ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

17Mar/124

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Podsjetite se još jednom trade deadlinea uz Sickrea, dva McGeea, hrpu loših GM-ova i par svježe otpuštenih trenera.

20Apr/119

BOOGIE NIGHTS

Posted by Gee_Spot

Noćas nitko nije bdio, ali tijekom jutra odgledani su svi susreti. Sickre se živcirao uz Celticse, Emir je skautirao kako je to Orlando uspio pobjediti usprkos 34% šuta iz igre, a Gee se još jednom uvjerio u mane Blazersa koje se sve više čine nepremostivima. Bez daljnjeg duljenja, nastavlja se playoff odiseja.

CELTICS - KNICKS, G 2

Kao sportaš, teško je biti sretan zbog poraza, ali Melo je nakon sinoćnje partije zasigurno duboko u sebi - sretan. Amare nije igrao cijelo drugo poluvrijeme zbog problema s leđima tako da je Carmelo vukao cijelu kompoziciju Knicksa, pogađao trice na početku i na kraju napada, zabijao onaj svoj lijevi ulaz s desne strane, skakao, blokirao i čak čuvao Ronda. Nosio je ekipu koja je u nekim trenucima (poput promašaja cijelog koša od strane Masona) izgledala kao NBDL momčad. Da nije bilo dva Jordanovska poteza Garnetta u zadnjih pola minute, jednog u napadu i jednog u obrani, Carmelo bi danas bio heroj New Yorka, nova zvijezda Spike Leeovog dokumentarca o povratku košarke u njezinu Meccu, a Dolan bi već jutros dogovarao još jedan Melo megaboard negdje oko Times Squarea.

Paradoksalno po Mela, što je tražio, dobio je. Svjetla pozornice. I poraze.

Igra Knicksa više nije D’Antonijeva škola, što se sinoć lijepo vidjelo po sporoj tranziciji u napad. Sad to izgleda kao neki derivat - niti igraju obranu niti su lepršavi u napadu (jedan od "velikih" uvijek štopa igru). Sinoć su ti velikani zamijenili uloge u prvom dijelu pa je Melo zadržavao loptu i sam kreirao igru, a Amare stajao po strani i rijetko sudjelovao. Čak je u jednom trenutku u prvoj četvritini primio loptu na trici te ju se s gnušanjem dobacio prvom slobodnom beku kao da daje do znanja da večeras nije njegova partija (što nas tjera da se pitamo - da li su u poluvremenu bolila leđa ili nešto drugo).

Boston se, kao i cijeli zadnji dio sezone, čak i pored Carmela najviše borio sam sa sobom. Rondo je zabio 30 poena, gotovo sve iz reketa (zabio je 12 nakon 6 kontri u prvih 8 minuta, što je bio sjajan potez Bostona - umjesto da daju loptu playu i trče u kontru, suigrači su uredno lansirali pasove Rondu nakon skoka, što je ovaj nesmetano pretvarao u koševe, čak ga je Rivers morao izvaditi ranije nego je planirao jer čovjek jednostavno nakon tolikih šprinteva nije imao zraka). Izvrsni komentator Steve Kerr izjavio je kako se ne sjeća kada je neki play zabio toliko ispod koša.

Problemi Bostona nekako i kreću tada, točnije micanjem startera i ulaskom klupe. Čiji učinak je mizeran. Postalo je očito da posljedica Perkinsovog trejda nije toliko rupa pod košem ili nekakav psihološki učinak, već činjenica da ono što su dobili za njega ne pruža - ništa. Rezerve Celticsa u zadnjih 20-ak utakmica ne postoje, ne sjećam se kada je zadnji put netko s klupe podigao ekipu i odveo je do pobjede. Čak se i Big Baby, do tradea šesti igrač, utopio u ovo sivilo. I to je ono što mora brinuti Riversa. Obje pobjede protiv Knicksa su došle kao posljedica izvrsnih igara prve petorke (uključujem tu i Jermainea) koja lomi protivnika u završnici i jednostavno zna završiti utakmicu.

Ali, napredak u play-offu neće biti moguć bez pomoći ostatka rostera, jer ovo je momčad složena na principu rada cijele petorke i ne trpi niti soliranje niti statiranje. A starteri po logici stvari ne mogu biti na visini zadatka svih 48 minuta. West još nije uhvatio formu nakon zadnje ozljede i nastavlja biti nebitan. Davis je bio solidan, borben i nije forsirao šut s poludistance (što je dobro, jer trenutno ga pogađa s kriminalno niskim postotkom). Krstić se ukazao i otišao, kao nekakva Gospa. I da, navodno je zaigrao i nekakav Jeff Green.

