ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

18Oct/136

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

THUNDER

NAPAD: 109.6 (3.)

OBRANA: 102.6 (4.)

RASPORED: 15.

SCORE: 56-26

THIS WAS THEN

Iako su pred sam početak sezone ostali bez Hardena zbog očito stroge klupske politike o raspolaganju salary capom (ili ako hoćete možete to nazvati i škrtost), Durant i društvo nisu izgubili ni koraka na razvojnom putu. Bolni poraz od Heata samo je dodatno natjerao nositelje da preko ljeta rade na igri, što je dovelo do najboljih sezona karijere udarnog dvojca – Durant je postao all-round klasa sposobna odvesti momčad do kraja, a Westbrook je na povećanu odgovornost odgovorio povećanom učinkovitošću, izvevši tako konačno skok iz Robina u Batmana. Ili možda Spidermana.

S ozbiljnijim pristupom ove dvojice u defenzivi obrana je po prvi put dosegla šampionsku top 5 razinu, ali ono što je posebice fasciniralo bila je lakoća kojom su nadmašili dotadašnje najbolje napadačke rezultate, ostvarivši koš razliku na kojoj je pisalo NBA prvak. U tome im je pomogla spomenuta ozbiljnost Duranta i Westbrooka koji si više nisu mogli priuštiti odmor u napadu bez Hardena kao zaštitne mreže, ali i fenomenalna šuterska sezona Kevina Martina koji je u manje zahtjevnoj roli spot up mamca - briljirao.

Također (moramo češće koristiti ovu riječ obzirom na novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije), činjenica da je Ibaka izrastao u nepogrešivog pick & pop majstora dodatno je ojačala napad koji je uspio u nemogućem, biti najbolji u NBA konkurenciji usprkos tome što je često igrao 4 na 5 (šifra: Perkins) – kreatori kao Durant i Westbrook puno lakše improviziraju dok znaju da mogu baciti povratnu takvim snajperima. Jasno, s Collisonom umjesto Perka napad je išao na još jednu razinu iznad, ali obzirom da su i Perkins i Collison, pa i Sefolosha, trošili lopte na razini slučajnih prolaznika (uzimali su samo 11% napada kad su bili na parketu), njihov utjecaj ionako je zanemariv, samim time i rezultati koje je donosio.

Nažalost, nesretni sudar sredio je Westrbookovo koljeno baš u trenutcima kada je fenomenalnu regularnu sezonu trebalo okruniti još jednim Finalom, što je rezultiralo potpunim raspadom sistema – Durant je kao jedina rasna opcija i dalje bio izuzetno učinkovit, ali kvalitetnoj obrani poput one Memphisa bilo je jednostavno usporiti ga znajući da se ne moraju plašiti Westbrooka. Naravno, to je dovelo do povećane potrebe za kreacijom Ibake i Martina, odnosno za većom potrošnjom Sefoloshe i Collisona, što je bilo teško izvesti sistemski obzirom na to da su do jučer igrali strogo definirane uloge, da Scott Brooks nije improvizator i da je Ibaka još uvijek previše sirov za biti išta više od igrača zadatka u napadu.

THIS IS NOW

Sezona počinje sličnom pričom kao i lanjska – zbog kontrole salary capa, Thunder se odrekao Martina, što znači da će daljni razvoj ovisiti o novom napretku Duranta, Westbrooka i prije svega Ibake, ali i stasavanju nekog od mladih igrača poput Jacksona i Lamba. Samo, tu sličnost s lanjskom sezonom završava – Martin je bio dokazani NBA strijelac, dok je Lamb još uvijek projekt, a Jackson nema ni blizu potrebne spot up kvalitete da zaigra rolu tako rasne podrške.

Također, pitanje je koliki plafon još imaju Durant i Westbrook obzirom na svemirsku razinu na kojoj već igraju, a i koliko će Westbrooku uopće trebati da uhvati formu nakon ni malo benigne ozljede. Oprezni Thunderovci odlučili su se za još jednu minornu operaciju istog koljena kako bi uklonili sve rizike, što znači da će u najboljem slučaju Westbrooka vratiti na parkete oko Božića – iako se radi o čovjeku od čelika s isto tako čeličnim plućima koji do ozljede koljena nije propustio ni jednu utakmicu u karijeri, ovolika pauza od košarke uz propušteni trening kamp u stanju su ostaviti traga na razini igre čak i onih najvećih.

Dakle, na napadački učinak sličan lanjskom mogu zaboraviti, ali sistem usprkos svemu ne vidi značajniji regres – iako je ova treća pozicija rezultat prognoze koja na uključuje dvadeset utakmica bez Russa, Thunder bi i tijekom tog perioda samo na račun Duranta trebao zabijati više nego dovoljno za top 5-6 učinak. Dijelom zbog Jacksona koji može solidno pokriti onaj slasherski element Westbrookove igre, a dijelom zbog izuzetno laganog rasporeda tijekom kojega Thunder ima tek nekoliko sudara sa Zapadnim silama.

Obrana bi pak trebala nastaviti igrati na top 5 razini uspostavljenoj prošle godine. Brooks nije genije, daleko od toga, uostalom to najbolje pokazuje činjenica da nije imao spremno ni par poštenih akcija nakon što je Russ otpao, ali njegova tvrdoglavost pomogla je barem u nečemu – odbijajući koristiti Duranta na četvorci kako bi otvorio vrata još jednom strijelcu u postavi, što je najčešći razlog stalnih kritika upućenih na njegov račun, odnosno ostajući vjeran igri s dva klasična visoka, zatvorio je reket do mjere o kojoj Knicksi ili Heat, da spomenemo samo momčadi koje su napravile slične poteze sa svojim uber-trojkama, mogu samo sanjati.

Ibakina lakoća stizanja u pomoć i bananiranja te Perkinsova sposobnost guranja u postu su temelj, ali ne treba zanemariti ni dužinu Duranta i Sefoloshe koji na bokovima nude danas možda i najbolji stoperski par swingmana u ligi (svakako top 2 uz Wadea i Jamesa). Istina, Ibaka nije idealan kao zadnji čovjek obrane, a ni Perkins nije od koristi kada na suprotonoj strani nema post-up centra teškog 140 kilograma, ali ova širina opcija omogućuje im da budu kvalitetni obrambeno u mnogim kombinacijama, što će biti presudno u sezoni u kojoj napad neće biti toliko dobar kao lani.

Ključno je dakle pitanje može li ovakav Thunder otići do kraja? Znamo koliko su dobri kada su kompletni, ali u ovoj gadnoj konkurenciji na Zapadu, posebice s momčadima poput Spursa i Grizzliesa koje su u naponu snage i s izuzetnim potencijalom Rocketsa i Clippersa koji može eksplodirati i gurnuti ih korak naprijed svakog trena, neće biti lako bez jače klupe. Lamb ima potencijal u svakom pogledu, ali da igrač druge godine tek tako uskoči u izuzetno važnu rolu treće opcije, bio bi rijetko viđen presedan.

A to je ono što je Martin praktički odrađivao sam i što je moglo proći isključivo zbog toga što su Russ i KD takvi učinkoviti potrošači koji bez problema mogu zabijati na vrhunskoj razini okruženi s čak 3 igrača zadatka, pardon dva igrača zadatka i jednim drvetom (njihova startna petorka tako bi ofenzivno, čak i da igrač Martinove klase nije nikada ulazio na parket, bila dovoljno dobra za top 7 učinak usprkos svim felerima, što jasno govori kako je lako posložiti dobar napad oko takvih talenata).

Uglavnom, nekakav trade za pojačati se na bokovima je neophodan, ali, obzirom na ne baš atraktivne mlade igrače koje su doveli zadnje dvije godine usprkos lutrijskim pickovima koje su dobili od Rocketsa, to neće biti lako. Adams i Lamb svakako imaju težinu za neku momčad u rebuildingu, ali, ako računamo da će pri tome morati biti dovoljni da netko prihvati i preskupi Perkinsov ugovor, dolazimo do računice koja baš i ne obećava. A nije da je Thunderu dovoljan samo back-up centar kao Clippersima ili spot-up šuter kao Rocketsima - njima treba kreator koji može nositi teret treće opcije, što dodatno sužava tržište.

PLUS

Westbrookov izostanak bit će idealan da Durant od starta sezone udari ritam za lov na prvu MVP titulu – učinkom svakim danom sve bliži Jamesu, KD će trebati nositi dodatan teret u svim fazama igre što bi moglo dovesti do nekih od najboljih individualnih perioda košarke svih vremena. Ne propustite.

MINUS

Ne pronađu li novo rješenje na boku, mogu preživjeti samo ako dobiju sjajne partije od onoga što imaju. I tu dolazimo do problema – ako i uračunamo da će Lamb i Jackson odraditi svoje, uvijek postoji opasnost od toga da izuzetno bitni Collison jednu od boljih sezona nadogradi jednom lošijom (što je doduše mali rizik obzirom na njegovu pouzdanost u ulozi trećeg visokog), da se Perkins potpuno raspadne i ostavi ih bez svoje 1 na 1 obrane (bez njega u napadu su ionako naučili igrati) i da Fisher odigra puno važniju rolu nego što bi trebao (povratkom Westbrooka za njim bi trebala prestati potreba, ali, s Brooksovom vjernosti ovim jednodimenzionalnim veteranima, kakav je i sam bio kao igrač, nikada ne znaš, možda Fisha opet gledamo u playoff minutama što vjerojatno znači da će Oklahoma još jednom ostati kratka).

Ne tako davno smo govorili kako Thunder s playem poput Westbrooka i trenerom poput Brooksa nikada neće osvojiti naslov, a danas znamo da povećana važnost Duranta kao kreatora, uz igrački razvoj obojice, Westbrooka izbacuje iz te jednadžbe - s njim je itekako moguće osvojiti naslov. Međutim, teza o Brooksu i dalje stoji – kad se samo sjetimo onog njegovog zbunjenog pogleda nakon što je ostao bez Westbrooka i nedostatka ikakve vizije u planiranju igre i slaganju novih rotacija protiv Rocketsa i Grizzliesa, teško se osjećati sigurno.

NUGGETS

NAPAD: 107.3 (9.)

OBRANA: 106.9 (19.)

RASPORED: 8.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Usprkos ozljedama Lawsona i Gallinaria, 1A i 1B opcije u njihovom "deset jednakih" sistemu, zbog kojih su obojica propustili po mjesec dana akcije i barem još toliko odigrali izvan forme, Karl je iz Nuggetsa još jednom izvukao maksimum. Tako nije izgledalo tijekom lošeg ulaska u sezonu kada je Denver, ponajviše zbog užasnog rasporeda i nedostatka šuterske forme, izgledao kao 50-50 momčad, ali, čim su se preselili u Colorado i započeli niz domaćih utakmica, stvari su legle na svoje mjesto – Karl je opet posložio top 5 napad od momčadi bez pouzdanog tricaša i post-up prijetnje (ako ne računamo dr. Millera), oslanjajući se još jednom na ritam (samo su Rocketsi igrali bržu košarku), tranziciju (nitko nije zabio više) i hrpu ulaza iz svih mogućih pozicija (što je bilo dodatno olakšano odlukom da Gallinari često igra na četvorci kako bi se otvorilo još jedno mjesto za krilo koje može napasti iz driblinga).

Čak i to što nisu iznuđivali slobodna bacanja u rangu klasične Karlove momčadi nije predstavljalo problem jer su kupili ogromnu količinu skokova u napadu, što im je efikasnost diglo debelo iznad prosjeka. Ukratko, Karl je još jednim doktorskim radom na temu uspješnog improviziranog napada maskirao sve slabosti svog rostera, slabosti koje se možda ne bi manifestirale tako rano u playoffu da pri kraju sezone nisu ostali bez Gallinaria. Ovako su već u prvom krugu Warriorsi iskoristili nesposobnost Nuggetsa da realiziraju organizirane napade te istovremeno brane sredinu i tricu.

Još jedan bitan aspekt uspjeha Nuggetsa krio se i u malom poboljšanju obrane koja je uz one klasične vrijednosti poput presinga na loptu ovaj put imala i pravog stopera na boku u Iguodali plus još dva solidna i aktivna igrača poput Brewera i Gallinaria, ali sve je to bez prave centarske linije bilo osuđeno na krah u svom tom kaosu stalnih preuzimanja i rotacija – da bi zatvorili reket usprkos manjku centimetara, često su udvajali, što je ostavljalo perimetar otvorenim iznad svake dopustive razine.

Tu negdje su i počeli problemi između Karla i uprave kojoj nije bilo jasno zašto su doveli i skupo platili centra (McGee) koji bi upravo trebao učvrstiti zadnju liniju ako ga Karl ne koristi ili ga ne zna koristiti (a ni to nije nemoguće – kad pogledaš njegove momčadi od Sonicsa preko Bucksa do Nuggetsa, vidiš da Karl u životu nije igrao s centrom koji je i u napadu i u obrani imao išta više od sporedne role, dakle ako mu McGee nije mogao pomoći da razvuče reket ili skače, jasno je zašto je preferirao Koufusa koji zna svoje mjesto pod suncem). Svejedno, jer svaka kombinacija visokih Denvera igrala je ispodprosječno u obrani (čak su i individualno podbacili svi osim Koufusa koji je barem imao snage za guranja pod košem), što se opet može predbaciti i taktici koja je, naglašavajući preuzimanje i visoke izlaske centara nakon screen igre, ostavljala na milost i nemilost solidnu rotaciju na bokovima zaduženu za sijanje terora pritiskom na linije dodavanja i koja se tako često nalazila ni na nebu ni na zemlji (drugim riječima, možemo zaključiti kako su Nuggetsi bili bolji nego što bi bili inače samo za Iggya i ne bi bili daleko od prave istine).

THIS IS NOW

Nuggetsi su tako pomalo neočekivano odradili još jedan rebuilding u hodu, drugi u manje od tri godine, ali problem je što ovaj put nema Karla da posluži kao osigurač kao kada su iz ere Anthony prelazili u novo doba. U nadi da su u njemu pronašli čovjeka koji će znati iskorititi McGeea i posložiti obranu, Nuggetsi su angažirali Briana Shawa, učenika Phila Jacksona i vjerojatno jednog od rijetkih stručnjaka danas u ligi koji preferira igru kroz post, što je uostalom dokazao i volumen akcija koje su Pacersi vrtili kroz Hibberta zadnjih par godina.

Osim Karla ostali su i bez dokazano aktivnog i sposobnog GM-a Ujiria, kojega je nova uprava Raptorsa preplatila kao trofej, zadovoljivši se angažmanom dojučerašnjeg asistenta Hornetsa/Pelicansa, Timom Connelyem. Kako će novi dvojac na čelu košarkaških akcija reagirati nema pojma nitko, sve opcije su otvorene, ali možemo pokušati s nekoliko pretpostavki.

Connely će sigurno godinu provesti na telefonu u pokušajima da se riješe nekog od suvišnih veterana, ali što će tražiti zauzvrat teško je reći obzirom da su slaganjem rostera za novu sezonu povukli cijeli niz nepotrebnih poteza koji odišu manjkom vizije (čitaj: preplaćivanje veterana koji im ni malo ne pomažu da se izdignu iz prosječnosti u koju su zapali ne prikazuje Connelya kao buduću GM zvijezdu). Dakle, na ovom frontu stvari ne izgledaju dobro, posebice kad uzmemo u obzir vlasnike koji bi htjeli maksimalne rezultate s minimumom rizika.

Shaw, sudeći po predsezoni, planira napustiti ubitačan ritam igre kojim je Denver ostvarivao ogromnu prednost na svom parketu (koju je Karl godišnje znao pretvoriti u nekoliko pobjeda viška, a lani barem u 6-7) i bazirati se uglavnom na organiziranim napadima kroz post akciju što ne zvuči obečavajuće – Shaqu je trebalo par godina da nauči igrati trokut, ali McGee nema ni približno visok košarkaški IQ kao Shaq pa zaključite sami kako će to izgledati u startu, makar Shaw sigurno neće nametati ovakav napad većinu vremena već povremeno, da započne proces koji će trajati više godina.

Novopridošli Hickson ima solidan pick & pop potencijal, Faried ima beskonačnu energiju u napadačkom skoku, ali sve skupa teško da može donijeti onu razinu koju je lani prezentirao napad Nuggetsa. Naravno, kako nijedan sistem namijenjen projekcijama u kojega u startu ulaze isključivo ranije ostvarene brojke ne može znati koliki će regres izazvati promjena trenera i filozofije igre u učinku pojedinih igrača, tako ni ovaj moj ne zna kako će jedan Lawson ili Gallinari igrati pod novim trenerom.

Ali, držeći se ovih bazičnih zamjena imena na rosteru i kombiniranjem minuta, izgleda kako će napad Nuggetsa zadržati solidan učinak, taman negdje iznad prosjeka. Razloga za vjerovati u takav scenarij ima – već smo rekli da je Karl uspio gotovo nemoguće, trikovima sakriti nedostatak trice, što znači da bi u ovoj verziji trica mogla sakriti nedostatak brzine – Lawson i Gallinari, koju su relativno pouzdani šuteri i definitivno najbolji koje su lani imali, ostaju u glavnim ulogama, dok minute Iguodale i Brewera, ispodprosječnih šutera za poziciju, idu tricašima poput Robinsona i Foyea (obojica su iznadprosječni šuteri s preko 40% za tricu i s više od dvije ubačene trice po utakmici što je naspram 30% šuta lanjskih bekova i jedva dvije ukupno pogođene po susretu više nego udvostručen učinak), a Shaw će vjerojatno manje koristiti Millera u kojega je Karl imao potpuno povjerenje, čime će također razvući obrane (te minute će također dobiti ili Robinson ili Fournier).

Čak i da jedan Chandler ne ponovi onako netipično dobru šutersku sezonu, mladi Fournier i Hamilton djeluju sposobno uskočiti na bokove i donijeti kreativnu iskru, tako da bi se promjene u napadu do neke mjere mogle sanirati, jasno ako Shaw ne bude pretjerao u količini akcija za McGeea i ako izdrži dok se Gallinari ne vrati u formu (što bi se trebalo dogoditi negdje polovinom sezone).

Tako da najveći problem Denvera ostaje obrana. Iako i na ovom dijelu parketa možemo očekivati promjene, tipa puno manje rizika u pritisku (jer nema takvih atleta kao što su bili Brewer i Iggy) i puno više zone (a samim time i manje izlazaka McGeea prema vani, što bi trebalo popraviti njegov učinak u zaštiti reketa), nitko ne može reći da će Nuggetsi znati što rade u defanzivi.

Više nemaju bokove za forsirati tranziciju, a dok se ne vrati Gallinari imat će problema sastaviti ih i za odigrati pozicionu obranu. Foye i Robinson nemaju visine za braniti swingmane, Fournier i Hamilton nemaju iskustvo, a Chandler nema šljakerski mentalitet, što znači da će zadnja linija imati puno važniju ulogu nego lani. A znamo kako je to izgledalo – McGee pojma nema što treba raditi čim ne stoji ispod koša, Faried nema ni visinu ni snagu za išta osim zujati uokolo, a Hickson, još jedan kralj promašenih rotacija, uglavnom snagu čuva za napad.

Sad, više zone i manje rizika mogu pomoći, ali nekako je teško zamisliti da dvojac McGee-Hickson odjednom nauči čitati situacije i da Faried odjednom uspije braniti 1 na 1. Veteran Arthur koji je stigao iz Memphisa tu im neće pomoći jer, usprkos tome što ima neosporan obrambeni IQ, više se nije u stanju kretati na NBA razini nakon ozljeda ahilove i koljena, za Randolpha vrijedi isto što i za Hicksona i McGeea plus nema ni snage za gurati se pod košem, a zašto su potpisali Mozgova znaju samo oni (znamo i mi, zato što im treba još jedna masivna petica za slučaj da McGee upadne u probleme s osobnima, a osobne i solidna poziciona obrana su sve što će dobiti od Rusa).

PLUS

Ovo je eksperiment, ali Shaw barem ima dovoljno sastojaka. U teoriji, na raspolaganju ima 12 igrača koji mogu završiti ili na dnu klupe ili kao dio jezgre, a sve ovisi o tome kako će posložiti kockice. Budu li i on i GM pravovremeno reagirali tijekom duge sezone, Denver može ostati u trci za playoff.

A u tome će im pomoći jedna prednost koju uz njih ima samo još jedna momčad u ligi (Jazz), a ta je zemljopis. Iako Shawov sporiji stil igre ne bi trebao do maksimuma koristiti prednosti poput manjka kisika kod protivnika u zadnjoj četvrtini, one će i dalje biti prisutne - dolazak na nadmorsku visinu na koju nisi navikao, u suludom NBA ritmu i to nakon jednog od najnapornijih letova uopće (od kuda god kretali i u kojem god se ritmu putovanja nalazili, dolazak do Denvera uvijek je svojevrsna mini turneja), Nuggetsima uvijek može donijeti nekoliko pobjeda viška.

MINUS

Iako tu ima dosta poznatih lica, ovo je nova momčad, što znači da će im svima trebati popriličan period uigravanja. Lawson i Gallinari su neosporni lideri i nositelji, ali kad uzmeš da će Lawson imati puno više tereta i odgovornosti u puno težem kontekstu (čitaj: moguć pad efikasnosti) dok uči novi sistem te da će Gallinari kao padobranac upasti u momčad usred sezone, bez trening kampa i u upitnoj formi, teško je reći koliki će dio tereta moći sami iznijeti. A bez jednog od njih u blizini, ne vidim igrača na rosteru Nuggetsa koji može povući usprkos tome što imaju ovakvu dubinu.

Kad uzmemo u obzir u kakvoj diviziji igraju i da sistem praktički projicira i njih i Blazerse i Wolvese kao momčadi na identičnoj razini u borbi za zadnju playoff poziciju, jasno je kako razloga za prevelik optimizam nema. Talenta je dovoljno da se stvar ne raspadne, ali ne toliko da mogu računati na playoff čak i ako Shaw uspije ostvariti sve što je zacrtao (a neće) – Denver danas više ovisi o tome koliko će Blazersi popraviti obranu i koliko će Wolvesi imati problema s ozljedama nego sami o sebi.

Što nas dovodi do najgoreg od svega – ova franšiza više nema viziju. Možda su Connely i Shaw dugoročna rješenja, ali za njihovo dobro mora se odrediti jasna strategija. Dakle, ako je ovo skrpana momčad kako bi se opravdalo ulaganja u Lawsona, Gallinaria i McGeea, onda je to nažalost krivi put. Ali, ako je ovo tek početak jednog perioda u kojem će njihove ugovore, a posebice onaj Chandlera, pokušati pretvoriti u resurse, onda je to skroz ok, ali ne bi škodilo da se u taj rebuilding išlo malo agresivnije, pa makar i na štetu ovogodišnjeg scorea.

BLAZERS

NAPAD: 106.8 (11.)

OBRANA: 107.1 (20.)

RASPORED: 4.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Nakon tragedija s Odenom i Royem te gomilom problema na svim razinama uprave koje su neminovno dovele i do jedne sezone za zaborav kakva je bila ona tijekom lockouta, Blazersi su se lani konačno odlučili stabilizirati oko novog GM-a i novog trenera. Ali, ne i sasvim okrenuti novi list – postojeća jezgra s Aldridgeom, Batumom i Matthewsom činila se kao sasvim dovoljan oslonac za neku novu kvalitetnu momčad, a optimizam se činio utemeljenim nakon što su u rookie playu Lillardu našli svog generala budućnosti.

Međutim, problemi s pozicijom centra i klupom stopirali su svaki eventualni napredak. Hickon je, naravno ne isključivo svojom krivicom, bio katastrofalan u svim aspektima obrane, ali Sttots ga je žrtvovao u sredini u pokušaju da sačuva Aldridgea za napad iako je ovaj svoje minute odigrane na petici odradio standardno solidno.

Što se klupe tiče, bez udarne četvorke na parketu Blazersi su igrali košarku goru čak i od klupe Bobcatsa. U lanjskoj analizi učinka klupa bili su uvjerljivo 30. po učinku, ali i po količini odigranih minuta, što znači da su i na taj način starteri patili – morali su igrati puno više nego što je planirano, a boljeg dokaza od toga da je Lillard skupio najviše minuta u ligi u svojoj rookie sezoni, dakle više od jednog Duranta ili Jamesa, ne treba (urnebesan je i podatak kako je Batum bio u top 20 igrača po minutaži iako je odigrao 73 utakmice).

U ovim uvjetima ni na trenutke sjajan napad nije bio dovoljan da se pomaknu s mjesta – kad su počeli otpadati Aldridge, Batum, pa čak i neuništivi Matthews, igra im se srozala do te mjere da su sezonu završili s gotovo identičnim scoreom kao i godinu ranije. Razlika je pak bila u kontekstu – dok su godinu ranije svi smatrali neobjašnjivom katastrofom, ovaj put je mizeran rezultat dočekan s razumijevanjem i vjerom da sitni popravci Blazerse mogu opet izbaciti na pravi put.

THIS IS NOW

Svoja dva ogromna problema, obranu i klupu, Blazersi su ovog ljeta sasvim solidno zakrpali. Naravno, u skladu s mogućnostima – kada već imate skupu jezgru na okupu, opcije su vam u startu limitirane. Uglavnom, Robin Lopez bi trebao biti zamjena za Hicksona, što je u startu dobra vijest jer, za razliku od čovjeka koji je prošle sezone glumio centra, Lopez je stvarno centar.

Netko zloban bi sad dodao da kakav je to centar koji je lani igrao startne minute za jednu od tri najgore obrane lige, ali ne bi bilo pošteno pripisati Lopezu potpunu odgovornost za probleme Hornetsa. Bez njega na parketu bili su najgora obrana lige, s njim bi se motali negdje oko 25. pozicije, što je na kraju rezultiralo tim finišem između, na 28. mjestu.

Čovjek dakle nije igrač u rangu visokih koji mijenjaju tijek utakmice, ali sasvim je pristojan back-up centar koji bi u limitiranoj roli i uz nešto bolji sistem mogao Blazersima donijeti stabilnost u zaštiti reketa koju lani nisu imali. I jedno i drugo je realno očekivati jer je Stotts već najavio kako će igrati puno manje riskantnu obranu s više zonskog pokrivanja od strane visokih za razliku od lanjskog plivanja Hicksona i Aldridgea na pick igri.

Međutim, čak i da potpuno promjene obranu i da Lopez odigra sezonu bez greške, Blazersi će teško dobivati utakmice na ovom dijelu parketa. Naime, poštene dubine pod košem i dalje nema (i Robinson i Leonard su klinci koji tek trebaju dokazati da mogu braniti NBA napade, jer to u rookie sezoni nisu ničim potvrdili, dok je LMA solidan, ali ne i spektakularan obrambeni igrač), Batum i Matthews usprkos zanimljivom all-round talentu nisu stoperi, a Lillard, iako teško može odigrati onako loše kao u rookie sezoni, nikada neće biti obrambeni faktor na poziciji.

Srećom, to što će obrana i dalje opasno koketirati s donjom trećinom po učinku manje će se isticati zbog Williamsa kao combo opasnosti s klupe i Wrighta kao spot-up mamca. Šteta što su ostali bez rookiea McColluma koji je sredio isto stopalo zbog kojega je već propustio jednu godinu NCAA košarke, ali paljba ove dvojice bit će sasvim dovoljna da se učinak klupe prema lanjskoj igri čini kao potpuna renesansa.

Međutim, da li je to stvarno dovoljno da Portland opet uđe u playoff, a kamoli da opet bude momčad sposobna boriti se za vrh Zapada? Sistem je skeptičan jer čak ni popriličan pomak u oba smjera ne smatra dovoljnim pored ove konkurencije na Zapadu gdje svi ovise više o zdravstvenom kartonu protivnika nego o samima sebi.

Blazersi su osrednja momčad koju spasiti može samo ili potpuno neočekivan napredak u obrani i napadu, što je moguće samo ako dobiju kompletne sezone od udarnih top 8 igrača i ako Batum i Lillard odigraju još napadački potentnije nego lani. Aldridge teško da može bolje od već izuzetno visoke razine na kojoj igra i još jedan neuspjeh vjerojatno bi značio i njegov kraj u Portlandu.

Momak ulazi u 30-e, ali i u situaciju u kojoj su se našli toliki prije njega, da javnost počinje percipirati neuspjehe momčadi kao njegove osobne, kao da je on kriv što je proglašen franšiznim igračem u nedostatku boljih. Aldridge je fenomenalan košarkaš i jedan od boljih all-round talenta na poziciji, a kako bi to dokazao vjerojatno neće potpisati novi ugovor s Blazersima, što znači da Portland ima ovu jednu sezonu kako bi se spasio od novog rebuildinga, bez obzira bio on manjeg ili većeg intenziteta.

Priče o vezi između njega i Bullsa postoje već neko vrijeme i njihov autor je njegov agent, koji je ujedno i agent Derricku Roseu, što samo naglašava kako je za Blazerse ove godine ulazak u playoff puno više od pitanja časti, tih dodatnih nekoliko utakmica praktički znače razliku između jednog perioda relativnog mira i ljeta punog upitnika.

PLUS

Blazersi skupo plaćaju svoju vanjsku trojku svjesni da u ovom trenutku malo koja momčad u ligi ima takvu kombinaciju all-round talenta u kojoj svatko može razigravati, šutirati i driblingom napasti obranu – nije nemoguće zamisliti da uz podršku kvalitetnog realizatora kao što je Lopez (koji je prošao pick & roll školu s Nashom i onda još briljirao lani s Vaquezom), kvalitetnog spot-up igrača kao što je Wright, napredak Lillarda i zdravije Matthewsa, Batuma i Aldridgea ovaj Portland uskoči u top 5 napada, samim time i u playoff. Ključno će biti i ako Stotts, inače Karlov učenik, konačno otpusti kočnice i pusti Lillardu i Batumu da trče – lani velikog odmaka od sporog McMillanovog stila nije bilo jer s 5 igrača jednostavno ne možeš igrati tranzicijsku košarku, ali s malo dubljom klupom i taj aspekt igre bi se trebao popraviti, a samim time bi i napad mogao dobiti na učinkovitosti.

MINUS

Ovisnost Blazersa o vanjskoj liniji i krilnom centru koji više od svega voli potezati iz vana jasno pokazuje koliko i sav talent u napadu ne znači previše ako nisi u stanju redoviti dolaziti do laganih koševa. NBA je ipak liga u kojoj fizikalije često presuđuju, a podatak da su Blazersi lani bili u donjoj trećini po broju pogođenih slobodnih i po broju zicera zabijenih nakon skoka u napadu jasno dokazuje da su momčad finese kojoj nedostaje ono nešto, a to nešto je uglavnom ili franšizni strijelac ili barem centar sposoban zatvoriti reket. Na njihovom primjeru lijepo se da vidjeti kako formula jednakog talenta nije dovoljna ako istovremeno nemate nešto od to dvoje - Blazersi igraju lijepo za oko dok vrte postavljene napade kroz Aldridgea okruženog takvim strijelcima kao što su Lillard i Batum, ali na kraju večeri uglavnom napuštaju teren spuštene glave. Ironija cijele situacije je u tome da su ne tako davno imali i jedno (Roy) i drugo (Oden).

WOLVES

NAPAD: 106.1 (17.)

OBRANA: 106.4 (18.)

RASPORED: 6.

SCORE: 40-42

THAT WAS THEN

Nakon što su dolaskom Adelmana i Rubia malobrojni potomci Vikinga koji prate košarku i Kevin Love dobili razloga za osmjeh nakon niza otužnih sezona, od Minnesote se prošle sezone očekivalo da konačno napravi značajniji iskorak, točnije izbori playoff. Sve bolji Peković i svježe potpisani Kirilenko te godinu stariji Rubio i Williams trebali su pomoći Loveu da konačno dođe do doigravanja gdje igrač njegove klase i pripada, što je bio plan kojemu nije smetalo ni to što se Rubio vraćao nakon ozbiljne ozljede koljena – veterani Ridnour i Barea bili su sasvim dovoljni da održe brod na kursu do njegova povratka u formu.

Nažalost, sezona je završila prije nego je i počela. Love je polomio prste šuterske ruke zbog čega je otpao na startu sezone, a tijekom tog perioda momčad se jedva držala iznad vode zahvaljujući kvaliteti koju su obrani donijeli Kirilenkova svestranost, Pekovićeva masa i, potpuno neočekivano, kvaliteta u branjenju pick igre Loveove zamjene Cunninghama.

Iako je nakon ekspresnog povratka na parket bilo jasno da ovo nije isti Love i da šuterski tu sezonu od njega ne mogu očekivati previše, Wolvesi su se barem opet mogli nadati da će ostati u konkurenciji za osmo mjesto do samog kraja. Ali, želje su ubrzo splasnule nakon što je Love početkom nove kalendarske godine opet načeo spomenutu šutersku ruku i tako se izbacio iz igre za sezonu.

Bez najboljeg igrača i s usporenim Rubiom, Minnesota je opet postala ona momčad za 30 pobjeda na koju smo navikli sve ove godine. Plan iskoraka je tako odgođen na još jednu sezonu, ali uz jednu bitnu novost – vlasnik Taylor, koji je neko vrijeme čak ozbiljno razmišljao o tome da proda klub, riješio se omraženog GM-a Kahna i doveo nazad u klub Flipa Saundersa, čovjeka kojemu je godinama ranije Kevin Garnett omogućio da stekne NBA ime.

THIS IS NOW

Zamjena Kahna likom poput Saundersa teško da može biti krucijalna u razvoju franšize – sudeći po Flipovim trenerskim pothvatima i izletima u medije, tip je tek još jedna lako zamjenjiva lutka koja govori – ali micanje Kahna iz slike barem je na neko vrijeme smirilo Kevina Lovea u javnom isticanju nezadovoljstva smjerom u kojem ide franšiza. Ostanak Adelmana i Pekovića, povratak Rubia u punu formu i potpisi dokazanih NBA igrača poput Martina i Brewera trebali bi se pobrinuti da to zadovoljstvo traje, ali ne treba se zavaravati – ne izbore li Wolvesi playoff ove sezone, Love će zasigurno opet tražiti trade ili prijetiti odlaskom nakon godinu dana, što znači da u ovoj diviziji imamo čak dvije granične playoff momčadi koje bi na kraju balade mogle ostati bez najboljih igrača.

Ruku na srce, u tome ne bi bilo ništa loše, posebice ako zamislimo kako Aldridge i Love pojačavaju granične izazivače poput Bullsa ili Rocketsa i pretvaraju ih u šampionske momčadi. Ali, zadržimo se ovom prilikom na nešto bližoj budućnosti koja se tiče ovogodišnjeg rostera Wolvesa.

Talentom, Minnesota je veći favorit od Nuggetsa i Blazersa za drugim mjestom u diviziji, time i hvatanjem playoff vlaka, ali, dok imaju jezgru najskloniju gubitku utakmica i padu kvalitete izvedbe zbog ozljeda, ta prednost se topi. Uostalom, Budinger je već otpao i to na veći dio godine, što znači da ostaju bez planirane rotacije na boku – Brewer je taj koji će odraditi većinu minuta nasuprot Martinu, a znamo što to znači za Adelmanov napad ovisan o razvučenoj obrani. Kad Brewerovom lošem šutu dodamo i Rubiove probleme uopće s realizacijom, čini se malo iluzornim vjerovati kako će ova Minnesota odjednom postati stroj za koševe, posebice s ovako tankom klupom na kojoj samo Barea i Shved izgledaju kao potencijalno opasni strijelci – igrati s glavnim igračima poput Lovea kao onima koji šire reket za sporedne opcije nikada nije tako opasno kao kada sporedni igrači otvaraju prostor najboljima.

Ne treba ni govoriti što bi eventualni izostanak Lovea značio za ovu momčad, stoga se zadržimo na ostalima – Peković, čija screen igra također predstavlja ogroman plus, propustit će svoju kvotu utakmica, kao i Martin koji nakon relativno zdrave sezone u Oklahomi gotovo sigurno neće preživjeti cijelu sezonu bez ozbiljne pauze.

Iako su ozljede važan razlog zbog kojega sistem ne vjeruje Wolvesima, očito je kako obrana nije ništa manji problem, a tu dolazimo do greške napravljene ovoga ljeta kada je Saunders pustio Kirilenka kako bi doveo Martina i zadržao Budingera. Nije ni Kirilenko oličenje pouzdanosti što se zdravlja tiče, ali nije poanta u tome, već u njegovom stilu igre koji je Wolvesima mogao donijeti obrambenu dimenziju koja bi im pomogla ostvariti cilj više nego ikakav napadački napredak.

I iako Brewer može barem koristiti u obrambenoj roli, ova ostala spomenuta imena teško da ulijevaju povjerenje – Barea i Shved ni teoretski ne mogu biti korisni obrambeni igrači zbog manjka fizikalija, dok je Martin iz istog razloga praktički sveden na razinu ispod obrambenog čunja.

Očito je kako je Adelman imao prste u ovim odlukama i kako je birao upravo igrače iz kojih može izvući potencijalnu playoff napadačku produkciju, ali to ne znači da hoće – Wolvesi ni u prvoj sezoni s Loveom i Rubiom nisu ostvarili prosječan napadački učinak, dakle zašto bi skok ove godine trebao biti toliki da sakrije sve rupu u obrani?

A njih će biti – Minnesota s Pekovićem, Brewerom, Rubiom i Cunninghamom ima dovoljno opcija za složiti prosječnu NBA obranu, ali bez Kirilenka i s Loveom većinu minuta na parketu teško mogu ponoviti lanjsku iznadprosječnu produkciju. Prosječnost bi bila skroz ok ako napad bude vrhunski i to je ono što će u idealnom scenariju i imati. Ali, tko se spreman kladiti na njih uz sve potencijalne probleme, ne samo s ozljedama, već prije svega s rotacijom?

PLUS

Kevin Love u punom pogonu, uz Rubia sposobnog zabiti poneki otvoreni šut i zdravog Martina, u stanju je ostvariti takav učinak dovoljan da se momčad čak i u ovakvoj konkurenciji ušeta u playoff. Čovjek je totalni original, jer nitko ne bi istovremeno trebao moći zabiti 4 trice i uhvatiti 5 skokova u napadu u istoj utakmici. Upravo spoj takvih suprotnosti od Lovea radi posebnog igrača, kojemu se može oprostiti i nedostatak eksplozivnosti potrebne za igrati ozbiljnu NBA obranu.

MINUS

Nažalost, kao i u slučaju ranije spomenutog Aldridgea, neuspjesi Minnesote počinju se povezivati s Loveovim minusima kako bi se našla jednostavna objašnjenja, što dovodi do toga da ovakav talent biva podcijenjen. Love je itekako svjestan nepravde i zato ne treba čuditi njegova odlučnost da pronađe zelenije pašnjake, što će se prije ili kasnije zasigurno dogoditi obzirom da je Saunders ugovorima Martinu i Pekoviću praktički zacrtao da je ovo jezgra s kojom bi Love trebao u borbu s Rocketsima, Clippersima, Spursima i Thunderom. Dodaj tome još budući ugovor Rubiu i očito je kako prostora za iskorak iz sredine u ovom kontekstu neće biti.

A kako kaže stara mudrost, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Bullsi s prostorom koji otvaraju odlasci Denga i Boozera, odnosno Rocketsi s ugovorima Linu i Asiku koje mogu u trenu pretvoriti u mjesto na salary capu, puno su bolje opcije za nastavak druge faze karijere od stajanja u mjestu na hladnom sjeveru.

S Loveovim potencijalnim odlaskom kao konstantnim utegom u svlačionici, uz činjenicu da do trening kampa nisu znali hoće li Adelman uopće trenirati ovu sezonu (a znaju da će dogodine imati opet istu priču s trenerom koji očito nije na čisto da želi trenirati, možda i uopće, a možda samo u Minnesoti), pitanje je kakvu će ova momčad imati kemiju. Koja može biti ključna komponenta u kontekstu ovako guste borbe za tih par utješnih playoff mjesta - dva-tri glupa poraza na račun glave u balunu doslovno čine razliku između produženog života i ranog odlaska na odmor.

JAZZ

NAPAD: 103.3 (24.)

OBRANA: 106.1 (15.)

RASPORED: 3.

SCORE: 31-51

THAT WAS THEN

Suočeni s izborom između okretanja mladima i reprize, Jazzeri su opet odlučili jahati Jeffersona i Millsapa na putu do još jedne osrednje sezone, što ovaj put nije bilo dovoljno za playoff. Iako su učinkom praktički ponovili raniju godinu, nešto jača konkurencija na Zapadu i puno slabija produkcija s jedinice ipak su ih koštale osmog mjesta. Mo Williams koji je trebao nasljediti Devina Harrisa propustio je pola sezone zbog ozljede, a njegove zamjene Tinsley i Watson više ni pod razno nisu bili igrači NBA ranga.

Čak i manjak playmakera i tanka rotacija na bokovima nisu smetali da na račun sjajne rotacije pod koševima ostvare kvalitetan učinak u napadu, gdje ništa manje važni od talenta startnog dvojca nisu bili Favors i Kanter sa svojom nesputanom energijom koja je s klupe bila dodatno učinkovita. Ali, obrana je usprkos individualnim kvalitetama jednog Favorsa opet bila na granici podnošljive kad god bi Millsapov manjak fizikalija bio spojen s Jeffersonovom urođenom alergijom prema aktivnosti na tom dijelu parketa.

THIS IS NOW

Treba li uopće analizirati momčad koja salary cap iskoristi da dovede Biedrinsa i Jeffersona? Djela govore više od riječi, a taj potez jasno je poručio da Jazz ove sezone ima samo jedan cilj – snimiti mlade igrače u situaciji max minuta i max odgovornosti i pri tome zaraditi pick na jednom od najboljih draftova svih vremena. To je, dopustite, sjajan potez.

