ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Oct/122

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Zaokupljeni pričama o starim Spursima i tome kako je došlo vrijeme da rezultatski uspore, mnogi su zanemarili lakoću kojom ova organizacija uspijeva uštrcati dozu svježine u svoju veteransku jezgru. Sav pad koji su manifestirali Duncan i Ginobili nadoknađen je dovođenjem mladih 3&D atleta Greena i Leonarda u petorku, a duboka rotacija pobrinula se da kvaliteta igre ne pada previše nakon što udarni igrači sjednu na klupu (a sjedili su često, obzirom da je Parker s 32 minute po utakmici bio najzaposleniji starter). Blair, Bonner, Neal i Splitter, uz kasniji dodatak Jacksona i Diawa, itekako su se pokazali sposobnima odraditi svoje u napadu kao preteći orkestar kojim je ove sezone, nakon što je Ginobili zbog ozljede opet prešao u ulogu šestog igrača, pouzdano dirigirao Tony Parker.

Sva ova imena omogućila su da Spursi imaju najučinkovitiji napad u ligi sposoban zabiti 111 poena na 100 posjeda lopte (drugoplasirana Oklahoma je zaostajala za njima cijeli poen), a njihova dominacija u trpanju koševa dovela je do nekoliko izuzetnih pothvata. Osim što su još jednom dokazali svoju veličinu završivši transformaciju iz šampionske obrambene momčadi u potencijalnog izazivača oslonjenog na napad, Spursi su u jednom trenutku prošle sezone imali niz od 20 pobjeda koji je završio u trećoj utakmici finala Zapada protiv Thundera.

U toj istoj seriji u utakmici broj dva prezentirali su najboljih 48 minuta košarke prošle sezone, izrešetavši Thunder s 11 trica i 27 asista na putu do 120 poena, uz zadivljujuću prezentaciju kruženja lopte po perimetru i sjajan miks flex i pick & roll akcije. Također, na kraju sezone imali su čak 7 igrača s više od 19 minuta i 9 poena u prosjeku, što dovoljno govori o svi za jednog mentalitetu kojega je svih ovih godina propovijedao Popovich.

Nažalost, usprkos svim napadačkim talentima, Spursi su drugu godinu za redom u playoffu ispali relativno rano u odnosu na rezultate iz regularne sezone zbog nedovoljno dobre obrane. Njihov 11. učinak u defanzivi nije loš sam po sebi, ali teško je očekivati da ga napad može izvući baš svake večeri, posebice u susretima protiv balansiranijih izazivača. Još veći problem od ukupnog učinka Spursima je drugu godinu za redom predstavljao izbor drugog visokog igrača – bez pokretnog centra koji može zatvarati prostor, Duncan je previše usamljen pod košem, a njihova obrana previše je ranjiva pred pick igrom i ulazima.

Logika je jasna – izazivači uglavnom imaju fenomenalne atlete na perimetru koje ne može zaustaviti jedan igrač, a kako Spursi u ovom kontekstu nemaju vrhunsku zadnju liniju obrane, dotične atlete su imale lagan zadatak zabiti jednom kada bi prošle prvu liniju obrane (kojoj također nedostaje stoper Bowenovskih kvaliteta kakvoga su nekoć imali). Uostalom, podatak da su po protivničkom postotku šuta iz igre Spursi bili tek 16. dovoljno govori, takvu obranu nisu mogli izvući ni minimalni broj prekršaja ni sjajan postotak skoka.

Tako je čak i usred svih rezultatskih uspjeha Pop u playoffu opet naglavce okrenuo rotaciju visokih ne bi li izmislio partnera Duncanu, ali pokazalo se kako su Bonner, Diaw, Splitter i Blair prije svega situacijski igrači, nikako rasni starteri (Blair je tu kada treba energija u skoku, Bonner kada treba širiti reket, Diaw kada trebe razigrati s vrha posta, a Splittera kada se treba gurati pod košem). U principu, Splitter jedini ima potencijal za odraditi poštenih 30 minuta, ali njegov problem je što ima previše sličnosti s Duncanom (jednako je spor u rotacijama), zbog čega je idealan kao njegov back-up, nikako kao partner.

THIS IS NOW:

Ako je zadnje dvije godine u analizi Spursa dominantan motiv bio starost njihovih udarnih igrača kao siguran pokazatelj propasti, ove godine pak to bi trebala postati njihova sposobnost da dominiraju regularnom sezonom. S dvije petorke, do savršenstva dovedenim stilom igre, idealno posloženim balansom između nositelja i igrača zadatka te s liderima poput Popa i Duncana, koji ni trenutka ne ispuštaju iz vida širu sliku, Spursi su stvarno mašina kao stvorena da ne gubi od slabijih protivnika.

Međutim, činjenica da je još jedno ljeto prošlo a da se nisu ozbiljnije pojačali pod košem, jasno ukazuje da će ih, u sudarima protiv jednakih ili boljih, glave vrlo vjerojatno opet doći ista boljka – slabašna obrana reketa. Produženje s Duncanom do 2014. (uz Timmyevu opciju za još jednu sezonu) jasan je znak kako su Spursi spremni još par puta pokušati iskoristiti nedostatak istinske dominantne franšize u ovom trenutku NBA povijesti, ali, obzirom na popunjen salary cap, teško da mogu računati na ozbiljnije pojačanje bez značajnijih odricanja, bilo financijskih, bilo igračkih.

Ono na što zasigurno računaju je rast iznutra, posebice od sjajnog rookiea Leonarda koji bi u nekim kombinacijama svojom dužinom mogao biti idealna protuteža niskim postavama kakve koriste Miami i Oklahoma. S druge strane, prelazak Howarda u Lakerse i prisustvo Memphisa u diviziji i dalje ukazuje na potencijalne probleme koje ni Leonardova pretvorba u obrambenog asa (koja je još uvijek u sferi projekcije) ne može sakriti.

Možemo primijetiti da su Spursi u odnosu na lanjsku momčad danas čak i dublji, pogotovo na vanjskim pozicijama gdje ostanak Millsa i dolazak De Cola donosi i treću opciju na jedinici i dvojki. Ostanak Diawa pak dobra je vijest za rotaciju pod košem, posebice u napadu gdje bi Diawov osjećaj za asist trebao dodatno pojačati već ionako savršeno kretanje lopte Spursa. Obrambeno, Diaw je svakako plus u odnosu na Blaira i Bonnera, ali ne preveliki obzirom da ni on nema elitnu pokretljivost koja bi mogla sakriti Duncanovu dob.

Uglavnom, prognozirati Spursima išta drugačiji rasplet od onoga kojega gledamo već dvije godine ne bi bilo utemeljno u nikakvoj logici. Izuzetna širina u napadu s gomilom rješenja i sjajnim unutar-van balansom, a sve skupa podcrtano gomilom trica, još jednom će donijeti gomilu pobjeda koje će rezultirati visokom playoff pozicijom. Ipak, za napraviti korak više u odnosu na rezultate zadnje dvije sezone, trebati će se ili pojačati ili imati sreće. Ovo prvo značilo bi dovesti igrača u rangu Varejao koji bi pomogao obranu ubaciti u top 8, a ovo drugo izbjeći Oklahomu u naponu snage u playoffu (slabije izdanje Thundera, u kojem se forsira skok-šut umjesto ulaza, nešto je s čime se Spursi mogu nositi), odnosno Lakerse u bilo kakvom obliku.

Ako se nekako prošvercaju do Finala, protiv Heata i njihove agresivne obrane sklone ostavljanju rupa na perimetru svakako imaju šanse, pogotovo budu li u stanju ponoviti šuterske postotke Dallasa od prije dvije godine, postotke koji se u principu ne razlikuju previše od onoga što su Spursi prezentirali prošle sezone dok ih OKC nije pomeo. Ono što ih ipak razlikuje od Dallas nedostatak je nekoga tko bi glumio Tysona Chandlera.

PLUS:

Drugi po ubačenim tricama te prvi po postotku ubačenih trica. Prvi po ubačajima iz igre, odnosno prvi po postotku šuta iz igre. Četvrti po broju asistencija (samo Denver, Boston i Milwaukee su ih skupili više) i treći po broju izgubljenih lopti (samo Clippersi i Sixersi su bili pažljiviji s loptom). Ovakvi napadački učinci ne govori samo o jednom do savršenstva dovedenom stilu igre, već i o efikasnosti ravnoj onoj u NBA2K kada igraš s najboljim napadom protiv najslabije obrane. I to na najnižem levelu. Dok god su u stanju pružati ovakve partije, nema potrebe sumnjati da će igrati ne samo uspješnu, već i najljepšu napadačku košarku u ligi.

MINUS:

Gdje je taj veliki čovjek koji može braniti pick & roll? Dvije godine za redom gaze regularnom sezonom s Blairom kao drugim visokim (2010. šesti po minutama, 2011. peti) i primarnim partnerom Timmyu zbog lakoće kojom trpa u reketu nakon hi-lo kombinacija, a onda dođe playoff i potpuno ga zanemare (protiv Memphisa ga prije dvije godine nisu ni koristili zbog nezgodnog matchupa, šansu je dobio Antonio McDyess kao nešto žilaviji obrambeni igrač, a lani su ga opet zaboravili nauštrb tek pristiglog Diawa i Splittera koji se izborio za titulu trećeg visokog u rotaciji). Mislim, za jednu momčad koju krasi izuzetna inteligencija izvan i na parketu (potencirana i činjenicom da danas gotovo trećina lige ima GM-ove iz njihova inkubatora), ovakvo ignoriranje realnosti zabrinjavajuće je. Ako se očito ne nekoga ne možete i ne želite osloniti kada je najvažnije, zašto ne pokušate već jednom pronaći alternativu?

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Prošle sezone Memphis je mnogima bio favorit iz sjene za osvajanje Zapada, a takvo razmišljanje temeljilo se na dominantnoj post igri dvojca Randolph-Gasol i povratku u petorku Rudya Gaya, koji je teoretski trebao donijeti all-star kvalitetu na bok nakon što je godinu ranije proveo dio sezone i playoff izvan parketa. Ozljeda Randolpha pak ubrzo je Memphis stavila u situaciju sličnu lanjskoj kada su igrali bez Gaya, a ni Gay se nije baš pokazao all-star napadačem, uglavnom se zabavljajući trošenjem gomile lopti iz nerezonskih situacija.

Međutim, put u playoff nije dolazio u pitanje jer je Hollins igru u potpunosti izgradio oko Gasolova all-round učinka. Također, Grizzliesi su i bez Zacha nastavili uništavati protivnike obranom i skokom. Najveće oružje njihova napada tako su bile kontre nakon Allenova presinga i trpanje odbijanaca nakon napadačkog skoka. Osim u ovim dodatnim kategorijama, Memphis je napadački bio izrazito jalov (tek 19. učinak u NBA), prvenstveno zato što ih je lako bilo zaustaviti zonom.

Bez vanjskog šuta nije bilo širenja reketa, a bez prostora u reketu teže je bilo kreirati za sebe i druge, što su itekako osjetili Conley, Gasol, Gay i Mayo, koji su svi ostvarili znatnu regresiju po pitanju postotka šuta iz igre. Osim šuta, Memphisu je najveći problem predstavljala slabašna rotacija, posebice na vanjskim pozicijama. Naime, Hollins je cijelu sezonu izgurao praktički s rotacijom od tri beka u kojoj je Mayo često glumio back-up playa, sve kako bi izbjegao dati minute jeftinim promašajima poput Parga i Selbya, a nešto kasnije i Arenasa.

Kao i godinu ranije, Memphis je opet gomilu minuta dao jednom swingmanu bez šuta (umjesto Younga ovaj put radilo se o Pondexteru), a kada uzmemo u obzir da je Tony Allen isključivo u petorci zbog svojih obrambenih kvaliteta, postaje jasno kako se bolje od ovoga nije moglo s toliko limitiranih napadača.

Obrana je na kraju bila ta koje je izvukla stvar. S pet kvalitetnih atleta na parketu, a prvenstveno zahvaljujući Allenu i Gasolu, Memphis je čuvao reket, zatvarao tranziciju i bio izuzetna 1 na 1 obrambena momčad. Povratak Zacha pri kraju sezone donio je određenu živost u napad, posebice dok je Zach u hvatanju forme ulazio u igru s klupe, međutim u playoffu se sve vrlo brzo raspalo. Neuigranost između Gaya i dvojca pod košem dodatno je umrtvila napad, a umor zbog raubanja iz regularne sezone napravio je ostalo, posebice u slučaju Gasola i Mayoa koji su odigrali blijedu seriju s Clippersima, prvi energetski, a drugi šuterski.

Ako ovo iskustvo može donijeti išta pozitivnoga, to je svakako saznanje da su, usprkos svim problemima, Grizzliesi relativno lako ušli u playoff i da su do zadnjih minuta imali šanse plasirati se u drugi krug. Dakle, drugu godinu za redom potvrdilo se kako potencijal za nešto više postoji, ali problem je kako ga realizirati i pri tome sakriti slabe strane.

THIS IS NOW:

Iako se status quo ne čini kao idealan način za poboljšati momčad, u Memphisu se nadaju da će konačno cijela sezona jezgre i nešto energičnija klupa biti dovoljni za održati pedigre opasne momčadi sposobne skinuti favorite. Bayless je došao umjesto Mayoa, što na papiru ne predstavlja problem jer se radi o sličnom tipu combo-beka koji najbolje funkcionira u ulozi instant strijelca s klupe, ali problem je sklonost Baylessa ozljedama. Mayov možda najveći plus, posebice u ovako tankoj momčadi, bio je taj što nije propuštao utakmice (samo 11 u 4 sezone), dok je Bayless sušta suprotnost po tom pitanju s prosjekom od 20 preskočenih utakmica po sezoni.

Stilska razlika između njih dvoje leži u tome što je Mayo bolji catch & shoot igrač dok je Bayless eksplozivniji s loptom, ali u principu učinci bi trebali ostati slični, što je bitno jer je Mayo bio najbolji tricaš na rosteru (teoretski, u slučaju da Bayless propusti dio sezone, protivnici mogu stati u zonu oko reketa, zatvoriti Conleya i mirno gledati kako ostatak Grizzliesa baca cigle). Bayless će svakako zbog driblinga i ulaza više minuta dobiti na jedinici nego je to bio slučaj s Mayom, a to znači da će uz Pondextera (koji je tek aktivno tijelo na parketu) priliku za igru na boku dobiti nešto kreativnije mlade snage – Ellington (šuter pristigao iz Minnesote sklon pucati duge dvojke umjesto trica), Wroten (rookie sjajnih fizikalija koji bi mogao imati rolu sličnu Bledsoeu na račun energije) i Selby (lani odradio solidnu sezonu u NBDL-u koja je kulminirala NBA2K šuterskim brojkama na ljetnoj ligi, draftiran kao play, ali pokazao najviše u ulozi combo strijelca bez savjesti).

Pokaže li samo jedan od ovih mladih bekova dovoljno da ga se uključi u stalnu rotaciju, Memphis će riješiti jedan veliki problem. Ne zasluže li povjerenje Hollinsa, sve se opet vraća na lanjsku taktiku rotiranja tri igrača, koja definitivno ima smisla u playoffu, ali ne i u regularnoj sezoni.

U tom slučaju slično rotiranje tri igrača očekuje ih i na boku, gdje bi Gayeva šuterska renesansa bila ključ obzirom na prisustvo Allena i Pondextera. Obzirom da Zach i dalje zahtijeva dobru dozu udvajanja, moguće je da Gay vrati svoje postotke na normalu, jasno pod uvjetom da se koncentrira na spot up ulogu umjesto na iso košarku (u ovim prvim situacijama bio je iznadprosječan, u ovim drugim ispodprosječan u odnosu na ostatak lige, ali to ga svejedno nije spriječilo da skoro duplo više lopti troši u izolaciji). Dogodi li se nešto slično s Conleyem i Gasolom (Marc je posebice patio šuterski bez svog partnera), Memphis bi trebao preko noći dobiti znatno bolju realizaciju za dva poena, što bi im definitivno bilo najveće moguće pojačanje u novoj sezoni.

Pod košem imaju nešto veći izbor tijela, vraća se treći čovjek Arthur (doduše, polomio se odmah na startu kampa zbog čega će opet propustiti barem prvi mjesec sezone), pick & pop specijalac solidne pokretljivosti u obrani zbog koje je prije dvije sezone bio idealna pratnja Gasolu i posebice Randolphu (koji nije baš mobilan u obrani). Također, zadržali su i Speightsa, lani na brzinu dovedenog upravo da popuni prazninu nastalu ozljedama Zacha i Arthura, koji će pokupiti svoju kvotu skokova i pri tome uzeti gomilu šuteva s poludistance, a tu je i solidni back-up centar Haddadi koji skakačko-obrambenim postotcima asocira na Omera Asika (doduše, njegove brojke ostvarene su u još manjoj minutaži nego Asikove, tako da je realna procjena eventualnog startnog učinka nemoguća dok god ga ne vidimo u većoj ulozi).

A s nabrajanjem rotacije pod košem dolazimo do ključa njihove budućnosti, a to je konačno uigravanje njihovog imenima impozantnog frontcourta. Hollins mora pronaći način za staviti Gaya u bolje pozicije za realizaciju od niza izolacija, a akcija se i dalje mora vrtiti isključivo preko visokog posta, uz zdravu dozu screen igre za Conleya (čiji šut iz sezone u sezonu postaje važniji od razigravačke uloge - u ovom prvom nema premca, u ovom drugom važniji je Gasol). Jasno, da bi se sve posložilo kako treba, netko će morati raširiti reket šutom iz vana, jer bez prostora nema ni kemije. Također, nema potrebe da Gay i Randolph troše većinu lopti dok Gasolu i Conleyu ostaju samo mrvice. Za jednu momčad koja se ponosi svojim zajedništvom, takav česti nesklad u napadu, u kojem lopta uglavnom stane kada dođe do jednog od volume scorera, nepotreban je i licemjeran.

Uspiju li pronaći formulu zdravlja i složnosti, mogli bi ciljati na još jedno polufinale konferencije. Sve ispod toga bio bi znak novim vlasnicima (koji svaki dan čekaju blagoslov NBA lige za preuzimanje kluba) da ozbiljno razmisle o budućem smjeru franšize. Iako je novi vlasnik Pera mladi bogataš kojega nije nemoguće zamisliti kako plaća porez na luksuz, teško je očekivati od racionalnog poslovnog čovjeka da dodatno troši kako bi marginalno pojačao već sada jedan od najskupljih rostera u ligi. U slučaju neuspjeha, puno realnijim se čini okrenuti novu stranicu (Memphis ima amnestiju na raspolaganju za koju je Zach kvalificiran, a Gay je dovoljno mlad da ga se može trejdati i pri tome dobiti nešto zauzvrat) i tako pokušati inicirati promjene nešto ranije od trenutno zacrtane 2015. kada svima osim Conleya ističe ugovor.

PLUS:

Uz obranu kojom dirigira Tony Allen i koja rezultira ne samo prekidom protivničkog napada već i gomilom lakih poena, svakako najveći je nezgodna high-low kombinatorika Gasola i Zacha. Iako ni godinu ranije kada su bili kompletni Grizzliesi nisu bili dominanta napadačka momčad, u Zachu i Gasolu barem su imali tu jednu vanserijsku napadačku opciju na koju su mogli računati. Na Hollinsu je sada da pronađe pravi omjer između količine akcija za svoje visoke i Gaya u spot up situacijama kako bi konačno gledali ultimativnu sezonu ove zanimljive generacije.

MINUS:

Zach je prešao 30-u, što obzirom na njegovu konstituciju znači da dolazi vrijeme kada će mu trebati dozirati minutažu. Za to su se pobrinuli dovođenjem niza visokih, ali problem ostaje što nitko od njih nije pretjerano dobar. Lani su Speights i Cunningham odradili pristojan posao obzirom na okolnosti, ove godine pomoći će i Arthur ako ikada istrči na parket, ali svi oni su tek igrači za 15 do 20 minuta, nikako prave alternative sposobne donijeti nešto novo momčadi ako već nema Zacha ili Gasola da dominiraju.

Nedostatak trica pak posebno bode u oči. Cijela logika petorke s dominantnim visokima je da ih okružite šuterima, a Memphis umjesto toga na boku ima Allena koji je lani jedva gađao 30% (u karijeri je ispod toga). Gay bi povratkom na standardnih 35% s lanjskih mizernih 30% napravio veliku uslugu i sebi i momčadi, ali daleko je to od situacije u kojoj bi netko trebao posvetiti posebnu pažnju obrani perimetra kada igra protiv Grizzliesa. Kada uračunaš u ovo mogućnost da Bayless odigra 60 ili manje utakmica, jasno je da će se sudbina Memphisa još jednom vrtiti oko skok-šuta. Jedno od nepisanih NBA pravila kaže da momčadi koje žive sa skok-šutom umiru sa skok-šutom, ali, u slučaju Grizzliesa, život bez skok-šuta jednak je smrti.

