ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

NEW YORK

KNICKS

Treba biti pošten i reći – Knicksi su mogli i gore potrošiti sav onaj novac koji im je ostao nakon što se nitko osim Amarea nije odazvao na zov Velike Jabuke. Opet, treba biti pošten i reći da su ovo i dalje Knicksi, ista disfunkcionalna franšiza kao i svih ovih godina. Od vlasnika Jamesa Dolana, prototipa nesposobnog sina razmetnog koji ne zna drugo nego rasipati obiteljsko bogatstvo, preko GM-a Donniea Walsha, koji se na najvažnijem sastanku godine (mislim, cijeli smisao njegovog postojanja zadnje dvije sezone vrti se oko toga da pripremi momčad za dovođenje Jamesa) pojavio u kolicima jer je pred raspadom od starosti, do Mikea D'Antonia, koji lagano postaje parodija samog sebe dok uporno pokušava ponoviti čaroliju iz Phoenixa bez igrača koje je imao u Phoenixu - ova franšiza je u groznom stanju.

Roster je nešto bolji nego što je bio prošle sezone, ali ne toliko bolji od onoga kojega je nova uprava zatekla prije nego je krenula sve raspustiti, rasprodati i razdijeliti ne bi li stvorila nadu bez pokrića. Doduše, barem je izbjegnut klasični NY potez – natrpavanje rostera preskupim i isluženim igračima. Što znači da će i dogodine Knicksi imati barem zdravo stanje na salary capu koje im garantira dovođenje ponekog slobodnog igrača. Međutim, kraj svih pluseva i minusa, najveću istinu rekao je Dan Le Batard kada je uzviknuo:

''New York, welcome to another decade of irrelevance.''

Ako niste od onih koje zanimaju ove ''pioniri maleni'' priče o budućim novim super-frendačima koji će se okupiti u New Yorku po uzoru na Nazgule u Miamiu (Carmelo + CP3 + Amare), već vas zanima prvenstveno realnost, onda vam je jasno da Knicksi ni ove godine neće biti pretjerano uspješni (ako pak pišete za ESPN, onda podržavate tezu da su upravo oni osma playoff momčad na Istoku samo zato da bi zadovoljili prosjećnog posjetitelja vašeg sajta).

Zašto i dalje lutrija? Prvi razlog je Amare. Nakon svih ozljeda i nakon što smo se svi itekako dobro upoznali s njegovim problemima u shvaćanju košarke, očekivati od Amarea da nosi jednu momčad malo je blesavo. Plus, cijela ova situacija s dolaskom krilnog centra čija se igra bazira na eksplozivnosti iz Phoenixa u New York malo previše podsjeća na onu priču s McDyessom. Hej, ne kažem da neće biti zanimljivo promatrati kako će se jednoga dana Amare prilagoditi starim danima, ali sada dok se još smatra superstarom stvari neće biti toliko zabavne. Uostalom, Dyce je barem uvijek bio sjajan skakač tako da je imao što pružiti kada je spao na ulogu šutera s poludistance.

Nego, da ne lutam previše, Amare je cijelu karijeru igrao pick n roll s Nashom, a sutra će mu partner biti Ray Felton. Gospodin osrednji, solidan u svemu, sjajan u ničemu. Cijela ova situacija čak ima i ironični potencijal – Felton se iskazao kao vrlo dobar obrambeni igrač, a dolaskom u New York taj segment njegove igre postaje nebitan. Što se napada tiče, imat će prilike nabijati statistiku, ali te napuhane brojke neće značiti ništa jer učinak će biti isti. Osrednji, samo s više lopti i slobode.

Puno bolji potez bio je trade s Warriorsima. Iako bih ja osobno radije ostavio Leea, ljubimca publike, umjesto da ga mjenjam atraktivnijim ali sličnim Amareom (ni jedan ni drugi ne igraju obranu, s tim da Lee ipak skače za svakom loptom u blizini), ovo što su dobili za njega sasvim je pristojan povrat. Azubuike i Turiaf donose živa tjela na klupu koja do jučer nije ni postojala, a Randolph se i dalje vodi kao potencijalni all-round monstrum. Tko zna, možda je baš on najveći dobitak Knicksa ovoga ljeta, igrač koji bi u ovom sistemu i s pravom minutažom konačno mogao pokazati dio talenta o kojem se priča već godinama.

