MIAMI
HEAT
Nakon što sam valjda nekoliko stotina puta poslušao genijalni osvrt Dana Le Batarda na osnivanje Osovine Zla u Miamiu (ili, u njegovom slučaju, na početak Operacije Trajne Slobode), i, nakon što se svaki put nasmijem do suza, spreman sam izdvojiti jednu rečenicu kao najdražu. Nije lako izabrati najbolju od najboljih u ovolikoj konkurenciji, ali mislim da će sljedeća izjava biti uz mene cijelu iduću sezonu, sezonu koju ću od starta posvetiti uživanju u svakom porazu Heata (a nije da će ih biti puno):
''He's the best player in the world! But he might not be the best player on this team!''
Ova mudrost sažima svu kompleksnost onoga što su ovoga ljeta izveli Riley i Tri Egosa. Iako bi teško Pat odradio ovakav posao da trojka već unaprijed nije bila spremna na ovakav rasplet, treba mu skinuti kapu na svim čudima koja je napravio oko salary capa. Nitko nikada nije uspio u samo dvije sezone doslovce ostati na 0 dolara, što je njemu uspijelo nakon što je trejdao ne samo Beasleya u Minnesotu, već nakon što je zamijenio čak i pick prve runde koji bi po defaultu zauzimao milju i nešto sitno prostora.
Dobro, radi picajzli treba spomenuti kako je jedan igrač ipak ostao na rosteru, ali Mario Chalmers sa svojih 800 000 dolara otprilike je imao utjecaj na daljni razvoj situacije kao i prosjećni mrav koji kara slona i onda misli da je Dumbov otac. Tako da je pravi gušt pričati o ljetnoj tržnici Heata, jer, doslovno, ne ostaje ti ništa nego ići redom i nabrojati ime po ime s rostera.
Kad je osigurao potpise Wadea, Bosha i LBJ-a za 14 milja u prvoj sezoni, što je kada zbrojimo sve godine skoro 15 milja manje po glavi nego što bi dobili da su negdje uzeli maksimum, Riley se okrenuo slaganju ostatka momčadi. Prije toga, da za vijeke vjekova rasjanimo mit o financijskom žrtvovanju trojke radi igranja zajedno – na Floridi nema nikakvih poreza na ovakav vid ugovora. Nula. Zero. Bruto = neto. U bilo kojem drugom klubu, u bilo kojoj drugoj državi, porez na dohodak odnio bi mu u prosjeku možda 10 posto. Stoga, realno, potpis ovakvog ugovora za Heat ne da nije popust, već je barem jednako ako ne i više nego će igdje drugdje moći zaraditi.
Uglavnom, odmah po završetku showa, Riley se okrenuo ozbiljnom poslu. I dok su mrzitelji tvrdili da nijedna momčad ne može pobijediti sa samo tri igrača, jasno je bilo da u tim njihovim izjavama nije bilo nikakvog ozbiljnog uporišta, te da progovora samo gorčina. Pa naravno da neće ostati samo na tri igrača, a ako itko zna zakrpati ostatak rostera onda je to Riley. U ovaj kasniji dio nisam sumnjao ni najmanje.
Chalmers će ili ostati solidna back-up opcija ili će se vratiti u formu iz rookie godine i čak izboriti ulogu startera. Nevažno, jer napad će ionako kao point-forward, a nerijetko čak i kao pravi play (u rotaciji s Wadeom i Millerom), organizirati James. Drugi play na rosteru je Arroyo, čiji povratak nema nikakvog igračkog smisla, ali je odličan PR potez za klub koji se nalazi u gradu punom Latinosa. Arroyo je ikona u Miamiu, te je njegova pjevačka karijera puno važnija od loših partija koje pruža na terenu. Kad se samo sjetim da su u Salt Lake Cityu jednom davno mislili kako u njemu imaju Stocktonova nasljednika, dođe mi plakati. A onda se sjetim da su mu za partnera na vanjskim pozicijama predvidili Giričeka i počnem se smijati.
Dovođenje Eddiea Housea pak pravi je Rileyev potez. Veteran dokazan u playoff bitkama, idealna dopuna za ono što momčad treba – šuter koji se zna naći u pravo vrijeme na pravom mjestu i zabiti otvoreni šut. Ukratko, Chalmers i House su sasvim dovoljni na jedinici. Već spomenuti Miller će ionako dobiti većinu minuta kao četvrti igrač, te će popunjavati minute ne samo iza Wadea i Jamesa, već i iza dvojice playeva, kako bi trojka Wade-LBJ-Miller imala što više prostora za igrati zajedno.
Ako nekome nije jasno koliko je dobar Mike Miller, to je zato što ga dotični nije gledao kako igra. Jer, bazirati se samo na njegove brojke nema smisla, obzirom da je igrao u dvije očajne momčadi zadnjih godina, Minnesoti i Washingtonu. Miller je timski igrač, igrač zadatka, a u takvim ekipama za takve uglavnom nema mjesta. Dok su ostali nabijali statistiku, Miller je igrao košarku, bilo da je trebalo skakati, razigravati suigrače ili šutirati. Kritičari ukazuju na to da je bježao od odgovornosti u napadu, ne razmišljajući o tome da Mike nikada nije šutirao samo zato jer misli da mora. Miller igra pobjedničku košarku u kojoj se uzima samo kvalitetan šut, inače se lopta šalje do bolje postavljenog suigrača. U mlađim danima, dok su ga još služile noge, zabijao je više jer se odlučivao na ulaza i solo akcije. Danas, svjestan da je prvenstveno šuter iz vana, pomaže na druge načine dok ne dođe u pravu situaciju.
A pravih situacija će pored Wadea i Jamesa biti koliko hoćeš. Ne sumnjam da nakon ove sezone Korver više neće biti najprecizniji tricaš u ligi, jer Miller bi vrlo lako mogao biti iznad te magične brojke od 50% šuta za tri oko koje se vrte samo najveći. Ukratko, samo sa ovih nekoliko potpisa Riley je riješio šuterski dio priče koji je najvažniji kada uzmeš u obzir slash n kick igru koja će u izvedbi Jamesa i Wadea činiti veći dio napada.
O privlačnosti igranja u ovako potencijalno velikoj momčadi dovoljno govori i odluka Jamesa Jonesa da odbije bolju ponudu Spursa (koji ni sami nisu loša momčad) te se za veteranski minimum vrati u isti klub koji ga je nešto ranije otpisao (Riley je u akciji čišćenja salary capa logično odbio preuzeti opciju za još jednu godinu koja bi Jonesa plaćala skoro četiri puta više). Time je čak i Mike Miller dobio zamjenu u slučaju da se opet javi neka od kroničnih ozljeda koje ga u zadnje vrijeme muče.
Sljedeći posao bio je složiti rotaciju na petici, odnosno naći dovoljno tijela koja mogu odigrati nešto što se da okarakterizirati kao obrana. Heat neće imati zatvoren reket, ali s ovim što je Riley pronašao neće biti ni totalno šuplji pod košem. Prijateljstvo Jamesa i Big Z-a rezultiralo je dovođenjem litvanskog veterana na dvije sezone, u kojima će njegov šut iz vana rijetko biti korišten. Međutim, ako i kad dobije priliku, Ilgauskas je i dalje dovoljno visok da smeta u reketu, te i dalje ima dovoljno mekanu ruku da zabije otvoreni šut.
Prva opcija na petici ipak je Joel Anthony, koji se valjda do danas oporavio od šoka izazvanog spominjanjem od strane Jamesa tijekom The Decision. Čovjek nema talenta za igrati košarku u napadačkom dijelu, ali dovoljno je pokretan i svjestan svoje uloge na ovome svijetu da zna kako ionako samo treba zakucati zicere koje mu ostali podvale. Njegova je rola prvenstveno u obrani, a tu se pokazao sasvim sposobnim gurati se čak i s najboljim peticama u ligi. Dok ova dva poteza imaju smisla, vraćanje pokojnog Jaamala Magloirea nema ni malo. Lako za to što više nema vještine centra, Magloire se već godinama i ne trudi, a u tome leži glavna razlika između njega i Anthonya. Nema tog osjećaja potrebe ili pak ponosa u njegovom ponašanju, on je tu prvenstveno zbog 6 osobnih i da bi mogao uživati s klupe u igri zvijezdanih suigrača kao dio showa iznutra.
Nakon što je uvjerio pouzdanog Haslema da mu je bolje ostati doma za manje novca i u manjoj ulozi nego prihvatiti midlevel ponudu Denvera, Riley je riješio i pitanje šestog igrača. Osim što će biti zamjena za Bosha, Haslem svojom obranom i preciznim šutem s poludistance bez problema može igrati u paru s Boshem pod koševima protiv ekipa koje nemaju pravu peticu, čime je još dodatno ojačan jedini slabi dio momčadi.
Dovođenje veterana Juwana Howarda pak samo pokazuje kako ni u Miamiu nisu sigurni tko će od visokih završiti u rotaciji pa dovode sve što mogu ne bi li se ona iskristalizirala sama po sebi. Howard mi se čini kao najmanje realna opcija, on je osigurač u slučaju epidemije ozljeda i profesionalac koji će i dodavanje ručnika odraditi na najbolji mogući način.
Šteta što je zbog njegova potpisa iz momčadi gotovo sigurno otpao Jarvis Varnado, kojega je Riley odabrao u drugom krugu drafta zajedno s Pittmanom i Butlerom. Već ovaj izbor tri provjerena igrača limitiranih mogućnosti bio je znak da Riley cilja na popunjavanje klupe za minimum, svu trojicu je po pravilima mogao potpisati za jedan prosjećni ugovor kasnog pick prve runde. Međutim, kako su okupljanjem Osovine Zla svi veterani naglo postali dostupni također za minimalce, Riley je odlučio dati ugovor tek Pittmanu, potaknut valja spomenutom taktikom okupljanja gomile centara iz koje će, valjda, isplivati rotacija.
Pittmanovo prisustvo na rosteru čini Magloirea potpuno nepotrebnim, te je stvarno šteta što jedna pozicija nije ostavljena za Butlera, koji bi bio solidna zamjena Wadeu. Doduše, postoji još šansa da jedan od dvojca Varnado-Butler ipak završi na finalnom rosteru, ali po zadnjim vijestima iz kampa Heata, nakon ljetne lige prvi favorit za petnaesto mjesto u ekipi je Shavlik Randolph, njihova verzija Briana Scalabrinea, koji ima iskustvo kao jedinu prednost pred konkurencijom. A i uklapa se, kao još jedan visoki igrač, u nade koje Riley polaže u slučaj. Naime, čak 8 igrača u momčadi igra pod košem, i ako odbijemo Bosha i Haslema kao sigurne u rotaciji, te ako zaključimo da je Anthony svojim kvalitetnim igrama u obrani potreban, ispada da se čak njih petero bori za rolu od desetak minuta.
I iz ovoga je očito da Riley, usprkos svim čarolijama koje je napravio u zadnje vrijeme, ni najmanje ne vjeruje svojoj unutrašnjoj liniji i da zna kako s ovom rotacijom ne može protiv Lakersa. Kvragu, jedva će i protiv Bostona i Orlanda, s tim da se u tim dvobojima ipak može nadati kao će napad izvući stvar. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način ova rupa pokrpati dok godine prolaze a naslovi ne dolaze. Ironično, upravo je Riley najveći pobornik teorije da bez pravoga centra nema naslova, o čemu dovoljno govori činjenica da nikada nije htio imati momčad bez dominantnog centra. Nakon Abdul-Jabbara i Lakersa, izabrao je Knickse zbog Ewinga, a odmah po dolasku u Miami poslao je najboljeg igrača u povijesti Heata (do dolaska Wadea), velikog Glena Ricea, u Charlotte u zamjeni za Zoa Mourninga. Svi se sjećamo da se opet uhvatio treniranja tek kad je Shaq stigao u Miami. Stoga, Spoelstra može biti miran – Riley nema namjeru trenirati momčad u koju ne vjeruje u potpunosti. A kako god to ludo zvučalo, u ovu ne vjeruje. Još.
