ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

1Jul/1331

SHOPPING SPREE, DAY 1.

Posted by Gee_Spot

Prvi (ne)službeni dan tržnice donio je već neke zanimljive poteze, pa da na brzinu prođemo kroz sve što se dogodilo i što bi se moglo dogoditi, franšizu po franšizu, uz posebnu pažnju posvećenu realiziranim tradeovima (Knicksi i Raptorsi, Blazersi i Rocketsi). Komentari, posebice nove informacije (donekle provjerene) o kretanjima na tržnici su dobrodošli, a u slučaju da netko želi pomoći oko teme za buduće postove prijedlogom ili pitanjima na koja bi volio da budu odgovorena, neka piše na gee@ispodobruca.com - što je više dobrih ideja, veće su šanse da se ritam od posta dnevno održi još neko vrijeme.

ATLANTA

Ostanu li im svi pickovi prve runde u Europi, to bi značilo da trenutno imaju garantirano manje od 20 milja za plaće. Stvarno će biti zanimljivo vidjeti kako će Ferry ovo popuniti - ove godine minimum iznosi 90% capa, dakle treba potrošiti još oko 33-34 milje. Paul je out iz kombinacija, Howard sve izglednije u Houstonu, dakle netko će dobiti popriličnu iznimku za nečiju zadnju godinu ugovora, a Ferry će se tako dodatno nakupiti novih pickova. Amnestiju iskoristiti neće jer nemaju ozbiljnih opcija.

BOSTON, BROOKLYN

O njima smo jučer rekli sve što je trebalo. Nemaju prostora za ikakav šoping, a zanimljivo je istaknuti kako Netsi samo startnu petorku plaćaju oko 83 milje, što je iznos veći nego ga dvije trećine lige plaća za cijeli roster. Boston ima oko 65 milja garantirano, a Netsi ukupno oko 96 (plus, spremni su ponuditi i svoj mini-midlevel Korveru koji, navodno, ozbiljno razmišlja o prihvaćanju što zbog očitih mogućnosti rostera, što zbog prijateljstva s Kingom). Celticsi također neće iskoristiti amnestiju jer više nemaju ozbiljnih opcija.

CHARLOTTE

Kada potpišu Zellera (prva godina bi trebala biti oko 3 milje) i ako zadrže Hendersona za oko 5 milja, još uvijek im ostaje desetak milja da se uključe u lov na jedno od većih imena (logično, spominje se Al Jefferson). Trenutno imaju 43 milje garantirane bez Hendersona i bez uračunatih rezervacija na salary capu. Imaju amnestiju i metu za ispucati je (Thomas), ali obzirom da su ispod capa, vjerojatno će ga ostaviti i ovu sezonu da popuni razliku.

CHICAGO

S 9 garantiranih ugovora već su na granici da plate porez, svaki novi minimalac koji dodaju mogao bih ih koštati puno više. Baš iz ovoga razloga treba držati oko na njima, poznavajući Reinsdorfa ostanak Denga je sve samo ne siguran. Trenutno su na 73 milje, što je oko milju ispod granice na kojoj se porez počinje računati i na kojoj starta NBA verzija hard capa. Boozerova amnestija je izgledna iduće ljeto kada dolazi Mirotić.

CLEVELAND

Mašu ligi pred nosom prostorom na capu (više od 20 milja) i talentiranim mladim mamcima. Oko 32 milje garantirane, ostalo se mora pretvoriti u ozbiljna pojačanja.

DALLAS

Potpisali su izraelskog combo playa Mekela, navodno za minimum, tako da im i dalje ostaje više nego dovoljno za uključiti se u lov na sve slobodne igrače koji se ne prezivaju Paul ili Howard. Oko 38 milja na capu im je trenutno garantirano.

DENVER

Imaju 53 milje garantirane bez Iggya. Dakle, ili će ostaviti njega ili će im ostati 5 milja i midlevel za pronaći zamjenu.

DETROIT

Nisu otkupili Stuckeyev ugovor, što znači da postaje garantiran i da sada imaju nešto manje slobodnog prostora, ali još uvijek dosta (oko 20 milja). Da su se odrekli Stuckeya i naknadno amnestirali Villanuevu, mogli su imati više od 30 milja. Kako je i ovo sasvim dovoljno da luduju na tržnici, možda i ovaj potonji ostane još sezonu u klubu. S druge strane, obzirom da pokazuju interes za Josha Smitha, vjerojatno će ga morati pustiti da oslobode mjesto pod košem. Iskreno, pojma nemam što će im još jedan visoki koji ne može pogoditi skok-šut, ali u NBA me ništa ne može iznenaditi, pa tako ni to da je Dumars spreman dati ogromnu lovu Smithu iako njegovu poziciju već ima dugoročno riješenu, točnije na njoj mu igra trenutno najbolji igrač Monroe. Uglavnom, izgleda da Dumars pušta pipke na sve strane ne bi li ulovio barem jednog igrača. Očita panika i očiti nedostatak plana nimalo ne ohrabruju, ali završe li s rasnim NBA swingmanom, mogu biti zadovoljni.

GOLDEN STATE

Navodno se pokušavaju uključiti u bitku za Dwighta, iako ne kužim kojim sredstvima (čak ni Lakersi nisu toliko blesavi da prihvate sign and trade za Leea kao utješnu nagradu). Njihova priča se nastavlja dogodine kada se riješe Biedrinsa i Jeffersona i njihovih 20 garantiranih milja. Za sada su prekrcani toliko da ne mogu zadržati ni Landrya koji je već na meti mnogih klubova (navodno i Blazersa, iako je pitanje da li njihov interes prestaje dovođenjem Robinsona ili stvarno misle da će LMA igrati centra).

HOUSTON

Pregovori s Dwightom navodno su prošli toliko dobro da je Morey već usmjerio pažnju na potpisivanje Mikea Dunleavya i Coreya Brewera (idealni igrači za popunu bokova, šuter i stoper). Delfino i Brooks su očekivano otpušteni, a riješili su se i Robinsona te zauzvrat od Blazersa dobili solidan ulov u kojemu su prava na Kostasa Papanikolaoua mogući biser. Uspije li Morey sve ovo zaključiti, a negdje se još spominje i zamjena Lina za Calderona (kojega bi Pistonsi morali prije toga potpisati), rotacija Beverley, Harden, Parsons, Jones, Howard te Calderon, Brewer, Dunleavy, Papanikolau, Motiejunas i Asik (koji još uvijek igra i kao mogući mamac) prometnula bi se preko noći u top 3 momčad na Zapadu.

INDIANA

Kada potpišu Westa, ostat će im dovoljno za popuniti klupu (trenutno su na 38 garantiranih milja, s Westom bi se popeli na 48). Prvo ime u kontekstu kojega su spomenuti je ono Tonya Allena, što mi nema smisla osim ako neće trejdati Grangera. Važniji su im back-up play i back-up četvorka pošto izgleda ništa od novog ugovora Hansbroughu.

LAC

Paul potpisuje prvom prilikom, što znači da im ostaju samo tradeovi od sada pa nadalje. Bledose ja atraktivan mamac, Butlerov ugovor pak izuzetno praktično pomagalo. Spominjani trade s Raptorsima za DeRozana je pak čista glupost - zadnja stvar koja Clippersima s dvije drvene ruke pod košem treba je swingman koji gađa tricu ispod 30%.

LAL

Dok se bore za Dwighta, navodno pokušavaju vratiti Farmara i svoj umanjeni midlevel potrošiti na Budingera ili Delfina.

MEMPHIS

S 9 garantiranih ugovora već su preko 60 milja, tako da je očito kako im je ostanak Allena jedini preostali ozbiljni potez. Midlevel pak definitivno moraju potrošiti na šutera. Tradeom s Denverom ojačali su se pod košem i sada imaju i žilavu sporednu kombinaciju visokih.

MIAMI

Imaju već 12 garantiranih ugovora, čak i da iskoriste amnestiju na nekoga od trojke Miller, Haslem, Anthony nisu ništa dobili. Zato vjerojatno neće ništa ni raditi tijekom ljeta osim potpisati Andersona i eventualno Odena (ako pristanu na par milja, odnosno ako ne dobiju nemoralnu ponudu sa strane).

MILWAUKEE

Milsim da oni ni sami pojma nemaju što ih čeka. Imaju 31 garantiranu milju i gomilu otvorenih pitanja. Ellis odlazi gotovo sigurno, za Reddicka se traži potencijalna sign & trade destinacija, a koliko su informirani oko Jenningsove konačne odluke najbolje govori podatak da su kontaktirali Jeffa Teaguea (poveznica s novim trenerom Larryem Drewom koji je dotičnog otkrio). Obzirom na višak sredstava, teško će povećati prostor amnestijom Goodena, što znači da će ovaj još jednu sezonu ni kriv ni dužan nositi titulu NBA igrača.

MINNESOTA

Nasmijem se svaki put kada vidim da moraju plaćati drugog i trećeg playa 9 milja ukupno, kao i činjenici da je Kahn, dan prije nego je dobio otkaz, ispunio papire kojima produžuje ugovor NBDL centru Chrisu Johnsonu za godinu dana. Trenutno imaju samo oko 42 milje garantirane, ali, kada potpišu Peka i Kirila, otići će debelo u minus što se manevarskog prostora tiče. "Ako" potpišu Kirilenka - kao što smo više puta isticali, pozicija trojke na itekako tražena ovoga ljeta, a to znači da bi AK-47 vrlo lako mogao dobiti bolju ponudu negdje drugdje.

NEW ORLEANS

Navodno se interesiraju za Evansa i Budingera. Dovođenjem Holidaya prepolovili su si slobodan prostor, ali još uvijek im ostaje dovoljno za upecati ozbiljnog igrača (oko desetak milja) ako će se odreći prava na Robina Lopeza (koji je lani odradio solidnu rolu, ali koji će ih koštati 10 milja u iduće dvije sezone ako ga ne otpuste do kraja tjedna). S druge strane, dovođenje Evansa ne bi im značajnije popravilo krvnu sliku, osim što bi postalo jasno da ne računaju na Gordona. Uglavnom, već vidim kako za nekoliko godina pričamo o Davisu kao top slobodnom igraču svoje klase.

NEW YORK

Ako liga odobri trade za Bargnania (trebaju se usuglasiti još neke sitnice), Knicksi će platiti oko 3 milje plus pick koji nema neku izrazitu vrijednost kako bi Novaka zamijenili Bargnaniem (Camby u tradeu služi samo kako bi se poravnala novčana vrijednost). Financijski je to za njih potpuno nebitan ustupak, ali teško da je bitan i igrački. GM Grunwald se praktički kocka s tim da će Bargnani možda odigrati rolu koju je igrao Novak na nešto višoj razini i tako klubu donijeti mali poticaj (a u njegovoj koži samo kocka i preostaje), iako je Novak kroz zadnje dvije sezone igrao dobro koliko se može ulogu specijalista za tricu. Ako bacimo pogled na učinak kroz IOR, i jedan i drugi su u stanju odigrati na razini igrača zadatka i popuniti petorku, ali razlog zbog kojega bi se moglo pokazati da su Knicksi poslali boljeg igrača u Toronto leži u činjenici da je Novak već potvrđeni specijalist za razvlačenje reketa koji gađa tricu s 43% u karijeri, dok je Bargnani na 36%. S tim da je lani odigrao tako katastrofalnu sezonu tijekom koje je pao zamalo na razinu dodavača ručnika (22 IOR boda naspram 40 za Novaka). Jasno, razlog za ovakvu razliku leži u činjenici da je Novak bio u idealnoj roli, a Bargnani u očajnoj situaciji, ali, kako već ima 27 godina, očito je kako nikada neće nadmašiti epizodnu ulogu. Ovo je ujedno možda i znak da Knicksi namjeravaju Mela koristiti više na trojki kako bi otvorili minute za Amarea - tu Bargnani može uskočiti dok je Novaku odgovarala ulogu trojke jer je bio rupetina u obrani. Doduše, nije ni Talijan bolji. Možete li zamisliti rotaciju u kojoj su na parketu stalno ili Amare ili Andrea pod košem kako rezultira kvalitetnom obranom? Jasno, kada si u situaciji kao oni da ti top 3 igrača žderu doslovno cijeli salary cap (58 milja samo za Amarea, Mela i Chandlera), onda ti ovakvi nebitno-očajnički potezi jedini i preostaju. I upravo oni govore više o budućim dometima Knicksa od ikakve analize - ako je Grunwald toliko željan talenta da je spreman čekati Bargnania da proigra, jasno vam je kakvo mišljenje ima o svojoj momčadi kao izazivačima na Istoku.

OKLAHOMA CITY

Martinu navodno već stižu mnogobrojne ponude, ali OKC za sada ne pokazuje želju da ga zadrži. Što je i logično obzirom da su već na garantiranih 68 milja i da bi ih ugovor Martinu u iznosu midlevela opasno približio porezu. To si škrti Thunder ne želi priuštiti. Znači, nade su usmjerene u to da će Lamb proigrati i sakriti nedostatak kreatora s klupe. Ili će sve pasti na Jacksona. Amnestija Perkinsu bi riješila neke probleme, ali, ako se radi o momčadi toliko škrtoj da je spremna pustiti Martina da odšeta, možete misliti što će plaćati nekome 9 milja da ne igra.

ORLANDO

Izgleda da će otkazati Hedi i Harringtonu, što će im cifru za garantirane ugovore zaokružiti malo ispod 50 milja. Ako ih ne otpišu, razlika od 13 milja će im doslovno pojesti cijeli salary cap. Svejedno, jer se ionako ne misle pojačavati.

PHILADELPHIA

Imaju 40 garantiranih milja, dakle ostaje im još dovoljno za igrati se. Ne bi me čudilo da Hinkie najveći dio preostalog prostora potroši na Bynuma kako bi ga snimio iz blizine kroz jednu ozbiljnu sezonu (ako će ovaj za tako nešto biti spreman), tip djeluje sposoban povući tako lud potez, a i nije da ima previše izbora.

PHOENIX

S gomilom garantiranih ugovora na rosteru i skoro 50 garantiranih milja salary capa nakon što dodaju Lena i Goodwina, njima ostaje još samo prostora za uloviti jednog veterana i nakon toga trejdati Gortata i Dudleya za mlade snage. Pogled na roster s Fryeom, Scolom, Brownom i Beasleyem stvarno djeluje otužno, čisti gubitak minuta.

PORTLAND

Robinson je očito bio prevelik izazov da bi ga odbili, ne nudi se svaki dan visoki lutrijski pick za pickove druge runde, bez obzira koliko loše odigrao rookie sezonu. Blazersi u njemu ionako traže nebrušeni dijamant, ne igrača koji će uskočiti u petorku i nositi teret. To mjesto ipak bi trebalo popuniti nekim veteranom, nikako Kamanom koji je gotov već tri sezone kao ozbiljan NBA igrač i koji se spominje kao rješenje na petici. Dovedu li ga stvarno pred Aldridega i predstave ga kao pojačanje, LMA ima pravo tražiti isti tren trade u neku ozbiljnu momčad. Samo, tu se javlja jedan "problemčić" - dodavanje garantiranog Robinsonovog ugovora dodatno je smanjilo mogućnost da licitiraju za Pekovića i sada se Gortat nameće kao jedino ozbiljno rješenje. Da li je moguće da će Robinson uskoro promijeniti i četvrti klub, prije nego mu je uopće počela druga sezona u ligi?

SACRAMENTO

Imaju 44 garantirane milje, ali, osim što možemo očekivati da će pokušati zadržati Evansa, neki veći igrački dobitak u prvoj godini nove uprave možemo zaboraviti. Obzirom da su ispod capa, teško je zamisliti da će amnestirati Salmonsa, ionako ne idu nigdje, a tu eventualno razliku bi trebalo nekako nadomjestiti. Kako će teško privući top opcije, pitanje je ima li smisla kreirati dodatan prostor ako ga nemaš na koga potrošiti. Opet, kada baciš pogled na talent, pitanje je da li bi bolji play i još jedan swingman mogli pomoći treneru Maloneu da momčad odvede preko 35 pobjeda?

SAN ANTONIO

Čekaju da vide koliko će morati platiti za Splittera, a možda ostave i Neala ako cijena bude prihvatljiva.

TORONTO

Bez obzira što su se riješili Bargnania, cap im je i dalje zagušen do granice poreza. Da ne govorim kako su u najgoroj mogućoj situaciji - s Gayom, Lowryem, DeRozanom, Johnsonom i Valanciunasom imaju dovoljno solidnu jezgru da se bore čak i za playoff na Istoku (pogotovo jer baš i neće imati konkurenciju), što znači da ostaju bez lutrije. A pri tome nisu ni blizu scenariju da se s ovom jezgrom ikada bore za vrh, što je najgora moguća situacija, NBA purgatorij. Uglavnom, katastrofa su i dalje, bez obzira na prvi potez Ujiria - dok se ne riješi DeRozana i Gaya, nije napravio ništa. Kao što neće dobiti previše ni gotovo sigurnom amnestijom Kleize. S druge strane, čak i da Ujiri želi u rebuilding na način Sixersa, nema šanse da to izvede na način na koji je to napravio Hinkie jer draft je gotov, mamaca nema, a i sve je manje franšiza na tržištu koje se mogu uključiti u nekakav trade kojim bi oni profitirali. Ne ostaje im ništa nego prihvatiti osrednjost i izvuči iz nje maksimum, u čemu će im Novak svakako pomoći - kao momčad su prošle sezone bili ozbiljno limitirani nedostatkom trice nakon odlaska Calderona, a kako je teško zamisliti da će vratiti Andersona, Novak bi trebao preuzeti rolu specijalista s klupe i tako im pomoći više nego je to Bargnani bio u stanju prošle godine kada ga je kombinacija ozljeda, obostranog zasićenja i jednostavno loše kemije potpuno upropastila.

UTAH

Treba im još poneki šuter, prostora imaju, tako da priče o interesu za Mayoa ne čude. Samo da ne bace u vjetar ovu ugodnu situaciju koju su si kreirali jer uskoro će trebati potpisati Favorsa i Haywarda.

WASHINGTON

S garantiranim iznosom debelo preko capa, mogu samo gledati kako se klinci razvijaju. Njihova je šansa na tržnici dogodine kada ostaju bez Okafora i Arize, iako će Wallov novi ugovor pojesti dobar dio budućeg prostora.

4May/130

DAY 14 – GETTING THE JOB DONE

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Bez crnih odijela i sličnih gluposti kojima zabavljaju tabloide i vlastitu nezrelost, Knicksi su ovaj put došli odraditi posao. Izlazili su kao sumanuti na svaki pick & roll, ganjali igrača s loptom i skakali za svakim odbijancem. S druge strane, zabijali su trice i to je bilo više nego dovoljno da u jednom trenutku prve četvrtine dođu do prednosti od 21-5 (sjajan Prigioni s tri trice u nizu).

Iako su u suštini ovo dvije slične momčadi koje žive i umiru s postotkom šuta iz vana, Knicksi i u ovom odnosu snaga imaju nekoliko ogromnih prednosti – mogu zabiti puno više trica od Bostona koji isključivo puca duge dvice i to iz težih situacija jer ima puno manje kreatora u rotaciji, plus imaju više dodatnih pokušaja šuta zbog slabosti Celticsa u skoku i kontroli lopte. U dvije prethodne utakmice su zaboravili igrati obranu i tako su Bostonu dali šansu da vlastitoj solidnoj obrani doda i učinkovit napad, ali ovdje su se pojavili spremni i, najvažnije, s Chandlerom konačno nešto bliže onoj šampionskoj formi na koju smo navikli.

Ovu ogromnu prednost sa starta Knicksi su tako držali do kraja, uz fascinantan podatak da su Boston zadržali na 27 poena na poluvremenu. Iako su i sami bili tek na 39, dakle daleko od zone nekakve ugode, napadačka jalovost Bostona u ovoj seriji je općenito bila takva da se njima ovih +12 činilo kao +25, a kasnije je i stvarno došlo blizu takvom scenariju. Naravno, nedostatak ozbiljnosti kod Knicksa i to srce prvaka kod Celticsa omogućili su da Boston napravi seriju 16-0 i završnicu učini napetom (stigli su do samo 4 koša zaostatka), ali čim je New York probio magičnu granicu od 80, kao da je sve opet stalo (simbolično je da je Boston ostao baš na 80 koševa jer je to očito limit njihovog napada u ovoj seriji).

Garnett i Pierce su dali koliko su mogli, nagomilavši gomilu minuta i doslovno ostavivši dušu na parketu tijekom serije, ali bez pomoći se nije moglo. Green je doduše bio solidan, jasno ako ste imali realna očekivanja od njega, ali osim povremenih bljeskova Terrya i Bassa nitko nije iz večeri u večer garantirao učinak. Dodaj tome postojeće rupe na rosteru na jedinici i pod košem i to je to. Umrli su muški, u svakom slučaju.

Što se Knicksa tiče, njihova toplo-hladno forma nije ništa novo, momčadi koje žive od šuterskog učinka navikle su na takve serije i takva im je bila i sezona, prošarana nizovima pobjeda i poraza. Međutim, ono što još više zabrinjava je to da su u stanju toliko oscilirati u pristupu ne iz niza u niz već iz četvrtine u četvrtinu. To nije samo problem slabašne obrane koja bez Chandlera ne postoji, već i određenih karakternih mana koje proizlaze iz količine minuta koje dobivaju tipovi koji ili nisu ili nikada neće doseći košarkašku nirvanu u kojoj će se kvalitete tijela spojiti s onima uma.

Dakle, stvarno me zanima po čemu bi to ovakva momčad bila favorit u drugoj rundi protiv Pacersa?

PACERS @ HAWKS

U startu nervozna i tvrda utakmica puna promašaja, ali u odličnom ritmu koji je obećavao puno više od igre na 80 koševa koju je nagovijestio rezultat prve četvrtine (21-20 za Indianu). Bilo je dakle samo pitanje tko će prvi i iz kojeg razloga napraviti šutersku seriju i odvojiti se, a razum je govorio da će to biti Hawksi zbog činjenice da igraju doma, ali i zato što jednostavno imaju veću šutersku dubinu, barem na papiru.

Pacersi su opet izgledali stabilno u onoj ultra visokoj postavi s Pendergraphom pored Westa i Hibberta, što je značilo da su donekle riješili problem Smitha na trojki, ali nitko izgleda nije riješio problem koncentracije. Pa je tako prvih 6 minuta druge četvrtine izgledalo kao slaspstick komedija, a ne kao košarkaška utakmica. Mislim, obje momčadi su igrale odlične obrane, to nije sporno, ali 6-2 za Pacerse u ovom periodu još su većim dijelom rezultat lopti koje su se odbijale svuda osim tamo gdje su trebale.

U ovom kaosu Pacersi su usporili utakmicu i tako se okoristili kvalitetama Westa i Hibberta u postavljenim napadima da izgrade prednost od 8 koševa, ali napadački učinak je bio takav da, osim ako vam vrhunski odigrana zona Hawksa ili fantastične rotacije Pacersa nisu dovoljne, niste imali što vidjeti.

Kako Horford i Smith nisu imali rješenja u napadu za parirati Westu i Hibbertu, Hawksima je očajnički trebala odlična partija šutera. Međutim, nisu mogli zabiti tricu, a Teaguea je Hill još jednom uništio na oba kraja parketa, što su bile poprilične prepreke u pokušaju da se vrate u utakmicu.

A posao im je otežao i David West koji je u drugom poluvremenu opet briljirao, održavajući razliku od petnaestak koševa izuzetnim šutom s poludistance. Problem nastaje u trenutku kada West na par minuta odlazi na klupu i kada napad Indiane staje, što Hawksi koriste da prepolove prednost i u zadnje 3 minute uđu sa samo -4. Hladnokrvnost Westa i Hilla ipak je osigurala Indiani pobjedu, koja je još slađa zbog toga što su do nje došli bez ikakvog doprinosa Paula Georgea.

Međutim, iako su Smith i Hawksi zaustavili nominalno najboljeg igrača Indiane, Pacersi su opet dobili stvarno kvalitetne minute od Pendergrapha i Mahinmia čime su anulirali prednost Atlante u visini i tako im izbili važnog napadačkog jokera iz ruke. Hawksi tako nisu mogli cijelu večer pronaći ritam u igri prema naprijed, a Pacersi su pak uvijek mogli vrtiti napad kroz Westa. I upravo je činjenica da je West u zadnje dvije utakmice totalno nadigrao Horforda presudila.

Bit će zanimljivo vidjeti kakvo će rješenje Knicksi imati za ovu širinu u postavljenim napadima Pacersa obzirom da i sami vole igrati sporu, kontroliranu košarku, što je ritam kao naručen za Indianu da cijelu večer spušta loptu na Westa kojega će pokušati držati Carmelo. Plus, tko će kod New Yorka zaustaviti Georgea na ovaj način kako je to uspjelo Joshu Smithu? Earl Smith?

THUNDER @ ROCKETS

Pitanje nad pitanjima koje treba postaviti Brooksu je što Kendrick Perkins radi na parketu u ovoj run and gun seriji? Kao da gubitak Westbrooka sam po sebi nije bolan, zašto gubiti dobar dio minuta svake utakmice na 4 protiv 6 igru u napadu? Rocketsi su u prve 4 minute ne samo imali +9, već su ostavili OKC na 4 poena, čime su opalili još jednu pljusku nevjerojatnoj Brooksovoj vjernosti svom teretnom centru (ovo između njih dvoje je kao "Legenda o jeseni" na košarkaškom parketu).

Čim je Scottie maknuo Perka i zaigrao s niskom postavom, OKC je počeo zabijati i pratiti run and gun Rocketsa lakoćom, a Houston je, gle čuda, prestao igrati obranu čim su morali početi paziti na svih 5 igrača. Jackson i Fisher su koristili svoje prilike, a konačno se pojavio i Kevin Martin, tako da je OKC s ovom širinom u napadu ubrzo i okrenuo rezultat (čak su u jednom trenutku imali i prednost od +8).

Nevjerojatno, ali Brooks u nastavku konačno ostavlja Perka na klupi. Da li je moguće da je i najtvrdoglaviji od svih trenera konačno shvatio da mora preuzeti odgovornost i trenirati? To znači da OKC ne upada u rupu i da se run and gun nastavlja, obje momčadi su razigrane i raspoložene za rešetanje. Zar je bezglavo trčakaranje i potezanje u petoj sekundi napada nešto toliko komplicirano da ovako nisu mogli igrati i u prethodnim utakmicama?

U zadnju četvrtinu se ulazi u egalu, ali ovaj put i s odmornim Durantom koji odličnim potezima u obrani i napadu u par minuta donosi prednost od 9 koševa svojoj momčadi. Houston i dalje zabija trice, ali ne mogu ništa u reketu zbog Duranta i Ibake, što znači da im napad ovaj put nije ni izbliza onako podmazan kao u zadnjim utakmicama.

Raspucani suigrači, rastrčana obrana i sjajni Durant tako su ne samo zaključili seriju i uništili jedinu nadu koju smo imali u povijesni preokret (na iduću ovako izglednu situaciju morat ćemo čekati valjda još 50 godina), već su nabasali i na način na koji treba igrati u idućem krugu. Bez obzira što ih sada čekaju momčadi protiv kojih Perkins na parketu ima smisla, nedostatak Westbrook traži od njih revolucionaran pristup kako bi nadoknadili sve one koševe i onu energiju. A taj je očit – niska postava s Durantom na četvorci sa što više run and guna i što više trica. OKC više nije favorit, stoga je i vrijeme da se prestanu tako ponašati. Dakle, umjesto da maštaju o kontroli reketa i skoka i gomili laganih koševa, trebaju prigriliti trice i ritam, najbolje prijatelje svakom autsajderu.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da, Clippersi su stvarno krenuli u najvažniju utakmicu sezone s Odomom kao starterom. Međutim, nisu bili bez Griffina, kojega je Vinnie ubacio na pola prve četvrtine kako bi pokušao barem iskoristiti njegovu svježinu na par minuta. Samo, Blake više od tih par minuta i nema, što znači da su Clippersi trebali vanserijsku partiju Barnesa, posebice šuterski, da se uopće održe u igri u uvodnom dijelu utakmice.

Zanimljivo, Hollins nije forsirao prednost u visini, već je u drugoj četvrtini odmarao i Randolpha i Gasola tako što je igrao s niskom postavom koja je bila sjajna u prethodnoj utakmici i tako su mu trebale usluge samo jednog od udarnih visokih. Ova postava napravila je prednost koju će Memphis održati do samog kraja. Prvo zahvaljujući odličnoj igri Gasola i Randolpha u trećoj, a onda opet završnici s niskom postavom u kojoj se uz standardno žilavog Allena opet istaknuo Pondexter nizom sjajnih reakcija u oba smjera (a i Bayless je konačno dao impuls u napadu). CP3 opet solidan, ali ovaj put bez utjecaja na ritam utakmice iz jednostavnog razloga što mu je Conley na svaki ubačaj ili ulaz uzvratio istom mjerom.

Zanimljivo, Griffin je u drugom poluvremenu opet imao epizodu od nekoliko minuta, s tim da je ovaj put imao zadatak glumiti klasičnog razbijača s dna klupe čija jedina svrha je bila natjerati Randolpha da izgubi glavu. Zach je pak izdržao sve provokacije, ali to ne znači da ovo suparništvo nije postalo još veće i da će i dogodine svaka utakmica ove dvije momčadi biti lektira. Također, na kraju je i Grant Hill dobio poneku minutu, možda i zadnju u karijeri, iako sam dojma da je u većoj roli mogao biti korisniji od Butlera ili Billupsa.

Clipperse sada čeka potraga za novim trenerom, potpisivanje Paula i slaganje nove klupe, a Memphisu se otvara samo takva šansa da dođe do Heata u Finalu. Njihova visina mogla bi biti nepremostiva prepreka za Oklahomu, pogotovo ako Brooks ne posegne za formulom trica i trčanja, a isto tako znamo da protiv Spursa imaju šanse dok god su u stanju dobiti bitku pod obručima. Pogotovo ako Conley i društvo s krila nastave igrati ovako solidno.

