DAY TWO – MANU MANU
HAWKS @ PACERS
Sramežljivi pokušaji Hawksa da ostanu u igri nisu bili dovoljni da se utakmica učini zanimljivom, Pacersi su je kontrolirali od prve do zadnje sekunde agresivnim ulazima Georgea i uopće puno boljim kretanjem i lopte i igrača na obje strane. Atlantu eventualno može tješiti što su Smith i Horford odradili solidan posao pod košem protiv Hibberta i Westa, ali rješenja za Georgea nije bilo. Niti su ga Hawksi imali za obranu Pacersa, zbog čega su cijeli napad sveli na skok-šut (ukupno su pucali manje slobodnih od triple-double zvijezde večeri). Čak su uspjeli i gađati 50% iz igre, ali Pacersi su ih razbili energetski, skokom u napadu i stalnim napadanjem reketa.
Teague je odradio solidnu utakmicu, ali nije ulazio u sredinu zbog straha od Hibberta, tako da je njegov učinak anulirao George Hill koji se izgleda oporavio od ozljede prepona. S Hillom u punom pogonu, teoretski Pacersi imaju priliku za metlu jer sada Hawksi više nemaju mogućnost za prednost u nijednom matchupu. Čak i da Drew isključivo Smitha zaduži za Georgea kako bi mu otežao ulaske u reket, guranjem Johnsona u petorku neće se riješiti problem jednoličnog napada, na ovom rosteru jednostavno nema čovjeka koji može driblingom redovito stvarati šanse sebi i suigračima (odnosno, ima ga, ali je u gipsu).
Zanimljivo, Drew je brzo digao ruke od utakmice poslavši klupu u akciju već krajem treće iako se i tada razlika kretala oko deset koševa minusa. Valjda je i njega totalno živcirao nedostatak energije kod startera koji su djelovali kao da jedva čekaju kraj od prvog podbacivanja, pa je barem pokušao oživiti jedan od leševa s klupe za ubuduće.
Što je u principu nebitno, jer je George odgovorio na pitanje tko je najbolji igrač u ovoj seriji, pa su sada stvari puno jasnije.
LAKERS @ SPURS
Možda nisu kontrolirali utakmicu onako uvjerljivo kao Pacersi, za što svakako zasluge pripadaju i puno borbenijem protivniku, ali Spursi su cijelo vrijeme bili korak ispred Lakersa. Kad god je trebalo zabiti tu bi se našao solidni Parker, a i Timmy je bio raspoložen za hrvanje s Howardom i Gasolom. Čak je i Splitter odradio korisnu rolu pod košem iako pogled na brojke to neće potvrditi (šut 0-4, ali solidna rola u obrani uz niz sjajnih blokova i asista u napadu). Međutim, Spursima i ne treba dominacije pod obručima obzirom da su puno bolji na svim ostalim pozicijama, prvenstveno zbog širine rotacije koja je i noćas donijela potreban impuls.
Dok Lakersi od svoje klupe nisu dobili ništa, Pop je s Bonnerom dodatno širio reket za ulaze Manua i Parkera, a dobio je i skoro pa klasičnu Manuovu partiju kada je ovaj krajem treće serijom ulaza i šuteva praktički sam riješio susret. Spursima trebaju ovakve minijature jer se muče u napadu, ali ne moraju se bojati dok god uspijevaju Lakerse držati oko 80. Što i nije problem jer ovi osim zicera koje Gasol neumorno namješta za Dwighta, nemaju drugih rješenja. Nash je uspio izvući 20-ak minuta iz svog slomljenog tijela, ali ne i nekakav konkretan učinak (čovjek je pod težim injekcijama i valjda je trenutno na 30% snage).
Kako je Pau i dalje daleko od idealne forme, Parker i Manu će imati priliku dovesti se u red za sljedeće runde. Sinoć su ubacili 36 poena, ali vidi se da igraju u nižoj brzini, posebice Parker koji je promašio gomilu šuteva koje inače zabija lakoćom. Doduše, za to je dijelom kriv i Dwight, ali nema teorije da Spursi ne bi secirali ovu obranu da je Tony malo brži. I da, Pop će morati ozbiljno razgovarati s Leonardom i Greenom koje odličan učinak u obrani ne opravdava od pasivne napadačke večeri.
Lakerse barem može tješiti što su za razliku od velike većine niže postavljenih momčadi barem pokazali da imaju puls i da ova formula twin towersa nikako nije ugodna za San Antonio. Dapače, nije uopće nemoguće zamisliti da dobiju obje doma, gdje će im i sudački kriterij zasigurno više ići na ruku, a pogotovo ponove li vanjski Spursa ovakve igre. Jedan Manu neće biti dovoljan u Los Angelesu.
BUCKS @ HEAT
Miami je krenuo u utakmicu u petoj brzini, ali čim su usporili, Bucksi su uhvatili priključak kombinacijom skoka i Chalmersove kriminalne obrane na Jenningsu. Brandon i Monta su čak birali šuteve, uglavnom uzimajući ulaze ili otvorene trice, tako da je u prvom poluvremenu Heat zasjenila zrelost Bucksa.
U drugom je kontrola reketa i skoka nestala, Miami je zaigrao s puno više energije i još su počeli širiti reket ne samo šuterima uokolo već i visokim pickovima za Jamesa i Wadea. Novonastalim prostorom najviše se okoristio Birdman koji je u svojih 16 minuta prelomio utakmicu energijom na oba kraja parketa, a stvar su zaključili razigrani James i raspucani Ray. Jenningsa su usporili tako što su Chalmersa makli s njega, u uloge terijere gurnuvši Battiera i Colea koji su kombinacijom lukavstva i energije ugasili do tada raspoloženi motor Bucksa.
Finalnih 23 razlike možda nisu pošteni prema dojmu kojega je Milwaukee ostavio u većem dijelu utakmice, ali to je ta kvaliteta Heata, ta sposobnost da u 10 minuta naprave razliku za koju nekoj običnoj momčadi treba cijela večer. Na kraju ostaje očekivano lagana pobjeda u utakmici u kojoj ni jednom nisu gubili, a Bucksima ostaju prve 24 minute kao ideal igre protiv Heata. Za suprotstaviti se trebaju dominaciju u skoku, vrhunsku realizaciju i igru bez izgubljenih lopti, ukratko - trebaju biti savršeni.
ROCKETS @ THUNDER
Krenuli su furiozno poput Heata, također su dozvolili protivniku da se vrati u utakmicu, ali, za razliku od ljutih protivnika, Durant i društvo ipak nisu čekali drugo poluvrijeme da zaključe stvar - sve su riješili u nekoliko minuta prije odlaska na odmor. Rocketse su udarali u valovima koji su trajali po par minuta, nakon čega ovi pojma nisu imali što ih je spopalo. Bez problema bi mogli složiti 5 minuta vrhunskih poteza za NBA action, od čega bi 100% otpadalo na juriše Westbrooka, Duranta i Ibake.
Osim što su manje-više cijelu večer igrali punim gasom u napadu, igrači Thundera osjećali su se kao na pikniku i u obrani gdje im je nedostatak mase kod protivnika omogućio da stalno preuzimaju i tako si olakšaju igru u obrani, ionako svjesni da će svaku rupu začepiti Ibaka koji je opet briljirao u reketu. Rocketsi su im pomogli gubljenjem lopti, ali čak ni kombinacije Ibake i klizavih ruku nije ih spriječila od napadanja sredine, što barem pokazuje da imaju karakter. Iako je teško istaknuti jednu pozitivnu stvar kada te protivnik ovako zgazi i istakne razliku u klasi, svakako treba spomenuti back-up playa Beverleya koji bi do kraja serije mogao odigrati više minuta od Lina, kojega je pak Westbrook veći dio večeri doslovno bacao po parketu.
HIGH FIVE
Russ Westbrook, Manu Ginobili, Paul George, LeBron, Birdman Andersen
WHERE AMAZING HAPPENS 2013.
Opširna analiza prve runde i prognoza kompletnog playoffa su pred vama, a svi zainteresirani mogu svoje prognoze ostaviti u komentarima i tako se boriti za titulu ovogodišnjeg Vakule. Svima želim sretan početak playoffa i što više madafaka trenutaka. Konačno. I love this game.
FIRST ROUND
HEAT vs BUCKS 4-0
Šta se tu ima objašnjavati? Da ste pali s Marsa, završni score ovih suparnika bi vam ispričao cijelu priču, a i kada bacimo pogled na matchupove, situacija nije ništa bolja. Čak i da Bucksi posegnu za 48 minuta presinga i ispaljivanjem trica u stilu Knicksa s 4 tricaša stalno u postavi, da im to upali i da uz to dobiju dominantnu seriju od Sandersa u reketu, eventualno mogu dobiti jednu utakmicu. Teoretski, Jennings i Ellis su dovoljno brzi da siju paniku u linijama dodavanja, a imaju i šuterski potentnu nisku postavu stave li uz ovu dvojicu Redicka na trojku i Ilyasovu na četvorku.
Samo, jasno je što ovakva postava dozvoljava Heatu u napadu bez obzira na Sandersa (jedini čovjek koji uopće može i pomisliti čuvati Wadea ili Jamesa na ovom rosteru je Mbah A Moute, ali jahati njega znači osuditi napad na propast jer Heat lakoćom izlazi na kraj s momčadima protiv kojih može igrati obranu 5 na 4), a plus je iluzorno očekivati da pritisak na loptu može smetati momčad poput Heata koja stalno na parketu ima tri čovjeka sposobna kreirati iz driblinga. Također, upitno je kakva korist od Redicka ili Ilyasove kada im bekovi ionako neće prepustiti dovoljno lopti. Mislim, ovo je valjda jedina serija od mogućih 4 tijekom ovog playoffa u kojem će Miamiev startni playmaker imati veći IQ od protivničkog. Dakle, za Heat je ovdje najvažnije izbjeći ozljede i polagano sanirati Bosheve probleme s koljenom, a za Buckse pustiti s lanca Hensona i dati mu da prikupi neprocjenjivo iskustvo uz Sandersa u najvažnijim utakmicama mlade karijere.
KNICKS vs CELTICS 4-3
Knicksi su s razlogom favoriti u ovoj seriji – ne samo da imaju bolji score i najboljeg igrača na parketu, već i ugodnih 3-1 u međusobnim dvobojima ove godine. Međutim, protiv Bostona im neće biti lako zbog obrane Celticsa koja je u stanju usporiti Anthonya i šutere koji ga okružuju. Knicki su u principu jednostavna momčad čiji se organizirani napadi uglavnom temelje na pick igri nekoga od vanjskih igrača s Tysonom Chandlerom, uz povremeni post-up za Carmela. Boston pak ima dovoljno dužine i brzine da jednako dobro brani i tricu i reket, a istovremeno su zbog Garnetta u stanju imati i jednu od boljih obrana pick igre u ligi.
I to dolazimo do ključnog detalja – Garnett ne može igrati potrebnih 38 do 40 minuta da bi obrana konstantno bila na potrebnoj razini. Ako je lanjski playoff ikakav indikator, Rivers će mu u playoffu povećati minutažu za 2-3 minute maksimalno u odnosu na regularnu, a to praktički ostavlja Celticse trećinu utakmice bez svog najvažnijeg igrača na parketu. Kako na rosteru nema doslovno nikoga tko može igrati obranu u reketu kada je Garnett na odmoru, upravo u ovim periodima Knicksi bi trebali doći do ključne prednosti.
Po svemu drugome ova serija je u egalu. Iako su i Garnett i Pierce imali prijavljene manje ozljede tijekom završnice sezone, poznavajući Celticse u pitanju je dimna zavjesa koja bi trebala sakriti činjenicu da su ih jednostavno duže odmarali u tom periodu. Uostalom, Boston je već ostao bez Ronda i Sullingera i svaki dodatni problem značajno im smanjuje šanse. A nije da su i Knicksi u boljoj situaciji – njihov jedini kvalitetni visoki i ključni igrač na oba kraja parketa, Chandler, odavno je pod posebnom skrbi zbog problema s leđima, što praktički znači da bi Knicksi u seriji mogli imati sličan problem kao i Boston, a to je limit minuta za jedinog čovjeka za kojega nemaju zamjenu.
Također, Carmelo je problemima s koljenom (koji mu ipak limitiraju kretanje i svode ga još više na skok-šutera) dodao i ozbiljan udarac u rame, što će dodatno pomoći Greenu i Pierceu da ga uspore.
A ako uzmemo u obzir da su veteranski nositelji u obje momčadi u sličnoj situaciji, to praktički znači da bi ključne role trebali odigrati Jeff Green i J.R. Smith. O tome kako će ova dvojica igrača sklona nestalnoj formi reagirati tijekom serije ovisi razvoj situacije. Nije pitanje samo koliko će Green biti agresivan u ulazima ili kolikim će postotkom Smith zabiti, već i kako će odigrati obranu protiv Mela, odnosno Piercea.
Uglavnom, što više razmišljam o ovoj seriji to sve više vjerujem u to da će biti duga jer obje momčadi imaju sličan spori stil igre i vole vrtiti napad dok ne dođu u dobru šutersku poziciju. Boston će svojim dugim dvicama sigurno mučiti slabašne rotacije Knicksa, ali ovi bi to trebali nadoknaditi boljim učinkom u tranziciji (Knicksi se vole kockati s ukradenim loptama, a Boston je momčad bez čistokrvne jedinice na rosteru, što bi moglo dovesti do poprilične razlike u izgubljenim loptama, osim ako Avery Bradley svojim presingom sam ne kreira kaos i povrati ravnotežu).
U ovoj povuci-potegni situaciji ne treba zanemariti ni prednost koju jedna i druga momčad imaju na vlastitom parketu – publika u New Yorku je fantastična, a ova u Bostonu bi im trebala biti ravna dodatno nadahnuta nedavnim događanjima u gradu. Zato mi je teško i zamisliti da netko može iščupati pobjedu na gostovanju, zbog čega i biram ovih 4-3. Naravno, bude li Melo blizu forme s kraja sezone i pokaže li se prevelikim zalogajem za Greena, a posebice za visoku postavu s Bassom, New York bi mogao završiti stvari nešto ranije. U svakom slučaju, bit će ovo fascinantna serija za pratiti dok god su članovi jezgre na obje strane barem približno u dobrom zdravstvenom stanju, stoga će u utakmici broj jedan biti najvažniji snimiti formu Chandlera i Garnetta i kladiti se na onu momčad kojoj je kičma manje slomljena.
PACERS vs HAWKS 4-2
Da Hawksi kojim slučajem imaju Williamsa i Pachuliu na raspolaganju, ovo bi također bila serija na nož kao i prethodna. Ovako, imamo momčad bez klupe koja ide na drugu momčad bez klupe, ali ta druga momčad ima petorku krcatu dužinom na svim pozicijama i ne dozvoljava vam lagani šut ni u kojoj situaciji. Što je problem za Hawkse jer njihov napad ovisi o laganom skok-šutu kojega za Teaguea, Harrisa i prije svega Korvera kreiraju Horford i Smith.
Obzirom da Atlanta nema kreatora iz driblinga osim Teaguea, Pacersima će biti poprilično jednostavno držati njihov napad pod kontrolom. Međutim, razlog zbog kojega će Hawksi u ovoj estetski neminovno ružnoj seriji imati šansu je činjenica da njihov dvojac pod košem može raditi itekakve probleme Westu i Hibbertu, kao i to da mogu Korvera sakriti na Stephensonu i tako ga držati na parketu maksimalan broj minuta.
U ovoj priči je bitan i jedan zdravstveni detalj koji bi mogao ići na ruku Atlanti – George Hill nije u idealnom stanju zbog problema s preponama, što bi trebalo otvoriti dodatan prostor Teagueu. Uspije li Atlanta dobiti ovaj matchup playmakera, serija bi mogla dobiti dodatan zamah. Naravno, da bi uopće bili u igri, Larry Drew morat će odustati od eventualne ideje da koristi Smitha protiv Georgea i ulogu bočnog stopera trebat će u potpunosti prepustiti dvojcu Stevenson-Jones.
Koliko god kao navijač želim gledati dvoboj doktora Horforda protiv doktora Westa, jedini matchup koji bi Hawksima donio ravnotežu je guranje Horforda s Hibbertom, odnosno jahanje Smitha na Westu. To bi značilo limitiranje minuta likovima poput Petra i Tollivera (iako ćemo ovog prvog zasigurno gledati protiv Hibberta zbog visine) i praktički svelo borbenog Ivana Johnsona na trećeg i zadnjeg visokog u rotaciji.
Ideja o Smithu na Georgeu nije toliko brutalno loša iz obrambenog kuta jer Smith svakako može obaviti bolji posao i od Jonesa i od Stevensona, ali to bi kilavi napad Hawksa dodatno usporilo jer bi time praktički zamijenili nekoga tko može zabiti tricu (bio to Harris, Korver ili Stevenson) za par drvenih ruku u reketu, što nimalo ne povećava njihove šanse. Moraju šibati trice, Teague mora napadati sredinu i Smith i Horford moraju igrati na vrhu mogućnosti misle li ovaj dvoboj napraviti neizvjesnim.
NETS vs BULLS 4-3
Ovo je po standardnim kriterijima najnapetija serija od svih. Imamo prilike gledati dobar napad i lošu obranu protiv lošeg napada i dobre obrane. Protivnici imaju sličan score i sličnu razinu kvalitete talenta. U sezoni su odigrali međusobno 4 puta, a iako Bullsi imaju score 3-1, koš razlika im je samo +10 – tri utakmice su se odlučivali u zadnjim napadima, a ovu četvrtu, koju su dobili s +11, Bullsi su igrali u punom sastavu, ali i s dva dana odmora dok su Netsi igrali drugu večer back to backa.
U svakom slučaju, back to back susreta više nema, ali ono što je za Bullse još važnije je da nema ni Noaha ni Gibsona, odnosno da ne znaju što mogu očekivati od njih. Noah je zbog problema sa stopalom poprilično pao u drugom dijelu sezone, što znači da će, čak i da nekako uspije biti na parketu veći dio utakmice, njegov učinak biti znatno ispod potrebne razine. Gibson je pak u manje od dva mjeseca dva puta ozljedio isto koljeno i pitanje je koliko može pomoći svojom pokretljivošću i brzinom u obrani obzirom da je neupitno limitiran ovakvim stanjem.
Bez dva ključna obrambena igrača u sredini, Thibodeau će imati ozbiljnih problema zaustaviti Lopeza, što će Netsima dati potrebnu prednost u napadu koja im je itekako potrebna obzirom da uglavnom igraju 4 na 5, što zbog Evansa, što zbog Wallacea. Bullsi će se jednostavno morati previše oslanjati na Boozera, a znamo kako to završi. Također, korištenje niske postave s Dengom na četvorci kako bi se dao šuterski impuls napadu, dodatno će oslabiti obranu i pri tome olakšati Carlesimu korištenje Watsona i Brooksa u ulozi drugog beka, čime bi i napad protivnika profitirao i tako anulirao svu prednost koju šuter viška može donijeti Chicagu.
Butler i Deng na boku su udarna snaga ove momčadi jer su u stanju zatvoriti i bokove i reket, te tako učiniti dvoboj Williamsa protiv Robinsona i Hinricha ključnim. A koliko god se Deron na papiru činio kao uvjerljivi pobjednik u ovom sudaru, činjenica je da su njegove igre ove sezone toliko toplo-hladne da se u principu ne razlikuje previše od Natea koji je itekako sposoban poluditi dva-tri puta u seriji i donijeti prevagu.
Jasno, ne bude li Thibo imao tijela da zaustavi Lopeza, potrebe da Deron uzme stvari u svoje ruke i pruži cijeli niz all-star utakmica neće ni biti. Netsi i ovako imaju dovoljno tijela koja mogu parirati Bullsima u skoku i tako im uzeti dobar dio napadačkih skokova kojima Chicago napad drži podmazanim, a u slučaju da Evans, Blatche i Lopez moraju skakati samo protiv Boozera, u stanju su egal čak pretvoriti u dodatnu prednost.
