, ali ako Westbrook ne kuži da je to za dobro momčadi, onda ga definitivno treba poslati negdje sjevernije da se malo ohladi

4May/117

GRUMPY OLD MEN

Posted by ispdcom

Miami opet rasturio Boston, ovaj put u sasvim drugačijem kontekstu. Gee i Sickre pokušavaju shvatiti da li je Celticsima istekao rok. Također, Oklahomi je po prvi puta u ovom playoffu uspjelo prikazati Grizzliese kao smrtnike. Jedve čekamo treći set ovog meča da vidimo kako u Memphisu misle uzvratiti na izazov.

HEAT - CELTICS, G 2

Sickre: Prije nego krenemo na G2, pogledaj ovo. Kakvi licemjeri su ova dvojica, zlo mi je od njih. Ne smiju biti prvaci.

Gee: Zvučiš kao ogorčeni starac, od sada te zovem Bob Ryan. Inače, novinarska legenda je neki dan u gostima kod LeBatarda izjavio nešto slično, da ovdje nije u pitanju samo Boston protiv Miamia, nego budućnost cijele lige – pokaže li se Miami eksperiment uspješnim, svi će mu se okrenuti i zaboraviti na košarku, opet će se sve vrtiti oko zvijezda.

Bob: Hvala ti što me zoveš ogorčenim starcem, iz usta nekoga tko je tek uskočio na vlak Miamia to je kompliment.

Gee: Nisam ja uskočio na nikakav vlak, pa zar nisam izabrao Celticse? Doduše, nisam se fokusirao na ove metafizičke aspekte kao vi Bobovi, nego sam stvarno mislio da su bolja ekipa. E, pa očito nisu – noćas su odigrali vrhunski, najbolje što mogu, a Miami je imao odgovor na sve. Obrambeno su odigrali na razini, a u napadu su se uvijek mogli osloniti na to da će Wade ili LBJ individualnim bljeskom zabiti kad i koliko treba.

Bob: Ako je Miami i imao nekakvu mentalnu barijeru pred playoff obračun s Bostonom, sa sada već 3 uvjerljive uzastopne pobjede ne samo da imaju rezultat na svojoj strani, već i psihološki mir koji donosi saznanje da imaju igru za stati na kraj Celticsima. A ta igra uključuje vrhunsku obranu koja ne dozvoljava lagani koš, konstantni pritisak ulazima na ranjenu unutarnju liniju Celticsa te maksimalno korištenje Bostonove najveće boljke - izgubljenih lopti - za što veći broj kontri i laganih koševa. Heat je do sada dominirao u svih 8 četvrtina, tu nema spora.

Gee: Iako je Boston u drugu istrčao kao druga momčad. Za razliku od prve utakmice sve je izgledalo na mjestu - Rondo je igrao svoju igru, lopta je u napadu kružila koliko god treba, agresivno su reagirali u obrani, a čak su se i KG i Pierce odlučili pojavili na samom početku. Ne samo što su zabijali, radili su i sjajan posao u obrani. Samo što ovaj put Miami uopće nije djelovao iznenađeno ili izgubljeno, imali su odgovor na sve. U obrani su bili jednako agresivni, u napadu bi uvijek našli rješenje, uglavnom preko Wadea. I fascinantno je da od svakoga dobiju nešto, sinoć je Bibby imao par važnih šuteva, a da ne govorim kako je Joel Anthony odjednom odlučio napadati koš i još je to činio poprilično uspješno.

Sickre: Miami se držao, čekao šansu da zada završni udarac, a u ovakvom dvoboju do izražaja dolaze stare noge Celticsa. Upravo u tome što su najbolje odigrali na početku očituje se ta starost, Ainge je znao što radi kada je pokušavao dovesti nešto svježine u rotaciju. Nije pogodio s Greenom, iako je ovaj sinoć konačno odigrao solidno, ali sada je konačno jasno što mu se motalo po glavi kada je napravio trade.

Gee: Treba istaknuti kako barem kod prvih izmjena ovaj put Boston nije izgubio korak, Green i West su dobro reagirali, tako da možemo reći kako su barem nešto stekli u ove prve dvije utakmice - klupu. Meni je utakmica stvarno bila sjajna, posebno u ovom prvom dijelu kada smo gledali pravu bitku za svaki koš. Čak ni 20% šuta s obje strane u drugoj četvrtini nisu umanjili ljepotu ovog playoff intenziteta. Ali, povremeni bljeskovi Wadea i Jamesa, zbog kojih je Miami i imao +5 na poluvremenu, jasno su ukazivali gdje je Miami u prednosti. Jednostavno, uvijek se mogu osloniti na to da će njih dva nešto zabiti, a Boston sinoć nije imao takvog igrača.

Sickre: Boston se još uvijek može vratiti u igru, dovoljna je pobjeda u sljedećoj, a do nje će biti lakše doći uz Shaqov simbolični ulazak u igru krajem prve četvrtine. Iako ni to nije garancija ničega dok Miami igra ovako dobro. Pierceovo stopalo, Rondova leđa, stopala i što sve ne - previše su fizički inferiorni da bi mogli išta obećati sami sebi. Znamo da imaju devet života, ali pitanje je da li su ih već sve ispucali.

Gee: Rondo je barem pokazao da je živ. U prvoj je njegovu očajnu igru LeBatard objasnio tugom zbog činjenice da je Zach Randolph ubio Perkinsa u susretu Memphisa i Oklahome. Sada pak više nema razloga za šalu, Boston je dao sve od sebe, a to nije bilo ni blizu dovoljno. Čak su do samog kraja bili u egalu, došli su u završnicu kakvu bi do jučer priželjkivali. I onda nisu bili u stanju ubaciti u višu brzinu i dovesti Miami u situaciju da se opet počne preispitivati. Jednostavno, James je uzeo stvar u svoje ruke, krenuo u seriju ulaza, odveo Miami na +12, a usput obrana Heata nije dozvoljavala Celticsima da dišu. Zvuči jednostavno, a tako je i zgledalo. Iako mi se to činilo nemogućim, Miami je odigrao bolju utakmicu od prve. Nije ovdje bilo slučajnih eksplozija Jamesa Jonesa da donesu prevagu, sve su odradili oni od kojih to očekujemo i sjajna obrana.

