ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Jan/1318

THE RONDOCAST

Posted by Gee_Spot

Sickre i Gee o Bostonu i Rondu iz svih uglova, a tu su i po prvi puta odgovori na pitanja čitatelja. Čak je i minutaža ovaj put relativno prihvatljiva - oko sat (izgubljenog) vremena.

7Jul/128

30 FOR 30: CHICAGO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tom Thibodeau

X-faktor: bench mob

50 pobjeda od 66 mogućih (u normalnoj sezoni, ovakav postotak bi donio score 62-20) i top 5 pozicija u napadačkom i obrambenom učinku fantastični su rezultati sami po sebi, ali kad uzmemo u obzir da su ih Bullsi ostvarili igrajući gotovo cijelu sezonu daleko od idealnog konteksta, onda stvarno znamo da imamo posla s posebnom družinom. Rose je potvrdio svoj franšizni talent, ali nažalost samo u 39 utakmica, okrunivši sve onim nesretnim doskokom u playoffu. Luol Deng ih je odigrao 54, ali sa slomljenim zglobom lijeve ruke zbog čega je odradio čak i goru sezonu od 2009. kada je zbog problema s tetivom propustio 33 utakmice i po prvi put u karijeri pucao ispod 45% iz igre (sada mu se to dogodilo drugi put). Deng koji nije šuterski učinkovit nije Deng koji je sposoban biti top 3 opcija u napadu, a to Bullse, koji nemaju klasičnog all-star igrača pored Rosea, stavlja u još nepovoljniji položaj.

Ozljede su mučile i Richarda Hamiltona, koji je u ono malo što je igrao dokazao kako je i dalje igrač sposoban pomoći na oba kraja parketa i zaokružiti petorku, ali pokazalo se kako Bullsi imaju jedan puno veći problem od ovoga spleta nesretnih događaja, problem koji ima ime i prezime – Carlos Boozer. Što nas dovodi do onoga bitnoga u priči – čak i da su imali Rosea, Denga i Hamiltona potpuno spremne, Bullsi bi imali ozbiljnih problema protiv Miamia, a možda i Bostona, zbog pogreške u koracima prilikom slaganja udarne petorke. Ta je, pogađate, enormni ugovor Carlosu Boozeru.

Naime, s Roseom kao neospornom triple-threat vrijednosti, Bullsima nedostaje druga banana, igrač sposoban kreirati šut sebi i drugima i držati napad podmazanim. Deng i u najboljim danima nije all-star vrijednost u tim segmentima igre, njegova snaga su obrana i šut iz spot up pozicija koji, kada funkcionira kako treba, od njega čini solidnu treću opciju u napadu. Noah je šljaker pod košem koji pošteno odrađuje svoj posao u obrani i skoku, ali u napadu je nevidljiv (smiješnih 8 pokušaja iz igre tijekom 30 minuta) i još ovisniji od Denga o pravom pasu. Hamiltonu osim asista još treba i cijeli niz blokova da se oslobodi. Boozer je trebao uskočiti u tu rupu i svojom igrom u postu donijeti novu opciju u napadu, postati igrač koji može raširiti obranu igrajući 1 na 1 pod košem. A Bullsi su trebali znati da od toga neće biti ništa prije nego su mu dali ugovor na 5 godina težak skoro 80 milja i tako vezali svoju budućnost uz limitiranu jezgru koju čine 1 franšizni igrač i 4 igrača koji su prije vodonoše nego nositelji.

U ligi u kojoj imate Oklahomu s tri all-star igrača na perimetru sposobna u svakom trenutku stvoriti višak šutom, ulazom ili asistom, odnosno u ligi u kojoj imate Miami s dva franšizna igrača koja su all-round igrom sposobna sama donijeti pobjedu, formula Bullsa teško da ima prolaza čak i u slučaju da ih zdravlje savršeno posluži. Bez obzira što imaju fantastičnu rotaciju, što je Thibodeauva obrana granitna i što igraju nesebično i aktivno u napadu, s gomilom pasova, blokova i kretanja bez lopte, fali im ono ključno – talent. Što bi rekli Weezer, "The World Has Turned And Left Me Here". Matchupovi postaju sve zahtjevniji, a Bullsi stoje u mjestu.

Stvar je jednostavna - Boozer, nominalno druga opcija, danas je igrač za popunu petorke, pouzdan obrambeni skakač i odličan šuter s poludistance koji zahtijeva posebne suigrače u obrani i u napadu da bi bio koristan (u obrani nekoga da mu pokriva leđa, a u napadu nekoga da mu podvali loptu). Takvi apsolutno imaju vrijednost, ali ne kao temelj potencijalne šampionske momčadi. Uostalom, brojke govore sve – iako je odigrao najviše utakmica od svih važnijih igrača na rosteru i iako je imao dovoljno prilike nametnuti se kao igrač koji nosi napad, Boozer je završio sezonu s najslabijim prosjekom koševa u karijeri nakon rookie sezone, što dovoljno govori u kojem smjeru njegova igra ide.

Uostalom, Thibodeau ga je ionako držao u igri ispod 30 minuta kako bi napravio što više mjesta za pravu snagu ove momčadi – klupu. Koja je, ruku na srce, glavni razlog zašto su Bullsi dominirali u regularnom djelu. Potencijalne šampionske momčadi obično su krcate u početnoj petorci, a na klupi im uglavnom sjede prolaznici i veterani, dok su Bullsi tijekom cijele sezone imali prilike napadati rezerve protivnika sa sastavom koji bi bez problema pregazio većinu ekipa s dna Istoka. Redom se radi o igračima koji imaju startnu vrijednost i u jednom periodu karijere su to i bili – Korver je tricaški specijalist koji zna odraditi svoje u obrani, Brewer je vrhunski stoper koji može zabiti dovoljno da u pravoj situaciji starta (ne i u Bullsima kojima treba kreatora u napadu, ali bez problema bi odradio rolu Sefoloshe u Thunderu), a Gibson i Asik su posebna priča.

Iako bench mob ima još likova vrijednih spomena (od maskote Scalabrinea do combo strijelca i šutera Lucasa), upravo je ovaj dvojac svojom energijom u obrani radio onu ključnu razliku na leđima koje su Bullsi nizali pobjede. Gibson danas praktički nije ništa slabiji igrač od Noaha u toj ulozi podizača energije, dapače, zahvaljujući solidnom šutu s poludistance i bržim reakcijama pod košem (Gibson je za 700 minuta manje ostvario skoro isti broj blokada kao Noah) nametnuo se kao prvo ime rotacije visokih, a Asik se potvrdio kao jedan od najboljih back-up centara u NBA, čovjek koji zabije ono što mora u napadu, ali koji kruh prvenstveno zarađuje izuzetnim postavljanjem i kretanjem u obrani.

Odličnim balansiranjem obrane i napada, odnosno prve i druge petorke, Thibodeau je tako još jednom izvukao maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju. Ove godine nisu imali sreće pa nisu dobili šansu vidjeti da li je taj njihov maksimum dovoljan za otići do kraja, a ubuduće će zbog svega ranije spomenutog teško dobiti novu priliku. Roseova ozljeda izbacuje ih iz konkurencije dogodine, a na početku 2013. i Noah i Boozer i Deng i dalje će biti preplaćeni za ono što pružaju, posebice Boozer koji će, ako nastavi s ovakvim padom igre, tada biti zreo za klupu i rolu pick & pop specijaliste.

