ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

14Sep/120

RANKING THE PLAYERS, PART TWO (12-34)

Posted by Gee_Spot

Jedna napomena za početak - kod igrača s istim brojem bodova, prednost je dobio onaj s boljim sirovim brojkama (bez ocjena za vještine i ostalih prilagodbi uzorka). To mi se učinilo boljim načinom za odvojiti izjednačene od bacanja novčića, iako je princip sličan. Na kraju krajeva, pozicije su ionako manje bitne, tu su čisto radi atraktivnosti (svi vole power rankingse), ono važno su bodovi i kategorije.

DRUGE OPCIJE

12. PAU GASOL (Lakers), 99 bodova

Nesuđeni MVP Finala 2010. prošle sezone je učinkom pao za jednu kategoriju, što je, obzirom na kontekst u kojem je bio treća opcija (a što donosi dosta negativnih bodova), bilo sasvim razumljivo. Dolascima Nasha i Howarda stvari se neće bitnije promijeniti, što je u biti dobra stvar - Pau je ušao u veteranske godine (32) i ovakvo okruženje samo će mu pomoći da zaustavi regresiju, dok će učinkom bez konkurencije biti najbolja treća opcija u ligi.

13. TIM DUNCAN (Spurs), 98 bodova

Čak i nakon što mu oduzmemo bodove zbog skromnije minutaže i poznih godina, Duncan ostaje temelj Spursa svojim fenomenalnim vještinama - još uvijek je pouzdan strijelac i obrambeni igrač, odličan skakač i (što je ključno) vrhunski asistent. Kako sistem zbog minimalnih regresija tijekom zadnjih nekoliko sezona ne vidi razloga da Timmy ne odigra još jednu odličnu godinu, izgleda kako od društva iz San Antonia možemo očekivati novih 50+ pobjeda.

14. MANU GINOBILI (Spurs), 94 boda

Ginobili lani nije igrao puno, ali kada je igrao Spursi su bili nepobjedivi. Uostalom, činjenica da su njegovim povratkom u rotaciju krenuli na suludi niz pobjeda i da su protiv Thundera bili u igri isključivo u trenutcima dok je on bio na top razini, sve govori. Manuov problem je što sistem ne vjeruje čovjeku koji iz sezone u sezonu dobiva ogroman broj negativnih bodova na račun propuštenih utakmica, a tu je i problem smanjene minutaže i izuzetno povoljnog konteksta. Da bodujemo samo sirovi učinak, bez prilagodbi, Ginobili bi lakoćom završio u kategoriji iznad. Ovako je i dalje ultimativni joker, all-round najviše kategorije (njegove sposobnosti kreacije za sebe i druge su na franšiznim visinama) oko kojega ipak ne možeš graditi, ali koji u stanju svaku večer biti razlika između pobjede i poraza.

15. CHRIS BOSH (Heat), 94 boda

Dok Wadeu ni godine ni dodatak Jamesa nisu smetali da zadrži franšizni učinak, Bosh je u ulozi treće opcije logično izgubio korak s brojkama koje je ostvarivao u Torontu. S druge strane, dolazak u Heat je do jučer minus obrambenog igrača pretvorio u solidnog zonskog braniča, dok je dodatak fenomenalnog vanjskog šuta gotovo anulirao manjak prilika za kreaciju. Sistem je lud za njegovim vještinama i godinama (28) te mu predviđa popriličan skok u idućoj sezoni (prošle sezone bio je negativan po minutaži jer je Spoelstra nepotrebno rotirao previše visokih, a i propustio je određeni broj utakmica zbog sitnih i dosadnih ozljeda).

16. KEVIN GARNETT (Celtics), 93 boda

Slično kao i Duncan, KG dobiva minus bodove zbog nešto skromnije minutaže i poznih godina, ali sve to nadoknađuje all-round vještinama koje gotovo da nemaju premca među visokim igračima. Njegova regresija obzirom na kilometražu je očita, ali i sasvim realna, pa će, osim ako ne dođe do ozbiljnih problema kao što su bili oni s koljenom od prije nekoliko sezona, Garnettovi talenti nastaviti biti temelj Bostonovih ambicija i kroz iduću sezonu.

