ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

18Aug/102

NEW JERSEY

Posted by Gee_Spot

NETS

Usprkos plakatu preko cijele zgrade smještenom nasuprot ureda New York Knicksa s kojega su se smiješkali Jay Z i Mika Prokhorov, usprkos obećanjima o Brooklynu, ma usprkos samoj veličini Jaya i Mihe, Netsi od cijelog vagona slobodnih igrača ovoga ljeta nisu uhvatili nikoga. Što uopće nije loše.

Naime, kad već u klub nije sletila zvijezda ranga LeBrona ili Wadea, eventualni potpisi bilo koga drugoga samo bi značili bacanje novca. Jer Netsi su momčad u izgradnji kojoj su potrebni pravi temelji, a ne tek završni radovi na fasadi poput Boozera ili Johnsona.

Njihov glavni potez dogodio se na draftu, kada su se trećim pickom dokopali Derricka Favorsa, potencijalnog prvog igrača. Jednog dana. Da bi izbjegli gurnuti ga u vatru prerano, Netsi su mudro iskoristili priliku kada se Troy Murphy našao na tržištu, te su doveli double-double četvorku u tradeu između četiri ekipe praktički ne izgubivši ništa. Courtney Lee ionako nije igrač koji se uklapa u planove izgradnje momčadi, on je solidni igrač zadatka za ekipu koja treba jednog takvog epizodista.

To su za sada dva najbolja poteza novih Netsa, ili ako hoćete Njetsa. Od trenutka kada je preuzeo klub, Prokhorov je uglavno slao zbunjujuće signale. Ostavljao je dojam osobe koja zna što radi, vlasnika koji neće srljati s trošenjem novca na islužene veterane već će graditi momčad na pravi način, pažljivo slažući kockice. S druge strane, izjavama o globalnoj momčadi i naslovu u roku od pet sezona, na trenutke se činio poput usijane glave uvjerene da novcem može kupiti sve.


- Ar ju maj đeneral menađar?
- Dude, that's Billy King, we don't actually look alike.
- Iznt Lebronj d King? Hou ken diz Bilji bi d King?
- Shiiiiit, gotta hide Beyonce from you.
- Ar ju Lebronj?

Jednako zbunjujući bili su i neki njegovi potezi. Otpustiti kompletnu upravu bio je logičan i očekivan manevar (mada je bilo govora kako će dugogodišnji predsjednik kluba Rod Thorn ostati još godinu, novo znači novo i stvarno nema potrebe za relikvijama), ali izabrati Billya Kinga kao rješenje za poziciju GM-a totalno zbunjuje. King se proslavio radom u Sixersima kada je šakom i kapom dijelio milijunske ugovore svakome tko bi mu ušao kroz vrata, a s takvim referencama teško da se mogao smatrati prvim kandidatom za posao.

Obzirom na ambicije Rusa i tvrdnje da neće štediti na kvaliteti, logično je bilo očekivati dovođenje čovjeka koji je u stvari i imao nekakvoga uspjeha na takvoj poziciji u zadnje vrijeme (poput Pritcharda). Kako god, Netsi su imali na raspolaganju sav onaj prostor očiščen za dovođenje zvijezda, a kako u prvotnom planu nisu uspijeli, odlučili su dobar dio potrošiti na izgradnju klupe. Tako je 20 milja otišlo na sitna pojačanja, a ostatak će pokriti Murphyeva plaća.

Kako Murphy dogodine postaje slobodan igrač, Netsi će opet biti u prilici potpisati najkvalitetnije moguće pojačanje. Takva fleksibilnost je dobrodošla, ali mogla je biti i veća da se nisu odlučili na neke stvarno nepotrebne troškove. Tri godine Farmaru i Morrowu nisu upitne, 4 milje godišnje za solidnog back-up playa i specijalista za trice, obojicu u najboljim godinama, dobar su posao. Potpisati Briana Zoubeka i Seana Maya za minimalac i tako si dodatno pojačati rotaciju pod košem također su potezi bez rizika koji mogu samo donijeti korist.