(Mala digresija - sumnjam da će Riley ikad ponovo trenirati, ali isto tako sumnjam da će Spoelstra preživjeti nakon ove sezone, a rješenje se nameće samo po sebi, jedini je problem što je prelogično da bi se ostvarilo - Doc Rivers. Produžio je na još godinu s Celticsima, međutim nakon ove sezone je slobodan. Ima iskustvo rada s tri velika igrača, ima prsten, zna se nametnuti i kao lider i kao jedan od jednakih, u stanju je plesati oko nekoliko velikih ega u isto vrijeme, propovijeda obranu i timsku igru a u napadu vjeruje igračima. Ukratko, on je sve što Miamiu treba.)
Da ironija bude još veća, ne treba nam ništa više nego sjetiti se priča s drafta prije dvije godine. Riley je, uvijek gledajući petice, do nekoliko tjedana prije drafta inzistirao da će Miami drugim pickom uzeti Brooka Lopeza. Kako se draft približavao, suradnici su ga uvjerili da je suludo potrošiti tako visok pick na tromog bijelog centra upitne budućnosti, već da treba uzeti potencijalnog superstara u Beasleyu. Kako legenda dalje kaže, jadni Riley je po prvi puta u životu odlučio ne poslušati vlastiti instinkt, te je izabrao Beasleya. Sjećam se da sam odmah nakon drafta 2008. čitao reportažu u kojoj je sve ovo navedeno, isto kao i da je Riley, i prije i nakon drafta bio nervozan i nesiguran zbog odluke. Tek je nakon izbora po prvi put javno izjavio da stoji iza Beasleya, što je profesionalni stav kojega se držao sve do nedavno, iako je svima bilo jasno kakav je Beasley promašaj.
Što se pak dogodilo s ljudima koji su preporučili Beasleya ne znam (ako ih je i eliminirao, Riley je zasigurno uništio potencijalne dokaze), ali znam da bi već danas ova momčad s Lopezom na rookie ugovoru bila sposobna srušiti rekord Bullsa i osvojiti naslov. Tako da je, eto, i jedini promašaj u Rileyevoj karijeri u biti rezultat toga što je odbio poslušati sam sebe. Ono, može James biti ogromni kraljevski penis, ali uvijek je penis. Riles je jednostavno kralj.
''Riley got everybody, he got 'em all!!! Discounted!!! Gangster!!! Pimp!!! Don!!! Godfather!!! He got 'em all!!! Everybody wanted one of them!!! He got 'em all...''
MARLINS
Zvuči nevjerojatno da je momčad iza koje su već dva naslova Prvaka, iako je osnovana tek 1993., po posjećnosti svojih utakmica sličnija HNL momčadima nego ostatku MLB ekipa. I da, pod ovim HNL ne mislim na nekakvu drugu, poluprofi hokejašku ligu, već na Hrvatsku Nogometnu Ljigu. Čuj to. Ali je istina – ova ekipa iz dana u dan igra pred praznim tribinama.
Za one koji bolje poznaju stil života u Miamiu tako nešto nije uopće čudno. U ovom gradu postoje samo Dolphinsi, jer football je ipak veći od života a samim time i od svih različitih stilova kojima se on živi. Mislim, lani je Heat imao jedva pola popunjenosti kapaciteta čak i u susretima protiv Lakersa i Cavsa, što je bilo van pameti. Sjećam se one jedne utakmice protiv Clevelanda, kada je prvi put glasno rečeno da će i Miami u lov na Jamesa, i kada je Riley u goste pozvao – Jordana i Pippena. I dok su Wade i LBJ briljirali jedan protiv drugoga na parketu, s tribina im je dolazila jasna poruka – samo zajedno možete do naslova. Majke mi, na idućem popisu stanovništva iz ateista vjeru mjenjam u rajlijevca. Kad mogu oni sektaši raelijanci biti priznati, što ne bi i mi?
Uglavnom, Marlinsi su klub s fantastičnom organizacijom koja pronalazi talente i njeguje ih u odličnom sistemu, ali su i klub s užasno malim budžetom jer vlasnik, logično, ne želi trošiti više od minimuma na proizvod koji trenutno nikoga ne zanima. Heat će, doduše, sada imati punu dvoranu svaku večer, ali baseball teško može napuniti stadion čak i u slučaju borbe za naslov. Ako Miami voli pobjednike, zašto je to tako? Zar mrze baseball? Istina je negdje u sredini.
Naime, od osnutka Marlinsi igraju utakmice na stadionu Dolphinsa, u predgrađu Miamia. Kako znamo da su football stadioni kapaciteta u prosjeku od nekih 70 tisuća ljudi, jasno je da se ovih desetak tisuća što ima volje za baseballom uopće ne primjeti. Također, pravim fanovima igre nije nikakvo zadovoljstvo gledati utakmicu na običnom stadionu, jer on po samim svojim gabaritima uopće ne odgovara zahtijevima baseballa. Posebice stoga jer svi drugi imaju te svoje ulickane parkove, koji se natječu u detaljima poput zida od opeka, ukrasnog zelenila, duljine igrališta, prostora za zagrijavanje rezervnih pitchera, a neki su čak ugradili i umjetno jezerce. Svaki park je malo remek-djelo a Marlinsi svoj nemaju. Dok u San Franciscu home run odleti ravno u ocean, kod njih se zabije u praznu plastičnu stolicu na tribini betonskog čudovišta. Tužno.
Međutim, za dvije sezone stvari će se popraviti. Gradi se pravi pravcati park za baseball u centru Miamia, kako bi razmaženim sugrađanima bilo što lakše doći na tekmu. Također, bit će i uvjerljivo najmanjeg kapaciteta u ligi, za 30-ak tisuća najvjernijih, kako bi uglavnom izgledao popunjen i onih godina kada momčad ne bude vrhunska. Ali, kako sam već rekao, obzirom na sposobnost kluba da stvara i pronalazi igrače, takve godine bit će rijetkost.
Ove sezone su na standardnih 50% pobjeda, što je minimum za ovako talentiranu momčad, ali i maksimum obzirom na potpuni nedostatak ambicija. Kada pak konačno odluče da je vrijeme za lov na novi naslov, imaju sasvim dovoljno oružja. Mladi pitcher Josh Johnson ove sezone definitivno je potvrdio da više nije samo talent već pravi as, s jedva jednom dozvoljenom bazom po devetini (bilo zbog udarca ili bacačke greške) i jedva dva dozvoljena poena po susretu, što je fantastična statistika, ekvivalent košarkaškoj obrani koja protivnika drži na 35% šuta iz igre i jedva 80 poena.
Ostatak rotacije nije nešto, Sanchez i Nolasco talentirani su ali i greškama skloni pitcheri, dok je klupa tek prosjećna. Međutim, poanta je da su svi mladi, ispod 30, te da će i u slučaju da ih neka druga momčad odluči preplatiti, Marlinsi vrlo brzo iz sistema dovesti barem jednako vrijedne igrače.
Udarači su solidni, s tim da se opet ističe mladost. Ove sezone u prvih 9 uskočilo je čak troje mladaca, Gaby Sanchez, Morrison i Stanton, od čega su potonja dvojica novajlije. Veterani pritom uredno napuštaju klub. Čak su tijekom prijelaznog roka u Teksas poslali standardno dobrog Cantua, iako su u tom trenutku bili u borbi za playoff. Međutim, kako smo rekli, njih utješne nagrade ne zanimaju, znaju da u Miamiu mogu biti zanimljivi samo s vrhunskim proizvodom.
A taj se neće čekati dugo. Od tri spomenuta mlada igrača, možda tek Stanton ima šanse postati igračina, ali tu su već od prije po mnogima najbolji shortstop lige Hanley Ramirez (možda i najkompletniji igrač baseballa uopće, jednako dobar u obrani, trci i lamatanju), zatim pouzdani home run ekspert Dan Uggla te veteran outfielder Ross. Kad im dodaš dva vanjska mlada igrača također promovirana u zadnjih par godina, trenutno ozljeđenog Coghlana i trenutno u niže rangove vraćenog Maybina (šteta je da mladi talenti sjede na klupi pa klubovi bez problema vraćaju u drugu ligu nekoga tko se već dokazao u prvoj ako ne izbori mjesto u startnoj postavi – Maybin je poziciju izgubio dolaskom Stantona), Marlinsi ne da nemaju problema složiti rotaciju već prije imaju problem izabrati igrače za nju među jednako dobrima.
Kako god, ova sezona je za njih prekrižena, a dok se dođe na novi stadion, klub možda napusti još par veterana koje stvarno nema smisla plaćati u desetcima milijuna kada isti učinak možeš imati za nekoliko stotina tisuća. Za budućnost je jedino bitno zadržati Ramireza i Johnsona, te oko njih onda složiti ekipu koja će barem preko ljeta moći skrenuti pažnju grada s Threetardsa i Dolphinsa.
THE ROSTER OF THREE
More Than A Game (Kristopher Belman, 2008.)
Sjajan dokumentarac o nastanku LeBrona i početku fenomena koji je doveo do The Decisiona, čak iznenađujuće lišen manipulativnih PR tokova i patetike kakvu bi očekivali od Đikone koji je bio direktno povezan s nastankom filma. Vrhunske snimke, u kojima možemo vidjeti LBJ-a kao talenta još od osnovne škole, tu su prvenstvno da ispričaju priču o pet prijatelja iz Akrona koji su godinama vladali srednjoškolskim natjecanjima Ohia. Dokaz da James dolaskom u Miami samo želi još jednom proživjeti svoje najljepše godine u životu, godine u kojima pritisak i biznis od njega još nisu bili napravili Đikonu. Danas je James jednako LRMR van parketa kao i King James na parketu, samo što je eto, van parketa uspio uz sebe zadržati Mavericka, Richarda i Randya (što se pokazalo ne baš dobrim u nekim potezima), dok je na parketu zamijenio McGeea, Drua, Siana i Romea - Wadeom i Boshom. I Joelom Anthonyem.
The Winner Within (Pat Riley, 1994.)
Biblija rajlijanaca, klasik jednako cijenjen u poslovnom kao i u košarkaškom svijetu. Naime, Riley je godinama usput zarađivao i držanjem motivacijskih govora po raznim korporacijama, uglavnom koristeći iskustva iz košarke. Cinik bi pomislio da je ovo tek još jedan self help priručnik, ali daleko je to od istine. Rileyeve poruke duboko su ukorijenjene u košarci te se praktički samo prevode na ostale životne situacije. Pa ako se neki biznismen i razočara, ko ga jebe, mi košarkaški fantaci bar možemo uživati u angdotama iz Lakersa i pogledima na igru jednoga od najvećih umova svih vremena.
The Dan Le Batard Show podcast
Jedini podcast koji pratim a da nije u ESPN-ovoj ingerenciji. Iako se Le Batard vodi kao jedan od suradnika na ESPN-u, te se često pojavljuju u raznim TV emisijama koje možemo pratiti i na ESPN America (najviše u ''PTI'' kao zamjena), njegov originalni posao je ipak onaj voditelja najluđeg sportskog showa u Miamiu a vjerovatno i šire. Lišeni ESPN-ovih PG 13 propisa, Le Batard i ekipa luduju satima svaki dan na teme uglavnom vezane uz lokalni sport. Podcast je kasnije editiran te skraćen na nešto više od sat vremena, što je još uvijek puno ali ionako biram samo one dane u kojima se govori o Heatu. Bit će ovo neprocjenjivi izvor informacija tijekom idućih sezona u kojima će Miami biti glavna vijest svakog NBA dana, jer Le Batard je glavna faca u gradu kojoj ni Riley ni Wade ne mogu reći ne. Apsolutni insider, uz to i opušten i mudar čovjek neopterećen dogmama, i nema sumnje da će prvi reći ako primjeti da nešto ne valja umjesto da se skriva iza nižih strasti, što je postalo uobičajeno na ESPN-u. Ogroman plus je i gomila vrhunskih i relevantnih gostiju, koji se kreću od kolega poput Simmonsa do zvijezda poput Barkleya, a najveća poslastica je što tijekom košarkaške sezone gotovo redovito u emisiji gostuje danas možda i najveće NBA pero, Adrian Wojnarowski.
''Run the point night! One lucky fan gets to run the point every night for the Heat! It helps under the salary cap! The lucky fan gets to keep the jersey!''
SUMMER IS CRAZY SHIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIT!