17. CARMELO ANTHONY (Knicks), 92 boda

Melo je igrač u najboljim godinama i primjer konstantnosti kakav se rijetko sreće. Denver, New York, zdrav, ozljeđen, čovjek izgleda uvijek nekako nađe načina da odradi posao, odnosno ono u čemu je među najboljima - zabijanje koševa. Ono što mu je pomoglo da se izdvoji iz skupine swingmana koja slijedi su lanjski izuzetni all-round učinci (sjajna sezona kao skakač i asistent, uz nikada bolje obrambene brojke koje su dobrim dijelom zasluga Chandlera i Woodsona). Obzirom da ga čeka još jedna sezona u istom okruženju, s Woodsonom kao trenerom od starta te bez uračunatih dosadnih ozljeda koje su ga često mučile tijekom lockout sezone, prognoza glasi - još jednom izuzetno stabilno, s mogućnosti pozitivnih pomaka. Ipak, ne tolikih da skoči u kategoriju iznad.

18. JAMES HARDEN (Thunder), 91 bod

Njegov lanjski kvantni skok je bio takve jačine da je učinio gotovo nebitnim one slabije sezone prije toga. Sada je samo pitanje što je stvarnost i gdje je sredina. Sistem od Hardena očekuje mali korak unazad, vjerujući da je ono lani prezentirano njegov vrh, a i kontekst (uloga u momčadi te sjajni suigrači) i minutaža ne pomažu. Ono što pomaže su mladost i all-round vještine koje ukazuju da je skok u kategoriju iznad u skoroj budućnosti itekako realan.

19. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 91 bod

Novi vođa Nuggetsa konačno će dobiti priliku zaigrati s nešto talentiranijim rosterom i bit će izuzetno zanimljivo pratiti kakve će partije pružati i on i Denver. Iggy je solidan all-round igrač zanimljivih vještina - iako swingman, njegova oružja nisu šut i dribling, već obrana, skok i asist. Ta žilavost lani je rezultirala sezonom karijere (koja se, gle čuda, dogodila u 27-oj godini) nakon koje bi trebao uslijediti lagani pad, pad kojega bi poboljšani kontekst (sistem Georgea Karla, bolji playmaker, bolji šuteri) trebao u potpunosti anulirati. Njegova nirvana će tako trajati barem još do kraja ovog ugovora u Denveru (iduće dvije sezone).

20. LAMARCUS ALDRIDGE (Blazers), 90 bodova

Lanjsko izdanje Blazersa izuzetan je primjer kako se svaka prognoza, ma koliko bila bazirana na obilju racionalnih podataka, može slomiti ako dođe do krivog spoja. Možda nikada nećemo saznati što se to dogodilo u Portlandu zbog čega je jedna rasna playoff momčad, koja je sjajno ušla u sezonu, odjednom prestala igrati košarku, ali znamo da Aldridge na to nije utjecao prezentacijom na parketu (što se događalo u svlačionici, e to je već druga priča). LMA je samo potvrdio status prve opcije u momčadi koju je stekao godinu ranije, odradivši izuzetan posao kao strijelac. Međutim, sistem usprkos samo 26 godina na leđima ne vjeruje u njegov daljnji napredak. Prvo, iduće sezone čeka ga igra u izuzetno klimavom kontekstu, s lošim rosterom i nedefiniranom ulogom u kojoj će se od njega možda tražiti previše. Drugo, njegove ocjene za vještine su tako skromne da sistem ne vidi načina po kojem bi na takve izazove mogao odgovoriti te se učinkom izdići iznad ove kategorije - LMA je loš skakač i obrambeni igrač za prvog visokog (to će još više doći do izražaja bude li prisiljen igrati centra). Njegove izuzetne kreatorske sposobnosti, kako za sebe, tako i za druge, te solidan šut, bili bi obilježja vrhunskog talenta da LMA ikako može prestati biti igrač finese. Dok ne bude radio ono što se od prvog visokog u momčadi očekuje, slaganje momčadi oko njega bit će prava mala avantura.