Iako je rookie Burke, kojega su izvukli mudrim potezom na dan drafta dobivši najboljeg playa generacije za dva relativno niska picka, sredio prst zbog čega će u sezonu krenuti bez svog startnog razigravača, ogromna minutaža koja čeka sve njihove dosadašnje pickove pokazat će na koga ozbiljno mogu računati u budućnosti koja počinje – sada. Može li Hayward kvalitetu rotacijskog igrača koji, iako neospornih all-round kvaliteta, najbolje funkcionira kao spot up šuter prenijeti u situaciju u kojoj će praktički biti prvi opcija i udarni kreator? Može li Burks biti išta više od povremenog bljeska s klupe? Može li Favors vanserijske fizikalije konačno pretvoriti u nešto više od loših šuteva iz nemogućih situacija ili će se naučiti smiriti i živjeti s onim što jeste, Dwight Howard light, sa svim pozitivnim i negativnim što ide uz tu usporedbu? Može li Kanter naučiti igrati obranu i usput razviti šut s poludistance i tako potencijalno zaokružiti partnerstvo na kojem Jazz može planirati i najveće domete?

Pozitivan odgovor na 50% ovdje postavljenih pitanja zadovoljit će i upravu i navijače, dok će momčad na parketu uglavnom - patiti. Tanka rotacija i nedostatak veterana na koje se mladi mogu osloniti rezultirat će frustrirajućim večerima, posebice kada se budu mučili zabiti – čak i s Burkeom u idealnoj formi, Jazz je teško zamisliti kao momčad sposobnu imati išta više od napada u donjoj trećini, a s ovim preskakanjem trening kampa i početka sezone (neće ga biti barem mjesec dana, a i kada se vrati teško je vjerovati da rookie play može briljirati s longetom na prstu) presing na Haywarda da kreira za sebe i suigrače bit će ogroman. Burks tu može pomoći, ali teško je vjerovati da dva klinca mogu zakrpati sve rupe, isto kao što je teško vjerovati da Favors i Kanter mogu zabijati s bloka 82 utakmice u komadu ritmom veterana.

Obrana je pak druga priča – s Favorsom na parketu Jazzeri će u zadnjoj liniji imati čovjeka čiji obrambeni IQ je daleko ispred godina i koji, a to je ono najluđe, leti takvom lakoćom da bez problema može ispraviti većinu grešaka koje napravi ne samo on nego cijela momčad. Uz Haywardovu žilavost i Kanterovu skakačku kvalitetu i masu, te uz rotaciju Rush-Williams na boku, redom dokazano kvalitetne sistemske igrače, Corbin će imati dovoljno materijala složiti pristojnu obranu. Možda ne ovako dobru kako sistem predviđa obzirom na rupu na jedinici i nedostatak rotacije, ali teško goru od lanjske. Što se optimizma tiče, sistem se koristi Favorsovim brojkama koje su bile sjajne, ali u jednom bitno drugačijem kontekstu, u kojem je mogao uzimati puno više rizika u kontakt igri i u kojem se dobar dio vremena suprotstavljao nižoj razini talenta - kako će reagirati igrajući isključivo protiv prvih opcija, to tek treba vidjeti, ali nije pretjerano pretpostaviti kako će odigrati ipak ispod ovakvih očekivanja sistema, što bi vrlo lako moglo značiti da će i Jazz završiti ispod 30 pobjeda.

Uglavnom, to je nimalo ugodna situacija u kojoj se od trenera očekuje da ipak izvuče nešto iz momčadi. Ne uspije li se ostvariti dio zacrtanog, Corbin bi vrlo lako mogao postati bivši – Jazzeri ne mijenjaju rado trenere, ali nedostatak napretka mladih igrača i čudne postavke igre zadnje dvije godine već su bacili ozbiljnu sumnju na njegove sposobnosti.

PLUS

Mogućnost nekoga od mladih da debelo nadmaši očekivanja. Činjenica da će dogodine birati još jednog potencijalnog all-star igrača da ga pridruže postojećoj jezgri. Gomila prostora na salary capu koju će imati dogodine nakon što otpišu veterane – čak i nakon što Hayward i Favors dobiju nove ugovore, ostat će im dovoljno za max ugovor sa strane, a to pak znači da mogu popuniti svaku rupu koju žele. Budućnost je sjajna, a i Jerry Sloan se vratio u klub u ulozi savjetnika – bolje ne može. Jasno, pod uvjetom da nećete gledati baš svaku utakmicu ove sezone.

Raspored im neće biti lagan, ali postoji mogućnost da nadmorska visina i žestoka publika donesu poneku pobjedu viška. Opet, mladost i kratka klupa koštat će ih sigurno kojeg poraza viška, tako da tu teško mogu izvući previše pozitivnog.

MINUS

Klupa je užasna, možda ne na razini lanjskih Blazersa, ali definitivno će konkurirati za najgoru u ligi. To nije dobro kada je mlada momčad u pitanju i zato će im trebati ogroman doprinos veterana Rusha i Williamsa. Obojica će se pokušati vratiti nakon sezone uništene ozljedama (Rush je doslovno odigrao nekoliko minuta prije nego se polomio) i zaraditi novi ugovor, što će možda stabilizirati bok, ali na jedinici bi mogli imati produkciju sličnu lanjskoj, dakle nikakvu, dok pod košem neće ni približno imati onu moć kao lani kada su Favors i Kanter često i nabijali razliku, a ne je samo održavali. Dapače, zbog Corbinove neodlučnosti čak je i Hayward neko vrijeme ulazio s klupe, a ta postava s dva visoka i njim briljirala je protiv drugih postava. To se nužno neće prenijeti na igru protiv startera, što znači da će ovogodišnja klupa dolaziti u situaciju da produbljuje rupe, a ne održava ili gradi prednost.

Corbin će ovdje morati miksati da smanji taj raskol, možda će koristiti Kantera s klupe, ali s ovakvom rotacijom pod košem u kojoj će jedan Evans i Biedrins morati igrati značajne minute, ništa im ne može pomoći - iako bi u teoriji Evansova blokerska kvaliteta i Biedrinsova masa mogli činiti dobru kombinaciju, podatci koje imamo o njima zadnjih godina temeljeni su na toliko malom uzorku da je svako očekivanje iracionalno. Ipak, postoji mogućnost da taj učinak rezervnih visokih može biti toliko negativan da zasjeni sve dobro što će Favors napraviti za 36 minuta i nije nemoguće da na kraju balade, a znamo da će tijekom sezone i energija i koncentracija padati kako se porazi budu nizali, završe s najgorom obranom u diviziji.

22Apr/131

DAY 2 – MANU MANU

Posted by Gee_Spot

HAWKS @ PACERS

Sramežljivi pokušaji Hawksa da ostanu u igri nisu bili dovoljni da se utakmica učini zanimljivom, Pacersi su je kontrolirali od prve do zadnje sekunde agresivnim ulazima Georgea i uopće puno boljim kretanjem i lopte i igrača na obje strane. Atlantu eventualno može tješiti što su Smith i Horford odradili solidan posao pod košem protiv Hibberta i Westa, ali rješenja za Georgea nije bilo. Niti su ga Hawksi imali za obranu Pacersa, zbog čega su cijeli napad sveli na skok-šut (ukupno su pucali manje slobodnih od triple-double zvijezde večeri). Čak su uspjeli i gađati 50% iz igre, ali Pacersi su ih razbili energetski, skokom u napadu i stalnim napadanjem reketa.

Teague je odradio solidnu utakmicu, ali nije ulazio u sredinu zbog straha od Hibberta, tako da je njegov učinak anulirao George Hill koji se izgleda oporavio od ozljede prepona. S Hillom u punom pogonu, teoretski Pacersi imaju priliku za metlu jer sada Hawksi više nemaju mogućnost za prednost u nijednom matchupu. Čak i da Drew isključivo Smitha zaduži za Georgea kako bi mu otežao ulaske u reket, guranjem Johnsona u petorku neće se riješiti problem jednoličnog napada, na ovom rosteru jednostavno nema čovjeka koji može driblingom redovito stvarati šanse sebi i suigračima (odnosno, ima ga, ali je u gipsu).

Zanimljivo, Drew je brzo digao ruke od utakmice poslavši klupu u akciju već krajem treće iako se i tada razlika kretala oko deset koševa minusa. Valjda je i njega totalno živcirao nedostatak energije kod startera koji su djelovali kao da jedva čekaju kraj od prvog podbacivanja, pa je barem pokušao oživiti jedan od leševa s klupe za ubuduće.

Što je u principu nebitno, jer je George odgovorio na pitanje tko je najbolji igrač u ovoj seriji, pa su sada stvari puno jasnije.

LAKERS @ SPURS

Možda nisu kontrolirali utakmicu onako uvjerljivo kao Pacersi, za što svakako zasluge pripadaju i puno borbenijem protivniku, ali Spursi su cijelo vrijeme bili korak ispred Lakersa. Kad god je trebalo zabiti tu bi se našao solidni Parker, a i Timmy je bio raspoložen za hrvanje s Howardom i Gasolom. Čak je i Splitter odradio korisnu rolu pod košem iako pogled na brojke to neće potvrditi (šut 0-4, ali solidna rola u obrani uz niz sjajnih blokova i asista u napadu). Međutim, Spursima i ne treba dominacije pod obručima obzirom da su puno bolji na svim ostalim pozicijama, prvenstveno zbog širine rotacije koja je i noćas donijela potreban impuls.

Dok Lakersi od svoje klupe nisu dobili ništa, Pop je s Bonnerom dodatno širio reket za ulaze Manua i Parkera, a dobio je i skoro pa klasičnu Manuovu partiju kada je ovaj krajem treće serijom ulaza i šuteva praktički sam riješio susret. Spursima trebaju ovakve minijature jer se muče u napadu, ali ne moraju se bojati dok god uspijevaju Lakerse držati oko 80. Što i nije problem jer ovi osim zicera koje Gasol neumorno namješta za Dwighta, nemaju drugih rješenja. Nash je uspio izvući 20-ak minuta iz svog slomljenog tijela, ali ne i nekakav konkretan učinak (čovjek je pod težim injekcijama i valjda je trenutno na 30% snage).

Kako je Pau i dalje daleko od idealne forme, Parker i Manu će imati priliku dovesti se u red za sljedeće runde. Sinoć su ubacili 36 poena, ali vidi se da igraju u nižoj brzini, posebice Parker koji je promašio gomilu šuteva koje inače zabija lakoćom. Doduše, za to je dijelom kriv i Dwight, ali nema teorije da Spursi ne bi secirali ovu obranu da je Tony malo brži. I da, Pop će morati ozbiljno razgovarati s Leonardom i Greenom koje odličan učinak u obrani ne opravdava od pasivne napadačke večeri.

Lakerse barem može tješiti što su za razliku od velike većine niže postavljenih momčadi barem pokazali da imaju puls i da ova formula twin towersa nikako nije ugodna za San Antonio. Dapače, nije uopće nemoguće zamisliti da dobiju obje doma, gdje će im i sudački kriterij zasigurno više ići na ruku, a pogotovo ponove li vanjski Spursa ovakve igre. Jedan Manu neće biti dovoljan u Los Angelesu.

BUCKS @ HEAT

Miami je krenuo u utakmicu u petoj brzini, ali čim su usporili, Bucksi su uhvatili priključak kombinacijom skoka i Chalmersove kriminalne obrane na Jenningsu. Brandon i Monta su čak birali šuteve, uglavnom uzimajući ulaze ili otvorene trice, tako da je u prvom poluvremenu Heat zasjenila zrelost Bucksa.

U drugom je kontrola reketa i skoka nestala, Miami je zaigrao s puno više energije i još su počeli širiti reket ne samo šuterima uokolo već i visokim pickovima za Jamesa i Wadea. Novonastalim prostorom najviše se okoristio Birdman koji je u svojih 16 minuta prelomio utakmicu energijom na oba kraja parketa, a stvar su zaključili razigrani James i raspucani Ray. Jenningsa su usporili tako što su Chalmersa makli s njega, u uloge terijere gurnuvši Battiera i Colea koji su kombinacijom lukavstva i energije ugasili do tada raspoloženi motor Bucksa.

Finalnih 23 razlike možda nisu pošteni prema dojmu kojega je Milwaukee ostavio u većem dijelu utakmice, ali to je ta kvaliteta Heata, ta sposobnost da u 10 minuta naprave razliku za koju nekoj običnoj momčadi treba cijela večer. Na kraju ostaje očekivano lagana pobjeda u utakmici u kojoj ni jednom nisu gubili, a Bucksima ostaju prve 24 minute kao ideal igre protiv Heata. Za suprotstaviti se trebaju dominaciju u skoku, vrhunsku realizaciju i igru bez izgubljenih lopti, ukratko - trebaju biti savršeni.

ROCKETS @ THUNDER

Krenuli su furiozno poput Heata, također su dozvolili protivniku da se vrati u utakmicu, ali, za razliku od ljutih protivnika, Durant i društvo ipak nisu čekali drugo poluvrijeme da zaključe stvar - sve su riješili u nekoliko minuta prije odlaska na odmor. Rocketse su udarali u valovima koji su trajali po par minuta, nakon čega ovi pojma nisu imali što ih je spopalo. Bez problema bi mogli složiti 5 minuta vrhunskih poteza za NBA action, od čega bi 100% otpadalo na juriše Westbrooka, Duranta i Ibake.

Osim što su manje-više cijelu večer igrali punim gasom u napadu, igrači Thundera osjećali su se kao na pikniku i u obrani gdje im je nedostatak mase kod protivnika omogućio da stalno preuzimaju i tako si olakšaju igru u obrani, ionako svjesni da će svaku rupu začepiti Ibaka koji je opet briljirao u reketu. Rocketsi su im pomogli gubljenjem lopti, ali čak ni kombinacije Ibake i klizavih ruku nije ih spriječila od napadanja sredine, što barem pokazuje da imaju karakter. Iako je teško istaknuti jednu pozitivnu stvar kada te protivnik ovako zgazi i istakne razliku u klasi, svakako treba spomenuti back-up playa Beverleya koji bi do kraja serije mogao odigrati više minuta od Lina, kojega je pak Westbrook veći dio večeri doslovno bacao po parketu.

HIGH FIVE

Russ Westbrook, Manu Ginobili, Paul George, LeBron, Birdman Andersen

20Apr/1318

WHERE AMAZING HAPPENS 2013.

Posted by Gee_Spot

Opširna analiza prve runde i prognoza kompletnog playoffa su pred vama, a svi zainteresirani mogu svoje prognoze ostaviti u komentarima i tako se boriti za titulu ovogodišnjeg Vakule. Svima želim sretan početak playoffa i što više madafaka trenutaka. Konačno. I love this game.

FIRST ROUND

HEAT vs BUCKS 4-0

Šta se tu ima objašnjavati? Da ste pali s Marsa, završni score ovih suparnika bi vam ispričao cijelu priču, a i kada bacimo pogled na matchupove, situacija nije ništa bolja. Čak i da Bucksi posegnu za 48 minuta presinga i ispaljivanjem trica u stilu Knicksa s 4 tricaša stalno u postavi, da im to upali i da uz to dobiju dominantnu seriju od Sandersa u reketu, eventualno mogu dobiti jednu utakmicu. Teoretski, Jennings i Ellis su dovoljno brzi da siju paniku u linijama dodavanja, a imaju i šuterski potentnu nisku postavu stave li uz ovu dvojicu Redicka na trojku i Ilyasovu na četvorku.

Samo, jasno je što ovakva postava dozvoljava Heatu u napadu bez obzira na Sandersa (jedini čovjek koji uopće može i pomisliti čuvati Wadea ili Jamesa na ovom rosteru je Mbah A Moute, ali jahati njega znači osuditi napad na propast jer Heat lakoćom izlazi na kraj s momčadima protiv kojih može igrati obranu 5 na 4), a plus je iluzorno očekivati da pritisak na loptu može smetati momčad poput Heata koja stalno na parketu ima tri čovjeka sposobna kreirati iz driblinga. Također, upitno je kakva korist od Redicka ili Ilyasove kada im bekovi ionako neće prepustiti dovoljno lopti. Mislim, ovo je valjda jedina serija od mogućih 4 tijekom ovog playoffa u kojem će Miamiev startni playmaker imati veći IQ od protivničkog. Dakle, za Heat je ovdje najvažnije izbjeći ozljede i polagano sanirati Bosheve probleme s koljenom, a za Buckse pustiti s lanca Hensona i dati mu da prikupi neprocjenjivo iskustvo uz Sandersa u najvažnijim utakmicama mlade karijere.

KNICKS vs CELTICS 4-3

Knicksi su s razlogom favoriti u ovoj seriji – ne samo da imaju bolji score i najboljeg igrača na parketu, već i ugodnih 3-1 u međusobnim dvobojima ove godine. Međutim, protiv Bostona im neće biti lako zbog obrane Celticsa koja je u stanju usporiti Anthonya i šutere koji ga okružuju. Knicki su u principu jednostavna momčad čiji se organizirani napadi uglavnom temelje na pick igri nekoga od vanjskih igrača s Tysonom Chandlerom, uz povremeni post-up za Carmela. Boston pak ima dovoljno dužine i brzine da jednako dobro brani i tricu i reket, a istovremeno su zbog Garnetta u stanju imati i jednu od boljih obrana pick igre u ligi.

I to dolazimo do ključnog detalja – Garnett ne može igrati potrebnih 38 do 40 minuta da bi obrana konstantno bila na potrebnoj razini. Ako je lanjski playoff ikakav indikator, Rivers će mu u playoffu povećati minutažu za 2-3 minute maksimalno u odnosu na regularnu, a to praktički ostavlja Celticse trećinu utakmice bez svog najvažnijeg igrača na parketu. Kako na rosteru nema doslovno nikoga tko može igrati obranu u reketu kada je Garnett na odmoru, upravo u ovim periodima Knicksi bi trebali doći do ključne prednosti.

Po svemu drugome ova serija je u egalu. Iako su i Garnett i Pierce imali prijavljene manje ozljede tijekom završnice sezone, poznavajući Celticse u pitanju je dimna zavjesa koja bi trebala sakriti činjenicu da su ih jednostavno duže odmarali u tom periodu. Uostalom, Boston je već ostao bez Ronda i Sullingera i svaki dodatni problem značajno im smanjuje šanse. A nije da su i Knicksi u boljoj situaciji – njihov jedini kvalitetni visoki i ključni igrač na oba kraja parketa, Chandler, odavno je pod posebnom skrbi zbog problema s leđima, što praktički znači da bi Knicksi u seriji mogli imati sličan problem kao i Boston, a to je limit minuta za jedinog čovjeka za kojega nemaju zamjenu.

Također, Carmelo je problemima s koljenom (koji mu ipak limitiraju kretanje i svode ga još više na skok-šutera) dodao i ozbiljan udarac u rame, što će dodatno pomoći Greenu i Pierceu da ga uspore.

A ako uzmemo u obzir da su veteranski nositelji u obje momčadi u sličnoj situaciji, to praktički znači da bi ključne role trebali odigrati Jeff Green i J.R. Smith. O tome kako će ova dvojica igrača sklona nestalnoj formi reagirati tijekom serije ovisi razvoj situacije. Nije pitanje samo koliko će Green biti agresivan u ulazima ili kolikim će postotkom Smith zabiti, već i kako će odigrati obranu protiv Mela, odnosno Piercea.

Uglavnom, što više razmišljam o ovoj seriji to sve više vjerujem u to da će biti duga jer obje momčadi imaju sličan spori stil igre i vole vrtiti napad dok ne dođu u dobru šutersku poziciju. Boston će svojim dugim dvicama sigurno mučiti slabašne rotacije Knicksa, ali ovi bi to trebali nadoknaditi boljim učinkom u tranziciji (Knicksi se vole kockati s ukradenim loptama, a Boston je momčad bez čistokrvne jedinice na rosteru, što bi moglo dovesti do poprilične razlike u izgubljenim loptama, osim ako Avery Bradley svojim presingom sam ne kreira kaos i povrati ravnotežu).

U ovoj povuci-potegni situaciji ne treba zanemariti ni prednost koju jedna i druga momčad imaju na vlastitom parketu – publika u New Yorku je fantastična, a ova u Bostonu bi im trebala biti ravna dodatno nadahnuta nedavnim događanjima u gradu. Zato mi je teško i zamisliti da netko može iščupati pobjedu na gostovanju, zbog čega i biram ovih 4-3. Naravno, bude li Melo blizu forme s kraja sezone i pokaže li se prevelikim zalogajem za Greena, a posebice za visoku postavu s Bassom, New York bi mogao završiti stvari nešto ranije. U svakom slučaju, bit će ovo fascinantna serija za pratiti dok god su članovi jezgre na obje strane barem približno u dobrom zdravstvenom stanju, stoga će u utakmici broj jedan biti najvažniji snimiti formu Chandlera i Garnetta i kladiti se na onu momčad kojoj je kičma manje slomljena.

PACERS vs HAWKS 4-2

Da Hawksi kojim slučajem imaju Williamsa i Pachuliu na raspolaganju, ovo bi također bila serija na nož kao i prethodna. Ovako, imamo momčad bez klupe koja ide na drugu momčad bez klupe, ali ta druga momčad ima petorku krcatu dužinom na svim pozicijama i ne dozvoljava vam lagani šut ni u kojoj situaciji. Što je problem za Hawkse jer njihov napad ovisi o laganom skok-šutu kojega za Teaguea, Harrisa i prije svega Korvera kreiraju Horford i Smith.

Obzirom da Atlanta nema kreatora iz driblinga osim Teaguea, Pacersima će biti poprilično jednostavno držati njihov napad pod kontrolom. Međutim, razlog zbog kojega će Hawksi u ovoj estetski neminovno ružnoj seriji imati šansu je činjenica da njihov dvojac pod košem može raditi itekakve probleme Westu i Hibbertu, kao i to da mogu Korvera sakriti na Stephensonu i tako ga držati na parketu maksimalan broj minuta.

U ovoj priči je bitan i jedan zdravstveni detalj koji bi mogao ići na ruku Atlanti – George Hill nije u idealnom stanju zbog problema s preponama, što bi trebalo otvoriti dodatan prostor Teagueu. Uspije li Atlanta dobiti ovaj matchup playmakera, serija bi mogla dobiti dodatan zamah. Naravno, da bi uopće bili u igri, Larry Drew morat će odustati od eventualne ideje da koristi Smitha protiv Georgea i ulogu bočnog stopera trebat će u potpunosti prepustiti dvojcu Stevenson-Jones.

Koliko god kao navijač želim gledati dvoboj doktora Horforda protiv doktora Westa, jedini matchup koji bi Hawksima donio ravnotežu je guranje Horforda s Hibbertom, odnosno jahanje Smitha na Westu. To bi značilo limitiranje minuta likovima poput Petra i Tollivera (iako ćemo ovog prvog zasigurno gledati protiv Hibberta zbog visine) i praktički svelo borbenog Ivana Johnsona na trećeg i zadnjeg visokog u rotaciji.

Ideja o Smithu na Georgeu nije toliko brutalno loša iz obrambenog kuta jer Smith svakako može obaviti bolji posao i od Jonesa i od Stevensona, ali to bi kilavi napad Hawksa dodatno usporilo jer bi time praktički zamijenili nekoga tko može zabiti tricu (bio to Harris, Korver ili Stevenson) za par drvenih ruku u reketu, što nimalo ne povećava njihove šanse. Moraju šibati trice, Teague mora napadati sredinu i Smith i Horford moraju igrati na vrhu mogućnosti misle li ovaj dvoboj napraviti neizvjesnim.

NETS vs BULLS 4-3

Ovo je po standardnim kriterijima najnapetija serija od svih. Imamo prilike gledati dobar napad i lošu obranu protiv lošeg napada i dobre obrane. Protivnici imaju sličan score i sličnu razinu kvalitete talenta. U sezoni su odigrali međusobno 4 puta, a iako Bullsi imaju score 3-1, koš razlika im je samo +10 – tri utakmice su se odlučivali u zadnjim napadima, a ovu četvrtu, koju su dobili s +11, Bullsi su igrali u punom sastavu, ali i s dva dana odmora dok su Netsi igrali drugu večer back to backa.

U svakom slučaju, back to back susreta više nema, ali ono što je za Bullse još važnije je da nema ni Noaha ni Gibsona, odnosno da ne znaju što mogu očekivati od njih. Noah je zbog problema sa stopalom poprilično pao u drugom dijelu sezone, što znači da će, čak i da nekako uspije biti na parketu veći dio utakmice, njegov učinak biti znatno ispod potrebne razine. Gibson je pak u manje od dva mjeseca dva puta ozljedio isto koljeno i pitanje je koliko može pomoći svojom pokretljivošću i brzinom u obrani obzirom da je neupitno limitiran ovakvim stanjem.

Bez dva ključna obrambena igrača u sredini, Thibodeau će imati ozbiljnih problema zaustaviti Lopeza, što će Netsima dati potrebnu prednost u napadu koja im je itekako potrebna obzirom da uglavnom igraju 4 na 5, što zbog Evansa, što zbog Wallacea. Bullsi će se jednostavno morati previše oslanjati na Boozera, a znamo kako to završi. Također, korištenje niske postave s Dengom na četvorci kako bi se dao šuterski impuls napadu, dodatno će oslabiti obranu i pri tome olakšati Carlesimu korištenje Watsona i Brooksa u ulozi drugog beka, čime bi i napad protivnika profitirao i tako anulirao svu prednost koju šuter viška može donijeti Chicagu.

Butler i Deng na boku su udarna snaga ove momčadi jer su u stanju zatvoriti i bokove i reket, te tako učiniti dvoboj Williamsa protiv Robinsona i Hinricha ključnim. A koliko god se Deron na papiru činio kao uvjerljivi pobjednik u ovom sudaru, činjenica je da su njegove igre ove sezone toliko toplo-hladne da se u principu ne razlikuje previše od Natea koji je itekako sposoban poluditi dva-tri puta u seriji i donijeti prevagu.

Jasno, ne bude li Thibo imao tijela da zaustavi Lopeza, potrebe da Deron uzme stvari u svoje ruke i pruži cijeli niz all-star utakmica neće ni biti. Netsi i ovako imaju dovoljno tijela koja mogu parirati Bullsima u skoku i tako im uzeti dobar dio napadačkih skokova kojima Chicago napad drži podmazanim, a u slučaju da Evans, Blatche i Lopez moraju skakati samo protiv Boozera, u stanju su egal čak pretvoriti u dodatnu prednost.

Uostalom, Noah je bitan i kao čovjek kroz kojega se vrte napadi i dobar dio sezone Bullsi su potrošili upravo na uigravanje oko njega. Dakle, ne bude li na parketu najveći dio minuta, ovaj napad će opet podsjećati na onaj lanjski protiv Sixersa, a znamo kako je to izgledalo - Boozer puca dugu dvicu za dugom dvicom, a Hamilton pokušava glumiti da je još uvijek relevantan.

Što se tiče eventualnog Roseovog padobranskog povratka, on bi mogao donijeti Bullsima zanimljiv emotivni impuls, ali možda na jednu utakmicu. Kako moguću sedmu ionako igraju u Brooklynu, njegov povratak u playoffu ne bi anulirao probleme s ozljedama jer Rose koji nije odigrao običnu natjecateljsku utakmicu godinu dana, a kamoli playoff utakmicu, sigurno nije ni blizu potrebne forme. Opet, obzirom na vanjsku rotaciju koju Bullsi koriste, možda bi i takav Rose bio pojačanje.

Ozljede će odrediti tijek serije, a prednosti koje Netsi imaju na jedinici, petici i na klupi biti će ključne. S tim da je stvarno i ironija, ali i poetska pravda, da bi upravo "dubina" Netsa mogla nekoga doći glave – činjenica da bi Watson, Blatche i Brooks mogli odigrati ključnu rolu u seriji jasno govori o tome koliko je odluka Bullsa da puste Asika i Korvera osakatila ovu momčad.

THUNDER vs ROCKETS 4-1

Stil igre Rocketsa možda bi mogao iznenaditi neku manje atletsku momčad, ali Thunder bi trebao plivati kao riba u vodi u kontroliranom kaosu Rocketsa. Koji bi protiv njihove dužine i prednosti u kvaliteti na svim pozicijama trebao postati tek kaos. Ovu jednu pobjedu dajem Rocketsima ne toliko zbog moguće sjajne šuterske večeri, koliko zbog mogućnosti da Brooks opet previše minuta koristi Perkinsa, iako je ovaj matchup idealniji čak i od onoga protiv Heata da pusti s lanca nisku postavu. Ibaka je sasvim dovoljan za zatvoriti reket protiv momčadi u kojoj u sredinu ulaze isključivo igrači s perimetra dok visoki služe samo za trpanje otpadaka, a Durant bi bez problema mogao skakati s Asikom. Dapače, na mjestu Brooksa iskoristio bi ovu seriju za poigrati se s postavom u kojoj bi Durant bio centar okružen Westbrookom, Jacksonom, Martinom i Sefoloshom – McHale će korištenjem Parsonsa na četvorki svakako dati dovoljno prilike za ovako nešto, a ovakva postava mogli bi se pokazati iskoristivom protiv Heata u malim dozama.

Uglavnom, Westbrook će pomesti pod s Linom, dužina na boku Thundera će otežati život Hardenu, a Durant i Martin će trpati koliko žele. Bit će ovo show u svakom slučaju.

SPURS vs LAKERS 4-2

U teoriji Spursi bi brzinom i pick & rollom trebali pomesti Lakerse, ali, kako stvari stoje, morati će se ipak malo pomučiti. Parker nije u sjajnom stanju, Ginobili je totalna nepoznanica, što znači da će Spursi manje dobivati od svojih bekova i da će se više morati okrenuti igri visokih. A to nije dobro za njihov napad jer je Dwight u odličnoj formi. Naravno, to ne znači da će Lakersi zaustaviti Spurse – njihova obrana je puna rupa koje Dwight ne može sve začepiti, ali svakako će ih usporiti.

Naime, da su Parker i Manu blizu top forme, pored sporog Gasola njihova bi slash & kick igra držala napad podmazanim bez obzira na Dwighta. Ovako, budu li Spursi sporiji i više oslonjeni na post-up situacije, tu će i Gasolovo prisustvo iz obrambenog minusa postati obrambeni plus. Spursi i dalje imaju ogromnu prednost na bokovima koja će donijeti prevagu jer su Green i Leonard previše za ovakve Lakerse, ali, uspore li Dwight i Pau protivničke visoke, neće im biti lako.

Da se stvar ipak razvije u očekivanom smjeru pobrinut će se Pop koji će iz utakmice u utakmicu zasigurno napraviti dovoljno prilagodbi da održi napad tečnim. Za obranu će se pak pobrinuti sami Lakersi – čak i da high-low kombinacije njihovih centara izbace iz igre Splittera ili Timmya, Pop ima dovoljno tijela da primjeni neke poprilično nepopularne metode obrane od nepogode zvane Howard (i Baynes ima pravo napraviti šest osobnih). Mislim, kada se ne morate bojati nikoga na boku, onda vam je puno lakše osmisliti i način kako da zatvorite reket. Kako su Spursi doktorirali na obrani reketa i trice, a kako Lakersi bez Kobea nemaju igru s poludistance koja može razotkriti njihove slabosti, defanziva bi trebala odraditi ključni posao.

Plus za Spurse u ovoj potencijalno neugodnoj seriji je što će imati prilike polagano uvesti i Tonya i Manua u ritam playoffa. U ovom prvom krugu im neće biti toliko potrebni, ali u kasnijim rundama bez njih nemaju šansi.

NUGGETS vs WARRIORS 4-3

Bit će ovo fascinantna serija. S jedne strane imamo momčad oslonjenu na dubinu rotacije, momčad koja koristi ritam kako bi zabila što više poena iz tranzicije i iz reketa. S druge strane imamo momčad bez dubine koja koristi ritam kako bi šutirala uvijek i svuda, pa tako i u tranziciji. Koliko god da su slični u toj brzini kojom igraju i koliko god da imaju slabosti u zaštiti reketa, jedna je ključna razlika na kojoj će se serija prelomiti – Warriorsi su najbolja tricaška momčad lige (40% šuta nema nitko drugi, iako je nekoliko momčadi zabilo ukupno više trica), dok su od Nuggetsa više trica primili samo – Bobcatsi.

Naravno, u stvarnosti će se ova ogromna razlika smanjiti – možemo očekivati da Iggy dobije zadatak zaustaviti Currya, kao i da dužina na bokovima Denvera opasno zasmeta Thompsonu i Jacku. Međutim, neosporno je kako su im filozofije igre ipak bitno različite i kako će trenerske prilagodbe odigrati ključnu ulogu.

Denver je momčad koja će bez Gallinaria biti dodatno šuterski oslabljena, što nije dobro obzirom da su i s njim bili ispod ligaškog prosjeka, što znači da bi Jackson mogao koristiti zonu koja je izašla iz mode povratkom Boguta. Dapače, obzirom da je Bogut opet u problemima sa zglobom, pitanje je koliko će ga uopće moći koristiti kao zadnjeg čovjeka obrane.

Iako, obrane ovdje neće ni igrati veliku ulogu. Naime, kao što će Denver teško spriječiti Warriorse da ih rešetaju, tako će i Golden State teško zaustaviti njihovu tranziciju – Jack će svakako dobiti puno više minuta od Barnesa i to će olakšati kontrolu lopte, ali Denver će do svoje kvote poena iz kontri sigurno doći.

Do dodatnih laganih poena Denver bi trebao doći i skokom u napadu – zahvaljujući Fariedu tu su prvi u ligi, što je podatak kojega ne umanjuje čak ni to što Warriorsi kupe najbolji postotak skokova u obrani u istoj toj ligi. Dakle, hoće li prevagu odnijeti šuterska forma ili lagani koševi?

Kako obje momčadi imaju skromnu zaštitu reketa, to pitanje balansa u napadu bit će ključno. Uspiju li se čuvati od izgubljenih lopti i skoka u napadu, Curry i društvo imat će malu prednost, koju bi zatim trebali nadograditi činjenicom da u Curryu ipak imaju najboljeg igrača u ovoj seriji – svaka čast dubini Denvera, ali bez Gallinaria nemaju kreatora na toj razini sposobnog sebi u svakoj situaciji stvoriti priliku za šut.

Denver svakako ima nezgodnu kombinaciju dubine i dužine koja bi stalnom trkom, kretanjem bez lopte i gomilom pick igre trebala izmoriti Warriorse u dugoj seriji, ali treba primjetiti kako u bitku ulaze s dva značajna upitnika. Onaj vezan uz Lawsonovo stopalo je nešto manje važan jer tu je uvijek Miller, tako da im u ovoj seriji Lawson nije nužno potreban u idealnom izdanju, ali onaj koji stoji iznad Fariedova zgloba je kritičan.

Naime, za Fariedovu energiju nema zamjene i njegova slabija forma ili eventualni izostanak samo će dodatno istaknuti slabosti pod košem koje neće moći maskirati nikakva niska postava. Ostvari li Golden State prednost preko Leea u sredini (i kao strijelca i kao razigravača), to bi moglo olakšati posao i Curryu i Thompsonu, a to onda definitivno anulira bilo kakvu prednost koju je Denver imao u startu u pogledu klupe ili trenerskog iskustva.

Ovo potonje će biti bitno zbog prilagodbi koje će se nedvojbeno morati raditi od susreta do susreta. Jedino što može tješiti Marka Jacksona je činjenica da George Karl ima povijest razočaranja u prvom krugu i sa Sonicsima i s Denverom – čovjek bi jednostavno ispucao sve trikove u regularnoj sezoni i ne bi mu ništa ostalo za playoff. Obzirom na trenutnu težinu situacije s pripremom momčadi, sve miriše na još jednu takvu situaciju.

I iako sam u prognozi odigrao na bolje rangirane momčadi, ako za jednu niže rangiranu momčadi mislim da može iznenaditi onda je to Golden State zbog te kombinacije šuterske moći, izuzetne kemije i dobre atmosfere u svlačionici. I što sam više analizirao ovaj matchup, to sam više vjerovao u moguće iznenađenje, ali istovremeno ne mogu zamisliti da Golden State dobije sedmu u Denveru. Isto tako ne mogu zamisliti da Nuggetsi dobiju ijednu u Oracle areni s pola Lawsona i Iggyevim krumpirima.

Stoga pišem 4-3 za Denver, teza je da svatko dobiva na svom parketu, ali prva utakmica je ključ – tu je Fariedov nastup još uvijek upitan, a Warriorsi nikada neće biti spremniji nego u prvom susretu da se odupru energiji Denvera i prirede poneko taktičko iznenađenje na koje Karl neće moći odmah odgovoriti. Misle li već u prvom izletu u playoff nadmašiti sva očekivanja, Curry i društvo ovo moraju dobiti. Sve miriše na klasik.

CLIPPERS vs GRIZZLIES 4-3

A ovo je repriza lanjskog klasika s malo izmijenjenim akterima. Memphis bez Gaya koji ih je lani upucao u nogu svojim nepotrebnim herojstvima, Clippersi s još boljom klupom od one lanjske koja je napravila ključnu razliku u seriji.

Ali, nije samo klupa prednost Clippersa. Već smo odavno istaknuli Paulovu kvalitetu u kontroli lopte i ritma kao ključ njihovih dvoboja – presing Memphisa jednostavno nema utjecaja na Clipperse kao što ga ima na momčadi sa slabijim generalom, dok istovremeno Clippersi itekako mogu svojim vlastitim presingom izluditi tanku vanjsku rotaciju protivnika.

Da Clippersi imaju prednost dokazuje i lanjski prolaz usprkos utakmici manje na svom parketu, ali i ovogodišnjih 3-1 u međusobnim utakmicama uz popriličnu jednostranu koš razliku od +27. Naravno, puno bolji uvid pruža nam pogled na mathcupove.

Osim već spomenute kvalitete više koju donosi CP3, koji je baš u nedavnom dvoboju u Memphisu dokazao da je blizu potrebne playoff forme riješivši utakmicu u svom stilu, problem Hollinsovom stilu igre protiv Clippersa predstavlja i činjenica da twin towers formula nije u stanju ostvariti prednost protiv Griffina i Jordana koji su fizički itekako u stanju parirati na oba kraja parketa Gasolu i Randolphu.

I dok su prošle sezone Gasol i Randolph imali iskustvo kao dobitnu kartu, a nisu ga konkretizirali zbog Gayeva prisustva, ove godine neće imati takav luksuz. Dvojac Clippersa je još uvijek zelen u rotacijama, ali u čistoj post-up igri u stanju je držati protivnika pod kontrolom.

Najveća slabost Clippersa je bok, ali skromni napadači poput Allena i Princea to neće moći iskoristiti. To pak znači da će Del Negrove čudne rotacije proći nekažnjeno. Mislim, Butler i Green su apsolutne rupe u ovom trenutku, a ni povratak Billupsa u petorku ovako iz vedra neba neće biti od velike koristi. Srećom, kombinacija Bledsoe-Barnes-Crawford s klupe rješavala je ovaj problem tijekom sezone, a tako bi trebalo biti i sada. Dakle, čak i da Vinnie opet krivo raspodjeli minute, tu Memphis nema prostora za ostvariti prednost.

Pa gdje onda ima? Njihova kreacije s klupe je upitna – Bayless može nositi momčad u određenom periodu, ali tko se može na njega osloniti u cijeloj seriji? Pondexter je spot-up šuter, tako da sav teret praktički pada na dva rasna back-up visoka poput Davisa i Arthura. Obzirom da su Clippersi najtanji upravo u rotaciji pod košem, njihova energija i koševi mogli bi donekle narušiti prednost u širini rotacije koju ima Del Negro. Ali, neće okrenuti ovaj segment igre u svoju korist - klupa Clippersa krcata je igračima koji mogu bljesnuti na jednu večer i ukrasti utakmicu, baš kako je Grant Hill to učinio u spomenutom nedavnom dvoboju protiv Memphisa kada je briljantnom all-round partijom zakrpao sve rupe na oba kraja parketa.

Uglavnom, prednost Clippersa na playu i taj veći izbor igrača na klupi i na boku, a ujedno i mogućnost da pariraju veći dio utakmice Memphisu pod košem, donose im prednost koju ne bi trebali ispustiti. A kako nakon lanjskog debakla nemam ni neko veliko povjerenje u Hollinsa kao improvizatora u tijeku serije, smatram da se Memphis neće uspjeti okoristiti čak ni najslabijom karikom protivnika, trenerom.

CONFERENCE SEMIFINALS

Kako su ove serije već debelo u fazi fikcije jer niti znamo tko će proći dalje, a niti u kakvom će stanju biti ako prođu, nema smisla gubiti vrijeme na neke duboke rasprave. Međutim, službena prognoza mora biti kompletna, stoga brzinski prođimo i kroz preostali dio ždrijeba.

HEAT vs NETS 4-1

Netsi na papiru imaju boljeg playa i boljeg centra, što znači da bi mogli biti problem Heatu. U praksi je pak stvar nešto drugačija – Heat ima čistih 3-0 u sezoni uz blesavu koš razliku od +63. Drugim riječima, kako su Johnson i Wallace danas nedostojni stajati u istoj rečenici s Wadeom i Jamesom, Netsi nemaju mogućnost postaviti obranu na razinu koja bi smetala Heatu, a pick igra Williamsa i Lopeza ipak je manja opasnost od fenomenalnog kruženja lopte Miamia. Netsima dajem jednu pobjedu čisto zbog mogućnosti da Brook i Deron zajednički zabiju 60 tijekom jednog susreta u Barclays centru.