Ali, dati višegodišnji ugovor truplu poput Petra stvarno je nepotrebno, takve igrače nađeš svake godine za minimalac. Sad, centri će uvijek imati posebnu cijenu, mnogi su spremni platiti više nego što treba za par skokova i poneku blokadu jer se boje da uokolo nema previše igrača visokih 213 cm, ali za nadoknaditi Petrov učinak takav ti i ne treba. Deset centimetara niža četvorka spremna boriti se za svaki pedalj terena košta 10 puta manje i nudi istih 6 osobnih.

Još veću zbunjenost izaziva novac poklonjen Travisu Outlawu, veteranu s već osam sezona iza sebe usprkost tek 25 godina. U početcima, Outlaw je intrigirao svojim fizikalijama i all-round igrom, ali s vremenom se ispostavilo kako je u pitanju tek još jedan tipični NBA atleta bez ijedne istaknute vrline. Netsi i po tome kako je složen roster a i po tome kakav su mu ugovor dali (28 milja za 4 godine) u njemu očito vide startera na trojki za dugi niz godina, što bi se moglo pokazati problematičnim kada shvate da Outlaw nije niti dobar šuter niti dobar obrambeni igrač, već jedan prosjećni strijelac koji treba svoju kvotu lopti da išta napravi. Povremenim bljeskovima probudit će nadu da je nešto više, ali Blazersi su mu davno našli idealnu rolu, onu strijelca s klupe koji vjeruje da je bolji nego što jeste zato što većinu vremena provodi igrajući protiv B postava. Kako će se snaći puno radno vrijeme protiv nadarenijih protivnika ostaje da vidimo.

Jednog Outlawa u petorci se da istrpiti ako imaš 4 klase na ostalim pozicijama, a to za sada nije slučaj. Nadam se samo da je Prokhorov svjestan kako je budućnost kluba u fantastičnom potencijalu koji krije dvojac Lopez – Favors, te da neće u slučaju novog niza poraza razbiti ovakve temelje kako bi došao do brzog fiksa.

Izbor Averya Johnsona za trenera također donosi gomilu pitanja sa sobom. Johnson iza sebe ima samo onu epizodu u Dallasu i još nikada nije u prilici biti učitelj i graditi nešto iz početka. Kako će se on snaći u prvoj seriji poraza i hoće li uspijeti suzdržati svoj temperament? Posebice će biti zanimljivo gledati suradnju njega i Harrisa, igrača čiji je odlazak iz Dallasa osobno tražio kako bi mogao dobiti iskusnog lidera na parketu u Jasonu Kiddu.

Prošlo je nekoliko godina, ali Harris je i dalje isti igrač, više hakler nego organizator, te sumnjam da će Johnson igru podrediti njegovim potrebama. Harris će se ili posvetiti vođenju momčadi, ili će opet biti na izlaznim vratima. Kako nema šanse da Prokhorov stane na stranu igrača u sukobu sa svojim trenerskim trofejom (da, iz nekog razloga se Johnson smatra velikim trenerom iako iza sebe ima tek 4 sezone u Mavsima), čini mi se da je Harrisov trade tijekom ove godine neizbježan.

Novi Netsi tako još nisu ni izbliza gotovi s promjenama, iako je barem za sada situacija stabilizirana. Roster je popunjen potpisom Damiona Jonesa, igrača sličnog Outlawu kojega su izabrali sredinom prve runde nedavnog drafta, te dolaskom Quintona Rossa iz Washingtona u tradeu kojim su se konačno riješili nesretnog Jianliana. Petnaesto mjesto u sastavu gotovo sigurno ide beku Benu Uzohu (odlaskom Leea, ma kako nevažan bio, momčad je ostala bez prave dvojke te će se pokušati krpati kvantitetom), pošto je Josh Boone višak u već prerpanoj rotaciji pod košem (a i Atlanta navodno pokazuje zanimanje za njegovim drvenim rukama).

