ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

15Oct/1315

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

HEAT

NAPAD: 111.8 (2.)

OBRANA: 103.6 (6.)

RASPORED: 30.

SCORE: 60-22

THAT WAS THEN

Usprkos tome što su pregazili nedorasli Thunder u pohodu na prvi naslov, u Miamiu nisu sjedili prekriženih ruku. Svjestan da su prijetnje Pacersa i Bostona bile stvarne, Spoelstra je odlučio uvesti novosti koje će maskirati slabosti Heata pod košem (prije svega u skoku i zaštiti reketa) i to tako, da ironija bude veća, što je dodatno ubrzao igru i ubacio još jednog šutera na parket praktički zamijenivši Joela Anthonya s Rayom Allenom (e to se zove prigrliti identitet).

Jasno, ovakvim potezom nije učinio previše po pitanju pojačanja sredine, dapače smještanjem Jamesa ili Battiera pod koš dodatno je oslabio skok i zaštitu reketa, ali je pojačao napad do svemirske razine, održavši tako prednost pred ostatkom lige. Uigraniji i s više prostora nego ikada, i James i Bosh i Wade odradili su šuterske sezone karijere, a kada su doveli Birdmana i tako složili i jednu kvalitetnu rotaciju s dva visoka koji mogu zabiti i to na različite načine, Bosh s poludistance, a Birdman u reketu spremajući zicere, ubacili su u brzinu koju je malo tko mogao pratiti.

Međutim, Heat je i dalje igrao svojevrsni ruski rulet, usprkos sjajnom napadu i agresivnoj obrani koja je rotiranjem i brzinom pokušala prikriti manjak visine i snage. To je itekako bilo vidljivo u playoffu gdje su ih Pacersi još jednom doveli do ruba, a Spursi ih zamalo bacili preko njega. Protiv ovih ekipa sposobnih okrenuti matchup u svoju korist Heat se morao prilagođavati, odnosno previše ovisiti o šutu, što nikada nije dobro. James je šuterski poludio u par navrata kada je bilo najvažnije, Allen je zabio onu legendarnu tricu, ali znamo kako to ide – tko živi od trice, umire od trice. Jednom im je prošlo, ali može li i drugi put, sada kada svi znaju da je recept jednostavno zatvoriti reket i Jamesu spriječiti ulaz pod svaku cijenu?

THIS IS NOW

Ruski rulet se nastavlja, a to znači da Miami ne odustaje od svoje formule. Istina, velika trojka je uigranija nego ikada, ali ogromna količina energiju koju ulažu u to da održe ovakav agresivni obrambeni stil igre iznad vode kad-tad može rezultirati pucanjem kao što se to zamalo dogodilo u playoffu čak i jednom Jamesu koji često nije imao rješenja za zonu Spursa (a već drugu godinu za redom ni Bosh ni Wade nisu bili u idealnoj formi, što doduše govori koliko su moćni, ali i ranjivi).

Dovođenje Odena je lutrija, dobiju li 15 minuta od njega to će stvarno biti ravno dobitku na lotu, a zadržimo li se na racionalnom kutu gledanja, ispada kako u bitku idu s manje-više istim sastavom, samo godinu starijim i umornijim. Ne pomaže ni odlazak Millera – iako nije bio ključan dio rotacije tijekom sezone, u oba playoff nastupa Miller je odigrao bitne minute. Tko će sada uskočiti kada se standardna rotacija pokaže nedovoljnom, Beasley? Njegove cigle se nekako ne uklapaju u formulu širenja reketa za Wadea i Jamesa.

James Jones je spot-up specijalist koji nema igru za više od nekoliko minuta u komadu, Udonis Haslem živi za jednu playoff utakmicu godišnje, a do tada promašuje zicere i hrva se s višim i jačim igračima od sebe kako bi James i Wade kupili skokove u obrani, Norris Cole je combo strijelac koristan samo kada pogađa trice, a to se ne događa često... Mislim, očekivati od ovih starosjedilaca iskorak nerealno je, isto kao i vjerovati da istrošeni Rashard Lewis može nakon sezone uigravanja biti od veće koristi u drugoj godini s klubom.

Dakle, i dalje će vrtiti pištolj s jednim metkom i pet praznih komora. Naravno, puno su veće šanse da im se bubanj namjesti na prazno, ali tako vam je to s ruskim ruletom, dosta je da jednom naletite na metak i snovi prestaju. S iskusnijim Pacersima, ponovno okupljenim i jakim Bullsima te s novookupljenim Netsima koji praktički sadrže jezgru neprijatelja Bostona, jasno je kako Heat ove godine čeka zadatak puno teži nego u zadnje dvije godine ukupno. To znači da će barem tri puta vrtiti bubanj (treći put u Finalu), što znači da bi se ovaj put vrlo lako mogli upucati.

PLUS

Naravno, da ne bi ispalo kako impliciram kraj Heata, stavimo stvari u kontekst – kolikog god plesao po rubu, Miami je i dalje s razlogom favorit. Imaju najboljeg igrača u ligi, imaju kompatibilan i hijerarhijski posložen talent oko njega, a imat će i napad koji uvijek ima šansu zabiti više od protivničkog. Iako sistem vidi Clipperse kao momčad koja će imati sličan napadački potencijal zbog dodatka sjajnih bočnih igrača zadatka, kod njih je još uvijek sve na papiru, dok kod Miamia znamo o kakvoj se moći radi. Iz spot up pozicija lakše je realizirati i kreirati nego iz izolacija u kojima je obrana fokusirana na igrača s loptom, što je vidljivo i na brojkama dvojca James-Wade – od kada su naučili igrati zajedno, točnije od kada razigravaju jedan drugoga umjesto da se izmjenjuju u 1 na 5 igri koja im je ostala u krvi zbog načina na koji su igrali ranijih sezona dok nisu bili zajedno i zbog čega su dobrim dijelom i izgubili prvo Finale, postotci su im skočili izvan pameti za igrače s takvom odgovornošću. Wade je kao bek na 50%, a LBJ je ionako suludu učinkovitost još nadogradio sa sjanih 39% za tricu - teško da od ovoga može bolje, posebice nakon tri sezone uigravanja što je sasvim dovoljno da se dosegne maksimum, ali nije nemoguće.

MINUS

Usprkos svim taktičkim postavkama Heat je bio u donjoj polovici lige u obrambenom skoku, odnosno u donjoj trećini po količini dozvoljenih napadačkih skokova. James pod košem je ogroman plus u napadu – kada je takav realizator u reketu još bliži obruču i kada uzima puno više post-up akcija, to je definitivno veliki bonus za vašu efikasnost. Ali, James kao visoki nije ni upola dominantan obrambeni igrač kao na perimetru gdje je uvijek najveći i najsnažniji – pod košem je često tek jedan od mrcina, što jasno pokazuju i prosječni učinci za četvorku u skoku i obrani. Ti segmenti igre, a posebice skok u obrani, po defaultu oduzimaju ogromnu količinu energije, zbog čega od pamtivijeka zahtijevaju specijalizirano osoblje. Čak ni James ne može sve, odnosno ne može istovremeno biti prva opcija i prvi šljaker (ok, dokazao je da može češće nego itko drugi u povijesti, ali i on ima granice).

Druga slabost Heata proizlazi iz ove prve - da bi spriječili slabosti u sredini, odnosno da bi pomogli unutarnjoj liniji u hvatanju skokova i čuvanju reketa, vanjski igrači su se previše rotirali prema reketu, preuzimali i udvajali, što je često ostavljalo tricu širom otvorenu – nije Danny Green poludio sam od sebe, već zato što je uglavnom bio sam na perimetru kao da je na treningu. Dakle, Miami nije savršen, dapače, poanta je samo u tome da ne postoji previše pametnih momčadi koje mogu u isto vrijeme koristiti njihove slabosti i sakriti vlastite.

HAWKS

NAPAD: 106.5 (13.)

OBRANA: 104.8 (10.)

RASPORED: 27.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

Zarobljeni u NBA verziji "Beskrajnog dana", Hawksi su još jednom sezonu završili s postotkom uspješnosti negdje između 50% i 60%, dakle uvijek dovoljno dobri za playoff, ali ispod razine koja donosi borbu za naslov.

Ali, ovaj put barem nisu bili dosadni – prvo su razdrmali ligu poslavši Johnsonov ogromni ugovor u Brooklyn, potvrdivši tako da je angažman Dannya Ferrya za GM-a bio pravi potez, nakon čega su, kako bi nadoknadili Johnsonovu produkciju, oteli Korvera Bullsima i Williamsa Sixersima.

S takvim šuterom i kreatorom u rotaciji, napad je čak igrao i bolje nego godinu ranije, sve dok se Williamsovo koljeno nije raspalo i tako zaključilo sezonu dodatno im smanjivši kreativni plafon - bez njega više nisu imali čovjeka koji može zabiti kad sve drugo stane. Obrana sa Smithom i Horfordom bila je standardno solidna, ali dvije stvari su zabrinjavale – stajanje u mjestu Jeffa Teaguea koji nikako nije mogao napraviti korak iznad Felton linije te anemična igra Smitha u zadnjoj godini ugovora (još više loših šuteva, nikad gora realizacija s linije slobodnih, toplo-hladno pristup u skoku) koja je bila jasan znak da, nakon što je briljirao bez ozljeđenog Horforda sezonu ranije, njegova budućnost u Atlanti ipak ne postoji.

THIS IS NOW

Svjestan da je Larry Drew iz ove momčadi izvukao maksimum, Ferry je posegnuo prema svojim Spursima i iz Popove ergele izvukao stručnjaka potencijalno većeg kalibra u Mikeu Budenholzeru. Iako je na trenutke izgledalo da im Teague nije prvi izbor za playa budućnosti, treba biti svjestan da je Hawksima odgovaralo odgoditi njegov potpis na što duže vrijeme obzirom da su prava na njega uzimala puno manje prostora na salary capu od eventualnog ugovora, a taj prostor im je bio neophodan da bi ovo ljeto, iako neuspješno, barem pokušali koketirati s Howardom i sličnima (iako su znali da od toga neće biti ništa, pravila profesije nalagala su najbolju moguću pripremu). Uglavnom, želim reći da bi upravo Teague pod čovjekom koji je do jučer crtao akcija za Parkera mogao napraviti taj očekivani korak naprijed.

Ferry je pustio i Smitha, očito svjestan da je ovaj svoj vrh odavno dosegnuo, te je iskoristio trenutak nepažnje Millsapova menađera kako bi za idealan ugovor (ispod tržišne cijene, minimum godina) doveo igrača sposobnog održati razinu talenta kao da se ništa nije dogodilo. Horford i dalje neće imati idealnog partnera pod košem, ali usprkos tome Hawksi u svom velikom Alu i dalje imaju jednog od pouzdanijih visokih u ligi koji svoj posao na petici odrađuje više nego solidno.

Uz ostanak Korvera i zdravog Williamsa, ono što ovoj momčadi garantira ostanak na već tradicionalnoj razini je kvalitetan izbor igrača zadatka - prinove su korisni veterani poput Branda i Ayona, možda i Antić može donijeti solidnih 15 minuta kombinacijom snage i trice, a Stevensona mijenja novi podizač energije na boku Carroll.

Naravno, kako je cilj jednoga dana ipak popeti se stepenicu više, svi ovi kozmetički zahvati rađeni su uz pažljivo nijansiranje ugovora i odabir mladog talenta. Tako da ništa manje važni nisu ni opcije zamjena, prije svega Millsapa koji je na ugovoru za kojim bi posegnulo pola lige, kao ni razvoj mladih – izabravši dva bisera u Schroederu i Nogueiri te ih pridruživši solidnom Muscali, Jenkinsu i Scottu, Ferry je završio s pravima na igrače koja imaju određenu težinu u budućim pregovorima (s tim da će svi osim Muscale i Nogueire pomoći i na parketu već ove sezone). Praktički, čovjek nema ni jedan ugovor koji bi nazvali lošim po NBA mjerilima, dakle ili su kratki ili ispod tržišne cijene, što u kombinaciji s mladim igračima i draft pickovima garantira ono najvažnije što momčad koja se ne bori za naslov može imati - fleksibilnost.

Hawksi su tako u dobroj situaciji – imaju momčad koja je konkurentna i ima solidnu budućnost čak i s trenutnim rosterom, a usput imaju opcije koje im omogućuju da preko noći naprave radikalan zaokret. Ni jedan ugovor, pa čak ni onaj Korvera, u ovom trenutku nije nepoželjan – za takvim šuterom posegnut će mnogi izazivači kad dođe prijelazni rok. Pitanje je samo što će prije doći – prilika da prostor na salary capu i mladi talent pretvore u veteransko pojačanje ili da vlastite veterane zamijene za pickove i neke nove klince budućnosti? Da će se nešto kotrljati već ove sezone, u to poznavajući Ferrya na treba sumnjati.

PLUS

S hrpetinom kvalitetnih tijela pod košem Hawksi bi trebali ostati obrambeno solidni i bez Smitha, a napadački bi Millsap trebao nadmašiti Smithov učinak zbog šuterskog dometa i kvalitete s linije slobodnih. Uz to, Ferry je praktički sa svakim novim tijelom koje je potpisao pazio da bude napadački uspješnije od prethodnika, tako da Antić, Brand i Ayon i tu donose popriličan napredak u odnosu na cigle Pachulie i Johnsona. Ukratko, Hawksi će i na ovom dijelu parketa nakon dugo vremena koketirati s prosjekom, posebice uspije li Carroll ponoviti lanjsku šutersku sezonu i uspije li Jenkins dokazati da može igrati obranu dostojnu važnije uloge i dodatnih minuta.

MINUS

U zadnjih 3 sezone s momčadima poput Heata, Spursa i Thundera imaju score ispod 30% uspješnosti, dakle protiv onih najboljih često izgledaju kao Bobcatsi. Razlog tomu je nedostatak 1A igrača, ali i to što im 1B igrač, Horford, radi kao konj igrajući van pozicije, umjesto da netko tu i tamo radi za njega. Dodajmo samo da se taj kontekst izgleda neće mijenjati još neko vrijeme i da će Hawksi i dalje odrađivati posao protiv uvjetno rečeno malih i pokazivati svoje limite protiv velikih.

WIZARDS

NAPAD: 102.9 (26.)

OBRANA: 104.0 (7.)

RASPORED: 24.

SCORE: 37-45

THAT WAS THEN

Amnestiranjem Blatchea završena je faza čišćenja od prethodnih grešaka (nemojmo sada o tome da ih je napravio isti GM) započeta sezonu ranije tradeovima Younga, McGeea i zamjenom Rasharda Lewisa za dokazane veterane Okafora i Arizu. Kada je tijekom sezone i Jordan Crawford završio u Bostonu postalo je jasno kako u Washingtonu nemaju živce trpiti bilo kakvog pojedinca koji iskače iz okvira posloženog oko Walla, Nenea i nove nade Beala. To stvaranje kulture rada i ozbiljnosti hvale je vrijedna promjena nakon godina životarenja i maštanja o talentu koji se realizira sam od sebe, ali samo po sebi filozofiranje nije dovoljno. Wizardsi su trebali povući konkretnije poteze oko rostera kako bi osigurali još bolju budućnost, a to im nije pošlo za rukom.

Dovođenje Okafora i Arize nije bilo od koristi kratkoročno jer se Wall ozljedio na startu sezone zbog čega su Wizardsi upali u rupu iz koje se nisu izvukli čak i nakon što su počeli igrati 50-50 košarku. Dugoročno na njih nikada i nisu računali, bile su to tek zakrpe, veterani koji su trebali pomoći mladim zvijezdama da lakše stasaju donoseći profesionalizam tamo gdje je do jučer stanovala samo kurcobolja.

I tako je spletom okolnosti nešto što je moglo izgledati kao buđenje franšize postalo tek još jedna izgubljena sezona, što pak znači da se novo buđenje očekuje u novoj sezoni.

THIS IS NOW

Wizardsi nisu previše dirali u lanjsku jezgru, nadajući se da će napredak Walla i Beala biti dovoljan kako bi konačno izborili playoff. I iako tako nešto nije isključeno, teško da će im samo njihove sezone karijere biti dovoljne da si osiguraju minimalno osmu poziciju. Naime, trošenje novca na Webstera i draftiranje Portera potezi su koji sami sebe anuliraju jer minuta na bokovima jednostavno nema dovoljno, pogotovo jer će ih uz Beala najveći dio potrošiti na Arizu, čija prisutnost je neophodna ako misle zadržati lanjski status top 10 obrane.

Još važnije, ostajući pri istom rosteru i ne ulažući u rotaciju visokih očito ogromne nade polažu na centarski par Nene-Okafor koji je prošle sezone imao netipično zdravu i produktivnu sezonu. Doduše, obzirom da je Nene propustio 20-ak utakmica možda se čini pretjeranim reći da su bili zdravi, ali Okafor odavno nije izgledao onako dobro, što zbog toga što je odigrao više od 70 utakmica, što zbog pokretljivosti i energije koju nije iskazivao od dana u Bobcatsima.

Uostalom, već je predsezona pokazala o kakvim problemima pričamo – Okafor, koji inače ima probleme s leđima, dobio je poštedu zbog problema s vratom (i u jednom i u drugom slučaju živci su ti koji otkazuju poslušnost) i nitko još ne zna koliko će vremena pauzirati. U najboljem slučaju, nakon par mjeseci terapije moći će se vratiti na parkete, što sam i uzeo u obzir prilikom projekcije, uračunavši pritom i regres koji je neminovan – nema šanse da takav igrač bez poštenih priprema opet odigra onako kvalitetnu sezonu po pitanju obrane i skoka.

Međutim, u najgorem slučaju moguće je da se operacija pokaže neophodnom, a to pak znači da bi Wizardsi bez svog centra mogli biti cijelu godinu. I iako sistem Nenea smatra puno bitnijim igračem čak i u obrani (u napadu je Okafor potpuno nebitan i tu će bez njegovih cigli Wizardsi samo profitirati) i zato ne predviđa potpuni kolaps, Wizardsi bi od ove projicirane sedme obrane bez njega vrlo lako mogli pasti negdje do devetog-desetog mjesta, što bi im umanjilo i score za nekoliko pobjeda, a samim time i vjerojatno prekinulo snove o plasmanu u playoff.

Naime, problem nije u tome što neće biti Okafora koliko u tome što neće biti Okafora da uskoči kada ne bude Nenea, što će se neminovno dogoditi. Dakle, uračunamo li da će obrana Wizardsa biti katastrofalna u onih desetak utakmica koje će, a to je minimum koji treba pretpostaviti, odigrati bez Nenea i da Seraphin, usprkos tome što će gotovo sigurno imati puno bolju sezonu od lanjske u kojoj se praktički morao privikavati na novo tijelo, nije igrač koji može odraditi važniju rolu u sredini, očito je da Washington nema gdje nadoknaditi razliku. Vesely, Booker, Singleton i Harrington nisu igrači za ozbiljne role ni u jednom smjeru tako da nema šanse ni da eventualno bolji napadački učinak pod koševima sakrije slabiju obranu.

Dakle, opet se vraćamo na bekove i činjenicu da će morati napraviti popriličan skok u napadu da Wizardse održe iznad vode. Što nije nemoguće - Ariza kao stoper, Webster kao tricaš i Porter kao all-round talent mogu pomoći mladom udarnom dvojcu da u kombinaciji s Neneom digne napadački učinak, ali Wittman će tu imati itekako posla pronaći kombinacije koje drže vodu u oba smjera. Također, bekovska dubina je blago rečeno upitna – Maynor je back-up play najniže NBA kvalitete kojemu su nepotrebno dali dvije garantirane godine i koji pored sebe više neće imati Duranta da ga učini boljim u spot-up ulozi nego što jeste, a mislim da nitko nema pojma što je točno Temple (presing bek? combo-zujalica?).

Uglavnom, Wizardsi trebaju idealnu sezonu u svim linijama da naprave korak naprijed, a to će sudeći po svemu biti puno teže ostvariti nego što su mislili. Iako (eventualni) gubitak Okafora nije takva tragedija kakvih smo se nagledali zadnjih godina, u pitanju je još jedan nesretan slučaj koji dokazuje koliko je sreća presudan faktor u NBA i koliko je efekt domina brutalan.

PLUS

Wall je lani nakon povratka na parket povremeno djelovao fenomenalno, njegova brzina i općenito atleticizam su vanserijski, što rezultira lakoćom stvaranja viška što je pak najvažnija osobina playmakera. Selekcija šuta i kontrola lopte nisu na toj razini, ali, kada nauči ubaciti u brzinu manje što su s vremenom savladali i stilom slični Rose i Westbrook, Wall bi mogao isplivati iz kategorije nedorečenih talenata. Sve što mu je treba je konačno jedna zdrava sezona. U najgorem slučaju, čak i da ne uspije ikada zaokružiti svoju igru, Wizardsi u njemu imaju rasnu treću opciju u stilu Rajona Ronda, možda malo preskupu iz perspektive novog ugovora, ali i dalje korisnu.

Beal ima još veće potencijale da se razvije u all-star klasu jer osim atleticizma posjeduje i šutersko-kreatorski gen, a rookie Porter posjeduje IQ koji garantira dugo trajanje jednom kad se navikne na zakone fizike NBA košarke koji nisu ni malo slični onome što je do sada imao prilike igrati (kao i svi igrači koji više igraju glavom nego nogama, Porter će imati bolnije porođajne muke od vanserijskih atleta poput suigrača Walla i Beala, ali to ne znači da ih neće sjajno nadopuniti jednog dana - ne i ove sezone jer preskakanje trening kampa zbog ozljede i konkurencija na bokovima baš i ne obećavaju sjajan početak karijere).

Nene je također jedan od boljih visokih na Istoku, stoga je prava šteta što nećemo imati prilike gledati ovaj roster u rukama nekog drugog i malo kreativnijeg GM-a koji bi nizom tradeova (a ugovori Okafora i Arize dobar su mamac za početak) popunio rupe.

MINUS

Pitanja je opet više nego odgovora. Nisu li i Ariza i Okafora u novoj sezoni važniji kao mamci za neki novi trade nego članovi jezgre? I nije li dovođenje novih nedovoljno dobrih veterana s lošim ugovorima, a samo takve mogu dobiti za takav paket, nepotrebno? Opet, ako ih i puste da odšetaju na kraju sezone ne dobivaju ništa - samo s novim ogromnim ugovorom Walla i starim ogromnim ugovorom Nenea uz dodatak nepotrebno dugog midlevela za Webstera (i rookie ugovorima Beala i Portera), Wizardsi su dogodine na granici capa, dakle bez mogućnosti ozbiljnog pojačanja, s jezgrom kojoj nedostaje jedan rasni starter i poštena klupa da bi je kompletirali.

U sjeni problema s rosterom je i pitanje trenera koji nikada nije ulijevao povjerenje - nije li Randy Wittman u zadnjoj godini ugovora idealna žrtva u slučaju da se u sezonu još jednom uđe s novim nizom poraza? I nije li još jedna sezona bez playoffa nešto najbolje što im se može dogoditi jer bi to, barem se nadamo, trebalo značiti i kraj potrošenog Grunfelda u Washingtonu?

BOBCATS

NAPAD: 103.9 (23.)

OBRANA: 110.9 (30.)

RASPORED: 19.

SCORE: 29-53

THAT WAS THEN

Nakon možda i najgore sezone svih vremena u kojoj su na parkete poslali NBDL roster, Bobcatsi su lani napravili mali korak naprijed. Doduše, nije pretjerano reći da se nakon onakve katastrofe i nema kamo nego prema gore, a zahvaljujući Magicu i Sunsima koji su krenuli u agresivan rebuilding i Cavsima koji su se raspali zbog ozljeda i narušene atmosfere u svlačionici, barem nisu bili usamljeni u očajnoj prezentaciji košarke.

Trener Mike Dunlap trajao je samo jednu sezonu, ali je tijekom nje barem uspio igrače natjerati da se trude, ako već nisu bili dovoljno kvalitetni za nadigravati se, što je bio ogroman pomak naprijed nakon ere Silas. Talent je dakle i dalje bio daleko od NBA razine, posebice zbog toga što su pouzdani Sessions i Henderson propustili dosta utakmica, ali napredak Kembe Walkera kao strijelca, Biyomba kao blokera i skakača te solidna rookie sezona 19 godina mladog Kidd-Gilchrista bili su dobre vijesti.

Loše vijesti pak dovoljno opisuje svaki onaj napad koji je završio šutom za tri Byrona Mullensa (a bilo ih je 208, srećom tip se polomio i propustio pola sezone jer bi inače Bobcatsi vjerojatno teško prošli granicu od 20 pobjeda).

THIS IS NOW

Svjesni da od onako tankog rostera ni najsavršeniji sistem ne može stvoriti ozbiljnu momčad, Jordan i Cho bacili su se na hvatanje talenta. Momčadi njihove reputacije obično imaju užasne probleme kod privlačenja kvalitetnih slobodnih igrača, ali, uz malu podršku agenta i nešto više garantiranih dolara, uspjeli su dovesti Jeffersona, definitivno jednog od zanimljivijih igrača na tržištu.