Taj čovjek je najveći problem Celticsa u ovom trenutku, i to ne zato što ne pogađa šuteve ili što se ne može naviknuti da ulazi s klupe. Momak se trudi, ali njegov izraz lica i kretnje na terenu previše podsjećaju na Duquana iz The Wire, dakle sve više liči na klinca bez trunke samopouzdanja koji je prešao iz 7-og osnovne u 1. srednje. Sljedeći razgovor u Riversovom uredu treba biti s ovim dečkom, bez njegovog boljeg učinka ova ekipa neće daleko.

Kad nema injekcije energije, sve je u rukama Piercea (njegova streljana krajem treće odvodi ih na komotnih +10), pa se onda početkom četvrte prospe prednost i uđe se u neizvjesnu završnicu koju riješi prva petorka sinoć predvođena Garnettom, utakmicu prije Allenom.

Teška pobjeda Celticsa ako se uzme da su Knicksi bili bez Billupsa i većim dijelom susreta bez Amarea. Ipak, svakom ovakvom pobjedom oni rastu, a Knicksi - padaju. Ne samo rezultatski već i mentalno, što je u ovakvim serijama puno bitnije. Knicksi su ekipa na čijoj supstanci treba još puno raditi, a čini se kako je D’Antoni osoba sve manje sposobna predvoditi taj poduhvat.

A sada Madison Square Garden.

MAGIC - HAWKS, G 2

Atlanta je i u drugoj utakmici probala ponoviti igru iz prve – pusti Duvajta da zabije sve što može, a čuvaj sve ostale. Međutim, cijeli plan je pao u vodu kada je već u 3. minuti Al Horford morao sjesti na klupu s dvije osobne. Doduše, nije Orlando u tim trenutcima preuzeo vodstvo i riješio utakmicu, ali s Horfordom na terenu možda su Hawksi mogli doći do nekog većeg vodstva nego je to bio slučaj.

U tim trenutcima po meni Larry Drew radi grešku - umjesto Horforda uvodi Powella, koji u paru s Collinsom čine centarsku liniju koja više odgovara NLB ligi nego NBA playoffu. Ne znam zbog čega Drew nije probao Josha Smitha vratiti na četvorku gdje je i igrao cijelu sezonu, a uvesti npr. Jamala Crawforda. Jasno mi je kako je Drew sa Smithom odlučio potpuno isključiti Heda iz igre, ali mišljenja sam kako bi dobru obranu na Hedu mogao igrati i Joe Johnson, bez obzira na razliku u visini. Uostalom, Hedu je najvažnije oduzeti dribling kako bi ga se neutraliziralo u pokušaju kreacije, imati na njemu visokog igrača radi šuta ne čini se trenutno toliko važnim (baca cigle u završnici sezone kao i većina suigrača).

Bilo kako bilo, Atlanta nije patila previše zbog toga što Drew nije poslušao ovog balkanskog NBA fanatika. Hawksi su patili zbog toga što je Redick u drugoj četvrtini podigao razinu igre cijelog Magica i digao publiku na noge. Orlando je tada preuzeo vodstvo i držao ga do kraja, s time da su u završnici ipak pokazali kako nisu ni blizu stabilnoj momčadi.

Naime, 4 minute prije kraja bilo je 10 razlike za Orlando, a na kraju je Atlanta mogla i pobijediti. Međutim, Jason Richardson nije tako mislio i stavio je ključnu tricu kojom Orlando s Floride u Georgiu odlazi s 1-1. Nevjerojatno je da je Howard igrao svih 48 minuta, a da praktično nije ušao u probleme s osobnima. Razloga je više - centri Atlante ne služe ničemu osim da ga fauliraju, Horford nije igrao duže, Hawksi u svojim redovima nemaju izrazitog slashera koji bi riskirao potres mozga da bi iznudio faul-dva. To je možda Josh Smith, ali on, bez obzira što je imao solidan učinak u ovoj utakmici, ne igra svoju tipičnu ulogu.

