TORONTO

Prije (za)daha Kanade, nekoliko crtica o susretu nas i USA Y Teama:

– počelo je gadno, naime sjeo sam gledati utakmicu u dresu Kevina Lovea što je Staroga natjeralo da ispali nekoliko rafala u znak protesta (kako je za ručak bila kombinacija piletine, boba i graška, ne treba isticati da je prostor u kojem se odrađivao skauting do kraja susreta bio kontaminiran)
– sjetio sam se kako su na početku priprema idiotski američki novinari (čitaj: Chris Sheridan) navijali da iz ekipe ispadne Eric Gordon, a mali im je najčistiji šuter kojega imaju i praktički je sam dignuo razinu igre cijele ekipe razbivši svaki pokušaj zone
– kad je coach K. negdje sredinom treće zaigrao s postavom Curry, Gordon, Granger, Love (samo da je još umjesto Gaya u igri bio Durant), mislim da je i sam postao svjestan kako je upravo otkrio svoju najkošarkaškiju postavu koja može odgovoriti na apsolutno sve zahtjeve FIBA košarke (a nije da su u pitanju neki zahtjevi)
– tooooo, Kevin Love je dominirao u skoku, zabio tricu, popio bananu i što je najvažnije – poslao je teledirigirani pas kojega se ne bi posramio ni Drew Brees, od koša do koša suigraču na zicer (to je to, njegova karijera i igra u nekoliko minuta, pa se vi čudite zašto ga obožavam)
– naši simpatični, nažalost ovisimo šuterski i previše o Bogdanoviću, Tomić je sam pod košem, ali barem mogu zamisliti scenarij u kojem njih dvojica imaju večer što nas može odvesti preko Slovenaca
– kada jednoga dana ispodobruca.com bude imao novaca na bacanje, angažirat će M. Night Shyamalana da snimi dokumentarac o Roku Ukiću pod radnim naslovom ”kako sam ovako netalentiran uspio godinama držati u uvjerenju cijeli svijet da znam igrati košarku”
– nažalost, četvrti turnir za redom taj isti Rockin’ Roko će nas doći glave – i uopće me više nije briga

RAPTORS

Krajem prošle sezone predviđao sam kako će Toronto postati crna rupa na Istoku, momčad s najgorim omjerom pobjeda i poraza, ali i momčad koja je u bližoj budućnosti onemogućena za ikakav ozbiljniji rebuilding stoga jer je nakrcala salary cap preplaćenim mekušcima. Kad ono, ovoga ljeta sve se promijenilo – iz nekog razloga Phoenix se javio i odlučio na sebe preuzeti očajni ugovor Hede Turkoglua, omogučivši time Raptorsima da barem prije krenu u rebuilding (nažalost, i dalje ostaju najgora momčad na Istoku).

Kvragu, čak su umalo uspijeli prodati još jedan uteg, ali Michael Jordan je stopirao dolazak Josea Calderona u Bobcatse. Da je Colangelu i to prošlo, zaslužio bi čistu trojku za obavljeni posao (peticu ne može dobiti nikako jer je ove grozne ugovore ionako on sam odobrio). Ovako mu dajem dvojku, ima albatrosa manje na rosteru (Turkoglu je ne samo bio smetnja u financijskom pogledu, već i potencijalni problem u svlačionici) te iduće sezone već pada nešto sitno ispod salary capa. Mislim, već to što ne plaća porez na luksuz ove godine je nešto.

Iako, možda pretjerujem s tom dvojkom obzirom da je Colangelo podijelio neke od najblesavijih ugovora ovoga ljeta. A nije da je konkurencija bila mala. Tako je prvo dao 34 milijuna Amiru Johnsonu (valjda računa da će ovaj atleta koji je lani igrao jedva više od 15 minuta po susretu zamijeniti Chrisa Bosha), da bi nakon toga većinu midlevela potrošio na Linasa Kleizu (valjda kao zamjenu za Hedu). Očito se ne odustaje ni od davanja ogromnog novca potpunim prolaznicima, niti od slaganja najbolje momčadi Eurolige. Šteta jedino što Raptorsi igraju NBA.