Big Al ne garantira playoff kao što uostalom nije ni u ranijim momčadima kojih je bio dio – njegova igra ima previše rupa, posebice u obrani, da bi bio franšizni igrač usprkos sjajnom napadačkom repertoaru – ali je konačno opcija oko koje se može posložiti NBA napad.

Draftanjem još jednog šljakera u Zelleru posložili su potencijalno opasnu petorku u kojoj će Big Al i Walker biti zaduženi za kreaciju, Henderson za podršku, a dva klinca za non-stop energiju i kretanje. Novi trener Clifford dolazi iz škole braće Van Gundy, dakle itekako dobro zna posložiti unutar-van napad i pronaći role starterima u pokretnom napadu bez izrazito dominantnog vanjskog igrača. Walker je previše combo da bi bio klasa, swingmani im baš i nisu opasni s perimetra (a i to je blago rečeno u slučaju Gilchrista) osim ako zaboravljeni Gordon povremenim šuterskim eksplozijama ne podsjeti na stare dane, ali u pravim rukama i u pravom sistemu ovo može biti zanimljiv napad.

Naravno, ni sve kretanje bez lopte i kruženje loptom nisu dovoljni ako nemate rasnih šutera, slashera i uopće kreativaca, ali Bobcatsi bi od svakog segmenta mogli imati taman koliko treba za ostvariti prosječne napadačke učinke – uz spomenutu petorku koja bi trebala nositi najveći teret, jezgru čine dokazano pouzdani back-up play Sessions, potencijalni 3&D as Taylor i borbeni dvojac McRoberts-Biyombo pod košem, dakle i dalje ne previše uvjerljiv roster, ali definitivno s glavom i repom.

Ono zbog čega će ipak teško uhvatiti magičnu granicu od 30 pobjeda je obrana, koja i dalje ostaje katastrofalna. MKG i Taylor stasavaju kao stoperi, a Biyombo je definitivno iskoristiv kao bloker, ali sve je to premalo kada bazirate zadnju liniju na rookieu Zelleru i presporom i premekanom centru poput Jeffersona koji nikada nije i neće trošiti energiju u defanzivi. S rasnim i pokretnim visokim poput Favorsa moglo ga se sakriti, ali Bobcatsi takvoga nemaju – istina, potrošili su pick na Biyomba nadajući se da u njemu dobivaju novog Ibaku, ali tako je to s draftom, često se pokaže da je pretpostavka majka svih zajeba.

Uglavnom, idu naprijed, udaraju postavke momčadi koja bi uz pomoć idealnog spleta okolnosti za godinu dana mogla konkurirati i za playoff, ali što je najvažnije, još se nisu isključili ni iz lova na talent ili potencijalnih trade kombinacija. S ovom razinom koju im sistem projicira i dalje će imati ogromne šanse za uhvatiti top 5 pick, dok će dogodine brisanjem Gordona iz knjiga opet imati šanse hvatati igrača Jeffersonova ranga. Dakle, razloga za budući optimizam ima, a ima ga i za trenutni, što je nevjerojatna promjena u odnosu na zadnje tri otužne sezone.

PLUS

Navijači više neće morati nositi kartonske vrećice na glavi.

MINUS

To što konačno imaju solidnu jezgru, ne znači da će uglavnom igrati solidnu košarku. Već smo rekli da obranu ne može spasiti ništa, ali budu li još jednom među pet najgorih momčadi lige i po postotku šuta za tri i po ubačenim tricama, napad bi im mogao štekati češće nego očekuju. Jefferson će sigurno privlačiti udvajanja i bacati povratne, ali cutovi Gilchrista i Hendersona neće biti dovoljni, trebat će zabiti i poneku tricu. To pak otvara vrata minutama za Gordona koji više nije u stanju čuvati ni stolicu - možete zamisliti koji će to horror biti nađe li se ikada u paru s Jeffersonom na parketu.

MAGIC

NAPAD: 101.7 (29.)

OBRANA: 109.4 (25.)

RASPORED: 17.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Prekidom s Howardom u Orlandu su okrenuli novu stranicu, odlučivši se za rebuilding do temelja, izabravši upitan mladi potencijal (Vučević, Harkless) i limitirane veterane (Afflalo, Harrington) radije nego nekakve pokušaje da oko preostale jezgre (Nelson, Turkoglu, Redick, Davis) i potencijalnih pojačanja (Iguodala, Bynum) grade novu momčad upitnog plafona.

Novi trener Vaughn tako je imao zadatak prije svega naučiti mlade igrače disciplini i zakonima NBA igre, što je njihovu sezonu pretvorilo praktički u školu u kojoj za penziće nije bilo mjesta. Stoga su Turkoglu i Harrington pauzirali sezonu zbog ozljeda, Redick je trejdan u Buckse koji su bili dovoljno dragi za par mjeseci posudbe dati čak dva mlada igrača čiji plafon tek treba odrediti (Lamb i Harris), a Nelson, Davis i Afflalo igrali su ulogu mentora, jasno uz vlastite pauze kako bi što bolje sanirali ozljede (Afflalo je propustio 18 utakmica, Nelson 26, a Davis čak 48).

Vaughnov dječji vrtić tako je još dobro i prošao, držeći se disciplinirane igre u obrani i kvalitetnog skoka, usput promovirajući Vučevića i Harklessa u potencijalne startere i donoseći trenutke izuzetne lucidnosti Nicholsona i Harrisa. Problem je samo što među svima njima nema takvog talenta oko kojega možeš početi slagati jezgru, radi se uglavnom o igračima koji mogu solidno odraditi sporedne role, što znači da ovaj rebuilding još zapravo nije ni počeo.

THIS IS NOW

Slabi draft nije donio previše izbora, ali u Orlandu su zadovoljni s Oladipom čija all-round igra ima potencijala izrasti do ranga druge ili treće opcije. U početku ga namjeravaju čak koristiti i kao playa, dijelom da izbruse kreativne instinkte jer bi stvarno bila šteta da čovjek takvog prvog koraka i takve eksplozivnosti ostane zarobljen u 3&D roli, a dijelom i zato što nakon Nelson opet nemaju riješenja na jedinici (prevedeno – ponovno bi tijekom sezone mogli posegnuti za novim Udrihom, samo da nađu čovjeka koji može prenijeti loptu bez da mu ispadne u aut i zavrtiti pick & roll).

I to je manje-više to. Dok čekaju još jedan draft nadaju se da će povratak Davisa i dovođenje žilavog Maxiella malo pojačati obranu, kao i da će napadački napredak mladih visokih poslužiti za nešto učinkovitiji napad. Relno, svi ti pomaci toliko su minimalni da nisu ni bitni, važno je samo da nitko ne napravi korak nazad, a cilj je ionako još par sezona skupljati talent i zadržati fleksibilnost.

Osim promatranja Oladipa, uprava Magica tako će se prvenstveno baviti pokušajima da negdje pošalje Afflala i, osim ponekog picka ili mladog igrača, zauzvrat oslobodi još poneku milju kako bi dogodine mogli raspolagati s prvim ozbiljnijim ciframa za uključiti se u lov na slobodne igrače. Ako budu imali sreće, s top 5 pickom dogodine, potpisom all-star klase (a znamo da svi vole igrati na Floridi) i opcijom da ove talente tipa Nicholson, Harris, Vučević pretvore u dokazanog veterana u suradnji s nekom momčadi koja je došla do zida, u Orlandu bi se vrlo brzo mogli vratiti među žive. U najgorem slučaju pak čekat će još jednu godinu kada će, nakon još jednog lutrijskog picka, imati više od pola salary capa slobodno.

PLUS

Vaughn će i dalje koristiti širinu unutarnje linije da brani reket i kontrolira skok, ali s Oladipom kao bekom konačno će si moći dozvoliti i rizik povremenog presinga, što bi trebalo rezultirati i nešto bržom igrom, naravno i s više koševa iz tranzicije, obzirom da su lani bili nedopustivo slabi u ovim segmentima igre (naravno, to nas opet vraća na poziciju playa - kako trčati kada nitko ne može povući kontru?) - mlade momčadi moraju trčati, a posebice moraju trčati ako nemaju kreativce koji uvijek mogu nešto smisliti u postavljenim napadima.

MINUS

Potpis Maxiella donekle je razumljiv, iako su krcati pod košem njegovi mišići čuvat će leđa klincima ako Davis ne bude spreman, ali potpisivanje Ronniea Pricea pored svih dostupnih mladih, starih ili fiktivnih playeva koji su ikada igrali košarku stvarno im nije trebalo. Na bekovima su i dalje toliko tanki da na napredak mogu zaboraviti čak i ako Oladipo nadmaši sva očekivanja igrajući van pozicije, a jednu ozbiljniju ozljedu Nelsona su udaljeni od novog potopa. Ali, kad njih nije briga, zašto bi se mi uzrujavali?

12Oct/120

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Iako je malo blesavo govoriti o značajnom napretku u kontekstu momčadi koju je godinu ranije od naslova dijelila samo činjenica da je Dallas u svom šuterskom savršenstvu bio jedan od najmanje očekivanih prvaka u povijesti NBA, Miami je neosporno igrao bolju košarku u odnosu na prvu sezonu, kada su uglavnom letjeli na fizikalijama svojih zvijezda. Za razliku od prvog izdanja, Heat je odustao od izolacija kao osnovnog oružja u napadu, posvetivši se stavljanju Jamesa i Wadea u izrađene spot up situacije oko linije trice iz kojih su dva najkreativnija swingmana u ligi mogla birati između ulaza, asista i šuta. Uz puno više kretanja suigrača i lopte, još jedna bitna stavka novog napada Heata bila je zabrana potezanja izolacijskih trica Wadeu i Jamesu, a dodatnu učinkovitost donijelo je i to što je LeBron konačno trećinu lopti realizirao u post up situacijama. Ok, njegov skok-šut unazad s lijevog bloka nije baš najidealniji šut kojega možete uzeti u blizini obruča, ali je opet učinkovitije rješenje od dizanja na skok-šut s poludistance dok ti je nečija ruka na licu.

Playoff je pak pokazao da sva kvaliteta obrane i izbrušenost napada nisu dovoljni pored sakate rotacije. Indiana i Boston su bili vrlo blizu skidanju skalpa zvijezdama Miamia koje su, ostavši bez Bosha na startu doigravanja, postale još ranjivije. Ali, pokazalo se i to da ekstra talent može nadoknaditi sve mane, što su zorno ilustrirali Wade i James u krucijalnoj utakmici broj 4 protiv Pacersa (zabili 70 poena u 55% šuta, 2-2 za trice, 27 skokova, 15 asista i 4 blokade), odnosno James protiv Celticsa u, ruku na srce, najvažnijoj utakmici karijere. Da je Heat izgubio utakmicu broj 6 u Bostonu, svijet kakav danas poznajemo, svijet u kojem je Jamesa najnormalnije staviti u istu rečenicu s Jordanom, bio bi drugačije mjesto. Heat, naravno, nije izgubio jer je James, u maniri svojstvenoj samo velikanima poput Abdul-Jabbara, Big O-a, Magica ili Birda, zasuo Celticse s 45 poena uz 73% šuta, pri tome uhvativši 15 skokova, tako i simbolično obilježivši godinu u kojoj je osvojio prsten, olimpijsko zlato i titulu MVP-a.

Osim kao nešto što će se prepričavati dok je lige, utakmica broj 6 je bila bitna i zbog toga što se radilo o prvoj pobjedi nove postave Heata s Jamesom i Battierom kao hibridnim krilnim centrom, što je Spoelstrin izum na račun kojega je Miami kasnije prošetao do naslova. Utakmicu ranije Heat je po prvi put u sezoni startao bez dva klasična visoka, izgubili su je, ali pri tome su odigrali dovoljno dobro da je Spoelstra produžio eksperiment i za sljedeći susret u Bostonu. Uslijedile su dvije lagane pobjede protiv Celtics i četiri nešto teže protiv Thundera, ali score od 6-2 ne ostavlja mjesta sumnji kako se radilo o jednom sjajnom trenerskom potezu u sezoni u kojoj ih nije bilo previše kada je Heat u pitanju.

THIS IS NOW:

Prije godinu dana bio je običaj podcjenjivati ih, a sada bi moglo preći u naviku precjenjivati ih. Iako se bez sumnje radi o prvim favoritima za naslov, posebice sada kada imaju potreban know how i srce prvaka (i Allena iza linije za tri), ne treba smetnuti s uma kako Heat i dalje ima problema sa širinom rotacije i tankim izborom igrača pod košem. Uostalom, do finalne serije protiv Thundera, Spoelstra nije ni znao svoju startnu petorku. Za očekivati je da ove godine nastavi sa samo jednim klasičnim visokim i nekom kombinacijom hibridnih igrača na četvorci (James i Battier sada imaju podršku u Rashardu Lewisu koji možda jeste gotov igrač, ali, indikativno, upravo je on jedan od revolucionara pozicije zadnjih godina), što bi napad i dalje trebalo držati podmazanim. James i Wade sada itekako znaju kako treba igrati u novom sistemu, a dodatak Allena dodatno će im olakšati život jer sada Bosh neće biti jedini igrač koji im može raširiti reket za kreaciju.

Uostalom, Istok je slabiji nego lani – nema Bullsa i nema Dwighta, a to su bile jedine dvije sile koje su im znale stati na put zadnje dvije godine. Naime, Heat čak ni s dva visoka nije mogao kontrolirati skok kako treba, što su posebice sjajno koristili Bullsi sa svojim agresivnim hvatanjem odbijanaca u napadu. Prelazak na nižu postavu sigurno ne bi pomogao Heatu da taj problem sakrije. Međutim, kako bez Rosea Bullsi nemaju vatre u napadu, taj detalj teško da će biti presudan. Dwight pak možda bude problem naiđu li na Lakerse u Finalu, jer bi za zaustaviti njega Spoelstra vrlo vjerojatno morao odustati od novog stila igre i dati više minuta minus napadačima poput Haslema ili Anthonya.

Bacimo li pogled na konkurenciju, jasno je kako Thunder nema šanse suprostaviti se Heatu dok god James i Wade fizički dominiraju nad Durantom i Hardenom. Čak i da Brooks odustane od sulude potrebe za drvom poput Perkinsa na parketu, potrebe zbog koje ih je Heat skoro pomeo, činjenica da bi Miami dobio dva ključna individualna dvoboja presudila bi njima u korist. S Dwightom pak ne bi imali taj luksuz jer Howard je jedno od rijetkih stvorenja na planeti pored kojega James ne predstavlja fizičku prijetnju. Spursi imaju jedan dobar adut kojim se mogu suprotstaviti Heatu, a to je kretanje lopte i šut iz vana, ali više nisu na defanzivnoj razini da ih smatramo ozbiljnim izazivačima.

Što me opet vraća na Bullse i tragediju zvanu Roseova ozljeda. Ne samo da smo ostali uskraćeni za gledanje jednog superstara u naponu snage, već smo ostali i bez jednog od najtvrđih rivalstava u ligi. Već smo spomenuli napadački skok zbog kojega Chicago uvijek ima šansu protiv Heata, ali ništa manje nezgodna za obranu Miamia nije ni sklonost Bullsa kruženju lopte po perimetru. Bullsi su bili treća momčad lige po ubačenim tricama i treća po asistiranim koševima, a najslabiji dio Heatove obrane upravo je pokrivanje prostora na perimetru. Naime, u konstantnom pomaganju, udvajanju i zatvaranju kako bi zaštitili reket i spriječili lagane koševe (a što sve proizlazi iz manjka čuvara obruča u sredini), igrači Miamia uvijek ostave nekoga samog na šutu. Obična NBA momčad, koja ne teži dodatnom pasu, teško može eksploatirati takvu manu, ali, ekipe poput Bullsa ili Spursa, kojima je dodatni pas temelj napada, često dolaze do otvorenih šuteva u takvim situacijama, što je još jedan faktor zbog kojega su upravo Bullsi bili najveća prijetnja Heatu. Danas praktički sve ostaje samo na Dwightu i tome koliko može dominirati kao skakač i obrambeni igrač te tako naškoditi učinkovitosti Heata na oba kraja parketa.

PLUS:

Dolazak Allena će jednu od najboljih spot-up momčadi u ligi pretvoriti u još opasniju. Sada će uz Jamesov i Wadeov triple-threat talent loptu licem košu primati i najbolji tricaš svih vremena. I to uglavnom sam na šutu. U kutu. Kako je napad Miamia lani konačno odustao od gomile izolacije i kako su počeli sve bolje miksati koševe iz post situacija, učinkovitost je skočila do neba, ali loša šuterska sezona Battiera i pola sezone slomljeni Miller često su im napad ostavljali bez trice koja bi dodatno raširila reket za dva kreatora. Uz Allena takve suše se ne bi trebale događati.

MINUS:

Lani su se provukli usprkos ozljedama i tankoj rotaciji, a nešto slično ih čeka i ove sezone. Kada imaš tako malenu marginu za pogrešku, teško je smatrati te potencijalnom dinastijom. Čak i ako budu imali više sreće s ozljedama i ne ostanu bez Bosha u krucijalnim utakmicama, pitanje je kako će se Dwyane Wade oporaviti od zahvata na koljenu. Obzirom na njegove godine i stil igre, postoji šansa da je ono izdanje protiv Pacersa bio zadnji klasični Wadeov moment kojega smo imali prilike gledati. Jasno, čovjek je dovoljno svestran da pomogne i u roli Pippena koju je sjajno odradio u Finalu, ali njegov učinak u napadu na visokoj razini bitan je i zbog odmaranja Jamesa tijekom sezone, a ne samo zbog gomilanja brojki i pobjeda. U svakom slučaju, bude li Wade i dalje Wade, izbjegnu li ozbiljnije ozljede uže rotacije i odrade li svi ovi veterani ono što se od njih očekuje, nema razloga da ovogodišnje izdanje Heata ne bude bolje čak i od šampionskog.

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Ostavši bez Horforda nakon samo 11 utakmica, Hawksi su djelovali osuđeni na grčevitu borbu za playoff. Ipak, do nikakvog značajnijeg pada nije došlo jer je Josh Smith obrambeno i skakački odigrao sezonu života, a Larry Drew je istovremeno završio s tranformacijom jednog sporog, izolacijskog napada pod Woodsonom u nesebičnu i rastrčanu šutersku družinu. Joe Johnson je oživio lišen potrebe da kreira za sve uživajući u novoj spot-up ulozi, pridruživši se u razigravanju Smithu i Teagueu koji se nametnuo kao pouzdana slash opcija. Šuterski su bili u gornjoj trećini lige, tricaški u 5 najboljih momčadi i sve to usprkos tome što je Smith i dalje nastavljao potezati svoje nepotrebne duge dvojke.

Uz relativno pouzdan napad, Hawksi su prezentirali i jednu od boljih obrana, posebice na vanjskim pozicijama. Johnsonova dužina i snaga nastavili su biti problem većini šutera u ligi, a sličnu prepreku predstavljao je i Marvin Williams sa svojim rasponom ruku na drugom boku. Teagueova brzina i Smithova spretnost (posebice za viskog igrača) bili su korisni i u tranziciji i u branjenju pick igre, a sve to dobro je osjetio Boston u prvoj rundi doigravanja u kojoj su dvije utakmice završile s razlikom od jednog posjeda lopte, a još tri s razlikom koja se mogla stići u dva napada. Da je Horford bio spreman od početka, umjesto što se spustio usred serije kao podobranac, tko zna bi li Celticsi uopće došli u priliku izazvati Heat.

THIS IS NOW:

Horford se vraća, ali Hawksi su ostali bez dva udarna čovjeka na boku, Johnsona i Williamsa. Obzirom da Horford ima osjećaj za asist ravan ostatku lanjske jezgre, nesebičnost i kruženje lopte i dalje bi trebali ostati obilježje Hawksa, dok će dolazak cijelog niza sjajnih šutera vjerojatno i poboljšati tricašku učinkovitost s bokova. Međutim, bez dužine Johnsona i Williamsa, njihova obrana bit će puno ranjivija i možemo sa sigurnošću očekivati da će doživjeti pad. Sad, hoće li taj pad biti takav da ga nešto bolji napad neće moći sakriti, na to će odgovor dati vrijeme.

Činjenica je kako u Devinu Harrisu i Lou Williamsu imaju dodatne kreatore koji ulazima mogu razbiti obranu, od čega bi dodatno trebali profitirati Korver i Morrow. Prihvate li sve pridošlice Drewov sistem kruženja lopte i uspije li Drew raspodijeliti minute tako da svi budu zadovoljni i da momčad od toga profitira, odlazak do jučer nezamjenjivog Johnsona u napadu neće se ni osjetiti. Ali, obrambeni balans zahtijevat će nekakve neželjene poteze.

Naime, i Korver i Morrow mogu biti solidni braniči ako pored sebe imaju čovjeka koji je u stanju preuzeti najopasnijeg protivničkog swingmana, ali sami protiv vhrunskog talenta neće se dobro provesti. To prevedeno znači da bi više minuta nego treba mogao dobiti DeShawn Stevenson koji jedini odgovara opisu obrambenog specijalista. Jasno, radi se o tipičnom žrtvovanju napada za obranu, ali dok ne zamijene jednog od bekova viška za bočnog stopera (Harris kao back-up play je nepotreban pored Teaguea i Williamsa kao šestog čovjeka), samo im žrtvovanje i preostaje.

Dobra je vijest da će Danny Ferry vjerojatno vrlo brzo poduzeti nešto kako bi sredio trenutni nedostaka balansa rotacije, dok će istovremeno paziti da Hawksi ostanu dovoljno financijski fleksibilni. Naime, iako je Smith izrazio želju da produži s Atlantom, a rok za to je do kraja mjeseca, Ferry tu temu jasno i glasno ostavlja otvorenom do ljeta, svjestan da dodatnu godinu koju Smithu može ponuditi Atlanta ne može nadmašiti nitko. Odgađanjem novog ugovora Ferry traži dokaz da lanjska Smithova sezona nije bila slučajna, usput ga držeći u izlogu kao potencijalni mamac za nastavak rebuildinga. Koji ne bi bio ni upola primamljiv da dolazi s masnim višegodišnjim ugovorom umjesto s ovom jednom preostalom godinom.

PLUS:

Zanimljiva kombinacija kreativnih visokih igrača i sjajnih šutera uokolo trebala bi ih učiniti atraktivnom momčadi, a Lou Williams kao alfa i omega druge postave imat će prilike vrlo brzo natjerati sve navijače da zaborave na dane Jamala Crawforda i njegovo 1 na 5 haklanje. Uspiju li Hawksi stvarno izboriti top 3 poziciju na Istoku koju im prognozira IOR, Williams će vjerojatno biti najveća konkurencija Jamesu Hardenu i Ginobiliu za najboljeg šestog igrača.

MINUS:

Rotacija je na papiru dobra, višak kvalitetnih košarkaša ne bi smio biti minus, ali postoji problem raspodjele minuta. Dok je pod košem manje-više sve jasno, s Horfordom i Smithom kao starterima te Zazom kao klasičnim garbage manom i enforcerom koji će biti prvi čovjek s klupe, krila i bekovi previše su slični da bi imali jasnu podjelu uloga. Posebice će biti zanimljivo vidjeti kako Drew misli koristiti Williamsa. Naime, bude li ga koristio isključivo kao dvojku, to znači da će ili Morrow ili Korver biti drugi bočni, a to pak dodatno smanjuje kvalitetu obrane. Dati mu dio minuta na jedinici, znači ostaviti manje prostora Teagueu i Harrisu. Eventualno korištenje Stevensona radi balansa koštat će napad.

Tu je i opcija igranja sa Smithom na trojci te Horfordom i Zazom pod košem, ali to je prvenstveno zanimljiva povremena formacija koja bi se trebala čuvati za specijalne prigode. Smith na boku samo bi dodatno težio šutu, a to bi uništavalo učinkovitost najvećeg oružja Hawksa – zabijanja iz vana. Koje je neophodno jer Hawksi nisu briljantni u postizanju lakih koševa. Doduše, Williams iznuđuje slobodna bacanja u serijama i u ovoj fazi karijere radi to bolje od ostarjelog Johnsona koji je zadnjih godina ionako sve više izbjegavao ulaze, ali teško će jedan čovjek toliko popraviti učinak u tranziciji i s linije da bi anulirao eventualno blijedo šutersko izdanje.

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Wizardsi su iskoristili godinu za odraditi čistilište, iako je na trenutke sve skupa više izgledalo kao pakao. John Wall je playmakerski imao istu sezonu kao i godinu ranije, dok je šuterski čak bio i gori, ali stvari su se i za njega popravile kada su konačno makli Flipa Saundersa (koji tu očito nije želio biti) i kada su doveli Nenea. Točnije, obzirom da je Nene odigrao tek 11 utakmica prije nego su ga stavili na led zbog ozljede, bolje je reći da su se stvari popravile kada su iz svlačionice odstranili McGeea, Younga i kada su rekli Blatcheu da uzme slobodno do kraja sezone.