Orlando u ove dvije utakmice ničim nije pokazao da je momčad sposobna za ozbiljne domete. Atlanta je posljednja dva mjeseca izgledala kao lutrijska ekipa, a u ovoj seriji imaju igru koja bi im čak mogla donijeti prolaz dalje. Sada je samo pitanje hoće li imati bilo kakvu pomoć navijača u svojoj dvorani. Dobro bi im došla…

MAVS - BLAZERS, G 2

Utakmica po svemu slična prvoj, s tim da je napad Mavsa ovaj put djelovao kompletniji i raznovrsniji, ponajviše zahvaljujući Stojakovićevim tricama. Također, dok je u prvoj utakmici Portland bio ravnopravan, ostavivši čak dojam šire momčadi, noćas je Dallas ipak ostavio dojam za klasu bolje ekipe koja ima rješenje za svaku situaciju. Kidd je opet bio na razini, ne prevaga, ali pravi lider. Dirk je odradio svoje, opet je preuzeo odgovornost na kraju, ali Pejine trice bile su onaj x-faktor koja bi svaki puta Blazerse dočekao kao nož u prsa.

Dodaj da je Barea svojom energijom u ključnim momentima početkom četvrte kao zamjena za Kidda praktički sam napravio razliku protiv anemične druge postave Blazersa i eto ti dovoljno razloga zbog kojih Dallas jednostavno nije mogao izgubiti. Plus, Portland se u završnici činio jednostavno nedoraslom momčadi.

McMillan ovaj put nije ponovio grešku iz prve utakmice i nije ostavio Roya na parketu, ali nakon sinoćnje predstave prve petorke u završnici postane vam jasno zašto mu je tako nešto uopće palo na pamet na startu serije. Blazersima fali kreacija. Vrte oni sjajno te postavljene napade , Miller je pametan play koji zna dodati loptu, ali kada im protivnik oduzme opcije A i B, što im preostaje? Millerova igra i pasovi ipak su prilagođeni otvorenoj igri, a Matthews i Wallace nisu igrači koji mogu stvoriti višak kada požele. Postavljene čvrste obrane, posebice ove u završnicama kada se domaćinu ništa ne svira, čine stoga ovoj momčadi ogroman problem.

Dodaj još da nitko od nabrojanih nije ni pouzdan vanjski šuter (kada sve zbrojiš i oduzmeš, ispada da je najbolji tricaš kojega imaju mali Batum, zbog čega Mcmillan stalno traži načina da ga u završnicama drži na parketu) i ne treba se čuditi što se Blazersi uvijek kada trebaju koš vraćaju na jedno te isto – baci loptu Aldridgeu pa on što napravi.

A Aldridge je fantastičan igrač, ali nije svemoguć. Također, nije isto trpati cijelu utakmicu i trpati u završnici. Za to ipak treba posebna vještina, to je recimo ono što Dirk ima i što je još jednom i sinoć dokazao. Aldridge je za razliku od njega svoje pokušaje promašio. Ponavljam, čovjek toliko toga odradi da je stvarno previše od njega očekivati da još bude i svjež i spreman za završnicu (možda je razlog zašto je Dirk onako nezaustavljiv na kraju i taj što ga čuva upravo Aldridge - em igraš svaki napad preko njega, em očekuješ da čuva najboljeg protivničkog igrača, pa tko još na ovakav način vodi momčad).

Bit će zanimljivo vidjeti kako Blazersi reagiraju doma u završnici, mogu li se stvari promijeniti samo pod utjecajem one sjajne publike, ali nakon dvije utakmice jedno je jasno – Dallas je ipak kvalitetnija i šira momčad. Glavni razlog zašto sam ih otpisao bio je taj što sam mislio da neće moći uhvatiti onu sjajnu formu s početka. I iako nisu toliko dobri, dakle iako i Dirk i Terry itekako štekaju, nalaze načina da pametnom obranom i dovoljno raznovrsnim napadom odigraju približno tom nivou, što je očito jednoj šljakerskoj momčadi koja živi od nesebičnosti i ima jednu jedinu šemu napada neuhvatljivo. Također, moram naglasiti kako i pored svih igračkih dvoboja na terenu imam dojam da je do sada najviše individualno odskočio Carlisle, koji je potpuno nadigrao McMillana. Rješenjima i prilagodbama u igri, ali čak i izmjenama i time-outovima.