Nešto poslije u momčad je doveden i David Andersen, solidan strijelac s poludistance koji bi u nekoj drugoj momčadi i mogao biti od koristi, ali u Raptorsima je, nažalost, tek još jedan visoki koji ne igra fizičku košarku. Houston ga se odrekao za pick druge runde jer Scola može sve što i on, plus je fajter. Zatim je iz New Orleansa stigao i Julian Wright, all-round krilo koje je godinama samo dokazivalo da je all-round beskorisno. Najluđe od svega, da bi ga doveo Colangelo se odrekao jednog od rijetkih euro igrača koji je pokazao nekakav potencijal, Marca Belinellia.

U biti, jedini igrač kojega možemo smatrati pojačanjem na ovom rosteru je Barbosa koji je stigao iz Phoenixa u zamjeni za Turkoglua. Sav ovaj promet praktički nije služio ničemu, osim da još jednom dokaže da nešto nije u redu s Brianom Colangelom. Čak ni draft nije prošao bolje – iako se nedavno opekao izborom mekane četvorke koja voli igrati licem košu, Colangelo je opet izabrao takvog igrača. S tim da Ed Davis nije ni približno talentiran ni aktivan kao Chris Bosh. Soloman Alabi, pick druge runde doveden iz Dallasa, ogromno je drvo, prava afrička sirovina, koja na sveučilištu nije bila Mutombo već više Diop ili Mbenga, pa nema smisla pretpostavljati da će drugačije biti i u NBA.

Hm, kad sve pogledam još jednom, možda je ona dvojka s početka malo i previsoka ocjena? Ne. Ipak nije. Turkogluov ugovor je tako grozan da se ne mogu nego još jednom upitati kojega vraga Sunsi s njim planiraju. Zadnji put kada sam provjerio, turska manjina u Arizoni nije bila naročito brojna.

BLUE JAYS

Jedini kanadski predstavnik u MLB-u momčad je solidne prošlosti i sadašnjosti, što je respekta vrijedan podatak ako znamo da su dio uvjerljivo najmoćnije divizije u baseballu. Da, Blue Jaysi igraju većinu svojih utakmica protiv Yankeesa, Raysa i Red Soxa, čime je njihov ovogodišnji pozitivni rezultat (trenutno su na omjeru 67-61) potrebno svrstati u sferu ugodnih iznenađenja.

Pogotovo stoga jer im nitko nije predviđao ovako dobru sezonu nakon što ih je napustio prvi as i legenda kluba Roy Halladay, koji je osrednjost Toronta pod stare dane odlučio zamijeniti borbom za naslovu u dresu Philliesa. Međutim, Blue Jaysi su stabilna franšiza, jedna od prvih koja je krenula stopama Oaklanda prihvativši se moneyballa.

To znači da ne troše puno, sve nade polažu u pronalaženje jeftinih nepoznatih mladih igrača ili isluženih veterana iz kojih još mogu iscijediti pokoju sezonu, a naglasak je naravno na obrani. U njihovom slučaju bolje je reći na pitcherima, jer igra ostatka momčadi u tom segmentu ih ne zanima previše.

Naime, Toronto ima bitno drugačiji pristup od većine ostalih ekipa skromnih budžeta. Dok sistem ostalih traži all-round igrače koji mogu pomoći u obrani i koji su u stanju doći na bazu, za igrati u ovoj ekipi moraš moći opaliti lopticu preko ograde. Toronto je tako ekipa s uvjerljivo najviše home runa ove sezone, doslovno svaki od 9 članova njihove napadačke rotacije može u svakom trenutku eksplodirati.

Međutim, takva jednodimenzionalnost znači da su među najgorima po prosjeku udaraca, jer većina battera koja se oslanja na snagu nije u stanju doći do baze na bilo koji drugi način. Oni zamahuju na svaku loptu, uvijek na isti način, zbog čega ih većina kvalitetnijih pitchera lako savlada. S druge strane, ako Blue Jaysi nalete na nekoga osrednjeg bacača koji nema svoju večer, nastaje pokolj.