KNICKS vs PACERS 2-4

I evo konačno i prvog poraza favorita u današnjem postu! Indiana ima najbolju obranu trice u ligi, izuzetan dvojac pod košem koji će smetati Carmelu i koji će znati zaustaviti pick igru s Chandlerom, a i Georgea da uštopa Smitha ili čak zaigra s Melom na perimetru dok se West odmara na Novaku ili nekom sličnom. Hill bi do ove serije trebao biti u boljoj formi, što praktički znači da će Pacersi biti bolji u svim linijama. Melo je i dalje najbolji čovjek na parketu i daje šansu Knicksima, ali obrana Pacersa je itekako sposobna zakočiti njihovu napadačku efikasnost, dok obrana Knicksa teško može ozbiljnije usporiti već ionako slabašan napad Indiane. Ne, ovo nije demagogija - fora je u tome da Indiana zna pobjeđivati i kada gube lopte i kada ne zabijaju skok-šut viskim postotkom, a pitanje je kako će Knicksi reagirati kada ostanu bez trice.

THUNDER vs CLIPPERS 4-2

Nakon kaosa Rocketsa, Thunder će imati to zadovoljstvo zaigrati protiv još jedne momčadi koju možemo nazvati poprilično anarhičnom. Iako će Clippersi pokušati uspostaviti nekakvu prednost kroz post, kvaliteta Duranta na boku ostat će im nerješiva zagonetka. Čak i da nekako od Hilla, Butlera i Barnesa naprave ultimativnog stopera, neće imati rješenja za KD-a, dok će istovremeno olakšati život Brooksu jer će ovaj konačno imati razloga koristiti Perkinsa (protiv Jordana). Westbrookova energija u napadu svakako će raditi puno više problema Paulu od bilo čega s čime će se sresti protiv Memphisa (Tony Allen će ga svakako izmoriti prilikom organizacije napada, ali tu se barem može odmoriti u obrani, dok će Westbrookovo stalno napadanje zahtijevati puno više rošada u obrani).

Teoretski, Del Negro u Bledsoeu ima idealnog protivnika za Russa, Ibaka i Blake će imati šanse dobro se mlatiti, a i šuterski bi Clippersi trebali parirati rešetanju Thundera. Sve su to razlozi zašto sam bio spreman staviti da i ova serija ide u sedam. Ipak, bez poštenog stopera za Duranta, pa i Martina, ova serija bi trebala ostati bez dijela svoje privlačnosti, isto kao što bi Del Negro na kraju balade trebao ostati bez posla.

SPURS vs NUGGETS 4-2

Možda će Denver iskoristiti prednost domaćeg parketa protiv Warriorsa i provući se, ali protiv Spursa neće imati taj luksuz. Ako i budu imali Lawsona i Farieda u boljoj formi nego u prvom krugu, Spursi će s druge strane imati boljeg Parkera, a možda i Ginobilia. To znači da će pick & roll secirati slabašno zaštićenu sredinu Denvera, odnosno da će Timmy i Splitter biti na pikniku u reketu koji će im dobro doći za oporaviti se od sudara protiv Dwighta i Gasola. Denver ionako nema šutere koji mogu raširiti obranu Spursa, što znači da će se morati oslanjati na trikove da održe napad podmazanim, a kako većeg mađioničara od Popovicha nema u ligi, sve će se to brzo razotkriti. Dakle, trikovi ovdje ne pomažu. Eventualno dužina na boku i dubina klupe, ali Spursi i za to imaju dovoljno protuotrova u još jednoj seriji u kojoj bi Leonard i Green trebali odigrati bitne minute.

CONFERENCE FINALS

HEAT-PACERS 4-2

Svaka čast Pacersima kao jedinoj momčadi na Istoku koja može namučiti Heat, ali nakon dužeg razmišljanja umjesto 4-3 ipak sam se odlučio za 4-2. Napadačka razlika između ovih momčadi je jednostavno ogromna i bez obzira na sve probleme koje će predstavljati Hibbert i West u obrani, za očekivati je da Pacersi i dalje neće moći podići razinu vlastitog napada s dna. Imam zapisanih par kartica razloga zašto će Miami dalje, ali to ostavimo za njihov eventualni matchup jer ipak prvo treba izbaciti Knickse iz jednadžbe. Ovom prilikom navest ću samo jednu rečenicu iz tog eseja (čak ću staviti i citate da izgleda ozbiljnije) - "Pacersi su lani imali i Grangera i puno efikasnijeg Hibberta i puno bolji i balansiraniji napad, pa su svejedno ispali od Miamia koji je, pazi ovo, bio bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi - mislim, zašto mislimo da će danas, kada je Miami na vrhuncu i kada nitko nema jezero u koljenu, rezultat biti išta drugačiji?"

THUNDER vs SPURS 4-2

Vidjeli smo lani kako je završio ovaj dvoboj, a i ove godine bi trebali gledati nešto slično. Spursi su stariji i sporiji, a napredak Leonarda i Splittera ipak nije dovoljan da sakrije pad Timmya i Ginobilia jer Durant i Ibaka u direktnim dvobojima ipak i dalje imaju veliku prednost. Perkins je kao stvoren za guranje s Timmyem, Westbrook je dinamičnija verzija Parkera, dakle na papiru je i dalje sve na strani Oklahome. Čak i da svi veterani Spursa u ovom trenutku budu u optimalnoj formi, što je ravno dobitku na lotu, ni Ginobili više nije u stanju napraviti prednost protiv Martina ili Jacksona - tu više nije problem forma, već jednostavno erozija talenta uzrokovana godinama. Ukratko, obrana Oklahome može usporiti Timmya u postu (Perk), može zaustaviti pick & roll (Ibaka) i može smetati šuterima (dužina Duranta i Sefoloshe). Spursi pak i dalje nemaju visokog koji može preuzeti beka u pick igri, što znači da su i dalje izuzetno ranjivi s poludistance, a izvjesna gospoda Durant i Westbrook su doktori upravo s tih pozicija, došli do njih driblingom ili kroz blokove.

FINALS

HEAT vs THUNDER 4-3

Ironično je da Thunder može osvojiti Zapad 9 od 10 puta jer su sposobni odgovoriti na svaki stil, od run and guna do power posta, ali da ne mogu protiv Heata iz jednostavnog razloga što su James, Wade i Bosh bolji od Duranta, Westbrooka i Ibake. Prošle sezone si doduše nisu ni dali šansu jer su mislili da će s Perkinsom napraviti razliku, ali da bi vaš centar izbacio Heat iz ritma on mora biti u stanju zabiti koš s pola metra. Ono, možda cijelo vrijeme imamo krivi stav prema Brooksu – nije stvar u tome da on ne kuži kako mu Perkins samo smeta protiv Heata, nego je čovjek svjestan da mu se jednako piše i bez njega, pa ovako barem može imati ispriku za svoj udarni trojac. Šalu na stranu, ove sezone možemo očekivati da niska postava dobije puno više minuta (mislim, valjda to možemo očekivati, pa nije Brooks jedini slijepac na planetu, plus i ova fora s Perkinsom kao krivcem mu ne može proći drugu godinu za redom), odnosno da Perk grije klupu više nego bi želio, a zbog toga i vjerujem u tvrđu seriju od lanjske. Oklahoma će svakako biti konkurentnija jer su spremniji i zreliji, ali na kraju će ipak morati stisnuti ruku boljima. I nadati se da će dogodine doći red na njih. Ili da za dvije godine više neće biti ovog Heata.

17Mar/1312

THE RANKINGS, WEEK 19.

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je u tijeku najluđi dio ludog ožujka koji će kulminirati idućeg vikenda s prva dva kruga NCAA turnira (dokazano zabavnije čak i od završnice u kojoj ostane 16 najboljih, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemoguće količine utakmica koje se igraju tijekom ta četiri dana), nema previše vremena za gledati NBA utakmice. Naravno, to što će idućih desetak dana fokus biti usmjeren isključivo na NCAA košarku ne znači da se kroz rankingse ne možemo pozabaviti i najdražom ligom.

Tako ćemo kroz preostala tri tjedna u ožujku, uz standardno praćenje razine igre kroz 4 faktora, pokušati pronaći korelaciju između napadačkog i obrambenog učinka s kvalitetom na određenoj poziciji, odnosno koliko istine ima u vjerovanju da je za kvalitetnu obranu neophodan kvalitetan centar, a za napad kvalitetan playmaker.

Rezultati ovog eksperimenta poslužit će nam prije svega da u trećem tjednu istaknemo slabosti pojedine momčadi i odredimo pozicije koje bi trebali ojačati tijekom prijelaznog roka u skladu s mogućnostima koje im nude vlastiti salary cap i tržište.

Bitna novost je i uvođenje novog sistema tjednog bodovanja – umjesto dosadašnjeg gomilanja bodova baziranog na plasmanu u određenim kategorijama, pored svake momčadi bit će naveden koeficijent kvalitete. Naime, iako 4 faktora nisu ni zamišljena da budu savršen sistem (a nisu jer takav ne postoji), već prije svega pokazatelj forme (u čemu su, barem po meni, opravdala očekivanja), svakako mogu biti još precizniji.

Dosadašnji princip funkcionirao je tako da se uvijek isti broj bodova dodijeljivao momčadi ovisno o poziciji na kojoj bi se našla u određenoj kategoriji, čime se nije mogla dovoljno naglasiti kvaliteta Heata (najbolji efektivni postotak šuta), Thundera (najviše slobodnih bacanja) ili Nuggetsa i Grizzliesa (najviše napadačkih skokova), odnosno slabosti Raptorsa (najviše osobnih), Orlanda (najmanje ukradenih lopti) ili Sixersa (najmanje ubačenih slobodnih).

Prošli tjedan naveli smo primjer Oklahome koja je broj jedan po omjeru slobodnih i šuta iz igra (skoro jedno slobodno svaka tri pokušaja iz igre), što znači da zabijaju gomilu laganih koševa (Lakersi pucaju više slobodnih od njih, jasno je i zašto, ali Oklahoma ima uvjerljivo najbolji postotak realizacije slobodnih – jedini u ligi su momčadski iznad 80%), a to im pak omogućuje da imaju najbolji napad u ligi iako su šuterski slabiji i od Heata i od Spursa.

Uglavnom, rečeno je kako je razlika u učinku s linije između Thundera i drugih Lakersa veća nego između Lakersa i Bucksa koji su na 25. mjestu. Dosadašnji sistem bodovanja tu razliku nije uvažavao – Thunder bi kao prvi dobio 150 bodova, a Lakersi 145. Novi sistem koeficijenta sve će to ispraviti (prikazat će postojeću razliku u konačnom zbroju), makar to značilo nešto duže druženje s kalkulatorom.

Većih potresa u poretku neće biti jer je ovo sa slobodnima daleko najdrastičniji primjer na koji sam naišao (i koji ionako nije imao bitnog utjecaja obzirom da ta kategorija daje uvjerljivo najmanje bodova, manje čak i od snage rasporeda i koš razlike), ali svakako se radi o malom poboljšanju koje će još vjernije prenijeti odnos snaga u ligi.

A sada krenimo na temu prvog tjedna, a to je pronalaženje odgovora na pitanje postoji li povezanost između kvalitetnog napada i učinka s određenih pozicija. Odmah u startu moram reći da bi ova vježba bila puno uvjerljivija (a i još bih više u njoj uživao) kada bi na raspolaganju imao dovoljno vremena za izračunati IOR koji uključuje puno više podataka, ali ovom prilikom poslužit će nam i dobri stari PER (također, IOR uključuje i obranu i pokazao bi nam kompletnu sliku u jednom postu, bez potrebe za drugim tjednom).

Uglavnom, postupak je sljedeći – za početak odvajamo svih 30 momčadi u 3 kategorije po učinku u napadu (naravno, koristimo postignute poene po posjedu lopte i to na osnovu 100 napada kako bi eliminirali efekt stila igre). Deset najboljih svrstani su u iznadprosječne napade, deset srednjih u prosječne, a deset najgorih u ispodprosječne.

Nakon toga određujemo produkciju za svaku momčad po poziciji. Kako se prvi tjedan bavimo napadom, rezultati koje dobijemo imati će određenu težinu jer PER je stvarno odličan alat za ocjenu napadačkog učinka (idući tjedan s obranama rezultati neće biti ni približno relevantni jer su obrane prije svega odraz učinka momčadi u kojem, za razliku od napada, pojedinac ima manji značaj - ako netko nema šut, onda mu ništa što suigrač napravi ne može pomoći da zabije kreiranu šansu, ali, zato svatko s kondicijom može igrati obranu ovisno o stupnju pripreme, želje i kvalitete sistema kojega je dio).

Dakle, od 1 do 30 rangiramo produkciju koju svaka momčad dobiva s određene pozicije, nakon čega dobivene podatke također dijelimo u iznadprosječni, prosječni i ispodprosječni učinak (naravno, svi podatci su dostupni na 82.games.com i ovo uopće nije toliko naporno kao što zvuči). Uostalom, tu su vam i tablice u kojima je vidljiv odnos snaga (uz napomenu kako je kod istog PER učinka prednost dobila ona momčad koja ima bolji ukupan napadački učinak - nekakva pravila moramo odrediti).

Iako tablice same po sebi možda nisu jasne (za mene je Paint i dalje vrhunac grafičke obrade podataka), podatci u njima govore više od ikakvih riječi.

TABLICA 1. - PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG NAPADAČKOG UČINKA (ORTG) PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

POINT GUARDS

Prvo, razjasnimo kako playmaker može biti svatko bez obzira na ulogu na parketu - niski bek koji prenosi loptu iz faze obrane u fazu napada, a kojega iz navike nazivamo playmakerom, primarno organizira napade i čuva loptu, a tek zatim napada srce obrane kako bi kreirao. Naravno da nije na odmet imati sjajnog strijelca, šutera i asistenta na ovoj poziciji, ali sudeći po ovom testu to nije garancija nikakvog uspjeha – 3 od 10 momčadi koje imaju iznadprosječni napadački doprinos playmakera ima ispodprosječne napade (Celtics, Cats, Bucks).

Četiri vrhunska napada imaju top 10 doprinose playmakera i to su redom Clippersi, Spursi, Nuggetsi i Thunder. Ujedno se radi o momčadima koje su itekako dobro potkovane na svim pozicijama i koje osim Paula, Parkera, Lawsona i Westbrooka imaju i više nego dovoljan broj napadačkih opcija - kao što i tablica broj 2. kaže, Nuggetsi su top 10 na svih 5 pozicija, Clippersi i Thunder na 4 od 5, a Spursi na 3 od 5 i svi imaju barem po jednog bočnog i jednog visokog u top 10.

Također, zanimljivo je uočiti da je samo Paul među ovom trojkom tip igrača kojega možemo okarakterizirati kao klasičnog playmakera koji kontrolira ritam igre i prvenstveno je razigravač, a tek zatim strijelac – i Russ i Tony i Ty svojim momčadima puno su važniji kao napadačke opcije koje daju ritam zabijanjem koševa i stalnim ulazima, a tek zatim organizacijom napada.

Playevi su se tako gotovo simetrično raspodijelili po svim kategorijama – u svih 9 mogućih imamo najmanje po 3, ali nigdje više od po 4 momčadi, što jasno govori da nema nikakve ozbiljnije korelacije između ukupnog učinka i ove pozicije.

Uostalom, to potvrđuje i podatak da su čak 4 od 10 najboljih napada u ligi osuđeni na ispodprosječnu produkciju s jedinice i da im to ni najmanje ne smeta – Lakersi, Heat, Jazz i Rocketsi. Lakersi su jednu trećinu sezone igrali bez Nasha, drugu trećinu je Nash hvatao formu, a treću se pretvorio u spot-up šutera, ali sve to im nije smetalo jer imaju Kobea na boku da kreira za sebe i druge. Heat također nema nikakvih problema s tim da je Chalmers praktički 3&D opcija (a i to od dana do dana) dok god imaju Jamesa u ulozi playmakera.

Jazz je nakon Heata dobio uvjerljivo najmanje od svojih jedinica jer u toj roli koriste combo-beka s klupe (koji je uz to još bio i ozljeđen) i dva igrača koja su odavno trebala biti u mirovini, ali sve nadoknađuju izuzetnom igrom kroz post gdje se nalaze njihova dva ponajbolja kreatora (mislim da već pogađate kako će za dva tjedna uz potrebe Jazza u tržnici prije svega biti istaknuto kako je vrijeme da konačno dovedu playa koji zaslužuje biti starter u NBA).

Dakle, možemo zaključiti kako oko najnižeg igrača na parketu, bez obzira na njegovu brzinu i sposobnosti, ne možemo sa sigurnošću graditi vrhunski napad - on je apsolutno neophodan kao asistent i kreator, posebice zbog toga što je ulaz u sredinu osnova igre koja pokreće svaku drugu aktivnost, ali pravu razliku u kvaliteti napada čine ostale pozicije.

Dijelom je to svakako tako zbog činjenice da solidnih playmakera ima koliko hoćete i da nova pravila omogućuju zabijanje koševa svakome tko dovoljno često kontrolira loptu. Dijelom je u pitanju i evolucija – igrača ispod i oko 190 cm ima uvjerljivo najviše, kroz odrastanje su puno manje šanse da će im netko uzeti loptu iz ruke i gurnuti ih u neku drugu rolu, a tu je i činjenica da kroz karijeru moraju preskočiti puno više prepreka nego oni koji su po defaultu fizikalijama osuđeni na košarku (ranije dosežu igračku, ali i emotivnu zrelost).

Tako da ovo nije nikakva osuda pozicije playa već čista konstatacija kako bi, osim ako nije u pitanju vanserijski talent poput Paula ili svemirac poput Westbrooka, franšizama prilikom planiranja puno bolje bilo fokusirati se na pronalazak bočnih i visokih igrača jer prvog beka je ne samo najlakše pronaći zbog ogromne ponude, već on i ne mora biti ništa posebno da bi zaokružio vašu udarnu rotaciju.

SHOOTING GUARDS

Ovdje su povratne informacije nešto zahvalnije. Naravno da nije nikakvo čudo da su momčadi koje imaju Bryanta, Wadea i Hardena, dakle tri top beka-šutera, po napadačkom učinku u top 10. Ta trojica ionako su iznad ovakve klasifikacije, radi se o all-round klasama koje nose i šuterski i playmakerski teret (a Wade odrađuje i stopersku rolu). Ne, ono što je puno zanimljivije primijetiti je da se među top 10 napadima nije našao ni jedan koji nema barem prosječnu produkciju s dvojke, odnosno da se među 10 najgorih našao samo jedan koji ima iznadprosječnu produkciju s dvojke (Bobcatsi – ako se netko pita zašto su Bobcatsi ovako učinkoviti, razlog leži u čestom korištenju niskog bekovskog para Walker – Sessions koji nema problema s realizacijom, vrlo dobrim napadačkim partijama Geralda Hendersona nakon povratka od ozljede, izuzetnoj kvaliteti u iznuđivanju slobodnih i realizaciji koju imaju sva trojica, a tu je i, kao zadnji, ali ne i najmanje važni razlog, standardno odlična tricaška godina Bena Gordona).

Čak 7 iznadprosječnih napada ima iznadprosječnu produkciju s dvojke, odnosno 5 ispodprosječnih napada ima ispodprosječnu produkciju s dvojke. To je dobar pokazatelj da ne možete imati kvalitetan napad bez poštenog beka-šutera, a slične tendencije iskazuju i rezultati dobiveni usporedbama niskih krila.

SMALL FORWARDS

Dobili smo gotovo identične rezultate kao i kod dvojki, što ujedno govori i o isprepletenosti ove dvije bočne pozicije. Postoje sistemi koji pojedince stavljaju u nešto drugačije uloge, postoje pojedinci koji nadvisuju sisteme, ali očito je kako je za vrhunski napad nužno potrebna doza kreacije i šuta s boka, bez obzira na poziciju. Pa tako opet imamo 7 vrhunskih napada s 7 ponajboljih produkcija – Clippers, Rockets, Lakers, Thunder, Nuggets, Heat i Jazz.

Još je bitnije istaknuti da su Celticsi jedan od 3 napada s iznadprosječnom produkcijom s trojke koji nije uspio momčad dići s ukupne ispodprosječne razine – iako su Pierce i Green druga najkvalitetnija rotacija u ligi na ovoj poziciji nakon onih koje koriste Oklahoma i Miami, nisu u stanju nadoknaditi mizeran napadački učinak koji Boston dobiva s pozicija dva i četiri. Preostala dva ovakva napada su Bullsi (kojima Deng i Butler nisu pomogli da isplivaju s napadačkog dna) i opet Bobcatsi (koji na ovoj poziciji kroz sezonu koriste cijeli odred igrača - novake Kidd-Gilchrista i Taylora u glavnim rolama uz epizode Hendersona, Gordona i Williamsa).

Također, slično kao i kod dvojki, ponavlja se situacija da imamo samo dva top 10 napada koji dobivaju ispodprosječan učinak s ove bočne pozicije, a to su Netsi i Knicksi. Momčadi koje pak imaju i najgore napade i najgoru produkciju s trojke su Detroit, Washington i Milwaukee.

Zaključak? Kvalitetan bočni strijelac i kreator, a pogotovo šuter, neophodan vam je ako mislite imati ozbiljan NBA napad. Ako imate dvije sjajne opcije na boku, tim bolje – to potvrđuje i podatak da čak 6 napada u top 10 imaju vrhunsku produkciju s obje bočne pozicije (Houston, Nuggets, Lakers, Clippers, Heat i Thunder), a samo Bobcatsi ne uspijevaju isplivati s dna iako imaju top 10 doprinos oba tipa swingmana, pa čak i playmakera (to vam valjda dovoljno govori koliko su loši njihovi visoki, ali i koliko je neophodna barem solidna opcija pod košem koja može zabiti zicer - visokima Bobcatsa kao da su amputirane obje ruke).

POWER FORWARDS

Postoji samo jedna momčad u NBA s iznadprosječnim krilnim centrom koja ima napad slabiji od prosjeka - Bullsi. Šest najboljih napada s šest najboljih rotacija na četvorki su Miami, Clippers, Denver, Knicks, Thunder i Jazz, a za njima ne zaostaju previše ni prosječni Pacersi, Hawksi i Hornetsi koji također dobivaju iznadprosječne partije od svojih četvorki (odlične vijesti za budućnost Hornetsa obzirom na minutažu Davisa, kao i za Smithove šanse ovoga ljeta da dobije max ugovor).

Iz ovoga se da zaključiti kako je all-star napadač pod košem gotovo garancija kvalitetnog napada, iako postoje i momčadi koje čak i bez takvoga uspijevaju imati top 10 napade. Tri su takve – Rocketsi, Spursi i Netsi u donjoj su trećini po onome što dobivaju od svojih četvorki. Međutim, lako je i uočiti zašto su Netsi i Spursi u stanju pokriti manjak produkcije s četvorke – zato što dobivaju daleko najviše od druge visoke pozicije. Spursi i Netsi imaju najbolji učinak u ligi na poziciji petice, dok Rocketsi svoje slabosti nadoknađuju run and gun stilom igre i činjenicom da imaju najproduktivniju rotaciju na bokovima (Harden, Parsons i Delfino prvi su među dvojkama, odnosno četvrti među trojkama).

Poruka je jasna - moguće je imati vrhunski napad bez rasnog playmakera na jedinici, ali bez rasnog visokog? Samo ako ste spremni koristiti se trikovima poput Houstona i nekada Dona Nelsona, trikovima koji donose rezultate na jednoj strani parketa, ali ujedno rezultiraju i ranim ispadanjem iz playoffa.

CENTERS

Ponavlja se omjer kao i kod četvorki - opet je 6 najboljih produkcija postalo dio top 10 napada (Lakersi, Spursi, Netsi, Jazz, Nuggetsi i Knicksi).

Samo je jedna iznadprosječna centarska rotacija dio lošeg napada – ona Pistonsa. Na drugoj strani imamo samo dva vrhunska napada s ispodprosječnim centarskim minutama (Rocketsi i Thunder – vidjeti Perkinsa ovdje nije nikakvo iznenađenje, dok Asik ionako svoju plaću prvenstveno zarađuje postavljanjem blokova i skakanjem).

Među najgorim napadima najmanju napadačku produkciju od svojih centara dobivaju očekivano Bobcatsi, Wizardsi i Sixersi te, neočekivano, Bullsi. Međutim, kada stvar staviš u kontekst ima smisla – Noah je odigrao 70% minuta na petici, a ostatak su dobili Gibson, Boozer i Mohammed, s tim da je Thibo u sredini najmanje koristio Gibsona čija pokretljivost mu je neophodna izvan reketa. Boozeru se pak kao centru napadački učinak prepolovi (manje šuteva s poludistance licem košu, više igre leđima), a Mohammed je mumificiran.

Također, činjenica da je Noah odigrao sjajnu sezonu ne znači da je postao napadačka opcija – čovjek i dalje ne može zabiti šut s poludistance, nema igru leđima, a brojke ne mistificiraju njegovu neospornu sposobnost razigravanja. Da, Bullsi bez Rosea moraju dio napada vrtiti kroz njega na vrhu posta, ali statistika ne zanemaruje činjenicu da povećani broj asista prati i nikada veći broj izgubljenih lopti, što itekako umanjuje značaj ovakvog stila igre.

I, što na kraju možemo izvući kao pouku? Pa, prvo da je puno lakše imati vrhunsku momčad ako imate all-star kvalitetu na boku i pod košem - to je nekakav minimum. All-star jedinica bez podrške top 10 četvorke ili petice ne garantira ništa, ali zato su all-star dvojka ili trojka u kombinaciji s top 10 visokim temelj na kojem možete graditi ozbiljnu momčad. Ako pak nemate unutar-van kombinaciju, onda će vam dva visoka ili dva bočna dati šansu da budete konkurentni (ne i više od toga) samo ako ste ih stavili u totalno originalni sistem koji nema veze s ostalim stilovima igre u ligi (run and gun Rocketsa bez šuta s poludistance, NCAA košarka Knicksa s malo napada, malo izgubljenih lopti i puno trica).

Poanta je da si tim bolji što imaš više top 10 pozicija. Dakle, tu ne otkrivamo nikakvu toplu vodu kada kažemo da je talent ispred svega i da ga nikada ne može biti viška. Međutim, kad sve uzmemo u obzir, ostaje nam jedna neosporna pouka u cijeloj priči - ako već nemaš prilike dočepati se klase kao što je Paul ili Westbrook, onda uvijek posegni za all-round igračem na boku ili rasnim visokim strijelcem. Bočni i visoki u stanju su odraditi posao prvog beka, ali on nije u stanju nadoknaditi njihove slabosti. Sigurno je sigurno.

CONTENDERS

1. THUNDER 58.62

Gaze redom nedoraslu konkurenciju, ali, ono što je puno važnije je da imaju po 2 poraza i od Spursa i od Heata. Za suprotstaviti se Miamiu trebat će im puno više od inspiracije, a prilika za osvetiti se Spursima stiže već 4. travnja. Ako ništa drugo, barem znaju da im Clippersi leže (3-0 ove sezone) - i jedni i drugi se oslanjaju više na improvizaciju nego na sistem, a tu prevagu odnosi Durant koji im zadnje dvije godine u prosjeku trpa 35 koševa i kojega teško mogu zaustaviti Butler, Barnes i Hill zajedno, kamoli 1 na 1. Također, bit će zanimljivo vidjeti ih u akciji za 4 dana protiv Memphisa u gostima - Grizzliesi trenutno drže 1-1 iako su oba puta gostovali, ali još se nisu imali prilike predstaviti pred Durantom i društvom u novom, no-Gay no-homo, izdanju.

2. HEAT 57.61

Pobjeda protiv Pacersa jasno je pokazala koji je njihov recept za proći Indianu - Jamesa držati pod košem što je duže moguće, Wadea staviti na Georgea kako bi LeBron imao što više energije za napad, dok Bosh kao petica izvlači Hibberta izvan reketa i čini ga promatračem. Pacersi praktički imaju samo jedan izbor - ili će slati Hibberta vani i otvoriti reket ili će živjeti s Boshevim ubačajima s poludistance. Nije dobro.

3. CLIPPERS 57.42

4. SPURS 57.34

Svaka čast na pobjedi protiv Thundera bez Parkera, ali iz ovog perioda bez Tonya pamtit ćemo nešto drugo - poraz od Blazersa (minus 30) najveći je od kada su draftali Tima Duncana, a minus 24 protiv Minnesote tjedan dana kasnije također konkuriraju za top 10 najgorih rezultata u eri Duncana.

PRETENDERS

5. NUGGETS 56.74

Denver je možda statistički peta momčad lige, ali score 15-19 na strani jasno govori da nisu dorasli velikim momcima. S druge strane, iako su odavno postojali dokazi kako nadmorska visina pomaže Nuggetsima i Jazzu da svake sezone debelo nadmaše ligaški prosjek pobjeda na svom parketu, trenutnih 30-3 koje Denver ima na svom parketu jednostavno su nenormalan podatak.

6. GRIZZLIES 56.16

7. PACERS 56.00

PLAYOFF FODDER

8. KNICKS 55.27

9. ROCKETS 55.25

10. LAKERS 54.34

11. NETS 53.77

12. HAWKS 53.55

13. BULLS 53.52

14. WARRIORS 53.25

15. CELTICS 53.22

16. JAZZ 53.16

17. BUCKS 53.15

UPPER LOTTERY

18. MAVS 52.82

19. RAPTORS 52.58

20. BLAZERS 52.38

21. WOLVES 52.02

MIDDLE LOTTERY

22. SIXERS 51.73

23. HORNETS 51.65

24. CAVS 51.60

25. WIZARDS 51.49

26. PISTONS 51.29

LOWER LOTTERY

27. KINGS 50.80

28. SUNS 50.40

29. MAGIC 49.47

30. BOBCATS 48.09

8Dec/1230

THE RANKINGS – WEEK 5.

Posted by Gee_Spot

Nakon 5 tjedana igre čini se kako već imamo solidnu power rankings podjelu. Na vrh su ovaj put isplivali Spursi, ali puno važnije je izdvajanje pravih izazivača na Zapadu u top 5. U principu, odnos snaga u ligi možemo podijeliti u sljedeće kategorije:

- izazivači (Spurs, Thunder, Grizzlies, Clippers, Lakers)

Ode li Gasol, teško je zamisliti Lakerse kao prve favorite. Dapače, i Clippersi i Grizzliesi čine se boljim opcijama ako ste skloni vjerovati u snagu pod košem. Spurse znamo, igrat će najbolju košarku, ali bit će ranjivi pod košem i pred franšiznim talentom tako da mogu ispasti od svih navedenih. Thunder pak ima snagu zbog tri all-stara na parketu čijem atleticizmu ove old school momčadi teško mogu parirati. Pratiti dvoboje ovih 5 ekipa bit će definitivno najzabavniji aspekt regularne sezone.

- Miami (Miami)

O trenutnom stanju lige sve govori činjenica da Heat može igrati obranu kakvu igra i koristiti rotaciju kakvu koristi i vladati Istokom (osim Knicksima).

- sigurne playoff momčadi na Istoku (Hawks, Nets, Celtics, Knicks)

Trebali bi zaokružiti top 5 na Istoku, uz značajnu razliku u odnosu na Zapad – dok će se tamo gaziti do zadnjeg trenutka, ovdje bi sve osim plasmana Heata u Finale bilo iznenađenje. Celticsi i Knicksi nemaju dovoljno visine da ugroze slabost Miamia, a Netsi i Hawksi imaju visinu, ali nemaju dovoljno kvalitete na perimetru (osim ako ne mislite da će se Johnson i Wallace preko noći pretvoriti u Jacka LaLannea)

- u borbi za utješne playoff pozicije na Zapadu (Warriors, Rockets, Jazz, Wolves, Nuggets, Mavs)

Ovdje su trenutno u prednosti Warriorsi, Rocketsi i Jazz, ali za pretpostaviti je da bi Nuggetsi i Wolvesi, izbjegnu li dodatne komplikacije, s vremenom trebali popravljati igru i stizati učinkom ove ispred. Mavsi imaju toliko problema da ih ni Dirkov povratak nužno ne ostavlja u trci. Međutim, nisam se spreman kladiti na nikoga. IOR je u zadnjoj projekciji pred sezonu u playoffu kao sigurne vidio Nuggetse, te Dallas i Jazz za dlaku ispred Warriorsa i Wolvesa (razlika između ove 4 potonje momčadi stala je u 3 pobjede). Jasno, dobar dio projekcije otpada zbog ranijeg povratka Lovea što Wolvesima povećava šanse (iako je gubitak Budingera na gotovo cijelu sezonu svakako udarac), a i Warriorsi svakako mogu nadmašiti svoju projekciju odigra li Curry više od 66 utakmica koliko smo prognozirali (za sada je na dobrom putu). To znači da će borba do kraja biti neizvjesna, a priključenje Houstona koji odjednom ima dubinu (svi njihovi sporedni igrači igraju bolje od očekivanoga) dodatno komplicira stvari.

- borba za playoff na Istoku (Bulls, Bucks, Pacers, Sixers, Pistons)

Spreman sam staviti ruku u vatru da će Bullsi i Pacersi izboriti dvije pozivnice, što ostavlja mjesta samo za još jednoga. Obzirom na osrednjost dežurne osme momčadi (ako se tko pita, to su Sixersi) koja pojma nema kako će joj roster izgledati do kraja sezona i hoće li uopće zaigrati s Bynumom, Milwaukee ima šansu (a i mogućnost pojačanja), kao i Detroit, kojega 4 Faktora cijene od trenutka kada su riješili pitanje rotacije (iako ovaj score 6-14 izgleda dosta ružno).

- lutrija na Zapadu (Blazers, Kings, Suns, Hornets)

Hornetsi igraju bez Davisa i Gordona, što je uz ionako tanak roster s kojim su ušli u sezonu ravno katastrofi, Sunsi i Kingsi su jednostavno loši na svim razinama jer im nedostaje vizija na kojoj bi gradili identitet, a Blazersi nemaju dovoljno igrača. S jedne strane, imaju opcije za poneki trade kojim bi se pojačali, što bi ih možda moglo lansirati u borbu za 8. mjesto, a s druge jednu ozljedu nekog od top 4 igrača su udaljeni od toga da potonu na dno.

- lutrija na Istoku (Magic, Raptors, Cavs, Wizards, Cats)

Od Magica i Catsa očekujemo da rezultatski padnu kako sezona odmiče i kako im postane sve teže iznenaditi protivnike, Raptorsi i Cavsi bi se trebali dignuti, ali zaostatak od 11 utakmica teško će stići, dok su Wizardsi u totalno blesavoj situaciji - izgleda da su spremni za još jedan rebuilding iako su ga pokušali na silu preskočiti.

Slijedi osvrt na svih 30 momčadi uz isticanje najvažnijih trendova i dužno zadržavanje na onim najboljima.

1. SAN ANTONIO (5215 bodova)

PLUS

Napad je očekivano podmazan usprkos ozljedama koje redovno napadaju rotaciju na boku (nakon Manua koji još hvata formu i ozljeda Leonarda i Jacksona, sada je dosadnim ozljedama usporen i Danny Green) iz jednostavnog razloga što su Timmy i Parker to što jesu i što je Popovichev sistem uigran do savršenstva (nije nikakvo čudo da Spursi opet predvode ligu u broju zabilježenih asista, njihovo kruženje lopte zaista više ne treba isticati – oni igraju košarku na jednoj drugoj razini od ostalih).

Međutim, ono što veseli su neočekivano dobri rezultati u obrani. Spursi i dalje nisu u stanju braniti pick igru ili spot up situacije na razini izazivača, ali s tim se više ni ne zamaraju. Umjesto da pronađe partnera Duncanu koji može trčati unutar-van u obrani, Pop je zaigrao na rizičnu kartu zatvaranja reketa pod svaku cijenu i pravovremenih rotacija prema vanjskim šuterima, dopustivši protivnicima otvorene šuteve za dva nakon svake screen & roll akcije.

Jasno, ovo je formula koju su Spursi primjenjivali i prethodnih godina, kada su zbog nedostatka pokretnog visokog i vrhunskog stopera na perimetru izabrali protivnicima prepuštati vanjski šut kako bi donekle zaštitili reket tako što bi vanjski igrači često ostavljali svog igrača kako bi udvajali u postu. Ali, razlika između prijašnjih obrana i ovogodišnje je trenutno u tome što Spursi uopće ne izlaze s visokim igračem na pick igru, što im omogućava da drže reket kontoliranim bez pomoći vanjskih igrača.

Kako su dva visoka uglavnom pod košem, potrebe za udvajanjem u postu nema, što je značajno podiglo učinkovitost u branjenju trice (lani su bili 7. dok su trenutno 27. po primljenim tricama). Dodaj ovome standardno malu količinu slobodnih koja proizlazi iz izuzetne dužine i uigranosti njihove obrane i očito je kako trenutna snaga obrane Spursa leži u tome što su protivnicima oduzeli dva najučinkovitija šuta u košarci.

MINUS

Iz plusa proizlazi i najveći problem. Iako obrana trenutno djeluje dobro, Spursi se kao i sve momčadi koje odlučuju ignorirati pick & roll i ostavljati visokog igrača u reketu kockaju s postotcima. Naime, daju previše otvorenih šuteva s poludistance koji nisu učinkoviti kao trica ili slobodno, ali samo u slučaju da protivnik promašuje. Ostavljati pak pick & pop specijalce ili bekove s vrhunskim skok-šutom same na 5 metara dugoročno ne može biti ispravna strategija. Spursi trenutno dopuštaju najviše šuteva u prostoru između reketa i linije za tri, a postotci u kojima protivnici zabijaju u tim situacijama ovise o njihovoj kvaliteti. Činjenica da su ih do sada Miami, Memphis i dva puta Clippersi izrešetali iz tih područja jasno govori o njihovim playoff šansama.

Govoriti tako o poboljšanoj obrani San Antonia čini se malo preuranjeno. Koliko god njihove trenutne pozicije u učinkovitosti (6. u napadu, 5. u obrani) odaju šampionski pedigre, činjenica je da njihovi obrambeni problemi nisu riješeni, već su trenutno samo dobro sakriveni novim Popovim trikom. Kada liga pohvata ono što rade i kada nauči koristiti prostor koji im ostavljaju, za očekivati je da obrana Spursa opet potone u prosječnost.

X- FAKTOR

Noge. Spursi i dalje kreiraju gomilu kvalitetnih šuteva zahvaljujući kretanju lopte i igrača bez lopte, ali nedostatak vrhunskog atleticizma diljem njihove rotacije očit je i u sve slabijim skakačkim učincima (samo Duncan odrađuje iznadprosječni skakački posao, pri čemu igra 3 minute više nego što smo navikli zadnjih godina, što jasno govori da je Pop itekako svjestan koliko mu je Timmy potreban na parketu), ali i u nesposobnosti da dođu na liniju slobodnih. Bez laganih poena iz odbijanaca i s linije, njihov napad postaje preovisan o skok-šutu, a to na ovakvom Zapadu ne može biti recept za uspjeh (s jedne strane ih Lakersi, Clippersi i Memphis mogu uništiti dominacijom pod košem, a s druge je Oklahoma s Durantom i Westbrookom čijoj 1 na 5 kvaliteti ne mogu parirati).

Jasno, dovođenje vrhunskog skakača i obrambenog igrača riješilo bi pitanje skoka (pa i kockanja prilikom branjenja pick & rolla), a Manu bi ulaskom u formu našao načina za popraviti broj laganih koševa s linije slobodnih (čovjek još nije izgubio noge, bez brige). Samo, tu već ulazimo u sfere u kojima bi nam bolje poslužio Aztečki kalendar nego analiza trenutnog stanja.

2. LA CLIPPERS (5080 bodova)

PLUS

Njihova napadačka dubina je izuzetna – imaju unutar-van igru, traniziciju, šut i dovoljno kvalitetnih igrača za odraditi svaku ulogu na parketu. Iako gube previše lopti i iako Blake još nije izrastao u pravu prijetnju u igri licem košu, za njihov napad se ne treba brinuti. Ali, što je puno važnije, ni za obranu. Blake i Jordan su napravili izuzetna poboljšanja u obrani, posebice u izlascima na pick & roll, koji Clippersi trenutno brane kao malo tko. Imati jednog pokretnog visokog koji se zna rotirati izvan reketa danas je praktički neophodno, a imati dvojicu luksuz je o kakvom sve ostale momčadi mogu sanjati. Nastavi li se ovaj njihov napredak, Clippersi postaju legitimni izazivač na Zapadu.

MINUS

Clippersi igraju dosta agresivnu obranu, počevši od pritiska na loptu (najviše ukradenih u ligi), preko čestih preuzimanja (što dovodi do čestih izlazaka visokih izvan reketa), do udvajanja (što često rezultira povlačenjem vanjskih igrača u sredinu). Dok je ovo prvo svakako dobro stvar, preostale dvije stavke su trenutno njihov najveći problem. Naime, poboljšanja u branjenju pick igre još ne prati dovoljno kvalitetno rotiranje u reketu, koje za sada riješavaju ogromnom količinom osobnih. Također, kada nakon prvog preuzimanja dođe do rotacije obrane, često se dogodi da bokovi ostanu prazni, što rezultira time da su u gornjoj trećini lige po primljenim tricama.

Međutim, ovo su puno manji problemi od onih koje imaju momčadi prisiljene ignorirati branjenje pick igre. Za takve, mogućnosti napredovanja nema - jednostavno si prisiljen prihvatiti jedno zlo umjesto drugoga i nadati se da će ti ono nanijeti manje štete. Clippersi pak samo moraju nastaviti uigravati rotacije, što će s vremenom smanjiti broj laganih koševa koje primaju s linije, iz odbijanaca ili iz kuta. Kada to srede, šampionskom napadu dodat će i šampionsku obranu.

