ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

18Oct/136

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

THUNDER

NAPAD: 109.6 (3.)

OBRANA: 102.6 (4.)

RASPORED: 15.

SCORE: 56-26

THIS WAS THEN

Iako su pred sam početak sezone ostali bez Hardena zbog očito stroge klupske politike o raspolaganju salary capom (ili ako hoćete možete to nazvati i škrtost), Durant i društvo nisu izgubili ni koraka na razvojnom putu. Bolni poraz od Heata samo je dodatno natjerao nositelje da preko ljeta rade na igri, što je dovelo do najboljih sezona karijere udarnog dvojca – Durant je postao all-round klasa sposobna odvesti momčad do kraja, a Westbrook je na povećanu odgovornost odgovorio povećanom učinkovitošću, izvevši tako konačno skok iz Robina u Batmana. Ili možda Spidermana.

S ozbiljnijim pristupom ove dvojice u defenzivi obrana je po prvi put dosegla šampionsku top 5 razinu, ali ono što je posebice fasciniralo bila je lakoća kojom su nadmašili dotadašnje najbolje napadačke rezultate, ostvarivši koš razliku na kojoj je pisalo NBA prvak. U tome im je pomogla spomenuta ozbiljnost Duranta i Westbrooka koji si više nisu mogli priuštiti odmor u napadu bez Hardena kao zaštitne mreže, ali i fenomenalna šuterska sezona Kevina Martina koji je u manje zahtjevnoj roli spot up mamca - briljirao.

Također (moramo češće koristiti ovu riječ obzirom na novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije), činjenica da je Ibaka izrastao u nepogrešivog pick & pop majstora dodatno je ojačala napad koji je uspio u nemogućem, biti najbolji u NBA konkurenciji usprkos tome što je često igrao 4 na 5 (šifra: Perkins) – kreatori kao Durant i Westbrook puno lakše improviziraju dok znaju da mogu baciti povratnu takvim snajperima. Jasno, s Collisonom umjesto Perka napad je išao na još jednu razinu iznad, ali obzirom da su i Perkins i Collison, pa i Sefolosha, trošili lopte na razini slučajnih prolaznika (uzimali su samo 11% napada kad su bili na parketu), njihov utjecaj ionako je zanemariv, samim time i rezultati koje je donosio.

Nažalost, nesretni sudar sredio je Westrbookovo koljeno baš u trenutcima kada je fenomenalnu regularnu sezonu trebalo okruniti još jednim Finalom, što je rezultiralo potpunim raspadom sistema – Durant je kao jedina rasna opcija i dalje bio izuzetno učinkovit, ali kvalitetnoj obrani poput one Memphisa bilo je jednostavno usporiti ga znajući da se ne moraju plašiti Westbrooka. Naravno, to je dovelo do povećane potrebe za kreacijom Ibake i Martina, odnosno za većom potrošnjom Sefoloshe i Collisona, što je bilo teško izvesti sistemski obzirom na to da su do jučer igrali strogo definirane uloge, da Scott Brooks nije improvizator i da je Ibaka još uvijek previše sirov za biti išta više od igrača zadatka u napadu.

THIS IS NOW

Sezona počinje sličnom pričom kao i lanjska – zbog kontrole salary capa, Thunder se odrekao Martina, što znači da će daljni razvoj ovisiti o novom napretku Duranta, Westbrooka i prije svega Ibake, ali i stasavanju nekog od mladih igrača poput Jacksona i Lamba. Samo, tu sličnost s lanjskom sezonom završava – Martin je bio dokazani NBA strijelac, dok je Lamb još uvijek projekt, a Jackson nema ni blizu potrebne spot up kvalitete da zaigra rolu tako rasne podrške.

Također, pitanje je koliki plafon još imaju Durant i Westbrook obzirom na svemirsku razinu na kojoj već igraju, a i koliko će Westbrooku uopće trebati da uhvati formu nakon ni malo benigne ozljede. Oprezni Thunderovci odlučili su se za još jednu minornu operaciju istog koljena kako bi uklonili sve rizike, što znači da će u najboljem slučaju Westbrooka vratiti na parkete oko Božića – iako se radi o čovjeku od čelika s isto tako čeličnim plućima koji do ozljede koljena nije propustio ni jednu utakmicu u karijeri, ovolika pauza od košarke uz propušteni trening kamp u stanju su ostaviti traga na razini igre čak i onih najvećih.

Dakle, na napadački učinak sličan lanjskom mogu zaboraviti, ali sistem usprkos svemu ne vidi značajniji regres – iako je ova treća pozicija rezultat prognoze koja na uključuje dvadeset utakmica bez Russa, Thunder bi i tijekom tog perioda samo na račun Duranta trebao zabijati više nego dovoljno za top 5-6 učinak. Dijelom zbog Jacksona koji može solidno pokriti onaj slasherski element Westbrookove igre, a dijelom zbog izuzetno laganog rasporeda tijekom kojega Thunder ima tek nekoliko sudara sa Zapadnim silama.

Obrana bi pak trebala nastaviti igrati na top 5 razini uspostavljenoj prošle godine. Brooks nije genije, daleko od toga, uostalom to najbolje pokazuje činjenica da nije imao spremno ni par poštenih akcija nakon što je Russ otpao, ali njegova tvrdoglavost pomogla je barem u nečemu – odbijajući koristiti Duranta na četvorci kako bi otvorio vrata još jednom strijelcu u postavi, što je najčešći razlog stalnih kritika upućenih na njegov račun, odnosno ostajući vjeran igri s dva klasična visoka, zatvorio je reket do mjere o kojoj Knicksi ili Heat, da spomenemo samo momčadi koje su napravile slične poteze sa svojim uber-trojkama, mogu samo sanjati.

Ibakina lakoća stizanja u pomoć i bananiranja te Perkinsova sposobnost guranja u postu su temelj, ali ne treba zanemariti ni dužinu Duranta i Sefoloshe koji na bokovima nude danas možda i najbolji stoperski par swingmana u ligi (svakako top 2 uz Wadea i Jamesa). Istina, Ibaka nije idealan kao zadnji čovjek obrane, a ni Perkins nije od koristi kada na suprotonoj strani nema post-up centra teškog 140 kilograma, ali ova širina opcija omogućuje im da budu kvalitetni obrambeno u mnogim kombinacijama, što će biti presudno u sezoni u kojoj napad neće biti toliko dobar kao lani.

Ključno je dakle pitanje može li ovakav Thunder otići do kraja? Znamo koliko su dobri kada su kompletni, ali u ovoj gadnoj konkurenciji na Zapadu, posebice s momčadima poput Spursa i Grizzliesa koje su u naponu snage i s izuzetnim potencijalom Rocketsa i Clippersa koji može eksplodirati i gurnuti ih korak naprijed svakog trena, neće biti lako bez jače klupe. Lamb ima potencijal u svakom pogledu, ali da igrač druge godine tek tako uskoči u izuzetno važnu rolu treće opcije, bio bi rijetko viđen presedan.

A to je ono što je Martin praktički odrađivao sam i što je moglo proći isključivo zbog toga što su Russ i KD takvi učinkoviti potrošači koji bez problema mogu zabijati na vrhunskoj razini okruženi s čak 3 igrača zadatka, pardon dva igrača zadatka i jednim drvetom (njihova startna petorka tako bi ofenzivno, čak i da igrač Martinove klase nije nikada ulazio na parket, bila dovoljno dobra za top 7 učinak usprkos svim felerima, što jasno govori kako je lako posložiti dobar napad oko takvih talenata).

Uglavnom, nekakav trade za pojačati se na bokovima je neophodan, ali, obzirom na ne baš atraktivne mlade igrače koje su doveli zadnje dvije godine usprkos lutrijskim pickovima koje su dobili od Rocketsa, to neće biti lako. Adams i Lamb svakako imaju težinu za neku momčad u rebuildingu, ali, ako računamo da će pri tome morati biti dovoljni da netko prihvati i preskupi Perkinsov ugovor, dolazimo do računice koja baš i ne obećava. A nije da je Thunderu dovoljan samo back-up centar kao Clippersima ili spot-up šuter kao Rocketsima - njima treba kreator koji može nositi teret treće opcije, što dodatno sužava tržište.

PLUS

Westbrookov izostanak bit će idealan da Durant od starta sezone udari ritam za lov na prvu MVP titulu – učinkom svakim danom sve bliži Jamesu, KD će trebati nositi dodatan teret u svim fazama igre što bi moglo dovesti do nekih od najboljih individualnih perioda košarke svih vremena. Ne propustite.

MINUS

Ne pronađu li novo rješenje na boku, mogu preživjeti samo ako dobiju sjajne partije od onoga što imaju. I tu dolazimo do problema – ako i uračunamo da će Lamb i Jackson odraditi svoje, uvijek postoji opasnost od toga da izuzetno bitni Collison jednu od boljih sezona nadogradi jednom lošijom (što je doduše mali rizik obzirom na njegovu pouzdanost u ulozi trećeg visokog), da se Perkins potpuno raspadne i ostavi ih bez svoje 1 na 1 obrane (bez njega u napadu su ionako naučili igrati) i da Fisher odigra puno važniju rolu nego što bi trebao (povratkom Westbrooka za njim bi trebala prestati potreba, ali, s Brooksovom vjernosti ovim jednodimenzionalnim veteranima, kakav je i sam bio kao igrač, nikada ne znaš, možda Fisha opet gledamo u playoff minutama što vjerojatno znači da će Oklahoma još jednom ostati kratka).

Ne tako davno smo govorili kako Thunder s playem poput Westbrooka i trenerom poput Brooksa nikada neće osvojiti naslov, a danas znamo da povećana važnost Duranta kao kreatora, uz igrački razvoj obojice, Westbrooka izbacuje iz te jednadžbe - s njim je itekako moguće osvojiti naslov. Međutim, teza o Brooksu i dalje stoji – kad se samo sjetimo onog njegovog zbunjenog pogleda nakon što je ostao bez Westbrooka i nedostatka ikakve vizije u planiranju igre i slaganju novih rotacija protiv Rocketsa i Grizzliesa, teško se osjećati sigurno.

NUGGETS

NAPAD: 107.3 (9.)

OBRANA: 106.9 (19.)

RASPORED: 8.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Usprkos ozljedama Lawsona i Gallinaria, 1A i 1B opcije u njihovom "deset jednakih" sistemu, zbog kojih su obojica propustili po mjesec dana akcije i barem još toliko odigrali izvan forme, Karl je iz Nuggetsa još jednom izvukao maksimum. Tako nije izgledalo tijekom lošeg ulaska u sezonu kada je Denver, ponajviše zbog užasnog rasporeda i nedostatka šuterske forme, izgledao kao 50-50 momčad, ali, čim su se preselili u Colorado i započeli niz domaćih utakmica, stvari su legle na svoje mjesto – Karl je opet posložio top 5 napad od momčadi bez pouzdanog tricaša i post-up prijetnje (ako ne računamo dr. Millera), oslanjajući se još jednom na ritam (samo su Rocketsi igrali bržu košarku), tranziciju (nitko nije zabio više) i hrpu ulaza iz svih mogućih pozicija (što je bilo dodatno olakšano odlukom da Gallinari često igra na četvorci kako bi se otvorilo još jedno mjesto za krilo koje može napasti iz driblinga).

Čak i to što nisu iznuđivali slobodna bacanja u rangu klasične Karlove momčadi nije predstavljalo problem jer su kupili ogromnu količinu skokova u napadu, što im je efikasnost diglo debelo iznad prosjeka. Ukratko, Karl je još jednim doktorskim radom na temu uspješnog improviziranog napada maskirao sve slabosti svog rostera, slabosti koje se možda ne bi manifestirale tako rano u playoffu da pri kraju sezone nisu ostali bez Gallinaria. Ovako su već u prvom krugu Warriorsi iskoristili nesposobnost Nuggetsa da realiziraju organizirane napade te istovremeno brane sredinu i tricu.

Još jedan bitan aspekt uspjeha Nuggetsa krio se i u malom poboljšanju obrane koja je uz one klasične vrijednosti poput presinga na loptu ovaj put imala i pravog stopera na boku u Iguodali plus još dva solidna i aktivna igrača poput Brewera i Gallinaria, ali sve je to bez prave centarske linije bilo osuđeno na krah u svom tom kaosu stalnih preuzimanja i rotacija – da bi zatvorili reket usprkos manjku centimetara, često su udvajali, što je ostavljalo perimetar otvorenim iznad svake dopustive razine.

Tu negdje su i počeli problemi između Karla i uprave kojoj nije bilo jasno zašto su doveli i skupo platili centra (McGee) koji bi upravo trebao učvrstiti zadnju liniju ako ga Karl ne koristi ili ga ne zna koristiti (a ni to nije nemoguće – kad pogledaš njegove momčadi od Sonicsa preko Bucksa do Nuggetsa, vidiš da Karl u životu nije igrao s centrom koji je i u napadu i u obrani imao išta više od sporedne role, dakle ako mu McGee nije mogao pomoći da razvuče reket ili skače, jasno je zašto je preferirao Koufusa koji zna svoje mjesto pod suncem). Svejedno, jer svaka kombinacija visokih Denvera igrala je ispodprosječno u obrani (čak su i individualno podbacili svi osim Koufusa koji je barem imao snage za guranja pod košem), što se opet može predbaciti i taktici koja je, naglašavajući preuzimanje i visoke izlaske centara nakon screen igre, ostavljala na milost i nemilost solidnu rotaciju na bokovima zaduženu za sijanje terora pritiskom na linije dodavanja i koja se tako često nalazila ni na nebu ni na zemlji (drugim riječima, možemo zaključiti kako su Nuggetsi bili bolji nego što bi bili inače samo za Iggya i ne bi bili daleko od prave istine).

THIS IS NOW

Nuggetsi su tako pomalo neočekivano odradili još jedan rebuilding u hodu, drugi u manje od tri godine, ali problem je što ovaj put nema Karla da posluži kao osigurač kao kada su iz ere Anthony prelazili u novo doba. U nadi da su u njemu pronašli čovjeka koji će znati iskorititi McGeea i posložiti obranu, Nuggetsi su angažirali Briana Shawa, učenika Phila Jacksona i vjerojatno jednog od rijetkih stručnjaka danas u ligi koji preferira igru kroz post, što je uostalom dokazao i volumen akcija koje su Pacersi vrtili kroz Hibberta zadnjih par godina.

Osim Karla ostali su i bez dokazano aktivnog i sposobnog GM-a Ujiria, kojega je nova uprava Raptorsa preplatila kao trofej, zadovoljivši se angažmanom dojučerašnjeg asistenta Hornetsa/Pelicansa, Timom Connelyem. Kako će novi dvojac na čelu košarkaških akcija reagirati nema pojma nitko, sve opcije su otvorene, ali možemo pokušati s nekoliko pretpostavki.

Connely će sigurno godinu provesti na telefonu u pokušajima da se riješe nekog od suvišnih veterana, ali što će tražiti zauzvrat teško je reći obzirom da su slaganjem rostera za novu sezonu povukli cijeli niz nepotrebnih poteza koji odišu manjkom vizije (čitaj: preplaćivanje veterana koji im ni malo ne pomažu da se izdignu iz prosječnosti u koju su zapali ne prikazuje Connelya kao buduću GM zvijezdu). Dakle, na ovom frontu stvari ne izgledaju dobro, posebice kad uzmemo u obzir vlasnike koji bi htjeli maksimalne rezultate s minimumom rizika.

Shaw, sudeći po predsezoni, planira napustiti ubitačan ritam igre kojim je Denver ostvarivao ogromnu prednost na svom parketu (koju je Karl godišnje znao pretvoriti u nekoliko pobjeda viška, a lani barem u 6-7) i bazirati se uglavnom na organiziranim napadima kroz post akciju što ne zvuči obečavajuće – Shaqu je trebalo par godina da nauči igrati trokut, ali McGee nema ni približno visok košarkaški IQ kao Shaq pa zaključite sami kako će to izgledati u startu, makar Shaw sigurno neće nametati ovakav napad većinu vremena već povremeno, da započne proces koji će trajati više godina.

Novopridošli Hickson ima solidan pick & pop potencijal, Faried ima beskonačnu energiju u napadačkom skoku, ali sve skupa teško da može donijeti onu razinu koju je lani prezentirao napad Nuggetsa. Naravno, kako nijedan sistem namijenjen projekcijama u kojega u startu ulaze isključivo ranije ostvarene brojke ne može znati koliki će regres izazvati promjena trenera i filozofije igre u učinku pojedinih igrača, tako ni ovaj moj ne zna kako će jedan Lawson ili Gallinari igrati pod novim trenerom.

Ali, držeći se ovih bazičnih zamjena imena na rosteru i kombiniranjem minuta, izgleda kako će napad Nuggetsa zadržati solidan učinak, taman negdje iznad prosjeka. Razloga za vjerovati u takav scenarij ima – već smo rekli da je Karl uspio gotovo nemoguće, trikovima sakriti nedostatak trice, što znači da bi u ovoj verziji trica mogla sakriti nedostatak brzine – Lawson i Gallinari, koju su relativno pouzdani šuteri i definitivno najbolji koje su lani imali, ostaju u glavnim ulogama, dok minute Iguodale i Brewera, ispodprosječnih šutera za poziciju, idu tricašima poput Robinsona i Foyea (obojica su iznadprosječni šuteri s preko 40% za tricu i s više od dvije ubačene trice po utakmici što je naspram 30% šuta lanjskih bekova i jedva dvije ukupno pogođene po susretu više nego udvostručen učinak), a Shaw će vjerojatno manje koristiti Millera u kojega je Karl imao potpuno povjerenje, čime će također razvući obrane (te minute će također dobiti ili Robinson ili Fournier).

Čak i da jedan Chandler ne ponovi onako netipično dobru šutersku sezonu, mladi Fournier i Hamilton djeluju sposobno uskočiti na bokove i donijeti kreativnu iskru, tako da bi se promjene u napadu do neke mjere mogle sanirati, jasno ako Shaw ne bude pretjerao u količini akcija za McGeea i ako izdrži dok se Gallinari ne vrati u formu (što bi se trebalo dogoditi negdje polovinom sezone).

Tako da najveći problem Denvera ostaje obrana. Iako i na ovom dijelu parketa možemo očekivati promjene, tipa puno manje rizika u pritisku (jer nema takvih atleta kao što su bili Brewer i Iggy) i puno više zone (a samim time i manje izlazaka McGeea prema vani, što bi trebalo popraviti njegov učinak u zaštiti reketa), nitko ne može reći da će Nuggetsi znati što rade u defanzivi.

Više nemaju bokove za forsirati tranziciju, a dok se ne vrati Gallinari imat će problema sastaviti ih i za odigrati pozicionu obranu. Foye i Robinson nemaju visine za braniti swingmane, Fournier i Hamilton nemaju iskustvo, a Chandler nema šljakerski mentalitet, što znači da će zadnja linija imati puno važniju ulogu nego lani. A znamo kako je to izgledalo – McGee pojma nema što treba raditi čim ne stoji ispod koša, Faried nema ni visinu ni snagu za išta osim zujati uokolo, a Hickson, još jedan kralj promašenih rotacija, uglavnom snagu čuva za napad.

Sad, više zone i manje rizika mogu pomoći, ali nekako je teško zamisliti da dvojac McGee-Hickson odjednom nauči čitati situacije i da Faried odjednom uspije braniti 1 na 1. Veteran Arthur koji je stigao iz Memphisa tu im neće pomoći jer, usprkos tome što ima neosporan obrambeni IQ, više se nije u stanju kretati na NBA razini nakon ozljeda ahilove i koljena, za Randolpha vrijedi isto što i za Hicksona i McGeea plus nema ni snage za gurati se pod košem, a zašto su potpisali Mozgova znaju samo oni (znamo i mi, zato što im treba još jedna masivna petica za slučaj da McGee upadne u probleme s osobnima, a osobne i solidna poziciona obrana su sve što će dobiti od Rusa).

PLUS

Ovo je eksperiment, ali Shaw barem ima dovoljno sastojaka. U teoriji, na raspolaganju ima 12 igrača koji mogu završiti ili na dnu klupe ili kao dio jezgre, a sve ovisi o tome kako će posložiti kockice. Budu li i on i GM pravovremeno reagirali tijekom duge sezone, Denver može ostati u trci za playoff.

A u tome će im pomoći jedna prednost koju uz njih ima samo još jedna momčad u ligi (Jazz), a ta je zemljopis. Iako Shawov sporiji stil igre ne bi trebao do maksimuma koristiti prednosti poput manjka kisika kod protivnika u zadnjoj četvrtini, one će i dalje biti prisutne - dolazak na nadmorsku visinu na koju nisi navikao, u suludom NBA ritmu i to nakon jednog od najnapornijih letova uopće (od kuda god kretali i u kojem god se ritmu putovanja nalazili, dolazak do Denvera uvijek je svojevrsna mini turneja), Nuggetsima uvijek može donijeti nekoliko pobjeda viška.

MINUS

Iako tu ima dosta poznatih lica, ovo je nova momčad, što znači da će im svima trebati popriličan period uigravanja. Lawson i Gallinari su neosporni lideri i nositelji, ali kad uzmeš da će Lawson imati puno više tereta i odgovornosti u puno težem kontekstu (čitaj: moguć pad efikasnosti) dok uči novi sistem te da će Gallinari kao padobranac upasti u momčad usred sezone, bez trening kampa i u upitnoj formi, teško je reći koliki će dio tereta moći sami iznijeti. A bez jednog od njih u blizini, ne vidim igrača na rosteru Nuggetsa koji može povući usprkos tome što imaju ovakvu dubinu.

Kad uzmemo u obzir u kakvoj diviziji igraju i da sistem praktički projicira i njih i Blazerse i Wolvese kao momčadi na identičnoj razini u borbi za zadnju playoff poziciju, jasno je kako razloga za prevelik optimizam nema. Talenta je dovoljno da se stvar ne raspadne, ali ne toliko da mogu računati na playoff čak i ako Shaw uspije ostvariti sve što je zacrtao (a neće) – Denver danas više ovisi o tome koliko će Blazersi popraviti obranu i koliko će Wolvesi imati problema s ozljedama nego sami o sebi.

Što nas dovodi do najgoreg od svega – ova franšiza više nema viziju. Možda su Connely i Shaw dugoročna rješenja, ali za njihovo dobro mora se odrediti jasna strategija. Dakle, ako je ovo skrpana momčad kako bi se opravdalo ulaganja u Lawsona, Gallinaria i McGeea, onda je to nažalost krivi put. Ali, ako je ovo tek početak jednog perioda u kojem će njihove ugovore, a posebice onaj Chandlera, pokušati pretvoriti u resurse, onda je to skroz ok, ali ne bi škodilo da se u taj rebuilding išlo malo agresivnije, pa makar i na štetu ovogodišnjeg scorea.

BLAZERS

NAPAD: 106.8 (11.)

OBRANA: 107.1 (20.)

RASPORED: 4.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Nakon tragedija s Odenom i Royem te gomilom problema na svim razinama uprave koje su neminovno dovele i do jedne sezone za zaborav kakva je bila ona tijekom lockouta, Blazersi su se lani konačno odlučili stabilizirati oko novog GM-a i novog trenera. Ali, ne i sasvim okrenuti novi list – postojeća jezgra s Aldridgeom, Batumom i Matthewsom činila se kao sasvim dovoljan oslonac za neku novu kvalitetnu momčad, a optimizam se činio utemeljenim nakon što su u rookie playu Lillardu našli svog generala budućnosti.

Međutim, problemi s pozicijom centra i klupom stopirali su svaki eventualni napredak. Hickon je, naravno ne isključivo svojom krivicom, bio katastrofalan u svim aspektima obrane, ali Sttots ga je žrtvovao u sredini u pokušaju da sačuva Aldridgea za napad iako je ovaj svoje minute odigrane na petici odradio standardno solidno.

Što se klupe tiče, bez udarne četvorke na parketu Blazersi su igrali košarku goru čak i od klupe Bobcatsa. U lanjskoj analizi učinka klupa bili su uvjerljivo 30. po učinku, ali i po količini odigranih minuta, što znači da su i na taj način starteri patili – morali su igrati puno više nego što je planirano, a boljeg dokaza od toga da je Lillard skupio najviše minuta u ligi u svojoj rookie sezoni, dakle više od jednog Duranta ili Jamesa, ne treba (urnebesan je i podatak kako je Batum bio u top 20 igrača po minutaži iako je odigrao 73 utakmice).

U ovim uvjetima ni na trenutke sjajan napad nije bio dovoljan da se pomaknu s mjesta – kad su počeli otpadati Aldridge, Batum, pa čak i neuništivi Matthews, igra im se srozala do te mjere da su sezonu završili s gotovo identičnim scoreom kao i godinu ranije. Razlika je pak bila u kontekstu – dok su godinu ranije svi smatrali neobjašnjivom katastrofom, ovaj put je mizeran rezultat dočekan s razumijevanjem i vjerom da sitni popravci Blazerse mogu opet izbaciti na pravi put.

THIS IS NOW

Svoja dva ogromna problema, obranu i klupu, Blazersi su ovog ljeta sasvim solidno zakrpali. Naravno, u skladu s mogućnostima – kada već imate skupu jezgru na okupu, opcije su vam u startu limitirane. Uglavnom, Robin Lopez bi trebao biti zamjena za Hicksona, što je u startu dobra vijest jer, za razliku od čovjeka koji je prošle sezone glumio centra, Lopez je stvarno centar.

Netko zloban bi sad dodao da kakav je to centar koji je lani igrao startne minute za jednu od tri najgore obrane lige, ali ne bi bilo pošteno pripisati Lopezu potpunu odgovornost za probleme Hornetsa. Bez njega na parketu bili su najgora obrana lige, s njim bi se motali negdje oko 25. pozicije, što je na kraju rezultiralo tim finišem između, na 28. mjestu.

Čovjek dakle nije igrač u rangu visokih koji mijenjaju tijek utakmice, ali sasvim je pristojan back-up centar koji bi u limitiranoj roli i uz nešto bolji sistem mogao Blazersima donijeti stabilnost u zaštiti reketa koju lani nisu imali. I jedno i drugo je realno očekivati jer je Stotts već najavio kako će igrati puno manje riskantnu obranu s više zonskog pokrivanja od strane visokih za razliku od lanjskog plivanja Hicksona i Aldridgea na pick igri.

Međutim, čak i da potpuno promjene obranu i da Lopez odigra sezonu bez greške, Blazersi će teško dobivati utakmice na ovom dijelu parketa. Naime, poštene dubine pod košem i dalje nema (i Robinson i Leonard su klinci koji tek trebaju dokazati da mogu braniti NBA napade, jer to u rookie sezoni nisu ničim potvrdili, dok je LMA solidan, ali ne i spektakularan obrambeni igrač), Batum i Matthews usprkos zanimljivom all-round talentu nisu stoperi, a Lillard, iako teško može odigrati onako loše kao u rookie sezoni, nikada neće biti obrambeni faktor na poziciji.

Srećom, to što će obrana i dalje opasno koketirati s donjom trećinom po učinku manje će se isticati zbog Williamsa kao combo opasnosti s klupe i Wrighta kao spot-up mamca. Šteta što su ostali bez rookiea McColluma koji je sredio isto stopalo zbog kojega je već propustio jednu godinu NCAA košarke, ali paljba ove dvojice bit će sasvim dovoljna da se učinak klupe prema lanjskoj igri čini kao potpuna renesansa.

Međutim, da li je to stvarno dovoljno da Portland opet uđe u playoff, a kamoli da opet bude momčad sposobna boriti se za vrh Zapada? Sistem je skeptičan jer čak ni popriličan pomak u oba smjera ne smatra dovoljnim pored ove konkurencije na Zapadu gdje svi ovise više o zdravstvenom kartonu protivnika nego o samima sebi.

Blazersi su osrednja momčad koju spasiti može samo ili potpuno neočekivan napredak u obrani i napadu, što je moguće samo ako dobiju kompletne sezone od udarnih top 8 igrača i ako Batum i Lillard odigraju još napadački potentnije nego lani. Aldridge teško da može bolje od već izuzetno visoke razine na kojoj igra i još jedan neuspjeh vjerojatno bi značio i njegov kraj u Portlandu.

Momak ulazi u 30-e, ali i u situaciju u kojoj su se našli toliki prije njega, da javnost počinje percipirati neuspjehe momčadi kao njegove osobne, kao da je on kriv što je proglašen franšiznim igračem u nedostatku boljih. Aldridge je fenomenalan košarkaš i jedan od boljih all-round talenta na poziciji, a kako bi to dokazao vjerojatno neće potpisati novi ugovor s Blazersima, što znači da Portland ima ovu jednu sezonu kako bi se spasio od novog rebuildinga, bez obzira bio on manjeg ili većeg intenziteta.

Priče o vezi između njega i Bullsa postoje već neko vrijeme i njihov autor je njegov agent, koji je ujedno i agent Derricku Roseu, što samo naglašava kako je za Blazerse ove godine ulazak u playoff puno više od pitanja časti, tih dodatnih nekoliko utakmica praktički znače razliku između jednog perioda relativnog mira i ljeta punog upitnika.

PLUS

Blazersi skupo plaćaju svoju vanjsku trojku svjesni da u ovom trenutku malo koja momčad u ligi ima takvu kombinaciju all-round talenta u kojoj svatko može razigravati, šutirati i driblingom napasti obranu – nije nemoguće zamisliti da uz podršku kvalitetnog realizatora kao što je Lopez (koji je prošao pick & roll školu s Nashom i onda još briljirao lani s Vaquezom), kvalitetnog spot-up igrača kao što je Wright, napredak Lillarda i zdravije Matthewsa, Batuma i Aldridgea ovaj Portland uskoči u top 5 napada, samim time i u playoff. Ključno će biti i ako Stotts, inače Karlov učenik, konačno otpusti kočnice i pusti Lillardu i Batumu da trče – lani velikog odmaka od sporog McMillanovog stila nije bilo jer s 5 igrača jednostavno ne možeš igrati tranzicijsku košarku, ali s malo dubljom klupom i taj aspekt igre bi se trebao popraviti, a samim time bi i napad mogao dobiti na učinkovitosti.