21. ZACH RANDOLPH (Grizzlies), 90 bodova

Obzirom da je Zach lani propustio najveći dio sezone, njegove prošlogodišnje brojke poslužile su više kao pokazatelj u kojem će se smjeru kretati ostatak karijere nego temelj konačne ocjene. Prosjek prošle tri sezone pak jasno govori da je Zach zašao u nirvanu - mentalno i fizički bio je na optimumu. Šteta što je zbog ozljede izgubio jednu godinu svog vrhunca, ali, čak i da se posljedice ozljede nastave osjećati (a oštećeni ligamenti koljena obično ostave traga i sezonu nakon povratka na parket), Z-Bo bi trebao ostati pouzdan strijelac i skakač, s dovoljno all-round vještina da traje čak i u vremenima kada više ne bude dorastao ulozi prve ili druge opcije. Sistem je blag što se tiče iduće sezone i ne očekuje značajniji pad od prosjeka zbog dobrih partija koje pružao nakon povratka na parkete, ali obzirom na povijest ozljeda, prelazak 30-e i tešku konstituciju, možda je i malo preoptimističan u ovom slučaju.

22. PAUL PIERCE (Celtics), 90 bodova

Iako se radi o ultimativnom klišeju, Pierce je stvarno kao vino - što stariji, to bolji. Jasno je kako odavno fizički ne može nositi najveći teret u napadu kao što je to radio prije 6-7 sezona, ali njegovi all-round talenti i školska regresija iz sezone u sezonu ukazuju na to da će više nego pošteno odraditi preostale dvije godine na ugovoru.

23. STEVE NASH (Lakers), 89 bodova

Nash u povijesti ima samo jednog igrača s kojim se može usporediti, a to je John Stockton. Dotični gospodin je u mirovinu otišao u 40-oj, a da pri tome nije pokazao nikakav značajniji pad - obzirom na regresiju koju je imao, naravno pod uvjetom da bi je zadržao na tom stupnju, Stockton je komotno mogao igrati još 5 sezona prije nego bi se pretvorio u dodavača ručnika. Nije isključeno da će Steve imati baš takav put. Lani je u kontekstu poprilično loše momčadi uspio ostvariti izuzetne učinke, pa iako je regresija prisutna, definitivno nije dovoljna da bi se brinuli za njega iduće sezone. Kao strijelac, šuter i asistent, Nash će biti debelo iznad prosjeka dok god ima standardnu minutažu. I dok god mu to tijelo dozvoli.

24. RUSSELL WESTBROOK (Thunder), 89 bodova

Westbrook prošle sezone nije napravio kvantni skok, ali definitivno je napredovao u svim segmentima igre (osim obrane - negativni bodovi u toj kategoriji itekako ga koštaju boljeg plasmana). Možda je jedan od kandidata za kvantni skok (sjajne igre u playoffu najveći su pokazatelj mogućnosti takvog razvoja događaja), možda će tek napredovati standardnom progresijom, ali, u svakom slučaju, na kraju iduće sezone trebao bi se nalaziti nekoliko pozicija više.

25. AL HORFORD (Hawks), 88 bodova

Kod Horforda je situacija slična kao i kod Randolpha što se konačnih bodova tiče, kao osnova poslužio je trogodišnji prosjek obzirom da lani nije ni igrao. Međutim, dok je kod Zacha strelica putanje karijere usmjerena prema dolje, Ala tek čeka ulazak u vlastitu nirvanu. Po onome što je pokazao u sezoni prije ozljede, napredak je neminovan. Iako po vještinama nigdje nije briljirao (najviše bodova ostvario kao skakač i asistent), njegova zaokruženost kao osobe i igrača priziva all-star nastup već sljedeće sezone, a i 4-5 sezona nakon.

26. RYAN ANDERSON (Hornets), 87 bodova

Kakav učinak će Anderson imati bez Howarda i Van Gundya? Sistem kaže znatno slabiji (playoff serija protiv Pacersa pokazala je što se događa kada se obrane fokusiraju na branjenje njegova šuta za tri). Čekaj, ako sistem kaže znatno slabiji, zašto je ovaj simpatični bijeli brat i dalje među top 30 igrača? Pa, zato što je prije primjene sistema, dakle samo gledajući gole učinke, bio top 15 igrač u NBA. Prve poveznice? Kevin Love i Dirk Nowitzki. U većini kategorija Anderson je pratio ovu dvojicu u stopu - bolji je obrambeni igrač od Lovea, Love je bolji skakač, a s Dirkom praktički ima isti broj bodova u svim kategorijama. Ono gdje su ma pak obojica debelo pobjegla je ono najvažnije - kreacija (upravo ono što razlikuje one najbolje od drugih banana). Anderson je fantastičan šuter Love/Dirk kategorije, ali striktno ovisan o talentu pored sebe. S tim da nikada ne znaš - iako mu sistem predviđa pad, u slučaju da Gordon i Davis odrade vrhunski posao, možda si čak popravi poziciju i zaigra na razini iz Orlanda.