18Apr/114

TIMMY! AND THE LORDS OF THE UNDERWORLD

Posted by ispdcom

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs - Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers - Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti - iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom - ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics - Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O'Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena - početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D'Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D'Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder - Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

21Oct/101

KNICKS

Posted by Gee_Spot

''I'm a history guy. I'm trying to find my original culture, and I'm very spiritual. This trip to Israel has helped me find my original culture.Wearing a Yarmulke, celebrating Shabbat, not going to eat on Yom Kippur it's now a part of my culture, it's going to be a part of my lifestyle, and it's going to be a part of my family's lifestyle. I'm totally into it, and I feel that my spirituality is connected to it.''
- Amareh Stoudemireberg

SCORE: 36-46
PRVIH 5: Felton, Chandler, Galinari, Stoudemire, Turiaf
5 ZA KRAJ: Felton, Azubuike, Galinari, Randolph, Stoudemire
MVP: Spike Lee
LVP: Wilson Chandler

Ja ovoj momčadi jednostavno ne vjerujem. Da, na papiru izgledaju možda i bolje od većine ovih osrednjih/loših ekipa na Istoku. Ali, na igraju obranu. Nemaju skok, osim ako ne mislite da Ronnie Turiaf može biti startni centar i nositi ih u tom segmentu igre cijelu tekmu. Ne vjerujem njihovom treneru koji je dokazao da je obični gubitnik ako Nash nije u blizini, nesklon ikakvim prilagodbama. Nije spreman suočiti se s vlastitim limitima, a znamo da takvi muškarci jednostavno nisu pravi muškarci.

Ne vjerujem njihovoj superzvijezdi. Amare će imati sjajne brojke i uživat će kao showman (prihvaćanje židovstva prvi je dokaz). Uopće neću spominjati njegova koljena, vid i ostale zdravstvene probleme (btw, Amare je valjda jedini čovjek u NBA čiji je ugovor odbilo osigurati ijedno osiguravajuće društvo, mislim da to sve govori i o potencijalu da odigra kompletnu sezonu, a i o Knicksima i rizicima kojima se uporno izlažu na tom financijskom planu). Mene samo zanima hoće li igrati pick 'n' roll subotom, sada kada je jedan od onih koji ne rolaju na šabat.

Ne vjerujem ni Feltonu kao novom organizatoru (od solidnog all-round igrača koji u ničemu nije dobar ali je ok u svemu, sada postaje čovjek sa svim ovlastima u napadu što će mu izbiti iz ruku dobre strane poput obrane, a naglasiti loše poput užasne selekcije šuta i slabe realizacije). Ne vjerujem ni Randolphu koji do sada nije ničim opravdao toliku vjeru u njegov talent, a ni Galinariu koji je najobičniji mini Bargnani s leđima starca.

Run and gun u New Yorku zvuči dobro, možda će čak i izgledati dobro. Uz malo sreće možda donese i rezultat, odnosno plasman u playoff. Ali, ja jednostavno ne pušim priču o Knicksima koji su puno bolji od lanjskih. Ovo je ista momčad, ako ne i gora jer Amare nije šljaker i sjajan momak s kojim bi rado popio pivo nakon hakla poput Davida Leea.

Najveći razlog zašto ne vjerujem ovoj momčadi je taj što nema šutera na rosteru. Cijela poanta D'Antonievog sistema je otvoreni vanjski šut nakon brzog udara, ali tko će ovdje redovno zabijati svoje trice? Njihovi bekovi i krila su Wilson Chandler, Toney Douglas i Kelenna Azubike, dokazano osrednje šuterske opcije, a dovođenje jednog Rogera Masona koji je lani potpuno podbacio u Spursima, definitivno može biti vijest samo u New Yorku. Da je neki drugi klub dovođenjem Masona pokušao riješiti pitanje šuterskog specijalca, svi bi mu se izrugivali. Ovako, to je skroz cool, jer New York je tako cool.

Međutim, New York nije cool. Osim ako ne volite buljiti u obećanja na papiru i neostvarene planove. I stoga ovdje idem kontra popularnog mišljenja (iako nisam imao muda staviti ih niže od 9. mjesta), smatram da će Knicksi biti jednako loši kao što su bili i da će se u borbi za playoff naći samo zato što ima još lošijih momčadi, a ne zato što su napravili revolucionarne pomake naprijed.

Postavimo još nekoliko pitanja? Tko je back-up Feltonu? Da li je taj mali Douglas stvarno tako dobar da praktički preuzme rolu šestog igrača? Tko su zamjene startnim krilima? Rotirat će se postojeće opcije, iz ultra visoke postave s Galinariem ili čak Randolphom na trojki do ultra niske s Amareom na petici, ali da li će D'Antoni opet morati posegnuti za kratkom rotacijom kao u danima Sunsa? Rus Mozgov navodno ima super meku ruku i bit će odlična pick 'n' pop opcija. Super, ali može li skočiti i gurati se pod košem?