Za popunu rostera Knicksi su potpisali mladog i nedraftiranog ruskog balvana Mozgova (po onome što se sjećam iz reprezentacije radi se o pravom centru bez previše vještine ali pokretnom usprkos impozantnoj masi i visini) te od Spursa odbačenog veterana Masona (njegovih 15 minuta je prošlo, čemu je zorni dokaz lanjska sezona, nebitan potez). Kad potpišu rookiea Rautinsa (za kojega iskreno sumnjam da bi uspio i u nekom boljem Euroligaškom klubu), imat će 13 igrača na rosteru (15 ako potpišu i druga dva rookiea izabrana u drugoj rundi, Fieldsa i Jordana), nekoliko zanimljivih napadačkih opcija i potpuni izostanak ikakvog obrambenog potencijala.

Drugim riječima, toliko priče i toliko kombinacija, toliko darovanih pickova, da bi se dobila ista momčad kao i do sada. Mogu mediji spinati ovu situaciju koliko hoće, pretvarati se da je bolje biti osmi nego zadnji, ali činjenice jasno govore – Knicksi su opet zeznuli. I da, čak nema ni potrebe da uključimo Isaiaha Thomasa u ovu priču. Makar Dolan zadnjih dana misli da ima.

Što ono reče Le Batard?

YANKEES

Do sada bez premca franšiza koja je najviše puta spomenuta u ovim postovima. S razlogom, jer Yankeesi jesu baseball. U cijeloj igri sve je podređeno njima i njihovom bogatom vlasniku (nedavno preminuli George Steinbrenner, poznat i kao šef Georgea Costanze, imao je samo jednu želju prije smrti – da njegovi nasljednici i dalje ne štede ni centa kad su Yankeesi u pitanju). Naime, MLB je jedina američka profi liga toliko zastarjela da i dalje nema salary cap, već funkcionira po principu na koji smo mi u Europi, nažalost, odavno navikli – najbogatiji kupuju sve što im treba bez da postoje ikakva pravila koja bi im to otežala.

Obzirom na to kako u baseballu svi drže do povijesnih vrijednosti, o eventualnom salary capu se i ne priča (srećom, priče o potrebi uvođenja snimaka po uzoru na ostale lige sve su glasnije, jer sudci u baseballu su veći kriminalci čak i od nogometnih), ali je ipak uveden porez na luksuz, kako bi se donekle odvratilo bogatije klubove od pretjerivanja. Naravno, na kraju je ispalo da je taj porez opet samo pomogao Yankeesima. Naime, granica je postavljena dovoljno visoko da je većina klubova ionako nikad ne bi prešla, a neki, poput Bostona, su smanjili budžet ne bi li izbjegli plaćanje penala.

Yankeesi nemaju takvih briga te uredno svake godine plaćaju porez na luksuz, često i kao jedini klub (do sada je od svih prikupljenih dolara ''samo'' 95 % došlo od njih). Zanimljivo, prikupljeni novac se ne raspodjeljuje ostalim klubovima koji ne plaćaju porez, kako to radi NBA, već ostaje ligi za njene potrebe. Dakle, ispada da Yankeesi godišnje ligi plaćaju na desetke milja ligi te nije ni čudo da na kraju dana ona postoji ponajviše zbog njih.

Međutim, kako je zadnjih godina koncept moneyballa (spominjan u postu o Oakland Athleticsima) sve više uhvatio maha u ligi, sve manje momčadi gubi vrijeme razbijajući glavu oko Yankeesa i njihova Imperija, te se koncentriraju na pobjeđivanje. Trenutni najbolji primjer su Tampa Bay Raysi, momčad s jednim od najmanjih budžeta u ligi, koja se svake godine ravnopravno bori s Yankeesima i Red Soxima u bolesno moćnoj diviziji iz koje će maksimalno dvije momčadi vidjeti playoff.