THUNDER - GRIZZLIES, G 2

Oklahoma je uzvratila udarac, prebacila lopticu Memphisu, red je na Hollinsu i društvu da smisle sljedeći potez. Od starta su krenuli čvrsto pod košem, odlučni da neće dozvoliti da ih dobiju Randolph i Gasol. Ibaka je odradio sjajan posao, ostali su mlatili, a sjajne partije s klupe Hardena i Maynora dale su onaj krucijalni napadački poticaj (usput anuliravši pluseve koje Memphisu često donese širina klupe).

Već smo govorili kako Oklahoma može računati da će zabiti koš više ako će uz Duranta i ostatak napada funkcionirati. Zato je i najluđe od svega da Durant nije odigrao ništa posebno za svoja mjerila, Westbrook je i dalje uglavnom bio Westbrook, a nadahnuti Maynor i Harden su bili dovoljni iz razloga što je obrana odradila sjajan posao na centrima Memphisa, potpuno ih izbacivši iz igre.

Tako da ova utakmica nije samo uobičajena pobjeda domaćina koji je, stavljen pred zid, u susret unio puno više energije. Ne, ovo je i prava playoff prekretnica na koju će Memphis morati reagirati. Radi se o tome da ih je Thunder, spriječivši koševe iz reketa pod svaku cijenu, osudio na šut iz vana, a znamo kako u tom segmentu Memphis funkcionira. Mike Conley je uzeo stvar u svoje ruke, uz sve ono što inače radi odigrao je i sjajnu šutersku utakmicu, ali ovakvi momenti su kao stvoreni za igrača profila Rudya Gaya, krilnog strijelca koji može kazniti svako udvajanje na Randolphu.

Doduše, u Mayou Memphis ima nekoga sličnog tom profilu, samo ne dovoljno kvalitetnog. Opet, usprkos svim manama, kada je Mayo proradio u drugom poluvremenu, Memphis je nakratko živnuo.

Da se razumijemo, nije sad odjednom serija prelomljena.

Memphis sada ima prednost domaćeg terena, a protiv Spursa su dokazali da imaju dovoljno načina za raširiti reket i bez šuta za tri (visoki pick 'n' roll prije svega). Kvragu, čak su i usprkos ispodprosječnim partijama Zacha i Marca opet zabili preko 100. Ali, OKC sada zna da uz čvrstu obranu pod košem uvijek može računati na svoj napad te Memphis mora pronaći načina kako opet olakšati život centrima. Ako će Zach i Gasol biti svedeni na ovakve role, uzalud im sve, pogotovo zato što su u Oklahomi shvatili da je u playoffu ulaz i iznuđivanje osobnih puno bolji izbor od skok-šuta.

Uz Ibaku, koji je sjajno zatvorio reket u prvom dijelu, za ovakav preokret najzaslužniji je Nick Collison koji je uspijevao Randolpha držati dalje od reketa sam samcat, omogučivši tako obrani da se fokusira na Gasola i Conleya. MVP večeri i čovjek odluke. Ispada da im Perkins nije ni trebao. Rekao bih im da ga pošalju nazad u Boston koji bi od njega imao koristi, ali to bi značilo da u momčad moraju vratiti Jeffa Greena. A to opet znači da ne bi prošli ni Denver.

Playoff je zakon. I već nakon dvije utakmice možemo slobodno zaključiti kako je ova serija ono najbolje što imamo za vidjeti - dvoboji dva podjednaka protivnika od kojih će dalje onaj koji više uspije prikriti svoje slabosti. Kad će više ta subota...

28Apr/116

NEAL YOUNG

Posted by ispdcom

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna - srećom - po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće - uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT - SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih 'da se', to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER - NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS - GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve - krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač - Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema - čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se - gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka - daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.

21Apr/116

MANU FROM HEAVEN

Posted by ispdcom

Redakcija ispodobruca radi u smjenama! Sickre snima Lakerse i drži fige da se raspadnu do Finala, Gee se opija Grizzliesima, zaboravljajući da su jedva ušli u playoff, a Emir secira Duranta i društvo. Mama's god people, but playoffs are even better.

SPURS - GRIZZLIES, G 2

Kad je Manu izašao na parket s onom umjetnom rukom u stilu Terminatora, kada je dvorana poludila nakon njegovo prvog ulaza, svatko normalan očekivao je kako će Spursi ovu stvar imati pod kontrolom od početka do kraja. Mislim, pa taj Memphis je mlada momčad u svom prvom playoff nastupu, nema šanse da izdrže.

Aha. Taj Memphis je tvrđi od kamena, s karakterom veterana iza kojih je stotine playoff bitaka. Ma koliko Spursi hvatali inspiraciju, ma koliko jahali na trenutku, Grizzliesi su uvijek bili na korak do. Od prve do zadnje sekunde prvog poluvremena utakmica je bila u egalu koji je čak doveo do nervoze u redovima Spursa, nervoze koja je rezultirala prelaskom Memphisa u vodstvo.

Početkom treće Manu opet kreće – prvo banana na Zachu, pa ulaz kroz srce obrane i izboreno dodatno, pa namješten zicer Timmyu za zakucavanje, pa ukradena lopta na centru i zakucavanje, opet kroz sredinu. U par jebenih minuta Manu je po prvi puta u seriji naizgled neranjivu momčad učinio naivnom. Spursi su se konačno odvojili na razliku koju su priželjkivali cijelu utakmicu. I znate koliko je to trajalo? Manje nego im je trebalo da je naprave.

Prije nego se vratim na Memphis, moram reći par stvari o Ginobiliu. Čovjek je apsolutni MVP ove momčadi San Antonia, njegova kreativnost, neustrašivost i energija uvijek su igrale ključnu ulogu, ali ove sezone on je doslovno sam na vrhu piramide. MVP. Bez njega, ova momčad nema dovoljno tečnosti u napadu niti energije u obrani. Tako da je u biti poraz u prvoj utakmici puno manje bolan nego što nam se učinio na prvi pogled.

Primjera radi, Wade je neki dan zabio samo 14 koševa, ali svatko tko je gledao susret jasno je mogao vidjeti kako je upravo on najvažniji igrač na terenu. On je taj koji serijom izvanserijskih poteza može u par minuta ekipa odvesti u smjeru pobjede. Manu je potpuno isti igrač. Kada imate nekoga takvoga na parketu, uvijek imate šansu.