Održati ovako učinkovitu klupu na okupu u ligi gladnoj talenta nemoguća je misija i jasno je kako Bullsima treba infuzija svježe krvi. Uostalom, dok imaju Rosea u naponu snage bit će u igri za veliki stvari, sada se samo treba osigurati od grešaka u koracima prilikom slaganja nove jezgre oko njega. Jer, kada jednom zezneš s maksimalnim ugovorom, zeznuo si cijelu generaciju, ne samo prostor na salary capu.

FAST FORWARD

Prva logična stvar koja se nameće sama po sebi je amnestija Carlosa Boozera. Samo, obzirom na Roseov upitan oporavak iduće sezone, točnije povijest takvih ozljeda koja jasno ukazuje da igračima ponekad treba i do dvije godine da se vrate u prijašnju formu, taj potez ne bi donio nikakve koristi. Samo s garantiranim ugovorima za svoju startnu petorku Bullsi su ispunili salary cap, tako da im eventualna amnestija Boozera ove sezone ne bi niti otvorila značajan prostor za dovesti nekakvo pojačanje, niti im je takav rizik uopće potreban ako će igrati bez pravog Rosea (dakle, bez šansi za naslov).

Kako su već krcati, sve što trebaju je popuniti roster i čekati bolja vremena za značajnije promjene. Iako, promjene teško da će ih zaobići. Čeka ih odluka da li zadržati Asika, Korvera, Brewera i Watsona, a tu je i pitanje sve boljeg Gibsona koji treba i veću minutažu i puno veći ugovor već dogodine. Minimalno u rangu Noaha, što će jednoga od njih dvoje zasigurno staviti u izlog.

U svakom slučaju, Bullsi ne moraju sjediti prekriženih ruku, ovu sezonu odmora koju su dobili moraju iskoristiti kako bi se što bolje pripremili za budućnost, prvo kroz prostor na salary capu, a zatim i prikupljanje talenta. Praktički, gledajući novi kolektivni ugovor, oni su danas momčad s tri maksimalna ugovora (Rose, Deng, Boozer) i jednim za graničnog all-star igrača (Noah), a jedino Rose i donekle Noah opravdavaju svoj status (centri koji igraju isključivo u jednom smjeru toliko vrijede na ovom tržištu tako da godišnja gaža nije prevelika, ali problematični su dužina ugovora i kontekst - skupi visoki koji ne može zabiti 15 koševa po utakmici baš i nema smisla na rosteru bez više od jednog strijelca pored sebe). Ukratko, ovakvo rasipništvo jednostavno nije održivo.

TRENUTNA JEZGRA: Rose, Deng, Boozer, Noah, Hamilton, Gibson, Butler, Teague, Mirotić (66 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Lucas (minimalac), Fisher (minimalac), Korver (5 milja), Gray (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra – Boozer (amnestija) ili Noah (trade) + Hinrich (3 milje) i Pachulia (5 milja) ili Korver (5 milja), Asik (5 milja), Lucas (minimalac)

- Mirotića navodim samo zbog financijskih razloga, on zbog bahatog odštetnog zahtjeva Reala neće tako skoro u Chicago (bit će tu za drugi Roseov pokušaj s novom generacijom), ali pošto je izabran u prvom krugu drafta prava na njega zauzimaju svoje mjesto na salary capu

- Bullsi imaju prava zadržati i Brewera i Watsona i Korvera, ali jedino bih se kladio na ostanak Korvera jer zadnjom godinom njegovog ugovora prelaze 70 milja, što znači da im ostaje taman nekoliko milijuna prostora do granice poreza na luksuz da popune roster igračima na minimalcu

- Brewer i Watson nemaju garantirane nikakve iznose, što znači da bi se samo izbrisali iz salary capa (npr. u slučaju da otpuste Korvera, Bullsi su mu dužni pola milje koja se računa u salary capu za sljedeću godinu), a njihove uloge u rotaciji zamijenili bi lanjski rookie Butler (slično Breweru pokazao stoperski mentalitet i manjak kvalitete u napadu) i novi rookie Teague (Watson je lani kao prisilni starter odigrao kriminalnu sezonu, a kako se Lucas pokazao još boljom opcijom kao back-up strijelac, njegov odlazak čini se gotovom stvari)

- u idealnoj verziji Bullsi shvaćaju da je Asik itekako potreban da momčad zadrži svoj identitet (svakako važniji za budućnost od Boozera) i mečiraju Houstonov ugovor, a kako im ostanak Korvera i Asika donosi prelazak preko granice poreza na luksuz, prisiljeni su napraviti prvi korak u razbijanu jezgre

- dakle, ili će ipak amnestirati Boozera, što bi otvorilo dovoljno prostora da potpišu Asika i ostave Korvera te ostanu u sivoj zoni između granice salary capa i poreza na luksuz, ili će trejdati Noaha, osloboditi nešto manje prostora, ali zauzvrat dobiti korisnog igrača u nekoj sign & trade varijanti

- pri tome bi se morali odreći zadnje Korverove godine ili Asika kako bi otvorili dodatan prostor na salary capu, dijelom da ne riskiraju s porezom (npr. dobiju li 8 milja nazad za Noaha, to bi uz Asika i Korvera plus nekoliko igrača na minimalcu značilo da prelaze granicu poreza na luksuz), a dijelom i da nazad prihvate sličnu vrijednost (ne odreknu li se Korvera, nazad mogu dobiti tek igrača teškog oko 3 milje, plus moraju pronaći momčad koja može progutati razliku između Noahovih 11 milja i tog znatno manjeg iznosa kojega šalje u drugom smjeru)

- Atlanta teoretski može potpisati Hinricha za 7 milja na dvije godine (prva rata 3 milje) i poslati ga u paketu s Pachuliom (5 milja, u zadnjoj godini ugovora) za Noaha – Bullsi se riješavaju suludih 50 milja koje su mu dužni, imaju Gibsona, Asika i Pachuliu koji mogu pokriti Joakimov učinak u skoku i obrani, plus se dovode u situaciju da amnestijom Boozera početkom 2013. imaju manje od 40 milja na salary capu i dovoljno novca za produženje s Gibsonom i nova pojačanja (možda i Mirotića)

- naravno, nema šanse da Ferry pristane na prihvat ovakvog ugovora nakon što se taman riješio Johnsona, ali morao sam ovo iskombinirati kako bih pokušao ponovo spojiti Noaha i Horforda

19May/112

HASLEM VS HASLEM

Posted by ispdcom

Evo i Emirova osvrta na G2 Bullsa i Heata, uz moje uredničke komentare u zagradama. Toliko sam uživao u ovom susretu da bi si radije odrezao Dragu ili Davora nego dopustio da se preskoči neki od dojmova. Ukratko, Emir je odradio prljavi posao, ja kao i svaki Stern - uživam u plodovima tuđeg rada. Taaaaaaaaaaaaaaaaaj!!!!!! Udoniiiiiiiiiiiiiiiis!!!!!!!!