DALLAS

THAT WAS THEN:

Nakon što su odlučili da nema smisla pokušati braniti naslov u istom sastavu (što je u jednu ruku totalno netipična NBA odluka, iako potpuno logična i opravdana), Mavsi su u lockout sezonu ušli oslabljeni i bez velikih očekivanja, sa svim nadama uperenima u buduću tržnicu. Stoga o samoj sezoni nećemo previše – Dirk je krenuo sporo, ali kako je hvatao ritam, dizao se i Dallas, što je bilo dovoljno da se ulovi playoff pozicija. Oklahoma im je pak brzo pokazala da više ne pripadaju u skupinu vrhunskih momčadi, a James Harden ih je tako raskomadao u četvrtoj utakmici usred Dallasa da sam siguran kako Cuban jedva čeka iduće ljeto da čovjeku ponudi maksimum (jasno, pod uvjetom da u idućih tjedan dana ne dođe do dogovora između Hardena i Thundera).

Dallas je još jednom prezentirao košarku usmjerenu na vanjski šut, ali, ovaj put nije upadalo kao lani, što je rezultiralo padom s 8. na 22. mjesto u napadu (neka vas ne buni ovaj broj 8 u godini kada su osvojili naslov – jednom kada je počeo playoff, Mavsi su zasjeli na prvo mjesto u napadačkom učinku i nisu ga ispuštali do kraja). Još veći problem od šuta bio je nedostatak Tysona Chandlera, bez čije pick igre i trpanja zicera pod košem Mavsi nisu imali potreban balans (jasno, s njim u postavi otvaralo bi se i više prostora za bolje spot up situacije šuterima).

Napadački pad tako je samo naglasio indiferentnost iskazanu od strane uprave, ali, začudo, obrana kao da nije osjetila manjak Chandlera. Mavsi su se zadržali na istom mjestu kao godinu ranije, na osmoj poziciji, a sve zahvaljujući miksu Carlisleve zone i niza solidnih zamjenskih centara (Mahinmi i Haywood su se gurali pod košem, a Wright je donio potrebnu dozu blokada). Međutim, još bolji posao odradili su igrači na perimetru – dužina Kidda, Cartera i Mariona idealno je poslužila da se u stvarnost sprovede Carlisleova filozofija izbjegavanja faula i pokrivanja šuta za tri. Oduzevši protivnicima najefikasnije šuteve u košarci, Mavsi su, slično Sixersima, živjeli ili umirali s uspjehom protivnika u dugim dvicama.

THIS IS NOW:

Tržnica je došla i prošla, a Dallas se opet našao u istoj situaciji kao lani. Ostavši bez super paketa koji je uključivao Derona Williamsa i Dwighta Howarda, Mavsi su se ekspresno okrenuli idućem ljetu, skrpavši još jedan roster koji bi trebao biti taman toliko dobar da uđe u playoff, održi interes fanova i tako kupi vremena do nove prilike za dovođenje all-star talenta. Pri tome su pozdravili još nekoliko imena iz šampionske generacije, prije svih Terrya i Kidda, ali emocije očito nisu nešto čime se previše opterećuju u Dallasu.

Nova momčad je mlađa i brža od lanjske, što nikako nije loše, ali i dalje će se sve vrtiti oko Dirka obzirom da zamjene za Kidda i Terrrya uopće nisu dokazani igrači. Collison je kroz karijeru uglavnom gubio posao startera čim bi se nametnula bolja opcija, a sličnu sudbinu imao je i Mayo. Dobra vijest je što su, kao i ostala “pojačanja”, rentani na godinu dana i što će već sutra biti negdje drugdje ne pokažu li se dostojnima biti dio Cubanovih planova. Loša vijest je što će u nabijanju brojki i potrazi za novim ugovorom otežati posao Carlisleu da pronađe najbolji sistem kojim bi iskoristio njihove dobre strane.

Još je lošija vijest da Dirk ima problema s koljenom koji su zahtijevali operaciju, tako da je upitno u kakvoj će formi biti kada se vrati nakon mjesec dana pauze. Šanse da ulove Jazz i Minnesotu ovakvim razvojem situacije dodatno se smanjuju, ali, vrati li se Dirk u najavljenom periodu, borba za osmo mjesto bi trebala ostati aktualna zbog slične pauze koja čeka Kevina Lovea. Jasno, bude li Dirku trebalo još mjesec-dva da uhvati all-star formu kao što je bio slučaj lani, Dallasu se smješi lutrija (što nitko ne bi smatrao tragedijom obzirom da se radi o jeftinom načinu za opskrbiti se pojačanjima).

I dok su osvježene vanjske pozicije i Dirk (uz starosjedioce Mariona, Cartera i Westa) temelji na kojima će Carlisle graditi eventualni rezultatski uspjeh, lani improvizirana rotacija pod košem još jednom je doživjela facelifting. Umjesto Mahinmia i Haywooda tu su sada veterani Kaman i Brand, što znači da će osim obrane reketa, Dallas od svojih visokih ove godine dobiti i napadački impuls, što bi trebalo pomoći da se ostvari puno bolji napadački učinak. Koji ipak neće biti od velike koristi obzirom na regresiju koju će doživjeti obrana sada kada su glavna imena na perimetru Collison i Mayo.

PLUS:

Izuzetno upravljanje salary capom dovelo je Mavse u situaciju da se 2014. nađu u sličnoj situaciji kao Miami prije dvije godine, s potpuno praznim salary capom, što je ujedno i najveća prilika Cubanu da se dokopa svoje vlastite velike trojke. Jasno, Dallas će i dogodine imati prilike dovesti jednog max igrača u izuzetnoj ponudi (Howard, Paul, Bynum, Smith, Jefferson, Millsap, Harden), ali pitanje je koliko će nekome biti privlačno igranje uz ostarjelog Dirka i hrpu potrošnog materijala.

U svakom slučaju, Mavsi odrađuju rebuilding profesionalno koliko je to moguće, što uopće ne treba čuditi obzirom da se radi o franšizi koja u zadnjih 12 godina ima 12 nastupa u playoffu, dva Finala i jedan Naslov. To dovoljno govori o lakoći s kojom Cuban i suradnici obnavljaju momčad u hodu, s čime se jedino još mogu usporediti Spursi, Lakersi i Jazz. Jasno, do sada je pomoglo razbacivanje novcem, ali stupanjem novog kolektivnog ugovora na snagu Cuban je jasno dao do znanja kako plaćanje trostrukih penala za prekoračenje salary capa nije njegov prioritet te se okrenuo drugim načinima kojima može steći prednost, prije svih informacijama i znanju (njegovo ulaganje u statističku analizu, razvoj igrača, skauting, medicinsko i ostalo popratno osoblje nema premca u ligi).

Dok čekaju svoju novu jezgru, a dočekat će je jer neke franšize jednostavno funkcioniraju na jednoj razini višoj od ostalih, zabavit će se prikupljanjem jeftinog potencijala, pri čemu su uspjeha imali već na prvom draftu post-izazivačke ere. Jae Crowder i Jared Cunningham tipičan su primjer ulaganja niskog rizika s mogućim ogromnim povratima po kojima je Cuban poznat i zbog kojih si danas i može dopustiti psihološke igrice s jednim Deronom Williamsom, umjesto da se kao većina ostalih vlasnika uvlači superstarovima u anus.

MINUS:

Rekao bih da je problem nedostatak balansa između stare i nove generacije, ali kako nova generacija ne postoji, onda je minus prvenstveno taj trenutni nedostatak ambicije. Bude li Kaman zdrav i nastavi li Brand igrati pouzdano i u napadu i u obrani od kada se oporavio od ozljede i od kada je prihvatio ulogu Oakley/P.J. Brown četvorke (obrana, skok i pick & pop), odnosno pruže li Collison i Mayo partije karijere, nema razloga da ova momčad ne bude bolje od lanjske. Međutim, nedostatak zajedničkog cilja mogao bi utjecati na probleme oko uigravanja i stvaranja kemije, što ovakva konkurencija na Zapadu ne oprašta. Opet, ako je već jasno istaknuto kako je prioritet sačuvati fleksibilnost salary capa, ono što će se događati na parketu ionako postaje manje važno.

NEW ORLEANS

THAT WAS THEN:

Skraćena sezona nije počela obećavajuće, da ih Stern nije spasio od lošeg tradea kojega su pokušali napraviti s Lakersima, danas bi ovo bila jedna od najmanje zanimljivih momčadi u ligi. Srećom, komesar je bio pametniji od njihove uprave, što je rezultiralo budućnošću koju čine Eric Gordon, prostor na salary capu (dijelom potrošen na Ryana Andersona) i visoki draft pick pretvoren u Davisa (bez kojega bi vjerojatno ostali, da su se borili za osmo mjesto s rosterom kojega je htio okupiti Dell Demps).

U startu loš roster, sastavljen od niza jeftinih i popriličnog broja skupih plaćenika, bio je osuđen na životarenje, dok ga ozljede Gordona, Kamana, Okafora, Arize, Jacka i Landrya nisu bacile na samo dno. Odličan posao koji je Monty Williams napravio s onim što je imao na raspolaganju (složiti prosječnu obranu s ovakvim rosterom pravi je podvig), pomogao je Hornetsima da izbjegnu sudbinu Bobcatsa Zapada, pri čemu je Williams minute iskoristio da razvije igrače od kojih će imati koristi i u budućnosti, prije svih Vasqueza (kojega su ukrali Memphisu), a zatim i Aminua (nominalno novi starter na trojci) te Smitha (izuzetna pick & pop opcija s klupe).

THIS IS NOW:

Zahvaljujući Sternu, Hornetsi su dobili i novog vlasnika i budućnost, što znači da imaju šanse vrlo brzo ponovo postati respektabilna NBA franšiza. Da rebuilding shvaćaju itekako ozbiljno jasno govori potez kojim su se riješili bahatih ugovora Arize i Okafora kako bi zauzvrat dobili dodatni prostor na salary capu koji će im dogodine, uz novi priljev mladog i jeftinog talenta, omogućiti da već sada respekta vrijednoj jezgri dodaju još jedan igrački dokazani komadić.

Svjesno su pustili skupe veterane da odšetaju, bacajući se u potragu za jeftinim opcijama, uglavnom putem drafta i tradeova, čime baš i nisu osigurali kvalitetu rotacije, ali jesu fleksibilnost. Najbolji primjer za to su iz Sunsa dovedeni Robin Lopez i Hakim Warrick, koji su puno manje bitni kao članovi rotacije, a puno više kao ugovori koji se već nakon jedne sezone mogu bezbolno otpisati.

Praktički, dok će Gordon, Anderson i Davis učiti kako igrati zajedno uz maksimalnu minutažu, ostatak momčadi je taman toliko dobar da im pomogne ne sramotiti se, dok im u isto vrijeme garantira ostanak u lutriji (iz nove garniture na klupi teško će i Williams izvući nešto više od prosjeka u obrani, čime će se anulirati značajniji rast u napadu koji donosi cijela godina Gordona, Davisa i Andersona). Osim što će imati dovoljno vremena da bace pogled na rookie projekte poput Riversa, Millera i Robertsa, Hornetsi će imati i prilike dati šansu hrpi NBDL igrača tijekom sezone u stalnoj potrazi za eventualnim talentom koji bi se mogao priključiti formiranoj jezgri (možda iskopaju i novi biser poput Ayona negdje u Europi).

Evaluacija postojećeg i pronalazak novog talenta u nekoj drugoj franšizi ne bi bili na prvom mjestu nakon što bi okupili trojac ovakve kvalitete kakvoga imaju Hornetsi, ali, za razliku od Warriorsa i Wizardsa, njima se nigdje ne žuri. Koliko god će biti sjajno gledati Davisa u NBA akciji, a nadamo se konačno vidjeti i Gordona kako radi iskorak ka all-star formi, za franšizu će ova godina još jednom prvenstveno imati značaj u uredima, gdje se spremaju za još jedan ulov na draftu i lov na zadnje rasno pojačanje putem tržnice prije nego dogodine krenu u borbu za playoff.

PLUS:

U Vasquezu imaju prekvalificiranog back-up playa na rookie ugovoru kojega još dogodine kontroliraju za minimum. U Aminuu se krije potencijalni stoper na boku koji vrlo lako može postati prošlost ne dokaže li se sposoban zabiti i poneki skok-šut. Warrick i Henry su prolaznici od kojih možda mogu dobiti poneku kvalitetnu minutu ove sezone, a već iduće ih mogu otpisati. Robin Lopez definitivno nije klasa pored koje bi se Davis mogao osjećati zaštićenim i školovanim, ali barem će dati opciju da se maloga na rauba previše u sredini tijekom rookie sezone. Ne nametne li se, Lopez je također bivši zbog negarantiranog ugovora dulje od ove sezone.

Ista osiguranja Hornetsi imaju i u slučajevima mladih Millera, Robertsa i Thomasa, te nešto iskusnijeg Smitha. Ovo je odličan način za imati sve igrače motivirane od prvog dana, a još je bolji obzirom na činjenicu da bi odricanjem od svih ovih imena, Hornetsi dogodine čak bili u situaciji dovesti dva dokazana veterana u rasponu od midlevela do max ugovora. Jasno, to bi im znatno otežalo popunu ostatka rostera, stoga je realnije očekivati otpis tek nekolicine i lov na jednog veterana koji bi dugoročno riješio otvorena pitanja jedinice ili trojke. Kako imaju i pickove i prostora na raspolaganju, nije isključeno da do pojačanja dođu i tradeom tijekom sezone.

A sve je ovo moguće zato što će iduće četiri godine imati produktivnog igrača pod košem na rookie ugovoru u Davisu, odnosno zato što su Andersona dobili ispod tržišne cijene u sign & tradeu. Prevedeno, imat će dva igrača gotovo pa all-star učinka za cijenu jednoga.

MINUS:

U svoj ovoj idili, teško se riješiti osjećaja jeze koji se javlja svaki put kad se čovjek sjeti zamalo realiziranog prvog tradea za Paula. Tako nešto jednostavno je nespojivo sa svim odličnim potezima koje je GM Demps napravio nakon, stoga, iako se radi o detalju koji možemo pripisati kontekstu franšize u kojoj tada nije postojalo jasno vodstvo, treba ostati oprezan prije nego saznamo pravo lice čovjeka odgovornog za sastavljanje rostera.

Izbor Riversa na draftu ne ulijeva povjerenje jer se stekao dojam kako su maloga izabrali zato što su se i Demps i Williams intenzivno družili s Docom tijekom dana u San Antoniu. Jasno, u tom dijelu drafta otkriti potencijal postaje još veća lutrija, ali svakako je bilo i boljih rješenja, posebice za momčad tanku na svim pozicijama, od izbora combo strijelca koji eventualno može biti tek zamjena Gordonu.

Također, iako je plan o laganom uvođenju Davisa u NBA svijet racionalan, mogli su pronaći i boljeg mentora od Robina Lopeza. U ovoj fazi u kojoj planiraju Davisa koristiti izvan reketa (pa idu čak toliko daleko da eksperimentiraju s njim na trojci tijekom predsezone), davanje minuta Lopezu samo će štetiti potencijalnom razvoju kemije između Davisa i Andersona. Anderson kao snajper s klupe baš i nema smisla u momčadi koja se ionako tek traži, a veze s mozgom nema ideja da mu se pronađu minute na niskom krilu kako bi u isto vrijeme imali na parketu i njega i Davisa, ali i Lopeza u sredini.

U ligi u kojoj svaka momčad ima Bynuma i Howarda, dadiljanje Davisa imalo bi puno više smisla, ali u ovoj NBA u kojoj je prosječni centar tek atleta bez pivot poteza poput DeAndre Jordana, pretjerani oprez je jednostavno – pretjeran.

HOUSTON

THAT WAS THEN:

Rocketsi su lani imali tipičnu sezonu za Rocketse. Borili su se do kraja za osmo mjesto, a onda su u njima svojstvenom stilu podbacili kada je bilo najpotrebnije. Istovremeno, dok su još jednom izdanjima na parketu definirali pojam prosječnosti, uspjeli su izaći kao gubitnici iz novog niza pokušaja da svom dubokom i osrednjem rosteru dodaju all-star igrača s kojim bi mogli računati na nešto viši domet od utješnog playoff mjesta.

Tijekom sezone su malo bolji bili napadački, zahvaljujući najboljim sezonama u karijeri Kylea Lowrya i Gorana Dragića, kao i dubini rotacije sastavljene od dvije petorke (koja je dobro došla obzirom na dosta problema s ozljedama). Ipak, Kevin McHale kao novi trener baš se i nije spremno zadovoljavao stagnacijom, što je dovelo do sukoba s Lowryem (nakon što je instalirao Dragića kao neprikosnovenog startera dok je ovaj bio izvan parketa), Martinom (kojemu je skidao minute oslanjajući se sve više na današnjeg Celtica Leea) i Dalembertom (kojega je odmah po dolasku Cambya posjeo na klupu).

U ovom slučaju širina očito nije bila prednost, a loša kemija u momčadi manifestirala se u završnici sezone kada su Rocketsi izgubili sve direktne sudare protiv momčadi s kojima su se borili za osmo mjesto.

THIS IS NOW:

Nezadovoljni osjećajem da stalno proživljavaju istu sezonu u stilu Billa Murraya, Rocketsi su odustali od pokušaja rebuildinga u hodu i odlučili se za radikalne mjere. Ogolivši roster u potpunosti, riješavajući se redom Dragića, Scole, Lowrya, Budingera, Leea i Dalemberta (solidna šestorka koji bi se na Istoku borila i za playoff), u Houstonu su odlučili ići na sve (dovesti all-star talent) ili ništa (osigurati si barem financijsku fleksibilnost).

Zanimljivo, dok su izgledi za ovo prvo u startu bili minimalni jer ni jedan od igrača na tržištu nije pokazivao želju doći u momčad koja tek treba sastaviti svoju jezgru, fascinira kako su se olako Rocketsi riješili četvrtine salary capa kako bi potpisali dva igrača koja u najboljem slučaju jednog dana mogu poslužiti tek za popunu petorke. Osim što se slaganje jezgre od slabijeg prema višem talentu kosi s logikom slaganja momčadi, dovođenje Asika i Lina riskantno je zato što ne postoje definitivni dokazi da se i jedan i drugi mogu snaći u liderskim ulogama koje će pred njih postaviti u Houstonu.

Obojica su imala sjajne individualne brojke, ali u totalno drugačijim kontekstima, pa će biti zanimljivo vidjeti može li Lin nastaviti igrati barem približno onome što je pokazivao u New Yorku sada kada su svima jasne njegove dobre i loše strane i kada oko sebe nema toliko mamaca da odvlače pažnju obrana, odnosno može li Asik fantastičan skakačko-obrambeni učinak ostvaren tijekom 15 minuta prenijeti na duplo veću minutažu uz duplo slabije suigrače.

I dok potpis dva veterana izaziva zbunjene poglede zbog kojih se pitaš nije li Morey napravio sve ovo samo da iskuša rupu u pravilniku koja pravilo Gilberta Arenasa čini smiješnim obzirom da omogućuje manipulaciju s trećom godinom, krpanje ostatka rostera gomilom rookiea donekle je racionalniji pristup poslu obzirom na fazu u kojoj se klub nalazi. Iako su do zadnjeg trena pokušavali prikupiti što više pickova kako bi se dočepali svog nesuđenog all-star igrača, na kraju su završili s tri pick prva runde koja predstavljaju potencijalni novi početak.

Dva su problema doduše. Dok je Jeremy Lamb očiti nasljednik Kevina Martina, kojemu ostaje još jedna godina ugovora i kojega bi McHale promijenio jučer da može, draftiranje dva krilna centra u Jonesu i Whiteu samo je još jednom naglasilo sklonost Rocketsa da, kako kažu, draftiraju zbog vrijednosti, a ne zbog potrebe. Nemam pojma o kakvoj vrijednosti govore obzirom da su svi ti igrači koje biraju sredinom prve runde ionako u najboljem slučaju tek rotacijske kvalitete, ali, zanemarujući potrebu, doveli su se u situaciju da na rosteru imaju 6 mladih igrača, draftiranih tijekom zadnje tri godine, koji igraju istu poziciju.

Drugi problem proizlazi iz prvoga, a tiče se filozofije koju uprava na čelu s Moreyem uporno nameće. Gledajući na igrače samo kao na brojke koje u kombinaciji s drugim brojkama garantiraju određeni zbroj, u Houstonu su nakon gubitka Minga i McGradya zaboravili na izgradnju potencijalne jezgre iznutra. Da su upola vremena posvećenoga dovođenju pojačanja posvetili razvoju igrača, danas bi možda imali barem jednog čovjeka kojega bi mogli smatrati osloncem u budućnosti.

Ovako, McHale se baš ne čini kao čovjek spreman odgajati mlade (a sumnjam da je zbog tako nečega i pristao doći u Houston, mislim da je prilikom potpisivanja ugovora prije računao da će u ruke dobiti veteransku playoff momčad s Gasolom i Neneom kao liderima), dok Morey te iste mlade gleda samo kao privremenu potrebu dok ih ne pretvori u nešto više.

