ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G49

Posted by Gee_Spot

U noćašnjoj revijalnoj utakmici mogli smo vidjeti gomilu sjajnih individualnih poteza i izuzetan raspon talenta cijelog niza NBA majstora. Ono što nismo imali prilike vidjeti su obrana i nekakav oblik kretanja u reketu koji bi protivniku onemogučio lagano polaganje svaki put kada ovaj stupi u njega. Jedan čovjek je pak iskočio iz ležernog pristupa obje momčadi i ovom napucavanju dao nekakvu dozu smisla, ali o njemu nečete imati previše prilike čitati ovih dana. Taj čovjek je Nick Collison koji je, svojim požrtvovnim pristupom tijekom cijelog susreta i posebice obranom na Kevinu Loveu u završnici, dao Thunderu onaj neophodan element na putu do pobjede.

Jasno, nema ništa loše u tome da se, u jednoj nebitnoj utakmici regularnog dijela sezone u kojoj ni jedna ni druga momčad nemaju previše toga na kocki, momčadi opuste i zabavljaju. Samo, nema baš ni smisla takvu zabavu nazivati klasikom košarke jer u tom slučaju se dovodimo u poprilično sivo područje u kojem i Armaggedon možemo nazvati klasikom filma.

Oklahoma je za klasu bolja momčad i ovakav susret su morali rutinski odraditi. Ključni naglasak na ovo odraditi jer, osim spomenutog Collisona, malo je tu bilo ono prljavog rada. Westbrook, Harden i Durant su protiv nedosrasle obrane Minnesote mogli do koša kad god su htjeli, što su uglavnom i radili kada je bilo potrebno. Problem je što ni u jednom trenutku ovih 58 minuta nisu našli shodno zaigrati obranu kao kolektiv, napraviti tu potrebnu razliku i početi pripreme za sutrašnju bitku protiv Heata deset minuta ranije.

Unutarnja linija Wolvesa s Loveom i Williamsom (kasnije Tolliverom) nije u stanju obraniti ništa, ali to nije spriječilo Brooksa da prvi dio utakmice koristi Perkinsa kao da je čovjek u najmanju ruku reinkarnirani Abdul-Jabbar. Perk je, istina, lakoćom zabio 12 koševa preko Lovea, ali stvarno je teško shvatiti logiku u kojoj, pored prednosti koju imaš na svim pozicijama, uporno pokušavaš koristiti onu koja ti donosi najmanje koristi – ne samo da ti je lopta više nego treba u rukama uvjerljivo najgoreg napadača, već si omogučio Loveu da trpa bez znoja jer Perk jednostavno nije u stanju pratiti svog čovjeka na izletima metar dalje od koša.

Thunder bi obično napravio prednost kad bi Brooks posegnuo za niskom postavom s Hardenom i Durantom kao krilima, što je protiv ovakve unutarnje linije bez centra jedini logičan potez jer Durant bez problema može čuvati lagane četvorke poput Williamsa i Tollivera, a i postao je toliko žilav pod košem da se bez pardona suprostavljao i Loveu, usput skupivši 17 skokova (najviše na utakmici).

Naravno, ovakva postava nema smisla protiv momčadi koje imaju prave petice poput Memphisa ili Lakersa (ne bi imala smisla ni protiv Minnesote da je Peković spreman) iz jednostavnog razloga što Ibaka nije u stanju ni visinom ni masom čuvati takav profil igrača. Međutim, protiv ovako mekanog protivnika, gdje su Ibaka ili Collison dovoljni u sredini, Durant na četvorki i Harden na trojki su jednostavno obavezne opcije.

Sad, dobar dio problema noćas je bio u tome što je bez ozljeđenih Maynora (koji je lani preuzimao ulogu drugog beka) i Cooka (koji to radi ove sezone) rolu pored Westbrooka preuzeo Fisher čiji promašaji u završnici su praktički ostavili Minnesotu u igri. Zašto su Durant i društvo uporno forsirali Fishera u kutu ne znam (ok, znam, dijelom zato što je bio otvoren, ali dijelom i zato što očito više vjeruju u legendu o Fisheru nego u stvarnost o Fisheru), ali znam da je njegovo prisustvo itekako pomoglo da Barea ostvari triple-double.