X-FAKTOR

Dva su. Prvi je rotacija pod košem. Iako trenutno dobivaju solidne partije od Turiafa i Hollinsa, a i Odom je spojio dvije dobre utakmice za redom, pitanje je što će se dogoditi u eventualnoj playoff utakmici u kojoj Blake ili DeAndre upadnu u probleme s osobnima. Clippersi nemaju nisku postavu na koju mogu računati (srećom, dovoljno su pametni da ni ne pokušavaju previše koristiti postave s 4 vanjska jer jednostavno nemaju all-star atletu na boku koji može glumiti četvorku), a teško da bi duže korištenje jednoga od spomenutih back-up visokih omogućilo kvalitetu igre kakvu imaju sa startnim dvojcem. Riješenje je stoga trade. Vanjskih igrača imaju viška i treba ozbiljno razmotriti situaciju dovođenja pojačanja pod košem, pa makar to značilo da se moraju odreći Bledsoea.

Drugi je onaj standardni, a uključuje Vinniea. S dva hall of fame lidera na parketu u Paulu i Billupsu, Del Negro nema problema s vođenjem napada. Obrana napreduje, pa iako možda sporije nego bi trebala, za to mu svakako treba odati priznanje. Međutim, njegova zbunjena pojava jednostavno ne odiše sigurnošću i nad Clippersima će tijekom cijele sezone stajati upitnik – što ako Vinnie u ključnom momentu playoff serije povuče krivi potez ili ne prepozna na vrijeme tendencije protivnika? Jasno, govorimo o čistim špekulacijama, zato pitanje trenera i nije u kategoriji minusa, ali, dok se ne dokaže u najvažnijim trenutcima, Del Negro će ostati X-faktor. S pozitivnim ili negativnim ishodom, pokazat će vrijeme.

3. MEMPHIS (5070 bodova)

PLUS/MINUS

Nakon mjesec dana vrućeg šuta, Memphis se vraća u dobre, stare okvire. Već su potonuli u donju šutersku trećinu lige gdje smo ih sve ove godine navikli gledati, a učinkovitost u napadu održavaju heart, grit and grind receptom – gomilom ukradenih lopti (probijaju se na vrh čak i bez Allena), gomilom skokova u napadu (Zach, oduvijek double-double mašina, igra sezonu karijere što se tiče skoka) i gomilom slobodnih (koja su rezultat forsiranja igre kroz reket).

To što opet postaju bezopasni šuterski (osim izuzetne pick & pop igre koja je otišla na novu razinu od kada se u rotaciju vratio Arthur) u neku ruku je minus, ali, kad gledaš da su dobili nazad tvrdu obranu koja počiva na presingu na loptu, stvar je izjednačena. Memphis je tu, isti kao što je bio uvijek, s istim vrlinama i manama zbog kojih ga volimo, ali s nešto boljim balansom između udarne četvorke. Gay i Randolph još uvijek troše više lopti nego Gasol i Conley, ali kako kroz potonjih dvoje ide većina napada (više pick & roll akcije, manje izolacija), stvari ostaju donekle u ravnoteži. I bit će u njoj dok god Hollins uspije spriječiti da loše navike Gaya i Randolpha isplivaju na površinu.

X-FAKTOR

Obrana ostavlja bolji dojam zbog sve veće količine ukradenih lopti, ali njihova Ahilova peta i dalje ostaje čudna sinergija Gasola i Randolpha. Da se razumijemo, ovaj dvojac je sjajan u napadu jer obojica mogu igrati licem ili leđima košu te poznaju jedan drugoga u dušu, ali obrambeno je sve teže skrivati Zachov manjak pokretljivosti. Gasol je nakon klimavog obrambenog ulaska u sezonu počeo igrati sve bolje i bolje u obrani, ali ponekad je malo čudno gledati jednu od rijetkih rasnih petica u ligi kako troši gomilu energije na trčanje po perimetru i izlaske izvan reketa u branjenju pick igre.

Gasol to radi odlično, što je obzirom na njegov manjak atleticizma samo još jedan dodatan dokaz o kako se inteligentnom košarkašu radi, ali, ako već mora skrivati Randolpha dok su zajedno na parketu, pitanje je zašto Hollins tu i tamo ne bi pokušao zaigrati s Arthurom uz Gasola kako bi omogućio svom centru da se malo odmori. Arthur je sjajan pick igrač i najpokretljiviji visoki na rosteru, a prije dvije sezone najbolje postave Memphisa uključivale su upravo njega ili uz Zacha ili uz Marca.

Trenutno Hollins isključivo forsira parove, odmarajući startni dvojac gotovo istovremenom kako bi uigrao Arthura i Speightsa kao udarnu snagu druge postave i tako dodatno naglasio identitet svoje momčadi. Kada dođe do miksanja, Gasol igra sa Speightsom, a Zach s Arthurom, što je i logično ako se držimo formule da u svakom trenutku na parketu treba imati barem jednog pokretnog visokog.

Međutim, dvojac Gasol-Arthur do sada nije dobio ni sekunde zajedno, što se čini pogrešnim iz naizgled jednostavnog razloga – nije loše imati jednog pokretnog visokog u petorci, ali još bolje je imati dvojicu. Naravno, Arthur se tek vratio nakon nove teške ozljede i odigrao je tek 77 minuta u 5 utakmica, ali već u njima je pokazao sve svoje kvalitete (napadački je u samom vrhu lige što se tiče pick & pop specijalizacije, a obrameno je izrastao u kompletnog igrača, dodavši brzini i zavidnu masu). U kombinaciji sa Speightsom odrađuje posao, u kombinaciji sa Zachom je fantastičan, a nadam se da se nećemo dugo pitati koliko bi dobar bio u kombinaciji s Gasolom. Mislim, spojiti svog najboljeg blokera sa svojim najboljim obrambenim visokim ne bi trebala biti tolika mudrost, pa makar na 5 minuta po večeri.

4. OKLAHOMA (5050 bodova)

PLUS

All-round igrački rast Duranta, Westbrooka i Ibake lansirao ih je još jednom do samog vrha u napadačkom učinku, a sazrijevanje je pozitivno utjecalo i na obranu koja je sve bolja i preciznija. Drugim riječima, čak i bez Hardena, ovo je ne samo ista dominantna momčad kao lani, već i poboljšana. Što nigdje nije vidljivije nego na količini asista koju generiraju – dok su do ove sezone godinama bili među najgorim momčadima što se kretanja lopte tiče, kreirajuću većinu svojih pokušaja iz izolacija i individualnih juriša, Durant i društvo ove sezone predvode ligu po broju asistiranih koševa.

Nigdje to nije bolje vidljivo nego na učincima sporednih igrača – Collison i Sefolosha zabijaju najboljim postotcima u karijeri, a Durant i Westbrook su čak i Perkinsa uspijeli dignuti iznad 50% šuta. O Ibaki da ne govorimo – danas toliko vjeruju u njegov šut s poludistance da mu rade blokove za catch & shoot situacije. Iako rast jezgre nije bio upitan, drastično poboljšanje Duranta i Westbrooka kao kreatora stvarno je ugodno iznenađenje.

MINUS

Naravno, kvaliteta više njihovih zvijezda ne može sakriti činjenicu da su bez njih na parketu totalno izgubljeni. Bez Duranta ili Westbrooka u blizini, nitko od ostalih ne može zabiti ništa, odnosno Kevin Martin ne može zabiti dovoljno da napad održi iznad vode. Mislim, nije nemoguće posložiti plan igre tako da svih 48 minuta na parketu bude ili KD ili Russ, ali jasno je o kakvim marginama pogreške govorimo kada su ovako tanke rotacije u pitanju. Durant trenutno uvjerljivo predvodi ligu po broju odigranih minuta, a Westbrook je u top 12. Iako ih Brooks ne gazi na način na koji to Thibodeau radi s Dengom i Noahom, ovolika potrošnja mora ostaviti traga na učinkovitost čak i ovako potentnih mladih igrača u naponu fizičke snage.

X-FAKTOR

I dok su uspjeli poboljšati igru u napadu što se tiče kruženja lopte i realiziranja akcija protiv postavljenih obrana, jedan segment igre u kojem je Oklahoma još uvijek na dnu su izgubljene lopte. Ono što je zanimljivo, one nisu rezultat povećane odgovornosti Duranta i Westbrooka. Oni su ostali na svojim prosjecima koji su relativno visoki, ali i razumljivi obzirom na volumen akcija koji se vrti preko njih (a to je skoro 100%).

Ne, glavni razlog zbog kojega OKC gubi ogromnu količinu napada je nesposobnost njihovih visokih da kontrolira loptu čak i u najbanalnijim post-up situacijama. Perkins je mašina za gubljenje lopti, ali to ga ne sprječava da je spušta na pod, a ništa bolji nije ni Collison. Ovom dvojcu se priključio i Thabeet, a sve skupa jasno ukazuje ne nemogućnost oslanjanja na ikoga drugoga osim udarnih igrača. Doduše, Thunder je i lani bez post igre u napadu došao do Finala, ali imati igrača u sredini koji može nešto s loptom osim odraditi one osnovne specijalizirane zadatke svakako bi bio ogroman dobitak za kvalitetu njihove igre. Kad bi smanjili ovisnost o perimetru, možda bi čak i Durant i Westbrook nepotrebno trošili manje napada.

5. LA LAKERS (4820 bodova)

PLUS

Najveći plus je svakako dobra učinkovitost usprkos gomili problema – Lakersi su top 10 i obrambeno i napadački, što ukazuje da epitet izazivača ostaje vrlo realan jednom kada se konačno poslože. Skakački su dominantni pod oba koša, a omjer slobodnih bacanja im je šampionski (od njih manje faulira samo Houston, ali pri tome Rocketsi imaju obranu u donjoj trećini lige - ne faulirati i imati obranu u top 10, e to je već posao). Tu im čak ne škodi ni Dwightov polovični učinak s linije koji se često bespotrebno mistificira. Dwight je problem samo u zadnje dvije minute utakmice kada je svaki poen bitan te su njegovi promašaji više psihičko opterećenje za momčad (gubi se ritam utakmice, trener mora razmišljati o stalnim izmjenama kako bi uvijek imao najbolju petorku ovisno o situaciji) nego košarkaško. S tim da ako na sebi imate hlače za velike dečke, nema razloga za ikakvo opterećenje, zar ne.

Naime, NBA prosjek po posjedu lopte je 1 poen, a, ako Dwight puca 50%, iz svakog napada koji završi s njegovim izlaskom na liniju Lakersi dobivaju dovoljno da napad održe pozitivnim. Čisti primjer kako volumen nadjačava kvalitetu - ako Lakersi od 40 izlazaka na liniju zabiju 27 slobodnih, to znači da su zabili 27 poena iz 20 napada u ligi gdje je prosjek 20 poena iz 20 napada. Razmislite o tome drugi put kad se budete hvatali za glavu kad netko namjerno faulira Dwighta bez lopte i izvan reketa (jasno, kada primi loptu u reketu, faul je obavezan). Uostalom, Shaq je imao goru ruku od Dwighta pa je osvojio 4 naslova, što je jasan pokazatelj da namjerno fauliranje nema nikakvog smisla osim u gustim završnicama. A kad bi Dwight slučajno pronašao svoj prosjek u karijeri koji se kreće oko 60%, cijela ova farsa postala bi nepotrebna čak i tada.

MINUS

Puno veći problem Lakersima predstavljaju izgubljene lopte u kojima su među najgorima u ligi, odmah iza Thundera. Jasno, to je nešto što bi se trebalo sanirati samo od sebe jednom kada kompletiraju rotaciju (točnije, kada lopta konačno bude u Nashovim rukama) i kada konačno shvate što i kako žele igrati. Tako da je najveći problem ipak obrana na vanjskim pozicijama. Iako Artest daje sve od sebe, on jednostavno nema brzinu za čuvanje najopasnijeg protivničkog vanjskog igrača. Kobe pored svega što radi u napadu teoretski ne može nositi teret i u obrani, plus definitivno više nije atleta kao što je bio, a rupu na jedinici teško da će popraviti Nash i Blake svojim povratkom.

Stoga je jedino rješenje za Lakerse trade. Nemoguće je računati na pozitivne ishode u serijama protiv Thundera ili Clippersa bez igrača koji može čuvati Westbrooka ili Paula.

X-FAKTOR

Gasol, točnije njegov trade. Praktički, Lakersi bi za Paua trebali dobiti dovoljno igrača da popune sve rupe i da pri tome ne ostanu bez produkcije na krilnom centru. Obzirom da Gasolove loše igre nisu samo rezultat krivog sistema, već i problema s koljenima, upitno je mogu li dobiti išta od toga.

Također, gubitak Gasola osudio bi Lakerse na puno manje zanimljivu sudbinu. Bez dva visoka, Lakersi bi postali poprilično obična momčad i time bi izgubili epitete potencijalne mine ne samo u sudarima s Heatom, već i s konferencijskim suparnicima. Postali bi obični, kao što jesu svaki put kada je na parketu Jamison – svaka mu čast na sposobnosti da raširi reket u napadu, ali ako daješ takvom igraču 30 minuta po večeri, osuđuješ obranu na krvarenje.

Stoga je jasno da sve ovisi o Gasolu. Ode li, Lakersi gube sav potencijal o kojem smo maštali na početku sezone, a ostane li, on i D’Antoni moraju naći načina maksimizirati njegov učinak. Što pak stavlja dodatni naglasak na D’Antonia koji su u svim epizodama izvan Sunsa pokazao izuzetno ne-fleksibilnim i tvrdoglavim suradnikom koji je svoju košarkašku filozofiju spreman staviti ispred svega, pa tako i interesa momčadi. Što je istovremeno i hvale vrijedno, ali i iritantno.

6. MIAMI (4665 bodova)

PLUS

Iako je suludo uspješan realizatorski ulazak u sezonu pomalo počeo padati, Heat se i dalje drži u samom vrhu po napadačkom učinku. Kruženje lopte i kretanje igrača digli su na novu razinu, što mogu zahvaliti činjenici da uglavnom igraju s tri šutera za razliku od lani kada su enormnu količinu minuta trošili na minus napadače poput Anthonya i Haslema. Lakoća kojom kreiraju izgledne situacije za realizaciju nešto je što lani nisu imali, a ove sezone im je najveća snaga.

MINUS

Već je opjevana žrtva koju je Miami morao podnijeti da podigne napadačku razinu igre – obrana je potonula u donju trećinu po učinku. Haslem ima minute, ali igra još katastrofalnije nego prošle sezone, a Anthony je potpuno ispao iz rotacije, a to sve skupa znači da Heat možda igra ovako kako igra zato jer mora, a ne zato što je to izabrao.

Ne zaboravimo da su se i ranijih sezona mučili, a jedini razlog zbog kojega njihove probleme sada ne uzimamo previše srcu je taj što su osvojili naslov i tako zaradili pravo da vjerujemo u njihovu sposobnost da igraju najbolje kada je najpotrebnije. Budu li zdravi, proći će dalje opet na račun individualnih kvaliteta Jamesa, Wadea i Bosha, koje su jedini razlog zašto ovako sakati i s izmijenjenim planom igre mogu računati na prsten.

Ali, zaboravimo na ikakvu revoluciju jer one se ne provode od strane ovako tankih momčadi. Jedini razlog zašto Heat može igrati ovako kako igra i usprkos svemu računati na uspjeh je taj što imaju najdominantnijeg igrača u ligi koji trenutno igra na MVP razini usprkos tome što su mu obrambene brojke u padu zbog činjenice da stalno mijenja pozicije u obrani. Mislim, zamijenite Jamesa prosječnim krilom poput Gaya ili čak Carmelom i pokušajte zamisliti koliko bi daleko takav Heat stigao?

X-FAKTOR

U utakmici protiv Knicksa Spoelstra je po prvi put ove sezone krenuo s dva visoka. Iako od Haslema nije bilo velike koristi i iako su ih Knicksi izrešetali, to je očiti znak da se trener Heata ne miri s jadnim obrambenim partijama i da pokušava vratiti lanjski pristup obrani. Međutim, to neće biti lako dok god Heat nema igrača za složiti poštenu rotaciju. Uostalom, dovoljno je vidjeti koliko im fali Battier koji je do sada u svojevrsnom duetu s Jamesom glumio četvorku.

A upravo u toj glumi leži najveći problem. James je i lani trećinu minuta provodio baš kao post igrač i to je bila snaga Heata jer se radilo o taktičkom oružju kojega bi primjenjivali kada bi im odgovaralo. Međutim, ove sezone to se izokrenulo – James je nominalno visoki igrač koji trećinu minuta provodi na perimetru. Jasno, govorim isključivo o obrani pošto se njegov napadački učinak ne mijenja jer ionako igra playmakera.

Kao što se da primijetiti po završnicama utakmica, svaki put kada Heatu treba vrhunska obrana, James zaigra na perimetru s dva igrača iza leđa. Njegova transformacija iz ispodprosječnog centralnog stopera u zvijer na linijama dodavanja automatski se odražava na momčad koja s njim na boku iz anemične obrane postaje bedem.

Ukratko, koliko god bilo simpatično Jamesa smatrati all-round talentom kakav se rađa jednom u generaciji, činjenica je da je i on smrtnik čiji učinak varira ovisno o kontekstu. Kada je na svojoj staroj poziciji, Heat je bolja momčad. I to je nešto što ćemo vjerojatno gledati sve više i više kako sezona bude odmicala ako Spoelstri učinak Battiera i Haslema omogući da ga vrati tamo gdje mu je i mjesto.

7. ATLANTA (4645 bodova)

PLUS/MINUS

Očekivali smo dobar napad i kilavu obranu, a dobili tanak napad koji živi od tranzicije i skok-šuta te žilavu obranu koja predvodi ligu u ukradenim loptama. Ovo bi se s vremenom trebalo ispraviti, odnosno obrana bi trebala padati dok će se napad dizati, ali realno bi u oba segmenta mogli završiti blizu gornje trećine po učinku, što je sasvim dovoljno za respektabilnu playoff poziciju.

X-FAKTOR

Teško je očekivati nekakav trade koji bi ih lansirao među izazivače, ali barem dio od ove gomile ugovora u zadnjoj godini koje imaju na raspolaganju tijekom sezone bi trebao promijeniti adresu. Najzanimljivije će tako biti pratiti odluke uprave – da li graditi oko Horforda ili Smitha ili obojice, koga zadržati, koga dovesti…

8. NEW YORK (4385 bodova)

PLUS

Zaboravite na revoluciju u kojoj nestaju visoki igrači, jedina prava revolucija je ova koju provode Knicksi koji su sve veću ovisnost NBA košarke o trici doveli do ekstrema. Do sada je Van Gundyev Orlando bio rekorder s jednostavnom unutar-van igrom koja se sastojala od toga da svako Dwightovo udvajanje bude kažnjenjo šutem za tri. Tijekom tih godina njihova sklonost da ispale 25 trica po utakmici smatrana je nakaradnom, ali to ne sprječava Knickse da trenutno praše više od 30 trica po utakmici.

Jasno, dok god ih zabijaju s više od 40% po utakmici, ova taktika bit će više nego dovoljna da se održe na vrhu Istoka, ali i da održe privid o sebi kao konkurentu Heatu za naslov na Istoku. Trenutno imaju 2-0 u sezoni u međusobnim dvobojima, s tim da su u prvoj utakmici gađali trice 19-36 (53%), a u ovoj nedavnoj 18-44 (još uvijek solidnih 41%). Ukratko, budu li mogli ponoviti 4 ovakve utakmice u playoffu, jasno je da imaju itekakve šanse osvojiti Istok.

A da se ne radi o sarkazmu i da te šanse stvarno postoje, govori i fascinantan omjer izgubljenih i osvojenih lopti. Knicksi igraju sve brže (netipično za Woodsona), ali pri tome i dalje gube daleko najmanje lopti u ligi, što je definitivno zasluga dvoglavog playmakerskog čudovišta kojega podmazanim (kao i cijelu momčad) drži Jason Kidd. S druge strane, nastavili su gdje su stali lani i opet su u samom vrhu po količini lopti koju ukradu protivnicima, što im donosi sjajne rezultate u tranziciji.

Mislim, nastavi li Heat igrati ovakvu obranu, kombinacija šuta i kontrole lopte daje Knicksima itekakvu šansu protiv njih (npr. u prvoj pobjedi ove sezone protiv Heata imali su 13 šuteva iz igre viška, a u drugoj 15, a velika većina proizašla je upravo iz razlike u izgubljenim loptama).

MINUS

U opsjednutosti šutom za tri, obrana Knicksa pala je debelo ispod razine na koju nas je navikla lani. Glavni dio problema je sličan onome što muči Heat, jednostavno nemaju dovoljno visine na parketu da kvalitetno brane reket.

X-FAKTOR

Amareov povratak i potencijalna sapunica koju može izazvati. Tipa, iako je Knicksima suđeno da se ohlade šuterski (mada se više nisam spreman kladiti na takav ishod), zamislite da se to dogodi baš u trenutku kada se Amare priključi momčadi. Mediji u New Yorku bi ga razapeli, ma koliko njegova krivica u takvom razvoju događaja bila minorna.

9. GOLDEN STATE (4370 bodova)

Warriorsi su najdosadnija moguća momčad koja postoji na papiru – i napadački i obrambeno smjestili su se u samu sredinu tablice. Ta njihova prosječnost za sada im izuzetno dobro dođe da gomilaju pobjede jer očito je kako će u borbi za donji dom Zapada svaka biti važna.

Ipak, za očekivati je da će se trendovi u budućnosti mijenjati. Curry i Thompson igraju sve bolje i bolje, a to znači da će napadački učinak neminovno skočiti prema gore, a istovremeno bi obrana trebala krenuti prema dolje. Naime, Warriorsi se kao i dobar dio momčadi bez rasnih visokih obrambenih igrača u branjenju pick igre uglavnom oslanjaju na čuvanje reketa umjesto izlaženja na perimetar, što njihovim protivnicima ostavlja gomilu otvorenih šuteva s poludistance.

Jednom kada se liga navikne na ovakav stil igre, njihova obrana će krenuti prema dolje bez obzira na to izvuku li nešto od Boguta ili ne. S druge strane, fascinira pristup koji je Jackson dobio od svojih mladih igrača, prije svih Thompsona i Barnesa, koji pokazuju izuzetne all-round sposobnosti i izrastaju u fantastičan par na bokovima.

10. BROOKLYN (4195 bodova)

Očekivano dobri u napadu iako više na račun sjajnih sezona Stackhousea i Blatchea nego Johnsona i Wallacea. Potonja dvojica igraju kao pravi veterani, rijetko napadajući i uglavnom se zadovoljavajući spot-up ulogama, dok su dva glavna pokretača u banani – Williams igra toplo-hladno (ali barem kontrolira loptu na all-star razini), a Lopez je ekspresno upao u probleme sa stopalima.

Ali, iako rijetko oduševljavaju igrom, činjenica je da, uz pronalaženje načina za trpanjem koševa, uspijevaju i braniti kao prosječna momčad, što je bolje nego se itko mogao nadati nakon samo malo više od mjesec dana igre.

11. BOSTON (4130 bodova)

Obrambeno su se popeli do sredine, što je glavni razlog skoku u odnosu na prošli tjedan, ali tu će i ostati dok god ne riješe probleme pod košem. Doduše, dok su okruženi Knicksima i Heatom, pa i Netsima koju su bez Lopeza puno običnija momčad, probleme mogu sakriti manjim kozmetičkim zahvatima, ali uspiju li izvesti veći posao (npr. dovesti Smitha, Gasola ili barem Gortata) lansirat će se u borbu za vrh.

12. HOUSTON (3875 bodova)

Napad funkcionira odlično, obrana baš i ne, što ih ostavlja izuzetno ranjivima u ovako gustoj borbi za playoff mjestom. Kako s vremenom Parsons i Morris budu padali s efikasnošću u napadu, gubit će dobar dio kvalitete u tom dijelu igre, a u obrani jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih rješenja osim Asika u postu i Delfina kao 1 na 1 stopera na perimetru. Uništavaju ih iz spot-up situacija, što nikada nije dobar znak.

13. UTAH (3865 bodova)

Jazz igra goru košarku na oba dijela parketa u odnosu na lani usprkos tome što su se pojačali, a kao najvažniji razlog za tako nešto nameće se manjak identiteta, odnosno neodlučnost stručnog stožera da izabere između veterana i mladih. Lopta kruži bolje nego prošle sezone jer je reket raširen, ali nema balansa – Corbin kao da ne može izmiksati plaćenike s klincima. Jasno, stvar je puno banalnija, iako su ove teorije uvijek zanimljivije od činjenica. A činjenice kažu da Jazzeri ove sezone dobivaju puno manje od Big Ala nego što su dobivali lani, dok istovremeno krvare zbog sulude odluke trenera da većinu minuta na vanjskim pozicijama povjeri dvojici prolaznika poput Williamsa i Foyea.

14. CHICAGO (3775 bodova)

Bullsi se muče u napadu, ne mogu zabiti tricu, ali pri tome uigravaju neke zanimljive opcije s Noahom kao razigravačem (podigao količinu asista za trećinu) ili cuterom, što će im dobro doći jednom kada budu kompletni. Također, uz standardnu Gibsonovu pouzdanost, u Robinsonu i Butleru dobivaju solidnu i zaokruženu top 8 rotaciju. Sve skupa znači da bi, obzirom na lošu situaciju na Istoku, jednom kada se Rose vrati makar sa 60% snage, mogli računati na ozbiljne playoff bitke. Uostalom, obrana nije otišla nigdje – makar to značilo da mora ubiti Denga i Noaha, Thibodeau je Bullse brzo postavio u top 3 po defanzivnom učinku i nema se namjeru spuštati.

15. MINNESOTA (3645 bodova)

Rubiov povratak je pred vratima, a to znači da bi konačno mogli zaigrati napadačku košarku kakvu od njih očekujemo. Obrambeno se još uvijek drže pri vrhu, ali pitanje je koliko će još dugo izdržati obzirom na sve teži raspored i upitna Kirilenkova leđa. Priključi li se i on gomili ozbiljnih ozljeda koje su ih već zadesile, onda stvarno mogu reći kako im ove godine nije bilo suđeno. Dobiju li pak približno prave Rubia, Lovea i Kirilenka do kraja sezone, playoff će im teško pobjeći.

16. DENVER (3610 bodova)

Sunce će uskoro izaći i u Denveru – nakon što odrade još jednu mini-turneju po Istoku i završe ovaj prvi dio sezone sa 17 gostovanja u 23 utakmice, čeka ih period od 19 utakmica doma isprekidan sa samo 8 gostovanja. Ako ni tijekom tog perioda Lawson, Iggy i Gallinari ne kliknu, onda Karl može slobodno u mirovinu.

17. DETROIT (3470 bodova)

Od kada su se posložili, 4 faktora ih obožavaju. Iako imaju score 6-14, njihova startna petorka je pozitivna, što ne treba čuditi obzirom da su od instalacije Singlera među startere ostvarili 6-6. I ne samo što konačno imaju solidnu petorku koja nudi dovoljno svega u oba smjera, već su posložili i užu rotaciju, sa Stuckeyem kao combo-liderom s klupe te Drummondom kao podizačem energije, a čak i veterani Maggette i Villanueva pokazuju da bi mogli biti korisni kao strijelci s klupe.

18. MILWAUKEE (3420 bodova)

Ne uspijeva im ponoviti lani atraktivne napadačke partije jer su ostali bez Ilyasove (koji se izgleda konačno budi iz sna), Ellis i Jennings su Ellis i Jennings, a ozljede im usporavaju sjajnu klupu. Obrambeno su nešto bolji nego lani jer manje minuta Ilyasovi znači više minuta specijalcima poput Udoha ili Sandersa, ali daleko je to od ozbiljne obrane bez prave petice u sredini (izgleda da je Dalembert već ispucao svoje kredite kod Skilesa, dakle trebalo mu je pola godine manje nego pod McHaleom).

19. INDIANA (3325 bodova)

Ne popuštaju u obrani, ali se i ne popravljaju u napadu. George je doduše spojio nekoliko izuzetnih šuterskih partija, ali kao i Hibbert i on je trenutno najvažniji zbog igre u obrani. Upravo zbog takve igre u obrani i dominantnog skoka teško ih je zamisliti kako ostaju bez playoffa, makar do kraja sezone bacali cigle.

20. PHILADELPHIA (3310 bodova)

Krcati su na bokovima gdje svi igraju solidno, a šuplji pod košem gdje su svi podbacili. Holiday igra sve bolje i bolje kako vrijeme prolazi (gubi sve manje lopti, iako je šuterski i dalje prosjek) i donekle opravdava povjerenje, ali, misli li Collins dobiti barem odličnu obranu kada već ne može računati na dobar napad, trebat će posegnuti za nekakvim tradeom koji bi ih olakšao za ponekog swingmana, a pojačao pod košem. Dok čeka Bynuma koji se doslovno pretvorio u NBA Godota.

21. DALLAS (3265 bodova)

Kako ih napušta šutersko ludilo, pokazuju svu svoju limitiranost, dok obrambeno pokazuju znakove života kako se Brand i Marion stabiliziraju formom. Samo, skakački su toliko jadni (u obrambenom skoku su najgora momčad lige, u napadu bi bili najgori da nije Bostona) da dobra 1 na 1 obrana nije ni bitna. U široj slici je najvažniji Dirkov povratak, koji više ne izgleda kao rješenje za sve njihove probleme - Dirk im neće pomoći u obrani i skoku, a niti u napadu im ne treba toliko njegov skok-šut koliko kreativnost i lagani koševi. Drugim riječima, ako su lani s njim u puno boljoj zdravstvenoj situaciji bili u donjoj trećini lige napadački, nema razloga da tako ne završe i ove sezone.

21. ORLANDO (3265 bodova)

Vaughn je odmah u startu uveo obrambenu disciplinu ravno iz Popove škole (kontrola vlastitog skoka i reketa prije svega, pa makar pod cijenu rešetanja iz vana), ali trenutno uspijevaju održati podmazanim i napad. Nelson, Afflalo i Redick igraju solidno i daju im toliko potrebnu dozu kreacije koja je došla do izražaja u pobjedama protiv Lakersa i Warriorsa koje je ovo troglavo slash-kick-shoot čudovište razbilo u zadnjim četvrtinama. Jasno, ovakvu razinu talenta nije problem zaustaviti čak ni kada igraju sva trojica, ali poanta je da to morate napraviti radom i pristupom, a ne samo pojavljivanjem na utakmici. Dok to liga shvati, Vaughn i društvo nagomilat će dobru zalihu pobjeda za ovako limitiran roster.

23. PORTLAND (3080 bodova)

Napad je i dalje solidan i drži ih u utakmicama, ali očajna obrana i nedostatak dubine uglavnom ih upucaju u nogu. Pitanje je trenutka kada će se pod teretom minuta slomiti netko od udarne četvorke, a onda kreće lov na što višu draft poziciju.

24. SACRAMENTO (3070 bodova)

Kingsi su prva momčad u ovim rankingsima koja je u donjoj trećini i obrambeno i napadački. Dakle, s njima počinje Zona sumraka. Ma koliko se god Smart trudio da miksanjem pronađe dobitnu kombinaciju, činjenica je da, dok god Evans ne uspijeva zabiti skok-šut i dok god se Cousins zadovoljava šutom iz igre od 43%, Kingsi ne idu nikamo s dna.

25. PHOENIX (2815 bodova)

Sunsi imaju solidan napad, ali obranu ne poznaju kao pojam (dvojac krilnih centara Scola – Morris najveća je obrambena rupa u ligi). Iza Kingsa ih je lansiralo to što nisu ostvarili bolji učinak usprkos lakšem rasporedu, ali i manjak rasnog talenta oko kojega mogu graditi ili novi početak ili trade (Kingsi ipak imaju Cousinsa, pa i Robinsona).

26. PELICANS (2770 bodova)

Kao da igranje bez Gordona nije bilo problem samo po sebi (nevjerojatno kakav su niz bisera angažirali da zamijene svog polomljenog beka), ovaj period bez Davisa totalno ih je unazadio. Doduše, trojac pod košem funkcionira solidno, ali bez vanjske linije nemoguće je igrati ozbiljnu košarku. Jedan od trikova kojima je Williams ipak uspio napad učiniti gledljivim? Na standardno spori napad (najmanje posjeda po utakmici u ligi) nadogradio je izuzetnu tranziciju. Drugim riječima, kada mogu trčati, Hornetsi trče, a kada ne mogu, tada vas udave slash & kick potezima Vasqueza koji obično završe u rukama sjajnih šutera Andersona i Smitha.

27. TORONTO (2615 bodova)

Lowry nekako održava napad iznad donje trećine, ali obrani nema spasa. Nažalost, teško da ima spasa i Raptorsima – Colangelo je već podijelio garantiranih 70 milja Bargnaniu i DeRozanu, a ovaj prvi mu to vraća šutom ispod 40% iz igre (drugu sezonu za redom ne može zabiti tricu), a drugi blijedim partijama koje ne znače apsolutno ništa (zabija samo duge dvice i to poprilično lošim postotkom, a obrambeno igra sve slabije, valjda kako bi sačuvao energiju za napad). Franšizirana stretch četvorka koja ne može zabiti tricu i 3&D opcija koja ne može zabiti tricu ni odigrati obranu. Samo u Torontu.

28. CLEVELAND (2510 bodova)

Evo još jedne momčadi koja je u donjoj trećini u obje faze igre. Pravo je čudo da ih zamjena Irvinga Pargom nije još i ranije osakatila napadački, ali držao ih je Varejao izborenim drugim napadima (po zadnjim informacijama, Scott je shvatio da Pargo nije play, već combo-bek sklon uzimanju loših šuteva i nepotrebnom gubljenju lopte te će ga zamijeniti NBDL klasom Sloanom). I dok će se napad povratkom Irvinga opet podignuti prema sredini, obrambeno će ostati dno usprkos Varejaou jer nema nikoga na rosteru tko igra obranu (točnije, nikoga tko zna igrati obranu).

29. WASHINGTON (2210 bodova)

Solidan učinak obrane uništava uvjerljivo najslabiji napad lige. Kako vijesti o Wallovom povratku još nema, za očekivati je da Wizardsi i dalje ostaju najgora momčad lige po ubačajima iz igre i asistima, odnosno među 5 najgorih po slobodnim i tricama.

30. CHARLOTTE (2080 bodova)

Catsi su uz Cleveland i Sacramento jedina momčad koja se nalazi u donjoj trećini po učincima na oba kraja parketa. Kako s vremenom raspored postaje teži, a Mullens i slični počinju padati učinkom, njihov napad gubi sjaj i trenutno živi doslovno samo od tranzicije i slobodnih bacanja. Obrana pak ima samo taj presing element izgrađen na mladim nogama, ali kako visoki sve više popuštaju pred kvalitetom protivnika, postaju ranjivi i u skoku i u reketu. Jedina pozitivna pozicija na parketu je ona playmakerska, gdje dvojac Walker-Sessions ne popušta i upravo se oko njihovog pritiska na loptu i tranzicije sve vrti (a posebice oko Kembinih ulaza u reket i izuzetne realizacije iz skok-šuta s 3-4 metra).

9Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 1.

Posted by Gee_Spot

Tjedan dana igre je iza nas, neke momčadi imaju po 3, neke čak i 5 utakmica na kontu (barem u trenutku dok pišem ovaj post), što naravno znači da nikakva rangiranja po snazi na temelju prikazanoga nemaju smisla (ranijih godina pribjegavao sam formuli power rankingsa nakon minimalno mjesec dana igre, kada je na raspolaganju bilo dovoljno materijala da se izvuče nekakve pažnje vrijedne zaključke). Prošli tjedan sam istaknuo kako će poanta ovih redovnih tjednih postova ionako biti prvenstveno praćenje trendova u ligi, što u kombinaciji s malim uzorkom dovodi do odluke da izbacim riječ power iz naslova. Naime, za pravi poredak snage uvijek je najvažnije imati na umu širu sliku, točnije šanse da se na kraju balade podigne trofej. Kako sam uvjeren da bi veći dio sezone poredak na vrhu bio isti jer stvarno ne vidim mogućnost da se itko osim Lakersa suprotstavi Heatu (naravno, pod uvjetom da se u Miamiu uskoro sjete kako tu i tamo treba uhvatiti poneki skok i zaigrati obranu), umjesto power rankingsa, koji bi se ionako bazirali na pretpostavkama (IOR bodovima prije svega), odlučio sam okvir za ove tjedne osvrte bazirati isključivo na konkretnom razvoju situacije iz tjedna u tjedan.

Ovakav pristup dovodi do izuzetno uskog konteksta, zbog čega će i rezultati rangiranja, posebice ovih ranih, biti izuzetno čudni. Međutim, da još jednom naglasim, njihova poanta nije u tome da se kaže tko ima najveće šanse osvojiti naslov u slučaju da playoff krene sutra (što je svrha klasičnih power rankingsa), već prije svega da se osvrnemo na ono što gledamo iz tjedna u tjedan. Kako bi cijela priča bila što objektivnija i razumljivija, za određivanje pozicija odlučio sam se poslužiti jednostavnom formulom baziranom na uspješnosti četiri ključna elementa košarkaške igre, s dodatkom koš razlike i težine rasporeda. Pa da objasnim redom sistem.

Uspješnost u obrani i napadu, koja je, nadam se, već postala razumljiv pojam svima koji prate ovaj blog (ukratko, radi se o poenima postignutim ili primljenim u odnosu na broj posjeda lopte, što je nužna prilagodba kako bi se anulirala prividna uspješnost momčadi koji igraju bržu košarku), bila bi jednostavan način za izračunati kvalitetu nečije prezentacije - zbrojiš ih, dodaš težinu rasporeda i imaš poprilično jasnu sliku o tome tko je kako igrao na otvaranju sezone. Međutim, koliko se god radilo o logičnom sistemu, toliko je i jednostavan jer se isključivo temelji na postignutim i primljenim koševima. Ono puno zanimljivije je otkriti kako se ti koševi postižu i primaju, a tu na scenu stupaju četiri ključna faktora košarkaške igre - postotak šuta u obrani i napadu, ukradene i izgubljene lopte, skokovi te omjer slobodnih bacanja.

Iako su ih treneri koristili u svojim analizama oduvijek kao najvažnije aspekte igre, Dean Oliver, otac košarkaške kvantitavine analize, prvi ih je prikazao kroz statistiku. Analizirajući svaku NBA momčad u povijesti, Oliver je došao do zaključka kako su za nečiji uspjeh najzaslužniji spomenuti faktori, pri čemu je izračunao i postotke važnosti u kojima pojedini faktor doprinosi pobjeđivanju. Omjeri su sljedeći:

- postotak šuta 40%
- kontrola lote 25%
- skokovi 20%
- slobodna 15%

Ukratko, Oliver je dokazao kako uspjeh u ovim segmentima igre garantira put do naslova, što su kasnijim izračunima potvrdili mnogi. Korelacija između uspjeha u ovim segmentima igre s konačnim rezultatima momčadi u svim meni poznatim ispitivanjima kretala se između 99% i 94%, što je više nego dovoljno dokaza kako bi ovu teoriju uzeli u obzir. Uostalom, dovoljno vam je svako jutro baciti pogled na box score da se uvjerite kako je momčad s boljim postotkom šuta iz igre ta koja odnosi pobjedu. Osim u slučaju da je protivnik imao puno više pokušaja iz igre zbog dominacije u skoku. Ili je pak prisilio protivnika s boljim šutom na toliko izgubljenih lopti što je dovelo do većeg broja pokušaja iz igre. Ili je pak živio na liniji slobodnih i tako nadoknadio slabiji postotak šuta.

I dok ova formula olakšava shvaćanje igre i praktički objašnjava 99% njene biti (onih 1% ipak treba ostaviti u rukama sudaca i slučaja), korelacija između pobjeđivanja i postotaka koje je Oliver dao određenom faktoru pokazala se puno fluidnijom. Naime, u pokušajima da ih potvrde, mnogi stručnjaci došli su do različitih zaključaka. Npr. dugogodišnji statističar Mavsa Wayne Winston izračunao je kako postotak šuta donosi puno veću težinu nego je to smatrao Oliver, čak 75%, što dijelom objašnjava i dugogodišnju sklonost Mavsa krcanju rostera vrhunskim šuterima, a dijelom valjda i gomilu pobjeda koje su u Dallasu skupili u zadnjem desetljeću (ostalim faktorima Winston je dao sljedeću vrijednost - kontroli lopte 16%, skoku 8% i slobodnima samo 1%).

Nešto manje eksponirani geekovi (ako koga zanima, radi se o autorima s HoopVisiona i The Citya) izračunali su također nešto više korelacije za postotak šuta (55% i 60%) što dovodi do zaključka kako je Oliver možda ipak malo podcijenio važnost šuta, dok su im vrijednosti dodijeljene kontroli lopte i skoku bliže Oliverovima (obojica daju identičnih 20% za ovo prvo, odnosno 15% za skok). Razlika se krije u slobodnim bacanjima, koja oba autora smatraju manje važnima od Olivera, ali se i ne slažu oko njihove vrijednosti (10% i 5%). Kad uzmemo sve u obzir, a držeći se one stare poslovice kako čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek, odlučio sam uzeti srednju vrijednost iz svih ovih ispitivanja te su vrijednosti za četiri faktora koje će se koristiti u tjednim rangiranjima sljedeće:

- postotak šuta 60%
- kontrola lopte 20%
- skokovi 15%
- slobodna bacanja 5%

Drugim riječima, bodovao sam momčadi po uspješnosti u napadačkom i obrambenom dijelu četiri faktora, a formulu sam zaokružio dodavši joj koš razliku prilagođenu težini rasporeda. Ovo pak ne treba dodatno objašnjavati - koš razlika je bolji pokazatelj nečije kvalitete od scorea, što posebice vrijedi u ovako ranom dijelu sezone, dok je težina rasporeda neophodna kako bi znali odrediti koliko su nekome u gomilanju brojki pomogli lošiji protivnici i obrnuto. Što se tiče određivanja težine rasporeda, tu sam se poslužio predsezonskim rangiranjem od prošlog tjedna baziranim na IOR vrijednosti rostera. Primjer u praksi izgleda ovako - Chicago je imao daleko najlakši raspored (sve četiri utakmice odigrao je protiv momčadi iz donje trećine po IOR bodovima), što mu umanjuje prikazanu vrijednost u napadu i obrani i baca ga s drugog mjesta na sedmo.