Iako nisu imali talenta da zaigraju ozbiljnu košarku, Wizardsi su se pod Wittmanom barem počeli truditi, što je definitivno korak naprijed. Inače, o jednom od najgorih napada lige nema se previše toga za reći. Sve se vrtilo oko Walla i njegovih odluka nakon pick igre, u čemu su bili očajni jer do Nenea praktički nije bilo razloga da se obrane koncentriraju na ikoga osim na Walla. Jedino što je funkcioniralo u napadu bila je tranzicija, što je opet zasluga Wallove brzine s loptom, dok je obrana bila nešto bolja. I tu se opet uočava Wallova važnost, od sjajnog pritiska na loptu do izvrsnih reakcija u preuzimanjima, nositelj igre Wizardsa iskazao je barem fizikalije potrebne da opravda etiketu potencijalnog franšiznog igrača.

THIS IS NOW:

Treća sezona i nešto bolji suigrači trebali bi konačno pomoći Wallu da su pridruži playmakerskoj kremi lige, iako svježa ozljeda koljena ne izgleda kao idealan početak. Napadački će Wizardsi svakako biti opasniji dok god je Nene na parketu jer dva na dva igra njega i Walla trebala bi postati osnova novog napada. Ariza će uz obranu na boku dodatno pomoći i u tranziciji, ali upitno je mogu li on i rookie Beal dovoljno poboljšati najgori dio napada, a taj je vanjski šut. Wizardsi su bili među tri najgore momčadi po trici prošle sezone, a ni u novoj pomak naprijed neće biti prevelik.

Naravno, osim što je Wall konačno postavljen kao prvo ime i što su se riješili svih viškova, priča sezone za Wizardse je riskiranje s veteranskim pojačanjima. Ariza i Okafor daju im dva iskoristiva igrača u rotaciji, ali cijena za njih je previsoka, ne toliko zbog očitih financijskih razloga, koliko zbog zakrčenosti salary capa koja će spriječiti Wizardse u eventualnim transakcijama tijekom dvije sezone. Eventualni prostor koji bi im ostao da su jednostavno otpustili Lewisa mogao je rezultirati dovođenjem igrača koji bi bio prirodnija opcija uz mladog Walla od dvojca koji je već odigrao svoje najbolje utakmice.

I dok u široj slici Ariza i Okafor nemaju pretjerano značajne uloge osim kao ugovori koji se u daljoj budućnosti mogu eventualno pretvoriti u nekakvu novu vrijednost, čak ni u užoj neće donijeti bitniju korist. Teoretski, Ariza kao stoper na boku i Okafor kao čuvar reketa trebali bi sasvim solidno nadopuniti Wallov atleticizam u obrani, ali problem nastaje u praksi, posebice u napadu. Naime, teško je očekivati kemiju između Wallovih povratnih i Arizinog šuta kada ovaj u karijeri trice gađa 30%. Još je teže očekivati da Nene i Okafor mogu funkcionirati kao par visokih, posebice obzirom na sklonost Wizardsa tranziciji. Dva teška visoka koja se najbolje snalaze u ulozi centra definitivno nisu stabilan temelj u ligi u kojoj su na cijeni brzina i poziciona fleksibilnost u napadu, odnosno pokrivanje što više pozicija i prostora u obrani. Za očekivati je da Okafor bude preskupi back-up centar, a, uostalom, limitirana minutaža mu najbolje i odgovara obzirom na sve manje uočljive vještine na oba kraja parketa.

PLUS:

Mogućnost da Wall napravi skok u trećoj godini te da se istovremeno Beal potvrdi kao novi sjajni all-round bek šuter u rangu Hardena ili Gordona važnija je za ovu franšizu od skromnog napretka u pogledu omjera pobjeda i poraza. A ta mogućnost nije mala.

MINUS:

Recimo, puno je veća od mogućnosti da Nene ostane u komadu tijekom cijele sezone ili uopće odradi svoj bahati ugovor do kraja. Ili od mogućnosti da Okafor u 30-oj nakon svih ozljeda dobije nazad dio skočnosti i brzine. Ili da Ariza počne zabijati trice takvim postotkom da se može nametnuti kao prava 3&D opcija. Dok Wall i Beal budu pokušavali zaigrati svoju najbolju košarku, okruživat će ih suigrači koji su danas u fazama karijere kada njihovo ime na dresu nosi puno veću vrijednost od učinka na parketu, što je tek malo manje blesava kombinacija od okruženosti stvarnim blesavim tipovima poput JaValea ili Blatchea.

ORLANDO

THAT WAS THEN:

U svom zadnjem pokušaju, osovina Howard-Van Gundy lakoćom se prošetala do playoffa usprkos nešto slabijoj Dwightovoj sezoni nego što smo navikli i usprkos ne baš funkcionalnom stanju u svlačionici - teško je i zamisliti kako je to kada vam se trener i najvažniji igrač nađu u totalnom raskoraku s pogledima na svijet koji ih okružuje. Napad Orlanda smjestio se u prosječnost, jedino što ga je dizalo iz sivila bila je tricaška rapsodija koju je predvodio Ryan Anderson. S druge strane, činjenica da su bili najgora momčad u ligi s linije zahvaljujući Dwightu (s 60% pao ispod 50%) nije im omogućila veći skok (koliko je Dwightova mentalna odsutnost u kombinaciji s načetim leđima bila tragična dodatno naglašava činjenica što je Magic bio najgori u ligi usprkos dvojici fenomenalnih izvođača slobodnih poput Andersona i Reddicka koji su obojica bili u top 10 po preciznosti).

Ista stvar bila je i s obranom, gdje su Dwightovo kretanje i posebice blokerski učinak dodatno naglašavali da mu ni glava ni leđa nisu na mjestu. Pad s pozicije jedne od najboljih obrana u prosječnost osudio je Magic na ulogu playoff prolaznika, a raniji kraj sezone za Dwighta zbog ozljede leđa te davanje njegovih minuta Big Babyu, tu ulogu su dodatno obezvrijedili. Zamijena jednog od 5 najboljih igrača u ligi čovjekom čiji učinak možete pronaći jednim telefonskim pozivom, obilježilo je tako kraj sezone, ali i jednog uspješnog razdoblja za franšizu.

THIS IS NOW:

Nema Dwighta, Van Gundya, a ni Andersona, dakle rebuilding je potpun već u startu. Priča ljeta je svakako loš ulov Magica što se tiče budućih pickova i posebice što se tiče ugovora koje su dobili zauzvrat (nisu uštedjeli ništa), ali, ako vam je cilj biti što gori, onda će svi ti loši potezi samo pomoći. Ipak, čak ni u situaciji totalne pasivnosti ne možemo ostati slijepi na činjenicu da novi GM Rob Hennigan nije uz Dwighta pokušao vezati barem ugovor Big Babya, koji je, kraj svih loših poteza bivše uprave, bio možda i najgori.

Rookie trener Jacque Vaughn na raspolaganju ima solidnu jezgru veterana koja se neće tek tako predati i koja će svaku večer izaći na parket s namjerom da odradi posao. Samo, pitanje je koliko će u kontekstu rebuildinga i lova na što bolju draft poziciju Nelsonu, Redicku, Afflalu i Ayonu biti dozvoljeno da se natječu, a koliko će prevagnuti šira slika u kojoj će značajne minute dobiti i mlađi igrači koji se tek moraju dokazati. Na kraju krajeva, svi ovi veterani uopće nisu bitni za budućnost i vrlo je izvjesno kako će dio njih tijekom sezone promijeniti sredinu.

PLUS:

Eventualno bi dobra stvar mogla biti ako neki od mladih igrača poput Nicholsona, Harklessa ili Vučevića nadmaši očekivanja i nametne se kao prvi komadić buduće jezgre. Osim toga, Orlando jednostavno nije u situaciji da mu plus išta znači, dobre igre pri ovakvom totalnom rušenju dobrodošle su kao Stan Van Gundy. Ukratko, što manje pluseva, to će Hennigan biti zadovoljniji.

MINUS:

Produživanje ugovora s Nelsonom na dvije sezone jasno govori koliki vremenski rok su u Orlandu sebi dali da budu grozni. Naime, 2014. konačno odlaze Turkoglu i Quentin Richardson, a Nelson i Harrington nemaju garantirane gaže, što bi značilo da će Magic tada biti bogatiji za minimalno svoja dva visoka lutrijska picka i 30 milja prostora na salary capu. Dvije bačene godine u principu i nisu puno iz kuta strategije, iako će ostaviti traga na tržišnu vrijednost franšize.

S druge strane, ovakav totalni rebuilding u stanju je donijeti izuzetne povrate (ne zaboravimo da slobodni igrači vole Floridu, njenu klimu kao i porezne zakone) i svakako je bolja opcija od neodlučnosti i osrednjosti kojom su krenuli npr. jedni Sunsi, čiji GM priča o tome kako će pokušati pronači novoga Nasha bez da postanu grozni nesvjestan da su već grozni i da nikakve razlike nema izgubili 55 ili 50 utakmica. Uglavnom, ako već možemo stvar spinati do te mjere da ni gomile poraza ne moraju nužno biti minus, onda je minus svakako činjenica da će netko gledati Big Babya kako ispaljuje cigle. Ja tu namjeru nemam - obzirom da nema mladih igrača ni jezgre koja se razvija, valjan razlog za gledati Magic na League Passu jednostavno ne postoji.

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Rich Cho u svojoj je prvoj sezoni kao GM Bobcatsa okupio NBDL roster koji je, prezentiravši jednu od najgorih sezona ikada, došao do možda prvog pravog ulova na draftu u povijesti franšize. Jer, dosadašnji izbori Bobcatsa nisu ostavili nikakvog značajnijeg traga, a kako se radi o klubu koji postoji tek 8 sezona, neće nam oduzeti previše vremena da se lagano osvrnemo na sve njihove promašaje:

- 2004. biraju Emeku Okafora koji je danas rotacijski igrač, to i nije bio loš potez obzirom da je tada Okafor smatran najboljim NCAA visokim igračem i da je u rookie sezoni odradio dobar posao
- 2005. troše dva lutrijska picka na Feltona i Seana Maya, prvi je osrednji playmaker sklon debljanju, drugi je izvan lige bez šansi za povratak
- 2006. biraju Adama Morrisona trećim pickom što je popriličan flop obzirom da je Morrison, po vlastitim riječima, pred mirovinom zbog nesposobnosti da se nametne kao NBA igrač
-2007. trejdaju lutrijski pick prve runde za veterana Jasona Richardsona kojega se ubrzo riješavaju
- 2008. troše još jedan lutrijski pick na osrednjeg playmakera, ovaj put Augustina koji od ovog ljeta više nije u klubu
- 2009. draftaju solidnog igrača zadatka u Geraldu Hendersonu
- 2010. nisu imali lutrijski pick jer su ga poslali još ranije u Denver za prava na Alexa Ajincu koji se valjda danas ni sam ne sjeća da je ikada igrao u NBA (kasnije je taj pick pretvoren u Lukea Babbita od strane Blazersa)
- 2011. opet biraju minijaturnog combo-beka u lutriji, ovaj put radi se o Kembi Walkeru, kao i u slučaju Feltona i Augustina solidnom igraču, međutim takvih je puno tržište

I konačno dolazimo do 2012. i izbora Michaela Kidd-Gilchrista, all-round majstora koji ima potencijala postati nositelj kakvog ova franšiza nije imala još od prvih par sezona Okafora. Umjesto izbora zvučnog NCAA imena tipa Harrison Barnes ili Thomas Robinson, za koje je teško predvidjeti kako će se snaći u NBA vodama, Catsi su konačno igrali na sigurno vodeći se NBA potencijalom umjesto NCAA pedigreom - MKG posjeduje obrambene kvalitete i atleticizam na koje se uvijek može dočekati, a nakon ovoliko kikseva upravo je ta sigurnost ono što je trebalo Bobcatsima.

Osim o ulovu na draftu, što se još može reći o sezoni kakvu su imali Bobcatsi i nesposobnosti koju je ovaj roster prezentirao u svim segmentima igre, bivajući uvjerljivo zadnji u svakoj relevantnoj statističkoj kategoriji?

THIS IS NOW:

Ulazak MKG-a u klub, dovođenje trenera koji je potvrđen kao stručnjak za obranu te potpis nekoliko veterana koji bi trebali ojačati rotaciju pod košem, Bobcatse stavlja u nešto bolji kontekst od lanjskog, ali ne previše. I dalje imaju uvjerljivo najgori roster u ligi, s užom rotacijom koja teško da broji 8 korisnih NBA igrača, o stupnjevima korisnosti da ne pričamo - ovdje nema ni treće opcija, a kamoli prve ili druge. Međutim, već iduće sezone njihova financijska situacija postaje znatno povoljnija nakon što se riješe svih ostataka prethodnog režima, a od 2014. ova franšiza bi po prvi put u povijesti mogla imati prave temelje.

MKG će tada ulaziti u svoju treću godinu, a uz gomilu prostora na salary capu (jasno, ako se ne povedu za primjerom Wizardsa i nakrcaju se u međuvremenu skupim veteranima, što su već jednom prošli pod Larryem Brownom koji je lovio rezultat pod svaku cijenu) i dva dodatna lutrijska picka koja će teško izbjeći (možda čak tri ili četiri ako im dodamo pickove prve runde Pistonsa i Blazersa koji bi mogli doći na naplatu već 2014. usprkos raznim zaštitama), bit će pozicionirani za korak naprijed (bitno da postanu dobri do 2016. jer tada Bullsi imaju pravo na njihov pick prve runde bez ikakve zaštite). Do tada, sadašnjost će i dalje uglavnom biti sastavljena od gomilanja poraza, samo ipak ne u povijesnom stilu kao što im je to pošlo za rukom lani.

PLUS:

Uz MKG-a na boku, Haywooda pod košem (ne zaboravimo i godinu dana zrelijeg Biyomba) te Dunlapovu trenersku filozofiju, ovo bi od starta trebala biti poboljšana obrana. Najvažnije je pak što fokus na nove vrijednosti više neće dozvoljavati veteranima, poput lani Thomasa, Diawa ili Maggettea, da šire defetizam u svlačionici. Možda će gubiti utakmice u serijama, ali Bobcatsi bi ove godine barem trebali ostavljati dojam profesionalne košarkaške družine.

MINUS:

Osim Kidd-Gilchristova potencijala, na ovom rosteru nema igrača čiji talent bi se dao projicirati kao dio buduće playoff jezgre. Walker je solidan strijelac u combo ulozi, Henderson pouzdan dvosmjerni igrač za popuniti bok, ali definitivno nisu materijal na kojemu možeš dizati temelje. Svi ovi propušteni draftovi i loši ugovori tako će svoj danak uzeti i u prvoj pravoj sezoni Jordan-Cho ere.

27Jul/120

30 F0R 30: ORLANDO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 37-29

MVP: Ryan Anderson

X-faktor: Dwight Howard

Peta sezona Stana Van Gundya za kormilom Magica najviše će se pamtiti po konačnom raspadu jedne generacije (koju je, ne tako davno, nekoliko utakmica dijelilo od naslova) i urnebesnoj nespretnosti/nezrelosti pri izjavama kojom je Dwight Howard na sebe navukao prezir većine NBA fanatika koji ni inače baš i nisu skloni navijati za, kako ono Wilt reče, Golijata. Orlando je tako u samo pola desetljeća uništio jezgru izgrađenu oko najdominantnijeg centra u ligi te je postalo očito kako GM Otis Smith više nema manevarskog prostora za izmisliti potrebna pojačanja (za što je najvećim dijelom sam zaslužan zbog niza katastrofalnih odluka među kojima se slučaj Turkoglu nameće kao antologijski primjer Smithova vizionarstva – prvo ga pustiš jer je skup i jer ulazi u zenit karijere, iako je bio treći igrač po kvaliteti na rosteru, pa dovedeš još skupljeg Cartera koji je zenit već prošao, a onda Cartera pretvoriš u istrošenog Turkoglua).

Najveći njegov grijeh je ipak nesposobnost da Dwighta okruži igračima iste generacije i stvori privid dinastije. Orlando se od odlaska Shaqa vukao kroz ligu kao 50-50 momčad, uživajući u mogućnosti potpisivanja slobodnih igrača kojima je Florida uvijek atraktivna destinacija i ne zamarajući se draftom. Međutim, kako su ozljede uništile budućnost momčadi koja je trebala biti izgrađena oko Granta Hilla i Tracya McGradya, 2004. je došlo vrijeme da se okrene nova stranica. McGrady je poslan u Houston, a Orlando je potonuo na dno za što je bio nagrađen ultimativnom nagradom – idućim velikim franšiznim centrom, drugim u povijesti franšize nakon Shaqa.

S Dwightom na rosteru (od prvog dana, usprkos tek 19 godina, bio je double-double mašina) i nizom veterana preostalih od stare momčadi (među kojima je bio i Grant Hill, kao za inat opet zdrav i koristan), Orlando se opet dignuo na 50-50 razinu i tako zalupio vrata potencijalnom dodavanju novog talenta preko drafta. Praktički, to je u startu osudilo Dwighta na život s veteranima i plaćenicima pristiglim preko tržnice. Do dolaska Van Gundya, Magic je pogodio s potpisima dva takva - Turkogluom i Lewisom. Međutim, pri tome su se osudili na neprirodan spoj 22 godine mladog centra koji se tek uči igri i dva veterana na korak do 30-e kojima je biološki sat već počeo otkucavati (to što je Magicu dobrim dijelom otkucan i manevarski prostor nakon što je Lewis dobio preverzni ugovor u razini Garnetta, Bryanta i Duncana, za neku je drugu priču).

Uglavnom, dok je Dwight iz sezone u sezonu bio sve bolji, Lewis i Hedo su vidno usporavali, što je dovelo do prvih trzavica i popriličnih frustracija zbog kojih je bilo jasno kako svlačionica Orlanda baš i nije najzdravija sredina. Usred svog ovog kaosa kao putokaz stajao je simpatični, ali i prgavi Van Gundy, koji je, slaganjem momčadi oko Dwightove obrane i šutiranja trica u napadu, u prve 4 sezone na kormilu uspio ostvariti postotak uspješnosti od minimalno 62%. Fascinantno je pak da mu je nešto slično zamalo pošlo za rukom i ove godine – usprkos svim problemima s rosterom i u svlačionici, Orlando je lakoćom ušao u playoff s 56% dobivenih utakmica.

A problema je bilo i previše. Po prvi put pod Van Gundyem obrana nije bila u top 6 (tek 12.), što se prije svega može pripisati Howardovom blijedom izdanju – imao je najslabiji prosjek blokada i najmanji broj faulova u zadnjih 5 sezona, a da koncentracija nije bila isključivo usmjerena na parket govori i očajan učinak s linije slobodnih – Howard je poznat kao loš izvođač slobodnih, ali pad s 60% na 49% prevelik je da bi se samo tako pripisao slučaju. Bez najboljeg igrača u punom pogonu, Orlando je na životu održavao sjajni tricaš Ryan Anderson, idealan partner pod košem Howardu, koji je lakoćom kažnjavao potrebu protivnika da oba visoka igrača drži u blizini reketa kako bi se stigli pozabaviti Howardom.

Međutim, nakon što je Van Gundyu pukao film i nakon što se pred kamerama izlajao o Dwightovim pokušajima da ga smijeni, kotrljanje Magica na račun rutine naglo je prestalo. Do tog trenutka postojao je privid nekakve funkcionalne momčadi, ali poslije toga sve maske su pale. Od scorea 32-18 (64%), Magic je potonuo na 5-11 u zadnjih 16 utakmica, najvećim dijelom zato što je Dwight odlučio da su mu bolovi u leđima odjednom postali neizdrživi (u spomentoj završnici sezone obukao se u dres samo 4 puta). Naravno, u ovom slučaju nikakva Ewing teorija nije dolazila u obzir – Anderson, kao jedini igrač Magica uz Dwighta vrijedan titule all-star talenta, postao je prelaka žrtva protivničkim obranama koje su sada mogle fokusirati na zaustavljanje njegova učinka s perimetra. Šut za tri mu je pao s 42% na 33% u završnici sezone, što je bilo dovoljno da mu sruši sezonski prosjek na 39%, a nije bilo druge napadačke opcije koja bi mu pomogla ponijeti teret u napadu.

Jason Richardson i J.J. Redick jedina su dva preostala igrača na rosteru koja su tijekom sezone ostvarila brojke vrijedne startne uloge u playoff momčadi, ali ni ova situacija ne može bez ironije obzirom da je najveći dio minuta Reddick odradio kao back-up Richardsonu (da bi otvorio što više zajedničkih minuta dvojici najproduktivnijih swingmana, Van Gundy je prema kraju sezone sve ćešće Richardsona gurao na trojku). Turkoglu je i dalje sjajan asistent i solidan šuter, ali dani u kojima je mogao kreirati šut sebi i drugima odavno su prošli i ove sezone je igrao na razini lidera druge postave. Ipak, daleko najveće igračko razočaranje bio je playmaker Jameer Nelson koji je vidno nepripremljen ušao u sezonu, odigravši njen prvi dio ispod svake razine. Kako je tijekom godine hvatao formu, popravaljao se i njegov učinak, ali finalni učinak jedva da ga drži iznad zamišljene Felton linije koja dijeli startnog playa od solidnog back-upa.

Iako je u playoffu ostavio odličan dojam guranjem Roya Hibberta iz reketa i nizom pogođenih šuteva s poludistance (čime je praktički zaslužio titulu Orlandova MVP-a u seriji protiv Pacersa), Big Baby Davis odigrao je katastrofalnu sezonu – tip ne skače, nije u stanju trčati i forsira igru licem košu koja rezultira s kriminalnim postotcima šuta za visokog (42%). Stoga dojam iz playoffa treba pripisati slučajnosti malih uzoraka, ali i činjenici da su Pacersi zatvorili sve ostale opasnosti od strane Magica, što je Davis jedva dočekao da glumi heroja. Davis je širok i težak i kao takav bez problema je mogao odglumiti Howarda u 1 na 1 guranju s žgoljavim Hibbertom, ali, preuzevši Dwightove lopte u napadu šut je digao "čak" do 44%, bez pravog skakačkog učinka i s mentalitetom crne rupe (4 asista u 5 utakmica). To što je Orlando došao do one 1 pobjede sa zatvorenim Andersonom i ovakvim učinkom drugog visokog, samo je još jedan kompliment Van Gundyevom zanatstvu. Ujedno i zadnji kojega je zaradio u Orlandu. Obzirom na manjak kvalitetnih komentatora, držim fige da se pridruži bratu u kabini i tako dodatno obogati iduću NBA sezonu. Trenera ionako ima sasvim dovoljno.

FAST FORWARD

Van Gundy je bivši, bivši je i Otis Smith, a uskoro će to biti i Dwight. Dok novi GM Rob Hennigan (by San Antonio Spurs) bira trenera i najbolji paket za Dwighta, odrađen je i trade koji jasno ukazuju da će Orlando krenuti u potpuni rebuilding. Umjesto potpisa novog ugovora s Ryanom Andersonom, idealnog Dwightovog partnera poslali su u New Orleans. Iako je Anderson dovoljno mlad da bi mogao biti dio buduće jezgre, njegove šuterske kvalitete preopasne su za momčad koja lovi najveći mogući broj kombinacija u draft lutriji.

Također, iako 8 do 10 milijuna nisu prevelika cifra za treću opciju ozbiljne playoff momčadi, u situaciji u kojoj Magic definitivno nije jedna o tih i pri tome ima već krcat salary cap (čak i bez Howarda), ostanak Andersona nije imao smisla. Ako ništa drugo, Hennigan je barem izvukao solidnog Gustava Ayona od Hornetsa koji će odraditi posao u rotaciji pod košem, a da pritom neće previše ugroziti lov na prvi pick. Za sve ostalo trebat ćemo pričekati rasplet situacije s Howardom.

JEZGRA: Dwight, Hedo, J Rich, Redick, Nelson, Davis, Ayon (60 milja)

ROSTER: jezgra + Duhon, Q Rich, Nicholson, Harper, Clark (70)

- Henniganov plan, uz opako tankiranje, uključuje i dodatni priliv pickova, mladog talenta i prostora na salary capu u zamjenu za Howarda

- u najboljem slučaju, Orlando bi iduće sezone mogao završiti s dva lutrijska picka (svojim i npr. onim od Toronta ako se realizira trade s Houstonom), par novih mladih talenata koje mogu priključiti svom ovogodišnjem picku Nicholsonu i manje od 20 garantiranih milja na salary capu (ako se usput riješe Turkogluova ili Davisova ugovora)

- u najgorem, dobit će prostor na salary capu i svoj pick (postoji i još gora opcija, da Dwight ostane još ovu sezonu, iako to više nije ni smiješno)

- iako na raspolaganju imaju i mini-midlevel i dvogodišnju iznimku i iznimku na račun Andersonova tradea u vrijednosti punog midlevela, možemo očekivati mirovanje do iduće sezone (možda potpišu rookie centra Kylea O'Quinna za minimum, momak je odlično odradio ljetnu ligu i zaslužuje priliku), dijelom jer jednostavno nema potrebe da troše, dijelom jer treba ostaviti mjesta na rosteru za prihvat eventualnog viška igrača u tradeu za Howarda

14Feb/123

RUNNING WITH THE PACK G29

Posted by Gee_Spot

Konačno! Iako se vratio treningu tek prije nekoliko tjedana (i to nakon zeznute operacije leđa, što nikada nije dobar znak), mislim kako nijedan simpatizer Wolvesa nije mogao dočekati da Adelman gurne Martella Webstera u petorku. Mada je na kraju odigrao kao i prethodnih desetak utakmica dok je dobivao poneku minutu s klupe (dakle - nikako), najvažnije je otvaranje mogućnosti da se, slično kao i Darko, iz petorke odstrani katastrofalni Wes Johnson.