METS

Metsi nemaju nikakve veze s New Jerseyem, usprkos imenu koje se rimuje s Nets. To je valjda neka fora u New Yorku, nazvati manje ugledne klubove u gradu tako da zvuče slično. Nets, Mets, Jets. Samo, dok Netse čeka još dvije godine Newarka prije dolaska u Brooklyn, dok su Jetsi ionako osuđeni na igranje u New Jerseyu (kao i Giantsi uostalom) jer je postalo nemoguće u New Yorku izgraditi stadion za 80 000 duša (a i kako bi se ljudi provozali autom da im nije izleta preko rijeke), Metsi oduvijek svoje dane broje u samom srcu grada, Queensu.

Povijest Metsa ne seže daleko kao ona mnogih drugih MLB klubova, ali je vezana uz odlazak dva druga legendarna kluba iz New Yorka. Naime, kada su krajem 50-ih Dodgersi napustili Brooklyn a Giantsi Manhattan, u gradu su ostali samo Yankeesi. Kako dobri ljudi iz tih dijelova New Yorka ni u ludilu nisu imali namjeru navijati za omraženi klub iz Bronxa, trebala im je nova igračka, a to su bili ekspanzijski Metsi koji su tako smješteni u neutralni Queens.

Tako su praktički Metsi postali prvi klub u gradu, iako se s godinama situacija mijenja. Mlađe generacije ne mare za stara rivalstva, njih zanima sadašnjost a ona govori da su Yankeesi uvijek dobri a Metsi uvijek loši. Naravno, kao što doliči klubu iz New Yorka, Metsi uvijek imaju jedan od 5 najvećih budžeta u ligi, samo što umjesto da ga poput Yankeesa, Red Soxa i Philliesa iskoriste na pravi način, oni su po pogledu trošenja novca sličniji Cubsima. Dakle, preplatit će veterane, uvijek su spremni dovesti zvijezdu sa strane, a malo pažnje posvećuju stvaranju vlastitih igrača i momčadi. Željni instant uspjeha, Metsi su tako većinom gubitnici.

Ove sezone, usprkos solidnom početku, opet su razočarali, kako utakmice postaju važnije oni igraju sve slabije te su izgubili svaki priključak s ekipama s vrha. Naravno, za ekipu spremnu potrošiti uvijek ima nade, ali korak na bolje teško se može dogoditi uskoro, obzirom na svu gomilu loših ugovora koje su sakupili.

Jedini igrač koji donekle opravdava ulaganja, ironično, njihov je proizvod. David Wright još je dovoljno mlad da bi se mogao nadati kako će jednoga dana predvoditi pobjedničku momčad. Također, tu je i Jose Reyes, drugi najbolji igrač momčadi već godinama, a ove sezone nametnuo se i rookie Ike Davis. S ovom trojicom na bazama, Metsi su mirni u tom dijelu igre. Zanimljivo, sva trojica su produkti sistema.

Problem su skupo plaćeni veterani Castillo i Beltran (odavno preplaćeni) te ove godine iz Soxa dovedeni Bay (Boston ni u ludilu nije htio platiti igraču kojega je u principu jednostavno zamijeniti iznos kakav su mu ponudili Metsi) i iz Atlante pristigli Francoeur. Sve četiri su skupo plaćeni starteri koji pružaju minimum, te da nije bilo iznenađujuće dobrih igara Angela Pagana, koji se nametnuo od nikuda, Metsi bi već odavno bili ispod 50 % učinka.

Ipak, s jednom kupovinom su čak i oni pogodili, a to je bilo dovođenje Johana Santane za prvog startnog pitchera. Santana je već godinama lice franšize, i usprkos ogromnom ugovoru i veteranskom statusu i dan danas je u stanju opravdati ulogu asa. Međutim, teško da će biti tu kada Metsi konačno postanu respektabilan klub. Naime, osim njega Metsi u rotaciji nemaju nikoga. Dva veterana, Dickey i Perez, tu su tek da zaokruže rotaciju, a pozitivno je barem to što nisu trošili novac na dovođenje sličnih veterana, već su kao drugog i trećeg startera promovirali dva svoja pitchera. Problem je samo što ni Niese ni Pelfrey nisu kvaliteta koja garantira dobru partiju svaku večer.

