ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Jul/127

30 FOR 30: NEW ORLEANS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 21-45

MVP: Monty Williams

X-faktor: David Stern

Priču o Hornetsima, slično onoj o Clippersima, nemoguće je započeti bez spomena neostvarenog tradea s Houstonom i Lakersima koji bi u New Orleans doveo Lamara Odoma, Kevina Martina, Luisa Scolu i Gorana Dragića u zamjenu za Chrisa Paula. Iako mi nikada neće biti jasno zašto je jedan po svemu sudeći inteligentan GM poput Dempsa pristao na ovakav posao koji bi franšizu preko noći pretvorio u preskupi starački dom, logično je za pretpostaviti da bi s ovakvim rosterom sezona Hornetsa krenula nešto drugačijim tokom. Naravno, ne bi postali playoff momčad, ali poigrajmo se nakratko s pretpostavkama.

Odom vjerojatno ne bi bio pojačanje pošto je njegova psiha, zbog razno raznih privatnih problema (od kojih su neki bili stvarno ozbiljni, dok su se neki ticali isključivo njegovog statusa celebritya), ove sezone tijelo svela na beskorisnu masu. Martin bi sigurno propustio pola sezone zbog ozljede, a Scola bi bio višak pored Landrya i Smitha. Međutim, ako je Monty Williamsa bio u stanju izvući 21 pobjedu iz ovoga što je imao na raspolaganju, onda je svakako mogao iskoristiti i ovu trojicu, a pogotovo Dragića.

Koji je ključ cijele priče – Jack je odradio solidnu sezonu do ozljede, kao i Vasquez nakon što je preuzeo ulogu prvog playmakera, ali obojica su igrači kojima bolje leže minute s klupe. Ako pretpostavimo da bi Dragić odigrao sezonu kao što je bio slučaj u Houstonu (a bi, jer i Hornesti su poput većine NBA momčadi tek još jedan napad koji u 7 od 10 organiziranih situacija vrti ili pick & roll ili slash & kick akcije, u kojima je Dragić lani u Houstonu bio odličan), to bi Hornetsima omogučilo solidnu vanjsku rotaciju i izuzetno bitnih 48 kvalitetnih minuta na poziciji playa (što u stvarnom svijetu nisu imali cijele sezone).

Recimo da bi zbog svega ovoga umjesto sa scoreom 21-45 Hornetsi sezonu završili s 5 pobjeda više (to je neki minimum, nema smisla pretjerivati jer i ovo će biti dovoljno da objasnim poantu). Sa 26 pobjeda, New Orleans bi preskočio Netse, Raptorse, Pistonse, Kingse i Warriorse, te bi s 13% šansi za dobitak prvog picka pali na – 1%. Mislim, sve je ovo jedna nepotrebna špekulacija, ali ne mogu odoliti da još jednom ne naglasim koliku sreću je Demps imao što se Stern odlučio uplesti u ključnom trenutku i tako spasiti vrijednost franšize (bez prvog picka, tko zna bi li se proces prodaje franšize uopće realizirao za 338 milijuna, što je i dalje 112 milijuna slabije od cifre za koju su prodani Warriorsi).

Ne samo da bi bez Sterna Hornetsi danas bili bez Davisa, već ne bi mogli potpisati ni Ryana Andersona, pošto bi im Scola, Martin i Odom pojeli najveći dio salary capa, a da ne govorim da bili prisiljeni pretplatiti Dragića kako ne bi ostali bez jedinog potencijalno korisnog igrača za budućnost iz Paulovog tradea. A kad smo već kod Paula, što su to Hornetsi dobili za njega i koliko su im te prinove pomogle da se srozaju na dno, s kojega se ipak puno lakše odbaciti prema gore nego iz situacije kada ste metar od dna i nemate se od što odgurnuti?

Williamsa je na početku sezone umjesto Paula (i drugog najboljeg igrača Westa koji je kao slobodan igrač potpisao za Indianu) dočekala trojka Kaman, Gordon i Aminu. Često ozljeđeni centar koji ni kada je zdrav ne donosi prednost zbog loše igre u obrani koja proizlazi iz tromosti uma i tijela (tijela koje sa svakom novom ozljedom postaje još nemoćnije), često ozljeđeni bek šuter all-star talenta i mladi atleta koji tek treba pronaći svoju ulogu u ligi definitivno nisu mogli uskočiti u cipele nekadašnje osovine Paul-West, ali nije da su dobili ni pravu šansu.

Naime, Gordon je od prve utakmice uzeo stvar u svoje ruke i dokazao da je ovo njegova momčad. Igrom slučaja gledao sam njihovo otvaranje sezone protiv Sunsa i uživao u sjajnoj Gordonovoj partiji kojom je u prašini ostavio i jednog Stevea Nasha. Nije stvar bila samo u tome što je zabijao, već što je pokazao onu kvalitetu zbog koje su NBA fanatici znali da gubitak Paula nije uzaludan – Gordon lakoćom kreira šut i sebi i suigračima. Taj dribling i osjećaj za asist ono su što ga čini all-star potencijalom, a šut s poludistance nakon crossovera, kojega je ubacio u zadnjoj sekundi kako bi Hornetsima donio pozitivan ulazak u sezonu, samo je taj potencijal potvrdio.

Problem je bio samo u tome što je ta jedna utakmica dugo vremena bila sve što će Gordon dati Hornetsima jer već sutradan je zbog bolova u koljenu otpao za skoro cijelu sezonu. Vraćao se u par navrata odigrati po nekoliko utakmica pa bi se opet povlačio ili zbog koljena ili zbog leđa ili zbog gležnja, ali čak i u takvom stanju, bez natjecateljske forme, u onih 9 utamica što ih je odigrao odveo je Hornetse do scorea 6-3 (da ne bi netko mislio kako je imao sreće igrati protiv dobrog ždrijeba, između ostalih u ovih 6 susreta dobili su Jazz, Nuggetse, Rocketse i Grizzliese, u periodu kada su se svi nabrojeni grčevito borili za playoff).

Brojke koje je ostavio u tih 9 utakmica jasno i glasno govore kako je Gordon rasni all-star materijal, kvragu, možemo pretpostaviti kako bi Hornetsi s njim u postavi bez problema nadmašili onih hipotetskih 26 pobjeda koje smo ranije spomenuli. Bez njega, Williams nije imao prvu opciju u napadu i zato je ova 21 pobjeda još fascinantnija. Prvo, ostvarene su bez punog učinka Kamana i Okafora, koji su zajedno propustili 58 utakmica, pruživši gotovo ništa – i jedan i drugi trebaju kvalitetu oko sebe da bi mogli zablistati u svojim limitiranim rolama (Kaman kao strijelac u postu, Okafor kao snagator pod košem), jer u ovim situacijama u kojima moraju pružiti nešto više, do izražaja prvenstveno dolaze njihove slabosti (Kamanove betonske noge, Okaforove drvene ruke).