HIGH FIVE

Mike Conley, Matt Barnes, Kevin Durant, David West, Zach Randolph

27Apr/131

DAY 7 – NO TWIST

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Kao da večer nije bila dovoljno tužna zbog vijesti o Westbrookovoj operaciji koljena koja je bacila dodatnu mrlju na sezonu i playoff (sada treba držati fige da Pacersi ili netko od dvojca Clippers-Grizzlies dođe do Heata ako želimo barem jednu seriju koja bi mogla imati utjecaja na gospodarenje prstenjem), u jutro nas je još dočekalo pokopati Celticse i Lakerse.

Docov potez za treću utakmicu bio je guranje Terrya u petorku i odustajanje od visoke postave s Bassom kao udarne. Green je tako završio na Melu, što je ovaj iskoristio za šetnju tijekom utakmice. Doduše, Melo u nekoj sjajnoj formi nije ni bio potreban jer su Knicksi lakoćom dolazili do prilika preko svoje dvoglave playmakerske nemani Prigioni - Felton, koji su na jednu večer stvarno izgledali kao neman pored mlitavih Terrya i Bradleya (posebice je sramotno bilo gledati kako jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi dopušta veteranu Prigioniu da radi što poželi).

Izgleda kako je Doc pri određivanju novih rotacija zaboravio reći igračima da se igra utakmica jer ono što su Celticsi pokazali u prve 24 minute bilo je negledljivo. Knicksi su vrtili svoje akcije i kontrolirali loptu bez da im je itko radio probleme, kreirajući dovoljno otvorenih šuteva koje su zabijali s više nego dobrim postotkom. I iako je osnovni problem bio u lošijoj nego inače obrani Bostona, naravno da nije nedostajalo ni bezidejnosti prema naprijed koju je obilježila kriminalna partija Piercea koji je uzimao loš skok-šut jedan za drugim kao da je nekakav rookie.

Nigdje nije bilo one očekivane energije, ni od momčadi, ali ni od publike. Kao da su se prije utakmice svi pomirili da je gotovo, a tu predaju bez borbe Melo i društvo iskoristili su da jednostavno pretoče prednost u kvaliteti koju imaju u potpunu kontrolu. Bez dobivene bitke u pristupu i energiji, Celticsi su se prepustili na milost i nemilost Knicksa koji su dovoljno ozbiljna momčad da iskoriste ovakav poklon.

Kada čak ni govor na poluvremenu nije razbudio Boston, onda vam je sve jasno o stanju u kojem je trenutno ova momčad - umjesto da negdje iskopaju djelić šampionskog ponosa, Celticsi su se poput starog psa predali i odbrojavali minute do eutanazije. Knicksi su cijelu utakmicu držali prednost od nekih 10 do 15 poena, da bi u četvrtoj serijom trica potpuno osramotili Celticse. Doc se nije predavao, uspio je u zadnjih 6 minuta natjerati momčad da iskoristi opuštanje Knicksa i malo smanji razliku, ali teško da će im ti ostatci profesionalizma donijeti neki pozitivni momentum pred sljedeću utakmicu.

Naime, Boston ne može preko 80 ni da se postavi na glavu i dok ne riješe taj problem (što se čini nemogućom misijom obzirom na oružja koja imaju na raspolaganju), Knicksi mogu računati na metlu. Možda bi očajnička kombinacija ukradenih lopti, skokova u napadu i trica mogla dati impuls dovoljan da se ukrade jedna utakmica, ali odakle izvući potrebnu energiju za ovakav stil igre? Mislim, ako nije bilo volje i ideje za držati New York ispod 90 u prvoj utakmici u Bostonu, onda je valjda jednostavno nema.

I tako je u playoffu 2013. legenda o srcu prvaka koje se probudi kada je najteže konačno umrla.

SPURS @ LAKERS

Ginekološki odjel zvan Lakersi stvarno je istrčao s bekovskim dvojcem Morris – Goudelock. U playoff utakmicu. Protiv Parkera i obrane San Antonia. Dopustite stoga da ne analiziramo ovaj susret previše.

Nashov pick & roll je bio jedino što je napadu Lakersa dalo neki smisao u prve dvije utakmice, a ni s njim nisu mogli zabiti dovoljno. Jasno vam je stoga na što je ovo ličilo bez njega, na pokušaje da se Gasolu ili Dwightu odigra akcija u kontekstu u kojem protivnik zna da je to plan A, B i C te je sukladno tome i pripremljen. Gle čuda, peti, šesti i sedmi bek Lakersa to nisu bili u stanju kazniti (o tome da bi teško pomogli i prosječnoj momčadi Eurolige nećemo ovom prilikom, epidemija ozljeda je dovoljno bolan problem).

Što se faktografije tiče, istaknimo da je Duncan bio najbolji visoki na parketu, da je Splitter gadno iskrenuo zglob (čudo da mu nije otpala noga kako je krenulo ovo s ozljedama) i da su Lakersi ostali i bez Artesta kojega je izdalo nedavno operirano koljeno (ovo pak nećemo pripisati zloj sreći jer se čovjek vratio na parkete mjesec dana prije nego je trebao).

NUGGETS @ WARRIORS

Srećom, barem je Curryev zglob izdržao treninge pa je ova noć ipak donijela dašak playoff košarke. Prepričavati ovu sjajnu utakmicu stvarno nema smisla jer se toliko toga dogodilo da bi se post pretvorio u nešto slično skribomaniji Georgea RR Martina, ali spomenimo nekoliko bitnih momenata.

Nuggetsi su krenuli s Fariedom u postavi, ali ne u klasičnoj postavi uz centra već umjesto Koufusa, dakle Karl se ipak nije odlučio pokušati iskoristiti gubitak Leea od prve sekunde. Što je značilo da Fournier ostaje na parketu, iako u prve dvije utakmice nije ničim opravdao ovakvo povjerenje. Postava sa dva visoka je opet ostavljena za trenutak kada Bogut ode na odmor, ovaj put je bila još radikalnija s Koufusom uz McGeea, ali opet bez ikakvog učinka.

Curry je od samog starta krenuo sa šuterskim minijaturama, Jack je koristio svaki mismatch za 1 na 1 ekstravaganciju (zabijao preko Lawsona ili pored McGeea kad bi ga ovaj preuzeo), Barnes je zabio svaki put kada je trebalo, Landry je bio agresivan - napad Warriorsa opet je imao širinu (Curryevi ulazi i akrobacije u završnici bili su šlag večeri). Denver je istrčao pun energije, spreman, s planom da agresivnim udvajanjem oteža život Curryu, ali spreman i na puno više trke, posebice u pritisku na loptu kako bi generirao barem poneku obrambenu reakciju, a te su kao što smo do sada naučili zlata vrijedne u ovom ritmu u kojem zbog brzine ne samo da se nižu greška za greškom, već ni obrane ne postoje u klasičnom smislu.

Ni u jednom ni u drugom nisu previše uspjeli, ali su barem djelovali bolje nego u drugoj utakmici, tako da je jedini značajniji pomak koji su napravili u principu zasluga Iguodale koji je cijelu utakmicu davio Thompsona i ostavio ga na 6 poena i bez pogođene trice.

Kako ova kombinacija presinga i udvajanja Denveru nije donijela ništa konkretnog, prednost od desetak poena koju su stvorili do poluvremena Warriorsi su ekspresno stigli s par trica na startu treće četvrtine. Treba biti pošten i istaknuti da ni Warriorsi nisu bili ništa uspješniji obrambeno - Lawsonovi ulazi i solidna podrška vanjskog šuta razbucali su ovu njihovu kvazi zonu koja bez Leea očito ne funkcionira.

Jackson je praktički koristio samo 6 standardnih igrača, startere i Landrya, ali je u završnici dao ogromne role Ezeliu i Greenu koje su ovi, naravno, još jednom opravdali odigravši kao veterana s pet osvojenih prstenova. Kao i svi ostali uostalom - Jack i Landry opet su nosili napad kao i toliko puta ove sezone kada ne bi bilo Leea ili Currya u blizini.

S druge strane Karl je opet dao šansu Randolphu, zbog čega je brzo požalio jer je njegovih par grešaka u kombinaciji s nedostatkom ideje kod ostalih Denver brzo dovelo do minusa u zadnjoj četvrtini iz kojega se više nisu izvukli.

Iako smo imali prilike gledati fantastične partije Currya i Lawsona u 1 na 1 dvoboju (i hrpu promašaja na kraju), razlog zašto je vaga na kraju ipak potpuno zasluženo prevagnula na stranu Warriorsa poprilično je jasan. Koliko god Warriorsi ovisili o Curryu, to ne znači da su bez njega osuđeni na manjak ideja ili muda. Jackson je znao što radi kada je pripremio rotaciju u kojoj svi nisu jednaki talentom, ali zato su svi jednako samouvjereni i spremni preuzeti odgovornost u svakom trenutku.

Karl pak takav mentalni balans i takvu kemiju nema. Kod njega su svi jednaki talentom, ali tko je sposoban i voljan preuzeti odgovornost? Sinoć samo Lawson, što je dodatno bilo naglašeno očajnom partijom Millera koji je konačno odigrao u skladu s godinama i fizikalijama (izgledao kao da je zalutao u dvoranu na putu za ligu veterana). Naravno, tu se osjeti i nedostatak Gallinaria koji smo naglašavali obzirom da je upravo Gallo bio taj koji je uz ovaj dvojac najčešće uzimao stvar u svoje ruke u ovakvim završnicama.

Upravo zbog manjka Galloa i Millerove loše partije su se i dogodile sve one greške Nuggetsa koje su širom otvorile vrata Warriorsima (i koje je Karlovo povjerenje u Randolpha, istaknimo to opet, samo pojačalo). Koji su i sami griješili i to skoro fatalno (onih dosuđenih 5 sekundi prilikom izvođenja lopte na samom kraju bi, da je roster Denvera stabilniji, danas možda bili razlog da prozivamo Jacksona i njegovu mladost), ali u ukupnom zbroju ipak manje od Nuggetsa pred kojima je sada novi izazov. Ovaj energetski su riješili i sada znaju da moraju izmoriti protivnika, ali pri tome ne smiju sami sebe upucati u nogu. Za izvesti to, morat će izbjegavati ovako dramatične završnice jer njihov kolektivni IQ je ispod protivničkog, a to nikada nije dobra stvar.

HIGH FIVE

Pablo Prigioni, Ty Lawson, Steph Curry, Harrison Barnes, Tim Duncan

16Nov/1210

THE RANKINGS – WEEK 2.

Posted by Gee_Spot

Drugi tjedan loptanja pod NBA obručima (copyright Slavko Cvitković) donio je nekoliko zanimljivih trendova i nove potrese na našoj ljestvici četiri faktora. Čak i nakon prilagodbe težini rasporeda, Miami je nastavio tonuti zbog sve lošijih obrambenih prezentacija (fascinantno je da klub, koji je dvije sezone upravo na obrani gradio put do prvog naslova, odjednom mijenja stil igre iako su se do jučer svi u organizaciji, od Rileya do Jamesa, zaklinjali u obranu - takvo odricanje od identiteta je neviđeno, makar vjerovali da su s novim sistemom još bolji).

Tvrdoglavo odbijanje Erica Spoelstre da koristi visoku postavu čak i na ovoj ubitačnoj mini-turneji po Zapadu tako se prometnulo u najzanimljiviji trend sezone, a ništa manje atraktivne teme su i dolazak Mikea D’Antonia u Lakerse te balans obrane i napada kojega prezentiraju Clippersi i Grizzliesi. Također, nemam pojma što se iz toga može zaključiti, odnosno može li se zaključiti išta, ali teško da u ligi imamo tri čovjeka koja u ovom trenutku igraju bolju košarku od Kobea, Timmya i Jasona Kidda (opaska - ne računam dežurne krivce poput Jamesa, Paula i Duranta, jasno).

1. NEW YORK KNICKS (5355 bodova)

A taj Jason Kidd nije normalan. Reći da čovjek u 40-oj godini trenutno igra kao mladić bilo bi pretjerivanje jer je prije samo dvije godine upravo on davao ritam Dallasovom putu do naslova. Dakle, možemo se zadovoljiti konstatacijom kako Kidd igra jednako dobro kao tijekom Dallasova pohoda na vrh, ako zbog ničega drugoga onda zbog fantastičnih šuterskih brojki. Jasno, već smo govorili kako šuterska eskapada Knicksa nije održiva i stvari su već počele lagano dolaziti u normalu (s 15 trica po utakmici pali su na 10), a dodatni pad možemo očekivati i iz razloga što Knicksi uopće ne ulaze u reket (imaju najmanje pokušaja iz reketa, a iako su solidni u realizaciji zicera, samo 40% njih je asistirano). Praktički, žive od trice, a znamo kako to završava.

Ali, dok ovaj period traje, teško da postoji zabavnija momčad u ligi. Sve polazi od Kidda koji kontrolira ritam i skriva sve mane suigrača (Feltona kao playmakera, Smitha kao stopera, Brewera kao šutera). Nemoguće je zanemariti šuterski doprinos Smitha (74% za tricu), Brewerovu brutalnu obranu (drži protivnike na 6.6 PER učinku, što je za poen bolje od Iguodale) i Anthonyev all-round učinak. Chandler se malo previše kocka na perimetru, ali još uvijek stigne biti Chandler, Felton je izuzetno koristan (samo dvije izgubljene lopte u prosjeku i hrpa otvorenih trica – život je lagan uz Jasona Kidda) i to vam je 6 igrača Knicksa koji trenutno igraju s takvom harmonijom da se čini kao da su zajedno cijeli život.

Postava s Anthonyem na laktu, Chandlerom nisko u postu te s tri šutera uokolo koja znaju kreirati za sebe i druge (Smith, Kidd, Felton) nudi školski primjer savršenog korištenja prostora i za sada je nije u stanju zaustaviti nitko. Istina, Knicksi su odigrali samo 6 utakmica dok je ostatak lige već na 8 do 9, ali dovoljno je pogledati zadnju četvrtinu protiv Spursa u kojoj je ova petorka jednostavno izbezumila obranu San Antonia. Najluđe od svega je što dok ovako šutiraju bez problema mogu izdržati i specijalca poput Brewera na parketu – ako protivnici pokušaju udvojiti nekoga od šutera, ostaje dovoljno prostora Breweru za njegove već klasične cutove iza leđa obrane koje Kidd nagrađuje svaki put.

Ponavljam, postotak trice će pasti, automatski će se omjer Kidda i Smitha u spot up situacijama smanjiti u koristi Carmela u post/izo akciji, a negdje usput će trebati pronaći još dva igrača za ozbiljnu rotaciju jer 6 nije dovoljno (a ne zaboravimo da je tu i problem pronalaska uloge za Amarea). Također, već večeras protiv Memphisa dobit ćemo odgovor koliko je održivo koristiti Carmela isključivo na četvorki (kao što je Miami dokazao, niska postava izuzetno je ranjiva protiv ovakvih momčadi). Ali, usprkos svim problemima pred njima, Knicksi su pokazali da imaju sasvim dovoljno oružja za održati se pri vrhu Istoka, za što će im uz solidan balans obrane i napada, najviše pomoći fantastična kontrola lopte i izuzetan omjer izgubljenih i osvojenih lopti u kojem im nema premca (copyright Mike Woodson).

2. LOS ANGELES LAKERS (4845 bodova)

D’Antoni još nije ni stigao, a Lakersi su već zaigrali kako se od njih očekivalo, odigravši sjajnu partiju protiv Spursa i potvrdivši da je smjena Browna bila opravdana – na stranu filozofiranje o tome što je pravo, a što krivo, kada izgubiš podršku igrača jednostavno moraš otići. Izjave Kobea i Gasola jasno potvrđuju kako je disala svlačionica (ni jedan ni drugi nisu štedili bivšeg trenera), a njihov pristup obrani nakon smjene točka su na i. Gledati stvari kroz prizmu brojki te se fokusirati na to da je napad bio dobar usprkos Princetonu, a da je obrana bila problem, u ovom slučaju totalno je pogrešno. Ne, napad je bio dobar zato što je talent kojega je Brown imao na raspologanju izuzetan i to nema nikakve veze s Princetonom.

Iako su Lakersi usprkos nesuđenom sistemu mogli zabiti, činjenica je da se nitko nije osjećao dobro u takvom kontekstu i stoga upravi nije preostalo ništa drugo nego poslušati kako igrači dišu. Razglabati sada o tome da li se takav potez mogao napraviti ranije i da li je uopće trebalo dati Brownu još jednu šansu nakon lanjske blijede sezone sada je iluzorno – igrači su dobili što su htjeli, izuzetno slobodan sistem u kojem će individualno svaki dobiti šansu pokazati što zna bez puno crtanja po ploči. Sve što su izgubili je jedan trening kamp, ali, kao što je Kobe naglasio, bolje izgubiti jedan trening kamp nego pola sezone dok se odlučiš na promjenu. Što nas dovodi do D’Antonia.

Mike je tijekom cijele karijere uporno pokušao dokazati kako vrhunski napad može nadoknaditi manjkavu obranu, a njegovi uspjesi sa Sunsima upravo i jesu otvorili vrata opciji da se i bez top 10 obrane može postići vrhunski rezultat, praktički stvorivši NBA stil novog milenija u kojem danas toliko uživamo (niske postave, dva šutera na boku, dominantni play i pick igra). Međutim, pri tome njegove obrane jedva da su bile prosječne, a to nije recept za uspjeh. Sad pak treba razlučiti da li je razlog za te nedovoljno dobre igre u obrani ležao samo u D’Antoniu ili je u pitanju puno kompleksnija priča. S jedne strane tako imamo gomilu izjava o tome da D’Antoni ne vodi računa o obrani koju uredno delegira pomoćnicima. Svi njegovi asistenti i igrači bezrezervno su tvrdili kako Mike na treningu većinu vremena troši na napad, što je dijametralno suprotan pristup od onoga kojega ima većina kolega s prstenom koji su nas i naučili da prihvatimo paradigmu o tome kako obrana donosi naslove.

S druge strane, ne smijemo zaboraviti kako su Knicksi dolaskom Woodsona za pomoćnika i Chandlera za centra preko noći postali vrhunska obrambena momčad, što jasno govori da D’Antoni može biti odogovoran za iznadprosječnu obranu ako u rukama ima vrhunski materijal. Mislim, s Amareom, ostarjelim Shaqom, pa čak i Diawom u sredini, ni Larry Brown ne bi bio u stanju složiti poštenu obranu. Dodaj tome čudni izbor pomoćnika u Phoenixu (njegov nesretni brat Dan i konfliktima skloni Iavaroni očito nisu bili stručnjaci koji bi mu čuvali leđa u tom obrambenom dijelu) i jasno je kako D’Antoni nije kriv za neuspjehe Sunsa – uostalom, dolaskom Kerra za GM-a franšiza je pokušala poboljšati obranu dovođenjem pravog centra, ali je problem bio u tome što su zakasnili nekoliko godina. Shaq je napustio Miami već dobrano usporen, a u paru s Amareom koji je obranu uvijek smatrao odmorom od napada, činio je rijetko viđen visoki par koji, usprkos svim fizičkim predispozicijama (jedan je imao masu, drugu brzinu i eksplozivnost), jednostavno nije imao znanja da zatvori reket.

I dok se još ne zna tko će u Lakersima biti zadužen za obranu, očito je kako D’Antonija čeka najbolji obrambeni centar s kojim je ikada radio. Kako bude rastao u formi, Dwight će rasti i u obrambenom učinku, a to bi obranu Lakersa trebalo lansirati u gornju trećinu bez obzira na sve ostalo – jednostavno, centar je ključ obrane jednako kao što je rasni playmaker ključ napada. Tako da će puno zanimljivije biti pratiti kako će se razvijati igra u napadu. Lakersi mogu trpati i trenutno to rade na silu (skokovima u napadu) i zahvaljujući Kobeovim suludim brojkama (ako je Kyle Lowry bio MVP prvog tjedna, Kobe je drugog), ali kada se stvari stabiliziraju ne bi bilo loše imati i nekakav sistem.

Nashov povratak svakako će koristiti u tome, plus biti će sjajno ponovo vidjeti Stevea u prepoznatljivim 2 na 2 situacijama. Howard je bio dio efikasnih napada cijelu karijeru, ali Van Gundy je koristio jednostavnu formulu – okružio ga je tricašima koji su znali kazniti svako njegovo udvajanje. Kod D’Antonia, Dwight će prije svega biti pick & roll mašina, što je također aspekt igre koji je savladao više nego dobro uz Turkoglua i Nelsona. Bit će zanimljivo gledati kako D'Antoni slaže napad oko ne baš idealnog ljudstva, prije svega zbog manjka šutera, ali realno je očekivati da će ga držati u vrhu obzirom na količinu talenta.

Ukratko, D’Antoniev na pick & roll, slash & kick i spot up situacije oslonjen "7 seconds or less" run and gun sistem 100% je produkt NBA okruženja, onoliko koliko je Princeton bio produkt NCAA svijeta. Igrači koje ima su sve redom legende, pretalentirani da bi ih se stavljalo u kalupe, a jednostavan stil igre poput ovoga kojega njeguje D’Antoni dat će im potrebnu slobodu da maksimalno koriste talent (ako ništa drugo, barem više nećemo gledati Artesta kako glumi point forwarda i gubi lopte uzalud, što je bio zaštitni znak ovih prvih pet utakmica s Princetonom). Dakle, u Los Angelesu i dalje sve ide po planu, a plan je da treba biti na optimumu do playoffa. I sve će biti ok dok god se sjete da za lov na naslov trebaju barem prosječnu obranu.

Od konkretnijih stavi pak jedna već sada bode u oči – nesposobnost Lakersa da kontroliraju loptu (tu su totalna suprotnost Knicksima). I dok će povratkom Nasha broj izgubljenih automatski pasti, činjenica je da Lakersi na vanjskim linijama nemaju terijera koji može odigrati presing na loptu. Nedostatak šutera, koji će postati bolno izražen ne probudi li se Meeks, također je potencijalan problem, ali nedostatak obrane na pozicijama 1 i 2 stavlja dodatan teret na leđa Howarda i Gasola. To je nešto što bi se tijekom sezone trebalo sanirati, ali obzirom na manjak resursa koje Lakersi mogu ponuditi u tradeovima, sve što im preostaje je čekati nekog veterana da im upadne u krilo (rekao bih da je Raja Bell rješenje obzirom na odnos s D’Antoniem i činjenicu da ga je Kobe već ranije regrutirao u Lakerse, ali Raja je lani pokazao opasne znakove raspadanja i pitanje je koliko bi dobroga donio obrani).

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4825 bodova)

Pobjeda protiv Heata potvrdila je trend prisutan od početka sezone – Memphis možda konačno ima solidnu klupu. Ovo možda je nužno obzirom da Pondexter i Ellington ničim do sada nisu ukazivali na ovakav razvoj karijere. Pondexter trenutno gađa trice 15% iznad prosjeka, što je neodrživo, dok je Ellington iz specijalca za tricu odjednom postao all-round koristan bek. Bayless je očekivano dobar, iako u nešto skromnijoj ulozi zbog eksplozije Ellingtona. Uglavnom, kvalitetna igra klupe ne samo da je riješila problem rotacije na vanjskim pozicijama, već i problem šuta.

Odnosno, riješila je to barem privremeno – kada pogledamo malo širi kontekst i uzmemo u obzir da Gay i Conley tricu ne gađaju ništa bolje nego inače (što u slučaju Gaya i dalje znači nedovoljno dobro), postaje jasno kako dobar dio trenutnog unutar-van balansa u napadu Memphisa leži na klimavim temeljima. S druge strane, ako uzmemo u obzir da Lakersi uopće nemaju klupu i da Oklahoma više nema šestog igrača sposobnog napraviti razliku, Memphis čak i s ovako neuglednom skupinom imena uopće ne djeluje loše. Dapače, čak i ako ostanu samo na Baylessu, a da pritom dobiju Arthura nazad nakon ozljede (čime bi konačno mogli malo odmoriti Zacha i Marca jer Speights to nije u stanju sam samcat), imat će na raspolaganju solidnu užu rotaciju za playoff.

Ali, nisu samo bolja klupa i trenutno dobar postotak šuta razlog za iznenađujuće dobre igre Memphisa, već i manje izgubljenih lopti što proizlazi iz bolje uigranosti dvojca pod košem s Gayom i Conleyem, točnije s jasnije izraženim identitetom za koji je zaslužna Hollinsova odluka da se napad vrti preko Gasola puno više nego preko Gaya. Također, sve je više pick & roll akcije za Conleya koji to koristi izuzetno kvalitetno. Gay je tako tek treća opcija u kreaciji igre (iako i dalje ostaje najveći potrošač lopti, ali sada ih barem troši nakon što ga razigraju Gasol ili Conley), što je izuzetno dobra vijest za Memphis.

A da ne bi ispalo samo da kudimo Rudya, treba istaknuti koliko je bitan u borbi protiv Miamia i Oklahome – ono što dozvoljava Memphisu da dominira pod košem u ovim dvobojima sposobnost je Gaya da 1 na 1 smeta Jamesu i Durantu. Čovjek možda nije franšizni talent, ali je mrcina od atlete koju ove dvije momčadi jednostavno ne mogu braniti ako su James ili Durant zauzeti pomaganjem pod košem. Što je samo još jedna potvrda onoga što smo pričali prije dvije sezone (a onda se ozljedio Zach i sve smo to zaboravili kao da je čovjek u najmanju ruku umro) – Memphis je matchup noćna mora za cijelu ligu.

Imamo prisutan i jedan minus koji je rezultat novih tendencija, a taj je da Memphis više nije dominanta momčad u ukradenim loptama, što proizlazi iz smanjene uloge Tonya Allena (pao na 22 minute po utakmici), ali kako to otvara više minuta šuterima, ti poeni iz kontre nadoknađeni su tricama što je u principu pozitivna zamjena. Bez Tonya ta njihova obrana više nije toliko moćna, ali ravnoteža u igri je trenutno takva da to nitko i ne primjećuje.

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4745 bodova)

Ibaka i Durant polako izrastaju u obrambene asove, kvragu čak i Westbrook počinje sve manje zapinjati u blokovima, ali nakon ove trojke vlada takva suša da je pitanje kako bi podnijeli ozljedu nekog od nositelja. Presti je napravio dobru stvar što je zamijenio Hardena za fleksibilnost jer postaje očito kako je nekim igračima došao kraj. Perk se i dalje sjajno tuče pod košem, ali njegovih 5 skokova za 25 minuta na poziciji centra su smiješni (to da je igrač manje u napadu i da se ne može kretati izvan obojanog prostora neću ni spominjati, čovjek je najstariji 28-godišnjak na planeti). Collison je bez Hardenovih zicera beskoristan, Martin i Maynor toliko su slabi obrambeno da ih je nemoguće držati zajedno na parketu u završnici (a skoro i uopće), a to pak znači da treba trpiti Sefoloshu više nego je potrebno.

Brooks bi stvarno trebao malo miksati postave, to svi znamo. Samo, pitanje je s kim? Rookiei Lamb i Jones teško da su spremni dati ozbiljniji doprinos momčadi koja se bori za vrh Zapada, a to znači da OKC trenutno ima jednu jedinu postavu koja igra košarku – Russ, Martin, Thabo, KD, Ibaka. Ova petorka ima i dovoljno dužine, dovoljno skočnosti i dovoljno snage, a ujedno je i jedina koja može dovoljno dobro šutirati da opravda boravak Sefoloshe na parketu. Njihova startna postava je, usprkos relativno laganom rasporedu, negativna što se tiče plus/minus učinka, a provela je dva puta više minuta od sljedeće na parketu.

S jedne strane, Brooks bi stvarno trebao zaboraviti na Perkinsa. S druge, barem je sve više počeo koristiti Duranta na četvorci. Odlaskom Hardena, ova toplo-hladno dinamika postat će svakodnevica u Oklahomi, ali nemojmo napraviti grešku i probleme za sve svaliti na odlazak Brade. Ne, temelji ove momčadi su i dalje dobri, ali ostatak kuće je daleko od završne faze. S Hardenom bi imali krov, ali ne i zidove. Čeka ih ogroman posao da pronađu identitet, ali to je bio put na kojem su bili i prošle sezone i jedno Finale ne bi nas smjelo toliko zavarati da zaboravimo kako ova momčad nikada nije imala fluidnu 5 na 5 igru kao osnovu. Problem je, eto, što sada nemaju ni onu 3 na 3 na račun koje su preskočili jednu razvojnu fazu.

5. LOS ANGELES CLIPPERS (4625 bodova)

Slično Memphisu, Clippersi se nameću kao rušitelji trenda. Dok se udarne momčadi lige, prije svih lanjskih finalisti, okreću niskim postavama i šutu iz vana, Clippersi i Memphis žive od dobre stare unutar-van kombinacije. I kao što Memphis trenutno djeluje izvrsno jer nadopunjuje centarsku igru šutom iz vana, Clippersi djeluju jednako dobro su njihovi visoki postali opasnost na obje strane parketa.

Paul opet briljira i drži sve pod kontrolom, a stigne se i dodatno odmoriti jer su Crawford i Bledsoe sjajni u svojim rolama (gube previše lopti, što bi mogao biti problem, ali u playoffu će ionako Paul zaigrati 40 umjesto 30 minuta i kontrola lopte će opet biti uspostavljena), a Griffin mu je iz utakmice u utakmicu sve bolji partner u postu.

