ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Oct/134

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

PACERS

SCORE: 55-27

NAPAD: 107.1 (10.)

OBRANA: 102.3 (3.)

RASPORED: 26.

THAT WAS THEN

Ozljeda Grangera pokazat će se ključnim događajem prošle sezone za ovu momčad jer ih je ranije nego su planirali natjerala da fokus igre prebace na buduće nositelje Georgea i Hibberta. Iako je prvu polovicu sezone zbog toga napad Indiane bio na granici gledljivog, takav razvoj događaja u budućnosti bi trebao početi donositi itekakve dividende i to već od ove godine. George se u novoj ulozi prvog među jednakima solidno snašao držeći postotke šuta i količinu izgubljenih lopti na podnošljivoj razini, Hibbert, kroz kojega su Vogel i Shaw vrtili popriličan broj napada, trebao je pak puno više vremena da uhvati ritam u čemu mu nije pomoglo ni to što ima snage uglavnom za 30 minuta, a veterani Hill i West sjajno su se uklopili kao pratnja koja je bila itekako sposobna uzeti stvar u svoje ruke kada bi negdje zapelo.

A zapinjalo je uglavnom uvijek pri kraju postavljenih napada - Pacersi su uz Memphis i Bullse bili jedina momčad koja je dogurala barem do polufinala konferencija bez izrazitog clutch strijelca, odnosno čovjeka koji bi u zadnjih 5 minuta neizvjesne utakmice povećao potrošnju i produkciju poena za barem 50% bez značajnijeg pada realizatorske učinkovitosti (Hill, West i George su uglavnom ravnopravno dijelili ove situacije, s tim da je Hillov rast bio najveći, ali uz to su mu padali i postotci, posebice trice, što je uobičajeni rezultat kada nisi ekstra klasa i kada uglavnom uzimaš šuteve preko ruke).

Heat je imao Jamesa, Thunder Duranta, Spursi Parkera, Knicksi Anthonya, Warriorsi Currya, a Bullsi nisu imali Rosea, ali uzorak vam je jasan - za doći ovako daleko u playoffu morate imati čovjeka koji će u najvažnijim trenutcima nositi odgovornost povećanjem volumena bez gubitka učinka, što je ukratko definicija prve napadačke opcije. Indiana to nije imala dijelom i zbog dizajna, odnosno filozofije o 5 jednakih, ali isključivo zato što jednostavno takvog kreatora na rosteru nema.

Uglavnom, nakon all-star pauze Pacersi su konačno naštimali novi napad i digli se sa dna, Hibbert je oživio, a to je uz obranu koja se temelji na fenomenalnoj dužini po svim pozicijama bilo dovoljno da se promoviraju u drugu silu na Istoku. Ironija cijele situacije je da bi s Grangerom u postavi možda imali manje burnu godinu i manje napadačkih fluktuacija, ali bi se i dalje nalazili u situaciji u kojoj nisu svjesni vlastitog plafona i poteza koje treba povući kako bi ga povećali.

THIS IS NOW

Ova momčad je u fazi s Grangerom kao liderom imala ogroman minus zbog nedostatka dubine, a to se osjetilo i prošle sezone u prvoj godini faze George - kada sam sredinom sezone računao učinak klupa, Pacersi su bili 23. što ih je koštalo nekoliko pobjeda (matematički, Pacersi su imali koš-razliku za score 52-30), a to je bilo ništa naspram muke koju su imali u playoffu kad god na parketu ne bi bila startna petorka. U novi pohod pak ulaze redizajnirani i dublji nego ikada, s tako dobrim balansom na papiru da se čak i Larry Bird vratio na čelo vjerojatno ranije nego je i sam planirao. Povratkom Grangera napad bi trebao dobiti dozu šuterske i kreativne širine koji će mu pomoći da prestane koketirati s donjom polovicom lige po učinkovitosti, a promoviranje Lancea Stephensona u korisnog swingmana, svejedno da li u startnoj petorci ili s klupe, daje im potrebnu dubinu na boku. Obrana možda neće biti čelična kao godinu ranije zbog Grangera i Scole, ali napredak napada pobrinut će se da i dalje ostvaruju impresivnu koš razliku, što je ionako jedino bitno.

A ostvarivati će je i dalje jer sada će biti puno manje razloga da ulaskom druge postave pati rezultat. U Watsonu imaju dokazanog back-up playa koji pomaže u obje faze igre, tu je uvijek netko od dvojca Stephenson-Granger, a pod košem imaju izbora na kakav do sada ova jezgra nije navikla - Copelanda je tu radi širenja reketa, Scola radi nošenja odgovornosti u napadu dok se udarna petorka odmara, a Mahinmi dobro dođe kao još jedan pokretni zid koji blokira i skače.

Ukratko, ovo je momčad zrela za odlazak do kraja ovisno o tome kako se udarne opcije budu osjećale. Karoserija je posložena i otpornija je na udarce nego ranije, sada svoj posao moraju odraditi motori. George još nije na razini Jamesa ili Anthonya, ali nadigraju li Hill, West i Hibbert na svojim pozicijama direktne suparnike kao što su to radili tijekom playoffa, od njega se i ne očekuje da tu razliku okrene u svoju korist, već samo da je smanji što je više moguće. Pacersi su dakle jedna od rijetkih momčadi koja bi snagom kolektiva mogla kompenzirati manjak individualne veličine - povijest im ne govori u prilog, ali, čak i ako ne odu do samog kraja, netko će na njima slomiti zube baš zbog te ujednačenosti opcija.

PLUS

Zatvoren reket i skakačka dominacija ogromne su prednosti Pacersa u gotovo svakom matchupu, prednosti koje će ove sezone imati puno solidniju šutersku podršku sa svih pozicija - Scola i Copeland razvući će reket, a Granger i Watson donijeti još oko 200 ubačenih trica ako ostanu pri svojim standardima. Drugim riječima, ovo više nije napad pred kojim možeš jednostavno stati u zonu i zatvoriti reket jer time riskiraš da te kazne šuteri. Iskoriste li nositelji Pacersa, a prije svega George i Hibbert, ovaj novi prostor da kreiraju lagane poene suigračima i sebi, Vogel i Bird neće skidati osmijeh s lica. Ok, ovo s Birdom je malo pretjerano - taj nije skinuo onu kamenu facu valjda od kada je otišao u igračku mirovinu, ali poanta je jasna. Plan je uspio, sada imaju 5-6 sezona za uživati.

MINUS

Nedostatak onog vrhunskog talenta, posebice kada je kreacija u pitanju. Iako je blesavo govoriti o minusima kada pričamo o momčadi koja je došla do statusa izazivača isključivo vlastitim mozgom (pogledajte samo što je Bird napravio kroz draft, s kojih je pozicija okupio jezgru, i kako su dobro birali slobodne igrače, to sve govori o važnosti vrhunske uprave - Pacersi su praktički za obnovu momčadi potrošili par sezona, dok nekim franšizama trebaju desetljeća), problem Indiane mogao bi biti što jednostavno još nisu spremni. Grangeru i Westu vrijeme polako curi, a nije da su ikada i bili prve opcije, dok George još nije na napadačkoj razini da ga takvim smatramo, ako će ikada i biti - dobar dio njegove vrijednosti za sada proizlazi iz obrane.

Uglavnom, želim reći da netko treba dobiti utakmicu kada sve drugo stane - ako već nemate brzog beka koji može stvoriti prostor u sekundi (a Hill nije takav igrač, on je sjajan 3&D majstor, ali ne može kreirati kad poželi), onda morate imati nekoga na boku tko može odigrati 1 na 5 ili nekoga u postu kome uvijek možete baciti loptu. To je nešto što Rose, James i Pierce/Lopez mogu, da spomenem samo konkurenciju na Istoku, a što George tek treba naučiti. Obzirom na godine nije tragedija ne dogodi li se to ove sezone, ali nije isključeno da se neće dogoditi - poanta je da ne znamo, što cijelu priču oko njih čini još uzbudljivijom.

BULLS

SCORE: 54-28

NAPAD: 106.6 (12.)

OBRANA: 102.7 (5.)

RASPORED: 25.

THAT WAS THEN

Ako franšiza ima sreće prilikom drafta i dovoljno inteligentnog GM-a da joj ne upropasti salary cap, onda si može otvoriti prozor od nekih 4-5 godina tijekom kojih ima šanse za uloviti naslov ako joj se sve poklopi bolje nego konkurentima. Iz tog razloga su zadnje dvije godine Bullsa bačene u vjetar – onog trenutka kada su potrošili milijune na Boozera, Noaha i Denga, a zatim i na Hamiltona, zasigurno nisu računali s tim da će dva playoffa za redom biti bez najboljeg igrača u poziciji autsajdera umjesto izazivača.

Ovu štetu koju je jedan krivi doskok donio široj slici, Bullsi su sanirali još jednim izvlačenjem maksimuma iz talenta kojega su imali na raspolaganju (što je Thibodeauov specijalitet) i promoviranjem Jimmya Butlera u novog člana jezgre. Dobivši iz tih kasnih pickova vrijednost, a dobili su je itekako jer i Gibson i Butler sutra mogu bez problema zamijeniti Boozera i Denga u njihovim rolama bez da momčad osjeti veći potres, Bullsi su samo pokazali koliko je dobar management u svim oblicima, od skautinga do rada s mladima, bitan u današnjoj ligi. Praktički, spremni su preći iz prve faze u drugu lakoćom Marvelovih filmova.

Ta sposobnost preživljavanja najvažnija je stvar koju prenose iz prošle sezone. Thibodeauvoe momčadi usprkos svim problemima ne podbacuju, oni su ostvarili maksimum u odnosu na potencijal i tu se nema što dodati. Natea Robinsona ionako više nema, tako da priča o njegovim playoff herojstvima nije ni potrebna.

THIS IS NOW

Boozer i Deng su na izlaznim vratima i ova prva generacija Roseovih i Thibodeauovih Bullsa ima vjerojatno još samo jednu šansu za pokušajem lova na prstenje prije nego zakorače u nešto drastičniji rebuilding (drastičan što se tiče izgleda, ne i kvalitete). Vrati li se Rose staroj formi, ovo je opet roster za ulogu nositelja u konferenciji, a dobra vijest je da nakon godinu dana opet imaju i klupu. Doduše, Dunleavy sigurno ne može donijeti onu kvalitetu koju je imao bench mob s Watsonom, Brewerom, Korverom, Gibsonom i Asikom, ali njegove šutersko-kreativne kvalitete uz Gibsonovu energiju i Hinrichovo iskustvo svakako su neopisivo bolji od ičega što je Thibodeau imao na raspolaganju u međuvremenu.

S nešto dubljom jezgrom na koju se može osloniti, Thibo bi možda mogao sačuvati igrače od pretjeranog gubitke energije u regularnoj sezoni. Jer, nemojmo se zavaravati, Bullsi su u fazi u kojoj je regularna sezona tek zagrijavanje za ono bitno, stoga igranje u max brzini iz večeri u večer, koliko god idealistično bilo i koliko god govorilo o kulturi koju trener njeguje, nije nužno najpametniji izbor.

Obrana će biti dovoljno čvrsta za još jednu top 5 sezonu, napad s Roseom i poboljšanom klupom dovoljno opasan za izdizanje u gornju polovicu, a to znači povratak u svijet iznad 50 pobjeda i građenje momentuma koji može srušiti i Heat. S tim da će, ako uopće misle izazvati Miami, morati proći preko konkurencije kakvu nisu imali prije dvije godine – svaka čast ondašnjim Celticsima, ali Pacersi i Netsi puno su ozbiljnije opasnosti zbog unutarnjih linija koje se mogu nositi s jednom od najvećih snaga Bullsa, njihovim visokima.

PLUS

Iskustvo u kombinaciji s obranom i skokom oduvijek je recept za uspjeh. Bullsi taj faktor imaju riješen, a dobije li Rose kreatorsku podršku od Butlera i Dunleavya, odnosno bude li trojac Noah-Gibson-Boozer zdrav kada bude potrebno, nema razloga da ne odu do kraja. Jasno, uz puno sreće - obzirom na raubanje koje trpe iz godine u godinu, pitanje je može li se ikako poklopiti da ova top 8 rotacija bude barem na 80% kada dođe playoff, praktički radi se o spletu okolnosti ravnom dobitku na lutriji obzirom na povijest ozljeda u kombinaciji sa stilom igre.

MINUS

Nema ih puno, ali recimo da je klupa ipak pretanka za mirnu regularnu sezonu. Njihova top 8 rotacija je spremna za playoff bitke, ali perfekcionist poput Thibodeaua će teško odmarati njene članove u manje važnim razdobljima ako mladi Teague ili veteran Mohammed ne budu u stanju pomoći na jedinici i petici. Plus, ne zaboravimo da će zbog poreza Bullsi imati maksimalno 13 igrača na rosteru, od čega će barem dvojica biti potpuno neupotrebljiva čak i u garbage timeu. Na prvi pogled tako nešto ne izgleda važno, ali sjetite se samo kako su Spursi lani na račun svježine udarnih opcija jahali do kraja i skoro šokirali Heat. Thibodeau i njegov stručni štab će na sličan način morati tempirati minute i formu ako ne misle opet pregoriti Rosea, čija forma će sigurno zahtijevati posebnu pažnju nakon godinu i pol pauze, ali i Noaha, koji je lani debelo nadmašio minutažu i tako dodatno opteretio problematična stopala i leđa.

PISTONS

SCORE: 39-43

NAPAD: 104.8 (22.)

OBRANA: 105.8 (14.)

RASPORED: 23.

THAT WAS THEN

Bez poštenog beka u blizini, Pistoni su bili osuđeni na mlaku igru, a njihovi mladi potencijali pod košem na težak život u sredini. To što su usprkos svemu odigrali izuzetno kvalitetno, Monroe na laktu, a Drummonda pod samim obručem, dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi - Pistoni su i po broju asistiranih koševa i po broju ubačenih trica bili u donjoj trećini lige, što je postotke šuta i efikasnost logično također prikovalo pri samom dnu usprkos gomili skokova u napadu i pokušaja na obruču koje su generirali visoki i koji po defaultu dižu učinkovitost cijeloj momčadi.

THIS IS NOW

Računica nije mogla biti jasnija - s dva talenta kakvi su Monroe i Drummonda, sve što GM treba je okružiti ih s bekovima koji mogu ući u sredinu i šuterima koji mogu spremiti otvorene trice, a onda staviti ruke iza glave, zavaliti se u naslonjač i uživati u razvoju buduće playoff sile. Dumars nije bio takvog mišljenja te je prostor na salary capu potrošio na Josha Smitha, još jednog čovjeka koji većinu koševa zabija u reketu (i jednako toliko ih promašuje s perimetra). Reći da će pod košem protivnika biti gužva i da su Pistonsi na tragu da postanu Memphis Istoka (sa svim plusevima i manama) nije pretjerivanje, dakle treba priznati da su dodatkom Smitha, ako ništa drugo, obranu iz nečega problematičnog pretvorili u potencijalni temelj.

Naravno, tu se javlja gomila mogućnosti oko slaganja rotacija. Kao prvo, čak i da krenu s Drummondom kao starterom i Smithom na trojci, a što je sudeći po predsezoni plan, ne znači da Pistonsi većinu utakmice moraju igrati u ovoj ultra-visokoj postavi. Obzirom da baš i nemaju neke sjajne opcije na klupi, logično bi bilo rotirati tri najbolja visoka i tako ih najveći broj minuta koristiti u ulogama koje im najbolje odgovaraju uz tek malu dozu stretch opcija poput Villanueve, Jerebka i Harrellsona kako bi se svaki stigao redovno odmarati (s tim da te stretch opcije omogućavaju Smithu dodatni boravak na trojki jer za razliku od Monroea i Drummonda mogu se izvući do perimetra i tako sakriti njegov manjak šuterskog raspona). Plus, Drummond je još ionako premlad i previše rizičan zbog očajnih slobodnih da bi ga se tek tako moglo smatrati igračem koji završava utakmicu, posebice u kontekstu momčadi koja želi playoff. Svi startaju da bi ega ostala pod kontrolom, završavaju Smith i Monroe - to zvuči skroz solidno.

Također, obzirom da Pistonsi ne plivaju od kvalitetnih rješenja na boku, taj Smith, koliko god problematičan šuter bio, barem je u stanju stvoriti mismatch i spuštanjem u post potaknuti reakciju obrane, a onda i pronaći slobodnog suigrača. Ok, nije baš okružen ljudima koji će sve što im servira smjestiti u koš, u tim pokušajima kreacije izgubit će gomilu lopti (pogotovo jer će ga biti previše jednostavno udvajati bez šutera uokolo), ali definitivno nije potpuni minus. Njegovih 15-20 minuta na trojki, uz standardan doprinos Singlera (koji je lani bio krucijalan zbog sposobnosti da sprema otvorene šuteve, sjetite se kako su Pistonsi počeli igrati košarku tek njegovim instaliranjem u petorku) i možda ponekim bljeskom Datomea pobrinut će se za rotaciju na jednom boku.

Problem pak ostaje onaj drugi. Kada rookie Caldwell-Pope naleti na probleme, a hoće jer i najveći talenti ne mogu izbjeći oscilacije u predugoj NBA sezoni, u sliku se vraća ili Stuckey ili Billups, obojica bolja s loptom u rukama nego u čistim spot-up situacijama. Ni jedna od ove tri opcije nije idealna, ali ne dobiju li najgoru produkciju s dvojke u ligi, Pistonsi se mogu provući kroz sezonu zahvaljujući plusevima koje imaju (dobra vijest je da Stuckeya neće biti barem par mjeseci zbog loma prsta, što povećava šanse da minute dobiju igrači koji mogu ubaciti tricu - uvijek ostaje mogućnost visoku petorku učiniti još dužom instalacijom Singlera na visokog beka).

Tradeom s Bucksima u zadnji su tren rješili pitanje playa pa sada u Jenningsu barem imaju čovjeka sposobnog razigrati momčad, vuči kontre i bacati alley-oopove, ali njegova sklonost uzimanju loših šuteva također ne obećava napadačku renesansu. Doduše, postoji šansa da Jenningsa gledamo više u spot-up ulozi u kojoj sprema povratne Smitha i Monroea, za što je sposoban, ali trebat će neko vrijeme dok Pistonsi ne pronađu idealan balans u igri i idealne postave kako bi maksimizirali potencijal. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i Jennings i Smith imati previše slobode, što neće koristiti ni kratkoročnom, ali ni dugoročnom planu (pri tome mislim na razvoj dvojca pod košem).

PLUS

Talent pod koševima je strašan i stvarno se nije pametno kladiti protiv momčadi koja vas je u stanju iz večeri u večer dobiti u bitci za reket, zatvoriti bok sa Smithom i odigrati presing (Jennings i Siva mogu raditi što hoće jer imaju dovoljno osigurača u sredini). Da, napadački učinak još će neko vrijeme ostati problematičan, ali pored svih drugih pluseva na tako nešto možemo i zažmiriti u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalazi Istok.

MINUS

Na papiru se sve može prikazati smislenim, pa tako možemo zamisliti kako Jennings odustaje od ulaza u sredinu i bacanja cigli prema obruču i zauzvrat spušta loptu Monroeu na vrh posta nakon čega se namješta u poziciju kojom najbolje razvlači obranu i čeka povratnu s obje noge na parketu, ali ostaje ogroman upitnik nad provođenjem ovakvog plana u djelo. Mo Cheeks imat će itekako težak zadatak zadovoljiti sve prisutne i zainteresirane, a posebice mu neće biti lako istovremeno naći vremena za razvoj Monroea i Drummonda i usput hvatati vlak za playoff. Nije dobio nemoguć zadatak, na ovom rosteru ima dovoljno talenta koji može živjeti samo na račun dodatnih napada, pick igre i zakucavanja u tranziciji, ali pitanje je može li se u relativno kratkom roku to sve posložiti i usput izbjeći komplikacije koje vrebaju iza svakog ugla, a koje prisustvo čudnih individua poput Jenningsa i Smitha dodatno naglašava - nije baš slučajno da ih njihove dojučerašnje momčadi nisu ni pokušale zadržati nakon isteka ugovora.

CAVALIERS

SCORE: 35-47

NAPAD: 105.5 (20.)

OBRANA: 107.6 (23.)

RASPORED: 18.

THAT WAS THEN

Nakon odlične Irvingove rookie sezone u klubu su se nadali malom pomaku naprijed, ali gubitak Varejaoa nakon ohrabrujućeg ulaska u sezonu, a nedugo potom i pad Irvingove forme uzrokovan stalnim sitnim ozljedama, zadržali su ih još jednom na samom dnu.

Iako nije imao ni roster ni dva ključna igrača na raspolaganju, za ne baš inspirirane partije, a posebice zbog katastrofalne obrane, platio je trener Scott. Možda bi ga mogli nazvati i klasičnom žrtvom okolnosti da ne postoje tragovi javnog negodovanja igrača, između ostalih i Irvinga, prema njegovom načinu vođenja momčadi – kada izgubiš svlačionicu, više uopće nije bitno tko je u pravu ili koji su razlozi pada, jednostavno moraš otići.

Uglavnom, Cavsi su tako od eksplozivne mlade momčadi koja je otvorila sezonu u dobrom ritmu odjednom postali negledljiva vreća za napucavanje, što je obzirom na užasan roster bilo i očekivano – Irving i Varejao su kvalitetni igrači i ključni za oba smjera igre, ali razlog zašto su bitni ne leži toliko u njihovoj kvaliteti koliko u činjenici da su njihove minute i odgovornosti preuzimali likovi poput Geea, Milesa, Zellera i Gibsona, teško i granični rotacijski igrači, a kamoli nositelji, što je njihov izostanak činilo još dramatičnijim.

THIS IS NOW

Nakon tri bogata drafta Cavsi su odlučili da je vrijeme za priključenje playoff borbi, što bi donekle bilo opravdano da ova momčad ima potrebnu razinu talenta. Osim Irvinga, veliko je pitanje tko je tu još spreman biti dio neke buduće ozbiljne jezgre jer i Waiters i Thompson su do sada pokazali kako im je bliža nekakva sporedna uloga nego ona nositelja. Negdje u sličnom tonu je i Bennett za kojega tek trebamo vidjeti kako će se naviknuti na NBA život i hoće li uspjeti prenijeti talent na novu razinu ili će biti tek novi slučaj poput Derricka Williamsa.

Uglavnom, iako su svakako najvećim dijelom za ovakav roster krivi sami, možda su ipak i precijenili trenutak jer osim što su mladi talenti još uvijek previše sirovi, ova momčad nema ni previše veterana na koje se može osloniti. Vječno ozljeđeni Bynum i Varejao koji također po defaultu preskače dio sezone zbog nekakve ozljede nisu partneri koji mogu olakšati život Irvingu, i samom sklonom češćem preskakanju utakmica nego bi trebao.

Ali, što je tu je, Cavsi kreću u drugu fazu projekta, što znači da će uskoro zatvoriti vrata prilivu jeftinog mladog talenta i da će zagušiti salary cap ugovorima kojekakvim veteranima. Doduše, dobra vijest je da još dvije sezone ne moraju početi plaćati svoje klince, što im ostavlja dovoljno prostora da isprave greške prije nego ugovori Irvingu i društvu dođu na naplatu.

S tim na umu, ovo ljeto su izbjegli veće drame (tipa, lov na igrača poput Iguodale koji bi ih savršeno zaokružio) i uglavnom su se nakrcali igračima koji neće previše pomoći, ali neće ni previše koštati ako se pokažu promašajima poput Bynuma i Clarka, praktički bacivši novac samo na Jacka koji je bio jedna od kvalitetnijih slobodnih opcija. Problem je samo taj raskorak između sada i sutra, ali dok god su izbjegli napraviti ono što su napravili Bucksi, potpuno se zagušiti veteranskim ugovorima bez mlade jezgre, na dobrom su putu bez obzira gdje završili ove sezone, kao osmi u playoffu ili još jednom u lutriji.

U principu, Gilbert i Grant su čuvajući dio salary capa radije investirali u stručni štab nego u talent u pokušaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a što definitivno nisu bili u stanju zadnje dvije godine. Tako su vratili nazad u klub Mikea Browna i njegovu obrambenu filozofiju te ga okružili hrpom mladih i talentiranih pomoćnika koji bi trebali pomoći da ova obrambeno nepodnošljiva momčad bez većih upliva talenta postane barem podnošljiva. Naravno, taktika može pomoći samo do određene granice bez igračkih pojačanja, ali na tom dijelu parketa svakako će biti barem malo bolji nego pod Scottom.

Uspije li im pak značajnije popraviti obranu i dovede li Irving napadačku efikasnost iznad prosjeka, Cleveland se i s ovim tankim rosterom može nadati playoffu.

PLUS

Kyrie Irving je igrač takve klase da je u stanju sam dignuti napad na razinu potrebnu za playoff plasman. Uostalom, dovoljno je znati da su Cavsi s njim na parketu zabijali skoro 3 poena više na 100 posjeda, što bi bilo dovoljno za biti prosječan napad prošle sezone. Bez njega su pak bili u donjih 5 po učinku, što je razlika od 10 pozicija. Kad uzmemo u obzir i povijest koja igrače sposobne biti negdje na granici franšiznog talenta obično vidi u playoffu do treće godine, izgleda kako je Irvingu suđeno ostvariti takav uspjeh.

Problem je samo sklonost ozljedama – propusti li opet određeni postotak utakmica, uspješnost Cavsa pada s nekih 40 na 30% (uzevši u obzir lanjske rezultate, ove godine bi zbog Jacka bila nešto manja, ali ne previše) što je doslovno razlika između borbe za playoff i dna.

Što nas dovodi do

MINUS

a to je loš roster. Točnije, loš posao kojega su napravili ovoga ljeta po pitanju pojačanja. Izbacimo li Bynuma iz jednadžbe kao ozbiljan faktor, što je i jedini logični postupak obzirom da još nitko nema pojma kada će uopće biti spreman istrčati na parket, a kamoli na kojoj će razini zaigrati, ispada kako su Cavsi ostali s istom količinom rupa kao i lani.

Manje problema s ozljedama dva klučna igrača, Irvinga i Varejaoa, u stanju su dobar dio tih rupa sakriti, ali pored hrpe prostora na salary capu koju su imali i pored odluke da krenu u lov na playoff morali su napraviti bolji posao. Prije svega u krpanju bokova gdje i dalje idu s identičnom postavom koja je lani imala najgoru produkciju s pozicija dva i tri u ligi.