Istina, noćas je Webster startao umjesto Ridnoura koji je dobio slobodno zbog privatnih razloga, ali i ovaj mali korak naprijed ohrabruje jer daje nadu da će, jednom kada uhvati formu, Websterove solidne kvalitete šutera i stopera Johnsonove startne minute pretvoriti u loša sjećanja. Zamijeniti Johnsona Websterom logičnije je rješenje iz dva razloga, prvo zbog toga što Johnson trenutno starta kao malo krilo što je Martellova prirodnija pozicija, a zatim i zbog kombinacije s dva playa koju Adelman forsira veći dio sezone.

Sada je već bolno očito kako bez dovoljno treninga nije bilo moguće instalirati osnove smislenog Princeton napada i kako se Adelman nakon Rubieve igračke potvrde jednostavno odlučio do kraja sezone sve bazirati na pick & roll igri dvoje playmakera. Stvar je jednostavna i izgleda otprilike ovako - Ricky prenese loptu, stacionira se, svejedno, desno ili lijevo, i ako mu se ne svidi ponuđeni match-up, prebacuje igru na drugu stranu do Apostola koji je do tad protrčavanjem kroz screen ili dva već došao do malo prostora. Onda ovaj odlučuje hoće li vrtiti pick s nekim od dvojca Love-Peković ili vraća loptu Rubiu koji više nema izbora nego zavrtiti pick na svojoj strani.

Websterovo pronalaženje forme automatski momčadi donosi dodatnu opciju. To je bilo vidljivo već u prvom napadu protiv Orlanda. Screen za Webstera, ovaj istrčava, hvata loptu, puca i zabija s poludistance iz okreta. Da, to mu je bio jedini ubačaj na utakmici, ali poanta je sljedeća - kad bi ovako nešto pokušao Wes Johnson, lopta bi vjerojatno pogodila Pekovića u glavu (ovo uopće ne implicira da Pek ima veliku glavu). Ono što Webster može kada je zdrav su dvije stvari – solidna obrana na bokovima i zabijanje trica s odličnim postotkom. I to je sve što ova momčad treba kako bi napravila još jedan mali korak naprijed.

Webster je došao u ligu direktno iz srednje i, iako nikada nije ostvario potencijale o kojima su Blazersi sanjali kada su ga draftali kao 6. pick (ispred Andrewa Bynuma, Davida Leea i Dannya Grangera, da spomenem samo najvažnija imena generacije), od prvog dana je bio solidna 3&D opcija. Njegov problem su ozljede zbog kojih je do sada propustio praktički dvije pune sezone od njih sedam.

Ali, bude li zdrav i ne bude li se previše tražilo od njega (Kurt Rambis je bio toliko očajan da je tražio od njega da kopira Kobea kao all-round dvojka što je pogrešno na toliko razina da mi ih se uopće ne da nabrajati), on može dati sve ono što Wes Johnson očito ne može. Tek mu je 25 godina, to nikako ne treba zaboraviti. Što praktički Wolvesima ostavlja samo jednu problematičnu poziciju, onu dvojke. Jasno je da ovo s Rindourom neće potrajati dulje od ove sezone i upravo je to područje koje će Kahn ovoga ljeta morati prvo dovesti u red.

Zadnjih nekoliko utakmica imamo prilike gledati kako Adelman pokušava ugraditi neku stalnu drugu postavu, što nije loša ideja na papiru, posebno zbog ovakvog ritma sezone, ali postava Barea-Ellington-Beasley-Williams-Darko brzo ga je natjerala da se vrati Loveu i Rubiu. Praktički, čim su njih dva prvi put sjela na klupu i ustupila mjesto Barei i Williamsu, Orlando je stekao prednost od deset razlike koju nije ispuštao do kraja. Kao da dvije rupe u petorci nisu dovoljne, Adelman se sada još mora brinuti oko klupe koja pruža sve manje od kada su Barea i Beasley dobili glavne uloge na njoj (prvi gubi lopte u nenormalnim količinama, drugi puca nenormalne šuteve).

Magic bi rutinski zabio tricu uvijek kada je trebalo i tako su Wolvesi nanizali četvrti poraz za redom. Uzalud im sav trud pod koševima i uzalud Rubiu svi namješteni ziceri dok god ne budu imali više momčadskih asista od izgubljenih. Već smo rekli kako će trebati pričekati iduću sezonu da se uvede više kretanja i da se popravi kruženje lote, ali ono što se već sada da ispraviti je način na koji se koristi Barea. On nije pick & roll igrač nego combo-bek koji se može ili dignuti na šut ili odlučiti na ulaz. Uništava momčad lošim odlukama prilikom dodavanja i barem u periodu dok on predvodi drugu postavu, što je trend u zadnjim utakmicama i zbog čega je na kraju krajeva i doveden, Wolvesi moraju napustiti pick igru ili jednostavno podijeliti 48 minuta između Rickya i Lukea, a Bareu ostaviti njegovim 1 na 5 jurišima kao u Dallasu.

Ali, da nije sve tako crno u Minnesoti, dokazao je opet Tiranosaur Pex. Protiv Dwighta imao je prilike okušati se u izravnom dvoboju s najsnažnijim centrom lige i nije popuštao ni pedlja. Imao je problema zabiti, iako 16 poena za 13 lopti nikako nisu loš učinak, ali 7 napadačkih skokova protiv najdominantnijeg obrambenog skakača u ligi fenomenalan su učinak. Više nema sumnje, Wolvesi su našli svoga centra budućnosti.

Što se Magica tiče, oni su uz gomile trice i osmijeha kao u najboljim danima prezentirali i jednu od najružnijih stvari današnje NBA – Big Babyev šut s poludistance. Ta ravna, besmislena cigla bez rotacije i putanje, kao da svakim svojim odbijanjem od obruča zvonko poručuje kako je najgori GM u ligi Otis Smith. Lako je danas napadati čovjeka uz ovakve dokaze (cijeli niz blesavih poteza kojima je uništen razvoj jedne izuzetno potentne momčadi i sjajne Van Gundyeve formule):

- užasan ugovora Lewisu naknadno pretvoren u još gori ugovor Arenasu
- spopala ga štednja kod puno važnijeg igrača, Hede, koji je praktički bio playmaker
- potez s Carterom na papiru nije bio loš, ali Carter je donosio nešto sasvim drugo, još jednog šutera momčadi koja je upravo ostala bez svog glavnog kreativca
- suludo skupi dugogodišnji ugovor za nedokazanog back-up playa poput Duhona
- besmislena zamjena Bassa (stilom igre idealan uz Howarda) za Big Babya (od kojega traže da radi ono što je Bass mogao zatvorenih očiju) uz dodatno preplaćivanje
- izostanak ikakve rotacije

Fascinantno je da, usprkos svim ovim biserima i još nekim razlozima za koje ne možemo kriviti Smitha (prije svih to su očajne ovosezonske partije Nelsona), jezgra ovog rostera djeluje izuzetno smisleno.

Ryan Anderson, koji je u Orlando sletio slučajno kao dodatak uz Cartera, ima bolju sezonu nego što ju je Rashard Lewis ikada imao u dresu Magica (pa čak i Sonicsa), plus Ryan je sjajan skakač u napadu i izvrsno koristi preokupaciju protivničkih obrana Dwightom (bit će zanimljivo vidjeti hoće li dobiti i maksimalan ugovoru u stilu Lewisa ovoga ljeta). Jason Richardson je pod stare dane postao vrhunski tricaš, ekskluzivni spot-up šuter za kojega danas nitko ne bi rekao da je nekoć bio jedan od najeksplozivnijih letača lige.

Hedo Turkoglu od potpisavanja zadnjeg ugovora nije ni sjena onog nekadašnjeg triple threat igrača, ali još uvijek ima instinkte point-forwarda i šteta je što ova ekipa nema pravog playa koji bi Hedi omogučio da se posveti šutu i razigravanju iz vana jer vrtiti napade jedan za drugim više nije stil igre za njega (obzirom na Nelsonovu nesposobnost i manjak playmakera, moraju ga jahati više nego treba). Dodaj još Redicka, top specijalista za tri u ligi (ove sezone gađa fantastičnih 43%) i imaš momčad kojoj treba samo kvalitetan play koji na redovnoj bazi može odigrati pick s Howardom i onda baciti nekome od četiri sjajna šutera uokolo.

To što Nelson ima 5 asista u ovakvom okruženju sve ove godine dovoljno govori, međutim nekada se barem mogao pridružiti šuterskom baražu i opravdati minute. Ovogodišnjih 28% za tricu svrstava ga među najgore startere u ligi i ispada da bi Orlando samo s učinkom prosječnog playa imao šanse i za nešto više od utješnog playoff nastupa. A možda i ne, jer prosječni play više nije dovoljan obzirom na prosječnost ostalih na boku i posebice slabašnu klupu.

Za nešto više od prosjeka Orlando nema prostora, jedini način da dođu do klase u situaciji kada nemaju ni pickove ni mlade igrače ni salary cap je da eventualno Granta Hilla zapeče savjest za sav novac koji je uzeo i sve one utakmice koje nije odigrao, pa nagovori Stevea Nasha da potpišu za veteranski minimum dogodine. Ili to ili moraju pronaći svog Lina.

Opet, koliko sve skupa ovo izgledalo tanko, činjenica je da danas u ligi nemate momčad u koju bi Dwight dogodine bolje legao od ovakvog Orlanda. Pojačanog playmakerom, jasno. A onda opet, tko zna. Čak i da Dwight ostane, pitanje je može li se oko njega ikada složiti šampionska momčad. Van Gundy je ovaj sistem doveo do savršenstva, on sam po sebi garantira playoff, ali za nešto više možda ni Nash ne bi bio dovoljan. Možda je kompletna postavka kriva, možda Dwight ne bi trebao biti temelj već nadogradnja.

Obzirom na gomilu sjajnih scenarija uokolo (opet moram spomenuti Sixerse koji bi njegovim dolaskom postali prvoklasni izazivač) nadam se da je njegova epizoda u Orlandu završila i da su svi ovi osmjesi i dobre igre tek odluka da se uživa u zadnjoj zajedničkoj sezoni. Magic je takva ekipa, kad ih sluša šut djeluju sjajno, što dokazuje i trenutna seriju pobjeda – od zadnjih 8 dobili su 6 (dva poraza pala su tek u produžetcima protiv solidnih ekipa kao što su Clippersi i Hawksi). Naravno, kada šut ne sluša događaju se porazi od 20 razlike. A to, kao ni uštopavanje Dwighta od raznih Jasona Collinsa i Kendricka Perkinsa u međusobnim playoff dvobojima, ipak nisu oznake velikih momčadi. Ni velikih igrača.

21Dec/110

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

20Dec/100

ALL I WANT FOR XMAS – TRADES!!!

Posted by Gee_Spot

Sezona darivanja u NBA nije mogla početi bolje. Mega trejd kojim je čak osam igrača promijenilo klubove valjda je najbolji božićni poklon za svakog fanatika. To je ta čarolija profi košarke, taman što te ritam od desetak utakmica svaki dan uspava i ubije ti volju za gledanjem onoga što se događa na parketu, uleti ovako nešto i opet se zakačiš (iako sam guštao sinoć dok sam u penzionerskom terminu gledao kako Ray, Paul i KG drže još jednu lekciju košarke mladim Pacersima).

Neku večer, točnije u subotu, smo tako Sickre i ja sjeli svaki u svoj mali improvizirani studio, kako bi snimili podcast u kojem je dobar dio minutaže bio posvećen upravo potencijalnim tradeovima Orlanda o kojima se počelo šuškati. Dva sata nakon što smo obavili razgovor, Orlando je počeo završavati poslove na sve strane. Time učinivši besmislenim dobar dio snimljenog materijala. Proklet bio, web 2.0!

Naravno, napaljeni i puni dojmova pokušali smo do-snimiti osvrt na mega trejd sutradan, ali privatne obveze u kombinaciji s tehničkim problemima stale su tome na kraj. Stoga ću u dobrom starom pisanom obliku prenijeti zaključke našeg razgovora kojim smo pokušali trejdove obraditi iz svih mogućih kutova. Neka jednog osvrta, čisto arhive radi, a krnji podcast imat ćete prilike čuti nešto kasnije.

Prvi dojam kod tradea ovakve veličine često zna zavarati, jer, nakon što se slegne prašina, vidiš da se u biti nije dogodilo ništa specijalno. Šira slika ostaje nedirnuta, a čak ni direktni akteri ovih zamjena nisu pretjerano profitirali. Doduše, nitko nije ni zagorčao sebi život, tako da ovo postaje tipični primjer tradea koji je mali korak za uključene, ali veliki za nas autsajdere, samo zato što nam daje materijala da se dobro zabavimo.

Nije ovo klasični panic trade, iako po nekim detaljima odgovara definiciji (momčad željna promjene spremna se kockati s još većim financijskim rizicima zbog upitnog povrata na parketu). Naime, već lanjski poraz od Celticsa u playoffu razotkrio je Orlando kao limitiranu momčad. Lewis i Carter kao dva veterana i nositelja igre u ključnim trenutcima jednostavno nisu imali što za ponuditi, a slično se nastavilo i ove sezone tijekom koje je Magic uglavnom dijelovao bezopasno. I dosadno.

Sad, problem prilikom zamjene istrošenih veterana je što teško možeš dobiti zauzvrat išta više od nečega sličnog. Sve momčadi koje, umjesto da grade buduću jezgru oko generacijski bliskih igrača, rade to isključivo dovođenjem skupih veterana, kad-tad su osuđene na panične pokušaje da si produže rok trajanja. Najsvježiji primjer je Cleveland, koji je iz sezone u sezonu na taj način stvarao privid izgradnje momčadi, a u biti se samo grčevito borio za svaki novi dah ne bi li zadržao Jamesa.

Orlando je danas u takvoj situaciji, ali, baš zato što je jedini način da se ona učini podnošljivom neprestana zamjena dijelova, panika u ovom slučaju postaje racionalnost, ma kako iracionalno to zvučalo. Jebiga, sve počinje prvim korakom, ako odeš u krivom smjeru povratak se ne događa nakon par telefonskih poziva i voljom da se pali novac.

ORLANDO

Ako već ne možemo reći da su profitirali, barem su opet probudili nadu uštrcavši dozu energije u franšizu koja je počela zaudarati od truleži koja se širila oko Rasharda Lewisa i Vincea Cartera. Doduše, teško je shvatiti potrebu da se nakon prvog tradea sa Sunsima, koji ih je definitivno kratkoročno učinio boljima, odradi i ovaj drugi s Wizardsima.

Naime, već je dolazak Jasona Richardsona i povratak Turkoglua dovoljan barem za mentalni pomak naprijed. Čemu onda rizik s ogromnim Arenasovim ugovorom i dodatno opterećenje salary capa u budućnosti? Nameće se pitanje zašto nisu dali još jednu šansu Rashardu i Hedi, dvojcu koji, od kada je razdvojen, nije igrao ni na približno visokoj razini kao dok su bili zajedno u Orlandu?

Pa, ili u Orlandu očito vrlo dobro znaju da je Rashard Lewis toliko naglo ostario da danas nije ništa više od šutera iz kuta (zanimljivo, čak ni u najboljim danima nije nudio puno više od toga, ali barem je mogao zabiti), ili bi za ego ljudi koji vode klub eventualni ponovni procvat njihove suradnje bio ogroman udarac, naime tada bi morali priznati da je zamjena Turkoglua Carterom ipak bila greška.

Naravno, kako nas uči pravilo Brucea Willisa, sve ove špekulacije uglavnom padaju u vodu pred onim očitim. A očito je kako su i Hedo i Rashard tu jednu sezonu odigrali iznad mogućnosti i da su danas baš to što jesu – preplaćeni sporedni igrači. Međutim, čak i ovakav polovni Turkoglu bolje je rješenje za trojku od ičega što je ove sezone Van Gundy imao na raspolaganju (zašto su tek tako pustili Barnesa meni je i danas nejasno).

Quentin Richardson je smiješan igrač, nula na oba kraja terena, a Pietrus se od pouzdanog stopera i all-round igrača u zadnje dvije sezone (nakon što je potpisao novi ugovor) pretvorio u samozadovoljnu karikaturu koja vjeruje da je inkarnacija Larrya Birda pa samo šutira tricu za tricom i šeta od koša do koša. Hedo bez problema može nadomjestiti ovakav učinak, a, kao bonus, zna kako razigrati Dwighta Howarda.

Nebitno je dakle hoće li ga povratak u staro jato regenerirati ili dodatno motivirati, jer, čak i u goloj plaćeničkoj roli, Hedo je pojačanje. O J Richu da ne govorimo. Čovjek u naponu snage, u bitci za novi ugovor, s nekoliko fenomenalnih playoff serija iza sebe (legendarna pobjeda Warriorsa nad Mavsima 2007. i lanjski pohod sa Sunsima do finala Zapada tijekom kojega je uz Nasha bio glavni igrač) apsolutno je pojačanje nakon onemoćalog Cartera.

U biti, J Rich je bez premca košarkaški najvažniji dio u cijeloj ovoj priči. Sam njegov dolazak, makar na posudbu do kraja sezone, vrijedio je svog uloženog truda. Što nas opet dovodi do Arenasa. Lewisov ugovor bio je kamen oko vrata Orlandu, ali Arenasov je još veći. Lewis je mrtvac, ali Arenas je jednu ozljedu daleko od toga da ga se proglasi pokojnim. Čak ni po rotaciju ovaj potez nema velikog smisla – Lewis je mogao poslužiti pod košem, Arenas dolazi u sada ionako prekrcanu vanjsku liniju.

Ovoliki rizik ide na dušu GM-a Otisa Smitha. Čovjek je u tako očajnoj situaciji (ako se vlasnici spremni plaćati sve tvoje lude zamisli mogu smatrati lošom situacijom) da je uspio uvjeriti sve oko sebe kako na račun zajedničkih dana s Arenasom u Golden Stateu može garantirati da se radi o sjajnom suigraču i čovjeku koji će u novoj sredini procvasti. Kao da su svi zaboravili da nije Arenas većinu vremena provodio van terena zbog svojih glupiranja, već zbog toga što nije u stanju ostati u komadu fizički.

Naravno, izdrže li koljena, Arenas donosi potencijalnu slashersku opciju koja Orlandu bolno nedostaje. Igrača koji je u stanju igrati sam protiv svih na prirodan način, a ne onako šljakerski kako to radi vrijedni Nelson. Za sada se ideja o Arenasu kao šestom igraču čini sjajnom, njegov stil igre kao stvoren je za one trenutke kada se prva petorka odmara, ali eventualne odlične igre vrlo brzo će za sobom povući mnoga pitanja.

Tko bi trebao startati, on ili Nelson? Zašto ne bi Orlando većinu vremena igrao s niskom postavom (Nelson, Arenas, J Rich, Hedo i Dwight) umjesto da minute na visokom krilu idu dokazanim rezervama kao što su Bass i Anderson? Uglavnom, dok budemo tražili odgovore na ova pitanja gledat ćemo Magic, a to je nešto što do jučer nismo mogli tvrditi. Dosadna i pročitana momčad odjednom je opet postala zanimljiva i vrijedna vašeg vremena.

Znači, u najboljem slučaju, ako se sve poklopi kako treba (ključno je da Hedo još ima puls i da Arenas bude zdrav), Magic opet postaje izazivač. U najgorem, dakle ako samo J Rich donese iskru energije i ostali podbace, ostaju za korak kratki pored Bostona, Miamia, čak i kompletnog Chicaga.

Sickre inzistira da će u početku obrana biti ogroman problem, ali do playoffa će i ove pridošlice naučiti kako usmjeravati promet. Ni Lewis ni Carter nisu bili stoperi, pa su opet igrali solidno kao dio sistema. Ali, činjenica je kako bez Gortata Orlando sebi više ne može dozvolit luksuz koji si je tu i tamo dopuštao, luksuz ne-odustajanja od svoje igre nakon što Dwight zaradi dvije brze osobne.

Zbog usmjeravanja svog prometa u reket, takve situacije su bile česte. Samo, Gortat je bio u stanju masom i skakačko-blokerskim kvalitetama solidno odglumiti Howarda, posebice u ovom obrambenom dijelu. Sada Van Gundy više nema opciju da tek tako sjedne svog najboljeg igrača, pa tako jedna od najtvrđih obrana lige postaje itekako ranjiva.

Nema sumnje da će Smith pokušati dovesti adekvatnu zamjenu, Chris Duhon i J.J. Redick su automatski u izlogu jer su danas praktički višak, ali sve te rošade morat će dovesti do određenog pada u igri dok se ne stekne ona rutina koju je Magic do jučer imao. Jer, ma koliko limitirano djelovali u sudaru s vrhunskim klubovima, toliko su ove lošije pobjeđivali na čistu automatiku.

WASHINGTON

Oni valjda još nisu svjesni sreće koju su imali. Tko se mogao nadati da negdje postoji čovjek spreman preuzeti najgori ugovor u NBA? I sve što si zauzvrat trebao napraviti je uzeti drugi najgori ugovor u NBA. Prodano.

Igrački gledano, ova zamjena je nebitna. Lewis možda posluži kao nekakav mentor, možda se pretvori u prah. Nitko neće primjetiti. Washington je konačno završio jedno poglavlje, nakon Butlera i Jamisona sada su se riješili i Arenasa, zauvijek pozdravivši jedan princip poslovanja. Umjesto da preplaćuju slobodne igrače, sada imaju svog budućeg nositelja u Johnu Wallu. Sami su ga draftali, okružili su ga mladim igračima, sada će ih pustiti da odrastu. Bez smetnji sa strane, koje su uvijek prisutne kada je Arenas u blizini.

I to čak ne toliko na parketu, mada je i njih bilo jer je očito da ni Arenas ni Wall ne mogu funkcionirati bez lopte, koliko van njega. Odlaskom Arenasa, u povijest odlaze i drame oko ove momčadi, momčadi koja je sada definitivno, s novim vlasnikom i novim liderom na parketu, spremna okrenuti novu stranicu. I onda ih za to još nagrade s 20 milijuna bonusa koji će im ostati na računu jer je Lewisov ugovor godinu kraći.

Šteta jedino što usput nisu trejdali i Flipa Saundersa za paket Gatoradea.

PHOENIX

Gubitak Richardsona boli, na prvi pogled stavlja momčad u još goru situaciju. I ovako se muče ostati u borbi za to osmo mjesto na Zapadu, Houston i Memphis su im za vratom, nekako u toj situaciji nije preporučljivo riješiti se najboljeg strijelca.

I stvarno, dok se Orlando i Washington barem mogu pravdati moralnim pobjedama, Sunsima čak i taj epitet izmiče. Istina, Richardson je ionako bio na izlaznim vratima, playoff nije bio osiguran, niti je izgubljen, s njim ili bez njega. I da, riješiti se onako groznog ugovora kakav je imao Turkoglu samo po sebi je razlog za slavlje.

Ali, ako se dobro sjećamo, zar nije upravo Phoenix ovo ljeto doveo taj ugovor predstavivši ga kao sjajan posao?

Ukratko, Vince Carter će zahvaljujući Nashu imati dovoljno otvorenih šuteva da ublaži gubitak igračine kakva je bio Richardson. Pietrus je u idealnoj situaciji jer sada više nitko neće ni primjetiti da ne igra obranu i da samo poteže trice, to će se od njega i tražiti.

Sunsi će se i dalje motati oko te osme pozicije, a Gortat će svakako pomoći. Po 24 minute njega i Lopeza garantiraju skok i zatvoren reket, što će omogučiti preostaloj osmorici igrača da trči i poteže. Da ne govorimo kako zbog Lopezovih leđa i koljena još jedna ovakva petica zlata vrijedi. Eksplozivnost je zamijenjena balansom.

Samo, nakon svega toga uvijek će ostati taj pomalo gorki okus puta prema nigdje. Nedovoljno dobri da se bore za naslov, nedovoljno loši da krenu u pravi rebuilding, Sunsi djeluju kao čistilište. U kojem jadni Steve Nash plaća cijenu zato što je u prošlom životu bio vjerovatno nekakav serijski ubojica ili barem scenarist na HRT-u.

I onda to i takvo čistilište vodi škrti vlasnik bez vizije i njegove sluge koje se prave da znaju što rade, u biti se tek učeći ozbiljnom poslu. Doduše, sudeći po tome kojom brzinom su se riješili Hede, još usput dovevši centra, možemo barem reći kako se brzo uče. Samo, zar nekoliko milijuna fanova oba ova poteza ne bi odradilo još ovoga ljeta? Tko kreće u sezonu bez visokih igrača, tko dovodi preplaćenog sporednog igrača iako ti je roster već krcat sličnima? Da ne govorim da vjerovatno nitko od tih fanova ne bi potpisao Josha Childressa.