Njegova partija protiv Heata jasno je pokazala kako u ovom trenutku u ligi nema 5 boljih igrača u post up igri – osim što je zabijao protiv nemoćnih Jamesa i Battiera, još je važnije da je kažnjavao svako udvajanje povratnim loptama koje su Paul i Crawford uredno stavljali u koš. Ovakav unutar-van balans izneredio je Heat više od ikakve mase i postavlja se pitanje o kakvoj mi to revoluciji pričamo kada će vrlo vjerojatno čak tri polufinalista Zapada biti momčadi s klasičnim centrima i klasičnim četvorkama (Lakersi, Memphis, Clippersi). Obzirom kojom se lakoćom dotični nose sa Spursima, Heatom i Thunderom, budući draftovi koji donose gomilu kvalitetnih centara mogli bi biti važniji za razvoj lige nego se itko nada.

Naravno, Crawford neće vječno igrati košarku života, ali u ovom kontekstu nema sumnje kako će ostati one man offense, što je uloga kojom se proslavio u Atlanti. Kako je Bledsoe spreman za puno veću ulogu, ispada je najveći problem ove momčadi rotacija pod košem. Trenutno i Turiaf i Hollins izgledaju solidno za razliku od Odoma, ali pouzdati se u njih u važnim utakmicama neće biti moguće, a to znači da će Vinnieava raspodjela minuta igrati važnu ulogu.

Naravno, naš omiljeni trener ne propušta priliku da nas podsjeti na svoje postojanje pa starta s Williem Greenom (kojem trenutno upadaju trice), ali svima je jasno da te minute moraju pripasti Bledoseu. Eventualni povratak Billupsa tu neće ništa promijeniti osim što će im dati dodatnu sigurnost – mislim da u ovoj fazi karijere, posebice nakon ovakve ozljede, Chauncey ne želi biti išta više od pomoćnog trenera.

Jasno, moramo spomenuti i Jordana. Očito je kako je preko ljeta dodao poneki napadački potez poprilično siromašnom arsenalu, ali ono što je još važnije – igra bolju obranu. Jasno, i dalje tu ima kašnjenja u rotiranju i preuzimanju, ali u odnosu na ono lani, danas je koristan igrač, što u kombinaciji s Blakeovim napretkom na obje strane parketa obećava nastavak uspješne sezone.

6. CHICAGO BULLS (4600 bodova)

Čak i kada prilagodimo njihove rezultate laganom rasporedu, ne možemo umanjiti vrlo solidne brojke postignute i u obrani i u napadu. Doduše, ovo potonje dobrim dijelom počiva na nikada boljem šutu Joakima Noaha (čak i slobodna gađa s 80%), što je ili znak da je ovoga ljeta ozbiljno radio na tome ili se radi o fazi koja će se ubrzo stabilizirati na nižim vrijednostima. Međutim, za obranu nema straha, osim ako Thibo ne odluči još manje koristiti Gibsona (dvije najbolje postave Bullsa i dalje uključuju njega). Također, obzirom na tanku klupu, čudno je da Butler ne dobiva više minuta - energija koju iskazuje u oba smjera nije privid. Kako ih tek za mjesec dana čekaju prve ozbiljnije prepreke na rasporedu, bilo bi dobro da se stabilizira nekakva rotacija korz idućih mjesec dana jer ovakvo raubanje Denga i Noaha nije vrijedno dvije-tri pobjede kojih će se dokopati do tada.

7. UTAH JAZZ (4380 bodova)

Težak rasporede drži ih u rezultatskom minusu, ali kada se prekine ovaj suludi niz gostovanja (u prvih 18 utakmica imaju ih čak 13), Jazzeri bi trebali krenuti s pobjedama. Četiri faktora ukazuju da im je jedina slabija strana obrambeni skok, ali to je nešto što bi se trebalo popraviti povratkom u svoju dvoranu i na svoju nadmorsku visinu (mislim, nema drugoga razloga da momčad s ovakvom rotacijom visokih dopušta toliko skokova u napadu). Jazzeri idu prema drugom po redu playoffu kojemu jedina prepreka može biti eventualni trade Jeffersona i Millsapa. Kako je ovo na parketu pod kontrolom (koliko pod kontrolom može biti nešto čime upravljaju takvi ležerni tipovi poput Jeffersona i Mo Williamsa, čije odluke u završnicama su ih do sada koštale barem dvije pobjede), potencijalni događaji izvan parketa trenutno su puno zanimljiviji.

8. SAN ANTONIO SPURS (4345 bodova)

Mašina iz Teksasa izgleda kao da joj povremeno nedostaje ulja, što nikako nije dobar znak obzirom na odlične partije Duncana, solidna izdanja Greena i Leonarda te pobjedničke šutove sa sirenom. Međutim, Parker je u sezonu ušao pod ručnom (ispod 40% šuta trenutno), Ginobili je out zbog nove ozljede, što znači da još dobro i igraju. Kada budu kompletni i u formi, možemo očekivati da uđu u novu seriju pobjeda (kao da sada nemaju sjajan score usprkos kilavim izdanjima). Ali, obrana je i dalje prosječna, a to, obzirom na rast Lakersa, Memphisa i Clippersa u odnosu na lani, ne obećava.

9. MIAMI HEAT (4205 bodova)

Miami očito ima namjeru do kraja izgurati ovaj eksperiment s izvrsnim napadom i prosječnom obranom iako se takav model rijetko pokazao uspješnim. Međutim, upravo je Heat na svojoj koži osjetio kako je to kada napad funkcionira toliko dobro da obrana nije nužna (protiv Dallasa) i sada se očito osjećaju spremni da nešto što je iznimka pretvore u pravilo. Vremena se mijenjaju i tko zna, osvoji li Heat tri naslova za redom naslonjen na napad, možda košarku više nikada nećemo gledati istim očima, očima koje su se nagledale potvrda nepisanog pravila o tome kako obrana donosi naslove.

Samo, problem je što u ovom trenutku obrana Heata nije ni prosječna. Jasno, dio problema leži u užasnom rasporedu koji im je nametnula liga, tijekom kojega su ne samo igrali protiv užasno kvalitetne konkurencije, već su istovremeno završili i na turneji na kojoj su odigrali utakmicu više od ostatka lige. Pa ti budi prvak. Ali, čak i kada sve ovo uzmemo u obzir, ostaje činjenica da Miami olako ostavlja protivnike na otvorenim šutevima i da su trenutno po najvažnijem segmentu obrane – protivničkom postotku šuta – gori od Raptorsa, Bobcatsa, Pistonsa i Wizardsa.

Jasno, čak je i lanjski šampionski Heat igrao obranu s hrpom udvajanja i pomaganja te su im momčadi sklone kretanju lopte poput Bullsa, Bostona, Spursa i Milwaukeea zbog toga uvijek radile probleme, ali nikada nisu ovako drastično trošili vanjske igrače zbog toga što nemaju visokog koji može odigrati jedan na jedan u obrani. Ne zaboravimo da je u ovom sistemu Bosh centar, što znači da mora preuzimati snažnijeg protivničkog visokog, tako da ni taj jedan dvoboj pod košem nemaju u egalu. A o tome što ovakva potrošnja radi LeBronu najbolje govori sljedeći primjer.

Lani je LBJ imao PER učinak od 32 boda, a oni koji su pratili IOR rangiranje sjećaju se da smo u njemu koristili SuperPER do kojega smo došli tako što smo individualnom PER-u baziranom isključivo na učinku u napadu dodali i brojke koje su protiv određenog igrača, u ovom slučaju LeBrona, ostvarivali protivnici. LeBron je tako direktne protivnike ostavljao na 11 bodova, što je 4 manje od ligaškog prosjeka. Kada dodamo tih 4 prvotnom iznosu od 32, dobijemo SPER od 36 po kojemu je LBJ bio uvjerljivo najbolji igrač u ligi.

Ove sezone James u napadu ima još bolji učinak od 33 boda, ali, kako dvije trećine minuta provodi pod košem, učinak u obrani pao mu je na 19, što znači da direktni protivnici protiv njega ostvaruju čak 4 poena više od prosjeka. Sljedeći maloprije spomenutu formulu, odnosno oduzmemo li ova 4 boda od 33, ispada kako je Jamesov SPER 29, dakle 7 bodova slabiji od lanjskog. Jasno, radi se o malom uzorku utakmica, ali možemo zaključiti kako ovaj stil igre vuče unazad ne samo obranu Heata, već oduzima LeBronu svu onu vrijednost koju je imao kao stoper na perimetru pretvarajući ga u negativnog obrambenog igrača bez uloge (u ovom sistemu on prije svega pokušava krpati svaku rupu što je jednostavno nemoguće).

Sjetimo se samo nedavne serije utakmica. James i društvo su izuzetno kvalitetno blokirali i udvajali visoke Memphisa kako bi kontrolirali skok i spriječili lagane poene u reketu, ali su pri tome gubili toliko energije da su ostavljali perimetar otvoren rešetanju (nećemo sada o tome što je Memphis gađao van pameti i što Miami nije mogao zabiti slobodno jer to ne mijenja činjenicu da ovakve momčadi Heatu rade probleme). Još indikativniji problem nedostatka visine bila je dominacija Omera Asika koji je kontrolirao reket u obrani, dok je u napadu trpao (19 koševa) zajedno s Patrickom Pattersonom (zabio 17). Ovaj dvojac je teško usporediti s Gasolom i Ze-Boom, a opet su radili što su htjeli jer je jedan uvijek bio otvoren.

Clipperse i Blakeove povratne smo već spomenuli. Istina, pobijediti Denver nakon ovakvog niza gostovanja mogu samo najveći, ali realno Denver u ovakvom izdanju nije ozbiljan protivnik – niti imaju visoke kojih se treba bojati, niti imaju opasnog vanjskog igrača obzirom na formu Lawsona i Gallinaria. I tako neozbiljni ostali su do kraja u utakmici zahvaljujući majstoru Milleru i skokovima Farieda.

Jednostavno, ovo s niskom postavom neće ići jer previše troši Jamesa i Wadea, još više nego su se trošili u starom sistemu zbog potrebe da, osim rotiranja na perimetru, sada moraju trčati na udvajanja u post svaki put kada netko stane u 1 na 1 situaciju s Boshom ili Battierom (ako mislite da bi se problem jednostavno riješio samo tako da se James direktno stavi na jednog visokog cijelu večer, razmislite opet - bez Jamesove brzine i čitanja igre na perimetru, obrana Miamia bila bi još slabija, Spoelstra si ne može dozvoliti trošiti ga isključivo na guranje u postu, a uostalom pogled na učinke trojki i četvorki protiv njega jasno govori da se u ovoj podjeli uloga James više ne koristi kao stoper nego isključivo kao libero, dakle pokušavaju od njega napraviti igrača Chandler-Howard profila - mislim, samo čekam dan kad će Spoelstra istrčat samo s njim i reći mu da igra 1 na 5).

Taj dodatni šuter na parketu kojega donosi mala postava stvarno dobro dođe da napad bude tečan (Heat je uostalom i dalje šuterski momčad broj 1 u ligi), ali dilema je jasna – ili će patiti u napadu i više trošiti Wadea i Jamesa na tom kraju (a Wade se vraća nakon ozbiljne operacije koljena i trebao bi ući puno laganije u sezonu od ovog suludog ritma koji mu je nametnut) ili će patiti u obrani i više ih trošiti na guranja sa zvijerima. Iako nam se čini da je odluka laka, a ta je dati više minuta Anthonyu i Haslemu na račun Lewisa, Battiera i Millera, ne treba zanemariti da na Istoku nema ovakvih centara kao što je slučaj na Zapadu i da se rijetko dogodi niz u kojem iz večeri u večer na gostovanju igraš protiv nasilnika poput Randolpha i Griffina. Dakle, Istok je njihov za koji god scenarij se odlučili. Ali, nalete li u Finalu ne nekog od Golijata, vrlo lako bi nas mogla čekati promjena stila igre slična onoj koju su prezentirali lani protiv Thundera jer ovo sada baš i nema smisla. Sad, ima li smisla držati Anthonya cijelu sezonu na klupi i onda ga izvući u Finalu, pokazat će vrijeme.

10. DALLAS MAVERICKS (4135 bodova)

Ne smijemo zanemariti da dobar dio dobrih napadačkih brojki proizlazi iz činjenice da su uz Wolvese do sada imali najlakši raspored. Čak i nakon prilagodbe to ih ostavlja relativno visoko, ali ovo je nešto što će se ispraviti s većim brojem utakmica. Mayo i Collison lagano postaju pročitane knjige, Dirkova ozljeda i dalje je obavijena velom tajne, Minnesota je žilavija od Chucka Norrisa, a to znači da će Carlisle morati izmisliti nešto u hodu misli li zaustaviti curanje u obrani i ostaviti ih u trci za playoff.

11. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4120 bodova)

Obrana djeluje odlično, ali, obzirom da su imali najlakši raspored u ligi, možemo reći kako se radi o trendu koji se neće održati, nema šanse da ostanu na vrhu u defanzivnom učinku. Potpisali su Josha Howarda kao zamjenu za Budingera, što baš i nije idealno jer je Howard bliži lanjskim ne-šuterima, ali jednostavno nisu imali izbora, epidemija ozljeda koja ih je napala rijetko se viđa. Opet, dok imaju Kirilenka u ovakvoj formi, mogu se nadati plovidbi kroz i dalje lagani raspored sve do povratka Lovea.

12. ATLANTA HAWKS (4025 bodova)

S nikada gorim Joshom Smithom napad tone, a to nije dobro jer je napad trebao biti oslonac ove sezone. Ok, čovjek je imao nekih problema s ozljedom, raspored nije bio lagan, a i sezona je tek počela, ali TS% od 39% je ispod svake razine za nekoga tko minute provodi u reketu (barem većinu njih jer često igra trojku). Smith ne samo da ne može pogoditi tricu ili dugu dvicu, već ni slobodno, a Drew mu ne radi uslugu kada ga gura na perimetar kako bi zaštopao rupu na boku (dapače, time ga samo gura još dalje od situacija u kojima je solidan). Ukratko, raspored im je ubitačan do sada, gnjave ih sitne ozljede, ali najveća muka je i dalje stoperska uloga na boku koju nema tko popuniti. Plivaju jer su šuterski dobri usprkos Smithu, ali, ne srede li tu obranu uskoro, ništa od vrha Istoka.

13. MILWAUKEE BUCKS (3985 bodova)

Još jedna momčad na Istoku koja ne igra bajnu obranu, ali živi od dvije petorke, posebice ove druge koja nosi sve pred sobom. Udoh i Sanders pod košem kontroliraju skok i reket, Udrih i Dunleavy zabijaju i razigravaju i sada je samo pitanje kada će Skiles ovoj četvorci pridružiti Ellisa ili Jenningsa i tako dobiti playoff momčad na Istoku. Dalembert i Ilyasova su neprepoznatljivi i više jednostavno nema smisla upadati u minuse s njima koje kasnije treba stizati. Ellis i Jennings ne funkcioniraju dobro zajedno, ali, s Dunleavyem kao tampon zonom i dva igrača kojima je stalo do obrane pod košem, na ovakvom Istoku bi mogli do playoffa.

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3935 bodova)

Curry i Thompson ne mogu pogoditi ništa, Lee djeluje kao da cijelo ljeto nije pojeo pošteni biftek, Bogut je ozljeđen i druži se više s doktorima nego suigračima, Rush je otpao do iduće godine. Ne zvuči sjajno, ali hej – Mark Jackson je uspio. Ova družina igra obranu, pa makar previše faulirali. Uspiju li još zaigrati nešto što liči na tečan napad, mogli bi iskoristiti muke po Dallas i Minnesotu, što bi obzirom na njihove vlastite muke bio vrhunski podvig.

15. BROOKLYN NETS (3885 bodova)

Netsi napucavaju slabašnu konkurenciju, raspored im je skrojen baš kako treba na početku sezone. Imali su tri zicera za redom (dva susreta s Orlandom, jedan s Cavsima) plus Boston u back to backu bez Ronda. Ono što je hvale vrijedno je da dobivaju utakmice koje moraju usprkos blijedim partijama Derona i Johnsona, a ono što treba kritizirati je očajna igra u obrani. Brook Lopez ispada u pick & rollu kao osigurač u Dalmaciji tijekom oluje (posebice su ga dobro unakazili Varejao i Irving), kasni u rotiranjima i nikada ne zatvara bekove, ali se barem trudi – njegove blokade su jedini pokazatelji obrane u Brooklynu od kada se Wallace ozljedio. Kada vam Blatche ulaskom na parket podiže energiju, to sve govori.

16. DENVER NUGGETS (3870 bodova)

Da li je moguće da su dolazak Iguodale i Lawsonov novi ugovor ugasili vatru u ovoj momčadi? Kao, svi su osigurani pa se više nemaju potrebe dokazivati? Mislim, nejasno je da napad Georgea Karla mijenja sve one nekadašnje ulaze u reket i iznuđena slobodna za nerezonske trice. Koje ne mogu pogoditi – i Gallinari i Lawson šutiraju ispod svake razine. Jasno da bez dva nositelja napad šteka i praktički jedina svjetla točka su Fariedovi skokovi u napadu i gomila dodatnih pokušaja koje im donose (iako je sve uzalud jer ionako ne mogu zabiti ništa).

Dobri stari Miller i dalje igra kao as, Iggy je i dalje car (zaustavio Harden show, plus i dalje drži protivnike 7 PER poena ispod prosjeka), a McGee i Koufus daju dovoljno u sredini da obrana djeluju solidnije nego se itko nadao ovako rano u sezoni. Samo, nastave li dva glavna igrača igrati kao da su na haklu, sav napredak uokolo je uzaludan.

17. NEW ORLEANS HORNETS (3705 bodova)

Monty Williams i dalje usavršava svoj doktorat ne temu vrhunske obrane, problem je što pri tome napad baš ne briljira. Kada ste prisiljeni dovesti Matta Carrolla da barem stvorite privid da imate šutera na klupi, sve je jasno. Dok traže Erica (ne Cantonu), Monty će uz pomoć tri bijela brata pod košem opet nadmašiti samog sebe.

18. HOUSTON ROCKETS (3604 bodova)

Sada kada su obrane shvatile da je dovoljno zaustaviti Hardena da bi zaustavili Rocketse, možemo uživati u Linovoj bolnoj prosječnosti koja ne sprječava ligu da ga reklamira na svakom koraku (kao ni Rocketse da se bogate na njegov račun). Ili u Asikovim sjajnim skakačkim partijama. Ili u činjenici da je Kevinu McHaleu već dosadilo trenirati. Izgleda da će u Houstonu osim igrača tijekom godine loviti i novog trenera (zašto ne bi lovili Phila - love imaju, Houston je ogromno tržište, a za Philom će stići i potrebna pojačanja).

19. BOSTON CELTICS (3630 bodova)

Problem je obrana, što nije tipično, ali recimo da će se s vremenom uskladiti kao što su se solidno uskladili napadački – Terry i Green iz utakmice u utakmicu izgledaju bolje, bude se čak i Lee i Barbosa, a čak je i Doc, inače nesklon korištenju klupe, shvatio da ima dvije petorke na raspolaganju ako to želi (stvarno već fascinira Docova nesposobnost da izvuče nešto iz bilo kojeg pojačanje - pa da li je moguće da su svi igrači koji dođu u Boston loši ili je u pitanju ipak nešto drugo). Međutim, kao ni momčad, ni te petorke nisu balansirane. Boston je i dalje bez trećeg visokog što je problem koji ih očito neće napustiti.

Sullinger dobro skače, ali još nije spreman pomoći ozbiljnije u rotaciji, a nije da je nepotreban obzirom da je četvrti visoki Wilcox, čija uloga u ligi u ovim godinama može biti samo ta da igra kada je utakmica ili odavno dobivena ili izgubljena. Doc je pokušao stvoriti rotaciju tri visoka gurajući Sullya u petorku s Garnettom, pokušavajući s Bassom kao poticajem s klupe, ali ni to ne ide jer Bass je igrač zadatka koji izgleda puno bolje nego što jeste samo kada je uz Garnetta. Bez Kevina da mu čuva leđa i otvara prostor, Bass je bezopasan, u što se i Doc brzo uvjerio. Dodatni problem je činjenica da KG ima limit na oko 30 minuta kako bi ga se održalo na životu, a to sve skupa ne daje velike nade Bostonu u neki veliki napredak u odnosu na lani. Svaka časta Rondovom trudu iz večeri u večer, ali ova momčad ide onoliko daleko koliko ih njihov MVP Garnett odvede. A sudeći po tome kako igraju obranu onih 18 minuta dok njega nema na parketu, to neće biti predaleko.

20. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3545 bodova)

Najteži raspored u ligi ih je osakatio, ali vidjeli smo dovoljno. Lillard igra izuzetno zrelo za rookiea u napadu, a istovremeno je rupetina u obrani, što je također tipično za rookiea (SPER nakon dva tjedna košarke mu iznosi 9, što je 6 poena ispod prosjeka startera u ligi). LaMarcus se možda pretvorio u šutera u napadu, ali u obrani dokazuje da može igrati centra – njegove partije protiv Duncana i Howarda bile su majstorske. Hickson opravdava titulu kralja nebitnih minuta, gomilajući brojke koje ne znače ništa, Batum kuca na vrata all-stara, a Matthews se još jednom potvrđuje kao rasni 3&D igrač. Klupa je pak posebna priča – Stotts još nije pronašao postavu bez barem tri startera koja bi ostvarila pozitivan rezultat. Sad ostaje samo vidjeti hoće li se iz ovog kupusa išta izvući na kraju balade.

21. SACRAMENTO KINGS (3220 bodova)

Na početku sezone se činilo da barem igraju obranu, ali suspenzije, ozljede i izostanci učinili su svoje – Kingsi su opet potonuli u donju trećinu i obrambeno. U napadu ne funkcionira ništa, da bi nešto funkcioniralo u obrani na parketu moraš držati postavu sastavljenu od Johnsona, Hayesa, Evansa i Thompsona koja ne može zabiti ništa… Žao mi je što to moram reći, ali izgleda da je bivši trener Westphal ipak bio u pravu – Cousinsa treba trejdati i za dobro njega i za dobro kluba jer ovo više nema smisla.

22. INDIANA PACERS (3180 bodova)

George igra sjajnu all-round košarku, ali ima jedan feler koji trenutno ubija vrijednost i njemu i klubu – čovjek nije slasher. Nema dribling ni ulaz, a bez toga nema ni kreacije. 82% njegovih pokušaja završavaju skok-šutom što je postotak sporedne napadačke opcije, nikako triple threat opcije. A ako nemaš ulaz i pregled igre da njima nadogradiš šut, onda se oko tebe ne bi smjela graditi igra. Tu trenutno leži najveći problem Pacersa koji uporno forsiraju maloga, pokušavajući na silu od njega napraviti McGradya. Iskreno, teško je odrediti koliki je problem George, a koliki Vogel.

Mislim, ako momak već nema ulaz, gdje su post up akcije za Hibberta i Westa koje bi završile Georgeovim cutovima i pasovima visokih? Ako već ne može kreirati za sebe, zašto mu dva dokazana asistenta ne bi olakšala život u spot up situacijama? Jasno, tako nešto Vogelu ne pada na pamet, kao što mu zadnje dvije godine nije palo na pamet uigrati nekoliko suvislih akcija. Igraju obranu, točnije prvi su u ligi po branjenju protivničkog šuta, što znači da se trude, ali ovo u napadu već postaje ozbiljno, toliko ozbiljno da bi dobri čovjek Vogel mogao uskoro svoj izuzetni talent za odnose s javnošću ponijeti negdje drugdje – ovakva jezgra si ne smije dozvoliti koketiranje s lutrijom na ovakvom Istoku.

23. CLEVELAND CAVALIERS (2995 bodova)

Najgora obrana lige skrivena je izuzetnim napadačkim partijam Irvinga i Varejaoa, izuzetno ugodnim doprinosima Waitersa i Thompsona, odnosno Varejaovim skakačkim ludorijama. Međutim, dok god u prosjeku primaju 6 poena više nego zabijaju, uzalud im podatak da se napadački približavaju gornjoj trećini - ni najbolji napad u ligi ne bi sakrio njihove probleme u obrani. Irving je sve bolji kao play, što je sjajna vijest na Cavse (obrambeno i dalje uglavnom ne zna što radi), ali MVP ove momčadi i dalje je Andy koji ističe kandidaturu za prvo ime prijelaznog roka (Miami, San Antonio i Oklahoma mogu samo sanjati o ovakvom igraču). Nedostatak ikakve klupe također je gadan problem – Irvingova zamjena Sloan jedan je od najgorih igrača trenutno u NBA (a njegova zamjena je lani najgori igrač lige Jeremy Pargo), ovaj Leuer nema veze s onim lanjskim iz Bucksa, a, gledajući C.J. Milesa, Kevin O’Connor zadovoljno kima glavom – odbivši mu dati novi ugovor, bivši GM Jazza izbjegao je još jedan metak.

24. TORONTO RAPTORS (2760 bodova)

Teško je bilo zamisliti da nešto može biti gore od skupih ugovora koje su dali Fieldsu i DeRozanu (jednoga bi čovjek još i mogao oprostiti, ali dva ovakva poteza, to je već dovoljan razlog da Colangelo dobije nogu), ali može – njihova igra. Bez Lowrya, ova momčad nema talenta za suprostaviti se čak i najbanalnijoj konkurenciji. Koliko god se Valanciunas i DeRozan trudili, ovaj napad nema širine – zaustavite Bargnania i više nitko ne može zabiti. A s rookie centrom u sredini nije lako ponoviti solidne prošlogodišnje igre u obrani. Nego, vratimo se na ugovore - ovakvim trošenjem sve su stavili na jednu kartu. Ukratko, bude li Valanciunas išta manje od all-star igrača, Toronto se idućih pola desetljeća može oprostiti od playoffa jer su si upravo zalupili vrata bilo kakvom pojačanju.

25. PHILADELPHIA 76SIXERS (2755 bodova)

Hoće li Sixersi ostati u borbi za playoff do eventualnog povratka Bynuma uz formulu očajan napad – solidna obrana? Odgovor na ovo pitanje krije se u Dougu Collinsu, točnije u pronalasku nekakve rotacije. Što zbog ozljeda, a što zbog potrage za odgovorima, Collins do sada miksa preko svake granice, ali bezuspješno. Jedino što je do sada jasno je da o sudbini momčadi odlučuje Holiday, koji gubi lopte preko svake razumne mjere, a da napad funkcionira samo kada je na parketu visoki duo Hawes – Young. Jasno, ova kombinacija dozvoljava previše koševa za Collinsov ukus, ali sreća u nesreći je što, zbog ozljede Browna, Collins baš i nema rješenja (iako ih pokušava izmisliti, pa je tako neki dan koristio Dorella Wrighta kao stretch peticu). Evan Turner nema rolu, Nick Young nema rolu, Jason Richardson je bio ozljeđen i trenutno traži rolu – dok se ovdje posloži hijerarhija, sezona bi mogla biti gotova. A time, nadamo se, i karijera "GM-a" Collinsa.

26. ORLANDO MAGIC (2690 bodova)

Napadački su brzo potonuli, obrambeno se još nekako i drže, ali sve je to pitanje konteksta. Kako sezone bude odmicala, bit će sve manje momčadi koje će im dopuštati da ostanu u igri pristupom. A kako je borbenost sve što ova skupina plaćenika ima, u takvim okolnostima ne gine im još veći pad. Također, pomalo je tužno gledati dva dokazano kvalitetna igrača kao što su Redick (idealan za Memphis) ili Afflalo (idelan za Lakerse) kako gube najbolje godine u ovakvom okruženju. Samo, jebiga, netko i to mora.

27. DETROIT PISTONS (2465 bodova)

Lawrence Frank je živ! Ubacivanje Singlera u petorku donijelo je prve rezultate (momčad je konačno imala šutera koji može malo raširiti reket za Monroea), a eventualna odluka da se Stuckey ostavi u ulozi šestog igrača, gdje bi njegove combo vrline mogle doći do izražaja, trebala bi dati dodatni impuls impotentnom napadu. Jasno, obrani ne može pomoći ništa, ali barem više nisu najgori.

28. CHARLOTTE BOBCATS (2455 bodova)

Dunlap inzistira na NCAA presingu kakvoga se ne bi sramili ni Pitinovi Celticsi (a znamo kako je to završilo, tako da dugo, dugo nitko nije ulazio kroz vrata svlačionice Celticsa), što baš i ne daje rezultate, ali Catsi lete na sve strane u napadu, koriste poprilično lagan raspored i trpaju dovoljno da nadoknade manjkavosti. Kojih ima i više nego dovoljno. Stoga idemo o dobrim stvarima. Kemba je i lani pokazao nos za zabijanjem zbog čega ga je lako bilo zamisliti kao idealnog šestog igrača, ali trenutno uz trpanje i sasvim solidno razigrava što ga čini možda i budućom startnom opcijom, jasno pod uvjetom da drugi bek uz njega ne bude nesposoban kreirati za sebe i druge (drugim riječima, Kemba u svojoj igri ima dovoljno Westbrooka da pored sebe treba Hardena, ne Kevina Martina). MKG za rookiea igra neviđeno solidnu obranu (to smo i očekivali od igrača takvog profila, ali svejedno te iznenadi da je netko tako mlad tako zreo), a Kemba i kolega rookie Jeff Taylor mu u tome itekako pomažu. Veterani su uglavnom nezainteresirani, osim Mullensa koji i dalje vjeruje da je reinkarnacija Larrya Birda, ali oni i nisu bitni – Dunlap je našao zajednički jezik sa svoja tri klinca (Biyombo je još preveliki projekt da donosimo ikakav sud o njegovoj budućnosti) i to je jedino važno.