To je značilo da je najveći posao pod košem odradio Gustavo Ayon, Meksikanac koji je sletio u momčad usred sezone ravno iz španjolske lige gdje je bio jedan od najboljih igrača (i to nakon što je otkupio svoj ugovor za iznos koji je dobio u Hornetsima – praktički, čovjek je igrao besplatno, ali rizik se isplatio obzirom da je potvrdio NBA kvalitetu čak i na neprirodnoj poziciji petice), a pomogli su mu i Jason Smith (izrastao u pick & pop majstora) i Carl Landry, dvojac koji je držao poziciju četvorke. Landry je odigrao još jednu odličnu sezonu, praktički je svojom igrom leđima davao nekakav balans napadu Hornetsa i prava je misterija zašto u ligi u kojoj visoki bez ikakvog napadačkog talenta dobivaju milijune, nitko ne želi dati višegodišnji ugovor dokazanom post up majstoru kompletne igre u napadu (ok, Landry je očajan skakač za visokog igrača i u obrani je blago rečeno nebitan zbog manjka centimetara i atleticizma, ali u ulozi kakvu ima Brandon Bass bio bi itekako koristan).

Uz visoke igrače, Williams je još izvukao maksimum iz svoja dva back-up playa (Jack je odigrao klasičnu Jackovsku sezonu, opet je neočekivano uletio u ulogu startera i opet nije razočarao, a Vasquez se pobrinuo da Memphis dobije nagradu za najgluplji trade godine odrekavši se igrača koji bi im bio od koristi za nekoga tko im uopće nije trebao), ali rupe na bokovima bile su previše za igrati ozbiljnu košarku. Iako je Williams koristio svaku priliku da hvali Belinellia, bilo je očito kako Talijan nije dorastao ulozi prvog swingmana. Od hrpe prolaznika koji su dobili šansu na boku, donekle su se iskazali Aminu i Henry, ali ovo iskazali odnosi se na razinu koju su prikazali ostali, uglavnom iz NBDL-a pristigli igrači, a ne na neke njihove specijalne kvalitete.

U biti, činjenica da su Jack, Belinelli i Landry bili najbolji igrači Hornetsa govori sve – momci su još jednom pokazali da su koristan igrački materijal, problem je bio samo u tome što su umjesto u ulogama za koje su stvoreni (onima s klupe) morali igrati startne minute. Što me opet vraća na Williamsa. Logično je da su ga preskočili kod izbora za trenera godine, dati jednu takvu nagradu čovjeku čija momčad ostvari 21 pobjedu stvarno ne bi imalo smisla. Ali, kada bi primjenili formulu po kojoj bi titulu za najboljeg trenera dobio onaj stručnjak koji ostvari najviše s najmanje talenta, Williams ispada broj jedan. Stvar je poprilično jednostavna – Hornetsi su najveći broj minuta tijekom sezone dali back-up igračima, a jedini starteri koji su bili u top 10 po minutama su Ariza, Okafor i Kaman koji, blago rečeno, nisu ništa više od igrača donje srednje klase koji služe za popuniti petorku.

Ovakav manjak talenta omogućuje nam da povučemo paralelu s Bobcatsima koji su totalno podbacili i koji su po prijašnjim brojkama igrača na rosteru trebali doći do 14 pobjeda, dok je statistički najlogičniji broj na kojem su Hornetsi trebali završiti 15. Naravno, gledati prijašnje brojke igrača i po njima slagati očekivanja nije egzaktna znanost (da je, ne bi trebalo ni igrati utakmice jer bi sve znali i prije početka sezone), ali daje nam smjernice na što treba obratiti pažnju. U ovom slučaju je jasno kako su se Bobcatsi totalno raspali, ali i kako su Hornetsi nadmašili očekivanja.

I tu po meni dolazimo do jednog bitnog i izuzetno pozitivnog detalja. Ovih 6 pobjeda koliko ih Hornetsi imaju iznad granice očekivanog su, gle slučajnosti, točno u skladu s onih 6 utakmica koje su dobili s Ericom Gordonom u postavi. Sad, bilo da ste skloniji pripisati ih isključivo Gordonu ili pak pripadate skupini koja smatra da je Williamsova uloga bila presudna, u jednom se morate složiti – ova dva imena su ključna u budućem razvoju franšize. I zato je činjenica da su i dalje u New Orleansu, dobrim dijelom zahvaljujući Davidu Sternu, najvažniji moment ove prve sezone bez Paula.

FAST FORWARD

Dodavši Davisa maloprije spomenutom dvojcu Hornetsi su složili kičmu, a potpisom Ryana Andersona možda su već oformili i svoju veliku trojku. Ryan Anderson je zanimljiv slučaj, čovjek zabija toliko trica (a trica je najučinkovitiji šut u košarci) da je u svim statističkim analizama isplivao kao legitimni all-star igrač. Ako zanemarite skepsu prema visokim bijelcima koji vise na perimetru, laku je uočiti da Anderson zaslužuje takav status. Prvo, ovo nije prva sezona u kojoj briljira, već samo prva sezona u kojoj je dobio maksimalnu minutažu - prilagodite li brojke iz dvije ranije godine, dolazite do izuzetne konstanosti u igri. To znači da Anderson iza sebe ima već tri vrhunske sezone, a to je već ozbiljan uzorak na osnovu kojega se može reći da je Anderson majstor.

On možda ne zabija u reketu kao što bi visoki all-star igrač morao, niti je u stanju napasti obruč kao što bi krilni all-star igrač trebao, ali ima zanimljivu kombinaciju vještina koja mu omogućuje da koristi na obje strane parketa. U obrani, Anderson je tipična četvorka, odličan skakač i izuzetan obrambeni igrač u postu. U napadu, on je spot up šuter Birdovske kvalitete (šut za tri u karijeri 38% uz ogroman postotak uzetih napada). Sad, to što ovakvu kombinaciju nismo nikada vidjeli, ne znači da ona ne funkcionira. Hornetsi su se spremno kladili da je Anderson all-star igrač te sada imaju svoju verziju velike trojke (Gordon, Anderson, Davis) koja donosi tri najbitnija košarkaška elementa – kreaciju (Gordon), šut (Anderson) i obranu (Davis).

Sve što treba je posložiti kockice oko njih, a čak i ako su se prenaglili s optimističnim vizijama, imaju dovoljno prostora na salary capu da pronađu novo rješenje u ove iduće četiri godine dok je Davis na rookie ugovoru. U ovom svjetlu treba promatrati i izbor Austina Riversa – Rivers nema NBA poziciju, ali u stanju je kreirati šut sebi kada god poželi. Uspije li to prenijeti na novu razinu, imaju sjajnog šestog igrača. Uspije li pri tome naučiti kreirati i za druge, imaju novog Stepha Currya. A razlog zbog kojega im ne treba klasičan play koji će cariniti loptu je jasan – Eric Gordon je taj preko kojega će vrtiti napad u zadnjih 5 minuta, kao što to Oklahoma radi preko Hardena ili Spursi preko Ginobilia.