27. JOSH SMITH (Hawks), 87 bodova

Lanjskom sezonom, najboljom u karijeri, Josh je ušao u nirvana fazu svoje karijere koja bi trebala trajati još barem jednu godinu. Napredak je gotovo nemoguć, osim ako ne prestane uzimati loše šuteve (neće, zato i kažem da je nemoguć), a razlog za to je i neprirodno partnerstvo s Horfordom. Iako su obojica u kategoriji visokih i definitivno mogu igrati skupa, vještine im se u tolikoj mjeri poklapaju (igra licem košu i razigravanje s vrha posta najveća im je snaga) da zasigurno smetaju jedan drugome kada je završni učinak u pitanju.

28. MARC GASOL (Grizzlies), 86 bodova

Mlađi Gasol je zanimljiv po tome što je jedan od rijetkih visokih igrača koji je pozitivan u svih 5 kategorija talenta, a da pri tome ni u jednoj nije odličan. Njegova all-round pouzdanost idealno je obilježje druge opcije, a njegova konstantnost tijekom zadnje tri sezone je hvale vrijedna. Obzirom da ulazi u najbolje godine za centra (napunit će 28 tijekom iduće sezone) jasno je kako će se ta konstanta nastaviti, ali i da će iduće sezone ukupni učinak ipak malo pasti zbog povratka na staro - s Randolphom u postavi, više neće biti potrebe da doslovno svaki drugi napad Memphisa ide preko Marca (obzirom na to kako je dobro nosio teret prošle sezone, sad se samo postavlja pitanje da li je to dobro ili loše za momčad).

29. RAJON RONDO (Celtics), 85 bodova

Motor Celticsa trebao bi iskoristiti još jednu izuzetnu sezonu Piercea i Garnetta te poboljšanu rotaciju kako bi Boston opet odveo u finale konferencije. Sistem ne očekuje značajniji daljnji napredak jer obzirom na ulogu u momčadi, godine i skup vještina (plus asistent i obrambeni igrač, minus šuter te solidan strijelac i skakač), očito je kako Rondo već četiri godine igra na istoj visokoj razini uz minimalne pomake koji su ovisniji o promjeni konteksta (više prilika i važnija uloga u napadu zadnjih par godina doveli su do rasta učinka) nego o njegovom individualnom napretku.

30. DANNY GRANGER (Pacers), 84 boda

Granger je idealan primjer solidnog swingmana koji nikada nije imao plafon za biti nešto više od druge opcije. Zašto to ističem? Zato što takvi bočni igrači svoj plafon doživljavaju nešto ranije, dok su na vrhuncu fizičke moći (oko 25-e godine), a već u 27-oj, kada vrhunski talenti obično uđu u stadij nirvane, počinje njihov pad jer lagano ostaju bez fizikalija. Iako je ovo moja osobna teorija koja nije dio sistema, čak i po sistemu Dannya očekuje mala regresija u odnosu na prošlu godinu koja je, usprkos lošem šutu, bila jedna od boljih Grangerovih all-round sezona.

31. JOE JOHNSON (Nets), 83 boda

Da li zbog lockouta ili nešto drugačije uloge u koju ga je stavio Drew (više ga je koristio kao drugu nego prvu opciju), Joe je lani napravio svojevrsno čudo, okrenuo je biološki sat i umjesto regresije napravio progresiju s rezultatima puno bližima onome što je prikazivao 2010. nego 2011. Ipak, očekivati da još jednom ponovi nešto slično, obzirom na pozne godine i poziciju (swingmani, pogotovo krupni kao Joe, ranije stare od playeva i visokih), nije realno. Ono što će Johnsona i dalje činiti kvalitetnim igračem na Istoku, a možda i graničnim all-starom, bit će prije svega iskustvo i izuzetna all-round kvaliteta koju odlično koristi dok se iz kreatora polako pretvara u šutera. Uspije li pri tome biti koristan i u obrani i kao asistent, dat će Netsima kvalitetno oružje. Ne i vrijednost za uloženi novac, ali te detalje nisam uopće htio uzimati ovom prilikom u obzir - zašto kazniti igrača zato što mu je neki nesposobnjaković dao 100 milja viška?