29. PHOENIX SUNS (2380 bodova)

Obranu ne igraju, što nije čudno, a napad je kilav, što također nije čudno. Ipak, iskoristili su jedan od lakših rasporeda da dođu do finog broja pobjeda. Kada zaredaju ratovi protiv divova na Zapadu, to će im malo značiti. Dudley je nestao u akciji. Scola i Dragić imaju dobre brojke, ali igraju euroligašku košarku u stilu ja zabijem tebi, ti zabiješ meni (sreća, John Amaechi je u mirovini, inače bi se odlično uklopio u ovaj roster). Dobra vijest je da Gortat i bez Nasha potvrđuje klasu, samo, nažalost, niti to itko primjećuje pored Beasleyevih cigli, a niti je ikoga briga jer igra za Sunse. Zaboravite na "Occupy", jedini pokret bitan u ovom trenutku je "Free Marcin". U ligi u kojoj šampionske momčadi nemaju centra, to da jedan ovakav fajter propada u Sunsima prava je perverzija.

30. WASHINGTON WIZARDS (2300 bodova)

Ne znam koliko im mogu pomoći i Wall i Nene obzirom da je ostatak rostera neki dan doslovno pregažen od Bobcatsa. Nemaju ideje, nemaju šuta, nema ničega – Chris Paul bi im donio nešto od toga, ali Wall je daleko od Chrisa Paula, pogotovo šuterski, tako da je iluzorno očekivati da njegov povratak pokrije rupe u spot up igri koja se u slučaju Wizardsa zove "baci ciglu da se igramo". Bez Nenea nema ni pick & rolla, a to sve skupa znači da napad Wizardsa i ubuduće ostaje na dnu. Obrana je ok, daju sve od sebe, što je znak da Wittman radi svoj posao, ali koga za to briga – Grunfeld je zeznuo stvar dovođenjem nepotrebnih “pojačanja”, netko za taj trošak mora platiti. A gdje ćeš lakše žrtve od trenera bez pedigrea, koji je i ostavljen samo zato da posluži kao još jedan alibi neuništivom GM-u Wizardsa.

9Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 1.

Posted by Gee_Spot

Tjedan dana igre je iza nas, neke momčadi imaju po 3, neke čak i 5 utakmica na kontu (barem u trenutku dok pišem ovaj post), što naravno znači da nikakva rangiranja po snazi na temelju prikazanoga nemaju smisla (ranijih godina pribjegavao sam formuli power rankingsa nakon minimalno mjesec dana igre, kada je na raspolaganju bilo dovoljno materijala da se izvuče nekakve pažnje vrijedne zaključke). Prošli tjedan sam istaknuo kako će poanta ovih redovnih tjednih postova ionako biti prvenstveno praćenje trendova u ligi, što u kombinaciji s malim uzorkom dovodi do odluke da izbacim riječ power iz naslova. Naime, za pravi poredak snage uvijek je najvažnije imati na umu širu sliku, točnije šanse da se na kraju balade podigne trofej. Kako sam uvjeren da bi veći dio sezone poredak na vrhu bio isti jer stvarno ne vidim mogućnost da se itko osim Lakersa suprotstavi Heatu (naravno, pod uvjetom da se u Miamiu uskoro sjete kako tu i tamo treba uhvatiti poneki skok i zaigrati obranu), umjesto power rankingsa, koji bi se ionako bazirali na pretpostavkama (IOR bodovima prije svega), odlučio sam okvir za ove tjedne osvrte bazirati isključivo na konkretnom razvoju situacije iz tjedna u tjedan.

Ovakav pristup dovodi do izuzetno uskog konteksta, zbog čega će i rezultati rangiranja, posebice ovih ranih, biti izuzetno čudni. Međutim, da još jednom naglasim, njihova poanta nije u tome da se kaže tko ima najveće šanse osvojiti naslov u slučaju da playoff krene sutra (što je svrha klasičnih power rankingsa), već prije svega da se osvrnemo na ono što gledamo iz tjedna u tjedan. Kako bi cijela priča bila što objektivnija i razumljivija, za određivanje pozicija odlučio sam se poslužiti jednostavnom formulom baziranom na uspješnosti četiri ključna elementa košarkaške igre, s dodatkom koš razlike i težine rasporeda. Pa da objasnim redom sistem.

Uspješnost u obrani i napadu, koja je, nadam se, već postala razumljiv pojam svima koji prate ovaj blog (ukratko, radi se o poenima postignutim ili primljenim u odnosu na broj posjeda lopte, što je nužna prilagodba kako bi se anulirala prividna uspješnost momčadi koji igraju bržu košarku), bila bi jednostavan način za izračunati kvalitetu nečije prezentacije - zbrojiš ih, dodaš težinu rasporeda i imaš poprilično jasnu sliku o tome tko je kako igrao na otvaranju sezone. Međutim, koliko se god radilo o logičnom sistemu, toliko je i jednostavan jer se isključivo temelji na postignutim i primljenim koševima. Ono puno zanimljivije je otkriti kako se ti koševi postižu i primaju, a tu na scenu stupaju četiri ključna faktora košarkaške igre - postotak šuta u obrani i napadu, ukradene i izgubljene lopte, skokovi te omjer slobodnih bacanja.

Iako su ih treneri koristili u svojim analizama oduvijek kao najvažnije aspekte igre, Dean Oliver, otac košarkaške kvantitavine analize, prvi ih je prikazao kroz statistiku. Analizirajući svaku NBA momčad u povijesti, Oliver je došao do zaključka kako su za nečiji uspjeh najzaslužniji spomenuti faktori, pri čemu je izračunao i postotke važnosti u kojima pojedini faktor doprinosi pobjeđivanju. Omjeri su sljedeći:

- postotak šuta 40%
- kontrola lote 25%
- skokovi 20%
- slobodna 15%

Ukratko, Oliver je dokazao kako uspjeh u ovim segmentima igre garantira put do naslova, što su kasnijim izračunima potvrdili mnogi. Korelacija između uspjeha u ovim segmentima igre s konačnim rezultatima momčadi u svim meni poznatim ispitivanjima kretala se između 99% i 94%, što je više nego dovoljno dokaza kako bi ovu teoriju uzeli u obzir. Uostalom, dovoljno vam je svako jutro baciti pogled na box score da se uvjerite kako je momčad s boljim postotkom šuta iz igre ta koja odnosi pobjedu. Osim u slučaju da je protivnik imao puno više pokušaja iz igre zbog dominacije u skoku. Ili je pak prisilio protivnika s boljim šutom na toliko izgubljenih lopti što je dovelo do većeg broja pokušaja iz igre. Ili je pak živio na liniji slobodnih i tako nadoknadio slabiji postotak šuta.

I dok ova formula olakšava shvaćanje igre i praktički objašnjava 99% njene biti (onih 1% ipak treba ostaviti u rukama sudaca i slučaja), korelacija između pobjeđivanja i postotaka koje je Oliver dao određenom faktoru pokazala se puno fluidnijom. Naime, u pokušajima da ih potvrde, mnogi stručnjaci došli su do različitih zaključaka. Npr. dugogodišnji statističar Mavsa Wayne Winston izračunao je kako postotak šuta donosi puno veću težinu nego je to smatrao Oliver, čak 75%, što dijelom objašnjava i dugogodišnju sklonost Mavsa krcanju rostera vrhunskim šuterima, a dijelom valjda i gomilu pobjeda koje su u Dallasu skupili u zadnjem desetljeću (ostalim faktorima Winston je dao sljedeću vrijednost - kontroli lopte 16%, skoku 8% i slobodnima samo 1%).

Nešto manje eksponirani geekovi (ako koga zanima, radi se o autorima s HoopVisiona i The Citya) izračunali su također nešto više korelacije za postotak šuta (55% i 60%) što dovodi do zaključka kako je Oliver možda ipak malo podcijenio važnost šuta, dok su im vrijednosti dodijeljene kontroli lopte i skoku bliže Oliverovima (obojica daju identičnih 20% za ovo prvo, odnosno 15% za skok). Razlika se krije u slobodnim bacanjima, koja oba autora smatraju manje važnima od Olivera, ali se i ne slažu oko njihove vrijednosti (10% i 5%). Kad uzmemo sve u obzir, a držeći se one stare poslovice kako čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek, odlučio sam uzeti srednju vrijednost iz svih ovih ispitivanja te su vrijednosti za četiri faktora koje će se koristiti u tjednim rangiranjima sljedeće:

- postotak šuta 60%
- kontrola lopte 20%
- skokovi 15%
- slobodna bacanja 5%

Drugim riječima, bodovao sam momčadi po uspješnosti u napadačkom i obrambenom dijelu četiri faktora, a formulu sam zaokružio dodavši joj koš razliku prilagođenu težini rasporeda. Ovo pak ne treba dodatno objašnjavati - koš razlika je bolji pokazatelj nečije kvalitete od scorea, što posebice vrijedi u ovako ranom dijelu sezone, dok je težina rasporeda neophodna kako bi znali odrediti koliko su nekome u gomilanju brojki pomogli lošiji protivnici i obrnuto. Što se tiče određivanja težine rasporeda, tu sam se poslužio predsezonskim rangiranjem od prošlog tjedna baziranim na IOR vrijednosti rostera. Primjer u praksi izgleda ovako - Chicago je imao daleko najlakši raspored (sve četiri utakmice odigrao je protiv momčadi iz donje trećine po IOR bodovima), što mu umanjuje prikazanu vrijednost u napadu i obrani i baca ga s drugog mjesta na sedmo.

Da ne pilam više s teorijom, bacimo se na praksu i pokušajmo uz pomoć gornje formule iščitati kako je tko igrao, ali i kome se smiješi napredak, a kome nazadovanje.

1. NEW YORK KNICKS (5755 bodova)

Prvi u napadačkom učinku, treći u obrambenom - Knicksi su u prve tri utakmice rasturili usprkos poprilično nezgodnom rasporedu koji je uključivao dvije playoff momčadi (iako Sixersi u dvije utakmice protiv Knicksa nisu ostavili takav dojam, brojke ih prikazuju kao točno onakvu momčad kakvu smo očekivali - osrednju do boli).

I dok je sigurno kako će s padom tricaških ludorija napad pasti (nemoguće je održati ritam od 14 trica po utakmici uz postotak od 45%), obrana je bez sumnje opet temelj svih njihovih ambicija. S tim da bi mogla biti znatno bolja od lanjske iz više razloga, od kojih je prvi svakako činjenica da Carmelo pod Woodsonom nastavlja igrati obranu na razini na kojoj to nije radio nikada prije. Njegovo bacanje po parketu, energične rotacije i čvrsta igra u reketu tijekom cijele utakmice dodatno pojačavaju lanjski temelj sastavljen od izuzetnog pritiska na loptu vanjske linije i Chandlerove pokretljivosti.

Knicski nastavljaju sijati paniku presingom i bez Shumperta, pa možete samo zamisliti kakvu će grupu terijera Woodson imati na raspolaganju u playoffu kada se Breweru (tko još pamti Fieldsa?), Kiddu, Anthonyu i Chandleru konačno pridruži i lanjski rookie - ova petorka kilava je napadački zbog manjka vanjskog šuta, ali na 5 do 10 minuta u pravim situacijama sijat će teror u obrani.

Manjak šuta pak nešto je što se trenutno ne osjeća, prvenstveno zbog činjenice da Anthony minute na parketu provodi kao četvorka, što otvara mjesto dodatnom šuteru (Felton, Novak, Smith, a po novome i Sheed Wallace). E, tu sada na scenu stupa vječno pitanje oko korištenja Amarea koji svojim prisustvom na parketu oduzima tu dimenziju igre njihovom napadu. Trenutno je ozljeda ta koja ga je udaljila od rotacije, međutim sasvim je dovoljno primjera i iz prošle sezone koji potvrđuju kako su Knicksi jednostavno bolja momčad bez njega. Kako je očito kako si Amare, Chandler i Melo međusobno smetaju (s tim da su puno veći problem Amare i Chandler jer su obojica ovisni o pravovremenom pasu kao ultimativni garbage playeri), logično rješenje bi bilo Amarea koristiti kao trećeg visokog koji bi odmarao i Mela i Chandlera (mislim, u toj ulozi ne može biti gori od kluba "116 nam je godina tek" - Sheeda, Kurta i Cambya, koji još nije ni istrčao na parket).

Uz praćenje situacije oko Amarea, svakako treba držati oko i na Melovoj formi, posebice u obrani, a u napadu će uz održavanje tricaških postotaka ključnu rolu odigrati Kiddova svježina. Dobrog staroga Jasona mnogi su otpisali zbog mizernih šuterskih brojki, ali njegova igra je puno više od banalnoga pogleda na box score. Kombinacija njegove uloga u obrani (bočni stoper) i napadu (playmaker bez slash & kick igre koji vrti akcije s perimetra) daje idealnu ravnotežu ovom rosteru - Kidd može igrati u bilo kojoj postavi jer je u stanju sakriti mane svake kombinacije vanjskih igrača te usput iskoristiti vrline suigrača (poput Brewera koji ovisi o pravovremenom asistu prilikom utrčavanja iza leđa obrane).

Također, njegovo prisustvo daje Knicksima još dodatnog šampionskog štiha koji je još ranije stigao s Chandlerom. Naime, njegovim dovođenjem Woodson na raspolaganju ima dva ključna pokretača šampionskih Mavsa, a kako vrlo dobro znamo da je Melo opasan u sličnim situacijama kao Dirk (nije toliko dobar u postotcima s poludistance, jer na kraju krajeva nitko nije toliko dobar u postotcima s poludistance, ali zabit će svoju kvotu), ispada kako se u New Yorku pokušava posložiti isti recept kakav je već jednom zaustavio Heat - vrhunsko kruženje lopte i vrhunski šut u napadu plus fantastičan centar u sredini. Dok trica upada i dok Kidd daje ritam kao mladić, san o rušenju Heata može trajati, ali u stvarnosti Knickse čeka duga, možda i turbulentna sezona (posebice kada budemo gledali Povratak Otpisanoga IV.). U kojoj će ih držati ono što ih je držalo i lani i ono zbog čega većina nas koja ih je vidjela na vrhu Istoka nije sumnjala u njihov playoff plasman - obrana.

I za kraj treba reći još nešto o Woodsonu. Kao i Atlanta tijekom njegova mandata, i Knicksi su trenutno uvjerljivo najsporija momčad lige (4 posjeda lopte manje od prosjeka, 7 manje od prvoplasiranih Clippersa), a, ako je suditi po Woodsonovom rezimeu, to će i ostati. Postavljeni napadi kroz post, kruženje lopte i šut iz vana temelj su njegovih šuterskih efikasnih napada, striktno pokrivanje i izlazak na svaki šut osnova su efikasne obrane, a ono što bi ovi Knicksi trebali imati slično s Hawksima je i odličan omjer osvojenih i izgubljenih lopti. Izbjegavanje tranzicije smanjuje broj grešaka u kontroli lopte, po čemu su Knicksi trenutno među boljima, a i lani su odmah po dolasku Woodsona od momčadi koja je sijala lopte na sve strane postali jedni od najškrtijih.

Nažalost, taj Amareov ugovor pobrinut će se da i ova Woodsonova momčad zadrži još jednu sličnost s bivšom - osrednjost. Bez još jednog vrhunskog vanjskog igrača koji bi skinuo teret s Carmela i smanjio ovisnost o trici, Knicksi bi već idućeg tjedna mogli završiti puno bliže sredini. Ali, da ih je nakon dugo godina opet užitak gledati - jeste.

2. ATLANTA HAWKS (4700 bodova)

Napad očekivano u gornjoj trećini, obrana očekivano u donjoj. Svi ovi šuteri i brzi combo bekovi omogućuju im da igraju brzu tranziciju što je u ranijim izdanjima s Johnsonom bilo nemoguće, a majstor poput Horforda pak uvijek može povući kada treba stati na loptu. Od prvog dana pak najviše pažnje odvlače problemi na boku - Drew je pokušao bez stopera, što se nije pokazalo pametnim (poraz u prvoj utakmici u kojoj su startali s dva beka i tricašem), zatim je dao šansu Stevensonu (što je rezultiralo problemima u napadu), a u zadnjoj utakmici je zaigrao s velikim frontcourtom (Pachulia kao centar, Josh Smith na trojci). Jasno, situacija se može mijenjati od mathcupa do matchupa, ali očito je kako će problem obrane na boku biti nešto što će ih gnjaviti tijekom cijele sezone. Šteta, jer bogatstvo u napadu je takvo da garantira odličnu sezonu - Lou Williams već je preuzeo komande u zadnjoj četvrtini, Horford je Horford, Teague i Harris itekako tjeraju jedan drugoga na maksimalne napore, a jedan tricaški majstor poput Morrowa jednostavno se ne može izboriti za minute.

3. OKLAHOMA CITY THUNDER (4700 bodova)

Score 2-2 idealno dođe raznim glavonjama da ističu kako nešto opasno ne valja u Oklahomi, ali činjenice su jasne. OKC je imao jedan od najtežih rasporeda na startu i odradio ga je više nego pristojno, Kevin Martin za sada odlično mijenja Hardenov učinak s klupe u ovom šutersko-zabijačkom djelu (nitko od njega ne očekuje da bude kreator za druge), a posebice raduje izuzetno kretanje lopte (barem u njihovim 1 na 5 okvirima u kojima se sve vrti oko dribling-ulaz igre Westbrooka i Duranta) i Durantov all-round učinak (6 asista po utakmici zvuče sjajno u odnosu na raniju pasivnost). Nastavi li napad rasti (kruženje lopte ključno je za kreiranje kvalitetnih pozicija za šut sada kada protivnici imaju manje opcija koje treba udvajati) i nastavi li Durant preuzimati sve veću odgovornost u svim segmentima igre, odlazak Hardena rezultatski se neće toliko osjetiti. Problem je i dalje omjer kontrole lopte (previše ih gube, a premalo osvajaju), ali najveća sjena od svih, pa i Hardenova odlaska, ona je Kendricka Perkinsa. Obrana im je za sada vrlo dobra, skok funkcionira, što opravdava korištenje visoke postave. Ali, Perk i dalje dobiva previše minuta u susretima u kojima za tim nema potrebe što ih košta u napadu. Durant se minimalno koristi kao četvorka što nije dobro i tu najveću odgovornost ima Brooks. Zamjena napada za obranu drži vodu kao jedno od oružja, ali nikako ne bi smjela biti dominantna filozofija. Drugi veliki problem je korištenje klupe - OKC nema dubinu i u tim situacijama ključna je sposobnost stručnog štaba da prepozna idealne rotacije. Trenutno tvrdoglavo odbijanje da više koristi Maynora, pa i mlade vanjske igrače, kako bi se Westbrooka više koristio na dvojci, a Duranta na četvorci, drugu postavu Oklahome baca u ozbiljan minus. Jednostavno, ne možeš si dozvoliti da među top 8 igrača po minutaži čak 4 budu limitirani centri (uz Ibaku, Perka i Collisona tu je po novome i Thabeet). Opet ponavljam, ta visina dobro dođe u obrani, ali uzima danak u napadu koji će kad-tad doći na naplatu.

4. SAN ANTONIO SPURS (4655 bodova)

Spursi su za sada vrlo solidni i u napadu i u obrani, a postotci šuta ukazuju na to da će se vrlo brzo stvari prilagoditi očekivanim vrijednostima, dakle top 5 napadu i obrani negdje između 10 i 15 pozicije. Lopta kruži bez problema, kombinacijom pick & rolla i flexa (obratiti pažnju na sjajne 2 na 2 kombinacije Greena i Duncana u obrnutim ulogama dok Green odrađuje blok u sredini za Duncana koji s spušta s posta, razigrava šutere na boku ili sam napada obruč) kotrljaju se kroz utakmice lakoćom, iako je poraz protiv Clippersa narušio tu idilu naglasivši još jednom svu njihovu nemoć u branjenju pick igre protiv momčadi koja ima izuzetno pokretnog visokog igrača (a Clippersi ih imaju čak dva). Zanimljivo je istaknuti kako Pop trenutno igra pod ručnom, nešto sporije nego što smo navikli u zadnje dvije godine, valjda dijelom i zato što, opet netipično, Spursi još uvijek ne koriste dubinu svoje klupe kao oružje bazirajući se uglavnom na korištenju udarne petorke.

5. UTAH JAZZ (4635 bodova)

Corbin pak pokazuje tvrdoglavost kod korištenja rotacija što je i glavni razlog (uz izuzetno nepovoljan raspored) zašto su Jazzeri trenutno u rezultatskom minusu. Umjesto da koristi bogatstvo koje mu pružaju dvije petorke i malo ubrza igru, Corbin je u porazima jahao startere i forsirao postavljene napade. Dobra vijest je što ima još 77 utakmica da shvati uzorak. Favorsa je postalo stvarno nemoguće držati na klupi, Kanter svakom minutom potvrđuje da spreman za veću ulogu, a umjesto da pusti Burksa s lanca, Corbin minutama hrani plaćenika Foyea. Ipak, kombinacija širine i kvalitetnijih veterena u petorci gotovo da garantira playoff Jazzerima - solidni su u svemu, s tendencijom rasta (posebice šuterski), obrana će ostati solidna dok god Favors bude dobivao minute s Williamsom i Haywardom na boku, a druga petorka je dovoljno potentna da sama odredi pobjednika u sudarima sa slabijim rotacijama. Jedini minus je onaj klasični - previše fauliraju. Ali to u zemlji Mormona više i nije minus već praktički stil života.

6. MIAMI HEAT (4535 bodova)

Kada Knicke napusti trica, Heat će ostati usamljen na vrhu napadačkog učinka. Njihova prezentacija košarke kombinacijom trke, vanjskog šuta i kretanja lopte podsjeća na Spurse u najboljim trenutcima, ali problem je što ova napadačka rapsodija sa sobom donosi jednu manu - bazirajući rotaciju na niskim postavama koje omogućuju prezentaciju ovog nezaustavljivog napada, Spoelstra je dodatno oslabio oduvijek kilavu obranu i skok. Bez Anthonya i Haslema, a s Lewisom i Battierom, Miami pod košem uglavnom nema čovjeka koji igra obranu ili barem skače, što je dovelo do toga da trenutno više podsjećaju na Denver nego na lanjske prvake. Opet, ostanu li ovako dobri u napadu, neće biti nužno da igraju top 5 obranu kao ranijih sezona. Međutim, svakako će se morati popraviti u odnosu na boravak u donjoj trećini u kojoj ih trenutno drže loši obrambeni postotci šuta i loš skok na obje strane parketa, a sve to proizlazi iz manjka pravog centra koji bi otežao postizanje koševa u reketu i skakao za onim laganim loptama koje padaju u blizinu koša. James može puno toga, ali ne može preko noći narasti 10 centimetara.

7. CHICAGO BULLS (4515 bodova)

Na stranu ružni poraz protiv Hornetsa, koji, gle čuda, dolazi od momčadi koja zna igrati obranu, Bullsi su pregazivši slabije protivnike još jednom dokazali da njihova snaga leži prije svega u profesionalizmu kojim igrači pristupaju ostvarenju Thibodeauovih zamisli. Kontrola skoka i lopte te striktna obrana koja ne faulira bez razloga, održat će i ovaj kilavi napad bez Rosea na ruti zvanoj playoff.

8. DALLAS MAVS (4475 bodova)

Vanjski dvojac Collison-Mayo rešeta slabiju konkurenciju kombiniranjem neprestane slash & kick/spot up akcije, a ostatak rostera prati visoki ritam i zabija ono što ostane. Šuterski je Dallas trenutno u neodrživim vodama efikasnosti slično Knicksima, ali Dirkov povratak trebao bi spriječiti značajniji pad. Iako obrana nije na razini izdanja na koja nas je Carlisle navikao tijekom karijere, zamjena obrane za napad obzirom na profil rostera, a posebice obzirom na udarni dvojac na vanjskim pozicijama, ima itekakvog smisla. Najveći plus Mavsima ipak ide na račun sjajnog korištenja postava, nije lako dobiti momčad koja je u stanju skoro 48 minuta pružati startnu razinu kvalitete. Ta dubina i dvije podjednake petorke najveće su oružje Dallasa i više nego dovoljna kompenzacija za ovaj period bez Dirka, a ujedno i najveća snaga za kasnije. Svaka čast Carlisleu i društvu što su stvari posložili ovako rano.

9. LOS ANGELES CLIPPERS (4285 bodova)

To da Clippersi nastavljaju trpati nije vijest, ali vijest je svakako da postoje lagane naznake kako Blake i DeAndre pokazuju znakove obrambenog napretka. Njihov atleticizam u kombinaciji s pritiskom kojega su u stanju pružiti Paul i Bledsoe, plus energija tria Barnes-Hill-Butler na boku, daju Del Negru na raspolaganje potencijalnu ubojitu obrambenu petorku, što bi moglo dobro doći u situaciji u kojoj je Zapad potpuno otvoren. Clippersi djeluju solidno u svim segmentima, a jedina trenutna slabost totalno je netipična i vrlo vjerojatno će se ispraviti s vremenom - Clippersi su među najgorim momčadima što se tiče kontrole lopte, gube ih previše, a to je nešto što se momčadima Chrisa Paula ne događa često (točnije nikada). Problem je pokušaj da se igra iz Paulovih ruku više prebaci u post, a Jordan, Blake, pa čak i zamjene Odom i Hollins, trenutno siju lopte na sve strane zapanjujućim omjerom u ovom nešto bržem i raznovrsnijem stilu igre. Također, problem bi mogao biti/ostati i postotak sa slobodnih. Iako Blake trenutno ostavlja dobar dojam sa solidnih 70%, Jordan još nije ubacio ni jednu - trenutno je na 0-6, a to znači da će završnice do daljnjega prolaziti bez njega.

10. MINNESOTA WOLVES (4275 bodova)

Nema Rubia ni Lovea, ali nema ni problema - lagani raspored koji će potrajati još neko vrijeme poslužit će Wolvesima da sakriju kilavost u napadu i održe privid solidne obrane. Zanimljivo, Adelman uopće ne pokušava igrati klasičnu pick igru s Ridnourom i Bareom, bazirajući se više na akcijama kroz Roya i Kirilenka koji razigravaju s vrha posta u pojednostavljenoj verziji Princetona, a usporeni ritam prilagođen veteranima nadograđen je izuzetnim napadačkim skokom koji Wolvesima omogućuje cijeli niz dodatnih napada.

11. MEMPHIS GRIZZLIES (4155 bodova)

Memphis pati od lošeg šuta iz vana koji olakšava protivniku da se zatvori i oteža život trojcu Gay-Gasol-Randolph koji živi od koševa u reketu, ali za sada to sasvim lijepo kompenziraju svojim standardno dobrim stranama - gomilom ukradenih lopti, gomilom slobodnih i gomilom skokova u napadu. Obrana je dakle i dalje forte, a srce i borbenost način na koji se dolazi do pobjede. Ono što raduje u svom ovom šljakerskom okruženju je odlična igra Gasola i Randolpha na startu, posebice forsiranje Gasola kao glavnog playmakera u standardnim high post akcijama u kojima se Gay sve više spušta u reket sa strane suprotne Zachu. U današnjoj NBA u kojoj je euro formula što više šutera gotovo pa istisnula klasičnu podjelu na dva vanjska igrača i tri unutrašnja (današnje NBA malo krilo, poput europskog, prije svega je vanjski igrač), Hollins će pokušati Gayeve minuse (nije šuter) pretvoriti u pluseve (izuzetan je pod košem), nadajući se kako će ulaganje na jednu kartu sakriti manjak opcija.

12. ORLANDO MAGIC (4090 bodova)

Orlando se trenutno drži u sredini učinka u oba smjera, ali pad neće trebati dugo čekati obzirom da se ne ističu u nijednom elementu igre. Ubacili su poneku tricu, skaču i ostavljaju dojam profesionalne momčadi, što je svakako zasluga trenera Vaughna, ali i hrpe veterana i mladih igrača koji se bore za iduću šansu. Međutim, koliko god Etwaun Moore bio solidan combo bek, nema šanse da njegove playmakerske partije potraju još dugo. Kada protivnici počnu ozbiljnije napadati slabosti Magica u organizaciji igre, njihova sezona je gotova. Ali, hej, barem su imali ovaj tjedan.

13. LOS ANGELES LAKERS (3960 bodova)

Stari, ranjeni i nervozni, Lakersi ipak uspijevaju održati napad podmazanim. Problema ima na sve strane, od ozljeda (Howardova leđa i nedostatak forme, Kobeovo stopalo, Nashova noga), preko klupe (nije u stanju ostati u utakmici ni protiv klupe Blazersa), do već klasičnog implementiranja Princetona (koji iz nekog razloga u ovoj verziji daje veće ovlasti Artestu nego Nashu), ali Lakersi trpaju bez problema, zabijaju slobodna (čak i Dwight) i skaču u napadu kao ludi, čime anuliraju hrpu izgubljenih lopti (koja, da to opet naglasim, uglavnom proizlazi iz toga što Artest češće organizira napad od Nasha). Ono što ih trenutno izbacuju iz svake utakmice je već opjevana klupa, koja je u stanju primiti valjda 450 koševa u 40 minuta. Fascinantno je da Mike Brown nakon svega nije našao bolje rješenje od sljedećega - Artest će se u drugoj postavi koristiti kao bek-šuter kako bi donio visinu na bok. Što bi bilo u redu kada bi Ron završio u roli šestog igrača. Ne, Brown će ga ostaviti kao startera i onda će još dodatno prebaciti odgovornost na svog veterana koji bi tako trebao samo dodatno srozati svoj šut i broj izgubljenih lopti. Drugi problem je obrana, ali ona bi se trebala stabilizirati kako Dwight bude ulazio u sve bolju formu. Lakersi će time prestati faulirati i popravit će skok, ali ono što ni Dwight ne može popraviti je manjak presinga na vanjskim linijama. Ostaje se samo nadati da će mladi Morris možda dati dozu brzine i atleticizma koja nedostaje Lakersima na vanjskim pozicijama (nevjerojatno, ali Brown je ozljedom Nasha dao prednost klincu umjesto još jednom Metuzalemu Duhonu, što mu je valjda prvi logični potez u ove dvije godine na klupi).