MINUS

Ovisnost Blazersa o vanjskoj liniji i krilnom centru koji više od svega voli potezati iz vana jasno pokazuje koliko i sav talent u napadu ne znači previše ako nisi u stanju redoviti dolaziti do laganih koševa. NBA je ipak liga u kojoj fizikalije često presuđuju, a podatak da su Blazersi lani bili u donjoj trećini po broju pogođenih slobodnih i po broju zicera zabijenih nakon skoka u napadu jasno dokazuje da su momčad finese kojoj nedostaje ono nešto, a to nešto je uglavnom ili franšizni strijelac ili barem centar sposoban zatvoriti reket. Na njihovom primjeru lijepo se da vidjeti kako formula jednakog talenta nije dovoljna ako istovremeno nemate nešto od to dvoje - Blazersi igraju lijepo za oko dok vrte postavljene napade kroz Aldridgea okruženog takvim strijelcima kao što su Lillard i Batum, ali na kraju večeri uglavnom napuštaju teren spuštene glave. Ironija cijele situacije je u tome da su ne tako davno imali i jedno (Roy) i drugo (Oden).

WOLVES

NAPAD: 106.1 (17.)

OBRANA: 106.4 (18.)

RASPORED: 6.

SCORE: 40-42

THAT WAS THEN

Nakon što su dolaskom Adelmana i Rubia malobrojni potomci Vikinga koji prate košarku i Kevin Love dobili razloga za osmjeh nakon niza otužnih sezona, od Minnesote se prošle sezone očekivalo da konačno napravi značajniji iskorak, točnije izbori playoff. Sve bolji Peković i svježe potpisani Kirilenko te godinu stariji Rubio i Williams trebali su pomoći Loveu da konačno dođe do doigravanja gdje igrač njegove klase i pripada, što je bio plan kojemu nije smetalo ni to što se Rubio vraćao nakon ozbiljne ozljede koljena – veterani Ridnour i Barea bili su sasvim dovoljni da održe brod na kursu do njegova povratka u formu.

Nažalost, sezona je završila prije nego je i počela. Love je polomio prste šuterske ruke zbog čega je otpao na startu sezone, a tijekom tog perioda momčad se jedva držala iznad vode zahvaljujući kvaliteti koju su obrani donijeli Kirilenkova svestranost, Pekovićeva masa i, potpuno neočekivano, kvaliteta u branjenju pick igre Loveove zamjene Cunninghama.

Iako je nakon ekspresnog povratka na parket bilo jasno da ovo nije isti Love i da šuterski tu sezonu od njega ne mogu očekivati previše, Wolvesi su se barem opet mogli nadati da će ostati u konkurenciji za osmo mjesto do samog kraja. Ali, želje su ubrzo splasnule nakon što je Love početkom nove kalendarske godine opet načeo spomenutu šutersku ruku i tako se izbacio iz igre za sezonu.

Bez najboljeg igrača i s usporenim Rubiom, Minnesota je opet postala ona momčad za 30 pobjeda na koju smo navikli sve ove godine. Plan iskoraka je tako odgođen na još jednu sezonu, ali uz jednu bitnu novost – vlasnik Taylor, koji je neko vrijeme čak ozbiljno razmišljao o tome da proda klub, riješio se omraženog GM-a Kahna i doveo nazad u klub Flipa Saundersa, čovjeka kojemu je godinama ranije Kevin Garnett omogućio da stekne NBA ime.

THIS IS NOW

Zamjena Kahna likom poput Saundersa teško da može biti krucijalna u razvoju franšize – sudeći po Flipovim trenerskim pothvatima i izletima u medije, tip je tek još jedna lako zamjenjiva lutka koja govori – ali micanje Kahna iz slike barem je na neko vrijeme smirilo Kevina Lovea u javnom isticanju nezadovoljstva smjerom u kojem ide franšiza. Ostanak Adelmana i Pekovića, povratak Rubia u punu formu i potpisi dokazanih NBA igrača poput Martina i Brewera trebali bi se pobrinuti da to zadovoljstvo traje, ali ne treba se zavaravati – ne izbore li Wolvesi playoff ove sezone, Love će zasigurno opet tražiti trade ili prijetiti odlaskom nakon godinu dana, što znači da u ovoj diviziji imamo čak dvije granične playoff momčadi koje bi na kraju balade mogle ostati bez najboljih igrača.

Ruku na srce, u tome ne bi bilo ništa loše, posebice ako zamislimo kako Aldridge i Love pojačavaju granične izazivače poput Bullsa ili Rocketsa i pretvaraju ih u šampionske momčadi. Ali, zadržimo se ovom prilikom na nešto bližoj budućnosti koja se tiče ovogodišnjeg rostera Wolvesa.

Talentom, Minnesota je veći favorit od Nuggetsa i Blazersa za drugim mjestom u diviziji, time i hvatanjem playoff vlaka, ali, dok imaju jezgru najskloniju gubitku utakmica i padu kvalitete izvedbe zbog ozljeda, ta prednost se topi. Uostalom, Budinger je već otpao i to na veći dio godine, što znači da ostaju bez planirane rotacije na boku – Brewer je taj koji će odraditi većinu minuta nasuprot Martinu, a znamo što to znači za Adelmanov napad ovisan o razvučenoj obrani. Kad Brewerovom lošem šutu dodamo i Rubiove probleme uopće s realizacijom, čini se malo iluzornim vjerovati kako će ova Minnesota odjednom postati stroj za koševe, posebice s ovako tankom klupom na kojoj samo Barea i Shved izgledaju kao potencijalno opasni strijelci – igrati s glavnim igračima poput Lovea kao onima koji šire reket za sporedne opcije nikada nije tako opasno kao kada sporedni igrači otvaraju prostor najboljima.

Ne treba ni govoriti što bi eventualni izostanak Lovea značio za ovu momčad, stoga se zadržimo na ostalima – Peković, čija screen igra također predstavlja ogroman plus, propustit će svoju kvotu utakmica, kao i Martin koji nakon relativno zdrave sezone u Oklahomi gotovo sigurno neće preživjeti cijelu sezonu bez ozbiljne pauze.

Iako su ozljede važan razlog zbog kojega sistem ne vjeruje Wolvesima, očito je kako obrana nije ništa manji problem, a tu dolazimo do greške napravljene ovoga ljeta kada je Saunders pustio Kirilenka kako bi doveo Martina i zadržao Budingera. Nije ni Kirilenko oličenje pouzdanosti što se zdravlja tiče, ali nije poanta u tome, već u njegovom stilu igre koji je Wolvesima mogao donijeti obrambenu dimenziju koja bi im pomogla ostvariti cilj više nego ikakav napadački napredak.

I iako Brewer može barem koristiti u obrambenoj roli, ova ostala spomenuta imena teško da ulijevaju povjerenje – Barea i Shved ni teoretski ne mogu biti korisni obrambeni igrači zbog manjka fizikalija, dok je Martin iz istog razloga praktički sveden na razinu ispod obrambenog čunja.

Očito je kako je Adelman imao prste u ovim odlukama i kako je birao upravo igrače iz kojih može izvući potencijalnu playoff napadačku produkciju, ali to ne znači da hoće – Wolvesi ni u prvoj sezoni s Loveom i Rubiom nisu ostvarili prosječan napadački učinak, dakle zašto bi skok ove godine trebao biti toliki da sakrije sve rupu u obrani?

A njih će biti – Minnesota s Pekovićem, Brewerom, Rubiom i Cunninghamom ima dovoljno opcija za složiti prosječnu NBA obranu, ali bez Kirilenka i s Loveom većinu minuta na parketu teško mogu ponoviti lanjsku iznadprosječnu produkciju. Prosječnost bi bila skroz ok ako napad bude vrhunski i to je ono što će u idealnom scenariju i imati. Ali, tko se spreman kladiti na njih uz sve potencijalne probleme, ne samo s ozljedama, već prije svega s rotacijom?

PLUS

Kevin Love u punom pogonu, uz Rubia sposobnog zabiti poneki otvoreni šut i zdravog Martina, u stanju je ostvariti takav učinak dovoljan da se momčad čak i u ovakvoj konkurenciji ušeta u playoff. Čovjek je totalni original, jer nitko ne bi istovremeno trebao moći zabiti 4 trice i uhvatiti 5 skokova u napadu u istoj utakmici. Upravo spoj takvih suprotnosti od Lovea radi posebnog igrača, kojemu se može oprostiti i nedostatak eksplozivnosti potrebne za igrati ozbiljnu NBA obranu.

MINUS

Nažalost, kao i u slučaju ranije spomenutog Aldridgea, neuspjesi Minnesote počinju se povezivati s Loveovim minusima kako bi se našla jednostavna objašnjenja, što dovodi do toga da ovakav talent biva podcijenjen. Love je itekako svjestan nepravde i zato ne treba čuditi njegova odlučnost da pronađe zelenije pašnjake, što će se prije ili kasnije zasigurno dogoditi obzirom da je Saunders ugovorima Martinu i Pekoviću praktički zacrtao da je ovo jezgra s kojom bi Love trebao u borbu s Rocketsima, Clippersima, Spursima i Thunderom. Dodaj tome još budući ugovor Rubiu i očito je kako prostora za iskorak iz sredine u ovom kontekstu neće biti.

A kako kaže stara mudrost, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Bullsi s prostorom koji otvaraju odlasci Denga i Boozera, odnosno Rocketsi s ugovorima Linu i Asiku koje mogu u trenu pretvoriti u mjesto na salary capu, puno su bolje opcije za nastavak druge faze karijere od stajanja u mjestu na hladnom sjeveru.

S Loveovim potencijalnim odlaskom kao konstantnim utegom u svlačionici, uz činjenicu da do trening kampa nisu znali hoće li Adelman uopće trenirati ovu sezonu (a znaju da će dogodine imati opet istu priču s trenerom koji očito nije na čisto da želi trenirati, možda i uopće, a možda samo u Minnesoti), pitanje je kakvu će ova momčad imati kemiju. Koja može biti ključna komponenta u kontekstu ovako guste borbe za tih par utješnih playoff mjesta - dva-tri glupa poraza na račun glave u balunu doslovno čine razliku između produženog života i ranog odlaska na odmor.

JAZZ

NAPAD: 103.3 (24.)

OBRANA: 106.1 (15.)

RASPORED: 3.

SCORE: 31-51

THAT WAS THEN

Suočeni s izborom između okretanja mladima i reprize, Jazzeri su opet odlučili jahati Jeffersona i Millsapa na putu do još jedne osrednje sezone, što ovaj put nije bilo dovoljno za playoff. Iako su učinkom praktički ponovili raniju godinu, nešto jača konkurencija na Zapadu i puno slabija produkcija s jedinice ipak su ih koštale osmog mjesta. Mo Williams koji je trebao nasljediti Devina Harrisa propustio je pola sezone zbog ozljede, a njegove zamjene Tinsley i Watson više ni pod razno nisu bili igrači NBA ranga.

Čak i manjak playmakera i tanka rotacija na bokovima nisu smetali da na račun sjajne rotacije pod koševima ostvare kvalitetan učinak u napadu, gdje ništa manje važni od talenta startnog dvojca nisu bili Favors i Kanter sa svojom nesputanom energijom koja je s klupe bila dodatno učinkovita. Ali, obrana je usprkos individualnim kvalitetama jednog Favorsa opet bila na granici podnošljive kad god bi Millsapov manjak fizikalija bio spojen s Jeffersonovom urođenom alergijom prema aktivnosti na tom dijelu parketa.

THIS IS NOW

Treba li uopće analizirati momčad koja salary cap iskoristi da dovede Biedrinsa i Jeffersona? Djela govore više od riječi, a taj potez jasno je poručio da Jazz ove sezone ima samo jedan cilj – snimiti mlade igrače u situaciji max minuta i max odgovornosti i pri tome zaraditi pick na jednom od najboljih draftova svih vremena. To je, dopustite, sjajan potez.

Iako je rookie Burke, kojega su izvukli mudrim potezom na dan drafta dobivši najboljeg playa generacije za dva relativno niska picka, sredio prst zbog čega će u sezonu krenuti bez svog startnog razigravača, ogromna minutaža koja čeka sve njihove dosadašnje pickove pokazat će na koga ozbiljno mogu računati u budućnosti koja počinje – sada. Može li Hayward kvalitetu rotacijskog igrača koji, iako neospornih all-round kvaliteta, najbolje funkcionira kao spot up šuter prenijeti u situaciju u kojoj će praktički biti prvi opcija i udarni kreator? Može li Burks biti išta više od povremenog bljeska s klupe? Može li Favors vanserijske fizikalije konačno pretvoriti u nešto više od loših šuteva iz nemogućih situacija ili će se naučiti smiriti i živjeti s onim što jeste, Dwight Howard light, sa svim pozitivnim i negativnim što ide uz tu usporedbu? Može li Kanter naučiti igrati obranu i usput razviti šut s poludistance i tako potencijalno zaokružiti partnerstvo na kojem Jazz može planirati i najveće domete?

Pozitivan odgovor na 50% ovdje postavljenih pitanja zadovoljit će i upravu i navijače, dok će momčad na parketu uglavnom - patiti. Tanka rotacija i nedostatak veterana na koje se mladi mogu osloniti rezultirat će frustrirajućim večerima, posebice kada se budu mučili zabiti – čak i s Burkeom u idealnoj formi, Jazz je teško zamisliti kao momčad sposobnu imati išta više od napada u donjoj trećini, a s ovim preskakanjem trening kampa i početka sezone (neće ga biti barem mjesec dana, a i kada se vrati teško je vjerovati da rookie play može briljirati s longetom na prstu) presing na Haywarda da kreira za sebe i suigrače bit će ogroman. Burks tu može pomoći, ali teško je vjerovati da dva klinca mogu zakrpati sve rupe, isto kao što je teško vjerovati da Favors i Kanter mogu zabijati s bloka 82 utakmice u komadu ritmom veterana.

Obrana je pak druga priča – s Favorsom na parketu Jazzeri će u zadnjoj liniji imati čovjeka čiji obrambeni IQ je daleko ispred godina i koji, a to je ono najluđe, leti takvom lakoćom da bez problema može ispraviti većinu grešaka koje napravi ne samo on nego cijela momčad. Uz Haywardovu žilavost i Kanterovu skakačku kvalitetu i masu, te uz rotaciju Rush-Williams na boku, redom dokazano kvalitetne sistemske igrače, Corbin će imati dovoljno materijala složiti pristojnu obranu. Možda ne ovako dobru kako sistem predviđa obzirom na rupu na jedinici i nedostatak rotacije, ali teško goru od lanjske. Što se optimizma tiče, sistem se koristi Favorsovim brojkama koje su bile sjajne, ali u jednom bitno drugačijem kontekstu, u kojem je mogao uzimati puno više rizika u kontakt igri i u kojem se dobar dio vremena suprotstavljao nižoj razini talenta - kako će reagirati igrajući isključivo protiv prvih opcija, to tek treba vidjeti, ali nije pretjerano pretpostaviti kako će odigrati ipak ispod ovakvih očekivanja sistema, što bi vrlo lako moglo značiti da će i Jazz završiti ispod 30 pobjeda.

Uglavnom, to je nimalo ugodna situacija u kojoj se od trenera očekuje da ipak izvuče nešto iz momčadi. Ne uspije li se ostvariti dio zacrtanog, Corbin bi vrlo lako mogao postati bivši – Jazzeri ne mijenjaju rado trenere, ali nedostatak napretka mladih igrača i čudne postavke igre zadnje dvije godine već su bacili ozbiljnu sumnju na njegove sposobnosti.

PLUS

Mogućnost nekoga od mladih da debelo nadmaši očekivanja. Činjenica da će dogodine birati još jednog potencijalnog all-star igrača da ga pridruže postojećoj jezgri. Gomila prostora na salary capu koju će imati dogodine nakon što otpišu veterane – čak i nakon što Hayward i Favors dobiju nove ugovore, ostat će im dovoljno za max ugovor sa strane, a to pak znači da mogu popuniti svaku rupu koju žele. Budućnost je sjajna, a i Jerry Sloan se vratio u klub u ulozi savjetnika – bolje ne može. Jasno, pod uvjetom da nećete gledati baš svaku utakmicu ove sezone.

Raspored im neće biti lagan, ali postoji mogućnost da nadmorska visina i žestoka publika donesu poneku pobjedu viška. Opet, mladost i kratka klupa koštat će ih sigurno kojeg poraza viška, tako da tu teško mogu izvući previše pozitivnog.

MINUS

Klupa je užasna, možda ne na razini lanjskih Blazersa, ali definitivno će konkurirati za najgoru u ligi. To nije dobro kada je mlada momčad u pitanju i zato će im trebati ogroman doprinos veterana Rusha i Williamsa. Obojica će se pokušati vratiti nakon sezone uništene ozljedama (Rush je doslovno odigrao nekoliko minuta prije nego se polomio) i zaraditi novi ugovor, što će možda stabilizirati bok, ali na jedinici bi mogli imati produkciju sličnu lanjskoj, dakle nikakvu, dok pod košem neće ni približno imati onu moć kao lani kada su Favors i Kanter često i nabijali razliku, a ne je samo održavali. Dapače, zbog Corbinove neodlučnosti čak je i Hayward neko vrijeme ulazio s klupe, a ta postava s dva visoka i njim briljirala je protiv drugih postava. To se nužno neće prenijeti na igru protiv startera, što znači da će ovogodišnja klupa dolaziti u situaciju da produbljuje rupe, a ne održava ili gradi prednost.

Corbin će ovdje morati miksati da smanji taj raskol, možda će koristiti Kantera s klupe, ali s ovakvom rotacijom pod košem u kojoj će jedan Evans i Biedrins morati igrati značajne minute, ništa im ne može pomoći - iako bi u teoriji Evansova blokerska kvaliteta i Biedrinsova masa mogli činiti dobru kombinaciju, podatci koje imamo o njima zadnjih godina temeljeni su na toliko malom uzorku da je svako očekivanje iracionalno. Ipak, postoji mogućnost da taj učinak rezervnih visokih može biti toliko negativan da zasjeni sve dobro što će Favors napraviti za 36 minuta i nije nemoguće da na kraju balade, a znamo da će tijekom sezone i energija i koncentracija padati kako se porazi budu nizali, završe s najgorom obranom u diviziji.

23Jul/136

SUMMER RANKINGS, BORG EDITION

Posted by Gee_Spot

Ideja današnjeg posta je zaokružiti rangiranja prethodnih dana, odnosno dodati neformalnim rezultatima IOR rangiranja po talentu projekcije napadačke i obrambene efikasnosti kako bi se dodatno upoznali s post-tržnica odnosom snaga u ligi. Poanta je koncentrirati se na šuterske postotke u oba smjera koji su tradicionalno najbolji pokazatelj prave kvalitete momčadi i koji nisu skloni fluktuaciji kao ostali faktori igre, odnosno prilagoditi ih promjenama rostera i uopće konteksta (neki treneri više pažnje posvećuju obrani od napada, a nemoguće je zanemariti raspored - 8 od 10 najgorih napada u ligi već tradicionalno se nalazi na Istoku, što itekako olakšava momčadima poput Bullsa i Pacersa da održe eltini obrambeni status). Ovo provlačenje talenta kroz filter učinkovitosti je već bliže pravim projekcijama koje će uključivati i podjelu minuta i broj odigranih utakmica i koje će dati puno detaljniju sliku stanja.

IZAZIVAČI

HEAT, SPURS, THUNDER, ROCKETS, CLIPPERS, PACERS, NETS, BULLS

Realno, prva tri imena na ovom popisu su klasa za sebe, ali zaista je sjajno da trenutno postoji 8 rasnih momčadi koje će nam uz malo sreće garantirati nezaboravnu košarku već od polufinala konferencija. Uostalom, i Heat i Spursi i Thunder imaju sistemske probleme (redom - slaba zaštita reketa, slaba obrana pick igre i nedostatak klupe) koji će ih približiti konkurenciji i učiniti itekako ranjivima u nepovoljnom matchupu. U njihovom slučaju ne treba očekivati veće promjene u efikasnosti (možda Heat malo popravi učinak u obrani zbog uigranosti i Birdmana, a možda i Odena, u rotaciji od prvog dana, odnosno možda OKC malo potone obrambeno zbog nejasne centarske situacije), dakle radi se o top 5 ekipama u oba smjera, dok je kod ostalih itekako očekivano poboljšanje.

Pacersi bi elitnoj obrani trebali dodati barem prosječan realizatorski učinak koji bi ih smjestio između 15. i 20. pozicije po šuterskoj učinkovitosti (Hibbertov i Georgeov napredak + Grangerov šut), što bi im, nakon prošlogodišnjeg struganja po dnu, pomoglo doći i do 55 pobjeda, što je već obilježje rasnog izazivača (ergo, ne možeš biti rasni izazivač ako ti je efektivni postotak šuta 2% ispod ligaškog prosjeka, momčadi poput Spursa ili Heata da ne spominjem).

Rocketsi će održati status elitnog napada i vjerojatno mu pridodati i status top 10 obrane dodatkom Howarda (koji je i lani onakve Lakerse održao u prosjeku što se protivničke šuterske učinkovitosti tiče usprkos svim problemima), a i eventualno Asikovo prisustvo tokom cijele sezone moglo bi omogućiti da budu rijetka momčad sposobna imati rasnog obrambenog playmakera tijekom svih 48 minuta, što je najčešće osnovni preduvjet za top 10 obranu (jedna zanimljivost - Asik je lani uhvatio najviše skokova u sezoni, prekinuvši time dominaciju upravo Howarda koji je bio najbolji skakač lige u prethodnih 6 od 7 sezona). Razlog zbog kojega ih ipak ne treba precijeniti je manjak dubine, iako je to nešto što je u perspektivi puno lakše sanirati od slabih temelja (a s tim definitivno nemaju problema).

Clippersi će dodatkom kvalitetnijih dalekometnih strijelaca šuterski vjerojatno izazvati Heat, Spurse i Thunder za prvu poziciju po efektivnom učinku, ali kako nisu pojačali zadnju liniju obrane teško je zamisliti kako rade ozbiljniji korak naprijed na tom dijelu parketa, što ih i dalje limitira na domete slične lanjskima. Bullsi će povratkom Rosea iz drugog najgoreg šuterskog napada lige postati opet prosjek, što ih automatski vraća u kategoriju elitnih momčadi kojoj obranom oduvijek pripadaju, dok će Netsi uz osiguran top 10 napad imati i potencijalnu top 10 obranu, barem kada su Garnett i Lopez zajedno na parketu. Kirilenko će povremeno moći uskočiti u rolu korektora zadnje linije čak i umjesto Garnetta, ali obzirom na njegovu povijest ozljeda teško je očekivati da će odigrati više od 60-ak utakmica, plus većinu od svojih 1900 minuta AK-47 odraditi će na boku kako bi se otvorilo mjesto za specijalce poput Evansa, Teletovića i Plumleea. Uglavnom, potencijal da budu druga momčad na Istoku imaju, sve ovisi o tome u kakvom će stanju dočekati playoff i koliko će u Garnettu ostati svježine za dva mjeseca paklene konkurencije.

PLAYOFF MOMČADI

WARRIORS, GRIZZLIES, KNICKS, HAWKS

Memphis bi po svemu sudeći trebao ostati i dalje obrambeni div (što god Hollins pričao o svom asistentu, nije tajna da je glavninu obrambene taktike odrađivao upravo Joerger), dok bi napadački pomaci još jednom trebali izostati. Više minuta za Pondextera (lani samo 1200) i Baylessa na štetu Princea i Allena popravit će krvnu sliku, ali minimalno, što će biti dovoljno za još jednu 50+ sezonu, ali ne i za iskorak među elitu. Warriorsima taj iskorak ovisi o nizu faktora (Curryeva hall of fame forma, Bogutov učinak), ali barem su se osigurali od potencijalnog pada dovođenjem Iguodale - čovjek je preko noći od jednog Denvera napravio kvalitetnu obrambenu momčad, nema sumnje kako će se u novom dresu pobrinuti da se zona Golden Statea obogati i izuzetnim 1 na 1 učinkom u obrani. Također, opcija korištenja Barnesa s klupe trebala bi sakriti manjak kvalitete druge postave do kojega je došlo odlascima Jacka i Landrya, što znači da će im i napad ostati u lanjskim gabaritima.

Knicksi će teško opet ponoviti onakvu tricašku učinkovitost, posebice bez Kiddove lucidne igre (njegovih 2000 minuta neće biti lako nadoknaditi), ali istovremeno treba očekivati barem mali pomak u obrani koji će stvari održati u ravnoteži (doduše, upitno je hoće li češće korištenje visokih postava pomoći - koliko god bilo bizarno da obrana kojom dirigira Chandler dozvoljava hrpu laganih pozicija za šut, s igračima poput Mela, Amarea ili Bargnania na četvorci to je neminovno). Hawksi su lani bili žrtve sporednih faktora, smiješno mala količina slobodnih bacanja, napadačkih skokova i ukradenih lopti otežala im je igru u napadu, ali šuterski i kreatorski bili su na visokoj razini koja bi trebala donijeti pomak, posebice ako Lou Williams bude spreman od samog početka. Millsap će uglavnom pokriti učinak Smitha u napadu, ali obrambeno je ipak za klasu slabiji igrač tako da tu možemo očekivati korak unatrag u odnosu na prošlu sezonu. Sve u svemu, s nešto aktivnijom klupom, trebali bi se održati na tom nivou od 55% uspješnosti treći put u 4 sezone, što će biti sasvim dovoljno za playoff na Istoku.

BUBBLE MOMČADI - ZAPAD

BLAZERS, WOLVES, MAVS, PELICANS, NUGGETS, KINGS

Na granici između playoffa i lutrije bit će gadne gužve, a ova na Zapadu definitivno donosi atraktivnost čak i iznad već odavno postavljenih visokih kriterija. Da bi iduća sezona stvarno mogla biti za pamćenje i da je liga kao rijetko kada konkurentna pokazuje i činjenica da po IOR prizmi talenta Wolvesi figuriraju kao favorit za sedmu poziciju, dok su gledajući napadačko-obrambeni učinak autsajderi (čak Kingsi imaju veće potencijale). Problem je u Loveovoj sklonosti ozljedama zbog koje čak ni u lockout sezoni nisu uhvatili momentum. Odlazak Kirilenka zasigurno će unazaditi lanjski napredak u obrani, kao i ogromna minutaža rupama na boku poput Martina ili Budingera, što znači da će napadački napredak biti presudan - uspiju li Love i Peković konačno dobiti ozbiljnu šutersku podršku, ovo bi mogla biti momčad iz gornje trećine ili barem polovine. Samo, upitna minutaža svih važnih opcija (Martin bi u većoj roli također mogao prije stradati) visi im nad glavom, posebice u ovakvom kontekstu gdje se za dva mjesta bori 6 momčadi i gdje svaka greška može biti itekako skupa.

Momčad oko čijeg se playoff potencijala slažu i IOR i projekcije učinka su Blazersi, koji bi dodatkom klupe trebali dobiti top 10 napad, a zamjenom Hicksona pravom peticom kao što je Lopez i obrana bi mogla isplivati prema prosjeku. Ne previše zbog njegove limitirane uloge, ali dovoljno da se ne sramote kao lani kada su imali četvrtu najgoru obranu na Zapadu usprkos sjajnim dugonjama poput Batuma ili Aldridgea.

A momčad koja bi mogla iskoristiti probleme Wolvesa je Dallas, koji će pod Carlisleovim vodstvom sigurno imati solidnu obranu i solidan napad, bez obzira na ljudstvo (odigra li Nowitzki sezonu bez ozljeda, nema sumnje kako će s Calderonom za komandama Carlisle napad dići na još veću razinu od lanjske kada je usprkos svim problemima Dallas šuterski bio iznad prosjeka). Dakle, Mavsi će dok je šampionskih temelja uvijek biti u stanju progurati se naprijed, što će puno teže biti izvesti ostatku ove družine od mjehurića.

Pelicansi imaju talent, ali im ne vjerujem ni osobno, jednostavno je previše tu kombinacija koje bi se morala poklopiti pa da isplivaju kao playoff momčad. Napad će biti solidan, ali imali su i lani solidan napad s osnovom koju je činila pick & roll igra dvojca Vasquez-Lopez. Šut Holidaya i Gordona uz svestranost Evansa mogu ih dodatno poboljšati, a mogu se i pogubiti u 2 na 2 igri koju preferira Monty Williams. Obrana je pak puno veći problem - lani je bila očajna, a kakva će biti sada bez centra u još jačoj konkurenciji? Može li eventualni kvalitetniji presing sakriti slabosti u sredini? Previše je tu pitanja da bi sve ispalo kako treba.

Denver je pak sam sebe isključio iz trke onoga trenutka kada je povjerovao da su Robinson i Foye zamjena za Iguodalu. Kvaliteta njihova napadačkog učinka nije se krila u sjajnim šuterima već u Karlovom sistemu, umjesto kojega dolazi Shaw sa svojim varijacijama trokuta za koje su dva spot up igrača neophodna. Teško je povjerovati da će opet imati top 10 napad, a još teže da će opet izvući iznadprosječni učinak od obrane koja je ostala bez dva najvažnija člana, Iguodale i Koufosa, koji su zamijenjeni redom obrambenim rupetinama.

Kingse moram spomenuti jer, iako IOR baš ne vrednuje njihov talent, postoji ozbiljna mogućnost da iznenade. Naime, napadački su prošle sezone bili prosjek usprkos tome što su igrali potpuno improviziranu košarku u napadu - zamislimo talent poput Cousinsa u nečemu što nalikuje na sistem. Haklera ima sasvim dovoljno da sakriju gubitak Evansa, ali, čak ako napad i ostane na sličnoj razini, obrana bi konačno trebala odavati dojam nešto viši od čistog amaterizma. Trener Malone je obranio doktorat na temu defenzive lani u Warriorsima svojim hibridnim zonama, a gomila solidnih visokih igrača i uber-stoper poput Mbah A Moutea mogli bi mu pomoći da već od prvog dana Kingse pretvori u nešto više od 5 igrača koji fauliraju.