Njihovo prvo ime ove sezone je Bautista, veteran koji je godinama uglavnom služio u raznim klubovima kao rezerva, da bi sada igrao partije života (vodi s najviše home runa u ligi, ima 42 naspram 35 jednog Pujolsa, s tim da ima i 30 izlazaka na teren manje). Ostali su sličnog profila, što je i jedini problem ako ćemo gledati u bližu budućnost – Toronto nema mladu zvijezdu koja bi mogla nositi momčad možda već iduće sezone kada ovi plaćenici ne budu ovako raspoloženi.

Ipak, kako sam već spomenuo, njihova snaga je pronalaženje kvalitetnih pitchera. Kao svaka prava mala momčad koja se oslanja samo na svoje snage, znaju da je dobra startna rotacija ključ svega. Trenutno imaju 4 odlična startera, svi su između 28 i 24 godine, koji su u stanju nositi većinu tereta. Iako su im s druge strane često najveće zvijezde ove igre, Marcum, Cecil, Romero i Morrow većinom izlaze neokrznuti iz tih dvoboja.

Marcum je kao najstariji preuzeo ulogu asa od Halladaya, ali ova mlađa trojka po prvi puta u karijeri se našla u ovako važnim rolama i odigrala ih je iznad očekivanja. Cecil i Romero su potencijalni solidni starteri i idućih desetak godina, međutim najviše intrigira Morrow koji ima pravu bombu od brze lopte, ali za sada i najviše problema s kontrolom u ovoj grupi.

Uglavnom, u bližoj budućnosti ih čeka težak posao pronalaženja puta do playoffa kraj svih ovih vrhunskih franšiza u diviziji, ali imaju potencijala. Da su u nekoj drugoj diviziji, s jednodimenzionalnim, ali kvalitetnim napadom i pouzdanom obranom svaku večer, sada bi se vjerovatno borili za playoff.

THE ROSTER OF THREE

Deja Vu (Crosby, Stills, Nash & Young, 1970.)

Prvi album s Youngom i jedini bitan u opusu četvorke (bez Younga su ranije snimili solidan prvijenac). Ali, nešto dužu priču već pripremam za pot listu, ovom prilikom bi samo istaknuo da nešto ne može nego biti klasik kad sadrži najbolje autorske pjesme dva autora (Crosbya i Nasha), solidni doprinos Stillsa (ne mogu reći nešto najbolje u karijeri kad je dotični snimao samo zlodjela) te čak i jedan Neilov biser. A i verzija ”Woodstocka” Joni Mitchell je naj ikada.

CSNY/Deja Vu (Neil Young, 2008.)

Neil je skrpao ovaj dokumentarac snimkama sa zadnje zajedničke turneje na kojoj je četvorka izvodila njegov materijal s albuma ”Living With War”. Kako sam Neil kaže, kad je napisao album u dahu, iživciran ponovnim izborom Busha, osjetio se opet kao mladić i znao je da ne može ići na turneju bez svojih angažiranih drugova. Naravno, trojka je prihvatila poziv kao priliku da opet ožive karijere, što je dovelo do klasičnih trzavica. Mislim, ne možeš imati četiri playmakera na terenu i jednu loptu. Još luđe je gledati snimke s koncerata i reakcije publike kada Neil krene pozivati na revoluciju i svrgavanje lažljivog predsjednika. Ima tu svega, ali najviše pobune današnjih yuppiea koji su došli čuti CSNY klasike, a dobili su Neilove riffove kao da je 1990. i poruke da su u kurcu. Kako reće jedan gospodin – što si umišlja ovaj Kanađanin, učiti nas Amerikance pameti?

Shakey (Jimmy McDonough, 2002.)

Definitivno najbolje biografija o Neilu dostupna. Zaboravite na sve one krasne knjižice u kojima je sve pozitivno, Neil ima farmu, otac je grungea, piše krasne pjesme i slično. Ova knjiga bez pardona secira najvećeg kanađanina uz Stevea Nasha kao narcisoidnog gada kojega život nije mazio i koji je, usput, totalni genij najzaslužniji za glazbu kakvu danas znamo. Na svojih skoro 800 stranica knjiga je prevrnula svaki kamen Youngova života, a najveća preporuka joj je ta što je Neil prvo rekao da mu se sviđa, da bi nedugo nakon objave tužio autora zbog klevete. Shakey je inače Neilov nadimak, s njim potpisuje svoje filmove, a dobio ga je zato što nije u stanju kameru držati mirno u rukama. Eto, ja stvarno mislim da ljudi trebaju znati ovakve stvari.