Čak i uz Waitersov pomak u pogledu učinkovitosti neće imati dovoljno – Clark nije pojačanje vrijedno spomena, a Karasev je rookie i ni jedan ni drugi ne donose znatan napredak u odnosu na ono što su prezentirali Gee i Miles. Jack je pak kvalitetan veteran dokazane NBA kvalitete, ali najbolje funkcionira s loptom u rukama, a nitko pametan neće uzeti loptu Irvingu da bi koristio Jacka osim radi promijene ritma tu i tamo. To praktički znači da će Jack svoj maksimum dati u onim trenutcima kada Irvinga ne bude na parketu, što je dobro osiguranje obzirom na sklonost maloga ozljedama, ali i jasno govori o nedostatku vizije uprave - kada imaš 3 od 5 startnih pozicija pod upitnikom i posebice kada imaš krater na boku, ne preplaćuješ šestog igrača koji praktički ima iste kvalitete kao i tvoj najbolji igrač i, kao bonus, uzima minute još jednom klincu od kojega očekuješ doprinos, a to je Waiters. Nije loše imati kvalitetnu vanjsku rotaciju, dapače, ali ona ne može sakriti slabosti ostatka momčadi.

Da ne govorim koliko će problema i dalje biti pod košem ako ne dobiju ništa od Bynuma. Varejao će opet morati glumiti centra, što ga dodatno troši, a Thompson će umjesto da uživa u roli četvrtog ili petog igrača imati puno veće odgovornosti u oba smjera. U biti, koliko su Cavsi fulali s ovim kvazi zaokruživanjem rostera najbolje govori njihov prvi pick, Bennett, koji zbog ozljede, ali i gužve na četvorki u prvoj sezoni baš i neće biti od koristi. Što je rijetkost kada su u pitanju prvi pickovi koji su uglavnom dovoljno talentirani pomoći odmah, samo što Bennett nije tipičan prvi pick – 29 preostalih franšiza bi gotovo sigurno izabrale nekoga drugoga, isto kao što bi napravile godinu ranije s Waitersom ili dvije godine ranije s Thompsonom. Cavsi su razmišljali izvan struje, po nekom svom rezonu, a kako vrijeme protiče čini se kako to uopće nije bio rezon već flopovi kakvima nas klubovi u ovom desetljeću sve manje časte - stvarno treba biti poseban pa s četiri top 4 picka u tri godine ne uspijeti napraviti značajniji iskorak.

Što možda govori da njihov GM baš i nije spreman nositi se s novim zakonitostima posla, kao što već znamo da je vlasnik Gilbert itekako sklon impulzivnim potezima zbog kojih kasnije žali - pogledajte samo ovu situaciju s Brownom kojega vraća nakon što ga je tri godine ranije potjerao. Mislim, još je rano za fatalne zaključke jer ova momčad ima još 2-3 sezone dok ne stane na noge i dok se svi ovi potezi ne iskristaliziraju, ali osobno sam skeptičan prema ovoj franšizi zbog načina na koji funkcionira njen vrh.

BUCKS

SCORE: 34-48

NAPAD: 103.2 (25.)

OBRANA: 105.7 (12.)

RASPORED: 21.

THAT WAS THEN

Na krilima no-school bekovskog dvojca Ellis-Jennigns momčad iz Wisconsina krenula je u još jednu besciljnu sezonu svjesna da je kraj ovom eksperimentu blizu. Svoju šansu da grade momčad oko prvog picka su propustili, ali, umjesto da se nakon pozdrava od ere Bogut okrenu novom planu, posvetili su se stajanju u mjestu s Ellisom. Dobra stvar da su pri tome pronašli Larrya Sandersa, čija energija i dužina su im omogućili da na parket pošalju kompetentnu obranu, čime su iskoristili slabosti konferencije i izborili utješan playoff nastup.

Sve ono između, od otkaza Skilesu i manjka poteza u završnici prijelaznog roka kada su propustili nekog od igrača u zadnoj godini poput Ellisa i Jenningsa pretvoriti u neku novu vrijednost te su odradili tek onaj nepotrebni trade za Redicka koji im nije donio ni pick druge runde, nije vrijedno spomena.

THIS IS NOW

Samo Bucksi mogu promijeniti cijelu momčad i ostati jednako nezanimljivi. Izuzmemo li dva mlada visoka koja se, da ironija bude potpuna, poprilično poklapaju po talentu i stilu igre, na ovom rosteru nema igrača vrijednog osvrtanja. Ostali su bez besmislenog bekovskog dvojca, ali pri tome nisu našli ništa smisleniju kombinaciju – Ellisa su željeli zadržati, ali on nije želio njih, pa su na kraju praktički, iako ne i službeno, zamijenili dvojke s Dallasom, dok su Jenningsa uspjeli pretvoriti u igrača koji ima još manje težine kao lider na parketu.

Mayo je pokazao da može odraditi veću rolu, za Knighta je još rano reći da je promašaj, ali obojica su trenutno ispod razine talenta lanjskih startera. Uz to nepotrebno su trošili svu lovu preostalu od toga što nisu zadržali Ellisa i Jenningsa – davanje višegodišnjih garantiranih ugovora igračima zadatka poput Delfina, Pachulie i Neala samo je pokazalo koliko je uprava ovoga kluba zaglavila u nekim prošlim vremenima.

Nije sramota zaglaviti u sredini jer, kao što su Rocketsi pokazali, postoji način kako da se i iz te situacije nizom sretnih i pametnih poteza pretvoriš u ozbilljnu momčad. Pogotovo nije sramota održavati privid konkurentnosti ako se nalaziš na nikakvom tržištu s prijetnjom preseljenja franšize nad glavom.

Ali, ono što je sramota je trošiti novac uzalud na limitirane veterane i zatvoriti sebi bilo kakvu opciju manipulacije salary capom ili mladim talentom koja je neophodna u takvom kontekstu. Ako imaš GM-a koji nije u stanju skrpati roster za 35-40 pobjeda i pri tome se bazirati na mladim igračima i fleksibilnim ugovorima, onda imaš krivog GM-a, što John Hammond potvrđuje iz sezone u sezonu. Nije lako biti GM momčadi u koju nitko ne želi, za što smo i ovo ljeto imali bezbroj primjera, ali nitko ne može reći da se nije mogao sastaviti bolji roster od trenutnoga.

Pogledajte samo taj niz slučajnosti koji je doveo do ovog finalnog proizvoda – da je Ellis prihvatio ponudu i da Hawksi nisu matchirali ugovor ponuđen Teagueu, Milwaukee bi danas imao sličnu momčad poput lanjske, samo puno skuplju. Ovako su ostali s ostatcima ostataka, pokušat će to prodati kroz narativ o tome kako neke franšize jednostavno ne mogu sebi dopustiti da se ne bore zbog odnosa prema navijačima, a pri tome će jednu ozljedu Sandersa biti udaljeni od toga da završe ispod 30 pobjeda i time tim istim navijačima ponude negledljiv proizvod. Mislim, tko je ovdje lud? Pa Sixersi barem imaju mozga biti svjesni onoga što jesu, dok je u Milwaukeeu izgleda stalo i vrijeme i razum.

Što na kraju potvrđuje i trade za Carona Butlera. Zamišljam situaciju ovako nekako - Hammond gleda roster, vidi da mu fali trojka, baci pogled u laptop pod rasploživa imena i ugleda Butlera. Sljedeći potez je odlazak na net, chekira on tako statistiku, vidi 10 poena uz 38% za tricu, ime mu je poznato još iz dana Wizardsa, pa zaključi kako je to idealan igrač za zaokružiti momčad. Na stranu to što već tri sezone Butler ne može napasti obruč ili odigrati na energetskoj razini kao nekada u obrani i skoku, kao i što je do ovih solidnih šuterskih postotaka došao tako što živi u kutu kao lešinar dok drugi rade posao, bitno je da je momak lokalac (hej, kad ga dođe gledati šira obitelj barem će deset sjedala biti zauzeto) i da želi igrati u Wisconsinu.

PLUS

Sanders, Henson i hrpa tijela pod košem mogu garantirati solidnu obranu. Caron Butler iz kuta, a Mayo, Neal i Ilyasova s bokova mogu donijeti potrebnu šutersku kvalitetu da sakriju playmakerske minuse i nedostatak strijelaca u postu, pitanje je samo tko će imati koristi od raširenog reketa jer ovdje jednostavno nema kreativaca koji taj prostor mogu pretvoriti u nešto konkretno, mislim pa njihov najbolji dribler je Luke Ridnour. Brandon Knight još uvijek može postati neka light verzija Jrue Holidaya, solidan bek koji igra u oba smjera i isključivo je 3&D podrška, ali, dok se to ne dogodi, Mayo će imati prevelike ovlasti u napadu. Istok je tanak i ako se sve idealno posloži imaju šansu, ali realno ovaj projicirani napadački učinak je jednostavno preslab da bi ih održao u borbi za playoff do samog kraja - ako misle nešto napraviti, morat će gađati tricu rekordnim postotcima.

MINUS

Knight, Mayo i manjak kreatora uokolo teško da mogu garantirati smislen napad. Uostalom, kada ti je lice franšize centar koji zabija u prosjeku manje od 10 poena i uz to je bezopasan dalje od par metara od koša, ništa ne treba dodati (a bez poštenog pick & roll partnera mogao bi lako još jednom ostati ispod 10). Njih čeka još puno, puno posla i puno, puno neizvjesnosti - dok ne riješe novu dvoranu i ostanak u gradu, a zatim i ne poslože novu upravu, iluzorno je očekivati neke značajnije pomake u filozofiji građenja momčadi i prikupljanja talenta. Jer, ima jedna gora stvar od vječnog boravka u sredini, a to je boravak u sredini bez mogućnosti promjene - ovdje je praktički jedino Ilyasova veteran koji bi mogao izazvati nekakav interes, ali ni njega neće biti lako mijenjati zbog dodatne dvije garantirane godine nakon ove.

17Jul/130

SUMMER RANKINGS, 1/5

Posted by Gee_Spot

Doba je kozmetičkih zahvata, idealno da u idućih 5 dana formulom 6 franšiza po jutru bacimo pogled na trenutno stanje lige. Uz svaku momčad navedena je sirova IOR projekcija rezultatskog dometa bazirana isključivo na individualnom talentu uže rotacije, bez uzimanja u obzir podjele minuta, težine rasporeda i šireg konteksta (to ostavimo za detaljne projekcije pred početak sezone). Dakle, kako i priliči dobu, radi se o neobveznim ljetnim rankinzima koji služe tek da se stekne dojam odnosa snaga uz pažnju usmjerenu u ono ipak trenutno najvažnije - stanje salary capa i opcija koje ostaju za pojačati se.

BLAZERS

POBJEDE: OD 41 DO 45

CAP: 59 000 000
ROSTER: 14 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: ROOM (2.5) + MINIMALCI

Imaju prava na Harrisa kojega su dobili iz Pelicansa uz Lopeza, a mogu iskoristiti iznimku i dovesti još jednog ozbiljnijeg veterana kako bi zaokružili roster na maksimalnih 15 imena. Uglavnom, definirali su rotaciju, dobili klupu i ništa značajno im ne preostaje osim tradea, a kako imaju hrpu zanimljivih mladih igrača, na tu opciju treba paziti tijekom cijele sezone - bude li im nedostajao veteran pod košem u lovu na playoff, možemo se kladiti da će nešto poduzeti do all-stara.

BOBCATS

POBJEDE: OD 30 DO 34

CAP: 52 000 000
ROSTER: 10 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: PROSTOR (OKO 7 MILJA) + MINIMALCI

Njih još čeka odraditi posao s Hendersonom s kojim bi im se broj očekivanih pobjeda popeo za dvije do tri. Oni nude ostatak prostora (oko 7 milja godišnje, više nego pošten ugovor), Henderson traži više (oko 10), što je dovelo do zastoja. Kako u ligi ne postoji momčad spremna pristati na ovakve uvjete, Henderson će ili ostati u Bobcatsima pod njihovim uvjetima ili završiti negdje drugdje pod sličnim ugovorom u zamjenu za prostor i dodatnu iznimku, možda i poneki pick ili čak igrača. Također, može odigrati i sezonu za kvalifikacijsku ratu (4.5 milje), što će im opet popuniti prostor i ostaviti ih na milost i nemilost minimalcima poput opcije koju imaju za Adriena. Uglavnom, njihov roster je sređen i izgleda sasvim solidno čak i po pitanju dubine. Nedostaje šutera da bi se ozbiljnije uključili u bitku za playoff, ali neće biti kanta za napucavanje.

BUCKS

POBJEDE: OD 30 DO 34

CAP: 40 000 000
ROSTER: 10 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: PROSTOR (OKO 19 MILJA) + ROOM (2.5) + MINIMALCI

Amnestirali su Goodena čima su se postavili u odličnu situaciju, sada mogu produžiti i s Jenningsom (što bi im povećalo očekivani broj pobjeda za dvije do tri), a mogu i primiti ugovor nekog veterana ili čak dovesti maloprije spomenutog Hendersona u tradeu i tako ojačati najslabiji dio momčadi, bokove. Moraju minimalno potrošiti još 12 da zadovolje cap, za to će se pobrinuti Jennings i dno klupe, ali dodatni prostor koji donosi Gooden znači da misle ozbiljno. Koliko god svi ovi potezi bili kilavi, potpišu li igrača u rangu Hendersona, treba im čestitati na žilavosti i još jednom uključenju u borbu za playoff (ovako od oka, izgleda da bi oko 38 pobjeda opet trebalo biti dovoljno za osmo mjesto na Istoku, a usprkos gužvi koja obećava zabavnu završnicu sezone, Bucksi s Jenningsom i dodatnim igračem startne kvalitete na boku mogu ostvariti takav rezultat). Svakako držati oko na njima idućih dana jer su otpuštanjem Goodena (i odlukom Kingsa da zadrže Salmonsa) praktički ostali jedini ozbiljni igrači na tržnici.

BULLS

POBJEDE: OD 50 DO 54

CAP: 77 000 000
ROSTER: 11 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MINIMALCI

Bullsi imaju prava na Thomasa i Murphya koja će vjerojatno iskoristiti da popune klupu, što će ih dovesti do brojke od 13 imena s kojom su lani izgurali veći dio sezone. Već ovih 13 imena odvest će ih na oko 3 milja iznad aprona što znači da će opet morati plaćati porez, ujedno i ostati bez ikakvih opcija osim minimalaca. Dobra je stvar što ovu garantiranu milju Hamiltonu neće ni osjetiti zbog stretch provizije, umjesto da se računa cijela i tako im dodatno poveća porezni račun, ona je razvučena na tri sezone tijekom kojih će puno manje opteretiti cap.

CAVS

POBJEDE: OD 35 DO 45

CAP: 55 000 000
ROSTER: 10 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: PROSTOR (OKO 4 MILJE) + ROOM (2.5) + MINIMALCI

Razlog zbog kojega je nezahvalno projicirati njihov plafon što se pobjeda tiče je Bynum - razlika od čak 10 pobjeda tu je upravo zbog mogućnosti da cijelu sezonu igraju bez njega, odnosno da dobiju nešto nalik all-star produkciji dvije trećine sezone. Jednako je zeznuto projicirati i cap zbog nepoznanice zvane Bynumov ugovor - ako ga otpuste tijekom trening kampa jer se nije u stanju kretati bez novog odlaska na operaciju, koliko dio ugovora se računa kao garantiran? 6 milja? Manje? Više? Plus, tu su i opcije na Milesa (koje će biti pokupljena ovisno o planovima koje imaju s Karasevom - ako će Rus već dogodine u NBA, onda im Miles definitivno ne treba), te Quinna i Jonesa s kojima mogu popuniti roster i ostati bez prostora. Također, napomenimo da još nisu potpisali Bennetta i da sam kao okvir uzeo prosječnu plaću prvog picka pošto je neizbježno da se potpis dogodi uskoro.

CELTICS

POBJEDE: OD 36 DO 40

CAP: 71 000 000
ROSTER: 14 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MIDLEVEL (OKO 4), BI-ANNUAL (2), IZNIMKA ZA PIERCEA (10)

Pobjede su projicirane uz uvjet Rondova punog angažmana od prvog podbacivanja lopte, ali jasno je da će ovdje biti još svega do početka sezone. Celticsi imaju prava na Randolpha i Iversona koja će teško iskoristiti sada kada su doveli mentora Melou, još jedno brazilsko drvo iz španjolske lige Vitora Faverania (treba im masivnih tijela za popuniti reket, ali ovo je opskuran potez čak i za Aingea), a uz to izgleda i kako se Pressey izborio za ulogu trećeg playa i da će ovo zadnje mjesto na rosteru pripasti njemu. Obzirom na gužvu na četvorki gdje su dostupni i Bass i Humphries, kao i na boku gdje imamo Leea i Crawforda kao očiti višak, očekujte još hrpu tradeova do početka sezone. Najbitnije je da su taman na granici poreza i da izbjegavaju plaćanje penala, što znači da će iznimka koju su dobili od Netsa proći neiskorištena, kao i ostale iznimke (petinu midlevela potrošili na Brazilca). Također, moguće je da nekoga od veterana (Bogans koji je totalni višak) otpuste uz pomoć stretch provizije ili otkupa ugovora i tako otvore mjesto za klinca na minimalcu.

3Jan/1326

THE RANKINGS – WEEK 9.

Posted by Gee_Spot

Sve najbolje u 2013. svim čitateljima i prijateljima. Želim vam što više NBA zabave u danima, tjednima i mjesecima koji slijede uz nadu da će jedna osrednja sezona rezultirati doigravanjem za pamćenje. Kako trenutno nemam vremena za pisanje, ovaj tjedan ide samo poredak, a uskoro se vraćamo opširnijim osvrtima i (nadam se) ponekom bonus tekstu kojeg ću valjda izvući iz raznih natuknica ostavljenih zadnjih dana. Ideja je milijun, volje još i više, a vremena za realizaciju sve manje. Bit će bolje kad padne jackpot pa se oni sati na nužno potrebnom poslu pretvore u sate pred laptopom.

1. CLIPPERS (5650)

2. SPURS (5635)

3. THUNDER (5125)

4. WARRIORS (4835)

5. HEAT (4790)

6. NUGGETS (4690)

7. GRIZZLIES (4560)

8. LAKERS (4515)

9. HAWKS (4435)

10. KNICKS (4190)

11. ROCKETS (3980)

12. BUCKS (3750)

13. NETS (3725)

14. JAZZ (3660)

15. CELTICS (3605)

16. BULLS (3600)

17. PACERS (3580)

18. WOLVES (3475)

19. RAPTORS (3290)

19. SIXERS (3290)

21. MAGIC (3265)

22. PISTONS (3185)

23. BLAZERS (3145)

24. MAVS (3075)

25. KINGS (2945)

26. SUNS (2890)

27. HORNETS (2565)

28. WIZARDS (2230)

29. CAVS (1985)

30. CATS (1935)

16Oct/120

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

INDIANA

THAT WAS THEN:

Od 16 momčadi koje su prošle sezone ušle u playoff, Pacersi su bili najgori po postotku šuta iz igre. Među tih istih 16 momčadi, bili su predzadnji po broju asista (već pogađate, manje asista od njih imala je samo Oklahoma). Drugim riječima, Pacersi su igrali ružnu košarku oslonjenu isključivo na silu. Usprkos nedostatku estetike, uspjeli su biti sedmi po napadačkom učinku zahvaljujući ogromnoj količini slobodnih bacanja (samo je Oklahoma zabila više), finom postotku pogođenih trica (šesti u ligi), malom broju izgubljenih lopti (sedmi) i gomili dodatnih napada (peti u napadačkom skoku).

Ove dobre strane nisu slučajne (Vogelova trenerska filozofija zasnovana je na obrani i šutu iz vana, svih 5 startera mogu spustiti loptu na parket i napasti obruč, s Georgeom kao dvojkom praktički imaju 4 igrača unutarnje linije koja idu na skok), ali loša realizacija i manjak smislene akcije u napadu itekako su opasni za budući razvoj. Posebice kada na raspolaganju imate talent za puno više. Mislim, ako već u petorci imate dva visoka igrača sjajnog pregleda igre koja briljiraju u post up situacijama, neobjašnjivo je da niste u stanju vrtiti poštene akcije.

Opet, ova bizarna kombinacija napadačkih rezultata u kojoj su manje značajni elementi (slobodna, skok, izgubljene lopte) zasjenili onaj najvažniji (zabijanje iz igre visokim postotkom) bila je dovoljna da, u kombinaciji sa solidnom obranom, Indianu izbaci na vrh Istoka. Imali su šansu protiv Heata koji je u dvoboj ušao bez Bosha, trenerske vizije i smislene rotacije, ali, srećom po Miami, Indiana je pokazala još manje vizije i još goru klupu. Dakle, nije im pomoglo ni to što su bili kompletni, a što je bio slučaj cijele sezone – takva količina sreće, da vam cijela top 8 rotacija odigra praktički bez preskočene utakmice, rijetko se viđa (samo je Hill propustio dvoznamenkasti broj utakmica, 11, a ostalih top 7 igrača po minutaži zajedno su preskočili tek 12 susreta).

Što se obrane tiče, odlično su branili reket i tranzicijsku košarku, što znači da su primali jako malo laganih koševa, ali ovakva filozofija rezultirala je velikim brojem prekršaja – da nisu faulirali kao ludi, možda bi obrana bila pozicionirana i bolje od devetog mjesta po učinku. A čak i tu su imali ludu sreću – protiv Pacersa su protivnici iz nekog razloga gađali slobodna 2% slabije od ligaškog prosjeka (jedina momčad protiv koje su se slabije realizirali penali bio je Heat). Praktički, ako prilagodimo prosjek pogođenih bacanja ligaškom prosjeku, obrana Indiane bi s tih pola koša više pala s 9. na 11. mjesto. Ovo samo po sebi i nije nekakav veliki pomak, ali kada uzmeš u obzir koliko im se drugih stvari poklopilo, onda svaka sitnica dodatno dobiva na težini.

THIS IS NOW:

Ako vjerujete da će kombinacija svega ranije navedenog, od skoka, kontrole lopte, trica i slobodnih, pa preko sreće, zdravlja i promašaja s linije slobodnih, još jednom biti dovoljna da zasjeni manjak pravog playmakera na vanjskim pozicijama i nedostatak izrađenih pozicija za šut, onda svakako Pacerse vidite u vrhu Istoka kao momčad koja je iskoristila pad Chicago Bullsa.

Međutim, ako spadate u one koji smatraju da se put do vrha ipak treba izgraditi i da nije tek dovoljno na njega nabasati, onda poput mene očekujete rezultatski regres. Možda i važnije od toga da igrate lijepo za oko je da barem imate triple threat vanjskog ili bočnog igrača koji može ulazom razbiti obranu i stvoriti višak, a takvoga Pacersi nemaju. Praktički, i ova sezona, a i budućnost ove generacije, ovise o tome kako i koliko će se razviti Paul George. Momak mora pokazati više agresivnosti u kreaciji za sebe i druge, jasno ako mu Vogel poveća ulogu.

Njegov razvoj u smjeru all-star igrača je ključan, ali bitno je i da Roy Hibbert opravda svoj novi bahati ugovor još boljim igrama. Krakati centar je izuzetno koristan na oba kraja parketa, ali mora pronaći način za ostati što duže u igri (manje osobnih i bolja fizička sprema) i pri tome biti konstantniji u izvedbi. Jer, dok njih dvojica ne izađu iz sjene odavno dokazanih veterana Grangera i Westa, Pacersi će ostati to što jesu - dobra momčad poznatih limita. George i Hibbert svoj plafon još nisu dosegli i u tome leži jedina prava nada ove jezgre.

PLUS:

Život na granici je opasan i tvrd, ali život na liniji, e to je sjajan život. Svih 5 startera Indiane iznuđuje osobne i pogađa ih iznad prosjeka, a, kao da to nije dovoljno, Psycho Hansbrough postao je rijetko viđeni jednodimenzionalni strijelac s klupe koji skoro pola svojih koševa zabije s linije. Obično svi ti razvikani NCAA strijelci po dolasku u ligu nestanu s radara jer nemaju skočnosti ni brzine da se uopće dovedu u izglednu situaciju za zabiti koš ili izboriti faul. Hansbrough također nema skočnost ni brzinu, ali ima talenta za iznuđivati bacanja, što mu je praktički jedina korisna vještina kao trećem visokom. A kada smo već kod visine, Pacersi je imaju na svim pozicijama, što znači da skok ne bi trebao doživjeti regresiju.

MINUS:

Riješili su se Collisona i tako makli s dnevnog reda jedan potencijalni problem (natjecanje između Hilla i Collisona za ulogu prvog playa), ali ostala ih je sasvim dovoljno. Prvo, pitanje je do kada mogu držati Grangera ispred Georgea obzirom da razlike u učinku više ni nema – Granger ima 35% više lopti na raspolaganju, ali i slabije postotke šuta u svim situacijama osim u slobodnim bacanjima. Kao skakač, asistent i obrambeni igrač, George ga je već prestigao i nema sumnje da bi s istim ovlastima (a te su praktički da može potegnuti od kuda hoće kad hoće) lakoćom došao do Grangerovih 19 koševa u prosjeku.

Također, tu je i čudni trenerski odnos između Vogela i pomoćnika Shawa koji je u jednu ruku i stvorio ovaj hibrid košarkaških filozofija koji rezultira time da filozofije praktički i nema. Ni nova uprava postavljena odlaskom Birda baš ne djeluje sposobna izaći na kraj s ovako čudnim rosterom (da ne govorim koliko je tek odlazak Birda sumnjiv - ljudi obično ne dižu sidro netom nakon što su sklopili uspješnu jezgru koja bi trebala trajati barem pola desetljeća) . Uz sve ove upitnike, ostaje možda i onaj najveći – klupa. Augustin će biti zujalica poput Collisona, ali po svemu do sada viđenom ne i tako učinkovita. Mahinmi je bolji back-up centar od Amundsona, ali misli li itko da s njim na parketu učinkovitost druge postave opet neće potonuti? Jedina nada je da Gerald Green nastavi rešetati kao lani u Netsima, njegov šut u kombinaciji s Hansbroughom na liniji barem bi im omogučio da prate protivnike napadački dok se udarna petorka odmara.

CHICAGO

THAT WAS THEN:

Dok su mnogi razbijali glavu oko toga da li je Rose zaslužio biti MVP, treba li amnestirati Boozera i, ono najvažnije, mogu li Bullsi preskočiti Heat bez prave druge opcije u napadu, Chicago je drugu godinu za redom gazio sve pred sobom, opet ostvarivši 76% pobjeda i to iako su igrali bez najboljeg igrača nešto više od trećinu sezone.

Nije uopće nemoguće zamisliti da bi s nešto boljim zdravstvenim kartonom (osim Rosea, ozljede nisu mazile ni Hamiltona ni Denga) taj postotak uspješnosti bio i veći, obzirom da su Bullsi u drugoj sezoni pod Thibodeauom osim sjajne obrane prezentirali i izuzetno kvalitetan napad. Skok sa skromne 11. pozicije po učinkovitosti na čak petu omogučilo im je bolje bolje kretanje lopte (Bullsi su po asistima bili u rangu sa Spursima i Celticsima, dakle među nesebičnim momčadima koje su znale izvući iz svoje rotacije nešto više od pukog zbroja individualnih djelova) i bolja realizacija trica, ali prije svega rijetko viđena dominacija u napadačkom skoku – Bullsi su imali 5 pokušaja više po utakmici od prosječne NBA momčadi.