JEZGRA: Gordon, Anderson, Davis, Rivers, Vasquez, Aminu, Smith (35 milja)

ROSTER: jezgra + Henry, Miller (38 milja)

- ovih 20 milja prostora na salary capu su privid jer Hornetsi su dužni isplatiti njih čak 14 Rashardu Lewisu, koji će tako ove sezone zaraditi jednako kao Wade, James i Bosh (i pri tome biti deseti igrač Heata)

- također, izgleda da su za par pickova druge runde pristali preuzeti od Minnesote negarantirani ugovor Brada Millera, koji im zauzima još jednu milju (a otvara dodatnu Wolvesima, koji tako sada imaju čak 3 umjesto 2 milijuna za pronaći startera, bravo Kahn)

- praktički, ostaje im 5 milja koje su također privid - kako imaju samo 8 igrača na rosteru (treći rookie Darius Miller još nije potpisan, ali gotovo sigurno će dobiti ugovor, bivši i budući Davisov cimer je neprocjenjiv za ovaj roster), 4 milje su im automatski blokirane kako bi se osiguralo još 4 minimalna ugovora do potrebnih 12 igrača

- ako zadrže sve NBDL igrače na koje imaju prava (Thomas, Dyson) i potpišu Dariusa Millera za očekivani minimum, ostaje im 2 milje za popuniti još tri mjesta na rosteru, a to znači da će morati upotrijebiti ili midlevel iznimku (po mogućnosti na nekog centra) ili vratiti jednog od slobodnih igrača na kojega imaju Bird prava (Belinelli i Landry)

- Bullsi su zainteresirani za Belinellia, ali ako ponuda bude razumna (a Bullsi si više od 3 milje za prvu godinu ne mogu priuštiti, međutim mogu odbiti Hornetse ponude li previše garantiranih godina) Hornetsi će vrlo vjerojatno ostaviti Williamsovog miljenika kao back-upa Gordonu (ako ga pak puste, onda možemo očekivati kako će Henry postati novi miljenik)

- Landryeva situacija je nešto kompliciranija, čovjek vrijedi puni midlevel i u tom slučaju Hornetsi ga neće spriječiti da ode, ali zaleti li se i popiše neki ugovor do 3 milje jer mu je dosadilo čekati, rekao bih da ostaje u New Orleansu

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

14Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G11

Posted by Gee_Spot

Naslućivali smo kako će ovakva improvizirana sezona, bez priprema i treninga, sa suludim nizovima od 7 utakmica u 9 dana, biti ispod prosjeka kvalitete na koju smo navikli, ali, ovo za sada, da prostite na izrazu, nalikuje na španjolsku inkviziciju. Nakon više nego ugodnih početnih tjedan dana, tijekom kojih smo kolektivno svi bili u ekstazi zato što je NBA uopće počela (dakle, i gledatelji i igrači, zbog čega mi nismo primjećivali propuste, a oni su igrali iznad mogućnosti) stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Točnije, ulaziti u rutinu te naporne regularne sezone, koja je često bitna jedino kao katalizator budućih događanja, bilo u playoffu, bilo na tržnici, bilo na draftu.

I ta rutina ne obećava. Jedna šestina sezone je iza nas i rano je za donositi ishitrene zaključke, prije svega što se tiče kvalitete određene momčadi. Ali, obzirom na nametnuti ritam koji neće popuštati, teško je očekivati da će se razina prikazane igre dizati. Jednostavno, uigranost i identitet koje će neka momčad steći tijekom sezone dobrim dijelom će biti anulirani umorom i brutalnim ritmom putovanja. A to ne ostavlja neke velike nade za dizanjem razine igre. O netipično velikom broju sitnih i posebice ovih ozbiljnih ozljeda da ne pričam. Memphis je odjednom u grčevitoj borbi za sedmu ili osmu playoff poziciju zajedno s još 5-6 momčadi, San Antonio se bori za prednost domaćeg terena, a Atlanta vjerojatno ostaje bez iste nakon više nego ugodnog otvaranja.

Ukratko, svi oni vječni prigovori na NBA igru – da je kvaliteta razvodnjena prevelikim brojem utakmica i prevelikim brojem klubova – sada su samo pojačani manjkom ikakve pripreme i prostora za regeneraciju. Stoga nije ni čudo da su razlike među momčadima manje nego ikada, da je prednost domaćeg terena izraženija nego ikada i da dubina rotacije (i način na koji se koristi, a tu u priču ulaze treneri) trenutno znači više od razine talenta. Što se ne mora nužno nastaviti u playoffu, ako itko do njega preživi.

Evo još par detalja. Samo 5 momčadi zabija iznad 100 koševa u prosjeku, a jednako toliko ih zabija ispod 90. Nakon napadačke renesanse zadnjih godina ovo je pad od 50%, a da ne govorim da je lani Milwaukee bio predmet sprdnje jer je jedva zabijao 92 koša u prosjeku. Trenutno bi skoro trećina lige dala sve da ima tako "neučinkovit" napad. Opet ponavljam, možda se čini rano za drastične zaključke, ali kontekst je tako postavljen da jednostavno ne ostavlja velikog prostora za pomak naprijed. Ali, hej, barem smo dobili svoju NBA. Iako ona to nije, ako me kužite.

Uglavnom, noćašnji susret između Hornetsa i Wolvesa bio je jedna od tih nebitnih i jedva gledljivih utakmica kakvih ćemo se nagledati ove sezone. Možda je bolje zvati ih kolateralnim žrtvama nego tekmama. Jedino po ćemu će se pamtiti je činjenica da je Ricky Rubio konačno dobio priliku startati.

Što se pokazalo dobrom stvari za Rubia, ali ne nužno i za Wolvese. Adelman je odlučio startati s Ridnourom kao drugim bekom, Johnsonom i Loveom kao krilima, te s Darkom pod košem. Rubievo prisustvo konačno je omogučilo lakše šuteve Loveu i Johnsonu, ali usput su bez svojih šansi ostali Williams i Randolph koji su do sada bili ugodna iznenađenja upravo zbog kombinacija s Rickyem. Kad se oporave Barea i Beasley, Ridnour će valjda u potpunosti prijeći u ulogu Rubieve zamjene pa će možda manje gledati vlastiti šut, a više suigrače u drugoj postavi koji noćas od njega nisu dobili poštenu loptu (uopće su Wolvesi imali sramotnih 11 asista, od čega je 9 Rubievih, a od čega su njih pet čisti ziceri koje je samo trebalo položiti u koš).

Ako ništa drugo, prvi put ove sezone Wolvesi mogu reći da im je utakmicu dobila početna petorka. Johnson i Darko su se opet pokazali nebitnima (nakon OK početka Johnson je pokazao da je uzalud imati dobre pozicije za šut kad ne možeš zabiti), ali stvar je izvukao Love koji se konačno probudio iz letargije, uzeo stvar u svoje ruke i početkom treće sam-samcat napravio razliku dok je Rubio secirao do tada sjajno zatvoren reket protivnika. Šut prvoga i ulazi drugoga bili su prevaga protiv tvrdog, ali talentom limitiranog protivnika. I tako se trčanje s čoporom nastavlja, i iako često nije lijepo za oči, barem ima ovih kontekstualnih faktora koji ga čine zanimljivim.

Hornetsi? Monty Williams očekivano je posložio dobru i aktivnu obranu koja je jedan dokazano solidan i potentan napad u prvom dijelu ostavila na mizernih 37 koševa. U skoku su čak nadskakali Lovea i kompaniju zahvaljujući energičnoj rotaciji koja je dobila i petog člana u od nedavno iz španjolske lige pristiglom meksikancu Gustavu Ayonu, talentiranijoj i višoj verziji Najere.

Međutim, problem je zabiti. Bez Erica Gordona koji se i dalje muči s koljenom (i tako iz sezone u sezonu, jednom je rame, drugi put ruka, treći put leđa, sada koljeno – izgleda da je mali tip igrača kojem je 60 tekmi godišnje limit - pritom mislim na klasičnu sezonu od 82 susreta), napad Hornetsa ovisi o povremenim bljeskovima pojedinaca. Pa su tako u prvom dijelu upadali krumpiri Okaforu, u drugom je proradio Belinelli, ali sve skupa je premalo.