Ako Minnesota na išta može biti ponosna, to je upravo upornost Lovea i Bareae koji su tvrdoglavo odbijali predati se iako, osim ograničenog Tollivera, nisu imali podršku suigrača (posebice je podbacio Ridnour koji je uzeo veću količinu loših šuteva od Westbrooka).

Uglavnom, ovakvo ležerno izdanje Thundera samo je još jedan dokaz nezrelosti ove momčadi i mizernog IQ-a kojega iskazuju. Osim Brooksovih nespretnih rotacija i nesposobnosti da natjera momčad da odradi posao (u tom motivacijskom dijelu je očito bliži Vinnieu nego Adelmanu), najviše je upadala u oči sva gomila bezveznih šuteva koja su uzimali iako su svaki put imali prilike doći u puno lakšu situaciju za realizaciju. Taj samozadovoljni pristup u stilu "mogu si dopustiti bezvezni šut jer ionako ću zabiti kad god treba" možda može proći protiv ovako sakatog protivnika, ali teško da će fascinirati veterane koji ih čekaju u playoffu.

I nije stvar samo u tome da su Westbrook i Brooks problemi, možda još veći minus je što i Durant i Harden povremeno iskazuju iste tendencije ka bezglavim rješenjima. Očito da nije uzaludna ona izreka "s kim si takav si", a obzirom da vole isticati svoje zajedništvo, jasno je kako su svi u Oklahomi dio problema i kako nije upitan samo pojedinačni IQ nego - kolektivni. Jednostavno, ne mogu Harden i Durant biti pozitivci, a ostali negativci. Svi su u ovome zajedno i moraju zajedno sazrijeti. Ili ne.

Stoga ću ostatak posta potrošiti na usporedbe koje mi se već duže vremena motaju po glavi. I tiču se i Heata, stoga još napetije čekam sutrašnji susret koji bi, onako usput, vrlo lako mogao biti i najava Finala.

Naime, osovinu Wade-James često uspoređujemo s Jordanovim Bullsima, ali zar nije Thunder možda čak i bolja usporedba? Veza Miamia i Bullsa je očitija zbog pozicionih poklapanja, ali danas je već valjda svima jasno da nije ključ u poziciji, već u ulozi. Možda imamo centre šutere umjesto centra skakača, bekove skakače umjesto bekova šutera, krila playmakere umjesto krila stopera, ali to i dalje ne mijenja potrebu da idealna momčad ima nekakvu kombinaciju playmakera, šutera, skakača, all-roundera, šljakera i strijelca u postu.

Stoga, dodijelimo uloge Bullsima (za potrebu ovog posta koncentrirat ćemo se na prvu zajedničku sezonu šampionske jezgre koja je kulminirala pobjedom nad Sonicsima u Finalu 1996.). Jordan je vanserijski talent koji je ujedno bio i kompletan i učinkovit strijelac i all-round zvijer. Pippen playmaker i stoper. Toni playmaker i šuter. Rodman skakač i stoper. Kerr tricaški specijalist. Longley drvo u sredini. Ron Harper bek veteran koji zabija otvoreni šut i igra obranu.

Sad zbrojimo osnovne brojke ove jezgre od 7 igrača (jezgra7 u daljnjem tekstu) koji su iznijeli najveći teret na putu do naslova, čisto da bi dobili neki dojam o čemu pričamo (radi se o prosjecima iz regularne sezone, a za 7 sam se odlučio jer rijetke su playoff serije u kojima veći broj igrača ostavi značajniji trag, iako možete u sličnim igrama dodati i svih 12 – ako vam se da, zašto ne):

Chicago Bulls 1996 jezgra7 - 93 poena, 41 skok, 23 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Sad da vidimo tko je od dvojca Miami – Oklahoma bliži ovim ostvarenjima u ovako naizgled banalnom, ali indikativnom testu. Već na prvi pogled je jasno kako se jezgra Miamia bitno razlikuje od one Bullsa jer nema napadača poput Kukoča, već je treći strijelac puno predvidljiviji Bosh. U biti, ako maknemo stvarno renesanse talente Wadea i Jamesa, ostaje nam jezgra sastavljena od limitiranih igrača zadatka u kojoj nema nikoga tko bi mogao parirati all-round učinku Kukoča i skokovima i obrani Rodmana. Chalmers pokriva Harperovu ulogu, ali čak je i Anthony debelo ispod razine Luca Longleya. Uglavnom, da vidimo da li brojke odgovaraju prvom dojmu (jezgru uz ranije navedene čine još Haslem i Battier)