Ovaj NBA fanatik je na godišnjem. Ono, ako se itko pitao, McGee je napustio zgradu (i slavi LeBrona govoreći o sebi u trećem licu). Skrasio se na fantastičnom otoku na kojem vlada anarhija i na kojem kapitalizam ne samo da se rimuje s minimalizam, već je i sličnog značenja, naime - minimalan je. Neću imenovati taj raj o kojem pričam, ali recimo samo da je na njemu vrlo lako pronaći hladno Kasačko a puno teže hladnu colu. Kreha vrlo dobro zna o kojem otoku pričam. I nabijem ga.
Zašto nabijam Krehu? Zar sam razvio sklonosti kakve imaju igrači koji za manje novca svoj talent dovode na South Beach? Zato što je poslavši mejl u kojem se našlo nekoliko zanimljivih pitanja vezanih uz NBA tržnicu opet natjerao prekuhani um da se počne baviti, budimo iskreni, jedinom stvari na svijetu kojom se isplati baviti svakodnevno. Da, čak i kada nema utakmica. I tako me evo danas pred monitorom, spreman izbaciti nekoliko kartica osvrta na tradeove.
Prije nego krenem na njih, dvije stvari. Naravno, jedna od njih odnosi se na LeBrona, kakav je to post u kojem ne bi nešto rekli o Tri Ami-egosa (jedan od boljih nadimaka izbačenih zadnjih dana, s tim da mi se osobno onaj Nazgul najviše sviđa ali isto tako shvaćam da je pre-dork da bi zaživio). Ova druga će me zato uvaliti u probleme, ali neka, ljeto služi za lude stvari (jedna od njih je i ideja da se jubilarni deseti fantasy draft održi u predvorju jedinog hotela na spomenutom otoku).
Naime, pala je The Decision. Nakon ova tri tjedna godišnjeg kreće se opet s idiotskim radom tijekom ljeta, koji bi da se mene pita trebao biti zakonom zabranjen. Kako me vezanost uz posao automatski veže uz jedno mjesto te mi onemogućuje potpuno življenje anarho-budističkih učenja, to mi ostaje dovoljno vremena između jutra i večeri na ovim pasjim vrućinama da izbacim post dnevno. Već vidim sreću na mnogobrojnim licima. Ali, čekajte da čujete samo o kakvim postovima će se raditi.
Dakle, od 1. do 30. kolovoza svaki dan mi je namjera napisati osvrt na dotadašnji učinak na tržnici jedne NBA ekipe. Od najškrtijeg mjeseca po postovima napravimo najbogatiji. Uz osvrt na roster, što je napravljeno i što još treba napraviti, bit će i nekoliko bonusa. Kako vas većina na odmor ipak ide tijekom kolovoza, svaki dan bit će i jedan savjet u vezi knjige koju treba ponijeti na plažu, albuma koji treba vrtiti u autu dok putuješ do plaže te videa kojega treba imati u pričuvi u slučaju nekakve ljetne oluje koje te prisili da ostaneš u sobi i pogledaš nešto na lejtopu ili ajpadu.
NBA post, tri dojave i sve to i dalje za istu cijenu. Kad već naša vlada nije u stanju napraviti posao i pomoći nam da preko ljeta zgrnemo lovu, moramo sami. Napraviti posao, jer kao što rekoh, cijena pretplate na ispodobruca ostaje ista. Ništa od zgrtanja love. I da, još nije gotovo. Post, savjeti i - sada stiže trenutak koji briše smiješak i pretvara ga u grč kakav se na licu pojavi kada mazneš šest banana, tri kinder pingvina, pizzu s kulenom i sve zaliješ Gatoradeom pa se smijestiš na šolju – baseball.
Balote. NSNPZAMIUOG. Ako netko nije upoznat s ovim nazivom, to vam je akronim za ''najdosadniji sport na planeti Zemlji a možda i u obližnjim galaksijama''. Sport prema kojemu je nogomet napet kao krimić Dennisa Lehanea kojega režira Ben Affleck (i to mislim doslovno, bez ikakvog sarkazma, ma kako se nemogućim činilo bez sarkazma reći išta vezano uz Afflecka). Ali, i sport koji se, jednom kada shvatiti o čemu se uopće na terenu radi, nauči cijeniti. Sport koji popunjava potrebe za sportom ljeti na tolike načine. Najmanje gledanjem tekmi, a puno više sjajnim emisijama koje idu svakodnevno (jer se igra svaki dan, te razne TV emisije i podcasti pokrivaju sve što treba), genijalnim fantasyem (u rangu košarke, možda i zanimljivije, jer za obranu i napad su zaduženi potpuno drugi igrači, dakle svatko pokriva svoje područje) i, što je možda najvažnije, kladionicom.
Ogroman broj ljudi u Hade Zelandu kladi se na MLB a pojma nema ništa o ligi niti o igri. E, pa kako je ovo već druga sezona u kojoj trošim poprilično vremena na taj sport, spreman sam podijeliti mišljenja o svakom od 30 klubova u spomenutih 30 postova kako bi ga približio barem fanaticima kladionice, kad već fanatici sporta baseball uopće ne smatraju sportom.
Sad, vjerni čitatelji zasigurno će pretpostaviti kako je u pitanju obećanje koje neće biti lako održati (bilo je primjera nerealiziranih planova i ranije) ali upravo zato ga ovako javno i izlažem, da se osjetim dužnim ispuniti ga a ne da u jednom trenutku izaberem prženje na suncu umjesto kuhanja u sobi.
Eto, a sada LeBron. Ne znam za vas, ali meni je puna kapa ovoga diskursa u kojem su Cavsi žrtve. Jedina zamjerka LeBronu koja mi se još prvog dana činila logičnom takvom se čini i dalje, a ta je da James nije trebao na onaj način objaviti svoju odluku. Ali, u pitanju je Globalna Đikona, što smo mogli očekivati od njega? Tip nam se popeo na vrh glave svojom dramom i stalnim marketingom, kvragu, čak sam ja bio taj koji je u fantasy ligi morao urgirati da se LBJ ne izbaci s drafta (iako će biti dostupan neće biti izabran u prva dva picka, a možda čak ni u prva četiri). Kao i uvijek, NBA fanatici su debelo predosjetili trend, dok je, eto, tek prije par dana cijeli svijet skužio da se Jamesu ne treba klanjati.
Sad, druga je stvar što mi je osobno Globalna Đikona sada draža nego ikada jer je izabrao ulogu Pippena (mislim, ni jebeni Pippen nije htio biti Pippen!!!), ali svi kuže da tip nije baš zdrav u glavi i da igra jednu pomalo iritantnu, hollywoodsku igru van terena. Uglavnom, sve drugo je potpuno čisto. OK, razumijem razočarenje Clevelanda, definitivno nije bilo u redu raskinuti na ovaj način, ali opet kažem – to je LeVlatka, Globalna Đikona, što očekujete od njega, da se ponaša kao David Robinson?
Ovo što se događa u Miamiu je super i jedva čekam to vidjeti i u pravoj NBA utakmici, a za Cleveland me boli briga. Zato jer su imali sedam godina da slože momčad na pravi način a nisu, već su to radili na najgori mogući, gomilajući skupe ugovore igrača koji su odavno prešišali najbolje godine. Da, LeBron ih je ucjenjivao, ali to je bilo njegovo pravo. Možda nije bilo cool potpisati na tri godine i stalno naglašavati da odlazi ako mu ne slože pravu momčad, ali to je taj globalni đikanizam. Netko te može pokušavati s njim ucjenjivati, ali to ne znači da na ucjene trebaš pristati. Gdje su Gilbertu bila muda proteklih godina? Kakav moron.
Najviše me od svih proteklih dana živcira Simmons (koji je zadnji put ovakva tetkica ispao u onom poglavlju u knjizi kada opisuje kako se susreo s Isaiahom – makni ga iz njegova okružja i frendova koji mu titraju jaja i od duhovitog i pametnog čovjeka dobivaš kmečavo derište). Ne toliko zbog razmišljanja o Miamiu, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Nego zbog patetične vezanosti uz tu Cleveland rodni grad stranu priče. Kako nekoga nije sram uopće uspoređivati prevaru koja je Seattle ostavila bez Sonicsa s najnormalnijim prijelazom čovjeka iz jednog kluba u drugi (koji je, eto, samo nenormalno odrađen što je opet bio sjajan način da vidimo na kojoj razini funkcioniraju današnji mediji, sport, biznis i društvo uopće). Kao navijač Sonicsa bio sam razočaran, ali svjestan da bi klub ostao da je itko s druge strane povukao na stranu Seattlea. Takvih nije bilo dok stvari već nisu bile gotove. Ne, nije bilo pošteno, ali od kada je poštenje uvjet? Ja sam uvijek mislio da je najvažnija borba i upornost.
Ta tuga, bol i slična sranja kakvima se razbacuju navijači Cavsa i svi koji pokušavaju igrati na tu kartu ne bi li Jamesa pokazali papanom (kao da nema drugih argumenata) jadni su. Da, možda Cleveland nije New York isto kao što Sisak ili Šibenik nisu Zagreb, ali to ih ne spriječava da izvuku maksimum iz onoga što imaju. Ah, jadni, njihove momčadi stalno gube, a to depresivno područje treba nešto što bi mu održalo moral. E pa evo vam savjet papci – napravite nešto.
Pogledajte samo Pittsburgh. Isto jedan tužni industrijski grad iz kojega su svi odlazili. A opet, Penguinsi su stalno u vrhu NHL-a, Steelersi su institucija i jedan od najbolje organiziranih i najpopularnijih klubova u cijelom NFL-u. Čak se i grad u zadnje vrijeme okreće novim idejama, pokušavajući zadržati mlade i perspektivu. Što za to vrijeme radi Cleveland? Samo žuga i kuka. Cleveland je jebena Hrvatska. Pa naravno da je čovjek jedva čekao da ode od tamo.
Nego, da kažem nešto i o tradeovima. Nema nikakvoga reda, nego čisto ovako iz glave kako padnu na pamet.
U jednom trenu sam pomislio da je Michael Jordan kao vlasnik na svoju ruku odlučio dovesti Calderona i da klub puca po šavovima, ali razum je izgleda na kraju prevladao. Prvo je sam Jordan izrazio sumnju da trade s Raptorsima ima smisla (tko ga je onda uopće želio, zar je Larry izgubio razum?), a onda je cijela priča pala u vodu. Calderon nije play za Bobcatse. I to ne samo zato što se ne uklapa u Brownov sistem kao dobar obrambeni igrač (što definitivno nije), već zato što je Calderon pročitana knjiga. Mislim, lani ga je praktički iz momčadi izbacio Jarrett Jack.
Calderon ima mirnu ruku, ali njegove playmakerske sposobnosti više ne plaše nikoga, obzirom da nije u stanju stvoriti višak i malo previše voli cariniti loptu za svoje vlastito dobro. Da ne govorim da ima očajan ugovor. Uzeti takvoga igrača koji praktički više nema što za ponuditi te koji je u biti jedna odlična opcija za back-up playa (s ugovorom koji ga iduće tri sezone plaća kao da je u najmanju ruku Tony Parker) nije imalo smisla. Rijetko pametan potez franšize, iako se naravno nije u ovoj situaciji nije ni trebalo naći.
Naravno, da bi ipak napravili svoj glupi trade samo tradea radi, Bobcatsi su nakon toga poslali Chandlera u Dallas za Dampiera. Totalno van pameti. Ni jedan ni drugi nisu u stanju krpati poziciju centra više od 20 minuta. Imaju identične ugovore, s tim da je Chandlerov ipak garantiran za ovu sezonu. Dampierov nije, ali ne iz razloga na koje smo inače navikli, dakle da klub ili igrač imaju nekakvu opciju ranijeg prekida. Dampierov ugovor u zadnjoj godini nije garantiran zato što u prethodnim sezonama nije sakupio dovoljan broj minuta, odnosno utakmica. Znači, praktički se radi o slobodnom prostoru na salary capu. Zašto je Dallas takav adut potrošio na Chandlera, manje je bitno. Cuban se ne boji paliti novac, a na kraju krajeva Chandler će tu biti ionako samo jednu sezonu (ili manje, ako ga odluče trejdati tijekom sezone za nečiji drugi grozni ugovor).
Plus, riješili su se Najere koji je zadnjih par godina postao potpuno beskoristan ali koji sa svojih par godina i par milja nije toliki problem. Problem je što su vratili nazad u Charlotte jednog Matta Carolla i njegov očajni ugovor, umjesto da slave što su uopće našli nekoga toliko blesavog kao Cuban da ga uzme prije nekoliko sezona. Carroll ima još tri sezone s prosjećno 4 milje što je suluda svota za igrača koji je po svemu sudeći loša kopija Jasona Kapona.