E, sada, naravno da se Memphis nije predao. S tim da je ovaj put x-faktor koji ih je održao na životu bio Mike Conley. U prvoj utakmici Mayo je vanjskim šutom momčadi dao dozu energiju u ključnom trenutku, u ovoj je pak Conley ulazima potpuno izneredio obranu Spursa. Dodaj još njegovu igru u obrani i ispada da je tip ubio Parkera u pojam, dominira nad njim u svakom pogledu. Mislim da je vrijeme da se složi nova rang lista playmakera, Conley s ovakvim nastupima definitivno kuca na vrata top 10.

Ovdje moram napraviti malu digresiju. Memphis je neki dan preplatio Randolpha, ovo ljeto će produžiti s Gasolom, a već su potrošili ogroman novac na Conleya i Gaya (digresija u digresiji – zamislite da je trenutno na parketu i Gay, njihov prvi napadač, igrač kojemu lopta ide kada sve drugo u napadu stane, čovjek koji se dokazao kao strijelac u rangu Dirka i Carmela kada treba zabiti koš u završnici). I sve su ovo pametni potezi. Hollins je složio pravu stvar, šteta je pustiti da propadne.

S ovakvom četvorkom imaju riješene temelje, Allen, Young i Arthur su odlični igrači zadatka, te je praktički sve što im treba jedan pouzdani tricaš, bilo na dvojki ili bilo u obliku combo beka koji može dirigirati drugom postavom. Ne bi bilo loše zadržati ni Battiera, jedan teški centar za pod koš koji može napraviti 6 tvrdih faulova također nije na odmet, ali već sada imaju dovoljno da se u iduće četiri godine mogu slobodno koncentrirati na samo jedan cilj – popeti se na vrh Zapada. Da, Grizzliesi su stvarni.

Nego, da se vratim na susret. Spursi konačno u završnici počinju zabijati trice, Hill stavlja dvije, RJ dvije, otvara se reket, a to znači više prostora za Manua i Timmya. Kontrola je donekle uspostavljenja, Hill na kraju zaleđuje stvar slobodnima, ali glupo je misliti da su Spursi išta imali dobiveno na pladnju. Ova momčad Memphisa je mlada, ali se ne predaje nikada, imaju talenta, ali prevladava radnički mentalitet trenera Hollinsa i lidera Allena.

I upravo činjenica da je kraj svih ovih graničnih all-star igrača jedan šljaker i fajter kao Allen vođa i idejni pokretač, najveća je ljepota ove momčadi spremne harati po Zapadu dugo, dugo godina. Originalni su totalno, postavljeni na prave osnove. Kvragu, puno je lakše naći šutera nego poštenog centra, zar ne. Puno je lakše osvježiti napad, nego naći nekoga tko će skakati.

Uglavnom, bit će ovo, kako smo i očekivali, prava bitka. Sve ispod sedam utakmica bit će i iznenađenje i razočaranje.

LAKERS - HORNETS, G 2

Obzirom na nepojavljivanje većine Lakersa u G1, ovdje se očekivao uragan i barem +30 za LA i jedan 30-15 Gasola kao iskupljenje osjetljivim fanovima za kvarenje nedjeljnog ručka. Umjesto uragana gledatelji su dobili rovovsku bitku u kojoj su Hornetsi odlično počeli i ušutkali Staples centar, da bi postepeno Lakersi svaku od četvrtina završavali sebi u korist. Sredinom četvrte su konačno do kraja prelomili Hornetse, iako su ovi do kraja visili na oko 7-10 razlike, ali objektivno nisu mogli nadjačati LA.

Lakersi su došli do prednosti zahvaljujući konstantnom napadanju obruča i spuštanju lopte pod koš te iznenađujće aktivnoj ulozi Fishera
u igri naprijed. Kobe prvih pet minuta nije bio primjetan u napadu, dok je (dosta neuspješno) u obrani čuvao CP3-a i pritom se rotirao s
Fisherom na tom zadatku.

Na početku je LA očekivano forsirao Gasola, ali se ovaj nije snašao tako da je utakmicu izvukao Bynum s 17 poena. Aktivan od starta, Bynum je cijeli susret sijao paniku u obrani Hornetsa. Osim njega, ključnu ulogu odigrala je klupa, pogotovo u napadu vrlo aktivni Brown i Barnes. I naravno Odom, iako je njega nekako blesavo spominjati u kontekstu klupe.

Početak problema Hornetsa se može pripisati ranim faulovima Okafora, a u kasnijoj fazi utakmice napadačkim nespretnostima Belinellija (na
trenutak pomislio da je na nogometu) i Greena (ista stvar, ali njega podrijetlo ne amnestira za razliku od Talijana). Ariza je non-stop napadao obruč te je ovu tekmu za razliku od većeg dijela sezone uspijevao pogoditi koš. Uz Paula definitivno je bio najraspoloženiji Hornet.

U svakom slučaju, ova netipična pobjeda Lakersa s Gasolom i Kobeom u sekundarnim ulogama sigurno veseli Phila i ekipu s klupe. Ono što ih
može brinuti nemoć je Gasola protiv obrane Hornetsa. Da li je riječ o jednostavno lošoj seriji koja će proći ili je nešto drugo vidjet ćemo,
ali Pau je bio primjetno nervozan i frustriran. Ako išta znači, u regularnoj sezoni je uredno krcao New Orleansu, tako da je prije u pitanju njegova glava.

Kobeove ohrabrujuće izjave u medijima prije utakmice su zanimljiv moment u seriji:

"Pau is our guy. He's the next in line in terms of responsibility and the pressure that comes along with that. He'll be ready to go next game."

Baš i nije bio. Ali, piše se 1-1. A sada u Big Easy.

OKLAHOMA - DENVER, G 2

Ova utakmica je trebala završiti nakon prve četvrtine, odnosno polovicom druge kada je Thunder otišao na +26. Denver je izgledao kao razbijena vojska – nije im ulazio nikakav šut, gubili su lopte kako god su znali, a George Karl je izgledao gore gledajući svoje igrače nego lani kada je bio teško bolestan. S druge strane, Oklahomi je sve išlo za rukom – razigrali su se starteri, razigrala se klupa, publika je bila na nogama i strašno nabrijana i sve je vodilo k potpunom razbijanju.