Uostalom, Noah je bitan i kao čovjek kroz kojega se vrte napadi i dobar dio sezone Bullsi su potrošili upravo na uigravanje oko njega. Dakle, ne bude li na parketu najveći dio minuta, ovaj napad će opet podsjećati na onaj lanjski protiv Sixersa, a znamo kako je to izgledalo - Boozer puca dugu dvicu za dugom dvicom, a Hamilton pokušava glumiti da je još uvijek relevantan.
Što se tiče eventualnog Roseovog padobranskog povratka, on bi mogao donijeti Bullsima zanimljiv emotivni impuls, ali možda na jednu utakmicu. Kako moguću sedmu ionako igraju u Brooklynu, njegov povratak u playoffu ne bi anulirao probleme s ozljedama jer Rose koji nije odigrao običnu natjecateljsku utakmicu godinu dana, a kamoli playoff utakmicu, sigurno nije ni blizu potrebne forme. Opet, obzirom na vanjsku rotaciju koju Bullsi koriste, možda bi i takav Rose bio pojačanje.
Ozljede će odrediti tijek serije, a prednosti koje Netsi imaju na jedinici, petici i na klupi biti će ključne. S tim da je stvarno i ironija, ali i poetska pravda, da bi upravo "dubina" Netsa mogla nekoga doći glave – činjenica da bi Watson, Blatche i Brooks mogli odigrati ključnu rolu u seriji jasno govori o tome koliko je odluka Bullsa da puste Asika i Korvera osakatila ovu momčad.
THUNDER vs ROCKETS 4-1
Stil igre Rocketsa možda bi mogao iznenaditi neku manje atletsku momčad, ali Thunder bi trebao plivati kao riba u vodi u kontroliranom kaosu Rocketsa. Koji bi protiv njihove dužine i prednosti u kvaliteti na svim pozicijama trebao postati tek kaos. Ovu jednu pobjedu dajem Rocketsima ne toliko zbog moguće sjajne šuterske večeri, koliko zbog mogućnosti da Brooks opet previše minuta koristi Perkinsa, iako je ovaj matchup idealniji čak i od onoga protiv Heata da pusti s lanca nisku postavu. Ibaka je sasvim dovoljan za zatvoriti reket protiv momčadi u kojoj u sredinu ulaze isključivo igrači s perimetra dok visoki služe samo za trpanje otpadaka, a Durant bi bez problema mogao skakati s Asikom. Dapače, na mjestu Brooksa iskoristio bi ovu seriju za poigrati se s postavom u kojoj bi Durant bio centar okružen Westbrookom, Jacksonom, Martinom i Sefoloshom – McHale će korištenjem Parsonsa na četvorki svakako dati dovoljno prilike za ovako nešto, a ovakva postava mogli bi se pokazati iskoristivom protiv Heata u malim dozama.
Uglavnom, Westbrook će pomesti pod s Linom, dužina na boku Thundera će otežati život Hardenu, a Durant i Martin će trpati koliko žele. Bit će ovo show u svakom slučaju.
SPURS vs LAKERS 4-2
U teoriji Spursi bi brzinom i pick & rollom trebali pomesti Lakerse, ali, kako stvari stoje, morati će se ipak malo pomučiti. Parker nije u sjajnom stanju, Ginobili je totalna nepoznanica, što znači da će Spursi manje dobivati od svojih bekova i da će se više morati okrenuti igri visokih. A to nije dobro za njihov napad jer je Dwight u odličnoj formi. Naravno, to ne znači da će Lakersi zaustaviti Spurse – njihova obrana je puna rupa koje Dwight ne može sve začepiti, ali svakako će ih usporiti.
Naime, da su Parker i Manu blizu top forme, pored sporog Gasola njihova bi slash & kick igra držala napad podmazanim bez obzira na Dwighta. Ovako, budu li Spursi sporiji i više oslonjeni na post-up situacije, tu će i Gasolovo prisustvo iz obrambenog minusa postati obrambeni plus. Spursi i dalje imaju ogromnu prednost na bokovima koja će donijeti prevagu jer su Green i Leonard previše za ovakve Lakerse, ali, uspore li Dwight i Pau protivničke visoke, neće im biti lako.
Da se stvar ipak razvije u očekivanom smjeru pobrinut će se Pop koji će iz utakmice u utakmicu zasigurno napraviti dovoljno prilagodbi da održi napad tečnim. Za obranu će se pak pobrinuti sami Lakersi – čak i da high-low kombinacije njihovih centara izbace iz igre Splittera ili Timmya, Pop ima dovoljno tijela da primjeni neke poprilično nepopularne metode obrane od nepogode zvane Howard (i Baynes ima pravo napraviti šest osobnih). Mislim, kada se ne morate bojati nikoga na boku, onda vam je puno lakše osmisliti i način kako da zatvorite reket. Kako su Spursi doktorirali na obrani reketa i trice, a kako Lakersi bez Kobea nemaju igru s poludistance koja može razotkriti njihove slabosti, defanziva bi trebala odraditi ključni posao.
Plus za Spurse u ovoj potencijalno neugodnoj seriji je što će imati prilike polagano uvesti i Tonya i Manua u ritam playoffa. U ovom prvom krugu im neće biti toliko potrebni, ali u kasnijim rundama bez njih nemaju šansi.
NUGGETS vs WARRIORS 4-3
Bit će ovo fascinantna serija. S jedne strane imamo momčad oslonjenu na dubinu rotacije, momčad koja koristi ritam kako bi zabila što više poena iz tranzicije i iz reketa. S druge strane imamo momčad bez dubine koja koristi ritam kako bi šutirala uvijek i svuda, pa tako i u tranziciji. Koliko god da su slični u toj brzini kojom igraju i koliko god da imaju slabosti u zaštiti reketa, jedna je ključna razlika na kojoj će se serija prelomiti – Warriorsi su najbolja tricaška momčad lige (40% šuta nema nitko drugi, iako je nekoliko momčadi zabilo ukupno više trica), dok su od Nuggetsa više trica primili samo – Bobcatsi.
Naravno, u stvarnosti će se ova ogromna razlika smanjiti – možemo očekivati da Iggy dobije zadatak zaustaviti Currya, kao i da dužina na bokovima Denvera opasno zasmeta Thompsonu i Jacku. Međutim, neosporno je kako su im filozofije igre ipak bitno različite i kako će trenerske prilagodbe odigrati ključnu ulogu.
Denver je momčad koja će bez Gallinaria biti dodatno šuterski oslabljena, što nije dobro obzirom da su i s njim bili ispod ligaškog prosjeka, što znači da bi Jackson mogao koristiti zonu koja je izašla iz mode povratkom Boguta. Dapače, obzirom da je Bogut opet u problemima sa zglobom, pitanje je koliko će ga uopće moći koristiti kao zadnjeg čovjeka obrane.
Iako, obrane ovdje neće ni igrati veliku ulogu. Naime, kao što će Denver teško spriječiti Warriorse da ih rešetaju, tako će i Golden State teško zaustaviti njihovu tranziciju – Jack će svakako dobiti puno više minuta od Barnesa i to će olakšati kontrolu lopte, ali Denver će do svoje kvote poena iz kontri sigurno doći.
Do dodatnih laganih poena Denver bi trebao doći i skokom u napadu – zahvaljujući Fariedu tu su prvi u ligi, što je podatak kojega ne umanjuje čak ni to što Warriorsi kupe najbolji postotak skokova u obrani u istoj toj ligi. Dakle, hoće li prevagu odnijeti šuterska forma ili lagani koševi?
Kako obje momčadi imaju skromnu zaštitu reketa, to pitanje balansa u napadu bit će ključno. Uspiju li se čuvati od izgubljenih lopti i skoka u napadu, Curry i društvo imat će malu prednost, koju bi zatim trebali nadograditi činjenicom da u Curryu ipak imaju najboljeg igrača u ovoj seriji – svaka čast dubini Denvera, ali bez Gallinaria nemaju kreatora na toj razini sposobnog sebi u svakoj situaciji stvoriti priliku za šut.
Denver svakako ima nezgodnu kombinaciju dubine i dužine koja bi stalnom trkom, kretanjem bez lopte i gomilom pick igre trebala izmoriti Warriorse u dugoj seriji, ali treba primjetiti kako u bitku ulaze s dva značajna upitnika. Onaj vezan uz Lawsonovo stopalo je nešto manje važan jer tu je uvijek Miller, tako da im u ovoj seriji Lawson nije nužno potreban u idealnom izdanju, ali onaj koji stoji iznad Fariedova zgloba je kritičan.
Naime, za Fariedovu energiju nema zamjene i njegova slabija forma ili eventualni izostanak samo će dodatno istaknuti slabosti pod košem koje neće moći maskirati nikakva niska postava. Ostvari li Golden State prednost preko Leea u sredini (i kao strijelca i kao razigravača), to bi moglo olakšati posao i Curryu i Thompsonu, a to onda definitivno anulira bilo kakvu prednost koju je Denver imao u startu u pogledu klupe ili trenerskog iskustva.
Ovo potonje će biti bitno zbog prilagodbi koje će se nedvojbeno morati raditi od susreta do susreta. Jedino što može tješiti Marka Jacksona je činjenica da George Karl ima povijest razočaranja u prvom krugu i sa Sonicsima i s Denverom – čovjek bi jednostavno ispucao sve trikove u regularnoj sezoni i ne bi mu ništa ostalo za playoff. Obzirom na trenutnu težinu situacije s pripremom momčadi, sve miriše na još jednu takvu situaciju.
I iako sam u prognozi odigrao na bolje rangirane momčadi, ako za jednu niže rangiranu momčadi mislim da može iznenaditi onda je to Golden State zbog te kombinacije šuterske moći, izuzetne kemije i dobre atmosfere u svlačionici. I što sam više analizirao ovaj matchup, to sam više vjerovao u moguće iznenađenje, ali istovremeno ne mogu zamisliti da Golden State dobije sedmu u Denveru. Isto tako ne mogu zamisliti da Nuggetsi dobiju ijednu u Oracle areni s pola Lawsona i Iggyevim krumpirima.
Stoga pišem 4-3 za Denver, teza je da svatko dobiva na svom parketu, ali prva utakmica je ključ – tu je Fariedov nastup još uvijek upitan, a Warriorsi nikada neće biti spremniji nego u prvom susretu da se odupru energiji Denvera i prirede poneko taktičko iznenađenje na koje Karl neće moći odmah odgovoriti. Misle li već u prvom izletu u playoff nadmašiti sva očekivanja, Curry i društvo ovo moraju dobiti. Sve miriše na klasik.
CLIPPERS vs GRIZZLIES 4-3
A ovo je repriza lanjskog klasika s malo izmijenjenim akterima. Memphis bez Gaya koji ih je lani upucao u nogu svojim nepotrebnim herojstvima, Clippersi s još boljom klupom od one lanjske koja je napravila ključnu razliku u seriji.
Ali, nije samo klupa prednost Clippersa. Već smo odavno istaknuli Paulovu kvalitetu u kontroli lopte i ritma kao ključ njihovih dvoboja – presing Memphisa jednostavno nema utjecaja na Clipperse kao što ga ima na momčadi sa slabijim generalom, dok istovremeno Clippersi itekako mogu svojim vlastitim presingom izluditi tanku vanjsku rotaciju protivnika.
Da Clippersi imaju prednost dokazuje i lanjski prolaz usprkos utakmici manje na svom parketu, ali i ovogodišnjih 3-1 u međusobnim utakmicama uz popriličnu jednostranu koš razliku od +27. Naravno, puno bolji uvid pruža nam pogled na mathcupove.
Osim već spomenute kvalitete više koju donosi CP3, koji je baš u nedavnom dvoboju u Memphisu dokazao da je blizu potrebne playoff forme riješivši utakmicu u svom stilu, problem Hollinsovom stilu igre protiv Clippersa predstavlja i činjenica da twin towers formula nije u stanju ostvariti prednost protiv Griffina i Jordana koji su fizički itekako u stanju parirati na oba kraja parketa Gasolu i Randolphu.
I dok su prošle sezone Gasol i Randolph imali iskustvo kao dobitnu kartu, a nisu ga konkretizirali zbog Gayeva prisustva, ove godine neće imati takav luksuz. Dvojac Clippersa je još uvijek zelen u rotacijama, ali u čistoj post-up igri u stanju je držati protivnika pod kontrolom.
Najveća slabost Clippersa je bok, ali skromni napadači poput Allena i Princea to neće moći iskoristiti. To pak znači da će Del Negrove čudne rotacije proći nekažnjeno. Mislim, Butler i Green su apsolutne rupe u ovom trenutku, a ni povratak Billupsa u petorku ovako iz vedra neba neće biti od velike koristi. Srećom, kombinacija Bledsoe-Barnes-Crawford s klupe rješavala je ovaj problem tijekom sezone, a tako bi trebalo biti i sada. Dakle, čak i da Vinnie opet krivo raspodjeli minute, tu Memphis nema prostora za ostvariti prednost.
Pa gdje onda ima? Njihova kreacije s klupe je upitna – Bayless može nositi momčad u određenom periodu, ali tko se može na njega osloniti u cijeloj seriji? Pondexter je spot-up šuter, tako da sav teret praktički pada na dva rasna back-up visoka poput Davisa i Arthura. Obzirom da su Clippersi najtanji upravo u rotaciji pod košem, njihova energija i koševi mogli bi donekle narušiti prednost u širini rotacije koju ima Del Negro. Ali, neće okrenuti ovaj segment igre u svoju korist - klupa Clippersa krcata je igračima koji mogu bljesnuti na jednu večer i ukrasti utakmicu, baš kako je Grant Hill to učinio u spomenutom nedavnom dvoboju protiv Memphisa kada je briljantnom all-round partijom zakrpao sve rupe na oba kraja parketa.
Uglavnom, prednost Clippersa na playu i taj veći izbor igrača na klupi i na boku, a ujedno i mogućnost da pariraju veći dio utakmice Memphisu pod košem, donose im prednost koju ne bi trebali ispustiti. A kako nakon lanjskog debakla nemam ni neko veliko povjerenje u Hollinsa kao improvizatora u tijeku serije, smatram da se Memphis neće uspjeti okoristiti čak ni najslabijom karikom protivnika, trenerom.
CONFERENCE SEMIFINALS
Kako su ove serije već debelo u fazi fikcije jer niti znamo tko će proći dalje, a niti u kakvom će stanju biti ako prođu, nema smisla gubiti vrijeme na neke duboke rasprave. Međutim, službena prognoza mora biti kompletna, stoga brzinski prođimo i kroz preostali dio ždrijeba.
HEAT vs NETS 4-1
Netsi na papiru imaju boljeg playa i boljeg centra, što znači da bi mogli biti problem Heatu. U praksi je pak stvar nešto drugačija – Heat ima čistih 3-0 u sezoni uz blesavu koš razliku od +63. Drugim riječima, kako su Johnson i Wallace danas nedostojni stajati u istoj rečenici s Wadeom i Jamesom, Netsi nemaju mogućnost postaviti obranu na razinu koja bi smetala Heatu, a pick igra Williamsa i Lopeza ipak je manja opasnost od fenomenalnog kruženja lopte Miamia. Netsima dajem jednu pobjedu čisto zbog mogućnosti da Brook i Deron zajednički zabiju 60 tijekom jednog susreta u Barclays centru.
KNICKS vs PACERS 2-4
I evo konačno i prvog poraza favorita u današnjem postu! Indiana ima najbolju obranu trice u ligi, izuzetan dvojac pod košem koji će smetati Carmelu i koji će znati zaustaviti pick igru s Chandlerom, a i Georgea da uštopa Smitha ili čak zaigra s Melom na perimetru dok se West odmara na Novaku ili nekom sličnom. Hill bi do ove serije trebao biti u boljoj formi, što praktički znači da će Pacersi biti bolji u svim linijama. Melo je i dalje najbolji čovjek na parketu i daje šansu Knicksima, ali obrana Pacersa je itekako sposobna zakočiti njihovu napadačku efikasnost, dok obrana Knicksa teško može ozbiljnije usporiti već ionako slabašan napad Indiane. Ne, ovo nije demagogija - fora je u tome da Indiana zna pobjeđivati i kada gube lopte i kada ne zabijaju skok-šut viskim postotkom, a pitanje je kako će Knicksi reagirati kada ostanu bez trice.
THUNDER vs CLIPPERS 4-2
Nakon kaosa Rocketsa, Thunder će imati to zadovoljstvo zaigrati protiv još jedne momčadi koju možemo nazvati poprilično anarhičnom. Iako će Clippersi pokušati uspostaviti nekakvu prednost kroz post, kvaliteta Duranta na boku ostat će im nerješiva zagonetka. Čak i da nekako od Hilla, Butlera i Barnesa naprave ultimativnog stopera, neće imati rješenja za KD-a, dok će istovremeno olakšati život Brooksu jer će ovaj konačno imati razloga koristiti Perkinsa (protiv Jordana). Westbrookova energija u napadu svakako će raditi puno više problema Paulu od bilo čega s čime će se sresti protiv Memphisa (Tony Allen će ga svakako izmoriti prilikom organizacije napada, ali tu se barem može odmoriti u obrani, dok će Westbrookovo stalno napadanje zahtijevati puno više rošada u obrani).
Teoretski, Del Negro u Bledsoeu ima idealnog protivnika za Russa, Ibaka i Blake će imati šanse dobro se mlatiti, a i šuterski bi Clippersi trebali parirati rešetanju Thundera. Sve su to razlozi zašto sam bio spreman staviti da i ova serija ide u sedam. Ipak, bez poštenog stopera za Duranta, pa i Martina, ova serija bi trebala ostati bez dijela svoje privlačnosti, isto kao što bi Del Negro na kraju balade trebao ostati bez posla.
SPURS vs NUGGETS 4-2
Možda će Denver iskoristiti prednost domaćeg parketa protiv Warriorsa i provući se, ali protiv Spursa neće imati taj luksuz. Ako i budu imali Lawsona i Farieda u boljoj formi nego u prvom krugu, Spursi će s druge strane imati boljeg Parkera, a možda i Ginobilia. To znači da će pick & roll secirati slabašno zaštićenu sredinu Denvera, odnosno da će Timmy i Splitter biti na pikniku u reketu koji će im dobro doći za oporaviti se od sudara protiv Dwighta i Gasola. Denver ionako nema šutere koji mogu raširiti obranu Spursa, što znači da će se morati oslanjati na trikove da održe napad podmazanim, a kako većeg mađioničara od Popovicha nema u ligi, sve će se to brzo razotkriti. Dakle, trikovi ovdje ne pomažu. Eventualno dužina na boku i dubina klupe, ali Spursi i za to imaju dovoljno protuotrova u još jednoj seriji u kojoj bi Leonard i Green trebali odigrati bitne minute.
CONFERENCE FINALS
HEAT-PACERS 4-2
Svaka čast Pacersima kao jedinoj momčadi na Istoku koja može namučiti Heat, ali nakon dužeg razmišljanja umjesto 4-3 ipak sam se odlučio za 4-2. Napadačka razlika između ovih momčadi je jednostavno ogromna i bez obzira na sve probleme koje će predstavljati Hibbert i West u obrani, za očekivati je da Pacersi i dalje neće moći podići razinu vlastitog napada s dna. Imam zapisanih par kartica razloga zašto će Miami dalje, ali to ostavimo za njihov eventualni matchup jer ipak prvo treba izbaciti Knickse iz jednadžbe. Ovom prilikom navest ću samo jednu rečenicu iz tog eseja (čak ću staviti i citate da izgleda ozbiljnije) - "Pacersi su lani imali i Grangera i puno efikasnijeg Hibberta i puno bolji i balansiraniji napad, pa su svejedno ispali od Miamia koji je, pazi ovo, bio bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi - mislim, zašto mislimo da će danas, kada je Miami na vrhuncu i kada nitko nema jezero u koljenu, rezultat biti išta drugačiji?"