INDIANAPOLIS

A sve sam tako lijepo isplanirao. Poslije ručka odmoriti se uz prekrasni strip ”Aldebaran” brazilskog autora Lea u izdanju genijalne Fibre (čak nude i dobar dio stripa u PDF-u, svakako bacite pogled), pa onda skuhati duplu dozu kave, sjesti pred komp i napisati post prije utakmice. Koje utakmice? Pa ove u kojoj Bilić eksperimentira s osnovama nogometa. Ali, ne želim pljucati po Slavenu zbog nevažne prijateljske tekme. Bit će vremena kad počnu kvalifikacije (nego, palo mi ni pamet – kad rastaviš riječ utakmica na uta i kmica, pa dodaš h na uta, dobiješ nešto uglavnom nespojivo, zar ne). Uglavnom, mislio sam, neće biti problema obzirom da se o Pacersima nema previše toga za reći jer nikoga živoga nisu ni doveli, sve će biti spremno na vrijeme.

I onda, taman što sam pripremio post za objavu, zvoni mobitel. Emir javlja da je potvrđena realizacija tradea između četiri ekipe u koji je uključena i Indiana. Praktički, dobar dio stavova iznesenih u donjem dijelu posta temeljilo se na tome kako je Larry Bird izabrao pravi put, put meditacije, ne forsirajući ništa. I onda ovo. Kako da sada hladne glave procijenim tko je kako prošao? Nemam pojma, ali idemo redom, prvo s Indianom.

Dakle, Murphyev ugovor je iskorišten kako bi se doveo playmaker koji im je bio nužno potreban. Obzirom da se radi o Darrenu Collisonu, koji je lani nabijao brojke dok nije bilo Paula, osobno nisam oduševljen. Premali je to uzorak da bi zaključili kako je Collison od potencijalnog back-up playa postao potencijalni starter. Ali, na tržištu definitivno nema previše mladih, potencijalno dobrih playmakera. OK, dati Murphyev ugovor za tako nešto nije problem. Ali, zašto uzeti Poseyev leš i dodatnu godinu koja ti otežava situaciju sa salary capom, taman što si ga, nakon svih godina muke, očistio? Ne znam, ovo je trade koji će se tek vremenom pokazati kao dobar ili loš, sve ovisi o Collisonu. Samo, po meni je preuzimanje financijskih obveza prema Poseyu ipak malo velika cijena za momčad koja ionako ne ide nigdje.

New Orleans se olako odrekao mladog igrača, ali njima je ionako jedino važno učiniti Paula sretnim. Dovođenje Arize definitivno nije loš potez, iako ne rješava njihove probleme. Ariza je solidna trojka, ugovor mu je dug ali ne i katastrofalan, te je definitivno bolja opcija od Poseya, Stojakovića ili Wrighta. U biti, kad pogledaš da su praktički za isti novac zamijenili Poseya Arizom (na stranu dužina ugovora, nebitna je kada mijenjaš leš za startera) a da bi im Collison ionako ostao neiskorišten (teško je vjerovati da bi on i Paul igrali zajedno na vanjskim pozicijama u redovnim dozama, preranjivi bi bili u obrambenom dijelu), Hornetsi su napravili dobar posao. Ali, ovo nije profil igrača kakav njima treba, njima treba vrhunski talent. A do njega ne možeš doći ako ćeš stalno zagušivati salary cap novim ugovorima koji nemaju kraja.

Houston se odrekao igrača kojega mogu zamijeniti Battierom, Budingerom i Jeffriesom. Priznali su da su se malo zaletili s onakvim ugovorom, Ariza ipak nije profil igrača kakav njima treba na malome krilu (prije svega im treba šuter koji ne traži previše pažnje i ne riskira s loptom), jedino je pitanje nije li dobiti za njega Leea nekako premalo? Ispada kao da su tek htjeli osloboditi prostor na salary capu za ubuduće, što nije isključeno, te izbjeći platiti porez na luksuz sada, što je definitivno. A obzirom na sklonost Martina ozljedama, prava back-up opcija na dvojci bila im je itekako potrebna. Ono, potez koji je više poslovne nego košarkaške prirode.