Miami Heat 2012 jezgra7 – 93 poena, 38 skokova, 19 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Iako se čini zanemarivim, očito je kako Bullsi imaju prednost u skoku i sistemu koji se zasniva prevenstveno na pasovima, a tek zatim na izolaciji. Međutim, Miami je usprkos slabijem talentu i nedostatku nekoliko bitnih sastojaka uspio napraviti odličnu kopiju Bullsa. Sada da vidimo Thunder koji ovako na prvu djeluje sličnije Chicagu obzirom da im Harden donosi tog trećeg kreativca i strijelca, a Ibakin blokerski učinak ponekad ima sličan učinak na parketu kao Rodmanovi skokovi u napadu (Oklahomi jezgru još čine Perk kao drvo u reketu, Cook kao tricaš, Fisher kao veteran na vanjskim pozicijama):

Oklahoma 2012 jezgra7 – 93 poena, 35 skokova, 15 asista, 6 ukradenih, 7 blokada

Ovo je već ozbiljan deficit u odnosu na skakački učinak Bullsa, ali ono što bode u oči je mizeran učinak u asistima. Ove blokade donekle mogu sakriti manjak ukradenih i skokova, ali kako je moguće da jezgra s Hardenom, Westbrookom i Durantom ima deset asista manje od jezgre Jordan, Kukoč, Pippen? Odgovor je jednostavan – sistem. To nas vraća na večerašnju, jučerašnju i vjerojatno sutrašnju partiju Thundera – dok god bit njihovog napada većim dijelom utakmice bude izmjenjivanje u 1 na 5 akcijama umjesto konstatnog 5 na 5 pritiska, ne možemo ih staviti u isti rang ni s Jordanovim Bullsima, ali ni s Heatom.

I čisto ovako za kraj da vidimo kako se današnji Bullsi nose u odnosu na prethodnike, ali i na konkurente za naslov. Jezgru7 neka čine Rose kao renesansni strijelac, Deng kao all-round stoper, Korver kao tricaš, Gibson kao stoper u reketu, Noah kao all-round šljaker, Brewer kao stoper na vanjskim pozicijama i Boozer kao sekundardni strijelac i skakač. Primjetno je kako je sve krcato stoperima, ali to je nekako i u skladu s filozofijom ove momčadi koja ipak nije slagana po istom principu kao ove ranije obrađene. Uglavnom, brojke su sljedeće:

Bullsi 2012 jezgra7 – 87 poena, 38 skokova, 20 asista, 6 ukradenih, 5 blokada

Očito je kako se radi o jezgri u gabaritima šampionske po svemu osim po napadačkom učinku. Jasno, ta gomila stopera navedenih u jezgri zasigurno doprinosi i nešto boljem obrambenom učinku, a tu je uvijek i opcija da Hamiltona pribrojite umjesto Brewera. U svakom slučaju, opet je vidljivo da Heat i Bullse dijele nijanse.

Što se Thundera u odnosu na njih tiče, koliko god sa skepsom uzimali ovakve eksperimente, ne može se poreći da njihov nizak momčadski IQ (ovdje predočen u mizernom broju asista) uvijek upada u prvi plan. I dalje zastupam tezu da je dovoljno maknuti Brooksa kako bi ova momčad konačno iskoristila svoje potencijale, jer očito je da nije problem u manjku talenta ili lošoj podjeli uloga, već čisto u filozofiji igre. Obzirom na sve čini mi se kako se jedno ime nameće samo po sebi kao rješenje. Ono Phila Jacksona. Ili je možda bolje reći kako je rješenje, barem u slučaju ovakvih rostera bez dominantnog visokog igrača preko kojih možeš vrtiti igru, uvođenje trokuta.