THUNDER vs SPURS 4-2
Vidjeli smo lani kako je završio ovaj dvoboj, a i ove godine bi trebali gledati nešto slično. Spursi su stariji i sporiji, a napredak Leonarda i Splittera ipak nije dovoljan da sakrije pad Timmya i Ginobilia jer Durant i Ibaka u direktnim dvobojima ipak i dalje imaju veliku prednost. Perkins je kao stvoren za guranje s Timmyem, Westbrook je dinamičnija verzija Parkera, dakle na papiru je i dalje sve na strani Oklahome. Čak i da svi veterani Spursa u ovom trenutku budu u optimalnoj formi, što je ravno dobitku na lotu, ni Ginobili više nije u stanju napraviti prednost protiv Martina ili Jacksona - tu više nije problem forma, već jednostavno erozija talenta uzrokovana godinama. Ukratko, obrana Oklahome može usporiti Timmya u postu (Perk), može zaustaviti pick & roll (Ibaka) i može smetati šuterima (dužina Duranta i Sefoloshe). Spursi pak i dalje nemaju visokog koji može preuzeti beka u pick igri, što znači da su i dalje izuzetno ranjivi s poludistance, a izvjesna gospoda Durant i Westbrook su doktori upravo s tih pozicija, došli do njih driblingom ili kroz blokove.
FINALS
HEAT vs THUNDER 4-3
Ironično je da Thunder može osvojiti Zapad 9 od 10 puta jer su sposobni odgovoriti na svaki stil, od run and guna do power posta, ali da ne mogu protiv Heata iz jednostavnog razloga što su James, Wade i Bosh bolji od Duranta, Westbrooka i Ibake. Prošle sezone si doduše nisu ni dali šansu jer su mislili da će s Perkinsom napraviti razliku, ali da bi vaš centar izbacio Heat iz ritma on mora biti u stanju zabiti koš s pola metra. Ono, možda cijelo vrijeme imamo krivi stav prema Brooksu – nije stvar u tome da on ne kuži kako mu Perkins samo smeta protiv Heata, nego je čovjek svjestan da mu se jednako piše i bez njega, pa ovako barem može imati ispriku za svoj udarni trojac. Šalu na stranu, ove sezone možemo očekivati da niska postava dobije puno više minuta (mislim, valjda to možemo očekivati, pa nije Brooks jedini slijepac na planetu, plus i ova fora s Perkinsom kao krivcem mu ne može proći drugu godinu za redom), odnosno da Perk grije klupu više nego bi želio, a zbog toga i vjerujem u tvrđu seriju od lanjske. Oklahoma će svakako biti konkurentnija jer su spremniji i zreliji, ali na kraju će ipak morati stisnuti ruku boljima. I nadati se da će dogodine doći red na njih. Ili da za dvije godine više neće biti ovog Heata.
THE RANKINGS, WEEK 19.
Obzirom da je u tijeku najluđi dio ludog ožujka koji će kulminirati idućeg vikenda s prva dva kruga NCAA turnira (dokazano zabavnije čak i od završnice u kojoj ostane 16 najboljih, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemoguće količine utakmica koje se igraju tijekom ta četiri dana), nema previše vremena za gledati NBA utakmice. Naravno, to što će idućih desetak dana fokus biti usmjeren isključivo na NCAA košarku ne znači da se kroz rankingse ne možemo pozabaviti i najdražom ligom.
Tako ćemo kroz preostala tri tjedna u ožujku, uz standardno praćenje razine igre kroz 4 faktora, pokušati pronaći korelaciju između napadačkog i obrambenog učinka s kvalitetom na određenoj poziciji, odnosno koliko istine ima u vjerovanju da je za kvalitetnu obranu neophodan kvalitetan centar, a za napad kvalitetan playmaker.
Rezultati ovog eksperimenta poslužit će nam prije svega da u trećem tjednu istaknemo slabosti pojedine momčadi i odredimo pozicije koje bi trebali ojačati tijekom prijelaznog roka u skladu s mogućnostima koje im nude vlastiti salary cap i tržište.
Bitna novost je i uvođenje novog sistema tjednog bodovanja – umjesto dosadašnjeg gomilanja bodova baziranog na plasmanu u određenim kategorijama, pored svake momčadi bit će naveden koeficijent kvalitete. Naime, iako 4 faktora nisu ni zamišljena da budu savršen sistem (a nisu jer takav ne postoji), već prije svega pokazatelj forme (u čemu su, barem po meni, opravdala očekivanja), svakako mogu biti još precizniji.
Dosadašnji princip funkcionirao je tako da se uvijek isti broj bodova dodijeljivao momčadi ovisno o poziciji na kojoj bi se našla u određenoj kategoriji, čime se nije mogla dovoljno naglasiti kvaliteta Heata (najbolji efektivni postotak šuta), Thundera (najviše slobodnih bacanja) ili Nuggetsa i Grizzliesa (najviše napadačkih skokova), odnosno slabosti Raptorsa (najviše osobnih), Orlanda (najmanje ukradenih lopti) ili Sixersa (najmanje ubačenih slobodnih).
Prošli tjedan naveli smo primjer Oklahome koja je broj jedan po omjeru slobodnih i šuta iz igra (skoro jedno slobodno svaka tri pokušaja iz igre), što znači da zabijaju gomilu laganih koševa (Lakersi pucaju više slobodnih od njih, jasno je i zašto, ali Oklahoma ima uvjerljivo najbolji postotak realizacije slobodnih – jedini u ligi su momčadski iznad 80%), a to im pak omogućuje da imaju najbolji napad u ligi iako su šuterski slabiji i od Heata i od Spursa.
Uglavnom, rečeno je kako je razlika u učinku s linije između Thundera i drugih Lakersa veća nego između Lakersa i Bucksa koji su na 25. mjestu. Dosadašnji sistem bodovanja tu razliku nije uvažavao – Thunder bi kao prvi dobio 150 bodova, a Lakersi 145. Novi sistem koeficijenta sve će to ispraviti (prikazat će postojeću razliku u konačnom zbroju), makar to značilo nešto duže druženje s kalkulatorom.
Većih potresa u poretku neće biti jer je ovo sa slobodnima daleko najdrastičniji primjer na koji sam naišao (i koji ionako nije imao bitnog utjecaja obzirom da ta kategorija daje uvjerljivo najmanje bodova, manje čak i od snage rasporeda i koš razlike), ali svakako se radi o malom poboljšanju koje će još vjernije prenijeti odnos snaga u ligi.
A sada krenimo na temu prvog tjedna, a to je pronalaženje odgovora na pitanje postoji li povezanost između kvalitetnog napada i učinka s određenih pozicija. Odmah u startu moram reći da bi ova vježba bila puno uvjerljivija (a i još bih više u njoj uživao) kada bi na raspolaganju imao dovoljno vremena za izračunati IOR koji uključuje puno više podataka, ali ovom prilikom poslužit će nam i dobri stari PER (također, IOR uključuje i obranu i pokazao bi nam kompletnu sliku u jednom postu, bez potrebe za drugim tjednom).
Uglavnom, postupak je sljedeći – za početak odvajamo svih 30 momčadi u 3 kategorije po učinku u napadu (naravno, koristimo postignute poene po posjedu lopte i to na osnovu 100 napada kako bi eliminirali efekt stila igre). Deset najboljih svrstani su u iznadprosječne napade, deset srednjih u prosječne, a deset najgorih u ispodprosječne.
Nakon toga određujemo produkciju za svaku momčad po poziciji. Kako se prvi tjedan bavimo napadom, rezultati koje dobijemo imati će određenu težinu jer PER je stvarno odličan alat za ocjenu napadačkog učinka (idući tjedan s obranama rezultati neće biti ni približno relevantni jer su obrane prije svega odraz učinka momčadi u kojem, za razliku od napada, pojedinac ima manji značaj - ako netko nema šut, onda mu ništa što suigrač napravi ne može pomoći da zabije kreiranu šansu, ali, zato svatko s kondicijom može igrati obranu ovisno o stupnju pripreme, želje i kvalitete sistema kojega je dio).
Dakle, od 1 do 30 rangiramo produkciju koju svaka momčad dobiva s određene pozicije, nakon čega dobivene podatke također dijelimo u iznadprosječni, prosječni i ispodprosječni učinak (naravno, svi podatci su dostupni na 82.games.com i ovo uopće nije toliko naporno kao što zvuči). Uostalom, tu su vam i tablice u kojima je vidljiv odnos snaga (uz napomenu kako je kod istog PER učinka prednost dobila ona momčad koja ima bolji ukupan napadački učinak - nekakva pravila moramo odrediti).
Iako tablice same po sebi možda nisu jasne (za mene je Paint i dalje vrhunac grafičke obrade podataka), podatci u njima govore više od ikakvih riječi.
TABLICA 1. - PER UČINAK PO POZICIJAMA
TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG NAPADAČKOG UČINKA (ORTG) PREMA UČINKU PO POZICIJAMA
POINT GUARDS
Prvo, razjasnimo kako playmaker može biti svatko bez obzira na ulogu na parketu - niski bek koji prenosi loptu iz faze obrane u fazu napada, a kojega iz navike nazivamo playmakerom, primarno organizira napade i čuva loptu, a tek zatim napada srce obrane kako bi kreirao. Naravno da nije na odmet imati sjajnog strijelca, šutera i asistenta na ovoj poziciji, ali sudeći po ovom testu to nije garancija nikakvog uspjeha – 3 od 10 momčadi koje imaju iznadprosječni napadački doprinos playmakera ima ispodprosječne napade (Celtics, Cats, Bucks).
Četiri vrhunska napada imaju top 10 doprinose playmakera i to su redom Clippersi, Spursi, Nuggetsi i Thunder. Ujedno se radi o momčadima koje su itekako dobro potkovane na svim pozicijama i koje osim Paula, Parkera, Lawsona i Westbrooka imaju i više nego dovoljan broj napadačkih opcija - kao što i tablica broj 2. kaže, Nuggetsi su top 10 na svih 5 pozicija, Clippersi i Thunder na 4 od 5, a Spursi na 3 od 5 i svi imaju barem po jednog bočnog i jednog visokog u top 10.
Također, zanimljivo je uočiti da je samo Paul među ovom trojkom tip igrača kojega možemo okarakterizirati kao klasičnog playmakera koji kontrolira ritam igre i prvenstveno je razigravač, a tek zatim strijelac – i Russ i Tony i Ty svojim momčadima puno su važniji kao napadačke opcije koje daju ritam zabijanjem koševa i stalnim ulazima, a tek zatim organizacijom napada.
Playevi su se tako gotovo simetrično raspodijelili po svim kategorijama – u svih 9 mogućih imamo najmanje po 3, ali nigdje više od po 4 momčadi, što jasno govori da nema nikakve ozbiljnije korelacije između ukupnog učinka i ove pozicije.
Uostalom, to potvrđuje i podatak da su čak 4 od 10 najboljih napada u ligi osuđeni na ispodprosječnu produkciju s jedinice i da im to ni najmanje ne smeta – Lakersi, Heat, Jazz i Rocketsi. Lakersi su jednu trećinu sezone igrali bez Nasha, drugu trećinu je Nash hvatao formu, a treću se pretvorio u spot-up šutera, ali sve to im nije smetalo jer imaju Kobea na boku da kreira za sebe i druge. Heat također nema nikakvih problema s tim da je Chalmers praktički 3&D opcija (a i to od dana do dana) dok god imaju Jamesa u ulozi playmakera.
Jazz je nakon Heata dobio uvjerljivo najmanje od svojih jedinica jer u toj roli koriste combo-beka s klupe (koji je uz to još bio i ozljeđen) i dva igrača koja su odavno trebala biti u mirovini, ali sve nadoknađuju izuzetnom igrom kroz post gdje se nalaze njihova dva ponajbolja kreatora (mislim da već pogađate kako će za dva tjedna uz potrebe Jazza u tržnici prije svega biti istaknuto kako je vrijeme da konačno dovedu playa koji zaslužuje biti starter u NBA).
Dakle, možemo zaključiti kako oko najnižeg igrača na parketu, bez obzira na njegovu brzinu i sposobnosti, ne možemo sa sigurnošću graditi vrhunski napad - on je apsolutno neophodan kao asistent i kreator, posebice zbog toga što je ulaz u sredinu osnova igre koja pokreće svaku drugu aktivnost, ali pravu razliku u kvaliteti napada čine ostale pozicije.
Dijelom je to svakako tako zbog činjenice da solidnih playmakera ima koliko hoćete i da nova pravila omogućuju zabijanje koševa svakome tko dovoljno često kontrolira loptu. Dijelom je u pitanju i evolucija – igrača ispod i oko 190 cm ima uvjerljivo najviše, kroz odrastanje su puno manje šanse da će im netko uzeti loptu iz ruke i gurnuti ih u neku drugu rolu, a tu je i činjenica da kroz karijeru moraju preskočiti puno više prepreka nego oni koji su po defaultu fizikalijama osuđeni na košarku (ranije dosežu igračku, ali i emotivnu zrelost).
Tako da ovo nije nikakva osuda pozicije playa već čista konstatacija kako bi, osim ako nije u pitanju vanserijski talent poput Paula ili svemirac poput Westbrooka, franšizama prilikom planiranja puno bolje bilo fokusirati se na pronalazak bočnih i visokih igrača jer prvog beka je ne samo najlakše pronaći zbog ogromne ponude, već on i ne mora biti ništa posebno da bi zaokružio vašu udarnu rotaciju.
SHOOTING GUARDS
Ovdje su povratne informacije nešto zahvalnije. Naravno da nije nikakvo čudo da su momčadi koje imaju Bryanta, Wadea i Hardena, dakle tri top beka-šutera, po napadačkom učinku u top 10. Ta trojica ionako su iznad ovakve klasifikacije, radi se o all-round klasama koje nose i šuterski i playmakerski teret (a Wade odrađuje i stopersku rolu). Ne, ono što je puno zanimljivije primijetiti je da se među top 10 napadima nije našao ni jedan koji nema barem prosječnu produkciju s dvojke, odnosno da se među 10 najgorih našao samo jedan koji ima iznadprosječnu produkciju s dvojke (Bobcatsi – ako se netko pita zašto su Bobcatsi ovako učinkoviti, razlog leži u čestom korištenju niskog bekovskog para Walker – Sessions koji nema problema s realizacijom, vrlo dobrim napadačkim partijama Geralda Hendersona nakon povratka od ozljede, izuzetnoj kvaliteti u iznuđivanju slobodnih i realizaciji koju imaju sva trojica, a tu je i, kao zadnji, ali ne i najmanje važni razlog, standardno odlična tricaška godina Bena Gordona).
Čak 7 iznadprosječnih napada ima iznadprosječnu produkciju s dvojke, odnosno 5 ispodprosječnih napada ima ispodprosječnu produkciju s dvojke. To je dobar pokazatelj da ne možete imati kvalitetan napad bez poštenog beka-šutera, a slične tendencije iskazuju i rezultati dobiveni usporedbama niskih krila.
SMALL FORWARDS
Dobili smo gotovo identične rezultate kao i kod dvojki, što ujedno govori i o isprepletenosti ove dvije bočne pozicije. Postoje sistemi koji pojedince stavljaju u nešto drugačije uloge, postoje pojedinci koji nadvisuju sisteme, ali očito je kako je za vrhunski napad nužno potrebna doza kreacije i šuta s boka, bez obzira na poziciju. Pa tako opet imamo 7 vrhunskih napada s 7 ponajboljih produkcija – Clippers, Rockets, Lakers, Thunder, Nuggets, Heat i Jazz.
Još je bitnije istaknuti da su Celticsi jedan od 3 napada s iznadprosječnom produkcijom s trojke koji nije uspio momčad dići s ukupne ispodprosječne razine – iako su Pierce i Green druga najkvalitetnija rotacija u ligi na ovoj poziciji nakon onih koje koriste Oklahoma i Miami, nisu u stanju nadoknaditi mizeran napadački učinak koji Boston dobiva s pozicija dva i četiri. Preostala dva ovakva napada su Bullsi (kojima Deng i Butler nisu pomogli da isplivaju s napadačkog dna) i opet Bobcatsi (koji na ovoj poziciji kroz sezonu koriste cijeli odred igrača - novake Kidd-Gilchrista i Taylora u glavnim rolama uz epizode Hendersona, Gordona i Williamsa).
Također, slično kao i kod dvojki, ponavlja se situacija da imamo samo dva top 10 napada koji dobivaju ispodprosječan učinak s ove bočne pozicije, a to su Netsi i Knicksi. Momčadi koje pak imaju i najgore napade i najgoru produkciju s trojke su Detroit, Washington i Milwaukee.
Zaključak? Kvalitetan bočni strijelac i kreator, a pogotovo šuter, neophodan vam je ako mislite imati ozbiljan NBA napad. Ako imate dvije sjajne opcije na boku, tim bolje – to potvrđuje i podatak da čak 6 napada u top 10 imaju vrhunsku produkciju s obje bočne pozicije (Houston, Nuggets, Lakers, Clippers, Heat i Thunder), a samo Bobcatsi ne uspijevaju isplivati s dna iako imaju top 10 doprinos oba tipa swingmana, pa čak i playmakera (to vam valjda dovoljno govori koliko su loši njihovi visoki, ali i koliko je neophodna barem solidna opcija pod košem koja može zabiti zicer - visokima Bobcatsa kao da su amputirane obje ruke).
POWER FORWARDS
Postoji samo jedna momčad u NBA s iznadprosječnim krilnim centrom koja ima napad slabiji od prosjeka - Bullsi. Šest najboljih napada s šest najboljih rotacija na četvorki su Miami, Clippers, Denver, Knicks, Thunder i Jazz, a za njima ne zaostaju previše ni prosječni Pacersi, Hawksi i Hornetsi koji također dobivaju iznadprosječne partije od svojih četvorki (odlične vijesti za budućnost Hornetsa obzirom na minutažu Davisa, kao i za Smithove šanse ovoga ljeta da dobije max ugovor).
Iz ovoga se da zaključiti kako je all-star napadač pod košem gotovo garancija kvalitetnog napada, iako postoje i momčadi koje čak i bez takvoga uspijevaju imati top 10 napade. Tri su takve – Rocketsi, Spursi i Netsi u donjoj su trećini po onome što dobivaju od svojih četvorki. Međutim, lako je i uočiti zašto su Netsi i Spursi u stanju pokriti manjak produkcije s četvorke – zato što dobivaju daleko najviše od druge visoke pozicije. Spursi i Netsi imaju najbolji učinak u ligi na poziciji petice, dok Rocketsi svoje slabosti nadoknađuju run and gun stilom igre i činjenicom da imaju najproduktivniju rotaciju na bokovima (Harden, Parsons i Delfino prvi su među dvojkama, odnosno četvrti među trojkama).
Poruka je jasna - moguće je imati vrhunski napad bez rasnog playmakera na jedinici, ali bez rasnog visokog? Samo ako ste spremni koristiti se trikovima poput Houstona i nekada Dona Nelsona, trikovima koji donose rezultate na jednoj strani parketa, ali ujedno rezultiraju i ranim ispadanjem iz playoffa.
CENTERS
Ponavlja se omjer kao i kod četvorki - opet je 6 najboljih produkcija postalo dio top 10 napada (Lakersi, Spursi, Netsi, Jazz, Nuggetsi i Knicksi).
Samo je jedna iznadprosječna centarska rotacija dio lošeg napada – ona Pistonsa. Na drugoj strani imamo samo dva vrhunska napada s ispodprosječnim centarskim minutama (Rocketsi i Thunder – vidjeti Perkinsa ovdje nije nikakvo iznenađenje, dok Asik ionako svoju plaću prvenstveno zarađuje postavljanjem blokova i skakanjem).
Među najgorim napadima najmanju napadačku produkciju od svojih centara dobivaju očekivano Bobcatsi, Wizardsi i Sixersi te, neočekivano, Bullsi. Međutim, kada stvar staviš u kontekst ima smisla – Noah je odigrao 70% minuta na petici, a ostatak su dobili Gibson, Boozer i Mohammed, s tim da je Thibo u sredini najmanje koristio Gibsona čija pokretljivost mu je neophodna izvan reketa. Boozeru se pak kao centru napadački učinak prepolovi (manje šuteva s poludistance licem košu, više igre leđima), a Mohammed je mumificiran.