Raysi ne preplaćuju igrače već ih stvaraju, a to je politika koju su danas preuzele gotovo sve ekipe osim Yankeesa. Oni svoje talente uglavnom podijele uokolo prije vremena koristeći ih u razno raznim tradeovima kojima u klub dovode zvijezde u naponu snage. Tako se već priča kako će dogodine najboljih igrač Raysa, Carl Crawford, preći u Yankeese za ugovor težak negdje oko 20 milja po sezoni (trenutno zarađuje 10, što je maksimum u momčadi Tampe) a Raysi se uopće ne brinu zbog toga jer u nižim ligama već imaju igrača koji samo čeka da ga se pozove i koji će dobrim dijelom nadoknaditi Crawfordov učinak. Yankeesi će pak imati tek još jednu zvijezdu koja ionako može samo nekoliko puta tijekom utakmice izaći udarati. Sad, ako se pitate kako to da momčad s rotacijom sastavljenom od najboljih igrača nije u stanju zabiti najviše poena svaku večer, odgovor je jednostavan. Forma i ozljede uvijek igraju ulogu, ali razlog zašto Yankeesi ne mogu kupiti prvenstvno je taj što nemaju najbolje pitchere. Plus, za razliku od udarača, pitcheri uglavnom osciliraju od sezone do sezone (osim onih desetak stvarno največih) te nikada ne znaš sa sigurnošću kakvu će tko godinu odigrati.

Prošle godine osvojili su naslov jer je njihov as Sabathia (brat blizanac Pervanovog Antimona) imao sjajan playoff, te zato što su skupi veterani Pettitte i Burnett igrali baseball života kada je bilo najpotrebnije. Za ovu sezonu pojačali su rotaciju još jednim iskusnim pitcherom, Vasquezom (samo ova 4 igrača koštaju više nego što trećina MLB ekipa potroši na cijeli roster od 25 ljudi), a ulogu petog startera rezervirali su za konačno jedan vlastiti talent, Phila Hughesa, koji je odigrao iznad svih očekivanja te će već dogodine biti broj dva iza Sabathie.

Njihova klupa također košta kao budžet nesretnih Pittsburgh Piratesa, od čega većina otpada na legendu kluba Mariana Riveru (možda najvećeg closera u povijesti) te nedavno dovedenog Kerrya Wooda, još jednog legendarnog veterana koji bi trebao poslužiti za osmu devetinu, prije nego Rivera zaključi stvar. Wood je doveden jer igrač koji inače obavlja zadatak prvog prije closera, Chamberlain, ove sezone nije pretjerano pouzdan a i zato što si Yankeesi mogu dozvoliti trošak od deset milja usred sezone bez ozbiljnijeg razloga.

Što se tiče udarača, tu sve vrvi od zvjezdanih imena. Valjda jedina dva baseball igrača koji su totalni mainstream te za koje zna svatko tko je jednom surfao internetom nalaze se na ovom rosteru – Derek Jeter i Alex Rodriguez. Jeter je apsolutna ikona kluba ne samo zato što je dijete kluba već zato što je i rođen u Jerseyu, dakle lokalni klinac. A-Rod je pak poznat po tome što je najskuplji igrač u baseballu, s gažom u rangu budžeta – a koga drugoga nego opet – nesretnih Piratesa.

Jedini problem? Njihova imena su možda zvjezdana, ali ne i igra, jer danas su to dva veterana koji i dalje daju sve od sebe, ali to više nije dovoljno da bi se opravdala sva ta strka oko njih. Yankeese drži širina rotacije, od catchera Posade do petog s klupe svi su u stanju ostvariti fantastične brojke. Ove sezone nose ih prije svih mladi infielder Cano, koji je i lani bio solidan ali ove godine je jednostavno eksplodirao, te još mlađi Gardner, koji je tek ove sezone dobio priliku. Zanimljivo je što su obojica proizašla iz njihova sistema i što ih čak ni Yankeesi nisu tretirali kao vrhunski materijal. Što dovoljno govori o tome koliko u ovakvom sportu nema smisla preplaćivati ikoga.

Dva najveća razočaranja su skupo plaćena pridošlica iz Detroita, Curtis Granderson, koji je lani imao jednu od najboljih sezona među vanjskim igračima u cijeloj ligi (što pak govori o tome koliko nema smisla preplatiti nekoga nakon jedne vrhunske sezone), te nominalno treća napadačka zvijezda momčadi Mark Teixeira, koji je od jednog od najubojitih igrača lanjske ekipa ove godine sveden na preskupog promatrača. Tu je još i odlični all-round Swisher, a krajem prijelaznog roka dovedena su još dva veterana da pojačaju rotaciju, Kearns iz Indiansa te Berkman iz Houstona (Berkman je nekada bio zvijezda u Houstonu, kapetan i legenda, a danas je tu tek da uskoči u ulogu dežurnog udarača).