U ovakvoj atmosferi, roster sastavljen od 9 igrača na rookie ugovorima, plus 3 jeftina veterana koju su tu igrom slučaja (Delfino, Forbes, Douglas), plus spomenuti preplaćeni dvojac koji bi u ovakvoj situaciji trebao na sebe preuzeti lidersku ulogu, miriše na katastrofu. Vidjeti tko će iz nje izaći živ (a kandidata je previše, od Lina preko McHalea do Moreya), bit će najzanimljiviji rasplet nove sezone, dok će najbolja vijest svakako biti novi visoki izbor na idućem draftu i eventualni razvoj barem jednog od gomile mladih krilnih centara.

PLUS:

Ovolika hrpa pickova prve runde znaći da bi Rocketsi u budućnosti potencijalno mogli imati kvalitetan, dubok i, možda najvažnije, jeftin roster. Jasno, problem će biti kada dođe vrijeme za zadržati toliku količinu igrača, ali do te 2015. ionako će pola njih već biti negdje drugdje, pretvoreni u nove pickove ili ponekog veterana. Možda Moreya u međuvremenu zamijeni manje aktivan GM, možda se neki od ovih mladih igrača pretvori u all-star vrijednost koju oduvijek traže izvan kluba, a možda se ni jedan ne pokaže vrijednim dodatnih ulaganja. U svakom slučaju, za jedan početak rebuildinga, svakako je dobro imati barem sredstva koja možeš dodatno obrtati, kad već nemaš niti početni obris nekakve buduće jezgre.

MINUS:

U situaciji bez vizije neće lako biti održati brod na kursu, što bi moglo dovesti do novih potresa u i oko svlačionice, koji baš i neće biti od pomoći mladom rosteru. Međutim, na kraju je najvažnije znati da, bez obzira što trenutno nemaju osnovu na kojoj mogu graditi budućnost, Rocketsi barem imaju plan odraditi ovaj rebuilding do kraja. Barem se nadam da je tako jer, u slučaju da se zalete i nakrcaju roster novim nizom ugovora poput ovih što su ih dali Asiku i Linu, boravak na dnu mogao bi postati rutina prema kojoj će se donedavni boravak u sredini činiti kao naslov prvaka.

23Jul/127

30 FOR 30: NEW ORLEANS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 21-45

MVP: Monty Williams

X-faktor: David Stern

Priču o Hornetsima, slično onoj o Clippersima, nemoguće je započeti bez spomena neostvarenog tradea s Houstonom i Lakersima koji bi u New Orleans doveo Lamara Odoma, Kevina Martina, Luisa Scolu i Gorana Dragića u zamjenu za Chrisa Paula. Iako mi nikada neće biti jasno zašto je jedan po svemu sudeći inteligentan GM poput Dempsa pristao na ovakav posao koji bi franšizu preko noći pretvorio u preskupi starački dom, logično je za pretpostaviti da bi s ovakvim rosterom sezona Hornetsa krenula nešto drugačijim tokom. Naravno, ne bi postali playoff momčad, ali poigrajmo se nakratko s pretpostavkama.

Odom vjerojatno ne bi bio pojačanje pošto je njegova psiha, zbog razno raznih privatnih problema (od kojih su neki bili stvarno ozbiljni, dok su se neki ticali isključivo njegovog statusa celebritya), ove sezone tijelo svela na beskorisnu masu. Martin bi sigurno propustio pola sezone zbog ozljede, a Scola bi bio višak pored Landrya i Smitha. Međutim, ako je Monty Williamsa bio u stanju izvući 21 pobjedu iz ovoga što je imao na raspolaganju, onda je svakako mogao iskoristiti i ovu trojicu, a pogotovo Dragića.

Koji je ključ cijele priče – Jack je odradio solidnu sezonu do ozljede, kao i Vasquez nakon što je preuzeo ulogu prvog playmakera, ali obojica su igrači kojima bolje leže minute s klupe. Ako pretpostavimo da bi Dragić odigrao sezonu kao što je bio slučaj u Houstonu (a bi, jer i Hornesti su poput većine NBA momčadi tek još jedan napad koji u 7 od 10 organiziranih situacija vrti ili pick & roll ili slash & kick akcije, u kojima je Dragić lani u Houstonu bio odličan), to bi Hornetsima omogučilo solidnu vanjsku rotaciju i izuzetno bitnih 48 kvalitetnih minuta na poziciji playa (što u stvarnom svijetu nisu imali cijele sezone).

Recimo da bi zbog svega ovoga umjesto sa scoreom 21-45 Hornetsi sezonu završili s 5 pobjeda više (to je neki minimum, nema smisla pretjerivati jer i ovo će biti dovoljno da objasnim poantu). Sa 26 pobjeda, New Orleans bi preskočio Netse, Raptorse, Pistonse, Kingse i Warriorse, te bi s 13% šansi za dobitak prvog picka pali na – 1%. Mislim, sve je ovo jedna nepotrebna špekulacija, ali ne mogu odoliti da još jednom ne naglasim koliku sreću je Demps imao što se Stern odlučio uplesti u ključnom trenutku i tako spasiti vrijednost franšize (bez prvog picka, tko zna bi li se proces prodaje franšize uopće realizirao za 338 milijuna, što je i dalje 112 milijuna slabije od cifre za koju su prodani Warriorsi).

Ne samo da bi bez Sterna Hornetsi danas bili bez Davisa, već ne bi mogli potpisati ni Ryana Andersona, pošto bi im Scola, Martin i Odom pojeli najveći dio salary capa, a da ne govorim da bili prisiljeni pretplatiti Dragića kako ne bi ostali bez jedinog potencijalno korisnog igrača za budućnost iz Paulovog tradea. A kad smo već kod Paula, što su to Hornetsi dobili za njega i koliko su im te prinove pomogle da se srozaju na dno, s kojega se ipak puno lakše odbaciti prema gore nego iz situacije kada ste metar od dna i nemate se od što odgurnuti?

Williamsa je na početku sezone umjesto Paula (i drugog najboljeg igrača Westa koji je kao slobodan igrač potpisao za Indianu) dočekala trojka Kaman, Gordon i Aminu. Često ozljeđeni centar koji ni kada je zdrav ne donosi prednost zbog loše igre u obrani koja proizlazi iz tromosti uma i tijela (tijela koje sa svakom novom ozljedom postaje još nemoćnije), često ozljeđeni bek šuter all-star talenta i mladi atleta koji tek treba pronaći svoju ulogu u ligi definitivno nisu mogli uskočiti u cipele nekadašnje osovine Paul-West, ali nije da su dobili ni pravu šansu.

Naime, Gordon je od prve utakmice uzeo stvar u svoje ruke i dokazao da je ovo njegova momčad. Igrom slučaja gledao sam njihovo otvaranje sezone protiv Sunsa i uživao u sjajnoj Gordonovoj partiji kojom je u prašini ostavio i jednog Stevea Nasha. Nije stvar bila samo u tome što je zabijao, već što je pokazao onu kvalitetu zbog koje su NBA fanatici znali da gubitak Paula nije uzaludan – Gordon lakoćom kreira šut i sebi i suigračima. Taj dribling i osjećaj za asist ono su što ga čini all-star potencijalom, a šut s poludistance nakon crossovera, kojega je ubacio u zadnjoj sekundi kako bi Hornetsima donio pozitivan ulazak u sezonu, samo je taj potencijal potvrdio.

Problem je bio samo u tome što je ta jedna utakmica dugo vremena bila sve što će Gordon dati Hornetsima jer već sutradan je zbog bolova u koljenu otpao za skoro cijelu sezonu. Vraćao se u par navrata odigrati po nekoliko utakmica pa bi se opet povlačio ili zbog koljena ili zbog leđa ili zbog gležnja, ali čak i u takvom stanju, bez natjecateljske forme, u onih 9 utamica što ih je odigrao odveo je Hornetse do scorea 6-3 (da ne bi netko mislio kako je imao sreće igrati protiv dobrog ždrijeba, između ostalih u ovih 6 susreta dobili su Jazz, Nuggetse, Rocketse i Grizzliese, u periodu kada su se svi nabrojeni grčevito borili za playoff).

Brojke koje je ostavio u tih 9 utakmica jasno i glasno govore kako je Gordon rasni all-star materijal, kvragu, možemo pretpostaviti kako bi Hornetsi s njim u postavi bez problema nadmašili onih hipotetskih 26 pobjeda koje smo ranije spomenuli. Bez njega, Williams nije imao prvu opciju u napadu i zato je ova 21 pobjeda još fascinantnija. Prvo, ostvarene su bez punog učinka Kamana i Okafora, koji su zajedno propustili 58 utakmica, pruživši gotovo ništa – i jedan i drugi trebaju kvalitetu oko sebe da bi mogli zablistati u svojim limitiranim rolama (Kaman kao strijelac u postu, Okafor kao snagator pod košem), jer u ovim situacijama u kojima moraju pružiti nešto više, do izražaja prvenstveno dolaze njihove slabosti (Kamanove betonske noge, Okaforove drvene ruke).

To je značilo da je najveći posao pod košem odradio Gustavo Ayon, Meksikanac koji je sletio u momčad usred sezone ravno iz španjolske lige gdje je bio jedan od najboljih igrača (i to nakon što je otkupio svoj ugovor za iznos koji je dobio u Hornetsima – praktički, čovjek je igrao besplatno, ali rizik se isplatio obzirom da je potvrdio NBA kvalitetu čak i na neprirodnoj poziciji petice), a pomogli su mu i Jason Smith (izrastao u pick & pop majstora) i Carl Landry, dvojac koji je držao poziciju četvorke. Landry je odigrao još jednu odličnu sezonu, praktički je svojom igrom leđima davao nekakav balans napadu Hornetsa i prava je misterija zašto u ligi u kojoj visoki bez ikakvog napadačkog talenta dobivaju milijune, nitko ne želi dati višegodišnji ugovor dokazanom post up majstoru kompletne igre u napadu (ok, Landry je očajan skakač za visokog igrača i u obrani je blago rečeno nebitan zbog manjka centimetara i atleticizma, ali u ulozi kakvu ima Brandon Bass bio bi itekako koristan).

Uz visoke igrače, Williams je još izvukao maksimum iz svoja dva back-up playa (Jack je odigrao klasičnu Jackovsku sezonu, opet je neočekivano uletio u ulogu startera i opet nije razočarao, a Vasquez se pobrinuo da Memphis dobije nagradu za najgluplji trade godine odrekavši se igrača koji bi im bio od koristi za nekoga tko im uopće nije trebao), ali rupe na bokovima bile su previše za igrati ozbiljnu košarku. Iako je Williams koristio svaku priliku da hvali Belinellia, bilo je očito kako Talijan nije dorastao ulozi prvog swingmana. Od hrpe prolaznika koji su dobili šansu na boku, donekle su se iskazali Aminu i Henry, ali ovo iskazali odnosi se na razinu koju su prikazali ostali, uglavnom iz NBDL-a pristigli igrači, a ne na neke njihove specijalne kvalitete.

U biti, činjenica da su Jack, Belinelli i Landry bili najbolji igrači Hornetsa govori sve – momci su još jednom pokazali da su koristan igrački materijal, problem je bio samo u tome što su umjesto u ulogama za koje su stvoreni (onima s klupe) morali igrati startne minute. Što me opet vraća na Williamsa. Logično je da su ga preskočili kod izbora za trenera godine, dati jednu takvu nagradu čovjeku čija momčad ostvari 21 pobjedu stvarno ne bi imalo smisla. Ali, kada bi primjenili formulu po kojoj bi titulu za najboljeg trenera dobio onaj stručnjak koji ostvari najviše s najmanje talenta, Williams ispada broj jedan. Stvar je poprilično jednostavna – Hornetsi su najveći broj minuta tijekom sezone dali back-up igračima, a jedini starteri koji su bili u top 10 po minutama su Ariza, Okafor i Kaman koji, blago rečeno, nisu ništa više od igrača donje srednje klase koji služe za popuniti petorku.

Ovakav manjak talenta omogućuje nam da povučemo paralelu s Bobcatsima koji su totalno podbacili i koji su po prijašnjim brojkama igrača na rosteru trebali doći do 14 pobjeda, dok je statistički najlogičniji broj na kojem su Hornetsi trebali završiti 15. Naravno, gledati prijašnje brojke igrača i po njima slagati očekivanja nije egzaktna znanost (da je, ne bi trebalo ni igrati utakmice jer bi sve znali i prije početka sezone), ali daje nam smjernice na što treba obratiti pažnju. U ovom slučaju je jasno kako su se Bobcatsi totalno raspali, ali i kako su Hornetsi nadmašili očekivanja.

I tu po meni dolazimo do jednog bitnog i izuzetno pozitivnog detalja. Ovih 6 pobjeda koliko ih Hornetsi imaju iznad granice očekivanog su, gle slučajnosti, točno u skladu s onih 6 utakmica koje su dobili s Ericom Gordonom u postavi. Sad, bilo da ste skloniji pripisati ih isključivo Gordonu ili pak pripadate skupini koja smatra da je Williamsova uloga bila presudna, u jednom se morate složiti – ova dva imena su ključna u budućem razvoju franšize. I zato je činjenica da su i dalje u New Orleansu, dobrim dijelom zahvaljujući Davidu Sternu, najvažniji moment ove prve sezone bez Paula.

FAST FORWARD

Dodavši Davisa maloprije spomenutom dvojcu Hornetsi su složili kičmu, a potpisom Ryana Andersona možda su već oformili i svoju veliku trojku. Ryan Anderson je zanimljiv slučaj, čovjek zabija toliko trica (a trica je najučinkovitiji šut u košarci) da je u svim statističkim analizama isplivao kao legitimni all-star igrač. Ako zanemarite skepsu prema visokim bijelcima koji vise na perimetru, laku je uočiti da Anderson zaslužuje takav status. Prvo, ovo nije prva sezona u kojoj briljira, već samo prva sezona u kojoj je dobio maksimalnu minutažu - prilagodite li brojke iz dvije ranije godine, dolazite do izuzetne konstanosti u igri. To znači da Anderson iza sebe ima već tri vrhunske sezone, a to je već ozbiljan uzorak na osnovu kojega se može reći da je Anderson majstor.

On možda ne zabija u reketu kao što bi visoki all-star igrač morao, niti je u stanju napasti obruč kao što bi krilni all-star igrač trebao, ali ima zanimljivu kombinaciju vještina koja mu omogućuje da koristi na obje strane parketa. U obrani, Anderson je tipična četvorka, odličan skakač i izuzetan obrambeni igrač u postu. U napadu, on je spot up šuter Birdovske kvalitete (šut za tri u karijeri 38% uz ogroman postotak uzetih napada). Sad, to što ovakvu kombinaciju nismo nikada vidjeli, ne znači da ona ne funkcionira. Hornetsi su se spremno kladili da je Anderson all-star igrač te sada imaju svoju verziju velike trojke (Gordon, Anderson, Davis) koja donosi tri najbitnija košarkaška elementa – kreaciju (Gordon), šut (Anderson) i obranu (Davis).

Sve što treba je posložiti kockice oko njih, a čak i ako su se prenaglili s optimističnim vizijama, imaju dovoljno prostora na salary capu da pronađu novo rješenje u ove iduće četiri godine dok je Davis na rookie ugovoru. U ovom svjetlu treba promatrati i izbor Austina Riversa – Rivers nema NBA poziciju, ali u stanju je kreirati šut sebi kada god poželi. Uspije li to prenijeti na novu razinu, imaju sjajnog šestog igrača. Uspije li pri tome naučiti kreirati i za druge, imaju novog Stepha Currya. A razlog zbog kojega im ne treba klasičan play koji će cariniti loptu je jasan – Eric Gordon je taj preko kojega će vrtiti napad u zadnjih 5 minuta, kao što to Oklahoma radi preko Hardena ili Spursi preko Ginobilia.

JEZGRA: Gordon, Anderson, Davis, Rivers, Vasquez, Aminu, Smith (35 milja)

ROSTER: jezgra + Henry, Miller (38 milja)

- ovih 20 milja prostora na salary capu su privid jer Hornetsi su dužni isplatiti njih čak 14 Rashardu Lewisu, koji će tako ove sezone zaraditi jednako kao Wade, James i Bosh (i pri tome biti deseti igrač Heata)

- također, izgleda da su za par pickova druge runde pristali preuzeti od Minnesote negarantirani ugovor Brada Millera, koji im zauzima još jednu milju (a otvara dodatnu Wolvesima, koji tako sada imaju čak 3 umjesto 2 milijuna za pronaći startera, bravo Kahn)

- praktički, ostaje im 5 milja koje su također privid - kako imaju samo 8 igrača na rosteru (treći rookie Darius Miller još nije potpisan, ali gotovo sigurno će dobiti ugovor, bivši i budući Davisov cimer je neprocjenjiv za ovaj roster), 4 milje su im automatski blokirane kako bi se osiguralo još 4 minimalna ugovora do potrebnih 12 igrača

- ako zadrže sve NBDL igrače na koje imaju prava (Thomas, Dyson) i potpišu Dariusa Millera za očekivani minimum, ostaje im 2 milje za popuniti još tri mjesta na rosteru, a to znači da će morati upotrijebiti ili midlevel iznimku (po mogućnosti na nekog centra) ili vratiti jednog od slobodnih igrača na kojega imaju Bird prava (Belinelli i Landry)

- Bullsi su zainteresirani za Belinellia, ali ako ponuda bude razumna (a Bullsi si više od 3 milje za prvu godinu ne mogu priuštiti, međutim mogu odbiti Hornetse ponude li previše garantiranih godina) Hornetsi će vrlo vjerojatno ostaviti Williamsovog miljenika kao back-upa Gordonu (ako ga pak puste, onda možemo očekivati kako će Henry postati novi miljenik)

- Landryeva situacija je nešto kompliciranija, čovjek vrijedi puni midlevel i u tom slučaju Hornetsi ga neće spriječiti da ode, ali zaleti li se i popiše neki ugovor do 3 milje jer mu je dosadilo čekati, rekao bih da ostaje u New Orleansu

24Jun/1223

SUMMER FRENZY, vol.1

Posted by Gee_Spot

Draft je udaljen samo 4 dana, a to znači da su agenti budućih NBA igrača na iglama. Gotovo svakodnevno prebacuju svoje klijente avionom s jednog mjesta na drugo, u pokušaju da si osiguraju poneki dolar više. I iako manje-više znamo 85% imena koja će biti prozvana u prvom krugu i tako uključenima osigurati budućnost, ono što još nitko ne zna je raspored kojim će se draft odvijati.

Osim prvog mjesta, koje je rezervirano za Anthonya Davisa, sve drugo je pod znakom upitnika, a zadnjih dana, kako kontakti između klubova i igrača postaju sve učestaliji na tim raznim skautskim hepeninzima koje organiziraju, stižu nove informacije koje dovode do novih rošada. Stoga ćemo se u ovom prvom post-sezonskom ljetnom postu, kojih će biti kad god se bude imalo o čemu pričati, baviti draftom, ali i osvrtom na početak tržnice i popunjavanja kadrovske križaljke.

Tako uz trade Wizardsa i Hornetsa imamo i prvog novog trenera u ligi i to u poprilično šokantnoj maniri (čovjek je do jučer bio asistent na jednom relativno malom programu), ali prije svega bi trebali spomenuti fascinantan uspjeh Knicksa na jednom drugom terenu, pravnom, uspjeh koji bi mogao biti itekako značajan za budući izgled Istoka.

NEW YORK KNICKASS

Pravila salary capa i u starom i u novom kolektivnom ugovoru bila su poprilično jasna – onog trenutka kada ste prešli gornju granicu za plaće igračima (oko 58 milja ove i iduće sezone), jedini način da dovedete novog igrača ili ponudite novi ugovor nekom tko vam je već na rosteru, bio je korištenjem neke od mnogobrojnih opcija. Bird prava, nazvana tako zato što su prvi put uvedena zbog Larrya Birda kako bi ovaj mogao ostati s Celticsima iako je njegova tadašnja momčad već bila debelo iznad salary capa, tako omogućavaju franšizi da prekorači dozvoljeni limit kako bi zadržala igrača kojega je dobila putem drafta, tržnice ili tradea.

U gomili sitnih začkoljica koje normalnom čovjeku priječe da se uopće probije kroz cijeli taj pravilnik, nekoliko stvari je ipak bilo jasno. Da bi igrač imao Bird prava i da bi mu klub mogao ponuditi maksimalan ugovor bez obzira na salary cap, igrač je morao igrati barem tri godine u ligi bez da se itko ikad odrekao prava na njega stavljajući ga na waiver listu. Igrač s dvije godine iskustva imao je pravo na takozvana rana Bird prava. Dakle, osim iskustva, morao si imati i kontinuitet, bez obzira na klub, jer bi tvoj bivši klub u tradeu budućem poslodavcu prepustio i sva prava, pa tako i ova.

Dakle, igrači kojih se netko odrekao tako što ih je stavio na waivere nisu imali ovakva prava, naime njihova prava bi se brisala i s novim klubom bi počinjali iz početka. Do sada. Naime, kako se uglavnom radilo o igračima donje klase, nitko nije imao interesa nikada potegnuti pitanje zašto se ne bi slična prava omogučila veteranima koji su pokupljeni s waivera, obzirom da prilikom ovog procesa momčad koja uzima igrača preuzima i odgovornosti prema njemu po postojećem ugovoru sa sada već bivšim klubom, dakle ni u jednom trenutku taj igrač nije bez kluba. Sve dok Knicksi u Linu nisu nabasali na solidnog igrača i fantastičnu marketinšku zlatnu žilu za azijsko tržište.