32. DERON WILLIAMS (Nets), 83 boda

Možda se ovo nekom učini niskim plasmanom za igrača kojega smo do prije tri godine smatrali ravnim Chrisu Paulu, ali u tome i jeste problem. To je bilo prije tri godine, a u međuvremenu Williams nije napravio ništa čime bi zadržao takvu reputaciju (i to tijekom zlatnih godina karijere). Na stranu mizerna sezona i pol u Netsima, što je period koji se uvijek može pripisati lošem kontekstu, njegova zadnje godina i pol u Jazzu nisu bile ništa bolje. Sistem svakako očekuje korak naprijed u odnosu na lani, obzirom na poboljšanje rostera (i činjenicu da gore od prošle godine ne može), ali čak i kada se njegovi šuterski potencijali približe višim vrijednostima, ostaje ogromna rupa izazvana lošim obrambenim brojkama koje ga prate od prve sezone u ligi. Koliko god bio izuzetan kreator i dribler, a često i strijelac, čovjek jednostavno nije all-round klasa koja može momčad učiniti boljom bez značajne pomoći.

33. ERIC GORDON (Hornets), 80 bodova

Kao i Randolph i Horford, Gordon je prvenstveno valoriziran na temelju onoga što je bilo prije. Brojke u onih 9 utakmica koliko ih je odigrao lani stvarno su bile sjajne i mogu poslužiti kao putokaz koliko dobar može biti kada je na parketu, ali za sada su temelj svega one tri godine u Clippersima, tijekom kojih je iz sezone u sezonu napredovao takvim ritmom da bi sve osim all-star nastupa iduće sezone bilo razočaranje. Sistem ga zbog toga voli, a ocjene vještina su mu izvan pameti - kao kreator i all-round igrač, Gordon je na razini s dvojkama poput Hardena i Ginobilia. Naravno, dok ne ostane zdrav i ne dokaže to u jednoj pravoj sezoni, negativni bodovi zbog broja utakmica i minutaže držat će ga na ovoj puno skromnijoj poziciji.

34. AL JEFFERSON (Jazz), 80 bodova

Iako izgleda kao da ima 40 godina, Big Al tek je ušao u svoje najbolje razdoblje. I dok u Jazzu razmišljaju kako dalje (ostaviti veterane ili se okrenuti mladima), Big Al će nuditi vrhunsku kombinaciju koševa i skokova, uz solidan šutersko-asistentski učinak. Njegov problem javlja se tek na drugom kraju parketa - Jefferson nema ni brzine ni snage za redovno igrati kvalitetnu obranu. Bez obzira na sve, iako zbog konteksta (konkurencija na pozicijama u momčadi sve je bolja) i lanjske debelo iznad-prosječne sezone sistem baš nije uvjeren da je Big Al sposoban ponoviti najbolje partije života, dok god ima startne minute, učinak neće izostati.

28Jul/1214

OI PUNKS

Posted by Gee_Spot

Jedan dan nas dijeli od početka najboljeg košarkaškog reprezentativnog turnira. Zašto najboljeg? Jednostavno, zato što je najkraći i donosi najbolju USA selekciju. Za razliku od olimpijske košarke, SP u basketu nepotrebno je razvodnjen s 24 momčadi, a ni USA košarka baš nema običaj na njega slati najbolju moguću reprezentaciju. Eurobasket, od nedavno i sam razvodnjen preko svake mjere uključenjem 24 momčadi, neću ni spominjati, dovoljno mi je sjetiti se dva posta koja sam morao pisati o njemu jer sam izgubio okladu (o gledanju Hrvatske da ne pričam).

U Londonu ćemo imati samo 12 reprezentacija, a kada odbijemo onih nekoliko koje su tu završile po neizbježnom kontinentalnom ključu (zamislite koliko ih tek upadne u turnir od 24 repke), ostaje nam krema današnje reprezentativne košarke i stvarno gomila sjajnih utakmica (u četvrtfinalu klasik do klasika). Stvarno, od potencijalno opasnih momčadi nedostaje samo Grčka, ali oni već nekoliko godina muku muče sa smjenom generacija i ponajviše vodstvom reprezentacije. Naime, iako imaju hrpu sjajnih mladih igrača spremnih uskočiti u role veterana, od odlaska litvanskog trenera Kazlauskasa (koji je mirno kraju priveo odličan posao koji je odradio Giannakis) pod vodstvom Iliasa Zourosa djeluju totalno bezidejno, što potvrđuje i šokantni poraz od autsajdera Nigerije u kvalifikacijama za olimpijski turnir.