Pozitivno je što su složili nekakvu rotaciju i na vanjskim pozicijama, kad se Gordon i Ariza priključe ovoj obrani i ovim skakačima Hornetsi će se definitivno odljepiti s dna jer imaju previše solidnih košarkaša i predobro su vođeni da se rezultatski ne izdignu od krama poput Kingsa ili Warriorsa. Naravno, izdrži li Jarrett Jack fizički minutažu i odgovornost all-star igrača koja mu je nametnuta.

Zanimljivo je bilo gledati kako u završnici Williams na parketu drži Ayona uz Okafora, što dovoljno govori o njegovom mišljenju o ostalim visokima, prije svega o njihovoj obrani. Landry je nedavno prebačen na klupu kako bi napad išao preko njega (ipak se radi o jedinoj pravoj post opasnosti koju imaju, a klupa im nije mogla zabiti ništa), ali njegova kombinacija s Jasonom Smithom neprirodna je jednako kao i ona Kaman-Okafor u startnoj petorci.

Jednostavno, radi se o sličnim igračima koji smetaju jedni drugima, Landry i Smith pucaju svaki put kad dobiju loptu, dok Kaman i Okafor vise u postu i očekuju pravovremenu loptu kako bi odigrali leđima. Stoga je logično očekivati da se Williams vrlo brzo vrati kombinaciji Okafor-Landry i Kaman-Smith, kako bi upario visokog koji igra licem košu s visokim koji igra leđima košu. Ayon tu svojim pristupom i talentom dolazi kao osigurač za svaku situaciju, posebice u slučaju da Williams i dalje nastavi zamjerati Landryu i Kamanu na kilavoj obrani. Jedini koji ima definiranu rolu je Smith – mali je energičan igrač koji nedostatak atleticizma u obrani nadoknađuje borbenošću te solidna pick & pop opcija u napadu. Ukratko, odradit će svojih 15 do 20 minuta kako treba.

16Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Zbog manjeg broja odgledanih tekmi nego inače (do čega je došlo zbog maslina, jedne žene, ogromnih količina piva i visinskih priprema za odlazak na Truckerse) bit će ovo izuzetno kratak osvrt na tjedan, a kako je vrijeme i dalje dragocjeno, krenimo što prije na masline. Pardon, na posao.

TKO SU DRUGI NOSITELJI

Nakon prvog tjedna oduševljeno sam izjavio kako bi vrlo lako druge momčadi Istoka i Zapada, odmah nakon neprikosnovenih Lakersa i Celticsa, mogle biti upravo Bullsi i Jazz. Danas u to više ne sumnjam. Na Zapadu je, doduše, konkurencija za drugu poziciju ogromna, ali ovaj niz utakmica koji su odradili Jazzeri, ta stalna vraćanja nakon dvoznamenkastih zaostataka protiv vrhunskih protivnika, ukrašena herojskim partijama pojedinaca (Millsapove tri trice su valjda već upisane u nove verzije mormonske biblije), otkrivaju nam kako je ova momčad možda u idealnoj godini.

To naravno ne znači da će Jerry Slona dobiti trofej za trenera godine – neće, jer Monty Williams je pick kakav upadne u oko, netko tko je naizgled od momčadi predodređene za podbačaj napravio ratnički stroj koji gazi sve pred sobom. Ono, tipična ljudska priroda. Jerry je ionako tu svake godine, već je pomalo dosadio s tim uspjehom. A nagrada Montyu opravdat će to što nismo vjerovali u Hornetse početkom sezone, proglasimo li ga čudom od trenera objasnit ćemo sami sebi da nismo pogriješili u procjeni, već da su Hornetsima trebala upravo čuda da budu ovako dobri.

Da se razumijemo, i Jazz i Bullsi i dalje imaju ogromne probleme u određenim dijelovima igre. Utah će uvijek imati propuh pod košem, Chicago nije u stanju zabiti dovoljno iz vana. Ali, radi se o tako dobro posloženim momčadima, igračima među kojima vlada savršena kemija, pojedincima koji su jednostavno briljantni te svakako imaju pravo nadati se tom drugom mjestu.

Uostalom, Miami šteka više nego su i najveći pesimisti mogli očekivati. Pod košem apsolutno nemaju nikoga – podatak da sjajni stari Z, usprkos svoj tromosti, samo sa svojim šutom iz vana koristi više od bilo koga drugoga, sve govori. Problem je naravno u tome što gospodin Chris Bosh očito još nije spreman zasukati rukave i raditi. Doduše, transformacija iz uloge prve opcije u sporednu nije laka, ali ja osobno nisam siguran da Bosh u sebi ima iti zrno karaktera potrebnog da se pretvori u ratnika pod koševima.

Davit Thorpe je mudro povukao paralelu s Gasolom u čiju muškost smo također sumnjali, ali Gasol je, dok smo mu vikali da je tetkica, ipak bio rasni igrač u postu, barem u napadačkom dijelu. Bosh je tek strijelac licem košu, a njegovo bježanje pred Rondom ili onaj jedan skok protiv Hornetsa sve govori o njegovom pravom mentalitetu. Pogrešan igrač za pogrešnu momčad.

Ne smijemo poštediti ni LBJ-a. Da, pored zbunjenog Wadea često izgleda kao jedini koji ima hrabrosti i odlučnosti, ali zar nije malo simptomatično što može igrati samo ako ima loptu u rukama i ako igru Miamia pretvori u ono što smo gledali u Cavsima? Prije će Boshu izrasti par testisa i prije će se Wade pretvoriti u stopera i strijelca iz vana nego će LBJ napraviti išta korisno bez lopte.

Orlando se muči, a muči se i Van Gundy koji na sve načina pokušava oživiti anemični napad. Pa onda šalta Lewisa s četvorke na trojku, pa ga sada opet vraća na četvorku. Međutim, stvar je jednostavna. Rashard Lewis je drugi najskuplji košarkaš na svijetu, odmah nakon Kobea Bryanta. A igra kao Damir Markota. Pa se ti bori za naslov u takvoj situaciji.

JESU LI HORNETSI STVARNI

Jesu, i to iz više razloga. Iako sam jutros gledao kako prosipaju prednost pred Dallasom, činjenica je kako su stvarno dobre Mavse imali u šaci. Chris Paul je apsolutni pokretač svega, ali treba priznati da im se poklopila gomila stvari na koje nitko normalan nije mogao računati.

Obrana im je fantastična, počevši od Paula koji je vječna opasnost po loptu, pa preko Arize koji grize kao lud, do Okafora koji igra kao da je opet na UConnu. Paul je taj koji nesebičnim dijeljenjem lopti sve čini sretnima, poslušnima i maksimalno angažiranima, ali nisu samo on i obrana zaslužni za dobre igre. Hornetsi odjednom imaju i dobru klupu.

Jason Smith odigrao je solidnu rookie sezonu za Sixerse (zamalo upao u all-dorks team ispodobruca 2008.) zatim je drugu propustio zbog teške ozljede koljena, da bi lani tu i tamo dobio šansu dok se oporavljao. Ali, nakon dvije godine života u sjeni nitko od njega nije očekivao previše, a danas opet igra kao onaj sjajni rookie. Bori se pod koševima, ima meku ruku koja se da rastegnuti skoro do trice, ono – idealni treći visoki.

A ako je njegovo buđenje iznenađenje, što tek reći za igre Williea Greena, jednog od bezveznijih košarkaša u NBA već godinama, koji je odjednom strijelac s klupe kakav je trebao biti Marcus Thornton.