Također, činjenica da je Noah odigrao sjajnu sezonu ne znači da je postao napadačka opcija – čovjek i dalje ne može zabiti šut s poludistance, nema igru leđima, a brojke ne mistificiraju njegovu neospornu sposobnost razigravanja. Da, Bullsi bez Rosea moraju dio napada vrtiti kroz njega na vrhu posta, ali statistika ne zanemaruje činjenicu da povećani broj asista prati i nikada veći broj izgubljenih lopti, što itekako umanjuje značaj ovakvog stila igre.
I, što na kraju možemo izvući kao pouku? Pa, prvo da je puno lakše imati vrhunsku momčad ako imate all-star kvalitetu na boku i pod košem - to je nekakav minimum. All-star jedinica bez podrške top 10 četvorke ili petice ne garantira ništa, ali zato su all-star dvojka ili trojka u kombinaciji s top 10 visokim temelj na kojem možete graditi ozbiljnu momčad. Ako pak nemate unutar-van kombinaciju, onda će vam dva visoka ili dva bočna dati šansu da budete konkurentni (ne i više od toga) samo ako ste ih stavili u totalno originalni sistem koji nema veze s ostalim stilovima igre u ligi (run and gun Rocketsa bez šuta s poludistance, NCAA košarka Knicksa s malo napada, malo izgubljenih lopti i puno trica).
Poanta je da si tim bolji što imaš više top 10 pozicija. Dakle, tu ne otkrivamo nikakvu toplu vodu kada kažemo da je talent ispred svega i da ga nikada ne može biti viška. Međutim, kad sve uzmemo u obzir, ostaje nam jedna neosporna pouka u cijeloj priči - ako već nemaš prilike dočepati se klase kao što je Paul ili Westbrook, onda uvijek posegni za all-round igračem na boku ili rasnim visokim strijelcem. Bočni i visoki u stanju su odraditi posao prvog beka, ali on nije u stanju nadoknaditi njihove slabosti. Sigurno je sigurno.
CONTENDERS
1. THUNDER 58.62
Gaze redom nedoraslu konkurenciju, ali, ono što je puno važnije je da imaju po 2 poraza i od Spursa i od Heata. Za suprotstaviti se Miamiu trebat će im puno više od inspiracije, a prilika za osvetiti se Spursima stiže već 4. travnja. Ako ništa drugo, barem znaju da im Clippersi leže (3-0 ove sezone) - i jedni i drugi se oslanjaju više na improvizaciju nego na sistem, a tu prevagu odnosi Durant koji im zadnje dvije godine u prosjeku trpa 35 koševa i kojega teško mogu zaustaviti Butler, Barnes i Hill zajedno, kamoli 1 na 1. Također, bit će zanimljivo vidjeti ih u akciji za 4 dana protiv Memphisa u gostima - Grizzliesi trenutno drže 1-1 iako su oba puta gostovali, ali još se nisu imali prilike predstaviti pred Durantom i društvom u novom, no-Gay no-homo, izdanju.
2. HEAT 57.61
Pobjeda protiv Pacersa jasno je pokazala koji je njihov recept za proći Indianu - Jamesa držati pod košem što je duže moguće, Wadea staviti na Georgea kako bi LeBron imao što više energije za napad, dok Bosh kao petica izvlači Hibberta izvan reketa i čini ga promatračem. Pacersi praktički imaju samo jedan izbor - ili će slati Hibberta vani i otvoriti reket ili će živjeti s Boshevim ubačajima s poludistance. Nije dobro.
3. CLIPPERS 57.42
4. SPURS 57.34
Svaka čast na pobjedi protiv Thundera bez Parkera, ali iz ovog perioda bez Tonya pamtit ćemo nešto drugo - poraz od Blazersa (minus 30) najveći je od kada su draftali Tima Duncana, a minus 24 protiv Minnesote tjedan dana kasnije također konkuriraju za top 10 najgorih rezultata u eri Duncana.
PRETENDERS
5. NUGGETS 56.74
Denver je možda statistički peta momčad lige, ali score 15-19 na strani jasno govori da nisu dorasli velikim momcima. S druge strane, iako su odavno postojali dokazi kako nadmorska visina pomaže Nuggetsima i Jazzu da svake sezone debelo nadmaše ligaški prosjek pobjeda na svom parketu, trenutnih 30-3 koje Denver ima na svom parketu jednostavno su nenormalan podatak.
6. GRIZZLIES 56.16
7. PACERS 56.00
PLAYOFF FODDER
8. KNICKS 55.27
9. ROCKETS 55.25
10. LAKERS 54.34
11. NETS 53.77
12. HAWKS 53.55
13. BULLS 53.52
14. WARRIORS 53.25
15. CELTICS 53.22
16. JAZZ 53.16
17. BUCKS 53.15
UPPER LOTTERY
18. MAVS 52.82
19. RAPTORS 52.58
20. BLAZERS 52.38
21. WOLVES 52.02
MIDDLE LOTTERY
22. SIXERS 51.73
23. HORNETS 51.65
24. CAVS 51.60
25. WIZARDS 51.49
26. PISTONS 51.29
LOWER LOTTERY
27. KINGS 50.80
28. SUNS 50.40
29. MAGIC 49.47
30. BOBCATS 48.09
THE RANKINGS – WEEK 5.
Nakon 5 tjedana igre čini se kako već imamo solidnu power rankings podjelu. Na vrh su ovaj put isplivali Spursi, ali puno važnije je izdvajanje pravih izazivača na Zapadu u top 5. U principu, odnos snaga u ligi možemo podijeliti u sljedeće kategorije:
- izazivači (Spurs, Thunder, Grizzlies, Clippers, Lakers)
Ode li Gasol, teško je zamisliti Lakerse kao prve favorite. Dapače, i Clippersi i Grizzliesi čine se boljim opcijama ako ste skloni vjerovati u snagu pod košem. Spurse znamo, igrat će najbolju košarku, ali bit će ranjivi pod košem i pred franšiznim talentom tako da mogu ispasti od svih navedenih. Thunder pak ima snagu zbog tri all-stara na parketu čijem atleticizmu ove old school momčadi teško mogu parirati. Pratiti dvoboje ovih 5 ekipa bit će definitivno najzabavniji aspekt regularne sezone.
- Miami (Miami)
O trenutnom stanju lige sve govori činjenica da Heat može igrati obranu kakvu igra i koristiti rotaciju kakvu koristi i vladati Istokom (osim Knicksima).
- sigurne playoff momčadi na Istoku (Hawks, Nets, Celtics, Knicks)
Trebali bi zaokružiti top 5 na Istoku, uz značajnu razliku u odnosu na Zapad – dok će se tamo gaziti do zadnjeg trenutka, ovdje bi sve osim plasmana Heata u Finale bilo iznenađenje. Celticsi i Knicksi nemaju dovoljno visine da ugroze slabost Miamia, a Netsi i Hawksi imaju visinu, ali nemaju dovoljno kvalitete na perimetru (osim ako ne mislite da će se Johnson i Wallace preko noći pretvoriti u Jacka LaLannea)
- u borbi za utješne playoff pozicije na Zapadu (Warriors, Rockets, Jazz, Wolves, Nuggets, Mavs)
Ovdje su trenutno u prednosti Warriorsi, Rocketsi i Jazz, ali za pretpostaviti je da bi Nuggetsi i Wolvesi, izbjegnu li dodatne komplikacije, s vremenom trebali popravljati igru i stizati učinkom ove ispred. Mavsi imaju toliko problema da ih ni Dirkov povratak nužno ne ostavlja u trci. Međutim, nisam se spreman kladiti na nikoga. IOR je u zadnjoj projekciji pred sezonu u playoffu kao sigurne vidio Nuggetse, te Dallas i Jazz za dlaku ispred Warriorsa i Wolvesa (razlika između ove 4 potonje momčadi stala je u 3 pobjede). Jasno, dobar dio projekcije otpada zbog ranijeg povratka Lovea što Wolvesima povećava šanse (iako je gubitak Budingera na gotovo cijelu sezonu svakako udarac), a i Warriorsi svakako mogu nadmašiti svoju projekciju odigra li Curry više od 66 utakmica koliko smo prognozirali (za sada je na dobrom putu). To znači da će borba do kraja biti neizvjesna, a priključenje Houstona koji odjednom ima dubinu (svi njihovi sporedni igrači igraju bolje od očekivanoga) dodatno komplicira stvari.
- borba za playoff na Istoku (Bulls, Bucks, Pacers, Sixers, Pistons)
Spreman sam staviti ruku u vatru da će Bullsi i Pacersi izboriti dvije pozivnice, što ostavlja mjesta samo za još jednoga. Obzirom na osrednjost dežurne osme momčadi (ako se tko pita, to su Sixersi) koja pojma nema kako će joj roster izgledati do kraja sezona i hoće li uopće zaigrati s Bynumom, Milwaukee ima šansu (a i mogućnost pojačanja), kao i Detroit, kojega 4 Faktora cijene od trenutka kada su riješili pitanje rotacije (iako ovaj score 6-14 izgleda dosta ružno).
- lutrija na Zapadu (Blazers, Kings, Suns, Hornets)
Hornetsi igraju bez Davisa i Gordona, što je uz ionako tanak roster s kojim su ušli u sezonu ravno katastrofi, Sunsi i Kingsi su jednostavno loši na svim razinama jer im nedostaje vizija na kojoj bi gradili identitet, a Blazersi nemaju dovoljno igrača. S jedne strane, imaju opcije za poneki trade kojim bi se pojačali, što bi ih možda moglo lansirati u borbu za 8. mjesto, a s druge jednu ozljedu nekog od top 4 igrača su udaljeni od toga da potonu na dno.
- lutrija na Istoku (Magic, Raptors, Cavs, Wizards, Cats)
Od Magica i Catsa očekujemo da rezultatski padnu kako sezona odmiče i kako im postane sve teže iznenaditi protivnike, Raptorsi i Cavsi bi se trebali dignuti, ali zaostatak od 11 utakmica teško će stići, dok su Wizardsi u totalno blesavoj situaciji - izgleda da su spremni za još jedan rebuilding iako su ga pokušali na silu preskočiti.
Slijedi osvrt na svih 30 momčadi uz isticanje najvažnijih trendova i dužno zadržavanje na onim najboljima.
1. SAN ANTONIO (5215 bodova)
PLUS
Napad je očekivano podmazan usprkos ozljedama koje redovno napadaju rotaciju na boku (nakon Manua koji još hvata formu i ozljeda Leonarda i Jacksona, sada je dosadnim ozljedama usporen i Danny Green) iz jednostavnog razloga što su Timmy i Parker to što jesu i što je Popovichev sistem uigran do savršenstva (nije nikakvo čudo da Spursi opet predvode ligu u broju zabilježenih asista, njihovo kruženje lopte zaista više ne treba isticati – oni igraju košarku na jednoj drugoj razini od ostalih).
Međutim, ono što veseli su neočekivano dobri rezultati u obrani. Spursi i dalje nisu u stanju braniti pick igru ili spot up situacije na razini izazivača, ali s tim se više ni ne zamaraju. Umjesto da pronađe partnera Duncanu koji može trčati unutar-van u obrani, Pop je zaigrao na rizičnu kartu zatvaranja reketa pod svaku cijenu i pravovremenih rotacija prema vanjskim šuterima, dopustivši protivnicima otvorene šuteve za dva nakon svake screen & roll akcije.
Jasno, ovo je formula koju su Spursi primjenjivali i prethodnih godina, kada su zbog nedostatka pokretnog visokog i vrhunskog stopera na perimetru izabrali protivnicima prepuštati vanjski šut kako bi donekle zaštitili reket tako što bi vanjski igrači često ostavljali svog igrača kako bi udvajali u postu. Ali, razlika između prijašnjih obrana i ovogodišnje je trenutno u tome što Spursi uopće ne izlaze s visokim igračem na pick igru, što im omogućava da drže reket kontoliranim bez pomoći vanjskih igrača.
Kako su dva visoka uglavnom pod košem, potrebe za udvajanjem u postu nema, što je značajno podiglo učinkovitost u branjenju trice (lani su bili 7. dok su trenutno 27. po primljenim tricama). Dodaj ovome standardno malu količinu slobodnih koja proizlazi iz izuzetne dužine i uigranosti njihove obrane i očito je kako trenutna snaga obrane Spursa leži u tome što su protivnicima oduzeli dva najučinkovitija šuta u košarci.
MINUS
Iz plusa proizlazi i najveći problem. Iako obrana trenutno djeluje dobro, Spursi se kao i sve momčadi koje odlučuju ignorirati pick & roll i ostavljati visokog igrača u reketu kockaju s postotcima. Naime, daju previše otvorenih šuteva s poludistance koji nisu učinkoviti kao trica ili slobodno, ali samo u slučaju da protivnik promašuje. Ostavljati pak pick & pop specijalce ili bekove s vrhunskim skok-šutom same na 5 metara dugoročno ne može biti ispravna strategija. Spursi trenutno dopuštaju najviše šuteva u prostoru između reketa i linije za tri, a postotci u kojima protivnici zabijaju u tim situacijama ovise o njihovoj kvaliteti. Činjenica da su ih do sada Miami, Memphis i dva puta Clippersi izrešetali iz tih područja jasno govori o njihovim playoff šansama.
Govoriti tako o poboljšanoj obrani San Antonia čini se malo preuranjeno. Koliko god njihove trenutne pozicije u učinkovitosti (6. u napadu, 5. u obrani) odaju šampionski pedigre, činjenica je da njihovi obrambeni problemi nisu riješeni, već su trenutno samo dobro sakriveni novim Popovim trikom. Kada liga pohvata ono što rade i kada nauči koristiti prostor koji im ostavljaju, za očekivati je da obrana Spursa opet potone u prosječnost.
X- FAKTOR
Noge. Spursi i dalje kreiraju gomilu kvalitetnih šuteva zahvaljujući kretanju lopte i igrača bez lopte, ali nedostatak vrhunskog atleticizma diljem njihove rotacije očit je i u sve slabijim skakačkim učincima (samo Duncan odrađuje iznadprosječni skakački posao, pri čemu igra 3 minute više nego što smo navikli zadnjih godina, što jasno govori da je Pop itekako svjestan koliko mu je Timmy potreban na parketu), ali i u nesposobnosti da dođu na liniju slobodnih. Bez laganih poena iz odbijanaca i s linije, njihov napad postaje preovisan o skok-šutu, a to na ovakvom Zapadu ne može biti recept za uspjeh (s jedne strane ih Lakersi, Clippersi i Memphis mogu uništiti dominacijom pod košem, a s druge je Oklahoma s Durantom i Westbrookom čijoj 1 na 5 kvaliteti ne mogu parirati).
Jasno, dovođenje vrhunskog skakača i obrambenog igrača riješilo bi pitanje skoka (pa i kockanja prilikom branjenja pick & rolla), a Manu bi ulaskom u formu našao načina za popraviti broj laganih koševa s linije slobodnih (čovjek još nije izgubio noge, bez brige). Samo, tu već ulazimo u sfere u kojima bi nam bolje poslužio Aztečki kalendar nego analiza trenutnog stanja.
2. LA CLIPPERS (5080 bodova)
PLUS
Njihova napadačka dubina je izuzetna – imaju unutar-van igru, traniziciju, šut i dovoljno kvalitetnih igrača za odraditi svaku ulogu na parketu. Iako gube previše lopti i iako Blake još nije izrastao u pravu prijetnju u igri licem košu, za njihov napad se ne treba brinuti. Ali, što je puno važnije, ni za obranu. Blake i Jordan su napravili izuzetna poboljšanja u obrani, posebice u izlascima na pick & roll, koji Clippersi trenutno brane kao malo tko. Imati jednog pokretnog visokog koji se zna rotirati izvan reketa danas je praktički neophodno, a imati dvojicu luksuz je o kakvom sve ostale momčadi mogu sanjati. Nastavi li se ovaj njihov napredak, Clippersi postaju legitimni izazivač na Zapadu.
MINUS
Clippersi igraju dosta agresivnu obranu, počevši od pritiska na loptu (najviše ukradenih u ligi), preko čestih preuzimanja (što dovodi do čestih izlazaka visokih izvan reketa), do udvajanja (što često rezultira povlačenjem vanjskih igrača u sredinu). Dok je ovo prvo svakako dobro stvar, preostale dvije stavke su trenutno njihov najveći problem. Naime, poboljšanja u branjenju pick igre još ne prati dovoljno kvalitetno rotiranje u reketu, koje za sada riješavaju ogromnom količinom osobnih. Također, kada nakon prvog preuzimanja dođe do rotacije obrane, često se dogodi da bokovi ostanu prazni, što rezultira time da su u gornjoj trećini lige po primljenim tricama.
Međutim, ovo su puno manji problemi od onih koje imaju momčadi prisiljene ignorirati branjenje pick igre. Za takve, mogućnosti napredovanja nema - jednostavno si prisiljen prihvatiti jedno zlo umjesto drugoga i nadati se da će ti ono nanijeti manje štete. Clippersi pak samo moraju nastaviti uigravati rotacije, što će s vremenom smanjiti broj laganih koševa koje primaju s linije, iz odbijanaca ili iz kuta. Kada to srede, šampionskom napadu dodat će i šampionsku obranu.
X-FAKTOR
Dva su. Prvi je rotacija pod košem. Iako trenutno dobivaju solidne partije od Turiafa i Hollinsa, a i Odom je spojio dvije dobre utakmice za redom, pitanje je što će se dogoditi u eventualnoj playoff utakmici u kojoj Blake ili DeAndre upadnu u probleme s osobnima. Clippersi nemaju nisku postavu na koju mogu računati (srećom, dovoljno su pametni da ni ne pokušavaju previše koristiti postave s 4 vanjska jer jednostavno nemaju all-star atletu na boku koji može glumiti četvorku), a teško da bi duže korištenje jednoga od spomenutih back-up visokih omogućilo kvalitetu igre kakvu imaju sa startnim dvojcem. Riješenje je stoga trade. Vanjskih igrača imaju viška i treba ozbiljno razmotriti situaciju dovođenja pojačanja pod košem, pa makar to značilo da se moraju odreći Bledsoea.
Drugi je onaj standardni, a uključuje Vinniea. S dva hall of fame lidera na parketu u Paulu i Billupsu, Del Negro nema problema s vođenjem napada. Obrana napreduje, pa iako možda sporije nego bi trebala, za to mu svakako treba odati priznanje. Međutim, njegova zbunjena pojava jednostavno ne odiše sigurnošću i nad Clippersima će tijekom cijele sezone stajati upitnik – što ako Vinnie u ključnom momentu playoff serije povuče krivi potez ili ne prepozna na vrijeme tendencije protivnika? Jasno, govorimo o čistim špekulacijama, zato pitanje trenera i nije u kategoriji minusa, ali, dok se ne dokaže u najvažnijim trenutcima, Del Negro će ostati X-faktor. S pozitivnim ili negativnim ishodom, pokazat će vrijeme.
3. MEMPHIS (5070 bodova)
PLUS/MINUS
Nakon mjesec dana vrućeg šuta, Memphis se vraća u dobre, stare okvire. Već su potonuli u donju šutersku trećinu lige gdje smo ih sve ove godine navikli gledati, a učinkovitost u napadu održavaju heart, grit and grind receptom – gomilom ukradenih lopti (probijaju se na vrh čak i bez Allena), gomilom skokova u napadu (Zach, oduvijek double-double mašina, igra sezonu karijere što se tiče skoka) i gomilom slobodnih (koja su rezultat forsiranja igre kroz reket).
To što opet postaju bezopasni šuterski (osim izuzetne pick & pop igre koja je otišla na novu razinu od kada se u rotaciju vratio Arthur) u neku ruku je minus, ali, kad gledaš da su dobili nazad tvrdu obranu koja počiva na presingu na loptu, stvar je izjednačena. Memphis je tu, isti kao što je bio uvijek, s istim vrlinama i manama zbog kojih ga volimo, ali s nešto boljim balansom između udarne četvorke. Gay i Randolph još uvijek troše više lopti nego Gasol i Conley, ali kako kroz potonjih dvoje ide većina napada (više pick & roll akcije, manje izolacija), stvari ostaju donekle u ravnoteži. I bit će u njoj dok god Hollins uspije spriječiti da loše navike Gaya i Randolpha isplivaju na površinu.