Uglavnom, u dva tjedna gledat ćemo 5 kola po skupinama, 3 turnirske utakmice bez popravnog i samo tako, nakon jedva 14 dana natjecanja, imat ćemo podijeljene medalje, bez one gnjavaže u dodatnim skupinama koje mi dan-danas predstavljaju najveći misterij u postojanju FIBA-e (ma nije misterij, njima za razliku od Olimpijade treba sav novac do kojega mogu doći, ali je svejedno patetično).

Da ne dužim, idemo redom od prvog favorita prema zadnjem autsajderu, u pokušaju da istaknemo neke stvari na koje treba obratiti pozornost. Naravno, uz neizbježnu prognozu. Uživajte, ja znam da hoću jer nema izvjesne reprezentacije koja mi pokvari svako slično iskustvo.

USA

Zlato možda nije garantirano sa 100% kao 1992. i 1996. kada su ih predstavljala jedina dva prava Dream Teama, ali i ovih 99.9% s kojima su došli bit će sasvim dovoljni. Ova nova generacija USA košarkaša nema onakav bazen visokih igrača koji je direktoru Colangelu bio na raspolaganju ’90-ih (Robinson, Ewing, Olajuwon, O’Neal, Mourning), a praktički jedina dokazana centarska klasa (Howard) otkazao je nastup zbog ozljede, što USA team čini ranjivim. Da se ta ranjivost ne iskoristi pobrinut će se LeBron James u formi života (jednako bitan za ovu reprezentaciju kao i za Miami) te nepodnošljiva lakoća zabijanja Kevina Duranta, koja s ovom smiješnom FIBA tricom postaje još nepodnošljivija.

Tyson Chandler odradit će odličan posao u obrani, koja će, kao i uvijek kada je selekcija sastavljena od NBA igrača u pitanju, donijeti dominaciju. Chandlerova pokretljivost u kombinaciji s presingom kojega USA uživa upotrebljavati protiv nedorasle konkurencije, ključni je razlog zašto njihove utakmice završavaju ogromnim razlikama (jedva čekam vidjeti brzinu i snagu Jamesa i Iguodale u paru – zamislite još da im se može priključiti Wade). Neke zemlje poput Španjolske napadačkim talentom sustigle su Amerikance, kruženjem lopte i šutom su ih možda i nadmašili, ali dok ne budu u stanju igrati obranu kao oni, uzalud im sve (drugim riječima, dok ne daju putovnicu ponekom atleti u rangu Ibake i na vanjskim pozicijama).

U presingu na loptu i konstantnom rotiranju najviše će uživati trener Krzyzewski, kojem se vođenje utakmice neće previše razlikovati od onoga što radi na Dukeu – svi ga slušaju i svi igraju obranu. Što samo potvrđuje onu tezu iz vremena Dream Teama da veliki igrači uživaju biti okruženi drugim velikim igračima – kada ne nose sav teret napadačke igre na svojim leđima, puno im se lakše koncentrirati na ostale bitne aspekte igre, od kojih je jedan definitivno i uživanje u igri. A kako malo tko uživa u igri više od najvećih, jasno je kako ova kombinacija profi mentaliteta i srednjoškolske atmosfere garantira da će team USA pružiti maksimum.

Kako se o igri nema toga previše za reći, sada bih se osvrnuo na nekoliko zanimljivosti koje nisu isključivo vezane uz kontekst rezultata.

Prvo, sjajna je stvar za Hornetse što će Anthony Davis provesti cijelo ljeto s Tysonom Chandlerom – mislim, da su tražili mentora koji bi rookiea pripremio na ono što će se od njega tražiti u NBA, boljega na bi našli. Sjajan potez i Colangela koji ovako odgaja igrača koji će mu dobro doći i u idućem ciklusu – uspije li Stern stvarno progurati pravilo po kojem će ne OI ići samo igrači do 23 godine, Davis će na idućim igrama biti ključna poluga USA repke pod košem, kao što je to danas Chandler.