BULLS - HEAT, G 2

Druga utakmica 'prijateljske serije Ljetne lige' (copyright by Sickre) pokazala je sve slabosti Bullsa, ali i činjenicu kako ćemo do kraja serije gledati tvrdu i vjerojatno ružnu košarku (nemoj tako, Roseovi bezglavi ulazi možda jesu ružni, ali Asikove obrambene rotacije i blokiranje Jamesovih i Wadeovih ulaza prsima junačkim su nešto najbolje što sam gledao u ovom playoffu, Wade je opet morao upotrijebiti lakat da izbaci Omera iz igre, baš kao što je napravio i s Rondom - doduše, tamo ga je gurnuo na vlastiti lakat, opaska komesara).

Miami je dobio utakmicu jer je njihov najbolji igrač u ključnim trenutcima utakmice bio bolji od najboljeg igrača Bullsa. LeBron je u zadnje 4 i po minute zabio sve što se pogoditi moglo, a Rose je u tom razdoblju nastavio s lošim rješenjima u napadu. Rose je podbacio u prve dvije utakmice, daleko je to od MVP razine. I dok se u prvoj mogao sakriti iza momčadi i ukupnog učinka, u ovakvom susretu, gdje je Heat parirao i u skoku i u obrani, njegov učinak je bio neophodan (sve stoji, Rose je bio užasan zbog čega je patio napad, a Noahu očito treba djed na tribinama jer ga nije bilo nigdje, međutim ovo što je Kralj James odigrao na kraju je fantastično, Deng ga je prikazao smrtnikom većim dijelom utakmice, ali onakva završnica je u rangu najvećih, dodaj ovo onome što je odigrao u par navrata protiv Bostona i treba priznati da čovjek igra na razini Jordana - pitanje je dokle može ovako zabijati u ključnim trenutcima, znamo da mu šut nije jača strana i da smo ga do prije nekoliko tjedana zvali Phillip Seymour Hoffman, ali dok zabija treba mu čestitati i konstatirati da je trenutno veći mudonja od Carmela, Kobea, Raya, Piercea i bilo kojeg perimetru orijentiranog strijelca u završnicama, Kralj Closer, op.k.)

Rose je imao dosta problema s iskakanjem visokih igrača Heata na pick'n'roll. Nije pronalazio način da takve situacije probije driblingom, a u većem dijelu utakmice nije takve situacije koristio da bi razigravao suigrače. Pod koš jedva da je ušao, a i kada bi prošao, dojam je bio da ne ulazi punom snagom, kao da malo povuče ruku kada bi trebao napraviti završni potez. Je li ga strah blokada koje LBJ i Wade redovito rade? Ne znam, ali znam da se to treba promijeniti za nastavak serije (tu se ne slažem, smatram da bi Bullsi imali puno veće šanse dobiti da su nastavili igrati umjesto da svi stoje i gledaju u Rosea, pa zar nisu bez njega dobili G1, ovako su se na kraju pretvorili u momčad koja pimpla 1 na 5, lopta je stala, počeli su igrati igru Miamia, a u takvom dvoboju lakše se snašla momčad koja je pimplanje 1 na 5 dovela do savršenstva - Heat, op.k.)

Chicago je izgubio i najvažniju bitku – onu u skokovima. Iako na početku utakmice nije tako izgledalo, Miami je na kraju imao nekoliko skokova više od Bullsa, a najveći razlog tome je sjajna igra Udonisa Haslema kojem su se u skakačkom dijelu priključili LBJ, Wade i Mike Miller. Haslem je bio pravi x-factor u ovoj utakmici – skakao je, zabijao, razigravao, zaustavljao, bio prava napast na obje strane terena i sada se vidi koliko bi Heat bila bolja momčad da se Udonis nije ozlijedio početkom sezone. Njegova energija je ono što ovoj momčadi treba i kada je on na parketu nikoga nije briga za WNBA zvijezdu koje, usput, nije bilo za vidjeti u ovoj utakmici. Bosh je završila s 50% šuta, ali je jako malo sudjelovala u napadu (Haslem je sam samcat donio Miamiu ravnotežu u skoku, zabio je kada je trebalo i praktički ih je odveo u prednost, a jedini koji mu je odgovorio od Bullsa bio je Haslem 2.0 znan i kao Taj Gibson, koji je oživio Bullse u trenutcima kada su se činili gotovima, njihovi izljevi energije nisu bili ništa manje impresivni od Jamesovih i Wadeovih napadačkih bravura ili Dengove i Asikove briljatne igre u obrani, op.k.).

Bullse nije išla ni trica, ali ionako je onaj fantastični šut u prvoj utakmici bio raritetan i sigurno nije pravilo. Otvorenih šuteva je bilo, nisu upadali, ali to nije presudno - i bez trice imali su šansu u završnici. Puno veći problem bio je nestanak prednosti u skoku i činjenica da je Miami u reketu izjednačio, ako ne i premašio, nivo energije Bullsa.

LeBron i Wade su imali dobre šuterske večeri iako su u većem dijelu utakmice bili dobro čuvani, prije svega LBJ od strane Denga. Ipak, na kraju su zabili svoje, a ponajviše zbog toga što su pravovremeno vukli kontre kada su im Bullsi to dopuštali lošim izborom šuta. Serija realiziranih kontri koje je Miami imao krajem treće dovela ih je na korak do pobjede u tom trenutku.

I bez obzira na sve, Chicago je i dalje imao šansu dobiti utakmicu i to zbog – obrane. U posljednju četvrtinu Thibodeau je na parket poslao 'obrambene specijalce' – petorku Rose, Brewer, Deng, Gibson, Asik koja je radila nevjerojatan pritisak na Miami. S druge strane je i Heat igrao dobru obranu, ali Bullsi su nekako uspijevali smanjivati rezultat i u jednom trenutku izjednačiti. A onda su se dogodile dvije stvari - radi šivanja brade je iz igre morao izaći Asik, a Thibodeau je u igru uveo Korvera.

Koliko god je to čudno za reći, ulaskom Noaha umjesto Asika Chicago je izgubio na obrambenoj eksplozivnosti, a s druge strane Korver nije napravio ništa. Kada je on na parketu Chicago pomalo naivno radi akcije isključivo za njega i Miami to zna čitati. U napadu je pak Heat forsirao pickove u kojima bi LeBron ili Wade ostali na Korveru. To možete misliti kako završi. U trenutcima kada je Miller bio na parketu i Korverovo prisustvo je imalo smisla, ali kada je Mike izašao, Thibodeau je morao izvaditi i Korvera jer je već i match-up s Bibbyem bio težak za njega (žalosno, ali i mrtvi Bibby je još uvijek življi od ova naša dva bijela brata, op.k.).

Sve u svemu, MVP sinoć nije bio MVP, čak ni blizu toga i zbog toga su Bullsi izgubili. No, dobro je da se usprkos svemu Chicago našao u situaciji u kojoj je susret mogao okrenuti u svoju korist. Sad u nedjelju cijela momčad treba istrčati maksimalno napaljeno, a Noah i Rose moraju dokazati da su vođe momčadi. Rose i više od toga. Treba dokazati da je zasluženi MVP. Regularna sezona je iza nas, ali ovakvim igrama daje za pravo svima koji su sumnjali. Dokazivanje još nije gotovo. (meni je najviše žao da se prosula fenomenalna partija Denga, a nadam se da će za iduću sezonu Taj pustiti kosu i složiti dredove ala Udonis, op.k.)