Washington je krenuo u novi uzbudljivi život. Orlando je krenuo u barem novu uzbudljivu sezonu. Phoenix je ostao na mjestu. Svi znamo da sav taj novac ušteđen na Hedi (ionako dobrim dijelom već potrošen na Gortata) neće služiti ničemu dok je sadašnja garnitura na čelu kluba.

Ali, u nečemu je Sarver u pravu. Dok god Nash nosi dres Sunsa, svi navijači, pa i promatrači sa strane, ionako već računaju na nadu. Stoga njihova uloga u ovom tradeu i ne mora biti ništa više od tipičnog škrtog poteza čovjeka koji si kupuje mir, zanemarujući činjenicu da je i rat sastavni dio života.

26Oct/102

MAGIC

Posted by Gee_Spot

''I got tired of the Heat as soon as LeBron James announced he was going to Miami. That's all I got asked about - What do you think about the Big 3? There's a Big 2 in Orlando - coach Van Gundy and assistant Ewing."
- Dwight Howard.

SCORE: 54-28
PRVIH 5: Nelson, Carter, Richardson, Lewis, Howard
5 ZA KRAJ: Nelson, Carter, Lewis, Bass, Howard
MVP: Howard
LVP: Lewis & Carter

O Orlandu znamo sve. Imaju najdominantnijeg centra u ligi koji im omogućava da protivnike uguše obranom i nikada se ne kockaju jer s Dwightom Howardom iza leđa postoje ogromne šanse da, čak ako ti igrač i pobjegne, neće stići pretjerano daleko.

Kontroliraju skok i reket, a s druge strane zabijaju suludu količinu trica. Doduše, kao što je pokazao Boston, taj glavni napadački dio igre može im se uskratiti, nakon čega postaju poprilično bezopasni.

Najveći problem Orlanda prethodne dvije sezone, a tako će valjda biti i ove, zove se kreacija. Momčad je ovo koja nije u stanju skupiti dovoljan broj asista čak ni nakon gomile povratnih lopti koju odigra jer na rosteru nema čak ni vrhunskog slash 'n' kick igrača, a kamoli nekoga tko je u stanju instinktivno razigrati druge ili stvoriti višak.

Oni koji su plaćeni za to više jednostavno ne mogu. Vince Carter igrač je bljeska, nikako konstante, posebice u ovim godinama. Rashard Lewis iz sezone u sezonu postaje sve mekši i pasivniji, ali on ionako nikada nije imao ništa osim šuta. To što je plaćen kao da je u najmanju ruku klon Jordana i Birda nije njegov problem.

Jameer Nelson je solidan play, ali ograničen i fizikalijama i talentom na sporednije role od onih koje želi igrati. Ali, kad već nemaju prave kreatore, u Orlandu barem imaju klupu. Dovođenje Chrisa Duhona za back-up playa dobar je potez, kao i ostavljanje Jasona Williamsa u pričuvi kao trećeg playa.

Carterova izgubljenost ne brine nikoga jer tu je ionako J.J. Redick, sjajni i dokazani playoff borac, spreman preuzeti ulogu prvog beka kada god zatreba.

Odlaskom Matta Barnesa javlja se prva veća rupa. Nekadašnja jaka pozicija niskoga krila trenutno je svedena na epizodne uloge jednog šuterskog specijalca kakav je Quentin Richardson te na povremene dobre večeri još jednog vječnog talenta Mickaela Pietrusa.

Obzirom da su krcati pod košem, za očekivati je stoga kako će Stan Van Gundy posegnuti za manje popularnim rješenjem, a taj je slaganje nešto klasičnije ekipe. Poziciju malog krila treba pokriti kvalitetnijim rješenjem od spomenutih, a Lewis može odigrati na trojki. Što će na četvorki otvoriti prostora šuteru Ryanu Andersonu, rasnom i čvrstom strijelcu Brandonu Bassu, a jednim dijelom i twin towers kombinaciji između Marcina Gortata i Dwighta.

Igra s klasičnijom petorkom vjerovatno neće previše utjecati na napadačku učinkovitost Magica, jer uvijek će se naći nekakav način da zabiju dovoljno trica. Dapače, protiv većine ekipa koje nisu ovako bogate fizikalijama, igra s dva rasna igrača pod košem možda bude i ključna.

Magic ima širinu, ima sjajne pojedince, ima novu dvoranu i ima motiv (Van Gundy protiv Heata, osveta Bostonu i Lakersima). Možda i najvažnije, imaju uvijek dobru atmosferu u momčadi, što mogu zahvaliti otkačenom treneru i uvijek pozitivnom i nesebičnom Dwightu. Dwightu koji je navodno trenirao s Olajuwonom (iako je meni teško zamisliti ga s bilo kojim tečnim pivot potezom). Međutim, ovi minusi koji se odnose na kreaciju, prilagodbu i slično i dalje ostaju.

Jer, kada utakmica dođe do zadnjih trenutaka, što će Magic napraviti? Odigrati na Howarda da ovaj slomi tablu nekakvim horokom? Ne, već će sve oči biti uprte u tri igrača koja nisu dorasla izazovu. Nelson nije dovoljno dobar, Carter nije nikada imao srca, a Lewis ne može sam. Njemu treba prava lopta, a od kada nema Turkoglua, nema ni pravih lopti u Orlandu.

Tako da će Dwight i društvo rasturati, razbijati, gaziti sve oko sebe. Onda će doći playoff, doći će vrijeme da Lewis i Carter nešto odigraju. Kao i mnogo puta do sada oni to neće napraviti. Ja se samo nadam da ta vjera u njihove sposobnosti neće trajati vječno jer u ovoj momčadi stvarno ima krasnih mladih igrača koji zaslužuju bolje.

22Aug/101

ORLANDO

Posted by Gee_Spot

MAGIC

Oni su svoje napravili prošlo ljeto, nakon tolikih ulaganja stvarno ne bi imalo smisla ozbiljnije mjenjati momčad nakon prvog neuspjeha. Doduše, zabrinjava što malo po malo mijenjaju karakter momčadi, prvo su Hedu zamijenili Carterom a sada i Barnesa Quentinom Richardsonom. Kao da namjerno odbacuju zanimljive likove i njihovu nepredvidljivost u napadu i obrani za igrače koji uglavnom žive od šablone. I to čak ne neke momčadski smislene šablone, već više one koja je rezultat vlastitih limita.

Opet, ne bi bilo fer reći da su ispali od Bostona samo zbog, recimo, Cartera. Ako uzmeš u obzir da su godinu ranije bez Nelsona došli do Finala, ispada da su Carter i Nelson u kombinaciji kako-tako pokrili izostanak Hede u organizacijskom dijelu igre. Njihov problem je taj što Howard nestane svaku drugu utakmicu i često igra kao početnik, skupljajući bezvezne osobne greške, te to što je Lewis bio kriminalan cijeli playoff (sezonu prije je, pogotovo u završnicama, bio ubojica). A negdje usput se izgubio i učinak klupe (osim Redicka, naravno).

Dakle, Orlandu ne ostaje ništa nego čekati (nadati se?) da se stvari još jednom poslože. A čak i ako se to ne dogodi, obzirom na način na koji su nakrcali salary cap, veće promjene su praktički nemoguće. Barem ne iduće tri sezone. Stoga, ostaje im samo ne paničariti i posvetiti se sitnim kozmetičkim zahvatima.

Odlazak Barnesa, koji možda učinkom nije nezamjenjiv ali jeste dojmom koji ostavlja na protivnika, najveći je minus ljeta, dok su odlasci u mirovinu Foylea i (nadam se) Anthonya Johnsona nebitni. Jasonu Williamsu ponuđena je još jedna godina veteranskog minimuma da posluži kao osiguranje, dok će ulogu back-up playa od njega preuzeti Chris Duhon.

Ako ćemo gledati Duhona samo kroz prizmu karijere u Knicksima, jasno je da se nemamo zašto uzbuđivati oko njegova dolaska u Orlando. Ali, tada zanemarujemo činjenicu da je igrao u sistemu koji mu ne odgovara i koji je od njega tražio previše. Duhon je od rođenja svoje košarkaške karijere programiran kao play za petnaestak minuta i u toj ulozi bi opet trebao biti solidan. Može zabiti otvorenu tricu, igra obranu i kvalitetno kontrolira loptu. Ne znam za vas, ali ove tri stvari po meni su ogroman plus nasuprot lanjskom penzionerskom haklanju J Willa.

Potpisivanje Q Richa pak nema nikakvog smisla. OK, Orlando je momčad tricaša, ali zar im je još jedan stvarno bio neophodan? Richardson još jedino i može šutirati trice, vjerovatno čak i bolje nego je to radio Barnes, ali tko će donijeti onu agresivnost koja je bila Barnesov zaštitni znak? I Richardson i Pietrus su prije svega manekeni, glumci kojima je važniji dojam od toga da zasuču rukave i spuste se u rovove.

Orlando je popunio roster dvojicom rookiea koji će najveći dio godine provesti u NBDL franšizi New Mexico Thunderbirdsima. Reći da će centar Daniel Orton biti najveći promašaj prve runde i nije neka hrabra izjava, momak je u ljetnoj ligi pokazao da s razlogom nije igrao za Kentucky u svojoj prvoj godini na faksu usprkos tjelesnim atributima. A vjerovatno ništa hrabrije nije nešto slično ustvrditi za Stanleya Robinsona, njihov pick druge runde, bezlično krilo bez pozicije i ikakve vještine za igrati u NBA osim trke.

RAYS

Momčad iz Tampa Baya možda je najvažnija franšiza u sportu uopće. Smješteni u diviziju s Yankessima i Red Soxima, Raysi su u svojih 12 godina postojanja uglavnom bili kanta za napucavanje. Onda su nadahnuti Oakland Athleticsima i moneyballom odlučili promijeniti način na koji vode klub te su odbacili sve bivše sportaše, profi skaute i slične stare jebivjetre iz kluba zamjenivši ih mladim snagama s najprestižnijih sveučilišta, ljudima koji nikada nisu igrali profesionalno nikakav sport, ali koji su toliko zaljubljeni u njega da su spremni napustiti budućnost u razno raznim korporacijama i bankama kako bi radili u industriji koju vole. I to uglavnom za puno manje dolara.

Marketing je dan u ruke marketinškim stručnjacima s Harvarda, poslovanja su se uhvatili ekonomisti ukradeni s stažiranja na Wall Streetu, statističari s MIT-a su preuzeli skauting, dovedeni su sportski psiholozi te treneri otvoreni novim metodama rada. Od vrha do dna klub je organiziran na način na koji bi i sam Peter Drucker bio ponosan, s profesionalcima na svakom mjestu, bez zasluga i ideologija. Princip moneyballa doveden do krajnosti – čak su se i u Oaklandu ograničili na stvaranje i izbor igrača, nikako ne na potpuno čistku od svih koji nisu dio novoga doba.

Klub je vođen na staromodan način do 2005. kada prvi vlasnik odlučuje da mu je dosta troškova i prodaje ga Stuartu Sternbergu koji odmah po dolasku u potpunosti preokreće kulturu momčadi. Jedna od specifičnosti koju je uveo je ukidanje pozicije GM-a te prebacivanje odgovornosti na cijelu skupinu ljudi od kojih je svaki zadužen za svoj dio posla, ali umjesto da jedan čovjek radi što ga je volja i za to kasnije odgovara glavom, u Tampi sjede zajedno dok se ne dogovore oko svega. Mislim, nije ni čudo da su za sada jedina momčad uopće koja funkcionira na ovaj način, koji to vlasnik ili GM ne voli imati zadnju riječ? Da su 50-e do sada bi ih netko već prozvao komunjarama.

Prvi pomaci počeli su se osjećati već za nekoliko sezona kada su počeli pristizati prvi mladi talenti. Nova uprava je srezala budžet na ekonomski prihvatljivu cifru, odbivši trošiti više nego se zaradi (čemu je bivši vlasnik u očajničkim pokušajima da momčad digne s dna pribjegavao) što je dovelo do toga da su Raysi postali jedna od momčadi s najmanjim brojem dolara na raspolaganju. Međutim, to nije smetalo da samo tri godine nakon preokreta uđu u playoff i čak zaigraju u Finalu, gdje su izgubili od Philliesa.

Ovakav rezultat bio je šok za Yankeesa i Red Soxe (Yankeesi 2008. nisu ni ušli u playoff, a Raysi su izbacili Boston u polufinalu) koji su odmah počeli dodatno trošiti na pojačanja ne bi li se obranili od nove opasnosti. Tampa se pak nije pojačavala, dapače, nastavila je po svome s minimumom sredstava i maksimumom talenta, ali je lani ipak ostala kratka za nastup u playoffu, usprkos vrlo dobroj sezoni.

Ove godine u stopu prate Yankeese, s tim da su napravili i određene pomake. Naime, ovaj put su s dna lige po potrošnji skočili ''čak'' do dvadesetog mjesta i to ponajviše zbog nešto bogatijih rata veteranima. Za iduću sezonu, obzirom da će se riješiti dobrog dijela njih, te da će momčadi priključiti novu seriju vrhunskih klinaca, budžet bi opet mogao pasti bliže tridesetoj poziciji na listi najbogatijih.

Snaga Raysa je u fenomenalnom pronalaženju pitchera. Od današnje startne rotacije samo je James Shields ostatak od stare momčadi, a ujedno se radi i o najgorem u nizu i vrlo vjerovatno bivšem starteru. U zadnje tri sezone momčadi su priključeni Matt Garza (kojega su pronašli u sistemu Minnesote u kojem nikada nije dobio pravu šansu i koji je danas vrhunska druga opcija), David Price (koji se nakon nepune tri sezone nametnuo kao legitimni as), Jeff Niemann (na početku sezone smatran petim pitcherom, danas jedan od najboljih trećih startera u ligi) te Wade Davis (u prvoj pravoj sezoni solidan, potencijal da dogodine bude još bolji neupitan).

Prije mjesec dana su momčadi priključili Jeremya Hellicksona koji je u prva tri starta odmah srušio jedan MLB rekord – nikada tako mladi pitcher nije u prva tri nastupa došao do tri pobjede. Hellickson je talentom možda čak i budući as, što vam dovoljno govori koliko oružja imaju na raspolaganju. Svih pet će biti nemoguće zadržati (bila bi to vjerovatno najbolja rotacija u povijesti lige), ali barem mogu računati da u bližoj budućnosti imaju najmlađu i najširu rotaciju u ligi. Naslov prvaka se smiješi, ako ne već za par mjeseci, a onda jedne od idućih par sezona.

Naravno, ništa slabiji nisu ni u pronalaženju igrača u polju. Najveće otkriće u ovih nekoliko godina im je čovjek sa smiješnim imenom, Evan Longoria, ali ne i smiješnom igrom. Iako tek u trećoj sezoni, Evan se već nametnuo kao jedan od najboljih infieldera u ligi i kao lider momčadi te je regularani all-star starter na trećoj bazi. Veteran Ben Zobrist je sličnih all-round kvaliteta i pokriva svaku poziciju na terenu, a trio nositelja zaključuje još jedan veteran Carl Crawford, već godinama najbolji outfielder lige (i dogodine član Yankeesa, pod stare dane treba i zaraditi).

Gomila je tu još dobrih veterana koji neće dobiti produženje ugovora, ali još je više mladih talenata poput npr. Uptona koji ima potencijal biti Crawfordov nasljednik. A kad Upton preuzme tu ulogu, na njegovu dolazi mladi Jennings, koji cijelu sezonu pali i žari po drugoj ligi i kojega bi neki drugi klub već odavno doveo u prvu momčad.

Raysi imaju širinu u polju, za svaku pozciju postoji odlična alternativa, tako da ne gube ritam ni kada ozljede napadnu prvu devetoricu. Rotaciju rezervnih pitchera pak uglavom sastavljaju od provjerenih veterana koje se ne boje ni platiti. Ove sezone su doveli čak dva closera, Soriana iz Atlante početkom sezone i nedavno Quallsa iz Arizone, kako bi imali provjerene ruke za osmu i devetu devetinu.

Jedina slaba točka koju momčad ima i koju čak ni svi ti umovi okupljeni na zajedničkom planu još nisu rješili je stadion. Naime, Raysi su jedina baseball momčad koja igra u tzv. domeu, pod nepokretnim krovom. Kao da nije dovoljno što su u kraju koji nema previše interesa za baseballom, još imaju i potpuno neatraktivno igralište. Za razliku od Marlinsa koji će u svoj novi park useliti dogodine, Raysi još ni ne znaju kad bi počeli s planovima za izgradnjom. Ali, jasno im je da bez pravog stadiona i konstantnog priljeva profita od ulaznica neće nikada moći imati više od minimalnog budžeta. A bez mogućnosti da zadrže većinu vlastitih igrača, usprkos svom znanju, vrlo bi se lako moglo dogoditi da ćešće završe kao treći u diviziji nego kao playoff momčad.

Opet, obzirom na sve okolnosti koje su protiv njih – od protivnika (naime, od 162 utakmice godišnje Raysi u prosjeku igraju čak 18 puta protiv Yankeesa i još toliko protiv Red Soxa zbog forsiranja divizijskih utakmica), neimanja poštenog stadiona, lošeg tržišta i uopće pravila igre koja samo pojačavaju razlike između bogatih i siromašnih – treba im skinuti kapu. Dokazali su da razmišljanjem van postojećih normi i napornim radom čak i najneugledniji klubovi mogu postati vrhunske klase. Koje više nitko ne smije zanemarivati.

THE ROSTER OF THREE

Blue Chips (William Friedkin, 1994.)

Najbolji sportski film ikada, barem po mome skromnom mišljenju. Prvo da razjasnimo jednu stvar – sportski filmovi su svijet za sebe, tražiti u njima originalnost, vrhunske karakterizacije i pomjeranja paradigmi nema smisla. Sportski film je gomila klišeja koja prvenstveno služi tome da se sport stavi u nekakav širi društevni kontekst, zbog čega se uglavnom vrte oko istinitih događaja ili aluzija na istinite događaje. ''Blue Chips'' je u osnovnoj ideji film o NCAA, trenerima većim od života, licemjerju sistema koji se diči amaterizmom dok sa svih strana kapa novac koji se uglavnom troši na regrutiranje talenta. Međutim, iako je taj filmski dio napravljen solidno, ''Blue Chips'' je prije svega leglo najljepših košarkaških stereotipa.

Neki su loši (Shaqova stalna zakucavanja idu na živce i dokazuju da je film rađen za najširu publiku pošto je osnova svake akcije alley-oop) ali više ih je fantastičnih. Nick Nolte je zaslužio 658 Oscara i ostalih raznih nagrada za ulogu trenera Bella, koji je kombinacija Knightove impulzivnosti i Woodenove svetačke aure. Regrutiranje Shaqa kao Nezaustavljivog Sirovog Centra Zlatnog Srca, Pennya Hardawaya kao Uličnog Haklera Koji Je U Svakom Pogledu Pod Kontrolom I Koji Je Naravno Bek (zanimljivo, Orlando je u ono vrijeme razmišljao da bi suradnja Shaqa i Pennya na filmu mogla rezultirati pravim prijateljstvom a kad ono - momci shvatili da imaju dva ogromna ega koja nikako ne mogu funkcionirati zajedno) i Matta Novera kao Zadane Bijele Nade Koja Zabija Suze Iz Svlačionice I Krilo Je U Čast Larrya Birda (zanimljivo, Nover je tada igrao u danas pokojnoj CBA ligi nakon skromnih partija za Knightovu Indianu, a nakon snimanja filma uputio se u Europu – danas je trener u Portugalu gdje ga vjerovatno stvarno smatraju Larryem Birdom) nezaboravno je, a međusobni odnosi svih uključenih su urnebesni, ponajviše zbog činjenice da se svi ovi momci stvarno trude glumiti. I ne ide im.

Ali, kada ekranom krenu defilirati Larry Bird, Bobby Knight, Rick Pitino, Allan Houston i Bob Cousy (a ima ih još) s košarkaške strane, te Marry McDonnell, J.T. Walsh i Ed O'Neill s glumačke, zaboraviš na sve minuse. Ovo je vrhunska filmska zabava koja se vrti oko vrhunske teme i koja je, obzirom na sve, još i vrhunski realizirana. Uz Noltea, za tu solidnost filma najzaslužniji je redatelj Friedkin, legendarni plaćenik koji je gledljivima učinio ''Egzorcista'' i ''Francusku Vezu'' pa kako ne bi i ovako dobro produciran film. A za produkciju je naravno zaslužan Ron Shelton, dežurni holivudski krivac za sportske naslove, koji je mudro odlučio dati materijal u ruke znalcu. Naime, Shelton je cool zbog svojih ambicija i prioriteta, ali režija mu nije jača strana što dokazuju i ''White Man Can't Jump'' (s najneuvjerljivijom košarkom u povijesti u izvedbi dvojca Snipes-Harrelson) te ''Cobb'' (priča o legendi baseballa realizirana amaterski da danas ostavlja dojam jeftine mini-serije). Njegova kasnija zlodjela neću ni spominjati, ali treba mu priznati da je snimio dva gledljiva djelca, što zbog Costnera a što zbog romantičnog podteksta (''Bull Durham'' i ''Tin Cup'' su više ljubići nego filmovi o baseballu i golfu ali su barem zabavni).

Under The Boards (Jeffrey Lane, 2007.)

Podnaslov ''The Cultural Revolution in Basketball'' sve govori – knjiga je ovo koja košarci prilazi s humanističke strane i pokušava shvatiti sve one stvari koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo. Tako se tu razglaba o hip-hopu i njegovoj povezanosti s igrom, potrebi za Velikim Bijelim Nadama, ulozi koju igraju tvornice tenisica u izgradnji osobe na terenu i van njega, odnosu prema Europljanima, stereotipu o liderima kojega hrane jednodimenzionalni dojmovi o Bobbyu Knightu i Johnu Woodenu, utjecaju Kobea Bryanta i Latrella Sprewella na ligu. I još puno toga. Najbolje od svega, nije ovo neko suhoparno akademsko štivo, već realnost koju se netko potrudio dostojno predstaviti u obliku ove pitke knjige koja postavlja gomile pitanja i trudi se dati poneki odgovor.

The Prosthetic Cubans (Marc Ribot, 1998.)

Zvuci Kariba i salse definitivno imaju i pristupačnije momente, ali ovaj album legendarnog arty-farty gitarista originalan je kao malo koji komad glazbe namjenjene prvenstveno čaganju. Ribot je i u ovaj projekt donio nervozni zvuk New Yorka i pretenciozna avangardna rješenja svojih fusion korijena, ali kad mu s druge strane stane gomila starih Kubanaca sa svojim urođenim ritmom, nastaje kaos. Ribot rastura gitaru više nego što pili, a u trenutcima kada nije plesno barem je melodično. Za razliku od Rya Coodera koji je na ovakvim projektima samo gost, Ribot je unio nešto od svoga waitsovskog nasljeđa, ali ono što je iznio puno je važnije – 46 minuta čistog gušta.

28May/100

UBER-LOST

Posted by Gee_Spot

Već sam počeo slagati post za najavu Finala, razbijati glavu oko toga da li je dvoboj Rondo - Fisher dovoljan da se odlučim za Boston, kad ono – amazing strikes again. Bum. Završnica Losta je najobičnija kamilica (i to ona najgora, Franckova) prema vrhunskom zelenom čaju koji nam pruža NBA playoff. Taman kad sam se pomirio s tim da više nema noćarenja, da će i snimka biti sasvim dovoljna jer ionako se više nema za vidjeti bog zna što značajnoga, u obje serije došlo je do zamjene uloga. Potlačeni su postali tlačitelji.

Orlando je od početka igrao čvrsto, ali nedovoljno dobro, i nakon što ih je Boston onako pregazio u trećoj, serija je za mene bila gotova. Mislim, tu večer su ostali i bez muškosti koju su pokazivali, kada već nisu mogli pokazati igru. I onda u četvrtoj ne samo da se muškost vratila, već su počeli igrati brže, lakše, učinkovitije. Naravno, da je Boston pametnije odigrao završnicu, sad ne bi uopće pričali o tome, ali činjenica je kako je Orlando pronašao muđu, te je u četvrtoj odigrao onako kako smo očekivali cijelo ovo vrijeme. S puno trica, brzo i nesebično u napadu, čvrsto i pametno u obrani.

Boston još uvijek ima dovoljnu prednost, mogu ubaciti dovoljno i obrana im je itekako u stanju uštopati Orlando, ali serija je opet postala obavezna lektira. S tim da sjajnu igru Magica u petoj ipak treba uzeti u kontekstu, a on nam govori da je Boston bio ranjeni protivnik. Itekako ranjeni. Da Perkins nije bio isključen, da Davis nije bio nokautiran i da Sheed nije bio u problemima s osobnima, siguran sam da bi gledali nešto neizvjesniju završnicu. A to kako su sudci kriminalno reagirali i ubili jednu utakmicu bespotrebnim isključenjem Perkinsa, prestrašno je. U isto vrijeme dopuštaš ratničku igru na rubu tuče, koja očito odgovara objema ekipama, a onda u sljedećem drastično kažnjavaš bezazlene reakcije igrača? Da stvar bude apsurdnija, u onoj drugoj seriji praktički do noćas nismo vidjeli mušku igru, a fauli se sude na sve strane.