BUBBLE MOMČADI - ISTOK

RAPTORS, WIZARDS, CAVS, PISTONS, BUCKS

Konačno ćemo imati i legitimnu borbu za playoff u kojoj bi i osma momčad trebala završiti iznad 40 pobjeda. Doduše, teško da će biti zanimljivo kao na Zapadu, ali napetosti neće nedostajati. IOR, projekcije učinka, pa i ja osobno, u ovoj skupini kao prve favorite vidimo Raptorse - s godinu iskusnijim Valanciunasom u sredini i Caseyem za komandama, Toronto se vrlo brzo može pretvoriti u top 10 obranu kakva je bio u prvoj sezoni Caseyeva mandata prije nego što su neobjašnjivo potonuli u prosjek prošle godine. S cijelim trening kampom kako bi se uklopilo Gaya i dodatkom kvalitetnih igrača zadatka poput Novaka i Hansbrougha, Raptorsi bi mogli živnuti i napadački, a to sve skupa ukazuje da bi optimistični stavovi mogli biti opravdani.

Nešto teže je izabrati osmu momčad zbog tajnovitosti koju sa sobom nose Cavsi. Teško je zamisliti da igrač Irvingovih napadačkih kvaliteta neće u trećoj sezoni osjetiti slast playoffa, pogotovo zato što je okružen veteranima poput Jacka i Varejaoa, ali, bez Bynumove pomoći, Cavsi bi mogli ostati kratki. A kladiti se na Bynuma, pa čak i na to da će Irving izgurati cijelu sezonu, čini se nerealnim. Wall, koji ulazi u četvrtu godinu bez playoffa, također bi konačno trebao opravdati očekivanja, u čemu će mu pomoći obrana Wizardsa koja bi s energičnim i dubokim frontcourtom još jednom trebala iskazati top 10 kvalitetu. Uspiju li Beal i Porter pratiti Walla šuterski, možda će i napad biti dovoljno dobar za hvatati 40+ pobjeda.

U ovakvom kontekstu teško je vidjeti Pistonse ili Buckse kako idu dalje. Bucksi bi još jednom trebali imati loš napad, a Sanders i obrana teško će sami nadmašiti lanjskih 38 pobjeda koje više ne bi trebale biti dovoljne. Pistonsi će obrambeno svakako doživjeti pozitivan impuls dolaskom Smitha, ali tanka vanjska linija ne obećava napadački pomak s dna. Praktički, za kompletan iskorak u oba smjera trebala bi im promocija Monroea u all-star centra, Drummond oko 26 minuta u igri s istim učinkom kao kada je igrao 20 i Smith koji izbjegava loše šuteve, a dobiti sve to skupa je praktički nemoguće.

LUTRIJSKE MOMČADI

JAZZ, LAKERS, SUNS, CELTICS, BOBCATS, MAGIC, SIXERS

Jazz će doživjeti šok, ali ne toliko zbog odlaska Jeffersona i Millsapa (Favors i Kanter itekako su sposobni uskočiti u njihove cipele) koliko zbog gubitka dubine (nema nikoga da odradi Favorsov i Kanterov posao s klupe). Uglavnom, na ovakvom Zapadu nemoguće je ozbiljnije konkurirati bez 8 igrača na rosteru, tako da će Jazz, ako i zadrže solidan učinak u napadu, obrambeno sigurno ostati u donjoj trećini. Lakersi, bez obzira na Kobea, nemaju dubinu da igraju ozbiljnu obranu (iako će D'Antoni izvući šuterski maksimum iz ovog rostera), a momčadi koje se vrte među 5 najgorih obrana tradicionalno nemaju šanse za playoff, bez da uopće računamo mogućnosti ozljeda i izostanaka koje su kod njih neminovne.

Iako su dodali Bledsoea umjesto Johnsona, Sunsi će teško isplivati iz skupine 5 najgorih napada, a i obrana je ozljedu ili trade Gortata udaljena od pada u istu zonu sumraka. Bobcatsi su okupili konkurentnu unutarnju liniju koja će im pomoći da ne budu najgora obrana u ligi, ali Big Al nikada u 9 sezona karijere nije bio dio makar i prosječne obrane, pa neće ni sada. Zato će im pomoći da se podignu napadački, ali i u ovom slučaju teško da govorimo o izlasku iz donje trećine, više o smještaju negdje između 20. i 25. pozicije.

Magic i Sixersi će svojom voljom također ponoviti idealnu formulu za svaku momčad željnu visokog picka koja glasi "budi među 5 najgorih momčadi u oba smjera", što nam ostavlja Celticse kao jedinu nepoznanicu ove skupine. IOR njihov talent smatra dovoljnim za playoff borbu, ali IOR ne uzima u obzir da, koliko god Bass, Olynyk i Sullinger zvuče kao pristojna rotacija pod košem, ni jedan od njih nije obrambeni specijalac, kamoli zapovjednik zadnje linije poput Garnetta. Obzirom da su Celticsi i lani bez Garnetta bili ispodprosječna obrana, nema razloga da se taj trend ne nastavi, a kako su ispodprosječan napad bili čak i za vrijeme dok je Pierce bio glavni, možete misliti kakvi će biti sada kada prva opcija na boku postaje Jeff Green. Uglavnom, Boston ima nešto talenta, ali je poanta u tome da bi ga trebali malo bolje pomiješati ako misle imati učinkovitu momčad.

22Dec/1217

THE RANKINGS – WEEK 7.

Posted by Gee_Spot

U tjednu iza nas najveći posao odradili su Nuggetsi koji su kroz pobjede nad Spursima i Grizzliesima ostavili tako dobar utisak na 4 faktora da su skočili s 15. na 7. mjesto. Još je zanimljivije da su u zadnje dva tjedna Nuggetsi konačno opet postali ona momčad koju smo očekivali, u gornjih 10 u napadu, u donjih 10 u obrani, nakon bizarnog ulaske u sezonu kada su, dobrim dijelom i zbog užasnog rasporeda, bili bolji obrambeno nego napadački.

I dok su Nuggetsi počeli hvatati tlo pod nogama i sigurnu playoff poziciju kako smo i očekivali, povratak Rubia podsjetio nas je da bi nešto slično uskoro mogli napraviti i Wolvesi. Za razliku od Denvera, oni još uvijek iza sebe nisu ostavili bizaran ulazak u sezonu, odnosno još uvijek su puno bolji obrambeno nego napadački, ali pobjeda protiv Oklahome jasno je ukazala u kojem će se smjeru kretati njihova sezona jednom kada konačno zaigraju kompletni.

Praktički, Wolvesi imaju roster sposoban boriti se za prva 4 mjesta u konferenciji. Usporedite samo njihov frontcourt s onim Memphisa ili Clippersa - ako nam potonje dvije momčadi ostavljaju dojam nekoga tko može koristiti visinu da mrcvari slabije protivnike, zašto isto ne bi učinili i Wolvesi koji su već sada prva skakačka momčad lige? Čitajući između redaka to bi značilo da je bitka za playoff na Zapadu već gotova, odnosno da ovisi o tome koliko dugo Warriorsi mogu održati ovaj nivo igre. Jasno, govorim isključivo o osobnom dojmu, ali uzevši u obzir probleme Dallasa i Jazza s identitetom, odnosno Houstona s obranom i dubinom, čini mi se kao da su Warriorsima u daljnjem tijeku sezone puno veća prijetnja Curryevi gležnjevi nego momčadi koje se trenutno motaju oko 50% učinka.

I da, kako su blagdani pred nama, iskoristimo priliku da svakoj franšizi poželimo ostvarenje barem jednog cilja u idućoj godini.

1. CLIPPERS (5690 bodova)

Zaboravite na ove priče kako su Clippersi ostvarili povijesni niz protiv laganog rasporeda. Njihov ulazak u sezonu bio je poprilično težak i trenutni mekši raspored samo je stvari doveo u balans. Plus, bez obzira tko ti bio protivnik, pobjeđivati na strani i to s dvoznamenkastom razlikom odlika je najvećih. Clippersi su u svojih 11 pobjeda (5 u gostima) nabili +165 koš razliku, dakle pobjeđivali su u prosjeku s 15 razlike. Ovakva ostvarenja odlika su šampionskih momčadi i to više nije slučajno.

Dakle, što možemo poželjeti ovakvoj momčadi nego da nastavi i dalje biti najbolja u ligi.

2. SPURS (5315 bodova)

Popu i momcima možemo poželjeti da konačno dobiju nekoga relevantnog na uvjerljiv način - izuzmemo li pobjede u doslovno zadnjim sekundama protiv Thundera, Memphisa i Lakersa, Spursi su izgubili svaku utakmicu koju su igrali protiv top 10 momčadi (dva poraza od Clippersa, jedan od Miamia, Knicksa i Thundera). Koliko god statistički bili sjajni, u svim ovim dvobojima bila je jasno kako njihova obrana nije ni upola tako uvjerljiva kao protiv slabijih protivnika (poraz od Thundera u kojem su ih Ibaka, Durant i Westbrook izrešetali s poludistance jasno je još jednom pokazao njihovu slabost u branjenju pick & rolla). Pročitajte u tome što god želite vezano za njihove šanse u playoffu.

3. THUNDER (5020 bodova)

Kevin Durant igra na MVP razini i nemojte si dopustiti biti fan košarke i ne gledati čovjeka u akciji kad god stignete. Nisu samo njegove brojke skočile do neba, već i govor tijela jasno govori da je ovaj dugonja pred nama izrastao u muškarca koji je svjestan svojih odgovornosti. I to muškarca kojega je nemoguće braniti - Andrei Kirilenko je valjda najpametniji 1 na 1 obrambeni igrač na svijetu, s rasponom ruku ovećeg kondora, ali čak je i on djelovao nemoćno pored stvorenja visokog 206 centimetara s još dužim rukama čiji je šut jednostavno nemoguće blokirati.

S ovakvim Durantom, Oklahoma doslovno može na parket istrčati s 4 NBDL igrača i računati na playoff, ali, misle li osvojiti naslov, trebat će im bolja top 8 rotacija. Stoga im zaželimo da to pitanje riješe tijekom sezone jer samo im taj detalj stoji na putu postajanja dinastijom - udarne tri opcije su im fantastične, Martin i Sefolosha su sjajni u svojim rolama, Maynor može proći kao back-up play, ali problem je rotacija visokih. Iako petorka s Collisonom i Ibakom ili Collisonom i Durantom funkcionira sjajno, to i dalje ne rješava ulogu trećeg visokog. I Collison i Perk više su igrači kratkih epizoda nego dugih uloga, a to znači da je i pod košem ogroman teret na Durantu.

4. GRIZZLIES (4940 bodova)

Da nije Bullsa, Memphis bi bio najgora momčad lige po ubačenim tricama. Opet. Stoga, što im drugo možemo zaželjeti nego da se do kraja prijelaznog roka dočepaju rasnog šutera.

5. HEAT (4895 bodova)

Shvatili su da bez obrane ipak neće ići, a nove rotacije odmah su dovele do napretka - Heat je već među prosječnim obranama lige. Ipak, nije zgorega zaželiti im da nabasaju na kvalitetnu užu rotaciju jednom kada stvari postanu ozbiljne. Nakon udarne trojke i dva pouzdana veterana (Battier i Allen), Spoelstra nema čovjeka na kojega trenutno može računati. Haslem je gotov, Miller je nebitan jer su na bokovima već pokriveni, Lewis je Lewis, Anthony je zakopan na klupi, a Chalmers igra toliko loše da mu minute krade Coleova mikrofonka. Njihov playoff tako će još jednom biti pun šokova, a pomalo je i fascinantno da imaju veće šanse otići do kraja nego znati na koga mogu računati kada bude najpotrebnije.

6. HAWKS (4850 bodova)

Atlanti želimo raspad Lakersa koji bi Dwighta naveo da pomisli kako mu je možda ipak najbolje u manje eksponiranim sredinama na jugoistoku. A što se njihovih redovnih visokih pozicija na ovim rankingsima tiče, evo jedan podatak koji im govori u prilog - Hawksi do sada imaju skalpove Clippersa, Thundera, Memphisa i Denvera, što je jednak broj pobjeda nad trenutnim top 10 momčadima kakvoga imaju Spursi i Thunder.

7. NUGGETS (4435 bodova)

U tjedan dana izbili su u top 8, što će tek biti kada im raspored konačno popusti i kada se zalaufaju doma? Razlog je jednostavan - uigravaju se. Iggy postaje sve važniji playmaker (u zadnjih 10 tekmi imao je više asista nego u 17 prethodnih), Gallinari je u istom periodu popravio učinak s trice, a i Lawson sve manje oscilira. Nakon lošeg perioda na gostovanjima, Fariedova i McGeeova energija opet je počela donositi rezultate. Možda ne mogu ništa braniti, ali rijetko tko može trčati gore-dolje s ovom dvojicom.

Uglavnom, možemo im samo zaželjeti da se u predstojećem nešto lakšem periodu dodatno poslože kako treba i koliko mogu. Jer, ne treba zaboraviti da je Iggy izborio all-star status igrajući isključivo krilo, dok je u Denveru isključivo bek. Jasno, u današnjoj NBA bočne pozicije se itekako preklapaju, ali, iako više nije bitno s kojih pozicija dolazi kakav učinak, svaka momčad treba zdravu dozu obrane, šuta i kreacije sa svojih bokova. Gallinari je šuter, Iggy kreator i to na papiru izgleda kao dobra kombinacija, ali u stvarnosti ipak treba pričekati dok se ljudi naviknu na novi kontekst i nove zakonitosti svoga partnerstva.

8. WARRIORS (4410 bodova)

Ima li im smisla poželjeti išta drugo osim da izdrže Curryevi zglobovi? Rookiei će kad-tad naletjeti na zid, ali Curry, Lee, Landry, Jack i Thompson više su nego sposobni izdržati lov na playoff.

9. KNICKS (4285 bodova)

Hm, što poželjeti Knicksima? Da im zaželimo da i dalje nastave zabijati tricu s 40% šuta? Ili da Kiddova renesansa potraje što dulje (više ne igra na MVP razini već samo kao obični all-star)? Kad bolje razmislimo, možda je najbolje da potraje ova neviđena kontrola lopte koja im omogućuje da imaju između 10 i 15 šuteva više po utakmici od prosječnog protivnika. Knicksi uredno osvajaju više lopti nego ih gube, a zatim trećinu tih dodatnih napada pretvaraju u bonus šuteve za tri. Revolucionaran pristup. I kako i dolikuje, ova revolucija ide uz TV prijenos.

10. LAKERS (4200 bodova)

D'Antoni je konačno odlučio trenirati - micanje Artesta na četvorku, a zatim i na klupu, pomoglo je Lakersima da dobiju nekakav balans dok čekaju da Gasol uđe u formu i da se Nash vrati. Doduše, pri tome je startao s Ebanksom što jasno govori o njihovim problemima s dubinom, ali i ovakvi sitni pomaci bolji su od ničega. Stoga im želimo zdravog Nasha i da konačno potvrde brojke koje ih smatraju 15-11 momčadi (ovo odstupanje između statističkog i stvarnog rezultata najveće je u ligi i jasno ukazuje na njihove probleme s kemijom).

11. NETS (4120 bodova)

Želimo im da Lopez izbjegne daljnje komplikacije sa stopalima, ali ne i da izbjegnu Knickse u playoffu.

12. BULLS (4075 bodova)

A šta drugo nego da Rose ne osjeća nikakve posljedice loma.

13. CELTICS (3865 bodova)

Obzirom da se Bass očito nema namjeru dovesti u formu, Aingeu i društvu želimo da pod hitno pronađu tog drugog visokog igrača, po mogućnosti Gortata.

14. ROCKETS (3760 bodova)

Želimo im da igraju s Knicksima svaki dan.

15. WOLVES (3675 bodova)

Želim im da ne dobiju novog vlasnika koji će promijeniti ime klubu u Black Panthers. Šalu na stranu, koliko god simpatično bilo gledati njihovu snježnu petorku i ništa manje bljedoliku rotaciju, protivnicima zasigurno nije do smijeha kada pomisle što ih čeka jednom kada Rubio bude spreman kontrolirati loptu 30 ili više minuta.

Wolvesi su jedna od rijetkih momčadi u ligi s cijelom petorkom triple-threat opcija. Zamisli ovo - Rubio koristi Pekovićev pick i pred njim se otvara sljedeće more mogućnosti: uposliti Peka koji je doktor finiširanja u pick & rollu (zbog čega mi nije nimalo jasno zašto Adelman uporno igra pokretni napad s gomilom križanja u kojem Pek uglavnom završi u post-up situaciji u kojoj njegovi limiti puno više dolaze do izražaja) ili ući u sredinu i uposliti nekoga iz najveće spot-up ergele majstora u ligi.

Love, Barea, Shved i Kirilenko su redom igrači koji licem košu mogu napraviti sve što požele i zato sam uvjeren da su dani napada Minnesote u donjoj trećini lige prošlost. Nemoguće da pored ovakve kombinacije šutera, asistenata i driblera (svi iznad prosjeka za pozicije koje igraju) vječno ostanete u društvu Hornetsa ili Kingsa.

Već smo isticali da Shved igra toliko dobro da Roy nije potreban, ali nedostatak šuterskog specijaliste poput Budingera mogao bi biti problem protiv onih najboljih obrana. Stoga ne bi bilo loše da određeni višak igrača Wolvesi iskoriste kako bi našli novog šuterskog specijalista. A ima li boljega od Redicka trenutno? Plus, čovjek bi se idealno uklopio u trenutnu rasnu kompoziciju momčadi.

Jasno, pitanje je koliko Magic želi Derricka Williamsa sada kada se i Nicholson i Harkless čine budućnošću na pozicijama 4 i 3, a i bi li se Wolvesi tek tako bili spremni odreći svog drugog picka za igrača koji će otići na ljeto. Ali, poanta je da opcija imaju. A jedna je i riješiti se Ridnoura, koji je pored Baree i Shveda potpuno nebitan (nema njihovu vrhunsku combo komponentu u igri, a držati ga samo radi 15 minuta iza Rubia nema smisla jer te minute su ionako potrebne spomenutoj dvojici).

Upravo na primjeru Ridnoura dat će se vidjeti koliko je Adelman još lucidan – nije tajna da ga Ridnour svojim stilom igre i fizikalijama podsjeća na vlastite igračke dane, ali isto tako nije tajna da je Ridnour već dvije godine najveća slabost Wolvesa zbog prevelike minutaže u odnosu na talent. Nakon povratka Rubia u punu formu, on nema što raditi u užoj rotaciji, a liga je puna momčadi kojima bi dobro došao drugi play takvog pedigrea s relativno skromnim ugovorom (recimo, baš bi jedan takav dobro došao i Orlandu koji kao zamjenu za Nelsona koristi kombinaciju Redick-Moore – svaka čast Redicku što je u ovoj fazi karijere uspio šuterskoj komponenti dodati i ovu kreativnu i vrtiti pick & roll, ali ni jedan ni drugi nisu rasni combo igrači već prije svega priučeni zbog potreba momčadi, što je itekako vidljivo na oba kraja parketa).

16. JAZZ (3650 bodova)

Molimo vas, prekinite više ovaj cirkus i odlučite što ste. Osrednja momčad s dva granična all-star igrača pod košem i najslabijim vanjskim parom u ligi ili potencijalna buduća sila s hrpom mladog talenta.

17. MAGIC (3570 bodova)

Želimo im da konačno počnu nizati poraze jer ovo ne miriše ne dobro - Vaughnova družina izgleda spremna ne samo donijeti trofej za trenera godine svom lideru, već i plasirati se u playoff, što bi ih ostavilo bez šanse u lutriji. A koliko god da je Orlando privlačno tržište zbog sunca i poreza, sumnjam da se Henniganov plan bazira na slobodnim igračima koliko na ulovu na draftu.

18. BUCKS (3535 bodova)

Obzirom da je Skiles izdržao ovoliko cigli Jenningsa i Ellisa bez da je ikoga zadavio u svlačionici, želim im da konačno uđu u taj playoff, prije nego se na ljeto sve raspadne.

19. PACERS (353O bodova)

Želimo im uspješan nastavak razvoja Georgea, kao i to da Hibbert konačno počne zabijati preko 40% sa svojih 218 centimetara.

20. MAVS (3240 bodova)

Želimo im bezbolnu tranziciju u doba bez Dirka koje je bliže nego što itko misli - nakon dvije bačene sezone, dogodine na rosteru imaju praktički samo Nowitzkog. Najgore što mogu napraviti je potpisati niz veterana kako bi lovili playoff, a onda ostati i bez Dirka, ali i bez prostora na salary capu. Ovako, ostanu li i dogodine strpljivi kao što su zadnje dvije sezone, već 2014. smiješi im se potpuna financijska fleksibilnost kakvu je imao Heat kada je potpisao veliku trojku.

21. PISTONS (3165 bodova)

Da Dumars ne postane opet nestrpljiv i na ljeto ne uništi ovaj prozor koji im se otvara - s novim lutrijskim pickom idućeg ljeta i čistim salary capom 2014. ova franšiza je konačno spremna okrenuti novu stranicu.

22. BLAZERS (3095 bodova)

Od sveg srca im želim da više ne moraju slati ni jedan lutrijski pick prijevremeno u mirovinu zbog ozljede.

23. RAPTORS (3005 bodova)

Da li je bezobrazno zaželjeti da Bargnani nestane? Od kada je otpao zbog ozljede, momčad se preporodila, posebice u obrani, što potvrđuje i skok s 28. na 23. poziciju. Ako ste skloni tračevima i "novinarstvu", onda ćete najveći razlog pronaći u probuđenom motivu kod igrača nakon što je iz svlačionice, pa makar na kratko, maknut čovjek koji je svojim nedodirljivim statusom u momčadi svima bio trn u oku.

Ako pak vjerujete u opipljivije i manje bombastične aspekte života, onda vam je pak jasno da korelacija između sve bolje obrane i Bargnanievog izostanka uporište ima u sasvim logičnim košarkaškim stvarima - umjesto igrača manje u obrani i skoku, Casey je konačno minute pod košem rasporedio na dva fajtera (Davis i Johnson), čije prisustvo je automatski olakšalo i život Valanciunasu koji odjednom ne mora pokrivati rupe ne sve strane.

Jasno, da je Bargnani šutirao kako zna i da tako pomogao napadu, njegova zamjena s dva solidna igrača možda ne bi bila toliko bitna, ali, kad uzmemo u obzir da je gađao najgorim postotcima u karijeri što ga je činilo doslovno beskorisnim, računica je jasna - Raptorsi su igrom slučaja otkrili kako je igrati 5 na 5 nakon što su prvi dio sezone igrali 4 na 5.

24. SIXERS (2905 bodova)

Kako stvari stoje, najbolje što im možemo poželjeti je da iduće ljeto Bynum odšeta i tako ih natjera na rebuilding, jer, vežu li još njega i Turnera dugoročno uz Holidaya i Younga, čeka ih novih 5 godina osrednjosti.

25. SUNS (2900 bodova)

Trudim se izbjeći želje koje nemaju baš nikakve šanse da se ostvare, ali u slučaju Sunsa nemam izbora nego zaželjeti da Sarver i kompanija konačno povuku jedan pametan potez.

26. KINGS (2670 bodova)

Riješite se što prije braće Maloof jer ovo stvarno više nema smisla. Kingsi su prva momčad koja je digla ruke od sezone, nemaju ni vizije ni znanja kako dalje, mladi igrači propadaju umjesto da napreduju... Ovo ne može biti slučajno i samo potvrđuje važnost identiteta na svim razinama kluba - ako nemate kulturu na vrhu, ne možete je očekivati ni u svlačionici.

27. HORNETS (2510 bodova)

Pelicansima želimo da Eric Gordon konačno riješi probleme s tim svojim nesretnim koljenima.

28. WIZARDS (2365 bodova)

Da li je pretjerano zaželjeti im novog GM-a?

29. CAVS (2155 bodova)

Treba li im poželjeti išta više od toga da ozljede konačno ostave Irvinga na miru pa da se momak u miru može posvetiti pripremi za kvantni skok? Treba? Suigrače? Shit.

30. CATS (1770 bodova)

I dalje su najgori u ligi, ali svejedno im želimo da Jordan ne prekine odrastanje Dunlapa i mladih snaga nekim ishitrenim tradeom, bez obzira koliko to iskustvo bilo bolno.

27Oct/1217

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Progresija mlade jezgre Thundera nastavila se i u skraćenoj sezoni tijekom koje su Durant i društvo razinu pobjeđivanja digli za nekoliko postotaka, usput ostvarivši i pomak u napadačkom učinku, s pete na drugu poziciju. Iako su i dalje ostali jednako izolacijama sklon napad kao i ranijih sezona, ovaj put s uvjerljivo najmanje asista u ligi (godinu ranije manje od njih se dodavalo čak 6 momčadi, među njima i Miami), korak naprijed su napravili prvenstveno zahvaljujući eksploziji Jamesa Hardena, a, naravno, dijelom i zbog dodatnog sazrijevanja Duranta i Westbrooka.

Harden je dodatno povećao postotak slobodnih bacanja po kojem su ionako već bili bez premca u ligi (uvjerljivo prvi drugu godinu za redom), a, osim u gomili laganih koševa s crte, pomogao je u šutu za tri (iz slabašne tricaške prijetnje Harden ih je pretvorio u ozbiljnu dalekometnu momčad), ali i u organizaciji igre. Doduše, njegov doprinos u kreaciji nije se osjetio u samoj igri, obzirom da su uz najmanji broj asista u ligi igrači Thundera zajedno bili zaslužni i za najveći broj izgubljenih lopti (ovaj nevjerojatni podatak dovoljno govori koliko su dobri bili šuterski kad su uspjeli nadoknaditi dvije takve mane svog napada), ali se zato osjetio u dodatnom pritisku kojega je Thunder stvarao napadajući protivnike, ne više s dva vrhunska 1 na 5 talenta, već s tri. Takva situacija dovodila je obrane do ludila jer teoretski je nemoguće braniti tri legitimne triple threat opcije u jednoj navali (svaka zahtijeva udvajanje, a na parketu je samo 5 košarkaša).

Također, Hardenovo prisustvo donijelo je balans kojega lanjski napad oslonjen isključivo na Westbrooka i Duranta nije imao. Westbrookova evolucija u volume scorera Duranta je često ostavljala u sjeni (sjetimo se samo koliko puta smo u to doba kritizirali činjenicu da Durant nekoliko napada za redom ne dobije loptu). Obzirom da je Russ uz sve agresivniju potrošnju lopti bio i primarni playmaker, Oklahomi je očajnički nedostajao netko sposoban uzeti loptu iz ruku Westbrooku i dati napadu dodatnu opciju, a to su dobili u kombinaciji suludo učinkovitog šuta i sulude brade Jamesa Hardena. S njim za komandama, posebice u završnicama, Russ se mogao mirno posvetiti onome što radi najbolje – letenju po parketu, a Durant je mirno mogao igrati bez lopte znajući da je će dobiti svaki put kada poželi.

Sve skupa dovelo je do glavnog razloga zbog kojega je Thunder zaigrao u Finalu i razvio se u momčad dostojnu prstena, usprkos očitim limitima na obje strane lopte - naravno, govorim o postotku šuta. Durant je s 46% šuta iz igre skočio na 50%, Westbrook s 44% na 46, dok je Harden s 44% skočio na čak 50%, što je jednostavno neodrživo za beka (međutim, čak i da njegovi postotci padnu, ostanu li Durant i Westbrook na svojima, za Thunder nema brige).

Osim što su se fenomenalno nadopunjavali izmjenjujući se u trošenju lopte (što je u slučaju ovakvih talenta ravno asistiranju, samo prisustvo na parketu preostale dvojice trećem članu ostavlja 1 na 1 situacije koje ovaj lakoćom može riješiti), sjajno su i surađivali međusobno, posebice u dva aspekta igre. Prvi i najvažniji je svakako pozicioniranje na parketu, gdje se rijetko kada moglo vidjeti situaciju da se netko od njih sudara oko lopte, što smo npr. imali često prilike gledati u prvoj sezoni partnerstva između Jamesa i Wadea. Durant je bez problema bježao u kut kada bi Russ i Brada imali loptu na vrhu perimetra, jednako kao što bi ova dvojica zauzela svoja mjesta na strani bez lopte kada bi KD krenuo na dribling-ulaz. Svakako treba spomenuti i fantastičnu dva na dva igru Westbrooka i Duranta u pinch postu, gdje bi KD istrčao iz Russova bloka, dobio loptu i s vrha reketa zabio, za njega, zicer. Ova akcija je praktički bila njihovo glavno oružje tijekom cijele sezone, a, čak ni u playoffu, ni Lakersi ni Spursi za nju nisu imali rješenja.

I za kraj hvaljenja njihovog napadačkog talenta moramo spomenuti i luksuz kojega je Brooksu davala opcija korištenje igrača Hardenovih kvaliteta u ulozi šestog igrača. Pola lige voljelo bi vidjeti Hardena kao svog prvog čovjeka, a on je u Thunderu ulazio u igru krajem prve četvrtine, nakon čega bi napravio prednost protiv drugih postava koje su rijetko navikle igrati protiv igrača takve kvalitete. Složiti plan igre protiv ovakve napadačke moći mnogima je predstavljalo problem, što objašnjava zašto Thunderu nedostatak fluidnih akcija ili dublje klupe nije predstavljao problem u većini utakmica - kada imaš tri franšizna napadača (a ističem napadača jer ni jedan od velike trojke nije ni približno kvalitetan u defanzivi), imat ćeš i vrhunski napad, bez obzira tko ti bio trener i što igrao. Što samo potvrđuje tezu da je talent najvažniji sastojak svake momčadi. Uostalom, nema boljeg primjera od one 4 utakmice u nizu koje su dobili protiv Spursa, kada su razbili, po svim štreberskim parametrima, bolju košarkašku momčad. I to zato što su imali najvažniji sastojak NBA košarke na svojoj strani - višu razinu individualnog talenta.