Ono što je još važnije, Chicago se držao iznad prosjeka i u obrambenom skoku, čime su kontrolirali protivničke dodatne pokušaje i tako samo povečavali razliku u broju pokušaja po utakmici. Asik, Noah, Boozer i Gibson jednostavno su čistili sve pred sobom i time održavali kičmu momčadi neslomljivom, a bolji napad bio je onaj šećer na kraju. Sve te dodatne trice bile su važne, ali još važniji bio je učinak druge petorke koja nije dozvoljavala ikakav pad ni obrambenog ni napadačkog učinka. Dapače, često su ga i nadmašili.

Naravno, kada je Rosea izdalo koljeno na kraju prve utakmice prve runde, sve vrline Bullsa pale su u vodu i ustupile mjesto nešto tmurnijim tonovima budućnosti.

THIS IS NOW:

Roseova ozljeda i mogući gubitak sezone (mislim, čak i da se vrati za zadnjih par mjeseci, teško da će iti približno igrati na razini na koju nas je navikao) praktički su ovu sezonu osudili na status prijelazne i prije nego su loši potezi uprave uništili klupu. Nakon što su momčad napustili još i Asik, Brewer, Watson, Lucas i Korver (praktički druga petorka), postalo je jasno kako ovogodišnje izdanje Bullsa neće imati previše sličnosti s ovima od prethodne dvije sezone, a pretplaćivanjem Hinricha Bullsi su nespretno aktivirali hard cap zbog kojega su jedva dogovorili rookie ugovor s Teagueom (morao pristati na niži iznos od onoga na kojega je imao pravo) i zbog kojega trenutno ne mogu imati više od 13 igrača na rosteru (svaki dodatni garantirani ugovor im je blokiran jer bi s njim prešli granicu capa, stoga će potpisi s Fesenkom i eventualno Jarićem uslijediti tek u fazi sezone kada njihov iznos ne bude prelazio hard cap, dakle nakon nešto više od mjesec dana sezone).

Pad obrane i napada je neminovan, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemogućnosti nove rotacije da održava vrhunsku razinu igre dok su starteri na klupi. Također, Asikov izostanak ostavlja Bullse bez izuzetnog skakača, nominalno četvrtog, ali uglavnom prvog kad god je bio na parketu, a ne treba zanemariti ni tricašku paljbu koja će biti znatno oslabljena bez Korvera, Lucasa i Watsona.

Zdrava petorka na čelu s Roseom bi možda našla načina da nekako sakrije sve ove nove rupe u rotaciji, ali činjenica je da bi čak i sa zdravim Derrickom Chicago teško podnio promjenu stila igre koja bi postala neminovna s renoviranom svlačionicom. Bez Rosea, pad bi mogao biti značajan, pogotovo ako se Noah, Hamilton i Deng nastave mučiti s ozljedama, a Boozer nastavi stariti i gubiti pokretljivost.

Jezgra je ovo koja zdrava može ostvariti 40 i nešto pobjede i izboriti nastup u playoffu, ali ovaj put ispadanje u prvom krugu neće biti rezultat nikakvog šoka, već realnost. Sezona je stoga zamišljena prije svega kao prijelazno razdoblje u kojem će se pokušati vratiti Rosea u formu, a kako su konačno produžili i s Thibodeauom, poslužit će i da snime koji član jezgre zaslužuje biti dio novih Bullsa. Da li produžiti s Gibsonom, trejdati Noaha i(li) Denga, amenstirati Boozera? Sve legitimna pitanja na koja će odgovor dati vrijeme. Tko zna, ne krenu li stvari u pravom smjeru (tipa, napadnu li ozljede startere), moguće je da Bullsi uopće ne forsiraju povrataka Rosea na parket ove sezone, odrade poneki trade ili barem pošalju još koje ime na led kako bi se dočepali pojačanja putem drafta (copyright by San Antonio Spurs). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari, tako da u ovakvoj situaciji stvarno treba biti spreman na sve.

PLUS:

I bez Asika, rotacija pod košem je i dalje odlična zahvaljujući Gibsonu koji bi više minuta i veću ulogu trebao iskoristiti da se dodatno nametne kao najvažniji visoki čovjek na rosteru. Njegove obrambene kvalitete u kombinaciji sa sve boljim šutem s poludistance već ga izdižu iznad Boozera koji sve teže double-double učincima sakriva nemoć u defanzivi, a pitanje je dana kada će u prašini ostaviti i puno svestranijeg Noaha, koji usprkos all-round kvalitetama nikako da postane dominantan igrač makar na jednom dijelu parketa.

MINUS:

Svaka im čast ako misle da Hinrich, Robinson i rookie Teague mogu izgurati cijelu sezonu na razini potrebnoj za NBA playmakera. Realno je očekivati da Butler uskoči u Brewerove cipele, pa čak i da Belinelli dijelom maskira manjak Korvera, ali zamijeniti Rosea, Watsona i Lucasa maloprije spomenutom trojkom jedna je od najluđih zamisli ovoga ljeta, ravna ideji Magica da Howarda zamijeni Big Babyem, Vučevićem i McRobertsom. S tim da je kontekst totalno drugačiji, Magicu odgovara da bude katastrofalan, što valjda Bullsima nije u planovima. Ili jeste?

MILWAUKEE

THAT WAS THEN:

Ne znam da li se radilo o potezu očajnika željnog preživjeti još jednu godinu ili čistoj stručnoj odluci kako bi se od igrača na raspolaganju izvukao najbolji mogući rezultat, ali Scott Skiles je odustao od svoje krvave obrane, svjesno je zanemarivši ne bi li napad podigao sa samog dna. I tako je Milwaukee ubrzao igru do krajnosti, zaigravši run and gun kakvoga se ne bi posramili ni Bucksi Dona Nelsona (uz pomoć asistenta Sidneya Moncriefa, koji je pod Nelsonom bio lider tadašnje generacije i koji je pomogao usaditi brzinu i kruženje lopte kao glavne motive u novoj sezoni).

Povrataka nellieballu podigao je napad Bucksa s dna ravno na ligaški prosjek, ali pri tome je obrana doživjela pad s vrha u sredinu. Naravno, to je značilo da rezultati nisu pratili stilski preobražaj, iako potonji zbog toga nije bio ništa manje fascinantan. Barem su dokazali da su spremni pokušati sve da se pomaknu iz učmalosti, pa ako treba i zamjeniti svog franšiznog centra za combo beka. Doduše, obzirom da su trejdali ozljeđenog Boguta, šok tijekom sezone je izbjegnut jer su bez njega već bili navikli na saznanje da više nisu skakački sjajna momčad kao ranije i da im je reket puno propusniji.

THIS IS NOW:

S Ellisom i Jenningsom u postavi od starta, ova momčad bi trebala igrati puno više 1 na 5 košarke nego je to bio slučaj lani, kada je Skiles uspio forsiranjem brzih pasova i kruženja lopte izbjeći nepotrebni gubitak napada. Kako će Ellis i Jennings dobar dio tih lopti koje poklone vratiti na drugoj strani, ne bi se trebalo raditi o značajnom minusu, ali svakako je u pitanju trend koji naznačuje kako će napad Bucksa teško isplivati iz sredine.

Puno veći problem od gubitka lopte mogao bi biti eventualni gubitak stila igre, do kojega bi moglo doći vrati li se Ellis starim izolacijskim navikama. Lani je po dolasku u novu sredinu reagirao izuzetno i brzo se nametnuo kao glavni kreator pored limitiranog Jenningsa, kojemu nedostatak ulaz-povratna igre ozbiljno ruši vrijednost. U idealnom svijetu, Skiles bi možda pokušao s Ellisom kao playmakerom, ali kako nema drugog beka kojemu može povjeriti veći broj minuta, osuđen je na ovu neprirodnu combo kombinaciju dva beka koja nemaju pravu ulogu.

S jedne strane, Jenningsova pick igra i Ellisovi ulazi opasna su kombinacija, ali, s druge, dobar dio njihova učinka ruši loša šuterska statistika – Jennings u karijeri puca ispod 40% iz igre (što ga ne spriječava da nakon bloka uglavnom traži vlastiti šut), prvenstveno zato što rijetko ulazi u sredinu i uzima nepotrebni skok šut za skok šutom, dok Ellis nema tricaški domet koji bi mu dodatno otvorio prostor kako bi iskoristio sjajan prvi korak i brzinu (u karijeri za tricu gađa 33%, a zadnje tri sezone ispod 30%).

Da je moguće u nekakvom laboratoriju iz njih napraviti jednog igrača, Skiles bi na raspolaganju imao top 10 playmakera u ligi. Ovako, ima nesavršene combo bekove koji mogu biti korisni u striktno kontroliranim rolama. U situaciji u kojoj se sve vrti oko njih, to će biti puno teže. Jednoga neučinkovitog strijelca poput Jenningsa bilo je moguće sakriti, ali dvojicu, to je već nemoguća misija.

I dok će Ellisova forma odrediti putanju napada, u obrani će se sve vrtiti oko toga koliko će Skiles imati uspjeha u pronalasku idealne formule pod košem. Ako ništa drugo, na raspolaganju ima dovoljno talenta da barem može pokušati nadoknaditi odlazak Boguta. Sanders, Dalembert, Udoh i rookie Henson donose blokersku širinu koju ima malo koja momčad. Sva četvorica su također više nego dovoljno pokretni i krakati da povećaju broj stop akcija dodavanjem popriličnog broja ukradenih lopti. Dalemebert ima masu za gurati se pod obručem, Udoh je jedan od najboljih pick & roll visokih braniča u ligi, a i rookie Henson je upravo u tom dijelu igre briljirao na sveučilištu. Dodaj Mbah a Moutea kao ultra korisnog 1 na 1 stopera i jasno je kako ova obrana ima potencijala da ispliva iz osrednjosti i kako će upravo u njenom povratku na vrhunsku razinu ležati sudbina Bucksa.

Međutim, nekoliko je detalja koji će im itekako smetati na povratku u relevantnost. Prvi je manjak širine na bokovima, posebice obrambene. Osim u presingu, Jennings i Ellis nemaju vrijednost ni kao zonski ni kao 1 na 1 braniči. Sve bi to bilo dobro da imaju alternative, ali Bucksi kao da su zaboravili na ovaj dio rotacije. Udrih i Dunleavy mogu krpati minute na dvojci, ali obrambeno su u toj ulozi puno lošiji nego kada igraju prirodne pozicije playa i trojke. Manjak tijela znači da će do minuta na boku doći i lanjski rookie Tobias Harris, što je opet minus za obranu obzirom na to da je Harris tweener, minus atleta bez šuta za tri, a to znači da niti će moći braniti brže swingmane, niti raširiti reket. Očajnički potpis Marquisea Danielsa radi popune broja swingmana također neće donijeti korist.

Loša obrana na vanjskim pozicijama neće pomoći unutarnjoj liniji, koja i sama ima nekoliko felera. Prvi je taj što Skiles neće moći igrati s dva obrambena specijalca veći dio utakmice iz razloga što je jedno mjesto pod košem rezervirano za Ilyasovu, čiji učinak je neophodan da bi se njihov napad uopće kotrljao. Međutim, Ilyasova je kriminalan obrambeni igrač koji treba nekoga da mu čuva leđa zbog čega će teško dobiti više od 30 minuta po susretu. Sljedeći paradoks krije se u tome što je Ilyasova daleko najbolji skakač na rosteru, dok su Sanders, Udoh, pa čak i Gooden jedva prosječni, što pak znači da će Bucksi opet biti loši u obrambenom skoku, osim ako se Dalembert ne nametne kao legitimna prva opcija na petici.

Znači, ako će Skiles htjeti igrati obranu, morat će žrtvovati napad. Ako poželi imati napad, morat će žrtvovati obranu. I tako u krug. Idealne kombinacije jednostavno nema, a u ovom slučaju bogatstvo izbora je tek paravan za nedostatak rasnog talenta. Zbog svega ovoga nabrojenog, jednostavno mi se čini nerealnim očekivati od Milwaukeea da bude išta više nego je bio lani – osrednja momčad koja će u ganjanju osmog mjesta trebati više sreće nego pameti.

PLUS:

A sreće bi mogli imati obzirom da su im konkurencija dvije momčadi nad kojima vise ogromni upitnici. Sixersi svoje nade polažu u gomilu nepoznanica, od kemije između nove rotacije do razvoja igrača, koje bi, čak i u slučaju da se raspletu pozitivno, mogle biti nedovoljne u slučaju da se Andrew Bynum opet ozljedi. Bullsi su pak jednu ozljedu pod košem udaljeni od kolapsa, koji dodatno priziva potencijalna katastrofa na jedinici – bit će zanimljivo vidjeti kako oni misle izvući 50 do 60 kvalitetnih utakmica iz onoga što imaju na raspolaganju. U ovakvom okruženju osrednjost Bucksa mogla bi biti dovoljna, posebice ako sami izbjegnu veće potrese.

MINUS:

A potresi su itekako mogući. Skiles okružen Jenningsom i Ellisom ne zvuči kao mirna kombinacija, a gužva pod koševima mogla bi potencirati bitku za minute, posebice ako stvari krenu loše. Pravo je čudo što je Skiles izdržao ovoliko dugo bez otvorenog sukoba s nekim od udarnih igrača, ne računajući lanjske probleme s Jacksonom koji je ionako bio na izlaznim vratima. Možda je promijenio stil, ali onaj njegov temperament zasigurno negdje čeka priliku da eruptira.

S tim da će malo tko osim najzadrtijih NBA fanova tu erupciju vidjeti jer Bucksi tradicionalno imaju jedno od najslabijih posjeta u ligi, što je obično "uspjeh" rezerviran za momčadi u potpunom rebuildingu. Koliko god se trudili imati osrednju momčad i biti u borbi za playoff, ljude u Wisconsinu košarka jednostavno ne zanima u toj mjeri da bi joj posvetili pažnju osim ako se radi o vrhunskoj momčadi. U biti, to je problem većine klubova u centralnom dijelu Amerike. U takvom okruženju nije lako održati ambicije, a posebice ne ako ste ujedno i jedan od najsiromašnijih franšiza (niti vlasnik niti marketinški ugovori nisu dovoljno duboki da pokriju dubioze nastale malim interesom).

Uglavnom, Bucksi su doslovno zaglavili u najgorem mogućem položaju, sredini bez nade, što će konačno imati prilike ispraviti za godinu-dvije odluče li se za ipak nešto radikalniji rebuilding i lov na novog Boguta. Mislim, održavati generaciju okupljenu oko svog prvog picka sada kada tog prvog picka više nema, stvarno se ne čini racionalnim činom.

DETROIT

THAT WAS THEN:

Nakon drame koju su priuštili navijačima sezonu ranije, u kojoj su stalne svađe između trenera i igrača zatrovale atmosferu u klubu do te mjere da više nitko nije želio dolaziti u dvoranu, Pistonsi su konačno odlučili pozdraviti svoje veterane i okrenuti se rebuildingu. Dobro, Dumars nije mogao odoliti a da ne vrati Big Bena još jednu sezonu, ali prva godina pod Lawrenceom Frankom ipak je prošla u znaku mladih snaga.

Roster bez Hamiltona i McGradya, s ozljeđenim Villanuevom i Gordonom u sporednoj ulozi, potonuo je napadački, ali barem se vratila želja i pristup u obrani. Greg Monroe nametnuo se kao prvo ime izuzetnom prezentacijom pod koševima gdje je zabijao zicere i skupljao skokove kao na traci, Stuckey je pokazao da Dumars nije pogriješio kada mu je dao novi ugovor pokazavši se korisnijim igračem od Gordona i Hamiltona, a ogromnu minutažu kako bi se priviknuo na NBA igru dobio je rookie Knight. Jasno, kako se ne radi o talentu u rangu Irvinga, on je tom minutažom torpedirao momčad, ali ovaj put Pistonsi nisu razmišljali kratkoročno, nadajući se da će sva ova ulaganja donijeti korist u budućnosti.

Ipak, da stvari i dalje ostanu obavijene velom misterije, pobrinuo se Dumars odlučivši zadržati u klubu veterana Princea nepotrebno dugim i skupim ugovorom. Dobro, možda Joe polaže nade u to da će Princeovo prisustvo pomoći mladima da lakše stanu na noge, ali svejedno se čini ishitrenim tijekom rebuildinga ulagati poprilična sredstva u veterana koji neće biti dio buduće jezgre.

THIS IS NOW:

Riješivši se Gordona i draftiravši Drummonda, Pistonsi su napravili dva koraka naprijed, olakšavši si salary cap situaciju i priključivši rosteru potencijalnog centra budućnosti. Jasno, ta budućnost je još uvijek prilično daleka i mutna, ali barem ispunjava onaj osnovni uvjet, a taj je da navijačima opet budi nadu u bolje sutra, što bi se trebalo odraziti i na posjetu dvorani.

Što se razvoja jezgre tiče, opet bi se sve trebalo vrtiti oko Monroea, koji bi lanjski skok u minutama i učinkovitosti trebao nadograditi još boljim asistentskim brojkama (to ovisi i o tome koliko će Frank povećati volumen akcija specijalno preko njega) i još boljim šutom s poludistance. Poboljša li dodatno ova dva elementa igre, Pistonsi mogu računati da su riješili jedan temelj za budućnost.

Drugi temelji su ipak nešto upitniji. Drummond je još uvijek klinac koji se tek uči košarci, što bi njegovu rolu tijekom prve sezone trebalo svesti na povremene bljeskove zakucavačko-blokerskog tipa (u stilu DeAndre Jordana), dok će Knight, ne doživi li kvantni skok i nastavi li očekivanom progresijom, postati tek nešto bolja spot up verzija lanjskog izdanja. Uglavnom, ovoj momčadi i dalje nedostaje rasnih playmakera, a to neće moći sakriti ni solidnim učinkom s linije slobodnih, u kojem bi Maggette trebao pojačati već sjajnu Stuckeyevu sposobnost dolaska do laganih poena.

Bez all-star talenta na vanjskim pozicijama sposobnog kreirati za sebe i druge, Pistonsi neće moći zabijati dovoljno, a to će još jednom fokus prebaciti na obranu. Lani su se barem trudili igrati je, ove sezone trebat će pokazati i nešto više. Monroe je sam dovoljan da ih drži na ligaškom prosjeku na obje strane parketa što se tiče skoka, ali bez obrambenih igrača diljem rotacije njihova obrana bi još jednom trebala ostati u donjoj trećini lige. Prince će odraditi solidan posao na boku, ali bez pravog čuvara obruča neće imati temelj za išta više. Monroe, nažalost, ima jedan ogroman feler u svojoj igri, a taj je kretanje i eksplozivnost, bez čega nema ni zatvaranja prostora ni zaštite reketa. Drummond upravo u tom atletskom dijelu ima neograničene potencijale i stoga bi u budućnosti ovo mogla biti ubojita kombinacija, ali ta simbioza neće se dogoditi ove sezone.

PLUS:

Već činjenica da je Dumars odustao od održavanja na životu osrednjosti ravna je pobjedi, čovjek je konačno krenuo u proces obnove na pravi način, režući veteranske ugovore i dovodeći mlade i jeftine nade koje imaju potencijala. Klupa je krcata igračima poput Singlera, Englisha ili Middletona koji bi mogli biti korisni igrači NBA rotacije, a i davanje šanse u trening kampu još uvijek mladim i nedefiniranim talentima poput Terrencea Williamsa i Jonnya Flyna znak je da Dumars konačno opušteno pliva u ovim post šampionskim danima. Mislim, barem im nije dao garantirane ugovore u startu.

MINUS:

Manjak playmakerskog talenta u napadu i stoperskog u obrani prije svega. Ali, maknemo li očite činjenice sa strane (mislim, reći za lošu momčad da joj je minus to što je loša baš i nije neka analiza), jedan od detalja koji bi mogao pokvariti sezonu mogao bi biti odnos između veterana i mladih snaga. Iako u ligi ima puno gorih primjera loše balansiranog rostera, prisustvo Maggettea, Villanueve, Maxiella, pa i Princea, samo zagušuje prostor i oduzima minute koje bi se puno korisnije mogle potrošiti na Singlera, Jarebka i ostale.

CLEVELAND

THAT WAS THEN:

Dan Gilbert je čovjek rođen pod sretnom zvijezdom. Godinu nakon što je ostao bez LeBrona i nakon što je vjernoj publici prezentirao jedan od najgorih rostera s ove strane Bobcatsa (pravo je čudo u kolikoj količini su ljudi hrlili na utakmice Cavsa u post-LeBron sezoni, ta društvena kohezija koju je izazvao odlazak voljenog Kralja prava je tema za doktorat iz sociologije), Gilbertu je u krilo upao sljedeći franšizni igrač u liku i djelu Kyriea Irvinga, talent sposoban zadržati publiku u dvorani.

Na stranu solidan ulazak Cavsa u sezonu tijekom kojega su ostavljali dojam potencijalne playoff momčadi, barem dok se nije ozljedio Varejao i dok raspored nije postao malo teži, priča prošle sezone tiče se samo neprikosnovenog rookiea godine. Šuterske brojke koje je Irving prezentirao u svojoj prvoj sezoni u ligi rijetko se viđaju i, iako malom predstoji popriličan rad na obrambenoj strani igre (gdje je, blago rečeno, bio očajan) te savladavanje role NBA playmakera (slabašan omjer asista i izgubljenih), šuterski već sada pripada samoj kremi lige. I nije stvar samo u tome što trpa otvorene šuteve, već što je u stanju zabijati iz svih mogućih situacija i pri tome iznuđivati gomile slobodnih. To što mu ni sav pritisak protivničkih obrana, ni teret ovlasti prve opcije, nisu smetali da briljira već u rookie sezoni, dovoljno govori s kakvim talentom imamo posla.

THIS IS NOW:

Rijetko se dogodi da igrač s rookie sezonom poput Irvingove ne nastavi rasti izuzetnom progresijom kakva je svojstvena samo najvećim talentima. Mali bi mogao biti all-star već ove sezone, a, kako obično u trećoj dođe do eksplozije, dogodine bi se trebao naći u istoj rečenici s Roseom i Westbrookom kada se bude govorilo o najboljem mladom playmakeru. Za ovogodišnji iskorak pak trebao bi se prije svega pobrinuti kontekst, odnosno povećana minutaža (lani igrao samo 30 minuta po utakmici) i povećani volumen lopti (bliži brojci od 20 nego 15 po utakmici).

I dok Cavsi čekaju da se Irving razvije u igrača kojega će moći jahati na putu do playoffa, bit će zanimljivo pratiti razvoj ostalog talenta kojega su prikupili zadnje dvije godine. Lani su, na doduše slabašnom draftu, četvrti pick potrošili na Tristana Thompsona, koji u prvoj sezoni nije pokazao previše. Osim skočnosti i fizikalija, najviše je imponirala njegova volja da troši napade, ali slab šut i nedostatak post igre osudio ga je na sporednu ulogu, što bi se lako moglo ponoviti i u novoj sezoni.

Uglavnom, taj pick je bio rizičan jer su se Cavsi kockali s potencijalom (što im obzirom na manjak sigurnih stvari ne možemo zamjeriti, ali treba im zamjeriti što su propustili nasljednika Big Z-a - dolazak Valanciunasa u Cleveland bio bi barem vrhunski ne-košarkaški potez), a nešto slično su ponovili i ove godine kada su novi četvrti pick potrošili na combo jurišnika Waitersa (u puno boljoj ponudi talenta). Teoretski, momak bi igrom u obrani i slash & kick kvalitetama mogao sjajno nadopuniti Irvinga koji je možda i korisniji bez lopte stalno u rukama, ali u praksi će to biti znatno teže izvesti. Ovo su dva ključna picka jer o njihovom razvoju ovisi i snaga buduće jezgre, dok je izvan lutrije izabrani Zeller dobar pick i kao osiguranje pod košem, ali prije svega kao vrijednost u odnosu na poziciju na kojoj je izabran.

Kako će promatranje razvoja i planiranje budućnosti biti ključni moment ove sezone, jasno je da uprava nije gubila previše energije na veteranska pojačanja. Starosjedilac Varejao i pridošlica Miles veterani su koji donose profesionalni pristup obrani kako ova ne bi bila najgora u ligi (iako joj ni njihovo prisustvo neće pomoći da ne bude jedna od gorih), ali, kako je budućnost tema dana u Clevelandu, ne bi trebalo čuditi ako obojica tijekom sezone odlete iz kluba u zamjenu za nekakav pick.

Cavsi su bili i u trci za Bynumom, ali kako je on odlepršao put Philadelphie, odlučili su mirovati do nove tržnice i novog potencijalnog velikog ulova, što je u biti jedini logičan potez. Riješe li se Varejaova ugovora tijekom sezone (ja ću po tisućiti put istaknuti potrebu Spursa da se dokopaju takvog obrambenog igrača u reketu), dogodine će uz Irvinga i ostatak mlade jezgre imati na raspolaganju i više od 30 milja prostora na salary capu, što će biti više nego dovoljno da putem tržnice dodaju all-star igrača.

I to je u biti taj scenarij za 2013. – Irving napravi kvantni skok, netko od dvojca Thompson-Waiters nametne se kao granični all-star talent, a onda još potpišu Ala Jeffersona ili Josha Smitha (ili obojicu). I eto Cavsa u playoffu, kao nove sile na Istoku (novi draft da i ne spominjem). I sve što je trebalo za ekspresni rebuilding bilo je nekoliko draftova i puno mudrih odluka oko ugovora veteranima. I, naravno, puno sreće da nabasaju na talent poput Irvinga.

PLUS:

Doveli su se u situaciju da praktički ne mogu fulati u budućnosti jer jednostavno imaju previše opcija na raspolaganju. Ona najvažnija, vrhunski talent, apsolovirana je. Gomila potencijala također je tu, a novi draft i Varejaov ugovor trebali bi se pobrinuti za dodatni priliv. Financijska situacija je sjajna, čak toliko sjajna da su vratili nazad Geea i potpisali Milesa za minimalne iznose jer su si mogli dopustiti čekati (nisu pristali na Geeova duplo veća potraživanja na početku tržnice, a Miles im je upao skoro za veteranski minimum jer u principu nikome i ne treba swingman bez šuta) pošto ih očito nije briga što će biti ove sezone, a pogotovo što će Gee i Miles prezentirati. Obzirom na ovakvu svjetlost na kraju tunela, što je još jedna mračna godina.