Srećom, liga je poništila tehničku, koja je ujedno značila i izostanak Perkinsa iz šeste utakmice, i Boston ima priliku sve riješiti u svojoj dvorani - kompletan. Mislim da ne treba naglašavati koliko je i zašto Perk bitan za igrati obranu protiv Magica. Uglavnom, pobjeda Celticsa večeras puno je logičniji rasplet od toga da Magic preokrene tri tekme zaostatka. A opet, ako smo išta naučili svih ovih godina, kada je playoff košarka u pitanju, logika nije uvijek najbolji izbor.

Kako god, Orlando ima momentum, što je opet dobro za Boston jer znamo da oni najbolje igraju kada su pred zidom i kada im nitko ne vjeruje. Sve što im treba je još jedna jedina vrhunska tekma prepuna energije, posebice Rondove, te pametna raspodjela napadačkih prilika između Piercea, Allena, Garnetta i klupe.

I još dvije stvari. Kad bi na početku playoffa morao izabrati jednu momčad kao potencijalno sposobnu preokrenuti 0-3 i ući u povijest, zar to ne bi bio baš Orlando zbog stila igre i ogromnog napadačkog potencijala? Ono, ako itko može ovo izvesti to je Magic.

Ali, tu je ipak prevelika prepreka, ne samo u činjenici da je dokazano kako je najbolje izdanje Bostona bolje od najboljeg izdanja Orlanda, već prije svega u karmi. Naime, kakve su šanse da još jedna momčad iz Bostona izgubi četiri utakmice za redom nakon prednosti od 3-0? Bruinsi su to odveli na novu razinu, izgubili su čak i rezultatsku prednost od 3-0 u sedmoj utakmici, primivši i 4 gola za redom na putu do svog četvrtog poraza. Nemoguće da se dogodi i Celticsima, zar ne? Preokret Red Soxa iz 2004. doveden je u balans kolapsom Bruinsa. Celticse isključimo iz toga.

Po meni, Orlando je jednostavno predobar i morao je razvuči seriju, ali noćas i tome dolazi kraj. Problem je bio samo u tome što smo prestali vjerovati da Boston može od nekuda izvući vrhunske partije, jer ih predugo nije bilo, ali sada kada znamo da su to u stanju, dajem im prednost. Osim, ako karma ipak nije odlučila zaigrati na jednu drugu kartu - što ako se loše igre u regularnom dijelu na neki način moraju naplatiti, te nam je prikazana sva ova drama samo kako bi poraz bio još bolniji. Ono, napustimo paralelni svijet/čistilište i vratimo se u stvarnost u kojoj je Boston odavno ostavio najbolje dane iza sebe.

Uglavnom, pomak u ovoj seriji ne čini mi se ni izbliza tako dramatičnim kao u onoj između Sunsa i Lakersa. Rezultat je isti, ali Orlando je ionako većinu vremena bio u igri, dok su Lakersi u prve dvije jednostavno zgazili Sunse. Pobjeda Phoenixa u trećoj nekako me nije pretjerano uzbudila, odgledao sam tekmu u snimci i vidio dvije momčadi koje ne igraju obranu i mogu zabiti kad god se sjete, s tim da se Phoenix odvojio u pravom trenutku, serijom koševa na kraju, te da su im nakon toga upale sve lopte koje su trebale, dok Lakersima nisu.

Četvrta, pak, donosi nešto potpuno novo, jednu dozu samopozdanja kakvu do sada nismo vidjeli kod Sunsa, nešto što nam konačno omogućuje da gledamo pravi dvoboj i na Zapadu. Lakersi više nisu ti koji dominiraju i odlučuju, ovisno o svojoj volji, kada netko pobjeđuje a kada gubi, već ravnopravan protivnik jednako otvoren porazu ili pobjedi.

Svu prednost koju su Lakersi nametnuli igrom u reketu, Sunsi su poništili zonom, klupom i vanjskim šutom. Priče kako će biti dovoljno zaigrati ozbiljnije pale su u vodu jer Nash i društvo su ubacili u višu brzinu, kakvu Lakersi vidjeli od onih dvoboja s Thunderom. Ne, i dalje ni jedni ni drugi nisu igrali obranu, ali obrana je u ovom slučaju precijenjena jer nisu Lakersi dominirali na početku zato što su zaustavili Phoenix, već zato što su maksimalno koristili svoje ofenzivne kapacitete. Poanta je cijelo vrijeme bila u učinkovitosti, u tome da su na 50% šuta Sunsa oni odgovarali sa 60%, dok je sad situacija promijenjena – šut je 50-50, a takve su i šanse.

Lakersi su znali da sinoć neće biti dovoljno odigrati samo ozbiljno, kao u prve dvije, da se odvoje i opet vrate prednost, jer ovo nisu isti Sunsi. Već da će morati boriti za svaku loptu. Tako da smo već u startu vidjeli netipično čvrstu obranu za seriju, rekao bih - konačno obranu na razini playoffa. Sunsi borbeni i rastrčani, u svom elementu, Lakersi čvrsti pod košem i odlučni, kao pravi prvaci. Nitko ne dozvoljava laki koš. Gledam to i mislim se kako serija definitivno po prvi put izgleda kao nešto što će se odlučiti i ponekom obrambenom reakcijom, i najluđe od svega, Sunsi ne izgledaju ništa manje sposobni.

Naravno, prema kraju je opet sve bačeno u stranu u korist zabijanja, samo se čekalo tko će prije promašiti. Ako ništa drugo, čovjek se u ovim utakmicama može uvjeriti da su najbolje NBA momčadi vjerovatno u stanju odigrati nekakav revijalni susret bez promašaja, samo kada bi se dovoljno koncentrirali. Razina talenta je takva da cijela ta priča oko zone nema smisla. Jer, nije zona zaustavila Lakerse, već činjenica da odjednom svi Sunsi zabijaju. Odnosno, tako je bilo do sinoć.

Opet, bez obzira što su Lakersi na kraju izvukli sretnu i spretnu pobjedu, čak i pomalo tragičnu (smiješna završnica u kojoj je prvo Kobe ispucao napad bez veze, pa Nash, pa onda Artest s onom glupom tricom na početku napada) - sve je otvoreno. Usprkos sjajnom Kobeu, Sunsi su ti koji sami kontroliraju svoju sudbinu, a da mi je to netko rekao nakon prve dvije tekme, mislio bi da nije normalan. Playoff je zakon.

I tako će Sunsi dobiti doma šestu, jer su u ritmu u kojem ne mogu izgubiti dvije za redom, ali ipak mislim da će, usprkos svemu, Lakersi opet izvući pobjedu u sedmoj. Jebiga, ovakve prilike kao što je bila peta se ne pružaju uvijek na protivničkom parketu. Problem je i što ne samo da Kobe zabija kako se sjeti, već je i Fisher odličan, i da stvar bude gora, čak i Farmar i Brown i Vujačić ostave neki pozitivni trag kada uđu u igru. Što u prijevodu znači da je vanjska linija Sunsa u obrambenom dijelu još gora od unutarnje, ma koliko se to nemogućim činilo. Njima zona praktički i jeste jedino oružje, i to, ponavljam, ne zato što nešto previše smeta Lakersima, već više jer ih tjera da uzimaju šut nego da do kraja igraju svoju igru brzih pasova. Ono, umjesto da igraju za peticu, igraju za minus 5, i tu je taj mali, mali prostor koji su Sunsi sinoć mogli iskoristiti.

Noćas je bilo primjetno i da Sunsi imaju problema čim lopta uspori, iako Lakersi ne igraju zonu. Naime, čim počnu razmišljati, napad otupi, izgubi oštricu. To ih je mučilo dobar dio pete tekme, ali čim su ušli u svoj ritam, za čas su izjednačili. Ali ne i pobjedili. I taj nedostatak čvrstine, kako mentalne, tako i fizičke, na kraju će ih koštati. Jer, nema šanse da im Lakersi opet dozvole dva skoka u napadu za redom u ključnim trenutcima. To imaš priliku iskoristiti jednom u životu. Ako ne uspiješ, čemu se više imaš nadati. Mislim da su toga svjesni svi, pogotov stari ratnik poput Nasha. Njihova jedina nada sada je da netko od mlade garde poludi, da stasa u ubojicu preko noći. Obzirom da u i Dragić i Dudley i Frye već imali svoje momente, nekako mi se čini da je i ta nada poprilično sitna.

Sve to me vodi ka sljedećem - neće li utakmica viška i nekoliko dana odmora manje biti prevelik minus Lakersima u Finalu protiv Celticsa?

19May/1013

CHANGING OF THE GUARDS

Posted by Gee_Spot

Iako je Kreha već nakon prve utakmice uzviknuo da je gotovo i da Boston sigurno prolazi, meni je trebala još jedna potvrda. Postavio sam stvari ovako – ako Orlando drugu dobije s manje od sedam, koliko je bio hendikep na kladionici, Boston ide dalje. Primjećujete li tu nešto čudno? Da, rekao sam ako Magic dobije s manje od sedam, jer ni u ludilu nisam računao da stroj Magica može izgubiti dvije za redom.

I tako sinoć krene druga utakmica i opet ista stvar. Više nije bilo opravdanja u stilu ''tjedan dana odmora ostavio je Magic izvan ritma'' ili ''do ovog trenutka konkurencija im je bila nedorasla i nikako nisu mogli biti spremni za razinu na kojoj Boston igra''. Sve je to hrpa sranja, jer istina je vrlo jednostavna – Boston igra bolje.

Nisu savršeni, imaju padove pri kraju četvrtina i nakon što krenu s rotacijom petorka-klupa, ali tko jeste? Zato one uvodne minute, bilo u utakmicu ili u drugo poluvrijeme, kada je na parketu pet najboljih, predstavljaju najbolju košarku koju je itko prezentirao u dosadašnjem playoffu, košarku koja je barem na 20-ak minuta po večeri gotovo pa savršena.

Fantastična obrana, potpuna koncetracija na oba kraja terena i kirurški precizna realizacija napadačkih zamisli. Pitati se gdje je bila ova momčad cijelu sezonu nema smisla, treba uživati u trenutku. Jer, sva ta pitanja ionako nisu ništa drugo nego jadna isprika za vlastite nam slabosti, iako mi nije jasno zašto je sramota biti u krivu u nečemu tako asptraktnom kao što je NBA playoff. Mislim, zar nije to razlog zašto ga volimo?

Obzirom kolika je snaga branda zvanog LBJ, ne čudi me što je u cijeloj priči oko ispadanja Cavsa veća pozornost posvećena manama Cavsa nego snazi Bostona. Ono, svi smo znali da su Cavsi jednako ranjivi kao i lani, te iako je malo tko mislio da će pasti već protiv Bostona, pad je bio očekivan. I očekivano je bilo da će izazvati napade na račun Cavsa jer većini je već puna kapa LeBrona i njegovih priča koje uglavnom ne bivaju potkrijepljene ničim.

Međutim, ovaj put bi bilo prejadno fokusirati se na slabosti Orlanda. Naime, momci se bore i daju sve od sebe, ali Boston je jednostavno bolji. Celticsi imaju tu veteransku snagu, dok Howard i društvo tek trebaju završiti školovanje. Ako ih tješi, za razliku od Cavsa nemaju se čega sramiti. U pitanju su sve redom fantastični košarkaši koji zaslužuju igrati u playoffu svake sezone. Howard je, ma kako limitiran bio u nekim stvarima, prekrasan košarkaš i prije svega borac. Koji je već osjetio dovoljno bolnih poraza na kojima može samo učiti i učiti, da bi jednog dana osvojio naslov.

Redick, Barnes, Nelson, sve redom su u pitanju pravi fajteri stvoreni za playoff. Zato me i živcira pristup većine stručanjak ESPN-a, koji su svi redom izabrali Magic, kako sada opet, umjesto da se fokusiraju na Boston, traže mane u igri Orlanda ne bi li opravdali vlastiti izbor (naslovi tipa "Celtics escape vs. Magic" su sramotni, jer u potpunosti zasjenjuju širu sliku za račun sitnih zadovoljstva ega). Kao da se tu ima išta pravdati. Mislim, gledaš jednu momčad koja skoro cijele sezone djeluje moćno, i gledaš drugu koja se u drugom dijelu sezone skoro raspala. Pa naravno da ćeš misliti kako su ovi prvi favoriti, nema tu ništa problematičnoga. Tko je mogao znati da će Boston odjednom opet postati Boston?

Čak sam pogledao i prognoze u The Zoran Vakula Awards, te moram istaknuti kako nitko, pa čak ni navijački nastrojeni Kreha, nije davao šansu Celticsima, te da je čak i među ESPN-ovim stručnjacima prolaz Bostona protiv Cavsa pogodio samo Tim Legler (i majka Henrya Abbota, koja uopće ne prati košarku već je više tu da dokaže kako su ovi ostali geekovi pametni, zato jer pobjede jadnu ženu koja buba parove napamet dok oni po cijele dane analiziraju utakmice). Taj isti Legler je opet bio u manjini kada se biralo Boston protiv Orlanda, te mu se priključio samo iritantni Broussard (fan Cavsa koji je izborom Celticsa valjda pravdao poraza svoje momčadi) i naš Kreha (fan Celticsa koji je opet dobio razloga vjerovati u svoju momčad).

Uglavnom, opet kažem, žalosno je što onda svi traže neke razloge zašto Orlando gubi, umjesto da gledaju zašto Boston pobjeđuje. A pobjeđuje jer opet ima zdravu naj-ujednačeniju petorku u ligi, u kojoj od prvog (Rondo) do petog (Perkins) igrača imate najmanji mogući pad kvalitete. Klupa daje solidni doprinos, što je možda i najveće iznenađenje uopće, mislim, tko je mogao očekivati da će Tony Allen i Sheed odjednom pomoći Big Babyu u segmentu adrenalinskih inekcija?

Ipak, najvažniji razlog zbog kojega su Celticsi ovako moćni je – glava. Ne glava u onom naivnom smislu da igrači vjeruju da mogu, već glava u smislu da su spremni napraviti sve što treba za pobjedu. Pa tako i izvući nemoguće iz svojih umornih, veteranskih tijela, da bi odigrali obranu koju protivniku ne ostavlja prostora za disanje, a kamoli igranje.

Sinoć sam skoro zaplakao dok sam gledao Piercea, ali ne zbog igre (sinoćnja partija mu je bila šampionska), već zbog izjave koja u biti otkriva gdje i kada su se Bostonu opet posložile stvari. Naime, Pierce je, sa svom svojom hall of fame karijerom na leđima, mrtvo-hladno priznao pred kamerama kako je ovo danas Rondova momčad, kako su nekada on, KG i Ray nosili njega, a sada on nosi njih. Dajte pokušajte zamisliti još kojega prvaka kako tako nešto priznaje, ili uopće bilo koju momčad u kojoj može doći do ovakve predaje štafete? Jako ih je malo, zar ne.

I da, prije nego što Simmonsu padne na pamet, da sam ispucam sljedeću pop-kulturnu referencu - predaja štafete Piercea Rondu ravna je trenutku kada Jacob prepušta Jacku mjesto čuvara Otoka.

Ako ćemo stvari pojednostaviti, onda možemo reći da su Celticsi patili što zbog godina i ozljeda, što zbog problema s kemijom uzrokovanih upravo tom promjenom poretka. Kada su veterani konačno pristali postati pomoćnici, tada je i Riversu opet postalo lakše uvjeriti ih da imaju dovoljno snage za još jedan pohod. Što bi se reklo, prvo pometi ispred svojih vrata. Boston je to napravio i zato je sada tu gdje jeste. Opet kažem, koliko danas poznajete uopće ljudi, a kamoli prebogatih sportaša, koji su u stanju prihvatiti stvarnost koja se nužno ne mora vrtiti oko njihove osobne dobrobiti, već i onih oko njih?

Tako je sinoć Pierce nosio momčad kao u najboljim danima, da bi, u trenutcima kada se činilo da će upornost Orlanda uroditi plodom, stvar u svoje ruke uzeo Rondo i napravio dar-mar. Svaka čast još jednom Dwightu i Redicku, greške koje su radili ne treba shvatiti tragično, jer bez njihove srčanosti ne bi uopće bili u prilici te greške smatrati važnima, naime, Boston bi stvar riješio puno prije završnice. Momci se bore, upijaju, na jedan način koji LBJ možda neće nikada shvatiti. Jer njemu je od stvarnih pobjeda važniji dojam nepobjedivosti (sorry, morao sam ga opet spomenuti, naime Stern je uputio dopis svim NBA blogerima da uvijek i na svakom mjestu promoviraju Kralja).

Što se još ima dodati? Prvo poluvrijeme druge utakmice između Celticsa i Magica najboljih je sat vremena sporta koje sam imao prilike gledati ove godine. I ne sumnjam da će biti još takvih trenutaka, jer Orlando je momčad sa srcem koja se neće predati, ma u kako se neizglednoj situaciji nalazila.

Žao mi je Cartera, jadnik se cijelo vrijeme trudi da ostavi dojam muškarčine, diže se s poda bez pomoći suigrača, ulazi pod koš i traži kontakt, potpuno svjestan da s jednom dobrom playoff serijom može isprati sve one negativne situacije iz ranije faze karijere. I onda dođe ključni moment, dva bacanja koja mogu Orlando dovesti na koš razlike, i on promaši oba. Jebiga, možeš se truditi koliko hoćeš, ali od svoje prirode očito ne možeš pobjeći.

Noćas igraju Lakersi i Sunsi, ali ova noć će, što se mene tiče, proteći u spavanju. Sunsi nisu zaslužili da se dižem u dva po noći i gledam ih kako se predaju bez borbe. Bez obzira kako Kobe dobro igrao, ne smiješ dozvoliti da ti protivnik šeta po reketu. To je nešto što Boston i Orlando nikada ne bi dozvolili. Garnett i Howard bi ti, da gube 20 razlike, uvalili lakat prvom prilikom kada bi krenuo na polaganje. Odoma i Gasola nitko i ne gura. Kažem, sve je u dojmu, a on govori da su Sunsi izgubili ne samo utakmicu, već i dobar dio obraza koji su tako teško sticali ovu sezonu i posebice playoff.

I da, lutrija. Ako smo ikada i sumnjali da se namješta, mislim da smo sinoć dobili konačnu potvrdu. Dvije ekipe s tradicijom i rezultatima kao što su Wizardsi i Sixersi dočepat će se svojih budućih zvijezda oko kojih moraju graditi budućnost (drugim riječima, Arenasa i Iguodalu treba trejdati pod hitno), dok su neugledne franšize poput Kingsa, Wolvesa, Netsa i Warriorsa preskočene. Šalim se, naravno da ništa nije namješteno, ali očito postoje neke karmičke sile koje paze na ove stvari.

Prokhorov bi stvarno mogao biti ruski Cuban, očito je tip spreman trošiti na sve strane da napravi brzinski rezultat sa svojom novom igračkom, što opet znači da će zbog žurbe upropastiti budućnost franšize, sve radi par brzih i kratkih playoff izleta (Amare i Johnson, ili Boozer i Johnson, sljedeći su igrači Netsa s maksimalnim ugovorom, moja sućut). Wolvesi su smiješni, toliko smiješni da smo svi potajno navijali da dobiju prvi pick, samo da onaj nesretni Kahn opet izabere playmakera. Warriorsi se prodaju i prodaju i prodaju, ali kolo vode još uvijek isti nesposobnjakovići koji su uredno upropastili sav talent koji su nakupili zadnjih, sad već, 20 godina. Kingse vode braća koja usprkos svoj gluposti nikako da potroše novac koji im je otac ostavio.

Prva dva picka su definitivno u pravim rukama. A sve one priče o nikada slabijem draftu su mi smiješne, možda nema vrhunskih igrača ali svaka momčad će imati prilike izabrati barem jednog solidnog, koji može ostvariti uspješnu NBA karijeru. Tako da treće mjesto Netsa, deveto Jazza, pa i sedamnaesto Bullsa, nije uopće nebitno.

17May/103

GEEZERS NEEDS EXCITEMENT

Posted by Gee_Spot

Po onome što su sinoć pokazali Boston i Orlando, mislim da bi svima onima koji prvenstveno žele uživati u dobroj igri bolje bilo gledati seriju koju noćas u Gradu Anđela otvaraju Lakersi i Sunsi. Očekivali smo rat, ali ono je bilo – klanje. U kojem je Boston potpuno nadigrao Orlando. Prekaljeni playoff veterani poput Piercea i društva nikada nisu pali bez ispaljenog metka, a ovaj put će izgleda potrošiti cijelo skladište municije prije nego pokleknu.

Boston je na jednu večer uspio potpuno zaustaviti igru Magica – na pickove se izlazilo čvrsto, Howard se zatvarao s dva, tri a ponekad i četiri igrača. Protok lopte, inače bolji dio igre Magica, igre koja ne ovisi o slash n kick igri kao glavnom izvoru kreacije, nestao je, a nekim čudom Celticsi su iz te svoje zone stizali zatvarati svaki vanjski šut.

Pokušavam se sjetiti, ali nisam siguran kada sam zadnji put odgledao tako dobru obranu, možda baš od Celticsa prije dvije godine kada su bili prvaci. Ni u jednoj jedinoj odluci nisu pogriješili – Perkins je mlatio Howarda, Vince je letio po podu svaki puta kada bi ušao pod koš (a ulazio je često jer netko u takvim trenutcima mora preuzeti odgovornost), Nelson je tjeran u kut, Lewis potpuno odsječen (praktički, do same završnice ne da nije pucao tricu iz kuta, već se uopće nije našao u šansi).

Uz fenomenalnu obranu, Celticsi su odigrali i napad iznad svih očekivanja, svi su odradili svoje role i još su dobili neočekivane impulse s klupe (opet od Allena, iako ovaj put uz par grešaka, te Sheeda, koji se trudi dokazati da je regularna sezona samo za kretene a da je on iznad toga).

Ipak, bilo je dovoljno manje od jedne četvrtine da se umalo prospe sav taj trud. Što ukazuje na dobro poznatu stvar – Boston je prestara momčad koja s ovako tankom rotacijom jednostavno ne može izdržati cijelu utakmicu u istom ritmu. Umor od serije s Clevelandom itekako se osjetio na kraju u nogama Raya, Piercea, Garnetta ali i Ronda.

Stoga je ova pobjeda još važnija, jer jasno je da bi eventualni poraz nakon onakve količine potrošene energije (a da ne spominjem poraz od onakvog Orlanda) ubio u pojam čak i nekadašnje šampione.

Orlandov problem je bilo lako uočiti. Navikli na dominaciju u dosadašnjem dijelu playoffa, ni sanjali nisu da stari Celticsi u sebi još imaju ovakvu vatru. Dok su se oni prilagodili situaciji, Boston je već imao preveliku prednost. Koju je umalo prosuo, što bi tek bilo bezveze jer Orlando sinoć stvarno nije zaslužio pobjediti.

Sada znaju da preko Bostona mogu samo ako odgovore željom, borbenošću i upornošću, te da tek tada presuđuje talent. A on je i sinoć, makar samo na mahove, pokazao da je ova ekipa Magica toliko potentna da je u stanju stići 20 razlike a da se ni ne okreneš.

Iz tog lošijeg pristupa proizašle su i sve one greške u napadu i ispadanja u obrani. Čim su se počeli boriti, rezultat je postajao povoljniji. Sad je na njima da u drugoj utakmici dokažu da su shvatili poruku.

Najveća snaga ovoga Orlanda upravo je u tome što porazi iz njih uvijek izvuku pozitivnu reakciju. Za razliku od npr. Cavsa, koji se nakon poraza dodatno stisnu, Orlando izlazi na parket bez kompleksa. Što nam garantira još veće klanje u drugoj utakmici, u kojem će ovaj put obje momčadi biti spremne. Odigra li Boston dobro i bude li u egalu do samoga kraja, obećajem da ću tada priznati da su u ovom trenutku bolja momčad.

Međutim, obzirom na ono što smo vidjeli u prvoj utakmici (nabrijani, ali i povremeno nemoćni Boston, te mlaki, ali povremeno moćni Orlando), i dalje mislim da iz ovoga rata izlazi mlađa, šira i luđa momčad. Plus, čak mi i simpatije pomalo idu na stranu Magica - Nelson je postao igračina i apsolutni je lider, sviđa mi se kako Vince pokušava dokazati samome sebi da nije tetkica, super mi je kako Dwight izgleda kao slon u staklarni, dok me s druge strane Sheed potpuno odbija. Ako postoji neka kozmička pravda, onda će Wallace u ovoj seriji izgubiti jednu utakmicu.