Ali, taj scenarij netko nije rekao Lawsonu, Feltonu, Harringtonu pa i Neneu. Njih četvorica su se odbijala predati, slušali su Karla koji ih je tjerao da se trude i, malo po malo, smanjivali su razliku. U nekoliko navrata krajem druge četvrtine imali su šanse za doći na -10, slično je bilo i u trećoj da bi početkom četvrte to i uspjeli napraviti. Ali, dalje od toga nisu mogli iz tri razloga:

1) JR Smith je debil

2) Danilo Gallinari je debil

3) Kevin Durant je Kevin Durant

Nakon prve utakmice napisali smo kako gledajući Denver cijelo vrijeme očekujete trenutak kada će ući njihov najbolji igrač. E pa, JR Smith je odlučio da je on taj igrač iako ga George Karl uvodi s klupe. Njegova sekvenca u drugoj četvrtini je za anale – pucao je kao da je u najmanju ruku Kobe Bryant s tom razlikom da mu ništa nije ulazilo. Kada ga je Karl napokon izvukao vani, Smith se odmah uputio u svlačionicu, a da nije pokazivao znakove ozljede. Već sam pomislio kako je Karl konačno izgubio svaki atom živaca i poslao Smitha doma da se više ne vraća, ali izgleda da je ovaj samo morao na WC. Ne znam je li mu se pišalo ili sralo, ali kako se više nije vraćao u igru, izgledalo je kao da je on upao u školjku, a Karl povukao vodu.

Talijan je debil jer je kontru dva na jedan uspio sjebati i umjesto da bude 13, Thunder je tada otišao na 17 razlike. Uz to, debil je zato što je kao šuter koji ništa ne zna nego pucati, promašio oba bacanja na kraju treće četvrtine.

A Kevin Durant je Kevin Durant jer je zabio tricu kad god je trebalo, a u zadnjoj četvrtini je napokon počeo zabijati i dvice te smirio Denver.
Oklahoma je bila spremna da izgubi ovu utakmicu bez obzira na +26. Da se Ty Lawson mogao klonirati u 15 centimetara višu 'trojku' pa da u petorci ne igraju ni Gallinari ni Smith ni Wilson Chandler (koji je isto debil, ali malo manji od ove dvojice), Denver bi ovo preokrenuo. Igrači Thundera su izgleda mislili kako je utakmica gotova nakon 18 minuta. Nisu pokazali previše truda, Westbrook i Durant su nakon povratka s klupe na koju su sjeli nakon +20 izgledali kao da bi oni najradije već otišli u Pepsi arenu i samo ih je činjenica da Nuggetsi nisu uspjeli povezati nekoliko dobrih akcija spasila neugodnije završnice.

Bez obzira na 2-0 koje Thunder ima, nisam previše impresioniran njihovom igrom. Prvu su utakmicu dobili radi nevjerojatne igre dvojca Durant-Westbrook, a u drugoj su pokazali mentalitet hrvatskih prvoligaša. Za Denver je možda to dovoljno (iako će u Denveru atmosfera dodatno dignuti ove Nuggetse koji nisu debili pa će Thunderu biti dosta teže), ali ne znam kako s ovakvom igrom misle dalje u play-offu. Od njih se očekuje više od prolaza Nuggetsa.

I da, samo par riječi o dvoboju Nene-Perkins. Opet su imali par koškanja, potpuno je jasno kako se ne vole, ali se drže van dosega tehničkih (nemoguće da tako ostane do kraja serije). Nene je imao problema s ulazima, dosta su ga faulirali računajući da neće pogađati slobodna, zakucao je samo jednom, ali je opet nadigrao Perkinsa, barem što se mene tiče. Brazilac se samo treba nadati kako neće biti lockouta i nekog zajebanog novog kolektivnog ugovora i biti će jedan od glavnih free agenata ovog ljeta. Potpuno je to zaslužio.

18Apr/114

TIMMY! AND THE LORDS OF THE UNDERWORLD

Posted by ispdcom

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs - Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers - Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti - iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom - ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics - Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O'Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena - početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D'Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D'Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder - Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

8Oct/100

GRIZZLIES

Posted by Gee_Spot

''This is a blue-collar town and I fit in with them. I want to be here. I think I'm a perfect fit for this team and this town. Maybe if I was somewhere else I would have been signed. But I don't wish I was somewhere else.''
- Zach Randolph

SCORE: 43-39
PRVIH 5: Conley, Mayo, Gay, Randolph, Gasol
5 ZA KRAJ: Mayo, Allen, Gay, Randolph, Gasol
MVP: Zarc Gasdolph
LVP: Mike Conley

Lanjski uzlet Grizzliesa tjera nas da se pred početak nove sezone pitamo ono klasično Klostermanovsko pitanje prilagođeno našoj temi – are Grizzlies for real or are they full of shit?

Kada slabašna franšiza preko noći od vječnog gubitnika postane respekta vrijedan pretendent na playoff, obično se iduće sezone stvari vrate u normalu, odnosno umjesto još jedne uspješne godine uslijedi ona nešto tipičnija sušna sezona.

Stoga, ako smatrate da su Grizzliesi obična prevara kojoj se lani sve poklopilo, zasigurno ne razbijate glavu oko toga hoće li izboriti playoff ili ne, obzirom da ih u njemu i ne vidite. Međutim, ja sam popušio ovu suprotnu tvrdnju i da, ja mislim da su Grizzliesi for real.

Osim što sam ih se lani nagledao i vidio jednu momčad koja ima glavu i rep, pristojan sistem i dobru kemiju te trenera koji drži ekipu pod kontrolom, ono što vas odmah odalami čim bacite pogled na njih je all-star talent čak četvorice njihovih igrača.

Kada imate takav temelj, ne možete biti loša momčad ni pod razno. Samo, zbog dojma o gubitničkom klubu, zbog mladih i nedokazanih talenata, a najprije zbog problematičnog karaktera Zacha Randolpha, mogli smo ih uzeti ozbiljno samo na papiru, nikako u praksi, barem dok se ne dokažu.

I dokazali se jesu. Memphis danas ima playoff dvojac pod košem u liku i djelu Randolpha (skokovi i koševi) i Marca Gasola (playmaker i sve što treba), ima dokazane mlade talente u Ovintonu J'Anthonyu Mayou i Rudyu Carltonu Gayu (ok, ovo je već problematično - Gay je okej, ali Carlton???), a nakon lanjske sezone počela se skidati i etiketa gubitničkog kluba.