Da ne pilam više s teorijom, bacimo se na praksu i pokušajmo uz pomoć gornje formule iščitati kako je tko igrao, ali i kome se smiješi napredak, a kome nazadovanje.

1. NEW YORK KNICKS (5755 bodova)

Prvi u napadačkom učinku, treći u obrambenom - Knicksi su u prve tri utakmice rasturili usprkos poprilično nezgodnom rasporedu koji je uključivao dvije playoff momčadi (iako Sixersi u dvije utakmice protiv Knicksa nisu ostavili takav dojam, brojke ih prikazuju kao točno onakvu momčad kakvu smo očekivali - osrednju do boli).

I dok je sigurno kako će s padom tricaških ludorija napad pasti (nemoguće je održati ritam od 14 trica po utakmici uz postotak od 45%), obrana je bez sumnje opet temelj svih njihovih ambicija. S tim da bi mogla biti znatno bolja od lanjske iz više razloga, od kojih je prvi svakako činjenica da Carmelo pod Woodsonom nastavlja igrati obranu na razini na kojoj to nije radio nikada prije. Njegovo bacanje po parketu, energične rotacije i čvrsta igra u reketu tijekom cijele utakmice dodatno pojačavaju lanjski temelj sastavljen od izuzetnog pritiska na loptu vanjske linije i Chandlerove pokretljivosti.

Knicski nastavljaju sijati paniku presingom i bez Shumperta, pa možete samo zamisliti kakvu će grupu terijera Woodson imati na raspolaganju u playoffu kada se Breweru (tko još pamti Fieldsa?), Kiddu, Anthonyu i Chandleru konačno pridruži i lanjski rookie - ova petorka kilava je napadački zbog manjka vanjskog šuta, ali na 5 do 10 minuta u pravim situacijama sijat će teror u obrani.

Manjak šuta pak nešto je što se trenutno ne osjeća, prvenstveno zbog činjenice da Anthony minute na parketu provodi kao četvorka, što otvara mjesto dodatnom šuteru (Felton, Novak, Smith, a po novome i Sheed Wallace). E, tu sada na scenu stupa vječno pitanje oko korištenja Amarea koji svojim prisustvom na parketu oduzima tu dimenziju igre njihovom napadu. Trenutno je ozljeda ta koja ga je udaljila od rotacije, međutim sasvim je dovoljno primjera i iz prošle sezone koji potvrđuju kako su Knicksi jednostavno bolja momčad bez njega. Kako je očito kako si Amare, Chandler i Melo međusobno smetaju (s tim da su puno veći problem Amare i Chandler jer su obojica ovisni o pravovremenom pasu kao ultimativni garbage playeri), logično rješenje bi bilo Amarea koristiti kao trećeg visokog koji bi odmarao i Mela i Chandlera (mislim, u toj ulozi ne može biti gori od kluba "116 nam je godina tek" - Sheeda, Kurta i Cambya, koji još nije ni istrčao na parket).

Uz praćenje situacije oko Amarea, svakako treba držati oko i na Melovoj formi, posebice u obrani, a u napadu će uz održavanje tricaških postotaka ključnu rolu odigrati Kiddova svježina. Dobrog staroga Jasona mnogi su otpisali zbog mizernih šuterskih brojki, ali njegova igra je puno više od banalnoga pogleda na box score. Kombinacija njegove uloga u obrani (bočni stoper) i napadu (playmaker bez slash & kick igre koji vrti akcije s perimetra) daje idealnu ravnotežu ovom rosteru - Kidd može igrati u bilo kojoj postavi jer je u stanju sakriti mane svake kombinacije vanjskih igrača te usput iskoristiti vrline suigrača (poput Brewera koji ovisi o pravovremenom asistu prilikom utrčavanja iza leđa obrane).

Također, njegovo prisustvo daje Knicksima još dodatnog šampionskog štiha koji je još ranije stigao s Chandlerom. Naime, njegovim dovođenjem Woodson na raspolaganju ima dva ključna pokretača šampionskih Mavsa, a kako vrlo dobro znamo da je Melo opasan u sličnim situacijama kao Dirk (nije toliko dobar u postotcima s poludistance, jer na kraju krajeva nitko nije toliko dobar u postotcima s poludistance, ali zabit će svoju kvotu), ispada kako se u New Yorku pokušava posložiti isti recept kakav je već jednom zaustavio Heat - vrhunsko kruženje lopte i vrhunski šut u napadu plus fantastičan centar u sredini. Dok trica upada i dok Kidd daje ritam kao mladić, san o rušenju Heata može trajati, ali u stvarnosti Knickse čeka duga, možda i turbulentna sezona (posebice kada budemo gledali Povratak Otpisanoga IV.). U kojoj će ih držati ono što ih je držalo i lani i ono zbog čega većina nas koja ih je vidjela na vrhu Istoka nije sumnjala u njihov playoff plasman - obrana.

I za kraj treba reći još nešto o Woodsonu. Kao i Atlanta tijekom njegova mandata, i Knicksi su trenutno uvjerljivo najsporija momčad lige (4 posjeda lopte manje od prosjeka, 7 manje od prvoplasiranih Clippersa), a, ako je suditi po Woodsonovom rezimeu, to će i ostati. Postavljeni napadi kroz post, kruženje lopte i šut iz vana temelj su njegovih šuterskih efikasnih napada, striktno pokrivanje i izlazak na svaki šut osnova su efikasne obrane, a ono što bi ovi Knicksi trebali imati slično s Hawksima je i odličan omjer osvojenih i izgubljenih lopti. Izbjegavanje tranzicije smanjuje broj grešaka u kontroli lopte, po čemu su Knicksi trenutno među boljima, a i lani su odmah po dolasku Woodsona od momčadi koja je sijala lopte na sve strane postali jedni od najškrtijih.

Nažalost, taj Amareov ugovor pobrinut će se da i ova Woodsonova momčad zadrži još jednu sličnost s bivšom - osrednjost. Bez još jednog vrhunskog vanjskog igrača koji bi skinuo teret s Carmela i smanjio ovisnost o trici, Knicksi bi već idućeg tjedna mogli završiti puno bliže sredini. Ali, da ih je nakon dugo godina opet užitak gledati - jeste.

2. ATLANTA HAWKS (4700 bodova)

Napad očekivano u gornjoj trećini, obrana očekivano u donjoj. Svi ovi šuteri i brzi combo bekovi omogućuju im da igraju brzu tranziciju što je u ranijim izdanjima s Johnsonom bilo nemoguće, a majstor poput Horforda pak uvijek može povući kada treba stati na loptu. Od prvog dana pak najviše pažnje odvlače problemi na boku - Drew je pokušao bez stopera, što se nije pokazalo pametnim (poraz u prvoj utakmici u kojoj su startali s dva beka i tricašem), zatim je dao šansu Stevensonu (što je rezultiralo problemima u napadu), a u zadnjoj utakmici je zaigrao s velikim frontcourtom (Pachulia kao centar, Josh Smith na trojci). Jasno, situacija se može mijenjati od mathcupa do matchupa, ali očito je kako će problem obrane na boku biti nešto što će ih gnjaviti tijekom cijele sezone. Šteta, jer bogatstvo u napadu je takvo da garantira odličnu sezonu - Lou Williams već je preuzeo komande u zadnjoj četvrtini, Horford je Horford, Teague i Harris itekako tjeraju jedan drugoga na maksimalne napore, a jedan tricaški majstor poput Morrowa jednostavno se ne može izboriti za minute.

3. OKLAHOMA CITY THUNDER (4700 bodova)

Score 2-2 idealno dođe raznim glavonjama da ističu kako nešto opasno ne valja u Oklahomi, ali činjenice su jasne. OKC je imao jedan od najtežih rasporeda na startu i odradio ga je više nego pristojno, Kevin Martin za sada odlično mijenja Hardenov učinak s klupe u ovom šutersko-zabijačkom djelu (nitko od njega ne očekuje da bude kreator za druge), a posebice raduje izuzetno kretanje lopte (barem u njihovim 1 na 5 okvirima u kojima se sve vrti oko dribling-ulaz igre Westbrooka i Duranta) i Durantov all-round učinak (6 asista po utakmici zvuče sjajno u odnosu na raniju pasivnost). Nastavi li napad rasti (kruženje lopte ključno je za kreiranje kvalitetnih pozicija za šut sada kada protivnici imaju manje opcija koje treba udvajati) i nastavi li Durant preuzimati sve veću odgovornost u svim segmentima igre, odlazak Hardena rezultatski se neće toliko osjetiti. Problem je i dalje omjer kontrole lopte (previše ih gube, a premalo osvajaju), ali najveća sjena od svih, pa i Hardenova odlaska, ona je Kendricka Perkinsa. Obrana im je za sada vrlo dobra, skok funkcionira, što opravdava korištenje visoke postave. Ali, Perk i dalje dobiva previše minuta u susretima u kojima za tim nema potrebe što ih košta u napadu. Durant se minimalno koristi kao četvorka što nije dobro i tu najveću odgovornost ima Brooks. Zamjena napada za obranu drži vodu kao jedno od oružja, ali nikako ne bi smjela biti dominantna filozofija. Drugi veliki problem je korištenje klupe - OKC nema dubinu i u tim situacijama ključna je sposobnost stručnog štaba da prepozna idealne rotacije. Trenutno tvrdoglavo odbijanje da više koristi Maynora, pa i mlade vanjske igrače, kako bi se Westbrooka više koristio na dvojci, a Duranta na četvorci, drugu postavu Oklahome baca u ozbiljan minus. Jednostavno, ne možeš si dozvoliti da među top 8 igrača po minutaži čak 4 budu limitirani centri (uz Ibaku, Perka i Collisona tu je po novome i Thabeet). Opet ponavljam, ta visina dobro dođe u obrani, ali uzima danak u napadu koji će kad-tad doći na naplatu.

4. SAN ANTONIO SPURS (4655 bodova)

Spursi su za sada vrlo solidni i u napadu i u obrani, a postotci šuta ukazuju na to da će se vrlo brzo stvari prilagoditi očekivanim vrijednostima, dakle top 5 napadu i obrani negdje između 10 i 15 pozicije. Lopta kruži bez problema, kombinacijom pick & rolla i flexa (obratiti pažnju na sjajne 2 na 2 kombinacije Greena i Duncana u obrnutim ulogama dok Green odrađuje blok u sredini za Duncana koji s spušta s posta, razigrava šutere na boku ili sam napada obruč) kotrljaju se kroz utakmice lakoćom, iako je poraz protiv Clippersa narušio tu idilu naglasivši još jednom svu njihovu nemoć u branjenju pick igre protiv momčadi koja ima izuzetno pokretnog visokog igrača (a Clippersi ih imaju čak dva). Zanimljivo je istaknuti kako Pop trenutno igra pod ručnom, nešto sporije nego što smo navikli u zadnje dvije godine, valjda dijelom i zato što, opet netipično, Spursi još uvijek ne koriste dubinu svoje klupe kao oružje bazirajući se uglavnom na korištenju udarne petorke.

5. UTAH JAZZ (4635 bodova)

Corbin pak pokazuje tvrdoglavost kod korištenja rotacija što je i glavni razlog (uz izuzetno nepovoljan raspored) zašto su Jazzeri trenutno u rezultatskom minusu. Umjesto da koristi bogatstvo koje mu pružaju dvije petorke i malo ubrza igru, Corbin je u porazima jahao startere i forsirao postavljene napade. Dobra vijest je što ima još 77 utakmica da shvati uzorak. Favorsa je postalo stvarno nemoguće držati na klupi, Kanter svakom minutom potvrđuje da spreman za veću ulogu, a umjesto da pusti Burksa s lanca, Corbin minutama hrani plaćenika Foyea. Ipak, kombinacija širine i kvalitetnijih veterena u petorci gotovo da garantira playoff Jazzerima - solidni su u svemu, s tendencijom rasta (posebice šuterski), obrana će ostati solidna dok god Favors bude dobivao minute s Williamsom i Haywardom na boku, a druga petorka je dovoljno potentna da sama odredi pobjednika u sudarima sa slabijim rotacijama. Jedini minus je onaj klasični - previše fauliraju. Ali to u zemlji Mormona više i nije minus već praktički stil života.

6. MIAMI HEAT (4535 bodova)

Kada Knicke napusti trica, Heat će ostati usamljen na vrhu napadačkog učinka. Njihova prezentacija košarke kombinacijom trke, vanjskog šuta i kretanja lopte podsjeća na Spurse u najboljim trenutcima, ali problem je što ova napadačka rapsodija sa sobom donosi jednu manu - bazirajući rotaciju na niskim postavama koje omogućuju prezentaciju ovog nezaustavljivog napada, Spoelstra je dodatno oslabio oduvijek kilavu obranu i skok. Bez Anthonya i Haslema, a s Lewisom i Battierom, Miami pod košem uglavnom nema čovjeka koji igra obranu ili barem skače, što je dovelo do toga da trenutno više podsjećaju na Denver nego na lanjske prvake. Opet, ostanu li ovako dobri u napadu, neće biti nužno da igraju top 5 obranu kao ranijih sezona. Međutim, svakako će se morati popraviti u odnosu na boravak u donjoj trećini u kojoj ih trenutno drže loši obrambeni postotci šuta i loš skok na obje strane parketa, a sve to proizlazi iz manjka pravog centra koji bi otežao postizanje koševa u reketu i skakao za onim laganim loptama koje padaju u blizinu koša. James može puno toga, ali ne može preko noći narasti 10 centimetara.

7. CHICAGO BULLS (4515 bodova)

Na stranu ružni poraz protiv Hornetsa, koji, gle čuda, dolazi od momčadi koja zna igrati obranu, Bullsi su pregazivši slabije protivnike još jednom dokazali da njihova snaga leži prije svega u profesionalizmu kojim igrači pristupaju ostvarenju Thibodeauovih zamisli. Kontrola skoka i lopte te striktna obrana koja ne faulira bez razloga, održat će i ovaj kilavi napad bez Rosea na ruti zvanoj playoff.

8. DALLAS MAVS (4475 bodova)

Vanjski dvojac Collison-Mayo rešeta slabiju konkurenciju kombiniranjem neprestane slash & kick/spot up akcije, a ostatak rostera prati visoki ritam i zabija ono što ostane. Šuterski je Dallas trenutno u neodrživim vodama efikasnosti slično Knicksima, ali Dirkov povratak trebao bi spriječiti značajniji pad. Iako obrana nije na razini izdanja na koja nas je Carlisle navikao tijekom karijere, zamjena obrane za napad obzirom na profil rostera, a posebice obzirom na udarni dvojac na vanjskim pozicijama, ima itekakvog smisla. Najveći plus Mavsima ipak ide na račun sjajnog korištenja postava, nije lako dobiti momčad koja je u stanju skoro 48 minuta pružati startnu razinu kvalitete. Ta dubina i dvije podjednake petorke najveće su oružje Dallasa i više nego dovoljna kompenzacija za ovaj period bez Dirka, a ujedno i najveća snaga za kasnije. Svaka čast Carlisleu i društvu što su stvari posložili ovako rano.

9. LOS ANGELES CLIPPERS (4285 bodova)

To da Clippersi nastavljaju trpati nije vijest, ali vijest je svakako da postoje lagane naznake kako Blake i DeAndre pokazuju znakove obrambenog napretka. Njihov atleticizam u kombinaciji s pritiskom kojega su u stanju pružiti Paul i Bledsoe, plus energija tria Barnes-Hill-Butler na boku, daju Del Negru na raspolaganje potencijalnu ubojitu obrambenu petorku, što bi moglo dobro doći u situaciji u kojoj je Zapad potpuno otvoren. Clippersi djeluju solidno u svim segmentima, a jedina trenutna slabost totalno je netipična i vrlo vjerojatno će se ispraviti s vremenom - Clippersi su među najgorim momčadima što se tiče kontrole lopte, gube ih previše, a to je nešto što se momčadima Chrisa Paula ne događa često (točnije nikada). Problem je pokušaj da se igra iz Paulovih ruku više prebaci u post, a Jordan, Blake, pa čak i zamjene Odom i Hollins, trenutno siju lopte na sve strane zapanjujućim omjerom u ovom nešto bržem i raznovrsnijem stilu igre. Također, problem bi mogao biti/ostati i postotak sa slobodnih. Iako Blake trenutno ostavlja dobar dojam sa solidnih 70%, Jordan još nije ubacio ni jednu - trenutno je na 0-6, a to znači da će završnice do daljnjega prolaziti bez njega.

10. MINNESOTA WOLVES (4275 bodova)

Nema Rubia ni Lovea, ali nema ni problema - lagani raspored koji će potrajati još neko vrijeme poslužit će Wolvesima da sakriju kilavost u napadu i održe privid solidne obrane. Zanimljivo, Adelman uopće ne pokušava igrati klasičnu pick igru s Ridnourom i Bareom, bazirajući se više na akcijama kroz Roya i Kirilenka koji razigravaju s vrha posta u pojednostavljenoj verziji Princetona, a usporeni ritam prilagođen veteranima nadograđen je izuzetnim napadačkim skokom koji Wolvesima omogućuje cijeli niz dodatnih napada.

11. MEMPHIS GRIZZLIES (4155 bodova)

Memphis pati od lošeg šuta iz vana koji olakšava protivniku da se zatvori i oteža život trojcu Gay-Gasol-Randolph koji živi od koševa u reketu, ali za sada to sasvim lijepo kompenziraju svojim standardno dobrim stranama - gomilom ukradenih lopti, gomilom slobodnih i gomilom skokova u napadu. Obrana je dakle i dalje forte, a srce i borbenost način na koji se dolazi do pobjede. Ono što raduje u svom ovom šljakerskom okruženju je odlična igra Gasola i Randolpha na startu, posebice forsiranje Gasola kao glavnog playmakera u standardnim high post akcijama u kojima se Gay sve više spušta u reket sa strane suprotne Zachu. U današnjoj NBA u kojoj je euro formula što više šutera gotovo pa istisnula klasičnu podjelu na dva vanjska igrača i tri unutrašnja (današnje NBA malo krilo, poput europskog, prije svega je vanjski igrač), Hollins će pokušati Gayeve minuse (nije šuter) pretvoriti u pluseve (izuzetan je pod košem), nadajući se kako će ulaganje na jednu kartu sakriti manjak opcija.

12. ORLANDO MAGIC (4090 bodova)

Orlando se trenutno drži u sredini učinka u oba smjera, ali pad neće trebati dugo čekati obzirom da se ne ističu u nijednom elementu igre. Ubacili su poneku tricu, skaču i ostavljaju dojam profesionalne momčadi, što je svakako zasluga trenera Vaughna, ali i hrpe veterana i mladih igrača koji se bore za iduću šansu. Međutim, koliko god Etwaun Moore bio solidan combo bek, nema šanse da njegove playmakerske partije potraju još dugo. Kada protivnici počnu ozbiljnije napadati slabosti Magica u organizaciji igre, njihova sezona je gotova. Ali, hej, barem su imali ovaj tjedan.

13. LOS ANGELES LAKERS (3960 bodova)

Stari, ranjeni i nervozni, Lakersi ipak uspijevaju održati napad podmazanim. Problema ima na sve strane, od ozljeda (Howardova leđa i nedostatak forme, Kobeovo stopalo, Nashova noga), preko klupe (nije u stanju ostati u utakmici ni protiv klupe Blazersa), do već klasičnog implementiranja Princetona (koji iz nekog razloga u ovoj verziji daje veće ovlasti Artestu nego Nashu), ali Lakersi trpaju bez problema, zabijaju slobodna (čak i Dwight) i skaču u napadu kao ludi, čime anuliraju hrpu izgubljenih lopti (koja, da to opet naglasim, uglavnom proizlazi iz toga što Artest češće organizira napad od Nasha). Ono što ih trenutno izbacuju iz svake utakmice je već opjevana klupa, koja je u stanju primiti valjda 450 koševa u 40 minuta. Fascinantno je da Mike Brown nakon svega nije našao bolje rješenje od sljedećega - Artest će se u drugoj postavi koristiti kao bek-šuter kako bi donio visinu na bok. Što bi bilo u redu kada bi Ron završio u roli šestog igrača. Ne, Brown će ga ostaviti kao startera i onda će još dodatno prebaciti odgovornost na svog veterana koji bi tako trebao samo dodatno srozati svoj šut i broj izgubljenih lopti. Drugi problem je obrana, ali ona bi se trebala stabilizirati kako Dwight bude ulazio u sve bolju formu. Lakersi će time prestati faulirati i popravit će skok, ali ono što ni Dwight ne može popraviti je manjak presinga na vanjskim linijama. Ostaje se samo nadati da će mladi Morris možda dati dozu brzine i atleticizma koja nedostaje Lakersima na vanjskim pozicijama (nevjerojatno, ali Brown je ozljedom Nasha dao prednost klincu umjesto još jednom Metuzalemu Duhonu, što mu je valjda prvi logični potez u ove dvije godine na klupi).

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3940 bodova)

Dobra vijest? Jackson je uspio iz Warriorsa izvući solidne obrambene partije usprkos tome što je Bogut limitiran na manje od 20 minuta po utakmici. Loša vijest? To mu je uspjelo protiv jednog od lakših rasporeda, uz gomilu osobnih i uz za Warriorse izuzetno slabašne učinke u napadu. Ulaganje u klupu pokazuje se dobrim potezom, ali gubitak Rusha na cijelu sezonu oduzet će im dio vrijednosti i u tom segmentu (stvarno, što je s ovom momčadi i svim tim suludim ozljedama, oni kao da su anti-Phoenix). Curry je trenutno zdrav, ali šutira ispod svake razine, tako da je praktički jedina snaga momčadi trenutno skok. Povratkom Boguta u punu minutažu, on i Lee pobrinuli bi se da tako i ostane, ali do tada bi Golden State već mogao biti s mislima na idućoj sezoni ne uhvate li Curry i Thompson korak sa šuterskim prosjecima lige.

15. MILWAUKEE BUCKS (3625 bodova)

Skiles nastavlja s korištenjem dviju petorki (pri čemu ova druga predvođena Dunleavyem standardno odrađuje najveći posao), kretanjem lopte i run and gunom, ali bez značajnijeg utjecaja na obranu i napad. Energije ima, ali nema učinkovitosti. Uostalom, 33% šuta Montae Ellisa uz 19 potrošenih lopti po utakmici govori više od bilo kakva četiri faktora. Kada ti je prvi strijelac ovako loš i kada ti se većina napada svodi na duge dvice, pravi je uspjeh plasirati se u sredinu jednog ovakvog izbora, a kamoli imati pozitivan score protiv poprilično zeznutog rasporeda.

16. NEW ORLEANS HORNETS (3605 bodova)

Austin Rivers ne može ubaciti loptu ni u bazen (a uz to izgleda kao da je u NBA stigao iz osnovne škole, a ne iz NCAA programa), Anthony Davis ne može odigrati obranu na nikome težem od 65 kilograma, ali usprkos stasavanju mladih snaga Monty Williams još jednom izvlači maksimum iz limitiranog rostera držeći napad pod kontrolom (spori ritam postavljenih napada preuzeo je od mentora McMillana) i obranu u petoj brzini. Ryan Anderson i Jason Smith bore se kao ludi, Robin Lopez koristan je u sredini i to u roli pravog centra, a ne tek podizača energije s klupe, a Aminu izrasta u vrhunskog stopera. Jasno, napad je očajan, što je sasvim logično kada vam je najbolji bek Vasquez (šut 35%), a limitirani igrači poput Lopeza i Aminua imaju ogromne ovlasti u napadu, ali, dok god daju sve od sebe u obrani, Hornetsi će biti konkurentni u većini utakmica.

17. PHILADELPHIA SIXERS (3435 bodova)

Spori, ružni i ne-efikasni napad koji u prvim utakmicama prikazuju Sixersi nešto je mnogo gore od ičega što su prezentirali lani u reviji dugih dvica. Razlog za to leži prije svega u nesposobnosti Jruea Holidaya da opravda ogromno povjerenje koje mu je povjerio Collins. Do sada smo se pitali da li je problem zašto nije napravio korak naprijed njegov manjak talenta ili sistem koji se vrtio kroz Iguodalu, ali nakon što ga imamo prilike gledati u glavnoj ulozi u kojoj mu je dozvoljeno raditi što poželi, odgovor se nameće sam po sebi - Jrue nije playmaker koji može kreirati za sebe i druge. Šuterski je solidan kao i uvijek, novost je agresivnost u ulazima koja rezultira slobodnim bacanjima, ali čovjek ima užasan omjer asista i izgubljenih lopti, manji od 2 asista naspram jednoj izgubljenoj, što je previše za krilo, a kamoli za navodnog playa. Uglavnom, uzaludnim trošenjem lopti Jrue je oduzeo Sixersima jedno od njihovih najvećih lanjskih oružja - kontrolu lopte. Gube lopte, ne šutiraju i ne pucaju slobodna - Sixersi više nemaju ni onaj jedan segment napada na koji se mogu osloniti. Ipak, čak i bez Bynuma ostat će u trci za playoff zbog dva razloga. Prvi je što ni Milwaukee ni Toronto nisu puno bolji, a drugi je obrana koja je i dalje solidna. Nije više granitna kao što je bila s Iggyem, ali Collins će od vas izvući maksimum u obrani ili nećete igrati. Uzevši ovo zadnje u obzir, moram priznati da jedva čekam prve iskre između Bynuma i Collinsa. Afro Andrew ima jedan još važniji cilj ove sezone od vođenja Sixersa do playoffa, a taj je riješiti se Collinsa, čovjeka zaslužnog za ovaj skrpani roster i nedostatak ikakvog identiteta u napadu.

18. TORONTO RAPTORS (3395 bodova)

Da nije uganuo zglob, Kyle Lowry ponio bi titulu MVP-a prvog tjedna - James i Paul su standardno dobri, Marc Gasol nastavlja briljirati kao srce Memphisa, ali nitko nije odigrao 3 partije na takvoj razini na kojoj je to odradio budući all-star predstavnik Istoka. Lowry je neustrašiv, ali je ujedno i kompletan igrač, koji je Torontu dao potrebnu dozu ozbiljnosti u napadu (šut za tri, izuzetan učinak na liniji, kontrola lopte), ali i u obrani - njegove reakcije u presijecanju linija dodavanja mogu stati rame uz rame s onima Tonya Allena. Nažalost, problem Raptorsa je što ga nitko ne prati. Bargnani šuterski ne postoji (što prevedeno znači da ne postoji nikako), Calderon glumi revolveraša (valjda pokušava nadoknaditi manjak minuta), a DeRozan je DeRozan, kralj nebitnih šuteva. Dodaj tome još igru s dvojcem Fields (ubacio 5 lopti u 5 utakmica) - DeRozan na bokovima i eto ti recepta za katastrofu. Sve bi to još bilo podnošljivo da je barem obrana na lanjskoj razini, ali iz nekog razloga Casey ne može izvući ništa od svojih visokih. Ok, dio krivice leži na njemu i forsiranju dvojca Bargnani-Valanciunas (mali je izuzetno pokretan i spretan za rookiea, ali isto tako je barem sezonu-dvije udaljen od ozbiljnijeg učinka u obrani), ali osim Lowrya na ovom do jučer borbenom rosteru kao da više nitko ne igra obranu.

19. SACRAMENTO KINGS (3325 bodova)

U očajnim napadačkim partijama koje pružaju, a koje su bazirane na manjku šuta iz vana, Cousinsovim ciglama i nedostatku osnovnog kretanja lopte, u sjeni ostaje netipičan napor koji ulažu u obranu. Smartova odluka da u petorku instalira Johnsona dodatno je usporila napad jer sada na boku nasuprot Evansa ima još jednog čovjeka koji ne može ubaciti tricu, ali dala im je potrebnog stopera. Također, ingoriranje rookiea Robinsona i povjerenje ukazano veteranima Thompsonu i Hayesu daje nekakav balans jer sada barem na parketu stalno imaju jednog visokog koji se može i zna gurati u postu. Jasno, bijeg s dna bez Cousinsova značajnijeg napretka nemoguć je, ali dobra vijest se ne smije prešutiti - već je 5 utakmica iza njih, a još se nisu predali. Sazrijevaju.

20. CLEVELAND CAVALIERS (3285 bodova)

Dok Kyrie Irving šutira kao majstor i dok Varejao skače kao luđak, Cavsi mogu računati na solidan napad. Problem je pak obrana koju jednostavno nije lako igrati kada ti rotaciju čini toliko mladih igrača. Međutim, ono najvažnije je da su dobili nešto od Waitersa i Thompsona. Waiters šutira sjajno, ne troši lopte uzalud i odlično nadopunjuje Irvinga u svojoj roli combo partnera koji tu i tamo treba zaigrati s loptom i tako zamijeniti ulogu s Kyriem. Thompson pak skače i trči na sve strane, u jednom energičnijem i smislenijem izdanju nego lani. Teško mogu bolje od ovoga, posebice zbog Varejaove iritante sklonosti ozljedama, ali da su već sada ovako solidni s ovako mladom jezgrom, to je iznad očekivanja.

21. HOUSTON ROCKETS (3250 bodova)

James Harden donio im je toliko željenu zvijezdu, ali to je tek početak jer čeka ih još dug put do slaganja ozbiljne momčadi. Ne fasciniraju ni obrambeno ni napadački, što je i očekivano obzirom na tanku rotaciju, ali nastavi li Asik skakati kao lud i boriti se s Randolphom za titulu najboljeg skakača u ligi (a posebice u napadu), Morey bi mogao imati dvije priče za hvaliti se uokolo.

22. BOSTON CELTICS (3220 bodova)

To da ne djeluju energično u napadu i da su među 5 najgorih u ligi na toj strani parketa, na to smo već navikli zadnjih sezona. Ali, da su u donjoj polovini i obrambenim rezultatima i to usprkos poprilično laganom rasporedu, e to je već pomalo zabrinjavajuće. Nova lica se baš i nisu uklopila u obrambeni pristup Celticsa, a pitanje je i mogu li igrati bolje obzirom na atletske slabosti (Lee i Terry nemaju masu ni visinu za čuvati rasne bekove poput Johnsona ili Wadea, što se da ispraviti povratkom atlete poput Bradleya, ali Sullingerova rookie igra pod košem i Greenova pasivnost teško će se zakrpati). Također, tu je i već standardni problem skoka - Boston i dalje mora čuvati svoj skok s 4 igrača, što otežava tranziciju, a o eventualnom napadanju protivničkog da ne pričamo, tu ne pomaže izgleda ni Sullinger.

23. DENVER NUGGETS (3195 bodova)

Najveće razočaranje sezone. Galinari je ozljeđen, Iggy se uigrava, imali su gadan raspored, ali bez obzira na sve očito nedostaje agresivnosti u napadu - Denver je među najgorima u ligi po broju slobodnih što jednostavno ne sliči na njih. Zadovoljavaju se lošim šutevima, ne šire reket što pak dovodi do netipičnog broja izgubljenih lopti za Karlov napad. A obranu još nismo ni spomenuli - Iggy im je dao odličnog stopera, što su već imali prilike osjetiti i James i Durant, ali rupe pod košem i dalje postoje. Jedino što za sada funkcionira je skok u napadu - Iggy, Faried i Galinari hvataju lopte suludim ritmom iz čega je očito kako se trude. Problem je trenutno pronaći ritam u kojem će funkcionirati i u kojem glavne slabosti - zaštita reketa i šut iz vana - neće predstavljati neprijatelja broj jedan.

24. WASHINGTON WIZARDS (3150 bodova)

Igra bez bekova očekivano ih je bacila na dno napadačke učinkovitosti, ali ne može im se poreći borbenost. Osrednji su u svim obrambenim kategorijama što je za ovako limitirani roster ravno dobitku na lotu. Ideja da dovođenjem veterana poput Okafora i Arize u svlačionicu donose profesionalni duh pokazala se uspješnom, samo je šteta što su pri tome uz duh momci zaboravili donijeti pokretljivost (Okafor) i šut (Ariza).

25. PORTLAND BLAZERS (3125 bodova)

Rookiea Lillard startao je zrelo po pitanju čuvanja lopte, što je dobar znak. Šuterski pak ne briljira, što je također očekivano, posebice obzirom na teret koji nosi. Ipak, ovo prvo ukazuje da se možda radi o pravom playmakeru, a ne priučenom combo beku, što je bitno za iduće sezone. Aldridge, Batum i Matthews potvrđuju svoje kvalitete, ali sve je to uzalud kada nakon njih nema nikoga. Očajna klupa i nemogućnost rotiranja trenutno su skriveni 2-2 scoreom, ali pogled na četiri faktora jasno ukazuje na to da Blazersi nemaju dobre strane i da su jednostavno loša momčad. Obrana ne postoji, a napad za sada živi od činjenice da Lillard donosi balans kompetentnim razigravanjem momčadi. Kada on naleti na rookie zid, a hoće, sve će se raspasti kao što su se vrlo brzo raspali i Stottosvi planovi o run and gunu - s ovako tankim rosterom Blazersi su osuđeni na povratak sporim napadima iz McMillanovog doba.

26. INDIANA PACERS (3100 bodova)

Ok, Denver ipak nije najveće razočaranje do sada, ta titula pripada Pacersima. Spominjali smo već kako su njihovi lanjski rezultati dobrim dijelom bili splet okolnosti, a ne stvarne kvalitete, a početak sezone to izgleda potvrđuje. Prvo, bilo je nemoguće zadržati razinu zdravlja kakvu su oni lani imali što se dokazalo odmah otpadanjem Grangera na duži period. Također, teško je igrati kada nemaš širinu, a njihovi ovoljetni potezi baš i nisu ispravili taj problem. Ovisiti o slobodnim bacanjima kao glavnom izvoru efikasnosti baš i nije dobar temelj, a ovogodišnja nesposobnost da dođu do linije to potvrđuje. Ipak, najveći problem od svega bio je nedostatak kreativnosti koji nije ničim saniran. Nominalni playmaker Hill nije playmaker, a mladi Hibbert i George još nisu dorasli većim ulogama - i dok Hibbert još nema prednost pred Davidom Westom u viziji trenera, svaki Georgeov pokušaj kreacije spuštanjem lopte na pod potencijalna je katastrofa. Kao što je katastrofa i njihov napad bez šuta i bez kontrole lopte u kojem se sve vrti oko inspiracije Davida Westa. Ajde, za razliku od lani, post up situacije do sada su ravnomjerno začinjene pick & pop akcijom, ali pitanje je koliko dugo West može nositi momčad ne priključi li se još netko i ne promijeni li Vogel stil igre (bolje reći, ne pronađe li stil igre). Obrana će ih držati iznad vode dok se traže, dužina koju imaju na svim pozicijama izuzetna je prednost u 1 na 1 košarci, ali bez Grangera na trojci sve će biti za nijansu slabije nego lani. Iako do jučer nisam dovodio u pitanje njihov plasman u playoff usprkos svim znakovima koji su ukazivali na pad, nakon prvog tjedna javile su se i prve ozbiljne sumnje.

27. PHOENIX SUNS (2470 bodova)

Lagan raspored, očajna obrana i loš napad. Obzirom na ovo prvo, ovo treće malo iznenađuje, ali u principu baš i ne kada znaš da je Beasley uzeo loptu u svoje ruke pored Dragića i Gortata, pa i Scole. Bezopasna momčad koja je barem mogla imati šarma da se odlučila držati Beasleya na lancu. Ovako, praktički postaju negledljivi usprkos solidnim napadačkim talentima udarne trojke (koja to nije). I da, gdje je nestao Dudley? Zar nije pametnije gurnuti ga na krilo (što mu je na kraju krajeva i prirodna pozicija), otvoriti mjesto na dvojci Brownu, a Beasleyu dati ovlasti da se napucava s drugim postavama kao šesti igrač? Da li je Gentrya uopće briga ili samo broji dane do otkaza?

28. BROOKLYN NETS (2340 bodova)

Uzorak je malen, ali potvrđeno je kako su strepnje o njihovoj obrani osnovane - u prvim utakmicama djelovali su katastrofalno i neuigrano. Također, skakački bi mogli biti slabiji od Bostona, posebice bude li Avery Johnson držao Humphriesa izvan parketa kako bi mogao otvoriti mjesta za još jednog revolveraša poput Watsona ili Brooksa. Obzirom na to kako je Deron skromno otvorio sezonu, gubljenjem lopti i lošim šutom (praktički je nastavio igrati u istom ritmu u kojem to radi već tri godine, zbog čega sam i upozoravao na mogućnost da nije kontekst glavni krivac za njegove lošije brojke, već isključivo pad njegove kvalitete), ne treba previše očekivati ni od njihovog napada. Dapače, obzirom da je Deron djelovao za korak sporiji nego smo navikli, javlja se mogućnost da je ozljeda o kojoj se šapće stvarna. A ovaj roster nema čime nadoknaditi za nijansu slabijeg Derona, ma kako veterani Johnson i Wallace djelovali solidno u napadu (a Wallace je već zaradio prvu ozljedu i prvu pauzu).

29. CHARLOTTE BOBCATS (2305 bodova)

Mike Dunlap došao je zbog obrane i težnje agresivnoj igri, ali za sada prve dividende isplaćuje napad. Brza tranzicija, skok u napadu i solidan broj ukradenih lopti donose Catsima lagane koševe, ali problem i dalje ostaje sve organizirano, bilo da se radi o napadu (koji prečesto završava Mullensovim pokušajima za tri) ili obrani (koja osim presinga ne nudi apsolutno ništa, a posebno su loši u rotaciji visokih igrača). Obzirom na roster, pomak s dna razlog je za slavlje.

30. DETROIT PISTONS (2100 bodova)

Čestitamo, nakon 5 utakmica Pistonsi su uvjerljivo najgora momčad lige, što potvrđuje čak i score. Raspored ih nije mazio što se tiče turneje po Zapadu na startu sezone, ali teško da su protivnici poput Kingsa, Sunsa, pa i Rocketsa u prvoj utakmici doma, nepobjedivi. Odnosno, ipak su nepobjedivi kada ne igrate obranu, ne skačete, nemate šutere koji bi olakšali život Monroeu i praktički nemate ni jednu vrlinu u igri. Nastave li ovako, dani Lawrenceu Franku trebali bi biti odbrojani.

27Oct/1217

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Progresija mlade jezgre Thundera nastavila se i u skraćenoj sezoni tijekom koje su Durant i društvo razinu pobjeđivanja digli za nekoliko postotaka, usput ostvarivši i pomak u napadačkom učinku, s pete na drugu poziciju. Iako su i dalje ostali jednako izolacijama sklon napad kao i ranijih sezona, ovaj put s uvjerljivo najmanje asista u ligi (godinu ranije manje od njih se dodavalo čak 6 momčadi, među njima i Miami), korak naprijed su napravili prvenstveno zahvaljujući eksploziji Jamesa Hardena, a, naravno, dijelom i zbog dodatnog sazrijevanja Duranta i Westbrooka.

Harden je dodatno povećao postotak slobodnih bacanja po kojem su ionako već bili bez premca u ligi (uvjerljivo prvi drugu godinu za redom), a, osim u gomili laganih koševa s crte, pomogao je u šutu za tri (iz slabašne tricaške prijetnje Harden ih je pretvorio u ozbiljnu dalekometnu momčad), ali i u organizaciji igre. Doduše, njegov doprinos u kreaciji nije se osjetio u samoj igri, obzirom da su uz najmanji broj asista u ligi igrači Thundera zajedno bili zaslužni i za najveći broj izgubljenih lopti (ovaj nevjerojatni podatak dovoljno govori koliko su dobri bili šuterski kad su uspjeli nadoknaditi dvije takve mane svog napada), ali se zato osjetio u dodatnom pritisku kojega je Thunder stvarao napadajući protivnike, ne više s dva vrhunska 1 na 5 talenta, već s tri. Takva situacija dovodila je obrane do ludila jer teoretski je nemoguće braniti tri legitimne triple threat opcije u jednoj navali (svaka zahtijeva udvajanje, a na parketu je samo 5 košarkaša).

Također, Hardenovo prisustvo donijelo je balans kojega lanjski napad oslonjen isključivo na Westbrooka i Duranta nije imao. Westbrookova evolucija u volume scorera Duranta je često ostavljala u sjeni (sjetimo se samo koliko puta smo u to doba kritizirali činjenicu da Durant nekoliko napada za redom ne dobije loptu). Obzirom da je Russ uz sve agresivniju potrošnju lopti bio i primarni playmaker, Oklahomi je očajnički nedostajao netko sposoban uzeti loptu iz ruku Westbrooku i dati napadu dodatnu opciju, a to su dobili u kombinaciji suludo učinkovitog šuta i sulude brade Jamesa Hardena. S njim za komandama, posebice u završnicama, Russ se mogao mirno posvetiti onome što radi najbolje – letenju po parketu, a Durant je mirno mogao igrati bez lopte znajući da je će dobiti svaki put kada poželi.

Sve skupa dovelo je do glavnog razloga zbog kojega je Thunder zaigrao u Finalu i razvio se u momčad dostojnu prstena, usprkos očitim limitima na obje strane lopte - naravno, govorim o postotku šuta. Durant je s 46% šuta iz igre skočio na 50%, Westbrook s 44% na 46, dok je Harden s 44% skočio na čak 50%, što je jednostavno neodrživo za beka (međutim, čak i da njegovi postotci padnu, ostanu li Durant i Westbrook na svojima, za Thunder nema brige).