Kako god okrenuli, Yankeesi su puni k'o brod i imaju priliku osvojiti još jedan naslov, a najveći protivnici bit će im Tampa (Boston je ove godine, izgleda, otpao u trci ove tri ekipe za dvjema playoff pozicijama) i Philadelphia. Minnesota možda može pratiti ovu trojku napadom, ali ne i obranom, dok su ostale momčadi koje su u trci za doigravanjem (Texas, Atlanta, St. Louis, a posebice San Diego i Cincinatti) ipak previše limitirane.

Proradi li na mjesec dana npr. Teixeira, te budu li veterani Pettitte i Burnett zdravi i u pristojnoj formi, New York je prvi favorit. Međutim, ne bude li sve po planu, šansu će imati netko drugi. I u tome je ljepota cijelog natjecanja, da usprkos svim milijunima i svom talentu, Yankeesi ipak nisu neranjivi. Ne zvuči kao neka utješna stvar, ali kada si MLB franšiza koja se ne zove New York Yankees, to je sve što imaš. Srećom po ostale, dok god Yankeesi ne skuže da treba kupiti 5 najboljih mladih startnih pitchera, bit će više godina u kojima će drugi imati šansu nego onih u kojima neće. Uostalom, u 97 sezona postojanja, Yankeesi su naslov osvojili ''samo'' 27 puta.

THE ROSTER OF THREE

77 (Talking Heads, 1977.)

Nikad mi nije bilo jasno zašto se toliko buke diže oko kasnijih albuma Talking Headsa, posebice oko solo karijere Davida Byrnea, dok se ovo čudo od ploče uglavnom zanemaruje. Je, definitivno je više seksi eksperimentirati s raznim stilovima i imati Enoa za producenta, ali to ti dođe kao da cijelo vrijeme vrtiš neke kompilicirane akcije u kojima se igrači 20 sekundi non-stop križaju a da to nema nikakvog učinka na posljednje 4 sekunde u kojima će netko postaviti blok nakon kojega slijedi ili šut ili asist. Prvi album jednog od najvećih New Yorkških bendova od početka do kraja niže takve jednostavne akcije, punk-rock s osjećajem za ritam i novovalnu estetiku koja pak ni trenutka ne baca sjenu na srž svega – pop glazbu s rock n roll dušom. Volim ja sve albume Talking Headsa, ali samo ovaj volim više od Talking Headsa samih, ako kužite što hoću reći.

End Of The Century (Jim Fields, Michael Gramaglia, 2003.)

Ultimativna priča o Ramonesima, od početka do doslovnog kraja (Johnny je umro nedugo nakon što je dokumentarac završen). Zanimljivo je da su autori materijal prikupljali čak deset godina, prilikom kojih su snimili gomile razgovora i originalnog materijala, namjeravajući ga završiti prilikom prvog umirovljenja grupe, 1998., da bi ih period u kojem su jedan za drugim umrli Joey, Dee Dee i Johnny konačno natjerao da projekt privedu kraju. Obzirom na gomile razgovora s Ramonesima i goli dokumentaristički stil, film je ovo prvenstveno za fanove koji žele izblizu vidjeti svoje junake, nikako za slučajnog prolaznika željnog zabavnog i ujedno poučnog materijala smještenog u širi kontekst. Kakav kontekst, sve je ionako - one, two, three, four.

Life On The Run (Bill Bradley, 1976.)

David Halberstam je najveći pisac koji je ikada pisao o sportu, tu nema dvojbe. Njegove knjige o Blazersima i Bullsima klasici su ne samo zbog košarkaških tema, već zbog njegovog talenta da prikaže svaki lik i svaki trenutak kao stvarne, potresne i bitne. Zamislite sad kako bi bilo da je Halberstam bio insider, ne novinar nego npr. košarkaš, kakve bi to tek priče bile? Jeste li? Ako ne možete jer vam se čini predobro da bi bilo moguće, ne morate se truditi. Jer ovaj knjiga je točno to. Prekrasni komad literature, krcat životom, razmišljanjima, sitnicama i emocijama. Bradley je bio krilo u šampionskoj generaciji Knicksa, kasnije senator s predsjedničkim ambicijama. Ovdje opisuje jedan kratki period u sezoni nakon drugog naslova, period u kojem Frazieru, Jacksonu, Lucasu, Reedu i svim ostalim legendama postaje jasno da su dani ponosa i slave iza njih. Klasik.