Stoga ih opet vidim u istoj situaciji kao lani, u borbi do zadnjeg trena za posljednje playoff mjesto na Zapadu. Ne znam da li je Randolph stvarno promijenio ćud, ali sumnjam da će riskirati novi ugovor, što znači da možemo očekivati još jednu sezonu monstruoznih double-doubleova.

Marc Gasol je lani sjajno reagirao kao glavni inicijator napada, a obzirom na nedostatak pravog playa, možemo očekivati da će trener Lionel Hollins ostati pri taktici u kojoj svi postavljeni napadi idu preko posta. Iako će se u novoj sezoni protivnici znatno bolje pripremiti na high-low kombinacije njega i Randolpha, jasno je da nitko neće u potpunosti lišiti Gasola njegovog glavnog oružja.

Naime, ako protivnik i posveti veću pažnju zaustavljanju Gasola, to će samo ostaviti dodatnog prostora Randolphu i obrnuto. Kada dodaš da osim važne uloge u napadu, ovaj dvojac potpuno kontrolira i skok i reket (barem blokadama ako baš i ne sjajnom pozicionom obranom), ispada da Grizzliesi imaju samo takav temelj.

Na njega je nadograđena all-round igra dva swingmana, koji definitivno zaslužuju posebni nadimak za svoj tandem. MajoGeja duet tek je zagrebao po površini svoga potencijala, eventualna igračka eksplozija jednog od njih odvela bi ovu momčad i preko posljednje prepreke.

Dok se to ne dogodi Gay ostaje sjajni strijelac u svakom pogledu, posebice tranziciji, dok Mayo već nakon dvije sezone s pravom može biti smatran jednom od solidnijih all-round dvojki (možda se prilikom dolaska u ligu od njega očekivala nešto eksplozivnija rola, ali kao šljaker i pouzdani šuter čak je i korisniji ovoj momčadi nego da je još jedan letač i potrošač). Jedini problem u petorci su ispodprosjećne igre playa Mikea Conleya, koji je barem postao pouzdan šuter, kada već u tri sezone nije dao ni najmanje naznake kreativnosti u napadu.

I njemu je ovo zadnja godina ugovora, ali za razliku od Randolpha koji će vjerovatno zaslužiti produženje tijekom sezone, Memphis nema previše interesa zadržati ga. Conley je jednostavno netko tko popunjava petorku, što je uloga koju puno bolje mogu odraditi neki od igrača na klupi.

S tim da klupa ima važnu ulogu za Grizzliese. Iako na prvi pogled ostavlja dojam problematične skupine, na njoj se nalazi gomila korisnih igrača, što je nešto što se ne može reći za klupu potencijalno bliskih im susjeda na ljestvici tipa Hornetsa ili Warriorsa.

Naime, iako nema klasičnog šestog igrača, strijelca koji je u stanju predvoditi drugu postavu, tu je zato gomila šljakera punih energije. Dovođenje Tonya Allena i njegovog šampionskog pedigrea pokazat će se dobrim potezom, jedan takav aktivan igrač upravo im je trebao i po meni idealno bi se uklopio u završnice koje su lani predstavljale svojevrstan problem zbog loše obrane na perimetru.

Allen je u stanju donijeti upravo takvu vrstu pritiska, što direktno vodi do još ponekog lakog koša, ali i do manje posla za unutarnju liniju. Uostalom, dobar dio ljetne lige Mayo je i proveo igrajući playa, baš zato jer u klubu očito imaju namjeru što manje davati loptu u ruke Conleyu u ključnim trenutcima.

Osim Allena, na klupi je još jedan swingman sposoban odigrati obranu na svim pozicijama osim centarske, DeMarre Carroll, te Sam Young, swingman koji može zabiti sa svih pozicija osim centarske. Dodaj još solidni šut s poludistance back-up četvorke Darrella Arthura, potencijalno korisne centre Hasheema Thabeeta (kontrola reketa u obrani) i Hameda Haddadia (razvlačenje reketa u napadu, ako ikad stigne do napada obzirom na pokretljivost) i eto ti klupe koja nije ni upola toliko loša kao što se čini.

Dobro, za to je najzaslužniji napadački talent prve četvorice koji može i zabijati i skakati poput šampionske momčadi, ali ovaj sirovi, agresivni pristup klupe čak je i dobar za razbijanje monotonije. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li slabosti na jedinici ipak biti previše, jer nakon Conleya tu je spori i jednako ne-kreativni Acie Law. Sistem koji njeguju donekle maskira taj nedostatak, ali ne bi bilo loše u momčadi imati i čovjeka čiji je primarni posao dodati loptu suigraču.

Sad, Memphis je opet pokazao i ono svoje luzersko lice, tijekom ljeta kada su se natezali oko ugovora s izborom prve runde Xavierom Henryem, koji je zbog toga propustio ljetnu ligu. Bez obzira što se radi o još jednom projektu kojega će trebati čekati izvjesno vrijeme, njegov šut za tri ne bi bio na odmet u rotaciji. Uglavnom, moglo se i bez nepotrebnog natezanja oko par stotina tisuća, posebice nakon što si Gayu iskrcao preko 80 milja.

Znači, imamo ekipu koja će većinu večeri imati prednost u skoku, ekipu kojoj je nemoguće zatvoriti sve prilaze košu kada je kompletna. Klupa nije kvalitetna, ali to nadoknađuje energijom i kvantitetom. S druge strane, postoje i znakovi upozorenja poput slabašne obrane na vanjskim pozicijama, činjenice da ti je najbolji playmaker centar, te uvijek prisutnih pitanja oko ozbiljnosti kluba i prave prirode ovih igrača, posebice Randolpha.

Ono, čista vaga na kojoj ne preostaje ništa osim izabrati stranu. Ja sam svoju izabrao, mislim da ni Hornetsi ni Nuggetsi ne mogu parirati Gasolu i Randolphu, ma kako se činili lakšim pickovima zbog Carmela i Paula. Talent nije dovoljan, treba malo i šljakati, a Zach i Marc šljakaju.

Jebiga, ovo je blue collar blog. I da, zato i nisam mogao dati prednost Grizzliesima pred Sunsima, iako sam se dvoumio do zadnjeg trenutka - Sunsi izgledaju kao skupina tvorničkih radnika na kolektivnom godišnjem. Ali, o tome više drugom prilikom.