16May/1127

THE HEAT IS OFF

Posted by ispdcom

Dobili smo i zadnjeg polufinalista, na redu je neočekivano i vjerovatno ludo zabavno finale Zapada između penzionera iz Dallasa i mladosti iz Oklahome. S druge strane, prva runda dvoboja na Istoku prošla je šokantno, Chicago je u jednu večer razotkrio sve mane rostera Miamia odigravši besprijekorno na oba kraja terena. Dok igrači s klupe dominiraju nad suparničkom rotacijom, dok kontroliraju skok i dok zatvaraju ulaze Jamesa i Wadea, ulaze koji su jedina igra u reketu koju ovaj Heat ima za ponuditi, Chicago sve drži u rukama. Mlađa su i šira momčad, a pitanje je imaju li Wade i James nakon iscrpljujuće borbe protiv Bostona dovoljno snage za dobiti 4 utakmice protiv šire ekipe u naponu snage. Uf, izgleda da se mi čistunci ipak ne moramo bojati - na kraju će ipak pobijediti momčad, a ne skup pojedinaca. Uostalom, da ja ne hiperventiliram tu od zadovoljstva kao nekakav Cuban, nakon mog osvrta na pad Memphisa, da vidimo što i deklarirani navijač Bullsa Emir kaže o sinoćnjem dvoboju.

THUNDER – GRIZZLIES, G 7

Serija koja je označila početak novog doba u NBA, serija koja je u startu donijela vrhunsku košarku, nakon one večeri s tri produžetka kao da je pukla i u zadnje tri utakmice ponudila nam je kamilicu. Nervoznu igru punu grešaka u kojoj je od vrhunske košarke jedino manje bilo neizvjesnosti.

Iako se nije tako činilo na startu. Memphis je dobro ušao u utakmicu, svi su djelovali razigrano, igra se vrtila preko Gasola i Randolpha, a Allen je nastavio frustrirati Duranta. I onda su se pri kraju prve četvrtine dogodile dvije stvari koje su lansirale Oklahomu i nokautirale Memphis.

Prvo je Durant odmah nakon time-outa konačno uspio slomiti Allena i poslati ga po ćevape driblingom, konačno zabivši šut kojim je prelomio očajnu igru koju je prezentirao u prethodnom susretu i jednostavno se oslobodio grča. A drugi detalj je bio možda i važniji – u igru je ušao Nick Collison koji je sam samcat u obrani uništio sve što je Memphis pokušao graditi.

Čovjek je uz neupitan učinak Duranta i Westbrooka neopjevani MVP Thundera, jer upravo je on donio sve što im je trebalo za suprostaviti se Memphisu – aktivno tijelo pod košem. Obzirom da je Collisonova energija totalno izneredila napad Memphisa, bilo je samo pitanje vremena kada će Oklahoma ući u napadačku seriju koja će prelomiti susret.

A to se dogodilo već u drugoj četvrtini kada je Durant zabio deset koševa kao da baca kamenčiće u ocean, uz izvrsnu all-round igru Hardena. U nastavku obrana više nije popuštala, svi, od Westbrooka do Perkinsa, su dali sve od sebe, Durant je nastavio trpati, a Harden je konačno uz sve ostalo proradio i iz vana i s tri trice za redom zapečatio sudbinu Memphisa.

Koji se nikako nije uspijevao vratiti u susret, prvenstveno zbog voljnog momenta kojim nisu mogli parirati Thunderu. Dok se Durant borio kao lav, Randolph se više bavio gledanjem u sudce, a to nikada nije dobar znak. Umjesto borbe sličan pristup izabrao je i Gasol, ali pripišimo to mladosti jer u prošloj utakmici su ovako djelovali i Durant i Westbrook.

Memphis jednostavno nije bio dovoljno gladan, a nije im pomoglo što su podbacili svi igrači s klupe. Arthura nema cijelu seriju, Battier je sinoć bio potpuno nebitan, a dok gledaš Younga kako baca cigle stvarno se pitaš nedostaje li Rudy Gay više nego smo mislili? Jer, svaka čast Youngu na borbenosti, ali kada ti u ovakvom susretu treba koš, onda je puno bolje na parketu imati talent poput Gaya koji ga može postići na milijun načina.

Nadam se da će Grizzliesi naučiti nešto na ovome i da će graditi momčad u pravom smjeru, da neće ostati samo one-hit wonder (a ima znakova da bi se to moglo dogodit, jer eventualni odlazak Gasola ili Mayoa neće biti lako nadoknaditi, a, iako se čini da su sazreli, ne treba isključiti ni potencijalne mentalne ispade Zacha, Tonya i Conleya). U svakom slučaju, OKC zasluženo ide dalje.

Da, možda nisu najpametnija i najljepša košarkaška družina (iako je sinoćnja Westbrookova partija djelovala čudesno, čovjek nije ništa forsirao, igrao je obranu, napadao samo kada bi se ukazala prilika i uvijek je gledao suigrača prije nego svoj šut), ali pokazali su da su – družina. Dodaj rotaciji od 9 igrača koji znaju svoje uloge činjenicu da svi imaju ogromno srce i to je to. Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će se provesti protiv doktora košarke iz Dallasa koji će za razliku od prečesto bezglavih grizlija znati iskoristiti svaki dijelić prostora koji im se ostavi.

BULLS - HEAT, G 1

Ono što Bullse najviše treba veseliti nakon ove utakmice je Heat Indeks. Naime, uglednici s ESPNRTL-a kažu kako je Bosh odigrao za A-, LeBron za B-, a Wade za C-. Po tome, nositelji Heata su odigrali pri vrhu mogućnosti, a kako znamo da nema pretjeranog prostora za napredak sporednih igrača i momčadskih elemenata igre, ispada da Miami ne može do boljeg rezultata protiv Bullsa od poraza (uz 3-0 u regularnom dijelu, ovo im je već četvrti u sezoni, da naglasimo još jednom).

Koji su ih sinoć potpuno razmontirali. Nije tako izgledalo na početku utakmice kada je Miami složio nekoliko ukradenih lopti i zakucavanja, igrao dobru obranu i bio aktivan u napadu. Trebali su otići i na veću prednost, jer izgubljenim loptama Bullsi su im upravo servirali igru kakva im odgovara, ali nisu, jer je obrana Chicaga bila na razini. Defanzivni pristup se digao u drugoj četvrtini, a sve je kulminiralo nevjerojatnom igrom u drugom poluvremenu.

Već se ove sezone dosta puta pokazalo kako Bullsi nakon poluvremena ubace u višu brzinu i to pogotovo u obrani. Ovaj put su ubacili u tri više brzine. Nisu gubili loptu, kupili su svaki skok, međusobno se razigravali - igrali svoju igru na koju Miami nije imao nikakvog odgovora. I uz sve to, prezentirali su ono što ih je dovelo na vrh.

Obrana, obrana, obrana. Uopće ne znam koga istaknuti kao junaka te obrane. Deng je odigrao nevjerojatnu utakmicu zatvarajući LeBrona svojim dugim rukama i na način da ga se pušta na lijevu stranu gdje ga je uvijek čekalo udvajanje. Thibodeau je sjajno žrtvovao obranu na Boshu (samo neka on zabija iz vana) kako bi što više tijela bacao u reket na Jamesa i Wadea (neće im se dozvoliti lagano polaganje). Kombinacija Bogans/Brewer je potpuno izmorila Wadea koji se trošio i trčeći za Roseom u obrani. Ipak, najljepši dio Chicagove obrane definitivno su preuzimanja Noahe, Gibsona i Asika. Njih trojica bez problema mogu ostati na bilo kojem igraču i neće ispasti, a protivnici neće steći nikakvu prednost nad činjenicom da je visoki igrač preuzeo niskog. Kada imaš takve opcije u obrani, protivnik doslovno nema ni trenutka slobodnog prostora.