MINUS:

Irving je u rookie sezoni imao sitnih problema s ozljedama, a tijekom ljeta je slomio šaku. Kad na ovo dodamo da je praktički propustio jedinu sezonu na Dukeu zbog slomljenog nožnog palca, postaje jasno kako mali nema bitnih kroničnih problema, ali kako očito nema sreće. Jasno, dok nitko ne spominje leđa ili koljena, sve je ovo više smiješno nego tužno, međutim postoji šansa da ozljeda šuterske ruke, koliko god benigna bila, ipak ostavi traga na realizaciji u novoj sezoni.

Osim toga, najveći minus Cavsa je kriminalna klupa sastavljena uglavnom od odbačenih igrača. Opet, gledajući širu sliku, bolje je dati minute nekome poput Jona Leuera, dakle igraču koji ima šanse postati solidan rotacijskih igrač zahvaljujući visini i pick & pop kvalitetama, nego nekakvom potrošenom veteranu. Međutim, kratkoročno, manjak kvalitetne rotacije definitivno neće pomoći Cavsima da budu išta više od skupljača poraza. Što je opet dobro – što više poraza skupe, imat će bolje izglede da se i na idućem draftu dokopaju izuzetnog talenta.

21Jul/122

30 FOR 30: MILWAUKEE

Posted by Gee_Spot

SCORE: 31-35

MVP: Ersan Ilyasova

X-faktor: Scott Skiles

Milwaukee stvarno ostavlja dojam najnezanimljivije NBA franšize. Nemaju pedigre uspjeha poput Blazersa iako imaju podjednaki broj naslova (po jedan). Nisu omiljeni zbog stila igre poput Denvera ili Phoenixa iako su najveći dio povijesti imali jednako atraktivne napade. Kvragu, ne ostavljaju čak ni dojam uspješnog kluba iako su osvojili više divizijskih naslova od Bullsa i imaju više playoff sezona od Pacersa.

Tako da ne čudi da je u sveopćem nedostatku karizmatičnosti najvećem dijelu NBA publike promakla fantastična tranformacija koju su Bucksi izveli u ovoj skraćenoj sezoni i za koju je najzaslužniji trener Scott Skiles. Skiles je stigao u Milwaukee 2008. s dvije karakteristike – sklonosti fanatičnoj obrani i sklonosti konfliktima s igračima koji nisu voljni poginuti na parketu. Ovo prvo je značilo da sve njegove momčadi imaju briljantnu obranu (u jedinoj pravoj sezoni u Phoenixu uspio je franšizu operiranu od igranja obrane dovesti na drugo mjesto po obrambenom učinku, dok je u one tri pune sezone u Bullsima dva puta bio top 2 obrana lige), a ovo drugo da se neće dugo moći zadržati na jednom mjestu (NBA je liga u kojoj vladaju igrači, stoga trener koji želi vlast obično pakira kofere nakon nekoliko sezona).

Sličan recept se ponovio i u Wisconsinu – nakon samo jedne godine pripreme Skiles je dignuo Buckse s dna na vrh obrambenog učinka (drugi 2010. i četvrti 2011.). Naravno, ovo je bilo za očekivati, ali nije bilo za očekivati da Skiles doživi i četvrtu godinu. I ne samo da je doživi, nego da preko noći, praktički bez poštenog trening kampa zbog lockouta, izvede potpunu promjenu svoje filozofije i stigne pripremiti momčad za run and gun.

Što je natjeralo Skilesa na ovakvu promjenu? Možda je sazrio i shvatio da se ponekad pametno podrediti igračima i stilu igre koji njima odgovara. Možda se razočarao u obranu godinu ranije kada usprkos šampionskom defenzivnom učinku Bucksi nisu uspijeli izboriti niti playoff zahvaljujući najgorem napadu u ligi. Možda je pronašao inspiraciju u snimkama starih Bucksa koji su dominirali napadačkom efikasnošću (od šampionske generacije s Oscarom i Kareemom preko Nelsonovih sjajnih swingmana i nellie balla do Karlovih letača predvođenih Rayom Allenom i Samom Alienom Cassellom). A možda je jednostavno želio sačuvati posao, a za to je trebalo naći načina napraviti korak naprijed.

Prvi potez bio je ključan – promjena igračkog talenta. Limitiranog Salmonsa i jednodimenzionalnog strijelca Maggettea pretvorili su u nesebičnog šutera Udriha i nekadašnjeg all-round majstora Jacksona, a ključni potez bio je potpis Mikea Dunleavya kao slobodnog igrača. Udrih im je donio back-up playa kojega godinu ranije nisu imali, a Dunleavy čovjeka koji neće gušiti napad i koji će uvijek znati odigrati najbolji košarkaški potez. Jackson je bio previše ozljeđen i previše prgav da bi eksperiment s njim uspio, ali barem su ga tijekom sezone pretvorili u Montu Ellisa (ostavši pri tome i bez već tada ozljeđenog Boguta oko kojega im je očito dosadilo graditi franšizu - em je stalno ozljeđen, em nije all-star centar koji može nositi teret rezultata).

Ova doza talenta pomogla je Skilesu da napad s 30. mjesta po učinku digne na 13. (po prosjeku koševa bili su 5. u ligi), pri čemu je žrtvovao dobar dio obrane (16. učinak čak i ne djeluje tako strašno kad uzmemo u obzir da je Bogut, oko kojega je obrana najvećim dijelom bila posložena, odigrao samo 12 utakmica). Ali, nije stvar samo u tome što su Bucksi konačno zabijali, fascinirao je način. Naime, bez all-star napadača koji bi mogli kreirati za sebe i druge, Skiles se okrenuo Nelsonovskoj pas igri – kruženju lopte po perimetru do slobodnog igrača na šutu uz ulaz-povratna igru kao osnovu napada.

Ovo je bilo moguće zbog brzanca Jenningsa (prosjek od 5.5 asista po utakmici rezultat je toga što je on uglavnom davao onaj prvi pas nakon ulaza u sredinu i tako stiskao obrane, dakle igrao je kao Euro, a ne NBA play - ova rečenica tjera Repešu na povraćanje), fenomenalnog Dunleavyevog osjećaja za asist (point-forward iz knjige) i općenite nesebičnost u igri koja se najbolje očitovala na dva detalja:

- Drew Gooden je prvi put u karijeri prestao biti crna rupa (cijelu karijeru izgradio je na volume scoringu u reketu da bi odjednom počeo bacati povratne lopte prema šuterima), čovjek je s prosjeka od 1 asista po utakmici skočio na 2.6, a još plastičniji prikaz dobit ćete ako usporedite ukupni broj asista u njegovoj prosječnoj sezoni od 82 utakmice (manje od 80) s brojem kojega je ostvario u ovogodišnjih 56 susreta (144)

- nakon Celticsa, čije kruženje lopte tjera svakog zaljubljenika košarke u ekstazu i koji su nedodirljivi na tronu naj-nesebičnije NBA momčadi, Bucksi su bili drugi po postotku asistiranih poena

Poboljšani roster i oslonjenost na momčadsko asistiranje po uzoru na Nelsonove momčadi koje su u najboljim danima imale po tri swingmana poput Dunleavya na perimetru (Sidney Moncrief kao dvojka, Marques Johnson kao trojka i Junior Bridgeman kao šesti igrač i zamjena za obojicu, ranih '80-ih imali su po 13 asista u prosjeku, a u tom periodu nellie ball je Buckse odveo u 8 playoff nastupa za redom, od čega su 3 puta igrali finale Istoka) tako su započeli preobrazbu, a završio ju je run and gun. Skiles je ubrzao igru s Nelsonovske na D'Antonievu razinu (samo Kingsi koji nisu ni bili pošteno trenirani i Nuggetsi su igrali brže) i sada mu je samo trebao još jedan detalj – šuteri koji će sve te lopte i sve te dodatne napade spremiti u koš.

Nažalost, tu su Bucksi podbacili. Dunleavy je ostao Dunleavy, na 40% šuta za tri od kada je postao spot up igrač, Delfino je odradio svoju 3&D rolu s 36% šuta, a Ilyasova se preporodio u ulozi u kojoj mu se konačno omogučilo da radi ono u čemu je najbolji – da trči, skače i šutira trice (prvi skakač i prvi šuter sa suludih 46% za tricu). Međutim, oni najvažniji nisu odradili posao – Ellis nije uštopao kretanje lopte i solidno se snašao u ulozi slashera izmjenjujući se s Jenningsom u ulozi driblera-penetratora, ali gađao je kriminalno (27% za tri, 43% ukupno), Udrih je, baš kao i Jennings i Ellis, razigravao, ali nije mogao zabiti ništa (29% za tri najgori je rezultat njegove karijere), a Jennings zaslužuje posebnu priču.

Skilesov novi sistem napuhao je njegove brojke (više napada ukupno = veći prosjek koševa), ali nije promijenio činjenicu da jedan combo-bek, kao stvoren za ulazak u igru s klupe i promjenu ritma, u ulozi prve opcije nije ništa drugo nego čudovišni volume scorer (koji je neko vrijeme čak spominjan kao potencijalni all-star što me dovodilo do ludila valjda više nego Repešu - ova rečenica tjera Repešu da zadovoljno klima glavom). Uostalom, kada vam prvi potrošač lopti šutira 41% iz igre i 33% za tri (a puca 6 trica po utakmici), jasno je da niste playoff momčad i da sav onaj trud uložen u poboljšanje napada, sva ona trka i svi oni asisti, nisu dovoljni. Kada se odapinjanju loših šuteva još pridodao i Ellis, gotovo isti tip igrača (dakle, volume scorer stvoren za ulogu back-up playa), postalo je jasno da Bucksi ne mrdaju s mjesta (bili su osrednja momčad prije njega, s njim su se u osrednjost zakopali).

Naravno, opravdanje za forsiranje ova dva revolveraša je logično – Bucksi nisu imali igrača koji može zabiti u reketu (gori od njih u post up situacijama bili su samo Cavaliersi), bili su bezveni u pick & rollu (Jennings ne može završiti akciju u reketu, a bez Boguta nije imao partnera koji bi ga izvukao), a jedini klasični visoki igrač u rotaciji koji ima nešto napadačkog talenta (Gooden) uvjerljvio je najgori obrambeni visoki igrač na rosteru. Pronaći idealnu postavu u ovakvom kupusu stvarno nije bilo lako. Imaš napad koji ima temelj, ali nema šutersku kvalitetu za završnu glazuru. Imaš obranu koja ima dužinu i pokretljivot (Udoh, Mbah a Moute i Sanders imat će duge NBA karijere usprkos tome što su igrači manje u napadu samo zato što mogu jednako dobro braniti i na perimetru i u postu), ali nema snagu. Imaš igrače koji se ili uopće ne uklapaju jedni s drugima ili su toliko slični da smetaju jedni drugima. Ukratko, imaš Buckse opet u lutriji.

Za kraj bih se još jednom vratio na pojedince. Ilyasova je zasluženo dobio produženje ugovora i nastavi li Skiles s ovim stilom igre upravo bi on kao stretch četvorka mogao najviše profitirati (ne nestavi li, Bucksi su upravo bacili 45 milja). Žilavi Turčin nema masu ni visinu za igrati ulogu tradicionalnog NBA visokog, ali run and gun pomaže da se sakrije njegov nedostatak pozicije u obrani (užasan igrač na ovom dijelu parketa) i da se istaknu njegov fantastičan šut i skočnost (čovjek je imao 9 skokova za 27 minuta u prosjeku). Obzirom da od prvog dana kada sam ga kao klinca vidio u akciji navijam da ostvari NBA karijeru jer ima sve potrebne fizikalije i talent (a i pljunuti je James Franco, što je detalj koji se u Euroligi ne bi dovoljno cijenio), neizmjerno mi je drago da je iskoristio šansu u trenutcima kada je drugi povratak u Europu postao izvjestan (da je Skiles ostao pri starom stilu igre, gotovo sam siguran da bi Ersan iduću sezonu igrao u Turskoj).

Za Dunleavya mi je žao što nije potpisao s nekom playoff momčadi jer ovakav 3&D igrač je pravo blago. Naravno, kada je dolazio u ligu uspoređivali su ga s Birdom i Mullinom (nažalost, kada ste bijeli all-round šuter koji dominira u mlađim kategorijama na to ste osuđeni), što nema veze s mozgom, kao ni all-star ugovor koji su mu dali Warriorsi. Međutim, kada maknete sve te negativne vibre koje se vezuju uz njega i za koje je on sam najmanje kriv, dobijete sjajnog spot up šutera, sposobnog obrambenog igrača i dodatnog playmakera na perimetru (igrom možda nije bio nova bijela nada, ali košarkaškim IQ-om svakako jeste) koji bi dobro došao bilo kojem contenderu.

FAST FORWARD

Pitanje je do kada će pokušavati graditi na Jenningsu (stvarno, nemam pojma da li Skiles u njegovoj ludosti vidi sebe ili je na nekim opasnim ljekovima za smirenje) i hoće li tijekom sezone negdje poslati Ellisa (ima opciju postati slobodan igrač iduće ljeto) u pokušaju da dovedu neki smisleniji komadić igračke slagalice, ali trenutno se oko takvih planova ne izjašnjavaju.

Dodali su dva potencijalno korisna rookiea (Lamb će odmah pomoći da šuterski učinak bude bolji nego lani, a Henson je još jedan unutar-van obrambeni igrač, netko tko će se od prvog dana nametnuti kao najbolji kojega imaju) i doveli su poštenog centra (Dalembert) koji će pomoći po pitanju mase u reketu, čime su donekle sanirali dio lanjskih slabosti.

Samo, dok ne dovedu ili rasnog all-star igrača ili barem ne okupe igrače koji se bolje nadopunjavaju, ne mogu računati na nekakav značajniji pomak. Mislim, ni Ellis ni Jennings ne mogu bez lopte, a samo je jedna na parketu. A koju god kombinaciju visokih da pokušaš složiti bez Ilyasove, osuđen si igrati napad s igračem manje. Kako stvari stoje, Bucksi ne mogu postati zanimljivi čak ni kada se postave na glavu.

JEZGRA: Ilyasova, Jennings, Ellis, Udrih, Dalembert, Dunleavy, Henson, Gooden (49 milja)

ROSTER: jezgra + Udoh, Mbah a Moute, Sanders, Harris, Lamb (62 milje)

- povratak Delfina u Milwaukee je još uvijek pod upitnikom, dolazak Lamba čini ga svojevrsnim viškom, ali Bucksima treba još jedan swingman koji može zabiti tricu i startati na trojki, obzirom da se Dunleavy sjajno snašao kao lider druge postave

- obzirom da imaju skoro cijelu midlevel iznimku na raspolaganju, ja bih na njihovom mjestu pokušao svim silama dovesti Kirilenka jer bolje opcije na tržištu nema (naravno, ako iznos manji od 5 milja uopće može natjerati Kirilenka da se makne iz Rusije, gdje valjda prima duplo veću cifru)

- sve u svemu, kad dodaju to krilo imat će poprilično skup roster koji im neće garantirati ništa, ali to je zasluga GM-a Johna Hammonda, Dumarsova učenika koji bez problema preplaćuje mediokritete (Gooden ima još tri godine i 21 milju garantirano)

- skoro produženje ili s Ellisom ili s Jenningsom znači da će iduće ljeto morati amnestirati Goodena misle li ostati ispod granice poreza (nije mi jasno zašto to nisu napravili već ove godine obzirom na gomilu mladih visokih pod košem, ali kad se sjetim da ni Dumars nije amnestirao Villanuevu, sve mi postane jasno)

29Jun/1220

BURN YOUR DRAFT CARDS 2012.

Posted by Gee_Spot

Odmah na početku jedno priznanje. Ove godine nisam pogledao ni jednu jedinu NBA utakmicu. U ovim terminima iza ponoći, mislim. Osim onih izravnih prijenosa vikendima koji bi počinjali u 19 ili 21 po našem vremenu, sve ostale utakmice sam odgledao u snimci. Razlog za ovakvu ipak drastičnu promjenu nekome tko je navikao na dizanja u gluho doba noći (nisam propustio ni jednu „Noć košarke“ ’90-ih, bez obzira na utakmice koje su se prenosile, iako je i sam Slavko Cvitković duhom, kad već nije mogao tijelom, uglavnom preskakao sve one koji nisu uključivale Bullse), leži prije svega u do savršenstva dovedenom League Passu koji omogućuje izuzetan komfor prilikom gledanja snimke – možeš početi gledati utakmicu od početka i prije nego je završila, bez problema možeš izbjeći saznati rezultat, a, najbolje od svega, lakoća kojom preskačeš time-outove i mrtve trenutke praktički znači da utakmicu možeš pogledati za sat vremena, sat i 15 u najgorem slučaju.

Mučiti se i kljucati uz gomile besmislenih prekida, biti kao zombi pola dana nakon nikakvog sna ili ustati sat ranije od potrebnoga i pogledati utakmicu u miru i bez posljedica po društveni život? Nema uopće dvojbi, pogotovo što je i matematika jednostavna – za ono vrijeme uloženo u gledanje izravnog NBA prijenosa, možete pogledati tri (3) utakmice u snimci. Mislim, ovo uopće nije podložno raspravi, ako mene pitate.

Sad, zašto vam ovo uopće pričam? Zato što sam ove godine odlučio barem jednom probdijeti noć uz NBA, a gdje ćeš boljeg povoda za to od drafta. Legao odmah nakon onog (još jednog) sjajnog izdanja Pirla i društva, navio sat za jedan, kad je zazvonio pomislio „jebote, pa ujutro treba raditi, ovo nema smisla“, ustao, upalio NBA.TV (mislim da po prvi puta rade prijenos drafta, nisam siguran da je bio lani) i zaboravio da postoji išta drugo, kamoli nekakve fiziološke potrebe.

U startu odmah šok, nekakav nebitan lik s NBA.TV-a daje svoje sleeper pickove, ističe da treba obratiti pozornost na Johna Shurnu, samo što na ekranu piše John Sherna. I dok se mislim kako je ovo čak ispod ranga jednog Vlade Vanjka (mislim, zar je moguće da pored interneta i svih draft fanatika ovakvi očiti bezveznjaci rade pripremnu emisiju), stiže i David Stern, ovaj put nažalost uz pratnju neke nove melodije, ali i uz neizbježne zvižduke okupljenje publike. Draft kreće, vrijeme je da obradimo svaku momčad redom kako bivaju pročitane.

NEW ORLEANS HORNETS

1. pick
Tu iznenađenja nema, Anthony Davis je prvo ime ove noći koje prelazi Sternove usne.

10. pick
Izbor Austina Riversa bio je svojevrsna javna tajna, momku su danima bila puna usta Hornetsa, a oni pak nisu prestajali izražavati svoje oduševljenje njegovim izvedbama na treninzima. Vjeruju da mogu od njega napraviti novog Stepha Currya, u najgorem slučaju imaju izuzetnog strijelca s klupe. Ostane li Eric Gordon, mogao bi ovo biti zanimljiv bekovski dvojac, možda čak i sposoban nadoknaditi manjak rasnog playa većinu vremena, a, s druge strane, možda će im jedna lopta biti premalo. Ako ništa drugo, Davis i Rivers vjerojatno će biti najatraktivnija kombinacija rookiea suigrača u ligi dogodine.

46. pick
Darius Miller, šesti igrač Kentuckya, stiže u ulogu cimera Davisu. Solidno krilo koje bi moglo ukrasti koju minutu kao spot-up šuter.

CHARLOTTE BOBCATS

2. pick
Ok, Jordan očito nije uspio unovčiti ovaj pick, ali ga nije uspio ni zeznuti. Nakon svih priča o Robinsonu samo zato što im treba visoki, na kraju su ipak izabrali Michaela Kidd-Gilchrista, riješili pitanje trojke, stopera na bokovima i uopće lidera nove generacije. Dobar potez.

31. pick
Odličan ulov s Jeffom Taylorom ovdje, u jednu noć Bobcatsi su riješili pitanje obrane na bokovima. Treći igrač Vanderbilta izabran tijekom drafta možda neće biti u stanju uskočiti u petorku pored MKG-a, ali kao zamjena njemu i Geraldu Hendersonu trebao bi biti sjajan. Krađa.

WASHINGTON WIZARDS

3. pick
Wizardsi slave jer su se dočepali igrača kojega su željeli, s Bradleyem Bealom zaokružuju petorku i dobivaju potencijalnog lidera. On i Wall čine potencijalno najbolji bekovski dvojac u ligi nakon Oklahomina i San Antonieva. To nije mala stvar.

32. pick
Nakon Veselya lani, Wizardsi povećavaju Češku koloniju u Washingtonu. Što vide u Tomasu Satoranskom nemam pojma, stvarno su mogli potrošiti ovaj pick na mladog igrača koji može pomoći popuniti roster, pogotovo obzirom da nakon dovođenja Arize i Okafora baš i nemaju previše prostora na salary capu za slobodne igrače.

CLEVELAND CAVALIERS

4. pick
Evo i prvo iznenađenje. Dion Waiters umjesto Harrisona Barnesa. Hm, Waiters je odličan strijelac, ali nije čista dvojka, treba mu lopta u rukama da bude maksimalno koristan. Znači li ovo da Cavsi planiraju igrati s dvoglavim playmakersim čudovištem? Irvingu svakako dobro dođe jedan odličan slasher koji mu može bacati povratne lopte, takvog šutera treba iskoristiti. Plus, nije da je Kyrie baš briljirao kao kreator. Ok, ovo ima smisla, dva playmakera su bolja od jednoga, ali bit će svakako zanimljivo vidjeti kako će funkcionirati zajedno, posebice u napadu jer Waiters ne bi trebao imati problema s obranom – on će biti taj koji preuzima najopasnijeg protivničkog beka.

17. pick
Dobar potez Cavsa, dali su sve preostale pickove (24. i dva iz druge runde) Dallasu za prava na Zellera. Treba im jedan visoki za zaokružiti rotaciju, Zeller svakako može koristiti uz novu vanjsku liniju i Varejaoa. U svakom slučaju, ovim kasnijim pickovima ne bi dobili tako kvalitetnog igrača, a nema ni potrebe za gomilanjem mladih igrača, imaju sasvim dovoljno prostora na salary capu za popuniti roster solidnim veteranima.

SACRAMENTO KINGS

5. pick
I dalje nigdje tradea, ali Kingsi barem biraju pametno. Thomas Robinson je šljaker kakav im treba, iako uvijek ostaje otvoreno pitanje funkcioniranja njega i Cousinsa. DeMarcusa ionako forsiraju kao centra, u (n)ovoj NBA on ima i visine i mase za pokriti poziciju, sada se samo ostaje nadati da će ga Robinsonova energija inspirirati da igra obranu i ne uzima kriminalne šuteve. Što se potencijala tiče, Cousinsov talent i Robinsonova energija mogli bi biti zajebana kombinacija, kao nekakva otkačenija verzija dvojca Jefferson-Millsap.

PORTLAND TRAIL BLAZERS

6. pick
I dalje nema tradea. Blazersima treba playmaker, Damian Lillard je najbolji u ponudi. Draftiranje za potrebom umjesto za talentom ovako visoko možda nije nužno pametan izbor, ali Blazersi nisu momčad u rebuildingu, njima treba play da zaokruže petorku, a na tržištu možda boljega od Lillarda nema ili ga nema u njihovim očima.

11. pick
Tipični Blazersi. Možda je prerano za ustvrditi tako nešto, ali Olshey je fulao na svom prvom draftu kao GM Portlanda. Draftanje za potrebom i ovdje ima smisla, ali samo ako izabereš Hensona ili Zellera. Leonard je prevelik projekt za momčad koja lovi playoff i kojoj pomoć treba odmah. Bojim se da će LaMarcus morati odraditi najveći dio sezone na petici, a to ovaj pick čini promašenim. Dok Leonard nauči igrati košarku na razini potrebnoj jednoj playoff momčadi, tko zna što će biti s ovom jezgrom, sumnjam da od prvog dana može istrčati na parket i zamijeniti Przybillu (što mu je vjerojatni domet u budućnosti). Razočaran sam, to je očito, mislim da sa sigurnošću možemo reći kako Lillard i Leonard neće ugroziti Davisa i Riversa u borbi za najatraktivniji par rookie suigrača.

40. pick
Ajde, konačno su i Blazersi izabrali najbolji talent na raspolaganju. Will Barton u zadnjoj trećini drafta – krađa.

GOLDEN STATE WARRIORS

7. pick
Opet nema tradea, ali nije ni bitno jer ovo je čista krađa za Warriorse. Dva tjedna već pokušavaju ugrabiti nekakvo preskupo nisko krilo, htjeli su Denga, Gaya, Grangera i Iguodalu, na kraju su za rookie dolare dobili igrača slične kvalitete da zaokruži zanimljivu petorku. Odlična situacija za sve, nije tajna da je Barnes od svih momčadi preferirao upravo Warriorse zbog tržišta.

30. pick
Bogutu i Leeu treba pomoć pod košem, stoga je izbor najboljeg preostalog visokog donekle logičan. Festus Ezeli ima previše Desagane Diopa u sebi, ali ne treba zaboraviti da je jednom davno, dok je bio relativno u formi, Diop bio solidan gurač pod koševima.

35. pick
Draymond Green također spada u kategoriju igrača koji mogu pomoći pod košem, može uskočiti i kao izuzetna zamjena za Davida Leea kao također svestran i nesebičan krilni centar, a može zaigrati i na perimetru.

52. pick
Zakon, evo i novi Đevad Alihodžić ide u NBA. Ognjen Kuzmić, kažu za njega ovi na ESPN-u, koji navodno prate euro košarku, da je super to što ne zna puno pa ima nade da nešto nauči. Visina i oblik teškog centra, zbunjeni pogled ne obećava.

TORONTO RAPTORS

8. pick
Odličan izbor za Raptorse, Terrence Ross je bek oko kojega se može graditi napad, kompletan igrač koji je ogroman korak naprijed u odnosu na ono što su dobivali od DeMara DeRozana. Bude li lanjski pick Valenciunas centar kakvoga očekuju, uz napredak u obrani koji su napravili s Caseyem na klupi, ovo je momčad koja će vrlo brzo kucati na vrata playoffa.

37. pick
Acy je odličan atleta koji napadačke limite kompenzira stalnim kretanjem i skupljanjem odbijanaca, ali nema visine ni snage za čuvati post, niti brzine za čuvanje perimetra. Dodaj svemu slabašan učinak u obrambenom skoku i jasno je zašto je teško vjerovati da će dočekati sezonu na rosteru Raptorsa. Ipak, obzirom na to da i on dolazi s Baylora, dajmo mu šansu, nikada ne znaš koliko je na loše igre utjecao sistem.

56. pick
Izbor Rossa mi se učinio sjajnim, ali sada više nisam siguran. Mislim, izabrala ga je ista momčad koja je potrošila pick na Acya, sada i na Tomislava Zubčića. Ja sam mislio da su skauti digli ruke od njega još 2009. kada se pokazalo da nije ništa više od mekanog visokog sposobnog razvući reket, a ni to naročito uspješno. Očito nisu.