X-FAKTOR
Obrana ostavlja bolji dojam zbog sve veće količine ukradenih lopti, ali njihova Ahilova peta i dalje ostaje čudna sinergija Gasola i Randolpha. Da se razumijemo, ovaj dvojac je sjajan u napadu jer obojica mogu igrati licem ili leđima košu te poznaju jedan drugoga u dušu, ali obrambeno je sve teže skrivati Zachov manjak pokretljivosti. Gasol je nakon klimavog obrambenog ulaska u sezonu počeo igrati sve bolje i bolje u obrani, ali ponekad je malo čudno gledati jednu od rijetkih rasnih petica u ligi kako troši gomilu energije na trčanje po perimetru i izlaske izvan reketa u branjenju pick igre.
Gasol to radi odlično, što je obzirom na njegov manjak atleticizma samo još jedan dodatan dokaz o kako se inteligentnom košarkašu radi, ali, ako već mora skrivati Randolpha dok su zajedno na parketu, pitanje je zašto Hollins tu i tamo ne bi pokušao zaigrati s Arthurom uz Gasola kako bi omogućio svom centru da se malo odmori. Arthur je sjajan pick igrač i najpokretljiviji visoki na rosteru, a prije dvije sezone najbolje postave Memphisa uključivale su upravo njega ili uz Zacha ili uz Marca.
Trenutno Hollins isključivo forsira parove, odmarajući startni dvojac gotovo istovremenom kako bi uigrao Arthura i Speightsa kao udarnu snagu druge postave i tako dodatno naglasio identitet svoje momčadi. Kada dođe do miksanja, Gasol igra sa Speightsom, a Zach s Arthurom, što je i logično ako se držimo formule da u svakom trenutku na parketu treba imati barem jednog pokretnog visokog.
Međutim, dvojac Gasol-Arthur do sada nije dobio ni sekunde zajedno, što se čini pogrešnim iz naizgled jednostavnog razloga – nije loše imati jednog pokretnog visokog u petorci, ali još bolje je imati dvojicu. Naravno, Arthur se tek vratio nakon nove teške ozljede i odigrao je tek 77 minuta u 5 utakmica, ali već u njima je pokazao sve svoje kvalitete (napadački je u samom vrhu lige što se tiče pick & pop specijalizacije, a obrameno je izrastao u kompletnog igrača, dodavši brzini i zavidnu masu). U kombinaciji sa Speightsom odrađuje posao, u kombinaciji sa Zachom je fantastičan, a nadam se da se nećemo dugo pitati koliko bi dobar bio u kombinaciji s Gasolom. Mislim, spojiti svog najboljeg blokera sa svojim najboljim obrambenim visokim ne bi trebala biti tolika mudrost, pa makar na 5 minuta po večeri.
4. OKLAHOMA (5050 bodova)
PLUS
All-round igrački rast Duranta, Westbrooka i Ibake lansirao ih je još jednom do samog vrha u napadačkom učinku, a sazrijevanje je pozitivno utjecalo i na obranu koja je sve bolja i preciznija. Drugim riječima, čak i bez Hardena, ovo je ne samo ista dominantna momčad kao lani, već i poboljšana. Što nigdje nije vidljivije nego na količini asista koju generiraju – dok su do ove sezone godinama bili među najgorim momčadima što se kretanja lopte tiče, kreirajuću većinu svojih pokušaja iz izolacija i individualnih juriša, Durant i društvo ove sezone predvode ligu po broju asistiranih koševa.
Nigdje to nije bolje vidljivo nego na učincima sporednih igrača – Collison i Sefolosha zabijaju najboljim postotcima u karijeri, a Durant i Westbrook su čak i Perkinsa uspijeli dignuti iznad 50% šuta. O Ibaki da ne govorimo – danas toliko vjeruju u njegov šut s poludistance da mu rade blokove za catch & shoot situacije. Iako rast jezgre nije bio upitan, drastično poboljšanje Duranta i Westbrooka kao kreatora stvarno je ugodno iznenađenje.
MINUS
Naravno, kvaliteta više njihovih zvijezda ne može sakriti činjenicu da su bez njih na parketu totalno izgubljeni. Bez Duranta ili Westbrooka u blizini, nitko od ostalih ne može zabiti ništa, odnosno Kevin Martin ne može zabiti dovoljno da napad održi iznad vode. Mislim, nije nemoguće posložiti plan igre tako da svih 48 minuta na parketu bude ili KD ili Russ, ali jasno je o kakvim marginama pogreške govorimo kada su ovako tanke rotacije u pitanju. Durant trenutno uvjerljivo predvodi ligu po broju odigranih minuta, a Westbrook je u top 12. Iako ih Brooks ne gazi na način na koji to Thibodeau radi s Dengom i Noahom, ovolika potrošnja mora ostaviti traga na učinkovitost čak i ovako potentnih mladih igrača u naponu fizičke snage.
X-FAKTOR
I dok su uspjeli poboljšati igru u napadu što se tiče kruženja lopte i realiziranja akcija protiv postavljenih obrana, jedan segment igre u kojem je Oklahoma još uvijek na dnu su izgubljene lopte. Ono što je zanimljivo, one nisu rezultat povećane odgovornosti Duranta i Westbrooka. Oni su ostali na svojim prosjecima koji su relativno visoki, ali i razumljivi obzirom na volumen akcija koji se vrti preko njih (a to je skoro 100%).
Ne, glavni razlog zbog kojega OKC gubi ogromnu količinu napada je nesposobnost njihovih visokih da kontrolira loptu čak i u najbanalnijim post-up situacijama. Perkins je mašina za gubljenje lopti, ali to ga ne sprječava da je spušta na pod, a ništa bolji nije ni Collison. Ovom dvojcu se priključio i Thabeet, a sve skupa jasno ukazuje ne nemogućnost oslanjanja na ikoga drugoga osim udarnih igrača. Doduše, Thunder je i lani bez post igre u napadu došao do Finala, ali imati igrača u sredini koji može nešto s loptom osim odraditi one osnovne specijalizirane zadatke svakako bi bio ogroman dobitak za kvalitetu njihove igre. Kad bi smanjili ovisnost o perimetru, možda bi čak i Durant i Westbrook nepotrebno trošili manje napada.
5. LA LAKERS (4820 bodova)
PLUS
Najveći plus je svakako dobra učinkovitost usprkos gomili problema – Lakersi su top 10 i obrambeno i napadački, što ukazuje da epitet izazivača ostaje vrlo realan jednom kada se konačno poslože. Skakački su dominantni pod oba koša, a omjer slobodnih bacanja im je šampionski (od njih manje faulira samo Houston, ali pri tome Rocketsi imaju obranu u donjoj trećini lige - ne faulirati i imati obranu u top 10, e to je već posao). Tu im čak ne škodi ni Dwightov polovični učinak s linije koji se često bespotrebno mistificira. Dwight je problem samo u zadnje dvije minute utakmice kada je svaki poen bitan te su njegovi promašaji više psihičko opterećenje za momčad (gubi se ritam utakmice, trener mora razmišljati o stalnim izmjenama kako bi uvijek imao najbolju petorku ovisno o situaciji) nego košarkaško. S tim da ako na sebi imate hlače za velike dečke, nema razloga za ikakvo opterećenje, zar ne.
Naime, NBA prosjek po posjedu lopte je 1 poen, a, ako Dwight puca 50%, iz svakog napada koji završi s njegovim izlaskom na liniju Lakersi dobivaju dovoljno da napad održe pozitivnim. Čisti primjer kako volumen nadjačava kvalitetu - ako Lakersi od 40 izlazaka na liniju zabiju 27 slobodnih, to znači da su zabili 27 poena iz 20 napada u ligi gdje je prosjek 20 poena iz 20 napada. Razmislite o tome drugi put kad se budete hvatali za glavu kad netko namjerno faulira Dwighta bez lopte i izvan reketa (jasno, kada primi loptu u reketu, faul je obavezan). Uostalom, Shaq je imao goru ruku od Dwighta pa je osvojio 4 naslova, što je jasan pokazatelj da namjerno fauliranje nema nikakvog smisla osim u gustim završnicama. A kad bi Dwight slučajno pronašao svoj prosjek u karijeri koji se kreće oko 60%, cijela ova farsa postala bi nepotrebna čak i tada.
MINUS
Puno veći problem Lakersima predstavljaju izgubljene lopte u kojima su među najgorima u ligi, odmah iza Thundera. Jasno, to je nešto što bi se trebalo sanirati samo od sebe jednom kada kompletiraju rotaciju (točnije, kada lopta konačno bude u Nashovim rukama) i kada konačno shvate što i kako žele igrati. Tako da je najveći problem ipak obrana na vanjskim pozicijama. Iako Artest daje sve od sebe, on jednostavno nema brzinu za čuvanje najopasnijeg protivničkog vanjskog igrača. Kobe pored svega što radi u napadu teoretski ne može nositi teret i u obrani, plus definitivno više nije atleta kao što je bio, a rupu na jedinici teško da će popraviti Nash i Blake svojim povratkom.
Stoga je jedino rješenje za Lakerse trade. Nemoguće je računati na pozitivne ishode u serijama protiv Thundera ili Clippersa bez igrača koji može čuvati Westbrooka ili Paula.
X-FAKTOR
Gasol, točnije njegov trade. Praktički, Lakersi bi za Paua trebali dobiti dovoljno igrača da popune sve rupe i da pri tome ne ostanu bez produkcije na krilnom centru. Obzirom da Gasolove loše igre nisu samo rezultat krivog sistema, već i problema s koljenima, upitno je mogu li dobiti išta od toga.
Također, gubitak Gasola osudio bi Lakerse na puno manje zanimljivu sudbinu. Bez dva visoka, Lakersi bi postali poprilično obična momčad i time bi izgubili epitete potencijalne mine ne samo u sudarima s Heatom, već i s konferencijskim suparnicima. Postali bi obični, kao što jesu svaki put kada je na parketu Jamison – svaka mu čast na sposobnosti da raširi reket u napadu, ali ako daješ takvom igraču 30 minuta po večeri, osuđuješ obranu na krvarenje.
Stoga je jasno da sve ovisi o Gasolu. Ode li, Lakersi gube sav potencijal o kojem smo maštali na početku sezone, a ostane li, on i D’Antoni moraju naći načina maksimizirati njegov učinak. Što pak stavlja dodatni naglasak na D’Antonia koji su u svim epizodama izvan Sunsa pokazao izuzetno ne-fleksibilnim i tvrdoglavim suradnikom koji je svoju košarkašku filozofiju spreman staviti ispred svega, pa tako i interesa momčadi. Što je istovremeno i hvale vrijedno, ali i iritantno.
6. MIAMI (4665 bodova)
PLUS
Iako je suludo uspješan realizatorski ulazak u sezonu pomalo počeo padati, Heat se i dalje drži u samom vrhu po napadačkom učinku. Kruženje lopte i kretanje igrača digli su na novu razinu, što mogu zahvaliti činjenici da uglavnom igraju s tri šutera za razliku od lani kada su enormnu količinu minuta trošili na minus napadače poput Anthonya i Haslema. Lakoća kojom kreiraju izgledne situacije za realizaciju nešto je što lani nisu imali, a ove sezone im je najveća snaga.
MINUS
Već je opjevana žrtva koju je Miami morao podnijeti da podigne napadačku razinu igre – obrana je potonula u donju trećinu po učinku. Haslem ima minute, ali igra još katastrofalnije nego prošle sezone, a Anthony je potpuno ispao iz rotacije, a to sve skupa znači da Heat možda igra ovako kako igra zato jer mora, a ne zato što je to izabrao.
Ne zaboravimo da su se i ranijih sezona mučili, a jedini razlog zbog kojega njihove probleme sada ne uzimamo previše srcu je taj što su osvojili naslov i tako zaradili pravo da vjerujemo u njihovu sposobnost da igraju najbolje kada je najpotrebnije. Budu li zdravi, proći će dalje opet na račun individualnih kvaliteta Jamesa, Wadea i Bosha, koje su jedini razlog zašto ovako sakati i s izmijenjenim planom igre mogu računati na prsten.
Ali, zaboravimo na ikakvu revoluciju jer one se ne provode od strane ovako tankih momčadi. Jedini razlog zašto Heat može igrati ovako kako igra i usprkos svemu računati na uspjeh je taj što imaju najdominantnijeg igrača u ligi koji trenutno igra na MVP razini usprkos tome što su mu obrambene brojke u padu zbog činjenice da stalno mijenja pozicije u obrani. Mislim, zamijenite Jamesa prosječnim krilom poput Gaya ili čak Carmelom i pokušajte zamisliti koliko bi daleko takav Heat stigao?
X-FAKTOR
U utakmici protiv Knicksa Spoelstra je po prvi put ove sezone krenuo s dva visoka. Iako od Haslema nije bilo velike koristi i iako su ih Knicksi izrešetali, to je očiti znak da se trener Heata ne miri s jadnim obrambenim partijama i da pokušava vratiti lanjski pristup obrani. Međutim, to neće biti lako dok god Heat nema igrača za složiti poštenu rotaciju. Uostalom, dovoljno je vidjeti koliko im fali Battier koji je do sada u svojevrsnom duetu s Jamesom glumio četvorku.
A upravo u toj glumi leži najveći problem. James je i lani trećinu minuta provodio baš kao post igrač i to je bila snaga Heata jer se radilo o taktičkom oružju kojega bi primjenjivali kada bi im odgovaralo. Međutim, ove sezone to se izokrenulo – James je nominalno visoki igrač koji trećinu minuta provodi na perimetru. Jasno, govorim isključivo o obrani pošto se njegov napadački učinak ne mijenja jer ionako igra playmakera.
Kao što se da primijetiti po završnicama utakmica, svaki put kada Heatu treba vrhunska obrana, James zaigra na perimetru s dva igrača iza leđa. Njegova transformacija iz ispodprosječnog centralnog stopera u zvijer na linijama dodavanja automatski se odražava na momčad koja s njim na boku iz anemične obrane postaje bedem.
Ukratko, koliko god bilo simpatično Jamesa smatrati all-round talentom kakav se rađa jednom u generaciji, činjenica je da je i on smrtnik čiji učinak varira ovisno o kontekstu. Kada je na svojoj staroj poziciji, Heat je bolja momčad. I to je nešto što ćemo vjerojatno gledati sve više i više kako sezona bude odmicala ako Spoelstri učinak Battiera i Haslema omogući da ga vrati tamo gdje mu je i mjesto.
7. ATLANTA (4645 bodova)
PLUS/MINUS
Očekivali smo dobar napad i kilavu obranu, a dobili tanak napad koji živi od tranzicije i skok-šuta te žilavu obranu koja predvodi ligu u ukradenim loptama. Ovo bi se s vremenom trebalo ispraviti, odnosno obrana bi trebala padati dok će se napad dizati, ali realno bi u oba segmenta mogli završiti blizu gornje trećine po učinku, što je sasvim dovoljno za respektabilnu playoff poziciju.
X-FAKTOR
Teško je očekivati nekakav trade koji bi ih lansirao među izazivače, ali barem dio od ove gomile ugovora u zadnjoj godini koje imaju na raspolaganju tijekom sezone bi trebao promijeniti adresu. Najzanimljivije će tako biti pratiti odluke uprave – da li graditi oko Horforda ili Smitha ili obojice, koga zadržati, koga dovesti…
8. NEW YORK (4385 bodova)
PLUS
Zaboravite na revoluciju u kojoj nestaju visoki igrači, jedina prava revolucija je ova koju provode Knicksi koji su sve veću ovisnost NBA košarke o trici doveli do ekstrema. Do sada je Van Gundyev Orlando bio rekorder s jednostavnom unutar-van igrom koja se sastojala od toga da svako Dwightovo udvajanje bude kažnjenjo šutem za tri. Tijekom tih godina njihova sklonost da ispale 25 trica po utakmici smatrana je nakaradnom, ali to ne sprječava Knickse da trenutno praše više od 30 trica po utakmici.
Jasno, dok god ih zabijaju s više od 40% po utakmici, ova taktika bit će više nego dovoljna da se održe na vrhu Istoka, ali i da održe privid o sebi kao konkurentu Heatu za naslov na Istoku. Trenutno imaju 2-0 u sezoni u međusobnim dvobojima, s tim da su u prvoj utakmici gađali trice 19-36 (53%), a u ovoj nedavnoj 18-44 (još uvijek solidnih 41%). Ukratko, budu li mogli ponoviti 4 ovakve utakmice u playoffu, jasno je da imaju itekakve šanse osvojiti Istok.
A da se ne radi o sarkazmu i da te šanse stvarno postoje, govori i fascinantan omjer izgubljenih i osvojenih lopti. Knicksi igraju sve brže (netipično za Woodsona), ali pri tome i dalje gube daleko najmanje lopti u ligi, što je definitivno zasluga dvoglavog playmakerskog čudovišta kojega podmazanim (kao i cijelu momčad) drži Jason Kidd. S druge strane, nastavili su gdje su stali lani i opet su u samom vrhu po količini lopti koju ukradu protivnicima, što im donosi sjajne rezultate u tranziciji.
Mislim, nastavi li Heat igrati ovakvu obranu, kombinacija šuta i kontrole lopte daje Knicksima itekakvu šansu protiv njih (npr. u prvoj pobjedi ove sezone protiv Heata imali su 13 šuteva iz igre viška, a u drugoj 15, a velika većina proizašla je upravo iz razlike u izgubljenim loptama).
MINUS
U opsjednutosti šutom za tri, obrana Knicksa pala je debelo ispod razine na koju nas je navikla lani. Glavni dio problema je sličan onome što muči Heat, jednostavno nemaju dovoljno visine na parketu da kvalitetno brane reket.
X-FAKTOR
Amareov povratak i potencijalna sapunica koju može izazvati. Tipa, iako je Knicksima suđeno da se ohlade šuterski (mada se više nisam spreman kladiti na takav ishod), zamislite da se to dogodi baš u trenutku kada se Amare priključi momčadi. Mediji u New Yorku bi ga razapeli, ma koliko njegova krivica u takvom razvoju događaja bila minorna.
9. GOLDEN STATE (4370 bodova)
Warriorsi su najdosadnija moguća momčad koja postoji na papiru – i napadački i obrambeno smjestili su se u samu sredinu tablice. Ta njihova prosječnost za sada im izuzetno dobro dođe da gomilaju pobjede jer očito je kako će u borbi za donji dom Zapada svaka biti važna.
Ipak, za očekivati je da će se trendovi u budućnosti mijenjati. Curry i Thompson igraju sve bolje i bolje, a to znači da će napadački učinak neminovno skočiti prema gore, a istovremeno bi obrana trebala krenuti prema dolje. Naime, Warriorsi se kao i dobar dio momčadi bez rasnih visokih obrambenih igrača u branjenju pick igre uglavnom oslanjaju na čuvanje reketa umjesto izlaženja na perimetar, što njihovim protivnicima ostavlja gomilu otvorenih šuteva s poludistance.
Jednom kada se liga navikne na ovakav stil igre, njihova obrana će krenuti prema dolje bez obzira na to izvuku li nešto od Boguta ili ne. S druge strane, fascinira pristup koji je Jackson dobio od svojih mladih igrača, prije svih Thompsona i Barnesa, koji pokazuju izuzetne all-round sposobnosti i izrastaju u fantastičan par na bokovima.
10. BROOKLYN (4195 bodova)
Očekivano dobri u napadu iako više na račun sjajnih sezona Stackhousea i Blatchea nego Johnsona i Wallacea. Potonja dvojica igraju kao pravi veterani, rijetko napadajući i uglavnom se zadovoljavajući spot-up ulogama, dok su dva glavna pokretača u banani – Williams igra toplo-hladno (ali barem kontrolira loptu na all-star razini), a Lopez je ekspresno upao u probleme sa stopalima.