U biti, jedini rasni potez, čisto košarkaški a bez potencijalnih repova, su napravili Netsi. Doveli su sjajnu četvorku koja će zabijati i skakati, čime su popunili najveću rupu na rosteru a da praktički nisu izgubili ništa. Prostora na salary capu je bilo, a Lee je ionako sporedan igrač koji teško da je imao značajnu ulogu u njihovoj budućnosti. Sad, obzirom na Murphyevu igru u obrani, jasno je kako Netsi s njim nisu dobili čovjeka koji može pomoći Lopezu, ali barem ne moraju gurnuti Favorsa odmah u vatru. I da, što je najvažnije Murphya ionako samo praktički rentaju na jednu godinu.

Sve u svemu, trade koji je sa svim ovim imenima više zvučan nego što je nešto naročito revolucionaran. Nitko nije previše izgubio, nitko nije previše ni dobio. Indiana se jedina kockala, svi drugi su manje-više odradili posao. Nešto je ovaj Larry Bird u zadnje vrijeme malo previše pokeraški raspoložen. Ali, o tome više u nastavku krcatom zagradama (jebiga, umjesto da mijenjam tekst samo sam ubacio dodatne komentare u zagrade, lakše je, te sam ih onda stavio u italic kako bi se razikovali od originalnog teksta u zagradama).

PACERS

Larry Bird je ovo ljeto odlučio mirovati (odnosno, mirovao je do prije nekoliko sati). Što je mudra odluka, jer ako ova momčad išta treba to je pravi rebuilding koji će se konačno moći dogoditi idućega ljeta, kada iz knjiga izbrišu skoro cijeli iznos salary capa i kada im ostane smiješnih 20-ak milja garantiranih ugovora (točnije 27, sada kada su doveli Poseya). Odavno nema Artesta, O’Neala i Jacksona ali njihov duh još lebdi nad ispaćenim Birdovim likom. Kada konačno bude mogao pozdraviti Murphya (pozdrav) i Dunleavya (cijena plaćena da se riješe Jacksona), Forda (tu je zbog O’Neala), Fostera (ostatak stare momčadi) te kada još otpiše zadnju ratu Tinsleya (trenutno bez kluba a vjerovatno i bez NBA budućnosti), Bird će konačno moći navući smiješak na lice i pogledati u budućnost. U koju kreće po svome, od nule.

Dobro, ne baš od nule. Tu je naravno Granger, pa Birdovi karakterni pickovi (Rush, Hansbrough, Price, Hibbert), a u blizini će biti i lanjski promašaj, Dahntay Jones (i Collison, dok će se negdje iz svlačionice čuti i smrad Poseyeva leša). Naime, Bird je lani potpisao Jonesa na tri sezone, što je bezvezan potez jer takvoga igrača možeš naći za minimalac u svakom trenutku. Zašto mu onda garantirati 3 milje? Dobro, Larry je naučio lekciju i ovoga ljeta nije potpisao baš nikoga, čak ni za dno klupe (ne, nije nikoga potpisao nego je doveo Poseya u tradeu, yupiiii). Ali, dvije stvari su ipak poduzete.

Prvo, na draftu je po prvi puta od početka rebuildinga riskirao (riskiranje se kasnije proširilo na svakodnevne poslove, ne bi me čudilo da za dva dana čitamo kako je Larry uložio prstenje NBA prvaka na plasman Hajduka i Dinama u Ligu UEFA) umjesto karakternih tipova i šljakera posegnuo je za potencijalom. Nažalost, barem moj prvi dojam je da se radi o grešci – Lance Stephenson nije NBA materijal da bi se riskiralo s njegovom ludom glavom, a Paul George (na kojega je potrošen deseti pick) totalna je nepoznanica u čijem slučaju sve miriše na pogrešnu procjenu donesenu na račun fizikalija umjesto košarkaških vještina. Ali, mogu razumjeti da je Birdu dosadilo draftati iste igrače – ionako su mu kao opcije ostali Aldrich i recimo Patterson, dakle već gotovi karakterni igrači, samo zar takve već nema na rosteru u vidu Hansbrougha i Hibberta?