Ono što je otežavalo još veći postotak pobjeda bila je obrana, koje je bila solidna, ali nikako šampionska. Brzina i dužina na svim pozicijama omogućili su Durantu i društvu da protivnicima maksimalno otežaju život – po postoku šuta iz igre, Oklahoma je bila rame uz rame s Bullsima, Celticsima i Sixersima. Međutim, za razliku od navedenih momčadi, u ostalim segmentima obrane bili su ispodprosječni – previše su faulirali, nisu krali lopte i loše su skakali u obrani dozvoljavajući protivnicima popriličan broj bonus napada.

Ovaj skakački dio je posebice bolan kad se u obzir uzme da je Durant imao više od 7 obrambenih skokova po utakmici, čime je preskočio Jamesa kao najbolji skakač među swingmanima (istina, obzirom da su i jedan i drugi odradili dobar dio minuta pod košem kao četvorke, taj prosjek je možda preuveličan, ali svejedno netko treba uhvatiti te skokove). I dok se Ibaku još i može opravdati za osrednji skakački učinak u obrani obzirom na sve što je napravio u napadačkom skoku, a i obzirom da je najčešće on taj koji izlazi iz reketa pokriti prostor, drugi visoki bio je problem cijelu sezonu.

Perkins je bio neprepoznatljiv u odnosu na ranija izdanja – puno je lakše podnijeti kao ga rupu u napadu ako barem skače, međutim, prošle sezone ni to nije bio slučaj, zbog čega je njegov loš utjecaj na momčad već postao dio legende (nesposobnost Perka da se odlijepi od parketa ukazuje na to da je cijelu sezonu vukao ozljedu prepona jer nema logike da netko u 26-oj godini preko noći izgubi skočnost). S druge strane, Collisonov manjak skokova u potpunosti se može pripisati prelasku 30-e.

I dok su slabašnu rotaciju pod košem još nekako i uspjeli sakriti protiv Lakersa (koji nisu imali rješenja za nisku postavu s Durantom pod košem, dok je s druge strane Perk protiv Bynuma imao prilike iskazati svoju jedinu preostalu vrlinu, a ta je guranje u niskom postu) i Spursa (koji i sami imaju slabosti pod košem, dok istovremeno na ostalim pozicijama ne mogu parirati atleticizmu Thundera), protiv Heata to nije bilo moguće. Jednostavno, James je dominirao nad Durantom, bilo pod košem, bilo na perimetru, a Bosh je, izvlačeći visoke Thundera iz reketa, dodatno kompromitirao njihov učinak. Dodaj još Hardenovo blijedo izdanje, dobrim dijelom zbog Wadeove i Jamesove obrane, i jasno je kako su u Finalu bili u podređenom položaju.

Jasno, da je kojim slučajem Brooks u potpunosti isključio Perkinsa iz rotacije, što bi bio potpuno logičan potez obzirom da Miami nema pivot centra s kojim se treba gurati, šanse Thundera bi možda bile nešto nešto veće, iako je iz ove situacije bespotrebno o tome govoriti, obzirom na način na koji su Wade i James u direktnim dvobojima nadigrali Hardena i Duranta. Međutim, taj ugovor s vragom između Perkinsa i Brooksa (Perk je potreban protiv Bynuma i Howarda ovoga svijeta, ali da bi ga imao spremnog za takvu situaciju, moraš ga držati kao dio rotacije cijelo vrijeme) mogao bi biti problem i u budućnosti, a Brooks se ne čini spremnim raskinuti ga.

I dok će Harden, Westbrook, Durant i Ibaka nesumnjivo iz utakmice u utakmicu izlaziti kao kvalitetniji igrači jer su jednostavno u takvoj fazi razvoja karijere, pitanje nad trenerom Oklahome i dalje ostaje otvorenim – radi li se o karakteru koji je spreman žrtvovati rezultat radi mira u kući ili o čovjeku koji je spreman žrtvovati mir u kući radi rezultata.

THIS IS NOW:

U ovom trenutku počinje susret mladih snaga Oklahome sa stvarnim životom. Do sada su bili zaštićeni kao djeca, uživali u igranju i budućnosti koja ih čeka, ali sada je vrijeme da se odraste. Poraz u Finalu protiv Heata definitivno je morao ostaviti ožiljke čak i na ovoj veseloj družini, a još veći izazov je situacija s Hardenom. Potpisati sada za manje novca i ostati dio ekipe, vrlo vjerojatno šampionske ekipe, ili čekati ljeto, uzeti negdje maksimum koji mu pripada i postupiti kao muškarac na kvadrat, rasni alfa mužjak? Da se razumijemo, obje odluke su legitimne, a izbor je samo na Hardenu. Kako god izabrao, za nekoliko dana znat ćemo odgovor, a o njemu će itekako ovisiti buduća snaga momčadi obzirom na sve ono što smo ranije rekli o Hardenovoj važnosti za njihov napad.

Njihova najveća prednost pred konkurencijom, mladost i energija, još uvijek predstavlja i njihov najveći problem, jer još uvijek više igraju hakl nego ozbiljnu košarku. Ali, dobra stvar svega je što nikada ne znaš kada će stvari kliknuti. Dok Lakersi imaju četvorku u kojoj su tri igrača s one strane karijere, dok Spursi imaju dva člana jezgre spremna za starački dom i dok Heat ima pola jezgre u naponu snage, ali i drugu polovinu u silaznoj putanji, četvorka Thundera, od prvog do zadnjeg, pored sebe ima strelicu koja pokazuje samo prema gore.

Ovakva moć bez problema može ove sezone nastaviti s lineranim progresom i ostvariti 60+ pobjeda i osvojiti naslov. Međutim, čak i s ovim stilom igre u kojem tri igrača dominiraju loptom i praktički su zaslužna za 65% svih postignutih poena, do izražaja ipak dolaze i slabosti ostatka rostera. Ibaka definitivno zaslužuje veću napadačku ulogu koja bi ga, paralelno sa sve boljim igrama u obrani gdje se već sada nameće kao jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi, lansirala u all-star konkurenciju, ali nakon njega jednostavno nema igrača na kojega se možete osloniti. Povratak Erica Maynora nakon ozljede pomoći će, ali prije svega zato što više neće biti potrebe za davanje minute gotovim igračima poput Fishera ili još nespremnim poput Jacksona. Harden je uzeo većinu minuta koje su godinu ranije išle Maynoru kako bi se Russa koristilo dalje od lopte, tako da previše prostora za njegovo uključivanje u rotaciju nema.

Ostatak top 8 rotacije je dobro poznat. Radi se o igračima koju su tu da bi dali ravnotežu svojom igrom u obrani, ali problem postaje, što osim Sefoloshe na boku, Perkins i Collison sve manje maskiraju svoje slabosti u napadu defanzivnim učinkom. Ukratko, velika četvorka će se zasigurno mnogo puta tijekom sezone uhvatiti kako osjeća da igra sama protiv svih. Međutim, kao što je trio iz Miamia dokazao, to ne mora biti ništa strašno, dok god si spreman preuzeti potpunu odgovornost. Što u slučaju Thundera znači prije svega poboljšati all-round učinak i malo više energije usmjeriti prema obrani.

PLUS:

Potpisali Hardena odmah, kasnije ili ga pak pustili da ode, Gromovi će ove sezone opet biti jedna od najuzbudljivijih ekipa u ligi. Nezustavljivi bek poput Westbrooka, nebranjivi šuter poput Duranta, neviđeni bloker poput Ibake, neviđeni spoj playa i strijelca poput Hardena čine jezgru koja ne može podbaciti, pa makar nad njima visili upitnici zbog budućnosti tako bitnog igrača.

Perry Jones samo povećava mladi potencijal koji čeka da eksplodira. Colea Aldricha na stranu, Thunder ne griješi na draftu, a to je odličan znak za razvoj Jonesa koji bi u idealnom scenariju mogao zamijeniti Perkinsa u rotaciji (i tako olakšati odluku o amnestiji). Iako se dvojac Ibaka-Jones ne čini idealnom kombinacijom pod košem, još jedan kompletan napadač koji se najbolje snalazi u spot-up situacijama učinio bi već do bola učinkovit napad neobranjivim zbog nezgodnih matchupa, ali i totalno nejasne podjele uloga. Ono, Westbrook i Ibaka idu na napadački skok, Harden razigrava, Durant istrčava iz bloka kao bek, a centar Jones stoji u kutu i čeka povratnu za pucati otvorenu tricu. Miamieva multi-pozicionalnost prema ovakvom bogatstvu čini se dječjom igrom.

Jasno, oba plusa mogu postati minusi ostanu li bez Hardena ili ne razvije li se Jones. A tu je i izvjesni Dwight protiv kojega perolaka kategorija pod košem na prolazi.

MINUS:

Klupa i raspodjela minuta. Za ovo prvo odgovoran je Presti, koji time ipak pokazuje da nije savršen. Perkins je relativno mlad, ali ozljede su ga prikovale za zemlju i učinile od njega nasilnika u reketu koji ne zaslužuje više od 15-ak minuta ovisno o matchupu (točnije, ako protivnik nema centra sposobnog igrati post up košarku, Perk može slobodno cijelu večer provesti na klupi). Maynor je dobar back-up play, ali način na koji svi pričaju o njemu kao o razlogu zbog kojega su lani izgubili je pomalo smiješan – Maynor je svakako plus u odnosu na Dereka Fishera koji više ni pod razno nije NBA igrač, ali je ipak back-up play, nikako ne dio idealne postave. Cook kao tricaš nije pokazao ništa, bivajući posebno iritantan zbog nekonstantnog šuterskog učinka. Sefolosha i Collison su solidni igrači zadatka, ali solidni igrači zadatka ne mogu sakriti rupe startera.

Što nad dovodi do Brooksa i rotacija. Spurse su dobili iracionalnim nadahnućem i energijom mladosti, na sličan način na koji su se obračunali s Lakersima. Protiv Heata to nije prošlo jer su ostali bez luksuza da imaju najboljeg igrača na parketu, a Brooks tu nije pomogao upornim odbijanjem da se prilagodi. Spoelstra je došao do naslova mijenjajući filozofiju igre bez ikakvog respekta tijekom ključnih utakmica, ne razmišljajući o posljedicama. Za to vrijeme Brooksu kao da je bilo najvažnije da se nitko od njegovih igrača ne osjeti povrijeđenim. Što znači da i trener Thundera treba napraviti isto što i igrači – odrasti. S tim da bi njemu dobro došlo i uzgojiti par testisa.

DENVER

THAT WAS THEN:

U prvoj punoj sezoni nakon Anthonya (iako zbog lockouta tehnički ni ona nije bila kompletna), Nuggetsi su nastavili gdje su stali godinu ranije. Vođeni Gergeom Karlom opet su imali jedan od najboljih napada lige, ali, problemi s ozljedama koji su prorijedili rotaciju na boku i pod košem, dodatno su uzdrmali slabašnu obranu bacivši je među najgore u ligi. Nuggetsi su bili loši praktički u svemu, od tranzicije do izolacije preko branjenja trica, dakle nije problem bio samo pick & roll ili zaštita reketa. Kako je Karl u Carmelovo doba imao solidne obrane, jasno je kako nije u pitanju nikakva filozofija igre, već su Nuggetsi zbog slabe rotacije pod košem često bili prisiljeni udvajati i pomagati na sve strane, a to je često ostavljalo otvorene šutere i previše prostora kojega je bilo lako eksploatirati.

Denver je imao sreće nabasati na draftu na ultimativnog podizača energije poput Farieda, a zatim i putem tradea dovesti McGeea te tako održati privid opasne momčadi pod košem usprkos odricanju od Nenea. Mučili su Lakerse energijom u prvoj rundi, ali bez konkretizacije - talent Gasola i Bynuma je pobjedio mladost, a pokušaji Lawsona i Gallinaria ipak nisu bili dovoljno konstantni da se nose sa strojem poput Kobea. I u tome je ležao najveći problem Denvera, jednostavno nisu bili spremni za nešto više obzirom na dob jezgre (koja objašnjava nedostatak konstante), ali i na njene očite limite - minijaturni bek poput Lawsona, prosječni atleta poput Gallinaria i izrazito specijalizirani visoki igrači poput Farieda i McGeea jednostavno nisu garancija vrhunskih rezultata. Okupljeni u momčad definitivno imaju potencijala, ali individualni limiti su i dalje prisutni.

THIS IS NOW:

Godinu i pol nakon tradea Carmela Nuggetsi su kompletirali novu jezgru. Svaka čast na ulovu poput Gallinaria i sjajnim odlukama na draftu s Lawsonom i Fariedom, ali tek dovođenjem McGeea i ovoljetnom krađom Iguodale dobili su ljude koji imaju potencijal mijenjati tijek utakmice,. Drugim riječima, ovi Nuggetsi na papiru nisu ništa lošiji od onih s Carmelom i Billupsom, a te momčadi su lakoćom prelazile preko 50 pobjeda.

Ipak, da bi ih se moglo staviti u istu rečenicu s ranijim Karlovim ekipama, morat će realizirati taj potencijal, a tu na scenu stupaju Gallinari i McGee prije svih. Kao i kolega iz divizije Batum, Danilo će imati dovoljno prilike da se potvrdi kao jedno od top krila lige, u čemu mu prisustvo Iggya i gomila igrača u rotaciji poput Chandlera i Brewera ne bi trebalo stajati na putu (ova potonja dvojica ne igraju bitnu ulogu u planovima osim kao trade masa). Iggy može igrati obje swingmanske pozicije, a i njegova uloga je prvenstveno obrambena, tako da on neće smetati Gallinariu da napreduje kao kreator i strijelac, što je preduvjet da se ovaj Denver bori za nešto više od polufinala konferencije.

Dok bi se Gallinari trebao pobrinuti za prvu opciju u napadu, McGee pak mora donijeti stabilnost pod košem, jer bez pravog centra u sredini, sav Iggyev trud neće pomoći da se Nuggetsi nametnu kao išta više od solidne obrambene momčadi. Čovjek je u ligi 4 sezone tijekom kojih se nametnuo kao najbolji bloker nakon Ibake. Dobar je skakač s potencijalom da postane još bolji, a minus njegove igre u obrani isti je kao i kod većine mladih petica ispod 25 godina – nema pojma kada treba izaći na zatvaranje, a kada ostati u reketu, odnosno kako braniti pick igru, a kako odigrati 1 na 1.

Karlova trka, rotacije i agresivnost, donosit će rezultate po defaultu, a podignu li Iggy i McGee obranu, Denver može biti stvarno opasan. Jedini problem koji bi se mogao javiti, a koji je vrlo lako zanemariti, nedostatak je Ala Harringtona koji je lani bio prvi tricaš momčadi. Lawson, Iggy i Gallinari ubacit će svoju kvotu i Denver definitivno šuterski neće biti loš, ali Harrington nije samo bio najubojiti šuter na rosteru, već i čovjek koji je širio obranu na drugoj strani upravo da bi vanjski igrači imali više prostora za juriše u reket. Bez njega na parketu bit će previše situacija u kojima će protivnici jednostavno zatvoriti sredinu jer više nema visokog igrača Neneovih kvaliteta koji može primiti loptu u post up situaciji i učniti nešto s njom.

Ipak, previše se toga treba poklopiti da bi postali izazivači. Lawson i Gallinari moraju nastaviti napredovati, pri čemu je najvažnije da postanu još ubojitiji šuteri kako bi sakrili Iguodaline skromne brojke u realizaciji, ali i bolji kreatori za sebe i druge kako bi se mogli nositi s postavljenim obranama pri isteku vremena na barem približno učinkovit način kako to rade u ranim sekundama napada. Iggy ima iskustvo igre kao primarni play u napadanju postavljenje obrane, ali to ne znači previše obzirom da ni jedan napad Sixersa s njim u glavnoj ulozi nije završio plasiran bolje od 17. pozicije po učinku. Mogu pokušati kopirati napad Oklahome izvedbom i stilom igre u kojem će dijeliti loptu između tri vanjska igrača, ali, bez idealnog širenja obrana, teško da će moći kopirati njihovu šutersku učinkovitost.

Međutim, Iggy, Lawson i Galinari su ipak manji problem. Dok Karl diše, Nuggetsi će imati top 5 napad, ali obrana je još uvijek pod velikim upitnikom. Iggy će svakako pomoći da se iz donje trećine digne u gornju polovicu, u to nema sumnje obzirom da će uništavati najbolje protivničke strijelce na boku, ali dok ne zatvore reket neće ih se moći smatrati izazivačima. Taj epitet dobit će tek kada Faried i McGee energiju uspiju pretočiti u funkcionalnu obranu .

PLUS:

Fantastična razina energije duž petorke, a posebice na vanjskim pozicijama.

Izuzetna petorka, izuzetna klupa, izuzetna prednost domaćeg parketa koju brzi stil igre dodatno potencira i, možda i najvažnije, izuzetan trener koji izvlači maksimum iz svega ovoga. Poklopi li se sve kako treba i zaigraju li malo bolju obranu u tranziciji i izolacijama (što bi trebao odraditi Iggy), biti će u rangu Thundera i Spursa po količini pobjeda koje će gomilati.

MINUS:

Nedorečena unutarnja linija.

Ovoga ljeta se pričalo o tome kako je JaVale dodao svom arsenalu gomilu pivot poteza i to je super, ali za napad poput Denvera njegov učinak u napadu manje je bitan. Zabio horokom ili nakon odbijanca, McGee pored Lawsona, Galinaria i Iggya neće biti više od sporedne opcije. Umjesto što je s Haakemom radio na napadu, možda bi mu bolje bilo da je proveo ljeto s Tysonom Chandlerom.

Fariedova neodlučnost u pick igri i nedostatak centimetara u reketu dodatan su uteg. Čovjek je u principu vanserijski koristan gargabe man koji trpa koševe i skuplja skokove suludim intenzitetom, ali fokusiran isključivo na brže, više i jače, zanemaruje igru koja ipak ima više brzina. Dok je mlad i ima fizikalije može sakriti manjak centimetara, stoga i treba što prije naučiti kombinaciju obrane i šuta s poludistance, jer inače ga s gubitkom eksplozivnosti čeka ne baš ugodna košarkaška starost.

Koufus i Mozgov solidna su tijela koja će također zabiti i skočiti, ali daleko su oni od atleta koje mogu čuvati reket. Randolph je pak atleta, ali taj još nije shvatio što mu činiti u napadu, a kamoli obrani, tako da od sve trojice ne treba očekivati previše. Tu i tamo će bljesnuti, ali budućnost Nuggetsa zapisana je u skupom ugovoru kojega su dali JaValeu i koji tek treba opravdati.

MINNESOTA

THAT WAS THEN:

Dolazak Adelmana i očekivani napredak Lovea obećavali su donijeti nešto vedrije tonove u tmurni Minneapolis, ali na kraju su stvari ispale bolje nego su se nadali i najveći optimisti. Love je ne samo napredovao, već se nametnuo kao najučinkovitija četvorka u ligi (namjerno izbjegavam koristiti epitet najbolja zbog Kevinove loše obrambene igre, kao i tek solidne realizacije u postu koju je nadoknadio fantastičnim brojkama s najvažnijih pozicija u košarci – linije slobodnih i trice), a ovaj put je imao i pratnju. Rubiu je trebalo desetak utakmica da se privikne na NBA stil igre i zaboravi na sve traume Eurolige, a od nikuda se pojavio i Tiranosaurus Pek - masivni crnogorski centar fauliranje i izgubljene lopte zamjenio je trpanjem u reketu i skokovima, ostvarivši tako jedan od najvećih skokova u kvaliteti prikazane igre u drugoj sezoni u odnosu na prvu ikada zabilježen.

Sa svojom tročlanom jezgrom i kompetentnim trenerom koji je vrlo brzo uočavao trendove i prilagođavao igru i rotaciju talentu kojega je imao na raspolaganju, Wolvesi su na pola sezone bili u lovu na playoff. Tada je Rubio naletio na Bryantovo koljeno i sredio ligamente vlastitoga, a nedugo nakon toga tijelo je počelo izdavati i Pekovića i Lovea. Vrlo brzo pao je zastor na jednu izuzetno zanimljivu i zabavnu sezonu, zabilježenu uostalom i mojim lanjskim praćenjem svih 66 utakmica, ali usprkos tome ostao je dojam kako Wolvesi nakon dugo, dugo vremena, opet imaju budućnost, makar im rok za ostvariti je nema standardan datum trajanja zbog Kahnova produženje s Loveom na samo 3 sezone umjesto na 5.

THIS IS NOW:

Prvo treba istaknuti kako Loveova ozljeda mijenja raniju IOR projekciju po kojoj su Wolvesi sigurna playoff momčad sa scoreom 45-37. Love će po većini stručnih procjena propustiti nešto manje od trećine sezone, a oduzimanje njegovih brojki iz prognoze i zamjena istih s onim što bi trebale ostvariti zamjene, baca Wolvese u borbu za osmo mjesto s Dallasom i Jazzom. Naknadnim izračunom, bez Lovea (nedostatak Rubia je već uračunat u prvotnu projekciju) Wolvesi će u ovom periodu imati od 4 do 6 pobjeda manje, što je ogroman udarac, ali ne i nepremostiva prepreka.

Naime, jednom kada se konačno okupe i ako pritom izbjegnu dodatne komplikacije, Wolvesi predvođeni dvojcem Love-Rubio mogu itekako nadmašiti prvotna očekivanja. Recimo da se nakon all-stara već kompletna momčad sa svima u formi konačno uigra, što obzirom na mnoga nova lica treba uzeti u obzir. Teoretski do playoffa imaju dovoljno vremena da ritmom pobjeda rezerviranim za momčadi koje smatramo izazivačima nadoknade zaostatke. Nadmašiti projekciju u drugom dijelu sezone izvedivo je kada se imaš za što boriti, a pri tome im može pomoći i nejasna situacija glavnih protivnika. Dirk je svojom ozljedom u sličnom stilu unazadio šanse Dallasa, a Utah bi se mogla naći u situaciju u kojoj će ih odlasci Jeffersona ili Millsapa oslabiti baš u trenutku kada bi Minnesota trebala biti najjača.

Također, ne treba zanemariti dubinu Wolvesa koja se iz lanjske katastrofe pretvorila u jednu od boljih u ligi. Već smo utvrdili da će Rubiov izostanak sasvim solidno pokriti Barea i Ridnour, dok bi Loveov dobrim dijelom mogao maskirati Derrick Williamsa, lani drugi pick drafta. Iako je u rookie sezoni podbacio i to dobrim dijelom baš zato što se nije idealno nadopunjavao s Loveom zbog čega nije mogao do minuta, Williamsova kombinacija skočnosti i šuta mogla bi Adelmanu omogućiti barem da ne mijenja plan igre, ako već ne možemo očekivati da itko nadoknadi Kevinove brojke.

Što se ostatka rostera tiče, sve djeluje spremno pratiti Lovea i Rubia jednom kada se vrate. Prognozirati Pekovićev učinak obzirom na mali uzorak nije zahvalno, ali teško je zamisliti da se nakon lanjske eksplozije njegove igre mogu vratiti na one iz rookie sezone. Pek je real deal, što bi im moglo spasiti sezonu.

Rotacija na bokovima pak glavni je razlog ovogodišnjeg optimizma. Kahn je zamijenio 4 ispodprosječna NBA igrača (Beasley, Ellington, Johnson, Webster) profesionalcima poput Kirilenka, Budingera, ali i potencijalno višestruko isplativim rizicima poput Roya i Shveda. Iako upitnici stoje nad Royevim koljenima, obzirom na ono što bi trebao zamijeniti, Roy na trećini nekadašnje snage bit će sasvim dovoljan da ova momčad osjeti razliku.

PLUS:

AK-47 će od prvog dana biti Adelmanov ljubimac. Čovjek koji se školovao u flexu Jerrya Sloana i Davida Blatta sjajno će se uklopiti u svaku motion offense akciju koju Adelman uključi u napad, a ove godine bi ih moglo biti više nego lani upravo zbog Kirilenka. Iako je prešao 30-u, Rus i dalje u nogama ima all-round genijalnost, a igra u sistemu koji mu odgovara samo će pomoći da ona izađe na površinu. Inače, AK je samo jedan od gomile odličnih poteza kojima je Kahn pojačao rotaciju, čime je dokazao, osim da je notorni rasist, i da je u stanju napraviti posao kako treba. Budinger, Roy, pa i Shved, čiju dribling-penetracija igru treba držati na oku, pravo su bogatstvo u odnosu na lanjsku situaciju i zasigurno će pomoći da se period bez Rubia i Lovea preživi sa što manje deprimirajućih šokova.

MINUS:

Bijelci ne znaju skakati, ali znaju kupiti skokove, što dokazuju Peković i Love. Međutim, znaju li se kretati dovoljno da zaigraju poštenu obranu? Teško, što znači da će zaštita reketa Minnesoti dugoročno predstavljati najveći problem. Također, davanje novca na sve strane osudilo je Wolvese na potragu za instant uspjehom. Ovo što imaju - imaju. Možda će to biti dovoljno za priključiti se Denveru i Mephisu kao potencijalnim plutajućim minama, ali teško je uočiti put kojim bi trebalo ići da se posloži potencijalni izazivač. Pogotovo zato što im, obzirom na stadij karijere Kirilenka i Roya, a i Loveov kratki ugovor, teško na raspolaganju ostaje više od dvije do tri sezone prije novog rebuildinga u hodu.

UTAH

THAT WAS THEN:

Jedno od ugodnijih iznenađenje skraćene sezone bila je efikasnost Jazza u napadu, efikasnost koja je momčad u rebuildingu, s puno mana u obrani, lansirala u playoff prije predviđenog roka. Bazirajući sve na igri kroz post preko Millsapa i Jeffersona, Utah je sakrila nedostatak trice i rješenja na vanjskim pozicijama skočivši s 13. na 6. poziciju u napadačkom učinku. I dok su Big Al i Millsap igrali karijere života na jednom kraju parketa, u obrani je njihov manjak visine i brzine zadržao Jazz među lošijim obranama lige, što im nije smetalo da preskoče upitnu kemiju Rocketsa i tanku rotaciju Sunsa u lovu na osmu poziciju.

Osim sjajne kombinacije visokih, sposobne igrati licem i leđima košu na obje pozicije, zbog čega ih je bilo gotovo nemoguće braniti, Jazzu je potrebni poticaj dala i izuzetna klupa predvođena mladom jezgrom, na kojoj svakako treba istaknuti Derricka Favorsa koji je, automatski po ulasku na parket, jednu lošu obranu, ovisnu o faulu kao osnovnom sredstvu čuvanja reketa, pretvarao u prosječnu defanzivnu družinu.

Trener Corbin u svojoj prvoj cijeloj sezoni na klupi nije nastavio samo promovirati Sloanovu filozofiju faula kao legitimnog obrambenog sredstva, već je nastavio i s ignoriranjem mladih igrača. I dok se zbog kvaliteta Jeffersona i Millsapa još i može opravdati Favorsova skromna minutaža, kao i to što je Kanter dobio jako malo prilike dokazati se kao izuzetan skakač, teško je razumjeti ignoriranje Aleca Burksa na račun veterana poput Bella i Howarda, pogotovo jer je golom oku bilo jasno kako Burks lakoćom ulazi u reket, dok dva spomenuta veterana nisu mogla pošteno ni potrčati.

Ipak, Corbin se iskupio zbog promoviranja Haywarda u nezamjenjivi dio startne petorke, pri tome svjesno gurajući starosjedioca Milesa u sjenu. I Miles i Bell tijekom sezone su zbog minutaže došli u sukob s Corbinom, ali njihovi vapaji nisu ostavili većeg traga obzirom da je bilo jasno kako mladost Jazza polako, ali sigurno, preuzima kontrolu nad sudbinom franšize. Podatak da je nakon metle Spursa u prvom kolu, koja je jasno ukazala na realnu poziciju dvojca Millsap-Jefferson u NBA svemiru (dužno poštovanje obojici, ali Timmy je u stotoj godini još uvijek dominirao u reketu na oba kraja parketa), jedina stvar o kojoj se pričalo Favorsova igra u obrani, dovoljno govori. Iako su ostali kratki za potencijalna dva lutrijska picka koja su mogla krenuti u njihovom pravcu da Warriorsi nisu tankirali i da su sami bili manje uspješni u završnici, Utah je trenutno toliko dobro pozicionirana da im nikakvi detalji ne mogu pokvariti sunčanu prognozu.

THIS IS NOW:

Naime, Jazz u novu sezonu ulazi s mladom jezgrom već spremnom preuzeti rezultatski teret na sebe, a pri tome imaju na raspolaganju više od pola salary capa za slaganje dugoročnog plana. Millsap i Jefferson su u zadnjim godinama ugovora i mogu poslužiti kao mamci za dovođenje novih mladih nada ili draft pickova, ili pak mogu ostati kao dio nove generacije u svojevrsnoj ulozi mentora koju su lani tako sjajno odrađivali.

Točnije, samo jedan od njih može ostati obzirom da ove sezone primarni zadatak Jazza mora biti promoviranje Favorsa u startera i ključnog čovjeka pod košem. Koliko god sadašnji dvojac bio talentiran, činjenica je da njihov učinak na parketu ne garantira vrhunski rezultat, što jasno ukazuje i lanjska sezona, točnije 8. mjesto u playoffu i 19. obrambeni učinak u ligi. Favors možda nikada neće imati tako sjajne napadačke brojke kao dva trenutna veterana-konkurenta, ali njegov učinak na igru se ne vidi toliko u box-scoreu koliko u rezultatima. Jednostavno, takav obrambeni potencijal ne raste na grani i Jazz ga mora maksimalno iskoristiti, što znači da je došlo vrijeme da se 20-ak minuta po večeri pretvori u barem 30-ak.