Ali, iako rijetko oduševljavaju igrom, činjenica je da, uz pronalaženje načina za trpanjem koševa, uspijevaju i braniti kao prosječna momčad, što je bolje nego se itko mogao nadati nakon samo malo više od mjesec dana igre.
11. BOSTON (4130 bodova)
Obrambeno su se popeli do sredine, što je glavni razlog skoku u odnosu na prošli tjedan, ali tu će i ostati dok god ne riješe probleme pod košem. Doduše, dok su okruženi Knicksima i Heatom, pa i Netsima koju su bez Lopeza puno običnija momčad, probleme mogu sakriti manjim kozmetičkim zahvatima, ali uspiju li izvesti veći posao (npr. dovesti Smitha, Gasola ili barem Gortata) lansirat će se u borbu za vrh.
12. HOUSTON (3875 bodova)
Napad funkcionira odlično, obrana baš i ne, što ih ostavlja izuzetno ranjivima u ovako gustoj borbi za playoff mjestom. Kako s vremenom Parsons i Morris budu padali s efikasnošću u napadu, gubit će dobar dio kvalitete u tom dijelu igre, a u obrani jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih rješenja osim Asika u postu i Delfina kao 1 na 1 stopera na perimetru. Uništavaju ih iz spot-up situacija, što nikada nije dobar znak.
13. UTAH (3865 bodova)
Jazz igra goru košarku na oba dijela parketa u odnosu na lani usprkos tome što su se pojačali, a kao najvažniji razlog za tako nešto nameće se manjak identiteta, odnosno neodlučnost stručnog stožera da izabere između veterana i mladih. Lopta kruži bolje nego prošle sezone jer je reket raširen, ali nema balansa – Corbin kao da ne može izmiksati plaćenike s klincima. Jasno, stvar je puno banalnija, iako su ove teorije uvijek zanimljivije od činjenica. A činjenice kažu da Jazzeri ove sezone dobivaju puno manje od Big Ala nego što su dobivali lani, dok istovremeno krvare zbog sulude odluke trenera da većinu minuta na vanjskim pozicijama povjeri dvojici prolaznika poput Williamsa i Foyea.
14. CHICAGO (3775 bodova)
Bullsi se muče u napadu, ne mogu zabiti tricu, ali pri tome uigravaju neke zanimljive opcije s Noahom kao razigravačem (podigao količinu asista za trećinu) ili cuterom, što će im dobro doći jednom kada budu kompletni. Također, uz standardnu Gibsonovu pouzdanost, u Robinsonu i Butleru dobivaju solidnu i zaokruženu top 8 rotaciju. Sve skupa znači da bi, obzirom na lošu situaciju na Istoku, jednom kada se Rose vrati makar sa 60% snage, mogli računati na ozbiljne playoff bitke. Uostalom, obrana nije otišla nigdje – makar to značilo da mora ubiti Denga i Noaha, Thibodeau je Bullse brzo postavio u top 3 po defanzivnom učinku i nema se namjeru spuštati.
15. MINNESOTA (3645 bodova)
Rubiov povratak je pred vratima, a to znači da bi konačno mogli zaigrati napadačku košarku kakvu od njih očekujemo. Obrambeno se još uvijek drže pri vrhu, ali pitanje je koliko će još dugo izdržati obzirom na sve teži raspored i upitna Kirilenkova leđa. Priključi li se i on gomili ozbiljnih ozljeda koje su ih već zadesile, onda stvarno mogu reći kako im ove godine nije bilo suđeno. Dobiju li pak približno prave Rubia, Lovea i Kirilenka do kraja sezone, playoff će im teško pobjeći.
16. DENVER (3610 bodova)
Sunce će uskoro izaći i u Denveru – nakon što odrade još jednu mini-turneju po Istoku i završe ovaj prvi dio sezone sa 17 gostovanja u 23 utakmice, čeka ih period od 19 utakmica doma isprekidan sa samo 8 gostovanja. Ako ni tijekom tog perioda Lawson, Iggy i Gallinari ne kliknu, onda Karl može slobodno u mirovinu.
17. DETROIT (3470 bodova)
Od kada su se posložili, 4 faktora ih obožavaju. Iako imaju score 6-14, njihova startna petorka je pozitivna, što ne treba čuditi obzirom da su od instalacije Singlera među startere ostvarili 6-6. I ne samo što konačno imaju solidnu petorku koja nudi dovoljno svega u oba smjera, već su posložili i užu rotaciju, sa Stuckeyem kao combo-liderom s klupe te Drummondom kao podizačem energije, a čak i veterani Maggette i Villanueva pokazuju da bi mogli biti korisni kao strijelci s klupe.
18. MILWAUKEE (3420 bodova)
Ne uspijeva im ponoviti lani atraktivne napadačke partije jer su ostali bez Ilyasove (koji se izgleda konačno budi iz sna), Ellis i Jennings su Ellis i Jennings, a ozljede im usporavaju sjajnu klupu. Obrambeno su nešto bolji nego lani jer manje minuta Ilyasovi znači više minuta specijalcima poput Udoha ili Sandersa, ali daleko je to od ozbiljne obrane bez prave petice u sredini (izgleda da je Dalembert već ispucao svoje kredite kod Skilesa, dakle trebalo mu je pola godine manje nego pod McHaleom).
19. INDIANA (3325 bodova)
Ne popuštaju u obrani, ali se i ne popravljaju u napadu. George je doduše spojio nekoliko izuzetnih šuterskih partija, ali kao i Hibbert i on je trenutno najvažniji zbog igre u obrani. Upravo zbog takve igre u obrani i dominantnog skoka teško ih je zamisliti kako ostaju bez playoffa, makar do kraja sezone bacali cigle.
20. PHILADELPHIA (3310 bodova)
Krcati su na bokovima gdje svi igraju solidno, a šuplji pod košem gdje su svi podbacili. Holiday igra sve bolje i bolje kako vrijeme prolazi (gubi sve manje lopti, iako je šuterski i dalje prosjek) i donekle opravdava povjerenje, ali, misli li Collins dobiti barem odličnu obranu kada već ne može računati na dobar napad, trebat će posegnuti za nekakvim tradeom koji bi ih olakšao za ponekog swingmana, a pojačao pod košem. Dok čeka Bynuma koji se doslovno pretvorio u NBA Godota.
21. DALLAS (3265 bodova)
Kako ih napušta šutersko ludilo, pokazuju svu svoju limitiranost, dok obrambeno pokazuju znakove života kako se Brand i Marion stabiliziraju formom. Samo, skakački su toliko jadni (u obrambenom skoku su najgora momčad lige, u napadu bi bili najgori da nije Bostona) da dobra 1 na 1 obrana nije ni bitna. U široj slici je najvažniji Dirkov povratak, koji više ne izgleda kao rješenje za sve njihove probleme - Dirk im neće pomoći u obrani i skoku, a niti u napadu im ne treba toliko njegov skok-šut koliko kreativnost i lagani koševi. Drugim riječima, ako su lani s njim u puno boljoj zdravstvenoj situaciji bili u donjoj trećini lige napadački, nema razloga da tako ne završe i ove sezone.
21. ORLANDO (3265 bodova)
Vaughn je odmah u startu uveo obrambenu disciplinu ravno iz Popove škole (kontrola vlastitog skoka i reketa prije svega, pa makar pod cijenu rešetanja iz vana), ali trenutno uspijevaju održati podmazanim i napad. Nelson, Afflalo i Redick igraju solidno i daju im toliko potrebnu dozu kreacije koja je došla do izražaja u pobjedama protiv Lakersa i Warriorsa koje je ovo troglavo slash-kick-shoot čudovište razbilo u zadnjim četvrtinama. Jasno, ovakvu razinu talenta nije problem zaustaviti čak ni kada igraju sva trojica, ali poanta je da to morate napraviti radom i pristupom, a ne samo pojavljivanjem na utakmici. Dok to liga shvati, Vaughn i društvo nagomilat će dobru zalihu pobjeda za ovako limitiran roster.
23. PORTLAND (3080 bodova)
Napad je i dalje solidan i drži ih u utakmicama, ali očajna obrana i nedostatak dubine uglavnom ih upucaju u nogu. Pitanje je trenutka kada će se pod teretom minuta slomiti netko od udarne četvorke, a onda kreće lov na što višu draft poziciju.
24. SACRAMENTO (3070 bodova)
Kingsi su prva momčad u ovim rankingsima koja je u donjoj trećini i obrambeno i napadački. Dakle, s njima počinje Zona sumraka. Ma koliko se god Smart trudio da miksanjem pronađe dobitnu kombinaciju, činjenica je da, dok god Evans ne uspijeva zabiti skok-šut i dok god se Cousins zadovoljava šutom iz igre od 43%, Kingsi ne idu nikamo s dna.
25. PHOENIX (2815 bodova)
Sunsi imaju solidan napad, ali obranu ne poznaju kao pojam (dvojac krilnih centara Scola – Morris najveća je obrambena rupa u ligi). Iza Kingsa ih je lansiralo to što nisu ostvarili bolji učinak usprkos lakšem rasporedu, ali i manjak rasnog talenta oko kojega mogu graditi ili novi početak ili trade (Kingsi ipak imaju Cousinsa, pa i Robinsona).
26. PELICANS (2770 bodova)
Kao da igranje bez Gordona nije bilo problem samo po sebi (nevjerojatno kakav su niz bisera angažirali da zamijene svog polomljenog beka), ovaj period bez Davisa totalno ih je unazadio. Doduše, trojac pod košem funkcionira solidno, ali bez vanjske linije nemoguće je igrati ozbiljnu košarku. Jedan od trikova kojima je Williams ipak uspio napad učiniti gledljivim? Na standardno spori napad (najmanje posjeda po utakmici u ligi) nadogradio je izuzetnu tranziciju. Drugim riječima, kada mogu trčati, Hornetsi trče, a kada ne mogu, tada vas udave slash & kick potezima Vasqueza koji obično završe u rukama sjajnih šutera Andersona i Smitha.
27. TORONTO (2615 bodova)
Lowry nekako održava napad iznad donje trećine, ali obrani nema spasa. Nažalost, teško da ima spasa i Raptorsima – Colangelo je već podijelio garantiranih 70 milja Bargnaniu i DeRozanu, a ovaj prvi mu to vraća šutom ispod 40% iz igre (drugu sezonu za redom ne može zabiti tricu), a drugi blijedim partijama koje ne znače apsolutno ništa (zabija samo duge dvice i to poprilično lošim postotkom, a obrambeno igra sve slabije, valjda kako bi sačuvao energiju za napad). Franšizirana stretch četvorka koja ne može zabiti tricu i 3&D opcija koja ne može zabiti tricu ni odigrati obranu. Samo u Torontu.
28. CLEVELAND (2510 bodova)
Evo još jedne momčadi koja je u donjoj trećini u obje faze igre. Pravo je čudo da ih zamjena Irvinga Pargom nije još i ranije osakatila napadački, ali držao ih je Varejao izborenim drugim napadima (po zadnjim informacijama, Scott je shvatio da Pargo nije play, već combo-bek sklon uzimanju loših šuteva i nepotrebnom gubljenju lopte te će ga zamijeniti NBDL klasom Sloanom). I dok će se napad povratkom Irvinga opet podignuti prema sredini, obrambeno će ostati dno usprkos Varejaou jer nema nikoga na rosteru tko igra obranu (točnije, nikoga tko zna igrati obranu).
29. WASHINGTON (2210 bodova)
Solidan učinak obrane uništava uvjerljivo najslabiji napad lige. Kako vijesti o Wallovom povratku još nema, za očekivati je da Wizardsi i dalje ostaju najgora momčad lige po ubačajima iz igre i asistima, odnosno među 5 najgorih po slobodnim i tricama.
30. CHARLOTTE (2080 bodova)
Catsi su uz Cleveland i Sacramento jedina momčad koja se nalazi u donjoj trećini po učincima na oba kraja parketa. Kako s vremenom raspored postaje teži, a Mullens i slični počinju padati učinkom, njihov napad gubi sjaj i trenutno živi doslovno samo od tranzicije i slobodnih bacanja. Obrana pak ima samo taj presing element izgrađen na mladim nogama, ali kako visoki sve više popuštaju pred kvalitetom protivnika, postaju ranjivi i u skoku i u reketu. Jedina pozitivna pozicija na parketu je ona playmakerska, gdje dvojac Walker-Sessions ne popušta i upravo se oko njihovog pritiska na loptu i tranzicije sve vrti (a posebice oko Kembinih ulaza u reket i izuzetne realizacije iz skok-šuta s 3-4 metra).
THE RANKINGS – WEEK 1.
Tjedan dana igre je iza nas, neke momčadi imaju po 3, neke čak i 5 utakmica na kontu (barem u trenutku dok pišem ovaj post), što naravno znači da nikakva rangiranja po snazi na temelju prikazanoga nemaju smisla (ranijih godina pribjegavao sam formuli power rankingsa nakon minimalno mjesec dana igre, kada je na raspolaganju bilo dovoljno materijala da se izvuče nekakve pažnje vrijedne zaključke). Prošli tjedan sam istaknuo kako će poanta ovih redovnih tjednih postova ionako biti prvenstveno praćenje trendova u ligi, što u kombinaciji s malim uzorkom dovodi do odluke da izbacim riječ power iz naslova. Naime, za pravi poredak snage uvijek je najvažnije imati na umu širu sliku, točnije šanse da se na kraju balade podigne trofej. Kako sam uvjeren da bi veći dio sezone poredak na vrhu bio isti jer stvarno ne vidim mogućnost da se itko osim Lakersa suprotstavi Heatu (naravno, pod uvjetom da se u Miamiu uskoro sjete kako tu i tamo treba uhvatiti poneki skok i zaigrati obranu), umjesto power rankingsa, koji bi se ionako bazirali na pretpostavkama (IOR bodovima prije svega), odlučio sam okvir za ove tjedne osvrte bazirati isključivo na konkretnom razvoju situacije iz tjedna u tjedan.
Ovakav pristup dovodi do izuzetno uskog konteksta, zbog čega će i rezultati rangiranja, posebice ovih ranih, biti izuzetno čudni. Međutim, da još jednom naglasim, njihova poanta nije u tome da se kaže tko ima najveće šanse osvojiti naslov u slučaju da playoff krene sutra (što je svrha klasičnih power rankingsa), već prije svega da se osvrnemo na ono što gledamo iz tjedna u tjedan. Kako bi cijela priča bila što objektivnija i razumljivija, za određivanje pozicija odlučio sam se poslužiti jednostavnom formulom baziranom na uspješnosti četiri ključna elementa košarkaške igre, s dodatkom koš razlike i težine rasporeda. Pa da objasnim redom sistem.
Uspješnost u obrani i napadu, koja je, nadam se, već postala razumljiv pojam svima koji prate ovaj blog (ukratko, radi se o poenima postignutim ili primljenim u odnosu na broj posjeda lopte, što je nužna prilagodba kako bi se anulirala prividna uspješnost momčadi koji igraju bržu košarku), bila bi jednostavan način za izračunati kvalitetu nečije prezentacije - zbrojiš ih, dodaš težinu rasporeda i imaš poprilično jasnu sliku o tome tko je kako igrao na otvaranju sezone. Međutim, koliko se god radilo o logičnom sistemu, toliko je i jednostavan jer se isključivo temelji na postignutim i primljenim koševima. Ono puno zanimljivije je otkriti kako se ti koševi postižu i primaju, a tu na scenu stupaju četiri ključna faktora košarkaške igre - postotak šuta u obrani i napadu, ukradene i izgubljene lopte, skokovi te omjer slobodnih bacanja.
Iako su ih treneri koristili u svojim analizama oduvijek kao najvažnije aspekte igre, Dean Oliver, otac košarkaške kvantitavine analize, prvi ih je prikazao kroz statistiku. Analizirajući svaku NBA momčad u povijesti, Oliver je došao do zaključka kako su za nečiji uspjeh najzaslužniji spomenuti faktori, pri čemu je izračunao i postotke važnosti u kojima pojedini faktor doprinosi pobjeđivanju. Omjeri su sljedeći:
- postotak šuta 40%
- kontrola lote 25%
- skokovi 20%
- slobodna 15%
Ukratko, Oliver je dokazao kako uspjeh u ovim segmentima igre garantira put do naslova, što su kasnijim izračunima potvrdili mnogi. Korelacija između uspjeha u ovim segmentima igre s konačnim rezultatima momčadi u svim meni poznatim ispitivanjima kretala se između 99% i 94%, što je više nego dovoljno dokaza kako bi ovu teoriju uzeli u obzir. Uostalom, dovoljno vam je svako jutro baciti pogled na box score da se uvjerite kako je momčad s boljim postotkom šuta iz igre ta koja odnosi pobjedu. Osim u slučaju da je protivnik imao puno više pokušaja iz igre zbog dominacije u skoku. Ili je pak prisilio protivnika s boljim šutom na toliko izgubljenih lopti što je dovelo do većeg broja pokušaja iz igre. Ili je pak živio na liniji slobodnih i tako nadoknadio slabiji postotak šuta.
I dok ova formula olakšava shvaćanje igre i praktički objašnjava 99% njene biti (onih 1% ipak treba ostaviti u rukama sudaca i slučaja), korelacija između pobjeđivanja i postotaka koje je Oliver dao određenom faktoru pokazala se puno fluidnijom. Naime, u pokušajima da ih potvrde, mnogi stručnjaci došli su do različitih zaključaka. Npr. dugogodišnji statističar Mavsa Wayne Winston izračunao je kako postotak šuta donosi puno veću težinu nego je to smatrao Oliver, čak 75%, što dijelom objašnjava i dugogodišnju sklonost Mavsa krcanju rostera vrhunskim šuterima, a dijelom valjda i gomilu pobjeda koje su u Dallasu skupili u zadnjem desetljeću (ostalim faktorima Winston je dao sljedeću vrijednost - kontroli lopte 16%, skoku 8% i slobodnima samo 1%).
Nešto manje eksponirani geekovi (ako koga zanima, radi se o autorima s HoopVisiona i The Citya) izračunali su također nešto više korelacije za postotak šuta (55% i 60%) što dovodi do zaključka kako je Oliver možda ipak malo podcijenio važnost šuta, dok su im vrijednosti dodijeljene kontroli lopte i skoku bliže Oliverovima (obojica daju identičnih 20% za ovo prvo, odnosno 15% za skok). Razlika se krije u slobodnim bacanjima, koja oba autora smatraju manje važnima od Olivera, ali se i ne slažu oko njihove vrijednosti (10% i 5%). Kad uzmemo sve u obzir, a držeći se one stare poslovice kako čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek, odlučio sam uzeti srednju vrijednost iz svih ovih ispitivanja te su vrijednosti za četiri faktora koje će se koristiti u tjednim rangiranjima sljedeće:
- postotak šuta 60%
- kontrola lopte 20%
- skokovi 15%
- slobodna bacanja 5%
Drugim riječima, bodovao sam momčadi po uspješnosti u napadačkom i obrambenom dijelu četiri faktora, a formulu sam zaokružio dodavši joj koš razliku prilagođenu težini rasporeda. Ovo pak ne treba dodatno objašnjavati - koš razlika je bolji pokazatelj nečije kvalitete od scorea, što posebice vrijedi u ovako ranom dijelu sezone, dok je težina rasporeda neophodna kako bi znali odrediti koliko su nekome u gomilanju brojki pomogli lošiji protivnici i obrnuto. Što se tiče određivanja težine rasporeda, tu sam se poslužio predsezonskim rangiranjem od prošlog tjedna baziranim na IOR vrijednosti rostera. Primjer u praksi izgleda ovako - Chicago je imao daleko najlakši raspored (sve četiri utakmice odigrao je protiv momčadi iz donje trećine po IOR bodovima), što mu umanjuje prikazanu vrijednost u napadu i obrani i baca ga s drugog mjesta na sedmo.
Da ne pilam više s teorijom, bacimo se na praksu i pokušajmo uz pomoć gornje formule iščitati kako je tko igrao, ali i kome se smiješi napredak, a kome nazadovanje.