Za kraj samo mogu citirati dobrog starog Le Batarda: ''New York, welcome to another decade of irrelevance''.

I ne, ne mislim da vam i Carmelo može pomoći.

20Aug/109

NEW YORK

Posted by Gee_Spot

KNICKS

Treba biti pošten i reći – Knicksi su mogli i gore potrošiti sav onaj novac koji im je ostao nakon što se nitko osim Amarea nije odazvao na zov Velike Jabuke. Opet, treba biti pošten i reći da su ovo i dalje Knicksi, ista disfunkcionalna franšiza kao i svih ovih godina. Od vlasnika Jamesa Dolana, prototipa nesposobnog sina razmetnog koji ne zna drugo nego rasipati obiteljsko bogatstvo, preko GM-a Donniea Walsha, koji se na najvažnijem sastanku godine (mislim, cijeli smisao njegovog postojanja zadnje dvije sezone vrti se oko toga da pripremi momčad za dovođenje Jamesa) pojavio u kolicima jer je pred raspadom od starosti, do Mikea D'Antonia, koji lagano postaje parodija samog sebe dok uporno pokušava ponoviti čaroliju iz Phoenixa bez igrača koje je imao u Phoenixu - ova franšiza je u groznom stanju.

Roster je nešto bolji nego što je bio prošle sezone, ali ne toliko bolji od onoga kojega je nova uprava zatekla prije nego je krenula sve raspustiti, rasprodati i razdijeliti ne bi li stvorila nadu bez pokrića. Doduše, barem je izbjegnut klasični NY potez – natrpavanje rostera preskupim i isluženim igračima. Što znači da će i dogodine Knicksi imati barem zdravo stanje na salary capu koje im garantira dovođenje ponekog slobodnog igrača. Međutim, kraj svih pluseva i minusa, najveću istinu rekao je Dan Le Batard kada je uzviknuo:

''New York, welcome to another decade of irrelevance.''

Ako niste od onih koje zanimaju ove ''pioniri maleni'' priče o budućim novim super-frendačima koji će se okupiti u New Yorku po uzoru na Nazgule u Miamiu (Carmelo + CP3 + Amare), već vas zanima prvenstveno realnost, onda vam je jasno da Knicksi ni ove godine neće biti pretjerano uspješni (ako pak pišete za ESPN, onda podržavate tezu da su upravo oni osma playoff momčad na Istoku samo zato da bi zadovoljili prosjećnog posjetitelja vašeg sajta).

Zašto i dalje lutrija? Prvi razlog je Amare. Nakon svih ozljeda i nakon što smo se svi itekako dobro upoznali s njegovim problemima u shvaćanju košarke, očekivati od Amarea da nosi jednu momčad malo je blesavo. Plus, cijela ova situacija s dolaskom krilnog centra čija se igra bazira na eksplozivnosti iz Phoenixa u New York malo previše podsjeća na onu priču s McDyessom. Hej, ne kažem da neće biti zanimljivo promatrati kako će se jednoga dana Amare prilagoditi starim danima, ali sada dok se još smatra superstarom stvari neće biti toliko zabavne. Uostalom, Dyce je barem uvijek bio sjajan skakač tako da je imao što pružiti kada je spao na ulogu šutera s poludistance.

Nego, da ne lutam previše, Amare je cijelu karijeru igrao pick n roll s Nashom, a sutra će mu partner biti Ray Felton. Gospodin osrednji, solidan u svemu, sjajan u ničemu. Cijela ova situacija čak ima i ironični potencijal – Felton se iskazao kao vrlo dobar obrambeni igrač, a dolaskom u New York taj segment njegove igre postaje nebitan. Što se napada tiče, imat će prilike nabijati statistiku, ali te napuhane brojke neće značiti ništa jer učinak će biti isti. Osrednji, samo s više lopti i slobode.

Puno bolji potez bio je trade s Warriorsima. Iako bih ja osobno radije ostavio Leea, ljubimca publike, umjesto da ga mjenjam atraktivnijim ali sličnim Amareom (ni jedan ni drugi ne igraju obranu, s tim da Lee ipak skače za svakom loptom u blizini), ovo što su dobili za njega sasvim je pristojan povrat. Azubuike i Turiaf donose živa tjela na klupu koja do jučer nije ni postojala, a Randolph se i dalje vodi kao potencijalni all-round monstrum. Tko zna, možda je baš on najveći dobitak Knicksa ovoga ljeta, igrač koji bi u ovom sistemu i s pravom minutažom konačno mogao pokazati dio talenta o kojem se priča već godinama.