Favors donosi idealnu kombinaciju za visokog obrambenog specijalca jer ima masu i visinu za zatvoriti sredinu, a ujedno je dovoljno pokretljiv i brz da igra obranu na perimetru. Ovakav profil igrača neophodan je ako planirate imati uspješnu momčad, a njegova svestranost omogućit će Jazzu da do kraja kalkulira s trošenjem salary capa. Favors može jednako uspješno igrati i pored Millsapa i pored Jeffersona (njegove brojke u obje kombinacije bile su identične), a možda je još važnije da ništa slabiji učinak nije ostvarivao ni pored Kantera, tako da je rješenja gomila i svako je dobro.

Uz Favorsa, kao budućnost Jazza nametnuo se i Hayward svojim all-round učinkom i sposobnošću da igra sjajnu obranu na obje bočne pozicije, a Kanterov skakački potencijal i Burksova kreativnost u slash igri u najgorem slučaju dat će im dvije vrhunske opcije s klupe. Kako Kanter ima i pedigre i fizikalije, a i u rookie sezoni se već nametnuo kao koristan igrač usprkos mizernoj minutaži, njega je vrlo lako zamisliti i kao startera, što dodatno olakšava situaciju s veteranima – čak i u najgorem slučaju, a taj bi bio da ih izgube bez da zauzvrat dobiju išta osim ponekog picka, Jazzeri se s takvim mladim visokim dvojcem nemaju čega bojati.

Svjetlu budućnost koju donose već posložene kockice na rosteru i više nego ugodno stanje na salary capu, dodatno pojačava i budući pick Warriorsa koji ove godine ima top 6 zaštitu, što znači da će Utah ovaj put ostati bez svog picka samo u slučaju totalnog kolapsa Currya i Boguta (što, nažalost, nije isključeno). Dodaju tu eventualni pick kojega mogu dobiti za Millsapa ili Jeffersona i jasno je kako Jazzu ni idućih sezona neće nedostajati jeftinih, a kvalitetnih opcija.

I dok planiraju dugoročni uspjeh, u Utahu nisu zaboravili ni na sadašnjost, ispravivši preko ljeta dva najveća minusa lanjske rotacije – nedostatak šuta za tri i nedostatak kvalitetnih igrača na boku. Dolazak dvojice Williamsa, Mauricea i Marvina, trebao bi zaokružiti petorku i dati balans potreban za još jedan lov na playoff. Marvinova dužina bi uz Haywarda trebala predstavljati problem protivnicima na boku, što bi uz više minuta Favorsu pod košem konačno obranu Jazza trebalo lansirati u sredinu.

Novopronađena tricaška snaga pak trebala bi dodatno širiti reket za high-low majstorije Millsapa i Jeffersona u postu, a usput i sakriti sve Favorsove slabosti u napadu, posebice manjak šuta. Dva Williamsa i Foye, uz Haywarda, omogućit će Corbinu da cijelo vrijeme na parketu ima unutar-van balans o kojemu je lani mogao samo sanjati. Također, tu je i opcija korištenja Millsapa na trojci i igranja s ogromnim frontcourtom, koja se lani pokazala kvalitetnom, iako se u principu ne radi o ničemu drugom nego o triku zbog potrebe da se pronađu minute za Favorsa.

PLUS:

Tri pridošlice lani su zajedno zabile više trica (278) od ukupne momčadi Jazza (273), što će bez sumnje biti ogromna kratkoročna pomoć. Dugoročno, najveći plus je definitivno sjajno odrađen rebuilding u hodu i mlada jezgra koja budi nadu da će Jazz još dugi niz godina boraviti u samom vrhu Zapada. Posebice je bitan Favors - u ligi u kojoj vladaju vanjski igrači i u kojoj se iz dana u dan potvrđuje značaj visokih igrača kao obrambenih majstora koji moraju biti u stanju braniti reket i rotirati se do linije za tri, Favorsova pokretljivost daje im šansu da jednoga dana imaju obranu u rangu onih kojima zapovijedaju Chandler, Garnett ili Howard. Drugim riječima, dostojnu lova na naslov.

MINUS:

Playmakerska pozicija u ovoj fazi prijelaza još uvijek nije dovoljno pokrivena. Williams i Foye su prije svega combo bekovi sposobni kreirati isključivo za sebe, daleko su najučinkovitiji u spot up situacijama, dakle nakon što je netko već zavrtio akciju za njih. Jedina dva prava playa trenutno na rosteru su lanjska druga i treća opcija, veterani Watson i Tinsley, koji su još u prošloj sezoni lošim šuterskim i obrambenim učinkom otežavali život svima oko sebe.

I dok je na jedinici problem manjak talenta, na ostalim pozicijama mogao bi to biti višak. Od viška glava na boli, ali Jazz ima sudar generacija. Jednu veteransku, koja se bori za novi ugovor i drugu mladu koja želi minute. Ta potreba za fabriciranjem minuta lani je dovela do toga da Corbin koristi Millsapa kao trojku, što se pokazalo uspješnim eksperimentom zbog slabe rotacije na boku.

Kako je dolaskom Williamsa krilo sasvim solidno pokriveno, eventualno korištenje postave s Millsapom tijekom dužeg perioda više nema košarkaškog uporišta jer Millsap nije vanjski igrač ni brzinom ni šutom da bi odradio takvu ulogu na razini na kojoj to radi pod košem. Gurati njega na trojku bili bi rasipanje resursa, a Jazz se čini kao zadnja franžiza kojoj tako nešto pristaje.

Doduše, s Corbinom nikada ne znaš. Njegova sklonost da nesuvislo koristi igrače možda mu je i veći problem nego sklonost konfliktu, pa će biti zanimljivo vidjeti može li ova gužvetina pod košem proći bez problema. Ako ništa drugo, bez Bella, Milesa, Howarda i sličnih nepotrebnih likova u jednoj mladoj momčadi (mislim, zar Al i Paul nisu dovoljni kao veterani), barem će Burks dobiti minuta koliko zaslužuje. Osim ako ga ne blokira Millsap pod izlikom da negdje mora igrati.

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Lanjsko izdanje Portlanda najlakše je opisati kroz dr. Jekyll & mr. Hyde analogiju. Krenuli su Blazersi u sezonu punom parom, ostavljajući dojam izazivača, a ne samo solidne playoff momčadi. Secirali su protivnike energijom u obrani, posebice presingom na loptu, te izuzetnom efikasnošću u napadu, posebice novopronađenim osjećajem za kontre i tranzicijsku igru, što je bio ogroman pomak u odnosu na ono što smo imali prilike gledati ranijih godina od pedantnih momčadi Natea McMillana.

Ali, onda je uslijedio pad kakvoga nikakva objektivna analiza ne može objasniti. Blazersi kao da su popili napitak koji ih je iz košarkaškog stroja najviše kategorije pretvorio u haklersku bandu koja samo čeka isplatu dnevnica. Iako teze da je McMillan izgubio doslovno svaki kontakt sa svlačionicom mogu poslužiti kao racionalno objašnjenje razloga pucanja jedne momčadi, način na koji su Blazersi promjenili karakter usred sezone, a bez da su drastično mijenjali razinu talenta, šok je sistema kakav samo još jednom podsjeća na to koliko je kontekst ranjiv i podložan mnogim neopipljivim utjecajima.

Raspad jedne generacije, koji je doveo do čišćenja svlačionice i uprave, na simboličkoj razini bio je potreban, jer se Blazersi nikada zapravo nisu pomirili s idejom o gubitku potencijalne šampionske jezgre. Ozljede su im definitivno uzele Roya i Odena tijekom lockouta, a takvu razinu talenta jednostavno nije bilo moguće nadoknaditi krpanjem rostera veteranima poput Millera, Feltona, Smitha, Thomasa, Crawforda ili Wallacea. Umjesto prihvaćanja sudbine, par sezona pokušavali su zadržati status momčadi čije vrijeme dolazi, da bi ih na kraju stvarnost ipak sustigla i natjerala na promjenu kursa.

THIS IS NOW:

Fascinatno je da Blazersi usprkos svemu ni sami još ne znaju kojim bi to kursem trebalo krenuti. Pokušaj da ovog ljeta dovedu Roya Hibberta jasno ukazuje na želju da se pod svaku cijenu izbjegne izgradnja nove jezgre, odnosno da se potrošnjom maskira niz loših poteza i, prije svega, loše sreće. Međutim, kako je Hibbert bez previše razmišljanja ostao u Pacersima, planovi su se ipak okrenuli prema rebuildingu, makar se on odvijao u hodu.

Iako teoretski u Aldridgeu imaju temelj, a u Batumu i Matthewsu dva solidna nosiva zida, Blazersi su mudro odustali od daljnjeg dovođenja osrednjih veterana sa skupim i dugim ugovorima, vjerojatno s namjerom da iduće godine pokušaju iskoristiti prostor na salary capu za lov na nekoga novog Hibberta, dakle igrača s potencijalom da se pridruži spomenutom trojcu kao nositelj igre.

Stoga su u novu sezonu ušli s veteranima upitne NBA kvalitete poput Pavlovića, Pricea, Jeffriesa i Hicksona. Dati dobar dio rotacijskih minuta ovakvim imenima definitivno nije garancija ozbiljnih rezultata, ali poanta je da se radi o rentanju njihovih usluga na jednu godinu, rentanju koje bi se iduće sezone moglo pretočiti u jedno pravo pojačanje.

Uz tročlanu jezgru na jednoj strani i ovu hrpu plaćenika na drugoj, treći dio rostera čine igrači na rookie ugovorima, njih 8, od čega ih je čak 5 novaka, što jasno ukazuje da je jedan od planova ove sezone pokušati kroz vlastiti sistem promovirati ponekog mladog igrača koji bi u budućnosti mogao biti važan dio momčadi. Davanje popriličnog dijela minuta igračim u ovako mladoj fazi karijere tipično je za momčadi u potpunom rebuildingu, a Blazersi se nadaju uspješno žonglirati između jezgre u naponu snage i razvoja mladih igrača, pri tome zadržati relativno fleksibilan salary cap i već dogodine ostvariti značajan napredak. Za održavanje ovog balansa i realizaciju poprilično zahtjevnog plana bit će zaduženi novi GM Olshey (stigao iz Clippersa kao učenik Mikea Dunleavya, što u mojoj knjizi nikada neće biti plus) i novi trener Stotts (Karlov učenik koji striktno kopira mentora baveći se uglavnom napadom).

Puno više šansi za ostvaranje ovakvih ciljeva imat će nametne li se njihov šesti pick drafta kao legitimni NBA igrač. Praktički, ova sezona, a dobrim dijelom i budućnost, ovisi o Damianu Lillardu. Nametne li se on kao dugoročno rješenje na jedinici, teoretski Olshey dogodine može potpisati Paula Millsapa i tako u ekspresnom roku okupiti novu petorku sposobnu loviti playoff (između svih slobodnih igrača spominjem njega čisto zbog toga što mu je prije nekoliko godina malo nedostajalo pa da postane Trail Blazer, a i zato što nije max igrač već spada u skupinu ispod, što je bitno obzirom da Blazersi već imaju Aldridgea i Batuma na masnim ugovorima i teško si mogu priuštiti još jedan osim ako ne misle igrati bez klupe).

Međutim, svi znakovi ukazuju na to da će Lillard teško u prvoj sezoni ostvariti učinak u rangu jednog Kyriea Irvinga. Njegove brojke, stil igre i pedigre navode na rookie sezonu puno bližu onome što je lani prezentirao Brandon Knight, koji je u Pistonsima također od prvoga dana imao odriješene ruke, ali nije prezentirao razinu igre ni približno sličnu onome što je prezentirao Irving. Bacimo li pogled samo na IOR razliku, Irving je bio bolji za 49 bodova – Knight je završio rangiranje NBA igrača s 20, a Irving sa 69.

Obzirom da je Lillard iskazao puno manje problema oko kreiranja šuta za sebe i druge na NCAA razini od Knighta, a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je Lillard godinu stariji iako dolazi u ligu godinu kasnije, on bi se trebao naći negdje između ove dvije krajnosti koje možemo okarakterizirati kao krajnja efikasnost (Kyrie) i krajnja ne-efikasnost (Brandon), ali ipak nešto bliži lošijoj opciji zbog velike potrošnje koja mu ne gine obzirom na to da će većinu vremena imati loptu u svojim rukama i da praktički nema alternative na rosteru.

Krpanje pozicije drugog visokog čekati će, dakle, iduće ljeto, iako nema sumnje kako će Blazersi dati dovoljno minuta i svom drugom lutrijskom picku da se dokaže kao eventualni igrač na kojega mogu računati u budućnosti. Myers Leonard ima visinu i snagu za NBA peticu, ali u rookie sezoni takav profil igrača obično muku muči uopće s tim da ostane na parketu zbog nesnalaženja u obrani. Kako ni jedan vanserijski atleta poput Dwighta nije naučio igrati obranu tijekom prvih nekoliko sezona, realno je očekivati da će Leonard tijekom prve sezone uglavnom skupljati osobne. Momak je imao solidne brojke za jednog bijelog centra prilikom mjerenja atleticizma, ali, obzirom na slične lutrijske projekte poput Arauja i Aldricha, doza skepse prema njegovom utjecaju na budućnost franšize svakako je dobrodošla.

I dok će razvoj rookiea biti u prvom planu, nikako ne treba zanemariti ni partije koje će pružati veterani. Aldridge se lani potvrdio kao jedan od najboljih all-round visokih u ligi, legitimni all-star kandidat kojega samo skromni skakački učinci drže podalje od franšizne role koja je u današnjim Blazersima isključivo njegova. Matthews bi se uz dodatni prostor mogao nametnuti kao jedna od najboljih 3&D opcija u ligi, a Batum bi mogao eksplodirati kao strijelac i izboriti poneku all-star nominaciju.

U svakom slučaju, sva trojica ulaze u najproduktivniju fazu karijere i bit će zanimljivo pratiti kako se snalaze u ovom čudnom kontekstu rebuildinga koji to nije. Nije tajna da upravo LMA drži budućnost Blazersa u svojim rukama i da će o razvoju njegove igre, ali i o zadovoljstvu radom uprave, ovisiti plafon novih Blazersa (ove godine će po prvi puta biti sam u sredini, bez barem Cambya da mu čuva leđa, što znači da će morati ponijeti veći teret nego ikada ranije, posebice u obrani).

PLUS:

LMA je jedan od najkompletnijih visokih igrača u ligi. I dok je prava šteta gledati ga u ovakvom gubitničkom okruženju tijekom najboljih godina karijere, njegovo prisustvo daje Blazersima nadu u instant oporavak – samo treba pogoditi s par novih draft pickova i ponekim veteranom i već kroz jednu godinu gubitništvo može ponovno postati nada.

MINUS:

Sklonost Paula Allena da se baci na glavu u prazan bazen uvijek će visiti nad odlukama franšize, iako se ovom prilikom pokazao dovoljno staloženim izbjegavši npr. dovođenje Jasona Kidda, Ramona Sessionsa, Eltona Branda i igrača sličnog profila. Međutim, dok on vreba nad svakim potezom GM-a i trenera, čovjek nikada ne zna mogu li Blazersi posvetiti jednu godinu rebuildingu bez naglih poteza, a kamoli dvije ili više.

Pokušaj davanja maxa Royu Hibbertu jasno ukazuje na stvarne želje uprave, pri čemu u Portlandu zaboravljaju na jednu bitnu stvar, a ta je da nemaju ni približno širok izbor mogućnosti kao npr. divizijski im konkurent Jazz. Miks veterana i mladih snaga je sličan u teoriji, ali Blazersi tek trebaju stvoriti svoju mladu jezgru, a i njihova salary cap situacija je puno manje rastezljiva - Aldridge, Batum i Matthews jedu više od pola capa i teško je zamisliti da u takvim uvjetima mogu dovesti max igrača.

Praktički, Blazersi nemaju prostora za grešku misle li odraditi ovu stvar u hodu. Naprave li samo jedan promašaj (pokaže li se Lillard nedovoljno dobrim, pretplate li krivog veterana), čeka ih puno gore razdoblje od ovoga trenutnog. Vrlo moguće i razdoblje u kojem će se morati odreći Aldridgea i tako se oprostiti od zadnje poveznice s šampionskom generacijom koja nikada nije dobila priliku to postati.

22Jul/124

30 FOR 30: MINNESOTA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 26-40

MVP: Kevin Love

X-faktor: Ricky Rubio

Nakon što je eksperiment s Kurtom Rambisom kao trenerom neslavno završio scoreom 32-132, eksperimentima sklon GM David Kahn za skraćenu sezonu odlučio je okrenuti stranicu. Točnije, odlučio se za provjerenu formulu na klupi, angažiravši Ricka Adelmana kojemu dolazak u Minnesotu nije predstavljao problem - čovjek je trenersku slavu stekao trenirajući franšize na malim tržištima poput Portlanda i Sacramenta koje su pod njegovim vodstvom igrale značajnu ulogu u NBA zadnjih 20 godina.

Sa stručnjakom poput Adelmana za kormilom te uz značajan priliv novoga talenta, nije se činilo nemogućim zamisliti Wolvese i u borbi za playoff. Naime, Kevin Love se u prethodnom razdoblju potvrdio kao usamljeni vuk, ali i all-star talent, a sada je dobio i ostatak čopora – na draftu je drugim pickom biran all-round majstor Derrick Williams s Arizone (uz stav - koga briga što igra istu poziciju kao Love, momak je talentiran, a talent je ovakvom rosteru potrebniji od ičega, kad dodaš talent onda kombiniraš, a ne kao Rambis koji je dvije godine pokušavao slagati igru bez da je imao poštenu petorku na raspolaganju), potpisan je Barea iz prvaka Mavericksa (da uz koševe s klupe donese i stabilnost u svlačionicu), Adelman je doveo i svog ljubljenog Brada Millera kao maskotu (a i da preko veterana utječe na Loveov razvoj), a šlag na kraju bio je konačni dogovor s Rubiom o napuštanju Barcelone i dolasku u NBA.

Kada se ovoj novoj jezgri pridodao i Nikola Peković, koji se preko noći iz jedno-dimenzionalnog drveta koje samo trpa pod košem, ali nije u stanju skočiti, zadržati loptu duže od sekunde bez da je izgubi ni odigrati obranu bez faula, pretvorio u ozbiljnog košarkaša koji svaku večer garantira 14 koševa i 7 skokova i (najvažnije) 30-ak minuta na parketu, Wolvesi su bili spremni za bitku. Kako je trening kamp preskočen, Adelman nije imao dovoljno vremena da uigra flex princip kojega je prakticirao u Portlandu, Sacramentu i Houstonu, ali nitko nije sumnjao da će kroz sezonu igra Wolvesa sve više poprimati prepoznatljivi oblik i da će Kevin Love dosta vremena provoditi na vrhu reketa odakle će u stilu Chrisa Webbera pronalaziti cutere.

I stvarno, Love se u prve tri utakmice redovno izvlačio vani, mijenjao pozicije s vanjskim igračima i pronalazio slobodnog čovjeka - u prva tri susreta zabilježio je 10 asista - da bi nakon toga počeo još više izlaziti vani, ali ne kako bi asistirao, već kako bi šutirao trice. Razlog? Ricky Rubio, koji je već u trećoj NBA utakmici karijere eksplodirao i natjerao Adelmana da mu preda momčad u ruke. Treba li dodati da Love više ni jednom u sezoni nije imao tri utakmice za redom u kojima je skupio 10 asista, sve do nakon ozljede Rubia kada ga je Adelman opet morao početi koristiti kao razigravača (u devet utakmica prije nego je i sam otpao zbog ozljede, Love je skupio 28 asista).

Već ovim potezom Adelman je pokazao zašto traje ovoliko koliko traje u ligi. Dok bi netko drugi, posebice u ovakvoj sezoni, bio puno oprezniji s promjenama, Adelman je već nakon tri utakmice promijenio kičmu napada i ulogu svom najvažnijem strijelcu – od flex napada s puno kretanja bez lopte Wolvesi su se transformirali u pick & roll mašinu, a Love se iz triple threat opcije na visokom postu pretvorio u opasnog spot up šutera. Rubio je od četvrtog susreta počeo ulaziti u igru već nakon nekoliko minuta, a od utakmice broj 10 postao je i starter. Do ozljede koljena odigrao je 41 utakmicu, a tijekom tog razdoblja Wolvesi su imali omjer 21-20, Love je briljirao šuterski, a Peković realizacijom u reketu. Nakon njegove ozljede, Wolvesi su sezonu završili scoreom 5-20, Love i Peković su pali na zemlju s postotcima realizacije, a Adelman se posvetio ispitivanju klupe pri čemu se došlo do sljedećih zaključaka:

- pod hitno se treba riješiti Miličića, Randolpha i Beasleya koji su smetnja na parketu, ali i u svlačionici

- pod hitno se treba pojačati na bokovima jer ni jedan od 4 klasična swingmana koja je imao na raspolaganju (Ellington, Johnson, Webster, Lee) nije pokazao da je koristan rotacijski igrač, a kamoli NBA starter

Uglavnom, ono što su izveli Rubio, Love i Peković, uz pomoć Ridnoura i blagoslov Adelmana, pravo je malo čudo kada se uzme u obzir da nisu imali rotaciju visokih koja zna što treba raditi (uz gore spomenute izgubljene duše podbacio je čak i solidni spot up šuter poput Tollivera), da nisu uopće imali bokove (najbolje minute na dvojki pružio je Ridnour) i da praktički cijelu sezonu nisu imali Bareu na raspolaganju (odigrao samo 41 utakmicu zbog ozljeda, a i to što je odigrao bilo je ispod njegove razine). Ovakva sakata rotacija dodatni je razlog zašto se sve raspalo s ozljedom Rubia – Wolvesi ne samo da su ostali bez playmakera, već njega nije imao tko zamijeniti. Barea je igrao na jednoj nozi, a kada su uskoro ozljede iz ritma izbacile Pekovića, Ridnoura i na kraju Lovea, postalo je jasno kako ovo jednostavno nije njihova sezona.

Ali, bila je to barem na kratko, stoga vratimo se na onu ljepšu stranu priče. Koja, doduše, nije bez upitnika.

Love je izrastao u superstara učinkom, ali morat će postati korisniji obrambeni igrač i raznovrsniji napadač misli li nositi epitet franšiznog igrača. Njegov šut iz vana, gomile iznuđenih slobodnih i skakačke vratolomije izuzetan su temelj za uspješnu karijeru prve opcije, ali povremeno spuštanje u post leđima, izvlačenje na vrh reketa radi razigravanja i bolji izbor šuteva s poludistance i s trice dignuli bi njegov učinak na još veću razinu. I dok nema sumnje kako će prvi pravi trening kamp s Adelmanom popraviti njegove postotke koji su poprilično pali u odnosu na godinu ranije (povećani volumen šuteva uzeo je svoj danak u učinkovitosti), problem koji će biti znatno teže riješiti je obrana, točnije nekompatibilnost Lovea i Pekovića na tom dijelu parketa.

Oba su prespora za izlaske na perimetar i brze rotacije, a reket su u stanju braniti samo masom – zajedno imaju samo 1.5 blokadu u prosjeku. Mogu li igrati u vrhunskoj momčadi s ovakvim minusima, točnije virusima - oba su zaražena bolešću bijelog čovjeka zvanom gravitacija? Naravno da mogu, ali puno bi im lakše bilo kada bi pored sebe imali nekoga poput Varejaoa ili Chandlera, visokog koji je u stanju pokrivati prostor za obojicu.

Također, pitanje je može li Peković s tako limitiranim stilom igre (ovako izgleda jedna njegova tipična sekvenca - guranje pod košem, izborena pozicija, dobija pravovremeni pas, realizacija) ostati na ovakvom učinku i ubuduće, pogotovo ako Minnesota i dalje ostane slaba tricaška momčad. Bez raširenog reketa obranama će biti puno lakše spriječiti Pekovića u pozicioniranju i dobivanju lopte sada kada znaju da je njegovo jedino oružje realizacija u niskom postu (pucao 15% izvan reketa) i da nije u stanju napraviti ništa s loptom ako ga pravovremeno zatvoriš osim izgubiti je (srezao je izgubljene na prihvatljivu mjeru u odnosu na rookie sezonu, ali i dalje nije u stanju baciti poštenu povratnu iz reketa).

Eventualna šuterska pojačanja i Rubievi asisti izuzetno su važni za kotrljanje dva udarna strijelca Wolvesa koja donose tu potrebnu unutar-van stabilnost neophodnu za kvalitetan napad, a tu dolazimo do novog zanimljivog momenta. Dok se ovaj šuterski dio može sanirati preko tržnice ili drafta, Rubieva uloga je ključna za napredak trenutne jezgre. Adelman će bez sumnje i dalje koristiti Rickyev pregled terena kao osnovu napada, uostalom razlog zbog kojega je u Sacramentu igrao preko posta ne leži u njegovoj filozofiji, već u tome što su mu dva najbolja asistenta na rosteru bili centri – Webber i Divac, odnosno Miller (koji je i u Houstonu također imao svoju kvotu akcija koje su išle preko njega, kao i Ming). Rubio je najbolji čisti play kojega Adelman ima još od Terrya Portera (i nešto kasnije Roda Stricklanda) te će igra biti prilagođena sukladno tome.

Ipak, Adelman je tijekom sezone morao uvesti jednu svoju standardnu shemu koju su svojevremeno igrali i Blazersi preko Drexlera i Portera, Kingsi preko Bibbya i Bobbya Jacksona te Rocketsi preko bilo koje od svojih kombinacija (Alston/McGrady ili Brooks/Lowry) – verziju Princeton napada s dva playmakera od kojih je svaki zadužen za svoj dio parketa. Par Rubio-Ridnour dobio je tako više minuta nego se itko nadao, iz više razloga. Najvažniji je svakako taj što je Rubio u startu pokazao da je sposoban igrati obranu na NBA razini i da može čuvati čak i veće bekove, što je otvorilo vrata Ridnouru. Već smo spomenuli nesposobnost i ozljede ostalih vanjskih igrača, tako da je jasno kako bi bez Rubieve igre u obrani Adelman morao minute dati nekome drugome i pri tome izgubiti Ridnourov solidan šuterski učinak.

Međutim, osim što je bio neophodan za širenje reketa, Ridnour je bio neophodan i kako bi omogučio Rubiu da nešto zabije iz igre. Naime, napadajući s loptom, Rubio je bio kriminalan strijelac – ulaze je realizirao katastrofalno (samo 47%, dok prosječan combo-bek u NBA zabija između 55 i 60%), a ukupni šut iz driblinga mu je bio na mizernih 29%. Jedini šuterski aspekt igre u kojem je funkcionirao bio je šut iz kuta (34%), a za dovesti ga u spot up situaciju Adelmanu je trebao sposoban playmaker. Naravno, ovakvo krpanje ubuduće neće imati smisla, Rubio će morati realizirati dovoljan broj napada bez pomoći suigrača ako misli biti nešto više od odličnog pick & roll playmakera i atraktivnog asistenta. Pogotovo ako misli zaraditi onaj maksimalan ugovor koji za njega čuva David Kahn, odnosno ako misli Minnesotu i iduću sezonu voditi prema playoffu.

FAST FORWARD

Loveovo nepovjerenje u Kahna, izraženo potpisom trogodišnjeg ugovora, nakon ovoljetnog trgovanja bit će samo dodatno ojačano. Nisu se uspjeli dočepati Batuma (što je potez koji bi ih vrlo vjerojatno lansirao u playoff), ali zato su riskirali sa Shvedom i Royem. Mladi Rus je odličan šuter koji bi se mogao uklopiti u momčad u ulozi koju je igrao Ridnour, a to automatski stavlja Lukea u izlog. Roy će pak, ako bude u stanju igrati barem na razini one zadnje sezone u Blazersima, biti pojačanje u odnosu na Johnsona i Webstera.

Međutim, ako bi netko trebao profitirati zbog manjka konkurencije i dijeljenja parketa s Loveom i Rubiom, to je surfer dude Budinger. McHale ga nije volio (a koga jeste), ali Chase je ipak gađao trice s 40%. Ima sjajnu ruku i solidan je atleta koji može držati svoje u obrani (uostalom, Adelman ga je trenirao dvije godine u Rocketsima i vrlo dobro zna što može dobiti od njega), ukratko baš ono što je doktor naredio za popunu bokova. Nema all-star potencijal Batuma, ali nije ni toliko lošiji kolika im je razlika u plaći (Budinger igra za minimalac, a Batum za 12 puta više).

Riješili su se balasta pod košem, što otvara priliku Derricku Williamsu da se nakon loše rookie sezone nametne kao prvi visoki s klupe (ili da dokaže da nije ništa više od još jednog visokog šutera koji ne igra obranu i ne kupi dovoljno skokova jer je zaljubljen u svoj skok-šut). Pokušaj dovođenje Stiemsme je nepotreban, taman su se riješili svih balvana i sumnjam da je Stiemsma ono što je Adelman naručio (Boston se gotovo sigurno neće zamarati izjednačiti ponudu za centra koji nije u stanju potrčati), ali, s druge strane, Stiemsma jednu stvar radi dobro - blokira šuteve, a to je nešto što Wolvesima treba (u 14 minuta po utakmici imao je jednak prosjek blokada kao Love i Peković u 66).