DETROIT PISTONS

9. pick
Kvragu, nisu mogli preskočiti Drummonda u ovoj situaciji, iako ga neće biti lako uklopiti pored Monroea kao što bi bio slučaj s Hensonom. Ono što Drummond donosi to je svakako potencijalna izuzetna obrana i čuvanje reketa, dakle tu svakako funkcionira uz statičnog obrambenog igrača kakav je Monroe. U biti, njegovo prisustvo u reketu omogučit će Gregu da se u napadu posveti igri s vrha reketa, razigravanju i šutu, što su mu svakako bolji aspekti igre od guranja ispred obruča. Međutim, Henson je kompletniji igrač koji bi također mogao igrati licem košu i usput donijeti u obranu sve što i Drummond, tako da ćemo ovaj potez ipak moći suditi tek nakon nekoliko godina, odnosno ako se Drummond ne uspije razviti u ništa više od energičnog igrača za 20 minuta. Razvije li se u igrača sličnog Tysonu Chandleru, bit će krađa drafta.

39. pick
Khris Middleton je čisti rizik, atraktivni strijelac na bočnim pozicijama koji je zbog ozljede koljena i problematičnog ponašanja ispao iz mnogih kombinacija, ali Pistonsi očito računaju na moguću krađu. Sretno s tim.

44. pick
Kim English, tricaški specijalist, dobar u kretanju bez lopte, ima potencijal postati 3&D igrač u NBA.

HOUSTON ROCKETS

12. pick
Evo Rocketsa, ali i dalje nigdje tradea. Uzimaju Jeremya Lamba, što je odličan potez bez obzira biraju li ga za sebe ili nekoga drugoga. Gledajući njih, Lamb je idealna zamjena za Kevina Martina, strijelac sposoban zabijati lakoćom baš poput veterana u čije cipele uskače.

16. pick
Opet dobar potez i za sebe i za eventualni trade, Royce White je atraktivno ime za mnoge klubove, ali može pomoći i Rocketsima uzimajući dio minuta Scoli. Svakako zanimljivija opcija od pick & pop šutera poput Marcusa Morrisa i Patricak Pattersona koje su pokupili u prethodna dva drafta.

18. pick
Morey se očito vodi samo logikom prikupljanja najboljeg dostupnog talenta, izborom Terrencea Jonesa dobili su svog petog krilnog centra. Na rosteru koji trenutno broji 6 igrača pod ugovorom plus tri rookiea.

PHOENIX SUNS

13. pick
Sunsi se očito nadaju nastaviti igrati isti stil košarke i nakon Nasha, iako izborom Kendalla Marshalla baš i ne rješavaju pitanje šuta iz vana. Ali, hej, barem i dalje imaju nesebičnog asistenta koji ne igra obranu. Kvragu, možda će ih imati dvojicu. Kako god ispalo, s Nashom ili bez njega, ovo je najbolja moguća situacija za Marshalla zbog sistema u koji dolazi, ali i zbog toga što ne može fulati – ili će učiti od najboljega ili će odmah dobiti minutažu i priliku da sve shvati sam u momčadi koja ga očito cijeni.

MILWAUKEE BUCKS

14. pick
Predbilježite Buckse za playoff dogodine, rotacija visokih koju čine Henson, Udoh, Dalembert i Sanders pod Skilesovim vodstvom trebala bi zaključati reket. Ne šalim se, nažalost. Ok, baš i neće biti podrška svojim napadačima, ali ovo je pravo bogatstvo kvalitetnih visokih obrambenih igrača. Koje u određenom trenutku postaje i višak. Ali, Bucksi jednostavno u ovoj situaciji nisu imali izbora, trebalo je pokupiti najbolji talent na raspolaganju što je Henson svakako bio.

42. pick
Dobri tricaši nisu na odmet, Doron Lamb najbolji je preostali specijalist na draftu. Čovjek koji gađa trice s 46% šuta zaslužuje šansu.

PHILADELPHIA SIXERS

15. pick
Sixersi se opet krcaju atletskim krilima. Iggy, Turner, Young, sada i Maurice Mo Harkless. Sve atleta do atlete, a nitko nije u stanju spojiti dva šuta iz vana. Zanimljiva formula slaganja rostera. Nema još ni jednog tradea, ali ovoj momčadi bi stvarno dobro došao jedan, za centra ili beka, svejedno.

27. pick
Heat je svoj pick poslao u Sixerse, valjda u strahu od dodatnog prolaženja salary capa još jednim garantiranim ugovorom. Šteta, jer teško da bi inače dobili visokog igrača takvog pedigrea, koji je pao desetak pozicija niže od očekivanog prvenstveno zbog nekih karakternih problema koji su isplivali na površinu. Arnett Moultrie je daleko od gotovog košarkaša, ali kao atleta i skakač spreman je pomoći odmah. Jedini problem – ima 21 godinu, ali ne i pojma o tome kako se igra obrana. Dobra vijest za Sixerse – barem nije krilo.

ORLANDO MAGIC

19. pick
Izbor Andrewa Nicholsona ne riješava ništa poziciono, posebice ne zato što imaju Ryana Andersona na četvorki, ali jasno poručuje koja je filozofija novog GM-a Magica Hannigana – zgrabiti najbolji mogući talent koji je na raspolaganju.

49. pick
Kyle O'Quinn je velika mrcina, drvena naravno, koja je u kolektivnu svijest ušla onoga dana kada je njegov Norfolk State izbacio Missouri iz NCAA turnira. Recimo da se ne radi o zamjeni za Howarda, iako double-double učinak zadnje dvije godine faksa nije za baciti.

DENVER NUGGETS

20. pick
Nuggetsi lansiraju odjeb draftu izborom Francuza Evana Fourniera s namjerom da ga ostave u Europi. Swingman bez šuta je zadnje što je potrebno Nuggetsima u ovom trenutku.

38. pick
Stvarno, još jedno krilo? Quincy Miller je valjda prevelik talent da ga se ovdje preskoči, ali pitanje je kada će (ako uopće) Nuggetsi od njega imati koristi.

50. pick
Izzet Turkylmaz neće tako skoro u NBA (prije nikada). I, naravno, u pitanju je krilo. Provjerio sam, David Kahn i dalje je GM Wolvesa, tako da nemam pojma što Nuggetsi rade s ovim draftom, osim što love u mutnom.

BOSTON CELTICS

21. pick
Ostavši bez Whitea i Nicholsona koji bi se sjajno uklopili u lanjski Boston, Aingeu nije preostalo ništa drugo nego izabrati Sullingera koji je možda i najbolji pick & pop talent od svih spomenutih. Obzirom na mjesto na kojem su došli do nedavnog lutrijskog picka, nemaju pravo žaliti se.

22. pick
Možda se nekome čini da je bilo i boljih opcija, ali Bostonu treba mesa pod košem, a Fab Melo donosi upravo to. Momčad koja je trošila minute na Stiemsmu i Hollinsa svakako može naći prostora za žestokog Brazilca koji bi mogao sjajno uklopiti uz Garnetta, pod uvjetom da ovaj ostane.

51. pick
Kris Joseph, još jedan igrač koji može pomoći kao šuter, dobar skakač za poziciju trojke, iako sumnjam da može odigrati obranu na NBA razini. NCAA veteran koji je razočarao u zadnjoj sezoni sa Syracuse, limitiran u svakom pogledu. Igrač druge runde, dakle.

ATLANTA HAWKS

23. pick
Bilo je i boljih opcija, igrač ovakvog profila mogao se ubosti i u drugoj rundi, ali Hawksi očito u Johnu Jenkinsu ili vide nešto više od specijalista za tricu ili smatraju da im ne treba ništa više od toga. Uglavnom, prvi potez novog GM-a Dannya Ferrya bio je poprilično konzervativan, nije posezao za potencijalom već se zadovoljio igračem koji u tri godine na Vanderbiltu ni jednom nije pucao tricu ispod 40% iako je zadnju sezonu ispaljivao suludih 9 pokušaja po utakmici.

43. pick
Mike Scott NCAA je veteran sjajnih brojki, za popuniti rotaciju pod košem kao šljaker. Problem je mizerna visina i ne baš sjajne fizikalije, plus izuzetna čvrstina.

DALLAS MAVERICKS

24. pick
Pick dobiven od Cavsa, Mavsi su pretvorili u Jareda Cunninghama, combo brzanca upitnog šuta koji stilom igre (brzina i atletika prije svega) podsjeća na njihovog Beauboisa. Rizik je mali, a potencijalni dobitak velik, pogotovo ako ste Dallas i definitivno ne gradite novu jezgru oko drafta.

33. pick
Mavsi pojačavaju bedem pod košem, očito ne računaju na Dwighta tako skoro. Visoki kojega biraju je Bernard James. Čovjek ima 27 godina, bio je u vojsci, odslužio tri ture u Iraku, zatim dvije na sveučilištu. Sam kaže da su mu koljena super jer je košarku počeo igrati nedavno. Jasno vam je o kakvom se talentu radi kada ga se uspoređuje s Joelom Anthonyem, ali, čovječe, bivši vojnik pod košem? I to u Teksasu? Odličan pick za Mavse.

34. pick
Cuban očito traži nove obrambene majstore, izbor Jaea Crowdera na ovoj poziciji totalna je krađa. Ovo je valjda jedini čovjek na draftu koji može namlatiti bivšeg marinca Jamesa, ali i suprostaviti se mišićima onom drugom Jamesu, LeBronu, ako se idućih godina ove dvije momčadi opet sretnu u Finalu. Dallas čisti salary cap, ujedno pokušava održati konkurentnu momčad. Pretvaranje onog jednog picka u tri pri tome se možda pokaže izuzetno bitnim jer im je omogučilo da se dokopaju tri iskoristiva igrača.

MEMPHIS GRIZZLIES

25. pick
Oni se baš nisu proslavili draftanjem zadnjih godina (Selby, Henry i Thabeet čini se totalnim promašajima), a i ovaj izbor Tonya Wrotena baš nema smisla. Prvenstveno zato što momčadi bez vanjskog šuta dodaju još jednog bacača cigli (i to pored dostupnog Jeffa Taylora) koji možda može donijeti Mayovsku energiju s klupe u vidu napadanja obrana, ali ne i onaj često krucijalan šut za tri. Ako ništa drugo, barem se više ne moraju misliti oko toga tko je back-up play i mogu u miru otpustiti onu hrpu leševa koju su lani okupili (Selby, Arenas, Pargo).

INDIANA PACERS

26. pick
Baš me zanimalo što će napraviti Pacersi sada kada je Bird odstupio, a s njim i lukavo kockanje s potencijalom koje im je donijelo i Grangera i Georgea. Nažalost, novi/stari predsjenik Donnie Walsh i novi GM Kevin Pritchard smatraju kako je od talenta važnije naći nekoga tko može zamijeniti legendu kluba Jeffa Fostera u guranju pod košem, pa su se odlučili za drvo vrste Plumlee zvano Miles. Super vijest za Heat, Wade i James sada imaju još jednu metu preko koje mogu zakucavati.

36. pick
Orlando Johnson trebo je donijeti malo stabilnosti na bokove Kingsima, slično onome što im Robinson donosi pod koševe, ali naravno da su ga prodali Pacersima za šaku dolara. Tako to rade braća Maloof. Pacersi pak dobili još jednog igrača za na bok.

OKLAHOMA CITY THUNDER

28. pick
I zato je Sam Presti car. Odnosno, bit će ako se Perry Jones razvije u igrača koji može postati koristan član rotacije, a da ne govorim što se može dogoditi ako tip jednog dana postane talent kakav je najavljivan po dolasku u NCAA. Praktički, sutra OKC može istrčati s 5 igrača lutrijske kvalitete, a Presti se može hvaliti kako je nakon Ibake (24. pick) jednog pronašao i na samom kraju prve runde.

CHICAGO BULLS

29. pick
Zanimljiv izbor, Marquise Teague svakako će jednog dana biti napredak u odnosu na Lucasa i Watsona, ali upitno je koliko im može pomoći odmah, dok čekaju da se Rose vrati u formu.

BROOKLYN NETS

41. pick
Blazersi su im izabrali Tyshawna Taylora, valjda kao utjehu ako ostanu bez D-Willa.

54. pick
A evo nam i prvog Gruzijca - Thornike Shengelia. Zašto uzeti prava na igrača koji ti možda može pomoći već ovoga ljeta kad se možeš kockati s momkom koji vrlo vjerojatno nikada neće doći u NBA. Gruzijski rulet.

58. pick
Evo još jedan majstor, Ilkan Karaman. Zašto jednostavno ne ukinu ovu drugu rundu? Mislim, prava na igrače mogu dodijeljivati i bez prijenosa, a u drugoj rundi ipak ima igrača koji ti mogu pomoći odmah.

MIAMI HEAT

45. pick
Mogli su imati Moultriea, Ezelia ili Taylora, a imaju Justina Hamiltona, novog Pittmana, drvo prema kojem se braća Plumlee doimaju kao gimnastičari.

UTAH JAZZ

47. pick
Kevin Murphy. Hej, nije bijelac, ali svakako zvuči kao jedan. Time ispunjava onaj osnovni uvjet za igranje u Salt Lakeu. Senior, dobar šuter, lijevo sveučilište. Valjda zamjena za C.J. Milesa koji je u zadnje vrijeme nešto previše negodovao zbog manjka minuta.

NEW YORK KNICKS

48. pick
Kostas Papanikolau, njega za razliku od ovih dosadašnjih Europljana znam. Ok igrač. Upitne NBA kvalitete, ali ionako neće tako skoro u New York.

LOS ANGELES CLIPPERS

53. pick
Euro igrači biraju se kao da je izbila nekakva epidemija, nakon jednog u prvoj rundi, Furkan Aldemir je već šesti u drugoj. Clippersi isto očito nemaju namjeru dogodine dodati igrača putem drafta.

LOS ANGELES LAKERS

55. pick
Dallas je nakon Crowdera uzeo još jednog stopera s Marquettea, Dariusa Johnsona-Odoma, ali su ga ubrzo trejdali u Lakerse. Možda nije back-up play, možda nije rasni swingman, ali stoper koji može braniti tri vanjske pozicije – vrlo vjerojatno.

60. pick
Robert Sacre, to je pošten pick druge runde. Snažni centar, malo drven, malo betona u tenisicama, ali visinu ne možeš naučiti, zar ne. Dva igrača zadatka za Lakerse, nebitna kao i mnogi drugi do sada.

MINNESOTA TIMBERWOLVES

58. pick
Bravo Wolvesi. Pick potrošen na igrača koji čak ima šanse zaigrati u ligi, odličnog tricaša upitnih fizikalija za NBA, ali zato potencijalnog cimera Chaseu Budingeru. Ne bi me čudilo da jednog dana saznamo kako je Kahn pripadnik Klana ili barem nekog arijevskog bratstva – Wolvesima izgleda nije dovoljna jedna bijela petorka, već su krenuli po drugu.

SAN ANTONIO SPURS

59. pick
I bravo Spursi. Najbolji preostali šuter u ponudi, Marcus Denmon, član je njihovog ljetnog kampa. Odličan tricaš, ali s onim klasičnim problemom, tijelo playa, a nije play, niti je dovoljno eksplozivan da čuva takve, a niti dovoljno visok i jak da se suprostavi pravim dvojkama.

Uf, na kraju mogu samo zaključiti kako smo, kao i obično, imali puno vike nizašto, jedan pitomi draft bez ozbiljnijih tradeova, ali sa zanimljivim izborom igrača i ovom urnebesnom završnicom u kojoj su se momčadi međusobno nabacivale euro prospektima. Također, rijetkost je da baš svih 30 momčadi ima pick, obično netko preskoči ceremoniju.

Od igrača koji nisu izabrani u oči bode jedino ignoriranje Scotta Machada, možda i Kevina Jonesa s West Virginie i Hollisa Thompsona s Georgetowna, ali oni će u najgorem slučaju doći u Europu mlatiti sve ove koji su izabrani umjesto njih, a u najboljem upasti na neki roster putem kampa.

A sada na kuhanje kave i u nove radne pobjede!

25Mar/127

MONTHLY POWER RANKINGS 3/4

Posted by Gee_Spot

Kako se priblažava playoff, bitka za osmo mjesto na Zapadu polako pada u drugi plan, posebice s obzirom na način na koji je Utah zasjela u ulogu prvog favorita, na krilima rastuće forme i ugodnog rasporeda koji bi se trebali protegnuti i preko ovih zadnjih mjeseca dana. Fokus svakako pomalo treba okretati u smjeru ekipa s vrha i cijelog niza međusobnih dvoboja koje ćemo imati prilike gledati u ovom zadnjem mjesecu, a već noćas imamo priliku uživati u dvoboju Heata i Thundera, susjeda na ovomjesečnim rankingsima (u zagradama su prošlomjesečne pozicije).

CONTENDERS

1. (2) CHICAGO
2. (1) MIAMI

Mislim da nakon dvije sezone tupljenja na ovim stranicama više nemamo što dodati o ove dvije momčadi, osim im još jednom zaželjeti sreću u međusobnim dvobojima. A sreća će igrati i te kako bitnu ulogu – u zadnje dvije godine od kada su okupljene ove jezgre, Bullsi i Heat odigrali su 10 utakmica, score je 5-5, a njih čak 6 završilo je s 4 ili manje koševa razlike. Jedina utakmica koja odstupa od uzorka je zadnje pobjeda Bullsa u kojoj su ubacili najviše poena od svih 10 susreta (čak 106) i to odigravši bez Rosea. Pa vi tu sad iščitajte što god hoćete, ako mislite da na uzorku od jedne utakmice imate što naučiti (skepticima ovo može dobro doći da još jednom istaknu Roseovo pretjerano forsiranje kao potencijalni problem napada Chicaga, onima sa ružičastim naočalama da sve karte stave na sazrijevanje ostalih napadačkih opcija koje bi se nakon ovakve partije konačno trebale pridružiti Roseu u nadigravanju s Jamesom i Wadeom).

Formule su poznate – da bi imali šanse, Bullsi moraju držati Heat ispod 45 % šuta, treba im efikasna Roseova partija (bliža 50% realizacije nego 40%) i, najvažnije od svega, treba im stalno kruženje lopte i velika prednost u napadačkom skoku kako bi napad ostao podmazan. Heat pak mora dobiti dobre večeri od svoja tri udarna igrača, treba što više izolacije za Rosea kako bi sve efikasniji napad Bullsa zaštekao i treba skok držati što je više moguće u egalu. I dok se ovaj napadački učinak pratkički svodi na poučak Lina Červara 'tko više zabije i tko više obrani – taj je pobjednik', Bullsi imaju laganu prednost (a zbog toga i prvo mjesto u ovim rankingsima) jer u rukavu drže ključni x-faktor – skok. U sudaru ovako talentom izjednačenih protivnika odlučuje jedna lopta, a Bullsi ih često imaju po 5-6 viška zahvaljujući napadačkom skoku.

Koliko god bitni bili Thibodeauov sistem, Dengov dvoboj protiv Jamesa i Roseova genijalnost, Noah i Boozer su ti koji imaju najveću odgovornost u ovoj seriji - u momčadi bez jasne hijerarhije trebali bi konačno iskoristiti prednosti match-upa ili zauvijek ostati zapamćeni kao precijenjeni (i preplaćeni) igrači zadatka. Posebice je bitan Noah koji je u lanjskom playoffu potpuno podbacio, zbog ozljede je bio neprepoznatljiv i upravo je nedostatak njegove energije bio onaj sastojak koji Bullsi nikako nisu mogli nadomjestiti, bilo u seriji s Pacersima, bilo protiv Miamia. Ne samo što ga je Bosh nadskakao, već Noah često uopće nije bio u prilici biti na parketu zbog nepotrebnih osobnih koje je kupio pokušavajući krpati rupe iza Boozera. Uglavnom, izbije li im Heat (ili splet okolnosti, ako baš hoćete kriviti ozljedu za sve) još jednom ovog jokera iz ruke, Bullsi bi se vrlo lako opet mogli naći u jednostranoj seriji i pred nizom pitanja o budućnosti.

QUASI-CONTENDERS

3. (3) OKLAHOMA
4. (4) SAN ANTONIO

Oklahoma ima ogromne šanse zaigrati u Finalu zahvaljujući talentu i efikasnosti koju iskazuju Durant, Westbrook i Harden (i koje je nepojmljiva uz sve lopte koje uludo potroše). Njihovih zajedničkih 20 izleta na liniju slobodnih u prosjeku tijekom susreta u playoffu će se zasigurno povečati (ovolikoj količini laganih koševa teško će parirati i jedan Miami, pogotovo stoga jer sva trojica zabijaju s oko 85% uspješnosti), ali Spursi posjeduju element zbog kojega ih moramo staviti u istu kategoriju – košarkaški IQ.

U dvije ovosezonske pobjede protiv Thundera, Spursi su pokazali da imaju dovoljno za nositi se s njima u seriji. Sve polazi od ogromne količine tijela na boku koja su u stanju parirati udarnoj trojci Oklahome. Leonard i Green su kao stvoreni za ganjati Duranta i Hardena, dok Parker nije ništa drugo nego originalna i puno rafiniranija verzija Westbrooka u toj ulozi pick & roll strijelca s pozicije playmakera.

Thunder zbog napadački limitarnih visokih igrača nije u stanju koristiti najveću slabost rotacije Spursa, a to je manjak tijela pod košem. Također, njihova sklonost korištenju niskih petorki pomaže Spursima utoliko što Popu omogućava smanjiti minute Blairu i Splitteru, a povećati ih Bonneru, čiji šut za tri se idealno uklapa u dominantnu pick & roll igru posloženu oko Parkera i Ginobilia (s tim da valja istaknuti kako Manu nije ni igrao u ove zadnje dvije pobjede i kako će minute koje on odradi umjesto Neala i Andersona samo dodatno zakomplicirati rješavanje ionako već poprilično teškog zadatka stavljenog pred Scotta Brooksa).

FLOATING MINES

5. (9) LAKERS
6. (10) MEMPHIS
7. (5) DALLAS

Lakersi svojom potencijalno dominantnom igrom kroz post mogu skinuti čak i Oklahomu tako što bi ograničili korištenje bitnog oružja Thundera, a to je niska petorka s Durantom i Hardenom na krilu te Collisonom pod košem. Naravno, poseban naglasak stavljam na ovo potencijalna jer jasno je da, dok Kobe troši jednaki broj lopti kao Bynum i Gasol zajedno, ništa vezano uz napad Lakersa ne možemo nazvati dominantnim. Također, iako dodatak Sessionsa konačno Lakersima daje čovjeka koji može trčati uz Westbrooka, match-upovi Bryanta i Barnesa protiv Hardena i Duranta imaju običaj završiti u korist Thundera.

Sličan recept vrijedi i za Memphis, koji za razliku od Lakersa ima i puno bolji obrambeni trojac za baciti na udarne igrače Oklahome u Conleyu, Allenu i Gayu. O tome koliko ovako čvrste momčadi u postu ne odgovaraju Spursima također ne treba trošiti previše riječi. Dallas se ovoj skupini pridodaje čisto zbog iskustva i potencijala da ponovi nešto slično lanjskoj sezoni.

Beaubois na trenutke podsjeća na Barein triple-threat efekt, a Mahinmi i Wright donijeli su dozu Chandlerovske energije uz Haywoodovu sirovu snagu. Dirk je u sve boljoj formi kako sezona odmiče, a naravno da Dallas zaigra najbolju košarku kada se Kidd na par utakmica probudi iz kome. Ako se sjećate, slično je bilo i lani, čak su ga u jednom trenutku poslali na mini-godišnji usred sezone, da bi u završnici Kiddovo playmakersko iskustvo odradilo ključnu rolu.

Slijepo držanje Carlisleove filozofije (nesebičnost u napadu te požrtvovnost u obrani uz striktno pokrivanje svoga čovjeka) posebice im daje šansu protiv Thundera (za razliku od Spursa s kojima imaju score 1-2, Thunder je ove sezone uglavnom pobjeđivao Dallas, score je 3-1), ali i Lakersa i Memphisa iz jednostavnog razloga što se radi o dvije momčadi koje nemaju pouzdan šut iz vana i koje Carlisle, kombiniranjem zone s ovom žilavom obranom na čovjeka, može totalno izbaciti iz ritma.

PLAYOFF FODDER

8. (13) ORLANDO
9. (12) PHILADELPHIA
10. (7) CLIPPERS
11. (14) INDIANA
12. (8) DENVER
13. (15) NEW YORK
14. (16) BOSTON
15. (17) ATLANTA
16. (19) UTAH

O ovom istočnom dijelu ove skupine nema se što posebno reći, Orlando jedini zahvaljujući Howardu donekle može parirati Chicagu i Miamiu, koji su i dalje prisiljeni prečesto ga udvajati i tako ostavljati prostor Ryanu Andersonu, ali, s druge strane, taj isti Orlando možda ispadne već u prvom krugu protiv Atlante ili Indiane zbog likova kao što su Jason Collins ili Kyrylo Fesenko. I ne, ovo uopće nije šala – Pacersi nisu slučajno potpisali jedinog slobodnog čovjeka na tržištu visokog 216 cm i teškog 130 kg, što je taman masa potrebna da se Howard drži dovoljno daleko od reketa da ga se ne treba udvajati.

Sixersi pak imaju druge brige s dugoročnijim posljedicama od trenutnog pada učinkovitosti koji je nastupio nakon što su naišli na teži dio ovosezonskog rasporeda. Turnerovim instaliranjem u petorku postalo je kristalno jasno kako se on i Iggy poklapaju na puno neučinkovitiji način nego je to slučaj s Jamesom i Wadeom i kako nema smisla graditi budućnost oko jezgre koju čine njih dvojica. Obojica nude potpuno iste vrijednosti koje su uglavnom obilježja sporednih igrača – uporno šutiraju iako nemaju šut, u stanju su razigravati na sve moguće načine, izuzetni su stoperi na vanjskim pozicijama, izuzetni su skakači za swingmane, a napadački učinak im se svodi na kontre i ulaze.

Praktički, pred Sixersima je dvojba – zadržati mlađeg i jeftinijeg Turnera i nadati se da će ubrzo izrasti u all-star igrača poput Iguodale ili ostaviti dokazanog majstora poput Iggya koji je u ovom trenutku bez premca najbolji vanjski stoper lige, bolji čak i od LeBrona Jamesa (brojke koje protiv njega ostvaruju direktni protivnici su smiješne, bacite tu i tamo pogled barem na box score jer čovjek od all-stara na jednu večer napravi NBDL igrača).

Jasno, prije nego se odluče na razbijanje momčadi koja je ove godine bila pravo osvježenje, ne bi bilo zgorega da Sixersi u playoff konkurenciji vide u akciji svoju najbolju petorku koju iz inih razloga ove sezone nismo imali previše prilike gledati, a ta je kombinacija Williamsa, Younga, Hawesa, Iguodale te Holidaya ili Turnera.