1. NEW YORK KNICKS (5755 bodova)
Prvi u napadačkom učinku, treći u obrambenom - Knicksi su u prve tri utakmice rasturili usprkos poprilično nezgodnom rasporedu koji je uključivao dvije playoff momčadi (iako Sixersi u dvije utakmice protiv Knicksa nisu ostavili takav dojam, brojke ih prikazuju kao točno onakvu momčad kakvu smo očekivali - osrednju do boli).
I dok je sigurno kako će s padom tricaških ludorija napad pasti (nemoguće je održati ritam od 14 trica po utakmici uz postotak od 45%), obrana je bez sumnje opet temelj svih njihovih ambicija. S tim da bi mogla biti znatno bolja od lanjske iz više razloga, od kojih je prvi svakako činjenica da Carmelo pod Woodsonom nastavlja igrati obranu na razini na kojoj to nije radio nikada prije. Njegovo bacanje po parketu, energične rotacije i čvrsta igra u reketu tijekom cijele utakmice dodatno pojačavaju lanjski temelj sastavljen od izuzetnog pritiska na loptu vanjske linije i Chandlerove pokretljivosti.
Knicski nastavljaju sijati paniku presingom i bez Shumperta, pa možete samo zamisliti kakvu će grupu terijera Woodson imati na raspolaganju u playoffu kada se Breweru (tko još pamti Fieldsa?), Kiddu, Anthonyu i Chandleru konačno pridruži i lanjski rookie - ova petorka kilava je napadački zbog manjka vanjskog šuta, ali na 5 do 10 minuta u pravim situacijama sijat će teror u obrani.
Manjak šuta pak nešto je što se trenutno ne osjeća, prvenstveno zbog činjenice da Anthony minute na parketu provodi kao četvorka, što otvara mjesto dodatnom šuteru (Felton, Novak, Smith, a po novome i Sheed Wallace). E, tu sada na scenu stupa vječno pitanje oko korištenja Amarea koji svojim prisustvom na parketu oduzima tu dimenziju igre njihovom napadu. Trenutno je ozljeda ta koja ga je udaljila od rotacije, međutim sasvim je dovoljno primjera i iz prošle sezone koji potvrđuju kako su Knicksi jednostavno bolja momčad bez njega. Kako je očito kako si Amare, Chandler i Melo međusobno smetaju (s tim da su puno veći problem Amare i Chandler jer su obojica ovisni o pravovremenom pasu kao ultimativni garbage playeri), logično rješenje bi bilo Amarea koristiti kao trećeg visokog koji bi odmarao i Mela i Chandlera (mislim, u toj ulozi ne može biti gori od kluba "116 nam je godina tek" - Sheeda, Kurta i Cambya, koji još nije ni istrčao na parket).
Uz praćenje situacije oko Amarea, svakako treba držati oko i na Melovoj formi, posebice u obrani, a u napadu će uz održavanje tricaških postotaka ključnu rolu odigrati Kiddova svježina. Dobrog staroga Jasona mnogi su otpisali zbog mizernih šuterskih brojki, ali njegova igra je puno više od banalnoga pogleda na box score. Kombinacija njegove uloga u obrani (bočni stoper) i napadu (playmaker bez slash & kick igre koji vrti akcije s perimetra) daje idealnu ravnotežu ovom rosteru - Kidd može igrati u bilo kojoj postavi jer je u stanju sakriti mane svake kombinacije vanjskih igrača te usput iskoristiti vrline suigrača (poput Brewera koji ovisi o pravovremenom asistu prilikom utrčavanja iza leđa obrane).
Također, njegovo prisustvo daje Knicksima još dodatnog šampionskog štiha koji je još ranije stigao s Chandlerom. Naime, njegovim dovođenjem Woodson na raspolaganju ima dva ključna pokretača šampionskih Mavsa, a kako vrlo dobro znamo da je Melo opasan u sličnim situacijama kao Dirk (nije toliko dobar u postotcima s poludistance, jer na kraju krajeva nitko nije toliko dobar u postotcima s poludistance, ali zabit će svoju kvotu), ispada kako se u New Yorku pokušava posložiti isti recept kakav je već jednom zaustavio Heat - vrhunsko kruženje lopte i vrhunski šut u napadu plus fantastičan centar u sredini. Dok trica upada i dok Kidd daje ritam kao mladić, san o rušenju Heata može trajati, ali u stvarnosti Knickse čeka duga, možda i turbulentna sezona (posebice kada budemo gledali Povratak Otpisanoga IV.). U kojoj će ih držati ono što ih je držalo i lani i ono zbog čega većina nas koja ih je vidjela na vrhu Istoka nije sumnjala u njihov playoff plasman - obrana.
I za kraj treba reći još nešto o Woodsonu. Kao i Atlanta tijekom njegova mandata, i Knicksi su trenutno uvjerljivo najsporija momčad lige (4 posjeda lopte manje od prosjeka, 7 manje od prvoplasiranih Clippersa), a, ako je suditi po Woodsonovom rezimeu, to će i ostati. Postavljeni napadi kroz post, kruženje lopte i šut iz vana temelj su njegovih šuterskih efikasnih napada, striktno pokrivanje i izlazak na svaki šut osnova su efikasne obrane, a ono što bi ovi Knicksi trebali imati slično s Hawksima je i odličan omjer osvojenih i izgubljenih lopti. Izbjegavanje tranzicije smanjuje broj grešaka u kontroli lopte, po čemu su Knicksi trenutno među boljima, a i lani su odmah po dolasku Woodsona od momčadi koja je sijala lopte na sve strane postali jedni od najškrtijih.
Nažalost, taj Amareov ugovor pobrinut će se da i ova Woodsonova momčad zadrži još jednu sličnost s bivšom - osrednjost. Bez još jednog vrhunskog vanjskog igrača koji bi skinuo teret s Carmela i smanjio ovisnost o trici, Knicksi bi već idućeg tjedna mogli završiti puno bliže sredini. Ali, da ih je nakon dugo godina opet užitak gledati - jeste.
2. ATLANTA HAWKS (4700 bodova)
Napad očekivano u gornjoj trećini, obrana očekivano u donjoj. Svi ovi šuteri i brzi combo bekovi omogućuju im da igraju brzu tranziciju što je u ranijim izdanjima s Johnsonom bilo nemoguće, a majstor poput Horforda pak uvijek može povući kada treba stati na loptu. Od prvog dana pak najviše pažnje odvlače problemi na boku - Drew je pokušao bez stopera, što se nije pokazalo pametnim (poraz u prvoj utakmici u kojoj su startali s dva beka i tricašem), zatim je dao šansu Stevensonu (što je rezultiralo problemima u napadu), a u zadnjoj utakmici je zaigrao s velikim frontcourtom (Pachulia kao centar, Josh Smith na trojci). Jasno, situacija se može mijenjati od mathcupa do matchupa, ali očito je kako će problem obrane na boku biti nešto što će ih gnjaviti tijekom cijele sezone. Šteta, jer bogatstvo u napadu je takvo da garantira odličnu sezonu - Lou Williams već je preuzeo komande u zadnjoj četvrtini, Horford je Horford, Teague i Harris itekako tjeraju jedan drugoga na maksimalne napore, a jedan tricaški majstor poput Morrowa jednostavno se ne može izboriti za minute.
3. OKLAHOMA CITY THUNDER (4700 bodova)
Score 2-2 idealno dođe raznim glavonjama da ističu kako nešto opasno ne valja u Oklahomi, ali činjenice su jasne. OKC je imao jedan od najtežih rasporeda na startu i odradio ga je više nego pristojno, Kevin Martin za sada odlično mijenja Hardenov učinak s klupe u ovom šutersko-zabijačkom djelu (nitko od njega ne očekuje da bude kreator za druge), a posebice raduje izuzetno kretanje lopte (barem u njihovim 1 na 5 okvirima u kojima se sve vrti oko dribling-ulaz igre Westbrooka i Duranta) i Durantov all-round učinak (6 asista po utakmici zvuče sjajno u odnosu na raniju pasivnost). Nastavi li napad rasti (kruženje lopte ključno je za kreiranje kvalitetnih pozicija za šut sada kada protivnici imaju manje opcija koje treba udvajati) i nastavi li Durant preuzimati sve veću odgovornost u svim segmentima igre, odlazak Hardena rezultatski se neće toliko osjetiti. Problem je i dalje omjer kontrole lopte (previše ih gube, a premalo osvajaju), ali najveća sjena od svih, pa i Hardenova odlaska, ona je Kendricka Perkinsa. Obrana im je za sada vrlo dobra, skok funkcionira, što opravdava korištenje visoke postave. Ali, Perk i dalje dobiva previše minuta u susretima u kojima za tim nema potrebe što ih košta u napadu. Durant se minimalno koristi kao četvorka što nije dobro i tu najveću odgovornost ima Brooks. Zamjena napada za obranu drži vodu kao jedno od oružja, ali nikako ne bi smjela biti dominantna filozofija. Drugi veliki problem je korištenje klupe - OKC nema dubinu i u tim situacijama ključna je sposobnost stručnog štaba da prepozna idealne rotacije. Trenutno tvrdoglavo odbijanje da više koristi Maynora, pa i mlade vanjske igrače, kako bi se Westbrooka više koristio na dvojci, a Duranta na četvorci, drugu postavu Oklahome baca u ozbiljan minus. Jednostavno, ne možeš si dozvoliti da među top 8 igrača po minutaži čak 4 budu limitirani centri (uz Ibaku, Perka i Collisona tu je po novome i Thabeet). Opet ponavljam, ta visina dobro dođe u obrani, ali uzima danak u napadu koji će kad-tad doći na naplatu.
4. SAN ANTONIO SPURS (4655 bodova)
Spursi su za sada vrlo solidni i u napadu i u obrani, a postotci šuta ukazuju na to da će se vrlo brzo stvari prilagoditi očekivanim vrijednostima, dakle top 5 napadu i obrani negdje između 10 i 15 pozicije. Lopta kruži bez problema, kombinacijom pick & rolla i flexa (obratiti pažnju na sjajne 2 na 2 kombinacije Greena i Duncana u obrnutim ulogama dok Green odrađuje blok u sredini za Duncana koji s spušta s posta, razigrava šutere na boku ili sam napada obruč) kotrljaju se kroz utakmice lakoćom, iako je poraz protiv Clippersa narušio tu idilu naglasivši još jednom svu njihovu nemoć u branjenju pick igre protiv momčadi koja ima izuzetno pokretnog visokog igrača (a Clippersi ih imaju čak dva). Zanimljivo je istaknuti kako Pop trenutno igra pod ručnom, nešto sporije nego što smo navikli u zadnje dvije godine, valjda dijelom i zato što, opet netipično, Spursi još uvijek ne koriste dubinu svoje klupe kao oružje bazirajući se uglavnom na korištenju udarne petorke.
5. UTAH JAZZ (4635 bodova)
Corbin pak pokazuje tvrdoglavost kod korištenja rotacija što je i glavni razlog (uz izuzetno nepovoljan raspored) zašto su Jazzeri trenutno u rezultatskom minusu. Umjesto da koristi bogatstvo koje mu pružaju dvije petorke i malo ubrza igru, Corbin je u porazima jahao startere i forsirao postavljene napade. Dobra vijest je što ima još 77 utakmica da shvati uzorak. Favorsa je postalo stvarno nemoguće držati na klupi, Kanter svakom minutom potvrđuje da spreman za veću ulogu, a umjesto da pusti Burksa s lanca, Corbin minutama hrani plaćenika Foyea. Ipak, kombinacija širine i kvalitetnijih veterena u petorci gotovo da garantira playoff Jazzerima - solidni su u svemu, s tendencijom rasta (posebice šuterski), obrana će ostati solidna dok god Favors bude dobivao minute s Williamsom i Haywardom na boku, a druga petorka je dovoljno potentna da sama odredi pobjednika u sudarima sa slabijim rotacijama. Jedini minus je onaj klasični - previše fauliraju. Ali to u zemlji Mormona više i nije minus već praktički stil života.
6. MIAMI HEAT (4535 bodova)
Kada Knicke napusti trica, Heat će ostati usamljen na vrhu napadačkog učinka. Njihova prezentacija košarke kombinacijom trke, vanjskog šuta i kretanja lopte podsjeća na Spurse u najboljim trenutcima, ali problem je što ova napadačka rapsodija sa sobom donosi jednu manu - bazirajući rotaciju na niskim postavama koje omogućuju prezentaciju ovog nezaustavljivog napada, Spoelstra je dodatno oslabio oduvijek kilavu obranu i skok. Bez Anthonya i Haslema, a s Lewisom i Battierom, Miami pod košem uglavnom nema čovjeka koji igra obranu ili barem skače, što je dovelo do toga da trenutno više podsjećaju na Denver nego na lanjske prvake. Opet, ostanu li ovako dobri u napadu, neće biti nužno da igraju top 5 obranu kao ranijih sezona. Međutim, svakako će se morati popraviti u odnosu na boravak u donjoj trećini u kojoj ih trenutno drže loši obrambeni postotci šuta i loš skok na obje strane parketa, a sve to proizlazi iz manjka pravog centra koji bi otežao postizanje koševa u reketu i skakao za onim laganim loptama koje padaju u blizinu koša. James može puno toga, ali ne može preko noći narasti 10 centimetara.
7. CHICAGO BULLS (4515 bodova)
Na stranu ružni poraz protiv Hornetsa, koji, gle čuda, dolazi od momčadi koja zna igrati obranu, Bullsi su pregazivši slabije protivnike još jednom dokazali da njihova snaga leži prije svega u profesionalizmu kojim igrači pristupaju ostvarenju Thibodeauovih zamisli. Kontrola skoka i lopte te striktna obrana koja ne faulira bez razloga, održat će i ovaj kilavi napad bez Rosea na ruti zvanoj playoff.
8. DALLAS MAVS (4475 bodova)
Vanjski dvojac Collison-Mayo rešeta slabiju konkurenciju kombiniranjem neprestane slash & kick/spot up akcije, a ostatak rostera prati visoki ritam i zabija ono što ostane. Šuterski je Dallas trenutno u neodrživim vodama efikasnosti slično Knicksima, ali Dirkov povratak trebao bi spriječiti značajniji pad. Iako obrana nije na razini izdanja na koja nas je Carlisle navikao tijekom karijere, zamjena obrane za napad obzirom na profil rostera, a posebice obzirom na udarni dvojac na vanjskim pozicijama, ima itekakvog smisla. Najveći plus Mavsima ipak ide na račun sjajnog korištenja postava, nije lako dobiti momčad koja je u stanju skoro 48 minuta pružati startnu razinu kvalitete. Ta dubina i dvije podjednake petorke najveće su oružje Dallasa i više nego dovoljna kompenzacija za ovaj period bez Dirka, a ujedno i najveća snaga za kasnije. Svaka čast Carlisleu i društvu što su stvari posložili ovako rano.
9. LOS ANGELES CLIPPERS (4285 bodova)
To da Clippersi nastavljaju trpati nije vijest, ali vijest je svakako da postoje lagane naznake kako Blake i DeAndre pokazuju znakove obrambenog napretka. Njihov atleticizam u kombinaciji s pritiskom kojega su u stanju pružiti Paul i Bledsoe, plus energija tria Barnes-Hill-Butler na boku, daju Del Negru na raspolaganje potencijalnu ubojitu obrambenu petorku, što bi moglo dobro doći u situaciji u kojoj je Zapad potpuno otvoren. Clippersi djeluju solidno u svim segmentima, a jedina trenutna slabost totalno je netipična i vrlo vjerojatno će se ispraviti s vremenom - Clippersi su među najgorim momčadima što se tiče kontrole lopte, gube ih previše, a to je nešto što se momčadima Chrisa Paula ne događa često (točnije nikada). Problem je pokušaj da se igra iz Paulovih ruku više prebaci u post, a Jordan, Blake, pa čak i zamjene Odom i Hollins, trenutno siju lopte na sve strane zapanjujućim omjerom u ovom nešto bržem i raznovrsnijem stilu igre. Također, problem bi mogao biti/ostati i postotak sa slobodnih. Iako Blake trenutno ostavlja dobar dojam sa solidnih 70%, Jordan još nije ubacio ni jednu - trenutno je na 0-6, a to znači da će završnice do daljnjega prolaziti bez njega.
10. MINNESOTA WOLVES (4275 bodova)
Nema Rubia ni Lovea, ali nema ni problema - lagani raspored koji će potrajati još neko vrijeme poslužit će Wolvesima da sakriju kilavost u napadu i održe privid solidne obrane. Zanimljivo, Adelman uopće ne pokušava igrati klasičnu pick igru s Ridnourom i Bareom, bazirajući se više na akcijama kroz Roya i Kirilenka koji razigravaju s vrha posta u pojednostavljenoj verziji Princetona, a usporeni ritam prilagođen veteranima nadograđen je izuzetnim napadačkim skokom koji Wolvesima omogućuje cijeli niz dodatnih napada.
11. MEMPHIS GRIZZLIES (4155 bodova)
Memphis pati od lošeg šuta iz vana koji olakšava protivniku da se zatvori i oteža život trojcu Gay-Gasol-Randolph koji živi od koševa u reketu, ali za sada to sasvim lijepo kompenziraju svojim standardno dobrim stranama - gomilom ukradenih lopti, gomilom slobodnih i gomilom skokova u napadu. Obrana je dakle i dalje forte, a srce i borbenost način na koji se dolazi do pobjede. Ono što raduje u svom ovom šljakerskom okruženju je odlična igra Gasola i Randolpha na startu, posebice forsiranje Gasola kao glavnog playmakera u standardnim high post akcijama u kojima se Gay sve više spušta u reket sa strane suprotne Zachu. U današnjoj NBA u kojoj je euro formula što više šutera gotovo pa istisnula klasičnu podjelu na dva vanjska igrača i tri unutrašnja (današnje NBA malo krilo, poput europskog, prije svega je vanjski igrač), Hollins će pokušati Gayeve minuse (nije šuter) pretvoriti u pluseve (izuzetan je pod košem), nadajući se kako će ulaganje na jednu kartu sakriti manjak opcija.
12. ORLANDO MAGIC (4090 bodova)
Orlando se trenutno drži u sredini učinka u oba smjera, ali pad neće trebati dugo čekati obzirom da se ne ističu u nijednom elementu igre. Ubacili su poneku tricu, skaču i ostavljaju dojam profesionalne momčadi, što je svakako zasluga trenera Vaughna, ali i hrpe veterana i mladih igrača koji se bore za iduću šansu. Međutim, koliko god Etwaun Moore bio solidan combo bek, nema šanse da njegove playmakerske partije potraju još dugo. Kada protivnici počnu ozbiljnije napadati slabosti Magica u organizaciji igre, njihova sezona je gotova. Ali, hej, barem su imali ovaj tjedan.
13. LOS ANGELES LAKERS (3960 bodova)
Stari, ranjeni i nervozni, Lakersi ipak uspijevaju održati napad podmazanim. Problema ima na sve strane, od ozljeda (Howardova leđa i nedostatak forme, Kobeovo stopalo, Nashova noga), preko klupe (nije u stanju ostati u utakmici ni protiv klupe Blazersa), do već klasičnog implementiranja Princetona (koji iz nekog razloga u ovoj verziji daje veće ovlasti Artestu nego Nashu), ali Lakersi trpaju bez problema, zabijaju slobodna (čak i Dwight) i skaču u napadu kao ludi, čime anuliraju hrpu izgubljenih lopti (koja, da to opet naglasim, uglavnom proizlazi iz toga što Artest češće organizira napad od Nasha). Ono što ih trenutno izbacuju iz svake utakmice je već opjevana klupa, koja je u stanju primiti valjda 450 koševa u 40 minuta. Fascinantno je da Mike Brown nakon svega nije našao bolje rješenje od sljedećega - Artest će se u drugoj postavi koristiti kao bek-šuter kako bi donio visinu na bok. Što bi bilo u redu kada bi Ron završio u roli šestog igrača. Ne, Brown će ga ostaviti kao startera i onda će još dodatno prebaciti odgovornost na svog veterana koji bi tako trebao samo dodatno srozati svoj šut i broj izgubljenih lopti. Drugi problem je obrana, ali ona bi se trebala stabilizirati kako Dwight bude ulazio u sve bolju formu. Lakersi će time prestati faulirati i popravit će skok, ali ono što ni Dwight ne može popraviti je manjak presinga na vanjskim linijama. Ostaje se samo nadati da će mladi Morris možda dati dozu brzine i atleticizma koja nedostaje Lakersima na vanjskim pozicijama (nevjerojatno, ali Brown je ozljedom Nasha dao prednost klincu umjesto još jednom Metuzalemu Duhonu, što mu je valjda prvi logični potez u ove dvije godine na klupi).