Dakle, Dallas je ovdje mogao i bolje, ali ako će Chandler biti zdrav, mogao bi im možda pružiti i solidne minute kao zamjena Haywoodu (koji je također svježe preplaćen, ali kao što smo rekli, novac nije nešto što će u Dallasu smanjiti mogućnost slaganja rostera). Plus, riješili su se Najere i Carolla. OK, to je dovoljno. Vratimo se sada Bobcatsima.
Jordanov klub pak nije dobio ništa. Ako i otpuste Dampiera i dalje su iznad salary capa a dovevši očajne ugovore Carrolla i Najere nisu ništa ni uštedili. Eventualni trade negdje? Očita opcija. Zadnja godina Chandlerova ugovora mogla je poslužiti u tradeu s nekim tko želi osloboditi prostor na salary capu ubuduće, ali zasigurno nije ovako privlačna. Znači, da bi imali Dampierov ugovor koji će nekoga eventualno spustiti ispod salary capa te njima dovesti nekakvo ''pojačanje'', praktički da bi imali bolje mogućnosti za trade, Bobcatsi su progutali dodatnih 5 milja (recimo da im je Cuban i platio dio toga u kešu, opet nije dovoljno da pokrije sve minuse koje donosi to što imaš dva mrtva igrača na rosteru s garantiranim novcem).
Sve ovo samo da bi i dalje mogao trejdati Dampiera? Sva ova muka samo zato da bi se mogao igrati GM-a jer si ostao bez žetona? Nekada stvarno ne kužim NBA. Ali kužim da će netko dobiti Dampiera, uredno ga otpustiti otplativši mu par milijuna, osloboditi prostor na salary capu dok će Bobcatsi slaviti svoj novi preplaćeni ulov kojega se netko jedva dočekao riještiti. I koji im neće garantirati ni zadnju playoff poziciju dogodine na Istoku (bili su sedmi, a valjda se svi slažemo da ih je Chicago preskočio, što ih stavlja u poziciju osme momčadi a za vratom pušu mnogi).
Dovođenje Big Ala bi mogao biti strašan potez za Jazz, ali naglašavam ovo ''bi mogao''. Naime, najvažniji problem Jazza, obrana reketa, i dalje ostaje neriješena a bez čvrstine pod košem nema ni košarke na najvišoj razini. Kako je Millsap u zadnjem playoffu definitivno dokazao da je potpuno spreman zamijeniti Boozera u pick igri s Williamsom, Jefferson, koji voli primiti loptu i vagati svojom post igrom, bi mogao dati novu dimenziju napadu. Ono, Big Al je prava petica u tijelu četvorke i to neće škoditi igri u tom segmentu. Na drugoj strani pak opet je u pitanju premekan igrač koji se ne kreće dobro.
I to nije sve. Obzirom da Jerry Sloan sve češće radi one zbunjene face dok ga nadigrava Frodo Jackson, postoji opasnost da Ala ubaci u sistem kao zamjenu Boozeru što on nije. Dakle, da nastavi koristiti Millsapa kao energiju s klupe. Što bi bila katastrofa jer Big Al nije pick & pop tip igrača, a ni nema smisla krpati peticu nekakvim izmišljenim centrima ili Okurom (koji će tko zna kakav biti nakon ozljede). Jefferson je post igrač i kao takvoga ga nema smisla pretvarati u Malonea ili Boozera. To je Millsap, mkay? Jer, inače, bilo bi bolje da je Big Al završio u Chicagu a da je Boozer ostao.
Big Al je sebi stvorio ime u sezoni kada se igrao preko njega u McHaleovom sistemu. Stigla je ozljeda ali i novi trener s vizijom igre u kojoj nema mjesta za nekoga tko prima loptu leđima košu i zaustavlja napad. Od igrača koji se birao u prvoj rundi fantasya Big Al se pretvorio u prosjek. Da li je limitiran ili je samo u pitanju gomila krivih stvari koja se dogodila u krivo vrijeme? Pa, i jedno i drugo. Jer, ako ne može igrati obranu i ovisi o sistemu koji podilazi njegovim plusevima, onda je očito limitiran. Ali, definitivno nije netko tko bi ti trebao tek tako upasti u krilo.
Zato, Jerry, pobrini se da ga iskoristiš. U tvom sistemu uvijek ima mjesta za peticu koja će biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i koja će uvijek dobiti loptu u nesebičnom stilu igre Jazza. Jefferson na par metara od koša s pravom loptom mogao bi biti toliko efikasan da nadoknadi sve nedostatke koje će donositi u obrani. Samo ga nemoj uključivati u sistem u ulozi Malonea-Boozera. Jer time nećeš dobiti ništa a već imaš igrača koji je doktorirao tu ulogu i igra iznad svih očekivanja kada mu se da prilika. Big Al može biti novi Okur, bez trice ali s fenomenalnom igrom pod košem. Možda će tako zatvarati prostor za Williamsa i Millsapa, ali zašto ne bi bilo moguće vrtiti dva na dva s tri igrača? Par napada za Millsapa, par podvaljivanja Jeffersonu. Uglavnom, jasno vam je da treba obratiti pažnju na to kako će ovo izgledati jer borba za playoff pozicije na Zapadu bit će suluda.
Ostanimo na Jazzu i povratku Raje Bella u klub u kojem je odigrao dvije solidne sezone prije dolaska u Sunse. On je ok igrač za 20 minuta u ovoj fazi karijere, ali ne može nadoknaditi Matthesovu energiju, a po prvim informacijama upravo to bi trebao. Da imaš Matthewsa 28 minutu i Raju 20, onda bi ti čestitao i rekao da imaš rotaciju za ozbiljne stvari. Ako mi kažeš da je potpisivanje Bella zamjena za Matthewsa, onda nemaš ništa. Sve ovo skupa znači da će vrlo vjerovatno Jazz morati vratiti Ronniea Brewera. Ako ovaj prije toga ne završu u Chicagu jer znamo da tamo ionako završavaju svi Jazzeri. Sad, zar to neće biti malo ironično? I zar ne dopušta da pitamo, isto kao što smo se usudili sumnjati u Sloana, da je možda nakon smrti Larrya Millera jedan od najuzornije vođenih klubova u ligi pomalo izgubljen?
A ako je Utah izgubljena, što je s Denverom? Oteli su ih vanzemaljci? Denver i Harrington? Ima smisla, luda ekipa puna egoističnih, nezrelih mulaca dovela je još jednoga istoga takvoga. Jedini muškarac tamo je Carmelo, obzirom da je Chauncey preminuo u playoffu. Dakle, imamo jednog muškarca, duh nekadašnjeg muškarca i gomilu pijetlića. Harrington neće popraviti krvnu sliku, ali će dati solidnu napadačku opciju da se još jednom uhvati playoff i probije granica od 50 pobjeda. Šteta što dolazi lockout, ovako Carmelu ne preostaje nego da potpiše produženje ugovora. Ali, kada bi znali da će sve biti u redu s ligom, definitivno bi mu bilo bolje napraviti ono što su ovoga ljeta izveli LBJ i kompanija. Čekati da postojeći istekne i onda izabrati najbolju opciju. Jer, Denver se sve više zabija u kut lošim ugovorima umjesto da žrtvuje jednu sezonu i napravi radikalniji rez. Ne nešto u stilu Rileya, to je neponovljivo (hellouuuuu, car Riles je krenuo od nule), ali da barem čekaju da poneki loš ugovor istekne prije nego potpišu novi. Samo toliko.
Sunsi su se također priključili plesu pijanih bogataša. Hrabro, košarkaški će ovakvo prikupljanje raznovrsnih krila možda i uspijeti održati momčad u playoffu (ja sam ih ove godine opet bio spreman otpisati), ali ogromne su mogućnosti da na kraju sve ispadne jako, jako glupo. Prvo, zato što su praktički zamijenili jedan potencijalno očajni ugovor kojega su mogli dati Stoudemireu za onaj koji već ima Turkoglu.
Turkoglu i Steve malo su drugačiji par nego smo navikli, ali očito je skretanje prema radikalnom Nellieballu (ili smallballu). Sunsi su čak i u najluđim danima imali barem dva krilna centra u postavi (odnosno, Matrix je igrao kao krilni centar), a sada će im u petorci jedini visoki biti netko od dvojca Lopez/Frye? Već dvije godine gledamo kako se Sunsi lagano pretvaraju u Warriorse, a ovom prilikom su ih čak i nadmašili. Steve Nash u ulozi Barona Davisa i dalje ima vatre da napravi poneko iznenađenje u playoffu, ali zar bi bilo iznenađenje da ova momčad i ne vidi playoff? Meni ne. Osloniti se na J Richa, Hedoa i posebice Childressa da pokrivaju dvije pozicije u momčadi malo mi je previše.
Dovođenje Childress također je posebna priča. Nagledao sam ga se u Olympiakosu i nakon par godina jasno je da ima iste boljke koje su bile vidljive i u Atlanti. Solidan je all-round igrač koji daje od svega po malo ali od ničega dovoljno. Član rotacije koji teško da vrijedi višegodišnjeg ugovora koji mu je ponudio Poenix. A opet, Childress je nebitan u cijeloj priči jer šanse da odigra solidno za solidnu plaću su poprilične (s tim da i njegova zurka vrijedi barem pola ugovora, takvih likova nam treba što više, plus zamislite samo kontru njega i Lopeza, urnebes - a ako imate problema zamisliti kontru baš njih dvoje, zamislite ih kako si međusobno dodaju bong). Problem je Hedo.
Čovjek je plaćen kao drugi igrač. I to sve tamo do 2013. Colangelo ni sam još ne vjeruje da je uspio ispraviti ogromnu grešku koju je napravio kada mu je ponudio taj ugovor, ali jeste i još je kao nagradu za to dobio Barbosu koji je, kada je zdrav, još uvijek prava opasnost po koš. Mislim, mogu Sunsi i iz ovih igrača što su ih doveli izvući maksimum i opet nas ugodno iznenaditi, ali previše je tu nelogičnosti. Možda je najveća da će novi GM biti dojučerašnji agent svih navedenih igrača. Lon Babby čovjek je koji je Childressa odveo u Grčku (Sarver mu nudi posao GM a njegov uvjet je – zaposli Josha), koji je Hedi sredio ovaj suludi ugovor u Torontu a trenutno zastupa i Granta Hilla. Može li to biti slučajno? I da li je to dovoljan razlog da okupiš ovakav roster? Ludnica.
U biti, da je uspio Calderona poslati u Charlotte, Colangelo bi ispao junak ovih zadnjih nekoliko dana. Ovako, i dalje ima dva očajna ugovora za igrače broj dva i tri koji to nisu (Calderon i Bargnani) a nigdje na vidiku nema prvoga. Uf, skoro sam zaboravio onaj ugovor Amiru Johnsonu. Međutim, čak i s Barbosom, Toronto ima pristojnu situaciju na salary capu. Da je tu Hedo s trećim velikim ugovorom, mogli bi zaboraviti na bližu budućnost. Ovako, već nakon lockouta Raptorsi mogu krenuti s laganim rebuildingom. A ako Calderon ipak pronađe kupca, onda su praktički već pola posla obavili.
Da ne bi sada prošetao po svim momčadima a već sam najavio da ću to uskoro napraviti, možda je bolje da završim za danas. Uz još dvije zanimljivosti za kraj.
Prva se odnosi na način na koji su Hornetsi stopirali ponuđeni ugovor Lutheru Headu nakon što su dali otkaz dosadašnjem GM-u Boweru. Bilo je i vrijeme da se znojni debeljko nakon svih očajnih poteza makne. Možda to znači da su u tom klubu konačno razriješili probleme oko vlasničke strukture. Ali, probleme izaziva način na koji su Hornetsi odlučili stopirati zadnji Bowerov posao – bacili su Heada na tjelesnom pregledu. Ne znam baš kako ovaki potezi inače prolaze, ali možemo računati na tužbu, upletanje lige i definitivno još jednu negativno konotaciju koju CP3 može vezati uz svoj dosadašnji klub. Nije valjda da nije bilo drugoga načina za otkazati trade koji se još nije završio od bacanja na pregledu. Ludnica.