Celticsi i Knicksi imaju nezgodnu završnicu sezone krcatu teškim dvobojima, ali obzirom na sve što su pokazali mislim da prednost pred Bucksima ne mogu ispustiti. I dok ionako tanki Celticsi svakog dana ostaju bez igrača (prvo je sezonu, možda i karijeru, zbog ozljede završio O'Neal, zatim je zbog problema sa srcem otpao i Wilcox, da bi sad ostali na neko vrijeme i bez Pietrusa koji je zaradio potres mozga), Knicski izgledaju sve bolje.

D'Antoniev odlazak poslužio je kao ispušni ventil za cijeli niz frustracija koje su se nataložile u svlačionici - Amare zabija, Melo se trudi na obje strane parketa, a Knicksi opet pobjeđuju obranom. Naravno, pouzdati se u Amarea i Mela nakon svega nije pametno, isto kao ni okarakterizirati D'Antonia kao krivca ili Woodsona kao spasitelja.

Ono što jedino možemo tvrditi sa sigurnošću je da ovogodišnji Knicksi najbolje izgledaju kada Chandler i Shumpert diktiraju tempo obranom. Sad, D'Antoni je svoju izgubljenost pokazao time što je dopuštao Linu duplo veće slobode nego ih je htio dati Carmelu (što je totalni nonsens), ali i još više oduzimajući minute terijeru poput Shumperta kako bi ih dao revolverašu poput Smitha.

Woodson je samo donio balans u oba slučaja, a time ga je vratio i u momčad. Lin i Carmelo sada imaju odgovornosti primjerenije talentima, a Shumpert opet ima više šansi uz Chandlera utjecati na tijek utakmice (a ni Smith nije zaboravljen). D'Antoni je upravo tim ignoriranjem Shumperta i neshvaćanjem vlastite momčad samo dokazao da se, čak ni u onom periodu Linova medenog mjeseca, nije radilo o traženju rješenja za Knickse, već samo o pokušaju pronalaženja rješenja za trenera. Logično da u takvoj situaciji više nije imao podršku igrača.

Što se tri momčadi sa Zapada koje su završile u ovoj skupini tiče, njihovi limiti su postali preočiti i u playoffu ih drže samo pojedinačni faktori. U slučaju Clippersa to je Chris Paul (zamijeni ga prosječnim playom tipa Brandona Jenningsa i ovaj roster Clippersa bi lovio prva tri picka), u slučaju Nuggetsa to je George Karl (ozljede ih definitivno ne miluju, ali Karlov stil igre i rotacije ipak donose konstantni priljev pobjeda), a u slučaju Jazza to je fenomenalna klupa krcata mladim nogama koja izuzetno dobro nadograđuje trud Jeffersona i Millsapa.

Sve tri momčadi čeka gadna završnica sezone kako bi održali trenutni playoff status, a posebice se to odnosi na Clipperse koji počinju osjećati teret Vinniea Del Negra prije od očekivanoga. Razlog zašto nećemo vidjeti onaj očekivani i manje šokanatan scenarij – plasman u playoff, poraz u prvom krugu i onda zamjenu Del Negra ozbiljnim trenerom kakav su prije par godina izveli Bullsi – ipak najvećim dijelom leži u očajno tankom rosteru, pogled na kojega valjda tjera Paula da žali za vremenima u New Orleansu i dobrim starim Davidom Westom koji mu je uvijek čuvao leđa.

GUNNIN' FOR THAT NUMBER 8 SPOT

17. (11) HOUSTON
18. (21) PHOENIX
19. (18) MINNESOTA
20. (23) MILWAUKEE

Dobra vijest za Rocketse je što su ostali u borbi za playoff usprkos gubitku Lowrya (van konkurencije do daljnjega zbog infekcije) i Martina (koji će izgleda propustiti ostatak sezone zbog ozljede ramena), a loša što ih je to ostavilo bez glavnog oružja – sjajne klupe. Bez dvije jednake petorke, teško da mogu pratiti ritam koji su nametnuli Jazzeri.

Phoenix je pak franšiza u kojoj se čuda događaju svakodnevno (obrambene epizode i liderstvo Granta Hilla, učinak Stevea Nasha i oživljena karijera Michaela Redda samo su neka od njih), ali čak ni ovakva franšiza ne može izvući živu glavu iz užasnog rasporeda koji ih čeka do kraja.

Wolvesi bez Rubia i Pekovića nisu ista momčad, iako ih može veseliti Loveov novi niz MVP partija i, prije svega, mogućnost da će možda ipak imati pick prve runde ove godine zahvaljujući plasmanu Jazzera u playoff (zaštičen samo u slučaju lutrije).

Bucksi su pak trenutno jedna od zanimljivijih priča u ligi. Do nedavno igrali su šestim najbržim ritmom lige, što je samo po sebi činilo čudesan pomak u Skilesovoj filozofiji igre prema kojem se onaj McMillana i Blazersa s početka sezone čini mizernim. Međutim, dovođenjem Ellisa iz Warriorsa, Skiles je potpuno pustio uzde i Bucksi su trenutno na putu da postanu najbrži napad NBA još od Sunsa.

Problem je samo što puno više od efektivne run & gun igre Sunsa nalikuju na besmisleno zujanje Warriorsa. Ellis je očita poveznica, ali zamjena snajpera poput Currya bacačem cigli poput Jenningsa teško da poboljšava formulu koja ionako ne obećava.

THE BAD

21. (6) PORTLAND
22. (20) WARRIORS
23. (26) TORONTO
24. (20) CLEVELAND
25. (25) NEW ORLEANS

Blazersi i Warriorsi tankiraju i nadaju se dodatnim pojačanjima dogodine putem drafta, stoga njihove uprave nesumnjivo više pažnje posvećuju rezultatima Netsa i ostalih ekipa s dna nego razvoju vlastitog rostera. Sad, Blazersi će možda imati čak dva lutrijska picka, ali obzirom kako su birali zadnjih godina, moramo biti skeptični prema tome kolika će od toga biti korist. Ako ništa drugo, žele li do kraja sezone nizati samo poraze, dosta će biti da povećaju minutažu svojoj užasnoj klupi.

Warriorsi s druge strane imaju smetnju u lovu na četiri najgora scorea u ligi koji bi im garantirali pick među prvih sedam bez obzira na lutriju, a ta smetnja se zove David Lee koji očito ne posjeduje nižu brzinu od pete i koji bi se vrlo skoro mogao naći van parketa zaražen nekom novom čudnom infekcijom. Opet, obzirom na krađu koju su izveli dovevši potencijalnog franšiznog centra za NBA action combo-beka, možda im nije ni suđeno da se još dodatno pojačaju (a i Utah Jazz beskompromisnom borbom za playoff dobiva dodatne karmičke poene).

Hornetsi su valjda jedini sudionici lige koji nisu pustili suzu nakon što je Ricky Rubio sredio koljeno, ali teško im je išta zamjeriti obzirom na katastrofu koju su preživjeli u ovom periodu dok su bili pod kontrolom Sterna i kompanije. Zaslužili su dva lutrijska picka, s tim da se pomalo treba početi spremati za urnebes koji će nedvojbeno nastati ako i dalje budu pod vlasništvom lige kada izvuku prvi pick (a, ako ih se i proda u međuvremenu, glasine o tome kako je prvi pick bio uključen u cijenu zasigurno će postati dio NBA folklora).

Cleveland se očekivano raspao bez Varejaoa, ali barem je Irving potvrdio da je bez konkurencije rookie godine, dok su Raptorsi povratkom Bargnania opet počeli nešto zabijati i tako lakše dolaziti do pobjeda. Dobra vijest za obje momčadi je ta što su barem iskoristili ovu sezonu kako bi potvrdili da su pogodili s izborom trenera – Scott je odradio posao karijere dok ozljede nisu uništile rotaciju, a Casey je iz očajnog rostera izvukao solidne brojke u svim kategorijama.

Ipak, obojici su zaradila i jedan ozbiljan minus. Scott bez razloga ignorira sjajnog beka Mannya Harrisa koja je rasturao u NBDL ligi i koji je odigrao odlično svaki put kad bi dobio priliku u NBA (i lani i ove sezone). Zašto uporno daje minute istrošenom Parkeru umjesto da ispita nije li Harris potencijalni partner Irvingu nije mi jasno, valjda još misli da se bori za playoff. Casey s druge strane nikako da u veću rolu gurne mladog Davisa na štetu gomile zombija koje rotira pod košem.

THE UGLY

26. (24) SACRAMENTO
27. (27) DETROIT
28. (28) NEW JERSEY
29. (29) WASHINGTON

U Sacramentu su pronašli rješenje za dvoranu, sad još da pronađu smisao na parketu. Pistonsi su pak postavili temelje nešto svjetlije budućnosti izuzetnom kemijom koja se razvila između dvojca Stuckey – Monroe, a ovogodišnji draft i snovi o Anthonyu Davisu, koji bi sjajno legao pored Monroea, pokazat će mogu li i oni dogodine napraviti korak naprijed.

Netsi bi trebali ozbiljno razmišljati o tome da sjednu Wallacea i Williamsa kako bi izbjegli nekakav niz slučajnih pobjeda i tako ostali bez picka kojega su tako blesavo poslali u Portland, jer, obzirom da se Deron valjda već zamišlja u dresu Mavericksa i da igra s 50% kapaciteta, taj pick će im biti sve što će imati za ponuditi šminkerima u Brooklynu.

Washington je također pažnju usmjerio ka draftu, a jedna od rijetkih stvari koja ih može radovati ove tužne sezone je napredak Walla iskazan nakon all-stara. Stvarno je patetično da su tek dovođenjem preskupog Nenea dobili drugog rasnog NBA igrača. Praktički, gomile minuta ove sezone potrošili su na prolaznike poput Bookera i Singletona (koji možda imaju potencijala za nekakvu sitnu obrambenu rolu s klupe, ali definitivno nisu startni materijal) te revolveraša bez savjesti Crawforda. Vesely je pak ispao najveće razočaranje drafta i, osim Seraphina, koji se nameće kao solidan čuvar reketa (ima potrebnu masu i skočnost, ali i drvenu ruku i upitan košarkaški IQ), nemaju apsolutno ništa što bi na kraju sezone mogli okarakterizirati kao neki temelj budućnosti.

Osim daljnje vjere u Wallov napredak, draft i novu kulturu koja bi trebala doći s novim GM-om i novim trenerom. Naravno, Anthony Davis bi učinio čuda za kompletnu franšizu, sparivanje takvog šljakera s finim čovjekom poput Nenea bi, preko noći, Wizardse od ulične bande pretvorilo u društvo ljubitelja poezije. Valjda će imati malo sreće jer, osim što su potrošili dvije godine uzalud ne stvorivši ništa, dovođenjem Nenea dodatno su si začepili salary cap. Kako stvari stoje, trošenje amnestije na Rasharda Lewisa ne bi imalo smisla ni dogodine – treba ga istrpiti (njegova plaća pokriva dobar dio salary capa pa se ne mogu upuštati u ludovanja na tržištu), a amnestiju iskoristiti ili na Blatchea (iako uvijek postoji šansa da će netko riskirati s ogromnim visokim koji u pravoj roli još uvijek može postati solidna opcija s klupe) ili je čuvati za slučaj da se Nene raspadne.

THE BUTT-UGLY

30. (30) CHARLOTTE

Sve karte su bacili na draft i čišćenje rostera, a sve oči su uprte u Michaela Jordana. Za nadati je da se za ovogodišnji izbor neće pripremati s Charlesom Oakleyom oko stola za poker. Loš humor na stranu, pravi izbor donio bi po prvi put nadu u ovu besmislenu franšizu koja je do sada lutrijske pickove trošila na imena poput Okafora, Feltona, Adama Morrisona, Brandana Wrighta (koji se materijalizirao u Stephena Jacksona na dan drafta i omogučio im jedinu playoff epizodu u povijesti), Augustina, Hendersona i Biyomba.

28Dec/110

RUNNING WITH THE PACK G2

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Bucks

Jučer smo gledali prezentaciju toga kako bi stvari mogle izgledati u budućnosti, a jutros smo se mogli podsjetiti kako je to izgledalo lani. To bi, u jednoj rečenici, bio opis Wolvesa u prve dvije utakmice. Obzirom na ono što sam dan ranije vidio gledajući njih protiv Thundera i Buckse protiv Bobcatsa, očekivao sam iznenađenje i pobjedu Minnesote na račun Beasleya i Bareae, računajući kako Jackson i Dunleavy ne mogu zaustaviti mlađe i energičnije protivnike. Pri tome sam zaboravio na dvije stvari koje će biti itekako ključne u ovoj sezoni:

1. Barea kao drugi bek potencijalna je bomba u napadu, ali isto tako obrambeno je lako iskoristiv protivnik, posebice protiv visokog swingmana tipa Jacksona

2. na Beasleya ne možeš računati

Adelman je pokazao da je lisac time što je Bareu gurnuo u igru već nakon 5 minuta kako bi što prije iskoristio mumificiranost bokova Bucksa. Jasno je zašto Skilesu ne pada na pamet maknuti ih iz petorke – i Dunleavy i Jackson lani najgori napad u NBA čine podmazanijim svojim pasovima i šutom. Obrambeno se pak nikako ne uklapaju u identitet prvenstveno obrambene ekipe koji su Bucksi izgradili zadnjih godina, a to pokazuju i šupljine pokazane u ove dvije utakmice. Podatak koji sve govori o obrani Bucksa – u prvih 12 minuta primili su 30 koševa i slali Wolvese na liniju 20 puta.

Loša igra nije kažnjena iz jednostavnog razloga što su protivnici bili još gori. Ako izuzmemo Darka koji je cijelu večer bio vrlo solidan u čuvanju Boguta 1 na 1 (a to baš i nije kompliment Bogutovoj igri), u obrani Wolvesa curi na sve strane. Postaje jasno da Adelman treba Johnsona na parketu samo zbog dužine, jer čim ga makneš na klupu ostaješ u nekoj kombinaciji Rubio-Barea-Ridnour protiv koje možeš zabiti kako hoćeš.

Ono što su Bucksi napravili puno bolje od Thundera je kontrola ritma. Stalni faulovi i dobra tranzicijska obrana oduzeli su Minnesoti lake koševe, a ostalo je napravio Beasley. Nije zabio ništa, izbacio se iz igre nepotrebnim osobnima, a kada bi i dobio loptu uglavnom bi je poklonio protivniku. Umjesto da dominira pored Dunleavya, Beasley je potpuno nestao, a to u prijevodu znači da je napad Wolvesa ostao bez dežurnog strijelca i sveo se na Loveovu upornost (već u prvom poluvremenu ostvario statistiku za utakmicu, double-double od 20-12, završio s 31-20) i Bareinu slashersko-šutersku inspiraciju.

Početak treće obilježio je novi niz Beasleyevih gluposti, bezvezna četvrta osobna i isforsirani šut nakon kojega Bucksi po prvi put na susretu odlaze na značajniju prednost. I baš u ovom trenutku činilo se kao da opet gledaš reprizu prošle sezone. Iz Wolvesa kao da je nekto isisao energiju iz prve utakmice. Love skače i bori se, dok ostali gledaju kako Bucksi zabijaju otvoreni skok šut za skok šutom. Nitko ne reagira ni u obrani ni u napadu, a lopte se gube na sve strane, kao i prošle sezone kada je Minnesota u prosjeku dominirala ligom u kategoriji prodanih lopti.

Nigdje onog Adelmanovskog kretanja bez lopte, nigdje pravovremenih asista. Samo Love koji radi i radi i radi, a sve uzalud. Naravno, svima je jasno da je ovo škola i da će ovakvih večeri biti. Očajna obrana, nesuvisli napadi, izgubljene lopte – sve su to karakteristike tipične za gubitnike, a Wolvesi moraju itekako raditi da se riješe tih obilježja. Potencijala ima. Međutim, ono što je možda važnije za širu sliku je loša košarka koju prezentiraju Bucksi.

Za jednu momčad koja pretendira na povratak u playoff i borbu za jednu od 8 pozicija, Milwaukee igra poprilično lošu košarku. U ovom susretu su u jednom trenutku imali i 20 razlike, nakon što su Jennings i Jackson spojili par šuteva i nakon što je Beasley još jednom uništio nekoliko napada u nizu. Međutim, čim je šut stao, stali su i Bucksi. I to su toliko stali da je Luke Ridnour sam samcat gotovo utakmicu doveo u egal (uz Loveove skokove i Rubiovo seciranje obrane na samom kraju, a i Beasley je konačno spojio dva šuta, ne zato što je najbolji kad treba, već zato što bi svatko od ispucanih 20 lopti kad-tad zabio dvije). Nije Minnesota odigrala ništa specijalno, jedan njihov igrač je postao vruć i to je bilo dovoljno da na kraju zamalo odnesu pobjedu.

U ovoj očajnoj prezentaciji košarke u kojoj smo se nagledali silovanja skok-šuta i promašenih zicera Love je imao čisti šut za produžetak koji je iscurio. Nebitno, Minnesota od ovakve pobjede ne bi imala nikakve koristi jer nisu toliko dobri da si mogu priuštiti pobjede kada ne igraju dobro, ali sama činjenica da su Bucksi teškom mukom iskopali pobjedu doma protiv doslovno iste ekipe koja je lani imala najgori score u lig dovoljno govori o njihovim playoff šansama. Atlanta, Indiana i Philadelphia se ne moraju bojati da će propustiti playoff.

Bucksi su dvije večeri za redom odigrali istu utakmicu i tu već imamo materijala za neke zaključke. Prvo, radi se o lošoj momčadi koja će teško naći kompromis između napada i obrane (ovi što mogu zabiti ne igraju obrani, ovi što igraju obranu ne mogu zabiti). Drugo, Bogut je vodonoša, u najboljem slučaju drugi čovjek, nikako temelj napada. Prvog imena nema, iako će se Jennings i Jackson cijelu sezonu natjecati za tu rolu (što nužno ne mora donijeti ništa dobroga, dapače). Ipak, ima i jedna dobra vijest. Rookie Leuer ima meku ruku s poludistance i dovoljno je borben pod košem da ga se uključi u rotaciju. Mali ima potencijala biti Vince Masuka, a to nikada nije loše. Ako netko ne zna, Masuka je sporedni lik u Dexteru, totalno nebitan i nevažan za radnju, ali svaki put kada se pojavi ukrade scenu. Ne uzima ništa, daje mnogo. Leuer spada u tu kategoriju. Nema talenta ni fizikalija za veće role, ali dovoljno je visok i pokretljiv da nije sprdnja u obrani, ne boji se gurati pod košem, plus ima tu meku ruku oko koje može izgraditi karijeru. Ukratko, sjajan peti visoki u dobroj rotaciji.

Celtics @ Heat

Morao sam odgledati i ovaj derbi, iako je po načinu na koji je Miami dominirao susretom ovo bilo sve samo ne derbi. Wade i James su svojim monstruoznim fizikalijama stizali na sve strane, tipa zalijepiti bananu u obrani i onda u nastavku akcije istrčati kontru u kojoj si bacaju alley-oop. U jednoj situaciji James baca Wadeu lob s centra, ovaj ga hvata u zraku i leti na drugi obruč i polaže, lopta curi vani, ali James je već tu da je zakuca nazad u koš. Bolesno.

Dobri stari Celticsi pak nikad ne odustaju i na leđima Bassa (igračina, šteta što su ga u Orlandu uporno gurali van reketa, čovjek je fajter koji ima potencijala postati role player u stilu Kurta Thomasa, a ne biti samo meka ruka s poludistance) i Doolinga (hladnokrvni veteran koji ne propušta šansu kada mu se ukaže) razliku koja se cijelo vrijeme kretala između 10 i 20 (ovisno o tome kad bi James i Wade bili zajedno na parketu) smanjuju na samo 3 minusa. I tu sad postaje zanimljivo, treba vidjeti kako će Heat reagirati u ovim gustim završnicama koje su im do sada bile najslabija karika.

I kako Heat reagira? Pa do sad valjda već svi znate za malog rookiea i njegova herojstva, Cole je zabio sve što je trebalo i osigurao pobjedu. Da li pojava klinca rješava najveći problem ove momčadi, to će tek vrijeme pokazati, ali ono što mali donosi u paketu nije nikakav specijalni talent (zna igrati poziciju, ali po instinktima je više combo-bek koji prvo traži svoj šut), već jedna izuzetna vrlina – muda. Momčad koja u sastavu ima jednu košarkašicu (Chris Gump) i jednog tipa poznatog po tome što nestaje u ključnim trenutcima, hitno je trebala infuziju testosterona.

Naravno, ogroman je plus što jedan kvalitetan košarkaš uzima minute koje su lani odlazile na mumije poput Bibbya ili Housea, nije na odmet ni što više Colea znači manje Chalmersa (ovaj Beasley među bekovima noćas je u jednom peroidu uspio izgubiti 4 lopte u 90 sekundi), ali upravo je njegov doprinos u stabilizaciji rotacije ključan. Sada Spoelstra u zadnjim minutama može računati na petorku Wade (apsolutno najbolji igrač i lider, neprikosnoveni alfa mužjak), Cole (drskost), James (uvijek koristan, može čekati u pozadini), Haslem (dokazani šampion) i tko god. Možda ponajprije Battier - kada se i on navikne na ovaj frenetični ritam obrana-napad i kada pronađe rolu, dobri stari Shane također može ponuditi zanimljivu kombinaciju razuma i hormona te poslužiti kao ključni stabilizacijski faktor. Zvuči kao kemija? Pa kemija je upravo ono što fali ovoj momčadi, ništa drugo. Ili je bolje reći – ono što je falilo.

Jazz @ Lakers

Pistoni nakon viđenog jutros više nisu nešto najgore što moje oči vidješe ove sezone. Ta titula pripada Jazzu koji nema previše talenta, ali što je još gore nema ni igre, ni vizije, ni identiteta. Od kada je Jazz u zemlji mormona, ima tome 32 godine, klub su trenirala 3 čovjeka, od čega je Jerry Sloan trajao 23 godine. Izdrži li Tyrone Corbin jednu (brojkama - 1, na talijanskom - uno) bit će to veće čudo od onih ploča koje je Joseph Smith pronašao na brdu u blizini svoje kuće.

21Dec/114

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

CHICAGO BULLS

THAT WAS THEN:

Kada je Thibo lani preuzeo Bullse očekivali smo napredak, ali nitko nije očekivao španjolsku inkviziciju. Chicago je zaigrao obranu na razini kojoj je mogao parirati samo Miami, što je obje ekipe izdiglo u kategoriju za sebe na Istoku. Najfascinantniji aspekt ovog preobražaja bila je činjenica da je Thibo od do jučer nebitnih igrača poput Taja Gibsona i Omera Asika stvorio respektabilne igrače rotacije i majstore čuvanja reketa. Lako je pogledati Roseov učinak, posebice igru u završnicama, pa izgubiti glavu za ovim Bullsima, ali upravo je učinak kompletne momčadi u obrani ono što ih čini posebnima. 80% NBA akcija ionako su neka varijacija screen igre, a nitko istu ne brani bolje od Bullsa.

THIS IS NOW:

Iako mogu samo sanjati o napadačkoj učinkovitosti ekipa s vrha Zapada, Bullsi će obranom i Roseovim talentom biti dio elite. Problem je napraviti taj korak naprijed u napadu. Malim dijelom to im je uspijelo dovođenjem Ripa Hamiltona. Naravno, idealno bi bilo dovesti graničnog all-star beka, ali takvi nisu dostupni za minimalac. Hamilton je pak druga najbolja moguća opcija, veteran koji je cijelu karijeru barem proveo u toj poziciji da ga se smatra graničnim all-star igračem. I iako danas više nije u stanju trpati 20, zabit će svoju kvotu otvorenih šuteva, a to je ono najvažnije za ekipu koja je do jučer na parketu držala likove poput Brewera i Bogansa (koji uopće nemaju napadačku rolu) ili Korvera (koji svojom tromošću ubija cijeli koncept obrane kao jednog fluidnog sustava). Nije Rip ni stoper, daleko od toga, ali većinu karijere je igrao u sistemima fanatika poput Carlislea i Browna tako da vrlo dobro zna što se od njega očekuje u ovakvoj obrani. Pod uvjetom da ga noge slušaju i u 33-oj godini, a nema razloga da tako ne bude, Rip ništa ne oduzima u obrani, a donosi dodatnu opciju u napadu, što zaključno znači da Bullsi mogu biti samo bolji.

PLUS:

Ne moraju više trpiti Korvera u ključnim mometnima susreta samo kako bi imali dodatnog strijelca na parketu. S deset igrača u rotaciji, od kojih svaki itekako dobro zna svoju ulogu na parketu, djeluju kao momčadi koja je u stanju nadoknaditi manjak individualnog talenta kvalitetom sistema. Zadnja kojoj je tako uspijelo doći do naslova također je u svom sastavu imala Ripa Hamiltona.

MINUS:

Još uvijek im fali klasični drugi igrač koji barem povremeno može sam sebi kreirati šut i nositi momčad kada utrajaju Rosea. Protiv Heata nisu favoriti dok ne dokažu suprotno.

PRVIH 5: Rose, Rip, Deng, Boozer, Noah

DRUGIH 5: Watson, Brewer, Korver, Taj, Asik

SCORE: 52-14

INDIANA PACERS

THAT WAS THEN:

Sitna poboljšanja i prije svega razvoj vlastitih igrača Pacerse su vratili u playoff. I ne samo to, pokazalo se da je kvaliteta njihove mlade momčadi takva da ih iz njega dugo nitko neće moći izbaciti. Ključnim momentom sezone pokazao se otkaz dokazanom, ali tvrdoglavom, Jimu O'Brienu koji nikako nije odustajao od svoje rotacije u kojoj su istrošeni veterani imali ključne uloge. Promocija u ulogu glavnog trenera Franka Vogela, još jednog izdanka trenerske linije Celticsa i dugogodišnjeg O'Brienova suradnika, preko noći je popravila krvnu sliku jer je mladi stručnjak odmah dao šansu igračima koje je nešto ranije Larry Bird prikupljao pri samom dnu lutrije (prije svih Georgeu i Hansbroughu). Pokazalo se da i on i Bird znaju što rade.

THIS IS NOW:

Pacersi su svojevrsni baby Bullsi – sve mane petorke nadoknađuju činjenicom da na klupi imaju cijeli niz igrača koji su u stanju svojom aktivnošću promijeniti tijek susreta. I to prvenstveno u obrani. Energija Tylera Hansbrougha, žilavost Jeffa Fostera i pokretljivost neki dan dovedenog Louisa Amundsona daje Indiani najbolju obrambenu rotaciju pod košem s ove strane Bullsa. Na vanjskim pozicijama situacija je dosta slabija, ali dovođenje dokazanog majstora kakav je George Hill i tu im daje mogućnost miksanja kojom se može prikriti manjak individualne kvalitete. Najveći plus ipak je stanje salary capa koje im omogućuje da jednog dana solidne igrače poput Hilla i Collisona zamjene pravim asovima. Priče o Ericu Gordonu, studentu Indiane i zaljubljeniku u Reggiea Millera, već su krenule, a ona o Odenovom povratku kući ima više PR nego košarkaškog značaja.