Knicksi su tako odveli stvar pred arbitražnu komisiju koja je presudila da su uzimanjem Lina i Novaka s waivera Knicksi praktički uzeli i njihova rana Bird prava te da ih imaju pravo potpisati bez obzira na salary cap. Liga se naravno žali na ovakvu odluku zbog toga što je u kolektivnom (na)jasno istaknuto da ovakvi igrači nemaju prava jer su se našli na waiverima (u konkretnom slučaju, Lin ima dvije godine staža u ligi, ali nema dvije godine s Knicksima, koje su nužne obzirom da je pokupljen s waivera Rocketsa), dok igrači tvrde kako se to kosi sa svim pravima vezanim uz slobodu kretanja igrača i soft capa na koja su pristale obje strane.

Jasno, da NBA ima hard cap, a ne ovu soft verziju podložnu malverzacijama, do svega ovoga ne bi došlo. I bez obzira tko bio u pravu i što na kraju presudila arbitražna komisija nakon žalbe, činjenica je s ovim potezom najviše dobivaju Knicksi.

Naime, obzirom da su iznad salary capa, da nemaju pick prve runde i da imaju mogućnost dovođenja samo jednog midlevel ugovora zato što su otišli preko capa, dobivanje prava na Lina, ali i Stevea Novaka, omogučilo bi im da zadrže dva bitna igrača i to bez da potroše midlevel. Praktički, ostane li ova odluka na snazi, Knicksi će moći Linu dati njegov midlevel, Novaku njegov, s time prijeći salary cap za još desetak milja i onda još potpisati jednog igrača za i dalje otvorenu midlevel opciju. Praktički, time bi imali funkcionalan roster od 11 dokazanih imena koji bi samo trebalo zaokružiti s ponekim jeftinim rookiem ili veteranom (minimumi koji se isplaćuju njima također mogu preko salary capa), što je svakako bolje od 8 imena i glavobolje koga potpisati jedinim raspoloživim midlevelom – Novaka, Lina ili osobu X (iako bi Lin, naravno, bio odabrani, čisto zbog zarade koju donosi sa strane).

U slučaju da J.R. Smith ostane, bilo da iskoristi opciju na jednu godinu koju ima ili potpiše novi ugovor za sličan novac (Smith nema nikakva Bird prava pošto je igrao u Kini u međuvremenu, s Knicksima kreće od početka i oni mu mogu tek ponuditi ugovor sličan onome što je zarađivao lani, dok neki drugi klub s prostorom na salary capu veteranu njegovog tipa može dati ipak puno više od 3 milje), to bi već zaokružilo respektabilan roster. Šanse za ovim zadnjim su male zbog spomenutog tržišta – netko će sigurno Smithu dati više godina i više dolara – ali i ovako Knicksi ostaju playoff momčad s potencijalom rasta.

THE FIRST TRADE

Svaki NBA trade može se gledati iz dva ugla, košarkaškog i financijskog. Momčadi s dna obično gledaju kako se dovesti u što bolju situaciju glede salary capa, momčadi s vrha i one koje bi tamo htjele završiti obično riskiraju financijsku fleksibilnost radi prikupljanja talenta. Na prvi pogled, trade između Wizardsa i Hornetsa trade je u kojem i jedna i druga momčad izvlače korist – Hornetsi se riješavaju dva veterana koji im nisu bitna za budućnost i pritom oslobađaju dodatan prostor na salary capu za izgradnju nove jezgre, Wizardsi dodaju dva igrača koja im podižu razinu talenta.

Ipak, primjećujete li jedan logički problem u cijeloj priči? Hornetsi su lani imali score 21-45, a Wizardsi 20-46. Dakle, i jedni i drugi spadaju u skupinu momčadi s dna, što u startu isključuje opciju da su u ovom tradeu i jedna i druga momčad dobro prošle. Svatko tko tvrdi drugačije, zanemaruje povijest lige koja je tijekom svih ovih desetljeća dokazala da je put s dna moguć u samo dva scenarija:

1. draftanjem vrhunskog talenta i mudrim gospodaranjem salary capom
2. potpisivanjem vrhunskog talenta putem tržnice ili tradeova

Hornetsi će kroz nekoliko dana pokupiti svog franšiznog igrača i potencijalnog prvog visokog igrača u ligi tijekom idućih 10 godina, a ovim tradeom očistili su si knjige za ovu i iduću sezonu od loših ugovora i praktički grade momčad od nule.

Wizardsi svog potencijalnog franšiznog igrača već imaju u Johnu Wallu, a dovođenjem dva nebitna igrača tijekom iduće dvije sezone potpuno su si blokirali ikakav manevarski prostor da tu jezgru oko Walla ojačaju igračima njegove generacije te se praktički i dalje oslanjaju isključivo na Walla i ovogodišnjeg rookiea.

Gledajući iz kuta Hornetsa, ovaj trade je savršen jer im osim financijske slobode glede salary capa, donosi i instant olakšanje kojega će nove gazde itekako cijeniti – riješivši se garantiranih 43 milijuna koliko su bili obavezni isplatiti Arizi i Okaforu tijekom iduće dvije sezone i uzevši nazad samo 13 garantiranih Rashardu Lewisu, GM Dell Demps uštedio je 30 milja jednim telefonskim pozivom.

Razmislite malo o tome, čovjek je spasio pola salary capa i pritom otvorio dvije pozicije u momčadi mladim snagama, u procesu izgubivši nebitnu pobjedu ili dvije momčadi koja ionako prve godine ne misli ganjati playoff i koja igra na duge staze. Kada potpišu svoja dva ovogodišnja rookiea, Hornetsi će s plaćama biti negdje oko 38 milja, što znači da im još samo preostaje popuniti roster minimalnim ugovorima te potpisati Belinelia i Landrya na dvije-tri godine za iznos midlevela kako bi ostvarili onaj potreban minimum od 80% salary capa kojega svaka momčad mora potrošiti.

Čak i da zadrže Erica Gordona ugovorom koji bi se trebao kretati oko maksimuma (nekih 13 milja za koje je potpisao Kevin Love čine se realnima obzirom na manjak rasnih dvojki u ligi), Hornetsi će se još uvijek kretati u granicama salary capa i imaju realne šanse graditi vrhunsku momčad na jezgri Davis-Gordon-10.pick. U slučaju da Gordon ipak želi promjenu sredine, dogodine imaju dovoljno prostora za biti igrači na tržištu (povratak Chrisa Paula u jato zasigurno bi garantirao dokumentarac jednoga dana), a ne treba zanemariti ni vjerojatni lutrijski pick kojega će imati i dogodine.

Ukratko, Dell Demps je ovim potezom samo još jednom potvrdio da je škola San Antonio Spursa institucija koju bi trebali pohađati svi GM-ovi lige.

Ernie Grunfeld, GM Wizardsa, definitivno nije pohađao tu akademiju. Čovjek je bio GM Knicksa u doba Rileya i Van Gundya, odradio odličan posao nabavljajući im potrebne igrače, ali u Knicksima se ni danas ne vodi računa o salary capu, kamoli da se to radilo u doba kada svijest o potrebi financijske fleksibilnosti nije ni postojala. Nakon toga je bio GM Bucksa u zlatno doba Karla, Raya Allena, Big Doga Robinsona i Sama Cassella, koji su svi već bili u klubu kad je stigao, a on je bio taj koji je započeo razbijanje sjajne generacije (kada danas gledam, ovi Bucksi su bili svojevrsni Thunder prije Thundera, s tri all-stara na tri vanjske pozicije).

Njegovo iskustvo je neosporno, ali je isto tako jasno da čovjek nema vizije za izgurati rebuilding. On je svoj posao izučio na dva playoff kluba koja su već imala izgrađene igračke i trenerske jezgre, ali u ovih 10 sezona u Washingtonu nije uspio napraviti ništa slično. Istina, ukrao je Gilberta Arenasa Warriorsima (što je kasnije dovelo do stvaranja pravila Gilberta Arenasa koje spriječava pretplatu igrača draftanih u drugoj rundi kako bi se omogućilo originalnoj franšizi da zadrži svoja otkrića racionalnim ugovorima) i na njegovim leđima izgradio playoff momčad, ali kakvu?

Domet Wizardsa tih nekoliko sezona uključuje tri ispadanja od LeBronovih Cavsa u prvom krugu, te ispadanje od Shaqovog i Wadeovog Heata u polufinalu Istoka. Premalo za preskupu momčad, ali samo na takve je Grunfeld navikao. Nakon što je pretplatio Arenasa, doveo je jednako preplaćenog Antawna Jamisona iz Dallasa u zamjenu za pick prve runde (Devin Harris, koji je par godina kasnije briljirao u playoffu i Finalu kao play Dallasa), a zadnji čavao u financijsku fleksibilnost Washingtona zakucao je onog trenutka kada je doveo skupog Carona Butlera iz Lakersa u zamjenu za franšiznu sramotu Kwamea Browna.

Arenas, Jamison i Butler nisu bili loši igrači, daleko od toga, ali nisu bili ni ozbiljna jezgra. Ipak, ugovori ove proto-velike trojke pojeli su više od pola salary capa i dalje se nije moglo. Ostatak priče je poznat, dugogodišnji vlasnik Abe Polin je preminuo, obitelj je prodala Wizardse vlasniku Capitalsa Tedu Leonsisu i svi su očekivali novi početak. Butler je u međuvremenu završio u Dallasu kako bi se očistio cap, a slična sudbina dočekala je i Arenasa (Orlando) i Jamisona (Cleveland). Od nositelja postali su mamci koji su trebali garantirati financijsku slobodu.

Leonsis je tako naslijedio čiste račune i mogućnost da krene iz početka. S novim vlasnikom, koji je već bio u srcima sportskih fanova u Washingtonu zbog dobrog posla s Capitalsima, stigli su tako i John Wall, talent kakvoga klub nije draftao od Rasheeda Wallacea, prostor na salary capu, ali i novi/stari dresovi i najava povratka originalnog imena. Sve redom sjajni PR potezi izuzetno pristupačnog vlasnika, koji se, nažalost, danas pokazuju samo kao to, dobar PR.

Naime, Leonsis se uhvatio vanjskih promjena, ali nije napravio ništa bitno po pitanju kulture unutar kluba. Grunfeldovi pickovi tijekom zadnjih godina uglavnom su bili izuzetno talentirani igrači, ali i izuzetno problematični (Young, Blatche, McGee), kao što je problematičan bio i izbor trenera Saundersa koji je po dolasku u Washington mislio da će voditi playoff momčad, a ne dječji vrtić.

Ok, sada kada su Saunders i većina tih problematičnih tipova vani, pitanje je zašto Leonsis uporno na čelu kluba drži čovjeka koji je za sve to bio odgovoran? Grunfeld ne samo da je preživio još jednu čistku, nego je dobio priliku i resurse da upropasti još jednu generaciju. Pa je tako opet izabrao trenera (dojučerašnji Saundersov pomoćnik Wittman), a novim smjerom u kojem vodi roster, ka još jednom nizu ispadanja u prvoj rundi playoffa, jasno daje do znanja da nije ništa naučio na primjeru prijašnje generacije koju je okupio.

Praktički, ako uzmemo u obzir da je Wall svojevrsni Arenas, Ariza je tada Butler, a Nene je Jamison. Okafor je preskupi četvrti igrač koji je moguć samo zato što je Wall još uvijek na rookie ugovoru, ali on je ionako nebitan u ovoj priči. Pravo pitanje je ima li ova jezgra ikakvog smisla? Odgovor je – naravno da ne. Jednostavno, čak i da košarkaški funkcioniraju iznad očekivanja tijekom ove dvije godine, između njih je generacijski jaz koji je nemoguće premostiti.

Wall tek kreće u NBA karijeru i dok on dosegne plafon, Nene, Okafor i Ariza već će debelo biti neupotrebljivi. Radi se o tri igrača prije svega ovisna o fizikalijama koji su već zašli u kasne 20-e (Nene i Okafor po 29, Ariza 26), dakle u godine u kojima takvom profilu igrača počinje padati produktivnost. Jasno, uvijek se može izvući teza kako se radi o kratkoročnoj investiciji koja nije ni zamišljena kao nekakva buduća jezgra, već više kao nekakav štap kojim bi se momčad nakratko trebala izdići s dna dok se ne pojava prava rješenja.

Samo, taj štap koštat će Wizardse već ranije spomenutih 30 milja više, zatvoriti im opcije da potpišu nekog kvalitetnog slobodnog igrača tijekom iduće dvije godine i pri tome im ne garantira apsolutno nikakav boljitak. Tu sada dolazimo do po meni bitnog dijela priče. Naime, nitko ne može osporiti da je Washington ovim potezom financijski popušio i da si je priuštio dvije godine boravka u čistilištu, daleko od vrha i mogućnosti popravka krvne slike.

Međutim, što je najgore, ovo je i košarkaški blijed potez koji ih ne diže s dna.

Sav eventualni napredak koji ova franšiza ostvari bit će usko vezan uz napredak Johna Walla i igru trećeg picka na kojega imaju pravo. Emeka Okafor i Trevor Ariza neće imati previše veze s tim, a evo i zašto.

Ako mene pitate, ovo su najvažniji podatci koje trebate znati o Okaforu - 8 sezona, 6 playoff utakmica, 31.3 minute, 7.3 koša, 5.5 skokova, 0.0 asista, 1.0 blokada. Ova „sjajna“ statistika ostvarena je uz Chrisa Paula u momčadi koja je bila bez Davida Westa (ozljeda koljena) u seriji protiv Lakersa u kojoj je Okafor bio toliko pasivan da je Monty Williams često bio prisiljen na parketu protiv Bynuma i Gasola držati Aarona Graya.

Nakon što je draftan kao drugi pick iza Dwighta Howarda, Okafor je proveo 8 otužnih sezona u ligi. Bobcatsi su oživjeli tek kada su ga zamijenili Tysonom Chandlerom, a Hornetsi u tom njegovom jednom playoff izdanju nisu dobili ništa. Drvene ruke koje mogu uredno spremiti zicer, ali malo što drugo (Okafor u prosjeku ima jedan ubačaj izvan reketa po utakmici kojega realizira uz postotak od 35% šuta), ograničile su ga na ulogu igrača zadatka u napadu. Dodajte tome i nesposobnost ikakvog pregleda igre (ima manje od asista u prosjeku tijekom karijere) i jasno je kako je Okafor promašaj kao drugi pick. Međutim, ovi njegovi napadački minusi u prvim sezonama nisu bili problem zbog spretnosti ispod obruča i obrane.

Okaforu nisi mogao spustiti loptu u post da zabije ili da zavrti napad, ali uvijek si mogao računati da će zabiti zicer, braniti reket (dobar bloker) i skupiti poneki skok. Međutim, kako godine pritišću i pokretljivost nestaje, a dodaj na sve svježu ozljedu koljena zbog koje je ove sezone igrao samo 27 utakmica, Okafor se sve više pretvara u tipičnog snagatora u sredini, jednodimenzionalnog stopera u postu koji služi samo za guranje. Bez eksplozivnosti postaje nebitan u obrani, a kako je uvijek bio tek sporedni igrač i u napadu, jasno je kako su njegovih 14 milja – apsurdne.

Sad, da su ga Hornetsi amnestirali i da je zatim potpisao za Heat za minimalac, jebote, što bi čovjek drugo mogao reći nego sjajan potez Heata, eto im čovjeka kakav im treba za zaokružiti roster, netko da barem malo zatvori reket. Međutim, u Washingtonu, gdje će uzimati minute mladim igračima poput Bookera, Seraphina i Veselya koji možda imaju budućnost uz Walla, on je jedan od najgorih opcija koje vam novac može kupiti trenutno u NBA. Jednostavno, Okafor je role player koji bi u idealnom svijetu igrao 15 minuta s klupe kao back-up petica, a u današnjoj NBA on je čovjek kojega predstavljaju na tiskovnim konferencijama kao pojačanje. Opet, obzirom na minute koje je Kendrick Perkins imao u nedavnom Finalu, možda ja jednostavno nisam u stanju pojmiti svu veličinu teškaša koji nisu u stanju igrati obranu izvan reketa.

Trevor Ariza je tri godine mlađi od Okafora, ali je i generacija, također je već 8 sezona u ligi, a imao je sreće što je njegove 3&D kvalitete Phil Jackson sjajno uklopio u Lakerse, napravivši od njega svojevrsnu kopiju Ricka Foxa i Deveana Georgea. Trevor tako ima naslov, a to jedno izuzetno šutersko izdanje donijelo mu je karijeru. Nakon što se smucao po ligi, dobio šansu u Lakersima i iskoristio je, preplatio ga je Houston, koji je ubrzo shvatio da Ariza nije u stanju biti jedna od tri glavne opcije u napadu, već da je stvoren za popuniti petorku kao solidan 3&D igrač.

Ariza je dovoljno brz da brani protivničke dvojke i dovoljno jak da čuva trojke, što ga čini idealnim za popuniti jednu poziciju na boku. Njegov jedini problem je u biti prevelika potrošnja u odnosu na limitirane napadačke talente, ali kad je pod kontrolom i puca samo iz izrađenih situacija, može proći čak i kao šuter. Dakle, u pobjedničkoj momčadi u kojoj je hijerarhija posložena i u kojoj bi bio igrač za popuniti petorku, Ariza je pun pogodak. U Washingtonu, u kojem čak ni prva opcija Wall nije u stanju zabiti iz vana, njegovo prisustvo smrdi na katastrofu. Čak i da draftaju Beala i da ovaj od prvog dana bude šuter kakvoga sanjaju, Wall i Ariza pobrinut će sa da Wizardsi budu pri dnu lige po postotku šuta iz vana.

U najgorem slučaju, a to je onaj kojem ja naginjem, svi ovi veterani neće pomoći Washingtonu da se nametne kao osma momčad na Istoku i zamijeni Orlando u playoffu (pod uvjetom da Dwight ode). Milwaukee ima predobru klupu i rotaciju da bi potonuo, Cleveland ima jednako potentnu momčad uz puno više financijskih mogućnosti.

U najboljem slučaju, Wall će napraviti korak naprijed, Nene će ostati zdrav i dati mu podršku u pick igri, Beal (ako ga izaberu) će biti u konkurenciji za rookiea godine, a Ariza i Okafor će odraditi svoje skupo plaćene epizodne role, Ariza kao stoper i starter, Okafor kao solidan sporedni visoki. Klupa je i dalje upitna, uklapanje ovako netipičnih dijelova još upitnije, ali šansa svakako postoji.

Što nas opet vraća na početak – da li su dvije playoff utakmice doma vrijedne ovolikog financijskog ulaganja i nepotrebnog rizika? Ako ste Grunfeld i dolazite iz škole u kojoj je najvažnije biti konkurentan, ali i bolno prosječan, onda svakako da. Ako pak dolazite iz škole Spursa i znate da je za put do vrha potrebno sići na samo dno i biti strpljiv, onda je odgovor – ne.

CATS NEW COACH

Popunjavanje kadrovske križaljke počelo je stvarno šokom. Nakon pregovora s Jerryem Sloanom (super vijest da i dalje ima želju trenirati, ali angažman u Bobcatsima nikada nije dolazio u obzir), Brianom Shawom (jedini Jacksonov učenik izbjegao najgore, bit će i boljih ponuda) i Nateom McMillanom (ipak predobar pedigre za preuzeti momčad u ovoj fazi rebuildinga), Michael Jordan odlučio se povjeriti posao trenera novih Bobcatsa nepoznatom sveučilišnom asistentu Mikeu Dunlapu.

Kako zadnjih mjeseci pripremam opširni osvrt na NBA trenere koji bi trebao ići u ove mrtve dane ljeta, to sam poprilično duboko ušao u klanove i obitelji koje postoje u ligi, ali usprkos tome moram priznati da za Dunlapa do nedavno praktički nisam ni čuo. Opet, kada se pogleda njegov CV, izbor nije neočekivan, a evo i zašto.

Nije tajna da se pri izboru trenera Jordan trebao držati linije koja potiče od Deana Smitha, legendarnog trenera North Caroline, njegovog učitelja, prijatelja i savjetnika. Legendarni trener u svojim 80-ima nije baš voljan biti eksponiran, ali nije tajna da poput nekakvog masonskog društva svi njegovi bivši učenici i dalje bivaju uključeni u sve što se događa u Charlotti.

Smithova dva ključna potomka su Larry Brown i George Karl, što objašnjava zašto je Larry Brown uopće pristao voditi Bobcatse prije 4 sezone. Karl je pak pustio korijenje u Denveru, ali to ne znači da jedan od njegovih učenika nije trebao preuzeti momčad u Carolini. McMillan, najzvučniji Karlov produkt, upravo zato je bio prvi kandidat, ali očito Nate danas ima određnu vrijednost na tržištu koju nema smisla trošiti u ovakvoj situaciji u kojoj se nalaze Bobcatsi. Jednoga dana, kada momčad bude spremna, zašto ne, ali danas – ne.