Mislim, nije valjda slučajno da dvije momčadi koje smo najskloniji kritizariti zbog neiskorištenih potencijala vode dva početnika u trenerskom poslu, dok one koje igraju najljepšu košarku i maksimalno koriste svoje limitirane resurse vode likovi poput Popa, Karla ili Carlislea. Trenerski utjecaj izgleda stvarno nije moguće izmjeriti nikakvim statistikama osim jedne - brojem playoff pobjeda i, na kraju, brojem prstenja. Tko je sljedeći veliki trener u kategoriji Brooksa, Spoelstre i Thibodeaua pokazat će vrijeme, odnosno podizanje trofeja. Ali, s popriličnom sigurnošću možemo nagađati koji od njih troje to nije.

16May/1127

THE HEAT IS OFF

Posted by ispdcom

Dobili smo i zadnjeg polufinalista, na redu je neočekivano i vjerovatno ludo zabavno finale Zapada između penzionera iz Dallasa i mladosti iz Oklahome. S druge strane, prva runda dvoboja na Istoku prošla je šokantno, Chicago je u jednu večer razotkrio sve mane rostera Miamia odigravši besprijekorno na oba kraja terena. Dok igrači s klupe dominiraju nad suparničkom rotacijom, dok kontroliraju skok i dok zatvaraju ulaze Jamesa i Wadea, ulaze koji su jedina igra u reketu koju ovaj Heat ima za ponuditi, Chicago sve drži u rukama. Mlađa su i šira momčad, a pitanje je imaju li Wade i James nakon iscrpljujuće borbe protiv Bostona dovoljno snage za dobiti 4 utakmice protiv šire ekipe u naponu snage. Uf, izgleda da se mi čistunci ipak ne moramo bojati - na kraju će ipak pobijediti momčad, a ne skup pojedinaca. Uostalom, da ja ne hiperventiliram tu od zadovoljstva kao nekakav Cuban, nakon mog osvrta na pad Memphisa, da vidimo što i deklarirani navijač Bullsa Emir kaže o sinoćnjem dvoboju.

THUNDER – GRIZZLIES, G 7

Serija koja je označila početak novog doba u NBA, serija koja je u startu donijela vrhunsku košarku, nakon one večeri s tri produžetka kao da je pukla i u zadnje tri utakmice ponudila nam je kamilicu. Nervoznu igru punu grešaka u kojoj je od vrhunske košarke jedino manje bilo neizvjesnosti.

Iako se nije tako činilo na startu. Memphis je dobro ušao u utakmicu, svi su djelovali razigrano, igra se vrtila preko Gasola i Randolpha, a Allen je nastavio frustrirati Duranta. I onda su se pri kraju prve četvrtine dogodile dvije stvari koje su lansirale Oklahomu i nokautirale Memphis.

Prvo je Durant odmah nakon time-outa konačno uspio slomiti Allena i poslati ga po ćevape driblingom, konačno zabivši šut kojim je prelomio očajnu igru koju je prezentirao u prethodnom susretu i jednostavno se oslobodio grča. A drugi detalj je bio možda i važniji – u igru je ušao Nick Collison koji je sam samcat u obrani uništio sve što je Memphis pokušao graditi.

Čovjek je uz neupitan učinak Duranta i Westbrooka neopjevani MVP Thundera, jer upravo je on donio sve što im je trebalo za suprostaviti se Memphisu – aktivno tijelo pod košem. Obzirom da je Collisonova energija totalno izneredila napad Memphisa, bilo je samo pitanje vremena kada će Oklahoma ući u napadačku seriju koja će prelomiti susret.

A to se dogodilo već u drugoj četvrtini kada je Durant zabio deset koševa kao da baca kamenčiće u ocean, uz izvrsnu all-round igru Hardena. U nastavku obrana više nije popuštala, svi, od Westbrooka do Perkinsa, su dali sve od sebe, Durant je nastavio trpati, a Harden je konačno uz sve ostalo proradio i iz vana i s tri trice za redom zapečatio sudbinu Memphisa.

Koji se nikako nije uspijevao vratiti u susret, prvenstveno zbog voljnog momenta kojim nisu mogli parirati Thunderu. Dok se Durant borio kao lav, Randolph se više bavio gledanjem u sudce, a to nikada nije dobar znak. Umjesto borbe sličan pristup izabrao je i Gasol, ali pripišimo to mladosti jer u prošloj utakmici su ovako djelovali i Durant i Westbrook.