PLUS:

Širina u napadu, čvrstina u obrani (ne samo da su krcati pod košem, već imaju i dvoje dugonja na bokovima u Grangeru i Georgeu preko kojih nitko neće imati lagan šut). Nije ni čudo da su se Bullsi lani više mučili protiv njih nego protiv Atlante.

MINUS:

Krive startne postavke. Collison je solidan igrač koji bi u npr. Lakersima bio briljantan (ili u društvu bilo kojeg drugog dominantnog beka koji poput Kobea može kreirati za sebe i druge). U Indiani njegove mane u organizaciji igre dolaze do izražaja jer se od njega traži da igra kao Chris Paul ili Deron Williams. Što je kao da tražite od mog Swifta da dođe od Šibenika do Zagreba za 2 sata. I ovakvu priču možemo razviti praktički za svakog igrača na rosteru Pacersa. Što nas dovodi do najvećeg krivca – Dannya Grangera. Možda je krivac pogrešna riječ, ali problem koji Pacersi neće riješiti sve dok ne dovedu novo lice franšize je upravo on. Naime, stvari u Indiani su postavljene tako da je Granger taj all-round superstar koji može nadoknaditi mane suigrača u svim fazama igre. Ako ste gledali više od jedne utakmice Pacersa, tada dobro znate da stvari ne stoje tako. Ili ste možda fantasy novinar ESPN-a, dakle zaljubljeni ste u njegove brojke pa od šume ne vidite drvo. Granger je idealan treći igrač playoff momčadi, možda nategnuti drugi u nekoj izuzetno slaboj sezoni. On ne da ne čini suigrače boljima, on jedva uspijeva svoj učinak držati iznad vode. Čovjek zna zabiti, odigrati obranu i skočiti. I to je to. Ali, teoretski je nemoguće da prvi igrač bude netko tko nije u stanju biti triple threat (šut-ulaz-asist). Granger ima šut, zna se odlučiti na ulaz, ali na ovo treće zaboravite. Granger je igrač u rangu Iguodale, a Iggya ne spominjem slučajno – on bi svojim slash'n'kick kvalitetama i osjećajem za igru pokrenuo napad u Indiani. Kvragu, obzirom da bi Granger svojim vanjskim šutom dao toliko potrebno oružje Sixersima, jasno je kako je ovakva zamjena pre-logična da bi se dogodila.

PRVIH 5: Collison, George, Granger, West, Hibbert

2 ZA KRAJ: Hill i Hansbrough

SCORE: 36-30

MILWAUKEE BUCKS

THAT WAS THEN:

Katastrofalni potezi Dumarsova učenika Johna Hammonda na početku sezone (dovođenje Maggettea i Goodena, produživanje ugovora sa Salmonsom) obilježili su godinu koja je trebala stabilizirati klub oko jezgre Jennings-Bogut. Do stabilizacije nije došlo zato što je Jennings ograničen momak koji bolje izgleda na youtubeu nego na parketu, odnosno zato što je Bogut nakon jedne sjajne sezone u kojoj ga je zdravlje služilo opet utonuo u prosječnost i probleme s ozljedama. Međutim, čak i da obojici zlatna ribica ispuni želje i udijeli im funkcionalni mozak i funkcionalno tijelo, ovo čime ih je Hammond okružio garancija je života u sjeni boljih, ljepših i pametnijih.

THIS IS NOW:

Fascinantan je način na koji se Hammond, bez trunke egoizma, preko noći bacio na ispravljanje svojih pogrešaka (srećom po njega, ovo je NBA, a to znači da su nekoliko telefonskih poziva dalje razni veleumovi spremni uvijek uskočiti drugu u nevolji). Nakon popravnog ispita za GM-a Milwaukee je definitivno u znatno boljoj financijskoj situaciji – dugogodišnji kamen oko vrata u vidu Salmons-Maggette kombinacije zamijenjen je 20 milja jeftinijom i logičnijom kombinacijom Jackson-Udrih. Ipak, prolazna završna ocjena na ispitu teško da može biti viša od dvojke, obzirom da razina talenta ostaje slična lanjskoj. Udrih je solidna back-up opcija na jedinici, ali Jackson i svježe dovedeni Dunleavy jednako su iscijeđeni kao prethodnici. Istina, i jedan i drugi na papiru djeluju kao bolje opcije zbog talenta u pas-igri, čak i kao šuteri, ali kada ti koljena dođu u određeno stanje sasvim je svejedno da li vidiš teren kao rasni point-forward ili na "Ray Charles način" poput lanjskog dvojca. Uostalom, ovaj minimalni pomak naprijed u napadačkom talentu teško da može pokriti sav stres koji se gomila u svlačionici.

PLUS:

Scott Skiles ima cijeli niz zanimljivih mladih igrača s kojima može raditi na učvrščivanju obrambenog zida. Larry Sanders i Mbah a Moute u ligi su samo zbog obrane, a, kada je zdrav, Bogut je u stanju zatvoriti reket.

MINUS:

Scott Skiles obično puca po šavovima negdje između treće i četvrte sezone. Ovo mu je četvrta među Bucksima, a roster kojim mu je dan na raspolaganje teško da pomaže (možda bi se dalo nešto izvući iz njega u 2006., ali u Wisconsinu još nemaju vremeplove). I da, usprkos svim telefonskim brojevima u rokovniku, čak i usprkos mogućnosti amnestije, Hammond i dalje na rosteru drži Drewa Goodena, preplaćenog trećeg visokog kojim ima ugovor do 2015. Zaboravite na onu dvojku kao završnu ocjenu, kad se sjetim Goodena mogu samo ustvrditi da je jedini način da Hammond ikada položi ispit za GM-a taj da dogodine potpiše Dwighta Howarda i Derona Williamsa.

RETRO-FIVE: Jennings, Jackson, Dunleavy, Gooden, Bogut

SCORE: 29-37

DETROIT PISTONS

THAT WAS THEN:

Pistonsi imaju talenta, ali lani se problemom pokazalo to što su više energije trošili na sapunice okolo parketa nego na igru. Pobune u svlačionici, tajni sastanci, blesave rotacije, promjena vlasnika, suspenzije – nitko iz lanjske sezone nije izišao čista obraza. Osim možda rookiea Grega Monroea koji se nametnuo kao centar budućnosti. Čak ni najveći fanovi, a jedan od njih sam bio od prvog dana kada sam ga vidio kako igra na vrhu reketa u Georgetownu, nisu mogli očekivati granični double-double i nametanje već u prvoj sezoni. Problem s Monroeom nikad nije bio talent, već fizikalije – pitanje je bilo može li manjak mišića i skočnosti limitirati njegov učinak, odnosno neće li do kontra-efekta dovesti igra van pozicije, na krilu. Na kraju se pokazalo da je njegova centarska kvaliteta takva da nikakvi mišići i skočnost nisu bitni. Greg zna igrati košarku, a to će ove sezone kao prvo ime momčadi imati prilike još jednom pokazati.

THIS IS NOW:

Novi vlasnik i novi trener su tu, ali ne i novi igrači. Sad, ako ste optimist, onda mislite kako će stabilizacija okolo parketa omogučiti talentu na njemu da zaigra kako zna. Ako ste pesimist, manjak promjena u svlačionici navest će vas da mislite kako Pistonsi ni ove godine nemaju šanse. Sad, činjenica je kako su potezi koje je Dumars vukao u ovom kratkom prijelaznom roku u najmanju ruku bezvezni, ali ako uzmemo u obzir da je ostalo još vatre u Princeu, da je Monroe prava stvar i da Gordon ne može odigrati gore nego je igrao lani, ispada da roster Pistonsa i nije tako slabašan. Mlade snage poput Knighta, Dayea, Jerebka i Stuckeya također će donijeti nešto na stol, zar ne? E, pa nisam baš siguran. Lawrence Frank zasigurno će popraviti igru u obrani i napadu (već sama pojava nečega poput motivacije bit će dovoljna za takav iskorak), ali nakon Monroea, za koga bi stavili ruku u vatru da je rasni starter? Prince čak i u najboljim danima nije bio ništa više nego odlična opcija za popuniti petorku i prava je šteta što kao takav nije završio u nekoj playoff momčadi. Gordon je šesti igrač i nije mi jasno zašto je Dumars prije par godina odlučio plaćati ga kao startera. Stuckey je u najboljim trenutcima light-verzija combo-beka u stilu mladog Wadea, ali ti trenutci su rijetki zbog činjenice da momak nema baš razvijen košarkaški IQ. Čak i ako ćemo im priznati da u toj osrednjosti imaju dovoljan broj tijela, ne možemo konstatirati da ta tijela na skupu čine momčad. Drugim riječima, ako Frank i jest dugoročno rješenje kao trener, među igračima za sada znamo da takvih praktički i nema.

PLUS:

Novi vlasnik neće biti zasljepljen naslovima i značajem kojeg je Dumars kao igrač i kao GM imao prilikom osvajanja sva tri. Jer, Joe definitivno više nema kompas, a niti osjećaj za mjeru da barem prizna kako je zasrao svaki potez nakon osvajanja naslova. Znači, nakon još jedna sezone pune razočaranja, novi vlasnik bi dotičnome konačno trebao pokazati izlaz.

MINUS:

Tko može garantirati da Stuckey, Prince, Big Ben i ostali dokazani nezadovoljnici opet neće prigovarati čim stvari izmaknu kontroli? Nitko, ali ono što nakon dvije godine jada i čemera možemo garantirati je da Ben Gordon i Charlie Villanueva zasigurno neće nikada opravdati ugovore koje su dobili.

BAAAAD BOYS: Stuckey, Gordon, Prince, Vilanueva, Monroe

SCORE: 25-41

CLEVELAND CAVALIERS

THAT WAS THEN:

Usprkos svoj lošoj karmi koju je Dan Gilbert navukao na klub, lanjska misija je uspjela – Cavsi su se izborili za najbolji mogući scenarij na draftu, zahvaljujući prije svega Clippersima i njihovom poklonu u, pokazat će se kasnije, prvom picku. Sve ostalo je zaborav – od Gilbertovih patetičnih ispada koji su se nakon Jamesova odlaska otegli sve do lockouta, do sastavljanja naj-jadnijeg rostera s ove strane NBDL lige.

THIS IS NOW:

NBDL roster je i dalje tu, uz male preinake koje donose dva lutrijska picka. Međutim, sve skupa je premalo za išta više od još jednog bogatog draft ulova. Rookiei nisu spremni, veterani su istrošeni, igrača koji se razvijaju nema, trener je ljigavac koji jedva čeka pobjeći, vlasnikov pradjed je bio luđak – u ligi trenutno nema patetičnije momčadi od Cavsa. Uz praćenje Irvinga i Thompsona praktički jedini razlog za držati oko na Cavsima je činjenica da Varejao može pomoći nekoj ekipi u borbi za naslov. Mislim, pokušajte na trenutak zamisliti takvog obrambenog igrača u Dallasu ili Miamiu? Ili u Memphisu kao prvog s klupe? Nema sumnje da će do kraja prijelaznog roka čovjek štucati svaki dan.

PLUS:

Nakon što su škartali Davisa ostaje im još samo istrpiti ovu zadnju sezonu Jamisona i, ako usput dobiju nešto za Varejaoa, eto ih u poziciji u kojoj je prije godinu dana bio Miami. Čisti početak u stvarnosti možda i nije tako poželjan kao što izgleda na papiru, jer, budimo realni, Cleveland nije Miami, ali daje im gomilu mogućnosti prije starta u novu eru.

MINUS:

Biti navijač ove momčadi idućih nekoliko sezone neće biti ugodno iskustvo.

GUNNIN FOR THAT NUMBER ONE PICK: Eyenga, Gee, Harangody, Samules, Erden

SCORE: 14-52

12Dec/103

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

DURAN'

Iako u zadnje vrijeme Thunder pomalo počinje nalikovati na lanjsku momčad (kažem pomalo jer obrana još nije ni blizu prijašnje razine, ali barem napad dobiva neke poznate nam obrise – vrti se pick 'n' pop s Krstićem na otvaranju, Harden ulazi s klupe i zabija nakon specijalno za njega postavljenih blokova, Durant je sve precizniji), očito je kako Westbrookova odluka da ovu momčad napravi svojom nije nešto preko čega će se moći tek tako prijeći.

Iako je potpuno besmisleno tumačiti govor tijela i izraze lica kao činjenice, ja se ne mogu riješiti dojma da Russell Westbrook osjeća kako ga trenutna situacija guši. Čovjek puca od snage, spreman je boriti se 1 na 5, samopouzdanje je na vrhuncu, a trener od njega traži da bude razigravač i da se podredi momčadi. Dok se on tako bori sam sa sobom, odnosno s potrebom da ide glavom kroz zid s jedne strane i potrebom da se podredi momčadi s druge, ostatak ekipe mora osjetiti barem malu napetost.

Srećom po Thunder, ostatak ekipe u Westbrookovoj borbi sa samim sobom ne vidi ništa loše jer se redom radi o sjajnim suigračima kojima je najviše od svega stalo do toga da se Westbrook konačno pomiri s tim što jeste, da nađe ravnotežu između svojih mogućnosti i želja. Da konačno bude sretan. Jer, boriti se ovako kako se on bori, a u isto vrijeme imati osjećaj da si iznevjerio suigrače zato što nisi bolji playmaker, stvarno je blesavo.

Jer, iako sam na početku mislio da je glavni problem Thundera sve veća uloga Westbrooka koja ih iz momčadi pretvara u tipičnu NBA franšizu u kojoj su najvažnije zvijezde, sada mi se čini da je Westbrookova upornost još jedino što ovu momčad čini specijalnom. Da nema njega, bili bi u puno goroj situaciji nego što su to danas.

Zbog toga što ovi momci ostavljaju dojam tako dobrih duša i krasnih ljudskih bića kojima je stalo jednima do drugih, nemam nekog pretjeranog straha za njih usprkos svim trenutnim problemima. Kad-tad ova momčad će postati opet moćna. Previše je tu talenta i previše napadačkog oružja da se vječno igra u ovakvom grču, a ne postoje obrane koje mogu zaustaviti sve čime ih Thunder može napasti jednom kada taj grč popusti.

Ali, oko jedne stvari se brinem i nju smatram glavnim razlogom zašto je momčad budućnosti zapela u čistilištu. Što ako je Kevin Durant sjajan momak i strijelac, ali i ništa više od toga? Kada je dolazio u ligu, znali smo da će biti velik samo zbog te lakoće zabijanja iz vana kakvu nismo vidjeli još od onih hall of fame sezona Tracya McGradya u Orlandu. Međutim, što ako KD i nije ništa drugo osim novog Tracya?

Uspkros svom talentu, McGrady je još poznatiji po tome što nikada nije prošao prvi krug playoffa. Iako su do toga dovele i ozljede i limitirani suigrači, moramo priznati da Tracy nije imao ono nešto što često znamo opisati instinktom ubojice. Da, kao i Durant i Tracy je znao zabiti koš pobjede i složiti sulude šuterske serije (ova je nezaboravna), ali u tome i jeste poanta.

Šuterske serije ne donose prstenje.

Za biti prvak, moraš biti all-round igrač. Moraš biti u stanju ukrasti ključnu loptu, dodati završni pas, napasti obruč i riskirati ozbiljnu ozljedu u pokušaju da iznudiš dodatno slobodno. Durant, kao i McGrady, ima talenta za sve to, ali, kao i McGrady, predobro se osjeća u ulozi šutera. Toliko su fludini ti njihovi potezi usprkos tim krakatim udovima, toliko su duži od svakoga tko ih čuva, da im je svaki šut tijekom utakmice lagan poput onoga na treningu. I to su šutevi koji u njihovom slučaju nisu loši šutevi jer su rođeni za takvu igru. Međutim, ako nas je povijest ičemu naučila, onda jeste tome da je skok-šut, uz to što je i najljepši individualni potez u košarci, ujedno i obilježje gubitnika. Odnosno, ako gubitnika zvuči previše negativno, potez nedovoljno čvrstog pojedinca.

MJ i Kobe dobili su gomile utakmica skok-šutom, ali još više su ih dobili i drugim elementima igre. Dok ne vidim da Durant može nešto slično, morat ću se složiti da Russell Westbrook ima pravo tražiti pravo prvenstva u ovoj momčadi. Westbrook je spreman ići kroz zid, Durant se još uvijek zadovoljava pokušajima preko zida.

Da, lako je bilo osvojiti SP šutom iz vana. Budimo realni, u pitanju je ipak drugoligaška konkurencija. Ali, za NBA borbu moraš biti i malo lud u glavu, spreman riskirati. Izići iz zone ugode. Westbrook je to očito spreman, izazvati momčad i tražiti od nje više. Durant to još nije, a nije zato što ni od sebe trenutno ne traži više. Westbrook postaje muškarac, KD to još nije.

Opet kažem – ovi momci mogu zaobići zamke ega, redom su u pitanju sjajni karakteri. Ali, sve opet ovisi o tome koliko će Durantu trebati da mu izraste par testisa. Da, mladi su, ali dosta je bilo igranja. Dosta je bilo navijanja i podrške. KD ne može šetati uokolo i tješiti suigrače. Mora ih izazvati da budu bolji. A to može samo ako je i sam spreman preuzeti na sebe odgovornost. Do tada, morat će to raditi Westbrook. Do tada, Thunder će igrati tvrdo i ružno, s puno grešaka, baš kako igra i Westbrook. Na silu, učinkovito, ali ni izbliza lijepo kao što to može KD.

Ova momčad je zatvorena u kavez, a osloboditi ih može samo Durantova eksplozija. Što je više budemo čekali, to su veće šanse da sav ovaj talent i ovaj trenutak koji imaju jednostavno - prođe. Kevine, znamo da si čudo od talenta. Sad još samo moraš dokazati da si lider.

WADE

Uvijek grintam kako mi je puna kapa Heata i toga da je Heat Index uvijek na naslovnici ESPN-a, a onda i sam uvijek imam nešto dodati na račun cirkusa u Miamiu. Jadno. I u isto vrijeme zanimljivo. Poput Sanadera. I da, jebi se Stankoviću, ti i tvoja umišljenost. Ćelavi egomanijak misli kako je cool da dovede nekog apsolutno nebitnog gosta u ovakvom trenutku, kao - svi pričaju o Sanaderu, zabavljaju se, seciraju, e ja ću biti cool, alternativan, pa baš neću. A sve što si tim dokazao Stankoviću je da si najobičniji papak kojem je vlastiti odraz u ogledalu važniji od posla.

Uglavnom, kada je ovo ljeto LBJ dolazio u Heat, većina nas je pomislila kako je spreman biti Pippen. Onda je stigao, krenula je sazona i LBJ je umjesto uloge Pippena odlučio biti šerif. Čak se pokušao i riješiti trenera u napadu panike. Svo to vrijeme jedan čovjek je bio još veće razočaranje. Dwyane Wade je igrao loše, ali to smo mu tolerirali jer smo znali da je ozljeđen. Ono što mu nismo mogli tolerirati je činjenica da je tek tako, bez borbe, prepustio ulogu lidera Jamesu. A Miami je bio njegova momčad. On ima naslov i titulu MVP-a Finala, on je tu bio prvi.

Samo, sad mi je jasno. Wade nije lider koji puno priča. Čak i u onoj šampionskoj generaciji, Wade je bio u pozadini iza Shaqa, Mourninga i Haslema. Wade priča na terenu. Stoga, ako je bio ozljeđen i ako je igrao ovako loše kako je igrao prvu polovinu dosadašnje sezone, zar nije logično da se nije mogao postaviti kao lider i protuteža Jamesu? Kako će mu u facu reći "Ne seri" kad niti je u stanju odigrati obranu niti gađati s više od 25%?

Pa skočimo sada na ovaj najnoviji niz utakmica. Wade je zdrav, spreman i osjeća se dobro. Čim je krenuo s igrama koje smo navikli gledati od njega, krenuo je i Miami. Konačno gledamo momčad kakvu smo očekivali. Ranjivu, definitivno ne spremnu osvojiti naslov ove godine, ali momčad koja će gaziti Indiane ovoga svijeta, a ne gubiti od njih na svom parketu.

I da, sve je to samo zbog Wadea. Jer, dignuvši igru na ovu sadašnju razinu, Wade je konačno progovorio. Na parketu, jedino kako zna. Ovo je moja momčad. LBJ i Bosh su odmah došli u red, posvetili su se radu umjesto priči. Snage su raspoređene. Wade je šef, igra svoju igru, trpa, a vi se podredite sporednim ulogama i radite prljave poslove.

Naravno, postoji još jedan sitan problem. Ako Wade zna pričati samo na parketu, što će se dogoditi u slučaju nove njegove ozljede? Mogu li James i Bosh zadržati ovakvu razinu koncentracije na igru bez Wadeovog smirujućeg prisustva? Ili će opet početi plakati kao primadone kakve jesu? Nekako prije vjerujem da će Wade naučiti biti lider u svlačionici, nego što će ova dva odrasti. U biti, mislim da je to jedina nada za Heat.

IN DIANA JONES

Nakon više od četvrtine sezone jasno je kako uspjeh Pacersa nije slučajan. Naravno, za njega je dobrim dijelom zaslužno i očajno stanje na Istoku, ali, objektivno gledajući i konkurencija je imala iste startne pozicije. Tako da razlika leži ponajviše u tome što su Pacersi od ovo malo talenta što imaju nekako uspijeli složiti momčad.

Evo kako im je to uspijelo. Kao prvo, iako na papiru nemaju predispozicije za momčad koju bi smatrali dobrom u obrani i skoku, oni su to postali. Hibbert je dovoljno pokretan i jak da smeta u reketu, a ključnom se pokazala odluka trenera O'Briena da izbjegava nisku postavu s Grangerom na četvorci o kojoj se puno pričalo te da radije osakati napad kako bi dao ravnotežu momčadi pod košem.

Sva ova drva koje se rotiraju na četvorci donose upravo to, ravnotežu. Napad je na svoj način limitiran, ali za sada daje maksimum. Prvo, u njemu se nalaze tri razigravača, tri igrača koja mogu držati ritam momčadi, a to je itekako važno. Sve ide preko Hibberta, a kada se lopta ima kome spustiti u post, parket se otvara. Ili će Hibbert igrati 1 na 1 ili će poslati loptu vani ili će netko utrčati. Uvijek postoji opcija, nema stajanja u mjestu.

Collison možda nije ništa više od osrednjeg slash 'n' kick playa, ali daje solidne minute, a možda je najvažniji vanjski igrač Mike Dunelavy. Ne samo da drži obrane na petama svojim vanjskim šutom, već i sjajnim osjećajem za pas. Dunleavy ne carini loptu i često je onaj koji daje ključni pas, onaj prvi asist koji vodi do asista za koš.

Čekaj, sad sam upravo naveo tri igrača koja smatram važnima za napad, a ni jedan od njih nije Granger? Kako to? Pa, zato Pacersi i jesu bolji od očekivanja. Jer, sa suigračima koji znaju igrati i drže se sistema, Granger može u miru igrati svoju igru. Zabijati kada i kako hoće, ali i pomoći all-round učinkom. Dok ne siluje i dok radi, svi su na dobitku.

Nakon što si ovako fino zatvorio petorku i stvorio sistem, nije na odmet što imaš i klupu. Brandon Rush je očito shvatio da mu je ovo zadnji vlak za NBA karijeru i pretvorio se u vrlo dobrog šutera (a možda je samo nabavio vrhunsku marihuanu), Ford također želi produžiti život u ligi i igra svoju 1 na 5 igru u za njega idealnoj ulozi back-up playa, a gomila je tu još fajtera zahvalnih uopće na prilici da na ovaj način zarađuje za život.

Nema tu puno talenta, ali sve je idealno. Što nas tjera da postavimo pitanje kako bi se stvari razvijale kad bi Hibbert ili Granger ili čak Dunleavy ispali iz igre na duži period. Samo, zar već i sama činjenica što ih iz takta može izbaciti tek jedna takva katastrofalna situacija, ne govori dovoljno o tome kako su Pacersi ove godine odradili vrhunski posao u svakom pogledu i usprkos svim sumnjama ipak udarili temelj boljim danima. Respect.

KORVER

Kao što ne mogu bez spomena Heata, očito ne mogu ni bez Bullsa. Sjajna pobjeda protiv Lakersa u jednoj čudnoj utakmici (Lakersi su 15 minuta izgledali kao šampioni, nakon čega kao da su zaspali, kao da im se nije dalo odgovarati na sve izazove koje su pred njih stavljali Rose i ekipa) još jednom je pokazala da Chicago već ove sezone moramo smatrati pravim izazivačima.

Osim ako se Durant ne probudi, po meni je Los Angeles još uvijek za klasu iznad svih ostalih momčadi Zapada. Jazz, Spursi i Dallas, ma kako dobro izgledali, ipak imaju tu jednu ogromnu rupu koja ih u eventualnoj seriji već u startu stavlja u ogroman minus (Jazz ne može kontrolirati reket, Spursi nemaju igrača sposobnog nositi momčad kad sve drugo stane, a Dallas nema treću napadačku opciju kojoj možeš vjerovati u ključnim trenutcima).

Na Istoku pak u sličnoj poziciji je Bostona, ali mogu zamisliti da i Orlando i Miami mogu sakriti svoje mane (nedostatak playmakera, odnosno nedostatak igrača zadatka), pa im zaprijetiti. I u tu kategoriju prijetnje definitivno stavljam i Bullse. U biti, smatram ih najvećom prijetnjom.

Kyle Korver je jedan ogroman razlog. Bez problema mogu zamisliti Korvera u playoff seriji kako uništava Magic ili Celticse. Možete se kladiti u barem jednu pobjedu izborenu na račun njegovih trica, jedan trenutak za pamćenje. Čovjek se nije samo izborio za svoju rolu, već pokriva najveću manu Bullsa, nedostatak šutera.

Pogledajte bilo koju utakmicu Bullsa i primjetite kako njegovim ulaskom momčad dobiva jednu drugu dimenziju, kao da prebacuju u višu brzinu. Istovremeno, nema šanse da bilo koja gusta završnica prođe bez njega među pet. Korver ne starta, ali završava. Kao i Kukoč nekada. Uostalom, tako je i bilo i kod Sloana, kada je Korver s jednim Deronom "Imam Muda Kao Da Mi Je Jerry Sloan Otac" Williamsom dijelio ulogu closera.