Za popunu rostera Knicksi su potpisali mladog i nedraftiranog ruskog balvana Mozgova (po onome što se sjećam iz reprezentacije radi se o pravom centru bez previše vještine ali pokretnom usprkos impozantnoj masi i visini) te od Spursa odbačenog veterana Masona (njegovih 15 minuta je prošlo, čemu je zorni dokaz lanjska sezona, nebitan potez). Kad potpišu rookiea Rautinsa (za kojega iskreno sumnjam da bi uspio i u nekom boljem Euroligaškom klubu), imat će 13 igrača na rosteru (15 ako potpišu i druga dva rookiea izabrana u drugoj rundi, Fieldsa i Jordana), nekoliko zanimljivih napadačkih opcija i potpuni izostanak ikakvog obrambenog potencijala.

Drugim riječima, toliko priče i toliko kombinacija, toliko darovanih pickova, da bi se dobila ista momčad kao i do sada. Mogu mediji spinati ovu situaciju koliko hoće, pretvarati se da je bolje biti osmi nego zadnji, ali činjenice jasno govore – Knicksi su opet zeznuli. I da, čak nema ni potrebe da uključimo Isaiaha Thomasa u ovu priču. Makar Dolan zadnjih dana misli da ima.

Što ono reče Le Batard?

YANKEES

Do sada bez premca franšiza koja je najviše puta spomenuta u ovim postovima. S razlogom, jer Yankeesi jesu baseball. U cijeloj igri sve je podređeno njima i njihovom bogatom vlasniku (nedavno preminuli George Steinbrenner, poznat i kao šef Georgea Costanze, imao je samo jednu želju prije smrti – da njegovi nasljednici i dalje ne štede ni centa kad su Yankeesi u pitanju). Naime, MLB je jedina američka profi liga toliko zastarjela da i dalje nema salary cap, već funkcionira po principu na koji smo mi u Europi, nažalost, odavno navikli – najbogatiji kupuju sve što im treba bez da postoje ikakva pravila koja bi im to otežala.

Obzirom na to kako u baseballu svi drže do povijesnih vrijednosti, o eventualnom salary capu se i ne priča (srećom, priče o potrebi uvođenja snimaka po uzoru na ostale lige sve su glasnije, jer sudci u baseballu su veći kriminalci čak i od nogometnih), ali je ipak uveden porez na luksuz, kako bi se donekle odvratilo bogatije klubove od pretjerivanja. Naravno, na kraju je ispalo da je taj porez opet samo pomogao Yankeesima. Naime, granica je postavljena dovoljno visoko da je većina klubova ionako nikad ne bi prešla, a neki, poput Bostona, su smanjili budžet ne bi li izbjegli plaćanje penala.

Yankeesi nemaju takvih briga te uredno svake godine plaćaju porez na luksuz, često i kao jedini klub (do sada je od svih prikupljenih dolara ''samo'' 95 % došlo od njih). Zanimljivo, prikupljeni novac se ne raspodjeljuje ostalim klubovima koji ne plaćaju porez, kako to radi NBA, već ostaje ligi za njene potrebe. Dakle, ispada da Yankeesi godišnje ligi plaćaju na desetke milja ligi te nije ni čudo da na kraju dana ona postoji ponajviše zbog njih.

Međutim, kako je zadnjih godina koncept moneyballa (spominjan u postu o Oakland Athleticsima) sve više uhvatio maha u ligi, sve manje momčadi gubi vrijeme razbijajući glavu oko Yankeesa i njihova Imperija, te se koncentriraju na pobjeđivanje. Trenutni najbolji primjer su Tampa Bay Raysi, momčad s jednim od najmanjih budžeta u ligi, koja se svake godine ravnopravno bori s Yankeesima i Red Soxima u bolesno moćnoj diviziji iz koje će maksimalno dvije momčadi vidjeti playoff.