I da, već u utorak je sljedeća bitka a prije nje nas čeka poslastica u vidu draft lutrije. Konačno ćemo saznati tko će dobiti Johna Walla. Također, sutra nas čeka i Emirov specijalni post o Bullsima, navodno dug kao LeBronov popis playoff poraza. Jedva čekam.

Kad sam već spomenuo Kralja, kakav bi ovo bio košarkaški blog da ne napišem još par riječi o njemu. Naime, osim što sam rekao da uživam u trenutku njegova novog poraza, nisam komentirao njegov nastup u šestoj tekmi. Uglavnom, dobio je prolaznu ocjenu. Ono, definitivno nije bio najbolji čovjek na parketu, ali nije bio ni najgori. Izgledao je toliko preplašeno da me bilo strah za njegovo mentalno zdravlje, neki tikovi i pogledi koji je upućivao odavali su stanje čovjeka na rubu. Tako da, ma kako se on trudio pokazivati kao nekakav cool tip kojega to ništa ne dira, svima je očito da ga itekako prca osjećaj kako nije toliko dobar koliko i sam misli.

Uglavnom, usprkos lošem šutu, te puno forsiranih grešaka i izgubljenih lopti, barem se borio. Bacao se na svaku loptu, čime je barem pokazao da neće iz pozadine gledati kako gubi, što je napravio utakmicu ranije. LeBron je dobar košarkaš, ali ništa posebniji od desetak ostalih najboljih u ligi. Sad samo treba dokazati da mu je igra važnija od svega uokolo. Kvragu, to je uspijelo čak i jednom Iversonu, možda uspije i jednom Carteru.

A kad već pričam o potencijalnim psihičkim problemima, red je da spomenem čovjeka koji je odavno odbacio ono ''potencijalnim''. I koji će noćas pokušati pobjedom otvoriti vrata prema još jednom Finalu, trećem za redom. Kobe.

Po svim pravilima zdravog razuma simpatije svih proletera trebale bi biti na strani THE momčadi (Sunsi), a prijezir bi, kao i uvijek, trebao biti upućen prema privilegiranim profesionalcima koji posao odrađuju bez emocija, a to su Lakersi. Iskreno, nakon svih ovih godina uopće nemam neku potrebu navijati za Sunse, valjda sam još u šoku što su uopće tu gdje jesu, te prije svega želim gledati dobru košarku. Ali, da bih bio previše razočaran ako bi Lakersi propustili revanš protiv Magica – ne bih. Samo, ne mislim da će do toga doći.

Prije par dana sam već naveo većinu razloga zašto mislim da su Lakersi i dalje favoriti, a način na koji su odradili stvari protiv Jazza govori da su trenutno u dobroj formi. Igraju koliko i kako treba, s tim da je Kobe protiv obrane Jazza praktički imao trening koji mu je odlično došao da se malo oporavi od naporne sezone. Obzirom kako borbeno i čvrsto djeluju tri ne-amigosa pod košem, možemo slobodno reći kako ovi Lakersi nisu ništa lošiji od lanjskih.

Sad, može li Phoenix biti ovogodišnji Denver, momčad koja svoja netipičnom igrom ima šanse srušiti Philov sistem i Kobeov ego?

Može ako:

- Grant Hill uštopa Kobea (jer J Rich zasigurno neće)
- Nash i Richardson premaše učinak Kobea i Fishera
- Lopez i Dudley odgovore na skakački i energetski učinak Bynuma i Odoma
- Amare odgovori kišom koševa na Gasolov pljusak sa svih strana

Na sve ove teze odgovor vrlo lako može biti potvrdan. Jer, ovi Sunsi možda (barem po meni) nisu na razini onih prijašnjih, ali i dalje su izuzetno učinkovita momčad, s vrhunskim napadom i solidnom obranom. Lakersi su slični, iako na jedan potpuno drugi način. Naime, i Lakersi su izuzetno učinkovita ekipa koja zna što radi u napadu, s solidnom obranom. Evo što ih ipak razlikuje.

Učinkovitost Sunsa se vrti oko postotka šuta za tri i toga koliko dobro Steve Nash odrađuje svoju ulogu prvog igrača (ne zavaravajmo se, svi poeni Richardsona i Stoudemirea ne bi bilo mogući da Nash nije takva opasnost u svakom trenutku – bilo za šut, bilo za ulaz, bilo za asist), dok se ona Lakersa vrti oko toga koliko dobro su u stanju pomiriti sistem s Kobeovim istupanjima iz istoga.

Potencijalni problemi koje Lakersima može uzrokovati igra Sunsa s malom postavom, ili s čak pet tricaša u ekipi, jednaki su onima koje Sunsima može prouzročiti dominacija visokih igrača Lakersa u reketu. Sunsi imaju bolju klupu, Lakersi bolju petorku. Ono, ne vidim načina kako na osnovu ovih klasičnih match-up priča možeš prednost dati jednima ili drugima.

Obrana Sunsa igra van svake pameti i na razini na kakvoj to nitko nije mogao zamisliti, obzirom na takvu količinu ispodprosječnih obrambenih igrača kakvi su npr. Nash, Richardson i Amare. Obrana Lakersa igra ispod razine na koju nas je navikla, dajući taman onoliko koliko je potrebno da odradi posao, i to ponajviše zbog nedostatka rotacije na vanjskim pozicijama.

Ne znam za vas, ali ja ni jednoj ekipi ne mogu dati prednost na ovim klasičnim pitanjima. Teško mi je dati je Lakersima npr. zbog boljih igara zadnjih godina u međusobnim susretima, jer obzirom da su Sunsi lani bili očajni i da su se oporavljali do all-star prekida ove godine, a tri od četiri ovosezonske tekme ove dvije momčadi odigrale su prije 2010., to ima smisla otprilike kao da kažem kako su Sunsi bolji jer su uredno pobjeđivali one Lakerse bez Gasola, Fishera i Bynuma, sa Smushom Parkerom u petorci.

Svi kriteriji koje inače koristim ovdje me ostavljaju bez ideja. Sve što imam je osjećaj i ovih nekoliko teza, teza kojih ću se uhvatiti kako bi se argumentirao zašto usprkos dobrim izgledima Sunsi ipak neće proći dalje.

1. Karma je svoje već vratila = izbacivanjem Spursa, Phoenix je završio jedan ciklus na najbolji mogući način. NBA liga je još jednom dokazala da je stvarno amazing, jer ovakvi scenariji se obično događaju samo u filmovima. Obzirom da su Sunsi napravili rezultat kada to nitko nije očekivao na račun Spursa od kojih smo svi očekivali više, vrijeme je da se zarola odjavna špica. Sezona ionako ne može biti razočaranje, zar ne? Dakle, ako maknemo karmu iz jednadžbe, što nam ostaje? Ostaje nam momčad Lakersa kao predstavnik grada koji je odlučio nametnuti embargo na sve poslove koje radi u i s državom Arizonom, u vrijednosti od nekih 60 milijuna, zbog onog nesretnog zakona o imigraciji. Pa što, kažete vi, i sami Sunsi su se ogradili protiv tog zakona zbog čega su, dapače, valjda i kupili poneki karmički plus – naime, malo koja NBA frašiza pokazuje hrabrost i uopće volju za ikakvo drugo djelovanje osim mlaćenja love. Da, ali Sunsi su iz Arizone, republikanskog legla, dok je gradonačelnik LA pripadnik naroda protiv kojega se, samo na osnovu fizičkog izgleda, uvodi policijska država. Sunsi više ne mogu računati na pomoć sa strane, točnije s neba.

2. Lakersi su dobili jedinu bitnu utakmicu ove sezone = i to u Phoenixu, sredinom trećeg mjeseca, nakon što su Sunsi već zaredali sa sjajnim igrama. Da stvar bude bolnija, Lakersi su stigli u goste nekoliko dana nakon što se vratili s iscrpljujuće turneje po Istoku, dok su Sunsi ludim spletom okolnosti imali nevjerojatnih šest dana odmora da se pripreme za doček rivala (iako, kako je pokazao i Orlando sinoć, pauza definitivno ne mora biti dobra stvar). Pokazalo se da Lakersi još uvijek mogu uvijek zabiti koš više, ma što da im Sunsi bace pod noge.

3. Koliko bi vas dalo prednost Sunsima u prvom krugu da je Roy zdrav i zašto? = Naravno da bi nas većina izabrala Portland, i to zbog činjenice da Sunsi na strani nisu dobri kao doma a posebice ne u dvorani Blazersa. Također, Portland izgleda kao klasična playoff ekipa, dakle ekipa kojoj je obrana na prvom mjestu, koja kontrolira ritam i zna igrati organzirane napade na postavljene obrane. Dakle, Portland je sve ono što Sunsi nisu. Zašto uvlačim Blazerse u ovu priču? E, pa zato što su Lakersi slični – ni oni neće tek tako izgubiti doma, a, za razliku od Istoka, prednost domaćeg terena u ovom dvoboju nosi itekakvu težinu. Lakersi također djeluju kao klasična playoff momčad – u stanju su zatvoriti reket i odigrati vrhunsku obranu (ne stalno, ali, kako su pokazali protiv Thundera, da kada je potrebno), imaju sistem igre na postavljenu obranu protivnika i nisu ovisni o ritmu. Ta prilagodljivost je ključna.

Uostalom, ključna razlika između Lakersa i npr. Cavsa, a samim time i između Kralja i Kobea je što su Lakersi i Kobe prvaci. Možda djeluju nikako, možda im je kemija klimava i neuvjerljiva poput epizode Losta, ali funkcioniraju. Rade i, što je još važnije, bore se za svaku loptu. Imaju srce, ma kako ono često bilo zamaskirano ispod te tvrde kože. I zato su usprkos svemu i dalje favoriti. I zato na kraju ostajem pri njima, usprkos odličnim šansama koje imaju Sunsi.

Kobe je stvarno digao razinu igre od one ključne tekme protiv Thundera, ali isto tako je primjetno kako se on i suigrači gledaju preko volje češće nego ikada. Sumnjam da će to presuditi jer, za razliku od one nepopravljive kemije koja je krasila ona generaciju s Shaqom, Maloneom i Paytonom, te protiv koje čak ni Phil nije mogao ništa, sadašnju situaciju Jackson drži pod kontrolom.

Naime, riječi su suvišne kada pričaju djela, a djela govore da Odom i Gasol skaču kao ludi, posebice u napadu, dok Bynum igra bolju obranu nego ikada. Da im je puna kapa Kobea, valjda se ne bi ni trudili. Dakle, ispod svih tih pogleda krije se momčad koja je našla svoj način funkcioniranja.

I tu je Jacksonov najveći doprinos kao trenera. Ne pokušavam umanjiti njegove taktičke zamisli, ali činjenica je da su najuspješniji treneri oni koji znaju motivirati, koji znaju prodati svoje zamisli, a tu od njega nema boljega. Riley možda, s tim da se njihovi stilovi poprilično razlikuju. Dok je Riley sve uvijek polagao na zajedništvo i borbu do zadnjega, Phil se nikada nije libio one stare ''zavadi pa vladaj''.

Samo on može jednog Gasola i Odoma uvjeriti da je Kobeovo traženje najboljeg rješenja za njega ponekad korisnije od dodavanja lopte otvorenom suigraču. Nakon čega će oni poput najobičnijih šljakera ići na skok, umjesto da se dure jer nisu dobili loptu. Kobe se pak duri kada visoki naprave pogrešku ili ako mu ne daj Bože odbiju dodati, čak će se dozvoliti i klasičnu utakmicu bojkota da dokaže svoje, i iako svi znaju da nije u pravu i da je nemoguć, svi će opet podmetnuti leđa da s njim na čelu osvoje naslov.

Kako je to moguće? Zašto jedni rade sve što treba, a drugi radi uvijek protiv? Kako to može funkcionirati, umjesto da momčad dovede do raspada? Možemo samo nagađati, ali recimo da motiv još postoji i da je na njemu Phil uspio izgraditi momčad na temeljima čistog, golog profesionalizma. Tenzija nema jer, nakon što se tekma završi, svatko ide svojim putem. Lakersi bi da pokušavaju biti kao Sunsi (klapa, prijatelji, suigrači koji se međusobno uvažavaju), vjerovatno završili u zatvoru.

Ovako, dok samo rade posao, sve je odlično. Kobe obožava takav pristup i samo tako i zna igrati. Isključen od svega, nakon utakmice za njega nitko ne postoji. Gasol i Odom su emotivci kojima takav pristup ne odgovara, ali ih je Phil ne njega naučio. S Kobeom praktički i nema posla, jer on svoje odradi, ali uvjeriti Gasola i Odoma da su jednako važni i da su oni tko bez kojih nema ničega, samo što, eto, to moraju zadržati u sebi, da bi Kobe bio sretan, e to je njegov doprinos. Netko mora podmetnuti leđa u obitelji.

Lakersi su realnost, Sunsi su ideal. I jedni i drugi su na svoj način savršeni u svom pristupu igri. I ma koliko sličnost talentom i potencijalom čini ovu seriju zanimljivom, ta razlika u samoj suštini jednih i drugih odvodi je na novu razinu. Ne, nije u pitanju crno-bijela serija u kojoj po defaultu moraš navijati za dobro, već više jedan sjajan eksperiment koji će nam dati odgovor koliko je bolji jedan ili drugi način slaganja momčadi. Možda na kraju stvarno presudi kemija, a možda bude dovoljna i biologija.

16May/1013

FAREWELL TO THE KING

Posted by Gee_Spot

Uf, kakav su gušt bili protekli dani, neopisivo. Bez brige, neće ovo biti još jedan post o Kralju (ne znam zašto bi itko odmah pomislio da čovjek može uživati u porazima Njegova Veličanstva), iako ćemo Ga spomenuti. Večeras kreću finala konferencija pa je red da se nešto kaže i o tome. Kao prvo, nadam se zanimljivim serijama koje će uspijeti održati pažnju na dosadašnjoj razini, kako događanjim na terenu tako i uokolo.

Iako su Boston i Sunsi dvije momčadi prema kojima sam zadnjih godina pokazivao najviše simpatija i za koje sam otvoreno navijao, ovom prilikom, iskreno, nemam nikakve pretenzije. Želim samo dobru košarku, po mogućnosti sa što više utakmica. Nije lako nakon cijele sezone druženja tek tako doći do pred sam kraj još jedne sezone (iduća je pak 20 jubilarna koju fanatično pratim, te ni sam ne znam da li da se zbog te činjenice ubijem ili bacim s nebodera).

Nego, da se vratim na gušte s početka. Iako su u njima dobar dio odigrale i klasične stvari poput onoga što se gleda, čita i sluša, posebni duševni mir i ispunjenje ipak je odigralo to konačno mijenjanje mainstream pogleda na Kralja i njegovu ulogu u svemiru. Od Izabranog do smrtnika u nekoliko dana, iako mi još nije jasno da li je on iz svega uopće izvukao nekakve pouke.

Konačni zaključak NBA svijeta opet ga je lišio odgovornosti, dijeleći je podjednako na njega, suigrače mu i trenera, ali ja i dalje zastupam onu tvrdu struju koja kaže da je najodgovorniji upravo on, kao osoba koja u cijelom tom okruženju ima najveću moć. Mislim, ne sjećam se da je i jedan Jordan imao ovoliko kredita kod medija, koji stalno nalaze nove načine da Jamesa održe u centru interesa iako je očito da ga ne zaslužuje ništa više od ostalih živih bića koja zarađuju milijune time što dobro igraju košarku.

Kako ne bih bio poput svih ostalih piskarala, red je da se okrenem Bostonu (ipak, moram još samo reći da me srce boli što ću, možda, a nadam se ipak ne, dogodine navijati protiv Noaha i Rosea, dva sjajna igrača koja čine možda i najbolju mladu igračku jezgru na Istoku, zato jer će, eto, Kralj izabrati Chicago da stvori svoju dinastiju, i to uz pomoć Caliparija?!??! - tako mi gela u prahu, ako Jerry Reinsdorf pristane na ovako nešto, onda je očito kako je postao senilan, jer riječ je o čovjeku koji se nije bojao inatiti ni s Jordanom ili Jacksonom, te je jadno ako će dozvoliti da mu budućeg trenera i uopće budućnost kluba određuju Kraljevi agenti).

Uglavnom, osnovno pitanje koje je pred nas postavila serije između Celticsa i Cavsa je sljedeće – da li su Celticsi pobijedili zato što su neočekivano digli igru na novu razinu ili su pobijedili zato što su Cavsi neočekivano pali ispod svake razine?

Ne sumnjam da svatko tko je gledao seriju ima svoju verziju odgovora, ali oko jednoga se valjda moramo složiti – ma koliko Cavsi bili loši, nije pošteno reći da su oni najzaslužniji za konačni rasplet. Da, LeBron je odigrao seriju ispod svake razine, suigrači su mu nestali a trener je nadmašio do sada pokazanu razinu nesposobnosti neviđenim pomakom prema još većoj razini nesposobnosti. Međutim, Boston je prije svega bio bolja momčad, samouvjereniji i borbeniji, te je izborio prolaz na račun srca. A zatim i na račun par neočekivanih događanja.

To da je Rondo igračina valjda nije potrebno isticati, smiješno mi je kako se neke stvari, koje su jasne godinu dana (tipa, da je Boston njegova momčad), u mainstream uvode postepeno i sa zakašnjenjem, kao da je baš sve proizvod koji prvo treba ispitati na određenoj skupini ljudi da bi ga se nakon toga plasiralo na tržište. Dva faktora su me ostavila bez riječi – korisna igra Tonya Allena i Garnett kakvoga smo u ovakvom izdanju zadnji put vidjeli prije skoro dvije godine.

Sve skupa ukazuje na to da su Celticsi u pravom trenutku posložili formu, glavu i noge, te da nisu toliko loši koliko sam mislio. Sve skupa, naravno, ukazuje i na to da i dalje ne vidim kako mogu preko Orlanda.

Jadni Boston nije imao ni sreće, iako se i Phoenix i Lakersi odmaraju već danima, finala će otvoriti baš oni protiv Magica. Što mi nema nikakvog smisla, ali dobro – može se reći da će i Orlandu biti problem zagrijati se nakon ovolike pauze. Sve u svemu, ti dani odmora nisu ni upola važni za ovakvu seriju, u kojoj neće biti previše koševa i u kojoj će fizička igra biti ključna, koliko je važno kako će tko rasporediti snagu tijekom njenog trajanja. I tu je Orlando u ogromnoj prednosti zbog širine rotacije.

Lani je bila slična situacija, Boston je izašao kao pobjednik protiv Bullsa, Orlando se mučio protiv Sixersa, teško je bilo dati prednost bilo kome. I onda je kroz seriju Orlando jednostavno nametnuo svoju igru i skinuo Celticse usprkos tome što su oni imali prednost domaćeg terena. Danas Orlando briljira i izgleda kao momčad s misijom koja vjeruje u sebe i nema namjere stati dok se ne osveti Lakersima za lanjski poraz u Finalu. Celticsi nakon pobjede protiv Cavsa opet ostavljaju dobar dojam, ali to ne mijenja činjenicu da je Orlando po svemu i dalje favorit.

S tim da ovo definitivno nije ista serija kao i lani, zbog dvije stvari. Točnije, zbog dva igrača. Lani nismo imali prilike gledati Garnetta i Nelsona u akciji, što ih danas stavlja u ulogu x-faktora. Doduše, po onome što smo imali prilike vidjeti u regularnom dijelu sezone, Garnett nema odgovora na Lewisa i njegovu igru iz vana, što se pokazalo glavim razlogom zbog kojega je Orladno odnio tri pobjede iz četiri tekme regularnog dijela.

Koje su bile guste, na nož, ali obzirom da su obje momčadi nabrijane na obranu i da ne dozvoljavaju lake koševe, podatak da Orlando bolje reagira u završnicama mogao bi biti ključan. Magic nema tako slabu točku kao što je nemogućnost Bostona da brani Lewisa. To čak nije ni Carterova nesposobnost da igra ratničku košarku, jer tu su Reddick, Pietrus ili Barnes koji uvijek mogu uskočiti na njegovo mjesto.

Rondo neće dominirati kao protiv Cavsa, jer obrana Magica umjesto Shaqa ipak ima jednog Dwighta, koji je tek klon Mutomba i Big Bena, i koji neće dozvoliti neprestane ulaze i polaganja. Međutim, Rondo će svakako biti važan u obrani, jer uštopati Nelsona trebao bi biti glavni zadatak Celticsa. Orlando ima takvu širinu da na jednu večer može preživjeti izostanak bilo čijeg učinka, ali, kada Jaamer igra na razini poput dosadašnje, jednostavno ne mogu izgubiti.

Allen i Pierce sposobni su za povremene šuterske serije, nositi napad na par minuta ili čak kroz jednu četvrtinu, ali svedeni su na uloge sporednih igrača koji su važniji zbog svih onih sitnih stvari koje rade nego zbog toga što nose napad. Pierce teško i nikako driblingom lomi protivnika te je u napadu osuđen na povratne lopte, osim, naravno, kada ga čuva izrazito slabiji košarkaš. Barnes i Pietrus nisu takvi. Ali, PP isto tako ne popušta u obrani i neće dozvoliti da se na njegovoj poziciji prelomi serija. Allen je pak najvažniji zbog svoje nevjerojatne energije i stalnog kretanja, kojim je u stanju svaku obranu izbaciti iz takta, pa tako i onu Magica. Ali, ta ispadanja su ipak previše rijetka da bi tako nešto presudilo - Howard ulijeva toliko povjerenje kao libero iza leđa, da igrači Magica bez problema rotiraju kako bi uvijek netko bio protivniku na ruci. Nema potrebe nikoga udvajati (čemu kada svaki višak prostora vodi do Dwighta), a to pak znači da protiv Magica nema lakih koševa.

Da ne govorim kako je Orlando bolji u skoku, kako ne dozvoljava brzu igru u kojoj se Rondo osjeća najbolje, te kako, čak i usprkos Dwightu, nema problema sa slobodnima jer se svi vanjski igrači zabijaju pod koš i iznuđuju slobodna kada treba te ih pogađaju. Da, čak i Vince, iako je smiješno gledati kako ga Van Gundy mora skoro pa moliti da se spusti pod koš i zabije. Bit će zanimljivo gledati tko će čuvati Vincea kada Magic krene vrtiti pick 'n' roll nakon kojega Carter ostaje sam na vrhu reketa te postaje trostruka opasnost, odnosno igrač najveće moguće klase. Mislim, već samo to što netko ima takvo oružje koje može koristiti nekih 5-6 napada za redom a koristi ga samo kada mora, dovoljno govori o tome koliko je Orlando krcat opcijama.

Da se vratim na x-faktore. Ne očekujem da će Nelson pored Ronda igrati kao do sada, ali obzirom na stil igre ovih momčadi, ne očekujem ni da Rondo napravi preveliku razliku. Kako će Lewis namučiti Garnetta i obranu Bostona uopće, tim važnije će biti može li Garnett nastaviti zabijati u postu kao protiv Cavsa ne bi li time s druge strane napravio sličan kaos. Na svim drugim pozicijama praktički je egal, Perk će kao i obično gurati i živcirati Dwighta, ali s druge strane – što je Perk duže u igri, to je Dwightu lakše koncentrirati se na sve ostale jer Perk nije opasan po koš.

Klupa je debelo na strani Magica, sumnjam da Tony Allen može nastaviti s ovakvim igrama bez grešaka, pogotovo stoga jer mu Orlando neće ostaviti toliko prostora da im se prišulja iza leđa, kao što su to radili Cavsi. Uglavnom, bit će ovo bitka kao i svaki puta do sada, a ako se razvuče na sedam Boston nema šanse. Domaći teren nije toliko važan pa tako ni ta utakmica više u Orlandu, ali važno je što Boston ne može odigrati sedam krvavih bitaka u dva tjedna i što se dvije najvažnije utakmice igraju u Orlandu – otvaranje (i to nakon jedva nekoliko dana odmora od prethodnog rata), te zatvaranje (ako bude potrebno).

Orlando će tako u Finalu čekati priliku da se osveti Lakersima, s tim da je sjajna stvar za Boston što se nakon ovako loše sezone uopće tretiraju kao momčad koja ima šanse. To su zaslužili svojim pristupom i poštenom borbom a ne pričom i plesom kao npr. Cavsi. Naravno, srce prvaka i spremnost na borbu do zadnje kapi krvi često znaju biti presudni protiv takvih kvazi-ekipa. Samo što Orlando nije kvazi-momčad, već jednako borbena i gladna skupina profesionalaca koji samo izgledaju kao klauni. Ne zaboravite da ispod svih tih trica i Dwightovih promašenih slobodnih leži najbolja obrana profesionalne košarke koja se u stanju transformirati i u najraznovrsniji napad (ma kako on u biti bio jednostavan – ako prvi pick ne donese prednost i ako je Dwight zatvoren, dodaj do prvog slobodnog čovjeka i pucaj). Sad je konačno trenutak da se sve te sjajne stvari s papira dokažu i u praksi. Konačno, nakon Bucksa i Hawksa, i protiv pravog, dostojnog protivnika.