Tu dolazimo do druge ovoljetne promjene – Bird je, obzirom na nedostatak posla u uredu, poduzeo sve da ovi mladići imaju najbolje moguće uvjete i posebne treninge kako bi razvili svoju igru. Dakle, možda su sva četvorica tek dobra klupa (teško mi je zamisliti startnu NBA petorku s Priceom, Rushom, i dva H. pod košem), ali ni to nije loše ulaganje. U biti, zato se Bird i kockao s potencijalom, uzeo je dva igrača koja su u srednjoj školi bila proglašavana zvijezdama, što nisu potvrdili na faksu, ali pedigre očito postoji. Ako se pokažu pravom stvari dobro, ako ne – opet dobro. Kada bude prostora na salary capu, bit će i mogućnosti za dovesti vrhunsku klasu (slična je i kocka s Collisonom, jedino što košta momčad dodatnih 7 milja).

A, uostalom, obzirom na ovogodišnji neiskusni roster, bit će šanse dogodine za još višim pickom na draftu. Ova sezona će očito poslužiti mladima da se naigraju. Plus, nikada nije isključeno da će nekim momčadima koje se same spremaju za rebuilding zadnje godine Murphyeva ili Dunleavyeva ugovora privući pažnju (npr. Netsima). Najvažnije od svega je da se Indiana pozicionirala u ulogu onih koji mogu diktirati uvjete pregovora, što je lijepi korak naprijed kada se sjetiš kako je to bilo prije nekoliko sezona kada su morali pristati na bilo što samo da se riješe svojih viškova (sudeći po prvom potezu, ta nova pozicija očito ne pomaže previše).

REDS

Legendarni klub iz Cincinnatia stavljamo uz bok Pacersima jer Indiana nema svoga predstavnika u baseballu. Ovo čak nije ni neprirodna kombinacija, obzirom da dobar dio ljudi u Indiani i navija ili za Redse ili Indianse iz obližnjeg Ohia. Povijest ove momčadi datira još od prvih dana baseballa u SAD-u, a sličnost današnje franšize s onom iz 19. stoljeća nije samo u crvenim uniformama već i u besparici.

Redsi su dakle jedna od onih ekipa koja je prisiljena proizvoditi talente da bi bila konkurentna, a nama je zanimljivo to što im je nakon godina truda ove sezone konačno uspijelo upravo to – postati konkurentan. Naime, zalomila im se sjajna generacija pitchera zbog čega treba izbjegavati igrati na njih, jer su svaku večer u stanju na teren poslati potencijalnog asa.

Za sada im je prvi bacač još uvijek veteran Arroyo (drugi veteran Harang početkom sezone je bio drugi starter da bi danas postao praktički nevažan), osrednji pitcher nikako dostojan uloge asa eventualne buduće playoff momčadi, ali tu je u pitanju čista rutina. Već od iduće sezone u rotaciji bi ga moglo preskočiti čak 5 mladih aseva, dakle kompletna nova rotacija praktički izbačena iz njihova sistema u ovih godinu dana (čisto da navedem prezimena – radi se redom o Volquezu, Chapmanu, Woodu, Leakeu i Cuetou). Bez pretjerivanja, kad bi im uspijelo barem nekoliko godina održati ovu rotaciju na okupu, imali bi ogromne šanse (možda) i za osvojiti naslov.

Da stvar bude luđa, početkom sezone glavni razlog zašto su ljudi zanemarivali Redse bio je nedostatak pitchera. Naime, momčad je u napadu sasvim solidna – sjajnom all-star dvojcu Votto-Phillips, koji već godinama drži momčad, ove godine priključio se, neočekivano, krajem prošle sezone pridošli veteran Rolen. Ova trojka je, osim solidne igre na bazama, osigurala i dovoljno moći u napadu, na što su se priključili i vanjski igrači (nema klase, ali postoji solidna rotacija nekoliko udarača).