Raysi ne preplaćuju igrače već ih stvaraju, a to je politika koju su danas preuzele gotovo sve ekipe osim Yankeesa. Oni svoje talente uglavnom podijele uokolo prije vremena koristeći ih u razno raznim tradeovima kojima u klub dovode zvijezde u naponu snage. Tako se već priča kako će dogodine najboljih igrač Raysa, Carl Crawford, preći u Yankeese za ugovor težak negdje oko 20 milja po sezoni (trenutno zarađuje 10, što je maksimum u momčadi Tampe) a Raysi se uopće ne brinu zbog toga jer u nižim ligama već imaju igrača koji samo čeka da ga se pozove i koji će dobrim dijelom nadoknaditi Crawfordov učinak. Yankeesi će pak imati tek još jednu zvijezdu koja ionako može samo nekoliko puta tijekom utakmice izaći udarati. Sad, ako se pitate kako to da momčad s rotacijom sastavljenom od najboljih igrača nije u stanju zabiti najviše poena svaku večer, odgovor je jednostavan. Forma i ozljede uvijek igraju ulogu, ali razlog zašto Yankeesi ne mogu kupiti prvenstvno je taj što nemaju najbolje pitchere. Plus, za razliku od udarača, pitcheri uglavnom osciliraju od sezone do sezone (osim onih desetak stvarno največih) te nikada ne znaš sa sigurnošću kakvu će tko godinu odigrati.

Prošle godine osvojili su naslov jer je njihov as Sabathia (brat blizanac Pervanovog Antimona) imao sjajan playoff, te zato što su skupi veterani Pettitte i Burnett igrali baseball života kada je bilo najpotrebnije. Za ovu sezonu pojačali su rotaciju još jednim iskusnim pitcherom, Vasquezom (samo ova 4 igrača koštaju više nego što trećina MLB ekipa potroši na cijeli roster od 25 ljudi), a ulogu petog startera rezervirali su za konačno jedan vlastiti talent, Phila Hughesa, koji je odigrao iznad svih očekivanja te će već dogodine biti broj dva iza Sabathie.

Njihova klupa također košta kao budžet nesretnih Pittsburgh Piratesa, od čega većina otpada na legendu kluba Mariana Riveru (možda najvećeg closera u povijesti) te nedavno dovedenog Kerrya Wooda, još jednog legendarnog veterana koji bi trebao poslužiti za osmu devetinu, prije nego Rivera zaključi stvar. Wood je doveden jer igrač koji inače obavlja zadatak prvog prije closera, Chamberlain, ove sezone nije pretjerano pouzdan a i zato što si Yankeesi mogu dozvoliti trošak od deset milja usred sezone bez ozbiljnijeg razloga.

Što se tiče udarača, tu sve vrvi od zvjezdanih imena. Valjda jedina dva baseball igrača koji su totalni mainstream te za koje zna svatko tko je jednom surfao internetom nalaze se na ovom rosteru – Derek Jeter i Alex Rodriguez. Jeter je apsolutna ikona kluba ne samo zato što je dijete kluba već zato što je i rođen u Jerseyu, dakle lokalni klinac. A-Rod je pak poznat po tome što je najskuplji igrač u baseballu, s gažom u rangu budžeta – a koga drugoga nego opet – nesretnih Piratesa.

Jedini problem? Njihova imena su možda zvjezdana, ali ne i igra, jer danas su to dva veterana koji i dalje daju sve od sebe, ali to više nije dovoljno da bi se opravdala sva ta strka oko njih. Yankeese drži širina rotacije, od catchera Posade do petog s klupe svi su u stanju ostvariti fantastične brojke. Ove sezone nose ih prije svih mladi infielder Cano, koji je i lani bio solidan ali ove godine je jednostavno eksplodirao, te još mlađi Gardner, koji je tek ove sezone dobio priliku. Zanimljivo je što su obojica proizašla iz njihova sistema i što ih čak ni Yankeesi nisu tretirali kao vrhunski materijal. Što dovoljno govori o tome koliko u ovakvom sportu nema smisla preplaćivati ikoga.

Dva najveća razočaranja su skupo plaćena pridošlica iz Detroita, Curtis Granderson, koji je lani imao jednu od najboljih sezona među vanjskim igračima u cijeloj ligi (što pak govori o tome koliko nema smisla preplatiti nekoga nakon jedne vrhunske sezone), te nominalno treća napadačka zvijezda momčadi Mark Teixeira, koji je od jednog od najubojitih igrača lanjske ekipa ove godine sveden na preskupog promatrača. Tu je još i odlični all-round Swisher, a krajem prijelaznog roka dovedena su još dva veterana da pojačaju rotaciju, Kearns iz Indiansa te Berkman iz Houstona (Berkman je nekada bio zvijezda u Houstonu, kapetan i legenda, a danas je tu tek da uskoči u ulogu dežurnog udarača).