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3940 bodova)

Dobra vijest? Jackson je uspio iz Warriorsa izvući solidne obrambene partije usprkos tome što je Bogut limitiran na manje od 20 minuta po utakmici. Loša vijest? To mu je uspjelo protiv jednog od lakših rasporeda, uz gomilu osobnih i uz za Warriorse izuzetno slabašne učinke u napadu. Ulaganje u klupu pokazuje se dobrim potezom, ali gubitak Rusha na cijelu sezonu oduzet će im dio vrijednosti i u tom segmentu (stvarno, što je s ovom momčadi i svim tim suludim ozljedama, oni kao da su anti-Phoenix). Curry je trenutno zdrav, ali šutira ispod svake razine, tako da je praktički jedina snaga momčadi trenutno skok. Povratkom Boguta u punu minutažu, on i Lee pobrinuli bi se da tako i ostane, ali do tada bi Golden State već mogao biti s mislima na idućoj sezoni ne uhvate li Curry i Thompson korak sa šuterskim prosjecima lige.

15. MILWAUKEE BUCKS (3625 bodova)

Skiles nastavlja s korištenjem dviju petorki (pri čemu ova druga predvođena Dunleavyem standardno odrađuje najveći posao), kretanjem lopte i run and gunom, ali bez značajnijeg utjecaja na obranu i napad. Energije ima, ali nema učinkovitosti. Uostalom, 33% šuta Montae Ellisa uz 19 potrošenih lopti po utakmici govori više od bilo kakva četiri faktora. Kada ti je prvi strijelac ovako loš i kada ti se većina napada svodi na duge dvice, pravi je uspjeh plasirati se u sredinu jednog ovakvog izbora, a kamoli imati pozitivan score protiv poprilično zeznutog rasporeda.

16. NEW ORLEANS HORNETS (3605 bodova)

Austin Rivers ne može ubaciti loptu ni u bazen (a uz to izgleda kao da je u NBA stigao iz osnovne škole, a ne iz NCAA programa), Anthony Davis ne može odigrati obranu na nikome težem od 65 kilograma, ali usprkos stasavanju mladih snaga Monty Williams još jednom izvlači maksimum iz limitiranog rostera držeći napad pod kontrolom (spori ritam postavljenih napada preuzeo je od mentora McMillana) i obranu u petoj brzini. Ryan Anderson i Jason Smith bore se kao ludi, Robin Lopez koristan je u sredini i to u roli pravog centra, a ne tek podizača energije s klupe, a Aminu izrasta u vrhunskog stopera. Jasno, napad je očajan, što je sasvim logično kada vam je najbolji bek Vasquez (šut 35%), a limitirani igrači poput Lopeza i Aminua imaju ogromne ovlasti u napadu, ali, dok god daju sve od sebe u obrani, Hornetsi će biti konkurentni u većini utakmica.

17. PHILADELPHIA SIXERS (3435 bodova)

Spori, ružni i ne-efikasni napad koji u prvim utakmicama prikazuju Sixersi nešto je mnogo gore od ičega što su prezentirali lani u reviji dugih dvica. Razlog za to leži prije svega u nesposobnosti Jruea Holidaya da opravda ogromno povjerenje koje mu je povjerio Collins. Do sada smo se pitali da li je problem zašto nije napravio korak naprijed njegov manjak talenta ili sistem koji se vrtio kroz Iguodalu, ali nakon što ga imamo prilike gledati u glavnoj ulozi u kojoj mu je dozvoljeno raditi što poželi, odgovor se nameće sam po sebi - Jrue nije playmaker koji može kreirati za sebe i druge. Šuterski je solidan kao i uvijek, novost je agresivnost u ulazima koja rezultira slobodnim bacanjima, ali čovjek ima užasan omjer asista i izgubljenih lopti, manji od 2 asista naspram jednoj izgubljenoj, što je previše za krilo, a kamoli za navodnog playa. Uglavnom, uzaludnim trošenjem lopti Jrue je oduzeo Sixersima jedno od njihovih najvećih lanjskih oružja - kontrolu lopte. Gube lopte, ne šutiraju i ne pucaju slobodna - Sixersi više nemaju ni onaj jedan segment napada na koji se mogu osloniti. Ipak, čak i bez Bynuma ostat će u trci za playoff zbog dva razloga. Prvi je što ni Milwaukee ni Toronto nisu puno bolji, a drugi je obrana koja je i dalje solidna. Nije više granitna kao što je bila s Iggyem, ali Collins će od vas izvući maksimum u obrani ili nećete igrati. Uzevši ovo zadnje u obzir, moram priznati da jedva čekam prve iskre između Bynuma i Collinsa. Afro Andrew ima jedan još važniji cilj ove sezone od vođenja Sixersa do playoffa, a taj je riješiti se Collinsa, čovjeka zaslužnog za ovaj skrpani roster i nedostatak ikakvog identiteta u napadu.

18. TORONTO RAPTORS (3395 bodova)

Da nije uganuo zglob, Kyle Lowry ponio bi titulu MVP-a prvog tjedna - James i Paul su standardno dobri, Marc Gasol nastavlja briljirati kao srce Memphisa, ali nitko nije odigrao 3 partije na takvoj razini na kojoj je to odradio budući all-star predstavnik Istoka. Lowry je neustrašiv, ali je ujedno i kompletan igrač, koji je Torontu dao potrebnu dozu ozbiljnosti u napadu (šut za tri, izuzetan učinak na liniji, kontrola lopte), ali i u obrani - njegove reakcije u presijecanju linija dodavanja mogu stati rame uz rame s onima Tonya Allena. Nažalost, problem Raptorsa je što ga nitko ne prati. Bargnani šuterski ne postoji (što prevedeno znači da ne postoji nikako), Calderon glumi revolveraša (valjda pokušava nadoknaditi manjak minuta), a DeRozan je DeRozan, kralj nebitnih šuteva. Dodaj tome još igru s dvojcem Fields (ubacio 5 lopti u 5 utakmica) - DeRozan na bokovima i eto ti recepta za katastrofu. Sve bi to još bilo podnošljivo da je barem obrana na lanjskoj razini, ali iz nekog razloga Casey ne može izvući ništa od svojih visokih. Ok, dio krivice leži na njemu i forsiranju dvojca Bargnani-Valanciunas (mali je izuzetno pokretan i spretan za rookiea, ali isto tako je barem sezonu-dvije udaljen od ozbiljnijeg učinka u obrani), ali osim Lowrya na ovom do jučer borbenom rosteru kao da više nitko ne igra obranu.

19. SACRAMENTO KINGS (3325 bodova)

U očajnim napadačkim partijama koje pružaju, a koje su bazirane na manjku šuta iz vana, Cousinsovim ciglama i nedostatku osnovnog kretanja lopte, u sjeni ostaje netipičan napor koji ulažu u obranu. Smartova odluka da u petorku instalira Johnsona dodatno je usporila napad jer sada na boku nasuprot Evansa ima još jednog čovjeka koji ne može ubaciti tricu, ali dala im je potrebnog stopera. Također, ingoriranje rookiea Robinsona i povjerenje ukazano veteranima Thompsonu i Hayesu daje nekakav balans jer sada barem na parketu stalno imaju jednog visokog koji se može i zna gurati u postu. Jasno, bijeg s dna bez Cousinsova značajnijeg napretka nemoguć je, ali dobra vijest se ne smije prešutiti - već je 5 utakmica iza njih, a još se nisu predali. Sazrijevaju.

20. CLEVELAND CAVALIERS (3285 bodova)

Dok Kyrie Irving šutira kao majstor i dok Varejao skače kao luđak, Cavsi mogu računati na solidan napad. Problem je pak obrana koju jednostavno nije lako igrati kada ti rotaciju čini toliko mladih igrača. Međutim, ono najvažnije je da su dobili nešto od Waitersa i Thompsona. Waiters šutira sjajno, ne troši lopte uzalud i odlično nadopunjuje Irvinga u svojoj roli combo partnera koji tu i tamo treba zaigrati s loptom i tako zamijeniti ulogu s Kyriem. Thompson pak skače i trči na sve strane, u jednom energičnijem i smislenijem izdanju nego lani. Teško mogu bolje od ovoga, posebice zbog Varejaove iritante sklonosti ozljedama, ali da su već sada ovako solidni s ovako mladom jezgrom, to je iznad očekivanja.

21. HOUSTON ROCKETS (3250 bodova)

James Harden donio im je toliko željenu zvijezdu, ali to je tek početak jer čeka ih još dug put do slaganja ozbiljne momčadi. Ne fasciniraju ni obrambeno ni napadački, što je i očekivano obzirom na tanku rotaciju, ali nastavi li Asik skakati kao lud i boriti se s Randolphom za titulu najboljeg skakača u ligi (a posebice u napadu), Morey bi mogao imati dvije priče za hvaliti se uokolo.

22. BOSTON CELTICS (3220 bodova)

To da ne djeluju energično u napadu i da su među 5 najgorih u ligi na toj strani parketa, na to smo već navikli zadnjih sezona. Ali, da su u donjoj polovini i obrambenim rezultatima i to usprkos poprilično laganom rasporedu, e to je već pomalo zabrinjavajuće. Nova lica se baš i nisu uklopila u obrambeni pristup Celticsa, a pitanje je i mogu li igrati bolje obzirom na atletske slabosti (Lee i Terry nemaju masu ni visinu za čuvati rasne bekove poput Johnsona ili Wadea, što se da ispraviti povratkom atlete poput Bradleya, ali Sullingerova rookie igra pod košem i Greenova pasivnost teško će se zakrpati). Također, tu je i već standardni problem skoka - Boston i dalje mora čuvati svoj skok s 4 igrača, što otežava tranziciju, a o eventualnom napadanju protivničkog da ne pričamo, tu ne pomaže izgleda ni Sullinger.

23. DENVER NUGGETS (3195 bodova)

Najveće razočaranje sezone. Galinari je ozljeđen, Iggy se uigrava, imali su gadan raspored, ali bez obzira na sve očito nedostaje agresivnosti u napadu - Denver je među najgorima u ligi po broju slobodnih što jednostavno ne sliči na njih. Zadovoljavaju se lošim šutevima, ne šire reket što pak dovodi do netipičnog broja izgubljenih lopti za Karlov napad. A obranu još nismo ni spomenuli - Iggy im je dao odličnog stopera, što su već imali prilike osjetiti i James i Durant, ali rupe pod košem i dalje postoje. Jedino što za sada funkcionira je skok u napadu - Iggy, Faried i Galinari hvataju lopte suludim ritmom iz čega je očito kako se trude. Problem je trenutno pronaći ritam u kojem će funkcionirati i u kojem glavne slabosti - zaštita reketa i šut iz vana - neće predstavljati neprijatelja broj jedan.

24. WASHINGTON WIZARDS (3150 bodova)

Igra bez bekova očekivano ih je bacila na dno napadačke učinkovitosti, ali ne može im se poreći borbenost. Osrednji su u svim obrambenim kategorijama što je za ovako limitirani roster ravno dobitku na lotu. Ideja da dovođenjem veterana poput Okafora i Arize u svlačionicu donose profesionalni duh pokazala se uspješnom, samo je šteta što su pri tome uz duh momci zaboravili donijeti pokretljivost (Okafor) i šut (Ariza).

25. PORTLAND BLAZERS (3125 bodova)

Rookiea Lillard startao je zrelo po pitanju čuvanja lopte, što je dobar znak. Šuterski pak ne briljira, što je također očekivano, posebice obzirom na teret koji nosi. Ipak, ovo prvo ukazuje da se možda radi o pravom playmakeru, a ne priučenom combo beku, što je bitno za iduće sezone. Aldridge, Batum i Matthews potvrđuju svoje kvalitete, ali sve je to uzalud kada nakon njih nema nikoga. Očajna klupa i nemogućnost rotiranja trenutno su skriveni 2-2 scoreom, ali pogled na četiri faktora jasno ukazuje na to da Blazersi nemaju dobre strane i da su jednostavno loša momčad. Obrana ne postoji, a napad za sada živi od činjenice da Lillard donosi balans kompetentnim razigravanjem momčadi. Kada on naleti na rookie zid, a hoće, sve će se raspasti kao što su se vrlo brzo raspali i Stottosvi planovi o run and gunu - s ovako tankim rosterom Blazersi su osuđeni na povratak sporim napadima iz McMillanovog doba.

26. INDIANA PACERS (3100 bodova)

Ok, Denver ipak nije najveće razočaranje do sada, ta titula pripada Pacersima. Spominjali smo već kako su njihovi lanjski rezultati dobrim dijelom bili splet okolnosti, a ne stvarne kvalitete, a početak sezone to izgleda potvrđuje. Prvo, bilo je nemoguće zadržati razinu zdravlja kakvu su oni lani imali što se dokazalo odmah otpadanjem Grangera na duži period. Također, teško je igrati kada nemaš širinu, a njihovi ovoljetni potezi baš i nisu ispravili taj problem. Ovisiti o slobodnim bacanjima kao glavnom izvoru efikasnosti baš i nije dobar temelj, a ovogodišnja nesposobnost da dođu do linije to potvrđuje. Ipak, najveći problem od svega bio je nedostatak kreativnosti koji nije ničim saniran. Nominalni playmaker Hill nije playmaker, a mladi Hibbert i George još nisu dorasli većim ulogama - i dok Hibbert još nema prednost pred Davidom Westom u viziji trenera, svaki Georgeov pokušaj kreacije spuštanjem lopte na pod potencijalna je katastrofa. Kao što je katastrofa i njihov napad bez šuta i bez kontrole lopte u kojem se sve vrti oko inspiracije Davida Westa. Ajde, za razliku od lani, post up situacije do sada su ravnomjerno začinjene pick & pop akcijom, ali pitanje je koliko dugo West može nositi momčad ne priključi li se još netko i ne promijeni li Vogel stil igre (bolje reći, ne pronađe li stil igre). Obrana će ih držati iznad vode dok se traže, dužina koju imaju na svim pozicijama izuzetna je prednost u 1 na 1 košarci, ali bez Grangera na trojci sve će biti za nijansu slabije nego lani. Iako do jučer nisam dovodio u pitanje njihov plasman u playoff usprkos svim znakovima koji su ukazivali na pad, nakon prvog tjedna javile su se i prve ozbiljne sumnje.

27. PHOENIX SUNS (2470 bodova)

Lagan raspored, očajna obrana i loš napad. Obzirom na ovo prvo, ovo treće malo iznenađuje, ali u principu baš i ne kada znaš da je Beasley uzeo loptu u svoje ruke pored Dragića i Gortata, pa i Scole. Bezopasna momčad koja je barem mogla imati šarma da se odlučila držati Beasleya na lancu. Ovako, praktički postaju negledljivi usprkos solidnim napadačkim talentima udarne trojke (koja to nije). I da, gdje je nestao Dudley? Zar nije pametnije gurnuti ga na krilo (što mu je na kraju krajeva i prirodna pozicija), otvoriti mjesto na dvojci Brownu, a Beasleyu dati ovlasti da se napucava s drugim postavama kao šesti igrač? Da li je Gentrya uopće briga ili samo broji dane do otkaza?

28. BROOKLYN NETS (2340 bodova)

Uzorak je malen, ali potvrđeno je kako su strepnje o njihovoj obrani osnovane - u prvim utakmicama djelovali su katastrofalno i neuigrano. Također, skakački bi mogli biti slabiji od Bostona, posebice bude li Avery Johnson držao Humphriesa izvan parketa kako bi mogao otvoriti mjesta za još jednog revolveraša poput Watsona ili Brooksa. Obzirom na to kako je Deron skromno otvorio sezonu, gubljenjem lopti i lošim šutom (praktički je nastavio igrati u istom ritmu u kojem to radi već tri godine, zbog čega sam i upozoravao na mogućnost da nije kontekst glavni krivac za njegove lošije brojke, već isključivo pad njegove kvalitete), ne treba previše očekivati ni od njihovog napada. Dapače, obzirom da je Deron djelovao za korak sporiji nego smo navikli, javlja se mogućnost da je ozljeda o kojoj se šapće stvarna. A ovaj roster nema čime nadoknaditi za nijansu slabijeg Derona, ma kako veterani Johnson i Wallace djelovali solidno u napadu (a Wallace je već zaradio prvu ozljedu i prvu pauzu).

29. CHARLOTTE BOBCATS (2305 bodova)

Mike Dunlap došao je zbog obrane i težnje agresivnoj igri, ali za sada prve dividende isplaćuje napad. Brza tranzicija, skok u napadu i solidan broj ukradenih lopti donose Catsima lagane koševe, ali problem i dalje ostaje sve organizirano, bilo da se radi o napadu (koji prečesto završava Mullensovim pokušajima za tri) ili obrani (koja osim presinga ne nudi apsolutno ništa, a posebno su loši u rotaciji visokih igrača). Obzirom na roster, pomak s dna razlog je za slavlje.

30. DETROIT PISTONS (2100 bodova)

Čestitamo, nakon 5 utakmica Pistonsi su uvjerljivo najgora momčad lige, što potvrđuje čak i score. Raspored ih nije mazio što se tiče turneje po Zapadu na startu sezone, ali teško da su protivnici poput Kingsa, Sunsa, pa i Rocketsa u prvoj utakmici doma, nepobjedivi. Odnosno, ipak su nepobjedivi kada ne igrate obranu, ne skačete, nemate šutere koji bi olakšali život Monroeu i praktički nemate ni jednu vrlinu u igri. Nastave li ovako, dani Lawrenceu Franku trebali bi biti odbrojani.

14Oct/122

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

BOSTON

THAT WAS THEN:

Gledajući iz današnje perspektive, plasman Celticsa u lanjsko finale Istoka vrhunski je rezultat i samo još jedan dokaz veličine njihove šampionske jezgre, kao i potvrda onih vječnih klišeja o srcu prvaka. Jednostavno, tko zna - zna. Jasno, ozljeda Rosea maknula im je s puta jednog konkurenta, Heat se pobrinuo za Indianu u drugom dijelu ždrijeba, ali izbacivanje Atlante i Philadelphie izuzetan je uspjeh ako ćemo uzeti u obzir da Boston po ničemu nije ostavljao dojam bolje momčadi. Jasno, kada to govorim mislim o odnosima na papiru, a snaga ovih Celticsa već odavno nije na njemu već u onim neopipljivim kvalitetama koje posjeduju Pierce, Garnett i Rondo i koje se jednostavno mogu okarakterizirati kao glad za košarkom.

Da bi došli do Miamia i da bi stigli prirediti popriličnu paniku, barem dok se Bosh nije vratio i dok James nije uzeo stvar u svoje ruke, Celticsi su morali pobijediti najvećeg neprijatelja – sebe. Praktički, cijelu su sezonu igrali bez klupe iz čega je proizlazila većina problema. Rivers nije imao lak posao složiti rotaciju, ali je barem ostao vjeran ideji da odmori Garnetta i sačuva ga za playoff usprkost tome što nije imao poštenu zamjenu na raspolaganju. Pierce nije bio te sreće što se osjetilo u playoffu, a i Rondo je rauban preko svake mjere, ali tu leži tek dio problema.

Puno veći problem krio se u napadu koji je po efikasnosti imao puno više dodirnih točaka s Wizardsima i Bobcatsima lige nego s Thunderima i Spursima. Boston je zabijao čak 10 koševa manje na 100 posjeda od ove dvije momčadi, što je rijetko obilježje i za playoff prolaznika, a kamoli finalista konferencije. Najveći dio problema proizlazio je upravo iz tanke rotacije – Celticsi bi se uredno raspadali kad god na parketu nije bilo nekoga od udarne trojke. Pokušali su sve da sakriju ovaj problem – imali su standardno jedan od sporijih napada lige (kako bi se što manje trošili u trčanju), precizan do bola u svojim pasovima (uvjerljivo prvi u asistiranim koševima) i šutevima (peti u šutu iz igre, sedmi s trice, peti s linije), ali čak i ova skraćena lockout sezona bila je preduga da je se izgura s 5 igrača.

Mislim, nije ni čudo da je napad malo živnuo čim je Rivers dao šansu Bradleyu. Iako momak nije ni pouzdan šuter ni vrhunski strijelac, već jedno dodatno korisno tijelo u rotaciji, Celticse je izdigao s dna napadačke učinkovitosti. U playoffu je te živosti nestalo jer je Bradley otpao zbog ozljede, a Allen i Pierce su igrali s jednom nogom, ali taj drugi dio sezone bio je dokaz da u jezgri Celticsi još uvijek ima napadačkih rezervi ako je se smjesti u bolji kontekst. Jasno, nikada neće biti efikasni kao Spursi ili Thunder dok god imaju Ronda kao lidera - playmaker koji gađa 60% s linije slobodnih i ne može zabiti tricu teško ikada može biti predvodnik vrhunskog napada - ali njima je dovoljno biti prosječan ofenzivno obzirom na fantastičnu obranu koja ni lani nije popuštala.

I dok su obrambeno bili bez greške u postavljenim formacijama gdje bi do izražaja dolazili Rondov i Bradleyev presing te Garnettova i Pierceova pokretljivost i sjajne reakcije kod preuzimanja, malo su kaskali u tranziciji, što je u principu tek još jedan prilog tezi da se radi o staroj momčadi. Jasno, Celtics su uvijek ignorirali skok u napadu kako bi što bolje postavili obranu, ali prošle sezone im ni to nije pomoglo u tranziciji. A što se tog skoka tiče, Celticsi ovaj put nisu bili samo ispodprosječni, već su bili najgori svih vremena. Ni sam nisam vjerovao kada sam prvi put naišao na ovaj podatak, ali je istina - svojim očajnim skakačkim izdanjem barem su u jednoj kategoriji zasjenili Bobcatse.

Prvo, mit je da odlična obrana mora ignorirati skok u napadu, a za to su vam najbolji primjer Bullsi koji su dominantni u obje kategorije, a i gomila šampionskih momčadi koje su imale i sjajni skok u napadu i sjajnu obranu. Moj je stav da, kao i u većini košarkaških pitanja, nije problem u nikakvom sistemu već u talentu – da je Boston imao igrača koji može skupljati skokove u napadu, onda bi to i radili, ali kada vam je najbolji skakač u momčadi 36 godina star Garnett koji u prosjeku igra 31 minutu, tijekom kojih hvata 8 skokova, jasno je kako ne možeš biti sjajan u napadačkom skoku ni da hoćeš, a kamoli kada nećeš.

Uglavnom, skok u napadu je izuzetno bitna stavka jer vam donosi dodatne pokušaje i produžuje posjed lopte, a samim time vam povećava i napadačku učinkovitost – što više pokušaja imate iz jednog posjeda, veće su šanse da ćete zabijati više. Kako Boston praktički nije imao ovaj element igre, jasno je kako je i to igralo ogromnu ulogu u lošem napadačkom učinku. Bez rotacije sposobne održati učinak startera i s najmanje pokušaja iz igre u ligi, Celticsi su bili osuđeni na nemoguće. I to što su u tome nemogućem zamalo uspjeli, dodatni je razlog da im čestitamo.

THIS IS NOW:

Ključ cijelog ljeta je bio složiti rotaciju koja će ne samo dozvoliti Garnettu i Pierceu zasluženi odmor i minutažu primjereniju godinama, već i onu koja neće upadati u crne rupe i tako prosuti sav trud startera. U tome su uspijeli. Iako je Avery Bradley upitan čak za prva dva mjeseca sezone zbog ozljede oba ramena, dolasi Terrya i Leea bit će dovoljni da pokriju i njegov izostanak i Allenov odlazak. Na kraju krajeva, vanjska linija je bila manja briga Celticsa.

Ključno je bilo pojačati unutarnju liniju, točnije pronaći zamjenu za Piercea i Garnetta. Iako je ugovor kojega su dali Jeffu Greenu totalno sulud obzirom na, blago rečeno, skromne partije koje je ovaj pružao tijekom ranijih sezona karijere, dakle dok nije propustio prošlu sezonu zbog problema sa srcem (a zbog ovog drugog podatka je duplo sulud), Green posjeduje znatno veću razinu talenta nego su je imali Pavlović ili Pietrus koji su lani bili primarna podrška Pierceu.

Draft je trebao donijeti rješenje pod košem i čini se kako u Jaredu Sullingeru Boston konačno ima čovjeka kojemu može povjeriti 20 minuta pod košem bez sanjanja Garnettove pomoći. Sullinger svakako ima upitnike kao obrambeni igrač zbog čega bi efikasnost obrane Celticsa mogla pasti, ali ono što donosi kao realizator i posebice kao skakač puno je više. Nastavi li kupiti skokove postotkom kojim je to radio na sveučilišnoj razini, a za to postoje velike šanse jer se s godinama dokazalo kako je upravo skok vještina koja se najlakše prenosi s jedne razine na drugu, ne bi me čudilo da do playoffa izbaci Bassa iz petorke ili se barem izbori za još veću minutažu.

Možda polaganje ovoliko nade u jednog rookiea izgleda kao čin očajnika, ali činjenica je da Boston ne može biti u očajnijem izdanju od lanjskoga kada su se doslovno krpali ne bi li imali 8 tijela za rotaciju. Bez potrošenih minuta na mrtvace poput Pavlovića, Danielsa, Doolinga i posebice O'Neala pod košem, ovogodišnja momčad već je puno bolja, a eventualna kvaliteta više koju bi Sullinger donio u skok, posebice napadački (čime bi se potvrdila i teza da se prošle godine radilo o manjku talenta u tom segmentu igre, a tek zatim o filozofiji igre), bila bi dodatni bonus.

PLUS:

Prava rotacija omogućit će Riversu da održi Garnetta svježim, ali i da konačno na sličan način počne tretirati Piercea, kako se ne bi dogodilo da u ključnim trenutcima sezone ovaj ne može potrčati. Velika Trojka ne pokazuje znakove značajnijeg posustajanja i, dok god su oni u stanju nositi najveći dio tereta, Celticsi će biti top 5 obrambena momčad. Najvažnije je što bi ove sezone trebali iz donje četvrtine po napadačkom učinku prijeći barem u skupinu prosječnih momčadi smještenih u zlatnoj sredini. To će biti dovoljno za još jedno mirno osvajanja divizije i koncentraciju na novu nemoguću misiju – skidanje Heata.

MINUS:

Iako su pojačali klupu i pomladili jezgru, Celticsi i dalje neće biti sjajna tranzicijska momčad ni u obrani ni u napadu. To što su spori i metodični i igraju na mali broj koševa nije bitno dok god su u stanju protivnika držati u sličnom ritmu, ali problem nastaje kada naiđu na momčad jednako kvalitetne obrane i puno boljeg napada (poput Heata). U ovakvom dvoboju stvari mogu okrenuti u svoju korist samo ako imaju na raspolaganju matchup koji protivnik ne može braniti. Rondo je svakako problem jednom Miamiu, ali, s jedne strane, oni uvijek na njega mogu poslati Wadea i Jamesa, a s druge, Rondo nije strijelac takve klase da redovno kažnjava playmakere Heata kao što je to radio Westbrook u lanjskoj Finalnoj seriji.

Ne, za stati na kraj Heatu Boston mora imati pravu post up opciju na koju bi se navukla obrana, kao i napadački skok kojim bi koristili slabosti Heata u obrambenom skoku. Nažalost, Boston kao da je kopirao slabosti Miamia umjesto da je tražio načina da ih napadne, zbog čega je opet puno više toga u rukama sudbine nego njih samih. Jer, dok je KG na centru, to omogućuje i Heatu da se šverca s Boshem kao peticom (tako nešto neće biti moguće protiv Howarda i Lakersa). Da je pak KG i dalje na parketu kao četvorka, a da iza leđa ima čovjeka koji može skinuti s njega teret igranja ispod obruča u napadu i pred obručom u obrani, Boston bi bio puno nezgodniji protivnik Heatu.

NEW YORK

THAT WAS THEN:

Knicksi su sezonu rezultatski držali na poprilično stabilnom kursu usprkos gomili otežavajućih okolnosti. Prva je svakako bila ulazak u sezonu s rotacijom koja nije uključivala ni jednog poštenog playmakera na jedinici, što je bio problem sve do otkrića Lina (problem kojega je dodatno potenciralo tvrdoglavo D'Antonievo inzistiranje na brzini iako nije imao čovjeka koji može prenijeti loptu, kamoli organizirati napad). Tenzije između uprave, koja je ponovo postala dolanocetrična, i trenera, koji je odlaskom Donniea Walsha ostao bez podrške s vrha, bile su očite već u startu, a dodatno ih je pojačavalo nezadovoljstvo Carmela Anthonya stilom igre. Dodaj na sve ovo i Stoudemirevu očajnu formu i pravo je čudo kako je Knicksima uspjelo cijelo ovo vrijeme plivati u plusu.

A to su si mogli priuštiti samo na račun obrane, za koju se odmah po dolasku pobrinuo Tyson Chandler. Zatvoren reket i lagano primljeni koševi svedeni na minimum, dodatnu su nadogradnju dobili u agresivnom pristupu rookiea Shumperta i vrijednoga Fieldsa koji je rezultirao ogromnim brojem ukradenih lopti, čime je nadoknađen loš učinak u suprotnom smjeru, baziran upravo na manjku playmakera koji bi se brinuo za loptu.

Kada se s vremenom i rotacija kompletirala pronalascima Lina, Davisa i Novaka, odnosno potpisivanjem Smitha, New York je dobio nešto nalik na napad i klupu, a zamjena D’Antonia Woodsonom dala je onaj dodatni poticaj nakon kojega su Knicksi uzletjeli čak i više nego tijekom linomanije. Carmelo je odjednom postao potpuno zdrav i spreman dati sve od sebe, a Woodson je energiju svog najvažnijeg igrača upregnuo do maksimuma. Obrana je postala još bolja jer ju je sada i Melo igrao s posebnim žarom, a napad je ostao na istoj prosječnoj razini, iako je doživio nekoliko strukturalnih promjena. Pick i slash igra ustupili su mjesto izolacijama koje su postale zaštitni znak New Yorka (i Woodson i Carmelo ih obožavaju po čemu su idealan par), a brzi ritam D’Antonieva napada zamijenjen je sporijim i studioznijim Woodsonovim "organiziranim" napadom.