JEZGRA: Love, Peković, Rubio, Williams, Barea, Budinger, Roy (37 milja)

ROSTER: jezgra + Ridnour, Ellington, Johnson, Lee, Shved (51 milja)

- rotacija je daleko od složene, prvo što bode u oči je višak bekova (8 od 12), stoga možemo očekivati zamjenu Ridnoura za dodatnog swingmana ili visokog

- pitanje je hoće li Roy biti starter pored Rubia, ako ne bude spreman za takvu rolu opet će se morati krpati nekom kombinacijom Ridnoura (već viđeno), Shveda (još jedan combo upitne obrane na NBA razini), Leea (stoper bez šuta), Ellingtona (šuter bez igre) ili Johnsona (bože sačuvaj)

- kada dodamo 2 milje koje im stoje na capu zbog otpuštanja Millera i Webstera, ispada kako im ostaje oko 5 milja za pojačanja

- kako će na Stiemsmu vjerojatno potrošiti preostali midlevel (dio potrošili na Shveda), a na rookiea Hummela minimalac (ako ga uopće namjeravaju potpisati, bijeli brat je nažalost prespor da bi se mogao nadati minutama na trojki iako je sjajan šuter), taj novac bi bilo najpametniji usmjeriti prema Carlu Landryu obzirom da se radi o najkvalitetnijem preostalom visokom na tržištu (doduše, Landry se baš i ne uklapa pored Williamsa i Lovea, ali to je svakako bolji potez nego vratiti Tollivera koji se uklapa još manje)

- uglavnom, ako Stiemsma bude 13-i ugovor, evo što trebaju napraviti za popuniti ostatak rostera –poslati Ridnoura za Landrya u New Orleans (odlaskom Jacka ostali su bez drugog playa, a Ridnour je ok prijelazno rješenje za slučaj da Rivers i Vasquez ne budu mogli sami) koji još uvijek ima prava na njega i može odraditi sign & trade, a onda s preostalom lovom potpisati Ronniea Brewera i tako dodati na roster garanciju da će Roya imati tko zamijeniti ako se raspadne (ako im uspije riješiti se Ridnoura, to otvara mjesto na rosteru i mogućnost da za minimalac potpišu ili Hummela ili Tollivera)

17Mar/122

RUNNING WITH THE PACK GAMES 44 & 45

Posted by Gee_Spot

Nadam se da mi mnogobrojni fanovi Wolvesa neće zamjeriti, ali ovih dana bilo je puno važnijih stvari kojima se trebalo posvetiti od praćenja momčadi koja je ozljedom Rubia ostala ne toliko bez šansi za playoffom koliko bez atraktivnosti. Wolvesi su bez španjolskog zvrka tek još jedna šljakerska ekipa u borbi za opstanak kojoj jedini x-faktor ostaje povremeni suludi Loveov šuterski učinak (trebat će im u sve većem broju misle li se do kraja boriti za osmo mjesto), a sve ostalo spada u kategoriju očekivanog.

Iz tog razloga smo i mogli predvidjeti oba poraza u susretima protiv Jazza i Lakersa, dviju momčadi koje su u stanju anulirati učinak unutarnje linije Minnesote. Iako pogled na završni rezultat govori kako se radilo o neizvjesnim dvobojima, nije uopće bilo upitno da su najvećim dijelom protivnici imali kontrolu nad tijekom utakmice.

Millsap i Jefferson su čak i gora obrambena kombinacija od Peka i Lovea, ali to ih nije spriječilo da s druge strane odrade solidan posao. Nisu bili toliko bitni kao strijelci, već više kao pokretači akcija - stalnim izvlačenjem iz reketa otvarali su prostor suigračima i tako onemogučili Wolvesima da sakriju slabosti obrane iza masivnosti centarskog para.

Međutim, ono što je presudilo nije međusobno nadigravanje visokih već sjajna klupa Jazza koja je preseljenjem Haywarda iz petorke postala još bolja. Startna petorka nije ništa izgubila zamjenom Haywarda veteranom Howardom, ali druga petorka je dobila dodatni poticaj jer je sada sastavljena od četiri buduća nositelja koje predvodi back-up play veteran. Ozljedom Watsona tu ulogu preuzeo je Tinsley koji je pokazao da i u 34-oj godini itekako dobro zna pronaći suigrača u kontri, a posao su mu olakšali rastrčani i borbeni Favors i Kanter te posebice Burks i Hayward. Nepostojeća obrana na perimetru prvom je omogučila niz laganih ulaza, a drugom gomilu otvorenih šuteva. Uostalom, 41 poen kojega su zabili govori dovoljno.

Osim već dobro poznate širine, za pobjedu Jazza bio je bitan i Harrisov šuterski učinak. Tu se još jednom pokazalo koliko je Ridnourova obrana na jedinici problem - usprkos izuzetnom učinku u napadu, ako dozvoliš Harrisu da s druge strane podupla svoj prosjek koševa, teško da previše koristiš momčadi.

Ridnour jednostavno igra previše minuta, ali, obzirom na Bareinu formu, Adelmanu ne preostaje ništa drugo nego jahati veterana. Također, to su mu jedina dva beka sposobna kreirati šut za sebe, ali gotovo ih je nemoguće držati istovremeno na parketu zbog obrambenih razloga. Zbog čega su prisiljeni igrati s dva igrača zadatka na vanjskim pozicijama (Webster i Johnson) kako bi barem ostavili dojam balansirane momčadi.

A da takvi nisu ni pod razno postaje jasno u dvobojima protiv ovakvih protivnika - čim naiđu na nekoga sposobnog parirati im pod košem, Wolvesi gube svaku potencijalnu prednost.

I dok su protiv Jazza od 3 međusobna susreta ove sezone ipak dobili jedan, Lakersi su ih ispratili s glatkih 4-0. Ridnour je opet odigrao sjajno u napadu, pick 'n' roll funkcionira, ali, ako nisu uspjeli dobiti dvojac Millsap-Jefferson od kojega su realno bolji, zašto bi dobili dvojac Bynum-Gasol koji protiv njih može do koša kada hoće?

Pek i Love su opet ostavili srce na parketu, to nije klišej, ali nikakav trud ne može anulirati visinsku prednost. Dodaj da je Kobe odradio svoje i da je Sessions očekivano donio živost u drugu postavu i eto jednostavne formule za rutinsku pobjedu. Klupa Wolvesa previše ovisi o Barei koji jednostavno nije spreman.

Što se Sessionsa tiče, u startu je pokazao da će ovoj momčadi pomoći prije svega brzinom kao slash'n'kick opcija (Barnes je uživao jer je konačno dobio nekoga tko može trčati s njim u drugoj postavi), a stavili su ga i u nekoliko screen akcija (pick'n'pop s Murphyem bi mogao biti izuzetno bitan sastojak u playoffu). Ne treba ni napominjati da je upravo druga postava napravila ključnu razliku, što je do jučer u slučaju Lakersa bilo nezamislivo.

Inače, ovo igranje bez Rubia moglo bi odlično doći upravi da konačno odredi na koga može računati u budućnosti. Iako ćemo na kraju sezone donijeti završnu evaluaciju pojedinačnog učinka, bez velike filozofije možemo reći kako je većina trenutnog rostera potpuno nevažna u nekoj široj slici.

Love, Pek i Ricky su kičma, Williams odlična vrijednost (bilo na parketu, bilo u nekom budućem tradeu). Nad svima ostalima je upitnik.

Brad Miller je tu u ulozi Scalabrinea, igrača-mentora-trenera. Ellington, Tolliver i Lee su rubni talenti za popunu rostera kakve možeš naći u svakoj NBDL momčadi. Beasley, Randolph i Darko jednostavno nemaju mjesta u ovoj momčadi i svojim talentima (ako ih uopće imaju) morat će se pokušati uklopiti u neku drugu sredinu (ako uopće ikada shvate što se traži od njih). To je već sedam potpuno nebitnih, a još dvojica su višak. Nema smisla imati dva skupa back-up playa ili trošiti minute na dva 3&D igrača za popunu petorke.

Da se Rubio nije ozljedio, gotovo sam siguran da bi Wolvesi pokušali trejdati Ridnoura koji nikada neće imati veću vrijednost. Barea je nešto skuplja, ali mlađa i potencijalno bolja opcija kao zamjena Rubiu i mislim da tu uopće nema dvojbe koga treba zadržati. Što se 3&D specijalista tiče, imate opciju zadržati dokazanu vrijednost u Websteru ili čekati da Johnsonovi povremeni bljeskovi postanu konstanta. Ovdje će vjerojatno izabrati Johnsona zbog rookie ugovora i mogućnosti da otpuste Webstera na kraju sezone, iako bi možda pametnije bilo zadržati dokazanog igrača. Kako god bilo, ni imati ih obojicu na rosteru nema smisla, a kamoli igrati s obojicom u petorci većinu susreta.

Inače, ono što je također bitno istaknuti je kako su ovim porazom od Jazza Wolvesi sveli šanse za playoffom na golu teoriju. Najgore od svega, Utah ima još teži raspored i ova pobjeda im ne pomaže previše. Oklahoma, San Antonio i Lakersi u ovom trenutku se čine sigurnima, Memphis se povratkom Randolpha dodatno učvrstio, Clipperse će među osam zadržati Paul, Denver konačno ima Lawsona u punoj snazi i Galinaria na parketu, a previše mi je iti pomisliti da Dirk i Carlisle neće u playoff samo sezonu nakon što su osvojili naslov.

Sunse koji imaju očajan raspored do kraja i užasan završni mjesec možemo odmah izbaciti iz svake kombinacije, bez obzira na savršenu kemiju koju imaju i poboljšanja u obrani. Rocketsi imaju gomilu susreta s Hornetsima, Warriorsima i Kingsima (6 ukupno) i trenutno ključnu prednost od dvije utakmice.

To znači da bi Jazz i Blazersi do kraja morali dobiti barem 3 ili 4 utakmice više od Rocketsa usprkos težem rasporedu. Nešto mi govori da se to neće dogoditi. U biti, Minnesota još jedina ima kakvu-takvu šansu samo zahvaljujući tome što ima prednost pred Houstonom zbog pozitivnog međusobnog omjera, ali sve se čini kako je čak i ludi ples na Zapadu došao do kraja i da je 8 playoff momčadi poznato, osim u slučaju da se netko usput ne raspadne u stilu Blazersa (Clippersi i Mavsi su jednu ozljedu udaljeni od lutrije, a pitanje je i koliko je Denver izgubio trejdanjem jedinog pravog strijelca u postu).

8Mar/123

RUNNING WITH THE PACK G40

Posted by Gee_Spot

Moram priznati kako sam prije noćašnje utakmice bio skeptičan u to da Love opet može sam samcat iznijeti još jednu pobjedu. Računao sam na probuđeni ponos kod Aldridgea, ali prije svega na kiks zbog određene doze samozadovoljstva koje su uvukla u Wolvese nakon niza sjajnih pobjeda, koje ipak nisu bile rezultat sjajne igre već, prije svega, individualne Loveove veličine.

Blazersi su noćas krenuli odlučno preko LaMarcusa koji je, za razliku od prethodnog međusobnog dvoboja, sada zabijao i s poludistance. Taman kada sam pomislio kako će opet zabiti 40 preko Lovea kao što je to radio prethodnih sezona, dogodio se ključni moment koji je u startu razbio dobar dio draži koju ovakvi dvoboji nose - nepotrebno suđena druga osobna Aldrigeu zbog koje ga je McMillan izvadio iz igre. Zbogom ritmu, zbogom planovima.

Adelman je ekspresno ubacio Williamsa u igru umjesto Darka jer bez LaMarcusa Blazersi nemaju visinsku prednost i gubi se potreba za balvanom koji može preuzimati protivničkog viskog strijelca kako se Loveu ne bi dogodilo ovo što se dogodilo Aldridgeu. McMillan nema takav luksuz, što se jasno vidjelo u nastavku - čim je Lovea preuzeo Camby, ovaj je odmah iskoristio pokretljivost da izvoza veterana koji jednostavno više ne može trčkarati uokolo za all-starom u naponu snage.

Uz niz sretnih okolnosti, Wolvese je u startu pogonio i fenomenalni šuterski učinak Wesa Johnsona, koji nakon all-star pauze ne igra previše, ali konačno pogađa pristojnim postotcima iz spot up situacija. Nastavi li sa solidnim igrama, možda Wolvesi toliko potrebno pojačanje na bokovima opet pronađu u vlastitom vrtu, što bi samo još jednom potvrdilo kako je Kahnova taktika prikupljanja visokih pickova i vjera da se isti jednom moraju isplatiti – isplativa.

Uglavnom, da se vratim na onu početnu skepsu u to da Love može sam samcat iznijeti pobjedu. Nakon što je LMA napustio parket, Kevin je zabio 15 koševa do kraja prve četvrtine, radio smiješnima Cambya i Przybillu, a, nakon što ga je McMillan prepustio Wallaceu svjestan da ga dva teškaša ne mogu pratiti uokolo, Love se nije kao što bi netko očekivao spustio u post, već je ovome mrtav-hladan kroz uši zabio novu tricu. Pa ti sad to brani. Trice sa svih strana, skokovi u napadu i lagana polaganja – čovjek je doslovno bio nesvjestan.

Dosta vam je bilo vidjeti lica na klupi, izraze koji se kreću u rasponu od čiste sreće, koju iskazuje mlađahni i razigrani katolik Rubio koji još uvijek vjeruje u čuda, do totalne nevjerice, koja se da isčitati na licu okorjelog protestanta Ridnoura, veterana koji je vidio svašta u svojoj karijeri i koji ni sanjao nije da će ga jednoga dana nešto natjerati da preispita svoje tvrdokorne profesionalne stavove o radu i odricanju.

Naravno, govorim tek o prvoj četvrtini, ali već tada je bilo jasno da se Blazersi ne mogu vratiti u utakmicu. Njihova obrana, pogotovo bez LaMarcusa, nije dorasla Wolvesima, a napad je predvodio nitko drugi nego Felton, koji nakon više od pola sezone konačno dolazi u nešto što bi se dalo okarakterizirati kao profesionalna košarkaška forma. Samo, zar već sama činjenica da te nakon svega predvodi Felton ne govori dovoljno o trenutku u kojem se ova franšiza nalazi?

Camby je postao potpuno beskoristan te je, čak i pored svih rupa u vanjskoj liniji, njegova nemoć pod košem na obje strane parketa ono što najviše upada u oči. Također, McMillanova ideja s Batumom na dvojci ne stigne dati rezultat jer su prečesto prisiljeni igrati s niskom postavom upravo zbog Cambyeve nemoći, što ih stavlja pred dvostruki problem – em se Aldridge mora trošiti protiv jačih visokih igrača i biti centralna figura obrane (a to je, uz sve ono što radi u napadu, gotovo nemoguće), em na dvojci opet rotiraju Crawforda i Matthewsa, što protivniku ne stvara matchup problem kakav radi Batum (nema šanse da bi Ridnour imao istu ulogu i minutažu da je umjesto Matthewsa veći dio večeri morao čuvati Batuma).

Čim se Aldridge vratio na parket početkom druge četvrtine, odmah je nizom pivotiranja, pump fakeova i šuteva s poludistance sam stigao prednost, čak i nakratko doveo momčad u vodstvo, usput zabivši koliko i Love za duplo manje minuta (i to uglavnom preko Lovea), ali uzalud. Kad Minnesotu staviš pred zid, oni uvijek nađu energije da se izvuku, jednostavno su življa momčad koja se napaja snagom svoga lidera. Blazersi su pak poput psa koji je pomiren s time da ide na eutanaziju i nema volje ni da reži, a kamoli da grize. A kada Wes Johnson ima više tip-inova od cijele tvoje unutarnje linije, onda i nisi za drugo nego eutanaziju.

Čim je LaMarcus stao trpati, stali su i Blazersi, pa iako je Aldridgeovo prisustvo na parketu smirilo Lovea, vanjski šut Wolvesa i prije svega konstanta borbenost nadoknadili su sve minuse (posebice nedostaje Pekovo prisustvo u reketu, ali kad gađate preko 50% za tricu to se nekako da kompenzirati, zar ne).

Do kraja je Minnesota prednost održavala sjajnim šuterskim učinkom, istaknuo se Ridnour koji je nadigrao i Matthewsa i Crawforda, a doprinos je opet dao i Webster. Iako rezultatski nisu razbili Portland, koji se cijelo vrijeme držao negdje oko desetak razlike, razbili su ih mentalno. Razlog tome nisu samo Aldridgeovi problemi s osobnima zbog kojih je igrao jedva 30 minuta, već prije svega izostanak ikakvog identiteta kod McMillanove momčadi.

Da li je tome razlog što su njihova dva najveća talenta, Batum i Aldridge, prepasivni u situacijama kada treba ići glavom kroz zid? Da li je tome razlog potpuni manjak kemije u momčadi izazvan nestalnom formom određenih pojedinaca i stalnim McMillanovim miksanjem postava? Što god bio razlog, momčad koja se oslanja na igru unutarnje linije ne smije si dozvoliti biti nadskakana, a posebice si ne smije dozvoliti pucati 4 jebena slobodna za 48 minuta (od čega su 3 Aldridgeova).

Upravo iz tog podatka se da iščitati koliko su Blazersi bezvoljni i bez samopouzdanja. Felton je na kraju prikupio lijepe brojke, ali, njegova iznenadna aktivnost nakon što se skrivao cijelu sezonu, očito nije donijela ništa bitnoga momčadi. Gerald Wallace je na kraju ostvario zavidan all-round učinak, ali u napadu se prečesto zadovoljavao skok-šutom umjesto napadanja obruča, a to nije Gerald kakvog poznajemo i volimo.

U biti, možemo se reći kako su Wolvesi svoje šuteve zabili, a Blazersi nisu (13 naspram 3 trice uz podjednaki broj ispucanih, svaka momčad je opalila 23 lopte), ali u brojkama ne leži bit. Ne, bit je u energiji koju su Wolvesi iskazivali u svakom segemtu igre, od skoka, preko ulaza nagrađenih slobodnima, do tog sjajnog šuta. Takve energije kod Blazersa nije bilo, njima je šut bio jedini izlaz, alibi za nedostatak ikakvog osjećaja želje i smisla.

Iako je Love odigrao drugo poluvrijeme kao običan smrtnik, ipak se ni trenutka nije predavao. Kao ni ostatak momčadi i u tome leži njihova snaga i cijela mudrost. Wolvesi su još daleko od realizirane vizije – previše je tu igrača koji bljesnu pa nestanu, uopće previše je tu improvizacije i oslanjanja na slučaj, pogotovo u ovim utakmicama bez Pekovića. Ali, upravo u tom kaosu rađa se jedna buduća odlična momčad i upravo je taj kaos njihov trenutni identitet. Njihov moto je "idemo dati sve od sebe pa što bude, iako nemamo pojma na koga se u određenom trenutku možemo osloniti". Osim Lovea, naravno, njegova MVP sveprisutnost omogućava sve ovo.

Blazersi su s druge strane izgubljeni u vremenu i prostoru. Kod njih kao da nitko nema pojma da li je ovo momčad sadašnjosti, budućnosti ili prošlosti. Da li je ovo jezgra oko koje se slaže ili se slagalo. Uopće, oko koga i na koji način slagati. LMA je njihov MVP, ali zašto taj MVP nije u stanju preuzeti odgovornost i, što je još važnije, pozvati ostale na odgovornost? Svi znamo da Roya više nema, ali netko mora uskočiti u njegove cipele, makar mu bile i prevelike.

Previše je tu pitanja na koja treba odgovoriti prije nego se krene u bitku u ovakvoj abnormalnoj konkurenciji kakva trenutno vlada u ligi. Šteta, jer dobar dio sastojaka je tu. Talenta ima, ali nema identiteta. Kako je moguće da momčad kojoj je igra u postu i s posta trebala biti glavna odlika odjednom počne živjeti i umirati sa šutom iz vana? Ovdje se očito ne radi o manjku balansa između unutar-van igre, ovdje se radi o nečemu puno većem od krize talenta. Ovdje se radi o krizi svijesti. I nedostatku muda.

18Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G31

Posted by Gee_Spot

Četvrta utakmica protiv Houstona u nešto malo više od tri tjedna još jednom je potvrdila kako Adelman izvrsno poznaje slabosti svoje bivše momčadi. Iako ni ovaj put nismo gledali previše spektakularne igre u obrani, prezentirala su nam se dva odlična napada, s tim da je onaj Wolvesa noćas funkcionirao besprijekorno pruživši možda i najbolju partiju sezone.

Adelman je utakmici prišao kao da je riječ o playoffu, što je u neku ruku i točno obzirom da se i jedna i druga momčad bore za osmu poziciju s Memphisom i Jazzom. Skratio je rotaciju na 8 igrača i praktički nije odmarao udarno trojku Love-Rubio-Peković. Plan igre je bio jednostavan - spuštati loptu što više pod koš i koristiti slabosti Rocketsa u obrani reketa. Obzirom da su Love i Peković prvi centarski par nakon 15 godina koji je skupio double-double s 30 ili više koševa, mislim kako možemo zaključiti da je plan potpuno uspio.

Više smo puta isticali kako Wolvesi uvijek imaju šansu kada Rubio i Love odigraju na all-star razini, a još kada im se priključi Peković, djeluju nezaustavljivo. Wolvesi su noćas u reketu ostavljali dojam kao da igraju protiv srednjoškolske ekipe. Prvo poluvrijeme Houston ih je nekako pratio zahvaljujući raspoloženom Scoli i Martinu te prije svega učinku klupe koja u zadnje vrijeme igra sjajno.

Međutim, u nastavku je Peković sam napravio razliku uništavajući Dalamberta pod košem. Lowry je ubacio u višu brzinu, šuterski su mu se priključili Lee i Parsons, ali tri raspoložena vanjska igrača nisu bila dovoljna za išta više osim još jednog kratkog povratka u egal. U završnici je stvar u svoje ruke uzeo Love, prvo je serijom od 9 koševa na sve moguće načine (trica, neizbježni skokovi u napadu, ubačeni odbijanci, horok) opet napravio dvoznamenkastu razliku i mirno priveo utakmicu kraju.

Kad primiš preko 60 koševa iz reketa i kada protivnik ima skoro 20 skokova više, jasno je da se ne možeš nadati pobjedi, ali problem Houstona nije bio trud, već potpuna prednost Wolvesa u match-upovima. Jedini koji su Rocketsi donekle okrenuli u svoju korist bio je onaj protiv Ridnoura koji kao drugi bek jednostavno nije u stanju odigrati dovoljno dobru obranu, što su izvrsno koristili i Parsons i Lee.

Ali, sve drugo išlo je u korist Minnesote. Rubio je izuzetnom šuterskom večeri u potpunosti parirao Lowryu, a čak je i Wes Johnson umalo ubacio dvoznamenkasti broj koševa, što vam dovoljno govori o obrambenim kvalitetama Kevina Martina. Scola je nešto ubacio preko Lovea, ali očito je kako više ne može pratiti lidera Wolvesa niti u tom šuterskom segmentu. A o očajnoj partiji Dalemberta ne treba trošiti riječi.

Nije problem samo u tome što ga je Peković gurao gdje i kako je htio, već u tome što je Samuel jedan od zaslužnijih što Rocketsi uopće imaju šanse u borbi za playoff. Čovjek kojega nitko nije htio i koji je slučajno završio u Houstonu danas je njihov ključni igrač jer skokovima i kontrolom reketa daje nekakvu ravnotežu inače defanzivno limitiranoj rotaciji. Noćas je svojom mlakom partijom pokazao kako bi Houston izgledao bez njega.

Rocketsi inače u zadnje vrijeme igraju dobro, ušli su u formu prvenstveno na krilima klupe. Dvije petorke dobro dođu u ovom ludom ritmu, ali noćas im čak ni to nije pomoglo protiv inspiracije Minnesote. Ako ikoga treba istaknuti to je Courtney Lee, nekadašni starter Orlanda koji je danas potpuno zaboravljen, ali zadnjih tjedana pokazuje da zaslužuje puno veću ulogu i u Houstonu i u ligi. Na kraju krajeva, pozicija beka šutera je toliko deficitarna da nema logike da igrač ovakvih šuterskih i obrambenih kvaliteta vrijeme uglavnom provodi na klupi.

Obzirom da ključevi sezone Rocketsa leže u rukama Dalemberta i druge postave koja na parket uglavnom ne donosi ništa drugo osim skok-šuta s četiri od pet pozicija, očito je kako nedavne odlične igre i serija dobrih rezultata nisu nikakvu pravilo. Rocketsi jednostavno nemaju dovoljno za playoff. U što izgleda vjeruju i njihovi navijači, obzirom da je prvi dio utakmice dvorana zjapila sablasno prazna, valjda dok nisu pustili ljude iz gornjih redova da se spuste bliže parketu.

I dok je Minnesota treći put u četiri utakmice dokazala da drži ključeve ovog match-upa, Houston je barem potvrdio da ima najbolji lokalni komentatorski dvojac. Opuštenost Clydea Drexlera i Billa Worrella već sam opisao kao kombinaciju troprstog ljenjivca i pande, a sad bih još dodao i koalu. Nabaci još na sve ovo zdravu dozu sarkazma i imaš jedinu verziju domaćinskog komentara koju se da podnijeti bez vrtnje očima.

2Feb/122

RUNNING WITH THE PACK G22

Posted by Gee_Spot

Pacers @ Wolves

Zajebana je ova NBA. Em igraš gotovo svaku večer, em ti je svaki put na rasporedu drugi protivnik s potpuno drugačijim stilom igre. Nakon što su prije par dana razbili Rocketse koji su operirani od igranja obrane, noćas su Wolvesi u svome domu dočekali totalnu suprotnost – Indianu, momčad kojoj je čvrsta obrana reketa temelj na kojem se baziraju sve ambicije. I za razliku od susreta protiv Rocketsa, kada nisu mogli promašiti, ovom prilikom bacali su ciglu za ciglom, sve zahvaljujući dugorukoj i aktivnoj obrani Pacersa (kojoj je bilo dovoljno pojaviti se na početku susreta i u završnici kako bi ostavila najveći trag na utakmici).

Iz ovakvih radikalnih fluktuacija (s 58% šuta na 37%) se ne može previše toga izvući, osim one klasične kako je istina negdje u sredini (iako, ako ćemo već tražiti istinu, postotak šuta Wolvesa trenutno je puno bliži ovom donjem učinku jer se kreće oko ne baš bajnih 43%). Ipak, neke stvari smo već toliko puta vidjeli da možemo govoriti o trendovima:

- Darko Miličić i Wes Johnson su beskorisni kao starteri, opet su pomogli da momčad upadne u minus koji kasnije netko drugi treba stizati
- Rubio mora odigrati nadahnutu utakmicu da bi Wolvesi došli do pobjede, ovakva solidna izdanja jednostavno nisu dovoljna
- Nikola Peković je treći najbolji igrač ove momčadi

Ove prve dvije crtice mislim da nema potrebe specijalno obrazlagati, dosta je baciti pogled na dvije utakmice Minnesota i bit će vam jasno o čemu govorim, uostalom pitajte samo Lovea koliko je Rubieva nadahnuta izvedba bitna, zar mislite da je slučajno što Kevin zabija iznad svih očekivanja baš u sezoni kada se klubu priključio Ricky (paralelno sa probuđenom željom za šutiranjem, Love je ostao bez želje za pronalaženjem suigrača, ali to je sve rezultat Rubieva prisustva, kad je lopta u njegovim rukama čak ni Adelman ne osjeća potrebu vrtiti akcije s posta u kojima bi Kevinov osjećaj za asist došao do izražaja).

Ova treća crtica pak zahtijeva specijalnu pozornost.

Nikola Peković, spori teškaš koji se ne može odlijepiti od poda, odjednom je treći najvažniji igrač Wolvesa? Za tako nešto tvrditi nemamo dovoljno utakmica, u obzir uzimam samo ovih zadnjih 5 u kojima je ili startao ili igrao minute startera, ali obzirom na ono što je u njima demonstrirao, Peković je potvrdio da je NBA igrač. U čemu je razlika od onoga što nam je prezentirao prije, u manjoj roli? U samo jednoj stvari – skokovima.

Peković bi mogao deset godina provesti kao solidan igrač s klupe zbog samo jedne kvalitete – fenomenalne realizacije u postu. Stvar je jednostavna, on se izbori za dobru poziciju u reketu, suigrač to prepozna, baci mu loptu i u većini slučajeva stvar je riješena – golom fizičkom snagom Peković će si već nekako naći prostora za zabiti koš. Međutim, od kada je svojoj igri dodao i ovu skakačku komponentu, Pek se ne samo izborio za puno veću minutažu, već nas je natjerao da se pitamo ne radi se u njegovom slučaju možda čak i o startnom materijalu?

Odgovor je jednostavan. Bez obzira na to što je spor i nepokretan i što lakoćom skuplja faulove, Peković svoje minute može opravdati dok god zabija 12 koševa uz 60% šuta i skuplja 9 skokova, što mu je prosjek u zadnjih 5 tekmi. Sad, logično je za očekivati da će ovakav napadački učinak pasti, ali ne previše, toliko je dobar u toj realizaciji pod obručima. Međutim, ostane li ovaj skakački učinak i približno na ovom nivou (još konkretniji podatak - Peković je zahvaljujući zadnjih 5 tekmi skočio na respekta vrijednih 11 skokova za 40 minuta, dok je prosjek do sada bio ispod 8, što je premalo za poziciju koju igra), minutaža mu ne gine.

Ukratko, čak i kada posustane napadački, Pek će biti koristan igrač dok god može skakački opravdati minute. Mogu li ga zamisliti kao dugoročno rješenje na petici? Teško, netko tako spor u obrani uvijek će sam sebe izbaciti iz igre brzim skupljanjem osobnih. Ali, da se radi o sjajnom prvom visokom s klupe, u to imamo sve manje razloga sumnjati. Sad, to što je takav profil igrača izborio poziciju trećeg po važnosti u cijeloj momčadi, dovoljno govori i o ostatku rostera Wolvesa.

Inače, Minnesota je danas jedina momčad u NBA (nisam provjeravao, ali nekako sumnjam da ima još netko) kojoj su tri najvažnija igrača – bijela (kvragu, po svemu viđenom čak im je i četvrti bljedolik, Ridnour). I ne samo to, nego su sva tri obrasla u bradu i izgledaju kao drvosječe. Kad su noćas istrčali na parket u dresovima Muskiesa, ABA ekipe koja je jednu jedinu sezonu igrala u Minneapolisu i koja nema nikakve veze o ovim Wolvesima, čovjek je stvarno imao dojam da gleda utakmicu s početka '70-ih (ili film s Grace Jones svaki put kad bi na parket stupio Martell Webster i ona njegova očajna frizura).