8May/1017

NEW OLD WORLD ORDER

Posted by Gee_Spot

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč

20Apr/104

8 FOR 8, TAKE 1

Posted by Gee_Spot

Prve utakmice prve runde su iza nas, sve je proteklo bez većih iznenađenja, pa da probamo ukratko posložiti neke dojmove.

CLE - CHI

Shaq je spreman pomoći odmah, a to saznanje je u ovom trenu najvažnije za Cavse. Ne bi me čudilo da su i izmislili ozljedu, samo da odmore Diesela za bitne utakmice. Inače, Bullsi nisu ostavili loš dojam, očekivano borbeno i žilavo, i kad gledaš da su Cavsi odigrali maksimalno ozbiljnu utakmicu, poraz uopće nije strašan. Ono, rotirali su kao da je sedma utakmica Finala, LBJ je napeto pazio da slučajno ne opali nekakvu nerezonsku tricu. Ne znam, ali nekako mi se čini da ova momčad neće nikada naučiti. ''Kada'' je puno važnije nego ''kako''.

Što dalje – Cavsi bi trebali zapaliti koju da se malo opuste, a Bullsi bi trebali zapaliti koju da ih manje boli, jer s Noahom i Dengom u očito polovičnom izdanju ne mogu pružiti bolju partiju od ove iz prve tekme, ergo – ništa od one dvije pobjede koje sam najavio

ATL - MIL

Realno, još jedna metla. Ali, obzirom kako su Hawksi prokockali preko 20 razlike i učinili tekmu neizvjesnom pri kraju, ne bi me čudilo da Bucksi, ako otvore dobro sljedeću utakmicu, dođu i do 1-1. Ne, nemaju šanse dobiti 4 od preostalih 6, ali ako se kladite – ovaj par radije preskočite. Atlanta nije u stanju posao privesti kraju na način kako to mogu Cavsi i Orlando, a Skiles neće dozvoliti da se njegova momčad preda dok god se igra.

Što dalje – Bucksi trebaju zaigrati bez opterećenja i iskoristiti ovo za sticanje iskustva, a Hawksi moraju pokušati pomesti protivnika da dokažu kako su stigli na višu razinu

BOS - MIA

Iritantni Boston postaje još iritantniji. Osim pobjede protiv očajnog Miamia, koji je toliko očajan da im je Tony Allen presudio, treba reći kako nitko normalan više ne može gledati i trpiti bahatost koju igrači Bostona siju oko sebe. Big Baby, Perk i Rondo još nešto i rade pa im se urlanje, grimase i provokacije mogu oprostiti, ali Pierce sa svojim uličnim forama koje više priliče nekom fudbalerskom seljoberu nego rasnom košarkašu stvarno više nije cool, dok KG-ovo predavanje najnižim strastima uzrokovano frustracijama zbog nemoći koja dolazi s godinama nije uopće vrijedno spomena. Ono što jeste vrijedno spomena je to kako Rivers konačno pokazuje pravo lice, lice koje se sakrilo iza naslova prvaka, lice gubitnika i prodavača magle za kratku upotrebu bez pravog sustava vrijednosti kojim može izgraditi ozbiljnu ekipu.

Što dalje – Miami nema šanse do pobjede u drugoj jer će Garnettove minute dobiti Davis (dvije tekme zaostatka neće moći dostići), a svi mi skupa se možemo nadati tek što bržem razrješenju Bostonove ovogodišnje playoff avanture, jer inače postoji opasnost da u nekom naletu ludila pogledamo još neku njihovu utakmicu

ORL - CHA

Bez prave igre i s jednim poluvremenom Howarda, Magic je dobio utakmicu u kojoj su Bobcatsi dali sve od sebe. Logično je da se nameće pitanje – što će biti kada Magic odigra kako može. E, tu logika ne pomaže, jer Magic je totalna suprotnost Cavsa, a valjda je zbog toga i njihov protuotrov. Naime, dok Cavsi odrađuju svoje, Orlando igra koliko mu treba i diže razinu igre po potrebi. Ako je za pobjedu dovoljno dvadeset dominantnih minuta u obrani za nabiti razliku, te poslije pravovremene trice da je očuvaš, zašto se zamarati nećim većim? Znam, i mene takav karakter užasno živcira, ali talent je neupitan.

Što dalje – ništa, jer ni Larry Brown ne može pronaći formulu koja će u isto vrijeme zaustaviti sve tricaše, mlatiti Howarda i zabiti dovoljno

LAL - OKC

Thunder nije ostavio pretjerano dobar dojam u najvećoj utakmici dosadašnje im karijere. Svejedno, dvije stvari itekako vesele, i to ne samo za iduće sezone, već i za ovu seriju – s nikada gorim Greenom i Durantom koji je pokazao sve najgore karakteristike u jednu večer - bili su u igri do samoga kraja, a način na koji su odigrali u obrani, bez obzira na svu muku u napadu, dovoljno govori da nisu obična mlada ekipa, već hrpa genijalaca. Netko drugi bi podvio rep, ali oni to jednostavno nisu u stanju. Kao da su naopako sazrijeli, prvo u obrani, dok će igra u napadu doći kasnije. Mislim, Lakersi bi trebali složiti metlu samo na račun dvoboja Bynum-Krstić, ali ne mogu jer im obrana Thundera ne dozvoljava da se odvoje. Što su svakako dobre vijesti pred nastavak serije koja bi za razliku od svih ovih na Istoku mogla trajati poprilično dugo. Dapače, obzirom da je Bynum stvarno ogroman plus, a da ga nitko nije očekivao ovako rano u ovako sjajnom izdanju, Durant i društvo mi izgledaju sposobni zagorčati život Bryantu do samoga kraja.

Što dalje – Thunder treba pronaći načina za spustiti Duranta bliže košu, te se više bazirati na slash n kick igri Westbrooka, uz minimalne doze loših šuteva, dok Lakersi trebaju puno zdravlja i sreće da prežive ovu seriju u kojoj im je doslovno jedina prednost ta što znaju kako pobjeđivati u ovo doba godine.

DAL – SAS

Dallas je na prvi pogled ekipa koja u svim matchupima ima prednost. Spursi čak više ne mogu računati ni na udvajanja Duncana, jer očito je kako Dampier ili Haywood mogu s njim jedan na jedan. Cijela igra Spursa tu pada u vodu, jer su praktički osuđeni na slash igru Ginobilia ne bi li nekako došli do lakših situacija za postići koš. Također, nema više ni Bowena da muči Dirka, što ostavlja Dallas s najboljim igračem na terenu za kojega praktički nema lijeka. Kako je Kirilenko ozljeđen, a Marion ionako igra za Dallas, ispada da Dirka nema tko uštopati ove sezone. Popovich dobro zna da ga nema smisla udvajati, jer Kidd i Terry vrlo dobro znaju kako to kazniti. Plus, ogroman dobitak je i Butler, koji je upornim ulazima još jednom dokazao da je fajter. Za razliku od Jeffersona koji trči uokolo potpuno uništenog samopouzdanja.

Što dalje – Spursi moraju pronaći rotaciju (iako, mogli su to riješiti i prije playoffa), dok Dallas i dalje treba miksati dobru obranu s raznovrsnim napadačkim rješenjima (znači, umjesto da Dirku daš loptu 9 od 10 puta, daj mu je 7)

PHO - POR

Lopez nedostaje Sunsima više nego je itko mogao pretpostaviti. Protiv Jazza ili Nuggetsa njegov izostanak bi još i mogli sakriti jer njihovi visoki nisu toliko dominantni u obrani reketa, ali protiv Portlanda koji ima dva sjajna visoka igrača jednostavno nema dovoljno ravnoteže u igri. Iako, svaka čast Lopezu, ali glavna poanta je da će ovdje pobijediti onaj koji nametne svoj ritam, a to Sunsi nisu bili u stanju protiv Blazersa tijekom cijele godine. Evo, jučer je bilo gotovo čim se Phoenix odlučio za šetnju i spuštanje loptu Hillu ili Stoudemireu pod koš da pokušaju igrom leđima. Mislim, to jednostavno nisu Sunsi. Jedino jurnjava garantira prolaz, a jedva dostignutih 100 koševa najbolji su pokazatelj da nje nije bilo. Još veći problem je izostanak agresivnosti, pucali su samo 16 slobodnih, što je i dokaz grča a ne samo nezgodnih Blazersa. Amare se ne može razigrati u šetnji, a pogotovo ne ako mu se spušta lopta okrenutom leđima. Čim se on pretvori u sidruna, gotovo je. Da, Sunsima treba netko pod košem, ali ako staviš Amarea kao centra dobiješ tri slobodna bacanja, 2 defanzivna skoka i 6 osobnih.

Što dalje - to što su Blazersi jedva dobili isto nešto govori – da ništa nije gotovo jer Sunsi ne mogu gore od ovoga (doduše, mogu jednako loše, ali tu već postavljamo i pitanje može li ih Portalnd prisiliti na to loše još 3 puta)

DEN - UTA

Deron muči Billupsa, ali to je ništa prema onome što Melo radi swingmanima Jazza. Također, Utah nema prednost pod košem kakvu bi protiv Nuggetsa imali Lakersi, dakle nije u stanju iskoristiti njihovu jedinu slabu točku. Znači, Denver je bolje opremljen za borbu protiv Jazza, nego obrnuto. Sad, nije da je reket Nuggetsa hermetički zatvoren, ali obzirom kakvo je šetalište onaj Jazza, djeluje k'o Bronx. Uostalom, Nene, Birdman i Martin ne boje se kontakta, dok je Boozer tek još jedan bek u momčadi krcatoj istima. Stoga, postavljam pitanje – koga bi radije u momčadi koja se bori za naslov, Nenea ili Boozera? Boozer će skupiti skokove i neće gušiti napad, ali njegova je igra licem košu, dok Nene igra direktno u meso, pod samim obručem, te koševe zabija ili iz zicera ili slobodnih bacanja. To je pravi centar i to je ono što Jazz nema. Obzirom na ozljedu Okura, više nema ni rotaciju visokih jer će Millsapovim prelaskom u petorku klupa ostati samo na Korveru. Koji usprkos sjajnoj formi ne može parirati Smithovim luđačkim serijama.

Što dalje – Jazz treba zaigrati agresivnije u svakom pogledu i ne dozvoliti Denveru lake koševe, dok Denver treba samo nastaviti igrati svoju igru

16Apr/105

WHERE AMAZING HAPPENS

Posted by Gee_Spot

Japanka Kokos nastavlja terorizirati cijeli svijet, pravog proljeća još nema, u fantasy baseballu sam bolji nego u fantasy basketballu, a bogami ni Ovechkin se više ne smije nakon što su Capitalsi spušili prvu doma od Montreala. San Jose neću ni spominjati, žao mi Neila, ali sam je kriv - jedan Kanađanin pa da navija za Sharkse (i još mora slušati Seek & Destroy svaku večer, umjesto da sluša Harvest Moon). Međutim, sve je to govnu brat obzirom da igraju Šibenik i Hajduk. Šalim se, naravno. Koga boli kita za amaterski nogomet, kada od sedam navečer pa skoro do sedam ujutro idućeg dana, imamo priliku gledati prve utakmice NBA playoffa.

Naravno, već i mali Cigo na deponiju zna da, paralelno s playoffom, i ekipa okupljena oko ispodobruca.com prognozira rasplet završnice i to kroz The Zoran Vakula Awards, koje se ove sezone održavaju po treći put. Svatko željan sudjelovanja u istima može ostaviti prognozu playoffa, rundu po rundu, u komentarima, ako to već nije napravio na nekom drugom mjestu, tipa u knjigi žalbe u restoranu Sabora, ili na stranicama Fantasy Lige.

Kako je to već običaj, slijedi moja prognoza, a hoće li se Sickre dovoljno oporaviti pa da objavi svoju do sutra – ne ZNA SE.

FIRST ROUND

Cavs – Bulls 4-2

Ekipa koja ima Noaha i Rosea mora dobiti barem jednu utakmicu. Metla je nekako najrealnija. Cavsi u ovoj seriji ne trebaju ni Shaqa. Bullsi su svoje napravili samim plasmanom u doigravanje. Bla bla bla. Bullsi su ekipa koja je lani namučila Celticse i pružila nam NAJBOLJU PLAYOFF SERIJU IKADA. Znam, ovo više nije ista ekipa. I znam da su ranjeni – Deng igra na pola noge, Miller igra bez nogu. Ali, ima nešto u Roseu i Noahu što mi govori da neće ovo biti nikakvo napucavanje. Cavsi će možda dobiti jednu tekmu s više od deset, sve druge bit će guste. S malo koševa. I par lijepih pobjeda za uspomenu i mirniji ulazak u pripreme za novu sezonu. Barem bez Vinnia, kad se već ne mogu riješiti Paxsona.

Magic – Bobcats 4-1

Bobcatsi su zeznuta ekipa, ali nisu imali sreće. Ne mogu zabiti više od Orlanda što god da pokušaju, a ako i navuku Magic na rovovsku bitku, Dwight i ekipa imaju odgovor i na to. Lagano zagrijavanje prije nego se stroj Orlanda potpuno razmaše.

Hawks – Bucks 4-2

Bucksi će izvući dvije pobjede, jednu na račun agresivnosti a drugu na račun povremenih mentalnih blokada Hawksa. Međutim, bez Boguta nije to momčad sposobna dobiti playoff seriju. Šteta, jer čekao bi nas pravi rat. Ovako će dvoboj Salmons-Johnson ostati u sjeni, kao i epizodni bljeskovi Delfina, Ilyasove, Horforda i Josha Smitha. Jesam rekao da je šteta što se Bogut ozljedio?

Celtics – Heat 4-2

Ako mi je zbog ičega krivo, onda jeste zbog činjenice da je Istok tako slabašan da će se Boston provući u drugi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka malo sutra jer Boston više nije ni p od prvaka. Ne vjerujem im ni najmanje – kad god su trebali pobjediti i dokazati karakter zakazali su, a uredno su gubili tekme koje nisu smjeli. Rivers je izgubio nadzor, najbolji igrači – a to su mladi lavovi Rondo, Perkins i Davis – i dalje su u sjeni iako učinkom debelo nadmašuju veterane. Kemija je dakle loša, a ni biologija nije bolja. Wadea nema tko čuvati, KG je praktički danas malo agresivniji Haslem, sve što može Ray može i Q Rich (ok, ovo je malo nategnuto, ali nije ni daleko od istine). Miami ima Wadea, ima odličnu obranu, ali ipak dajem prednost Bostonu samo zbog jedne stvari – Heat ne može računati na svoje mlade snage. Da su Beasley i Chalmers normalni momci, i da znam da se na njih čovjek može osloniti, ne bi dvoumio oko glasa Miamiu. Ovako, Rondo i Perkins će raditi što hoće, a kada vam play i petica kontroliraju igru, nemate se zbog čega brinuti.

Lakers – Thunder 4-3

Lakersi ne mogu dobiti Thunder bez Bynuma i bez Kobeovih vrhunskih partija. U ovoj seriji izgleda bit će i bez jednoga i bez drugoga. Zašto onda nemam muda reći da će Durant i društvo proći dalje? Zato što je jedna stvar vjerovati u mladu momčad koja igra obranu i može zabiti u regularnoj sezoni, ali nešto sasvim drugo je vjerovati da će ta ista mlada momčad dobiti playoff seriju. Nitko od njih još nije naišao na nešto ovakvo – svaki drugi dan igraš protiv iste momčadi, a opet te svaki drugi dan dočeka nešto novo. OKC je kao i svaka mlada ekipa kroz sezonu patila od oscilacija. Gubili su utakmice koje nisu trebali, zbog čega su na kraju i ušli u doigravanja tek kao osmi. Oscilacije si ne mogu dopustiti u ovo doba godine.

Thabo će namučiti Kobea, koji se ionako već muči sam od sebe. Harden i klupa Thundera gazit će klupu Lakersa. Bez Bynuma, nema najveće prednosti Lakersa. Durant će pomesti pod s Artestom. Fisher može samo gledati kako Westbrook leti pored njega. Odom će anulirati Greena, Gasol će pojesti Krstića, ali njih dva nisu dovoljni.

U jednoj utakmici OKC može djelovati kao buduć prvak (što će i biti - samo ne ove sezone). Ali, Lakersi jesu prvaci. Jackson već zna koje karte treba igrati, Kobe zna kako će do poena bez obzira na šut. Fisher zna da nije važno dobiti svaku bitku, već rat. I na kraju će se Lakersi provući. Iako još uvijek ne mogu skužiti kako.

Mavs – Spurs 4-1

Dallas je bolja ekipa bio i lani, a ništa se specijalnog nije dogodilo pa da to ne bude i sada. Dirk igra na istoj razini, Timmy ne. Parker je ozljeđen, Kidd je zdrav. Marion je gotov, ali je još uvijek bolji od Jeffersona. Terry luduje s klupe, a s druge strane više nema Ginobilia da mu parira, jer je zauzet nošenjem tereta prvog igrača. Mislim, možda su Spursi igrali dobro ovaj zadnji dio sezone, i možda su uvjerljivo pobjeđivali kada su pobjeđivali. Ali, Dallas je dobio 9 od zadnjih 13 međusobnih tekmi, uključujući i četiri pobjede lani u prvom krugu. Za razliku od Sunsa, nikada nisu imali problema dobiti San Antonio, čak ni u doba dok je Timmy bio na vrhuncu. I da, Butler i Haywood su dva pojačanja o kakvima Popovich može samo sanjati. Meni dovoljno.

Suns – Blazers 4-3

Da je Roy zdrav, ne bi me uopće bilo bed proglasiti Sunse za totalne autsajdere u ovoj seriji. Ovako, apsolutni su favoriti. Samo, čak i bez Roya, Blazersi djeluju kao previše tvrd orah da bi izgubili doma. Ima nešto posebno u toj dvorani, a vruća atmosfera će biti još naglašenija sada kada je momčad ranjena. Sunsima neće biti lako, posebice bez Lopeza pod košem, ali Steve i Amare mogu vrtiti pick 'n' roll do smrti. Roy i LaMarcus ne mogu jer Roya nema. Neće valjda Andre Miller zabiti 30 svaku večer preko Nasha? Neće valjda Camby imati 20-20 kroz seriju bez Lopeza da mu parira? Neće.

Nuggets – Jazz 4-3

Kakva šteta. Opet ta riječ, šteta. Mislim, playoff je ludnica, ali zamislite tek kakav bi bio da je npr. Oklahoma dobila priliku izbaciti Dallas, te da su zdravi Roy, Bynum, Martin, Karl, Lopez, Bogut, Parker. Osjećam se zakinutim. A opet, nema smisla negodovati jer bolji će naći načina da prođe dalje, bez obzira na okolnosti. A imam osjećaj da je Denver trenutno bolji. Bez obzira što će biti bez Karlove smirujuće trbušine, i bez obzira što je Martin nespreman. Billups može odgovoriti na Williamsove izazove, Carmelo može sve dignuti na novu razinu. Utah ima solidnu rotaciju, ali ni jedan njihov swingman ne može odgovoriti na Afflala i Smitha. Kirilenko je out, Boozer se načeo u najgorem mogućem trenutku (ili u najboljem, jer si neće moći srušiti cijenu očajnim playoof izdanjem), i sva prednost koju bi Utah mogla imati pred Denverom nestala je preko noći. Nisu bili u stanju zadržati bolju startnu poziciju. A nisu jer trenutno ima boljih ekipa od njih. Da, dobar dio godine izgledali su sjajno, ali ni ovo nije njihova godina. Osim ako ih ne poljubi sreća u lutriji.

CONFERENCE SEMIS

Cavs – Celtics 4-2

Boston nije Orlando pa da iskoristi nervozu LBJ-a i Mikea Browna. Osim ako Bron ne osjeća nervozu. Što bi bio ultimativni dokaz da je đikan, jer ja bi se na njegovom mjestu usrao od straha. Najbolji igrač na svijetu a nije u stanju doći do Finala ni ove godine. Brrrr. Ma, pritisak je ogroman, siguran sam, samo Boston nema baruta da to iskoristi. Cavsi mogu zaustaviti sirovu snagu Ronda i Perkinsa, Boston nema čime sirovu snagu Jamesa. Pobjeda Cavsa u šestoj tekmi bit će gaženje. Michael Finley odigrat će u njoj više minuta negu u cijelom playoffu do tada, dok će se kamere fokusirati na Pierceov zbunjeni pogled s klupe. Gdje je pošlo krivo?

Magic – Hawks 4–0

Stroj Magica neće biti pošteno ni izazvan. Zaza Pachulia možda i može protiv Gortata, problem je što će morati protiv Dwighta. Jer, budu li slali Horforda kao i do sada, ne samo da neće zaustaviti Howarda, već će ostati bez učinka jednog izuzetno važnog igrača. Mike Woodson nije čarobnjak. Šteta, jer Hawksi protiv Cavsa bili bi barem gledljiva serija.

Lakers – Nuggets 2-4

Nema pravog Martina, ali nema ni pravog Bynuma. Cijela sezona je jedna duga priprema za ovaj obračun, i iako Denver izgleda ranjiv jer nemaju Karla uz aut-liniju, Lakersi ne mogu zaustaviti Billupsa, Mela i Smitha. Ne s Fisherom u petorci. Sve što treba je uzeti jednu od prve dvije tekme u Los Angelesu, a Denver to može. Kao što je dokazao kroz sezonu. Uostalom, iako će se i jedni i drugi namučiti u prvoj rundi, posljedice će puno više osjećati Lakersi – zato jer Vujačić i Mbenga nisu klupa. Osveta za prošlogodišnje patnje. I pobjeda posvećena treneru.

Mavs – Suns 4-3

Nulte nikako da prođu. Sunsi i Mavsi su uporni u pokušajima da osvoje naslov, i izgleda da će jedni ovaj put dobiti priliku. I to u prekrasnoj seriji u kojoj na obrane možete zaboraviti. Zbog čega bi nešto veća sklonost Dallasa istoj, mogla biti i presudna. A možda i neće. Mislim, ovdje domaći teren ne igra nikakvu ulogu, jedinu ulogu igra kakvog će raspoloženja određenu večer biti Amare, Steve, Dirk ili Terry. Da, Dallas ima solidno zatvoren reket, ali ni jedna momčad ne svijetu ne širi ga bolje od Phoenixa. Ključ je u Amareovim rukama – ako uz 30 koševa bude kupio 15 skokova, Sunsi su u prednosti. Ne bude li – Sunsi uopće nemaju šanse. Obzirom da mi je to malo previše vjere u jednog Amarea, malu prednost dajem Dallasu. Kvragu. Još jedan ožiljak na duši svih nas.

CONFERENCE FINALS

Cavs – Magic 2-4

Repriza lanjskog dvoboja. Isto vrijeme, isto mjesto, isti bat-kanal. Isti rezultat. Da, Shaq je tu da zaustavi Dwighta. Jamison i Hickson su odgovori na širinu Magica. Ali, Magic i dalje ima onaj sastojak koji Cavsi nemaju – jaja. Muda. Huevos. Reddick, Pietrus, Lewis, pa čak i Vince, uvijek su spremni na ludu seriju. Mo Williams, LBJ i Jamison nisu. Shaq će odraditi svoje, ali neće moći više od toga. Više od toga mora napraviti Bron, a on za to nije spreman. Ili sam ja uzalud gledao sve one guste završnice koje su Cavsi gubili protiv ovih ekipa iz gornjeg doma. U tom slučaju, League Pass mi dogodine ni ne treba. Čemu gledati stotine tekmi, ako iz njih nisi u stanju izvući ništa pametno.

Mavs – Nuggets 2-4

Mavsi ne mogu dobiti u Denveru, a Denver itekako može u Dallasu. Doduše, ovogodišnji Dallas je bolji nego lanjski, dok je ovogodišnji Denver slabiji nego lanjski. Dakle, umjesto 4-1 za Mela i društvo, neka bude 4-2. Karl, koji se oporavio nakon pobjede nad Lakersima, pridružuje se momčadi da proslavi naslov prvaka divljeg, divljeg Zapada. J.R. Smith i Mark Cuban bivaju kažnjeni s po 25 000 dolara zbog tučnjave na presici nakon pobjede Nuggetsa u šestoj.

FINALS

Magic-Nuggets 4-1

Orlando sam proglasio budućim prvacima na početku sezone. Doduše, protivnik im je bio San Antonio, ali to previše ne mijenja onu prvotnu prognozu. Dapače, Denver tek nema nikakav odgovor za Dwighta i to bi trebao biti kraj priče. Van Gundy i ekipa znaju što im treba za otići do kraja, žive za ovakve utakmice i ovaj playoff bi trebao biti njihov ples. Da, živcirali su me kao malo tko ove sezone, trebali su lakoćom doći do 60 pobjeda, ali njihova razigranosti i pozitivno ludilo uzeli su danak. Takvo traćenje talenta je grijeh, ali ne i dovoljan da ih se baci s trona favorita. Van Gundy je djelovao izgubljeno, Carter raspadnuto, Nelson autistično, ali na kraju je u pravom trenutku sve sjelo na svoje mjesto. Ovo je momčad s misijom. Misijom koja se zove naslov NBA prvaka. Imaju moj blagoslov.

Dragi prijatelji, vežite se. Polijećemo.