Što je dovelo do potrage za čovjekom koji će imati volje prihvatiti se ovakvog projekta, znajući da su ogromne šanse da nikada ne dočeka njegov kraj. Dakle, čovjeka bez imena i težine, koji će biti toliko zahvalan na prilici da će spremno zažmiriti na težinu situacije i mogućnost da su veći izgledi da bude pokojnik nego pukovnik. I tu na scenu stupa Dunlap i obiteljske veze.

Čovjek ima 32 godine iskustva kao pomoćni i glavni trener i mnogi ga smatraju doktorom obrane, što je prije 6 godina privuklo pažnju Georgeu Karlu koji ga je tada pozvao za asistenta u Denver, gdje je izdržao dvije godine i pomogao u stvaranju momčadi koja je 2009. igrala finale konferencije. Nakon epizode u Nuggetsima Dunlap se vratio u NCAA vode, ali ovaj put kao Karlov, odnosno Smithov čovjek.

Nekoliko godina kasnije, Bobcatsi trebaju trenera, Karl se sjeti da bi Dunlap mogao biti jeftino rješenje, telefoni rade, masonska loža daje blagoslov i eto izuzetne prilike čovjeku i da nešto zaradi, ali i da se dokaže kao stručnjak. Iako u ovom poslu u NBA treba imati i sreće, ponekad je sve što ti treba podrška obitelji.

DRAFT STOCKS

I nakon sve ove priče, konačno smo stigli i do onoga najzanimljivijeg. Ključni događaji zadnjih dana uglavnom se odnose na Jareda Sullingera, koji je nakon očajnih rezultata na combineu u kategorijama brzine i atleticizma (uvjerljivo najsporiji pozvani igrač) pokopan i od strane medicinske struke koja je izrazila ozbiljne sumnje u njegova leđa. Čovjek je tako iz top 7 prvo pao na rub lutrije, a sada je, i po Chadu Fordu i po Draftexpressu, u donjoj trećini prve runde. Htjeli ne htjeli, izgleda da smo Sickre i ja u podcastu ispali dobri prognozeri.

Popriličan pad zadnjih dana bilježi i Michael Kidd-Gilchrist. Iskreno, meni odavno nije jasno zašto se svi toliko pale na igrača koji svim brojkama najviše podsjeća na Geralda Wallacea prilikom izlaska na draft, o čemu sam nešto i pisao prilikom mega-mocka odmah nakon završetka NCAA turnira. Kod mene je tada završio na sedmoj poziciji, a na novim mockovima pada s broja 2 sve do Kingsa na broju 5. Razlog? Pa, recimo da su skauti u osobnom kontaktu shvatili da loš šut ipak nije obilježje startnog NBA krila, a ovaj draft ipak nije tako siromašan da se prednost daje igraču čije su glavne karakteristike ipak poprilično neopipljive.

Uglavnom, na combineu ga je Harrison Barnes nadmašio po pitanju skočnosti, brzine i pokretljivosti, pa čak i snage, što je mnoge navelo da promijene ime prve trojke na svojim listama, a navodno Bobcatsi baš i nisu bili impresionirani njegovim izdanjem na privatnom treningu samo za njih.

Kad smo već kod Bobcatsa, Jordan izgleda po svim informacijama pokušava doći do all-star igrača u zamjenu za drugi pick, a ako mu to ne uspije, prvi kandidat za njihov izbor ostaje Thomas Robinson. I dok se Beal nameće kao logičan pick za Washington nakon nedavnog tradea i sjajnih rezultata na combineu i treninzima, Cavsi će izgleda biti ti koji će odlučivati između Barnesova atletskog potencijala i MKG-ove zarazne energije.

Nakon top 5, stvari postaju komplicirane. Rizik s Drummondom, ali i Lillardom je ogroman. Oko velikog centra stvari su podijeljene od starta, neki smatraju da se radi o dugoročnom projektu koji se teško može isplatiti, drugi smatraju da se radi o igraču franšiznog talenta koji se ne smije propustiti. Kao da nema sredine, a to za Portland nije opcija. Njima treba gotov talent spreman pomoći odmah ili dovode u pitanje vrhunac karijere LaMarcusa Aldridgea obzirom da će teško opet imati ovako dobru priliku pojačati se uz minimalna ulaganja. Također, sve je više onih koji ukazuju na Lillardovu slabiju igru protiv kvalitetnijih suparnika u NCAA, ukazujući tako da na ovom draftu praktički nema ni jednog playa za kojega možete staviti ruku u vatru i reći da je siguran starter u ligi.

Visokih i swingmana zato ima na bacanje. Pistonsi su držali privatne treninge samo s visokima i navodno se misle između Hensona, Leonarda i Zellera, uz jasno i glasno izražen stav – propuste li momčadi prije njih Drummonda, sigurno je da mrcina neće ići ispod njihovog devetog mjesta. Lamb, Ross, Rivers i Waiters kreću se sve od 6. do 18. picka, u različitim redoslijedima ovisno o mocku, što samo naglašava sjajnu ponudu dvojki koje imaju potencijala od prvog dana pomoći momčadi koja ih izabere.

Od ostalih zanimljivosti treba istaknuti kako Rocketsi nude svoj paket (14. i 16. pick) za top 5 izbor, a navodno je Boston obećao Royceu Whiteu izbor jednim od svojih pickova prve runde te je ovaj otkazao sve preostale dogovorene termine treninga s ostalim franšizama. Obzirom na izlazak Bassa na tržište, pojačavanje četvorkom koja igra licem košu čini se logičnim potezom.

9Apr/123

TANKING WITH THE PACK G57-G66

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Hornets

R.I.P. Minnesota Timberwolves 2011/2012 season

Kako je petim porazom u nizu, četvrtim protiv protivnika s lutrijskim učinkom, Minnesota definitivno potvrdila da joj više nije stalo do sezone, to se i ja pozdravljam od praćenja Wolvesa i gubljenja dragocjenog vremena na analize njihove kurcobolje. Previše se zanimljivih stvari u ovom trenutku događa u ligi da bi se prisiljavao gledati kako Love i Peković dopuštaju da ih nadigraju talentom limitiraniji igrači.

U porazu protiv Hornetsa koji je prelio čašu strpljenja, posebno je žalosno bilo gledati kako Lovea rastura Jason Smith. Jedan MVP kandidat ne smije si dozvoliti da ga ovako uništi rotacijski igrač (pick & pop specijalist koji solidno može braniti obje visoke pozicije), Loveovih 29 koševa samo su šminka koja ne može sakriti sramotu vezanu uz činjenicu da je Smith u direktnom dvoboju zabio 26 uz 75% šuta.

Kad dodaš da je na sličan način Peković dozvolio Kamanu da radi što poželi, jasno je da Wolvesi nisu mogli dobiti ovu utakmicu. Nije problem bio samo u tome što su Smithu i Kamanu omogučavali otvorene šuteve cijelu večer, već prvenstveno u tome što su ih ovi čak i nadskakali, a Minnesota, bez nadmoći barem u tom segmentu, nije u stanju dobiti apsolutno nikoga.

Ovakav pristup, bez one minimalne borbenosti/profesionalnosti, kod gledatelja ostavlja dojam kao da gleda wrestling i stvarno mi nije jasno zašto Adelman i Love dopuštaju ovakvu rasprodaju teško stečenog ugleda. Istina, apsolutno im nije lako s načetim Pekovićem, bez Rubia i Ridnoura i s gomilom NBDL igrača uokolo, ali nedostatak žara i volje se ne može opravdati nikako drugačije osim tankiranjem.

Sad, još bi mi jasno bilo da su digli ruke od sezone u lovu na što bolju draft poziciju kad bi imali pravo izbora, ali njihov pick odavno je u rukama Hornetsa. Koji su se nenadano našli u možda čak i boljoj situaciji od Minnesote – imaju bolju klupu (Vasquez, Ayon, Smith) i usprkos tome duplo više prostora na salary capu za potpisati pojačanja, plus još uvijek mogu računati da će putem dva lutrijska picka i ostankom Erica Gordona čija Bird prava imaju, preko noći složiti konkurentnu mladu jezgru.

Jedina nada Minnesote za pojačanjem putem drafta leži u eventualnom plasmanu Jazza u playoff, što bi Wolvesima donijelo 15. ili 16. pick kojim bi malo osvježili momčad za dogodine (Utah ima lutrijsku zaštitu, što će im dobro doći obzirom da pored Houstona i Denvera te razigranih Sunsa teško mogu uhvatiti tu osmu poziciju).

Iz ove perspektive se čini da će nedostatak lutrijskog picka na ovako bogatom draftu možda biti ključan za razvoj ove momčadi jer sada sve nade moraju položiti u pronalaženje igrača startnog kalibra na tržištu, a to neće biti lak posao. Dijelom zbog neuglednog tržišta, dijelom zbog manjka manevarskog prostora – salary cap situacija bit će nešto bolja 2013. (ne zeznu li se ovo ljeto nekim dugoročnim besmislenim ugovorom) kad bi trebali imati oko 20 milja na raspolaganju, ali ne i nakon toga zbog evenutalnih novih ugovora Pekoviću i Rubiu.

U biti, sad se čini kako je manji ugovor Loveu bio izvrstan potez jer su si ostavili mogućnost dovođenja igrača kojega bi možda mogli ugurati u taj franšizni maksimum kojega ionako neće imati na koga potrošiti – Peković i Rubio su solidni starteri, ali s velikim upitnicima. Već znamo da kombinacija Love-Peković nikada neće biti garancija zaključanog reketa zbog previše sličnosti (čitaj: rupa) u obrambenoj igri, a složiti šampionsku ekipu bez zaključanog reketa nije baš najlakša stvar na svijetu.

Rubio će uvijek pored sebe morati imati dva rasna šutera kako bi prikrio vlastitu drvenu ruku i teško je zamisliti da će igrač koji ne može zabiti više od 10 koševa u prosjeku biti vrijedan franšiznog novca. Praktički, Wolvesi su osuđeni na potragu za graničnim all-star talentom, a, obzirom na manjak prilika (dogodine će vrlo vjerojatno biti playoff momčad, što će im izbiti iz ruke još jednu priliku za pojačanjem putem drafta), izglednije ih je zamisliti kao tipičan primjer momčadi zapele u sredini iz koje je jedini izlaz ili promjena člana jezgre ili rebuilding (do kojega bi moglo doći već nakon tri sezone kada Love bude mogao aktivirati opciju prijevremenog raskida).

Naravno, bit će još osvrta i na njihovu sezonu i njihove mogućnosti, ali, obzirom da nam je ostalo manje od tri tjedna do kraja regularne sezone i nekih desetak utakmica po momčadi, svu pozornost treba usmjeriti prema playoffu. I to ne samo trci za utješne pozicije u njemu, već i pokušajima hvatanja momentuma ovih ekipa što su već odavno osigurale nastup.

Bulls @ Knicks, Sixers @ Celtics

Dvije sinoćnje utakmice indikativne su za ludilo koje se zakuhalo na Istoku. U par tjedana manje zanimljiva konferencija preuzela je primat nad konkurencijom sa Zapada nizom neočekivanih preokreta. I dok je trka za osmim mjestom na Zapadu i dalje zanimljiva, a možda je još i zanimljivije pratiti kako će podijeliti parovi u prvom krugu, Istok trenutno nudi konfuziju od vrha do dna.

Padom Sixersa, u trku između Bucksa i Knicksa za osmom pozicijom priključila se i treća momčad. Ova četiri poraza u nizu čak i nisu najgori ovogodišnji rezultat, malo prije all-stara Philadelphia je uspijela izgubiti čak 5 utakmica za redom, ali način na koji gube (uglavnom dvoznamenakstom razlikom) govori o ovoj momčadi puno više od omjera.

Noćašnji poraz od Celticsa u kojem od starta nisu bili na potrebnoj energetskoj razini jasno govori da su glasine o tome kako je Collins izgubio momčad možda i točne. Kako je Sickre ranije u detalje secirao njihovu igru, mogu samo dodati da ništa od ovoga nije neočekivano.

U najavi sezone smo isticali kako je ovo momčad stvorena za utješni nastup u playoffu i kako je njen jedini potencijalni x-faktor upravo Collinsova sposobnost miksanja. Čovjek je napad učinio učinkovitim usprkos manjku poštenog šutera i talenta, a obranu je digao do neslućenih razina usprkos nedostatku agresivnih bekova i centra u sredini (paradoksalno, Brand bi od jednog od najprecijenjenijih igrača u ligi vrlo lako mogao postati podcijenjen – amnestiraju li ga Sixersi, a to se čini jedinim logičnim potezom kako bi oslobodili prostora za lov na slobodne igrače, nekakva playoff momčad koja se bori za naslov vrlo lako bi se za iznos midlevela mogla pojačati idealnim trećim visokim koji je ove sezone pokazao da u manje zahtjevnoj roli idealno pokriva obje pozicije pod košem).

Jasno, sada kada su konkurenti ubacili u višu brzinu, Sixersi su naletili na zid jer oni brzina više jednostavno nemaju. Oni mogu do kraja voziti samo u rikvercu, a Collins više nema što izmisliti. Može mu se zamjeriti što korak naprijed nisu napravili Turner i Holiday, ali tu se radi o poprilično skliskom području - da je više energije usmjereno na njihov razvoj, bi li se to odrazilo na rezultate? Uostalom, svi veterani su odigrali iznad očekivanja držeći se zadanog plana, stoga je možda problem dijelom i u tom mladom talentu. Nije da barem Holiday nije imao dovoljno minuta dokazati se, pa se s pravom može postaviti i protupitanje - koliko je ovaj takozvani bekovski dvojac budućnosti uopće kvalitetan?

U svakom slučaju, obzirom da Collins ima višegodišnji ugovor, za budućnost franšize ključno je da uprava ne nasjedne na Collinsov težak karakter i uruči mu otkaz prije vremena jer ovakve old-school trenere koji znaju što rade teško je naći. Puno racionalniji, ali ujedno i puno teži put, bio bi mijenjati roster u hodu, a obzirom na nedostatak ikakve jezgre, taj posao čini se nemogućom misijom.

Iggy je jedini rasni NBA igrač kojega imaju (a i to nešto govori o njihovim ovogodišnjim rezultatima), ali, kako u isto vrijeme postoji i ta puno jeftinija alternativa u Turneru, upravo njegov dokazani talent može biti ključ promjene - bilo kakav šuter ili visoki igrač startne kvalitete koji bi stigao u zamjenu za njega bio bi dobar potez koji bi ih barem malo gurnuo s mjesta. Ali, bit će vremena za pričati o budućnosti Sixersa nakon sezone, sada je bitno uspostaviti red u svlačionici i suprotstaviti se barem Bucksima. Imaju izuzetno lagan raspored do kraja, 6 utakmica protiv lutrijske krame Istoka i direktan obračun s Bucksima 25.4. u Milwaukeeu. Zaslužili su makar tu jednu utješnu playoff seriju i stvarno bi bila šteta da miniraju dobru sezonu samo zato jer su ostali šokirani kada su konačno pogledali istini u oči i shvatili svoje limite.

Direktni protivnici Bucksi i Knicksi imaju nešto teži raspored, samo 4 utakmice protiv lutrijskih momčadi, ali i međusobni dvoboj za dva dana, 11.4. koji spada u must-see TV. Knicksi su u nešto boljoj situaciji, prvenstveno zato što trenutno imaju identitet usprkos tome što nemaju igru. Kao što je sinoćnja utakmica protiv Bullsa pokazala, muče se zabiti (šutersko forsiranje Smitha i Shumperta iritantno je, ali i indikativno za razinu talenta te momčadi – jednostavno nema drugih opcija), a pri tome im ne pomaže što su se opet morali izmisliti u hodu i ostati čak i bez onih klasičnih akcija. Ali, Carmelov briljantni talent i borbenost dvojca Chandler-Shumperta konstanta su kroz sve sisteme i sve promjene i trebali bi biti dovoljni za hvatanje osmog mjesta, usprkos tome što opet nemaju ni playmakera ni klupu ni drugog visokog igrača.

I dok Melo i Chandler ulažu svu svoju šampionsku energiju u hvatanje utješne playoff serije, Boston i Chicago hvataju momentum. Celticsi su napravili nemoguće, ostvarili score 17-7 nakon all-stara i izbili na čelo Atlantske divizije, još jednom izvevši svoj ples prvaka koji počne štimati tek kada stvari počnu dobivati na težini. Taj mentalni aspekt njihove igre nikako ne treba zanemariti. Nemaju lagan raspored do kraja (još 2 puta Miami i dosadna Atlanta, jednom Knicki i Bucksi), ali nema sumnje kako će ući u playoff kao nositelj.

Bit će zanimljivo vidjeti mogu li preskočiti Pacerse (koji imaju znatno lakši raspored) ili može li Miami prekočiti Chicago, jer bi u tom slučaju polufinale Istoka donijelo dva gadna protivnika bolje postavljenima – Miami vs Boston i Chicago vs Indiana. U slučaju da do kraja ostane status quo na vrhu, Chicago protiv Bostona i Miami protiv Pacersa su parovi koji ne donose ni približno uzbuđenja kao alternativa zbog puno povoljnijeg matchupa.

I dok Boston igra svoju najbolju košarku sezone, naštimava stil i brusi rotacije, Bullsi pokušavaju barem približno uhvatiti potrebnu razinu forme. Već sutra ih čeka revanš s Knicksima (koji bi trebali čuvati energiju za back to back u Milwaukeeu večer nakon Chicaga), a zatim i ključnih sedam dana u kojima od četvrtka do četvrtka na repertoaru imaju Miami u najavi finala Istoka s nizom lutrijskih ekipa između. Zatim u završnici dolazi i potencijalna poslastica protiv Pacersa, ako do tada još uopće bude nejasnoća oko playoff nositelja.

Ono što trenutno znamo je da ni Chicago ni Miami nisu napravili nikakav bitan iskorak u odnosu na lanjsku sezonu - i jedna i druga momčad i dalje je preovisna o svojim all-star igračima. Ni Boozer ni Deng ni Noah nisu napravili potreban iskorak u igri da bi Roseu dali toliko potrebnu drugu opciju te i dalje sve nade za boljom napadačkom igrom ostaju usmjerene na nekakvu mirakuloznu Hamiltonovu eksploziju, iako čovjek već tri sezone nije odigrao iznad razine graničnog igrača petorke i ničim ne opravdava takva očekivanja.

Jasno, da je Deng napravio taj iskorak iz pouzdane treće opcije u rasnog drugog igrača (nikad samouvjerenije nije ušao u sezonu, nagrađen je all-star nastupom, ali brojke ne lažu – i dalje je to potpuno isti igrač kao svih ovih godina), da Boozer ne stari i da je Noah nešto više od izvrsnog podizača energije, nitko na Ripa ne bi ni obraćao pažnju. Ovako, čeka nas još jedna neizvjesna završnica u kojoj se nade Rosea i društva više baziraju na potencijalno slabijoj Miamievoj rotaciji u odnosu na lani, nego na nekom vlastitom ekstra napretku.

MUST SEE @ NBA TV

Memphis – Clippers

Conley vs Paul, Zach vs Blake i borba za domaći teren u prvoj rundi playoffa. Barem po tome kako stvari trenutno stoje.

11Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G42

Posted by Gee_Spot

Rubio je out do kraja sezone + Olimpijske, a, pošto je oporavak od puknuća AC ligamenta individualna stvar, teško je reći kad će biti u potpunosti spreman. Ipak, uzmemo li u obzir nedavne NBA primjere, možemo reći kako je najizglednija opcija ona po kojoj ćemo ga gledati na početku iduće sezone u punoj formi. I to iz dva razloga – pola godine je više nego dovoljno vremena da se i uz najpažljiviji oporavak sanira ovakva ozljeda, a njegova lagana fizička konstitucija razlog je za vjerovati kako neće doći do nikakvih komplikacija prilikom i poslije oporavka.

I dok je Rubio živ, a bit će i zdrav, što je apsolutno najvažnije pa nema potrebe za nikakvim naricanjem u stilu "ah nepravde, što nam uze takvog čovjeka" koje je nažalost široko zastupljeno kod pojedinih autora koji kao da više od sporta vole crnu kroniku, Minnesotu čeka još trećina sezone za odraditi. A, sudeći po noćašnjem porazu od vrijednih, ali tankih Hornetsa, odrađivanje posla bez Rickya neće biti jednostavno.

Odmah na startu da riješimo dvojbu koja se vjerojatno javila kod većine nakon što je Ricky pao kao žrtva spleta okolnosti – Wolvesi su i dalje potencijalna playoff momčad. Gubitak generala apsolutno je težak udarac i povlači efekt domina koji, posebice usred sezone, mora rezultirati slabijom efikasnošću dok se traže nova rješenja, ali Minnesota ga može donekle kompenzirati, prije svega Bareinim buđenjem. Naime, upravo je činjenica da Barea ni noćas nije igrao zbog uganuća gležnja omogučila Hornetsima stvaranje prednosti koja se na kraju pokazala ključnom.