Naravno, sve je to brzo zaboravljeno nakon što je Heat ekspresno poslao Knickse doma uz dva uništena koljena (Shumpertovo i Davisovo, koje vjerojatno znači i kraj njegove karijere) i totalnu dominaciju Jamesa nad Anthonyem.

THIS IS NOW:

Možda Knicksi u svojoj suštini nisu ništa više nego jedna velika, šarena laž, ali čak i takvi u određenom periodu mogu postati uspješni. A ovo je izgleda njihovo vrijeme – nakon dva playoff nastupa za redom (i dva ekspresna ispadanja), možda je konačno stigao trenutak za nekakav značajniji rezultat od simboličnog. Puna sezona pod Woodsonom možda pomogne da obrana budu još bolja, iako je teško očekivati da nadmaše sjajnu petu poziciju po obrambenoj učinkovitosti do koje su došli usprkos tome što su igrali pola sezone pod D'Antoniem (čija alergija na obranu je dobro poznata) i što su držali Stoudemirea na parketu preko 1500 minuta (usprkos problemima s ozljedama, Amare je sakupio petu minutažu u klubu).

Od Stoudemirea, koji je nedavno optužio upravo D'Antonia kao glavnog krivca za to što nema pojma igrati obranu (čime je još jednom pokazao svoju predivnu osobnost), ovisi i to može li se lani kilavi napad malo razbuditi, iako, poznavajući Woodsona i njegove sklonosti sporom napadu u kojem je najvažnije kontrolirati loptu (već lasni su dolaskom Woodsona Knicksi gubili 2 lopte manje po susretu), možemo očekivati da do toga ne dođe. D'Antoniev pick & roll i slash & kick u potpunosti će prepustiti mjesto izolacijama i post up akcijama (što je ironično u neku ruku jer Knicksi sada, za razliku od lani, barem imaju profesionalno dokazane playmakere), upravo kako bi Melo i Amare mogli dobiti najviše lopti. Za ostalo će se pobrinuti tricaši kojih ima sasvim dovoljno i koji bi trebali čak i jedan napad bez puno kretanja lopte i igrača držati u gornjoj polovici učinkovitosti, što je više nego dovoljno za uspješnu sezonu ostane li obrana na vrhunskoj razini.

A dok je Chandler spreman i zdrav u sredini, nema razloga da takva ne bude. Gubitak Fieldsa i izostanak Shumperta prvih dva mjeseca sezone bit će nadoknađeni dolascima Jasona Kidda i Ronniea Brewera, dok će Marcus Camby biti prava zamjena Chandleru u odnosu na Jareda Jeffriesa koji je lani između ostaloga često morao rudariti i pod košem.

PLUS:

Prošle sezone je Lin odigrao nešto manje od trećine minuta na jedinici, oko 30%, a preostalih 70 između sebe su podijelili istrošeni veterani (Davis i Bibby 35%) te mladi combo-bekovi koji veze nemaju kako se igra pozicija (Douglas i Shumpert 35%). Samo iz ovih podataka lako je objasniti očajnu kontrolu lopte u napadu. Danas će te minute dobiti Felton i Kidd, a tu je i Prigioni kao osiguranje. Bez obzira što je Felton pao ispod granice startera i što su Kidd i Prigioni i sami bliski kategoriji istrošenih veterana (iskreno, pojma nemam što bi mislio o prastarom playu Argentine), sva trojica su itekako upoznati sa zahtjevima pozicije i znaju vrtiti pick & roll te povući u tranziciji. Felton bi, ako ne bude pojasa za spašavanje oko bokova, mogao ovome dodati i slashersku komponentu.

A ovako solidno je manje-više na svim pozicijama. Na bokovima će povratkom Shumperta imati sve što treba za uspješno kombiniranje obrane i napada (Melo i Brewer, Smith i Shumpert, Melo i Shumpert, Brewer i Smith - kombinacija je bezbroj), a pod košem Camby daje sigurnost u skoku i dodatne mogućnosti miksanja. Zašto Woodson ne bi tu i tamo zaigrao s njim i Chandlerom kao parom tornjeva u sredini (ili je možda bolje reći kondora obzirom na raspon ruku koji imaju) i tako dodatno otežao izglede protivnicima za kvalitetnim šutom? Tu je i Novak, čija superherojska sposobnost da razvuče reket tricama iz kuta, otvara Carmelu prostor da se bez puno komplikacija po obranu spusti u post i maltretira niže čuvare.

MINUS:

Pa, sva ova dubina poprilično je koštala, nije da su Knicksi odjednom izvukli iz rukava nepoznate talente. Ne, oni su opet posegnuli u vreću bez dna zvanu novčanik tate Dolana (a nije da nisu u stanju zaraditi i bez toga, obzirom na duplo skuplje karte od sljedeće NBA dvorane), što će u ovim novim uvjetima, s novim kolektivnim ugovorom, znatno otežati njihovu buduću fleksibilnost. Osim ako opet ne izmisle nekakav trade kojim bi pronašli žrtvu spremnu prihvatiti Amareov ugovor, budućnost ove generacije manje-više kretat će se oko maksimalno druge runde playoffa.

Također, gledano čisto praktično, sva ova dubina neće biti od koristi ne makne li se New York od forsiranja izolacija s Carmelom, odnosno ne uspije li Amare pronaći korisnu ulogu u rotaciji. Ovo prvo ovisi o tome koliko će Melo i Amare biti spremni prihvatiti all-round odgovornosti nauštrb trpanja i održavanja privida vlastite važnosti na šupljim brojkama. Anthony je živio u poprilično uspješnom suživotu s Karlom godinama u Denveru i za njega svakako postoji mogućnost da, sada kada je izbacivši D'Antonia postao alfa i omega momčadi, pronađe zajednički jezik s Woodsonom kako bi momčad odveo na višu razinu. Kod Amarea je pak situacija znatno teža jer više ništa ne ovisi samo o njemu i njegovom sazrijevanju kao osobe - čovjeka izdaje tijelo, a to je proces koji se ne može okrenuti ma koliko god pokušao promijeniti filozofiju. Čak i da u jednom trenutku Amare sam izrazi želju za ulascima s klupe, svjestan da bi tako najviše mogao pomoći, pitanje je koliko još ima soka u sebi da stvarno pomogne.

BROOKLYN

THAT WAS THEN:

S jednom od najgorih unutarnjih linija ikada okupljenih i onda još dodatno oslabljenom novom ozljedom Brooka Lopeza zbog koje je opet izgubio gotovo cijelu sezonu, Netsi su lani bili osuđeni na gomile poraza. Sezona je doslovno odrađena, što potvrđuje jedna od najgorih obrana lige, a svojevrsni šok je bio da nisu bili bolji napadački obzirom da su ipak imali solidnu tricašku rotaciju i Derona Williamsa za komandama. Međutim, Deron je šuterski odradio najgoru sezonu karijere, srušivši postotak šuta za cijelih 6% od prosjeka (bio je gori nego u rookie sezoni, što je nezapamćena regresija koju je teško opravdati čak i činjenicom da su obrane bile fokusirane isključivo na njega), usput slizavši omjer asista i izgubljenih na razinu back-up talenta na jedinici. I to lošijeg back-up talenta.

Jasno, njegove blijede igre ne mogu se odvojiti od očajne situaciji u kojoj se našao klub, ali takve brojke barem su potvrdile da Williams nije igrač oko kojega možeš slagati franšizu već sjajna druga banana, negirajući tako potrebu da uspoređujemo njega i kolegu mu iz draft klase Chrisa Paula. Također, očajan pristup cijele momčadi igri u obrani postavlja pitanje što je, kvragu, zadnje dvije godine radio Avery Johnson sa svojim skupim trenerskim štabom? Mislim, biti kvalitetan s kvalitetnim igračima može svatko, stoga gdje je bila ona trenerska iskra koja bi natjerala momčad ne da nadmaši očekivanja, već samo da daje svoj maksimum, kao što bi profesionalci i trebali.

THIS IS NOW:

Preseljenjem u New York, Netsi su nam priredili show kakav smo već navikli gledati od sugrađana Knicksa – kupovina najzvučnijih imena na tržištu bez brige o tome kako se dotični eventualno uklapaju u košarkašku momčad. Stil je opet pobijedio supstancu, ali tako vam je to kada za razliku od velike većine franšiza jednostavno ne morate imati financijsku odgovornost, što za sobom povlači i luksuz da ne morate zakonitosti košarke stavljati na prvo mjesto. I Knicksi i Netsi rade po principu da se svaka greška može ispraviti dodatnim bacanjem dolara, iako im po novom kolektivnom ni to više neće biti lako izvesti.

Uglavnom, Deron Williams bi okružen kvalitetnijim suigračima trebao dići brojke na prosjeke karijere, što bi trebalo biti sasvim dovoljno za kvalitetan napad i playoff nastup, ali, kako znamo da nije franšizni talent, kako to može biti dovoljno za išta više? Joe Johnson i Gerald Wallace su dva sjajna all-round igrača itekako zahvalna učinkom i nema sumnja kako će obojica pomoći da barem na bokovima obrana Netsa bude respektabilna, ali obzirom na dva loša obrambena igrača pod košem, pitanje je koliko će učinak na boku biti presudan.

I dok malo tko sumnja da će Netsi biti išta više od prosjeka obrambeno, a teško i prosjek ne pokažu li Williams i Lopez nešto na toj strani lopte, napad rijetko tko stavlja pod povećalo. Što je razumljivo obzirom da je Williams odličan kreator i da Johnson pruža sjajne partije od kada je spot up opcija, a ne primarni playmaker. Uz Wallacea i Humphriesa kao igrače zadatka koji će završavati kontre i trpati otpatke te Lopeza kao odličnog strijelca u postu, čini se kao da imaju sve što trebaju, ali ne smijemo zanemariti nijanse.

Prva je, naravno, očajna klupa. Uz dva revolveraša poput Watsona i Brooksa bit će večeri kada će koševi podrške stizati, a potencijalna Teletovićeva uloga tricaša možda bude dodatni bonus (jasno, ne treba naglašavati da nitko od navedenih ne igra obranu). Međutim, očekivati od ovih imena solidnu šutersku podršku baš svaku večer čini se pretjeranim. Drugi problem je što Wallace nije šuter iz kuta i što Humphries nije baš pouzdan s poludistance, a to znači da im sporedni igrači u napadu neće biti u stanju odraditi osnovni posao sporednih igrača u napadu, a to je širenje reketa za udarne opcije.

Mislim, ako će se Humphries i Wallace gurati u reket da iskoriste svoje kvalitete (skok prije svega, iako čak ni njim neće previše utjecati na završni proizvod obzirom da igraju s centrom koji ne skače), gdje tu ostaje mjesta za Lopeza? Ako ih obrane na perimetru neće nužno morati striktno pokrivati, to znači da će i Johnson i Williams biti puno lakše udvajani ako se odluče za ulaz u srce obrane. Naravno, ovo su pretpostavke koje ne moraju nužno biti točne, možda Avery Johnson uspije posložiti igru tako da izvuče maksimum iz svih, ali meni se ne čini realnim očekivati da će Netsi, samo zato što imaju 5 kvalitetnih igrača u napadu, odjednom postati sila na tom dijelu parketa.

PLUS:

Ostanak Derona Williamsa i potpisivanje svih ovih imena svakako je plus, ne skače se tek tako iz lutrijske pozicije u playoff (pravi Deron i pravi Brook mogli bi biti stvarno zeznut par u napadu, posebice ako Brook ostane u komadu i još više popravi šut s poludistance). Također, svojevrsni je plus i to što nikoga ne brine da jezgra koja ne garantira nikakav daljni rast jede cijeli salary cap i ulazi debelo u zonu poreza. Na kraju krajeva, bitna je samo igra, a kad nemaš briga ni odgovornosti oko financijske strane priče, znatno je lakše igrati se. Mislim, ovdje u pitanju uopće nije košarka, da jeste, onda bi čekali Dwighta Howarda. Ovdje je u pitanju samo biznis, odnosno potreba da se u prvoj sezoni u Brooklynu igra pobjednička, a zatim i playoff košarka. Nekakve šire slike i šampionske jezgre, to ostavimo sanjarima.

MINUS:

Netsi praktički imaju 5 ugovora koji će se možda već nakon jedne godine naći među najnepoželjnijima u ligi. I pri tome mislim na sve, ne samo na Johnsona. Play i centar koji igraju samo u jednom smjeru, ostarjeli atleta na krilu i limitirani šljaker pod košem, a nitko jeftiniji od 10 milja po godini. To znači da će, čak i ako se odluče na popravak puno ranije od očekivanog, sanaciju biti teško izvesti. Pored svih novih pravila, posebice ovih što se tiču hard capa i blokiranja sign & trade poslova, promjene u hodu bit će zahtjevne, a kada pri tome nemate nikakav mamac osim preplaćenih veterena, možda budu i nemoguće.

PHILADELPHIA

THAT WAS THEN:

Sjajan raspored na početku i sjajan ulazak u sezonu, teži raspored u drugoj polovini godine i totalni raspad sistema (već sam više puta spominjao, ali nije zgorega ponoviti još jednom – Sixersi su ostvarili čak 8 utakmica slabiji score nego što su trebali u odnosu na učinak). Da godina ne završi pod ogromnim upitnikom pobrinuli su se Bullsi, koji bez Rosea (te s načetima Dengom i Noahom) nisu pokazali dovoljno izdržljivosti da se odupru momčadi koje je rasla iz utakmice u utakmicu. Jasno, da je Rose ostao u komadu, sudeći po onome kako su Sixersi završili sezonu i kako su izgubili prvu utakmicu u seriji, vjerojatno bi danas pričali o novom treneru jer bi Doug Collins digao sidro.

Ovako, zahvaljujući spletu okolnosti, Collins je ulaskom u polufinale i solidnim otporom Celticsima, koji su također bili pošteno načeti ozljedama, učvrstio svoju poziciju prvog imena u Philadelphiji do te mjere da je preko ljeta imao odriješene ruke u dovođenju igrača dok je uprava bila zauzeta izborom GM-a (postavivši člana uprave DiLea praktički su zadužili čovjeka iznutra da se brine za pitanja salary capa, dok je očito kako će evaluaciju talenta i dovođenje igrača i dalje odrađivati Collins). Pa ti sada reci da u životu nije najvažnija sreća.

S druge strane, Collinsu se ne može osporiti da je napravio izuzetan posao. Ako su već rezultati dobrim dijelom slučajni, igre su apsolutno bile demonstracija njegove filozofije. Sve je počinjalo od sjajne obrana s puno pokretljivosti koje je uvijek zatvarala šutere (jedina momčad koja je primila manje trica od Sixersa bili su Bullsi) i koja je rijetko faulirala, ostavljajući time protivnicima najmanje efikasna šut u košarci, dugu dvojku, kao glavno oružje. Sljedeća dva elementa igre koja je Collins forsirao do krajnjih granica bili su kontrola obrambenog skoka, na koji su često išli svi igrači, a ne samo tri standardna člana frontcourta, te kontrola lopte – Sixersi su imali uvjerljivo najmanje izgubljenih lopti u ligi.

Jasno, ovakva kontrolirana igra bliža nekakvom NCAA programu nego NBA momčadi, rezultirala je sporim ritmom i manjkom laganih koševa, koji su na neki način postali i uteg oko vrata Sixersima. Prije svega zato što su iznuđivali sramotno mali broj slobodnih bacanja iako su imali atlete poput Williamsa, Younga i Iguodale na parketu. Dijelom je za to kriv manjak agresivnosti u tranziciji, o postavljenim napadima da ne pričamo, a dijelom i to što su u napadu bili upravo ono u što su obrambeno pretvarali protivnike – momčad koja puca duge dvice. Sad, obzirom da nisu imali ni rasnu post up opciju, ni vanserijskog kreatora, a ni fantastične šutere, svojevrsna napadačka nemoć je razumljiva, ali u isto vrijeme je i više nego ironično da su napadački igrali upravo onaj stil za koji su znali da ima najmanje smisla.

THIS IS NOW:

Zamjenivši Iguodalu Bynumom promijenili su identitet iz na šut oslonjenog napada u post up napad. Okruživši Bynuma solidnim specijalistima za tri poput Richardsona, Wrighta i Younga, ekspresno su postavili temelje za uravnotežen unutar-van napad koji će, u slučaju da Bynum odigra najveći dio sezone (što je uvijek upitno u njegovom slučaju), zasigurno biti bolji od lanjskog 20-og mjesta po učinkovitosti.

Teško je očekivati da budu u totalnim krajnostima kao lani (ogroman plus zbog malo izgubljenih lopti, ogroman minus zbog malo slobodnih), međutim, izjednačenje ovih elemenata trebalo bi se međusobno anulirati i napad ne bi trebao doživjeti pad, ako je već porast upitan.

Može li obrana bez Iguodale zadržati svoj top 3 status? Pa, obzirom na Bynuma u sredini, koji će svojom masom sasvim solidno zamijeniti Branda, mogli bi ostati u gornjoj polovici pokrije li Turner dio stoperskog učinka kojega je prezentirao Iguodala. U potpunosti zamijeniti Iggya je nemoguće, zbog čega je top 3 obrana samo san. Međutim, njen mali pad uz mali rast napada trebali bi biti sasvim dovoljni da Sixerse održe u playoffu.

Na spomen Turnera smo došli i do najvažnijeg pitanja nove sezone za ove obnovljene Sixerse – usprkos svim promjenama, najveće pojačanje trebalo bi doći iznutra, točnije od igrača na rookie ugovorima koji u prve tri, odnosno dvije godine, nisu opravdali očekivanja. Naravno, govorim o Turneru i Holidayu – ponudi li ovaj dvojac pristojnu razinu kreacije i šuta u spot up situacijama, Sixersi će imati napadački balans koji bi ih mogao učiniti iznenađenjem sezone. Trice Richardsona, Wrighta i Younga, duge dvice Allena i Hawesa, ulazi Turnera i Holidaya te koševi iz reketa Bynuma, bili bi ubitačna kombinacija na ovakvom Istoku, posebice obzirom na kvalitetan skok i obranu koje bi Collins i dalje zadržao kao glavni dio identiteta. Međutim, ostanu li Turner i Holiday na ranijim izdanjima, ovo će i dalje biti momčad udaljena nekoliko kadrovskih poteza od ozbiljnije borbe za vrh (ovaj put all-star talent na vanjskim pozicijama biti onaj x faktor koji nedostaje).

PLUS:

U Bynumu Sixersi konačno imaju igrača koji se uvijek može izboriti za kvalitetnu poziciju za šut, odnosno igrača koji zahtijeva udvajanje, što bi konačno trebalo otvoriti malo prostora Holidayu za slash igru i gomilu ulaza u reket. Naime, ovo što je Holiday pokazao u tri sezone premalo je za takvog atletu all-round kvaliteta i stvarno se nameće pitanje koliko je za njegove osrednje igre zaslužan on sam, a koliko Collinsov spori sistem u kojem playmaker nema previše slobode. Pored Bynuma, potreba za potpunom kontrolom prestaje, prostor se otvara, a s tim otvorenim prostorom i Holiday bi konačno trebao dignuti igru na višu razinu.

MINUS:

Bynum ne ostavlja dojam čovjeka koji zna držati jezik za zubima i bit će zanimljivo pratiti njegove reakcije na Collinsove vječne drame, bilo da se radi o totalnoj kontroli stila igre, do maltretiranja igrača psihološkim igricama koje bi ih, po teorijama koje se čine starim nekoliko stoljeća, trebale motivirati. Također, oslanjanje na Turnera kao zamjenu za Iggya ne čini se racionalnim. Njihova jedina sličnost je fantastičan skok, ali Iggy je na jednoj razini više kao stoper, šuter i asistent. Čak ni uz Holidayev iskorak, Turner teško da može pokriti sve što je Iggy značio Sixersima. A kreaciju s klupe koju je donosio Lou Williams da ni ne spominjem. Tko će pobrinuti za to? Nick Young?

Još jedan detalj je zanimljiv. Naime, iako se našao u situaciji o kojoj sanjaju svi treneri i iako je imao odriješene ruke prilikom slaganja rostera, Doug Collins nije smatrao važnim dovesti back-up playmakera. Možda on zna nešto što mi ne znamo (možda planira koristiti Turnera u toj ulozi, iako je ovaj više puta dokazao da nije na razini koju su iskazivali Iggy i Williams kada bi preuzeli uzde u napadu od Holidaya), ali očekivati od Royala Iveya (treći play koji igra samo u obrani) ili Maalika Waynsa (nedraftirani rookie) da odrade jednu odgovornu rolu čini se malo previše rizičnim. Onda opet, obzirom da je čovjek doveo Kwamea Browna s namjerom da ga ozbiljno uključi u rotaciju i posloži obranu oko njegovih "kvaliteta", nemamo se čemu čuditi.

TORONTO

THAT WAS THEN:

Odmah po dolasku u Kanadu, Casey je, godinu ranije najgoru obranu lige, dignuo u sredinu, makar za to koristio ne baš uobičajena sredstava. Naime, za igrati obranu, pristup i volja igraju značajnu ulogu, svakako značajniju nego u slučaju napada kada vam ni sva volja ovoga svijeta ne može pomoći ako nemate dribling, šut ili brzinu. Ali, čak ni kada imate igrače spremne poginuti, to neće biti dovoljno ako nemate talent u vidu stopera na boku, blokera u sredini ili barem brzini u tranziciji.

To je priča sezone Raptorsa – bez poštenog igrača u sredini koji može zatvoriti reket ili barem blokera da povremenom bananom ometa protivnika, zatim bez pravog stopera koji može držati prvu vanjsku opciju protivnika pod kontrolom i bez playa koji može ukrasti loptu, nisu mogli biti sjajna obrana. Ali, postali su dobra obrana jer su odradili one zadatke koje su mogli na izuzetan način – izlazili su na šuteve i pokrivali sve što se moglo fizički stići, zatvarali su pick igru i tranziciju koliko su mogli i pri tome su skakali koliko se dalo.

Upornost koju je Casey zahtijevao osjetila se i u količini osobnih koje su Raptorsi radili. Samo je Utah, već po tradiciji, radila više prekršaja, a sve kako bi se poslala jasna poruka protivnicima – Toronto više neće biti kanta za napucavanje i nitko protiv Raptorsa neće imati lagano polaganje. Makar oni i dalje ostali isti gubitnički klub s puno više poraza nego pobjeda (to se zove usađivanje pravih vrijednosti i kulture u svlačionicu).

A glavni razlog zašto Toronto nije bio dobar ležao je u napadu. Tu ni Casey nije mogao natjerati šutere kojih nema da pogađaju ili visoke bez talenta da zabijaju nakon pick & rolla. A upravo su šut i pick igra bili najčešća oružja Raptorsa jer jednostavno nije bilo talenta koji bi mogao nositi veći teret, bilo u kreaciji s vanjskih pozicija, bilo u situacijama pod košem.

THIS IS NOW:

Popriličan upliv novih imena pomoći će Raptorsima da budu bolji već ove sezone i to opet isključivo u obrani. Lowry im donosi tog playa koji može odigrati presing na loptu, a Fields i Ross dva atletska swingmana koji mogu chekirati koga god treba na boku. Iako je još rano očekivati od njega značajniji doprinos, Valanciunas je taj koji će odraditi najvažniji posao u sredini zatvaranjem reketa. Casey može biti zadovoljan obzirom na poboljšanu igračku koja ga čeka - svi nabrojani ne samo da su kvalitetni košarkaški, već i izuzetni karakteri.

Međutim, sva nova imena teško da poboljšavaju situaciju u napadu. Jasno, Lowry kao play ne može škoditi, ali činjenica je da ni Calderon kao play i šuter nije bio za baciti, tako da napredak u tom segmentu neće biti toliko značajan da nadoknadi sve ostale rupe. Fields nije šuter, kao ni DeRozan, a to Raptorse stavlja u nezgodan položaj jer će često biti prisiljeni koristiti dva bočna igrača na koja se ne mogu osloniti u napadu i koja nisu u stanju raširiti obranu. Podbaci li nekim slučajem Ross, stvari bi mogle biti ružne.

Dok Valanciunas ne stasa, njihova post up igra i dalje će biti mizerna, a to znači da je još jednom sve na leđima Bargnania. Dok on širi reket za ulaze svojim vanjskim igračima kao light verzija Dirka/Lovea, Raptorsi će prezentirati nešto nalik na napad, ali teško je očekivati da će izaći iz donje trećine po učinkovitosti. Bargnani je lani igrao sjajnu sezonu do ozljede, što možda znači da se dobro osjeća u Caseyevom sistemu u kojem se od njega ni skakački ni obrambeno ne traži ništa više od šutiranja, a sve kako bi imao što više snage za napad.

PLUS:

Duboka rotacija na svim pozicijama svakako će pomoći da obrambeni pritisak traje tijekom cijele utakmice, a to neće biti na odmet tijekom duge i naporne sezone. Najvažnije je što se franšiza kreće u pravom smjeru nakon laganog rebuildinga, imaju nešto mladog talenta na koji mogu računati ubuduće, a i Casey je vrlo brzo preuzeo kontrolu nad svlačionicom i stilom igre.

MINUS:

Bez garancije da mogu zabiti 100 koševa svaku večer, teško da mogu ozbiljnije krenuti u lov na zadnje playoff mjesto na Istoku. Ubuduće bi pak još veći problem moglo predstavljati to što su već sada vrlo blizu statusu prosječne momčadi, a da pritom nisu sigurni imaju li u rukama dovoljno talenta za nešto više. Ne razviju li se Ross i Valanciunas u nešto više od solidnih igrača petorke, okupiti oko njih bolje napadače neće biti lako. A bez rasnog talenta u napadu, u ovoj ligi nema ni utemeljenih ambicija za išta više od životarenja.

25Jul/1220

30 FOR 30: NEW YORK

Posted by Gee_Spot

SCORE: 36-30

MVP: Tyson Chandler

X-faktor: New York, New York

Osvrt na Knickse moramo započeti od ljeta 2010. koje je trebalo označiti vrhunac u pokušaju povratka Knicksa na pravi put, a pravi put u njihovom slučaju bio je bilo koji put koji na sebi nema podsjetnike na Isiaha Thomasa i njegov nebulozni smisao za evaluaciju igrača i slaganje rostera. Nakon sjajnog posla obavljenog u prethodne dvije godine, tijekom kojih je GM Donnie Walsh očistio roster od ostataka prethodnog režima, Knicksi su prvi put od 1996. imali prostora na salary capu za potpisati slobodnog igrača (tada su svjetlima velegrada privukli sjajnog mladog beka Allana Houstona iz Pistonsa, što je kasnije rezultiralo raspadom potencijalno opasne momčadi predvođene Grantom Hillom).

Jasno, dvije godine patnje koje su proživljavali Walsh kao GM, Mike D'Antoni kao trener i Jim Dolan kao bahati gazda, bile su sredstvo da se dođe do cilja zvanog LeBron James. Ili barem do plana B zvanog Dwyane Wade. U najgorem slučaju, do utješne nagrade zvane Chris Bosh. Naravno, svi znamo kako je to završilo – James je umjesto luksuza Knicksa izabrao put prema naslova prvaka, a Knicksi su se našli pred dvojbom – ili nastaviti čekanje do iduće skupine franšiznih igrača koja bi postala dostupna u budućim sezonama (CP3, Dwight) ili potrošiti svu krvavo stečenu fleksibilnost odmah. Naravno, dvije godine razuma bile su previše za Dolana koji je više od svega želio konkurentnu momčad i maksimalan ugovor je tako poklonjen Amareu Stoudemireu, igraču točno onakvog profila kakav bi se našao na rosteru Isiaha Thomasa.

O kakvom se točno profilu radi? Nekoliko malih digresija poslužit će da bolje objasnim, ali, ukratko, u pitanju su egoistični igrači koji su od prvoga dana postavljeni na vrh iako takvu poziciju nisu ničim zaslužili i koji tako nikada nisu dobili priliku shvatiti da se do rezultata u košarci može doći samo odricanjem. Odricanjem slobodnog vremena, tijela, planova, ako treba i novca. Ali, najprije odricanjem ega.

Digresija 1.
Amare je iza sebe imao uspješnu karijeru u Sunsima koju su s jedne strane obilježile ozljede, a s druge gomila zakucanih koševa za koje se pobrinula njegova pick & roll igra sa Steveom Nashom, moderni odgovor na Stocktona i Malonea. Međutim, iako je iza sebe imao 5 all-star nastupa i status jednog od najpopularnijih igrača u ligi, gole činjenice jasno kazuju kako je u 8 sezona u Phoenixu odigrao samo 4 na all-star razini (prve dvije bez Nasha bile su privikavanje na ligu, još dvije je izgubio zbog ozljeda). Ali, čak i u tim sezonama tijekom kojih je bio nezaustavljiv, njegova očajna igra u obrani i problematičan karakter uvijek su ga udaljavali od šampionskog puta.