Uostalom, vidjeli smo i na ovoj utakmici kako Asik tjera LeBrona na težak šut, kako Noah isto to radi Wadeu i kako Taj radi što hoće. Činjenica kako Wade i LeBron nisu tijekom utakmice imali previše otvorenih šuteva najviše govori o igri Bullsa. Isto tako, osim dva-tri početna kontranapada, Miami nije mogao koristiti tu svoju prednost obzirom da

a) Bullsi kasnije jednostavno nisu gubili lopte

b) Bullsi su apsolutno dominirali pod košem

Wade i LeBron svoju skočnost često žrtvuju da bi krenuli u kontranapad, a njih dvojica su ipak najbolji skakači u svojoj momčadi. No, tako Heat igra i zbog toga je Spoelstra dobar dio utakmice forsirao nisku petorku na koju bi Thibodeau redovito reagirao slanjem Taja u igru umjesto Carlosa koji je opet imao dobru napadačku utakmicu. No, Taj je ipak potrebniji radi obrane i to je ono što Boozer treba prihvatiti – njegovo je da postigne dovoljan broj koševa prije nego utakmica dođe do trenutka kada je treba riješiti obrana jer tada Taj stupa na parket. S njim u postavi, svejedno je kakvu postavu na parket šalje Spoelstra jer čovjek može braniti svih 5 pozicija.

Da je Heatu dati rezervnu centarska liniju Bullsa Gibson–Asik, osvojili bi naslov bez poraza do kraja. To kako ova dvojica igraju zadnjih nekoliko utakmica je čudo - Asik je za svoj trud na utakmici dobio i standing ovations, a Gibson je imao dva zakucavanja preko cijele obrane Miamia koja će konkurirati jedno drugome za akciju večeri.

Što se napada tiče, Rose je u poluvremenu u svlačionici preuzeo krivnju na sebe zbog previše izgubljenih i forsiranje nepotrebnih dodavanja. U nastavku toga nije bilo, strpljivo se tražio slobodan igrač. Dosta se dodavalo, a upravo taj ekstra pas je uz ofenzivni skok donosio čiste šuteve za tricu koje je Chicago ovaj put redovito ubacivao (10 od 21 je brojka koja će se teško ponoviti).

Neću sada pisati kako je Miami izgledao kao razbijena vojska jer sam siguran da će u drugu utakmicu izaći potpuno napaljeni, ipak je ovo bio svojevrsni šok nakon serije s Bostonom u kojoj su oni bili ti koji su imali više energije i svježije noge. Ali, činjenica je da se trebaju zamisliti nad tim što su ih Bullsi razbili bez da je Rose odigrao svoju najbolju košarku. Wade i LeBron će pripremljeniji i napaljeniji sigurno odigrati bolje, ali prilično sam siguran kako će se za svaki šut morati dobro namučiti. Jer, nakon što su igrali sjajnu obranu cijelu regularnu sezonu, izgleda da su Bullsi konačno shvatili kako taj pristup ponoviti i u playoffu.

Treba reći kako je Bosh igrao sjajno, koristio prostor, bio čak i agresivan prema košu. Ali, na kraju se samo potvrdila stara poslovica koja kaže "Ne može se dobiti utakmica NBA doigravanja ako ti najbolji igrač dolazi iz WNBA“.

11May/110

THE GIBSON-ASIK EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Ovo je bila do sada najbolja utakmica serije. Obje momčadi su igrale dobro, agresivno u obrani i koliko-toliko solidno u napadu, a na kraju su pobijedili Bullsi jer ipak imaju najboljeg igrača na terenu i u stanju su odigrati i bolju obranu u nekim dijelovima utakmice.

Rose i obrana. Zbog te dvije stvari je Chicago i pobijedio u 62 utakmice u sezoni, a zbog te dvije stvari su i poveli s 3-2 u seriji. Posljednja četvrtina u koju je Atlanta ušla s psihološkom prednošću jer je u prve tri uspješno odolijevala svim napadima Bullsa, može se uzeti kao mala škola obrane. Ono što je Chicago tada odigrao stvarno je bilo lijepo za gledati. Postava Rose, Brewer, Deng, Gibson, Asik je pokrivala svaki djelić terena ne dozvolivši Atlanti ništa više od šuteva u posljednjim sekundama napada. Iskakanje, preuzimanje, udvajanje, zatvaranje skoka – sve je bilo tu, a Hawksi nisu uspjeli pronaći odgovor na takvu igru. Zbog toga su Boozer i Noah cijelu posljednju četvrtinu sjedali na klupi i oduševljeno gledali što njihovi kolege rade.

"Best of seven" serije su predivne upravo zbog ovakvih stvari u kojima se vidi i sva veličina trenera koji trebaju prepoznati situacije na utakmici te iz njih probati izvući prednosti za svoju momčad. Thibodeau je to napravio kada nije ni pokušavao mijenjati postavu koja je uništila Hawkse, ostavši pri Gibsonu i Asiku, a Drew je ranije u utakmici pokazao koji je pravi način za isključiti Korvera iz igre. Jednostavno, ako ne možeš braniti njegove napade u kojima trči kroz bezbroj blokova i dobiva lopte na šut (pogađa li ili ne je nešto na što nitko ne može utjecati), onda ga uništi na drugoj strani parketa igrajući svaki napad preko njega. U samo 4 minute koliko je Korver proveo na parketu imam osjećaj da su se svi igrači Atlante barem jednom spustili leđima prema košu dok ih je on čuvao. Ili su ga pretrčavali ulazima. Takvo što nije imalo nikakvog smisla po Bullse pa je Thibodeau ubrzo Korvera izvadio iz igre i nije ga više vraćao.

Korverove trice je ionako zabio Bogans koji je imao nevjerojatnu seriju od 8 koševa zaredom što se nikada ove sezone nije dogodilo (dodaj još i dobru igru u obrani na Johnsonu). Deng je odigrao korisnu napadačku rolu, pogotovo na početku utakmice, odnosno krajem treće i početkom četvrte četvrtine. I sam je istaknuo nakon utakmice kako je problem u četvrtoj utakmici bio kako nitko osim Rosea nije bio agresivan u napadu pa je on odlučio to promijeniti. U nekoliko navrata solidnih par minuta je odigrao i Boozer koji, malo po malo, izgleda sve bolje u napadu. Ipak, činjenica je da treba biti još bolji kako bi se prikrile sve slabosti u obrani koje su još vidljivije kada Noah nema svoj dan.

U posljednjoj četvrtini na obje strane parketa je dominirao Taj Gibson potvrdivši onu tezu kako je lako igrati u napadu kada obranu igraš na fenomenalnoj razini. Tajovi koševi u posljednjih 12 minuta promijenili su sliku o razlici u koševima s klupe u kojoj je Atlanta dominirala u većem dijelu utakmice.