Memphis jednostavno nije bio dovoljno gladan, a nije im pomoglo što su podbacili svi igrači s klupe. Arthura nema cijelu seriju, Battier je sinoć bio potpuno nebitan, a dok gledaš Younga kako baca cigle stvarno se pitaš nedostaje li Rudy Gay više nego smo mislili? Jer, svaka čast Youngu na borbenosti, ali kada ti u ovakvom susretu treba koš, onda je puno bolje na parketu imati talent poput Gaya koji ga može postići na milijun načina.

Nadam se da će Grizzliesi naučiti nešto na ovome i da će graditi momčad u pravom smjeru, da neće ostati samo one-hit wonder (a ima znakova da bi se to moglo dogodit, jer eventualni odlazak Gasola ili Mayoa neće biti lako nadoknaditi, a, iako se čini da su sazreli, ne treba isključiti ni potencijalne mentalne ispade Zacha, Tonya i Conleya). U svakom slučaju, OKC zasluženo ide dalje.

Da, možda nisu najpametnija i najljepša košarkaška družina (iako je sinoćnja Westbrookova partija djelovala čudesno, čovjek nije ništa forsirao, igrao je obranu, napadao samo kada bi se ukazala prilika i uvijek je gledao suigrača prije nego svoj šut), ali pokazali su da su – družina. Dodaj rotaciji od 9 igrača koji znaju svoje uloge činjenicu da svi imaju ogromno srce i to je to. Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će se provesti protiv doktora košarke iz Dallasa koji će za razliku od prečesto bezglavih grizlija znati iskoristiti svaki dijelić prostora koji im se ostavi.

BULLS - HEAT, G 1

Ono što Bullse najviše treba veseliti nakon ove utakmice je Heat Indeks. Naime, uglednici s ESPNRTL-a kažu kako je Bosh odigrao za A-, LeBron za B-, a Wade za C-. Po tome, nositelji Heata su odigrali pri vrhu mogućnosti, a kako znamo da nema pretjeranog prostora za napredak sporednih igrača i momčadskih elemenata igre, ispada da Miami ne može do boljeg rezultata protiv Bullsa od poraza (uz 3-0 u regularnom dijelu, ovo im je već četvrti u sezoni, da naglasimo još jednom).

Koji su ih sinoć potpuno razmontirali. Nije tako izgledalo na početku utakmice kada je Miami složio nekoliko ukradenih lopti i zakucavanja, igrao dobru obranu i bio aktivan u napadu. Trebali su otići i na veću prednost, jer izgubljenim loptama Bullsi su im upravo servirali igru kakva im odgovara, ali nisu, jer je obrana Chicaga bila na razini. Defanzivni pristup se digao u drugoj četvrtini, a sve je kulminiralo nevjerojatnom igrom u drugom poluvremenu.

Već se ove sezone dosta puta pokazalo kako Bullsi nakon poluvremena ubace u višu brzinu i to pogotovo u obrani. Ovaj put su ubacili u tri više brzine. Nisu gubili loptu, kupili su svaki skok, međusobno se razigravali - igrali svoju igru na koju Miami nije imao nikakvog odgovora. I uz sve to, prezentirali su ono što ih je dovelo na vrh.

Obrana, obrana, obrana. Uopće ne znam koga istaknuti kao junaka te obrane. Deng je odigrao nevjerojatnu utakmicu zatvarajući LeBrona svojim dugim rukama i na način da ga se pušta na lijevu stranu gdje ga je uvijek čekalo udvajanje. Thibodeau je sjajno žrtvovao obranu na Boshu (samo neka on zabija iz vana) kako bi što više tijela bacao u reket na Jamesa i Wadea (neće im se dozvoliti lagano polaganje). Kombinacija Bogans/Brewer je potpuno izmorila Wadea koji se trošio i trčeći za Roseom u obrani. Ipak, najljepši dio Chicagove obrane definitivno su preuzimanja Noahe, Gibsona i Asika. Njih trojica bez problema mogu ostati na bilo kojem igraču i neće ispasti, a protivnici neće steći nikakvu prednost nad činjenicom da je visoki igrač preuzeo niskog. Kada imaš takve opcije u obrani, protivnik doslovno nema ni trenutka slobodnog prostora.