Sad, dok Ariza i Okafor igraju van pameti, s ovakvom podrškom klupe, sve je moguće. Samo, postavlja se pitanje što će biti kada Okaforu cigle više ne budu upadale i kada utakmicu započne s 4 promašaja? Do kada će Ariza uživati u staroj ulozi all-round krila i ponovnom dokazivanju NBA svijetu i što ako se opet probudi onaj silovatelj lopte iz Houstona? Koliko dugo mogu Smith i Green odavati dojam ozbiljne klupe?

Znači, pravi odgovor glasi – Hornetsi jesu stvarni, ali isto tako su na tankoj liniji da od neporažene momčadi upadnu u sličnu seriju poraza i postanu onaj prosjek kakav smo očekivali da će biti. Za sada je sve idealno, bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u trenutcima kada stvari neće biti ružičaste. I, naravno, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati trenutni kandidat za trenera godine.

ŽILAVI VETERANI

Spursi, Mavsi i Sunsi već godinama trebaju prepustiti mjesto mlađima, ali uporno se ne daju. Kakvi Rocketsi, kakvi Blazersi, kakav Thunder. Momčadi koje su u vrhu već skoro cijelo desetljeće opet se vraćaju jače nego ikada. U čemu je tajna?

U San Antonio ona je izražena u nikada zdravijoj momčadi, ovo je valjda prvi put u zadnjih pet sezona da su sva tri nositelja spremna i da ih ne gnjave zdravstveni problemi ovako rano u sezoni. Također, širina rotacije nije na odmet, uvijek će se naći dva-tri igrača koja će po večeri iskočiti i pomoći Timmyu, Manuu i Tonyu da odrade posao.

Poseban pak osvrt zaslužuje Richard Jefferson, koji opet igra korisnu košarku i koji je izgleda konačno shvatio što mu je glavni zadatak – zabiti sve one otvorene šuteve koji mu ostanu nakon što velika trojka odradi svoje. A i to što Eva više neće gnjaviti Tonya oko selidbe u New York ili L.A. vjerovatno će pomoći. Longoria je opet samo Parker.

Mavsi su pri vrhu zahvaljujući sjajnoj obrani na čelu koje je spremni Tyson Chandler, pratiti njihove obrambene rotacije poseban je gušt i još jedan dokaz da je u tom segmentu igre Rick Carlisle pravi doktor košarke. Međutim, u napadu ih i dalje drži samo sjajni Dirk, a odličan posao odrađuje i Barea kao jedini slasher u ekipi koja čeka da mladi Beaubois zaliječi petu i da mladi Jones shvati što mu je uopće činiti ne bi li malo začinila ovaj predvidljivi napad (koji se opet ne može braniti dok god Dirk ima onu savršenu ruku).

Bareina vrijednost posebno je značajna zbog Kidda i Terrya koji su u godinama kada bilo kakvi ulazi pod koš više nisu dobrodošli. To ekstra vrijedi za Kidda koji još uvijek prekrasno vodi momčad i šalje točne i pravovremene pasove, ali doslovno to radi od jedne crte trice do druge, bez da zagazi u obilježeni prostor oko obruča. Čovjek izgleda kao nekakva poluga koja ide gore-dolje, uvijek u istom pravcu, bez promjene ritma ili naglih skretanja.

Ono, sjajan je i dalje, posebice kada zabija tricu, ali pitanje je gdje bi bio kraj Mavsima kad bi imali jednog rasnog beka koji može igrati obranu bez pomoći i koji je u stanju stvoriti višak ulazima. Inače, Mavsi opet imaju fantastičan prosjek pobjeda u gustim završnicama, nakon što su lani u tom segmentu vodili u ligi (u broju pobjeda s razlikom manjom od jedne lopte), ove su došli već do tri pobjede s tri poena ili manje.

Jednostavno, Dirk i Terry su closeri kakve samo poželjeti možete, ali isto tako njihova obrana i skok u stanju su odigrati najbolje kada je najpotrebnije. Doduše, u playoffu se to nekako raspadne, ali barem u regularnoj sezoni treba Dirka staviti uz bok Carmelu kada je zadnji šut u pitanju.

Što se Sunsa tiče, iako skoro cijelo vrijeme igraju s načetim Lopezom (koji je usprkos limitiranim minutama pokleknuo i propustit će neko vrijeme) nekako su dogurali do pozitivnog rezultata. Znamo i zašto, naravno, zbog Stevea. Najbolje je to rekao Ric Bucher u svom tweetu kada ga je nazvao MacGyverom lopte. Daj čovjeku četiri potpuna invalida i on će naći načina da ih iskoristi.

CRTICE

Kevin Love je sa svojim 31 skokom u onoj ludoj večeri postao lider na ljestvici najboljih skakača, preskočivši Noaha, Gasola i Howarda. Svi znamo da je prvi čovjek nakon skoro 30 godina i Mosesa Malonea koji je u jednoj utakmici imao 30 ili više koševa i skokova, ali ono što je još luđe je to što do prosjeka od 14.3 skoka po utakmici dolazi usprkos tome što igra deset minuta manje od Gasola i Noaha (Dwight igra samo dvije minute više, što zbog osobnih, što zbog Van Gundyevih rotacija i Gortata).

Carmelo Anthony mora da opako želi taj novi ugovor negdje drugdje, jer ne samo da šutira bolje nego ikada, već se i bori kao lav, osobito u skoku gdje je s prosjećnih 6 skokova došao na prag double-doublea (čemu su pomogla i sinoćnja 22 skoka protiv Sunsa, što dovoljno govori kakav pakao pod košem čeka Sunse bez Lopeza). Doduše, nagledali smo se dobrih početaka i prijašnjih godina i pada negdje oko Nove Godine. Možda jedina razlika bude u tome što će ovaj put Novu Godinu Melo dočekati u novom dresu.

Paul Pierce je prešao granicu od 20 000 koševa u karijeri i time valjda definitivno potvrdio svoju poziciju jednoga od velikana košarke svih vremena i jednog od najvećih Celticsa ikada. Ono što je posebno bolesno je da je to sve postigao pred očima moje generacije – sjećam se kao jučer drafta 1998. i krađe koju su Celticsi izveli draftavši ga desetim pickom. Mislim, nisam tada uopće bio mulac, imao sam 17. I u tih 13 godina ovaj ludak je ostvario sve o čemu većina sanja, iako mu nitko nije davao nikakve izglede. Ono, star sam, ali i ponosan što sam proveo s njim cijelu karijeru. I što ću ga uz malo sreće još jednom gledati u Finalu.

Nažalost, ništa slično neće se dogoditi Brandonu Royu. Nakon što ga je opet izdalo to nesretno lijevo koljeno, sam Roy izrazio je sumnju da će ikada više moći igrati kao do sada. To do sada ionako uključuje četiri sezone u kojima su smetnje bile konstanta gotovo u jednakoj mjeri kao i sjajni driblinzi i ulazi ili šutevi s poludistance nakon što bi jednim pokretom tijela izbacio protivnika iz ravnoteže. Dok jedan Pierce preživi višestruke ubode nožem i uspije ući u legendu, Roya će te iste legende koštati nož koji mu iz sezone u sezonu čačka po ligamentima. Život je prekrasan, ali u isto vrijeme i jebeno okrutan.