Derrick Rose je opet odigrao MVP utakmicu. Atlanta je u ponekim dijelovima utakmice odigrala dobru obranu na njemu, tjeravši ga da u napad krene tek 10-12 sekundi prije njegovog isteka. Ipak, Rose je za sve imao rješenja – ulazio je pod koš kada je bilo najpotrebnije, nije se bojao kontakta pa je iznuđivao dosta faulova, a u ovoj utakmici je razigravao igrače bolje nego ikad u seriji. Kada je tako, a i obrana se dobro igra, onda je Chicagu teško izgubiti.

Ipak, Atlanta je bila na dobrom tragu da u četvrtak ima meč loptu pred svojom publikom. Odlično su reagirali na brzo vodstvo Chicaga, nisu srljali i koncentrirali su se na obranu. Iako su Bullsi potpuno isključili Crawforda, a u dobrom dijelu i Johnsona, Hawksi su brzim dodavanjima u napadu uspjevali pronaći neka rješenja. Opet je bio sjajan Teague, Zaza je imao nevjerojatnu večer - on je i držao Atlantu u igri u drugoj četvrtini, Horford je drugu utakmicu zaredom nadigrao Noahu, a Smith se opet pokazao kao odličan igrač kada se drži onoga za što je stvoren – skakanja i zatvaranja u obrani, tranzicije i napada na obruč. Imao je on i sjajnih 20-ak sekundi u kojima je opalio tri banane igračima Bullsa, ali, nažalost po njega i Atlantu ova treća je bila kroz obruč pa se pišu dvije.

Drew je opet startao s visokom postavom, ali je u završnici stavio standardnu postavu (Teague, Crawford, Johnson, Smith, Horford). Upravo protiv niže petorke su Bullsi odigrali najbolju obranu na utakmici. Hoće li mijenjati ovu taktiku za šestu utakmicu?

30Nov/101

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Sinoć sam valjda prvi put nakon Svjetskog Prvenstva sjeo pred televiziju da pogledam jednu nogometnu utakmicu. Ono, bez laptopa sa strane, bez knjige u krilu, bez namjere da zaspem u fotelji. El Clasico, ta gomila hypea, ali i valjda ono najbolje što nam jedna igra može ponuditi.

I nije bila loša tekma, stvarno je ta Barcelona nešto posebno. A opet, zakasnio sam na drugo poluvrijeme jer sam tražio po netu što ima novoga o trenerskoj situaciji u Miamiu. Naravno, treći i četvrti gol Barcelone nisam ni vidio jer sam uredno zakljucao dok sam ležao na podu u pokušajima da oponašam Stevea Nasha i njegovo ravnanje kralježnice.

Ne želim reći da nije bilo zanimljivo, ali opet moram naglasiti jednu ogromnu razliku između košarke i bilo kojega drugog sporta. Možda sam potpuno subjektivan u svom fanatizmu, ali nema šanse da se jedni nasuprot drugima nađu Lakersi i Celticsi, Real i Barca NBA lige, pa da nam ponude nešto drugo osim klasika.

Ne el clasica, već pravo pravcatog klasika u kojem neće biti ni trenutka dosade, u kojem će iznenađenja i obrati biti češći nego na početku ljubavne veze ili Pinolova romana. Takvih klasika smo se imali prilike nagledati proteklih dana. Koju god kombinaciju da spojiš, jedna vrhunska NBA momčad i druga vrhunska NBA momčad daju vrhunsku košarku.

Jazz-Lakers, Lakers-Bulls, Spurs-Mavs, Mavs-Heat (Heat ima jednu posebnu draž). Bilo da Deron Williams leti kroz obranu Lakersa kao da ne postoji, bilo da Kobe spaja ludu seriju dok se bore na licu Raje Bella svakim skok-šutom čine sve veće i veće. Bilo da Steve Blake i Matt Barnes postaju junaci, bilo da Joakim Noah i Taj Gibson igraju najbolju obranu u paru još od partnerstva Carlosa Gammere i Celsa Ayale na SP-u u Francuskoj. Bilo da George Hill vuče Spurse dok se Timmy gega po terenu, bilo da Jason Kidd djeluje kao da ima 19 godina iako više šeta nego trči. Bilo da James, Wade i Spoelstra svima nama pred očima djeluju kao Kina, Amerika i Sjeverna Koreja (Bosh je Tajvan u tom slučaju). Bilo da Tyson Chandler odjednom igra kao kombinacija Dwighta Howarda i Roberta Parisha.

NBA je zakon. Košarka je zakon, ali zaboravite na trenutak na naše potrebe da sve gledamo idealistički, zbog čega i patimo u životu umjesto da uživamo u onome što imamo. Zaboravite na karaktere, nesavršene i sjebane produkte odgoja i socijalizacije, zaboravite na novac, slavu i bahatost. Zaboravite na loše trenere ili dobre trenere koje nitko ne sluša. Maknite se od vlastitih stavova, krivog i pravog puta. I samo uživajte u onome što je apsolutno najvažnije – talentu.

Zovite ga individualnim, zovite ga kolektivnim. Zovite ga kako god hoćete. Zovite ga spletom okolnosti, rezultatom konteksta. Ali, činjenica je da NBA liga, iako možda na prvi pogled ne djeluje tako jer imamo dvije ekipe za koje smo gotovo sigurni da ćemo ih gledati u Finalu što nužno mora ostaviti neki trag na percepciju šire slike, dakle, da NBA liga nije imala ovakvu razinu talenta još od zlatne sredine 90-ih, kada su sjajne ekipe Bullsa, Sonicsa, Knicksa, Rocketsa, Jazza, harale ligom.

Talent je na neko vrijeme bio zamijenjen čudnim likovima koji ga nisu znali staviti u službu igre, likovima kojima je individualno pravo da s tim talentom rade što žele bilo važnije od toga da ga iskoriste. Bilo je to deset gadnih godina u kojima su eksplozija novca, povećani interes javnosti, marketing, nikada veći bazen radne snage (zbog igrača koji su preskakali sveučilište i igrački razvoj te zbog dolaska stranaca) stvorili nešto potpuno novo. Kaos. Globalizacija i slom burze u jednome.

Ali, danas iz toga kaosa izrasta novo zlatno doba košarke, jer danas su svi svjesni da talent daje šansu, a da je rad pretvara u stvarnost. Europljani više nisu meki, momci iz geta više nisu divlji, a svi skupa su fokusirani samo na to da odigraju najbolje što mogu iz večeri u večer. Jedan nesretni lik poput DeMarcusa Cousinsa danas je iznimka, ne pravilo. I kada ga sutra zbog vlastitog nedostatka inteligencije proguta mrak, nitko neće biti kriv nego on sam.

Međutim, poanta je da nitko neće ni primjetiti njegov nestanak jer liga je toliko krcata talentom da jednostavno ne stignemo obraćati pažnju na one koji svoje talente ne uspiju realizirati. U vremenu smo obilja, barem kada je košarka u pitanju. Uživajmo.

14.9 & 14.2

Možda statistika nije toliko važna, ali prilikom pogleda na prosjek skokova Kevina Lovea u 17 utakmica, odnosno prosjek asista Rajona Ronda u 13 susreta, ne mogu da se ne sjetim onih prijašnjih dana u kojima su ovakve brojke bile normalne. Kad smo zadnji put imali ovoliko skakača iznad 10, odnosno ovoliko asistenata oko 10?