Uostalom, vidjeli smo i na ovoj utakmici kako Asik tjera LeBrona na težak šut, kako Noah isto to radi Wadeu i kako Taj radi što hoće. Činjenica kako Wade i LeBron nisu tijekom utakmice imali previše otvorenih šuteva najviše govori o igri Bullsa. Isto tako, osim dva-tri početna kontranapada, Miami nije mogao koristiti tu svoju prednost obzirom da

a) Bullsi kasnije jednostavno nisu gubili lopte

b) Bullsi su apsolutno dominirali pod košem

Wade i LeBron svoju skočnost često žrtvuju da bi krenuli u kontranapad, a njih dvojica su ipak najbolji skakači u svojoj momčadi. No, tako Heat igra i zbog toga je Spoelstra dobar dio utakmice forsirao nisku petorku na koju bi Thibodeau redovito reagirao slanjem Taja u igru umjesto Carlosa koji je opet imao dobru napadačku utakmicu. No, Taj je ipak potrebniji radi obrane i to je ono što Boozer treba prihvatiti – njegovo je da postigne dovoljan broj koševa prije nego utakmica dođe do trenutka kada je treba riješiti obrana jer tada Taj stupa na parket. S njim u postavi, svejedno je kakvu postavu na parket šalje Spoelstra jer čovjek može braniti svih 5 pozicija.

Da je Heatu dati rezervnu centarska liniju Bullsa Gibson–Asik, osvojili bi naslov bez poraza do kraja. To kako ova dvojica igraju zadnjih nekoliko utakmica je čudo - Asik je za svoj trud na utakmici dobio i standing ovations, a Gibson je imao dva zakucavanja preko cijele obrane Miamia koja će konkurirati jedno drugome za akciju večeri.

Što se napada tiče, Rose je u poluvremenu u svlačionici preuzeo krivnju na sebe zbog previše izgubljenih i forsiranje nepotrebnih dodavanja. U nastavku toga nije bilo, strpljivo se tražio slobodan igrač. Dosta se dodavalo, a upravo taj ekstra pas je uz ofenzivni skok donosio čiste šuteve za tricu koje je Chicago ovaj put redovito ubacivao (10 od 21 je brojka koja će se teško ponoviti).

Neću sada pisati kako je Miami izgledao kao razbijena vojska jer sam siguran da će u drugu utakmicu izaći potpuno napaljeni, ipak je ovo bio svojevrsni šok nakon serije s Bostonom u kojoj su oni bili ti koji su imali više energije i svježije noge. Ali, činjenica je da se trebaju zamisliti nad tim što su ih Bullsi razbili bez da je Rose odigrao svoju najbolju košarku. Wade i LeBron će pripremljeniji i napaljeniji sigurno odigrati bolje, ali prilično sam siguran kako će se za svaki šut morati dobro namučiti. Jer, nakon što su igrali sjajnu obranu cijelu regularnu sezonu, izgleda da su Bullsi konačno shvatili kako taj pristup ponoviti i u playoffu.

Treba reći kako je Bosh igrao sjajno, koristio prostor, bio čak i agresivan prema košu. Ali, na kraju se samo potvrdila stara poslovica koja kaže "Ne može se dobiti utakmica NBA doigravanja ako ti najbolji igrač dolazi iz WNBA“.

4May/117

GRUMPY OLD MEN

Posted by ispdcom

Miami opet rasturio Boston, ovaj put u sasvim drugačijem kontekstu. Gee i Sickre pokušavaju shvatiti da li je Celticsima istekao rok. Također, Oklahomi je po prvi puta u ovom playoffu uspjelo prikazati Grizzliese kao smrtnike. Jedve čekamo treći set ovog meča da vidimo kako u Memphisu misle uzvratiti na izazov.

HEAT - CELTICS, G 2

Sickre: Prije nego krenemo na G2, pogledaj ovo. Kakvi licemjeri su ova dvojica, zlo mi je od njih. Ne smiju biti prvaci.

Gee: Zvučiš kao ogorčeni starac, od sada te zovem Bob Ryan. Inače, novinarska legenda je neki dan u gostima kod LeBatarda izjavio nešto slično, da ovdje nije u pitanju samo Boston protiv Miamia, nego budućnost cijele lige – pokaže li se Miami eksperiment uspješnim, svi će mu se okrenuti i zaboraviti na košarku, opet će se sve vrtiti oko zvijezda.