14Aug/103

MEMPHIS

Posted by Gee_Spot

GRIZZLIES

Prošle sezone nekoliko ekipa nas je, van svih prognoza, ugodno iznenadilo. Na Istoku smo imali pick 'n' roll Jenningsa i Boguta koji je Buckse odveo do playoffa u sezoni u kojoj ni sami na početku nisu očekivali više od 30 pobjeda. Na Zapadu su se Sunsi još jednom uzdigli iz pepela vrativši se run and gun korijenima i još ih dignuvši za par potencija. Thunder je fenomenalnim partijama iznenadio čak i nas koji smo vjerovali od početka u njihovu spremnost da izbore playoff odmah nakon sezone s 23 pobjede. Ali, mislim da nitko nije priredio veći šok od Grizzliesa koji su od gubitničke momčadi krcate sumnjivim tipovima postali playoff kandidat koji je skoro do zadnjeg mjeseca sezone vodio bitku za osmu poziciju.

Na kraju su pukli kada je bilo najpotrebnije, što ne umanjuje podatak da su došli do 40 pobjeda, a što je na ovakvom Zapadu stvarno podvig. Ali, i nije. Sada ću vam objasniti zašto. Naime, Memphis je, kad stavimo na papir samo imena, momčad krcata talentom. Kad bi se ravnali samo brojkama, definitivno bi ih na početku lanjske sezone stavili u igru za playoff. Tako talentirana i mlada petorka jednostavno bi, samo na račun napadačkih oružja, morali nekako pronaći načina za pobjediti, zar ne.

Samo, takve situacije u kojima je ponekad samo talent dovoljan su rijetke. Kada su doveli Zacha Randolpha u klub, svi smo pomislili isto – sad će Zach uništiti ovo malo timskog duha što je ostalo, nabijat će brojke, a onda će jednoga dana toliko naljutiti Haddadia da će se ovaj opasati eksplozivom i krenuti mu u kućne posjete uzvikujući ''Allahu Akbar!''(ah, kakva trula stereotipna šala, em nije fora em će u roku dva dana netko bacit fatvu na blog). Kad ono, sve što je Zach radio bilo je tek skupljanje fenomenalnih double-doubleova.

Kad imaš 20-10 zvijer pod košem (a nerijetko i 30-16), te toliku hrpu mladih, eksplozivnih talenata uokolo, i onda ti još iz vedra neba padne preporođeni Marc Gasol, koji je nekim specijalnim tibetanskim tretmanom prebacio dio bratova talenta u sebe, ne ostaje ti ništa drugo nego pobjeđivati, zar ne? Zamislite da se Zach Randolph zove drugačije, da nema tu prtljagu iza sebe (pritom ne mislim na njegovu ogromnu stražnjicu), i koncentrirajte se samo na statistiku. Zamislite da Memphis nije Memphis, već da je u pitanju npr. San Antonio. Ovakav roster u takvom programu? Svi bi popušili potencijal isti tren.

Što nas dovodi do druge strane medalje. Usprkos brojkama i talentu ovo je još uvijek Memphis. A Randolph je još uvijek Randolph. Njegova enormna potrošnja lopti na kraju dana uvijek će rezultirati razočaranjem u najvažnijem trenutku. Bit će vremena za prognozu Grizzliesa, ali mislim da je očito da nemam prevelike vjere u njih. Prošlu sezonu smatram u neku ruku devijacijom, trenutkom u kojem su se stvari poklopile taman toliko da taj njihov talent može isplivati. Taj trenutak je prošao. Talent i brojke su i dalje tu. Na papiru je Memphis opet opasna momčad. I onda se uključi stvarnost koja zahtijeva više od brojki. Zahtijeva karakter. Odricanja. Nesebičnost. Zahtijeva barem još tri Marc Gasola. Jedan je, mislim, premalo.

Naravno, sami Grizzliesi si nisu previše pomogli. Kako su kapitalizirali neočekivani vjetar u leđa? Preplativši Rudya Gaya. Već sam pričao kako u osnovi nemam ništa protiv ovog poteza, ekipa poput Memphisa ne smije si dozvoliti odlaske vlastitih mladih igrača jer to jedini način da slože konkurentan roster. Deset milja manje-više, licemjerno je zbog toga uopće ih osuđivati u ligi gdje Drew Gooden zaradi višegodišnji ugovor težak preko 30 milja. Gay je praktički njihov prvi igrač s višegodišnjim ugovorom u ovom trenutku, njihova budućnost.

Odlazak Ronniea Brewera koji se nije stigao ni upoznati s momčadi (nedugo po dolasku iz Salt Lake Citya se ozljedio) pokrili su dovođenjem Tonya Allena, što je solidan potez kad uzmeš u obzir da Allen iza sebe ipak ima iskustvo igranja u pravoj ekipi i važnim utakmicama. Opet, s druge strane, to je Tony Allen, stavi ga izvan konteksta fajtera za desetak minuta i upitno je koliko mogu dobiti od njega u vidu nešto opipljivijeg učinka.

Također, potpis Aciea Lawa za back up playa nimalo ne rješava njihove probleme s Conleyem, koji je lani opet bio ispod prosjeka za jednog NBA startera, posebica na poziciji playa. Mislim, u tri sezone, s punom minutažom i povjerenjem, Conley nije napravio ni pola onoga što je lani u jedva pola godine odradio jedan Darren Collison. Danas više nitko ne priča o Conleyevom potencijalu, priča se tek o mogućnosti da solidno servisira ulogu playa. Zato mi nije jasno kako Acie Law može biti odgovor, ako ti očito treba ne samo back up, već potpuno novo rješenje. Doduše, Mayo je igrao playa u ljetnoj ligi, ali bez uspjeha.

Na draftu su pak riskirali s mladim Xavierom Henryem, bekom šuterom koji na Kansasu nije pokazivao previše raznovrsnosti u igri zbog čega čisto sumnjam da im može poslužiti na način na koji to u Oklahomi odrađuje James Harden. Harden je na faksu bio ne samo šuter, već je uglavnom igrao s loptom u rukama, često 1 na 5, zbog čega je i razvio toliku raznovrsnost koja mu danas, u pravom sistemu, odlično služi (na sveučilištu nije ostavljao dobar dojam jer se previše tražilo od njega). Henry ima obrnut slučaj – na Kansasu je igrao svoju šutersku rolu, bio je dio momčadi u obrani i to je to. Ovdje će od njega tražiti da bude NBA atleta i strijelac s klupe Hardenova tipa, kreator, jer jednostavno nemaju dovoljno playmakera. Smrdi mi na loš brak iz krivih interesa.