Nije razlog samo ni promjena pravila koja omogućuje bržu igru, samim time i više napada, već prije svega talent. Pokušajte složiti listu deset najboljih playmakera. Ludo. Nije slučajno Kevin Love ostvario prvu 30-30 tekmu još tamo od Mosesa Malonea, niti skuplja 20-20 utakmice kao da je Kareem Abdul-Jaabar.

Nije Rondo slučajno na prosjeku neviđenom od Stocktona. Oni stvarno jesu na toj razini. U nekim dijelovima igre, naravno – Rondo neće nikada biti šuter kakav je bio Stockton, niti će Love ikada biti post igrač kakav je bio Kareem, ali poanta i nije u tome da budu njihove kopije. Poanta je u tome da su oni originali i da su sada i ovdje. Ne propustite ih pogledati, jer za 20 godina možda baš o njima budemo pričali kad se okupimo na godišnjem sastanku liječenih košarkoholičara.

SPOELSTRAZADA

Naravno, uz svu ljepotu loptanja pod obručima, ni ono što se događa uokolo njih nije za baciti. Dapače, Miami nam je ponudio dodatnu zabavu, ponudivši nam svoje probleme na pladnju i tako učinivši ovu sezonu još zanimljivijom.

Heat se toliko secira svakodnevno da nema smisla pokušati reći išta pametno jer vjerovatno smo svi već negdje čuli sve moguće scenarije, ali činjenica je da igraju ispod svake razine na oba kraja terena (za svaki slučaj, ako netko već nije pročitao evo link na sjajni tekst Woje o LBJ-u - ako je netko propustio ovaj nešto stariji tekst nek' uživa u seciranju Kralja nakon kojega se pitaš nije li James Woji napravio nešto osobno kada ga ovako dobro poznaje, šta ako je Wojo taj koji noću grije mamu Gloriju umjesto Delontea - a evo i link na podcast u kojem Simmons i Le Batard pričaju o Heatu).

Kada stvari ne funkcioniraju netko mora snositi odgovornost, a LeBron James je odlučio da taj netko bude trener Spoelstra. Ovako rano pokušati baciti trenera pod vlak stvarno je jadno čak i za njega, od kojega smo navikli na svinjarije.

Problem je samo što to nije rješenje. Čak i ako James uporno odbije prihvatiti odgovornost za dio krivice, odlazak Spoelstre neće ništa riješiti. Uostalom, tko može garantirati da čak i jedan Riley na klupi može od Jamesa napraviti muškarca? Čovjek ionako vjeruje da je veći od košarke i života uopće, pa zašto bi se onda mijenjao pred jednim Rileyem?

Problem s Jamesom nije talent ili stil igre, pa čak ni njegov odnos prema suigračima. Možda emocionalno nije u stanju uspostaviti odnos povjerenja i prijateljstva zbog svoga ogromnog ega, ali uvijek će ti dodati loptu ako si otvoren, a to je jedino bitno.

Problem s Jamesom je to što funkcionira samo kada su stvari idealne. Čim nisu, počne se ponašati poput razmaženog dijeteta. Njegov um uvijek i u svakoj situaciji traži izliku. Nagledali smo se toga s Michealom i Kobeom, jednostavno svi ti igrači nad kojima je instalirano to posebno povećalo masovne histerije puno više pažnje posvećuju svojoj temperaturi, uganutom gležnju, udarenom laktu.

Kao da dodatno moraju naglasiti svoju veličinu time što će i protiv takvih izazova naći načina da se izdignu kao najbolji. Međutim, dok su Micheal i Kobe stvarno sa svakim izazovom bivali sve veći i zreliji, LeBron je još uvijek isti onaj klinac okružen srednjoškolskom ekipom koji ne kuži da veličina nije samo u tome da ukazuješ na prepreke, već da ih i preskačeš.

Sada je imao šansu to napraviti, došavši u ekipu u kojoj nije morao biti glavni mogao se posvetiti skoku, obrani, asistiranju. Samo, očito nije tako zanimljivo biti ni Pippen ako stvari ne idu kako si očekivao.

Zato je ovaj put uloga gležnja i lakta namijenjena treneru. Spoelstra je kriv zato što nas previše drži u igri, zato što nas krivo postavlja u napadu, zato što se uopće ne trudimo u obrani. Svi smo igrali hakl s takvim ljudima barem jednom u životu – jednom ga ne vidiš i ne dodaš mu loptu i odmah se prestaje truditi, razina energije mu pada, a tebi pada volja za igrom jer ti netko upravo siše sav gušt iz nje.

Jamesu treba psiholog, ništa više. Sad ćemo vidjeti koliko su i Riley i Spoelstra u tome dobri, ali vidjet ćemo i od kakvog je materijala stvarno Wade. Jer, ruku na srce, da on ne igra ovako očajno kako igra (iako dobar dio toga možemo pripisati ozljedi, činjenica je da Wade ničim nije pomogao Jamesu da se osjeća bolje i obrnuto), Miami bi danas možda imao puno bolji score i pričali bi tek o tome kako ih čeka još puno posla, a ne kako su gotovi nakon 18 utakmica.

Mislim, ovo je preluda situacija. Sve bih dao da mogu biti u Spoelstrinoj glavi, jer valjda je i njemu jasno na kakvom se raskrižju nalazi. Osjete li igrači strah, rastrgat će ga, može zaboraviti da će ikada biti trener. Uspije li se nekako nametnuti, pokaže li se dovoljno inteligentnim da balansira između svih ovih egomanijaka, možda stvarno postane jedan od najvećih svih vremena. Od skromnog sveučilišnog košarkaša preko video-skauta do hall of famea. Priča za film.

Zamislite i tog nesretnog Bosha. Wade i James održavaju zajedničke presice, prezentiraju se kao lideri. Gdje je treći super-prijatelj, onaj kojega ste tako vjerno vukli uz sebe dok ste se slikavali i reklamirali, usprkos tome što smo ga mi zvali Bat Girl? Kako se on osjeća danas kada je očito da će se morati boriti za svoje mjesto pod suncem i da je na hranidbenom lancu bliži Ilgauskasu i Arroyu nego dvojici šefova?

Kada i kako će James i Wade uopće profunkcionirati? I mogu li? Mene je strah iz više razloga. Jedan je Jamesova glava, kao što smo već rekli. Drugi je Wade. Umjesto da posluži kao glas mudrosti, Wade izjavljuje najveću glupost ikada – dajte nam više izolacija (uostalom, pročitajte o tome nešto više na Heat Indexu koji mi se sve više sviđa, da nije njega gdje bi čovjek saznao što će se dogoditi u sljedećoj epizodi najdraže sapunice, ipak imaju smisla svi ti novinari).

Praktički, ispada da ni jedan ni drugi uopće ne žele napustiti svoj dosadašnji stil igre kako bi se malo žrtvovali za opće dobro. Uvjereni u svoju veličinu, oni će dijeliti lopte međusobno (možda je bolje reći da ći ih brojiti) dok će ostali stajati uokolo i gledati. Ne kuže zašto nešto, što je do sada donosilo rezultat, ne bi moglo funkcionirati i ubuduće, potpuno nesvjesni toga da na svijetu postoji još netko osim njih samih.

Sad, ne može biti gore nego što je bilo do sada, zar ne. Samo, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da svaki igrač ima svoju ulogu. Ono što je Spoelstra pokušao u startu bilo je stvoriti prostor kako bi House, Arroyo, Ilgauskas, Jones i ostali što lakše dolazili do poena.