Osim što su se fenomenalno nadopunjavali izmjenjujući se u trošenju lopte (što je u slučaju ovakvih talenta ravno asistiranju, samo prisustvo na parketu preostale dvojice trećem članu ostavlja 1 na 1 situacije koje ovaj lakoćom može riješiti), sjajno su i surađivali međusobno, posebice u dva aspekta igre. Prvi i najvažniji je svakako pozicioniranje na parketu, gdje se rijetko kada moglo vidjeti situaciju da se netko od njih sudara oko lopte, što smo npr. imali često prilike gledati u prvoj sezoni partnerstva između Jamesa i Wadea. Durant je bez problema bježao u kut kada bi Russ i Brada imali loptu na vrhu perimetra, jednako kao što bi ova dvojica zauzela svoja mjesta na strani bez lopte kada bi KD krenuo na dribling-ulaz. Svakako treba spomenuti i fantastičnu dva na dva igru Westbrooka i Duranta u pinch postu, gdje bi KD istrčao iz Russova bloka, dobio loptu i s vrha reketa zabio, za njega, zicer. Ova akcija je praktički bila njihovo glavno oružje tijekom cijele sezone, a, čak ni u playoffu, ni Lakersi ni Spursi za nju nisu imali rješenja.

I za kraj hvaljenja njihovog napadačkog talenta moramo spomenuti i luksuz kojega je Brooksu davala opcija korištenje igrača Hardenovih kvaliteta u ulozi šestog igrača. Pola lige voljelo bi vidjeti Hardena kao svog prvog čovjeka, a on je u Thunderu ulazio u igru krajem prve četvrtine, nakon čega bi napravio prednost protiv drugih postava koje su rijetko navikle igrati protiv igrača takve kvalitete. Složiti plan igre protiv ovakve napadačke moći mnogima je predstavljalo problem, što objašnjava zašto Thunderu nedostatak fluidnih akcija ili dublje klupe nije predstavljao problem u većini utakmica - kada imaš tri franšizna napadača (a ističem napadača jer ni jedan od velike trojke nije ni približno kvalitetan u defanzivi), imat ćeš i vrhunski napad, bez obzira tko ti bio trener i što igrao. Što samo potvrđuje tezu da je talent najvažniji sastojak svake momčadi. Uostalom, nema boljeg primjera od one 4 utakmice u nizu koje su dobili protiv Spursa, kada su razbili, po svim štreberskim parametrima, bolju košarkašku momčad. I to zato što su imali najvažniji sastojak NBA košarke na svojoj strani - višu razinu individualnog talenta.

Ono što je otežavalo još veći postotak pobjeda bila je obrana, koje je bila solidna, ali nikako šampionska. Brzina i dužina na svim pozicijama omogućili su Durantu i društvu da protivnicima maksimalno otežaju život – po postoku šuta iz igre, Oklahoma je bila rame uz rame s Bullsima, Celticsima i Sixersima. Međutim, za razliku od navedenih momčadi, u ostalim segmentima obrane bili su ispodprosječni – previše su faulirali, nisu krali lopte i loše su skakali u obrani dozvoljavajući protivnicima popriličan broj bonus napada.

Ovaj skakački dio je posebice bolan kad se u obzir uzme da je Durant imao više od 7 obrambenih skokova po utakmici, čime je preskočio Jamesa kao najbolji skakač među swingmanima (istina, obzirom da su i jedan i drugi odradili dobar dio minuta pod košem kao četvorke, taj prosjek je možda preuveličan, ali svejedno netko treba uhvatiti te skokove). I dok se Ibaku još i može opravdati za osrednji skakački učinak u obrani obzirom na sve što je napravio u napadačkom skoku, a i obzirom da je najčešće on taj koji izlazi iz reketa pokriti prostor, drugi visoki bio je problem cijelu sezonu.

Perkins je bio neprepoznatljiv u odnosu na ranija izdanja – puno je lakše podnijeti kao ga rupu u napadu ako barem skače, međutim, prošle sezone ni to nije bio slučaj, zbog čega je njegov loš utjecaj na momčad već postao dio legende (nesposobnost Perka da se odlijepi od parketa ukazuje na to da je cijelu sezonu vukao ozljedu prepona jer nema logike da netko u 26-oj godini preko noći izgubi skočnost). S druge strane, Collisonov manjak skokova u potpunosti se može pripisati prelasku 30-e.

I dok su slabašnu rotaciju pod košem još nekako i uspjeli sakriti protiv Lakersa (koji nisu imali rješenja za nisku postavu s Durantom pod košem, dok je s druge strane Perk protiv Bynuma imao prilike iskazati svoju jedinu preostalu vrlinu, a ta je guranje u niskom postu) i Spursa (koji i sami imaju slabosti pod košem, dok istovremeno na ostalim pozicijama ne mogu parirati atleticizmu Thundera), protiv Heata to nije bilo moguće. Jednostavno, James je dominirao nad Durantom, bilo pod košem, bilo na perimetru, a Bosh je, izvlačeći visoke Thundera iz reketa, dodatno kompromitirao njihov učinak. Dodaj još Hardenovo blijedo izdanje, dobrim dijelom zbog Wadeove i Jamesove obrane, i jasno je kako su u Finalu bili u podređenom položaju.

Jasno, da je kojim slučajem Brooks u potpunosti isključio Perkinsa iz rotacije, što bi bio potpuno logičan potez obzirom da Miami nema pivot centra s kojim se treba gurati, šanse Thundera bi možda bile nešto nešto veće, iako je iz ove situacije bespotrebno o tome govoriti, obzirom na način na koji su Wade i James u direktnim dvobojima nadigrali Hardena i Duranta. Međutim, taj ugovor s vragom između Perkinsa i Brooksa (Perk je potreban protiv Bynuma i Howarda ovoga svijeta, ali da bi ga imao spremnog za takvu situaciju, moraš ga držati kao dio rotacije cijelo vrijeme) mogao bi biti problem i u budućnosti, a Brooks se ne čini spremnim raskinuti ga.

I dok će Harden, Westbrook, Durant i Ibaka nesumnjivo iz utakmice u utakmicu izlaziti kao kvalitetniji igrači jer su jednostavno u takvoj fazi razvoja karijere, pitanje nad trenerom Oklahome i dalje ostaje otvorenim – radi li se o karakteru koji je spreman žrtvovati rezultat radi mira u kući ili o čovjeku koji je spreman žrtvovati mir u kući radi rezultata.

THIS IS NOW:

U ovom trenutku počinje susret mladih snaga Oklahome sa stvarnim životom. Do sada su bili zaštićeni kao djeca, uživali u igranju i budućnosti koja ih čeka, ali sada je vrijeme da se odraste. Poraz u Finalu protiv Heata definitivno je morao ostaviti ožiljke čak i na ovoj veseloj družini, a još veći izazov je situacija s Hardenom. Potpisati sada za manje novca i ostati dio ekipe, vrlo vjerojatno šampionske ekipe, ili čekati ljeto, uzeti negdje maksimum koji mu pripada i postupiti kao muškarac na kvadrat, rasni alfa mužjak? Da se razumijemo, obje odluke su legitimne, a izbor je samo na Hardenu. Kako god izabrao, za nekoliko dana znat ćemo odgovor, a o njemu će itekako ovisiti buduća snaga momčadi obzirom na sve ono što smo ranije rekli o Hardenovoj važnosti za njihov napad.

Njihova najveća prednost pred konkurencijom, mladost i energija, još uvijek predstavlja i njihov najveći problem, jer još uvijek više igraju hakl nego ozbiljnu košarku. Ali, dobra stvar svega je što nikada ne znaš kada će stvari kliknuti. Dok Lakersi imaju četvorku u kojoj su tri igrača s one strane karijere, dok Spursi imaju dva člana jezgre spremna za starački dom i dok Heat ima pola jezgre u naponu snage, ali i drugu polovinu u silaznoj putanji, četvorka Thundera, od prvog do zadnjeg, pored sebe ima strelicu koja pokazuje samo prema gore.

Ovakva moć bez problema može ove sezone nastaviti s lineranim progresom i ostvariti 60+ pobjeda i osvojiti naslov. Međutim, čak i s ovim stilom igre u kojem tri igrača dominiraju loptom i praktički su zaslužna za 65% svih postignutih poena, do izražaja ipak dolaze i slabosti ostatka rostera. Ibaka definitivno zaslužuje veću napadačku ulogu koja bi ga, paralelno sa sve boljim igrama u obrani gdje se već sada nameće kao jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi, lansirala u all-star konkurenciju, ali nakon njega jednostavno nema igrača na kojega se možete osloniti. Povratak Erica Maynora nakon ozljede pomoći će, ali prije svega zato što više neće biti potrebe za davanje minute gotovim igračima poput Fishera ili još nespremnim poput Jacksona. Harden je uzeo većinu minuta koje su godinu ranije išle Maynoru kako bi se Russa koristilo dalje od lopte, tako da previše prostora za njegovo uključivanje u rotaciju nema.

Ostatak top 8 rotacije je dobro poznat. Radi se o igračima koju su tu da bi dali ravnotežu svojom igrom u obrani, ali problem postaje, što osim Sefoloshe na boku, Perkins i Collison sve manje maskiraju svoje slabosti u napadu defanzivnim učinkom. Ukratko, velika četvorka će se zasigurno mnogo puta tijekom sezone uhvatiti kako osjeća da igra sama protiv svih. Međutim, kao što je trio iz Miamia dokazao, to ne mora biti ništa strašno, dok god si spreman preuzeti potpunu odgovornost. Što u slučaju Thundera znači prije svega poboljšati all-round učinak i malo više energije usmjeriti prema obrani.

PLUS:

Potpisali Hardena odmah, kasnije ili ga pak pustili da ode, Gromovi će ove sezone opet biti jedna od najuzbudljivijih ekipa u ligi. Nezustavljivi bek poput Westbrooka, nebranjivi šuter poput Duranta, neviđeni bloker poput Ibake, neviđeni spoj playa i strijelca poput Hardena čine jezgru koja ne može podbaciti, pa makar nad njima visili upitnici zbog budućnosti tako bitnog igrača.

Perry Jones samo povećava mladi potencijal koji čeka da eksplodira. Colea Aldricha na stranu, Thunder ne griješi na draftu, a to je odličan znak za razvoj Jonesa koji bi u idealnom scenariju mogao zamijeniti Perkinsa u rotaciji (i tako olakšati odluku o amnestiji). Iako se dvojac Ibaka-Jones ne čini idealnom kombinacijom pod košem, još jedan kompletan napadač koji se najbolje snalazi u spot-up situacijama učinio bi već do bola učinkovit napad neobranjivim zbog nezgodnih matchupa, ali i totalno nejasne podjele uloga. Ono, Westbrook i Ibaka idu na napadački skok, Harden razigrava, Durant istrčava iz bloka kao bek, a centar Jones stoji u kutu i čeka povratnu za pucati otvorenu tricu. Miamieva multi-pozicionalnost prema ovakvom bogatstvu čini se dječjom igrom.

Jasno, oba plusa mogu postati minusi ostanu li bez Hardena ili ne razvije li se Jones. A tu je i izvjesni Dwight protiv kojega perolaka kategorija pod košem na prolazi.

MINUS:

Klupa i raspodjela minuta. Za ovo prvo odgovoran je Presti, koji time ipak pokazuje da nije savršen. Perkins je relativno mlad, ali ozljede su ga prikovale za zemlju i učinile od njega nasilnika u reketu koji ne zaslužuje više od 15-ak minuta ovisno o matchupu (točnije, ako protivnik nema centra sposobnog igrati post up košarku, Perk može slobodno cijelu večer provesti na klupi). Maynor je dobar back-up play, ali način na koji svi pričaju o njemu kao o razlogu zbog kojega su lani izgubili je pomalo smiješan – Maynor je svakako plus u odnosu na Dereka Fishera koji više ni pod razno nije NBA igrač, ali je ipak back-up play, nikako ne dio idealne postave. Cook kao tricaš nije pokazao ništa, bivajući posebno iritantan zbog nekonstantnog šuterskog učinka. Sefolosha i Collison su solidni igrači zadatka, ali solidni igrači zadatka ne mogu sakriti rupe startera.

Što nad dovodi do Brooksa i rotacija. Spurse su dobili iracionalnim nadahnućem i energijom mladosti, na sličan način na koji su se obračunali s Lakersima. Protiv Heata to nije prošlo jer su ostali bez luksuza da imaju najboljeg igrača na parketu, a Brooks tu nije pomogao upornim odbijanjem da se prilagodi. Spoelstra je došao do naslova mijenjajući filozofiju igre bez ikakvog respekta tijekom ključnih utakmica, ne razmišljajući o posljedicama. Za to vrijeme Brooksu kao da je bilo najvažnije da se nitko od njegovih igrača ne osjeti povrijeđenim. Što znači da i trener Thundera treba napraviti isto što i igrači – odrasti. S tim da bi njemu dobro došlo i uzgojiti par testisa.

DENVER

THAT WAS THEN:

U prvoj punoj sezoni nakon Anthonya (iako zbog lockouta tehnički ni ona nije bila kompletna), Nuggetsi su nastavili gdje su stali godinu ranije. Vođeni Gergeom Karlom opet su imali jedan od najboljih napada lige, ali, problemi s ozljedama koji su prorijedili rotaciju na boku i pod košem, dodatno su uzdrmali slabašnu obranu bacivši je među najgore u ligi. Nuggetsi su bili loši praktički u svemu, od tranzicije do izolacije preko branjenja trica, dakle nije problem bio samo pick & roll ili zaštita reketa. Kako je Karl u Carmelovo doba imao solidne obrane, jasno je kako nije u pitanju nikakva filozofija igre, već su Nuggetsi zbog slabe rotacije pod košem često bili prisiljeni udvajati i pomagati na sve strane, a to je često ostavljalo otvorene šutere i previše prostora kojega je bilo lako eksploatirati.

Denver je imao sreće nabasati na draftu na ultimativnog podizača energije poput Farieda, a zatim i putem tradea dovesti McGeea te tako održati privid opasne momčadi pod košem usprkos odricanju od Nenea. Mučili su Lakerse energijom u prvoj rundi, ali bez konkretizacije - talent Gasola i Bynuma je pobjedio mladost, a pokušaji Lawsona i Gallinaria ipak nisu bili dovoljno konstantni da se nose sa strojem poput Kobea. I u tome je ležao najveći problem Denvera, jednostavno nisu bili spremni za nešto više obzirom na dob jezgre (koja objašnjava nedostatak konstante), ali i na njene očite limite - minijaturni bek poput Lawsona, prosječni atleta poput Gallinaria i izrazito specijalizirani visoki igrači poput Farieda i McGeea jednostavno nisu garancija vrhunskih rezultata. Okupljeni u momčad definitivno imaju potencijala, ali individualni limiti su i dalje prisutni.

THIS IS NOW:

Godinu i pol nakon tradea Carmela Nuggetsi su kompletirali novu jezgru. Svaka čast na ulovu poput Gallinaria i sjajnim odlukama na draftu s Lawsonom i Fariedom, ali tek dovođenjem McGeea i ovoljetnom krađom Iguodale dobili su ljude koji imaju potencijal mijenjati tijek utakmice,. Drugim riječima, ovi Nuggetsi na papiru nisu ništa lošiji od onih s Carmelom i Billupsom, a te momčadi su lakoćom prelazile preko 50 pobjeda.

Ipak, da bi ih se moglo staviti u istu rečenicu s ranijim Karlovim ekipama, morat će realizirati taj potencijal, a tu na scenu stupaju Gallinari i McGee prije svih. Kao i kolega iz divizije Batum, Danilo će imati dovoljno prilike da se potvrdi kao jedno od top krila lige, u čemu mu prisustvo Iggya i gomila igrača u rotaciji poput Chandlera i Brewera ne bi trebalo stajati na putu (ova potonja dvojica ne igraju bitnu ulogu u planovima osim kao trade masa). Iggy može igrati obje swingmanske pozicije, a i njegova uloga je prvenstveno obrambena, tako da on neće smetati Gallinariu da napreduje kao kreator i strijelac, što je preduvjet da se ovaj Denver bori za nešto više od polufinala konferencije.

Dok bi se Gallinari trebao pobrinuti za prvu opciju u napadu, McGee pak mora donijeti stabilnost pod košem, jer bez pravog centra u sredini, sav Iggyev trud neće pomoći da se Nuggetsi nametnu kao išta više od solidne obrambene momčadi. Čovjek je u ligi 4 sezone tijekom kojih se nametnuo kao najbolji bloker nakon Ibake. Dobar je skakač s potencijalom da postane još bolji, a minus njegove igre u obrani isti je kao i kod većine mladih petica ispod 25 godina – nema pojma kada treba izaći na zatvaranje, a kada ostati u reketu, odnosno kako braniti pick igru, a kako odigrati 1 na 1.

Karlova trka, rotacije i agresivnost, donosit će rezultate po defaultu, a podignu li Iggy i McGee obranu, Denver može biti stvarno opasan. Jedini problem koji bi se mogao javiti, a koji je vrlo lako zanemariti, nedostatak je Ala Harringtona koji je lani bio prvi tricaš momčadi. Lawson, Iggy i Gallinari ubacit će svoju kvotu i Denver definitivno šuterski neće biti loš, ali Harrington nije samo bio najubojiti šuter na rosteru, već i čovjek koji je širio obranu na drugoj strani upravo da bi vanjski igrači imali više prostora za juriše u reket. Bez njega na parketu bit će previše situacija u kojima će protivnici jednostavno zatvoriti sredinu jer više nema visokog igrača Neneovih kvaliteta koji može primiti loptu u post up situaciji i učniti nešto s njom.

Ipak, previše se toga treba poklopiti da bi postali izazivači. Lawson i Gallinari moraju nastaviti napredovati, pri čemu je najvažnije da postanu još ubojitiji šuteri kako bi sakrili Iguodaline skromne brojke u realizaciji, ali i bolji kreatori za sebe i druge kako bi se mogli nositi s postavljenim obranama pri isteku vremena na barem približno učinkovit način kako to rade u ranim sekundama napada. Iggy ima iskustvo igre kao primarni play u napadanju postavljenje obrane, ali to ne znači previše obzirom da ni jedan napad Sixersa s njim u glavnoj ulozi nije završio plasiran bolje od 17. pozicije po učinku. Mogu pokušati kopirati napad Oklahome izvedbom i stilom igre u kojem će dijeliti loptu između tri vanjska igrača, ali, bez idealnog širenja obrana, teško da će moći kopirati njihovu šutersku učinkovitost.

Međutim, Iggy, Lawson i Galinari su ipak manji problem. Dok Karl diše, Nuggetsi će imati top 5 napad, ali obrana je još uvijek pod velikim upitnikom. Iggy će svakako pomoći da se iz donje trećine digne u gornju polovicu, u to nema sumnje obzirom da će uništavati najbolje protivničke strijelce na boku, ali dok ne zatvore reket neće ih se moći smatrati izazivačima. Taj epitet dobit će tek kada Faried i McGee energiju uspiju pretočiti u funkcionalnu obranu .

PLUS:

Fantastična razina energije duž petorke, a posebice na vanjskim pozicijama.

Izuzetna petorka, izuzetna klupa, izuzetna prednost domaćeg parketa koju brzi stil igre dodatno potencira i, možda i najvažnije, izuzetan trener koji izvlači maksimum iz svega ovoga. Poklopi li se sve kako treba i zaigraju li malo bolju obranu u tranziciji i izolacijama (što bi trebao odraditi Iggy), biti će u rangu Thundera i Spursa po količini pobjeda koje će gomilati.

MINUS:

Nedorečena unutarnja linija.

Ovoga ljeta se pričalo o tome kako je JaVale dodao svom arsenalu gomilu pivot poteza i to je super, ali za napad poput Denvera njegov učinak u napadu manje je bitan. Zabio horokom ili nakon odbijanca, McGee pored Lawsona, Galinaria i Iggya neće biti više od sporedne opcije. Umjesto što je s Haakemom radio na napadu, možda bi mu bolje bilo da je proveo ljeto s Tysonom Chandlerom.

Fariedova neodlučnost u pick igri i nedostatak centimetara u reketu dodatan su uteg. Čovjek je u principu vanserijski koristan gargabe man koji trpa koševe i skuplja skokove suludim intenzitetom, ali fokusiran isključivo na brže, više i jače, zanemaruje igru koja ipak ima više brzina. Dok je mlad i ima fizikalije može sakriti manjak centimetara, stoga i treba što prije naučiti kombinaciju obrane i šuta s poludistance, jer inače ga s gubitkom eksplozivnosti čeka ne baš ugodna košarkaška starost.

Koufus i Mozgov solidna su tijela koja će također zabiti i skočiti, ali daleko su oni od atleta koje mogu čuvati reket. Randolph je pak atleta, ali taj još nije shvatio što mu činiti u napadu, a kamoli obrani, tako da od sve trojice ne treba očekivati previše. Tu i tamo će bljesnuti, ali budućnost Nuggetsa zapisana je u skupom ugovoru kojega su dali JaValeu i koji tek treba opravdati.

MINNESOTA

THAT WAS THEN:

Dolazak Adelmana i očekivani napredak Lovea obećavali su donijeti nešto vedrije tonove u tmurni Minneapolis, ali na kraju su stvari ispale bolje nego su se nadali i najveći optimisti. Love je ne samo napredovao, već se nametnuo kao najučinkovitija četvorka u ligi (namjerno izbjegavam koristiti epitet najbolja zbog Kevinove loše obrambene igre, kao i tek solidne realizacije u postu koju je nadoknadio fantastičnim brojkama s najvažnijih pozicija u košarci – linije slobodnih i trice), a ovaj put je imao i pratnju. Rubiu je trebalo desetak utakmica da se privikne na NBA stil igre i zaboravi na sve traume Eurolige, a od nikuda se pojavio i Tiranosaurus Pek - masivni crnogorski centar fauliranje i izgubljene lopte zamjenio je trpanjem u reketu i skokovima, ostvarivši tako jedan od najvećih skokova u kvaliteti prikazane igre u drugoj sezoni u odnosu na prvu ikada zabilježen.

Sa svojom tročlanom jezgrom i kompetentnim trenerom koji je vrlo brzo uočavao trendove i prilagođavao igru i rotaciju talentu kojega je imao na raspolaganju, Wolvesi su na pola sezone bili u lovu na playoff. Tada je Rubio naletio na Bryantovo koljeno i sredio ligamente vlastitoga, a nedugo nakon toga tijelo je počelo izdavati i Pekovića i Lovea. Vrlo brzo pao je zastor na jednu izuzetno zanimljivu i zabavnu sezonu, zabilježenu uostalom i mojim lanjskim praćenjem svih 66 utakmica, ali usprkos tome ostao je dojam kako Wolvesi nakon dugo, dugo vremena, opet imaju budućnost, makar im rok za ostvariti je nema standardan datum trajanja zbog Kahnova produženje s Loveom na samo 3 sezone umjesto na 5.

THIS IS NOW:

Prvo treba istaknuti kako Loveova ozljeda mijenja raniju IOR projekciju po kojoj su Wolvesi sigurna playoff momčad sa scoreom 45-37. Love će po većini stručnih procjena propustiti nešto manje od trećine sezone, a oduzimanje njegovih brojki iz prognoze i zamjena istih s onim što bi trebale ostvariti zamjene, baca Wolvese u borbu za osmo mjesto s Dallasom i Jazzom. Naknadnim izračunom, bez Lovea (nedostatak Rubia je već uračunat u prvotnu projekciju) Wolvesi će u ovom periodu imati od 4 do 6 pobjeda manje, što je ogroman udarac, ali ne i nepremostiva prepreka.

Naime, jednom kada se konačno okupe i ako pritom izbjegnu dodatne komplikacije, Wolvesi predvođeni dvojcem Love-Rubio mogu itekako nadmašiti prvotna očekivanja. Recimo da se nakon all-stara već kompletna momčad sa svima u formi konačno uigra, što obzirom na mnoga nova lica treba uzeti u obzir. Teoretski do playoffa imaju dovoljno vremena da ritmom pobjeda rezerviranim za momčadi koje smatramo izazivačima nadoknade zaostatke. Nadmašiti projekciju u drugom dijelu sezone izvedivo je kada se imaš za što boriti, a pri tome im može pomoći i nejasna situacija glavnih protivnika. Dirk je svojom ozljedom u sličnom stilu unazadio šanse Dallasa, a Utah bi se mogla naći u situaciju u kojoj će ih odlasci Jeffersona ili Millsapa oslabiti baš u trenutku kada bi Minnesota trebala biti najjača.

Također, ne treba zanemariti dubinu Wolvesa koja se iz lanjske katastrofe pretvorila u jednu od boljih u ligi. Već smo utvrdili da će Rubiov izostanak sasvim solidno pokriti Barea i Ridnour, dok bi Loveov dobrim dijelom mogao maskirati Derrick Williamsa, lani drugi pick drafta. Iako je u rookie sezoni podbacio i to dobrim dijelom baš zato što se nije idealno nadopunjavao s Loveom zbog čega nije mogao do minuta, Williamsova kombinacija skočnosti i šuta mogla bi Adelmanu omogućiti barem da ne mijenja plan igre, ako već ne možemo očekivati da itko nadoknadi Kevinove brojke.

Što se ostatka rostera tiče, sve djeluje spremno pratiti Lovea i Rubia jednom kada se vrate. Prognozirati Pekovićev učinak obzirom na mali uzorak nije zahvalno, ali teško je zamisliti da se nakon lanjske eksplozije njegove igre mogu vratiti na one iz rookie sezone. Pek je real deal, što bi im moglo spasiti sezonu.

Rotacija na bokovima pak glavni je razlog ovogodišnjeg optimizma. Kahn je zamijenio 4 ispodprosječna NBA igrača (Beasley, Ellington, Johnson, Webster) profesionalcima poput Kirilenka, Budingera, ali i potencijalno višestruko isplativim rizicima poput Roya i Shveda. Iako upitnici stoje nad Royevim koljenima, obzirom na ono što bi trebao zamijeniti, Roy na trećini nekadašnje snage bit će sasvim dovoljan da ova momčad osjeti razliku.

PLUS:

AK-47 će od prvog dana biti Adelmanov ljubimac. Čovjek koji se školovao u flexu Jerrya Sloana i Davida Blatta sjajno će se uklopiti u svaku motion offense akciju koju Adelman uključi u napad, a ove godine bi ih moglo biti više nego lani upravo zbog Kirilenka. Iako je prešao 30-u, Rus i dalje u nogama ima all-round genijalnost, a igra u sistemu koji mu odgovara samo će pomoći da ona izađe na površinu. Inače, AK je samo jedan od gomile odličnih poteza kojima je Kahn pojačao rotaciju, čime je dokazao, osim da je notorni rasist, i da je u stanju napraviti posao kako treba. Budinger, Roy, pa i Shved, čiju dribling-penetracija igru treba držati na oku, pravo su bogatstvo u odnosu na lanjsku situaciju i zasigurno će pomoći da se period bez Rubia i Lovea preživi sa što manje deprimirajućih šokova.

MINUS:

Bijelci ne znaju skakati, ali znaju kupiti skokove, što dokazuju Peković i Love. Međutim, znaju li se kretati dovoljno da zaigraju poštenu obranu? Teško, što znači da će zaštita reketa Minnesoti dugoročno predstavljati najveći problem. Također, davanje novca na sve strane osudilo je Wolvese na potragu za instant uspjehom. Ovo što imaju - imaju. Možda će to biti dovoljno za priključiti se Denveru i Mephisu kao potencijalnim plutajućim minama, ali teško je uočiti put kojim bi trebalo ići da se posloži potencijalni izazivač. Pogotovo zato što im, obzirom na stadij karijere Kirilenka i Roya, a i Loveov kratki ugovor, teško na raspolaganju ostaje više od dvije do tri sezone prije novog rebuildinga u hodu.

UTAH

THAT WAS THEN:

Jedno od ugodnijih iznenađenje skraćene sezone bila je efikasnost Jazza u napadu, efikasnost koja je momčad u rebuildingu, s puno mana u obrani, lansirala u playoff prije predviđenog roka. Bazirajući sve na igri kroz post preko Millsapa i Jeffersona, Utah je sakrila nedostatak trice i rješenja na vanjskim pozicijama skočivši s 13. na 6. poziciju u napadačkom učinku. I dok su Big Al i Millsap igrali karijere života na jednom kraju parketa, u obrani je njihov manjak visine i brzine zadržao Jazz među lošijim obranama lige, što im nije smetalo da preskoče upitnu kemiju Rocketsa i tanku rotaciju Sunsa u lovu na osmu poziciju.

Osim sjajne kombinacije visokih, sposobne igrati licem i leđima košu na obje pozicije, zbog čega ih je bilo gotovo nemoguće braniti, Jazzu je potrebni poticaj dala i izuzetna klupa predvođena mladom jezgrom, na kojoj svakako treba istaknuti Derricka Favorsa koji je, automatski po ulasku na parket, jednu lošu obranu, ovisnu o faulu kao osnovnom sredstvu čuvanja reketa, pretvarao u prosječnu defanzivnu družinu.

Trener Corbin u svojoj prvoj cijeloj sezoni na klupi nije nastavio samo promovirati Sloanovu filozofiju faula kao legitimnog obrambenog sredstva, već je nastavio i s ignoriranjem mladih igrača. I dok se zbog kvaliteta Jeffersona i Millsapa još i može opravdati Favorsova skromna minutaža, kao i to što je Kanter dobio jako malo prilike dokazati se kao izuzetan skakač, teško je razumjeti ignoriranje Aleca Burksa na račun veterana poput Bella i Howarda, pogotovo jer je golom oku bilo jasno kako Burks lakoćom ulazi u reket, dok dva spomenuta veterana nisu mogla pošteno ni potrčati.

Ipak, Corbin se iskupio zbog promoviranja Haywarda u nezamjenjivi dio startne petorke, pri tome svjesno gurajući starosjedioca Milesa u sjenu. I Miles i Bell tijekom sezone su zbog minutaže došli u sukob s Corbinom, ali njihovi vapaji nisu ostavili većeg traga obzirom da je bilo jasno kako mladost Jazza polako, ali sigurno, preuzima kontrolu nad sudbinom franšize. Podatak da je nakon metle Spursa u prvom kolu, koja je jasno ukazala na realnu poziciju dvojca Millsap-Jefferson u NBA svemiru (dužno poštovanje obojici, ali Timmy je u stotoj godini još uvijek dominirao u reketu na oba kraja parketa), jedina stvar o kojoj se pričalo Favorsova igra u obrani, dovoljno govori. Iako su ostali kratki za potencijalna dva lutrijska picka koja su mogla krenuti u njihovom pravcu da Warriorsi nisu tankirali i da su sami bili manje uspješni u završnici, Utah je trenutno toliko dobro pozicionirana da im nikakvi detalji ne mogu pokvariti sunčanu prognozu.

THIS IS NOW:

Naime, Jazz u novu sezonu ulazi s mladom jezgrom već spremnom preuzeti rezultatski teret na sebe, a pri tome imaju na raspolaganju više od pola salary capa za slaganje dugoročnog plana. Millsap i Jefferson su u zadnjim godinama ugovora i mogu poslužiti kao mamci za dovođenje novih mladih nada ili draft pickova, ili pak mogu ostati kao dio nove generacije u svojevrsnoj ulozi mentora koju su lani tako sjajno odrađivali.

Točnije, samo jedan od njih može ostati obzirom da ove sezone primarni zadatak Jazza mora biti promoviranje Favorsa u startera i ključnog čovjeka pod košem. Koliko god sadašnji dvojac bio talentiran, činjenica je da njihov učinak na parketu ne garantira vrhunski rezultat, što jasno ukazuje i lanjska sezona, točnije 8. mjesto u playoffu i 19. obrambeni učinak u ligi. Favors možda nikada neće imati tako sjajne napadačke brojke kao dva trenutna veterana-konkurenta, ali njegov učinak na igru se ne vidi toliko u box-scoreu koliko u rezultatima. Jednostavno, takav obrambeni potencijal ne raste na grani i Jazz ga mora maksimalno iskoristiti, što znači da je došlo vrijeme da se 20-ak minuta po večeri pretvori u barem 30-ak.

Favors donosi idealnu kombinaciju za visokog obrambenog specijalca jer ima masu i visinu za zatvoriti sredinu, a ujedno je dovoljno pokretljiv i brz da igra obranu na perimetru. Ovakav profil igrača neophodan je ako planirate imati uspješnu momčad, a njegova svestranost omogućit će Jazzu da do kraja kalkulira s trošenjem salary capa. Favors može jednako uspješno igrati i pored Millsapa i pored Jeffersona (njegove brojke u obje kombinacije bile su identične), a možda je još važnije da ništa slabiji učinak nije ostvarivao ni pored Kantera, tako da je rješenja gomila i svako je dobro.

Uz Favorsa, kao budućnost Jazza nametnuo se i Hayward svojim all-round učinkom i sposobnošću da igra sjajnu obranu na obje bočne pozicije, a Kanterov skakački potencijal i Burksova kreativnost u slash igri u najgorem slučaju dat će im dvije vrhunske opcije s klupe. Kako Kanter ima i pedigre i fizikalije, a i u rookie sezoni se već nametnuo kao koristan igrač usprkos mizernoj minutaži, njega je vrlo lako zamisliti i kao startera, što dodatno olakšava situaciju s veteranima – čak i u najgorem slučaju, a taj bi bio da ih izgube bez da zauzvrat dobiju išta osim ponekog picka, Jazzeri se s takvim mladim visokim dvojcem nemaju čega bojati.

Svjetlu budućnost koju donose već posložene kockice na rosteru i više nego ugodno stanje na salary capu, dodatno pojačava i budući pick Warriorsa koji ove godine ima top 6 zaštitu, što znači da će Utah ovaj put ostati bez svog picka samo u slučaju totalnog kolapsa Currya i Boguta (što, nažalost, nije isključeno). Dodaju tu eventualni pick kojega mogu dobiti za Millsapa ili Jeffersona i jasno je kako Jazzu ni idućih sezona neće nedostajati jeftinih, a kvalitetnih opcija.

I dok planiraju dugoročni uspjeh, u Utahu nisu zaboravili ni na sadašnjost, ispravivši preko ljeta dva najveća minusa lanjske rotacije – nedostatak šuta za tri i nedostatak kvalitetnih igrača na boku. Dolazak dvojice Williamsa, Mauricea i Marvina, trebao bi zaokružiti petorku i dati balans potreban za još jedan lov na playoff. Marvinova dužina bi uz Haywarda trebala predstavljati problem protivnicima na boku, što bi uz više minuta Favorsu pod košem konačno obranu Jazza trebalo lansirati u sredinu.

Novopronađena tricaška snaga pak trebala bi dodatno širiti reket za high-low majstorije Millsapa i Jeffersona u postu, a usput i sakriti sve Favorsove slabosti u napadu, posebice manjak šuta. Dva Williamsa i Foye, uz Haywarda, omogućit će Corbinu da cijelo vrijeme na parketu ima unutar-van balans o kojemu je lani mogao samo sanjati. Također, tu je i opcija korištenja Millsapa na trojci i igranja s ogromnim frontcourtom, koja se lani pokazala kvalitetnom, iako se u principu ne radi o ničemu drugom nego o triku zbog potrebe da se pronađu minute za Favorsa.

PLUS:

Tri pridošlice lani su zajedno zabile više trica (278) od ukupne momčadi Jazza (273), što će bez sumnje biti ogromna kratkoročna pomoć. Dugoročno, najveći plus je definitivno sjajno odrađen rebuilding u hodu i mlada jezgra koja budi nadu da će Jazz još dugi niz godina boraviti u samom vrhu Zapada. Posebice je bitan Favors - u ligi u kojoj vladaju vanjski igrači i u kojoj se iz dana u dan potvrđuje značaj visokih igrača kao obrambenih majstora koji moraju biti u stanju braniti reket i rotirati se do linije za tri, Favorsova pokretljivost daje im šansu da jednoga dana imaju obranu u rangu onih kojima zapovijedaju Chandler, Garnett ili Howard. Drugim riječima, dostojnu lova na naslov.

MINUS:

Playmakerska pozicija u ovoj fazi prijelaza još uvijek nije dovoljno pokrivena. Williams i Foye su prije svega combo bekovi sposobni kreirati isključivo za sebe, daleko su najučinkovitiji u spot up situacijama, dakle nakon što je netko već zavrtio akciju za njih. Jedina dva prava playa trenutno na rosteru su lanjska druga i treća opcija, veterani Watson i Tinsley, koji su još u prošloj sezoni lošim šuterskim i obrambenim učinkom otežavali život svima oko sebe.

I dok je na jedinici problem manjak talenta, na ostalim pozicijama mogao bi to biti višak. Od viška glava na boli, ali Jazz ima sudar generacija. Jednu veteransku, koja se bori za novi ugovor i drugu mladu koja želi minute. Ta potreba za fabriciranjem minuta lani je dovela do toga da Corbin koristi Millsapa kao trojku, što se pokazalo uspješnim eksperimentom zbog slabe rotacije na boku.

Kako je dolaskom Williamsa krilo sasvim solidno pokriveno, eventualno korištenje postave s Millsapom tijekom dužeg perioda više nema košarkaškog uporišta jer Millsap nije vanjski igrač ni brzinom ni šutom da bi odradio takvu ulogu na razini na kojoj to radi pod košem. Gurati njega na trojku bili bi rasipanje resursa, a Jazz se čini kao zadnja franžiza kojoj tako nešto pristaje.

Doduše, s Corbinom nikada ne znaš. Njegova sklonost da nesuvislo koristi igrače možda mu je i veći problem nego sklonost konfliktu, pa će biti zanimljivo vidjeti može li ova gužvetina pod košem proći bez problema. Ako ništa drugo, bez Bella, Milesa, Howarda i sličnih nepotrebnih likova u jednoj mladoj momčadi (mislim, zar Al i Paul nisu dovoljni kao veterani), barem će Burks dobiti minuta koliko zaslužuje. Osim ako ga ne blokira Millsap pod izlikom da negdje mora igrati.

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Lanjsko izdanje Portlanda najlakše je opisati kroz dr. Jekyll & mr. Hyde analogiju. Krenuli su Blazersi u sezonu punom parom, ostavljajući dojam izazivača, a ne samo solidne playoff momčadi. Secirali su protivnike energijom u obrani, posebice presingom na loptu, te izuzetnom efikasnošću u napadu, posebice novopronađenim osjećajem za kontre i tranzicijsku igru, što je bio ogroman pomak u odnosu na ono što smo imali prilike gledati ranijih godina od pedantnih momčadi Natea McMillana.

Ali, onda je uslijedio pad kakvoga nikakva objektivna analiza ne može objasniti. Blazersi kao da su popili napitak koji ih je iz košarkaškog stroja najviše kategorije pretvorio u haklersku bandu koja samo čeka isplatu dnevnica. Iako teze da je McMillan izgubio doslovno svaki kontakt sa svlačionicom mogu poslužiti kao racionalno objašnjenje razloga pucanja jedne momčadi, način na koji su Blazersi promjenili karakter usred sezone, a bez da su drastično mijenjali razinu talenta, šok je sistema kakav samo još jednom podsjeća na to koliko je kontekst ranjiv i podložan mnogim neopipljivim utjecajima.

Raspad jedne generacije, koji je doveo do čišćenja svlačionice i uprave, na simboličkoj razini bio je potreban, jer se Blazersi nikada zapravo nisu pomirili s idejom o gubitku potencijalne šampionske jezgre. Ozljede su im definitivno uzele Roya i Odena tijekom lockouta, a takvu razinu talenta jednostavno nije bilo moguće nadoknaditi krpanjem rostera veteranima poput Millera, Feltona, Smitha, Thomasa, Crawforda ili Wallacea. Umjesto prihvaćanja sudbine, par sezona pokušavali su zadržati status momčadi čije vrijeme dolazi, da bi ih na kraju stvarnost ipak sustigla i natjerala na promjenu kursa.

THIS IS NOW:

Fascinatno je da Blazersi usprkos svemu ni sami još ne znaju kojim bi to kursem trebalo krenuti. Pokušaj da ovog ljeta dovedu Roya Hibberta jasno ukazuje na želju da se pod svaku cijenu izbjegne izgradnja nove jezgre, odnosno da se potrošnjom maskira niz loših poteza i, prije svega, loše sreće. Međutim, kako je Hibbert bez previše razmišljanja ostao u Pacersima, planovi su se ipak okrenuli prema rebuildingu, makar se on odvijao u hodu.

Iako teoretski u Aldridgeu imaju temelj, a u Batumu i Matthewsu dva solidna nosiva zida, Blazersi su mudro odustali od daljnjeg dovođenja osrednjih veterana sa skupim i dugim ugovorima, vjerojatno s namjerom da iduće godine pokušaju iskoristiti prostor na salary capu za lov na nekoga novog Hibberta, dakle igrača s potencijalom da se pridruži spomenutom trojcu kao nositelj igre.

Stoga su u novu sezonu ušli s veteranima upitne NBA kvalitete poput Pavlovića, Pricea, Jeffriesa i Hicksona. Dati dobar dio rotacijskih minuta ovakvim imenima definitivno nije garancija ozbiljnih rezultata, ali poanta je da se radi o rentanju njihovih usluga na jednu godinu, rentanju koje bi se iduće sezone moglo pretočiti u jedno pravo pojačanje.