Njihov drugi pick spomenut ću samo zato jer s njim u paru obavezno dolazi i Zoran Planinić. Da, Greivis Vasquez je teretni bek koji voli glumiti razigravača, ali u biti uglavnom igra sam sa sobom. Na ovom nivou naravno da ne može biti ni 1 na 5 strijelac s klupe, stoga očekujem da njegova karijera bude kraća od one Velimira Zajeca, ako je to ikako moguće po zakonima fizike.

Uglavnom, ne razbijam glavu previše o novom jurišu Grizzliesa na playoff, ali me nekoliko stvari svakako zanima. Prvo, koliko žestoko će se Zach boriti za novi ugovor i tko će na kraju nasjesti? Hoće li ga Memphis trejdati usred sezone npr. u Denver za Martina i Lawsona? Ili će ga tvrdoglavo zadržati, smatrajući da je on uz Gaya drugi kamen temeljac? Drugo, može li Gasol i uopće itko u ovoj momčadi odigrati kao lani, sada kada su ih svi pročitali i znaju da samo treba zaustaviti high/low akcije u kojima se sve vrti oko Gasolova pravovremena pasa u post Zachu ili nekome ne krilu?

CARDINALS

Iako nisu u istoj državi, Memphis i St. Louis logična su kombinacija zbog blizine ali i zbog podatka da je upravo u Memphisu locirana drugoligaška filijala Cardinalsa u kojoj najveći talenti čekaju poziv u MLB. Također, Cardinalsi iz obližnjeg St. Louisa u Memphisu su valjda deset puta popularniji od nesretnih Grizzliesa. Što nije ni čudno jer svi vole pobjednike, a Cardinalsi su godinama jedna od najdominantnijih franšiza u ligi. U biti, ako ćemo gledati ukupnu povijest baseballa, jedini klub koji ima više naslova Prvaka od Cardinalsa su – Yankeesi.

S tim da su ogromne šanse da i ove sezone u Finalu gledamo upravo ove dvije momčadi. Doduše, u baseballu je uvijek barem 5-6 dodatnih pretendenata koji mogu, ako im se sve poklopi u te tri playoff serije, iznenaditi i osvojiti naslov. Nego, ako smo već shvatili da su Yankeesi u vrhu zato što su Real Madrid dok su svi ostali Villareal, kako jedan St. Louis može stalno biti pri vrhu s tek malo iznadprosjećnim MLB budžetom?

Pa to malo iznad prosjeka dovoljno vam je da platite par vrhunskih palica i par vhunskih pitchera, a sve ostalo okolo njih ionako se ispuni dovoljno kvalitetnim igračima ako imate konkurentan klub voljan potrošiti tu i tamo, te prije svega sposobnu upravu koja je u stanju stalno dovoditi dobre igrače. A St. Louis ima vrhunski sistem koji im je donio dva glavna igrača, na čijim leđima su osvojili naslov 2006. te igrali Finale dvije godine ranije – Alberta Pujolsa i Adama Wainwrighta.

Pujols je, po svim statistikama, zadnjih 10 godina možda i najbolji udarač u baseballu, kompletan igrač koji može sve, ali koji prvenstveno dominira svojom snagom i gomilama home runa koje udara iz sezone u sezonu. Wainwright je pak zadnje četiri godine uvijek u top 5 startnih pitchera po statistici, sjajan igrač koji ima sva obilježja asa – gomilu oružja, ali prije svega preciznost, pouzdanost i izdržljivost.

S ovakva dva igrača Cardinalsi će još godinama biti u vrhu (Pujols ima tek 30 a Wainwright 28), a posao im olakšava prisustvo još dva majstora. Pitcher veteran Carpenter do eksplozije Wainwrighta bio je jedan od najboljih u ligi, sada je možda i najbolja druga opcija, koja još uvijek, u 35-oj godini, ima sva obilježja asa. Vanjski igrač Holliday pak olakšava Pujolsu da skuplja poene, on je čak glavni udarač u rotaciji (četvrti po redu, tzv. clean-up hitter, dakle igrač za kojeg se pretpostavlja da bi, kad bi sve baze bile pune, bio najspremniji opaliti grand slam), ne toliko dobar all-round kao Pujols ali u samom vrhu po preciznosti i snazi lamatanja palicom. Zanimljivo, Cardinalsi su ga oteli ispred nosa Red Soxima, što je jasan pokazatelj da se ne boje potrošiti te da sigurno neće dozvoliti da im, npr. Yankeese zbog šake dolara više, odvuku nekoga od nositelja igre.

Obzirom na ovakvu fundaciju, Cardinalsi baš i ne briljiraju ove sezone, Cincinnati im puše za vrat u diviziji dok u borbi za naslov pravaka Nacionalne Lige zaostaju za oba konkurenta iz preostalih divizija. Međutim, ionako je najvažnije izboriti nastup među 4 ekipe iz svake lige koje idu u playoff, pozicija s koje se kreće apsolutno je nebitna jer svaka od ovih momčadi sposobna je dobiti jedna drugu. Važnije je istaknuti da, kako se sezona približava kraju, Pujols igra sve bolje a kako paralelno Cincinnati popušta, njihovo prvo mjesto trebalo bi ostati sigurno.

Da, bez ikakvih problema možete u svakoj utakmici u kojoj startaju Wainwright ili Carpenter igrati na Cardse, posebice ako su u pitanju domaće utakmice protiv konferencijskih suparnika koji se ne bore za playoff. Teško ćete naći veće zicere u bilo kojem drugom sportu – Nacionalna Liga je krcata slabašnim momčadima koje nemaju dovoljno dobre pitchere da se suprostave Pujolsu i Hollidayu, a Wainwright i Carpenter su na razini na koju prosjećni udarač nije navikao iz večeri u večer.

Naravno, ne bi ovo bila potencijalno šampionska momčad da na rosteru nema barem još nekoliko igrača vrijednih spomena. Doduše, uz Pujolsa koji igra na prvoj bazi, na ostalim bazama nalaze se uglavnom jeftini veterani sposobni odraditi posao, a slična situacija je i u vanjskom polju s Hollidayom. Ovisnost o ovoj dvojici je ogromna, ali povremeni bljesak nekog mladog talenta i pouzdani veterani spremni na sve da zarade plaću (na Pujolsa i Hollidaya otpada valjda 90% budžeta za udarače) sasvim su dovoljni kad je momčad krcata sjajnim pitcherima.