Oni su to i radili. U skladu s mogućnostima, jasno. Ovakva pratnja ne može bolje, ali bit i nije bila da svi oni odjednom postanu all-star klase, već da budu dio momčadi. Po ovome kako su to zamislili Wade i James, momčad su oni, ostali su nebitni.

Znamo kamo vodi ovakvo razmišljanje. Stoga, opustimo se i uživajmo u trenutno najboljoj sapunici na malim ekranima, sapunici čiji sljedeći nastavak zvan Miami @ Cleveland (emitira se u četvrtak, 2.12.) donosi nova neočekivana uzbuđenja (ako pitate Sama A. Smitha, ono što nas čeka su pištolji u torbici dame koje sjedi iza klupe Miamia, Riley u invalidskim kolicima te James kojega otimaju brđani Ohia i drže ga zatvorenog u kolibi).

U međuvremenu nudim dva rješenja kako bi se izvukao maksimum iz trenutne situacije. Mislim, kad treneri mogu biti svi osim trenera, zašto ne bi i blogeri. Prvo je genijalno i nije mi jasno kako ga se Riley i Spoelstra još nisu sjetili. Dakle, ako James i Wade ne mogu zajedno i žele loptu u 1 na 1 situacijama, zašto ih ne bi koristili svakoga po 24 minute?

James se ionako žali da igra previše, a ovako bi svi bili zadovoljni. Em bi igrali taman koliko treba, em bi cijelo vrijeme bili glavni na parketu. Plus, tko bi mogao braniti 24 minute Wadea u punoj snazi, u stalnim jurišima na koš? Isto vrijedi i za Jamesa.

Ovo je čista logika. Jednu večer Wade otvara u neparnim četvrtinama, sljedeću LBJ, tako da obojica imaju dovoljno prilika za biti heroji i liječiti svoje komplekse. Praktički, svaki može dobiti i svoju prateću četvorku (biraju ih prije tekme kao na haklu, s tim da Veliki Z uvijek ide s Jamesom), jer ostali ionako neće služiti ničemu. Garantiram da ovakvim sistemom igre momčad Heata ne bi izgubila od Indiane.

Drugo rješenje je manje genijalno, ali poslužio bi se njim u slučaju nužde. Miami ima rupu pod košem, fali još jedan šuter iz vana, a ne bi zgorega bilo imati i igrača u postu i malo boljeg playa za prenijeti loptu? Nema problema.

Jamesa jednostavno pošaljete u Cleveland u zamjenu za Varejaoa, Gibsona i Hicksona. Možemo dodati još ponekoga ne bi li se dokopali i Williamsa. Eh, moj McGee, nije ti neka fora. Nije, slažem se, ali problem je što se uopće ne šalim. Zamisli Wadea i Bosha u screen and roll situacijama, oko njih Gibson ili Mo Williams, dok leđa čuva Varejao, a Hickson čeka priliku na klupi. Zar ovaj roster na račun čvršće obrane, boljeg skoka i boljeg šuta ne bi imao bolji score od ovoga kojega trenutno ima Miami?

Da, ali što bi Cleveland s Jamesom? Pa bio ono što smo očekivali na početku sezone – najgora momčad u ligi.

TURCI

Opet osvajaju svijet. Na stranu to što rođenu majku više ne vidim iako živimo pod istim krovom jer oka ne odvaja od Okura iz Šeherezade (koji nema nikakve veze s Okurom iz Utah Jazza koji je ujedno glumio u seriji Seks i Grad), ali što kažete na dva Turska centra koji igraju solidne role u vrhunskim ekipama?

Semih Erden i Omer Asik nisu ništa više od četvrtog visokog u rotaciji koji će dobiti 10 minuta po večeri, ali poanta je da su u tome što jesu - sjajni. Iako nisu atlete, nemaju čak ni nekakav solidan šut s poludistance, nisu blokeri, ono što imaju je srce i vrhunski pristup.

Nedostatak brzine i pokretljivosti nadoknađuju vrhunskim postavljanjem u obrani i napadu koje uvijek rezultira ili izborenim napadačkim faulom u obrani ili izborenim prekrašajem i slobodnima u napadu. Ukratko, korisni su usprkos svim limitima. I to u ekipama koje se bore za vrh.

U biti, ne bi me čudilo da u nekom poprilično realnom scenariju dobijemo jedan poprilično genijalan pod-zaplet Finala Istoka. U sudaru Bostona i Chicaga koji je svakim danom sve realniji, početkom druge četvrtine mogli bi gledati Omera i Semiha kako idu jedan na drugoga. Hoće li ih nabrijanost i želja da se dokažu jedan protiv drugoga izbaciti iz uloge koje su ovako sjajno prigrlili?

Još jedan razlog zašto je NBA zakon.

VAŽNO JE ZVATI SE TYSON

Ako je nekome promaklo - ovo što je Tyson Chandler odigrao u prethodnih pet utakmica je nenormalno dobro i vrijedno je minimalno titule igrača tjedna. Osim toga, Chandlerove sjajne igre sa sobom donose i hrpu pitanja.

Prvo se odnosi na nastup u reprezentaciji. Ako je ljeto s Team USA u stanju ovako preporoditi čovjeka, zašto igrači ne stoje u redu da izbore pravo nastupa? Mislim, koji je drugi razlog zašto je Miami ovako loš osim što su cijelo ljeto potrošili na slikavanja, snimanja i izgradnju brenda, umjesto da su trenirali?

Drugo se odnosi na Thunder. Da li bi Oklahoma igrala ovako klimavu obranu da im leđa čuva jedan ovakav centar? Ne zaboravite, Chandler je bio na korak do toga da postane suigrač Durantu, ali su riziku neskloni čelnici kluba odlučili da ne vjeruju njegovom palcu, kao da se u najmanju ruku radi o čovjeku bez koljena.

Treće pitanje je dotaknuo Edin Avdić u razgovoru kojega ćete moći poslušati sutra u novom podcastu. Najbolji Sportski Komentator Na Ovim Prostorima buđenje Tysona Chandlera veže striktno uz Kidda i njegovu sposobnost da suigrače čini boljima.

To je neosporno, ali zar nije Kidd zadnjih godina u Dallasu imao i Dampiera i Haywooda pa nije bio u stanju od njih napraviti ništa? Medalja uvijek ima dvije strane, a u ovom slučaju je jasno kako su obje strane poprilično sjajne.

Jer, ma kako Kidd bio briljantan asistent, s druge strane ipak moraš imati čovjeka koji je u stanju uhvatiti tvoj pas i nešto s njim napraviti. Chandler je još s Paulom dokazao da je zahvalan partner za ovakvu vrstu plesa. Svojom pokretljivošću i spretnošću ne samo da drži obranu, već je i napadu dao tu dodatnu opciju kakvu godinama nije imao.

S njim sposobnim zabiti svaki zicer, Dallasu je omogućen bolji protok lopte, a i Kidd se ne mora mučiti zabiti. Umjesto da se kilavi u penetraciji ili da forsira trice, Kidd će uvijek baciti lob Chandleru jer zna da su ogromne šanse kako će ga ovaj realizirati.

To je ta simbioza o kojoj pričamo. Za tango je potrebno dvoje. Za košarku je potrebna petorka. Za Miami Heat, pak, potrebna je izolacija.

Jebena sezona do sada, nema šta.