8Oct/101

HORNETS

Posted by Gee_Spot

''I still think that our Achilles heel is our defense... We've got to figure out how we're going to play defense this year. If we can commit to the defensive end, then we are going to be alright.''
- Chris Paul

SCORE: 40-42
PRVIH, ZADNJIH I JEDINIH 5: Paul, Thornton, Ariza, West, Okafor
MVP: Chris Paul
LVP: klupa

E, sada počinje onaj zajebani dio. Ok, možda se nekom čini da sam i s Nuggetsima debelo promašio, ali radije ću riskirati s takvim razmišljanjem nego još jednom, kao da se ništa nije desilo, staviti Denver po defaultu u playoff pa se onda kasnije gristi što nisam bio pametniji i hrabriji prilikom skeniranja situacije.

Osobno mi je puno veću muku predstavljalo odlučiti se između Hornetsa, Grizzliesa i Sunsa oko osmog mjesta na Zapadu. Uglavnom, nije lako momčad koju predvodi Chris Paul i koja naizgled ima odličnu petorku tek tako ostaviti izvan kruga ekipa koje će ući u doigravanje. Ali, već na prvi pogled ima dovoljno razloga za brigu.

Zar Hornetsi nisu svojevrsni Denver u malome? Bljesnuli su na par sezona tijekom kojih im se sve poklopilo, da bi nedugo nakon što su se prve kockice počele rušiti, na razini kompletne franšize iskazali nemoć u pronalaženju načina da se taj pad zaustavi.

Za puno toga zaslužna je nesposobna uprava koja je napravila neke ishitrene i nepotrebne tradeove, prije svega poslavši Chandlera u Bobcatse za Emeku Okafora. Praktički, tim potezom su se riješili centra koji se pokretljivošću idealno uklapao u njihov sistem kojim dominira tranzicija i pick igra, za teretnog tenka koji je beskoristan ako ne primi loptu ili na ziceru ili u debeloj, organiziranoj izolaciji u kojoj mu ostaje gurati se leđima jedan na jedan.

Sad, da je Okafor barem strijelac zbog kojega se isplati raditi nove napadačke sheme, sve ovo skupa bi još i imalo smisla, ali kako je u pitanju obični šljaker koji igrom slučaja ima ugovor all-stara, svakom prilagodbom njegovom penzionerskom shvaćanju košarke Hornetsi gube dio identiteta. Znači, od te spomenute solidne petorke već smo jednoga člana otpisali kao potpunu anomaliju.

Naravno, Okafor ima i neke dobre strane, prvenstveno u obrani. Može zatvoriti reket i skupiti dovoljno lopti, stoga je i razumljivo da se Paul u svim izjavama fokusira upravo na taj dio igre. Ako će ova momčad igrati dovoljno dobru obranu, tada definitivno ima šansu (doduše, ako najbolji igrač nešto što bi trebalo biti oslonac naziva Ahilovom petom, to nije nužno dobar znak). Što nas dovodi do još većeg problema od mana u napadu ili eventualne neuigrane obrane – klupe.

Hornetsi na klupi nemaju doslovno ni jednog jedinog igrača sposobnog pomoći, osim u onim minornim epizodama od par minuta. Bez barem jedne prave zamjene za svaku liniju, ni jedna momčad ne može održavati kvalitetu na približnom nivou svih 48 minuta, a dodatno raubanje startera od kojih bi svaki trebao igrati barem 40 minuta da bi se ostalo konkurentim samo će naglasiti mogućnost ozljeda. Mislim da ne treba ni govoriti što će se dogoditi u slučaju da New Orelans ostane na petnaestak utakmica bez Okafora ili Trevora Arize, o Paulu ili Davidu Westu da ne govorim.

Naravno, tu nije kraj znakovima za opasnost na cesti. Paul je početkom ljeta imao mini-dramu u kojoj je bio Carmelo prije Carmela, ali se nakon razgovora sa novim trenerom Montyem Williamsom i novim GM-om Dellom Dempsom, pojačanjima koja bi Hornetse trebala iz rubne franšize pretvoriti u mini-Spurse, smirio i prihvatio sudbinu lidera koji će predvoditi klub prema povratku na ne tako davne dane ponosa i slave (još kada Hornetsi konačno prijeđu u ruke novom vlasniku, lokalnom poduzetniku, transformacija će biti potpuna).

Tko kaže da taj crv nezadovoljstva u Paulu neće opet proraditi nakon što se na all-staru bude družio s LeBronom, Boshom i možda upravo svježe trejdanim Carmelom, koji će mu puniti glavu time kako nije ništa dužan franšizi koja ga je draftala, već kako je najvažnije pobrinuti se za sebe i svoju obitelj? Latrell Sprewell bio bi ponosan.

Upitnik je i pored imena Paulovog novog kolege na vanjskim pozicijama. Marcus Thornton lani je briljirao kao strijelac u momčadi iznad koje nije postojao nikakav rezultatski imperativ, momčadi koja se pomirila da bez svog najboljeg igrača nema što tražiti u borbi za playoff. Ne kažem da ni on ni Collison nisu dobri igrači, ali start nove sezone u momčadi koja ima ambicije je nešto sasvim drugo od igre bez odgovornosti za rezultat.

Umjesto nabijanja statistike u ekipi koja ne ide nigdje, Thornton ove sezone mora biti u stanju šuterskim serijama i ulazima pod koš držati u igri jednu konkurentu momčad. Praktički, njegova nepodnošljiva lakoća zabijanja će uz pick igru Paula i Westa biti glavno oružje Hornetsa. Osim ako nisu zamislili dati slobodne ruke Trevoru Arizi, što je potez za kojim i dan danas žale u Houstonu.

Kada su prošle sezone Rocketsi doveli Arizu za puni midlevel, računali su da u njemu dobili nasljednika Shanea Battiera, čovjeka koji zaokružuje petorku svojim radom u obrani, trkom i maksimalnom učinkovitošću u napadu. Dobili su gunnera koji nije propuštao driblati i šutirati kao da je u najmanju ruku sam donio naslov Lakersima sezonu ranije.

Stvar je u biti vrlo jednostavna – ako će Ariza zaigrati u svojoj ulozi petog kotača, igrača koji all-round učinkom pomaže momčadi, Hornetsi će profitirati. Postave li ga u poziciju Pippena Paulovom Jordanu, dobit će tipičnu drugu napadačku opciju gubitničke momčadi, igrača koji će zabiti 20 koševa s 20 lopti, umjesto da zabije 10 s 6 oslanjajući se prvenstveno na tranziciju i otvoreni šut za tri.

Već smo rekli da je Okafor potencijalni igrač manje u većini situacija, a sada još i ovakva ovisnost o jednom nedokazanom strijelcu i sporednom glumcu koji vjeruje da je zvijezda. Ali, u obrani će Ariza odraditi posao, a i Thornton je pokazao da ima srca. Predvođen Paulom ovaj dio igre će, ako ništa drugo, rezultirati gomilom lakih koševa iz kontri.

Ako će tranzicija biti najčvršća karika obrane, pick igra između Paula i Davida Westa bit će kičma napada. West je nekada obećavao kao radnik, četvorka koja igra obranu i skače, ali od kada je otkrio da ima sjajan šut s poludistance, takve stvari ga jednostavno ne zanimaju. Srećom, svi ostali su iznadprosjećni skakači za svoje pozicije, pa njegov skroman učinak u tom dijelu igre neće biti problem. Što se trpanja koša tiče, bez obzira na situaciju, on će svojih 20 staviti svaku večer.