Druga zanimljivost je dovođenja Billya Kinga za GM-a u New Jersey. Još jedan dokaz da je Prokhorov totalni rookie i da nema pojma o poslu. U biti, kada bolje razmisliš, tip je kao stvoren za NBA. Šalu na stranu, ugovori Outlawu i Farmaru su totalno nepotrebni, dovođenje Petra također (zar mislite otpustiti Zoubeka???), a jedino bi Morrow sa svojim tricaškim serijama mogao opravdati trogodišnju plaću. I onda kraj slobodnog Kevina Pritcharda, koji se u Blazersima potvrdio kao član novog vala managera koji radi stvari na pravi način vodeći računa o salary capu, dovodiš Kinga koji je ustajali NBA kadar spreman preplatiti igrača dok kažeš votka? Zar će odoljeti tome dok mu leđa čuva ruski mafijozo koji stoticama pali cigare? Ludnica.
A nisam ni riječi rekao o Mikeu Milleru i Haslemu.
Svatko tko misli i napiše idućih dana da je Mike Miller zadnje tri godine gotov igrač i da je ovaj potpis nebitan, taj ne gleda NBA. Miller je to vrijeme proveo u očajnim klubovima u kojima je igrao van pameti praktički bivajući lider na parketu. Jedini problem bi mogao biti taj što se Miller toliko navikao skakati i asistirati da bi mogao propustiti sve one trice koje mu namjeste Dwyane i LeScottie. Ali, Mike je pametan momak i vrlo brzo će shvatiti da u ovoj momčadi ne treba glumiti trenera. Samo treba čekati povratne i zabijati. Haslem se pak odrekao eventualne love koju je Harrington dobio u Denveru (prelogičan potez za Denver, takav igrač bi im odlično došao i logično da se nisu borili za njega) da bi ostao u Miamiu gdje će i dalje služiti kao povremeni centar i back-up Boshu. Nastavi li Riley ovim tempom, možda lockout i neće biti neki problem. Igrala se sezona nakon ove ili ne, dajte trofej Miamiu i imate cijelu godinu za dogovor.
THE END OF VIOLENCE
Konačno post koji obilježava kraj ludila ožujka, post nakon kojega se okrećem najboljem dijelu godine - NBA playoffu. Ipak, jedna novost - obzirom da sam ove godine pratio NCAA košarku više nego ikada ranije, mock draft je proširen na čak dvije runde. Iako sam slobodno mogao podijeliti post u dva dijela, nisam iz dva razloga:
1) želim srušiti dosadašnji rekord po dužini posta na ovim stranicama
2) želim više završiti s pričom o sveučilišnoj košarci
NCAA turnir ionako uglavnom pratim zbog procjene NBA potencijala, a na kraju ispada da je najbolje od svega onih prvih dva tjedna u kojima razno razni autsajderi skidaju razvikane i bogate programe. Jer, uzmimo samo ovogodišnji Final Four kao primjer, što po njemu možemo zaključiti o budućim zvjezdama? Da su Singler, Scheyer i Hayward buduće NBA igračine?
Momci su na mjestu, igraju košarku sa srcem i glavom, ali realno za njihov uspjeh zaslužni su sistemi i momčadi u potpunosti podređene onome što rade dobro. Uzmimo na primjer Singlera, što je to točno u njegovoj igri što se da prebaciti na NBA parkete? Kompletan je napadač, ali možete li ga zamisliti kako u NBA ulazi pod koš i razigrava suigrače? Ili kako igra 1 na 1 i stvara višak? Kako zabija u serijama?
Obično se dogodi da kada takvi igrači (čitaj - bijeli i slabašni) odluče igrati all-round košarku, umjesto da se posvete šutu, nestanu. Primjeri? Matt Carroll, Jason Kapono i Adam Morrison. Iz nekog razloga, ti ljudi su sami sebi odlučili kopati jamu pokušavajući biti prave napadačke opcije, umjesto da prihvate uloge šuterskih specijalista.
Jedan Singler, koji u Dukeu ima odriješene ruke da radi što hoće, sigurno neće imati takav status u NBA. A kako u startu nije ni približno dobar šuter kao gore spomenuti, kakvoj se ulozi može nadati? Kvragu, da je Duke ispao u prvom tjednu, nitko se ne bi iznenadio ako bi ga netko uzeo tek krajem drugog kruga. Sad, zato što je Zoubek mrcina pod košem i zato što je Smith dobio jaja, Singler je odmah bolji igrač? Naravno da nije. Singler je fajter, zna igrati košarku, u svemu je dobar ali u ničemu izvrstan. Možete li ga zamisliti kako na krilu čuva Jamesa ili Anthonya? Smiješno, zar ne.
Postoji, ipak, nekoliko iznimki. Mike Dunleavy Jr. uspio se izboriti za važniju ulogu u svojim momčadima, iako se uglavnom radi o lutrijskim ekipama, jer je odličan all-round igrač koji može odigrati kao point-forward. Mike Miller je u ranim danima, danas već pomalo zaboravljenima, osvojio titulu rookiea godine na račun toga što je bio letač s federima na nogama u rangu s tamnoputom braćom i uz to vrhunski šuter.
Singler bi mogao biti nešto slabija verzija Millera, a Hayward, junak Butlera, eventualno slabiji Dunleavy. Mali ima onaj jedan potez, dribling iza leđa, koji mu pali na ovoj razini, ali možete li ga zamisliti kao ide na ulaze kraj Geralda Wallacea ili Trevora Arize? Uglavnom, ja se i dalje držim one da su prije u pitanju novi Adam Morrison i Joe Alexander, ali sa srcem i glavom. Što bi moglo napraviti razliku, ali definitivno nećemo znati ništa dok ne prođe nekoliko godina.
Prije drafta, samo još par riječi o samom turniru. Final Four je bio, blago rečeno, užasan. Svaka čast na borbenosti, srcu, krvi, znoju i suzama, ali brate daj spojite dva skok šuta za redom. Mislim, ili to ili svi igrate obranu kao Celticsi 2008. Butler, koji ne može pogoditi ni ocean i Duke, kojem su dva glavna igrača odlučila ispaljivati cigle u najvažnije vrijeme godine, dogurali su do Finala u kojem onda onda taj Duke, s četiri potencijalna NBA igrača, jedva dobije Butler koji nije u stanju u 35 sekundi uopće dodati loptu a da se ne oznoji. Ludnica.
Na Final Fouru je bila i West Virginia, koja je kolo prije protiv Kentuckya promašila prvih 16 šuteva za dva poena. 0-16 za dva u poluvremenu i pobjeda na kraju. Također, bio je tu opet i Tom Izzo sa svojim Michigan Stateom. Obje ekipe su bile bez svih playmakera, a dovoljno smo puta naglasili što pravi play znači na ovoj razini. Da se Lucas i Bryant nisu ozljedili u ključnim trenutcima, tko zna kako bi sve ovo završilo. Uglavnom, NCAA – where amazing happens. I gdje Duke pobjeđuje.
Moram spomenuti i utakmicu karijere nesretnog Mazzule, rezervnog playa koji u životu do tada nije ubacio valjda deset koševa. Čovjek je sam samcat ubio Kentucky, ali i famu oko Johna Walla kao igrača koji sutra može istrčati na NBA parkete i preporoditi svoju ekipu. Mali treba itekako rasti. Uglavnom, taj Mazzula ne samo da je nestao već sljedeću tekmu, već je praktički izbacivši Kentucky otvorio put do naslova Šiševskom i njegovim SS trupama.
Nego, bolje da krenemo na draft. Dakle, proljeće je. NBA playoff je pred vratima, Zapad nikada luđi. Mislim, svih 8 playoff ekipa imat će 50 pobjeda što se nije dogodilo nikada. S tri momčadi koje se bore za naslov došli smo na njih deset. Uz saznanje da će dogodine, s rastom nekih playoff ekipa, stasavanjem novih lutrijskih te promjenama rostera, izjednačenost i neizvjesnost biti još veća.
Ovogodišnji draft je jak, na prvi pogled svi se možemo složiti da bi prvih pet pickova vrlo lako mogli biti all-star igrači. Iako, nikad se ne zna, za lanjski smo mislili da je najgori ikada, a ono, pokazao se sasvim solidnim. U biti, osobno sam imao nekoliko bisera koji se, nadam se, neće ponoviti. Prijašnjih godina znao sam npr. prognozirati kako jedan Afflalo nikad neće biti koristan igrač. Ono, Afflalo je postao dobar igrač, solidan drugi bek za petorku. S tim mogu živjeti i, dapače, drago mi je
Ali, lani sam, obuzet tezom o očajnoj generaciji, postavio nove standarde loše procjene talenta, tako što sam Collisona i Lawsona proglasio igračima koji u NBA neće biti ništa više od prolaznika, a za Hardena sam mrtav-hladan rekao kako neće biti ni to, te da se može pakirati za Europu. Pouka je, kao i uvijek, ne donosi velike zaključke nakon što si gledao par tekmi, a posebno ih ne donosi na osnovu onoga što jedan igrač pokaže na faksu. Jer, za NBA, važnija je jedna vještina i sposobnost nego sve loše partije koje je netko odigrao u nekom sistemu koji to ne koristi. Naravno, ove pouke se slabo držim prilikom nabrajanja barem 50 od 60 pickova.
THE 2010. MOCKACHINOFRAPUCHINOALPACINOWHATTHEFUCK DRAFT
ROUND ONE
1. JOHN WALL (Kentucky)
Iako se dalo vidjeti da momak nije ni blizu gotov igrač, njegove fizičke predispozicije i brzina garantiraju mu ulogu prvog picka. Wall je Rose po atletskim sposobnostima, samo još brži, te s takvim osjećajem za igru i promjenu ritma kakve ima jedan CP3. NBA stil igre i posebice lakši pristup u regularnom dijelu sezone definitivno će mu pogodovati da se vrlo brzo razvije u vrhunskog igrača (popravit će neke stvari koje za sada nisu na razini, poput šuta ili nedostatka igre s poludistance kakvu svaki pravi franchise player mora imati).
Ono pak što neće moći tek tako naučiti je donošenje pravih odluka u pravo vrijeme, za što će mu poput svih ostalih smrtnika trebati vrijeme. I iako je pokazao duh, upitno je koliko je zreo da preuzme odgovornost koju svaki pravi play treba znati nositi. Znači, Walla čeka itekako ogroman rad da postane ono što mu se predviđa, a to je play u rangu Williamsa ili Paula.
Jedna zanimljivost – dugo sam tražio na koga me podsjeća, i onda mi je zbog te kreativnosti u trku, ali prije svega zbog dugih ruku i tankog tijela na pamet pao Rod Strickland, nekada play Knicksa i Blazersa. Naravno, odmah sam otišao provjeriti što se događa s Rodom danas, kad ono – tip je pomoćnik Calipariu u Kentuckyu. Go figure.
Idealan scenarij – bilo koja momčad koja kreće od dna i nema playa, prije svih Washington. Detroit i Indiana također nisu loš izbor, s tim da tamo ipak postoje neki sistemi i puno teže će biti složiti ekipu oko njega.
2. EVAN TURNER (Ohio State)
Light Roy. Roy made in Taiwan. Ali i Roy koji gubi lopte k'o Iverson i Wade zajedno. Turner je to što jeste, eventualno može postati još bolji šuter, ali kao igrač je već gotov. Franchise player teško, ali sjajna druga banana apsolutno. Obzirom na rupu koju Wolvesi imaju na dvojki, ovo bi bio idealan spoj. Priče o tome kako bi mogao ići i kao prvi pick ipak su samo priče, Wallov potencijal je prevelik da ga se itko usudi propustiti. Zato u Minnesoti i pale svijeće da ne dobiju prvi pick, jer još jedan play nakon lanjskog fijaska s Rubiom i Flynnom, sveo bi ovu ekipu na karikaturu. Ako to već nije.
Idealan scenarij (uz Wolvese) bili bi Netsi, gdje bi odmah imao šansu igrati uz Lopeza, Harrisa i Amarea/Boozera/Bosha. Upitno je samo što on želi - biti jedan od dečkiju, ili lider.