Digresija 2.
Iako sam gledao NBA od kada znam za sebe (prve utakmice kojih se sjećam bile su Finalni sudari između Lakersa i Bullsa 1991.), prve ozbiljnije tekstove počeo sam pisati tek 2005. inspiriran igrom Sunsa i posebice Stevea Nasha. Kada je Steve u pitanju teško mi je ostati subjektivan čak i danas kada se isključivo oslanjam na stvari poput napredne statistike i velikih uzoraka, a možete misliti kako je tek bilo prije 5-6 godina kada sam u užasu gledao kako Amare svojom sebičnošću uništava ionako male šanse da D'Antoniev stil dođe do Finala. Kako redovito imam no-star izbor u kojem biram totalnu suprotnost od all-star momčadi (igrače koji su užasno preplaćeni i precijenjeni ili jednostavno beskorisni kao košarkaši), 2009. i 2010. Stoudemirea sam bez pardona izabrao za kapetana iako je u ovoj prvoj godini bio ozljeđen, a u ovoj drugoj uopće nije igrao loše. Evo što je subjektivni pizdek u meni tada rekao:

2009.
„Da je barem retardiran, pa da znamo da nije u stanju igrati obranu i skakati zbog nekakvog urođenog defekta. Bilo bi lakše. Ovako, gledati ga iz sezone u sezonu kako trati talent, stvarno postaje mučno“

2010.
„Znam, nije u redu staviti ga u ovu skupinu antitalenata, ali moram samo zbog pristupa. Evo što je rekao neki dan: „I'm not a captain so you can't place too much of the blame on me, it's not my job to rally the troops and get everybody on board. It's the captain's job to do that“. Kakav moron. Nije tvoj posao? A što jeste tvoj posao, za 15 milja godišnje plakati kako nemaš dovoljno lopti? Kao da je Nash kriv što Alvin Gentry kao novi trener ne želi da se sve isključivo vrti oko tebe i ugađanja tebi. Više ti se ne serviraju ziceri i odmah plaćeš, kao pravo derište. Ova organizacija i tvoj kapetan Nash su ti dali sve što imaš, najmanje što možeš je iskazati im poštovanje i odraditi svoj posao, umjesto da šetaš uokolo i gledaš kako ti iza leđa protrčava tko god poželi.“

Digresija 3.
Knicksi imaju dva naslova iz '70-ih ostvarena pod vodstvom Reda Holzmana, trenera čije ideje su nastavile živjeti u ligi kroz njegovog najslavnijeg učenika Phila Jacksona. Nakon Reda, nastavili su biti konkurentni u erama Hubiea Brownea i Ricka Pitina, ali su tek dolaskom dva Pata, Rileya i Ewinga, opet došli u šansu postati pravi izazivač. Znamo kako je to završilo, Jordan i Olajuwon također su imali nešto za reći, ali uspješni Rileyevi temelji držali su se sve do 2002. kada dva ključna igrača, Allan Houston i Latrell Sprewell, prelaze 30-u i raspadaju se, a Rileyev učenik i nasljednik Jeff Van Gundy dobiva otkaz.

Tada Dolan dolazi na briljantnu ideju da kao GM-a angažira prijatelja Isiaha Thomasa, koji bez ikakvog obzira prema salary capu i košarkaškoj logici počinje paliti novac na sve strane. Prvo stiže Steph Marbury (koji je još bio u naponu snage, ali je, kao i svaki prosječni all-star koji igra samo u jednom smjeru i nema mentalnu snagu da iz sezone u sezonu radi na svojoj igri i tijelu, počeo propadati čim se približio 30-ima), zatim Jamal Crawford (još jedan combo-bek koji ne igra obranu poput Starburya – idealan par u Thomasovom svijetu), pa Penny Hardaway (uništen ozljedama, ali i dalje „vrijedan“ maksimalnog ugovora), Eddie Curry (dati 10 milja po godini centru koji ne igra obranu i nije u stanju ostati u formi tipični je Thomasovski potez – fascinanto je da netko, tko je osvojio dva naslova kao igrač isključivo igranjem obrane, kao GM nije bio u stanju vidjeti dalje od prosjeka koševa), Steve Francis (već načet ozljedama i blizu 30-ima, ali ponosni vlasnik max ugovora) te Zach Randolph (protjeran iz Portlanda zajedno sa svojim max ugovorom).

Dovođenje ofucanih zvijezda koje su prošle svoj zenit tako je postao zaštitni znak Knicksa, a u takvom okruženju problematični mladi igrači poput Currya ili Randolpha nisu imali nikakvu šansu – poštena momčad bi mogla sakriti jednog takvoga i izvući iz njega ono pozitivno, ali, okružen s gomilom upitnika, upitnik će uvijek ostati upitnik. Trošenje novca nije stalo na igračima – Isiah je poklonio Larryu Brownu milijune da trenira ovaj kaos, a Brown je u svom stilu ubrzo izludio sve oko sebe, pokupio lovu i pobjegao. Dolanu nije preostalo ništa drugo nego da prepusti kreatoru Thomasu treniranje svoga vlastitog Frankensteina.

Konačni rezultat svih ovih spaljenih milijuna i bezbrojnih transakcija bio je jedan (1) nastup u playoffu (prva Marburyeva godina, ispadanje u prvoj rundi) i 4 gladne godine. Koje su dovele do toga da je Dolan 2008. konačno otpustio Thomasa i predao franšizu u ruke Donnieu Walshu, koji je napustio svoju mirnu poziciju u Indiani kako bi za bogatu nagradu Knickse naučio slaganju košarkaške momčadi.

I tu sada opet dolazimo do ljeta 2010.

Činjenica da Amare nije franšizni igrač već all-star talent na zalazu, bila je manji problem u ugovoru kojega su mu dali Knicksi. Puno veći krio se u činjenici da nijedno osiguranje nije htjelo osigurati njegov max novac iz razloga što su čovjeku uništena oba koljena, što ima kronične probleme s leđima i što mu je jedno oko trajno oštećeno. Graditi budućnost na nekome tko je isključivo oslonjen na fizikalije, skočnost i brzinu, a tko se približio 30-ima s ovakvom povijesti bolesti, stvarno je potez kakav si mogu priuštiti samo Knicksi.

Nakon desetljeća irelevantnosti, ovo definitivno nije bio početak kakvoga su zamišljali, ali to ih nije spriječilo da tijekom iste sezone naprave novi pogrešan korak. Dovođenje Carmela Anthonya bio je opet čisti stilski potez bez imalo smisla, što se osjetilo i na parketu jer, ma koliko god PR stručnjaci i mas-mediji polirali stvarnost da bi prodali svoj proizvod, lopta ne laže. Amare je uživao vodeći Knickse prema prvom playoffu u 7 godina, igrao je svoju klasičnu igru u jednom smjeru, sa svim ovlastima u napadu i bez brige u obrani, držeći se na polovičnom učinku (score bez Carmela 28-26).

Logično bi bilo pomisliti da dolaskom all-star talenta kakav je Anthony momčad doživi skok, ali oni su ostali na istome (score s Carmelom 14-14). Razlog je jednostavan – Amare je koristan isključivo kao strijelac, a kako mu je dolazak Mela oduzeo određenu kvotu lopti, njegov učinak je oslabio. Kako Melo također nije all-round igrač već isključivo strijelac, ispada kako su Knicksi pretplatiti dva ista igrača – iako je Amare nominalno visoki, on nije dominantan skakač i obrambeni igrač da bi opravdao takvu kvalifikaciju, dok Carmelo, iako nominalno swingman, najveći dio svojih koševa zabija u i okolo reketa. Jednostavno, umjesto da jedan drugome pomažu u 2 na 2 igri (kombinacija Nash-Amare kao idealan primjer suradnje playa i visokog igrača) ili si barem otvaraju prostor (kombinacija Melo-Billups/Smith kao idealna kombinacija šutera i dominantnog strijelca s vrha reketa koja je Denver odvela do finala Zapada), oni si oduzimaju vrijednost.

Jasno, problem je što u startu nisu toliko dobri – James i Wade imaju slične probleme jer ni jedan nije toliko dobar šuter da može otvoriti prostor onome drugome, ali su fantastični playmakeri i obrambeni igrači koji su u stanju biti korisni čak i u svim onim trenutcima kada napad ne ide preko njih. Melo je definitivno sjajan strijelac, uz Dirka možda najbolji igrač s poludistance u ligi, ali to je samo jedan element igre. Bi li Melo mogao osvojiti naslov s onako sjajno balansiranom momčadi kakav je bio Dallas? Teško, iz jednostavnog razloga što Dirk nije toliko jednodimenzionalan – zbog prirode svoje pozicije i svojih fizikalija, Dirk je koristan skakač, a zbog prirode svoje ljubavi prema igri ne uzima predah u obrani. Čak i ako nije u stanju previše pomoći u ovim segmentima, jedno je neosporno – Dirk je za klasu bolji šuter od Carmela, a u ligi gdje je učinkovitost ono što razlikuje contendera od pretendera, njegovih 48% ukupnog šuta u karijeri uz 38% za tricu i 88% sa slobodnih ostavljaju u prašini Melovih 46% ukupno, 32% za tricu i 80% sa slobodnih.

Ako Melo nije franšizni talent poput Jamesa i Wadea, a niti netko poput Dirka, tko zbog do vrhunca dovedene specijalizirane vještine može odglumiti franšiznog igrača, tko je on? Nakon čačkanja po povijesti lige u oko mi je upalo jedno ime koje se nameće kao logična usporedba – Dominique Wilkins. Svojevremeno sjajan strijelac, volume scorer kojemu je prosjek koševa uvijek bio važniji od postotka šuta, također trojka koja je skakala kao četvorka i koja je većinu koševa zabijala na račun eksplozivnosti i fantastične skočnosti. Najveća razlika između njih je što Carmelo fizikalijama izgleda kao Barkley, dok je Wilkins bio elegantan poput pravog swingmana, ali šuterske brojke i potrošnja su im identične. Wilkins je bolji skakač i obrambeni igrač, Carmelo je, kada želi, bolji asistent, ali ovaj volume scoring u rangu franšiznih igrača, ali bez učinka franšiznih igrača, ono je što im je zajedničko. Nique je tako proveo karijeru u sjeni Birda i Jordana, Melo u sjeni LeBrona i Kobea, Nique ima 0 prstenja, a toliko će ih imati i Melo dok god bude prva napadačka opcija u momčadi.

Na ovom primjeru Amarea i Mela košarka je još jednom pokazala svoju ljepotu i potvrdila kako nije dovoljno samo okupiti talent, već taj talent treba znati posložiti. Sljedeći potez Walsha tako je bio da odmah poslije sezone da otkaz. Dok je čistio salary cap i dok je momčad bila u tranziciji sve je bilo ok, ali čim je Dolan opet dobio svoju igračku na raspolaganje, Walsh više nije bio potreban. Zastrušujuće je bilo čuti kako je čovjek dobrim dijelom zaslužan za angažmane Stoudemirea i Anthonya bio upravo Isiah, koji se uključivao iz ljubavi i da pomogne prijatelju Dolanu. Jasno da u ovakvoj atmosferi Walsh nije imao što tražiti.

Da priče o Thomasu koji i dalje vuče konce iz pozadine nisu samo glasine, potvrdio je i izbor njegovog dugogodišnjeg pomoćnika Glena Grunwalda za novog GM-a, čiji prvi potez nakon okončanja lockouta je bio dati treći preostali max ugovor prvom slobodnom kvazi all-star igraču na tržištu. U ovom slučaju to je bio Tyson Chandler, što je bio prvi pametan košarkaški potez koji je ova franšiza napravila u dugo vremena, ali ujedno i potez koji je stigao prekasno. S Tysonom su Knicksi dobili temelje za postati dobra obrambena momčad, ali tu su se pojavila dva problema:

- Mike D'Antoni nije došao u New York da trenira obrambenu momčad

- Chandler samo dodatno zagušuje prostor u reketu u igri prema naprijed

Naravno, kada nemaš dugoročni plan ni viziju završnog proizvoda, već djeluješ isključivo u afektu, onda se dovedeš u situacije u kojoj su na početku sezone bili Knicksi. Imali su trenera koji je stručnjak za pick & roll napad koji na rosteru nije imao playmakera (ne poštenog playmakera ili prosječnog playmakera, već doslovno nikakvog), sjajnog obrambenog centra bez obrambenog sistema kojim treba dirigirati i dvije zvijezde koje nisu u stanju funkcionirati zajedno.

Stvar se dodatno zakomplicirala Amareovim problemima s formom (čudo, nije trenirao tijekom lockouta), leđima (hernija diska) i uopće emotivnim stanjem nakon smrti u obitelji (kao da šok gubitka karijere nije dovoljan sam po sebi, Amare se u isto vrijeme morao suočiti i sa stvarnim životom), što je dovelo do toga da je Stoudemire za 18 milijuna Knicksima pružio sezonu u rangu trećeg visokog igrača. Brojke su mu se doslovno srušile – nikada nije zabio manji broj poena pod samim košem, popio je uvjerljivo najviše banana u ligi, a gađao je s 10% slabijim učinkom iz reketa, s vrha reketa i s poludistance.

Gubitak Amarea se pored Carmela ne bi toliko osjetio iz razloga koje smo spomenuli ranije u postu, ali pad napadačke učinkovitosti je bilo nemoguće zaustaviti obzirom na sve druge probleme od kojih je najveći bio nedostatak bekova - nominalni play na početku sezone Toney Douglas stjeran je na dno klupe nakon što je sezonu otvorio sa šutem ispod 30%, back-up play zvao se Mike Bibby (čovjek je sezonu završio s 28% šuta iako je trice gađao 30%), iz Barona Davisa su uspijeli iscijediti 10-ak solidnih utakmica (završio karijeru s 37% šuta i uništenim koljenom), a dvojac koji se rotirao na poziciji beka-šutera imao je sve osim šuta (rookie Shumpert trice je pucao 30%, a Landry Fields 25%).

Kada je Carmelo upao u probleme s preponama zbog kojih je propustio 11 utakmica, izgledalo je kako Knicksima nema spasa. I onda se dogodilo čudo. Ili se tako barem činilo u tom trenutku.

Najopjevanija priča prošle sezone stvarno više ne zaslužuje nove pasuse, ali nemoguće je ne spomenuti kako su Knicksi, u situaciji kada je Amare već bio gotov i kada su istovremeno ostali bez Carmela, s dna klupe izvukli Jeremya Lina pod čijim vodstvom su score 9-15 pretvorili u 18-18, dakle svoj poslovični polovični učinak. D'Antoni je, bez Amarea i Mela da mu smetaju, konačno mogao postati meštar ceremonije, a sve što mu je za to trebalo bio je playmaker sposoban odigrati pick & roll s Tysonom Chandlerom koji je u ovom periodu također uživao u igri, jer je netko konačno bio u stanju nagraditi sav njegov trud na obje strane parketa. Također, nije na odmet bilo ni prisustvo Stevea Novaka koji je dobio Melove minute i nastavio širiti obrane tricama iz kuta.

Naravno, čim su se dva udarna igrača vratila, pick & roll je morao ustupiti mjesto akcijama dizajniranim za Mela i Amarea, što je dovelo do D'Antonieva odlaska jer ovaj nije htio popustiti i prilagoditi igru onima kojima je trebao. U ovoj situaciji nije bilo govora da Dolan stane na stranu čovjeka koji je ionako ostao iz Walshova razdoblja i koji je, ruku na srce, bio totalno izgubljen s ovim rosterom. Srećom, nije angažirao Thomasa, ali jeste Mikea Woodsona, starog lisca koji je odavno shvatio kako za opstati u ligi treba znati naći zajednički jezik sa zvijezdama, ma kakvi njihovi limiti bili.

Dolaskom Woodsona Linova uloga u napadu se smanjuje, ali više nije bilo ni bitno. Uz Novaka, koji je postao standardni dio rotacije, rosteru se pridružio i povratnik iz Kine J.R. Smith, što je Knicksima dalo poštenu rotaciju i podršku s perimetra, a odluka da se cijeli napad bazira preko Carmela barem je dala nekakav identitet u napadu momčadi koja je do tada uzalud potrošila 40-ak utakmica u pokušajima da ga otkrije. Čak i bez Lina, koji se nedugo nakon Woodsonova preuzimanja ozljedio, New York je sezonu završio scoreom 18-6. Razlog za ovaku promjenu s onog 50-50 učinka koji se činio dosegom jezgre Carmelo-Amare leži i u Woodsonovim potezima, ali i u čistom slučaju:

- Amare je ovdje definitivno otpao, a bez njegovih stalnih ulazaka i izlazaka iz petorke momčad je konačno uhvatila neki ritam

- kako je Amare igrao na razini rezerve, njegov izostanak otvorio je minute boljim igračima, prije svega Smithu i Novaku koji su šutem iz vana širili reket Carmelu i tako mu pomogli da podigne šutersku učinkovitost (čim se Amare pred playoff vratio, Knicksi su se raspali)

- raspored na kraju sezone bio je krcat lutrijskim momčadima koje već odavno nisu igrale za ništa osim prestiža

Na kraju balade Knicksi su izborili playoff, gdje ih je Heat ubio, ali ništa drugo nije ni bilo za očekivati obzirom na tek 17. mjesto u ligi po napadačkoj učinkovitosti. Naravno, za kraj sam ostavio spomen najvećeg paradoksa cijele sezone, a to je igra u obrani, koja je Knickse održala iznad vode tijekom svih ovih šokova koje su proživljavali i preživljavali te im omogućila da slete na solidnih 36-30 (bolje od 50-50, razlog za slavlje).

Mike D'Antoni je ni kriv ni dužan po prvi put u životu imao sjajnu obranu (top 5), a razlog za to je jednostavan – zbog manjka tijela bio je prisiljen u petorku pored Chandlera gurnuti Fieldsa i Shumperta. Fields je klasičan stoper na bokovima koji jednostavno mora igrati obranu da opravda svoje minute, a rookie Shumpert pokazao se majstorom za presing svojom agresivnom igrom na loptu. Praktički, Knicksi obrambeno nisu imali loš element – Shumpert bi od prve sekunde napada bio na lopti, Fields je držao izvan igre najboljeg protivničkog strijelca s vanjskih pozicija, a, ako bi lopta i ušla u reket ili ako bi protivnik pokušao screen igrom otvoriti nekakav prostor, tu je bio Chandler kao ponajbolji unutar-van obrambeni igrač u ligi da zatvori sve rupe.

Woodsonovim dolaskom u obrani se angažirao i Carmelo (Woodson njemu ključeve momčadi, on njemu trud u obrani), što je idealnu petorku New Yorka u završnici sezone (Shumpert, Smith, Fields, Melo, Tyson) činilo jednom od najpokretnijih, a time i najboljih obrana u ligi. Jasno, svaka postava sa Shumpertom i Fieldsom, pa i Chandlerom koji je bez pravog asista bezopasan, užasno je problematična u napadu, ali Woodson je za razliku od D'Antonia ispravno prepoznao kako snaga ovog rostera leži u obrani. Što je još jedan paradoks Knicksa jer sigurno nisu mislili da će ovakva rečenica imati uporišta u stvarnosti kada su u klub dovodili Amarea i Mela.

FAST FORWARD

Najveću rupu na rosteru sanirali su dovođenjem dva back-up playa (Felton i Kidd), pri čemu su se odrekli jednog back-up playa (Lin). Igrački gledano, radi se o dobrom potezu – iako Lin jedini ima potencijal postati nešto više, također je istina da taj njegov potencijal ponajviše leži u tome što pojma nemamo koliko je dobar, dok za Feltona i Kidda znamo da su na nepovratnom putu prema dolje (Felton ima 28 godina, što je granica na kojoj ovakav tip igrača puca, on čak ni u mlađim danima nije živio od vještine koliko od brzine, a brzine više nema, dok je Kidd i dalje dobar asistent i obrambeni igrač, ali i čovjek manje u napadu).

Istina, Lin donosi milijune u dionicama, a nije fer ni riješiti ga se nakon što ti je pola navijača kupilo dres s njegovim imenom, ali ti isti navijači moraju shvatiti da onih 25 utakmica nisu ništa nego splet okolnosti. A to što se ovaj put Dolan nije pokazao fer prema njima, e pa na to su već mogli naviknuti – ako su željeli podržavati franšizu koja vuče racionalne poteze na i van parketa, izabrali su krivu. Također, Lin je imao jedan problem zbog kojega nije bio vrijedan eventualnih iskri u svlačionici – on je D'Antonieva relikvija, a kao takav trn je u oku Melu i Amareu, a time i Dolanu.

Dovođenje Cambya je također simpatično rješenje iz dva razloga. Prvi je svakako košarkaški, jer Chandler sada konačno ima nekoga da ga odmori na 15 minuta po utakmici, a drugi je navijački – umjesto da liju suze za Linom, navijačima Knicksa bi bilo pametnije da pozdrave čovjeka koji je kao igrač druge godine bio najvažniji visoki član rotacije u Finalu kojega su Knicksi iznenađujuće igrali protiv Spursa 1999. U sličnoj maniri, valjda kao nekakvo saniranje štete nastale odlaskom Lina, u New York je vraćen i Kurt Thomas, još jedna klupska legenda i drugi najvažniji visoki iz spomenutog Finala, ali on danas ne predstavlja ništa osim ormara kojega možeš parkirati u reket. Camby pak dolazi u sjajnu rolu, izgubio je noge za biti starter, ali kao podrška s klupe omogučit će Knicksima da imaju kontrolu skoka i reketa svih 48 minuta.

Naravno, dovođenje tri solidna back-up igrača imalo bi smisla kada bi Knicksi imali sređenu petorku, stoga u ovom kontekstu možemo samo zaključiti kako su s ova dodatna tri ugovora potrošili više nego što bi potrošili da su ostavili Lina, a to cijelu priču o štednji čini tipičnim spinom.

Produženje ugovora s Novakom i Smithom bilo je nužno zbog nemogućnosti da se iziđe na tržište, ali u tome i leži glavni problem Knicksa kojega oni neće biti u stanju sagledati dok god se drže Thomasovskih postulata pri slaganju rostera – novi kolektivni ugovor ne kažnjava momčadi koje troše previše samo novčano, već i ukidanjem opcija i nametanjem hard capa. Uzmite za primjer samo ovo ljeto – uz pomoć sign & tradea s igračima na koja su imali prava, Knicksi su došli i do Cambya i do Feltona. Od iduće sezone, sign & trade opcija se oduzima svim momčadima iznad poreza na luksuza kako bi ih se spriječilo u daljnjem krcanju ugovora.

Dakle, ovi trenutni Knicksi su ono što ćemo gledati iduće tri sezone dok ne istaknu ugovori Chandleru, Amareu i Carmelu. Izgleda da je i sam Dolan svjestan toga te su i sve pridošlice dobile po 3 godine ugovora. To je to, s ovim se ide u borbu. S Amarevim upitnim povratkom u formu startera, s napadom koji i dalje nema baruta za uskočiti u top 10 i obranom koja će bez 2 ključna igrača (Fields otišao, Shumpert out do veljače) morati ponoviti lanjski top 5 učinak samo da održi ovaj roster iznad vode. Iznad 50-50. Iako, nije sporno da Knicksi napreduju - nekada im je trebalo 100 milijuna ugovora da završe u lutriji, a danas su sa samo 80 u stanju uhvatiti donji dio playoffa.

JEZGRA: Melo, Amare, Chandler, Kidd, Felton, Camby, Smith, Novak (69 milja)

ROSTER: jezgra + Novak, Prigioni, Brewer, Shumpert, Thomas, White (79 milja)

- Knicksi već sada imaju garantiranih 76 milja za sezonu 2013/2014, što znači da će jedini način da dovedu nove igrače biti potpis veterana za minimalac

- opet, obzirom kako su ukrali Brewera za ništa, očito je kako se New York uvijek može snaći – Brewer će bez problema pokriti odlazak Fieldsa za petinu svote koju će ovaj dobiti od Raptorsa

- ako se pitate što će im Prigioni u 35-oj godini kada već 4 sezone konstantno pada s razinom igre, odgovor je jednostavan – NBA minimalac je trenutno najviše što čovjek može dobiti jer u Europi nitko nije lud da mu ponudi garantiratnih 500 000 dolara

- James White je osvojio natjecanja u zakucavanju u NBDL-u, Rusiji, Turskoj i Italiji i to je u biti sve što treba znati o njemu (usprkos tome što ima 30 godina, na ljetnoj ligi je ostvario prosjek od 6 koševa za 22 minute uz šut ispod 30% što definitivno obećava kada je u pitanju swingman)

9Apr/123

TANKING WITH THE PACK G57-G66

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Hornets

R.I.P. Minnesota Timberwolves 2011/2012 season

Kako je petim porazom u nizu, četvrtim protiv protivnika s lutrijskim učinkom, Minnesota definitivno potvrdila da joj više nije stalo do sezone, to se i ja pozdravljam od praćenja Wolvesa i gubljenja dragocjenog vremena na analize njihove kurcobolje. Previše se zanimljivih stvari u ovom trenutku događa u ligi da bi se prisiljavao gledati kako Love i Peković dopuštaju da ih nadigraju talentom limitiraniji igrači.

U porazu protiv Hornetsa koji je prelio čašu strpljenja, posebno je žalosno bilo gledati kako Lovea rastura Jason Smith. Jedan MVP kandidat ne smije si dozvoliti da ga ovako uništi rotacijski igrač (pick & pop specijalist koji solidno može braniti obje visoke pozicije), Loveovih 29 koševa samo su šminka koja ne može sakriti sramotu vezanu uz činjenicu da je Smith u direktnom dvoboju zabio 26 uz 75% šuta.

Kad dodaš da je na sličan način Peković dozvolio Kamanu da radi što poželi, jasno je da Wolvesi nisu mogli dobiti ovu utakmicu. Nije problem bio samo u tome što su Smithu i Kamanu omogučavali otvorene šuteve cijelu večer, već prvenstveno u tome što su ih ovi čak i nadskakali, a Minnesota, bez nadmoći barem u tom segmentu, nije u stanju dobiti apsolutno nikoga.

Ovakav pristup, bez one minimalne borbenosti/profesionalnosti, kod gledatelja ostavlja dojam kao da gleda wrestling i stvarno mi nije jasno zašto Adelman i Love dopuštaju ovakvu rasprodaju teško stečenog ugleda. Istina, apsolutno im nije lako s načetim Pekovićem, bez Rubia i Ridnoura i s gomilom NBDL igrača uokolo, ali nedostatak žara i volje se ne može opravdati nikako drugačije osim tankiranjem.

Sad, još bi mi jasno bilo da su digli ruke od sezone u lovu na što bolju draft poziciju kad bi imali pravo izbora, ali njihov pick odavno je u rukama Hornetsa. Koji su se nenadano našli u možda čak i boljoj situaciji od Minnesote – imaju bolju klupu (Vasquez, Ayon, Smith) i usprkos tome duplo više prostora na salary capu za potpisati pojačanja, plus još uvijek mogu računati da će putem dva lutrijska picka i ostankom Erica Gordona čija Bird prava imaju, preko noći složiti konkurentnu mladu jezgru.

Jedina nada Minnesote za pojačanjem putem drafta leži u eventualnom plasmanu Jazza u playoff, što bi Wolvesima donijelo 15. ili 16. pick kojim bi malo osvježili momčad za dogodine (Utah ima lutrijsku zaštitu, što će im dobro doći obzirom da pored Houstona i Denvera te razigranih Sunsa teško mogu uhvatiti tu osmu poziciju).

Iz ove perspektive se čini da će nedostatak lutrijskog picka na ovako bogatom draftu možda biti ključan za razvoj ove momčadi jer sada sve nade moraju položiti u pronalaženje igrača startnog kalibra na tržištu, a to neće biti lak posao. Dijelom zbog neuglednog tržišta, dijelom zbog manjka manevarskog prostora – salary cap situacija bit će nešto bolja 2013. (ne zeznu li se ovo ljeto nekim dugoročnim besmislenim ugovorom) kad bi trebali imati oko 20 milja na raspolaganju, ali ne i nakon toga zbog evenutalnih novih ugovora Pekoviću i Rubiu.

U biti, sad se čini kako je manji ugovor Loveu bio izvrstan potez jer su si ostavili mogućnost dovođenja igrača kojega bi možda mogli ugurati u taj franšizni maksimum kojega ionako neće imati na koga potrošiti – Peković i Rubio su solidni starteri, ali s velikim upitnicima. Već znamo da kombinacija Love-Peković nikada neće biti garancija zaključanog reketa zbog previše sličnosti (čitaj: rupa) u obrambenoj igri, a složiti šampionsku ekipu bez zaključanog reketa nije baš najlakša stvar na svijetu.

Rubio će uvijek pored sebe morati imati dva rasna šutera kako bi prikrio vlastitu drvenu ruku i teško je zamisliti da će igrač koji ne može zabiti više od 10 koševa u prosjeku biti vrijedan franšiznog novca. Praktički, Wolvesi su osuđeni na potragu za graničnim all-star talentom, a, obzirom na manjak prilika (dogodine će vrlo vjerojatno biti playoff momčad, što će im izbiti iz ruke još jednu priliku za pojačanjem putem drafta), izglednije ih je zamisliti kao tipičan primjer momčadi zapele u sredini iz koje je jedini izlaz ili promjena člana jezgre ili rebuilding (do kojega bi moglo doći već nakon tri sezone kada Love bude mogao aktivirati opciju prijevremenog raskida).

Naravno, bit će još osvrta i na njihovu sezonu i njihove mogućnosti, ali, obzirom da nam je ostalo manje od tri tjedna do kraja regularne sezone i nekih desetak utakmica po momčadi, svu pozornost treba usmjeriti prema playoffu. I to ne samo trci za utješne pozicije u njemu, već i pokušajima hvatanja momentuma ovih ekipa što su već odavno osigurale nastup.

Bulls @ Knicks, Sixers @ Celtics

Dvije sinoćnje utakmice indikativne su za ludilo koje se zakuhalo na Istoku. U par tjedana manje zanimljiva konferencija preuzela je primat nad konkurencijom sa Zapada nizom neočekivanih preokreta. I dok je trka za osmim mjestom na Zapadu i dalje zanimljiva, a možda je još i zanimljivije pratiti kako će podijeliti parovi u prvom krugu, Istok trenutno nudi konfuziju od vrha do dna.

Padom Sixersa, u trku između Bucksa i Knicksa za osmom pozicijom priključila se i treća momčad. Ova četiri poraza u nizu čak i nisu najgori ovogodišnji rezultat, malo prije all-stara Philadelphia je uspijela izgubiti čak 5 utakmica za redom, ali način na koji gube (uglavnom dvoznamenakstom razlikom) govori o ovoj momčadi puno više od omjera.