Uz tročlanu jezgru na jednoj strani i ovu hrpu plaćenika na drugoj, treći dio rostera čine igrači na rookie ugovorima, njih 8, od čega ih je čak 5 novaka, što jasno ukazuje da je jedan od planova ove sezone pokušati kroz vlastiti sistem promovirati ponekog mladog igrača koji bi u budućnosti mogao biti važan dio momčadi. Davanje popriličnog dijela minuta igračim u ovako mladoj fazi karijere tipično je za momčadi u potpunom rebuildingu, a Blazersi se nadaju uspješno žonglirati između jezgre u naponu snage i razvoja mladih igrača, pri tome zadržati relativno fleksibilan salary cap i već dogodine ostvariti značajan napredak. Za održavanje ovog balansa i realizaciju poprilično zahtjevnog plana bit će zaduženi novi GM Olshey (stigao iz Clippersa kao učenik Mikea Dunleavya, što u mojoj knjizi nikada neće biti plus) i novi trener Stotts (Karlov učenik koji striktno kopira mentora baveći se uglavnom napadom).

Puno više šansi za ostvaranje ovakvih ciljeva imat će nametne li se njihov šesti pick drafta kao legitimni NBA igrač. Praktički, ova sezona, a dobrim dijelom i budućnost, ovisi o Damianu Lillardu. Nametne li se on kao dugoročno rješenje na jedinici, teoretski Olshey dogodine može potpisati Paula Millsapa i tako u ekspresnom roku okupiti novu petorku sposobnu loviti playoff (između svih slobodnih igrača spominjem njega čisto zbog toga što mu je prije nekoliko godina malo nedostajalo pa da postane Trail Blazer, a i zato što nije max igrač već spada u skupinu ispod, što je bitno obzirom da Blazersi već imaju Aldridgea i Batuma na masnim ugovorima i teško si mogu priuštiti još jedan osim ako ne misle igrati bez klupe).

Međutim, svi znakovi ukazuju na to da će Lillard teško u prvoj sezoni ostvariti učinak u rangu jednog Kyriea Irvinga. Njegove brojke, stil igre i pedigre navode na rookie sezonu puno bližu onome što je lani prezentirao Brandon Knight, koji je u Pistonsima također od prvoga dana imao odriješene ruke, ali nije prezentirao razinu igre ni približno sličnu onome što je prezentirao Irving. Bacimo li pogled samo na IOR razliku, Irving je bio bolji za 49 bodova – Knight je završio rangiranje NBA igrača s 20, a Irving sa 69.

Obzirom da je Lillard iskazao puno manje problema oko kreiranja šuta za sebe i druge na NCAA razini od Knighta, a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je Lillard godinu stariji iako dolazi u ligu godinu kasnije, on bi se trebao naći negdje između ove dvije krajnosti koje možemo okarakterizirati kao krajnja efikasnost (Kyrie) i krajnja ne-efikasnost (Brandon), ali ipak nešto bliži lošijoj opciji zbog velike potrošnje koja mu ne gine obzirom na to da će većinu vremena imati loptu u svojim rukama i da praktički nema alternative na rosteru.

Krpanje pozicije drugog visokog čekati će, dakle, iduće ljeto, iako nema sumnje kako će Blazersi dati dovoljno minuta i svom drugom lutrijskom picku da se dokaže kao eventualni igrač na kojega mogu računati u budućnosti. Myers Leonard ima visinu i snagu za NBA peticu, ali u rookie sezoni takav profil igrača obično muku muči uopće s tim da ostane na parketu zbog nesnalaženja u obrani. Kako ni jedan vanserijski atleta poput Dwighta nije naučio igrati obranu tijekom prvih nekoliko sezona, realno je očekivati da će Leonard tijekom prve sezone uglavnom skupljati osobne. Momak je imao solidne brojke za jednog bijelog centra prilikom mjerenja atleticizma, ali, obzirom na slične lutrijske projekte poput Arauja i Aldricha, doza skepse prema njegovom utjecaju na budućnost franšize svakako je dobrodošla.

I dok će razvoj rookiea biti u prvom planu, nikako ne treba zanemariti ni partije koje će pružati veterani. Aldridge se lani potvrdio kao jedan od najboljih all-round visokih u ligi, legitimni all-star kandidat kojega samo skromni skakački učinci drže podalje od franšizne role koja je u današnjim Blazersima isključivo njegova. Matthews bi se uz dodatni prostor mogao nametnuti kao jedna od najboljih 3&D opcija u ligi, a Batum bi mogao eksplodirati kao strijelac i izboriti poneku all-star nominaciju.

U svakom slučaju, sva trojica ulaze u najproduktivniju fazu karijere i bit će zanimljivo pratiti kako se snalaze u ovom čudnom kontekstu rebuildinga koji to nije. Nije tajna da upravo LMA drži budućnost Blazersa u svojim rukama i da će o razvoju njegove igre, ali i o zadovoljstvu radom uprave, ovisiti plafon novih Blazersa (ove godine će po prvi puta biti sam u sredini, bez barem Cambya da mu čuva leđa, što znači da će morati ponijeti veći teret nego ikada ranije, posebice u obrani).

PLUS:

LMA je jedan od najkompletnijih visokih igrača u ligi. I dok je prava šteta gledati ga u ovakvom gubitničkom okruženju tijekom najboljih godina karijere, njegovo prisustvo daje Blazersima nadu u instant oporavak – samo treba pogoditi s par novih draft pickova i ponekim veteranom i već kroz jednu godinu gubitništvo može ponovno postati nada.

MINUS:

Sklonost Paula Allena da se baci na glavu u prazan bazen uvijek će visiti nad odlukama franšize, iako se ovom prilikom pokazao dovoljno staloženim izbjegavši npr. dovođenje Jasona Kidda, Ramona Sessionsa, Eltona Branda i igrača sličnog profila. Međutim, dok on vreba nad svakim potezom GM-a i trenera, čovjek nikada ne zna mogu li Blazersi posvetiti jednu godinu rebuildingu bez naglih poteza, a kamoli dvije ili više.

Pokušaj davanja maxa Royu Hibbertu jasno ukazuje na stvarne želje uprave, pri čemu u Portlandu zaboravljaju na jednu bitnu stvar, a ta je da nemaju ni približno širok izbor mogućnosti kao npr. divizijski im konkurent Jazz. Miks veterana i mladih snaga je sličan u teoriji, ali Blazersi tek trebaju stvoriti svoju mladu jezgru, a i njihova salary cap situacija je puno manje rastezljiva - Aldridge, Batum i Matthews jedu više od pola capa i teško je zamisliti da u takvim uvjetima mogu dovesti max igrača.

Praktički, Blazersi nemaju prostora za grešku misle li odraditi ovu stvar u hodu. Naprave li samo jedan promašaj (pokaže li se Lillard nedovoljno dobrim, pretplate li krivog veterana), čeka ih puno gore razdoblje od ovoga trenutnog. Vrlo moguće i razdoblje u kojem će se morati odreći Aldridgea i tako se oprostiti od zadnje poveznice s šampionskom generacijom koja nikada nije dobila priliku to postati.

26Jul/122

30 FOR 30: OKLAHOMA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 47-19

MVP: Kevin Durant

X-faktor: James Harden

U skraćenoj post-lockout sezoni Thunder se potvrdio kao momčad šampionskog dometa, a njihova putanja uspjeha školski je primjer razvoja jezgre. Od kada su 2009. okupili svoju veliku četvorku, ovako je izgledao njihov uspon:

- 2010. score 50-32, prvi krug playoffa, 12. napad lige

- 2011. score 55-27, drugi krug playoffa, 5. napad lige

- 2012. score 47-19 (preračunato u punu sezonu to bi iznosilo 59-23), Finale, 2. napad lige

(nastave li ovakvom linearnom progresijom, dogodine možemo očekivati score 62-20, Prsten, 1. napad lige)

Za ovogodišnji skok važni su Durantov all-round napredak (izrastao u fantastičnog skakača, kvalitetnog razigravača i pouzdanog 1 na 1 obrambenog igrača) i Westbrookovo sazrijevanje (najmanje izgubljenih lopti i najbolji postotak šuta u karijeri), ali njih dvojica još uvijek imaju rezervi na putu do postajanja legitimnim franšiznim igračem (KD) i legitiminim all-starom (RW). Tako da je ipak najvažniji moment eksplozija Jamesa Hardena koji je i dalje nominalno ostao šesti igrač, ali je uspio iz svoje limitirane role izvući apsolutni maksimum.

Hardenova uloga se nije bitno promijenila, osim što je dobio više minuta i odriješene ruke u organizaciji igre u završnicama. Njegova primarna zadaća je i dalje bila popuniti rupe u Durantovoj i Westbrookovoj igri (dodatna prijetnja s perimetra, odnosno dodatni organizator igre), ali pri tome je uspio nadmašiti sva očekivanje suludom učinkovitošću u napadu. Njegova kombinacija pogođenih trica i slobodnih bacanja bila je na razini s Durantovom, a to znači da je Oklahoma imala luksuz igrati svih 48 minuta s jednim od top 5 najučinkovitijih strijelaca u ligi. Harden dijeli prvu poziciju s Ginobiliem koji je odigrao 1200 minuta manje, a ispred Duranta su samo Steve Nash i Brandon Rush koji ipak nije imao ni približno tešku napadačku ulogu kao igrač zadatka. Stoga, kad bi prilagodili učinkovitost minutaži i težini uloge koju određeni igrač ima u napadu, Durant bi bio broj jedan, Nash broj dva, a Harden broj tri. Ako pitate Oklahomu, i dalje nije loše.

Hardenovim prelaskom u all-star vode, Oklahoma je postala rasni izazivač, a svakako treba spomenuti i napredak četvrtog ključnog igrača. Ibaka i dalje nije izrastao u pouzdanog šutera s poludistance (iako pokazuje naznake da će se to uskoro dogoditi, pitajte samo Spurse), ali u trećoj sezoni postao je kompletan obrambeni igrač te jedan od najboljih skakača u napadu u ligi. Zastrašujuće je i pomisliti kakav score mogu ostvariti iduće sezone uspije li se Westbrook napadačkim učinkom dodatno približiti Durantu i Hardenu, uspije li Durant napraviti korak naprijed u all-round učinku, uspije li Harden ostati na ovim hall of fame šuterskim postotcima za swingmana i uspije li Ibaka obrambenom i skakačkom učinku dodati i taj šut s poludistance te tako postati ozbiljna napadačka opcija.

U cijeloj priči uočljivo je kako se sve bolji rezultati Oklahome baziraju isključivo na individualnom razvoju igrača, što nas dovodi do problematične strane cijele priče, a ta je organizacija igre u oba smjera. Obrambeno, Oklahoma je umjesto prema gore, u protekle tri sezone napravila korak nazad. Dobar dio razloga za to može se pripisati odlasku Rona Adamsa iz kluba. Današnji asistent u Bullsima izvukao je 2009. iz mladog rostera 9. obrambeni učinak u ligi. Međutim, umjesto da nastave u pravcu agresivnog rotiranja i preuzimanja kojim bi njihova dužina i atleticizam došli do izražaja, Adamsovim odlaskom put Chicaga, OKC se okreće statičnoj individualnoj obrani te godinu kasnije pada na 15. poziciju, a ove sezone završava kao 11. momčad lige po defanzivnom učinku.

Najveći problem leži u slabim igrama Westbrooka koji, bez sistema koji bi ga ukrotio, prečesto biva uhvaćen u raskoraku između lopte i igrača kojega bi trebao čuvati, te općenito u rotacijama bočnih igrača – i Durant i Harden su kvalitetni i voljni u 1 na 1 situacijama, ali kretanje lopte je nešto što ih i dalje prelako izbaci iz igre. Uz slabašnu obranu (barem u kontekstu momčadi koja ima aspiracije na naslov), ogroman problem je bio i obrambeni skok. OKC inače nije krcata izuzetnim skakačima na ovom dijelu parketa (jedini je Durant debelo iznad prosjeka za svoju poziciju), ali kombinacija Ibaka-Perkins dodatno im je otežavala situaciju.

Ibakin problem nije bio u skoku koliko u obrambenoj ulozi koja je od njega zahtijevala da bude libero i često izlazi na perimetar, što je u ulozi glavnog čuvara obruča i kontrolora skoka ostavljalo Kendricka Perkinsa. O Perkovim biserima u napadu zbog kojih je OKC često bio prisiljen igrati 4 na 5 već smo dovoljno govorili tijekom sezone (zamislite koliko bi bili opasniji da su tih 1744 minute koliko je dobio Perkins imali prosječnog napadača u postavi), ali njegov pad kao skakača i obrambenog igrača nije dovoljno istaknut. Perk ima tek 27 godina, ali u ligu je došao direktno iz srednje i 9 sezona borbe pod obručima napravili su svoje – osim što nije u stanju kretati se dovoljno brzo da brani pick igru i pokriva reket, ove godine imao je najmanji postotak uhvaćenih skokova u karijeri (14%).

To nije očajna brojka, ali nije ni brojka startnog visokog. Posebice je problematična kad uzmemo u obzir kontekst momčadi koja nema vrhunsku rotaciju visokih i specijaliziranog skakača - u ovakvoj situaciji Perkinsova nesposobnost da značajnije pomogne obrani i skoku, kombinirana s nemoći u napadu, jedan je ogroman uteg oko vrata jer praktički samo naglašava kako ne postoji segment igre u kojem je Perk pozitivan.

Naravno, u Oklahomi ne sjede budale koje ovoga nisu svjesne – Perkins ima ugovor samo zato što je i dalje jedan od boljih post up stopera u ligi. Činjenica da je OKC bila top 5 momčad po učinku u obrani post up situacija jasno govori o njegovoj kvaliteti u tom djelu igre. Samo, kad stavimo stvari u kontekst lige u kojoj je nakon Bynuma i Howarda treći centar po broju post up situacija bio Nikola Peković (ako ćemo gledati sve visoke, ispred Peka je samo Blake Griffin), jasno je kako držanje Perkinsa na parketu nema nikakvog smisla i kako više šteti nego koristi. Kao što je Finale protiv Heata pokazalo, post up situacije se mogu vrtiti i preko bekova i niskih krila (Wade i James su majstori ovakvog tipa igre), a u tim slučajevima Perkinsova snaga i postavljanje nemaju nikakve vrijednosti bez podrške brzih stopala.

Srećom, zbog skorih odluka koje će se morati donijeti oko budućnosti Hardena i Ibake, Perkins će vjerojatno uskoro ispasti iz igre, čime će Oklahoma preko noći postati bolja momčad i u napadu i u obrani. Jasno, za neki ozbiljniji iskorak prema top 5 obranama trebat će im visoki igrač izuzetnog skakačkog potencijala (ja osobno bih bez grižnje savjesti već sutra u Orlando poslao Ibaku i Hardena ili Westbrooka za Dwighta) ili barem pomak u filozofiji igre koji će od svih 5 igrača na parketu tražiti puno više aktivnosti i korištenja bogomdanih fizikalija na ovom dijelu parketa.

Također, iako prigovaranje vrhunskom napadu djeluje kao totalno nepotrebno anal-iziranje, činjenice su neumoljive – OKC igra banalnim i nemaštovim stilom igre. Osim screen & rolla, koji im je praktički jedina akcija koju vrte na postavljene obrane, napad održavaju odličnim učincima iz tranzicije i izolacije, što prevedeno znači da opet isključivo koriste individualne talente umjesto momčadskog pristupa. Uostalom, koliko su individualno nadmoćni dovoljno govori podatak da imaju ubojitu pick & roll igru (treći u ligi) iako su i Durant i Westbrook ispod prosjeka u tim akcijama - oni svoje brojke nabijaju iz izolacija, odnosno spot up situacija (Durant) i tranzicije (Westbrook). Njihov najboljih pick igrač? Harden, naravno.

Još jedan problematični aspket igre u napadu koji može zasmetati na putu prema naslovu je katastrofalno kruženje lopte. Thunder je jedina momčad u ligi ispod 50% asistiranih koševa (dakle, nalaze se iza Sacramento Kingsa čija igra se može opisati kao 1 na 5 haklanje), a posljedice ovakvog stila mogu se osjetiti kada naiđu na momčad koja je u stanju usporiti njihovu tranzicijsko-izolacijsku košarku. Uostalom, dosta je osvrnuti se na Finale – s igračima sposobnima suprotstaviti se 1 na 1 zvijezdama Oklahome i s obranom dovoljno aktivnom da parira njihovom ukupnom atleticizmu koji je raznio jedan San Antonio s lica zemlje, Miami je uspijevao Thunderu oduzeti prostor i izbaciti ih iz zona ugode, na što ovi nisu imali odgovora baš zato što nemaju izbrušen fundament košarkaške igre na koji se mogu osloniti kada zakažu tranzicija i izolacija – kruženje lopte po perimetru (ironično, upravo ono na što su obrane sklone promaganju i rotiranju poput Heatove alergične).

Iz svega navedenoga možda bi netko mogao zaključiti kako OKC nije baš trenirana momčad, međutim, ja bih ovom prilikom izbjegao optužiti Brooksa. On sigurno snosi dio krivice za nedovoljno dobru igru u obrani, pretjerano povjerenje u Perkinsa (i Fishera u playoffu) i napadačke felere, ali, tražeći isključivog krivca u njemu, zaboravljamo da velika četvorka Thundera ima u prosjeku tek 22 i pol godine. Stavimo li u perspektivu taj podatak i uzmemo li u obzir onaj proporcionalni rast rezultata spomenut na početku posta, postaje očito kako je Brooks svoj učiteljsko-mentorski dio posla odradio pošteno. Hoće li biti sposoban napraviti sljedeći korak, iz mentora u stratega šampionske momčadi, to je pitanje na koje ćemo odgovor dobiti možda već sljedeće sezone, zajedno s odgovorom na pitanje koliko je stvarno dobra ova mlada jezgra.

FAST FORWARD

Iduća sezona i iduće ljeto ključni su za budućnost franšize, tako da je stanje potpunog mirovanja u kojem se zatekao roster Thundera potpuno razumljivo. Dok se šuška o produženju s Hardenom i Ibakom prije izlaska na tržište (i jednom i drugom ne ginu max ponude dočepaju li se tržnice) i dok se slažu potencijalni scenariji (može li se zadržati obojicu i pritom održati iskoristivu rotaciju od 7-8 igrača bez katastrofalnih poreznih posljedica, a, ako ne, kojega zadržati i što dobiti zauzvrat), Sam Presti je bez ikakvih ulaganja uspio potencijalno pojačati momčad.

U potrazi za solidnim post snagatorom za vrijeme poslije Perkinsa, a obzirom da Cole Aldrich baš i ne ulijeva povjerenje, Presti je posegnuo za nekadašnjim 2. pickom drafta Hasheemom Thabeetom koji je još uvijek totalna nepoznanica (osim ako ne želite biti isključivi i vjerovati da je razlog zašto mu u tri sezone nitko nije dao šansu taj što nema pojma o košarci). Formulu minimalnog rizika koji možda donese veliku dobit iskušao je i na draftu izborom Perrya Jonesa, lutrijskog talenta koji je pao na samo dno prve runde zbog upitnih koljena i NBA vještina (i kojega obzirom na fizikalije nije teško zamisliti kao partnera Ibaki i Durantu u budućem playoff frontcourtu).

Naknadni potpis Hollisa Thompsona, šutera s Georgetowna koji se nekim čudom nije našao među 60 odabranih u noći drafta, također je potencijalna krađa – swingman dugih ruku donosi kombinaciju atleticizma i vanjskog šuta koja bi, uz malo sreće, mogla zamijeniti sve one minute koje su lani pripale ne baš napadački učinkovitima Cooku, Jacksonu i posebice Fisheru (u najgorem slučaju, Thompson je ogroman napredak na mjestu 13. igrača u odnosu na limitiranog Lazara Haywarda). Povratak pouzdanog back-up playa Maynora nakon ozljede također će donijeti pomak nabolje uz nikakva ulaganja - čak se i slučaj brine da Oklahoma uvijek ima unutrašnji izvor rasta u svakoj sezoni.

JEZGRA: Durant, Westbrook, Ibaka, Harden, Perkins, Sefolosha, Collison (54 milje)

ROSTER: jezgra + Cook, Maynor, Aldrich, Jackson, Thabeet, Hayward, Thompson, Jones (66 milja)

- Thunder je trenutno jedina momčad u ligi za koju je ljetna tržnica gotova – imaju maksimalnih 15 igrača pod garantiranim ugovorima i mogu u miru planirati ljetni kamp i novi lov na naslov u zadnjoj godini idile (od iduće sezone nema više all-star produkcije za rookie ugovore, a bez toga nema ni savršenog stanja rostera i salary capa - ukratko, vječni tulum završava, vrijeme je da se odraste)

13Jun/124

DAY FORTY-TWO – PAINT IT BLACK

Posted by Gee_Spot

Košarka je u principu jedna zbilja jednostavna igra. Momčad je čvrsta onoliko koliko je čvrsta najslabija karika, odnosno onoliko koliko je protivnik spreman eksploatirati tvoje slabosti. Ako ti je slabost strukturne prirode (odnosno proizlazi iz rupe ili rupa na rosteru), uvijek se možeš nadati da će eventualna prednost u ostalim matchupovima, a zatim i neki sistemski pomak, pomoći da se taj minus kompenzira.

Priča prve utakmice Finala, a vrlo vjerojatno i serije, vrtit će se tako oko nemoći Heata da obrani reket, odnosno nesposobnosti da putem šuta i kontri kompenzira manjak stopera u reketu. Iako sam utakmicu gledao s poprilične udaljenosti zbog jebenog konjuktivitisa koji mi je praktički zatvorio lijevo oko (i zbog kojega će ovaj post biti kraći nego što bi trebao jer glava brzo zaboli kada buljim u laptop samo ovim jednim zdravim), njen ritam mi se činio sasvim jasnim i logičnim:

- prva četvrtina, Heat zabija većinu skok-šuteva iz vana, OKC igra 1 na 5 preko Duranta i Westbrooka, gubi lopte bez veze, prednost Heat

- druga četvrtina, Heat i dalje zabija iz vana, OKC usporava bezglavu jurnjavu, počinje drive & kick igra u reket, skok-šut i dalje ne upada, ali prednost Heata se smanjuje

- treća četvrtina, Heat šuterski pada, okreće se ulazima, OKC kontrolira ritam, napada reket, šut počinje upadati, egal

- četvrta četvrtina, Heat se okreće ulazima jer šut ne upada, OKC dominira u reketu, ne mogu promašiti iz vana, prednost Thunder

Kada se susretnu dvije momčadi bez post opcija, dakle momčadi koje prvenstveno ovise o skok-šutu i kojima je post igra u biti samo drugo ime za ulaz u reket, uglavnom će pobijediti ona koja ima bolji šut na kraju večeri (52% naspram 46% za OKC). Ali, da bi takva momčad bila sigurna u pobjedu, trebat će im i više koševa u reketu. I tako je i bilo – Heat je nakon ulaza primio čak 56 poena. Zabili su i sami solidnih 40, ali oni u ovakvom omjeru jednostavno nisu dovoljni.

I dok je postotak šuta nešto što će varirati od večeri do večeri, posebice kada se promijeni uloga domaćina, ovakva dominacija Thundera u poenima u reketu neće se izbrisati. Jedan razlog je taj što OKC ima više slashera koje prati puno aktivnije kretanje suigrača, a drugi činjenica da Heat nema nikoga tko ijednom ulazu može stati na kraj, dok Oklahoma ima dovoljno čvrst frontcourt s dovoljno snage i dužine za braniti sredinu. Ako Heatovci i pokušaju zaustaviti prodore guranjem dodatnih tijela u reket, šuteri Thundera bit će spremni kazniti svaku otvorenu priliku.

Zajebana situacija koja dovodi do male digresije.

Riley je stvarno bio hrabar kada je finalizirao roster bez centra, posebice stoga što je i sam sve naslove osvojio s rasnom peticom pod košem, prvo s Abdul-Jabbarom, zatim s dvojcem Shaq-Mourning, a ne treba zaboraviti da je cijelu igru Knicksa bazirao na Ewingu. Samo, nije se moglo protiv Jordana.

Taj detalj je zasigurno ostao negdje u Rileyevoj glavi, to kako su Micheal i Scottie uredno izbacivali Knickse iako nisu imali dominantnog centra. Taj detalj ga je valjda toliko opsjedao da je možda odlučio pokušati i sam, spojivši modernog Micheala i Scottiea, računajući kako takvom dvojcu i ne treba all-star centar. Samo, pritom je zaboravio na jedan bitan detalj. Ako ti već ne treba all-star centar, to ne znači da ti ne treba bilo kakav centar.

Prvi Bullsi su imali sjajnog obrambenog centra u Billu Cartwrightu i još bolju četvorku u Horaceu Grantu, pick specijalistu izuzetnog osjećaja za skok i revolucionarne brzine u obrani (danas su takve četvorke praktički dio svake ozbiljne momčadi). Drugi Bullsi su imali dva drvena bijela centra u Longleyu i Wenningtonu, plus Perduea (koji je sudjelovao samo u jednom od tri kasnija naslova, ali i u sva tri prva kao back-up Cartwrightu), a sve njih krasio je jedan detalj – visina između 215 i 220 cm te masa kojom su mogli ispuniti reket (treba spomenuti i pokojnog Bison Delea koji je pod imenom Brian Williams potpisao za Bullse pred kraj regularnog dijela 1997. i onda odigrao ključnu rolu u playoffu, davši Bullsima uz još jedno tijelo od preko 210 i legitimnu post up opciju).

Ne zaboravimo i izvjesnog Dennisa Rodmana, čovjeka koji je luđačkom obranom u postu i ponekad s 5-6 napadačkih skokova u četvrtini bio u stanju napraviti razliku u sredini usprkos niti 200 cm visine. Uglavnom, iako nisu zapamćeni kao dominantne post momčadi, svi ovi sastavi su uglavnom igrali s visokim postavama i ostvarivali prednost u skoku te koševima iz reketa (tu sada na scenu stupa i Winterov trokut, ali stil igre nas trenutno ne zanima, bavimo se rosterima).

Što nas vraća na utakmicu broj jedan.

Sinoć je Miami Heat 46 minuta na centru igrao s Boshom i Haslemom, dva mekana krilna centra koja su najbolja kada igraju dalje od koša, koji jednostavno nemaju mase za gurati se u sredini reketa (dvije nebitne minute dobio je jedini solidni bloker u momčadi Anthony). Također, nije za zanemariti ni što se većinu večeri, nekih 33 minute, igralo niskom postavom u kojoj su drugog visokog glumili ili James ili Battier, izuzetni vanjski stoperi, ali ne i ljudi koji mogu cijelu večer držati srce obrane.

Ovi podatci možda nisu presudni u pogledu na direktne matchupove obzirom da je i OKC pola susreta odigrala s niskom petorkom i da nisu koristili visinsku prednost, ali objašnjavaju zašto Miami ne može zaustaviti ulaze igrača Oklahome u reket. Zato što nemaju ljudstvo. Turiaf i Anthony nisu rješenje i povećana minutaža njima neće ništa popraviti. Eventualno zatvaranje u reket OKC će kazniti zabijanjem otvorenih šuteva.

Jedino rješenje je kompenzacija. To znači pokušati zabiti barem približno jednako u reketu, što neće biti lako jer James i Wade imaju ozbiljne prepreke u Ibaki, Perkinsu i Collisonu. Pratiti šuterski Oklahomu također nije rješenje, uostalom sinoć su Chalmers i Battier zabili 29 poena i nije bilo ni blizu dovoljno (ponove li tako nešto opet u seriji, bit će to prvi put ove sezone).

Ne, Miami može pobijediti samo ako slabosti u strukturi nadoknadi nametanjem drugačijeg sistema, odnosno ako uspije povremenu sklonost OKC-a lošim šutevima pretvoriti u lake koševe brzom tranzicijom, odnosno ako će riskirati i napadati linije dodavanja i tako doći do ponekog napada viška, kada već s ovom rotacijom ne mogu računati na skokove u napadu.

Manjak kontri i agresivnosti u pritisku na loptu rezultat je prije svega plana igre koji isključuje rizik, a Miami bez tog rizika nema šanse. 4 poena iz kontri su sramotna i potpisujem da Heat neće dobiti ni jednu utakmicu serije ako iduće tri utakmice budu ubacivali manje od 10 koševa iz kontri. Ako si već u podređenoj situaciji i pucaš trice svjestan da ti treba određeni broj koševa protiv ovakvog talentom krcatog napada, zašto ne pokušati pustiti nogu s kočnice, dati gas i barem poginuti muški?

Praktički, kad odbijemo skok-šut koji ih je prvi dio susreta činio opasnima, ispada da Heat nije napravio ništa cijelu prvu utakmicu. OKC je kontrolirala ritam, izgubila samo 10 lopti i pri tome odradila sve potrebne promjene tijekom utakmice.

Recimo, u startu ih je Miami zbunio igrom s četiri igrača na perimetru koja je Ibaku uglavnom držala na pola puta između reketa i linije za tri te ga svela na promatrača. Čim se zaigralo s niskom postavom i čim je Sefolosha dobio te minute, prednost Heata na vanjskim pozicijama je nestala.

Visoki OKC-a su odradili sjajan posao u zatvaranju reketa, dobrim dijelom i zato što se nisu dali izvući. Bosh i Haslem morat će pucati puno bolje od 6-17 ako misle kazniti ovakvo sidrenje. Iako, na kraju je to nebitno, jer čak ako i izvuku Ibaku iz reketa, sami sebi pucaju u nogu zbog svega onoga ranije navedenog vezano uz obranu sredine, a i Brooks uvijek ima opciju vratiti se igri s dva visoka, što je luksuz kojega Spoelstra nema.

Osim ovih igračkih izmjena, bitne su bile i one stilske. Recimo, korištenje pick igre umjesto izolacije iz uvoda totalno je izneredilo obranu Heata koji je svojim tradicionalnim preuzimanjem svega i svačega samo olakšao 1 na 5 situacije u kojima bi se nakon bloka našao netko od udarnog trojca Thundera. Spoelstra je pokušao Jamesu uštedjeti nešto energije držeći ga dalje od Duranta, što je uglavnom platio. James je imao snage za kraj i odigrao je dobru individualnu partiju, ali Durant je bio MVP večeri, dijelom i zato što ga je većinu vremena čuvao Battier.

Harden je odigrao lošu partiju (kakvu će zasigurno pokušati zaboraviti eksplozijom u sljedećoj), ali sve je nadoknadio Westbrook. Njegova priča je u biti priča utakmice. Krenuo je agresivno u pokušajima da iskoristi slabosti Chalmersa, naletio je na Wadea koji je dobio zadatak usporiti ga, odigrao očajnu četvrtinu punu forsiranih akcija, a onda je stao na loptu, počeo igrati kao što je igrao u zadnje četiri utakmice protiv Spursa, kao pravi triple threat koji ne uzima samo prvo rješenje koje mu se nametne već ocijeni situaciju, a to je rezultiralo s 11 asista koji su nemjerljivo značajniji od 27 koševa za koje potrošio čak 24 lopte.

Kvragu, kad izračunaš da su tih 11 asista u biti čisti ziceri za Collisona, Ibaku i Duranta u reketu, dakle 22 lagana koša, onda je lako oprostiti poneki šut viška, koji je u biti i razumljiv obzirom na brzinsku prednost koju Russ ima protiv bilo kojeg čuvara Heata, pa tako i Wadea i Jamesa koji su u određenim periodima izlazili iz svojih zona ugode u pokušajima da obuzdaju njegovu energiju.

Kod Oklahome je cijela momčad odigrala sjajno, ali svakako treba istaknuti Fishera (zabio nekoliko šuteva i odmorio nositelje) i Collisona koji je odradio odličan posao u obrani i koji će imati puno važniju rolu u ovoj seriji protiv protivnika koji nema igrača koji ga može kazniti u post igri (kao što je to u prethodnoj seriji radio Duncan ili još ranije dvojac Bynum-Gasol). Collison je majstor kretanja bez lopte, što dokazuju pravovremena zatvaranja kod Jamesovih ulaza, ali i svi oni zakucani ziceri pored protivnika po mjeri poput Bosha i Haslema.

Upravo ta zakucavanja su i simbolički zakucala nade Heata. Ne pronađe li Spoelstra neko rješenje kojim će onemogučiti Duranta, Perka, Collisona i ostale da polažu loptu u obruč desetak puta po utakmici Finala (suluda rečenica sama po sebi, jer u Finalu se takve stvari ne bi smjele događati), makar ono uključivalo i namjerne osobne na svakome tko uđe u reket, Heat se nema čemu nadati. Nema tih ludih šuterskih večeri i presinga na loptu koji mogu kompenzirati gomilu lakih poena i jednostavno superiorni balans vanjske i unutarnje linije kojega OKC prezentira na obje strane parketa.

7Jun/124

DAY THIRTY-NINE – PASSING THE TORCH

Posted by Gee_Spot

Spursi su otvorili utakmicu na savršen način – Parker je koristio mlitave rotacije visokih Oklahome i tipičnu Westbrookovu šuplju igru u defenzivi da secira obranu ulazima i koševima, ali, još važnije, bacanjem povratnih lopti raspoloženim tricašima. U svom stilu, iako za nijansu slabije od izdanja u drugoj utakmici (npr. dok su tada briljirali prije svega pas igrom, sada su u prvom planu bila ogromna muda Captain Jacka), Spursi su prvo poluvrijeme gađali s 55% šuta iz igre, od čega su zabili čak 9 trica iz 15 pokušaja kako bi došli do suluda 63 poena u 24 minute.

I to nije sve. Uz očajan obrambeni ulazak u utakmicu i vanserijsku šutersku partiju Spursa, ono najgore za Oklahomu ipak je bila bezglava igra u napadu, odnosno forsiranje tranzicije i brzih ulaza. Za ovakvo upadanje u run & gun ritam, koji odgovara San Antoniu i koji Thunderu onemogućuje efikasnost u napadu na koju su nas navikli zadnje tri utakmice, "najzaslužniji" je bio Westbrook. Tako se njegova nezrelost još jednom pokazala kao najveći problem Thunderu na putu prema vrhu - svaka čast Russu na borbenosti i suludoj količini energiji koju unosi u skakanje i trčanje, ali playoff košarka prije svega zahtijeva glavu.

Čim je Westbrook sjeo na klupu i čim se napad počeo vrtiti preko Duranta i Hardena, OKC je pohvatao konce, usporio ritam i počeo igrati svoju slash & kick igru. Uz kretanje lopte u napadu vratila se i energija u obranu, pa se, usprkos čudesnom šuterskom izdanju Spursa, na odmor otišlo s više nego prihvatljivih 15 razlike. Obzirom na viđeno, moglo se zaključiti kako je šteta svedena na minimum (praktički, Spursima se otvorilo sve što su mogli zamisliti u pripremi utakmice, od vlastitog šuta, do lošeg ulaska Oklahome u utakmicu na oba kraja parketa).

U nastavku je Brooks dodatno naglasio preokret koji je visio u zraku vraćanjem Sefoloshe na Parkera, računajući da će Westbrook manje štete napraviti protiv sporijeg i vidno indisponiranog Manua, koji se forsiranjem igre kroz Parkera veći dio večeri pretvorio u spot up šutera (a koliko je Westbrook sinoć plivao u obrani, najbolje opisuje podatak da je Brooks, u trenutcima kada je bekovski par Thundera bio Fisher-Russ, na Parkeru radije ostavljao mumiju Fishera).

Ovim potezom Brooks je pokrenuo lavinu događanja koja je dovela Thunder u egal, a zatim i u priliku da preuzme kontrolu. Pop je pomogao serviravši mu utakmicu na pladnju, ne reagiravši na novi matchup cijelu četvrtinu – umjesto da Parkera koriste kao mamac i počnu napade vrtiti kroz Ginobilia, Spursi su i dalje ostali vjerni Francuzu, koji protiv ove poboljšane verzije obrane, kao ni u prijašnje dvije utakmice, nije uspijevao dovoljno brzo otvarati prostor ni za sebe ni za suigrače.

U pokušajima da nekako ubrza ritam koji je počeo vidno padati i tako utakmicu vrati na run & gun kolosijek izvan kojega Spursi postaju ranjivi, Pop je počeo forsirati nisku postavu koja je Oklahomi omogućila lakše dolaženje do poena – svi igrači Thundera, od Westbrooka do Ibake, u ovakvom matchupu imaju visinsku i uopće fizičku prednost, što im omogućava lakše šuteve i lakši put do obruča.

Kada su u zadnjoj četvrtini pokušali razigrati Manua, već je bilo kasno. OKC je imala ritam utakmice pod kontrolom, a i počelo im je upadati sve ono što nije na početku. Nakon 48 poena u prvom dijelu, u nastavku su Durant i društvo zabili 59, a nesrazmjer Spursa bio je još veći - nakon 63 početna, u preostale 24 minute zabili su samo 36. Što je potvrdilo da Spursi na postavljenu obranu Oklahome jednostavno ne mogu stvarati višak onom lakoćom koja je neophodna da bi se njihov napad kotrljao. Timmy je dao sve od sebe, pokušao je igrom leđima održati priključak, ali Timmy više nije TIMMMMMMYYYYY, već samo Timmy. S druge strane, Durant je trpao kako god je htio, a Harden i Westbrook su lakoćom ulazili u sredinu i stvarali kaos. Game over.

Kraj još jednog fantastičnog niza Spursa tako je simboličan na više razina. Osim što su Spursi kao dinastija počeli s lockoutom, izgleda da su s lockoutom i završili – njihova udarna trojka ima još poneku konkurentnu sezonu u nogama, ali bez pokretnog visokog koji može pokrpati obranu (Garnett bi bio idealan, Varejao potrebni minimum) nemaju što tražiti u istoj rečenici s Thunderom. Razvoj ove serije pokazao je svu kompleksnu ljepotu playoff serije od 7 koja živi svojim životom neovisnim o vanjskim faktorima - momčadi jedna pred drugu bacaju izazove iz utakmice u utakmicu i onoga trenutka kada jedna nije u stanju odgovoriti, odnosno kada netko pronađe slabost koju može eksploatirati (u slučaju Spursa i Heata radi se o zaštiti reketa), stvar je gotova.

Nova lockout sezona tako možda označi početak nove dinastije, ali meni osobno još draža simbolika leži u činjenici da je lisac Popovich, nakon što je svih onih godina dokazivao Sunsima i Mavsima da se bez vrhunske obrane i poštenog čovjeka u sredini ne može do naslova (barem ne dok su na drugoj strani bile njegove ubitačne obrambene rotacije, stoperi Bowenovskog tipa i all-round hall of fame centar poput Duncan pod košem), u nedostatku mogućnosti i sam pokušao sličnim receptom ostvariti nemoguće. Ovisnost o skok-šutu, run & gun i brza tranzicija, gomila pick & rollova, nesebično kruženje lopte, ma sve kako bi se sakrila sakata igra u obrani. Nije uspijelo jer ne može uspijeti dok god kontekst donosi bolje balansiranog protivnika, ali poanta je da se dalo sve od sebe i da se pokušalo. Rispekt.

Što se Thundera tiče, osvoje li naslov već ove sezone, izgledi da dobijemo novu dinastiju su poprilični. Obzirom da su oba protivnika na Istoku oslabljena te da ni jedni ni drugi nemaju dovoljno ljudstva kojim bi mogli parirati svim nezgodnim matchup problemima koje sa sobom donosi roster OKC-a, jasno je tko je favorit u ovom Finalu. Boston protiv trojke Ibaka-Collison-Perkins neće moći toliko popraviti igru u napadu da sakrije slabosti rotacije, a kod Miamia, čak i s puno spremnijim Boshom, uvijek ostaje opasnost od igre s dva čovjeka manje, što će ostaviti prostora nekom od vanjske trojke Oklahome da eksploatira njihovu obranu na način na koji to rade Celticsi.

Doduše, obzirom da James i Wade imaju itekakve izglede usporiti Duranta i Hardena tijekom cijele serije (što za sebe ne može reći previše igrača u ligi) te da će najvjerojatnije Westbrook biti taj čiji bi učinak mogao biti presudan (iako je i sinoć odigrao odlično drugo poluvrijeme i stao na loptu kada je trebalo, svaka utakmica donosi dovoljno perioda u kojima je neuračunljiv), Heat svakako ima više šanse pružiti dostojan otpor i zato mislim da bi u neku ruku bilo bolje za Finale da upravo oni prođu dalje. Naravno, sumnjam da se KG i društvo slažu s ovom konstatacijom i vjerujem da će je sa zadovoljstvom pokušati opovrgnuti.

5Jun/124

DAY THIRTY-SEVEN – THUNDER ROAD

Posted by Gee_Spot

Sinoćnji Popov potez s Manuom, točnije s njegovom instalacijom u petorku, teoretski je super, pravi Pop art – Brooks je automatski morao Sefoloshu prebaciti s Parkera, što je Westbrooka opet stavilo u nezavidan položaj trčanja kroz blokove za playmakerom Spursa, plus obrana Oklahome je od prve sekunde morala paziti na dva vrhunska slashera. Obzirom da je Manu krenuo kao navijen i da je Ibaka ubrzo zaradio dvije osobne u pokušajima da pokrije reket, ovaj potez pokazao se korisnim i u praksi.

Samo, u široj slici radilo se o nečemu nebitnom, jer problem Spursa ionako nije bio napad već obrana. Popovich tu nije ništa poduzimao, ne zato što je preko noći zamijenio um i tijelo s Brooksom, kao u onim filmovima gdje roditelj zamijeni ulogu s djetetom, već zato što nema što poduzeti – rotacija kakvu ima na raspolaganju ograničava ga na obranu koja protivniku u ključnoj utakmici sezone dopusti 50% šuta iz igre.