E, sada bi trebalo reći nešto i o rezervama, ali praktički nemamo što. Marco Belinelli okoristit će se Paulovim loptama, ali poput Peje Stojakovića i on u obrani služi samo kao čunj. Doduše, za razliku od Peje koji je toliko izrauban da više ne može ni skočiti ni pošteno potrčati te se sveo na neobrijanu verziju Jasona Kapona, Belinelli ima šansu zablistati kao prva opcija s klupe.

Poslavši Collisona u Indianu kako bi se dokopali Arize ostali su bez back-up opcije na jedinici. Bit će zanimljivo vidjeti da li stvarno vjeruju kako će Mustafa Shakur, bez obzira na odlične igre u NBDL-u, biti u stanju organizirati NBA napad. Shakur je, ako se dobro sjećam, na Arizoni igrao šutersku ulogu, a glavni razlog zašto su ga se odrekli i Kingsi i Thunder je upravo taj što nije pravi play.

Rookie Quincy Pondexter dobit će priliku biti zamjena Arizi, što nije nužno loše obzirom da se radi o igračima sličnog profila, a pod košem će tanašnu rotaciju svojom masom i čvrstinom na desetak minuta po večeri pomagati Aaron Gray. Sve više od toga neće biti dobar znak, ali nije da će Williams imati previše izbora.

Jedini preostali visoki vrijedna spomena je iz Sixersa doveden Jason Smith, četvorka koja igra licem košu, meke ruke, ali i ostalih mekanih ekstremiteta – nakon solidne rookie godine, prošlu sezonu proveo je u autu, zbog operacije koljena. U New Orelansu će barem imati šansu nametnuti se, a ako bude zdrav Hornetsi su možda dobili solidnu opciju za prvog visokog s klupe.

S njim je iz Sixersa stigao i Willie Green, školski primjer igrača koji iz nekog razloga ima minutažu i garantirani ugovor, a da nikome nije jasno zašto. Sve u svemu, nije teško zamisliti scenarij po kojem prva petorka odlazi na predah s prednošću, nakon čega rezerve u par minuta tu prednost pretvaraju u minus.

Čak i u slučaju da im se sve poklopi, gornji limit ove ekipe je polovični učinak. A na ovakvom Zapadu polovičnost jednostavno ne prolazi.

19Aug/1010

NEW ORLEANS

Posted by Gee_Spot

HORNETS

Obzirom da za točno tri tjedna starta nova NFL sezona i to baš u New Orleansu, gdje branitelji naslova Saintsi dočekuju Favrea (ipak ne ide u mirovinu jeee) i Vikinge u revanšu polufinala, malo koga u Big Easyu brine što Hornetsi nisu iskoristili ovo ljeto da se bolje pozicioniraju za ponovni lov na playoff. Chris Paul je opet zdrav, izgleda da je nakon paničnog ispada u kojem je zahtijevao odlazak opet pronašao mir i želju za ostankom u svom matičnom klubu, ali bez obzira koliko on bio garancija dobrih rezultata, ova momčad je i dalje više loša nego dobra.

Prvi i najveći problem još uvijek je vlasništvo. Iako je pronašao Boga i odlučio da više ne želi bacati novac na profi sport već smatra da je bolji način za kupiti si kartu za raj osnivati dobrotvorne zaklade, škrti George Shinn se i dalje vodi kao vlasnik. Zašto posao oko prodaje franšize nije gotov ni nakon mjeseci pregovora, više nikome nije jasno (Warriorsi su svoju primopredaju obavili u jedan tren, slično kao i Netsi usprkos tome što je liga poprilično dugo ''provjeravala'' Prokhorova). Navodni novi vlasnik, izvjesni lokalni milijarder, ionako je manjinski dioničar kluba već godinama a što će poduzeti sada kada bude apsolutni gazda, možemo samo nagađati. Za početak bi bilo dovoljno ne bojati se platiti koji milijun poreza na luksuz, barem ako želi vrhunsku momčad.

Prije Shinna pak otišao je njegov dojučerašnji prvi čovjek, GM (te improvizirani trener) Jeff Bower, koji je zadnjih godina nakrcao klub očajnim ugovorima u želji da na brzinu sklepa momčad koja bi pomogla Paulu da se bori za naslov. Novi ljudi su stigli iz San Antonia, trener Monty Williams i GM Del Demps dolaze s porodičnog stabla koje je, malo-pomalo, raširilo grane po cijeloj ligi.

Naravno, svi žele kopirati uspjeh Spursa i imati vrhunsku momčad za minimalna ulaganja, zaboravljajući pritom da prvo treba naći igrače a zatim i izbjegavati štediti na njima ako su pravi. Demps će imati priliku pokazati nos za talent, za sada je odradio tek par sitnih korekcija rostera koje niti su previše podigle razinu talenta a niti su popravili financijsko stanje.

Dovođenje Arize je solidan košarkaški potez, na poziciji maloga krila Hornetsi su pretanki. Ali, slična situacija je i na svim drugim pozicijama osim jedinice. Marco Belinelli, kojega su doveli iz Toronta u zamjeni za Juliana Wrighta (još jedan Bowerov promašaj), neće odmah uskočiti u petorku kao Paulov partner, ali ja i dalje vjerujem da ima potencijala odigrati barem rolu s klupe u stilu Rudya Fernandeza.

Da bi dobili Arizu odrekli su se Collisona, međutim pitanje nije zašto su ga se odrekli (kraj Paula jednostavno nema mjesta za drugog playa, a eventualno sparivanje njih dvojice u vanjskoj liniji i igra s dva playa, ma kako kao ideja obećavalo u napadu, obrambeno bi ih skupu koštalo) već zašto su pristali na tako malo. Naime, Collison je pokazao strašan potencijal lani (ili je bolje reći nabijao je strašne brojke) i da su mudrije odigrali, Hornetsi su možda mogli dobiti i više od masno plaćenog igrača za popunu petorke kakav je Ariza.

S druge strane, nitko normalan ne bi pristao na trade koji su Hornetsi priželjkivali, a to je paket Collisona i Okafora. Kvragu, mnogi ne bi pristali uzeti Okafora ni uz Paula, toliko je grozan njegov ugovor. Dovođenje Okafora neoprostivi je grijeh Jeffa Bowera, doveo je klub u situaciju da mora plaćati masne dolare (godišnja gaža kakvu u Miamiu imaju Wade i LeBron) centru bez napadačke igre, toliko beskorisnom da ga ne možeš držati u igri dovoljno dugo ni da sakupi 10 skokova. Dok u krilu imaju ovakav ugovor, teško će uspijeti složiti zdraviju financijsku situaciju. Kad se samo sjetiš da su mogli ostati vjerni Chandleru, izdržati još ovu sezonu (ironično, Chandler je danas startni centar reprezentacije - znam da to i nije neka preporuka obzirom na onakav roster ali poanta je u tome da je spreman i zdrav) i onda dogodine mirno disati. Samo još jedan dokaz da se nikada ne isplati napraviti trade u panici, pogotovo kada je ta panika više rezultat GM-ova straha za vlastitu stolicu nego za rezultat.