Što se Pacersa tiče, Collison je izgleda ozbiljno shvatio poruku koju mu je Vogel poslao jučer, kada ga je dobar dio utakmice ostavio na klupi i organizaciju igre prepustio mladom swingmanu Stephensonu (koji će izgleda i ubuduće dobiti šansu glumiti playa ozbirom da se George Hill ozljedio, a treći play ekipe Price jednostavno nije NBA kvaliteta). Od samog starta Collison je zaigrao agresivno, kako u obrani gdje je ganjao Rubia i letio na sve strane, tako i u napadu gdje je konačno šutiranje iz vana i davanje lopte Hibbertu ili Grangeru zamijenio ulazima i probijanjem obrane. Što je kao rasni brzanac trebao raditi odavno.

Ovih 9 asista točno su ono što je Pacersima potrebno da napad s ovako kvalitetnim igračima proradi (Granger je bio nezaustavljiv, Hibbert je bio Hibbert, samo jedan od najkompletnijih pravih centara u ligi, a West i George su odradili svoje role). Kao rookie, u onoj sezoni u kojoj je mijenjao ozljeđenog Chrisa Paula u Hornetsima, Collison je dokazao da može biti dovoljno dobar slasher i da kao takav može stvoriti dovoljno prilika suigračima. Dolaskom u Pacerse, taj dio njegove igre je nestao. Sad, ako je problem samo u prilagodbi stilu igre momčadi, onda ovakva partija nije slučajna već je pokazatelj kako bi Collison mogao igrati kad bi mu trener dao priliku.

S druge strane, lanjska sezona i najveći dio dosadašnje jasno pokazuju da čovjek nije u stanju imati više od 5 asista za 30 minuta, a to su brojke ravne back-up talentu. Koje je, dakle, pravo Collisonovo lice? Ovo uopće nije nebitno pitanje ako ste Vogel, jer o odgovoru na njega ovisi rasplet ove sezone.

Thunder @ Mavs

Iako smo već utvrdili kako je tijekom ove regularne sezone najvažnije ostati živ i zdrav, neke utakmice uvijek će imati pečat veće važnosti od ostalih. Ovo je bila jedna od njih iz više razloga. Prvi i očiti je taj što Durant i društvo još dobro pamte način na koji ih je Dallas lani izbacio iz playoffa. A, kao što znamo, nema boljeg za stvaranje pravog rivalstva od neriješenih playoff računa. Ovi nešto suptilniji razlozi također nisu zanemarivi. Nakon što su ih Clippersi zgazili, Thunderovci si jednostavno nisu mogli dozvoliti još jedan poraz od direktnog protivnika koji bi pokrenuo novu lavinu pitanja o tome što nije u redu s ovom momčadi (nešto slično prolazi Heat svaki puta kada izgubi, kao da je poraz momčadi koja ne može obraniti reket i gubi 20 lopti po utakmici nešto čudno).

Čak je i Dallas, koji otvoreno šalje poruku kako ih regularna sezona ne zanima, pred ovakav susret morao osjetiti nešto više želje nego prilikom tipičnog odrađivanja posla. Naravno, na kraju im je lakše podnijeti poraz kad su pripremili tako dobar teren za slučaj svakog posklizuća, veterani su to koji definitivno teže upadaju u mentalne blokade, ali primjetno je kako su maksimalno jahali Dirka i Terrya - Dirk je odigrao najveću minutažu ove sezone, a Terry je samo jednom dobio više minuta, što je dokaz da im je itekako bilo stalo do ove utamice (Cubanovi ispadi protiv suđenja nakon tekme samo su još jedna potvrda ove teze, kao i nervoza koju je iskazao Carlisle kad je zaradio glupe tehničke i isključenje).

Uostalom, prvo poluvrijeme su odigrali punom snagom, održavajući prednost pred vidno fizički nadmoćnijom mladošću Oklahome i praktički su grizli sve do kraja (iako im je Ibloka zamalo slomio duh polovinom treće svojim blokadama). Durant nije briljirao šuterski, ali je odradio veličanstvenu all-round partiju i sve više dokazuje kako s iskustvom postaje sve kompletniji igrač, Westbrook je opet bio Westbrook, ovaj put uglavnom u onom pozitivnom smislu (onda opet, da mu oni 1 na 5 šutevi nisu upali, vjerojatno bi pričali drugu priču, tako je to kada vam se većina napada svodi na izolaciju), Ibaka je bio Ibloka (10 jebačkih banana), a Harden je, nakon najgore partije ove sezone, opet preuzeo ulogu organizatora i pobrinuo se da napad donekle štima namještajući zicere na sve strane (plus ide i Brooksu koji je u petorku umjesto ozljeđenog Sefoloshe ovaj put gurnuo Cooka kako bi Hardenu omogućio da se vrati roli na koju je već navikao).

Dallas možda čeka playoff, ali kad ga jednom dočeka, nemaju nikakve garancije da će opet proći Oklahomu. I ne, u ovom konkretnom match-upu manjak Chandlera nije toliko važan. Važno je to što ovogodišnji Dallas, usprkos uvijek lijepoj i nesebičnoj igri, nije tako efikasan u napadu i teško da će to opet biti (previše se stvari mora poklopiti – Dirk mora briljariti, Beaubois mora zamijeniti Bareu, trice im moraju upadati sa svih strana), dok su Durant i Harden individualno napravili korak naprijed i tako gurnuli napad Thundera u sfere efikasnosti koje, budimo realni, momčad s ovako slabim protokom lopte jednostavno ne bi smjela doseći.

30Jan/1213

RUNNING WITH THE PACK G20

Posted by Gee_Spot

Usprkos svim lošim stranama ovakve zgusnute sezone, koje uključuju gomile grešaka u završnicama, psiho-fizički umor svih uključenih, lakšu mogućnost ozljede i općenito nižu razinu igre, po količini uzbuđenja i drame ni jedan film ili bilo koji drugi sport ni približno ne mogu biti zanimljivi kao vrhunska NBA utakmica. Noćas ne samo da su nam Bullsi i Heat demonstrirali zašto je slogan I LOVE THIS GAME naj tvrdnja svih vremena, coolerskija i od one PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE, nego su i Minnesota i Lakersi, u svoj nebitnosti dvadesete utakmice regularne sezone, prezentirali vrhunski program u kojem ima i showa i edukacije i fabule koja vas drži prikovanim za ekran.

Lakers @ Wolves

Usprkos gustoj završnici, ne mogu se oteti dojmu da su Lakersi noćašnju tekmu dobili na samom startu, kad su uspješno uspostavili igru kroz post preko Gasola i Bynuma. Realno, u ovakvom odnosu snaga pod košem Wolvesima može pomoći samo loša i nesinkronizarana napadačka partija gostiju, točnije eventualno ispadanje Kobea iz momčadskog ritma i zanemarivanje ostalih. Kako su Lakersi zrelo i strpljivo igrali kroz reket preko svojih dugonja, nametnuvši sebi pogodan ritam organiziranih napada, Love i kompanija su mogli samo pratiti razvoj događanja i nadati se nekoj crnoj rupi i eventualnom iskorištavanju iste (a nju u slučaju Lakersa ponajprije može uzrokovati neshvatljiv pad igračke kvalitete nakon najvažnije trojke).

Gasol i Bynum su toliko duži od Lovea i Pekovića da su mogli do šuta kad god su htjeli, a potonja dvojica nemaju brzine i eksplozivnosti da, promjenom kretanja ili nekom reakcijom, eventualno izbore poneku loptu i otežaju im život. Nisam mislio ni da ću to ikad reći, ali Darkova visina u ovakvom dvoboju bila bi izuzetno poželjna i korisna, Bynum je jednostavno pregazio Peka zbog čega je Adelman po prvi put ove sezone gurnuo u igru Brada Millera koji je visinom, snagom i iskustvom dobar match-up, ali, u ovom trenutku, ne i kondicijom. Pitanje je mogu li ga dignuti na barem približno potrebnu razinu kako bi dobio značajniju minutažu jer svojim stilom igre i kvalitetom općenito Miller itekako može pomoći ovoj momčadi. Mislim, čak i u mumificiranoj fazi karijere Brad trči bolje od Darka i gladniji je košarke usprkos svemu što je postigao do sada, a od Pekovića je jednostavno talentiraniji.

Ono što je u prvom dijelu u kojem su Lakersi dominirali držalo Wolvese na životu bio je ravnopravan skok, odnosno činjenica da su Gasol i Bynum sav svoj fokus prebacili na napad i tako ostavili puno više prostora Pekoviću i ostalima Wolvesima koji inače ne bi tek tako dolazili do skokova. Love će svoje odraditi protiv bilo koga, o tome više nema potrebe govoriti, ali lakoća kojom su lopte upadale u ruke Peku, Randolphu i Beasleyu dovoljno govori o teškim nogama Gasola i Bynuma i uopće njihovom voljnom momentu na tom dijelu parketa.

Kako ni u drugom poluvremenu nisu obratili pozornost na taj dio igre, Lakersi su ostavili Wolvesima asa u rukava, pa Minnesoti nije preostalo ništa drugo nego pokušati maksimalno iskoristiti dužinu klupe i nekako pokušati doći do egala. To im je i uspijelo jer je ovaj put Adelman, u već klasičnom traženju idealne petorke tijekom treće četvrtine, nabasao na rastrčanog Randolpha, energičnog Beasleya i igre željnog Webstera, koji je usput i nešto pogodio u ovom šuterskom treningu. Pošto nemaju vremena trenirati, Adelman mu očito dopušta da potegne kad god želi, svjestan da bi on u ulozi koju od početka sezone igra Wes Johnson bio pojačanje. Ovoj momčadi treba netko u startnoj postavi tko može biti prava opasnost iz vana, kako bi se lakše podnijelo Rubievu drvenu ruku i manjak strijelaca na bokovima.

Međutim, više nego zbog šuta, Webster je bio bitan zbog borbenog pristupa u obrani, posebice kada je, odmah po pronalasku raspoložene petorke, Adelman opet zaigrao zonu. Bio je to jedini način da se nekako anulira prednost individualnog match-upa Lakersa, što je Minnesoti zamalo pošlo za rukom, u jednom trenutku na kratko su čak došli i do vodstva. Ipak, Wolvesi nisu uspijeli prelomiti utakmicu iz dva razloga.

Prvi je bio taj što noćas temelji nisu bili dovoljno čvrsti. Love je odigrao briljantnu partiju (njegova snaga volje nema cijene, tu čak ni maximalac nije dovoljna nagrada), ali Rubio je podbacio. Ne playmakerski, tu je opet bio sjajan, čak savršen ("samo" 8 asista možda i ne zvuči tako bajno u kontekstu double-doubleova na koje smo navikli, ali ne izgubiti ni jednu loptu igrajući onako kako on igra tijekom 42 minute igre je nestvarno, plus ne treba zanemariti ni nekoliko fenomenalnih dodavanja iza leđa koji dižu dvoranu na noge). Problem je bio sve ostalo. Ako i stavimo na stranu mizeran šuterski učinak (2-13), obzirom da je dokazao da i bez njega može donijeti pobjedu, ono što je falilo bila je obrana i energija na tom dijelu parketa na koju nas je navikao.

Drugi razlog je bio kvaliteta Lakersa. Kada nametnu svoju veteransku playoff košarku kroz reket, s Kobeom koji vreba uokolo, u svakom trenutku spreman zabiti vam nož u srce, Lakersi su već napravili pola posla. Drugi dio odradi srčanost i borbenost koju na ostatak momčadi prenosi upravo Bryant. Slična rotacija bi izgubila svaki susret u trećoj četvrtini, ali ne i ova Lakersa, koja ostaje u igri upravo zbog te ekstra kvalitetne osnove. To što uspijevaju u ovakvom ritmu utakmica održavati više nego pozitivan score i dojam, samo je konačna potvrda njihova karaktera. Kada ja zagustilo, dakle kada su Wolvesi bili spremni za preokret, pronašli su rješenje, pametno su kružili oko zone i tražili slobodnog čovjeka na šutu ili Bynuma i Gasola u idealnoj situaciji pod košem i tako stvari priveli kraju, rutinski kako su i otvorili susret.

Tijekom sezone poput ove većina utakmica za njih će biti vožnja toboganom kao noćas - građenje prednosti, pa prosipanje prednosti, pa čupanje pobjede. Ali, u playoffu, s više odmora između utakmica, sa skraćenim rotacijama i sporijom igrom općenito, njihova doigravanju prilagođena košarka trebala bi maksimalno doći do izražaja. Dok god grizu, još uvijek su minimalno za polufinale Zapada, nikako za otpis.

Što nas vraća na početak, odnosno do Gasola i Bynuma koji su ključni faktori u cijeloj priči. Neka vas ne zavarava to što je Kobe potrošio jednak broj lopti koliko i njih dvoje, Kobe ipak ima drugačiji zadatak, on radi za sve tri vanjske pozicije (sjajan all-round učinak koji ostvaruje baca u sjenu povremena nepotrebna silovanja lopte, čovjek mora igrati obranu, šutirati trice, razigravati pa čak i biti treći skakač obzirom da su im i krila praktički mrtva) i ova utakmica nije bila još jedno njegovo iživljavanje, već primjer odlične klasične unutar-van igre, možda bez previše kretanja na koja su nas navikli iz doba trokuta, ali s maksimalnim korištenjem individualnih prednosti. Uglavnom, takvi su bili ne zato što im je Kobe to dozvolio, nego zato što su konačno odlučili preuzeti odgovornost.

Kobe je zajeban tip koji će potrošiti svih 90 napada na utakmici ako mu to dopustite i ako osjeti da je to potrebno, ali Kobe nije glup. Nakon što su prvo Bynum pa onda i Gasol digli glas i pobunili se protiv manjka lopti i njegove 1 na 5 igre, Bryant se povukao iz jednostavnog razloga što sada zna da je ovima stalo barem približno kao i njemu. Doduše, morat će puno više skakati protiv ozbiljnijih momčadi od Wolvesa da bi potvrdili svoju zrelost i želju, ali već to što su agresivniji u napadu i traže ono što ih pripada, ogroman je korak naprijed za Gasola i Bynuma, time i za ovu momčad.

Gle, Kobe nikad nije igrao za trenera koji ga je mogao staviti u momčadski kontekst osim Phila. Obzirom da Mike Brown nema nikakav autoritet već se prvenstveno bazira na "obrana prije svega" filozofiji, nije ni bilo za očekivati da će on biti taj koji će stvari posložiti kako treba (Brown je idealan trener za malu momčad koja borbenošću nadoknađuje manjak talenta, ne baš za veteransku družinu s tri legitimna all-star igrača koji se bez priprema moraju prilagoditi novim uvjetima), a to znači da su stvari morali posložiti sami igrači.

I dobili smo ovo, jedan fluktuirajući odnos koji će štimati dok god Gasol i Bynum budu muškarci. Međutim, previše puta smo vidjeli Gasola kako gubi samopouzdanje i Bynuma kako gubi koncentraciju da bi samo tako pomislili da su stvari riješene. Čim ova dvojica pokažu slabost, Kobe će opet preuzeti veći komad kontrole nad momčadi, što Lakerse automatski pretvara u graničnu playoff ekipu i eventualno topovsko meso u prvoj rundi.

Mislim, obzirom da nisu šampionski materijal možda ovi detalji nisu ni bitni, možda bi se trebalo koncetrirati na očajan posao koji je Kupchak napravio s ostatkom momčadi (čisto primjer koliko su tanki - pokušavali su koristiti Artesta protiv Ridnoura u postu i nisu dobili ništa, Ron ne samo da više nema noge nego, od kada je promijenio ime, kao i da igra kao hipi, bez one zarazne razine energije koja mu je bila najveće oružje), ali meni se nekako potencijal da budu dobri čini zanimljivijim od svega lošeg, pogotovo zato što se radi o ne tako davnim prvacima koji ipak zaslužuju respekt.

Bulls @ Heat

Neću ulaziti u detalje sinoćnje tekme, iako ću rado istaknuti njenu dramatičnost i uživanciju koju mi je priuštila. Ono što me najviše zanima je šira slika, a ovaj sudar pomaže nam staviti stvari u nekakav kontekst budućeg playoff sudara koji se čini neizbježnim. Prvo, zanemarimo činjenicu da su Bullsi igrali bez Denga jer ovakav načeti Wade nije bio od prevelike koristi Miamiu. Tu su bili podjednaki, iako bi ubuduće Dengova all-round kvaliteta trebala više značiti Bullsima nego vrhunski Wadeov učinak Miamiu, iz jednostavnog razloga što pravi Wade opet ne riješava najveće probleme Heata, probleme koji su i noćas zamalo donijeli prevagu Bullsima.

To su dvije stvari koje ističem od početka sezone - šuplji reket i loša kontrola lopte. Miami ima više tijela u rotaciji nego lani, igra nešto brže i time donekle skriva manjak pravog visokog igrača, ali u postavljenoj igri jednostavno su previše ranjivi. Iako su parirali Bullsima u skoku, bilo je primjetno kako većina ničijih lopti upada u ruke visokima Chicaga, što nije rezultat želje već jednostavno individualnih skakačkih sposobnosti. Međutim, ako je ta skakačka prednost za Bullse minimalna, lakoća kojom se mogu ušetati u reket Heata ključ je prednosti pod košem. U cijeloj priči je "sreća" za Miami ta što je Rose najopasniji strijelac Bullsa u reketu i što nemaju pravog post igrača koji bi igrom leđima maksimalno iskoristio taj minus Miamia.

Drugi bitan aspekt je kontrola lopte. Miami radi sjajan pritisak na protivničku vanjsku liniju, ali uzalud im sav trud kada sve anuliraju poklanjanjem lopte u napadu, što zbog brzopletosti (razumljivo), što zbog manjka pravog playa (problematično). Wade i James su sjajni kada treba stvoriti višak i uposliti suigrača, ali nisu playmakeri koji će zavrtiti napad, preskloni su zaustaviti loptu te upasti u udvajanja i zamke kojima je momčad poput Bullsa sklona. Sve skupa znači da Heat i dalje, usprkos svoj moći, nije riješio pitanje ključnih pozicija na parketu - one razigravača i one centra. Mogu oni to pokušavati maskirati koliko hoće s mladim nogama, većim izborom swingmana i brzinom, ali poanta je da nikada ne mogu računati na to da je lopta u sigurnim rukama, kao ni na obranu u ključnim momentima.

Iako su i Rose i James na kraju propustili zaključiti utakmicu, Roseovi feleri manje bodu u oči obzirom da je odigrao briljantnu partiju do završnice i da je zakonom brojki bio dužan nešto zeznuti. Jamesova nesposobnost da zaključi stvar koju gledamo iz utakmice u utakmicu, posebice s linije slobodnih, pak već pomalo zvoni na uzbunu. Čovjek jednostavno dopušta da ga sve ove stvari oko parketa previše diraju i jedan dobar razgovor s Rileyem ili čak psihologom valjda bi to riješio. Mislim, pogledajte samo kako je užurbano izveo slobodna bacanja, doslovno kao da je u rukama imao vruće krumpire, umjesto da se smiri, duboko udahne i zabije barem jedno. To nikako nije dobar znak za Heat.

Način na koji su Bullsi uporno stizali prednost svaki put kada bi se Heat odvojio na više od par napada prednosti, još je jedan detalj koji bode u oči. Jednom su se u utakmicu vratili zonom, drugi put Roseovom genijalnošću, treći put visokim pickovima Boozera za Rosea, četvrti put Hamiltonovim cutovima. Svaki puta kada bi Thibodeau pozvao time-out, na parket bi izašla postava sa spremnim odgovorom na događanja na parketu. Možda su sve ovo samo sitnice koje već nakon sljedećeg susreta neće biti bitne, ali u seriji od sedam između dva ovako izjednačena protivnika, svaki detaljčić je bitan. I po svemu što sam vidio, svi ti sitni mali detaljčići idu na stranu Bullsa.

Uz još jedan koji sam ostavio za kraj jer je i meni pomalo bleasav, ali nekako mi se čini da ćemo ga sve više i više primjećivati. Rose je bolji individualac od Jamesa, barem kada je sudar ova dva suparnika u pitanju. Kužim da Rose nikada neće svojim all-round učinkom biti važan Bullsima kao što je James Heatu, isto tako kužim da je James šuterski u stanju biti puno učinkovitiji, ali kada treba zabiti, Roseu je puno lakše napraviti to kroz reket Heata nego Jamesu pored Brewera ili Denga i onda još cijelog niza pokretnih visokih pod košem.

Ukratko, Bullsi djeluju sposobniji koristiti rupe u sistemu Heata nego Miami njihove. To što su u jednoj utakmici odigranoj ispod idealne razine imali šansu za pobjedu protiv napaljenog i energičnog protivnika na njegovom parketu navodi (mene barem) na samo jedan zaključak - Bullsi su bolja momčad i favorit u seriji od sedam. Samim time, Bullsi su i prvi favorit za budućeg NBA prvaka. Jasno, barem dok me opet James i društvo ne razuvjere kao što su to napravili lani u finalu konferencije.

28Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G19

Posted by Gee_Spot

Prije osvrta na pobjedu protiv Spursa, nekoliko rečenica o novom Loveovom ugovoru. Odluka da se izbjegne maximalac mi je totalno racionalna i jednostavno ne mogu prihvatiti argumente tipe "kad si Minnesota, onda moraš poduzeti sve da zadržiš najboljeg igrača" jer je takva logika i dovodila do toga da igrači koji nisu vrijedni uloge franšiznih igrača dobivaju ugovore kojima bi zatim držali klub kao taoca. Sad, mijenja li išta na stvari podatak da je Love zauzvrat tražio opciju prekida ugovora nakon samo tri sezone? Pa, ako se radi o kompenzaciji zbog toga što mu nisu ponudili maximum, to je skroz ok. Ali, poanta uopće nije u tome tko je što htio, tko je koga komepenzirao ili tko je koga zeznuo. Sve one priče o nekom nepoštovanju talenta su jednostavno idiotske i pomalo me zastrašuje što se gomila NBA novinara zadržava na takvom diskursu ravnom EPH novinarstvu.

Ovo je posao u kojem svaki cilj treba voditi samo jednome - osvajanju naslova. Ovo što su Wolvesi i Love potpisali savršeno je u svakom pogledu za obje uključene strane. Bude li se ova priča sa Rubiom i dalje razvijala u pravom smjeru, nema nikakvog razloga da nakon tri sezone Love ne iskoristi svoju opciju kako bi potpisao novi ugovor sa Minnesotom, koja će mu opet biti u mogućnosti ponuditi više od ikoga. Bude li se pak pokazalo da je osovina Rubio-Love nedovoljna, Kevin opet može iskoristiti opciju i jednostavno potražiti bolju situaciju. On kao igrač u svakom slučaju prolazi odlično, a jedini protuargument koji možete upotrijebiti je totalno nevezan uz košarku, a to je onaj novca. Dakle, ako gledate da je već sada mogao dobiti 20 garantiranih milja više. Samo, koja je vražja razlika između 60 i 80 jednom kad si osigurao egzistenciju? Mislim, onaj tko takvu stavku stavlja na prvo mjesto, ispred vlastite slobode, mogućnosti napredovanja i izbora, taj i ne zaslužuje maksimalan ugovor.

E, sad se postavlja pitanje što je s klubom, nisu li se oni mogli dodatno osigurati baš za slučaj da se Rubio ne iskristalizira u all-star igrača? Mogli su, ali čemu? Ne bude li Rubio napredovao, što će im Love dvije godine duže? Kako bi bili momčad za jednu playoff rundu? I u tu leži ključ ovakvog ugovora. Wolvesi imaju tri sezone za postaviti šampionske temelje. To je sasvim dovoljno vremena i ne uspiju li, teško je da će im još dvije dodatne godine išta značiti. Uspiju li, nema razloga da ne zadrže i Lovea i Rubia nakon tog roka. Mislim, koji pravi igrač će napustiti situaciju u kojoj se može boriti za naslov radi par milijuna ili ljepšeg vremena? U ovoj ligi ne možeš nikoga zadržati na silu, stoga ako se u Loveu i Rubiu i krije nekakav Boozer koji će pozdraviti idealnu situaciju radi šake dolara više, onda neka tako bude. Mislim, nisam vjerovao da ću i ovo ikada reći, ali - bravo Kahn. Nemam pojma da li si na ovu formulu nabasao slučajno ili si sve izračunao, ali ovo je primjer kako se ubuduće treba voditi momčad, nikada ne gubeći iz vida jedino bitno - borbu za naslov.

Što se tekme protiv Spursa tiče, Wolvesi su došli do rutinske domaće pobjede. Koja me uopće nije iznenadila, što dokazuje i kladionica, ali iznenadio me način na koji su do nje došli. Naime, ovo je utakmica u kojoj bi čovjek očekivao od Lovea da nekavom 35-15 statistikom sam isčupa pobjedu, ali ovaj put uopće nije bilo potrebe za nečim takvim jer su ga napadački više nego dobro zamijenili Rubio i Peković. Potonjega je Adelman ubacio u petorku umjesto bolesnog Darka i tako nastavio igrati svoju 4-1 formaciju (4 bijela, 1 tamnoputi). Darka na stranu, Peković u paru s Loveom je puno racionalniji potez, obzirom da je upravo Pek najčvršći strijelac Wolvesa pod košem i svojim stilom igre u reketu omogućuje Loveu da se puno više izvlači i kreće.

Jasno, koliko god da štimaju u napadu, toliko su šuplji u obrani, ali nije da s Darkom reket Wolvesa biva puno nebrobojniji. Ukratko, ova kombinacija i dalje treba dobivati startnu prednost jer Peković je takav lik koji će iskoristiti svaki centimetar prostora koji mu ostavite, za razliku od pasivnijeg i često dekoncentriranog Darka koji jednostavno nema ni približno takvu glad za košarkom. Peković je noćas čak anulirao i svoju najveću boljku, skakačku nemoć, ali nek vas njegov double-double ne zavara. Puno više od nekakvih preko noći ugrađenih federa za njega je zaslužan još sporiji i još nepokretniji Timmy, poznat i pod muslimanskim imenom Mumia Abu Duncan.

Utakmicu za Spurse nije izgubio nitko drugi nego naš cijenjeni Pop, kojem je trebalo dobre tri četvrtine da shvati da Duncan nema ni snage ni brzine za čuvati Pekovića (zar ova rečenica ne govori dovoljno o Timmyu danas?). I iako je riješio jedan dio problema kada je na Peka stavio Splittera, užasnom rotacijom visokih kroz cijeli susret išao je Wolvesima na ruku. Doduše, nije da je imao previše izbora, Bonner i Duncan su danas praktički jednako nevidljivi obrambeno, ali zar se prema jadnom Blairu i dalje treba ponašati kao prema zadnjem rookieu? Momak nije pokazao ništa u svojoj startnoj roli, ali zasigurno je mogao napadački biti jednako opasan poput Bonnera i usput smetati u obrani Loveu da je kasnije dobio koju minutu.

Timmy je još bitan u napadu, može zabiti s poludistance i njegovi pasovi s vrha reketa neprocijenjivi su za Popov sistem, ali nastavak igranja nakon ove sezone bio bi samo produživanje agonije. Jednostavno, čovjek igra preveliku rolu na oba kraja parketa, rolu koju više nije sposoban odraditi. Mogao bi se švercati još koju godinu kao back-up centar, ali želi li to itko? Da li je potrebno da takva legenda prolazi kroz onakve jadne godine kroz koje su nepotrebno prošli Ewing i Olajuwon? Čisto primjera radi koliko ga više ne slušaju noge - u završnici je dobio dobru loptu na desnom bloku, kreće na zakucavanje i onda ga bananira nitko drugi do Wes Johnson. Tužno.

Ipak, više od Timmyeva mumificiranja, Spurse karakterizira igra Richarda Jeffersona. Tip nastavlja sjajne šuterske partije, ali još veći show odrađuje na drugom kraju terena gdje protiv njega zabija tko god se sjeti. Taj pametni napad u ponor vuče kriminalna obrana i jedini razlog zašto San Antonio pliva (i zašto će plivati) iznad polovičnog učinka jeste sjajna klupa. Njihova druga petorka Neal, Green, Leonard, Bonner i Splitter ne bi imala problema dobiti seriju od sedam protiv Bobcatsa, a namučila bi i dobar dio preostalih momčadi s dna. Međutim, s ovakvom obranom Spursi više ne mogu biti favoriti na nijednom gostovanju, posebice protiv skoro pa jednako dobrih ekipa.

Kod Wolvesa izgleda da je završila epidemija ozljeda, većina igrača se vratila u rotaciju, što donosi nove brige Adelmanu. Nešto slađe doduše, jer sada će bar moći više miksati u potrazi za trojkom koja će od večeri do večeri najbolje pratiti Rubia i Lovea. Praktički, sada poput Popa može složiti dvije petorke, što se, kad pogledamo na to kako stoje momčadi poput Jazza ili Rocketsa, u ovakvoj sabijenoj sezoni čini poprilično bitnim. Recimo, startaš sa Rubiom, Ridnourom, Beasleyem (vratio se noćas, odigrao bez veze i opet nas sve zajedno natjerao da se pitamo koja je njegova rola u NBA, jednog dana kada konačno svi shvate da nije strijelac koji može dobivati startne minute), Kevinom i Pekom, a onda po potrebi ubacuješ Bareu, Ellingtona, Johnsona, Williamsa i Randolpha.