Bez njega druga postava Wolvesa nema playmakera, što automatski otežava život Williamsu, donekle i Beasleyu koji je ionako sam sebi dovoljan teret. Jednostavno, nitko nije u stanju organizirati napad ili kontrolirati loptu dok je Ridnour na klupi. Rookie Malcolm Lee, koji je noćas odigrao prve minute NBA karijere kao back-up play, definitivno nije rješenje jer radi se o još jednom Kahnovom 3&D projektu (iako je bio nasljednik Afflaloa na UCLA-u, istaknuo se uglavnom u stoperskom dijelu, dok je njegov šuterski učinak natjerao ostalih 29 momčadi da ga zaobiđu u širokom luku), a rješenje nije ni da Ridnour igra 43 minute po susretu.

Ukratko, uspije li Barea izbjeći daljne sitne ozljede koje ga muče cijelu sezonu i uhvati li konstantnu formu za završnicu sezone, on i Ridnour dovoljno su solidne opcije na jedinici za pomoći Loveu i društvu u lovu na osmu poziciju.

U ovom periodu nakon all-stara kada su se Wolvesi nametnuli kao legitimna playoff momčad, ključ uspjeha bili su Loveove MVP partije i šuterska konstanta. Ovo prvo neće previše patiti jer Love nije živio od Rubievih zicera, iako je nekakav pad efikasnosti neminovan obzirom da više neće dobiti loptu svaki put kada bude u idealnoj situaciji za šut. Međutim, upravo bi ta šuterska komponenta, ma koliko se to činilo apsurdnim u slučaju čovjeka koji je gađao bizarnih 20% iz igre nakon all-stara, mogla najviše stradati.

Najveći udarac doživjet će Ridnour koji više neće imati toliko prostora za čiste šuteve jer će biti primarni playmaker, a kao takav osuđen je na šuteve preke ruke i iz neizrađenih situacija. Njegov sjajni ovogodišnji šuterski učinak tako će pasti na razine prikladnije onome što je demonstrirao ranije u karijeri. Spot up šuteri poput Webstera, Johnsona i Williamsa ne bi trebali biti drastično pogođeni kao Ridnour, iako je i njihov pad očekivan, manje zbog nedostatka Rubievih lopti s očima, a više zbog nerealno visoke šuterske razine na kojoj su bili zadnjih desetak utakmica. Ellington, koji će s Ridnourom u drugoj ulozi sada biti najvažnija bekovska catch & shoot opcija, ipak nije kapacitet da spriječi neminovno.

Ono gdje će se manjak Rubia itekako osjetiti je i obrana, jer do sada se Ridnoura moglo sakriti obzirom da bi ili Ricky ili Johnson preuzeli opasnijeg vanjskog igrača, ovisno da li se radilo više o swingmanu ili combu. Sada će Ridnour morati isključivo čuvati protivničku jedinicu, a to nikako nije dobra vijest za obranu Minnesote.

Adelman je u prvoj utakmici bez Rickya odlučio startati s Websterom i Johnsonom na bokovima, ali nije isključeno da će vrlo brzo iskušati i neku drugu kombinaciju jer dva role playera istih kvaliteta u petorci jednostavno nemaju smisla. Nije isključen ni nekakav trade za poštenog swingmana koji može zabiti bez da koči igru poput Beasleya, iako su i tu opcije sada bitno smanjene obzirom da se Ridnour iz fantastičnog mamca za sve momčadi željne playa, pretvorio u nedodirljivi ključ ostatka sezone.

Što se Pekovića tiče, sudeći po noćas neki bitniji pad u njegovoj igri ne treba očekivati. Visoki pick & roll s Rickyem bio je osnova njegove igre, a, obzirom da je Ridnour dokazani majstor screen igre (čak i opasniji od Rubia obzirom na šut za tri) nema sumnje kako će rolanje kroz reket i nošenje svega pred sobom ostati Pekov zaštitni znak. Slično kao i Love, ostat će bez par onih situacija po susretu kada bi ga Rubio izbacio u idealnu situaciju iz ničega, ali, s rasponom od 15-17 koševa i 8-10 skokova, trebao bi i dalje ostati konstanta momčadi.

Ono pak gdje je čak i Rubio nebitan i što ostaje najveća rak-rana ove momčadi, čak i nakon gubitka čovjeka koji je na svoj originalan način povezao redove i omogučio da se ovakav miks talenta posloži, je obrana reketa. Hornetsi su noćas igrali bez troje od pet visokih (već neko vrijeme u outu su Okafor, Landry i Smith), a Ayon i Kaman su opet napravili rusvaj usprkos tome. Meksikanac je odradio odličan posao na Loveu i otežao mu život maksimalno, posebice na vanjskom šutu što je do sada bio problem većini Kevinovih protivnika koji nisu bili baš ažurni u napuštanju reketa kako bi ga zaustavili.

Ali, to što je Ayon smetao Loveu kao rijetko tko, ništa je prema onome kako je Kaman trpao protiv Pekovića, posebice zato jer ovo nije Kaman od prije 3-4 sezone. Usporen godinama i stalnim problemima s ozljedama, Kaman nije ni sjena nekadašnjeg all-round centra, ali još uvijek ima visinu, masu i dovoljno dobar rad nogu da protiv ovakve, za parket prikucane, unutarnje linije napravi štetu. Pek je lani naučio lekciju, prestao je faulirati kako bi ostao na parketu i stigao zabijati, ali u ovakvim dvobojima poželiš da igra obranu, makar to značilo i da će napustiti igru u drugoj četvrtini.

Jednostavno, njegov skroman raspon ruku i nedostatak pokretljivosti nikako nisu dobra kombinacija s Loveom u obrani, posebice protiv klasičnih petica koje ne igraju samo masom, već i glavom. Istina, u ligi je takvih malo i većinu večeri napadački učinak unutarnje linije Wolvesa sakrit će sve manjkavosti njihove obrane, ali Minnesota može zaboraviti na prolazak protiv Lakersa i Memphisa ovoga svijeta u skoroj budućnosti, ako nešto ne poduzmu što se tiče zaštite obruča. Ukratko, već u startu imaju grešku u sistemu koju nikakvim treningom i uigravanjem ne mogu ispraviti, mogu se samo nadati da ih ista neće u ključnim trenutcima koštati glave.

Kaman je trpao i održavao prednost koju su izgradili stvarno sjajni hakler Vasquez (jedan od većih brain fartova ove sezone bila je odluka Memphisa da ga prepuste Hornetsima) i druga postava, koja je usprkos nedostatku visokih igrača bila na razini zahvaljujući aktivnom swingmanskom dvojcu Henry-Aminu. Iako je rano za obojicu reći da ih čeka NBA budućnost, očito je kako grizu i drže se plana Montya Williamsa o umiranju sa stilom.

Ovako na papiru roster Hornetsa stvarno djeluje kao projekt koji nije ni započeo kako treba (mislim, koji igrač je dugoročno gledano ovdje bitan za budućnost?), ali u stvarnosti u pitanju je ozbiljna momčad koja je nizom pametnih poteza kroz sezonu izgradila ove sezone toliko potrebnu dubinu i koja bi se, da nije cijelog niza ozljeda, možda čak i borila za playoff zajedno s ostatkom klike na Zapadu zahvaljujući rotaciji i čvrstoj igri pod košem.

14Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G11

Posted by Gee_Spot

Naslućivali smo kako će ovakva improvizirana sezona, bez priprema i treninga, sa suludim nizovima od 7 utakmica u 9 dana, biti ispod prosjeka kvalitete na koju smo navikli, ali, ovo za sada, da prostite na izrazu, nalikuje na španjolsku inkviziciju. Nakon više nego ugodnih početnih tjedan dana, tijekom kojih smo kolektivno svi bili u ekstazi zato što je NBA uopće počela (dakle, i gledatelji i igrači, zbog čega mi nismo primjećivali propuste, a oni su igrali iznad mogućnosti) stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Točnije, ulaziti u rutinu te naporne regularne sezone, koja je često bitna jedino kao katalizator budućih događanja, bilo u playoffu, bilo na tržnici, bilo na draftu.

I ta rutina ne obećava. Jedna šestina sezone je iza nas i rano je za donositi ishitrene zaključke, prije svega što se tiče kvalitete određene momčadi. Ali, obzirom na nametnuti ritam koji neće popuštati, teško je očekivati da će se razina prikazane igre dizati. Jednostavno, uigranost i identitet koje će neka momčad steći tijekom sezone dobrim dijelom će biti anulirani umorom i brutalnim ritmom putovanja. A to ne ostavlja neke velike nade za dizanjem razine igre. O netipično velikom broju sitnih i posebice ovih ozbiljnih ozljeda da ne pričam. Memphis je odjednom u grčevitoj borbi za sedmu ili osmu playoff poziciju zajedno s još 5-6 momčadi, San Antonio se bori za prednost domaćeg terena, a Atlanta vjerojatno ostaje bez iste nakon više nego ugodnog otvaranja.

Ukratko, svi oni vječni prigovori na NBA igru – da je kvaliteta razvodnjena prevelikim brojem utakmica i prevelikim brojem klubova – sada su samo pojačani manjkom ikakve pripreme i prostora za regeneraciju. Stoga nije ni čudo da su razlike među momčadima manje nego ikada, da je prednost domaćeg terena izraženija nego ikada i da dubina rotacije (i način na koji se koristi, a tu u priču ulaze treneri) trenutno znači više od razine talenta. Što se ne mora nužno nastaviti u playoffu, ako itko do njega preživi.

Evo još par detalja. Samo 5 momčadi zabija iznad 100 koševa u prosjeku, a jednako toliko ih zabija ispod 90. Nakon napadačke renesanse zadnjih godina ovo je pad od 50%, a da ne govorim da je lani Milwaukee bio predmet sprdnje jer je jedva zabijao 92 koša u prosjeku. Trenutno bi skoro trećina lige dala sve da ima tako "neučinkovit" napad. Opet ponavljam, možda se čini rano za drastične zaključke, ali kontekst je tako postavljen da jednostavno ne ostavlja velikog prostora za pomak naprijed. Ali, hej, barem smo dobili svoju NBA. Iako ona to nije, ako me kužite.

Uglavnom, noćašnji susret između Hornetsa i Wolvesa bio je jedna od tih nebitnih i jedva gledljivih utakmica kakvih ćemo se nagledati ove sezone. Možda je bolje zvati ih kolateralnim žrtvama nego tekmama. Jedino po ćemu će se pamtiti je činjenica da je Ricky Rubio konačno dobio priliku startati.

Što se pokazalo dobrom stvari za Rubia, ali ne nužno i za Wolvese. Adelman je odlučio startati s Ridnourom kao drugim bekom, Johnsonom i Loveom kao krilima, te s Darkom pod košem. Rubievo prisustvo konačno je omogučilo lakše šuteve Loveu i Johnsonu, ali usput su bez svojih šansi ostali Williams i Randolph koji su do sada bili ugodna iznenađenja upravo zbog kombinacija s Rickyem. Kad se oporave Barea i Beasley, Ridnour će valjda u potpunosti prijeći u ulogu Rubieve zamjene pa će možda manje gledati vlastiti šut, a više suigrače u drugoj postavi koji noćas od njega nisu dobili poštenu loptu (uopće su Wolvesi imali sramotnih 11 asista, od čega je 9 Rubievih, a od čega su njih pet čisti ziceri koje je samo trebalo položiti u koš).

Ako ništa drugo, prvi put ove sezone Wolvesi mogu reći da im je utakmicu dobila početna petorka. Johnson i Darko su se opet pokazali nebitnima (nakon OK početka Johnson je pokazao da je uzalud imati dobre pozicije za šut kad ne možeš zabiti), ali stvar je izvukao Love koji se konačno probudio iz letargije, uzeo stvar u svoje ruke i početkom treće sam-samcat napravio razliku dok je Rubio secirao do tada sjajno zatvoren reket protivnika. Šut prvoga i ulazi drugoga bili su prevaga protiv tvrdog, ali talentom limitiranog protivnika. I tako se trčanje s čoporom nastavlja, i iako često nije lijepo za oči, barem ima ovih kontekstualnih faktora koji ga čine zanimljivim.

Hornetsi? Monty Williams očekivano je posložio dobru i aktivnu obranu koja je jedan dokazano solidan i potentan napad u prvom dijelu ostavila na mizernih 37 koševa. U skoku su čak nadskakali Lovea i kompaniju zahvaljujući energičnoj rotaciji koja je dobila i petog člana u od nedavno iz španjolske lige pristiglom meksikancu Gustavu Ayonu, talentiranijoj i višoj verziji Najere.

Međutim, problem je zabiti. Bez Erica Gordona koji se i dalje muči s koljenom (i tako iz sezone u sezonu, jednom je rame, drugi put ruka, treći put leđa, sada koljeno – izgleda da je mali tip igrača kojem je 60 tekmi godišnje limit - pritom mislim na klasičnu sezonu od 82 susreta), napad Hornetsa ovisi o povremenim bljeskovima pojedinaca. Pa su tako u prvom dijelu upadali krumpiri Okaforu, u drugom je proradio Belinelli, ali sve skupa je premalo.

Pozitivno je što su složili nekakvu rotaciju i na vanjskim pozicijama, kad se Gordon i Ariza priključe ovoj obrani i ovim skakačima Hornetsi će se definitivno odljepiti s dna jer imaju previše solidnih košarkaša i predobro su vođeni da se rezultatski ne izdignu od krama poput Kingsa ili Warriorsa. Naravno, izdrži li Jarrett Jack fizički minutažu i odgovornost all-star igrača koja mu je nametnuta.

Zanimljivo je bilo gledati kako u završnici Williams na parketu drži Ayona uz Okafora, što dovoljno govori o njegovom mišljenju o ostalim visokima, prije svega o njihovoj obrani. Landry je nedavno prebačen na klupu kako bi napad išao preko njega (ipak se radi o jedinoj pravoj post opasnosti koju imaju, a klupa im nije mogla zabiti ništa), ali njegova kombinacija s Jasonom Smithom neprirodna je jednako kao i ona Kaman-Okafor u startnoj petorci.

Jednostavno, radi se o sličnim igračima koji smetaju jedni drugima, Landry i Smith pucaju svaki put kad dobiju loptu, dok Kaman i Okafor vise u postu i očekuju pravovremenu loptu kako bi odigrali leđima. Stoga je logično očekivati da se Williams vrlo brzo vrati kombinaciji Okafor-Landry i Kaman-Smith, kako bi upario visokog koji igra licem košu s visokim koji igra leđima košu. Ayon tu svojim pristupom i talentom dolazi kao osigurač za svaku situaciju, posebice u slučaju da Williams i dalje nastavi zamjerati Landryu i Kamanu na kilavoj obrani. Jedini koji ima definiranu rolu je Smith – mali je energičan igrač koji nedostatak atleticizma u obrani nadoknađuje borbenošću te solidna pick & pop opcija u napadu. Ukratko, odradit će svojih 15 do 20 minuta kako treba.

12Dec/103

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

DURAN'

Iako u zadnje vrijeme Thunder pomalo počinje nalikovati na lanjsku momčad (kažem pomalo jer obrana još nije ni blizu prijašnje razine, ali barem napad dobiva neke poznate nam obrise – vrti se pick 'n' pop s Krstićem na otvaranju, Harden ulazi s klupe i zabija nakon specijalno za njega postavljenih blokova, Durant je sve precizniji), očito je kako Westbrookova odluka da ovu momčad napravi svojom nije nešto preko čega će se moći tek tako prijeći.

Iako je potpuno besmisleno tumačiti govor tijela i izraze lica kao činjenice, ja se ne mogu riješiti dojma da Russell Westbrook osjeća kako ga trenutna situacija guši. Čovjek puca od snage, spreman je boriti se 1 na 5, samopouzdanje je na vrhuncu, a trener od njega traži da bude razigravač i da se podredi momčadi. Dok se on tako bori sam sa sobom, odnosno s potrebom da ide glavom kroz zid s jedne strane i potrebom da se podredi momčadi s druge, ostatak ekipe mora osjetiti barem malu napetost.

Srećom po Thunder, ostatak ekipe u Westbrookovoj borbi sa samim sobom ne vidi ništa loše jer se redom radi o sjajnim suigračima kojima je najviše od svega stalo do toga da se Westbrook konačno pomiri s tim što jeste, da nađe ravnotežu između svojih mogućnosti i želja. Da konačno bude sretan. Jer, boriti se ovako kako se on bori, a u isto vrijeme imati osjećaj da si iznevjerio suigrače zato što nisi bolji playmaker, stvarno je blesavo.

Jer, iako sam na početku mislio da je glavni problem Thundera sve veća uloga Westbrooka koja ih iz momčadi pretvara u tipičnu NBA franšizu u kojoj su najvažnije zvijezde, sada mi se čini da je Westbrookova upornost još jedino što ovu momčad čini specijalnom. Da nema njega, bili bi u puno goroj situaciji nego što su to danas.

Zbog toga što ovi momci ostavljaju dojam tako dobrih duša i krasnih ljudskih bića kojima je stalo jednima do drugih, nemam nekog pretjeranog straha za njih usprkos svim trenutnim problemima. Kad-tad ova momčad će postati opet moćna. Previše je tu talenta i previše napadačkog oružja da se vječno igra u ovakvom grču, a ne postoje obrane koje mogu zaustaviti sve čime ih Thunder može napasti jednom kada taj grč popusti.

Ali, oko jedne stvari se brinem i nju smatram glavnim razlogom zašto je momčad budućnosti zapela u čistilištu. Što ako je Kevin Durant sjajan momak i strijelac, ali i ništa više od toga? Kada je dolazio u ligu, znali smo da će biti velik samo zbog te lakoće zabijanja iz vana kakvu nismo vidjeli još od onih hall of fame sezona Tracya McGradya u Orlandu. Međutim, što ako KD i nije ništa drugo osim novog Tracya?

Uspkros svom talentu, McGrady je još poznatiji po tome što nikada nije prošao prvi krug playoffa. Iako su do toga dovele i ozljede i limitirani suigrači, moramo priznati da Tracy nije imao ono nešto što često znamo opisati instinktom ubojice. Da, kao i Durant i Tracy je znao zabiti koš pobjede i složiti sulude šuterske serije (ova je nezaboravna), ali u tome i jeste poanta.

Šuterske serije ne donose prstenje.

Za biti prvak, moraš biti all-round igrač. Moraš biti u stanju ukrasti ključnu loptu, dodati završni pas, napasti obruč i riskirati ozbiljnu ozljedu u pokušaju da iznudiš dodatno slobodno. Durant, kao i McGrady, ima talenta za sve to, ali, kao i McGrady, predobro se osjeća u ulozi šutera. Toliko su fludini ti njihovi potezi usprkos tim krakatim udovima, toliko su duži od svakoga tko ih čuva, da im je svaki šut tijekom utakmice lagan poput onoga na treningu. I to su šutevi koji u njihovom slučaju nisu loši šutevi jer su rođeni za takvu igru. Međutim, ako nas je povijest ičemu naučila, onda jeste tome da je skok-šut, uz to što je i najljepši individualni potez u košarci, ujedno i obilježje gubitnika. Odnosno, ako gubitnika zvuči previše negativno, potez nedovoljno čvrstog pojedinca.

MJ i Kobe dobili su gomile utakmica skok-šutom, ali još više su ih dobili i drugim elementima igre. Dok ne vidim da Durant može nešto slično, morat ću se složiti da Russell Westbrook ima pravo tražiti pravo prvenstva u ovoj momčadi. Westbrook je spreman ići kroz zid, Durant se još uvijek zadovoljava pokušajima preko zida.

Da, lako je bilo osvojiti SP šutom iz vana. Budimo realni, u pitanju je ipak drugoligaška konkurencija. Ali, za NBA borbu moraš biti i malo lud u glavu, spreman riskirati. Izići iz zone ugode. Westbrook je to očito spreman, izazvati momčad i tražiti od nje više. Durant to još nije, a nije zato što ni od sebe trenutno ne traži više. Westbrook postaje muškarac, KD to još nije.

Opet kažem – ovi momci mogu zaobići zamke ega, redom su u pitanju sjajni karakteri. Ali, sve opet ovisi o tome koliko će Durantu trebati da mu izraste par testisa. Da, mladi su, ali dosta je bilo igranja. Dosta je bilo navijanja i podrške. KD ne može šetati uokolo i tješiti suigrače. Mora ih izazvati da budu bolji. A to može samo ako je i sam spreman preuzeti na sebe odgovornost. Do tada, morat će to raditi Westbrook. Do tada, Thunder će igrati tvrdo i ružno, s puno grešaka, baš kako igra i Westbrook. Na silu, učinkovito, ali ni izbliza lijepo kao što to može KD.

Ova momčad je zatvorena u kavez, a osloboditi ih može samo Durantova eksplozija. Što je više budemo čekali, to su veće šanse da sav ovaj talent i ovaj trenutak koji imaju jednostavno - prođe. Kevine, znamo da si čudo od talenta. Sad još samo moraš dokazati da si lider.