Bob: Hvala ti što me zoveš ogorčenim starcem, iz usta nekoga tko je tek uskočio na vlak Miamia to je kompliment.

Gee: Nisam ja uskočio na nikakav vlak, pa zar nisam izabrao Celticse? Doduše, nisam se fokusirao na ove metafizičke aspekte kao vi Bobovi, nego sam stvarno mislio da su bolja ekipa. E, pa očito nisu – noćas su odigrali vrhunski, najbolje što mogu, a Miami je imao odgovor na sve. Obrambeno su odigrali na razini, a u napadu su se uvijek mogli osloniti na to da će Wade ili LBJ individualnim bljeskom zabiti kad i koliko treba.

Bob: Ako je Miami i imao nekakvu mentalnu barijeru pred playoff obračun s Bostonom, sa sada već 3 uvjerljive uzastopne pobjede ne samo da imaju rezultat na svojoj strani, već i psihološki mir koji donosi saznanje da imaju igru za stati na kraj Celticsima. A ta igra uključuje vrhunsku obranu koja ne dozvoljava lagani koš, konstantni pritisak ulazima na ranjenu unutarnju liniju Celticsa te maksimalno korištenje Bostonove najveće boljke - izgubljenih lopti - za što veći broj kontri i laganih koševa. Heat je do sada dominirao u svih 8 četvrtina, tu nema spora.

Gee: Iako je Boston u drugu istrčao kao druga momčad. Za razliku od prve utakmice sve je izgledalo na mjestu - Rondo je igrao svoju igru, lopta je u napadu kružila koliko god treba, agresivno su reagirali u obrani, a čak su se i KG i Pierce odlučili pojavili na samom početku. Ne samo što su zabijali, radili su i sjajan posao u obrani. Samo što ovaj put Miami uopće nije djelovao iznenađeno ili izgubljeno, imali su odgovor na sve. U obrani su bili jednako agresivni, u napadu bi uvijek našli rješenje, uglavnom preko Wadea. I fascinantno je da od svakoga dobiju nešto, sinoć je Bibby imao par važnih šuteva, a da ne govorim kako je Joel Anthony odjednom odlučio napadati koš i još je to činio poprilično uspješno.

Sickre: Miami se držao, čekao šansu da zada završni udarac, a u ovakvom dvoboju do izražaja dolaze stare noge Celticsa. Upravo u tome što su najbolje odigrali na početku očituje se ta starost, Ainge je znao što radi kada je pokušavao dovesti nešto svježine u rotaciju. Nije pogodio s Greenom, iako je ovaj sinoć konačno odigrao solidno, ali sada je konačno jasno što mu se motalo po glavi kada je napravio trade.

Gee: Treba istaknuti kako barem kod prvih izmjena ovaj put Boston nije izgubio korak, Green i West su dobro reagirali, tako da možemo reći kako su barem nešto stekli u ove prve dvije utakmice - klupu. Meni je utakmica stvarno bila sjajna, posebno u ovom prvom dijelu kada smo gledali pravu bitku za svaki koš. Čak ni 20% šuta s obje strane u drugoj četvrtini nisu umanjili ljepotu ovog playoff intenziteta. Ali, povremeni bljeskovi Wadea i Jamesa, zbog kojih je Miami i imao +5 na poluvremenu, jasno su ukazivali gdje je Miami u prednosti. Jednostavno, uvijek se mogu osloniti na to da će njih dva nešto zabiti, a Boston sinoć nije imao takvog igrača.

Sickre: Boston se još uvijek može vratiti u igru, dovoljna je pobjeda u sljedećoj, a do nje će biti lakše doći uz Shaqov simbolični ulazak u igru krajem prve četvrtine. Iako ni to nije garancija ničega dok Miami igra ovako dobro. Pierceovo stopalo, Rondova leđa, stopala i što sve ne - previše su fizički inferiorni da bi mogli išta obećati sami sebi. Znamo da imaju devet života, ali pitanje je da li su ih već sve ispucali.