Klupa je također loša, ali to ne sprječava klub da ima jednu od najskupljih rotaciju sporednih pitchera u ligi. Naravno, tu je uvijek par Japanaca koji se barem isplate radi TV prava i sponzora, ali recimo samo da Metsi svoga lijevog specijalistu koji tu i tamo izađe na teren i uglavnom baca samo protiv jednog udarača (naravno ljevaka) plaćaju 3 milje, a svog closera čak 12. Inače, taj njihov closer, Francisco Rodriguez, svojevrsna je baseball verzija Josea Calderona.

Naime, i F-Rod, poput Calderona, dok baca/igra izgleda kao sumanut, rekao bi čovjek da s takvim govorom tijela i energijom koja iz njih isijava daju sve od sebe i igraju na posebnoj razini. Onda skužiš da je to samo poza i da su u biti u tome što rade samo prosjećni. Da stvar bude bolja, Rodriguez je otpao do kraja sezone zato što je slomio prst dok se mlatio sa svekrom koji mu je dobacio da ne igra dobro u zadnje vrijeme. Vesela neka obitelj.

THE ROSTER OF THREE

Through The Fire (Jonathan Hock, 2005.)

Još jedan post ''Hoop Dreams'' dokumentarac, ovaj put o klincu koji stvarno završi u NBA i to direktno iz srednje. Taj klinac je Sebastian Telfair, koji je u svoje vrijeme bio fenomen sličan Jamesu. Gledati sitnog klinca iz siromašne obitelji, koji po logici stvari teško da može uspjeti kao profesionalac, kako sanja o milijunima zna biti i potresno i iritantno u isto vrijeme. Nije remek-djelo, ali odlična najava svijeta kakvoga danas, u post-LeBronokalipsi, itekako dobro poznajemo.

Quality Control (Jurrasic 5, 2000.)

Yo, Jay-Zi, kad snimiš ovako dobar album javi se. Ova ekipa iz sunčane Kalifornije na drugoj ploči u naponu je snage i rastura novom vrstom hip-hopa koji je u isto vrijeme krcat odama velikanima prošlosti (ponajviše njujorškim legendama s druge strane angažiranosti i ozbiljnosti Public Enemya poput A Tribe Called Quest i De La Soul) ali nudi i pogled u budućnost alternativnog hip-hopa koja će nešto kasnije utjeloviti u Aesop Rocku, Anticonu i sličnoj bratiji.

Please Kill Me (Legs McNeill & Gillian McCain, 1997.)

Legendarni prvoborac punk novinarstva McNeill kroz karijeru se naslušao iz prve ruke Reeda, Iggya, Patty, Verlainea, Ramonesa, ma uopće svih koji su ikada prošli kroz New York a da ih je netko nazvao punk glazbenicima. Dobar dio njihovih izjava objavio je u ovoj knjizi koja nema klasičnu naraciju već se priča samo od sebe, kroz monologe navedenih i još mnogih drugih. Zabavno, ludo i nezaboravno, a ujedno i povijest američkog punka, barem u razdoblju od prvog riffa Velveta do kraja scene u CBGB-u početkom '80-ih. Kasnije razdoblje alternativnog rocka u Americi sjajno je obrađeno u još jednom obaveznom štivu, knjizi ''Our Band Could Be Your Life'' koja pokriva sve od Black Flaga do pojave Sub Popa i K records (ili barem pokušava). Iz nekog razloga kod nas su pak prevedene knjige koje se bave uglavnom engleskom stranom priče – ''Engleski Snovi'' Jona Savagea (dozlaboga dosadno i pretenciozno te uglavnom bazirano na McLarena i Pistolse) i pitka i solidna (iako se uglavnom drži svih dobro poznatih točaka) ''Povijest punka'' Phila Strongmana u kojoj su iskombinirane engleska i američka priča, taman za početnike.