3. DERRICK FAVORS (Georgia Tech)
Već formirano NBA tijelo, a tek mu je 19. Fizičko čudo, eksplozivan i jak. Idealna NBA četvorka, još presirova po pitanju igre, ali itekako voljna raditi pod koševima. Upravo u toj kombinaciji talenta i pristupa leži dominantni all-star. U naj-najboljem slučaju Amare s mentalitetom Duncana. Realno, Brand s manje vanjskog šuta i više zakucavanja.
Idealan scenarij – Detroit, momčad koja nema nikoga pod košem i gdje bi od prvog dana bio spasitelj.
4. DEMARCUS COUSINS (Kentucky)
Playevi vladaju ligom kao što su nekada četvorke, ali visoki se vraćaju počevši od ovogodišnjeg drafta. Jedan od njih je i Cousins, koji ima solidan talent, ali prije svega su fizikalije ono što ga odvaja od mase. Obzirom na fizički izgled i problematično ponašanje, logična asocijacija bio je Derrick Coleman. Znači, opet igrač koji lakoćom kupi 20-10. Cousinsov jedini problem je bila i bit će mogućnost da brani brže četvorke obzirom da baš i nije oličenje brzine. Sličan problem danas ima Al Jefferson, ali on je tako dobar strijelac da mu se isplati nabaviti peticu da mu čuva leđa. Cousins zabija otpatke oko koša i zicere, te je upitno može li biti čak i igrač broj dva. Međutim, u momčad poput Netsa, kraj odličnog napadačkog centra kao što je Lopez, uklopio bi se savršeno. Kako je i Coleman legenda Netsa, bio bi ovo idealan spoj.
Idealan scenarij – Netsi su fora, ali ipak bi bolje legao Detroitu koji ima rupu pod košem. Doduše, teško je predvidjeti kako bi porazi utjecali na njega.
5. EKPE UDOH (Baylor)
Talentom, možda i najbolji all-round od svih visokih na ovome draftu. Sjajan bloker koji s pozicije četvorke može zaigrati na petici poput Ibake, samo na račun tog osjećaja. Za razliku od Ibake, može zabiti i s loptom u rukama, a ne samo nakon asista. Ipak, kreiranje igre za sebe i suigrače tek je bonus, glavno oružje je skočnost i pokretljivost. Iako ima tri godine više od Favorsa i Cousinsa, što je i glavni razlog zašto ga mnogi ne vide visoko, njegov problem nije što se već razvio, već što se kasno počeo razvijati obzirom da prve dvije godine na Michiganu skoro pa nije uopće igrao, a treću nije doslovno igrao jer je morao sjediti zbog prebacivanja na Baylor. U najgorem slučaju, bit će odličan visoki s klupe koje može pokriti obje pozicije, u najboljem all-star u rangu old-school četvorki poput Webbera ili Sheeda, dakle visoki koji može sve ali najviše voli igrati licem košu.
Idealan scenarij – da stvarno padne toliko nisko koliko mu predviđaju stručnjaci, pa da ga upeca neka dobra ekipa tipa Memphisa ili New Orleansa. Ili Bullsa, da zamijeni Thomasa. Presavršeno bi bilo pak spariti ga s Greenom i Ibakom pod košem Thundera.
6. COLE ALDRICH (Kansas)
Aldrich je poboljšana verzija Joela Przybille. Dakle, čovjek koji zatvara reket, kontrolira skok te može zabiti otvoreni šut i slobodna. Vrhunska petica za momčad kojoj samo to nedostaje. Obzirom da je bijel, ima li zgorega nego nadati se da će završiti u Jazzu? Već Wolvesi, iako trebaju peticu, nemaju dovoljno kvalitete da pokriju sve ono što Aldrichu nedostaje – brzina i raznovrsnija igra u napadu. Idealan scenarij je sljedeći – Cole ide u Salt Lake, gdje u kombinaciji s Fesom i Tomićem, te u paru s Millsapom i Boozerom, Jazzu konačno daje unutarnju liniju dostojnu naslova prvaka.
7. GREG MONROE (Georgetown)
Još jedan visoki, slično kao i Udoh više igrač finese nego snage. Stoga i upitnije budućnosti, jer Favors i Cousins uvijek će imati mjesta u ligi na račun snage i skočnosti. Udoh i Monroe prije svega bi bili dobre NBA petice, pogotovo Monroe. Samo, Udoh je po svemu, osim talentu za banane, ipak krilni igrač, dok je Monroe po stilu igre čista petica, ali mu fali baš ta sposobnost da zatvori reket blokadama i golom snagom. Oko njega se može vrtiti napad na postu, ima visinu, igra licem i leđima košu, sjajan je asistent, ali nećemo znati koliko je dobar dok ga ne vidimo u profesionalcima. Jer, upitno je da li je za njegove osrednje igre na Georgetownu zaslužan sistem koji ga nije znao iskoristiti, ili pak sam Monroe koji se nije znao nametnuti. Obzirom da nije pokazao da zna zatvoriti reket te da ima agreisvnost za kontrolirati skok, možda je u pitanju tek novi Roy Hibbert. Centar koji zna igrati košarku, ali koji nema ni fizikalije ni glavu da to iskoristi.
Najbolja opcija – klub spreman strpljivo graditi buduće planove s njim na petici, dakle ili Detroit ili Washington. Uzme li ga netko iz krivih razloga, tipa da bude igrač zadatka, moglo bi biti ružno.
8. WESLEY JOHNSON (Syracuse)
Atletski swingman koji me podsjeća na Kerrya Kittlesa, vrlo dobar šuter, fizički impresivan, dugih ruku kao stvorenih za igrati obranu. Dakle, može popuniti obje bočne pozicije kao igrač zadatka, ali ima i dovoljno sposobnosti da si kreira vlastiti šut. Ipak, idealno bi došao ekipi koja treba atletu, nekome tipa Clippersi, iako ja osobno i dalje mislim da bi bio savršena dvojka i da bi još bolje legao u ozbiljnu momčad koja treba specijalca tipa Utah ili New Orelans.
9. AL-FAROUQ AMINU (Wake Forest)
Nebeski letač, možda i najbolji atleta na draftu, ali i sirov za vanjskog igrača. Da popravi šut i kontrolu lopte bio bi savršena trojka, all-round zvijer, ovako je prije svega atleta koji skače i trči u stilu G-Wallacea, Ty Thomasa ili Josha Smitha. Clippersi bi ga trebali uzeti jer možda je u pitanju njihovo krilo budućnosti, ali obzirom na mogućnosti, najbolje bi legao ekipi poput Bullsa koja treba takvog atletu pod košem.
10. PATRICK PATTERSON (Kentucky)
Solidna četvorka, s klupe ili u dobroj petorci. Skače, može zabiti licem košu i pokupiti odbijance. U svemu solidan, u ničemu specijalan, Patterson je najbolji garbage man na ovogodišnjem draftu, koji bi vrlo lako mogao upasti u jednu solidnu ekipu i onda nuditi godinama energiju s klupe.
11. ED DAVIS (North Carolina)
Idealne fizikalije, kombinacija snage i pokretljivosti na razini iznad Cousinsa i skoro kao Favors, ali i pasivan karakter koji ga je spriječio da se nametne kao prva opcija u ovogodišnjoj očajnoj ekipi North Caroline. Ima ruke, potez, ali nema agresivnosti, previše puta sam ga vidio kako nakon skoka u napadu promašuje zicere dok ga čuva po 20 cm manji igrač. Povratak na faks čini se idealnim potezom, samo naravno da se neće dogoditi. A odlazak u lošu NBA ekipu mogao bi ga pokopati.
12. NOLAN SMITH (Duke)
Igračina. Ako je itko iskoristio turnir da si podigne cijenu, to je on. Do sada je dvojba bila može li igrati playa jer je kao presitan za dvojku, ali obzirom na koji način je jednostavno preuzeo momčad od Scheyera, mislim da dvojbe nema. Bilo kao play ili kao dvojka, Smith je player i ima itekakvu budućnost kao profesionalac. Mike Bibby dobiva nasljednika. A Stephen Curry konkurenciju.
Obzirom da se Smith gotovo sigurno vraća na Duke, prognoziranje nema nikakvog značaja, ali mislim da bi ga bilo lijepo vidjeti u momčadi Sacramenta pored Evansa koji je veliki play. Izvrsno bi se nadopunjavali, kao što to mogu npr. Curry i Ellis, da imaju normalnog trenera koji bi se potrudio da to funkcionira. Doba dvoglavih playmakersih čudovišta je pred nama, prije ili kasnije.
13. DAMION JAMES (Texas)
Dobar igrač, upitna pozicija. Može zabiti sa svih pozicija i mogao bi igrati trojku, a opet vrhunski je skakač i uporan obrambeni igrač kojega nije nemoguće zamisliti pod koševima. Po svemu sudeći mogao bi biti novi igrač u kalupu Craiga Smitha i Jareda Dudleya, s tim da, kako je ipak mu draže šutirati nego kopati, možda je najbolje reći da dobivamo novog Ryana Gomesa.
14. JARVIS VARNADO (Mississippi State)
Jednodimenzionalni bloker kao Tyrus Thomas. Samo možda još bolji. Dovoljno. Bullsi, budite pametni.
15. DA'SEAN BUTLER (West Virginia)
Pokazao sposobnosti da zabija i promašuje. Kako mu u NBA nitko neće dozvoliti da izigrava volume scorera, realno je očekivati da solidne fizikalije i all-round potencijal uklopi s dobrim šutom i pretvori se u jednog korisnog swingmana u rangu ostalih Butlera u NBA, Carona i Rasuala. Naravno, ako se ikad oporavi od ozljede koljena koju je zaradio u zadnjoj utakmici sveučilišne karijere i koja je rezultirala onim grljenjem i ljubljenjem na parketu od strane Boba Hugginsa, trenutkom koji mi je dotičan još i učinio simpatičnim. Pa taj Bob je grubijan zlatna srca, tko bi rekao.
16. ELIAS HARRIS (Gonzaga)
Trojka sa svim potrebnim da bude uspješna u NBA, trenutno pretanak. Ali ima talent za sve, plus može zabiti. Iako u Gonzagi igra pod košem, dovoljno je spretan da se prebaci na trojku. I da, Nijemac je, a to naravno znači da ima vrhunsku ruku.
17. ERIC BLEDSOE (Kentucky)
Dobar šuter, za sada potencijalni combo-bek koji može zabijati u serijama. Pokazao je da ima i osjećaj za asist, te ako nasljedi Walla u ulozi playa možda si dogodine digne cijenu još više. Ipak, obzirom da se radi o momku koji gleda prije svega vlastitu statistiku, ne bi me čudio ni izlazak na draft već sada.
18. JORDAN CRAWFORD (Xavier)
Kratko i jasno – novi Ben Gordon. Po svemu. Lakoća kojom ispaljujue šuteve kakvi drugima ne bi pali na pamet, te sposobnost da ih zabije, u isto vrijeme su i zadivljujući i zastrašujući.
19. BRIAN ZOUBEK (Duke)
Visok, prava teška petica, mlati se i skače. Usto izgleda k'o vanbračni sin Brada Millera. Šteta što od oca nije nasljedio i ponešto talenta, ali osobnost je dovoljna. Ja ne vidim da ima 30 boljih igrača od Zubeka u ovoj klasi, a ako netko nema mozga potrošit drugi pick na ovakvog fajtera, onda kvragu. Ono što su igrali Singler i Sheyer mogao je bilo tko, ali Smith i Zoubek su preporodlil Duke - od lanjskih mekušaca do ovogodišnjih vojnika.
20. GORDON HAYWARD (Butler)
Haywarda stavljam ispred Singlera jer je bolji skakač i asistent. Singler je bolji strijelac, ali kao šuter ipak nema neku veliku prednost. A obzirom da u NBA ni jedan ni drugi neće dobiti 20 lopti da pucaju kad im padne na pamet, Hayward djeluje kao netko tko će se lakše naviknuti na život u sjeni. Jer mali je prije svega fajter, makar izgleda kao Joe Alexander. I uz sve to što radi na parketu, pokazao je da paralelno može biti i trener momčadi koja igra NCAA Finale. Šta kažete, trener Butlera je jedan drugi čovjek? Damn.
21. KYLE SINGLER (Duke)
Ogromno srce, ali upitan učinak. U momčadi krcatoj napadačkim opcijama, Singler se nije sramio uzimati više šuteva nego treba. I ne, iako je bijeli brat, nije dobar šuter već tek prosjećan. Može zabiti na razne načine, najviše ulazima, ali teško mi ga je zamisliti kako u tome biva išta uspješniji od Adama Morrisona.