14. GOLDEN STATE WARRIORS (3940 bodova)
Dobra vijest? Jackson je uspio iz Warriorsa izvući solidne obrambene partije usprkos tome što je Bogut limitiran na manje od 20 minuta po utakmici. Loša vijest? To mu je uspjelo protiv jednog od lakših rasporeda, uz gomilu osobnih i uz za Warriorse izuzetno slabašne učinke u napadu. Ulaganje u klupu pokazuje se dobrim potezom, ali gubitak Rusha na cijelu sezonu oduzet će im dio vrijednosti i u tom segmentu (stvarno, što je s ovom momčadi i svim tim suludim ozljedama, oni kao da su anti-Phoenix). Curry je trenutno zdrav, ali šutira ispod svake razine, tako da je praktički jedina snaga momčadi trenutno skok. Povratkom Boguta u punu minutažu, on i Lee pobrinuli bi se da tako i ostane, ali do tada bi Golden State već mogao biti s mislima na idućoj sezoni ne uhvate li Curry i Thompson korak sa šuterskim prosjecima lige.
15. MILWAUKEE BUCKS (3625 bodova)
Skiles nastavlja s korištenjem dviju petorki (pri čemu ova druga predvođena Dunleavyem standardno odrađuje najveći posao), kretanjem lopte i run and gunom, ali bez značajnijeg utjecaja na obranu i napad. Energije ima, ali nema učinkovitosti. Uostalom, 33% šuta Montae Ellisa uz 19 potrošenih lopti po utakmici govori više od bilo kakva četiri faktora. Kada ti je prvi strijelac ovako loš i kada ti se većina napada svodi na duge dvice, pravi je uspjeh plasirati se u sredinu jednog ovakvog izbora, a kamoli imati pozitivan score protiv poprilično zeznutog rasporeda.
16. NEW ORLEANS HORNETS (3605 bodova)
Austin Rivers ne može ubaciti loptu ni u bazen (a uz to izgleda kao da je u NBA stigao iz osnovne škole, a ne iz NCAA programa), Anthony Davis ne može odigrati obranu na nikome težem od 65 kilograma, ali usprkos stasavanju mladih snaga Monty Williams još jednom izvlači maksimum iz limitiranog rostera držeći napad pod kontrolom (spori ritam postavljenih napada preuzeo je od mentora McMillana) i obranu u petoj brzini. Ryan Anderson i Jason Smith bore se kao ludi, Robin Lopez koristan je u sredini i to u roli pravog centra, a ne tek podizača energije s klupe, a Aminu izrasta u vrhunskog stopera. Jasno, napad je očajan, što je sasvim logično kada vam je najbolji bek Vasquez (šut 35%), a limitirani igrači poput Lopeza i Aminua imaju ogromne ovlasti u napadu, ali, dok god daju sve od sebe u obrani, Hornetsi će biti konkurentni u većini utakmica.
17. PHILADELPHIA SIXERS (3435 bodova)
Spori, ružni i ne-efikasni napad koji u prvim utakmicama prikazuju Sixersi nešto je mnogo gore od ičega što su prezentirali lani u reviji dugih dvica. Razlog za to leži prije svega u nesposobnosti Jruea Holidaya da opravda ogromno povjerenje koje mu je povjerio Collins. Do sada smo se pitali da li je problem zašto nije napravio korak naprijed njegov manjak talenta ili sistem koji se vrtio kroz Iguodalu, ali nakon što ga imamo prilike gledati u glavnoj ulozi u kojoj mu je dozvoljeno raditi što poželi, odgovor se nameće sam po sebi - Jrue nije playmaker koji može kreirati za sebe i druge. Šuterski je solidan kao i uvijek, novost je agresivnost u ulazima koja rezultira slobodnim bacanjima, ali čovjek ima užasan omjer asista i izgubljenih lopti, manji od 2 asista naspram jednoj izgubljenoj, što je previše za krilo, a kamoli za navodnog playa. Uglavnom, uzaludnim trošenjem lopti Jrue je oduzeo Sixersima jedno od njihovih najvećih lanjskih oružja - kontrolu lopte. Gube lopte, ne šutiraju i ne pucaju slobodna - Sixersi više nemaju ni onaj jedan segment napada na koji se mogu osloniti. Ipak, čak i bez Bynuma ostat će u trci za playoff zbog dva razloga. Prvi je što ni Milwaukee ni Toronto nisu puno bolji, a drugi je obrana koja je i dalje solidna. Nije više granitna kao što je bila s Iggyem, ali Collins će od vas izvući maksimum u obrani ili nećete igrati. Uzevši ovo zadnje u obzir, moram priznati da jedva čekam prve iskre između Bynuma i Collinsa. Afro Andrew ima jedan još važniji cilj ove sezone od vođenja Sixersa do playoffa, a taj je riješiti se Collinsa, čovjeka zaslužnog za ovaj skrpani roster i nedostatak ikakvog identiteta u napadu.
18. TORONTO RAPTORS (3395 bodova)
Da nije uganuo zglob, Kyle Lowry ponio bi titulu MVP-a prvog tjedna - James i Paul su standardno dobri, Marc Gasol nastavlja briljirati kao srce Memphisa, ali nitko nije odigrao 3 partije na takvoj razini na kojoj je to odradio budući all-star predstavnik Istoka. Lowry je neustrašiv, ali je ujedno i kompletan igrač, koji je Torontu dao potrebnu dozu ozbiljnosti u napadu (šut za tri, izuzetan učinak na liniji, kontrola lopte), ali i u obrani - njegove reakcije u presijecanju linija dodavanja mogu stati rame uz rame s onima Tonya Allena. Nažalost, problem Raptorsa je što ga nitko ne prati. Bargnani šuterski ne postoji (što prevedeno znači da ne postoji nikako), Calderon glumi revolveraša (valjda pokušava nadoknaditi manjak minuta), a DeRozan je DeRozan, kralj nebitnih šuteva. Dodaj tome još igru s dvojcem Fields (ubacio 5 lopti u 5 utakmica) - DeRozan na bokovima i eto ti recepta za katastrofu. Sve bi to još bilo podnošljivo da je barem obrana na lanjskoj razini, ali iz nekog razloga Casey ne može izvući ništa od svojih visokih. Ok, dio krivice leži na njemu i forsiranju dvojca Bargnani-Valanciunas (mali je izuzetno pokretan i spretan za rookiea, ali isto tako je barem sezonu-dvije udaljen od ozbiljnijeg učinka u obrani), ali osim Lowrya na ovom do jučer borbenom rosteru kao da više nitko ne igra obranu.
19. SACRAMENTO KINGS (3325 bodova)
U očajnim napadačkim partijama koje pružaju, a koje su bazirane na manjku šuta iz vana, Cousinsovim ciglama i nedostatku osnovnog kretanja lopte, u sjeni ostaje netipičan napor koji ulažu u obranu. Smartova odluka da u petorku instalira Johnsona dodatno je usporila napad jer sada na boku nasuprot Evansa ima još jednog čovjeka koji ne može ubaciti tricu, ali dala im je potrebnog stopera. Također, ingoriranje rookiea Robinsona i povjerenje ukazano veteranima Thompsonu i Hayesu daje nekakav balans jer sada barem na parketu stalno imaju jednog visokog koji se može i zna gurati u postu. Jasno, bijeg s dna bez Cousinsova značajnijeg napretka nemoguć je, ali dobra vijest se ne smije prešutiti - već je 5 utakmica iza njih, a još se nisu predali. Sazrijevaju.
20. CLEVELAND CAVALIERS (3285 bodova)
Dok Kyrie Irving šutira kao majstor i dok Varejao skače kao luđak, Cavsi mogu računati na solidan napad. Problem je pak obrana koju jednostavno nije lako igrati kada ti rotaciju čini toliko mladih igrača. Međutim, ono najvažnije je da su dobili nešto od Waitersa i Thompsona. Waiters šutira sjajno, ne troši lopte uzalud i odlično nadopunjuje Irvinga u svojoj roli combo partnera koji tu i tamo treba zaigrati s loptom i tako zamijeniti ulogu s Kyriem. Thompson pak skače i trči na sve strane, u jednom energičnijem i smislenijem izdanju nego lani. Teško mogu bolje od ovoga, posebice zbog Varejaove iritante sklonosti ozljedama, ali da su već sada ovako solidni s ovako mladom jezgrom, to je iznad očekivanja.
21. HOUSTON ROCKETS (3250 bodova)
James Harden donio im je toliko željenu zvijezdu, ali to je tek početak jer čeka ih još dug put do slaganja ozbiljne momčadi. Ne fasciniraju ni obrambeno ni napadački, što je i očekivano obzirom na tanku rotaciju, ali nastavi li Asik skakati kao lud i boriti se s Randolphom za titulu najboljeg skakača u ligi (a posebice u napadu), Morey bi mogao imati dvije priče za hvaliti se uokolo.
22. BOSTON CELTICS (3220 bodova)
To da ne djeluju energično u napadu i da su među 5 najgorih u ligi na toj strani parketa, na to smo već navikli zadnjih sezona. Ali, da su u donjoj polovini i obrambenim rezultatima i to usprkos poprilično laganom rasporedu, e to je već pomalo zabrinjavajuće. Nova lica se baš i nisu uklopila u obrambeni pristup Celticsa, a pitanje je i mogu li igrati bolje obzirom na atletske slabosti (Lee i Terry nemaju masu ni visinu za čuvati rasne bekove poput Johnsona ili Wadea, što se da ispraviti povratkom atlete poput Bradleya, ali Sullingerova rookie igra pod košem i Greenova pasivnost teško će se zakrpati). Također, tu je i već standardni problem skoka - Boston i dalje mora čuvati svoj skok s 4 igrača, što otežava tranziciju, a o eventualnom napadanju protivničkog da ne pričamo, tu ne pomaže izgleda ni Sullinger.
23. DENVER NUGGETS (3195 bodova)
Najveće razočaranje sezone. Galinari je ozljeđen, Iggy se uigrava, imali su gadan raspored, ali bez obzira na sve očito nedostaje agresivnosti u napadu - Denver je među najgorima u ligi po broju slobodnih što jednostavno ne sliči na njih. Zadovoljavaju se lošim šutevima, ne šire reket što pak dovodi do netipičnog broja izgubljenih lopti za Karlov napad. A obranu još nismo ni spomenuli - Iggy im je dao odličnog stopera, što su već imali prilike osjetiti i James i Durant, ali rupe pod košem i dalje postoje. Jedino što za sada funkcionira je skok u napadu - Iggy, Faried i Galinari hvataju lopte suludim ritmom iz čega je očito kako se trude. Problem je trenutno pronaći ritam u kojem će funkcionirati i u kojem glavne slabosti - zaštita reketa i šut iz vana - neće predstavljati neprijatelja broj jedan.
24. WASHINGTON WIZARDS (3150 bodova)
Igra bez bekova očekivano ih je bacila na dno napadačke učinkovitosti, ali ne može im se poreći borbenost. Osrednji su u svim obrambenim kategorijama što je za ovako limitirani roster ravno dobitku na lotu. Ideja da dovođenjem veterana poput Okafora i Arize u svlačionicu donose profesionalni duh pokazala se uspješnom, samo je šteta što su pri tome uz duh momci zaboravili donijeti pokretljivost (Okafor) i šut (Ariza).
25. PORTLAND BLAZERS (3125 bodova)
Rookiea Lillard startao je zrelo po pitanju čuvanja lopte, što je dobar znak. Šuterski pak ne briljira, što je također očekivano, posebice obzirom na teret koji nosi. Ipak, ovo prvo ukazuje da se možda radi o pravom playmakeru, a ne priučenom combo beku, što je bitno za iduće sezone. Aldridge, Batum i Matthews potvrđuju svoje kvalitete, ali sve je to uzalud kada nakon njih nema nikoga. Očajna klupa i nemogućnost rotiranja trenutno su skriveni 2-2 scoreom, ali pogled na četiri faktora jasno ukazuje na to da Blazersi nemaju dobre strane i da su jednostavno loša momčad. Obrana ne postoji, a napad za sada živi od činjenice da Lillard donosi balans kompetentnim razigravanjem momčadi. Kada on naleti na rookie zid, a hoće, sve će se raspasti kao što su se vrlo brzo raspali i Stottosvi planovi o run and gunu - s ovako tankim rosterom Blazersi su osuđeni na povratak sporim napadima iz McMillanovog doba.
26. INDIANA PACERS (3100 bodova)
Ok, Denver ipak nije najveće razočaranje do sada, ta titula pripada Pacersima. Spominjali smo već kako su njihovi lanjski rezultati dobrim dijelom bili splet okolnosti, a ne stvarne kvalitete, a početak sezone to izgleda potvrđuje. Prvo, bilo je nemoguće zadržati razinu zdravlja kakvu su oni lani imali što se dokazalo odmah otpadanjem Grangera na duži period. Također, teško je igrati kada nemaš širinu, a njihovi ovoljetni potezi baš i nisu ispravili taj problem. Ovisiti o slobodnim bacanjima kao glavnom izvoru efikasnosti baš i nije dobar temelj, a ovogodišnja nesposobnost da dođu do linije to potvrđuje. Ipak, najveći problem od svega bio je nedostatak kreativnosti koji nije ničim saniran. Nominalni playmaker Hill nije playmaker, a mladi Hibbert i George još nisu dorasli većim ulogama - i dok Hibbert još nema prednost pred Davidom Westom u viziji trenera, svaki Georgeov pokušaj kreacije spuštanjem lopte na pod potencijalna je katastrofa. Kao što je katastrofa i njihov napad bez šuta i bez kontrole lopte u kojem se sve vrti oko inspiracije Davida Westa. Ajde, za razliku od lani, post up situacije do sada su ravnomjerno začinjene pick & pop akcijom, ali pitanje je koliko dugo West može nositi momčad ne priključi li se još netko i ne promijeni li Vogel stil igre (bolje reći, ne pronađe li stil igre). Obrana će ih držati iznad vode dok se traže, dužina koju imaju na svim pozicijama izuzetna je prednost u 1 na 1 košarci, ali bez Grangera na trojci sve će biti za nijansu slabije nego lani. Iako do jučer nisam dovodio u pitanje njihov plasman u playoff usprkos svim znakovima koji su ukazivali na pad, nakon prvog tjedna javile su se i prve ozbiljne sumnje.
27. PHOENIX SUNS (2470 bodova)
Lagan raspored, očajna obrana i loš napad. Obzirom na ovo prvo, ovo treće malo iznenađuje, ali u principu baš i ne kada znaš da je Beasley uzeo loptu u svoje ruke pored Dragića i Gortata, pa i Scole. Bezopasna momčad koja je barem mogla imati šarma da se odlučila držati Beasleya na lancu. Ovako, praktički postaju negledljivi usprkos solidnim napadačkim talentima udarne trojke (koja to nije). I da, gdje je nestao Dudley? Zar nije pametnije gurnuti ga na krilo (što mu je na kraju krajeva i prirodna pozicija), otvoriti mjesto na dvojci Brownu, a Beasleyu dati ovlasti da se napucava s drugim postavama kao šesti igrač? Da li je Gentrya uopće briga ili samo broji dane do otkaza?
28. BROOKLYN NETS (2340 bodova)
Uzorak je malen, ali potvrđeno je kako su strepnje o njihovoj obrani osnovane - u prvim utakmicama djelovali su katastrofalno i neuigrano. Također, skakački bi mogli biti slabiji od Bostona, posebice bude li Avery Johnson držao Humphriesa izvan parketa kako bi mogao otvoriti mjesta za još jednog revolveraša poput Watsona ili Brooksa. Obzirom na to kako je Deron skromno otvorio sezonu, gubljenjem lopti i lošim šutom (praktički je nastavio igrati u istom ritmu u kojem to radi već tri godine, zbog čega sam i upozoravao na mogućnost da nije kontekst glavni krivac za njegove lošije brojke, već isključivo pad njegove kvalitete), ne treba previše očekivati ni od njihovog napada. Dapače, obzirom da je Deron djelovao za korak sporiji nego smo navikli, javlja se mogućnost da je ozljeda o kojoj se šapće stvarna. A ovaj roster nema čime nadoknaditi za nijansu slabijeg Derona, ma kako veterani Johnson i Wallace djelovali solidno u napadu (a Wallace je već zaradio prvu ozljedu i prvu pauzu).
29. CHARLOTTE BOBCATS (2305 bodova)
Mike Dunlap došao je zbog obrane i težnje agresivnoj igri, ali za sada prve dividende isplaćuje napad. Brza tranzicija, skok u napadu i solidan broj ukradenih lopti donose Catsima lagane koševe, ali problem i dalje ostaje sve organizirano, bilo da se radi o napadu (koji prečesto završava Mullensovim pokušajima za tri) ili obrani (koja osim presinga ne nudi apsolutno ništa, a posebno su loši u rotaciji visokih igrača). Obzirom na roster, pomak s dna razlog je za slavlje.
30. DETROIT PISTONS (2100 bodova)
Čestitamo, nakon 5 utakmica Pistonsi su uvjerljivo najgora momčad lige, što potvrđuje čak i score. Raspored ih nije mazio što se tiče turneje po Zapadu na startu sezone, ali teško da su protivnici poput Kingsa, Sunsa, pa i Rocketsa u prvoj utakmici doma, nepobjedivi. Odnosno, ipak su nepobjedivi kada ne igrate obranu, ne skačete, nemate šutere koji bi olakšali život Monroeu i praktički nemate ni jednu vrlinu u igri. Nastave li ovako, dani Lawrenceu Franku trebali bi biti odbrojani.
Andrew Bynum
Boston Celtics
Carmelo Anthony
Chicago Bulls
Chris Bosh
Chris Paul
Dallas Mavericks
Denver Nuggets
Derrick Rose
Dirk Nowitzki
Dwight Howard
Dwyane Wade
Golden State Warriors
Indiana Pacers
James Harden
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kevin Garnett
Kevin Love
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Clippers
Los Angeles Lakers
Manu Ginobili
Marc Gasol
Memphis Grizzlies
Miami Heat
Minnesota Timberwolves
NBA
New York Knicks
Oklahoma City Thunder
Orlando Magic
Pau Gasol
Paul Pierce
Phoenix Suns
Rajon Rondo
Ricky Rubio
Rudy Gay
Russell Westbrook
San Antonio Spurs
Tony Parker
Tyson Chandler
Utah Jazz
Zach Randolph
Lektiros
- 6 Degrees Of Separation
- 82games
- Ball Don't Lie
- Basketball Reference
- DraftExpress
- Hoopdata
- LeBatard Show Podcast
- Locked On Jazz
- Lowe
- NBA Contracts Info
- NBA.com Stats
- Pomeroy
- Schuhmann
- Simmons
- Synergy
- TBJ
- Tjarks
- Trade Machine
- Ziller
Arhivos
- May 2013
- April 2013
- March 2013
- February 2013
- January 2013
- December 2012
- November 2012
- October 2012
- September 2012
- August 2012
- July 2012
- June 2012
- May 2012
- April 2012
- March 2012
- February 2012
- January 2012
- December 2011
- November 2011
- October 2011
- September 2011
- August 2011
- June 2011
- May 2011
- April 2011
- March 2011
- February 2011
- January 2011
- December 2010
- November 2010
- October 2010
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
Wall Of Fame