Gee: Rondo je barem pokazao da je živ. U prvoj je njegovu očajnu igru LeBatard objasnio tugom zbog činjenice da je Zach Randolph ubio Perkinsa u susretu Memphisa i Oklahome. Sada pak više nema razloga za šalu, Boston je dao sve od sebe, a to nije bilo ni blizu dovoljno. Čak su do samog kraja bili u egalu, došli su u završnicu kakvu bi do jučer priželjkivali. I onda nisu bili u stanju ubaciti u višu brzinu i dovesti Miami u situaciju da se opet počne preispitivati. Jednostavno, James je uzeo stvar u svoje ruke, krenuo u seriju ulaza, odveo Miami na +12, a usput obrana Heata nije dozvoljavala Celticsima da dišu. Zvuči jednostavno, a tako je i zgledalo. Iako mi se to činilo nemogućim, Miami je odigrao bolju utakmicu od prve. Nije ovdje bilo slučajnih eksplozija Jamesa Jonesa da donesu prevagu, sve su odradili oni od kojih to očekujemo i sjajna obrana.

THUNDER - GRIZZLIES, G 2

Oklahoma je uzvratila udarac, prebacila lopticu Memphisu, red je na Hollinsu i društvu da smisle sljedeći potez. Od starta su krenuli čvrsto pod košem, odlučni da neće dozvoliti da ih dobiju Randolph i Gasol. Ibaka je odradio sjajan posao, ostali su mlatili, a sjajne partije s klupe Hardena i Maynora dale su onaj krucijalni napadački poticaj (usput anuliravši pluseve koje Memphisu često donese širina klupe).

Već smo govorili kako Oklahoma može računati da će zabiti koš više ako će uz Duranta i ostatak napada funkcionirati. Zato je i najluđe od svega da Durant nije odigrao ništa posebno za svoja mjerila, Westbrook je i dalje uglavnom bio Westbrook, a nadahnuti Maynor i Harden su bili dovoljni iz razloga što je obrana odradila sjajan posao na centrima Memphisa, potpuno ih izbacivši iz igre.

Tako da ova utakmica nije samo uobičajena pobjeda domaćina koji je, stavljen pred zid, u susret unio puno više energije. Ne, ovo je i prava playoff prekretnica na koju će Memphis morati reagirati. Radi se o tome da ih je Thunder, spriječivši koševe iz reketa pod svaku cijenu, osudio na šut iz vana, a znamo kako u tom segmentu Memphis funkcionira. Mike Conley je uzeo stvar u svoje ruke, uz sve ono što inače radi odigrao je i sjajnu šutersku utakmicu, ali ovakvi momenti su kao stvoreni za igrača profila Rudya Gaya, krilnog strijelca koji može kazniti svako udvajanje na Randolphu.

Doduše, u Mayou Memphis ima nekoga sličnog tom profilu, samo ne dovoljno kvalitetnog. Opet, usprkos svim manama, kada je Mayo proradio u drugom poluvremenu, Memphis je nakratko živnuo.

Da se razumijemo, nije sad odjednom serija prelomljena.

Memphis sada ima prednost domaćeg terena, a protiv Spursa su dokazali da imaju dovoljno načina za raširiti reket i bez šuta za tri (visoki pick 'n' roll prije svega). Kvragu, čak su i usprkos ispodprosječnim partijama Zacha i Marca opet zabili preko 100. Ali, OKC sada zna da uz čvrstu obranu pod košem uvijek može računati na svoj napad te Memphis mora pronaći načina kako opet olakšati život centrima. Ako će Zach i Gasol biti svedeni na ovakve role, uzalud im sve, pogotovo zato što su u Oklahomi shvatili da je u playoffu ulaz i iznuđivanje osobnih puno bolji izbor od skok-šuta.

Uz Ibaku, koji je sjajno zatvorio reket u prvom dijelu, za ovakav preokret najzaslužniji je Nick Collison koji je uspijevao Randolpha držati dalje od reketa sam samcat, omogučivši tako obrani da se fokusira na Gasola i Conleya. MVP večeri i čovjek odluke. Ispada da im Perkins nije ni trebao. Rekao bih im da ga pošalju nazad u Boston koji bi od njega imao koristi, ali to bi značilo da u momčad moraju vratiti Jeffa Greena. A to opet znači da ne bi prošli ni Denver.

Playoff je zakon. I već nakon dvije utakmice možemo slobodno zaključiti kako je ova serija ono najbolje što imamo za vidjeti - dvoboji dva podjednaka protivnika od kojih će dalje onaj koji više uspije prikriti svoje slabosti. Kad će više ta subota...