WADE

Uvijek grintam kako mi je puna kapa Heata i toga da je Heat Index uvijek na naslovnici ESPN-a, a onda i sam uvijek imam nešto dodati na račun cirkusa u Miamiu. Jadno. I u isto vrijeme zanimljivo. Poput Sanadera. I da, jebi se Stankoviću, ti i tvoja umišljenost. Ćelavi egomanijak misli kako je cool da dovede nekog apsolutno nebitnog gosta u ovakvom trenutku, kao - svi pričaju o Sanaderu, zabavljaju se, seciraju, e ja ću biti cool, alternativan, pa baš neću. A sve što si tim dokazao Stankoviću je da si najobičniji papak kojem je vlastiti odraz u ogledalu važniji od posla.

Uglavnom, kada je ovo ljeto LBJ dolazio u Heat, većina nas je pomislila kako je spreman biti Pippen. Onda je stigao, krenula je sazona i LBJ je umjesto uloge Pippena odlučio biti šerif. Čak se pokušao i riješiti trenera u napadu panike. Svo to vrijeme jedan čovjek je bio još veće razočaranje. Dwyane Wade je igrao loše, ali to smo mu tolerirali jer smo znali da je ozljeđen. Ono što mu nismo mogli tolerirati je činjenica da je tek tako, bez borbe, prepustio ulogu lidera Jamesu. A Miami je bio njegova momčad. On ima naslov i titulu MVP-a Finala, on je tu bio prvi.

Samo, sad mi je jasno. Wade nije lider koji puno priča. Čak i u onoj šampionskoj generaciji, Wade je bio u pozadini iza Shaqa, Mourninga i Haslema. Wade priča na terenu. Stoga, ako je bio ozljeđen i ako je igrao ovako loše kako je igrao prvu polovinu dosadašnje sezone, zar nije logično da se nije mogao postaviti kao lider i protuteža Jamesu? Kako će mu u facu reći "Ne seri" kad niti je u stanju odigrati obranu niti gađati s više od 25%?

Pa skočimo sada na ovaj najnoviji niz utakmica. Wade je zdrav, spreman i osjeća se dobro. Čim je krenuo s igrama koje smo navikli gledati od njega, krenuo je i Miami. Konačno gledamo momčad kakvu smo očekivali. Ranjivu, definitivno ne spremnu osvojiti naslov ove godine, ali momčad koja će gaziti Indiane ovoga svijeta, a ne gubiti od njih na svom parketu.

I da, sve je to samo zbog Wadea. Jer, dignuvši igru na ovu sadašnju razinu, Wade je konačno progovorio. Na parketu, jedino kako zna. Ovo je moja momčad. LBJ i Bosh su odmah došli u red, posvetili su se radu umjesto priči. Snage su raspoređene. Wade je šef, igra svoju igru, trpa, a vi se podredite sporednim ulogama i radite prljave poslove.

Naravno, postoji još jedan sitan problem. Ako Wade zna pričati samo na parketu, što će se dogoditi u slučaju nove njegove ozljede? Mogu li James i Bosh zadržati ovakvu razinu koncentracije na igru bez Wadeovog smirujućeg prisustva? Ili će opet početi plakati kao primadone kakve jesu? Nekako prije vjerujem da će Wade naučiti biti lider u svlačionici, nego što će ova dva odrasti. U biti, mislim da je to jedina nada za Heat.

IN DIANA JONES

Nakon više od četvrtine sezone jasno je kako uspjeh Pacersa nije slučajan. Naravno, za njega je dobrim dijelom zaslužno i očajno stanje na Istoku, ali, objektivno gledajući i konkurencija je imala iste startne pozicije. Tako da razlika leži ponajviše u tome što su Pacersi od ovo malo talenta što imaju nekako uspijeli složiti momčad.

Evo kako im je to uspijelo. Kao prvo, iako na papiru nemaju predispozicije za momčad koju bi smatrali dobrom u obrani i skoku, oni su to postali. Hibbert je dovoljno pokretan i jak da smeta u reketu, a ključnom se pokazala odluka trenera O'Briena da izbjegava nisku postavu s Grangerom na četvorci o kojoj se puno pričalo te da radije osakati napad kako bi dao ravnotežu momčadi pod košem.

Sva ova drva koje se rotiraju na četvorci donose upravo to, ravnotežu. Napad je na svoj način limitiran, ali za sada daje maksimum. Prvo, u njemu se nalaze tri razigravača, tri igrača koja mogu držati ritam momčadi, a to je itekako važno. Sve ide preko Hibberta, a kada se lopta ima kome spustiti u post, parket se otvara. Ili će Hibbert igrati 1 na 1 ili će poslati loptu vani ili će netko utrčati. Uvijek postoji opcija, nema stajanja u mjestu.

Collison možda nije ništa više od osrednjeg slash 'n' kick playa, ali daje solidne minute, a možda je najvažniji vanjski igrač Mike Dunelavy. Ne samo da drži obrane na petama svojim vanjskim šutom, već i sjajnim osjećajem za pas. Dunleavy ne carini loptu i često je onaj koji daje ključni pas, onaj prvi asist koji vodi do asista za koš.

Čekaj, sad sam upravo naveo tri igrača koja smatram važnima za napad, a ni jedan od njih nije Granger? Kako to? Pa, zato Pacersi i jesu bolji od očekivanja. Jer, sa suigračima koji znaju igrati i drže se sistema, Granger može u miru igrati svoju igru. Zabijati kada i kako hoće, ali i pomoći all-round učinkom. Dok ne siluje i dok radi, svi su na dobitku.

Nakon što si ovako fino zatvorio petorku i stvorio sistem, nije na odmet što imaš i klupu. Brandon Rush je očito shvatio da mu je ovo zadnji vlak za NBA karijeru i pretvorio se u vrlo dobrog šutera (a možda je samo nabavio vrhunsku marihuanu), Ford također želi produžiti život u ligi i igra svoju 1 na 5 igru u za njega idealnoj ulozi back-up playa, a gomila je tu još fajtera zahvalnih uopće na prilici da na ovaj način zarađuje za život.

Nema tu puno talenta, ali sve je idealno. Što nas tjera da postavimo pitanje kako bi se stvari razvijale kad bi Hibbert ili Granger ili čak Dunleavy ispali iz igre na duži period. Samo, zar već i sama činjenica što ih iz takta može izbaciti tek jedna takva katastrofalna situacija, ne govori dovoljno o tome kako su Pacersi ove godine odradili vrhunski posao u svakom pogledu i usprkos svim sumnjama ipak udarili temelj boljim danima. Respect.

KORVER

Kao što ne mogu bez spomena Heata, očito ne mogu ni bez Bullsa. Sjajna pobjeda protiv Lakersa u jednoj čudnoj utakmici (Lakersi su 15 minuta izgledali kao šampioni, nakon čega kao da su zaspali, kao da im se nije dalo odgovarati na sve izazove koje su pred njih stavljali Rose i ekipa) još jednom je pokazala da Chicago već ove sezone moramo smatrati pravim izazivačima.

Osim ako se Durant ne probudi, po meni je Los Angeles još uvijek za klasu iznad svih ostalih momčadi Zapada. Jazz, Spursi i Dallas, ma kako dobro izgledali, ipak imaju tu jednu ogromnu rupu koja ih u eventualnoj seriji već u startu stavlja u ogroman minus (Jazz ne može kontrolirati reket, Spursi nemaju igrača sposobnog nositi momčad kad sve drugo stane, a Dallas nema treću napadačku opciju kojoj možeš vjerovati u ključnim trenutcima).

Na Istoku pak u sličnoj poziciji je Bostona, ali mogu zamisliti da i Orlando i Miami mogu sakriti svoje mane (nedostatak playmakera, odnosno nedostatak igrača zadatka), pa im zaprijetiti. I u tu kategoriju prijetnje definitivno stavljam i Bullse. U biti, smatram ih najvećom prijetnjom.

Kyle Korver je jedan ogroman razlog. Bez problema mogu zamisliti Korvera u playoff seriji kako uništava Magic ili Celticse. Možete se kladiti u barem jednu pobjedu izborenu na račun njegovih trica, jedan trenutak za pamćenje. Čovjek se nije samo izborio za svoju rolu, već pokriva najveću manu Bullsa, nedostatak šutera.

Pogledajte bilo koju utakmicu Bullsa i primjetite kako njegovim ulaskom momčad dobiva jednu drugu dimenziju, kao da prebacuju u višu brzinu. Istovremeno, nema šanse da bilo koja gusta završnica prođe bez njega među pet. Korver ne starta, ali završava. Kao i Kukoč nekada. Uostalom, tako je i bilo i kod Sloana, kada je Korver s jednim Deronom "Imam Muda Kao Da Mi Je Jerry Sloan Otac" Williamsom dijelio ulogu closera.

Mogućnost da jedan šuterski specijalist igra ovako važnu ulogu nije se otvorila samo zbog njegove preciznosti koja pokriva sve minuse. Korver jednostavno nema savjest. Iako na prvi pogled izgleda kao nekakav produkt hrvatske košarke bez mozga, on je totalno neustrašiv u izboru šuta, toliko samouvjeren u to što radi da mu praktički preciznost raste što je situacija teža. Automatsko zabijanje skok-šuta i slobodnih fantastična je osnova, ali Korver je i fajter koji izaziva svaki šut protivnika, mlati se i ne popušta pred nikim. Nije stoper, ali tako se ponaša. I zato ćemo ga se nagledati u finalnoj petorci Bullsa.

Realno, samo je Boozer nešto slabija karika ove sjajne obrane, ali dok je Korver u stanju držati svoju poziciju te dok Noah, Deng i Rose svojim dugim rukama, aktivnošću i borbenošću pokrivaju većinu terena, može se izdržati s dva upitna obrambena igrača u ključnim trenutcima. Uostalom, Thibodeau je pokazao da mu neće biti problem dati prednost Gibsonu zbog obrane ako Boozer stane u onom segmentu igre u kojem je ključan.

Uglavnom, ako svaka utakmica Bullsa u biti počinje i završava onog trenutka kada Korver raširi obrane svojim vanjskim šutom, Boozer je taj koji od svega ima najviše koristi. Čim se obrana širi prema vanjskim pozicijama, Boozer dobiva prostor za zabijati. Međutim, ono što je još važnije, čim ga se krene udvajati, Boozer vraća loptu vani tom istom Korveru. Sad, pametna pick igra je dovoljna za igrati odličnu košarku kada imate NBA talente na raspolaganju, ali još bolje od toga je imati post igru. Unutar-van. Tu zaboravite na prednost obrane. Pick igra se može braniti ma kako savršeno funkcionirala, ali savršeno unutar-van kretanje lopte ne može braniti nitko.

Posebice kada i Rose pogađa tricu za tricom. Ako ovo nije tek nekakav trenutak providnosti, ako je Rose stvarno dodao pouzdan vanjski šut na sve ostale kvalitete, onda Bullsi više nemaju mana. Tricaši Rose i Korver, uz u tom dijelu igre solidnog Denga, čine iznadprosječnu šutersku osnovu. Ova momčad postaje neranjiva.

Time automatski kod mene ima prednost pred Orlandom i Miamiem. Mislim, tu je čak i Noah, čovjek koji je u stanju biti najdominantniji čovjek na parketu bez da zabije koš. Čak ako Rose i ispadne iz ovog trenutnog šuterskog ritma te se vrati igri bez trice, imaju dovoljno.

Korver prijeti iz vani, širi obranu. Boozer prijeti u postu, skuplja obranu. Na takvu igru nema prilagodbe od utakmice do utakmice, treba reagirati u trenutku. I onda kada se protivnik navikne na neki ritam, kada pomisli da ima stvari pod kontrolom, onda Rose krene na ulaze i riješi sve individualnom veličinom.

Bullsi su krcati. Finale Istoka između njih i Bostona bit će sjajna repriza Najbolje Playoff Serije Svih Vremena. Govorim to već dugo vremena, ponavljam to više kao mantru, nadajući se ponavljanju jednog prekrasnog trenutka. Danas se ne nadam, danas sam siguran. Čeka nas nešto specijalno.

CLUBLLESS IN SEATTLE

Veseli me pomisao da bi Seattle opet mogao dobiti NBA klub, ali u isto vrijeme me živcira. Totalno. Više nego činjenica da mi zemlju vode sociopatski lopovi. Jebiga, ako mi je većina sugrađana priglupa, nevažno je tko nas vodi, zar ne? Mislim, ako mi je moj sugrađanin u stanju ukrasti zimski kaput na rock koncertu samo zato što mu je predan greškom, zašto me čudi bilo kakav postupak ovih na vrhu koji ni ne slušaju glazbu? Ljudi su glupi jer misle da je sve u lovi i materijalnom. Ali, Stern nije glup, iako Stern zna da je u lovi i materijalnom puno toga. Samo, kakav god ego imao, kod Sterna je razum uvijek bio jači. Pa kako takav čovjek nije bio dovoljno pametan da shvati da će Hornetsi kad-tad opet završiti u Oklahomi, gdje su onu godinu i pol bili dočekani kao spasitelji? I da jednostavno nije bilo potrebe gasiti klub s takvom povijesti i u takvom gradu kakav je Seattle?

Da nije bilo te potrebe za pozitivnim PR-om (a vezivanje lige uz New Orleans, kojem su svi okrenuli leđa, ispalo je sjajna priča), Hornetsi bi sada bili pred vratima grada gladnoga vrhunskog sporta poput Oklahoma Citya. Ovako, Seattle se spominje kao opcija, ali sumnjam da itko u Seattleu želi napraviti uslugu NBA ligi. Ne nakon igre koju je Stern odigrao u danima selidbe Sonicsa.

Ne, nije problem bila dvorana. Pogledajte koliko godina traje trakavica u Sacramentu, koji ima dvoranu duplu goru i stariju nego je to bila ona u Seattleu. Problem je bio u tome što se na tržištu našao grad željan NBA kluba i ljudi koji su bili spremni na sve da dobiju NBA franšizu. Sonicsi su bili laka meta jer su ispunjavali oba potrebna uvjeta da se zadovolji ekipa iz Oklahome – imali su vlasnika koji je jedva čekao zaraditi neku lovu, plus grad i lokalna zajednica nisu htjeli ni čuti za ucjene NBA lige oko nove dvorane. Sacramento, kao jedini konkurent, ipak ima vlasnike koji ni u ludilu ne žele ostati bez svoje igračke, a samim time i barem vokalnu ako ne i konkretnu podršku zajednice.

Hornetsi, kao najranjivija franšiza, zbog te proklete Katrine nisu mogli nigdje. Trebalo je paziti na ugled lige, usprkos tome što se Oklahoma upravo zbog Hornetsa zaljubila u mogućnost posjedovanja NBA franšize. Da nije bilo tog kretenskog uragana, danas bi Hornetsi bili u Oklahomi, Sonicsi u Seattleu, New Orleans bi živio kao i uvijek sa svojim Saintsima i ne bi se previše uzbuđivao što je nakon Jazza još jednom ostao bez profi košarke, a i svijet nikada ne bi ugledao ove očajne dresove Thundera.

Sad, ja sam se odavno pomirio s tim da se sve poklopilo tako kako je i da je jedna genijalna franšiza jednostavno nestala. Eventualni dolazak Paula i društva u Seattle i povratak Sonicsa zato mi nemaju nikakvog smisla. To nisu Sonicsi, ne mogu to biti dok god Durant igra južnije. Premalo je vremena prošlo da bi nekadašnji navijači tek tako prihvatili potpuno novu momčad.

Opet, ni drugi spomenuti gradovi nemaju nekog većeg smisla. San Diego bi imao smisla kad bi se Clippersi vratili, ali ovakvo gomilanje klubova u Kaliforniji nema ekonomsko opravdanje (ima po pitanju publike i njihova interesa, ali Kalifornija nikada neće izgraditi dvoranu samo da bi neki grad imao profi klub, pa ti ljudi su toliko osjetljivi na svoje zajedničke dolare da nemaju čak ni NFL klub u jednom Los Angelesu, o čemu pričamo). Kansas City ima football momčad za kojom luduje, ima baseball i košarka im nije toliko bitna, pogotovo ne dok imaju toliko uspjeha na sveučilišnoj razini s Kansasom.

Stern treba čisto tržište, novo, koje može monopolizirati, kao što je to napravio u Oklahomi. Stoga mi se od svih opcija o kojima slušam kao jedino logično rješenje nameće Louisville. Uz Kansas i North Carolinu, Kentucky je možda i najluđa košarkaška država, ali iako imaju moćna sveučilišta i indie rock scenu, nemaju ni jedan profesionalni klub.

Louisville nije više mali grad – u američkom stilu spojen s obližnjim gradovima (čak i nekima koji se nalaze u graničnoj Indiani) u veće metro područje, on danas broji više stanovnika i potencijalnih NBA fanova od New Orleansa, ali i Oklahoma Citya i Salt Lake Citya.

Potencijal tržišta ne može se možda mjeriti s onim Seattlea ili San Diega, pa ni Kansas Citya, ali možda je upravo glad stanovnika u stanju napraviti razliku na način koji je to uspijelo baš u Utahu ili Oklahomi.

DUMARS VS MONROE

Oduševio sam se neki dan kada sam vidio da je Greg Monroe konačno startao za Pistonse. Takav talent mora dobiti šansu, kada danas gledam Hibberta kako igra sve sam uvjereniji da i Monroe, koji ima slične kvalitete i koji prije svega zna igrati košarku, može imati svoju ulogu u ovoj ligi. I onda skužim da Greg nije startao zato što je Dumars shvatio da mora razmišljati o budućnosti, već zato što su odmarali Big Bena kako bi ovaj bio što spremniji za utakmicu protiv Toronta.

Ne znam što da kažem. Nisam siguran da li mi je smiješnije to što se netko na ovaj način posvećuje utakmici protiv Raptorsa (i onda je još izgubi) ili što je netko ovako fokusiran na kratkoročni plan. Dumars očito ima problema, čovjek je još pod dojmom naslova osvojenog s odbačenim igračima te valjda i dalje vjeruje da još jednom može napraviti nešto slično.

Samo, jednom u životu ti se sve onako poklopi. Da dobiješ sve igrače koje trebaš praktički bez drafta ili velikih financijskih rizika, samo kroz tradeove. I ne samo da ih dobiješ, već da svi odigraju svoju najbolju košarku prelaskom u tvoj klub. Dumars bi do sada trebao znati da je ova momčad disfunkcionalna. I okrenuti se Monroeu. Ne kao zamjeni za Big Bena, koji već dvije godine priča o odlasku u mirovinu, već kao nositelju igre.

Inače, svi ti planovi o novom podvigu postaju besmisleni. Najluđe od svega, to je jasno svima osim Dumarsu. Igrači su odavno isključili ikakvo zajedništvo, samo čekaju da završi sezona i da krenu dalje. Šteta je zato jedinog čovjeka koji ne ide nigdje i koji se tek uči profesionalnom životu već od prvih koraka obilježiti cinizmom NBA lige. Upornim forsiranjem veterana koji uporno gube Dumars upravo to i radi. Čime samo još jednom ističe svoju kandidaturu za najgoreg GM-a lige. Nije sramota pasti na dno, pogotovo ako se imaš plan opet dignuti. Samo, čini se da Dumars više nema nikakvog plana.

FEAR THE DEER

Sa zdravim Bogutom u postavi ova parola opet ima smisla. Na stranu bezidejni napad i tragični učinci Jenningsa - dok god Bogut caruje pod košem, Skiles može biti zadovoljan obranom. A dok je Skiles zadovoljan obranom, Milwaukee ima šanse.

Ja više ne sumnjam u njihov playoff nastup. Ne, nisam očekivao da će i Salmons i Jennings i Maggette biti ovako neučinkoviti, ali isto tako nisam mislio da će Larrya Sanders još više pojačati zid koji Skiles gradi pod svojim košem.

Rookie je fascinantna nadopuna Bogutu, momak je kopija Ibake, što praktički znači da Skiles sada može računati na dva sjajna blokera u reketu u svakom trenutku. A, kao što znamo, zatvoren reket i kontrolirani skok prva su obilježja kvalitetne momčadi.

Još kada bi dobili nešto od napada, Bucksi bi vrlo brzo bili na lanjskoj razini. Dobrim dijelom i zbog momka izabranog sredinom prve runde za kojega nitko nije čuo do drafta, kojega inače volimo smatrati jednim od gorih ikada. E, zato plaćaš skaute.

25Nov/1016

PODCAST – FIRST MONTH REVIEW

Posted by ispdcom

Sickre i McGee donose dojmove nakon prvih mjesec dana uz neizbježne suze za Brandona Roya. A ima i nešto o Miami Heatu.

8Oct/101

HORNETS

Posted by Gee_Spot

''I still think that our Achilles heel is our defense... We've got to figure out how we're going to play defense this year. If we can commit to the defensive end, then we are going to be alright.''
- Chris Paul

SCORE: 40-42
PRVIH, ZADNJIH I JEDINIH 5: Paul, Thornton, Ariza, West, Okafor
MVP: Chris Paul
LVP: klupa

E, sada počinje onaj zajebani dio. Ok, možda se nekom čini da sam i s Nuggetsima debelo promašio, ali radije ću riskirati s takvim razmišljanjem nego još jednom, kao da se ništa nije desilo, staviti Denver po defaultu u playoff pa se onda kasnije gristi što nisam bio pametniji i hrabriji prilikom skeniranja situacije.