Kako god okrenuli, Yankeesi su puni k'o brod i imaju priliku osvojiti još jedan naslov, a najveći protivnici bit će im Tampa (Boston je ove godine, izgleda, otpao u trci ove tri ekipe za dvjema playoff pozicijama) i Philadelphia. Minnesota možda može pratiti ovu trojku napadom, ali ne i obranom, dok su ostale momčadi koje su u trci za doigravanjem (Texas, Atlanta, St. Louis, a posebice San Diego i Cincinatti) ipak previše limitirane.

Proradi li na mjesec dana npr. Teixeira, te budu li veterani Pettitte i Burnett zdravi i u pristojnoj formi, New York je prvi favorit. Međutim, ne bude li sve po planu, šansu će imati netko drugi. I u tome je ljepota cijelog natjecanja, da usprkos svim milijunima i svom talentu, Yankeesi ipak nisu neranjivi. Ne zvuči kao neka utješna stvar, ali kada si MLB franšiza koja se ne zove New York Yankees, to je sve što imaš. Srećom po ostale, dok god Yankeesi ne skuže da treba kupiti 5 najboljih mladih startnih pitchera, bit će više godina u kojima će drugi imati šansu nego onih u kojima neće. Uostalom, u 97 sezona postojanja, Yankeesi su naslov osvojili ''samo'' 27 puta.

THE ROSTER OF THREE

77 (Talking Heads, 1977.)

Nikad mi nije bilo jasno zašto se toliko buke diže oko kasnijih albuma Talking Headsa, posebice oko solo karijere Davida Byrnea, dok se ovo čudo od ploče uglavnom zanemaruje. Je, definitivno je više seksi eksperimentirati s raznim stilovima i imati Enoa za producenta, ali to ti dođe kao da cijelo vrijeme vrtiš neke kompilicirane akcije u kojima se igrači 20 sekundi non-stop križaju a da to nema nikakvog učinka na posljednje 4 sekunde u kojima će netko postaviti blok nakon kojega slijedi ili šut ili asist. Prvi album jednog od najvećih New Yorkških bendova od početka do kraja niže takve jednostavne akcije, punk-rock s osjećajem za ritam i novovalnu estetiku koja pak ni trenutka ne baca sjenu na srž svega – pop glazbu s rock n roll dušom. Volim ja sve albume Talking Headsa, ali samo ovaj volim više od Talking Headsa samih, ako kužite što hoću reći.

End Of The Century (Jim Fields, Michael Gramaglia, 2003.)

Ultimativna priča o Ramonesima, od početka do doslovnog kraja (Johnny je umro nedugo nakon što je dokumentarac završen). Zanimljivo je da su autori materijal prikupljali čak deset godina, prilikom kojih su snimili gomile razgovora i originalnog materijala, namjeravajući ga završiti prilikom prvog umirovljenja grupe, 1998., da bi ih period u kojem su jedan za drugim umrli Joey, Dee Dee i Johnny konačno natjerao da projekt privedu kraju. Obzirom na gomile razgovora s Ramonesima i goli dokumentaristički stil, film je ovo prvenstveno za fanove koji žele izblizu vidjeti svoje junake, nikako za slučajnog prolaznika željnog zabavnog i ujedno poučnog materijala smještenog u širi kontekst. Kakav kontekst, sve je ionako - one, two, three, four.

Life On The Run (Bill Bradley, 1976.)

David Halberstam je najveći pisac koji je ikada pisao o sportu, tu nema dvojbe. Njegove knjige o Blazersima i Bullsima klasici su ne samo zbog košarkaških tema, već zbog njegovog talenta da prikaže svaki lik i svaki trenutak kao stvarne, potresne i bitne. Zamislite sad kako bi bilo da je Halberstam bio insider, ne novinar nego npr. košarkaš, kakve bi to tek priče bile? Jeste li? Ako ne možete jer vam se čini predobro da bi bilo moguće, ne morate se truditi. Jer ovaj knjiga je točno to. Prekrasni komad literature, krcat životom, razmišljanjima, sitnicama i emocijama. Bradley je bio krilo u šampionskoj generaciji Knicksa, kasnije senator s predsjedničkim ambicijama. Ovdje opisuje jedan kratki period u sezoni nakon drugog naslova, period u kojem Frazieru, Jacksonu, Lucasu, Reedu i svim ostalim legendama postaje jasno da su dani ponosa i slave iza njih. Klasik.