22. DEXTER PITTMAN (Texas)
Ogromna tjelesina. I to je to, jer Pittman čak ni na ovoj razini nije bio u stanju konstantno dominirati. Zabija oko koša, zatvara reket, ali kažem, sve je to rezultat činjenice što je širok i jak, a ne zato što nešto zna. Kvragu, nema čak ni tu energiju kakvu ima Zoubek.
23. LUKE HARANGODY (Notre Dame)
Od sveučilišta do stila igre, Luke je novi Troy Murphy. U biti, da je malo viši i jači, bio bi izvrsna kopija. Ovako je ipak upitan njegov NBA potencijal, jer uz sve poznate Murphyeve minuse – sporost, sporost i sporost – Luke još nema ni visinu. Ali, skakač jeste, tricaš jeste, i tome se treba okrenuti. Na igru u postu može zaboraviti, ali da ima potencijal barem biti novi Matt Bonner - ima.
24. KALIN LUCAS (Michigan State)
Sjajni NCAA play, isto kao što je u svoje vrijeme to bio i Acie Law, lider jedna ozbiljne momčadi u stanju preuzeti odgovornost u napada kad god zatreba. Likovi poput Lawsona i Collisona koji imaju brzinu (iako ne i takva muda i liderske sposobnosti kao Law i Lucas) nameću se u pro igri jer su brzi kao vjetar. Law je skoro nestao jer nije. Vjerovatno isto čeka i Lucasa, ali ne mogu ga ne staviti u prvu rundu zbog svega što je napravio zadnje dvije godine na ovoj razini. General.
25. KEVIN JONES (West Virginia)
Za razliku od druga dva igrača West Virginie koja ovdje navodim, i koji bi mogli imati dobru karijeru na trojki zahvaljujući svestranosti, Jones ima jedan jedini adut – šut za tri. I on je sjajan atleta, ali kao četvorki u NBA to mu neće previše značiti obzirom da će uvijek biti i bržih i jačih. Međutim, bude li ih Jones mogao izvući vani, i uz to skakati i boriti se pod košem u obrani, to bi bilo to. Doduše, lani je jedan sličan igrač stigao u Portland, pa jedva dolazi do šansi – Jeff Pendergraph. Tako da nešto više sirove snage očito ne škodi, ali obzirom na all-round instinkte koje je pokazao na sveučilištu, možda je Jones i bolji od Pendergrapha.
26. JAJUAN JOHNSON (Purdue)
Atletski dugonja solidnog šuta, za sada izgleda kao nasljednik nesretnog Jonathana Bendera – visina centra, kilaža beka i igra krila, dakle netko tko će moći zabiti ali tko će zbog igre u obrani i nemogućnosti da se gura pod koševima uvijek biti osuđen na epizodne uloge.
27. ROBBIE HUMMEL (Purdue)
Hummel me osvojio svojom borbenošću i šutom za tri, po čemu je definitivno veći NBA potencijal od svih ranije spomenutih bijelih buraza (Singler, Hayward, Harangody). Njegov problem je još manja pokretljivost, ali plus mu je upravo to što, bez previše prolivenog znoja, može biti novi Korver ili Kapono jer zna funkcionirati u sistemu gdje nije prvi, već jedan od mnogih. Da je kojim slučajem par centimetara veći i da nabaci masu, bio bi doslovna kopija Troya Murphya te bi imao sigurnu NBA karijeru (kao visoki nekako bi se još sakrio u obrani). Sad, obzirom su već 3 sezone NCAA košarke iza njega, teško da možemo očekivati takav razvoj stvari, stoga možemo zaključiti kako je trojka njegova NBA sudbina. Eventualna karijera leži u tricama koje može zabijati u serijama. Ali ako ste gledali Purdue vidjeli ste o kakvom je skakaču, asistentu, požrtvovnom obrambenom igraču i uopće fajteru riječ, i stvarno je šteta što ga u tom ambijentu možemo gledati još eventualno jednu sezonu (a gledat ćemo ga sigurno jer obzirom da je bio ozljeđen i da se nije imao prilike pokazati NBA skautima na najvišoj razini, očekujte povratak i njega i Johnsona i Moorea na još jednu godinu i naslov dogodine za Purdue). Nakon toga, Robbie postaje jednodimenzionalni snajperist.
28. JIMMER FREDETTE (Brigham Young)
Super šuter, s fantastičnim i brzim izbačajem. Pravi hakler, ima ulaz, ne boji se nikoga, te je u stanju realizirati na sto načina. Limitiran u kretanju, ako mu ne upali dribling nema dovoljno brzine za stvoriti si prostor, što se u napadu još i da sakriti pametnim šutom, ali u obrani će ga nešto sporije noge puno više koštati
29. DEVIN EBANKS (West Virginia)
Klasična priča, vrhunski atleta, sjajan u ulazima i trci, zna dodati, odigrati obranu, pogoditi. Ali ništa od toga ne radi posebno dobro. Međutim, obzirom na fizikalije ne gine mu profesionalna karijera, s tim da će pametan klub umjesto da od njega traži previše, sve usmjeriti prema tome da od njega napravi novog Arizu. Šut za tri se može dovesti do prihvatljivih brojki, u kontrama će uvijek biti prvi, nije sebičan, a duge ruke u obrani bi mogle sijati paniku.
30. IMAN SHUMPERT (Georgia Tech)
Dobar bek, s igrom s poludistance i osjećajem za asist koji pomalo podsjećaju na Ripa Hamiltona. Treba popraviti tricu, i ne, nema tijelo za NBA dvojku, ali ne gine mu vrhunska karijera u Europi u stilu Trajana Langdona.
ROUND TWO
Više nego potencijalnim talentima, mjesto je ovo gdje odajemo počast likovima koji su ostavili dojam u turniru, te koji zaslužuju igrati košarku profesionalno pa makar i u Hrvatskoj. Između njih, našli smo vremena za sjetiti se bijele braće koja nikad više neće dobiti priliku pokazati što (ne) zna na parketu, te koji mogu proći samo na onom drugom NBA draftu - znanom i kao No Blacks Allowed Draft. Također, tu je i pokušaj igranja GM-a Cibone i Zadra, kad bi iste ekipe živjele u svijetu u kojem postoje dugoročni planovi.
31. DEVAN DOWNEY (South Carolina)
Idealan play za Europu. Presitan za NBA, bez igre između linije za tri i ulaza, ali žestok, borben i uporan radnik koji vrhunski vodi loptu i može biti play čak i u NBA, kad bi mu netko dao šansu. Kladim se da bi odigrao bolji turnir od Collinsa, da je kojim slučajem bio play Kansasa. Uglavnom, gledao sam ga u dvije tekme i ostavio je vrhunski dojam, iako je definitivno prenizak i tek je prosjećan šuter. Prerizičan za NBA momčadi, ali u Europi bi trebao biti kralj.
32. DEMETRI MCCAMEY (Illinois)
Rijetki pravi play u sveučilišnoj košarci. Nije sjajan šuter, što je uvijek zamjerka, ali glavni je razlog što je jedna smiješna momčad Illinoisa uopće primirisala turniru, na kraju za dlaku umjesto u NCAA turniru završivši u NIT-u. Naime, ekipa je to koja je igrala s doslovno 5 šutera, često uopće bez igrača pod košem, jer bi svi igrali licem košu dok bi McCamey tražio kome dati loptu. Dok jedan Texas, Wake Forest, obje Floride ili Georgia Tech nisu bili u stanju napraviti ništa jer nisu imali playa, te bi ih svaka normalna momčad u trenu ubila s deset minuta presinga na loptu, Illinois je imao problem što nisu imali nikoga pod košem da barem malo olakšaju McCameyu. Propuste li ga u NBA, a mogli bi ako u zadnjoj sezoni ne napravi važniji rezultat, europski klub koji ga se dočepa dobit će na lotu.
33. JOHN SCHEYER (Duke)
Scheyera gledam već sezonama i mislim se, da li je u pitanju netko tko može zaigrati u NBA u ulozi Reddicka, ili tek još jedan u nizu bijelih šutera tipa McNamara, Neitzel, Humphrey, koji će završiti u Europi. Ova sezona je dala odgovor na sva pitanja – Jon čak nije ni šuter takve klase, definitivno nije play, i definitivno nema što tražiti u NBA. Po svemu sudeći, što zbog prezimena a što zbog stila igre, Bundesliga mu je suđena, isto kao i Neitzelu i Humphreyu. A možda se odmah baci u trenerske vode poput McNamare koji je nakon par sezona po Grčkoj odustao od profi košarke, te se vratio na Syracuse gdje danas radi kao pomoćni trener. I da, i on ima naslov prvaka, kojega je osvojio kao sidekick Carmelu Anthonyu.
34. SHERRON COLLINS (Kansas)
Nema visinu, nema šut, ali, kao, ima muda i pravi je play. Ovogodišnji pad Kansasa dokazao je da nije. Njegova NBA epizoda mogla bi se dogoditi više zbog imena građenom godinama nego zbog kvalitete, i vrlo brzo će i Sherron put EU.
35. XAVIER HENRY (Kansas)
Nisam vidio ništa osim solidnog šuta, a svi ovi ozbiljni draftovi drže ga između desetog i petnaestog picka. Štogod. Možda je potencijal, ali prezelen je za igrati NBA košarku, te bi mu najpametnije bilo da se vrati na Kansas i opravda visoka očekivanja.
36. MATT BOULDIN (Gonzaga)
Solidan šuter, na Gonzagi igrao praktički playa tako da je dokazao all-round talent, plus uvijek je bio i među najboljim skakačima u ekipi. Bio bi apsolutni pretendent za nasljednika Mikeu Milleru da je malo bolji atleta i da je malo agresivniji. Ovako, može biti tek šuter u rangu Budingera kojega vlastita pasivnost spriječava da ostvari potencijale. Ah, to breme bijelog čovjeka.
37. QUINCY PONDEXTER (Washington)
U svemu prosjećan igrač, ali za razliku od većine bijele braće, kao crni brat barem ima fizikalije za biti solidan NBA stoper. Dobar atleta koji će na trojci biti izvrstan u kontri i kao treći skakač, i to je to. Ako popravi šut za tri i dokaže se kao stoper, mogao bi imati solidnu karijeru, inače bit će tek jedan od prolaznih atleta maskiranih u košarkaše.
38. LUKE BABBITT (Nevada)
Još jedan bijeli brat za kojega je šteta što nije igrao glavni turnir, ali obzirom da mu je ovo prva godina ima vremena. Za njega vrijedi manje-više isto što i za Hummela – da je malo viši i teži bio bi idealni Troy Murphy. Ovako, može se tek nadati da će fantastični šut biti dovoljan da upadne u ligu. Babbitt je čak i bolji strijelac od Hummela, jer ima par poteza pod košem i može zabiti od kuda želi na terenu, ali je još sporiji i tromiji, te ga ne vidim čak ni kao nasljednika Kapona ili Korvera. Tako da mu je bolje da diže utege i puno klopa ne bi li nabio masu i prodao se za četvorku.
39. GANI LAWAL (Georgia Tech)
Undersized fajter kakvih ima na bacanje, tip može donijeti energiju s klupe ali nema nikakvu vještinu koja bi mu garantirala NBA karijeru, kakvu npr. imaju Millsap ili Blair. Njih dvojica mogu zabiti oko koša na sto načina, a Lawal nije na toj razini. Uostalom, ovu sezonu je više smetao Favorsu nego što je pomogao, što govori da je u pitanju igrač koji živi u postu i jednostavno ne zna što raditi na metar od koša.
40. WAYNE CHISM (Tennessee)
Undersized fajter kakvih ima na bacanje, ali koji ima potencijal razviti solidnu igru licem košu te postati dobar visoki s klupe. Problem je što, za razliku od Lawala, nije dovoljno agresivan, čime se ono od čega bi trebao živjeti (rad pod košem) ne čini kao potencijalno oružje koje bi mogao razviti do potrebne razine.