Momčad je skrpana do kraja potpisivanjem dva rookiea, Brackinsa i Pondextera (koji će rano biti gurnuti u vatru kao primarne alternative Arizi i Westu), te povratkom Graya i trenutno broji samo 11 igrača. Obzirom na Shinnovu prisutnost očekivati neke veće izdatke nema smisla. Do granice poreza na luksuz, koja ove godine zbog nešto većeg salary capa iznosi 70 milja, ostalo im je dovoljno mjesta za nekoliko minimalnih ugovora kojima će popuniti klupu.

Kako su s Paulom dovoljno dobri za izbjeći najviše draft pozicije, a kako u isto vrijeme nemaju dovoljno prostora za pojačati se putem tržnice, ispada da je jedini način da se dokopaju novih talenata – trade. A kako nemaju što trejdati osim Paula, računica je jednostavna – žele li kontrolu nad budućnošću sada, morat će se odreći svog najboljeg igrača. Ili će ga gledati kako trune dvije sezone dok se Ariza i West napucavaju a Okafor zbunjeno sjedi na klupi.

PIRATES

New Orleans, kada je baseball u pitanju, prirodno naginje Floridi, točnije Marlinsima iz Miamia (u Big Easyu je locirana njihova drugoligaška momčad). Međutim, kako sam Marlinse logično smjestio u priču o Heatu, jedina franšiza koja mi je ostala a da nije imala kamo bila je ona iz – Pittsburgha.

Najgore od svega, Piratesi su tako neugledna momčad da nije ni važno kamo bi ih čovjek smjestio jer nikoga nija briga. Čak ni ljude u Pittsburghu, koji su odavno okrenuli leđa nekada uspješnoj povijesti. Jer, činjenica je da se ovaj klub već godinama vodi ispod razine MLB lige i da nikome nije stalo da uopće bude konkurentan.

S uvjerljivo najmanjim budžetom u baseballu, Piratesi nisu u stanju plaćati ni sve svoje rookie, već uglavnom roster popunjavaju isluženim veteranima ili igračima koje nitko drugi nije htio. Bez prihoda od ulaznica i marketinga, te bez vlasnika voljnih trošiti, oni iz sezone u sezonu nekako potroše ligaški minimum za plaće (koji iznosi otprilike godišnju plaću Alexa Rodrigueza), tek da ih liga ne kazni (u baseballu nema salary capa, ali čak i oni imaju ograničen minimum za plaće), izgube svojih 100 utakmica i dogodine – iznova.

Kroz ovu sezonu pojavilo se nekoliko zanimljivih mladih igrača, tri rookiea Alvarez, Tabata i Walker pokazali su potencijal, a McCutchen u svojoj drugoj godini potvrdio se kao jedini granični all-star potencijal, ali ni u kojem slučaju ne radi se o vrhunskim talentima. A samo nekakva luda generacija vanserijskih igrača može ovu ekipu dignuti s dna. Samo, Pittsburgh je, osim po tome što ne troši, poznat i po tome što već dugo vremena nije izbacio takav profil igrača kroz svoj sistem.

Znači, imamo momčad bez novca, bez vizije i bez kvalitete u ijednom segmentu kluba. Roster im se sastoji od jednog solidnog startnog pitchera, jednog rezervnog pitchera, spomenutih klinaca (to su oni za kojima bi posegnuli i drugi klubovi) i gomile otpada (za kojim ne bi posegnuo nitko). Pokušavam naći NBA ekvivalent i na pamet mi pada samo ekipa Denver Nuggetsa iz sezone '02-'03. Onaj Heat od prije dvije godine ipak je imao Wadea na rosteru, makar ozljeđenog, a ovim Nuggetsima je prvi čovjek bio Juwan Howard. Bili su jednako jeftini (roster sklepan također taman iznad dozvoljenog minimuma), služili su tek da odrade posao, ali ipak su imali jednu ambiciju - tankirati. Ti Nuggetsi su godinu kasnije zahvaljujući tome dobili Carmela. Piratesi ne tankiraju s ciljem već zato što drugačije ne znaju. Ionako na draftu uglavnom biraju – Darka.

THE ROSTER OF THREE

Treme (David Simon, 2010.)

Nakon promašaja s mini serijom o marincima ''Generation Kill'', autor ''The Wire'' David Simon bacio se u novi projekt, ovaj put na nešto poznatijem tlu – kvartovskom. Kroz živote glavnih junaka, stanovnika post-Katrina New Orleansa, Simon se osvrće na politiku, korupciju, pokvarenost i bijedu stvarnosti na način koji je to radio u najboljoj seriji ikada, samo što je ovdje sve začinjeno specifičnim okusima New Orleansa – glazbom, hranom, karnevalom, glazbom, ljudima, kulturom, glazbom – zbog čega ti sve nekako lakše padne. Još kad se uokolo počnu pojavljivati sve ona dobro znana lica, ne ostaje ti ništa nego opustiti se i uživati. ''Treme'' je prava ljetna poslastica, a, usprkos ne pretjeranom uspjehu kod publike, sprema se i druga sezona.

Dani Ruma (Hunter S. Thompson, 1998.)

Iako je napisan još '60-ih, ovaj roman na svjetlo dana izašao je tek 1998, nakon što je film Terrya Gilliama privukao pažnju mainstreama na ikonu američkog novinarstva i kulture uopće, legendarnog Gonza Thompsona. Gilliam je ekranizirao najpopularniji Thompsonov roman, ''Fear And Loathing in Las Vegas'', a Johnny Depp je toliko opsjednut time da glumi Thompsona da producira i ekranizaciju ''Dana Ruma'' (film bi se trebao pojaviti u opticaju krajem godine). Oni koji očekuju ludilo tipa ''Straha i Prezira'' nek se ne nadaju previše, ovo je ipak priča više u stilu Fantea nego Bukowskog, s mladim ljudima izgubljenima po svijetu, njihovim starim i ciničnim dušama u mladim tijelima, te hektolitrima alkohola. Netipično zreo roman za tako mladog čovjeka, ''The Rum Diary'' je već treći Gonzov uradak izdan od strane Šarenog Dućana, na čija izdanja inače imam zamjerke zbog prijevoda (uzmite njihovog Fantea i onoga u izdanju Ferala - kao da nije ista knjiga u pitanju) ali ovaj put moram priznati da je odrađen dobar posao i da je ritam romana vjeran originalnom Gonzovom pisanju. Pa, eto, da ne budu sve preporuke s Amazona, evo nešto što čovjek može naći u knjižnici a možda i kupiti – 80 kuna su ništa za nekoliko vrhunskih sati ispod bora.

We Come To Pary (Rebirth Brass Band, 1997.)

Rebirth BB su jedan u nizu genijalnih brass bendova iz Big Easya, s pravim bombonom od albuma. Osim vlastitih klasika, tu su i neizbježne obrade, posebica nenadjebiva brass verzija Marvinove ''Let's Get It On''. Vrhunska glazba za svaki ljetni trenutak, bilo u pozadini, bilo u prvom planu. Naravno, uz Rebirth svakako treba slušati i ostale face iz grada poput Hot 8 Brass Band (posebice album ''Rock With The Hot 8''), pa Youngblood Brass Band (''Unlearned'' je kultni klasik i u ZG gdje su majstori čak i nastupali, mislim, dva puta) i najveće od najvećih - Dirty Dozen Brass Band (čije sve albume toplo preporučam, posebice post-Katrina klasik ''What's Going On'' na kojem su obradili istoimeni album Marvina Gaya u cjelosti). And that's going on.