Noćašnji poraz od Celticsa u kojem od starta nisu bili na potrebnoj energetskoj razini jasno govori da su glasine o tome kako je Collins izgubio momčad možda i točne. Kako je Sickre ranije u detalje secirao njihovu igru, mogu samo dodati da ništa od ovoga nije neočekivano.

U najavi sezone smo isticali kako je ovo momčad stvorena za utješni nastup u playoffu i kako je njen jedini potencijalni x-faktor upravo Collinsova sposobnost miksanja. Čovjek je napad učinio učinkovitim usprkos manjku poštenog šutera i talenta, a obranu je digao do neslućenih razina usprkos nedostatku agresivnih bekova i centra u sredini (paradoksalno, Brand bi od jednog od najprecijenjenijih igrača u ligi vrlo lako mogao postati podcijenjen – amnestiraju li ga Sixersi, a to se čini jedinim logičnim potezom kako bi oslobodili prostora za lov na slobodne igrače, nekakva playoff momčad koja se bori za naslov vrlo lako bi se za iznos midlevela mogla pojačati idealnim trećim visokim koji je ove sezone pokazao da u manje zahtjevnoj roli idealno pokriva obje pozicije pod košem).

Jasno, sada kada su konkurenti ubacili u višu brzinu, Sixersi su naletili na zid jer oni brzina više jednostavno nemaju. Oni mogu do kraja voziti samo u rikvercu, a Collins više nema što izmisliti. Može mu se zamjeriti što korak naprijed nisu napravili Turner i Holiday, ali tu se radi o poprilično skliskom području - da je više energije usmjereno na njihov razvoj, bi li se to odrazilo na rezultate? Uostalom, svi veterani su odigrali iznad očekivanja držeći se zadanog plana, stoga je možda problem dijelom i u tom mladom talentu. Nije da barem Holiday nije imao dovoljno minuta dokazati se, pa se s pravom može postaviti i protupitanje - koliko je ovaj takozvani bekovski dvojac budućnosti uopće kvalitetan?

U svakom slučaju, obzirom da Collins ima višegodišnji ugovor, za budućnost franšize ključno je da uprava ne nasjedne na Collinsov težak karakter i uruči mu otkaz prije vremena jer ovakve old-school trenere koji znaju što rade teško je naći. Puno racionalniji, ali ujedno i puno teži put, bio bi mijenjati roster u hodu, a obzirom na nedostatak ikakve jezgre, taj posao čini se nemogućom misijom.

Iggy je jedini rasni NBA igrač kojega imaju (a i to nešto govori o njihovim ovogodišnjim rezultatima), ali, kako u isto vrijeme postoji i ta puno jeftinija alternativa u Turneru, upravo njegov dokazani talent može biti ključ promjene - bilo kakav šuter ili visoki igrač startne kvalitete koji bi stigao u zamjenu za njega bio bi dobar potez koji bi ih barem malo gurnuo s mjesta. Ali, bit će vremena za pričati o budućnosti Sixersa nakon sezone, sada je bitno uspostaviti red u svlačionici i suprotstaviti se barem Bucksima. Imaju izuzetno lagan raspored do kraja, 6 utakmica protiv lutrijske krame Istoka i direktan obračun s Bucksima 25.4. u Milwaukeeu. Zaslužili su makar tu jednu utješnu playoff seriju i stvarno bi bila šteta da miniraju dobru sezonu samo zato jer su ostali šokirani kada su konačno pogledali istini u oči i shvatili svoje limite.

Direktni protivnici Bucksi i Knicksi imaju nešto teži raspored, samo 4 utakmice protiv lutrijskih momčadi, ali i međusobni dvoboj za dva dana, 11.4. koji spada u must-see TV. Knicksi su u nešto boljoj situaciji, prvenstveno zato što trenutno imaju identitet usprkos tome što nemaju igru. Kao što je sinoćnja utakmica protiv Bullsa pokazala, muče se zabiti (šutersko forsiranje Smitha i Shumperta iritantno je, ali i indikativno za razinu talenta te momčadi – jednostavno nema drugih opcija), a pri tome im ne pomaže što su se opet morali izmisliti u hodu i ostati čak i bez onih klasičnih akcija. Ali, Carmelov briljantni talent i borbenost dvojca Chandler-Shumperta konstanta su kroz sve sisteme i sve promjene i trebali bi biti dovoljni za hvatanje osmog mjesta, usprkos tome što opet nemaju ni playmakera ni klupu ni drugog visokog igrača.

I dok Melo i Chandler ulažu svu svoju šampionsku energiju u hvatanje utješne playoff serije, Boston i Chicago hvataju momentum. Celticsi su napravili nemoguće, ostvarili score 17-7 nakon all-stara i izbili na čelo Atlantske divizije, još jednom izvevši svoj ples prvaka koji počne štimati tek kada stvari počnu dobivati na težini. Taj mentalni aspekt njihove igre nikako ne treba zanemariti. Nemaju lagan raspored do kraja (još 2 puta Miami i dosadna Atlanta, jednom Knicki i Bucksi), ali nema sumnje kako će ući u playoff kao nositelj.

Bit će zanimljivo vidjeti mogu li preskočiti Pacerse (koji imaju znatno lakši raspored) ili može li Miami prekočiti Chicago, jer bi u tom slučaju polufinale Istoka donijelo dva gadna protivnika bolje postavljenima – Miami vs Boston i Chicago vs Indiana. U slučaju da do kraja ostane status quo na vrhu, Chicago protiv Bostona i Miami protiv Pacersa su parovi koji ne donose ni približno uzbuđenja kao alternativa zbog puno povoljnijeg matchupa.

I dok Boston igra svoju najbolju košarku sezone, naštimava stil i brusi rotacije, Bullsi pokušavaju barem približno uhvatiti potrebnu razinu forme. Već sutra ih čeka revanš s Knicksima (koji bi trebali čuvati energiju za back to back u Milwaukeeu večer nakon Chicaga), a zatim i ključnih sedam dana u kojima od četvrtka do četvrtka na repertoaru imaju Miami u najavi finala Istoka s nizom lutrijskih ekipa između. Zatim u završnici dolazi i potencijalna poslastica protiv Pacersa, ako do tada još uopće bude nejasnoća oko playoff nositelja.

Ono što trenutno znamo je da ni Chicago ni Miami nisu napravili nikakav bitan iskorak u odnosu na lanjsku sezonu - i jedna i druga momčad i dalje je preovisna o svojim all-star igračima. Ni Boozer ni Deng ni Noah nisu napravili potreban iskorak u igri da bi Roseu dali toliko potrebnu drugu opciju te i dalje sve nade za boljom napadačkom igrom ostaju usmjerene na nekakvu mirakuloznu Hamiltonovu eksploziju, iako čovjek već tri sezone nije odigrao iznad razine graničnog igrača petorke i ničim ne opravdava takva očekivanja.

Jasno, da je Deng napravio taj iskorak iz pouzdane treće opcije u rasnog drugog igrača (nikad samouvjerenije nije ušao u sezonu, nagrađen je all-star nastupom, ali brojke ne lažu – i dalje je to potpuno isti igrač kao svih ovih godina), da Boozer ne stari i da je Noah nešto više od izvrsnog podizača energije, nitko na Ripa ne bi ni obraćao pažnju. Ovako, čeka nas još jedna neizvjesna završnica u kojoj se nade Rosea i društva više baziraju na potencijalno slabijoj Miamievoj rotaciji u odnosu na lani, nego na nekom vlastitom ekstra napretku.

MUST SEE @ NBA TV

Memphis – Clippers

Conley vs Paul, Zach vs Blake i borba za domaći teren u prvoj rundi playoffa. Barem po tome kako stvari trenutno stoje.

17Mar/124

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Podsjetite se još jednom trade deadlinea uz Sickrea, dva McGeea, hrpu loših GM-ova i par svježe otpuštenih trenera.

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

12Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G28

Posted by Gee_Spot

U zabavnoj utakmici u kojoj se obrana nije igrala dobre tri trećine, Minnesota nije uspjela stati na kraj linsanityu iz jednog banalnog razloga - kada je u završnici trebalo povući i zadati završni udar, Wolvesi nisu znali kako, a New York jeste.

Lin je sjajno zabijao, nešto manje sjajno razigravao, ali uglavnom je držao Knickse u igri cijele prvo poluvrijeme. U drugome je stao, što zbog D'Antonia, koji nema milosti i nimalo mu ne pomaže planom igre koji otprilike glasi "igraj 40 minuta, driblaj po 20 sekundi svaki napad pa nešto napravi", što zbog Rubieve obrane. Ali, kada je on stao, dalo se jasno vidjeti ono najvažnije kod ovih preporođenih Knicksa. To nije Linovo 1 na 5 driblanje nego momčadski učinak.

Novak je krenuo nizati trice, Chandler je zatvorio reket, Shumpert donio ogromnu energiju u oba smjera (uz Chandlerovo prisustvo pod košem, Shumpertov pritisak na loptu jedno je od najvećih oružja ovog novog, obrambenog New Yorka, rookie bi slobodno mogao igrati u Memphisu koliko je spretan u presijecanju napada), a Landry je zabijao iz ulaza i s poludistance kao netko kome je to u opisu posla.

New York si je pristupom dao šansu i na kraju ju je znao iskoristili. Ukratko, momčad je pobjedila pojedince. Tri pojedinca točnije. Love i Peković su opet bili majstori, Rubio je bio vrlo dobar, ali to je manje-više to. Kod Wolvesa svake večeri isto, imaš tri igrača koji naprave svoje i cijeli niz pasivnih likova koji tu i tamo bljesnu. Večeras su opet izgubili previše lopti, iako to protiv jednako nemarnih Knicksa nije bilo presudno (Lin je ovaj put uzalud potrošio njih 6). Wolvesima se osvetilo čekanje da nešto naprave Ricky ili Kevin, dok ostatak Knicksa, ako vide da je Lin zatvoren, kreće u akciju.

Osim obrane kojom su u zadnjoj četvrtini izludili Minnesotu, Knicksi sve bolje igraju i u napadu. Nije u pitanju samo agresivnost svih pet igrača na parketu, već se i lopta kreće izuzetno dobro za jednu momčad kojoj se cijeli plan igre vrti oko visokog pick & rolla. Praktički, buđenjem Knicksa i Celticsa završava priča o playoffu na Istoku. Milwaukee i Cleveland jednostavno nemaju dovoljno talenta da se nose s ovom novom razinom igre koju trenutno prezentiraju momčadi iz Bostona i New Yorka (od kojih smo, budimo iskreni, ovakve igre očekivali prije početka sezone, stoga ni sada, kada su konačno dohvatili neke sebi primjerenije standarde, nema potrebe za preuveličavanjem).

Bullsi su prvi favoriti, Miami odmah do, Philadelphia, Atlanta i Indiana svojevrsne su plutajuće mine, a Boston, Orlando i New York legitimne playoff momčadi. Ali, o tome detaljnije prilikom sljedećih power rankingsa. Sada nam je samo bitno istaknuti kako, za razliku od Bostona, koji s pronađenom klupom, opet sjajnom igrom u obrani i sve kvalitetnijim napadom ima prostora za napredak, New York ipak nije u istoj situaciji. Točnije, njihova je poprilično mutna.

Dodatna doza energije koju je unio Lin donijela je napadačku ravnotežu, a, iako su obrambeno solidni od početka sezone, podigla je učinkovitost čak i na tom dijelu parketa. Kao što su pokazali protiv Wolvesa, kada zagrizu u stanju su vas ostaviti bez koša nekoliko minuta jer imaju sve - i pritisak na vanjskim linijama, i stopere, i rampu u reketu. Uz sve to, razina želje i količina kretanja u obrani je na trenutke besprijekorna.

Problem je konstantnost u oba dijela igre (tko može garantirati da je išta što prezentira ova skupina nedokazanih prolaznika trajno?), a ponajviše potencijalne promjene do kojih će neminovno doći kada se rosteru opet priključe Amare i Melo.

Obzirom da je napad opet solidan, eventualno dovođenje J.R. Smitha koje se spominje nema smisla. Iako se svakako čini privlačnim dodati tako rasnog šutera sposobnog zabiti 20 koševa u seriji, u ovom trenutku Knicksima je od koševa važnije zadržati pronađenu kemiju. To neće biti lako već s Melom i Amareom, a kamoli Smithom.

Za kraj bih naglasio jedan sve bitiji aspekt igre Timberwolvesa.

Pekova sposobnost da iznuđuje faule rezultirala je ovaj put Chandlerovim ranim napuštanjem utakmice. Ovdje više ne možemo govoriti o slučaju, činjenica da Peković svojim agresivnim kampiranjem u postu izaziva gomile osobnih najvažnijih obrambenih igrača protivnika može se smatrati snagom Wolvesa. Dodaj još da je i Love jednako žestok u svojim ulazima pod koš, da obojica vole kontakt i postaje ti jasno kako će ovi Wolvesi uvijek zabijati gomilu poena sa slobodnih. Kako i Rubio zna iznuditi svoju kvotu prilikom ulaza, ispada kako je Minnesota dominantna momčad u ovom segmentu igre.

I kad pogledaš brojke, stvarno je tako. U ovom trenutku u ligi imate samo tri momčadi koje su češće od njih na liniji slobodnih – Miami, Oklahoma i Denver. Što je zajedničko ovim trima ekipama? Radi se o tri najefikasnija napada lige, a dijelom je za tu efikasnost zaslužna i gomila lakih koševa koje postižu sa linije slobodnih. Jednostavno, njihov stil igre uključuje gomilu ulaza i brzih napada na koš u ranoj fazi napada, dok protivnička obrana još ni blizu nije spremna. To je posebice izraženo kod Denvera (bitna stavka Karlova sistema), dok Oklahoma uglavnom koristi dominaciju Duranta, Westbrooka i Hardena u 1 na 1 situacijama. Miami pak kombinira obje taktike, i momčadsku brzinu i individualnu kvalitetu.

Minnesota možda nije u istoj klasi što se ukupne efikasnosti napada tiče, ali Peković, Rubio i Love su u istoj kategoriji što se tiče slobodnih s LeBronom, Wadeom i navedenim all-star talentima Oklahome. To nije mala stvar za budućnost kluba i jasno govori tko čini kičmu momčadi. Razlog zašto je Peković danas praktički nezamjenjiv je što zajedno s Loveom čini par najubojitih skakača u napadu u ligi. I upravo tu leži njihova tajna - dok Denver, Miami i Oklahoma do slobodnih bacanja dolaze ulazima koji su rezultat kvalitete sistema ili pojedinca, Minnesota svoju razinu održava uglavnom napadačkim skokom koji je čisti produkt volje.

19Dec/114

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

Kako se ove sakate NBA predsezone sve odvija na brzinu, tako će i ovogodišnje najave regularne kamilice biti sažetije i ekspresnije nego ikada. Umjesto momčadi ili dvije dnevno, osvrnut ću se na cijelu diviziju u komadu jer vremena imamo manje nego Kobeova koljena, prve utakmice su ante portas. Poruka Raptorsima – Ante Portas NIJE ciparski centar na kojega morate potrošiti budući prvi pick.

BOSTON CELTICS

THAT WAS THEN:

Žilavi veterani dali su sve od sebe tijekom regularne sezone, da bi zatim odigrali iznad mogućnosti protiv Miamia u playoffu. Međutim, godine su učinile svoje, bioritam Piercea, Allena i posebice Garnetta danas je prilagođeniji utakmici tjedno nego bitci svaki drugi dan. Dva problema su samo pojačala veteranske slabosti – nikakav učinak klupe i manjak strijelaca u rotaciji. Ovo drugo su godinama maskirali fenomenalnom učinkovitošću, kontrolom ritma i obranom, ali protiv novostasalih vrhunskih momčadi poput Chicaga i Miamia, koje su obranu igrale jednako dobro, ako ne i bolje, to više nije bilo dovoljno. Klupu su pokušali umjetno pojačati tradeom s Oklahomom, ali eksperiment s Jeffom Greenom donio je samo razočaranja i srcobolju (prvo figurativnu, zatim i doslovnu).

THIS IS NOW:

Sve dobro što kraća sezona donosi (manjak utakmica), negira gomila back to back susreta (o back to back to back datumima da ne pričamo). Šanse da Celticsi u dva dana odigraju dvije odlične utakmice su minimalne, na što se prije svega trebaju fokusirati kladioničari. Hendikepi će biti bazirani na imenima, umjesto na činjenici da u drugoj utakmici back to backa na terenu neće biti Garnett, već njegov ispuhani brat blizanac. Nažalost, tanka klupa opet nije pojačana, zakonitosti salary capa su takve da si Celticsi mogu priuštiti samo otpatke, a Dooling, povratnik Daniels, dva rookiea i Wilcox upravo to i jesu. Suludi jednogodišnji ugovor Jeffu Greenu bio je očiti znak kako u Bostonu smatraju da je usprkos lanjskim mlakim igrama upravo on rješenje ovog problema, ali obzirom na operaciju srca zbog koje će propustiti sezonu, očito je kako Celticsima nije ni suđeno uključiti se u borbu za drugi naslov. I dalje je ovo momčad s dvije ogromne rupe u napadu na pozicijama playmakera i centra koje je sve teže krpati. Rondova drvena ruka imat će nešto lakši posao obzirom da će sada uz Garnetta moći vrtiti pick'n'pop i s Brandonom Bassom, nasljednikom Big Babyevih minuta i lopti, ali gomila visokih koji pucaju s poludistance solidna su opcija u napadu samo kada postoji i jedan pravi post igrač sposoban igrati leđima. Danas takvoga u Bostonu nema.

PLUS:

Nesebični napad baziran na veteranima koji znaju izvući maksimum iz igre s poludistance usprkos tome što njihov glavni igrač i pokretač svega istu ne posjeduje.

MINUS:

Napad baziran na dugim dvicama u ligi koja se oslanja ili na tricu ili na run and gun djeluje kao relikt prošlost. Najluđe od svega, u drugačijem kontekstu, taj relikt je dokazano davao šansu. Danas, bez ikoga u reketu i bez dovoljno tijela za bacati uokolo, ostaje samo kao muzejski eksponat.

PRVIH 5: Rondo, Ray, PP, KG, Jermaine O'Neal

5 ZA KRAJ: Rondo, Ray, PP, Brandon Bass, KG

SCORE: 42-24

NEW YORK KNICKS

THAT WAS THEN:

Sezona provedena u čekanju Godota Anthonya na kraju se smatrala uspješnom zbog simboličnog nastupa u playoffu. Moć samozavaravanja u New Yorku je neviđena s ove strane Zdravka Mamića, jer pored dobrih brojki Amarea i Carmela nitko nije ni primjetio da roster sačinjavaju prolaznici, da na njemu nema nikakvog balansa i da je većina glavnih aktera postavljena u uloge u kojima njihovi talenti ne dolaze do izažaja.

THIS IS NOW:

Knicksima svaka čast na tome što su u ovakvoj situaciji i na ovakvom tržištu uspijeli doći do najboljeg slobodnog igrača u ponudi. Obzirom na napadački arsenal Carmela i Amarea, Chandlerovi igrački limiti neće se ni primjetiti, a, obzirom na stil igre spomenute dvojke, kvalitete će se itekako isticati. Uspiju li naći nekakav ritam u kojem će si međusobno pomagati i razigravati se, tri visoka Knicksa čine možda i najtalentiraniji frontcourt u NBA. Ipak, puno veći problem od njihovih emocionalno-stilskih prepreka (egoizam, slični stilovi igre) bit će pronaći ravnotežu u vanjskoj liniji u kojoj nema playmakera. Da paradoks bude veći, trener ove momčadi je čovjek koji je sve u karijeri postigao bazirajući igru na učinku uber-playmakera kakav je bio Steve Nash. Douglas je dobar šuter, Fields i rookie Shumpert sjajne atlete, ali nitko od njih pojma nema o organizaciji napada. U konkurenciji njih, leša Mikea Bibbya i slomljenih leđa Barona Davisa (koja će ionako na raspolaganju biti tek za par mjeseci) D'Antoni mora pronaći dobitnu kombinaciju. Sretno. Ja osobno jedino neke nade polažem u Douglasov snajper.

PLUS:

Knicksi će učestalim napadačkim eksplozijama s puno manje muke nego lani osigurati nastup u playoffu.

MINUS:

Nedostatak košarkaškog IQ-a (i to ne samo na vanjskim pozicijama), alergija na obranu koju iskazuju Amare i Carmelo i uopće ideja da se u napadu sve vrti oko Carmela, usprkos Chandleru pod košem i gomili atleta uokolo, ne obećava previše u budućim playoff bitkama kada košarka prestaje biti samo gimnastika i dobiva dozu šahovske ozbiljnosti. Također, od kada je pametno sve karte baciti na tri igrača od kojih su dvojica (Amare i Chandler) skloni propustiti po pola sezone od prilike do prilike? Jasno, ne govorim ovdje isključivo o novoj sezoni, već općenito o cijelom ovom projektu koji ima rok od nekih 3-4 sezone. Onda opet, dugoročni planovi i New York ionako nikada nisu išli ruku pod ruku.

PRVIH 5: Toney Douglas, Landry Fields, Melo, Amare, Chandler

5 ZA KRAJ: Melo, Amare, Chandler i koja god dva beka budu imala bolju šutersku večer

SCORE: 40-26

PHILADELPHIA 76ERS

THAT WAS THEN:

Doug Collins je miksao i miksao dok nije našao idealnu formulu kojom može izvući maksimum iz ovog talentom limitiranog rostera. Taj maksimum je simbolični nastup u playoffu koji im ne bi trebao izmaknuti ni ove godine obzirom da su odlučili mirovati i nadati se kako će godina iskustva biti dovoljna za napraviti korak naprijed.

THIS IS NOW:

U ovom planu koji slažu Sixersi za korak naprijed puno važnije od vlastitog razvoja bit će pratiti regres protivnika. Jer, iako se nije dogodilo previše promjena, protivnici poput Bostona i New Yorka, da spomenem samo divizijske, ulaze u puno neizvjesniju sezonu u kojoj imaju mogućnost većeg dometa od Sixersa, ali i većeg pada. Taj eventualni pad Sixersi su u stanju iskoristiti upravo zbog cementirane lanjske postave u kojoj su uloge podijeljene do savršenstva. Tri igrača na koja se oslanjaju u obrani i napadu su Holiday, Iggy i Brand. Sva trojica su možda prilagođenija ulogama vodonoša, ali kao temelji barem donose stabilnost, ma kako ona siromašna bila. Uokolo su igrači zadatka s manjim, ali jednako bitnim rolama. Meeks i Hawes šire obrane, Young i Williams to u kasnijim fazama utakmice koriste. Collins jednostavno više nema što izmisliti i pitanje je hoće li uopće imati volje nastaviti s ovim projektom do kraja sezone obzirom na godine i poprilično prgav karakter.

PLUS:

Širina i uigranost.

MINUS:

Nedostatak X-faktora. Lani smo još mogli računati da bi eventualna eksplozija talenta u vidu Evana Turnera mogla momčad odvesti na jednu malo višu razinu, a sada već znamo da Evan Turner nema fizikalije ni šut koji mogu pratiti izuzetni all-round talent koji posjeduje. Još nije kasno da momak s NCAA ritma prijeđe na NBA nivo, ali Sixersi već imaju izuzetnog swingmana sposobnog dijeliti asiste i skakati. Čovjek se zove Iguodala. Također, vrlo dobro znamo da ovi ultra-light Pippeni ne vode dovoljno daleko kada vodu ne nose.

PRVIH 5: Holiday, Meeks, Iguodala, Brand, Hawes

5 ZA KRAJ: Holiday, Williams, Iguodala, Young, Brand

SCORE: 36-30


- Da sam deset godina mlađi napravio bi od tebe igračinu
- Da si deset godina mlađi napravio bi od tebe palačinku

NEW JERSEY NETS

THAT WAS THEN:

Prvi korak u izgradnji budućih Netsa je napravljen dovođenjem Derona Williamsa. Svi drugi očajni potezi, jadne igre i konstantno stanje katatonije u kojem franšiza živi dok očekuje prelazak preko mosta, padaju u drugi plan pored slabašne nade da na Deronu i nekome poput Dwighta mogu izgraditi budućnost. Zvuči jadno, ali je opet bolje nego ništa.

THIS IS NOW:

Nada u budućnost je i dalje jedini plan, a to znači da igre ove sezone nisu u prvom planu. Opet, potpuni pad na dno i manje od 20 pobjeda o kakvim neki pričaju čine mi se ruganjem, obzirom da momčad ima očitu prvu opciju u Williamsu. S njim na čelu ni respektabilnih 30-ak pobjeda nije neuhvatljivo. Lani su Netsi igrali bez talenta, ali i bez playmakera koji bi makar malo olakšao život suigračima. Spremni Deron na cijelu sezonu (makar i ovu kratku) znači da napad više neće biti onako očajan. Spremni Deron na cijelu sezonu znači da tricaš poput Morrowa konačno ima šansu zabljesnuti (tko zna, možda čovjek bude ono što je Dorrell Wright bio lani). Damion James ne može igrati gore od Travisa Outlawa. Brook Lopez je valjda konačno prestao jesti šparoge, odlučan da dokaže da može uhvatiti 8 skokova po tekmi (double-double više ne očekuju ni roditelji mu). Dodaj još Kardashiana kojega jednostavno moraju potpisati obzirom da će se odluka o Dwightu odužiti još neko vrijeme, možda i Kirilenka koji bi trebao sletiti na račun ruske osovine i eto ti solidne rotacije, ništa manje loše od ostalih loših rostera u ligi. Netsi nisu dobri, ali nemojte ih podcijenjivati. Da ne bi završili kao Jerry Sloan.

PLUS:

Deron Williams. Koliko danas poznajete double-double mašina na vanjskim pozicijama? Deron ima rijetki talent koji mu omogućava da u isto vrijeme bude i volume scorer i playmaker, i slasher i šuter. Tijekom izleta u Tursku je čak viđen kako u jednom trenutku ulazi pod koš i onda vraća loptu samome sebi na krilo za otvoreni šut. Jedna lasta ne čini proljeće, ali čini zeznutu momčad. Ovo nisu lanjski Netsi koji su imali Derona na 12 utakmica.

MINUS:

Tanka rotacija. Potencijala za korak naprijed ima, ali još je više pitanja. Što ako su Lopez i Morrow stvarno fizički limitirani do te mjere da nikada neće napraviti makar i taj mali korak naprijed? Hoće li, kvragu, uopće potpisati ta dva imena koja im trebaju da se kompletiraju pod košem?

PRVIH 5: Deron, Anthony Morrow, Damion James, Kris Kardashian, Brook Lopez

1 ZA KRAJ: Deron

SCORE: 28-38

TORONTO RAPTORS

THAT WAS THEN:

Lani su pale sve maske s Colangelova projekta kanadsko-europskog hibrida NBA kluba. Baziranje momčadi na šuterima i bijeloj boji, a potpuno zanemarivanje skoka i borbenosti, dovelo je do pada na dno s kojega se ne vidi put prema gore. Osim nizanjem visokih draft pozicija. Ova sezona pobrinut će se za prvi ulov.

THIS IS NOW:

Casey je dokazani doktor obrane, ali kao što su pokazali mnogi prije njega, za složiti obranu nije dovoljno imati samo dijagrame. Puno je važnije imati igrače s određenim talentima, a takvi ne stanuju u Torontu. O Bargnaniu i njegovoj personi znamo sve, pa nećemo još jednom ponavaljati kako je preplaćen i precijenjen. Ono što je sigurno kako ga Casey više neće koristiti kao centra samo da bi imao šutera više u napadu. Barganani će na krilo, a pod koš će netko tko ima noge za čuvati reket. Mrtvaci poput Magloirea, Graya i Alabia donose samo 6 osobnih, tako da možemo očekivati kako će jedan fini momak poput Eda Davisa ili skočni atleta poput Amira Johnsona imati najvažnije uloge upravo zbog obrambenog potencijala. Problem je samo jedan – Davis nije oličenje snage, a Johnson je upravo operirao skočni zglob zbog čega bi mogao patiti njegov najveći talent – skočnost. Što se vanjskih igrača tiče, DeRozan je uspio nametnuti se u gubitničkoj sezoni gubitničkim stilom igre koji uključuje puno šuteva s poludistance i uporne juriše na koš s jedne strane, odnosno potpunu alergiju na obranu i uopće odrađivanje bilo čega što koristi momčadi s druge. Calderon je pak oličenje nesebičnosti, ali i čunja oko kojega protivnički playmakeri vježbaju za All-Star Weekend.

PLUS:

Dogodine je draft sjajan.

MINUS:

Kakav genijalan zaključak - imamo lošu obranu, dovedimo trenera koji je zna učiti. Na papiru čak i ima smisla, dok ne pogledaš roster Raptorsa. Prema kombinaciji Caseya i ovih igrača, kombinacija D'Antoni-Knicksi čini se idealnim parom. Napadački potentni igrači poput Bargania ili DeRozana mogli bi dočekati pad minuta, dok bi limitirani tipovi poput Johnson & Johnson dvojca mogli biti na parketu puno više nego treba samo zbog toga što se trude. Sve skupa samo će dovesti do još većeg kaosa pa bi se na kraju sezone moglo postaviti pitanje ima li na ovom rosteru iti jednog jedinog igrača vrijednog da se u njega ulaže?

PRVIH 5: kao da ih Dwane Casey zna

5 ZA KRAJ: Ed Davis i još četiri igrača kod kojih Casey otkrije puls

SCORE: 16-50

25Apr/1112

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Posted by ispdcom

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT - SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova '80-ih i ranih '90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu - jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC - HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS - KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su "novi" Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D'Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D'Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS - HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je - Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.

27Feb/113

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Suze za Perkom, pohvale Blazersima, čuđenje nad Wolvesima, a ima i Carmela i Derona