Osobno mi je puno veću muku predstavljalo odlučiti se između Hornetsa, Grizzliesa i Sunsa oko osmog mjesta na Zapadu. Uglavnom, nije lako momčad koju predvodi Chris Paul i koja naizgled ima odličnu petorku tek tako ostaviti izvan kruga ekipa koje će ući u doigravanje. Ali, već na prvi pogled ima dovoljno razloga za brigu.

Zar Hornetsi nisu svojevrsni Denver u malome? Bljesnuli su na par sezona tijekom kojih im se sve poklopilo, da bi nedugo nakon što su se prve kockice počele rušiti, na razini kompletne franšize iskazali nemoć u pronalaženju načina da se taj pad zaustavi.

Za puno toga zaslužna je nesposobna uprava koja je napravila neke ishitrene i nepotrebne tradeove, prije svega poslavši Chandlera u Bobcatse za Emeku Okafora. Praktički, tim potezom su se riješili centra koji se pokretljivošću idealno uklapao u njihov sistem kojim dominira tranzicija i pick igra, za teretnog tenka koji je beskoristan ako ne primi loptu ili na ziceru ili u debeloj, organiziranoj izolaciji u kojoj mu ostaje gurati se leđima jedan na jedan.

Sad, da je Okafor barem strijelac zbog kojega se isplati raditi nove napadačke sheme, sve ovo skupa bi još i imalo smisla, ali kako je u pitanju obični šljaker koji igrom slučaja ima ugovor all-stara, svakom prilagodbom njegovom penzionerskom shvaćanju košarke Hornetsi gube dio identiteta. Znači, od te spomenute solidne petorke već smo jednoga člana otpisali kao potpunu anomaliju.

Naravno, Okafor ima i neke dobre strane, prvenstveno u obrani. Može zatvoriti reket i skupiti dovoljno lopti, stoga je i razumljivo da se Paul u svim izjavama fokusira upravo na taj dio igre. Ako će ova momčad igrati dovoljno dobru obranu, tada definitivno ima šansu (doduše, ako najbolji igrač nešto što bi trebalo biti oslonac naziva Ahilovom petom, to nije nužno dobar znak). Što nas dovodi do još većeg problema od mana u napadu ili eventualne neuigrane obrane – klupe.

Hornetsi na klupi nemaju doslovno ni jednog jedinog igrača sposobnog pomoći, osim u onim minornim epizodama od par minuta. Bez barem jedne prave zamjene za svaku liniju, ni jedna momčad ne može održavati kvalitetu na približnom nivou svih 48 minuta, a dodatno raubanje startera od kojih bi svaki trebao igrati barem 40 minuta da bi se ostalo konkurentim samo će naglasiti mogućnost ozljeda. Mislim da ne treba ni govoriti što će se dogoditi u slučaju da New Orelans ostane na petnaestak utakmica bez Okafora ili Trevora Arize, o Paulu ili Davidu Westu da ne govorim.

Naravno, tu nije kraj znakovima za opasnost na cesti. Paul je početkom ljeta imao mini-dramu u kojoj je bio Carmelo prije Carmela, ali se nakon razgovora sa novim trenerom Montyem Williamsom i novim GM-om Dellom Dempsom, pojačanjima koja bi Hornetse trebala iz rubne franšize pretvoriti u mini-Spurse, smirio i prihvatio sudbinu lidera koji će predvoditi klub prema povratku na ne tako davne dane ponosa i slave (još kada Hornetsi konačno prijeđu u ruke novom vlasniku, lokalnom poduzetniku, transformacija će biti potpuna).

Tko kaže da taj crv nezadovoljstva u Paulu neće opet proraditi nakon što se na all-staru bude družio s LeBronom, Boshom i možda upravo svježe trejdanim Carmelom, koji će mu puniti glavu time kako nije ništa dužan franšizi koja ga je draftala, već kako je najvažnije pobrinuti se za sebe i svoju obitelj? Latrell Sprewell bio bi ponosan.

Upitnik je i pored imena Paulovog novog kolege na vanjskim pozicijama. Marcus Thornton lani je briljirao kao strijelac u momčadi iznad koje nije postojao nikakav rezultatski imperativ, momčadi koja se pomirila da bez svog najboljeg igrača nema što tražiti u borbi za playoff. Ne kažem da ni on ni Collison nisu dobri igrači, ali start nove sezone u momčadi koja ima ambicije je nešto sasvim drugo od igre bez odgovornosti za rezultat.

Umjesto nabijanja statistike u ekipi koja ne ide nigdje, Thornton ove sezone mora biti u stanju šuterskim serijama i ulazima pod koš držati u igri jednu konkurentu momčad. Praktički, njegova nepodnošljiva lakoća zabijanja će uz pick igru Paula i Westa biti glavno oružje Hornetsa. Osim ako nisu zamislili dati slobodne ruke Trevoru Arizi, što je potez za kojim i dan danas žale u Houstonu.

Kada su prošle sezone Rocketsi doveli Arizu za puni midlevel, računali su da u njemu dobili nasljednika Shanea Battiera, čovjeka koji zaokružuje petorku svojim radom u obrani, trkom i maksimalnom učinkovitošću u napadu. Dobili su gunnera koji nije propuštao driblati i šutirati kao da je u najmanju ruku sam donio naslov Lakersima sezonu ranije.

Stvar je u biti vrlo jednostavna – ako će Ariza zaigrati u svojoj ulozi petog kotača, igrača koji all-round učinkom pomaže momčadi, Hornetsi će profitirati. Postave li ga u poziciju Pippena Paulovom Jordanu, dobit će tipičnu drugu napadačku opciju gubitničke momčadi, igrača koji će zabiti 20 koševa s 20 lopti, umjesto da zabije 10 s 6 oslanjajući se prvenstveno na tranziciju i otvoreni šut za tri.

Već smo rekli da je Okafor potencijalni igrač manje u većini situacija, a sada još i ovakva ovisnost o jednom nedokazanom strijelcu i sporednom glumcu koji vjeruje da je zvijezda. Ali, u obrani će Ariza odraditi posao, a i Thornton je pokazao da ima srca. Predvođen Paulom ovaj dio igre će, ako ništa drugo, rezultirati gomilom lakih koševa iz kontri.

Ako će tranzicija biti najčvršća karika obrane, pick igra između Paula i Davida Westa bit će kičma napada. West je nekada obećavao kao radnik, četvorka koja igra obranu i skače, ali od kada je otkrio da ima sjajan šut s poludistance, takve stvari ga jednostavno ne zanimaju. Srećom, svi ostali su iznadprosjećni skakači za svoje pozicije, pa njegov skroman učinak u tom dijelu igre neće biti problem. Što se trpanja koša tiče, bez obzira na situaciju, on će svojih 20 staviti svaku večer.

E, sada bi trebalo reći nešto i o rezervama, ali praktički nemamo što. Marco Belinelli okoristit će se Paulovim loptama, ali poput Peje Stojakovića i on u obrani služi samo kao čunj. Doduše, za razliku od Peje koji je toliko izrauban da više ne može ni skočiti ni pošteno potrčati te se sveo na neobrijanu verziju Jasona Kapona, Belinelli ima šansu zablistati kao prva opcija s klupe.

Poslavši Collisona u Indianu kako bi se dokopali Arize ostali su bez back-up opcije na jedinici. Bit će zanimljivo vidjeti da li stvarno vjeruju kako će Mustafa Shakur, bez obzira na odlične igre u NBDL-u, biti u stanju organizirati NBA napad. Shakur je, ako se dobro sjećam, na Arizoni igrao šutersku ulogu, a glavni razlog zašto su ga se odrekli i Kingsi i Thunder je upravo taj što nije pravi play.

Rookie Quincy Pondexter dobit će priliku biti zamjena Arizi, što nije nužno loše obzirom da se radi o igračima sličnog profila, a pod košem će tanašnu rotaciju svojom masom i čvrstinom na desetak minuta po večeri pomagati Aaron Gray. Sve više od toga neće biti dobar znak, ali nije da će Williams imati previše izbora.

Jedini preostali visoki vrijedna spomena je iz Sixersa doveden Jason Smith, četvorka koja igra licem košu, meke ruke, ali i ostalih mekanih ekstremiteta – nakon solidne rookie godine, prošlu sezonu proveo je u autu, zbog operacije koljena. U New Orelansu će barem imati šansu nametnuti se, a ako bude zdrav Hornetsi su možda dobili solidnu opciju za prvog visokog s klupe.

S njim je iz Sixersa stigao i Willie Green, školski primjer igrača koji iz nekog razloga ima minutažu i garantirani ugovor, a da nikome nije jasno zašto. Sve u svemu, nije teško zamisliti scenarij po kojem prva petorka odlazi na predah s prednošću, nakon čega rezerve u par minuta tu prednost pretvaraju u minus.

Čak i u slučaju da im se sve poklopi, gornji limit ove ekipe je polovični učinak. A na ovakvom Zapadu polovičnost jednostavno ne prolazi.

19Aug/1010

NEW ORLEANS

Posted by Gee_Spot

HORNETS

Obzirom da za točno tri tjedna starta nova NFL sezona i to baš u New Orleansu, gdje branitelji naslova Saintsi dočekuju Favrea (ipak ne ide u mirovinu jeee) i Vikinge u revanšu polufinala, malo koga u Big Easyu brine što Hornetsi nisu iskoristili ovo ljeto da se bolje pozicioniraju za ponovni lov na playoff. Chris Paul je opet zdrav, izgleda da je nakon paničnog ispada u kojem je zahtijevao odlazak opet pronašao mir i želju za ostankom u svom matičnom klubu, ali bez obzira koliko on bio garancija dobrih rezultata, ova momčad je i dalje više loša nego dobra.

Prvi i najveći problem još uvijek je vlasništvo. Iako je pronašao Boga i odlučio da više ne želi bacati novac na profi sport već smatra da je bolji način za kupiti si kartu za raj osnivati dobrotvorne zaklade, škrti George Shinn se i dalje vodi kao vlasnik. Zašto posao oko prodaje franšize nije gotov ni nakon mjeseci pregovora, više nikome nije jasno (Warriorsi su svoju primopredaju obavili u jedan tren, slično kao i Netsi usprkos tome što je liga poprilično dugo ''provjeravala'' Prokhorova). Navodni novi vlasnik, izvjesni lokalni milijarder, ionako je manjinski dioničar kluba već godinama a što će poduzeti sada kada bude apsolutni gazda, možemo samo nagađati. Za početak bi bilo dovoljno ne bojati se platiti koji milijun poreza na luksuz, barem ako želi vrhunsku momčad.

Prije Shinna pak otišao je njegov dojučerašnji prvi čovjek, GM (te improvizirani trener) Jeff Bower, koji je zadnjih godina nakrcao klub očajnim ugovorima u želji da na brzinu sklepa momčad koja bi pomogla Paulu da se bori za naslov. Novi ljudi su stigli iz San Antonia, trener Monty Williams i GM Del Demps dolaze s porodičnog stabla koje je, malo-pomalo, raširilo grane po cijeloj ligi.

Naravno, svi žele kopirati uspjeh Spursa i imati vrhunsku momčad za minimalna ulaganja, zaboravljajući pritom da prvo treba naći igrače a zatim i izbjegavati štediti na njima ako su pravi. Demps će imati priliku pokazati nos za talent, za sada je odradio tek par sitnih korekcija rostera koje niti su previše podigle razinu talenta a niti su popravili financijsko stanje.

Dovođenje Arize je solidan košarkaški potez, na poziciji maloga krila Hornetsi su pretanki. Ali, slična situacija je i na svim drugim pozicijama osim jedinice. Marco Belinelli, kojega su doveli iz Toronta u zamjeni za Juliana Wrighta (još jedan Bowerov promašaj), neće odmah uskočiti u petorku kao Paulov partner, ali ja i dalje vjerujem da ima potencijala odigrati barem rolu s klupe u stilu Rudya Fernandeza.

Da bi dobili Arizu odrekli su se Collisona, međutim pitanje nije zašto su ga se odrekli (kraj Paula jednostavno nema mjesta za drugog playa, a eventualno sparivanje njih dvojice u vanjskoj liniji i igra s dva playa, ma kako kao ideja obećavalo u napadu, obrambeno bi ih skupu koštalo) već zašto su pristali na tako malo. Naime, Collison je pokazao strašan potencijal lani (ili je bolje reći nabijao je strašne brojke) i da su mudrije odigrali, Hornetsi su možda mogli dobiti i više od masno plaćenog igrača za popunu petorke kakav je Ariza.

S druge strane, nitko normalan ne bi pristao na trade koji su Hornetsi priželjkivali, a to je paket Collisona i Okafora. Kvragu, mnogi ne bi pristali uzeti Okafora ni uz Paula, toliko je grozan njegov ugovor. Dovođenje Okafora neoprostivi je grijeh Jeffa Bowera, doveo je klub u situaciju da mora plaćati masne dolare (godišnja gaža kakvu u Miamiu imaju Wade i LeBron) centru bez napadačke igre, toliko beskorisnom da ga ne možeš držati u igri dovoljno dugo ni da sakupi 10 skokova. Dok u krilu imaju ovakav ugovor, teško će uspijeti složiti zdraviju financijsku situaciju. Kad se samo sjetiš da su mogli ostati vjerni Chandleru, izdržati još ovu sezonu (ironično, Chandler je danas startni centar reprezentacije - znam da to i nije neka preporuka obzirom na onakav roster ali poanta je u tome da je spreman i zdrav) i onda dogodine mirno disati. Samo još jedan dokaz da se nikada ne isplati napraviti trade u panici, pogotovo kada je ta panika više rezultat GM-ova straha za vlastitu stolicu nego za rezultat.

Momčad je skrpana do kraja potpisivanjem dva rookiea, Brackinsa i Pondextera (koji će rano biti gurnuti u vatru kao primarne alternative Arizi i Westu), te povratkom Graya i trenutno broji samo 11 igrača. Obzirom na Shinnovu prisutnost očekivati neke veće izdatke nema smisla. Do granice poreza na luksuz, koja ove godine zbog nešto većeg salary capa iznosi 70 milja, ostalo im je dovoljno mjesta za nekoliko minimalnih ugovora kojima će popuniti klupu.

Kako su s Paulom dovoljno dobri za izbjeći najviše draft pozicije, a kako u isto vrijeme nemaju dovoljno prostora za pojačati se putem tržnice, ispada da je jedini način da se dokopaju novih talenata – trade. A kako nemaju što trejdati osim Paula, računica je jednostavna – žele li kontrolu nad budućnošću sada, morat će se odreći svog najboljeg igrača. Ili će ga gledati kako trune dvije sezone dok se Ariza i West napucavaju a Okafor zbunjeno sjedi na klupi.

PIRATES

New Orleans, kada je baseball u pitanju, prirodno naginje Floridi, točnije Marlinsima iz Miamia (u Big Easyu je locirana njihova drugoligaška momčad). Međutim, kako sam Marlinse logično smjestio u priču o Heatu, jedina franšiza koja mi je ostala a da nije imala kamo bila je ona iz – Pittsburgha.

Najgore od svega, Piratesi su tako neugledna momčad da nije ni važno kamo bi ih čovjek smjestio jer nikoga nija briga. Čak ni ljude u Pittsburghu, koji su odavno okrenuli leđa nekada uspješnoj povijesti. Jer, činjenica je da se ovaj klub već godinama vodi ispod razine MLB lige i da nikome nije stalo da uopće bude konkurentan.

S uvjerljivo najmanjim budžetom u baseballu, Piratesi nisu u stanju plaćati ni sve svoje rookie, već uglavnom roster popunjavaju isluženim veteranima ili igračima koje nitko drugi nije htio. Bez prihoda od ulaznica i marketinga, te bez vlasnika voljnih trošiti, oni iz sezone u sezonu nekako potroše ligaški minimum za plaće (koji iznosi otprilike godišnju plaću Alexa Rodrigueza), tek da ih liga ne kazni (u baseballu nema salary capa, ali čak i oni imaju ograničen minimum za plaće), izgube svojih 100 utakmica i dogodine – iznova.

Kroz ovu sezonu pojavilo se nekoliko zanimljivih mladih igrača, tri rookiea Alvarez, Tabata i Walker pokazali su potencijal, a McCutchen u svojoj drugoj godini potvrdio se kao jedini granični all-star potencijal, ali ni u kojem slučaju ne radi se o vrhunskim talentima. A samo nekakva luda generacija vanserijskih igrača može ovu ekipu dignuti s dna. Samo, Pittsburgh je, osim po tome što ne troši, poznat i po tome što već dugo vremena nije izbacio takav profil igrača kroz svoj sistem.

Znači, imamo momčad bez novca, bez vizije i bez kvalitete u ijednom segmentu kluba. Roster im se sastoji od jednog solidnog startnog pitchera, jednog rezervnog pitchera, spomenutih klinaca (to su oni za kojima bi posegnuli i drugi klubovi) i gomile otpada (za kojim ne bi posegnuo nitko). Pokušavam naći NBA ekvivalent i na pamet mi pada samo ekipa Denver Nuggetsa iz sezone '02-'03. Onaj Heat od prije dvije godine ipak je imao Wadea na rosteru, makar ozljeđenog, a ovim Nuggetsima je prvi čovjek bio Juwan Howard. Bili su jednako jeftini (roster sklepan također taman iznad dozvoljenog minimuma), služili su tek da odrade posao, ali ipak su imali jednu ambiciju - tankirati. Ti Nuggetsi su godinu kasnije zahvaljujući tome dobili Carmela. Piratesi ne tankiraju s ciljem već zato što drugačije ne znaju. Ionako na draftu uglavnom biraju – Darka.

THE ROSTER OF THREE

Treme (David Simon, 2010.)

Nakon promašaja s mini serijom o marincima ''Generation Kill'', autor ''The Wire'' David Simon bacio se u novi projekt, ovaj put na nešto poznatijem tlu – kvartovskom. Kroz živote glavnih junaka, stanovnika post-Katrina New Orleansa, Simon se osvrće na politiku, korupciju, pokvarenost i bijedu stvarnosti na način koji je to radio u najboljoj seriji ikada, samo što je ovdje sve začinjeno specifičnim okusima New Orleansa – glazbom, hranom, karnevalom, glazbom, ljudima, kulturom, glazbom – zbog čega ti sve nekako lakše padne. Još kad se uokolo počnu pojavljivati sve ona dobro znana lica, ne ostaje ti ništa nego opustiti se i uživati. ''Treme'' je prava ljetna poslastica, a, usprkos ne pretjeranom uspjehu kod publike, sprema se i druga sezona.

Dani Ruma (Hunter S. Thompson, 1998.)

Iako je napisan još '60-ih, ovaj roman na svjetlo dana izašao je tek 1998, nakon što je film Terrya Gilliama privukao pažnju mainstreama na ikonu američkog novinarstva i kulture uopće, legendarnog Gonza Thompsona. Gilliam je ekranizirao najpopularniji Thompsonov roman, ''Fear And Loathing in Las Vegas'', a Johnny Depp je toliko opsjednut time da glumi Thompsona da producira i ekranizaciju ''Dana Ruma'' (film bi se trebao pojaviti u opticaju krajem godine). Oni koji očekuju ludilo tipa ''Straha i Prezira'' nek se ne nadaju previše, ovo je ipak priča više u stilu Fantea nego Bukowskog, s mladim ljudima izgubljenima po svijetu, njihovim starim i ciničnim dušama u mladim tijelima, te hektolitrima alkohola. Netipično zreo roman za tako mladog čovjeka, ''The Rum Diary'' je već treći Gonzov uradak izdan od strane Šarenog Dućana, na čija izdanja inače imam zamjerke zbog prijevoda (uzmite njihovog Fantea i onoga u izdanju Ferala - kao da nije ista knjiga u pitanju) ali ovaj put moram priznati da je odrađen dobar posao i da je ritam romana vjeran originalnom Gonzovom pisanju. Pa, eto, da ne budu sve preporuke s Amazona, evo nešto što čovjek može naći u knjižnici a možda i kupiti – 80 kuna su ništa za nekoliko vrhunskih sati ispod bora.

We Come To Pary (Rebirth Brass Band, 1997.)

Rebirth BB su jedan u nizu genijalnih brass bendova iz Big Easya, s pravim bombonom od albuma. Osim vlastitih klasika, tu su i neizbježne obrade, posebica nenadjebiva brass verzija Marvinove ''Let's Get It On''. Vrhunska glazba za svaki ljetni trenutak, bilo u pozadini, bilo u prvom planu. Naravno, uz Rebirth svakako treba slušati i ostale face iz grada poput Hot 8 Brass Band (posebice album ''Rock With The Hot 8''), pa Youngblood Brass Band (''Unlearned'' je kultni klasik i u ZG gdje su majstori čak i nastupali, mislim, dva puta) i najveće od najvećih - Dirty Dozen Brass Band (čije sve albume toplo preporučam, posebice post-Katrina klasik ''What's Going On'' na kojem su obradili istoimeni album Marvina Gaya u cjelosti). And that's going on.