Mogućnost da jedan šuterski specijalist igra ovako važnu ulogu nije se otvorila samo zbog njegove preciznosti koja pokriva sve minuse. Korver jednostavno nema savjest. Iako na prvi pogled izgleda kao nekakav produkt hrvatske košarke bez mozga, on je totalno neustrašiv u izboru šuta, toliko samouvjeren u to što radi da mu praktički preciznost raste što je situacija teža. Automatsko zabijanje skok-šuta i slobodnih fantastična je osnova, ali Korver je i fajter koji izaziva svaki šut protivnika, mlati se i ne popušta pred nikim. Nije stoper, ali tako se ponaša. I zato ćemo ga se nagledati u finalnoj petorci Bullsa.

Realno, samo je Boozer nešto slabija karika ove sjajne obrane, ali dok je Korver u stanju držati svoju poziciju te dok Noah, Deng i Rose svojim dugim rukama, aktivnošću i borbenošću pokrivaju većinu terena, može se izdržati s dva upitna obrambena igrača u ključnim trenutcima. Uostalom, Thibodeau je pokazao da mu neće biti problem dati prednost Gibsonu zbog obrane ako Boozer stane u onom segmentu igre u kojem je ključan.

Uglavnom, ako svaka utakmica Bullsa u biti počinje i završava onog trenutka kada Korver raširi obrane svojim vanjskim šutom, Boozer je taj koji od svega ima najviše koristi. Čim se obrana širi prema vanjskim pozicijama, Boozer dobiva prostor za zabijati. Međutim, ono što je još važnije, čim ga se krene udvajati, Boozer vraća loptu vani tom istom Korveru. Sad, pametna pick igra je dovoljna za igrati odličnu košarku kada imate NBA talente na raspolaganju, ali još bolje od toga je imati post igru. Unutar-van. Tu zaboravite na prednost obrane. Pick igra se može braniti ma kako savršeno funkcionirala, ali savršeno unutar-van kretanje lopte ne može braniti nitko.

Posebice kada i Rose pogađa tricu za tricom. Ako ovo nije tek nekakav trenutak providnosti, ako je Rose stvarno dodao pouzdan vanjski šut na sve ostale kvalitete, onda Bullsi više nemaju mana. Tricaši Rose i Korver, uz u tom dijelu igre solidnog Denga, čine iznadprosječnu šutersku osnovu. Ova momčad postaje neranjiva.

Time automatski kod mene ima prednost pred Orlandom i Miamiem. Mislim, tu je čak i Noah, čovjek koji je u stanju biti najdominantniji čovjek na parketu bez da zabije koš. Čak ako Rose i ispadne iz ovog trenutnog šuterskog ritma te se vrati igri bez trice, imaju dovoljno.

Korver prijeti iz vani, širi obranu. Boozer prijeti u postu, skuplja obranu. Na takvu igru nema prilagodbe od utakmice do utakmice, treba reagirati u trenutku. I onda kada se protivnik navikne na neki ritam, kada pomisli da ima stvari pod kontrolom, onda Rose krene na ulaze i riješi sve individualnom veličinom.

Bullsi su krcati. Finale Istoka između njih i Bostona bit će sjajna repriza Najbolje Playoff Serije Svih Vremena. Govorim to već dugo vremena, ponavljam to više kao mantru, nadajući se ponavljanju jednog prekrasnog trenutka. Danas se ne nadam, danas sam siguran. Čeka nas nešto specijalno.

CLUBLLESS IN SEATTLE

Veseli me pomisao da bi Seattle opet mogao dobiti NBA klub, ali u isto vrijeme me živcira. Totalno. Više nego činjenica da mi zemlju vode sociopatski lopovi. Jebiga, ako mi je većina sugrađana priglupa, nevažno je tko nas vodi, zar ne? Mislim, ako mi je moj sugrađanin u stanju ukrasti zimski kaput na rock koncertu samo zato što mu je predan greškom, zašto me čudi bilo kakav postupak ovih na vrhu koji ni ne slušaju glazbu? Ljudi su glupi jer misle da je sve u lovi i materijalnom. Ali, Stern nije glup, iako Stern zna da je u lovi i materijalnom puno toga. Samo, kakav god ego imao, kod Sterna je razum uvijek bio jači. Pa kako takav čovjek nije bio dovoljno pametan da shvati da će Hornetsi kad-tad opet završiti u Oklahomi, gdje su onu godinu i pol bili dočekani kao spasitelji? I da jednostavno nije bilo potrebe gasiti klub s takvom povijesti i u takvom gradu kakav je Seattle?

Da nije bilo te potrebe za pozitivnim PR-om (a vezivanje lige uz New Orleans, kojem su svi okrenuli leđa, ispalo je sjajna priča), Hornetsi bi sada bili pred vratima grada gladnoga vrhunskog sporta poput Oklahoma Citya. Ovako, Seattle se spominje kao opcija, ali sumnjam da itko u Seattleu želi napraviti uslugu NBA ligi. Ne nakon igre koju je Stern odigrao u danima selidbe Sonicsa.

Ne, nije problem bila dvorana. Pogledajte koliko godina traje trakavica u Sacramentu, koji ima dvoranu duplu goru i stariju nego je to bila ona u Seattleu. Problem je bio u tome što se na tržištu našao grad željan NBA kluba i ljudi koji su bili spremni na sve da dobiju NBA franšizu. Sonicsi su bili laka meta jer su ispunjavali oba potrebna uvjeta da se zadovolji ekipa iz Oklahome – imali su vlasnika koji je jedva čekao zaraditi neku lovu, plus grad i lokalna zajednica nisu htjeli ni čuti za ucjene NBA lige oko nove dvorane. Sacramento, kao jedini konkurent, ipak ima vlasnike koji ni u ludilu ne žele ostati bez svoje igračke, a samim time i barem vokalnu ako ne i konkretnu podršku zajednice.

Hornetsi, kao najranjivija franšiza, zbog te proklete Katrine nisu mogli nigdje. Trebalo je paziti na ugled lige, usprkos tome što se Oklahoma upravo zbog Hornetsa zaljubila u mogućnost posjedovanja NBA franšize. Da nije bilo tog kretenskog uragana, danas bi Hornetsi bili u Oklahomi, Sonicsi u Seattleu, New Orleans bi živio kao i uvijek sa svojim Saintsima i ne bi se previše uzbuđivao što je nakon Jazza još jednom ostao bez profi košarke, a i svijet nikada ne bi ugledao ove očajne dresove Thundera.

Sad, ja sam se odavno pomirio s tim da se sve poklopilo tako kako je i da je jedna genijalna franšiza jednostavno nestala. Eventualni dolazak Paula i društva u Seattle i povratak Sonicsa zato mi nemaju nikakvog smisla. To nisu Sonicsi, ne mogu to biti dok god Durant igra južnije. Premalo je vremena prošlo da bi nekadašnji navijači tek tako prihvatili potpuno novu momčad.

Opet, ni drugi spomenuti gradovi nemaju nekog većeg smisla. San Diego bi imao smisla kad bi se Clippersi vratili, ali ovakvo gomilanje klubova u Kaliforniji nema ekonomsko opravdanje (ima po pitanju publike i njihova interesa, ali Kalifornija nikada neće izgraditi dvoranu samo da bi neki grad imao profi klub, pa ti ljudi su toliko osjetljivi na svoje zajedničke dolare da nemaju čak ni NFL klub u jednom Los Angelesu, o čemu pričamo). Kansas City ima football momčad za kojom luduje, ima baseball i košarka im nije toliko bitna, pogotovo ne dok imaju toliko uspjeha na sveučilišnoj razini s Kansasom.

Stern treba čisto tržište, novo, koje može monopolizirati, kao što je to napravio u Oklahomi. Stoga mi se od svih opcija o kojima slušam kao jedino logično rješenje nameće Louisville. Uz Kansas i North Carolinu, Kentucky je možda i najluđa košarkaška država, ali iako imaju moćna sveučilišta i indie rock scenu, nemaju ni jedan profesionalni klub.

Louisville nije više mali grad – u američkom stilu spojen s obližnjim gradovima (čak i nekima koji se nalaze u graničnoj Indiani) u veće metro područje, on danas broji više stanovnika i potencijalnih NBA fanova od New Orleansa, ali i Oklahoma Citya i Salt Lake Citya.

Potencijal tržišta ne može se možda mjeriti s onim Seattlea ili San Diega, pa ni Kansas Citya, ali možda je upravo glad stanovnika u stanju napraviti razliku na način koji je to uspijelo baš u Utahu ili Oklahomi.

DUMARS VS MONROE

Oduševio sam se neki dan kada sam vidio da je Greg Monroe konačno startao za Pistonse. Takav talent mora dobiti šansu, kada danas gledam Hibberta kako igra sve sam uvjereniji da i Monroe, koji ima slične kvalitete i koji prije svega zna igrati košarku, može imati svoju ulogu u ovoj ligi. I onda skužim da Greg nije startao zato što je Dumars shvatio da mora razmišljati o budućnosti, već zato što su odmarali Big Bena kako bi ovaj bio što spremniji za utakmicu protiv Toronta.

Ne znam što da kažem. Nisam siguran da li mi je smiješnije to što se netko na ovaj način posvećuje utakmici protiv Raptorsa (i onda je još izgubi) ili što je netko ovako fokusiran na kratkoročni plan. Dumars očito ima problema, čovjek je još pod dojmom naslova osvojenog s odbačenim igračima te valjda i dalje vjeruje da još jednom može napraviti nešto slično.

Samo, jednom u životu ti se sve onako poklopi. Da dobiješ sve igrače koje trebaš praktički bez drafta ili velikih financijskih rizika, samo kroz tradeove. I ne samo da ih dobiješ, već da svi odigraju svoju najbolju košarku prelaskom u tvoj klub. Dumars bi do sada trebao znati da je ova momčad disfunkcionalna. I okrenuti se Monroeu. Ne kao zamjeni za Big Bena, koji već dvije godine priča o odlasku u mirovinu, već kao nositelju igre.

Inače, svi ti planovi o novom podvigu postaju besmisleni. Najluđe od svega, to je jasno svima osim Dumarsu. Igrači su odavno isključili ikakvo zajedništvo, samo čekaju da završi sezona i da krenu dalje. Šteta je zato jedinog čovjeka koji ne ide nigdje i koji se tek uči profesionalnom životu već od prvih koraka obilježiti cinizmom NBA lige. Upornim forsiranjem veterana koji uporno gube Dumars upravo to i radi. Čime samo još jednom ističe svoju kandidaturu za najgoreg GM-a lige. Nije sramota pasti na dno, pogotovo ako se imaš plan opet dignuti. Samo, čini se da Dumars više nema nikakvog plana.

FEAR THE DEER

Sa zdravim Bogutom u postavi ova parola opet ima smisla. Na stranu bezidejni napad i tragični učinci Jenningsa - dok god Bogut caruje pod košem, Skiles može biti zadovoljan obranom. A dok je Skiles zadovoljan obranom, Milwaukee ima šanse.

Ja više ne sumnjam u njihov playoff nastup. Ne, nisam očekivao da će i Salmons i Jennings i Maggette biti ovako neučinkoviti, ali isto tako nisam mislio da će Larrya Sanders još više pojačati zid koji Skiles gradi pod svojim košem.

Rookie je fascinantna nadopuna Bogutu, momak je kopija Ibake, što praktički znači da Skiles sada može računati na dva sjajna blokera u reketu u svakom trenutku. A, kao što znamo, zatvoren reket i kontrolirani skok prva su obilježja kvalitetne momčadi.

Još kada bi dobili nešto od napada, Bucksi bi vrlo brzo bili na lanjskoj razini. Dobrim dijelom i zbog momka izabranog sredinom prve runde za kojega nitko nije čuo do drafta, kojega inače volimo smatrati jednim od gorih ikada. E, zato plaćaš skaute.

26Oct/100

HAWKS / BUCKS

Posted by Gee_Spot

''I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.''
- Al Horford

''Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.''
- John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju - promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari - Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick 'n' roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa - momak igra nekakav pick 'n' roll na treningu, a Jasmin ga gleda ''bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat''), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek - fear the fear.

16Aug/102

MILWAUKEE

Posted by Gee_Spot

BUCKS

Isto kao što lani nitko od njih nije očekivao ulazak u playoff, tako ni ovoga ljeta nitko nije očekivao da će biti jedna od najaktivnijih momčadi na tržnici. Nažalost, Bucksi su se uhvatili u najstariju moguću zamku u ligi - na osnovu jedne dobre sezone pomislili su da su bolji nego jesu, te su, umjesto da čuvaju fleksibilnost salary capa do iduće sezone, kada bi istekom Reddova i Gadzuriceva ugovora bili momčad s najviše slobodnih dolara za podijeliti potencijalnim slobodnim igračima, odlučili pokupovati sve što se nudilo odmah, vjerujući da se time postavljaju u najbolju moguću poziciju za napredak.

Poanta ove zamke je da se umjesto napredovanju, momčad uglavnom posveti stagniranju. Jedina isprika za ovakvo brzinsko rasipanje novca na prosjećne igrače može im biti što nitko ne zna kako će izgledati sljedeći kolektivni ugovor. U najgorem scenariju, iduće ljeto taj slobodni prostor možda više ne bi imao preveliko značenje. Međutim, s dugoročno složenim rosterom koji garantira tek osrednjost, nije baš da im i ovakva budućnost nudi neki veliki smisao. OK, možda je bolje igrati prvi krug playoffa i imati pozitivan score nego biti na dnu, ali zar nisu igrali playoff i imali pozitivan score i bez svih ovih skupih pojačanja? Tu, po meni, leži cijela bit priče.

Preuzeti Maggeteov ugovor od Warriorsa u zamjenu za praktički ništa ne zvuči kao loš potez. Maggeteova sposobnost zabijanja koševa trebala bi anulirati njegovu sklonost ozljedama, sebičnoj igri i izbjegavanju postojanja u obrani. Rasni strijelac s klupe upravo je ono što je nedostajalo Bucksima. Ali, za momčad koja tek raste, dovoljan je i kratkoročni flaster, nešto što je lani na kratko bio Jerry Stackhouse. Maggette sa svojih tri godine i 30 milijuna ne zvuči kao flaster već prije kao dio jezgre. A kada ti je Maggette jedan od temelja, mogući su problemi.

Jedini smisleni posao za obaviti ovoga ljeta bilo je produženje ugovora s Johnom Salmonsom, koji se pokazao kao idealno kratkoročno rješenje za poziciju drugog beka. Na istoku, u konkurenciji Joea Johnsona i Stephena Jacksona kao preostalih bekova i glavnih opcija momčadi koji su direktna konkurencija Bucksima, Salmons je garantirao izjednačenost. Do potpisa je na kraju došlo, ali opet imam dvije zamjerke.

Prvo, zašto na toliko dugo godina? U ovakvoj situaciji, s puno novca na raspolaganju i s puno momčadi spremnih potrošiti, Salmons se mogao nadati cifri od 8 do 10 milja po godini. Iznos mi je jasan. Ali, zašto 4 garantirane sezone? Poklonio si mu dvije sezone i 20 milja, a sve to uz ogromne šanse da tih zadnjih par godina ugovora od njega nećeš imati nikakve koristi (nije šuter, sklon je ozljedama, solidan u svemu ali odličan u ničemu – ništa od toga ne obećava da bi u 34-oj mogao biti starter na dvojci).

I drugo, čemu uopće Salmons? Jer, nakon što je stigao Maggette, potreba za njim više ne postoji. Ili ubaci Maggettea na tu poziciju, ili se nadaj da će Redd biti u stanju odigrati barem još jednu solidnu sezonu. Kako god, za sve ovo se još uvijek može naći opravdanje jer nije lako naći pouzdane veterane na vanjskim pozicijama, ali za sljedeći potez opravdanja nema. Ili Bucksi peru novac ili je Gooden nekome ispod stola obećao isplatiti 30 milja, samo da konačno dobije dugogodišnju sigurnost. A dobio ju je, jer nema šanse da će itko posegnuti za njim prije zadnje godine ugovora. Koja će se dogoditi 2014.

Do tada su se Bucksi obvezali plaćati trećeg visokog više od 6 milja godišnje, što je više od 10 posto ukupnog im budžeta. Gooden je solidan veteran koji će zabiti 10 koševa i skupiti 7 skokova, uzoran je suigrač i radnik pod koševima, ali s razlogom nijedna pobjednička ekipa nikada nije previše marila da ga zadrži. Statistiku se može pronaći svuda, ali igrača ne. Gooden je statistika koja ne zna igrati obranu niti sudjelovati u napadu na ikoji drugi način osim zabijanjem zicera. Da ne govorim da će samo crpiti minutažu potrebniju za razvoj mladih igrača. Dakle, trošiš desetinu budžeta na osmog igrača i očekuješ biti ozbiljna momčad? A što kada dođe vrijeme da se plate drugi i treći igrač? Naravno, onda neće biti novca. Jer, nekako sumnjam da će Milwaukee plaćati porez na luksuz u razini na kojoj to rade Dallas ili New York. A sve što su napravili ovoga ljeta stavlja ih u takvu poziciju.

Ajde, da ne bi sve bilo tako crno spomenimo i dovođenje nekolicine solidnih mladih igrača. Putem drafta doveli su Larrya Sandersa, jednu od čvrščih četvorki u ponudi, koja u startu ima više smisla na parketu nego Gooden. U drugoj rundi su pokupili Daringtona Hobsona (uz malo sreće mogao bi biti igrač Salmonsova profila, all-round strijelac) i Tinya Gallona (novi Big Baby), a izborom ovog potonjeg potreba za Goodenom još je manja. Zatim su još doveli i odličnog skakača iz Kingsa, lanjskog rookiea Jona Brockmana, još jednog u nizu igrača s manjkom centimetara ali viškom srca. Svi ovi momci se bolje uklapaju u budućnost Bucksa od jednog Goodena.

Odlazak Ridnoura pokrpali su dovođenjem plaćenika Doolinga, koji je ostao jedna od boljih opcija na tržištu. Za Ridnourom definitivno ne treba plakati, usprkos solidnim brojkama nije bio u stanju nametnuti se kao konstantna back-up opcija a obrambeno je spao na najniže grane ikada, gledati ga kako glumi stup bilo je nevjerojatno iskustvo. Još je nevjerojatnije da mu je netko ponudio dugogodišnji midlevel ugovor. Ali, o tome nekome ćemo više sutra. Za kraj još samo da spomenem da je iz Netsa stigao i hakler Chris Douglas-Roberts, koji se lani dokazao kao solidan 1 na 5 strijelac, i koji bi također odradio ulogu koju je krajem sezone igrao Stackhouse. Za manje od milje.

Uglavnom, iz svega navedenoga da se zaključiti kako je Milwaukee reagirao impulzivno. Da li je u pitanju strah za posao GM Hammonda? Ili je dugogodišnjem vlasniku, senatoru Kohlu, poznatom po tome da se voli miješati u posao struke, dosadilo biti na dnu pa je naredio trošenje ne bi li se gradilo na lanjskom uspjehu? Nije ni važno, važno je samo to da su Bucksi potrošili stotine milijuna kako bi praktički bili ista momčad kao lani. Talentiranije i kvalitetnije momčadi i dalje su talentiranije i kvalitetnije, a oni čak nemaju ni garanciju da ovaj put mogu pobijediti Atlantu. Puno vike nizašto.

BREWERS

Poput Bucksa, i Brewersi su franšiza koja voli trošiti na krive igrače. Obzirom na tržište, njihov budžet je sasvim solidan, ali takav je s razlogom – Pivari mogu računati na jednu od najvjernijih navijačkih skupina u ligi. Ljudi su to koji vole popiti, kao i svaki zdravi stanovnik Wisconsina, a u krvi im je football. Samo, kako im je Green Bay ipak malo predaleko (a i do karte tamo možeš samo ako si jedan od 112 000 lokalnih dioničara), atmosferu football utakmica prenijeli su na baseball parkove. Tako da je Milwaukee jedino mjesto na svijetu na kojem baseball nije samo izlika da se dođe i ubije oko u ugodnom ambijentu, već je i mjesto na kojem imate priliku lokati satima prije utakmice ispred stadiona, kao da je u pitanju football ili nogomet.

Tako pijani i zadovoljni, navijači i ne brinu previše što im je još jednom momčad umjesto borbe za playoff ponudila gubitničku sezonu punu razočaranja. Razloga za negativnim rezultatima je više – momčad se vodi na starinski način, preplaćivanjem veterana umjesto stvaranjem igrača, zanemaruju se igrači zadatka i klupa, bazira se na napadu umjesto na obrani. Ali, kroz godine drafta skupilo se dovoljno vrhunskih i dobrih pojedinaca, te je samo pitanje vremena kada će uprava shvatiti da treba samo pokrpati sitnice kako bi momčad zaredala pobjedničkim sezonama.

Recimo, dosta toga će biti jasno ovoga ljeta. Naime, ističe ugovor jednom od najboljih im udarača, Princeu Fielderu. Prince je razlog zašto treba voljeti baseball – čovjek ima 120 kg na 180 cm a profesionalni je sportaš u nečemu što se ne zove dječje sumo hrvanje. U pauzama između izlazaka na teren, možete ga vidjeti kako tamani čokoladice na klupi. Uglavnom, njegovo glavno obilježje je snaga udarca, loptice lete na sve strane. Ono, klasik, tako debel i ne može optrčati baze osim ako je izbaci van igrališta.

Yankeesi ili neki drugi bahati klub rado će mu dati 20-ak milja da nastavi zabijati za njih. Njima ne treba njegova igra u obrani, stavit će ga u ulogu specijalca koji izlazi na teren samo udarati umjesto pitchera i to je to. Sad, Milwaukee se može uključiti u trku i platiti mu toliku lovu, trećinu svoga budžeta, ali zašto? Da bi zadržali ljubimca publike koji će za par sezona biti nepokretan i beskoristan? E, tu će se vidjeti da li kuže što treba za pobjedu ili su samo šminkeri.

Imaju vrhunskog asa u mladome Gallardu, momku je tek 24 godine i jedan je od najvećih talenata u ligi. Okruže li ga sa nekoliko solidnih mladih pitchera imaju sve potrebno za idućih 10 godina. Samo, Brewersi ne stvaraju pitchere, već preplaćuju veterane koji nisu u stanju pomoći. Ali, ti veterani su sve što imaju na raspolaganju – mladi pitcher je jeftin pitcher, a takvoga ti nitko neće prepustiti. Kako se ne mogu nadmetati za najbolje slobodne igrače s bogatijima, a ne proizvode svoje talente, sve što im ostaje je poneki veteran na zalazu i draft na kojem onda opet mogu ubosti talenta u rangu Gallarda. A takvi su rijetki.

Među udaračima imaju nešto bolju situaciju. I tu imaju vrhunski talent u Ryanu Braunu, jednom od najboljih vanjskih igrača u ligi, kompletnom napadaču i vrhunskoj prvoj opciji, ali za razliku od pitchera (doslovno ih mogu otpustiti sve osim Gallarda i početi iznova, nitko ne bi primjetio razliku) među igračima u polju dovoljno je mladih opcija koje pokazuju talent potreban za igru u ozbiljnoj ekipi. Mladi shortstop Escobar i druga baza Weeks zaslužuju respekt, imaju sve potrebno za ozbiljnu karijeru a posebice je Weeks ove sezone iskočio kao potencijalni all-star.

Samo, na njih dolaze bezveznjaci poput McGeheea, Harta ili spomenutog Fieldera, jednodimenzionalni udarači koji sakupljaju gomile home runa, a onda u polju uglavnom gledaju dok oko njih padaju loptice. Naravno, s rotacijom pravih pitchera njihov napadački učinak pokrio bi nesposobnu igru u obrani. Ali, kad nemaš ni pitchere ni igrače sposobne trčati, te se baziraš samo na prikupljanju poena, ne ostaje ti ništa nego nizati gubitničke sezone. Po tome je baseball isti kao i svaki drugi sport, i po tome su Brewersi njegov ekvivalent jednim Golden State Warriorsima.

THE ROSTER OF THREE

Hard Knocks (Marty Callner, 2001.-)

Ovo je fantastična ideja i pod hitno treba napraviti NBA verziju. O čemu se radi? Od 2001. HBO snima predsezonu jednog NFL kluba (s tim da je ovogodišnje izdanje s New York Jetsima koje se upravo počelo prikazivati tek šesta sezona, sezone od 2003. do 2007. su preskočene), dakle svojevrsni reality show koji prati okupljanje jedne momčadi u kampu, treninge, međusobne odnose i sve one muke kroz koje prolaze igrači dok se bore za mjesto u momčadi kako bi par mjeseci kasnije mogli zaraditi potres mozga a možda i pokoji milijun. Ovogodišnje izdanje bit će posebno zanimljivo obzirom da je trener Jetsa, faca sam po sebi, odlučio smršaviti te da se posebna pažnja posvetila Darrelleu Revisu koji odbija doći u kamp dok ne dobije novi ugovor (o tome je i Simmons pisao neki dan).

The Macrophenomenal Pro Basketball Almanac (FreeDarko, 2008.)

U svom stilu, ekipa koja stoji iza Free Darka složila je ovaj genijalni pregled današnje NBA. Duhovito, na trenutke briljantno, ali prije svega, zbog fantastičnog koncepta i ilustracija, oku ugodno. Možda nije toliko za listanje na plaži, djeluje predragocjeno, ali je bogami idealno za poklon samome sebi za rođendan. Također, na putu je i novi almanah, ovaj put je tema NBA povijest. Treba li reći da je rođendan ove godine nešto ranije?

New Miserable Experience (Gin Blossoms, 1992.)

Kao fanatik americane koristim ovaj trenutak da ukažem na jedan zaboravljeni biser od albuma. Doduše, nije da je čak i u vrijeme pojavljivanja ova ploča ostavila neki trag, ali je itekako najavila u kojem smjeru se kreće nezavisni rock. Od grungea i hard rocka prema countryu i folku. Kao idealni prijelaz sa Soul Asyluma na Whiskeytown, Gin Blossomsi su ovim albumom krcatim hitovima zadužili da ih se tu i tamo sjetimo. Šteta, da je ploča dobila malo više medijske pažnje, možda bi imali karijeru u rangu Counting Crowsa. Ovako, nisu imali ni poštenu šansu, razišavši se ubrzo nakon sljedećeg, jednako hitoidnog i dobrog albuma. Međutim, kako su se vremena mijenjala, zahvaljujući internetu okupila se i mala vojska njihovih fanova, što je natjeralo izdavače prvo da izdaju best of, a zatim i da predlože bendu snimanje novog albuma. Deset godina nakon snimili su jedan mali, simpatični album i krenuli na turneju. Popularniji nego ikada, lani su izdali live a sada već najavljuju novu ploču koja izlazi za nekoliko mjeseci. O njoj ćete pak imati prilike čitati na pot listi.