Kada se kroz sezonu pokazalo da su mladi pitcheri itekako spremni ponijeti teret u obrani, Redsi su od potencijalne momčadi s dna postali najozbiljniji playoff kandidat te će do zadnjega dana voditi mrtvu trku s favoriziranim Cardinalsima iz St. Louisa za direktan plasman u doigravanje. Čak ako i ne uspiju, imaju velike šanse za izboriti wild card, za što je opet potrebno da svi ovi nabrojani mladi pitcheri nastave briljirati. Sad, kako su čak tri rookiea u pitanju, možda nije pametno kladiti se na Redse kraj zahuktalih Giantsa i Philliesa (također vode mrtve trke u svojim divizijama s Atlantom i San Diegom), ali šansa postoji. A to je puno više nego je itko mogao očekivati na početku sezone.

Uostalom, Redsi nemaju slabe točke u momčadi – čak su im i rezervni bacači jedni od najpouzdanijih u ligi, na čelu s dva veterana, closerom Corderom i prvim s klupe Rhodesom. Obzirom da Redsi pod ugovorima imaju svoje najvažnije karike za iduću sezonu, te da rookiji moraju čekati da dođu na red za milijunske ugovore, idućih par sezona bit će ključno da naprave rezultat, prije nego dođe vrijeme da se potroši novac na zadržavanje talenta. Jasno vam je već kako to završava.

THE ROSTER OF THREE

Winning Time (Dan Klores, 2010.)

Po meni najbolji dokumentarac iz ESPN-ove ”30 For 30” serije iz jednostavnog razloga – nije pretenciozan. Nema tu društvene angažiranosti, komentara, socioloških teza, više istine, već samo dobra, stara košarka. U izvedbi Reggiea Millera, Johna Starksa, Charlesa Oakleya i ostalih. Mislim, već to što se Oakley pojavljuje meni je dosta. A gdje je još fenomenalna epizoda sa Spikeom Leeom. Čak je i Reggie zabavan, što mi dođe kao šok obzirom da sam već navikao na njega kao najdosadnijeg NBA komentatora na svijetu. Inače, utakmicu u kojoj je Reggie zabio 8 u 8 nisam gledao, ali se sjećam kako sam sutradan satima pokušao rekonstruirati kako je to izgledalo. Trica, ukradena, trica, ukradena, slobodna. Evo, naježim se čim se sjetim. I love this game.

A Season On The Brink (John Feinstein, 1989.)

Svaka čast pokojnom Johnu Woodenu, ali uvijek ću radije čitati knjigu o ludom Bobbyu Knighu i čudima koja je napravio s malim sveučilištem iz Indiane, nego njegove self help poruke zamotane u moć i bogatstvo fakulteta kakav je UCLA. Ovo je još jedna košarkaška priča u klasičnom Halberstamovom stilu, dakle John Feinstein, cijenjeni sportski novinar, proveo je cijelu godinu prateći uokolo Knighta i njegove metode rada. Gušt za čitanje, posebice ako poput mene smatrate da je Knight danas uvjerljivo najbolji NCAA komentator (što nije teško biti pored svih onih klauna ala Vitale). Nažalost, postoji i ekranizacija, TV film u kojem Knighta glumi dosadni Brian Dennehy i u kojem je, patetično, većina pažnje posvećena Knightovom nasilnom karakteru umjesto njegovom košarkaškom znanju. Naravno, taj film neće dobiti preporuku.

Ragged Glory (Neil Young & Crazy Horse, 1990.)

Kad god ne znam što bi slušao, posegnem za ovim albumom. Pa, zašto onda ne bi posegnuo za njim i kad ne znam što bih preporučio? Ono, ako još niste poslušali album koji je rodio grunge, Nirvanu, Pearl Jam i koji je zaludio Sonic Youth, što da vam kažem. Na ovim sparnim vrućinama, samo treba raspaliti ove distorzirane solaže i osjetiti kako tijelo opet diše. Da, ovo je moja najdraža ploča ikada. Bez konkurencije. Numero uno. Standardnih 8 koševa za 8 sekundi.