Zato mi je upravo Popov komentar na pitanje kako zaustaviti Duranta suvisliji od ijedne analize koju sam pročitao zadnjih dana na svim stranama interneta (uključujući i moje) – "Pa ostaje mi jedino zamoliti Brooksa da ga ostavi na klupi".

Spursi su i sinoć odigrali odličnu utakmicu, utakmicu koja bi im u nekim drugim okolnostima bila dovoljna za pobjedu. Ubacili su 103 koša uz 46% šuta iz igre i 38% za tricu, zabili su čak i 84% slobodnih nadmašivši svoj standardni mizerni učinak iznad svih racionalnih očekivanja. Zabili su više koševa u reketu, zabili su više koševa iz kontri, a čak su i svoju rak-ranu u ovoj seriji, izgubljene lopte, dobrim dijelom kompenzirali pritiskom na vanjsku liniju Thundera.

Kockanje u obrani nije nešto čemu Spursi pribjegavaju, ali kockanje je sve što im je ostalo jer Oklahoma je ušla u ritam i pronašla način kako ga održati. Njihovi visoki očekivano nisu ponovili šuterski učinak iz prethodne utakmice, ali ne zato što je San Antonio zaigrao obranu, već zato što je jednostavno nemoguće da tri napadački ograničena igrača gađaju 22-25.

Ne, problem je opet bio u rotacijama zadnje linije obrane, koje su i sinoć omogućile Thunderu da zabije niz lakih koševa iz reketa (5 od 6 bila je realizacija Ibake i Collisona u zicerima), a za ostalo se pobrinuo skok-šut Westbrooka, Hardena i Duranta. Za pratiti ovakav napadački balans, Spursi su morali odigrati debelo iznad prosjeka, ali to se pokazalo nemogućim u ovom trenutku u kojem je momčad gotovo preko noći ostala bez dobrog dijela identiteta i gdje su upravo kocka i odstupanje od onoga kako inače igraju mogli donijeti više nego ostanak pri poznatome.

To Popovo stalno mućkanje s postavom i minutažom ne ostavlja traga na veteranima koji su već odavno navikli na tako nešto, ali mlađi igrači poput Greena i Splittera izgubljeni su za ovu seriju. Dakle, ponekad previše pameti zna biti i kontraproduktivno, ali nije to nikakva kritika sjajnog trenera koji je skoro uspio složiti jedan od najčudesnijih nizova svih vremena. Ako si itko može priuštiti ovakav način rada i ovoliko rizika onda je to upravo Pop, koji je, na kraju krajeva, i otkrio sve ove igrače.

Recimo, jedan paradoks vezan uz Spurse o kojem se rijetko priča odnosi se na njihov roster. Svi se u glas slažu kako na njemu ima desetak i više korisnih igrača, ali nitko ne priča o tome da su Spursi momčad s uvjerljivo najmanje lutrijskog talenta u NBA – osim Duncana, svi preostali igrači izabrani su ili u donjoj polovici prve runde ili u drugom krugu. To znači da je San Antonio svih ovih godina sa najslabijim mogućim kartama dobivao najveći broj partija (što ne znači samo da su sjajni igrači, već i bleferi), ali također i da San Antonio nema dovoljno onog zvjezdanog talenta koji po defaultu padne u ruke momčadima poput Oklahome koje niz godina biraju u top 5 i koji obično odlučuje utakmice u momentima kada sistem prestaje donositi prednost.

Ova digresija nije toliko bitna zbog nastavka priče o sudaru mladog talenta protiv iskusnih veterana jer to je narativ koji nas prati još od najave serije, ali s njom sam htio ukazati na to da su za Popovichev sistem upravo i potrebni ovakvi zanemareni i od mnogih odbačeni igrači jer samo takvi mogu pristati na sudjelovanje u ovakvom projektu koji je totalno drugačiji od svega drugoga u ligi. Samo zbog ove kemije Spursi mogu dvije godine za redom osvojiti prvu poziciju na Zapadu iako talentom (prije svega obrambenim) tu ne pripadaju.

Inače, jedan od zanimljivijih obrata kojega ćemo gledati, slušati i čitati idućih dana odnosi se na percepciju Tonya Parkera, koji će se od ljubimca mainstreama i čovjeka kojega su mnogi gurali u poziciju top 15 igrača u ligi (nakaradno) opet pretvoriti u Tonya Francuza koji spada u top 40 (realno). Kao što ističem već mjesecima, Tony Parker nije odjednom u tridestoj godini postao bolji košarkaš nego je to bio prije dvije, tri ili pet sezona (sazrijevanje završava u ranim 20-ima, to je biološka paradigma koja se ne mijenja). Svatko tko se malo potrudio zagrebati ispod površine jasno je mogao vidjeti da Tony igra istu košarku kao i uvijek, samo što je umjesto deset pick & rolla po utakmici sada dobio priliku vrtiti njih dvadeset, a nije mu na odmet bilo ni što je imao najveću minutažu u momčadi i što je pola sezone igrao bez drugog playmakera, Ginobilia. Brojke su bile napumpane, ali, promatran izvan konteksta, učinak je ostao isti.

Što je bitno shvatiti sada kada je došao trenutak istine i kada Spursi svaku večer trebaju odigrati vrhunsku partiju jer ove standardne više nisu dovoljne. Što se događa u ovim momentima? Pop se okreće svojoj prvoj (Manu) i drugoj (Timmy) opciji, svom najboljem playmakeru i njegovoj protuteži pod košem. Tony u ovom odnosu snaga biva ono što je bio uvijek, treća opcija koja ima priliku napasti prva, ovisno o stupnju težine situacije, ali i opcija koja prva pada u pozadinu kada stvari zaguste. I sada će Parker, iako je odigrao ono što igra već godinama u playoffu, ispasti problem, a ne oni koji su mu napumpali vrijednost i koji ga sada prikazuju krivim da sakriju vlastite pogreške, točnije sklonost hypeu i donošenju lakih zaključaka.

Da je pick & roll nastavio upadati kao ranije tijekom playoffa ili regularne sezone ili zadnjeg naslova protiv Cavsa, Manu i Timmy se ne bi trebali ni ubacivati u prvi plan. Ali, čim je protivnik podigao razinu igre, stvar u svoje ruke uzimaju Timmy, pa, ako ne ide ni kroz reket, Manu, da pokuša 1 na 5 herojstvima (što samo naglašava kako je u košarci, kao i u životu, lako pružati najbolje partije kada ti sve ide od ruke, ali kako se samo u teškim situacijama poznaju pravi junaci).

I iako su ta Ginobilieva herojstva sinoć podsjećala na njegove najbolje dane, veteran poput Manua nije mogao sam protiv fenomenalnih Duranta i Hardena. Timmy i Tony su bili solidni, ali solidno nije dovoljno protiv dva čovjeka koja su zabijala kada i kako su htjela. Jedan od zabavnijih trenutaka utakmice zbio se tijekom treće četvrtine, kada su se Spursi nakon jednog lošeg perioda pribrali i krenuli u akciju, stigli prednost i poveli. Činilo se da opet preuzimaju kontrolu, ali tada Brooks zove time-out nakon kojega OKC kreće igrati samo s jednom filozofijom – dodaj loptu Kevinu i bježi.

Čak se nisu previše trudili ni spustiti mu je na vrh reketa, KD je sam-samcat ulazio gdje je trebalo i dizao se na šut. U ovom periodu od nekih desetak minuta kraja treće i početka četvrte, Durant je zabio 8 skok-šuteva iz ničega uz samo dva promašaja, poveo seriju od 20 koševa i vratio momčad iz minusa od deset u plus od deset. Lica igrača Spursa u tom trenutku izgledala su kao lica Hrvata nakon što su čuli da je Rohatinski odjahao u sumrak - neopisiva kombinacija šoka i straha od nepoznatog.

U napetoj završnici stvar je u svoje ruke uzeo Harden iskoristivši stiskanje obrane Spursa u reket. Durant iz nekog razloga više nije bio u centru zbivanja (OKC igra najbolju košarku ove generacije, ali ovakvim minusima nas podsjete da još uvijek mogu bolje), ali Bradonja je izvukao dovoljno trikova iz šešira (tri trice i jedan kičmolomni ulaz) da održi razliku do sirene. Spursi jednostavno nisu imali dovoljno balansa da se izvuku, u gustim završnicama nije dovoljno samo zabijati, treba tu i tamo moći zaustaviti protivnika jer inače si ne daješ šansu ulasku u seriju. Ukratko, kada primite stoti koš pet minuta prije kraja, to nije dobar znak.

Spursi imaju još dvije utakmice u kojima se mogu nadati da će Parker i Manu zabiti više od Westbrooka i Hardena, da će Timmy nadigrati unutarnju liniju Thundera te da Durant neće imati franšizne partije. Šanse svakako imaju, iako su realno sada u sporednoj ulozi, prepustivši Oklahomi glavnu onoga trenutka kada su KD i društvo pronašli recept za eksploataciju njihovih obrambenih rupa. Recept koji glasi ulaz, dodatni pas i puno pogođenih skok-šuteva.

3Jun/128

DAY THIRTY-FIVE – DIRKEVIN DURANTOWITZKI

Posted by Gee_Spot

Spursi su se očekivano prilagodili poboljšanoj obrani Thundera jednostavnim potezima. Umjesto pick & rolla, kao osnovu 2 na 2 igre nametnuli su hand off akcije preko Duncana ili Diawa na visokom postu, otvarajući tako linije dodavanje sekundarnom umjesto primarnom playmakeru koji se u ovoj podjeli uloga pretvarao u napadača. Uz ulogu primatelja u hand off akciji, Parker je stavljan u izolacije u kojima je protiv Sefoloshe mogao koristiti brzinu da dođe do prostora. Timmy je također primao loptu u low postu za razliku od pinch post akcija koje su se u prijašnjim utakmicama pokazale neučinkovitima - iz ovih pozicija nije bio triple threat opcija, ali obzirom na njegovu brzinu i šut koji su daleko od vanserijskih u ovim godinama, low post pozicija koja nudi samo dva izbora (pivotiranje i šut ili povratnu loptu) nije ništa manje efikasan izbor od igre licem košu.

Ovim promjenama Spursi su izbjegli ulazak u zamke koje im je u prethodnoj utakmici (ali i u najvećem dijelu prvog dvoboja u San Antoniu) predstavljala dužina i agresivna rotacija prve linije obrane protivnika, izbjegavši bespotrebno gubljenje lopti i pritom odigravši smireno i učinkovito u napadu - Timmy, Tony i Manu zabijali su iz kvalitetnih situacija, Leonard i Green nisu brzali s reakcijama i odigrali su puno zrelije, momčadski su izgubili samo 10 lopti, a ukupan šut bio je izvrstan (50% ukupno, 48% za tricu).

Međutim, čak i ovakvo kvalitetno napadačko izdanje nije pomoglo da se nametne brži ritam utakmice - Thunder je kontrolom skoka i izuzetnom realizacijom utakmicu sveo na bitku kroz postavljene napade (samo 12 poena iz kontri ukupno) koja im apsolutno odgovara. I tu sad moramo istaknuti par fantastičnih pomaka nabolje koji su Oklahomi omogučili da se iz često divlje skupine revolveraša (koja nam je zadnjih par godina itekako kidala živce) pretvori u rasnu veteransku playoff momčad.

Prvi je svakako kontrola lopte - od momčadi koja je tijekom regularnog dijela sezone tavorila na dnu lige s uvjerljivo najviše izgubljenih koje su bile rezultat pretjerane sklonosti izolacijama i 1 na 5 jurišima, OKC se pretvorila u skupinu koja igra pod ručnom i pazi na svaki posjed lopte. Ključ ove promjene leži u manje soliranja, prije svega u manje Westbrooka koji je pokazao da svoje fantastične fizikalije može staviti u službu momčadi bez da troši najveći broj lopti.

Drugi razlog, razlog koji bi vrlo lako mogao biti i najvažniji za eventualno podizanje šampionskog pehara za koji tjedan, leži u kruženju lopte prezentiranom u zadnje dvije utakmice. Iako su tijekom sezone imali nekoliko bljeskova kojima su pokazali da su u stanju igrati najbolju košarku u ligi, nisu ostavili dojam da su na takvom stupnju razvoja koji bi im omogućio prezentiranje takve košarke na regularnoj bazi, posebice ne tijekom playoffa.

Međutim, nakon što su drugu utakmicu za redom razmontirali Spurse upravo seciranjem obrane ulazima i dodatnim pasovima, ovaj pomak nabolje moramo uzeti za ozbiljno i utvrditi kako Oklahoma očito zna na koji način treba igrati za otići do kraja. Slash & kick iz prethodne utakmice, koji se uglavnom bazirao na bacanju lopte prema vanjskim pozicijama, ovaj put je dobio i dodatnu protutežu u namještanju zicera u reketu - vanjski igrači Spursa ostajali su na bokovima da spriječe baraž trica, čime su stavili dodatni pritisak na rotaciju visokih koja nije izdržala. Durant i Harden su skupili 15 asista namještajući zicere Ibaki, Perku i Collisonu jer, čim bi ušli u reket, jedan visoki igrač Spursa bi krenuo na udvajanje, ostavljajući otvoreni prostor iza leđa kojega drugi partner olovnih nogu jednostavno nije mogao stići na vrijeme zatvoriti.

Time je Spurse glave došla njihova rak-rana o kojoj pričamo cijele sezone i ujedno i jedini razlog zbog kojega sam osobno prije početka playoffa odbijao San Antonio staviti u skupinu izazivača ostavivši ih u kategoriji kvazi-izazivača - njihova obrana jednostavno nije na šampionskoj razini. A nije iz razloga što nemaju visokog igrača sposobnog začepiti sve rupe u rotacijama koje nastaju prilikom bilo kojeg oblika preuzimanja, bilo da se radi o pick & roll ili drive & kick akciji.

Dovođenje Diawa i Jacksona donekle je zakrpalo tu rupu, ali ovakvi kvarovi sustava ne mogu se tek tako riješiti improvizacijom (a oslanjanje na dva igrača koji su doslovno istjerana iz bivših momčadi nije ništa drugo nego improvizacija). Opasnost od ponovnog curenja visi Spursima nad glavom tijekom cijelog playoffa, a Thunder je prva momčad s dovoljno talenta da tako nešto iskoristi. Pop se igrao Keyser Sozea, pokušao je iskoristiti stihijski moment cijele sezone i stići do cilja bez posljedica, praveći se da vrag ne postoji, ali vrag je tu i Oklahoma ga je potpuno razotkrila.

Također, ovom prilikom treba skinuti kapu Brooksu čija tvrdoglava vjernost visokim postavama s dva centra možda nije donijela uspjeha u prve dvije utakmice, ali danas daje šansu Thunderu da ukrade ovu seriju. Naime, niska postava Oklahome ubojitija je napadački, ali ujedno omogućuje i Spursima lakši ulazak u tranzicijsku košarku u kojoj im nema premca. Ostajući pri igri s dva visoka, Brooks je zadržao kontrolu u skoku i tako prije svega usporio ritam susreta.

Zato i ne čudi da je Pop sinoć riskirao sa skokom i da je puno ranije na parket poslao postavu s Jacksonom na četvorci, ne bi li natjerao Brooksa da duže na parketu ostavi nisku postavu i tako Spursima omogući šansu da podignu ritam. Međutim, Brooksu nije padalo na pamet odustati od visoke rotacije, a i zašto bi kada su upravo Perkins, Collison i Ibaka energijom i realizacijom držali konce utakmice u svojim rukama tijekom tri prve četvrtine.

Perkins je posebice bio čudesan na početku kada je standardnu aroganciju konačno nadogradio i konkretnim učinkom, trčeći i skačući kao Dwight Howard, pokretljivošću i snagom dolazeći do lakših pozicija za skok ili koš. Perkovo pomlađivanje pratio je i Collison netipičnom napadačkom agresivnošću koja je zbunila Spurse navikle da ga uopće ne čuvaju izvan reketa, a o Ibakinom izdanju ne treba trošiti riječi, šut 11-11 sve govori (uz standardnu realizaciju ispod koša i kvotu zakucavanja, 6 pogođenih lopti s poludistance dale su povratnim loptama Duranta idealnu pratnju).

Ovakvu realizaciju centarskog trojca Spursi jednostavno nisu mogli pratiti (22-25 ukupan je šut sinoćnje Velike Trojke), ali bez obzira na Ibakinu večer života i agresivne Perkinsa i Collisona, ovakva neozbiljnost zadnje linije obrane mogla bi Popa dovesti do sloma živaca. Pokušao je dodati brzinu u rotacije pod košem uvođenjem Blaira, to je na kratko funkcioniralo i vratilo Spursima samopouzdanje u obranu, ali Blair nije rješenje niti će to biti. Prvo, Blairove loše obrambene reakcije tijekom sezone su i glavni razlog zašto se posezalo za Diawom, a drugo, čak ako Pop donekle i zakrpa rotaciju visokih, Oklahoma ima Kevina Duranta.

KD je, naime, konačno bio najbolji igrač na parketu i uzeo stvar svoje ruke u završnici, nakon što prve dvije utakmice nije imao ni šanse ni ideje kako napasti Spurse. Sinoć je pak fantastičnu all-round partiju zaključio franšiznom rolom u zadnjoj četvrtini, postavljajući se desno na vrh reketa, gdje bi, nakon jednostavnog istrčavanja iz bloka pod košem, primio loptu i zabijao u maniri najvećih. Ovakvoj klasi takvi šutevi su ziceri i to je točno ono što smo prekjučer spominjali, potreba da se Durantu doda lopta u kretanju unutar prostora trice, a ne samo na izolacije iz vana. Izbaciš dribling iz jednadžbe i dobiješ ubojicu u rangu Dirka koji je u 5 napada za redom zabio 4 skok-šuta (18 poena u zadnjoj četvrtini, 36 ukupno).

Meni je fascinantno gledati kako ova momčad sazrijeva, prvo u obrani, zatim u kontroli lopte, pa u kruženju lopte i sada konačno i u organizaciji igre. Ovo što Thunder prikazuje nije tek rezultat nekakvih trenerskih rošada ili jednostavnih odgovora na izazove protivnika, ovo su ozbiljne sistemske promjene koje inače zahtijevaju dugo vrijeme prilagodbe. Obzirom na brzinu kojom igra ove momčadi raste, očito je da posjeduju potreban košarkaški IQ i da je, kao u nekakvom hollywoodskom scenariju, on odlučio isplivati tek suočen s najtežom preprekom.

OKC je danas ne samo talentiranija, već i raznovrsnošću i zrelošću potpuno ravnopravna momčad Spursima. Koji su nakon tri mjeseca prvi put ostali bez momentuma i jasnog odgovora. Jer, jedno je bilo opet naći načina da napad profunkcionira kad imaš dovoljno opcija i talenta, ali kako srediti obranu u situaciji kada jednostavno nemaš potrebno ljudstvo? Dok čekamo odgovor koji će morati biti spreman za G5, uzmimo u obzir još jednu zanimljivost - Popovicheva taktika forsiranja faula nad lošim realizatorima slobodnih na kraju se Spursima vratila kao bumerang, obzirom da je Brooks jadnog Splittera ubio u pojam slanjem na liniju s koje ovaj trenutno nije u stanju pogoditi ni ocean. Nije ključno, ali dovoljno govori o promjeni momentuma - bez pouzdanog back-up centra, rupe u reketu samo su se povećale.

1Jun/125

DAY THIRTY-THREE – THE YOUNG GUNS

Posted by Gee_Spot

I imamo seriju! Ne zbog toga što je Oklahoma sinoćnjom izvedbom koja je uključivala 36 minuta igranja u petoj brzini na oba kraja parketa demolirala San Antonio – ovakva partija Thundera nije mjerilo ništa više nego je to bila šuterska perverzija Spursa dva dana ranije. Ne, istina se krije negdje u sredini, točnije u izjednačenosti koju smo imali prilike gledati većinu utakmice broj jedan.

Ako maknemo krajnosti iz ovih 12 do sada odigranih četvrtina, postaje jasno da oba protivnika imaju odgovor jedni na druge (Thundera u energiji i mladosti svojih nositelja, Spursi u rutini i ponosu svojih) i kako će odlučivati sitnice. Koje su i dalje na strani Spursa, da ne bi bilo zabune – činjenica da Brooks kasni za Popom dvije do tri četvrtine u prilagodbi, vrlo lako bi mogla biti detalj koji će odlučivati seriju (za sada je svakako detalj koji je odlučio prvu utakmicu).

Međutim, nakon tri utakmice već imamo dovoljno opipljivih podataka da odbacimo sve izvanjske narative i u miru se koncentriramo na ostatak nečega što prijeti postati NBA klasikom. Brojke 20 (kao 20 pobjeda Spursa u nizu) ili 10 (kao 10 pobjeda Spursa u nizu u playoffu) danas imaju puno manje značaja od brojke 6 (toliko je svaka momčad dobila četvrtina tijekom serije), a upravo ta brojka omogučuje da zastanemo, uhvatimo zraka, zanemarimo vanserijske partije i uhvatimo se sredine koja ukazuje na punu manju razliku između ove dvije momčadi od pogleda na širu sliku.

U biti, ako ćemo realno, obzirom da je zadnjih 12 minuta sinoćnje utakmice prošlo u revijalnom tonu i da su oba trenera ispraznila klupe, u obzir bi trebali uzeti samo 11 četvrtina jer minimalna prednost koju su Spursi ostvarili u zadnjoj stvarno nema nikakvu vrijednost. U prvoj utakmici tako su Spursi odlično otvorili i zatvorili utakmicu, a Thunder je uzeo ona dva perioda između. U drugoj sve je bilo u znaku Spursa, ali Thunder je završnicu iskoristio da se umalo vrati u egal, što se ne smije zanemariti. Sinoć je pak sve bilo u znaku Thundera, točnije tri četvrtine, što sve skupa dovodi do omjera 6-5 za Oklahomu. Jasno, može vam se ovo čini banaliziranjem, ali ovih 6-5 imaju većeg utjecaja na daljni razvoj serije od 2-1 scorea, isto kao što koš razlika više ukazuje na kvalitetu momčadi nego omjer pobjeda i poraza u regularnom dijelu.

Naravno, najbolji pogled u budućnost ipak nude analiza igre i mathcupova, stoga bacimo se na posao.

Najveća promjena koju je Thunder pripremio u odnosu na ranije susrete bila je bacanje Sefoloshe na Parkera. Stoper Thundera je odigrao fenomenalnu all-round partiju, dao dobar doprinos u napadu, ali najvažnije je što je obranom na Parkeru i energijom na perimetru uštopao pick igru Spursa (suludih 6 ukradenih lopti). Ne treba ni spominjati koliko premještaj s Parkera na drugog beka znači za Westbrooka, ne toliko s energetske razine (mislim da Westbrook u najblažem slučaju ima stotinjak duracellki u sebi) koliko sa stajališta učinka – Russ se pretvorio u puno korisnijeg sudionika obrane jer, osim što mora manje trčati za svojim igračem (što smanjuje šansu da usput zapne za neki blok), sada mu je i puno lakše vrebati linije dodavanja (čak 4 ukradene).

Popa čeka ozbiljan posao dok smisli način kako Parkera vratiti u puni pogon jer očito je kako Sefoloshina dužina i spretnost stvaraju puno više problema Tonyu od Russove sirove snage. Sinoćnji pokušaji promjene u hodu nisu urodili plodom, posebice forsiranje igre kroz post. Naime, u pokušajima da povrati ravnotežu Pop je netipično forsirao igru kroz Duncana, valjda u nadi da će Timmy zabiti dovoljno da natjera Oklahomu na poneku udvajanje, što se pokazalo greškom – time je dao šansu Perkinsu da konačno opravda minutažu, a usput upucao u nogu vlastiti napad izbacivši ga iz ritma, ujedno omogučivši Oklahomi stvaranje prve ozbiljnije prednosti.

Također, ne može se zanemariti neobjašnjiva količina energije koju su tijekom 36 minuta koliko je susret trajao iskazivali igrači Thundera (u biti može se objasniti – pogledajte prosjek godine ključnih igrača) i to na oba kraja parketa. Nešto slično iskazali su i u prvoj utakmici kada je od starta bilo jasno da Spursi neće imati lagan posao dolaziti do otvorenih šuteva protiv ovako pokretne i duge obrane, ali nisu izdržali u istom ritmu tijekom cijele utakmice. Ovaj put jesu.

U obrani je, osim spomenute promjene striktnih čuvara na Parkeru, najveću razliku radila ta energija i agresivnost prilikom preuzimanja, rotacija i udvajanja koja je rezultirala ogromnim brojem ukradenih lopti kojima su Spursi sami sebi iskopali grob. Izgubiti 21 loptu i osuditi se na 12 pokušaja za šut manje protiv ovakvog protivnika jednostavno je nedopustivo, pogotovo ako nemate skok u napadu ili izuzetnu šutersku večer da to nadoknadite.

S druge strane Thunder je izgubio samo 7 lopti, ostavivši Spurse bez goriva za run & gun koji im toliko dobro leži (ne znam za vas, ali meni je i dalje čudno govoriti za jednu mladu i potentnu momčad kako ima više šanse kada igra pod ručnom i kada ritam utakmice drži na razini potrebnoj za organizaciju napada i obrane, dok za veterane koji su do prije dvije godine bili oličenje postavljenih i sporih napada ističemo kako im ritam na više koševa ide u prilog – od svih paradoksa ovog playoffa ovaj mi je možda i najdraži), ali usput i potvrdivši zrelost.

Mislim, od svih segmenata igre u kojima su napredovali kroz sezonu, ozbiljnost kojom pristupaju kontroli lopte najviše fascinira – od momčadi koja je stihijskim jurišima bila jedna od najgorih u ligi po izgubljenim loptama, Thunder se pretvorio u san svakog trenera i momčad koja rizike svodi na minimum.

Još jedna zanimljivost leži i u činjenici da je obrana Thundera ostajala na visokoj razini bez obzira koju postavu Brooks držao na parketu. Malo mi je smiješna reakcija nekih novinara koji odjednom ističu nisku postavu s Durantom na četvorci kao razlog pobjede, pogotovo obzirom da je od 36 bitnih minuta Oklahoma čak 22 provela na parketu s dvojicom visokih. Pokušaji da se tih 14 minuta koje je Durant proveo na četvorci prikažu kao ključ utakmice (ili možda čak i serije) tipičan su primjer intelektualne ljenosti koja traži lagano rješenje umjesto da se pozabavi nešto kompleksnijom stvarnošću (da ne govorim da je Durant petinu sezone proveo igrajući krilnog centra i da njegova učinkovitost u toj ulozi može biti iznenađenje samo nekome tko je pao s Marsa).

Ono što bi se ipak mogli zapitati je zašto Brooks i dalje forsira ovakav omjer kada je očito kako je petorka s Ibakom na centru, Durantom kao lažnom četvorkom te s tri beka (Sefolosha, Harden, Westbrook) apsolutno najbolja postava koju ima na raspolaganju. Osam igrača koji čine rotaciju su jasni, valjda će do kraja serije i podjela minuta biti smislenija (Perkins i Fisher zadržani su ispod 24, što je ogroman uspjeh samo po sebi).

Uglavnom, Oklahoma je uspijela zabiti dovoljno i, što je najvažnije, efikasnije od Spursa, a to nas dovodi do napada koji je istim receptom primjenjenim u obrani - energijom i agresivnošću – zaokružio najbolje izdanje Thundera u ovom playoffu. Naime, od prve sekunde Durant i Westbrook su odlučili napadati reket ulazima i driblingom, a kada su im se nešto kasnije pridružili i ostali šutom iz vana, stvar je bila gotova. Obrana Spursa počela se skupljati u reket kako bi zaustavila udarni dvojac, a ovi su reagirala na najbolji mogući način, način koji su prezentirali u završnici sezone kada su zgazili Heat i Bullse, ali ujedno i način koji često zanemare kako bi se posvetili jurišanju glavom kroz zid, način koji se zove – povratne lopte.

Praktički, ubili su Spurse njihovim receptom, kažnjavajući svako udvajanje pravovremenim pasom. Naravno, nije tu bilo bogatstva izbora i elegancije Spursa, ali bio je dovoljan i jednostavni slash & kick pristup – KD i Russ su bacali lopte iz reketa, a Ibaka, Fisher, Harden i Sefolosha zabijali su ih izuzetnom preciznošću (9 asista Westbrooka i 5 Duranta sve govore).

Dakle, misija je u potpunosti uspjela i to bez partije Duranta za sva vremena. Oklahoma je dobila momčadskim učinkom koji uopće ne djeluje kao nešto što ne bi mogli ponoviti (osim Sefoloshina napadačkog udjela, taj će zasigurno pasti, a samim time i minutaža). Jasno, Spursi će drugi put sigurno biti spremniji i neće dozvoliti da ih se nadigra na apsolutno svim frontama, od individualnih matchupova do kolektivnog dojma.

U večeri u kojoj su podbacili svi, od Popa do Manua, jedini kojega treba istaknuti je Captain Jack, koji je svojim ogromnim mudima i još većim iracionalnim samopuzdanjem sam-samcat držao kakav-takav priključak krajem treće i početkom četvrte, zabijajući tricu za tricom preko ruke i uporno pokušavajući oživjeti suigrače aktivnošću i energijom koja je sinoć ipak bolje pristajala protivničkom dresu.

Kad se sjetimo one priče o time-outu iz prve utakmice koji je razbudio momčad, očito je kako Spursi imaju određenih problema s energijom i kako im tu i tamo treba netko da ih razbudi i na parketu. Uglavnom je to Manu, kojem sinoć protiv pravovremenih udvajanja ništa nije polazilo za rukom (a od svih koji su podbacili posebice boli loše izdanje Greena i Leonarda koje je težina susreta potpuno odsjekla i bez čijeg učinka na boku i mladenačke energije Spursi stvarno izgledaju kao da su im potkresana krila).

Kako god, bitka između sirovog talenta i atleticizma protiv veteranskog know howa se nastavlja, s momentumom na strani Oklahome koja je dokazala da su značajne promjene moguće i preko noći. Dakle, ne mislim pri tome na Brooksove rošade, već prije svega na Russa Westbrooka čija sinoćnja partija možda ima i veći značaj od simboličnog.

Naime, Westbrook je konačno potrošio manje lopti od Duranta, bio tek peti strijelac, ali i prvi razigravač. Ako ove brojke osim slučajne imaju i neku stvarnu vrijednost, odnosno ako je ovakvo sjajno all-round izdanje Westbrooka (koji cijelu večer nije prestajao biti emotivni lider momčadi igrajući s pravom playoff strasti za igrom zbog koje obožavamo NBA) rezultat nekakve prilagodbe unutar sistema, onda povlačim ono što sam rekao da Oklahomi treba još vremena za sazrijevanje.

Ma u biti ne povlačim. I dalje vjerujem da je njihov talent u stanju sakriti veliku većinu mana unutar same igre i njenog shvaćanja, ali ne vjerujem da se samo tako može preko noći promjeniti stil koji je do sada donosio ploda. Čak i ako je Westbrook odlučio stati na loptu i ne koristiti svaku priliku koja mu se učini izglednom, uvijek ostaje problem napadačkih akcija.

Slash & kick, driblinzi i agresivnost su super, ali uzimaju ogroman danak u energiji. Ponekad treba odigrati i poznatu kombinaciju koja će nekome omogučiti lagan šut bez prevelike potrošnje. Sinoć smo opet imali prilike gledati bezbroj situacija u kojima trojac Oklahome uzima loptu izvan prostora, koristi pick kako bi pronašao neki prolaz kroz obranu i onda driblingom penetrira u reket (ili u slučaju Duranta bez driblinga, obzirom da je tip u stanju u tri koraka proći pola terena).

Ne znam koliko ste išli za tim, ali ogroman razlog zašto Wade i James ovako dobro funkcioniraju u zadnje vrijeme leži u tome što su smanjili ulaze iz izolacija i počeli pronalaziti jedan drugoga prilikom kretanja. Igrači takve razine talenta i takvih fizičkih sposobnosti jednostavno su nezaustavljivi ako imaju korak prednosti, a pravovremeni pas u trku koji potrebu za driblingom svodi na minimum najbolji je način za ostvariti tu prednost.

Durant nažalost niti jednom nije dobio loptu u kretanju, niti postoji nekakva akcija koja bi mu omogučila malo prostora i primanje lopte nakon bloka, a ne da sve mora raditi isključivo iz izolacija ili dva na dva akcija. Odnosno, ima ih, ali su u debeloj manjini. Kvragu, čak i sinoć su bile zanemarene jer je netko prije utakmice vjerojatno odlučio kako samo agresivni ulazi garantiraju dovoljno poena.

Nemam pojma da li Brooks zna, ali postoji jedan čovjek, zove se Dirk Nowitzki, nije oličenje snage ni skočnosti, ali ima dva Finala i jedan naslov kao prva napadačka opcija svoje momčadi. A glavni razlog zašto je to postigao je taj što ima iste franšizne fizikalije kao Durant (neobranjivi šut iz vana) i što je igra momčadi izgrađena oko toga da upravo on dobije loptu u idealnim pozicijama iz kojih mu ostaje samo šutnuti.

Durant još ni približno nije u toj fazi karijere, a niti je njegov klub u stanju sve podrediti tome da mu olakša život i maksimalno iskoristi njegove prednosti i franšiznu vrijednost. Doduše, obzirom da su i ovako sirovi imali plus 20 protiv jedne izuzetne momčadi koju s pravom smatramo povijesnom i koja je svoju zrelost dosegla odavno, misao da će jednog dana biti još bolji pomalo je i zastrašujuća.

23May/125

ONE GAME A DAY PODCAST

Posted by Gee_Spot

Pridružite se znalcima (s) ispod obruča u seciranju playoffa, posebice konferencijskih finala, jer od njihovog znanja košarke malo je što veće, osim možda poznavanja svjetske povijesti.

22May/1228

DAY TWENTY-FOUR – KNOCKOUT CITY THUNDER

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ CELTICS

Bila je ovo utakmica s dva lica, prvim revijalnim, u kojem kao da nitko nije želio ubaciti u brzinu više i razbuditi protivnika, te drugim u kojem je Boston na 12 minuta zaigrao fenomenalnu obranu i prelomio susret. Praktički, Doc je odlučio obrnuti ritam prošle utakmice pa je period furiozne igre u obrani umjesto u prvoj primjenjen u trećoj četvrtini, tijekom koje je Boston, agresivnim udvajanjem pick igre i hvatanjem u zamku igrača s loptom, potpuno izbacio iz takta napad Sixersa.

Doduše, Celticsi su zaigrali bez Bradleya (sad ga izgleda zeza i drugo rame) što je možda i glavni razlog mlake obrane na početku, odnosno činjenice da je vanjsku liniju Sixersa umjesto presinga ovaj put čekao otvoreni put do koša, što su Holiday, Turner i Iguodala uredno kažnjavali. Vidno usporeni Ray nije u stanju pomoći čak ni u napadu, tako da je itekako važnu rolu odradio Pietrus koji je svojom dužinom sjajno zamjenio Bradleya i donio Celticsima potrebnog drugog terijera koji je uz Ronda odradio najveći dio posla u obrani.

S druge strane, u početku ni obrana Sixersa nije bila puno žešča, dodatni pas bi je uredno izbacio iz ravnoteže što su koristili Stiemsma i Bass za realizaciju cijelog niza zicera. I jedan i drugi napad tako su funkcionirali besprijekorno – Boston je do prilika dolazio na svoj način, nesebičnim kruženjem lopte i preciznom egzekucijom, Philadelphia pak nesebičnim kruženjem lopte i svježim nogama. Razlike je samo u tome što je Boston ovaj ritam održao do kraja, dok su se Sixersi, u nastavku suočeni s podignutom razinom igre u obrani, agresivnim udvajanjima i brzim rotacijama, potpuno raspali.

Playoff intenzitet koji je utakmica dobila u toj trećoj četvrtini jednostavno ih je šokirao, izgubili su momentum i uopće ideju kako na ovakvu igru protivnika odgovoriti. Bostonu je tako 6 minuta bilo sasvim dovoljno da izgradi dvoznamenkastu prednost i održi je do kraja, odnosno da izvede još jednu košarkašku kliniku. S jednom bitnom razlikom - dok su do pobjede u trećoj utakmici serije došli igrajući punom snagom od početka do kraja, ovaj put im je trebala samo jedna nadahnuta četvrtina. I to nije dobra vijest za Sixerse jer jasno ukazuje na to koja momčad ima veći plafon.

Rivers je dobio standardne partije od Ronda (14 asista, samo 3 izgubljene), Piercea (9 iznuđenih slobodnih) i Garnetta (20 poena) kojima se ovaj put pridružio i Brandon Bass. Peti čovjek Bostona je u spomenutom ključnom periodu pomogao izuzetnim napadačkim učinkom, jednostavno nije mogao promašiti (skupio 27 poena, usput sam samcat zabio više od kompletnih Sixersa u ovom periodu s 18), ali je ujedno iskazao i rijetko viđenu agresivnost u napadanju obruča i skoku koja je rezultirala utakmicom karijere. Njegova razigranost omogučila je Docu da ostane pri visokoj postavi i tako poštedi Piercea mučenja na četvorci gdje ga je zadnje dvije utakmice Thaddeus Young uništavao.

Izbivši Collinsu najvećeg jokera iz rukava, Boston si je otvorio put do mirne završnice utakmice, ali ne i serije - nedostatak Bradleya u obrani itekako se osjeti (Collins će za drugi put sigurno imati rješenje za zaobići Pietrusa, svakako će trebati uposliti Hawesa i Allena na vrhu reketa na neki drugi način ako već ne ide pick igrom), a očekivati od Bassa da svaku večer igra utakmicu karijere malo je iluzorno. Rondo, Garnett i Pierce morat će izvući još jednu vrhunsku partiju iz sebe jer svaka utakmica viška samo dodatno podebljava medicinski dosje i otežava opstanak.

LAKERS @ THUNDER

Kobe i društvo dobro su se držali sve tamo do polovine treće četvrtine kada su Westbrook i Durant ušli u šuterske serije koje teško mogu pratiti i puno bolje momčadi od Lakersa. Harden je nakon jedne loše utakmice opet bio Harden i brinuo se da igra ima glavu i rep, a podršku su dali svi – od Perkinsa (koji se ne samo gurao pod košem već je ovaj put čak i nadskakao Bynuma), preko Ibake (koji je u početku, kada šut nije slušao, igrom u obrani držao priključak), do Collisona (čije fantastično kretanje bez lopte i osjećaj za igru su bili nagrađeni dužim ostankom na parketu i sudjelovanjem u završnom gaženju svih nada Lakersa).

Kobeova 42 poena lijepo zvuče, ali nakon agresivnog početka vrlo brzo je izgubio noge. Naravno, s tim je otišla i efikasnost jer se nije uspio na vrijeme prebaciti iz uloge lošeg policajca (koji uzima svaki šut i ignorira suigrače) u ulogu dobrog policajca (koji razigrava s vrha posta), ulogu koja mu je tijekom ovog playoffa najbolje ležala. Čovjek nije imao asist cijelu utakmicu, a, čuvajući se isključivo za napad, odigrao je jednu od najslabijih obrambenih partija ovog playoffa.

Thunder je tako imao tri najbolja igrača na parketu, a protiv toga se ipak ne može. Dodaj još energiju i skočnost mlađe, šire i manje frustrirane Oklahome koju rotacija Lakersa sastavljena od pet ljudi ni teoretski ne može pratiti (16 skokova viška, bolji omjer asista i izgubljenih) i jasno je kako u ovom susretu nije bilo previše upitnika. Doduše, nije ih bilo ni u seriji, još tamo od prve utakmice i gaženja koje su Lakersi doživjeli u Oklahomi, tako da me još više čude reakcije u kojima se kao krivci prikazuju Gasol i Bynum.

Pau je odradio odličan all-round posao u ulozi treće opcije, Bynum je podbacio, ali to je sve dio sazrijevanja, prvi put u životu nosio je ključni teret u playoff utakmicama, a čak je i Kobe (koji nekim čudom opet nije ništa kriv u očima većine medija), bez obzira igrao u sebičnom ili nesebičnom izdanju, davao sve od sebe i nema mu se što zamjeriti (mislim da je konačno i njega samoga iznenadilo što se čak ni usprkos švercanju u obrani na kraju nije mogao mjeriti sa snagom koju su prezentirali Westbrook i Durant, sada valjda shvati da nije rješenje bacati suigrače pod vlak već da se jednostavno treba pomiriti sa sudbinom - njegovi najbolji dani su prošlost).

Trošiti vrijeme na drame oko toga tko je kriv tako je tipično za Lakerse i njihovu navijačku bazu koja ne vidi dalje od vlastitog nosa, ali kad iz jednadžbe maknemo mit o Kobeu i aroganciju žuto-ljubičastih, ostaje vam kristalno jasno saznanje kako je Oklahoma jednostavno bolja momčad (dakle, momčad, pokušajte shvatiti taj koncept ako još niste, pet igrača je na parketu, 8 do 9 u rotaciji, sve je povezano, a lanac je čvrst koliko i najslabija karika). Thunder bi dobio 10 od 10 serija od 7 koje bi u ovim sastavima odigrale ove momčadi.

Problem je samo perspektiva - kad kažemo kako bi OKC dobio 10 od 10 protiv Jazza, tu se svi slažemo jer nemamo neko visoko mišljenje o Jazzu. Međutim, kada se ovako nešto kaže o Lakersima, onda čovjek ima potrebe objašnjavati razloge, em Gasol više ne valja, em je Kobe ovakav, em je Bynum onakav. A, kao što rekoh nakon prvih 48 minuta serije, nema se tu šta objašnjavati. Kada je razlika u talentu ovolika, nikakvi drugi faktori nisu bitni - uvijek prolazi nadmoćniji protivnik, bez obzira na ime.