Primjećujete da nema Darka, što je skroz razumljivo jer NBA igra danas ne zahtijeva stalnu rotaciju balvana na petici. U slučaju nužde može poslužiti, ali tu se javlja i pitanje što s Millerom koji od noćas više nije u odijelu nego u uniformi i čini se spremnim igrati na Adelmanov poziv. Hoće li ovakva gužva biti problem jer jednostavno nema minuta za sve? Ili će samo koristiti jer omogućuje Adelmanu veći izbor u raznim situacijama? Slično je i na vanjskim pozicijama, obzirom da se prije roka nakon operacije leđa vratio Webster. Pronađe li formu, takav šuter uvijek zaslužuje minute, a to znači da se nekoga od trenutnih swingmana mora preseliti na klupu. Dok pod košem od viška glava ne boli, ovdje ispada da je netko totalni višak. Kad se vrati Barea, najpametnije bi nekoga bilo trejdati kako bi se izbjegle brige. Izbora ima, jer obzirom na minute koje su dobili i rezultate koje ostvaruju Wolvesi, teško da će Johnson i Beasley ikada imati veću vrijednost nego sada.

Naravno, na tome mogu zahvaliti prije svega kvaliteti osovine Love-Rubio. Izgleda da smo došli do te faza u kojoj Minnesota ima šanse za pobjedu kad god ovo dvoje uhvate svoj double-double (noćas je Love bio nešto skromniji napadački, ali Rubiova netipična šuterska efikasnost to je nedoknadila). Taj njihov napadačko-skakačko-kreatorski učinak je fenomenalna osnova na koju se može nadograditi sve ostalo. Da su trenutno okruženi sa suigračima samo malo veće kvalitativne razine, ovo bi već danas bila playoff momčad. Međutim, čak i ovako, s gomilom back-upova koji igraju startne minute, imaju dovoljno da se održe u ovoj trci za osmu poziciju što dovoljno govori o kvaliteti njihovih temelja. Kako se pobjede nižu, raste i samopuzdanje, a to je faktor koji ne treba zanemariti. Moram priznati da je lijepo gledati kako se ovako dva sjajna igrača transformiraju u pobjednike.

24Jan/124

RUNNING WITH THE PACK G17

Posted by Gee_Spot

Današnji post slobodno možemo nazvati i "Adelman protiv Adelmana", obzirom da smo imali prilike gledati momčad koju je Rick Adelman stvorio protiv momčadi koju je tek počeo oblikovati. Od prve sekunde je bilo jasno da se Rocketsi više kreću bez lopte i da se konstantno otkrivaju, dakle da se i dalje drže lanjskog stila igre. Najveća novost koju je Kevin Mchale dodao ovim osnovama flex napada je povećani broj klasičnih NBA akcija, od spuštanja na post u 4 vani-1 unutra kretanju do pick igre.

McHale je i sam u trenerskim danima u Minnesoti pokazao da je pobornik flex principa, čega su itekako bili svjesni u Houstonu kada su ga potpisivali jer su znali da će time amortizirati pad koji bi neminovno uslijedio nakon promjene stila igre. U biti, jedina bitnija McHaleova promjena ne tiče se dodavanja nego oduzimanja. Naime, Adelman, kao tvrdi pobornik Princeton napada, kroz drugu fazu karijere je, kad god je to bilo moguće, koristio dva playmakera na vanjskim pozicijama. U Kingsima je tako Jasonu Williamsu i kasnije Mikeu Bibbyu često dodavao Bobbya Jacksona, a u Rocketsima je znao igrati s Kyleom Lowryem i Aaronom Brooksom u paru. Danas pak rado koristi kombinaciju Rubio-Ridnour.

McHaleu je važnije kretanje drugog beka od njegove igre s loptom, zato mu i nije padalo na pamet Gorana Dragića koristiti kao išta drugo osim back-up playa. Do noćas, kada je, da ironija situacije bude potpuna, upravo kombinacijom Lowry-Dragić dobio utakmicu. Do zadnje četvrtine Minnesota je bila u igri zahvaljujući dobroj igri vanjske linije i Loveovoj šuterskoj učinkovitosti, ali čim su Rubio i Ridnour izgubili konce utakmice pod agresijom Lowrya i Dragića na oba kraja parketa, kontrola lopte je nestala i Rakete su se samo-lansirale ka pobjedi.

Međutim, nije tu bio kraj McHaleovim lukavim potezima. U utakmicu su sjajno krenuli Martin i Scola, koji su učinkom mahali kao crvenom krpom ispred Adelmanova nosa. Ne igraju ni približno sjajno kao lani, ali na jedno poluvrijeme su pokazali da je s razlogom napad Houstona i dalje vrhunski - jednostavno i jedan i drugi mogu trpati u serijama. Adelman je tražio rješenje kako ih usporiti, da bi u trenutku kada je izgledalo da ga je našao, McHale jednostavno u igri ostavio Leea i Pattersona kao bolje obrambene igrače i potpuno izneredio napad Wolvesa.

Love je preko Scole ubacivao kad god bi se sjetio i McHale nije imao milosti, prepoznao je nepovoljan match-up i ubacio Pattersona koji je otežao ostatak večeri Loveu, a da usput nije smetao u napadu jer je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao. McHaleu treba čestitati na rotacijama i korištenju igrača, posebice fascinira njegovo povjerenje u rookiea Parsonsa koji igra u svim kombinacijama i šalta se iz uloge point-forwarda u power-forwarda po potrebi. McHale stalno ističe rookiev košarkaški IQ i potrebu za takvim igračem u postavi, igračem koji neće zaustavljati loptu i koji će uvijek izabrati najbolje moguće rješenje.

Samo, nije McHale jedini zaslužan za buđenje Rocketsa. Samuel Dalembert donio im je opciju u sredinu kakvu lani nisu imali. Ne, nije zatvorio reket, ali stabilizirao je skok, tako da ova uglavnom mekana obrambena momčad, u kojoj nitko nije pravi stoper i nema takav mentalitet, ima barem kakvu-takvu ravnotežu pod košem. Lowry pak dokazuje da možeš biti bucmast i kvalitetan, čime u startu ruši teoriju da bi Felton bio bolji igrač kad bi imao manje kila. Ili imaš igru ili nemaš, nema to veze s obujmom dupeta.

A Lowry ima igru. Od ranih dana bio je slash 'n' kick majstor koji može zabiti tricu zbog čega sam ga već 2008. smatrao budućim liderom Grizzliesa, ali potonji su imali drugačije planove, odlučivši se radije ključeve momčadi dati puno višem picku, Mikeu Conleyu. Trejdan je u Houston kao back-up, što je i bio do trenutka kada se Brooks ozljedio. Nakon što je ušao u petorku, Lowry iz nje više nije izlazio, a ovogodišnja eksplozija rezultat je te zrelosti, minutaže i samopouzdanja. Od mladog i eksplozivnog atlete izrastao je u igrača s više brzina i pick 'n' roll majstora koji igra pametno, čvrsto i raznovrsno. Triple-double raznovrsno. Uz sve još je i dobar u obrani, ubojica je s linije slobodnih (što znači da je tamo često i da je precizan), a jedini ozbiljniji feler mu je popriličan broj izgubljenih.

Ova Lowryeva formula trica i slobodnih ujedno je i glavna formula napada Rocketsa. Koji je opet odličan jer je učinkovit čak i bez vrhunskog talenta. Lowry je sjajan sa slobodnih, ali je po pitanju iznuđivanja i zabijanja istih za jednog Martina mala beba. Scola pak djeluje sporije nego ikada, ali i dalje može staviti svaki otvoreni šut s poludistance. Klupa je krcata igračima koji mogu zabiti otvoreni šut i ova raznovrsnost i širina u napadu omogućuje im da trpaju iz večeri u večer.

Uglavnom, s ovako kvalitetnim napadom i ovako kvalitetnom klupom, Rocketsi bi dobili svaku eventualnu seriju od sedam protiv Wolvesa. U ovom trenutku su jednostavno za klasu iznad kao momčad i stvarno je šteta što umjesto danas tek solidnog Scole nemaju jednu rasnu all-star četvorku jer bi tada bili sigurna playoff momčad. Kad se sjeti kako ih je lani izbjegao Bosh, kako ih je ove godine ignorirao Nene i kako su nesretno ostali bez Gasola, čovjek mora priznati da njihov problem stvarno nije vodstvo, već čisti slučaj negativnog predznaka (da ne spominjem Yaovo stopalo).

A što se Wolvesa tiče, ove večeri je dobra vijest bila što je zbog bolesti Wesa Johnsona konačno priliku u startnoj petorci dobio Williams. Energija je opet bila tu, ali isto tako bilo je vidljivo da se ne snalazi na trojki i da mu puno više odgovara uloga pod košem. Uopće, više mu paše pasivnija napadačka rola, kada čeka loptu pod košem ili na šutu, nego kreatorska. Bit će on sjajan role player, tu nema sumnje, trenutno je problem i što sam želi previše i što ga Adelman u traženju rotacije previše seli iz jedne uloge u drugu. Šteta jedino što sa svojim vrlinama praktički duplira Loveov stil igre, umjesto da ga nadopunjuje. Obzirom na slabašnu sposobnost kontrole lopte, predvidvljive ulaze i osjećaj za asist ravan nuli, Williams jednostavno nema all-round igru za biti na krilu. Njegova je budućnost pod košem i što prije Adelman prestane stavljati ga u loše situacije, to bolje za sve uključene.

Ostalo? Pa opet se sve vrtilo oko Rubia, dok je on nabijao ritam i razigravao stvari su funkcionirale, čim je počeo gubiti lopte stala je i Minnesota. Još jednom smiješni šuterski učinak teško da je pomogao. Noćas je imao podršku u gomili Loveovih trica, ali dva povremeno nadahnuta igrača nisu dovoljna za stvari privesti kraju. Dok napad Wolvesa u završnici stoji i čeka da Rubio i Love nešto izmisle, Rocketsi vrte svoje akcije kao sat. Ta razlika u realizacija ključ je ove utakmice, što nas vraća na početak priče. S jedne strane Adelmanov odrađen posao, složena košarkaška momčad, a s druge tek započeta misija, momčad koja tek uči igrati košarku zajedno. Dakle, imaju i razloga za optimizam u Minnesoti - ako sve prođe po planu, i oni će jednoga dana biti efikasni kao Rocketsi.

I još nekoliko rečenica o Loveu. Ljubav Majke postaje iritantan s konstantnim zaostajanjem u napadu, doslovno svaki put nakon kontakta koji nije sviran žali se na odluku sudaca i doslovno svaki put na drugoj strani igrač kojega bi trebao čuvati zabija koš dok ovaj gubi vrijeme na sudce umjesto da trči nazad u obranu. Noćas je tako Scola dobio niz lakih poena na poklon, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je puta tijekom sezone Love ostavio suigrače u igračkom minusu. Obzirom na to kako inače igra pozicionu obranu, ovakve navike mu stvarno nisu potrebne. Doduše, nije da mu je Scola ostao dužan s druge strane - fascinantno je da takva igračina u 31-oj godini života, kada bi valjda nekakvo iskustvo trebalo sakriti dobar dio fizičkih minusa, još nema pojma što se događa u obrani i da nije u stanju ispratiti jednu jedinu akciju i završiti nekako suparniku na ruci. Protiv njega je Love imao šuterski trening, a da ne spominjem činjenicu da se Argentinac više ne može odlijepiti od poda kada treba skakati.

Uglavnom, ako ćemo gledati brojke, ovo što je Love noćas upisao u box score govori u prilog onima koji zastupaju tezu da čovjek zaslužuje maksimalan ugovor. Ja obožavam sve što je postigao i što postiže s ovakvim fizikalijama, ali malo me već živcira takvo navijanje po kojem su Wolvesi dužni to napraviti ili će pokazati da su luzeri. Prvo, što je loše u tome da netko malo ispipava tržište? Još jučer svi su se žalili kako su najveći problem lige ogromni ugovori koji guše male momčadi prisiljene preplatiti svoje najbolje igrače iako oni možda nisu sposobni donijeti vrhunski rezultat. I sada, kada jedna mala momčad konačno razmišlja izvan okvira, odmah ne valja. Ne kužim takav stav, jer zar poanta poslovanja sa salary capom nije odgovornost svih uključenih u proces slaganja momčadi?

Što nas dovodi do drugog - da li je Love ikakva garancija naslova? Naravno da nije, on je sjajan igrač koji će uvijek biti dobar temelj, ali oko kojega treba graditi puno čvršće i raznovrsnije zidove nego oko nekoga tko leti po parketu. Stoga, ako ćemo početi od toga da je osnovni cilj svake franšize lov na prsten (a ne samo imati na rosteru dovoljno zvučnih imena kako bi opravdali cijenu karte), zašto bi potpisivanje igrača koji ne može zabiti pod košem jer je prespor bilo idealno rješenje? Zašto onda ne ostaviti dodatnog prostora za potpisivanje budućih pojačanja? Iz tog razloga potpuno podržavam pokušaje Minnesote da istraži nove putove građenja momčadi, iako će na kraju, poput tipičnog malog tržišta, vjerojatno pokleknuti i pristati na maksimum.

25Dec/110

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Posted by ispdcom

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

24Dec/110

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Prilika za uključiti se u borbu za naslov došla je prije nego su se nadali i prije nego su bili spremni. Thunder ima sve potrebno za godinama dominirati ligom – fenomenalna dva temelja u Durantu i Westbrooku, sjajne suigrače koji ih nadopunjuju u Ibaki i Hardenu te cijeli niz korisnih igrača zadatka. Ono što im je stalo na put bila je činjenica da još ne znaju kamo sa svim tim talentom, što je dijelom krivica igrača (posebice Duranta i Westbrooka koji često nepotrebno forsiraju), a dijelom nesretnog trenera Brooksa koji je protiv Memphisa imao sreće što obezgayevljeni Grizliji nisu mogli pratiti ritam njegove momčadi (a i Hollins mu je u par navrata učinio uslugu), dok ga je protiv Dallasa Rick Carlisle potpuno nadigrao i razotkrio. Brooks očito zna s mladima i zna postaviti igru u obrani, ali da je ranije prepoznao Hardena kao playmakera možda bi napad ovisan isključivo o individualnom talentu konačno poprimio i obrise nekakvog sistema.

THIS IS NOW:

Opravdanja više nema, s ovim rosterom Brooks mora napraviti korak naprijed. Westbrook i Durant odradit će glavninu posla, a Brooks samo mora pravilno rasporediti Hardenovu ulogu u napadu i tako postaviti Thunder na vrh Zapada, praktički u klasu za sebe. Istina, još uvijek su svi skupa premladi, ali nije da im konkurenciju više predstavljaju veteranske uber-momčadi protiv kojih treba čekati na red. Red na Thunder je stigao, sada samo moraju pokazati da imaju dovoljno inteligencije i hrabrosti da to iskoriste.

PLUS:

Čak da Ibaka nikada ne postane ništa više od osrednjeg napadača, njegov učinak pod obručima je nemjerljiv za ovakvu momčad i održava balans između obrane i napada. Rotacija je sjajna, posebice pod košem gdje veterani Collison, Perkins i Mohammed donose i šampionska iskustva i gomilu energije. Sefolosha je uvijek potreban stoper, Maynor pouzdani back-up play, a Cook dežurni tricaš. Roster ove momčadi je sastavio genijalac i da se u košarci dodjeljuju oskari, Presti bi dobio onoga za najbolji film kao producent.

MINUS:

Upitni košarkaški IQ. Dolazi li do povremene neuračunljivosti u njihovoj igri samo zbog Brooksovih krivih procjena i mladosti? Ili je greška stilske prirode, odnosno nalazi se u organskoj nemogućnosti da Durant i Westbrook zajedno funkcioniraju? Težina situacije je u tome što pozitivan odgovor na ova pitanje može dati samo naslov.

PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Ibaka, Perkins

5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Collison, Ibaka

SCORE: 49-17

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Tipična sezona za Blazerse, još jednom obilježena ozljedama i vrlo dobrom igrom usprkos svim problemima. Ono što je razlikuje od većine u McMillanovoj eri je ta što označava kraj generacije koja je godinama trebala vladati NBA ligom i koja bi možda upravo ove sezone, obzirom na smjenu generacija, imala najveću šansu u lovu na naslov. Nažalost, Royeva koljena nisu izdržala, Odenova nikada nisu ni dobila priliku i jedno poglavlje je gotovo.

THIS IS NOW:

Međutim, na rosteru je još dovoljno vatre da se ne srlja bezglavo u rebuilding. LaMarcus Aldridge je još uvijek dobar oslonac i, iako nije superstar, okružen gomilom solidnih igrača može nositi Blazerse do dobrih rezultata. Problem s njegovom pratnjom je u tome što se uglavnom radi o igračima koji mogu dati maksimum samo ako su okruženi igračima koji su kvalitetniji. Praktički, svaki od igrača Blazersa igra ulogu koja mu je za jednu poziciju neprimjerena. Aldridge, idealan drugi igrač, sada je prvi. Wallace, sjajno atletsko krilo koje all-round učinkom može biti treća opcija, ovdje je drugo ime. Igrači poput Feltona i Matthewsa, stvoreni za zaokružiti petorku, morat će iskočiti na neki način i prihvatiti veću ulogu. Naravno, sve polazi od činjenice da je Royevom ozljedom brižljivo isplanirana momčad pala za taj jedna stupanj, a, gledano uži kontekst lanjske sezone, činjenica da su ostali bez Roya znači da su ostali i bez prvog čovjeka s klupe. To je donekle ispravljeno dovođenjem Jamala Crawforda, revolveraša sposobnog donijeti instant koševe s klupe. Činjenicu da je Marcus Camby danas uglavnom obrambeni skakač koji sam sebe izbacuje iz rotacije neprestanim promašivanjem šuteva s poludistance pokušat će nekako maskirati dovođenjem podcijenjenog fajtera Craiga Smitha i veterana Kurta Thomasa, koji danas može jedino i igrati u sporoj momčadi kakva su Blazersi. Očekivati da Oden svojim povratkom donese živost pod obruče iluzorno je obzirom na stalna odgađanja njegovog povratka na parkete, tako da jedina opcija da se nekako tijekom sezone pojačaju ostaje ili trade Wallacea (Batum može uskočiti u petorku i dobrim dijelom pokriti njegov učinak) ili eksplozija nekog od cijelog niza mladih anonimnih igrača koje su okupili i koji im sačinjavaju većinu na klupi.

PLUS:

Koliko god ponekad iritiralo gledati njihov spori napad, činjenica je da je nerijetko upravo McMillanov stil igre najveće oružje Blazersa. Posebice tu mislim na obranu koja je građena oko spriječavanja lakih koševa, mada i napad, usprkos prividnoj neučinkovitosti, funkcionira upravo na inzistiranju da su laki koševi ili barem oni iz izrađenih situaciji jedini pravi izbor.

MINUS:

Blazersi niti imaju dovoljno kvalitetnu jezgru da plešu s ovim mladim ekipama koje dolaze, niti su toliko stari da odjašu u sumrak rebuildinga s ovim veteranskim. Treba graditi u hodu, a to je uvijek opasno, posebno kad imate vlasnika koji ne preza od suludog trošenja novca. Tko zna, možda je pametnije pokušati još jednom, pa onda jednostavno krenuti iz početka, ma kako to bolno bilo.

PRVIH 5: Felton, Matthews, Wallace, Aldridge, Camby

5 ZA KRAJ: Felton, Crawford, Matthews, Wallace, Aldridge

SCORE: 38-28

DENVER

THAT WAS THEN:

Kotrljali su se nekako kroz sezonu u sjeni sapunice oko Carmela. Kada su ga se konačno riješili, Karl je osvario svoj davni san i složio run and gun momčad oko dvije podjednake petorke, proizvevši usput najbolji napad u ligi i ujahavši pobjednički u playoff. Gdje im je naravno lakoćom na put stala Oklahoma.

THIS IS NOW:

Karl zasigurno trlja ruke oko ovog rasporeda jer mu stil igre bez zvijezda omogućava da na parketu drži u tom trenutku najspremnije igrače, što bi moglo biti od presudne važnosti u back to back utakmicama. Također, prednost treniranja u Coloradu odavno je dokumentirana, teško će bilo tko u back to back situaciji moći do pobjede protiv Nuggetsa u Denveru. Međutim, sve su to detalji koji ne bi smjeli zasjeniti činjenicu da ovo ipak nije lanjska momčad. Ty Lawson više nije vihor s klupe već startni play i praktički najvažniji čovjek, obzirom da Andre Miller nije na razini na kojoj je bio Felton, niti pod stare dane može pratiti ovaj frenetični ritam Nuggetsa (iako ga Karl vrlo dobro poznaje i zasigurno zna kako ga najbolje može iskoristiti). Pad su doživjeli i na bočnim rotacijama, gdje su ostali bez korisnog Chandlera i Smithove eksplozivnosti – Rudy Fernandez i Corey Brewer daleko su od poštenih zamjena. Tako da će Nuggetsi ipak morati paziti na ritam misle li i sami dočekati kraj sezone na nogama, obzirom da su Lawson i Afflalo ipak puno kvalitetnije opcije od svojih zamjena i da će zbog toga vidjeti gro minuta. Danilo Galinari imat će šansu rešetati s krila, a glavne stvari događat će se pod košem. Zadržavši Nenea napravili su ono što su mogli, ali sada treba vidjeti tko će mu se još pridružiti učinkovitom igrom na način na koji su to lani činili veterani Martin i Andersen. Birdman možda ima još nešto u nogama, ali Martinov učinak trebali bi zamijeniti ili rookie Faried ili netko od euro dvojca Kupus – Mozgov, obzirom da je preplaćeni Harrington u ovoj fazi karijere tek šuter iz vana koji se lani nije ni uspio izboriti za bitniju ulogu u Karlovom sistemu. Ja se kladim na rookiea jer netko u petorci mora i skakati.

PLUS:

Nedostatak vrhunskog talenta nadoknadit će rotacijom i prednošću domaćeg terena. Ipak, sve je u rukama Karla koji mora pronaći načina da iz slabijeg rostera nego lani smiksa slične rezultate.

MINUS:

Napadačka učinkovitost će zasigurno pasti obzirom na promjene, a, kako osnova za značajniji napredak u obrani nema, Denver će morati itekako pripaziti ne bi li im se dogodilo upravo suprotno od onoga što većina očekuje – umjesto da budu potencijalno iznenađenje iz sjene, vrlo lako bi mogli ispasti iz playoff slike.

PRVIH 5: Lawson, Afflalo, Galinari, Nene, Mozgov

5 ZA KRAJ: Lawson, Afflalo, Galinari, Faried, Nene

SCORE: 35-31

UTAH

THAT WAS THEN:

Prošla sezona u povijesti Jazza bit će upamćena po odlasku legende Jerrya Sloana. Nakon toga, bit će zapamćena i po lakoći kojom su se odrekli svog najboljeg igrača Derona Williamsa, sve kako bi izbjegli buduće sapunice. Nije zemlja mormona diznilend ni Gotham pa da se poštena raja gnjavi tračevima. U SLC-u je bitna samo košarka, a ona je, nakon još jednog osrednjeg početka sa Sloanom i Deronom, dolaskom Corbina za trenera postala jedva gledljiva.

THIS IS NOW:

Možda je rano tako nešto tvrditi, ali meni se čini da Tyrone Corbin nije kapacitet za NBA trenera. Čovjek navodno želi popraviti nedostatke koje je imala Jerryeva obrana (previše faula i previše rupa) i onda u sredinu reketa gurne Ala Jeffersona, genijalnog strijelca koji se nije u stanju obraniti niti od muhe. Posao Corbinu neće olakšati ni čudna formula kojom je posložena ova momčad. U rukama ima roster sastavljen od gomile mladih igrača kojima treba dati minute i šansu s jedne strane, dok s druge strane stoji niz iskusnih veterana kojima se zasigurno ne prolazi kroz nekakav rebuilding. Pouzdani veteran Milsap svojom igrom s poludistance i konstantnim kretanjem dobro paše uz Jeffersona u napadu, ali oba su preniska za nadopunjavati se u obrani. Mladi Favors ima potencijal jednog dana biti rješenje za sve njihove probleme u reketu, možda pomogne i rookie Kanter, ali dok njih dva stasaju Big Al i Milsap vjerojatno će već biti u novim klubovima. Jazz je krcat pod košem i trebat će pametno podijeliti minute između veterana i mladih, ali zato na vanjskim pozicijama vlada suša. Doveli su veterana Josha Howarda ne bi li uštrcali malo eksplozivnosti u napad, ali Howard nakon svih ozljeda nije ništa manje istrošen od Rajae Bella. Uglavnom, dati minute njima na boku totalno je blesavo pored mladog Haywarda i novog rookiea Burcsa. Jedina pozicija na kojoj nemaju alternativu istrošenom veteranu je ona playmakerska gdje je Devin Harris usamljen do te mjere da su mu doveli Jaamala Tinsleya. Uglavnom, u ovoj sezoni osnovno će biti pratiti razvoj mladih, možda usput zamijeniti ponekog veterana za budući pick (makar i druge runde kao što su napravili davši Netsima Okura, usput dobivši i poprilični trade exception) ili neko prikladnije pojačanje. I, naravno, doći u poziciju sudjelovati u što boljim okolnostima u budućem super draftu.

PLUS:

Big Al je sposoban zabiti pod košem kao malo koji igrač u ligi, a cijeli niz zanimljivih igrača mogao bi potencijalno značiti i puno efikasniji napad nego je to bio slučaj lani.

MINUS:

Bez obzira koliko se Corbin trudio posložiti obranu, s ovim Sloanovskim rosterom bez i jednog stopera za očekivati je kako će Jazz uvijek puno više primiti nego će moći zabiti. Također, upitno je tko je od ovih mladih igrača uopće talent na kojega će se ubuduće moći osloniti. Hayward je u rookie sezoni pokazao malo, Favors osim povremenih skakačkih bljeskova nije pokazao ništa, Evans je bio dobar za kasni izbor druge runde samo što ove sezone mora uskočiti u Kirilenkove cipele (Miles to definitivno ne može), Kanter je praktički izabran na osnovu priča jer malo ga je tko ikada vidio da igra osim ovoga ljeta na EP-u, a Burcs je igrao na lijevom sveučilištu i pitanje je kako će se njegovi talenti prenijeti u NBA. Opet, obzirom na dokazanu kvalitetu Kevina O'Conora kada je pronalaženje talenta u pitanju, sve je moguće.

IDEALNIH 5: Harris, Hayward, Evans, Favors, Jefferson

SCORE: 27-39

THE PACK

THAT WAS THEN:

Kahnovski roster skrpan od gomile osrednjih playeva, promašenih visokih draft pickova i krilnih igrača koji smetaju jedni drugima, nikako da napravi nekakav mali iskorak koji bi, barem na sekundu, natjerao čovjeka da pomisli kako je Kahn svih ovih godina imao ideju što radi. Prošla sezona obilježena je promašajem s izborom trenera (nesretni Rambis pokušao je učiti trokut potpuno za njega ne-adekvatnu skupinu, što je nažalost rezultiralo time da je trokut osuđen na nestanak iz NBA, barem dok Phil ne sleti u Knickse) i Loveovom eksplozijom koja je povremeno skretala pozornost i na Wolvese. 30-30 i 20-20 nisu samo nazivi nekih tamo dokumentaraca, barem ako pitate prave NBA fanove.

THIS IS NOW:

Rubio je konačno sletio u čopor, što Kahnu izbija zadnje opravdanje iz ruku obzirom da je sve ove godine gradio momčad oko na Rubia potrošenog picka. Ili će Wolvesi konačno zaigrati košarku ili će David tražiti novi posao. Da zaigraju košarku pobrinut će se Adelman, iskusni trener koji neće poput Rambisa tvrdoglavo tražiti od igrača da se nametnu njegovim idejama. Adelman će ionako potentan napad dodatno otvoriti, što je dobra vijest za Lovea i suigrače. Obrambeno, Wolvesi ionako nemaju potencijala biti kvalitetni, a to znači da je suludo trošiti minute na likove poput Darka ili Pekovića. Adelman će svjesno riskirati dodatnu propusnost u reketu samo kako bi s Loveom ili Millerom na petici napad dobio dodatnu opciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će iskoristiti navodne talente (kažem navodne jer ih nitko još nije vidio, iako svi o njima pričaju) Randolpha i u manjoj mjeri Johnsona, a naravno da će sve oči biti uprte u Rubia. Nakon očajnih igara u Euroligi optimisti se mogu samo nadati da je NBA primjereniji stil za rastrčanog Španjolca. Način na koji će se raspodjeliti minute između Beasleya i Williamsa još je jedan zaplet na koji treba obratiti pažnju. Oba su preniska za klasične NBA četvorke, ali gurajući ih na krilo oduzimate im šansu da iskažu svoj skakački potencijal. Williams je bolji šuter za tri i boravak na perimetru ne bi ga trebao potpuno iznerediti, iako bi i njemu uloga četvorke pored Lovea najbolje legla, dok je usprkos gomili koševa lani bilo vidljivo da Beasley udaljen od koša nije ništa više od uber verzije tweenera poput Ryana Gomesa ili Marvina Williamsa.

PLUS:

U Williamsu imaju all-round potencijal koji bi mudrim vodstvom Loveu trebao konačno donijeti kvalitetnog suigrača. Ključna riječ za njih je svakako potencijal. Odigra li Rubio kako Kahn očekuje, pronađe li Adelman ulogu Randolphu (možda kao centru), tada mogu biti stvarno opasni.

MINUS:

Očekivanja su jedno, a činjenice nešto sasvim drugo. One i dalje jasno govore da je jedino Love dokazana kvaliteta, što je u ovakvoj sezoni možda dovoljno za desetak pobjeda. Moja prognoza je nešto optimističnija i najvećim dijelom se bazira na poboljšanjima koja će uvesti Adelman. Međutim, sumnje u ostatak rostera itekako postoje, bilo da gledamo individualno ili skupno. Jednostavno, previše je tu loših poteza bilo odigrano da bi se u jednu godinu sve dovelo u red.

IDEALNIH 5: Rubio, Johnson, Williams, Love, Randolph

SCORE: 23-43

27Feb/113

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Suze za Perkom, pohvale Blazersima, čuđenje nad Wolvesima, a ima i Carmela i Derona