Uz dva spomenuta asa, tu su još skupi i provjereni veterani Suppan i Penny te rookie Garcia koji je sjajnim igrama dogurao do treće startne pozicije. Međutim, kako Suppan i Penny ne briljiraju, a i muku muče s ozljedama, momčad je na kraju prijelaznog roka pojačana s prvim starterom Cleveland Indiansa, Westbrookom. Veteran nije dobio previše utakmica ove sezone u Clevelandu, ali odmah po dolasku u St. Louis zaredao je sjajnim igrama i pobjedama čime je praktički zapečatio svoje mjesto trećeg u rotaciji, a samim time i važnu ulogu u playoffu.

Cardinalsi su dakle momčad koja posluje u skladu s mogućnostima, racionalno i mudro, a opet se ne boje potrošiti kada treba. Baziraju se na pitcherima i obrani, što je sasvim dovoljno za osvojiti Ligu, osobito zato što jedina momčad koja im se, realno, može suprostaviti po kvaliteti obrane i koja ima puno više napadačkih opcija, Philladelphia, muku muči s ozljedama. Međutim, ako i prođu Philliese, vrlo vjerovatno će biti premalo snage u njihovim palicama za suprostaviti se Yankeesima. A opet, kada imaš no.1 battera i jednog od top 5 pitchera (u eventualnoj playoff seriji od 7, Wainwright teoretski može bacati prvu, četvrtu i sedmu tekmu), tko ti može reći da nemaš šanse?

THE ROSTER OF THREE

No Crossover (Steve James, 2009.)

Zadnji naslov vezan uz košarku iz ESPN-ove ''30 For 30'' serije, dokumentarac o suđenju Allenu Iversonu, ne zbog toga što je prevario pretplatnike Grizzliesa, već zbog toga što je bacao uokolo stolice u kuglani dok je bio klinac. Ogroman je plus što se režije uhvatio autor legendarnog ''Hoop Dreams'', ali ništa manji minus je što košarke skoro pa i nema. Puno je tu priče o rasnim problemima, teškim životnim uvjetima, bahatim talentiranim sportašima, a da ništa nije konkretno objašnjeno. Sve se svodi na pojedinačne dojmove. Međutim, film od bivanja moralkom spašava, kao i uvijek, vremenski kontekts u kojem je Iverson bio LeBron prije LeBrona (propao projekt prije nego je počeo zbog tih problema sa zakonom). I da, tko ga nije volio prije neće ni nakon gledanja filma. Što je plus. Ako ste pretplatnik Grizzliesa.

Can I Keep My Jersey (Paul Shirley, 2007.)

Kratko je trajala košarkaška karijera Paula Shirleya, još kraće ona novinarska. Kako je u uvodu ove knjige rekao Chuck Klosterman, Shirley je jedan od nas, običan čovjek koji ima priliku iznutra promotriti kako to izgleda biti profi košarkaš. Ova knjiga je, ipak, manje solidan dokaz toga a više ugodno štivo koje pokazuje da je Paul fulao profesiju i da je oduvijek trebao piskarati. Od blogova za Sunse koji su ga izbacili kao medijsku ličnost, pa sve do redovitog pisanja za ESPN (uglavnom o lošoj glazbi), Shirley je pokazivao dozu inteligencije, ali više od svega – gorčine. Očito su frustracije totalnom nesposobnošću za odigrati iole vrijednu rolu ne samo u NBA, već i u Rusiji i u Španjolskoj, ostavile traga na čovjeku koji je jednom davno volio košarku, ali joj nije mogao oprostiti kad je pokazala da ona ne voli njega. Šteta, kažem, jer ova knjiga bi s više anegdota, više Sunsa i više igre bila puno bolja. Opet kažem, svakako treba pročitati njegovu životnu priču, makar ovaj dio koji nam servira ne bio toliko zanimljiv koliko Paul misli da jeste.

Uglavnom, nakon nekog vremena, kada se ostavio košarke i počeo pisati za ESPN, ubrzo sam odustao čitati njegove kolumne jer je pokazivao užasan glazbeni ukus. Skoro sam zaboravio na njega, dok se negdje nije pojavio jedan članak o Haitiju, u kojem je Shirley napisao da nikada ne bi dao dolar za Haiti jer da ti ljudi ionako ne znaju što bi s njim. Sad, moja prva reakcije je bila ta da svatko ima pravo reći što misli. Ono, ni ja nikad ne bi dao dolar za Haiti jer ne vjerujem da se tim novcem radi išta korisno a nisam od onih koji novcem kupuju čistu savjest. Ako i dođe do tamo (a uglavnom ne dođe), ionako se potroši na pizdarije (ukratko, na sanaciju umjesto na prevenciju). Međutim, Shirley je ispao totalni papak jer je praktički sve nevolje svalio na jadne Haićane, a ne na, prije svega, svoje sunarodnjake, koji su ih doveli do bijede za vrijeme igranja jedne od svojih geopolitičkih igara. Jedno je imat mišljenje, a drugo je bit glup. A Shirley je očito glup, jer mu je nakon tog istupa ESPN uredno uručio otkaz. Danas se, jadnik, tu i tamo javi tweetom, uglavnom negativnim kada je riječ o košarci, očito nesvjestan da je sam sebi najveći neprijatelj i da mu vrata potencijalne karijere nije zatvorio ESPN, već vlastiti gorčina. Uplatio bih mu dolar pomoći, ali ne vjerujem u te stvari.

In Person at the Whisky a Go Go (Otis Redding, 1966.)

Jebiga, kad god se spomene Memphis prva asocijacija koja mi pada na pamet je veliki Otis. Ne znam da li je imao palicu kao Greg Oden, ali znam da je najveći pjevač svih vremena, što nije bezvezna izjava ako znaš da postoje Stevie Wonder, Marvin Gaye i Mišo Kovač. Uživo je bio još deset puta bolji nego na albumima, a ovaj snimak dovoljno je dobra potvrda, bilo da su u pitanju vlastiti mu klasici poput ''I Can't Turn You Loose'' i ''These Arms Of Mine'' ili obrade poput ''Papa's Got a Brand New Bag'' i nenadjebive verzije ''Satisfaction''.