41. SOLOMON ALABI (Florida State), JAMES ANDERSON (Oklahoma State)
Thabbet broj dva i McCants broj dva, stavljam ih na popis samo zato što ih iz nekog razloga profi draftovi drže ispod dvedesete pozicije. Prve runde. Suludo. Ok, obzirom da je Thabet bio drugi, Alabi kao broj 19 i nije loš izbor. Da, samo čemu? Čovjek kao da nikada loptu nije držao u rukama i prolaz dobiva samo na račun potencijala da bude novi tko. Mutombo? Koliko je tih projekata postalo Dikembe a koliko ih na gažama pušta mjuzu da preživi pod imenom DJ Mbenga? Anderson može biti strijelac s klupe, ali neće biti Jamal Crawford ili Ben Gordon, jer ne može igrati 1 na 5, već ovisi o drugima. Uostalom, ta uloga je ionako rezervirana za Jordana Crawforda. Dakle, kome on treba? Volume scorer koji treba 20 lopti za 20 koševa. Mislim, što to ne može svaki prosjećni atleta koji nije izrastao dovoljno za igrati krilo?
42. RYAN WITTMAN (Cornell)
Specijalist za tri, šut i izbačaj u rangu Korvera. Jedini problem što se uopće ne kreće, što je mekan i apsolutno neiskoristiv u svakom drugom segmentu igre. Ali ovakav snajper mora igrati košarku i definitivno ga vidim na poziciji tri u Ciboni.
43. CHRIS KRAMER (Perdue)
Nije šuter kao inače bijela braća, ali je doktor obrane, čita igru i kažnjava svako oklijevanje, uvijek igra u petoj brzini. Šteta što mu je ovo četvrta godina jer dogodine neće imati prilike proslaviti osvajanje naslova s ostatkom ekipe s Purduea. Kvragu, obzirom da nije u stanju pogodit koš ni na treningu teško da će uopće igrati profesionalno košarku, ali ne bi nitko propao da mu da minimalac i iskuša ga kao stopera. Ako u međuvremenu ne potpiše za nekakavu football ekipu.
44. BRYAN DAVIS (Texas A&M)
Centar na sveučilištu, ali potencijalna solidna četvorka u NBA. Za 20-ak minuta. Solidan šut, pokretljivost, igra pod košem i ne boji se kontakta. Dobar bloker. Nije najviši igrač na terenu, ali trči i radi, te me čudi da ga nema na nikakvim listama pred draft. Kao skakač može proći i, iako nema što raditi u postu jer nije atleta, mogao bi postati dobar tip četvorke ala Haslem ako do kraja razvije šut s poludistance.
45. JEFF FOOTE (Cornell)
Ima visinu i zna igrati. Nema pak masu, snagu ni pokretljivost za biti petica u obrani, ili uopće skakati. Da se može kao u hokeju mijenjati igrače bez stanke, pa da Foote igra u napadu a Zoubek u obrani, bio bi to savršeni bijeli centar. Tip je stvarno igračina i bila ga je milina gledati kako kontrolira igru Cornella. Zaslužuje negdje ugovor. Na kraju krajeva, fizički nije ništa slabiji od domaćih nam centara tipa Poljak ili Grgat, s tim da je talentom u rangu Tomića, ako ne i bolji.
46. OMAR SAMHAN (Saint Mary's)
Junak NCAA turnira je spor k'o grob i ne može se odlijepiti od poda, ali pivotira najbolje s ove strane Ala Jeffersona. Ima i meku ruku, te bi bilo sjajno kada bi mogli nekako pomiješati njegovo znanje i Alabijeve gole fizikalije. Kako ne možemo, to je ipak previše očekivati ga u NBA, gdje bi u najboljem slučaju bio četvrti ili peti visoki. Mislim, u NBA većina igrača može zabiti na neki način, a trpiti nekoga tko se ne može pomaknuti, radi deset minuta igre s klupe, ne čini se logičnim. Međutim, to ne umanjuje sve radosne trenutke koje nam je Omar priuštio u prvom tjednu NCAA turnira, te ovim putem još jednom lobiram da mu se sredi državljanstvo i ugovor u Ciboni.
47. GREIVIS VASQUEZ (Maryland)
Vasquez je na Marylandu igrao NBA košarku, dominirao svojom veličinom i kvalitetnim baratanjem loptom. Međutim, u NBA Vasquez će biti tek osrednji atleta, više neće biti najveći bek na terenu, i ne, nitko mu neće dati da radi s loptom što hoće. Kako nije šuter, a neće moći tako lako do ulaza, jedinu kvalitetu koju može donijeti u ligu mogućnost da s klupe pokriva obje bekovske pozicije. Iskreno, mene je najviše podsjetio na Zorana Planinića, a znamo kako je ta NBA epizoda završila.
48. LACEDARIUS DUNN (Baylor)
Solidan strijelac, kompletan, dobrih fizikalija. Neka odradi još jednu godinu na Bayloru i onda kada dogodine dođe na draft može ponuditi nekoj momčadi veteransku igru u rookie tijelu, nešto u stilu ovoga kako Wes Matthews igra u Jazzu. Može ići na ulaz, može odigrati obranu, a može zabiti i otvoreni šut iz vana. Ako baš treba, može i kreirati za sebe i druge, iako mu u tom slučaju učinkovitost drastično pada.
49. JACOB PULLEN, DENIS CLEMENTE (Kansas State)
Clemente je play osrednjeg šuta, prosjećnog pregleda igre, i ne baš sklon uvijek pametnim odlukama, ali ima muda i uvijek igra svaku tekmu kao da je zadnja. Pullen je sitna dvojka koja nema dovoljno kvalitete za glumiti playa, ali igra odličnu obranu i ima sjajan šut za tri. Nema teorije da zaigraju u NBA, ali ako će već nastaviti profi karijeru u Europi, lud bi bio svatko tko ih ne bi uzeo u komadu. Dvije godine zaredom na Kansas Stateu dokazuju da su savršen par (Clemente van kontrole, Pullen pod kontrolom, rotiraju se u kontroli lopte i branjenju protivnika) i dodjeljujem im ulogu idealnog bekovskog dvojca za Cibonu.
50. DURREL SUMMERS (Michigan State)
Od njega se, kao i od mnogih drugih igrača Michigan Statea, očekivalo puno više, ali na kraju u tri sezone nije pokazao previše. Dobar šuter, pogotovo kada istrčava iz bloka, što uvijek može dobro doći, ali nije kalibar oko čije igre u napadu bi slagao igru. Obzirom da je fizikalijama poprilično slabašan, te da ne pokazuje odanost igri u obrani, radi čega ga je legenda Izzo i lišio važnije uloge u napadu, sumnjam da može više od karijere beka koji svaki drugi mjesec štrajka u nekom malom euro klubu, samo zato jer na vrijeme nije dobio plaću.
51. JOHN DIEBLER (Ohio State)
On će za par mjeseci možda raditi u nekom uredu, ali da je svojim sjajni šutom za tricu opravdao ulogu bijele braće koja ne znaju ništa drugo nego šutirati trice – jeste. Jedan ovakav uvijek dobro dođe momčadi koja se bori za naslov, njegov problem je samo taj što je u krivo vrijeme odlučio promašivati i tako izbacio Ohio State iz turnira.
52. MARCUS MORRIS (Kansas)
Nabrijana četvorka, našto manji od brata mu Markieffa koji isto igra za Kansas, ali u svemu raznovrsniji i bolji igrač. Marcus nije talent o kojem treba previše pričati, ali je majstor skoka u napadu, borac koji se ne gasi i napast u obrani, plus može zabiti i otvoren šut s poludistance, ako baš mora potegnuti. Potencijalni NBA igrač s klupe.
53. ANDY RAUTINS (Syracuse)
Rautins je glumio playa, a u biti je tek još jedan tricaš. Obzirom da je često igrao s loptom, mora mu se priznati da nije patio od problema s postotkom šuta od kojega obično pate bijeli playevi koji, umjesto da šutiraju nakon povratne postavljeni, moraju potezati u ritmu iz svakavih situacija. Ipak, preslabašne konstitucija da bi se borio za ulogu novog Kapona, Rautins se može nadati da će ga netko popušiti kao back-up playa. Borben je, žilav, ali ipak atletski limitiran do neba. Plus, jedan od zaslužnijih za krah Syracuse.
54. LAZAR HAYWARD (Marquette)
Čovjek zvan Lazar ima ime koje zaslužuje igrati u NBA, iako mu igra i nije baš nešto. Trojka je solidna šuta, zaokružene igre, dokazao se kao radnik glumeći post igrača u ekipi Marquettea. Ali, ovakvih krila ima na bacanje, čak nije ni nešto posebno kao atleta.
55. E'TWAUN MOORE (Purdue)
Još jedno ime za anale, Moore je solidan bek koji radi od svega po malo, može pokriti obje vanjske pozicije, ali prije svega je jedna od boljih ovogodišnjih ponuda za strijelca s klupe. To je uloga koju bi mogao odigrati i u NBA, nakon što osvoji naslov s Purdueom.
56. TWEETY CARTER (Baylor)
Presitan za profesionalce, ali dokazani play, solidna šuta, uporan i pouzdan. Potencijalni nasljednik Tyusa Edneya u Europi.
57. SHELVIN MACK (Butler)
Strijelac koji je u Butleru glumio playa, dobar tricaš, ali prejednodimenzionalan i nedovoljno dobar kao razigravač da bi imao šanse u NBA. Međutim, solidan opcija na dvojki u nekoj euro ekipi. Zaslužuje spomen jer je praktički doveo Butler do Finala, zabivši mnoge bitne koševe u ranijim rundama. Imanje muda valjda nekog vraga vrijedi.
58. ADAM KOCH, JORDAN EGLSEDER, ALI FAROKHMANESH, LUCAS O'REAR (Northern Iowa)
Prvi je all-round krilo, drugi teška petica meke ruke, treći bek s mudima koji zna prenijeti loptu, četvrti borac pod koševima. Ni jedan nema budućnosti u NBA košarci, vjerovatno će samo Eglseder naći profi klub zahvaljujući visini, ali jedna momčad tipa Zadra ne bi ništa izgubila kada bi ih dovela u komadu. Dapače, obzirom da već znaju slabosti i vrline jedni drugima, bili bi idealna kombinacija. Stoga, kad već radimo i novu Cibonu, zašto ne bi i Zadar.
59. JACKSON EMERY (Brigham Young)
Freddeteov partner na vanjskim pozicijama Brigham Younga, sjajni šuter solidnih fizikalija, neumoran u trčanju i ispaljivanju trica. Kako nam fali bek za projekt Euro Zadra, uzmimo njega, iako me ne bi iznenadili da na račun šuta Emery završi i u nešto boljoj ligi. Plus, dolazi s Ćosićeva faksa, što je dovoljno da mu u Zadru već u startu umirove dres.
60. MATT HOWARD (Butler)
Čovjek ima dva metra, a cijeli turnir se hrvao pod košem s jačim i većim igračima, glumeći peticu u ovom nesretnom Butleru. I ne samo da je toliko žilav i uporan da mu je to i uspijevalo, iako nema dijela tijela koji ga danas ne boli, već je u napadu svojom pokretljivošću i spretnošću mnoge i namučio. Iako su šanse male, ovaj momak je dokazao da je sve moguće, te me ne bi iznenadilo da bude prvi bijeli brat koji će zaigrati u NBA kao četvorka s manjkom centimetara. Bijeli Craig Smith. Zakon. A, ako ga neće u NBA, naša nova Cibona ionako treba poštenu četvorku.
Lektira
- Ball Don’t Lie
- Basketball Prospectus
- Basketball Reference
- DraftExpress
- ESPN
- FreeDarko
- fullcourtpress
- HoopsHype
- Simmons
- Sports Illustrated
- Wojo
-
Amare Stoudemire
Andrew Bynum
Boston Celtics
Chicago Bulls
Chris Bosh
Cibona
Cleveland Cavaliers
Cliff Lee
Cole Aldrich
Denver Nuggets
Derek Fisher
Derrick Favors
draft
Duke
Dwight Howard
Dwyane Wade
Evan Turner
Finals
Gilbert Arenas
Greg Monroe
Hedo Turkoglu
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Lakers
Miami Heat
Mike Miller
NBA
NFL
Orlando Magic
Pat Riley
Pau Gasol
Paul Pierce
Phil Jackson
Phoenix Suns
playoffs
Rajon Rondo
Rasheed Wallace
Ray Allen
Roko Ukić
SP
Steve Nash
Tiago Splitter
Los Arhivos
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- January 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