Drugo, ovo natezanje oko toga koji Dream Team je bolji postaje smiješno. Čak i da ova generacija ima preostala tri franšizna talenta koja joj nedostaju (Rose, Wade, Howard), usporedbe s generacijom iz ’92. (pa čak i ’96. iako nju nitko ni ne spominje) su i smiješne i bespotrebne.

Istina, ova repka definitivno ima veću konkurenciju od originalnog Dream Teama. Da se nisu raspali SSSR i Juga i da su nekim slučajem polufinalisti Rusija i Litva bili jedna momčad, odnosno da je trojka Petrović-Kukoč-Rađa uz sebe imala Divca umjesto Arapovića, Dream Team se ne bi prošetao do medalje, odnosno morali bi barem malo ubrzati korak. Realno, današnja Španjolska bolja je reprezentacija i od Hrvatske i od Litve, a ovo čak i nije neka specijalno jaka Španjolska (Pau osjeća godine, nema Rubia, Calderon na putu bez povratka). Naravno, govorim o izdanjima iz 1992. kada Kukoč još nije bio NBA igrač i kada je Sabonis već prošao svoj vrhunac. Današnji Španjolci nemaju beka klase Petrovića ili Marciulionisa, ali imaju dubinu i all-star centre koji bi se pobrinuli da se ta razlika ne osjeti.

Međutim, vratimo se mi usporedbi Dream Teama, jer ovo povlačenje paralela između Euro repki ima još manje smisla. Jedina pozicija na kojoj današnji team USA ima prednost je ona playmakerska i to iz dva razloga. Prvi je taj što je Stockton u Barceloni igrao s napuknutom nogom (čime je samo potvrdio da je najžilaviji član Dream Teama), a drugi što je Magic bio na kraju karijere. Chris Paul je pak još uvijek na vrhu, a i može stati u istu kategoriju hall of fame talenta sa spomenutom dvojicom (iako Magic ima naslove, a Stockton trajnost i konstantu, Paul je taj koji ima dvije najbolje sezone na poziciji nakon Oscara Robertsona).

Mislim, da su igrali u istom razdoblju, Paul bi sigurno bio u najužem izboru za Dream Team, kao i LeBron, Kobe i Durant. I dok bi James i Durant izbacili Pippena i Mullina, a Kobe Drexlera, najveće šanse za ulaskom opet bi imao Paul zbog manjka playmakera. Naime, ne zaboravimo da je Isiah Thomas trebao biti treći play, ali su mu vrata momčadi zatvorena zbog nesuglasica s Jordanom (iako, realno, Thomas je već bio na zalazu karijere i definitivno njegov izostanak nije nikakva tragedija – u Magicu i Birdu Dream Team je već imao dovoljno onih kojima se pozivom odavala počast). Kako je Magic već bio out iz lige zbog AIDS-a, Colangelo i Chuck Daly su do zadnjeg trena držali jedno mjesto otvorenim za playmakera, a taj je trebao biti Timmy Hardaway (meni osobno jedan od najdražih igrača ikada, danas gotovo zaboravljen i samo zato je šteta što nije bio dio originalnog Dream Teama).

U ovom kontekstu, Paul bi bio sigurna oklada. Na kraju je Magic riješio sve probleme (a bilo je onih koji mu nisu htjeli dopustiti da nastupi zbog virusa), pa je zadnje mjesto pripalo Drexleru koji je Portland upravo odveo do NBA Finala. Naravno, to ne znači da Daly i Colangelo nisu zažalili zašto nisu poveli još jednog playa - ne zaboravimo da je najveći dio turnira USA odigrala s Jordanom i Pippenom na playu jer je Stockton zbog spomenute ozljede propustio prvi dio turnira, a Magic je izvrnuo koljeno i praktički bio u sporednoj ulozi do samog kraja.

Uz usporedbu playmakera, kontekst nam još dopušta nešto slično izvesti s trojkama. James je uber-Pippen, a Durant u naponu snage opasniji je igrač od Mullina u naponu snage i Birda u raspadu. Da li i bolji šuter? Ne, zato na ovoj poziciji ostavimo neriješeno.

Ali, svaka daljnja rasprava je suvišna. Usporedba Jordana s bilo kojim drugim bekom je besmislena, kao i ondašnjih visokih s današnjima. Ewing i Robinson bolji su centarski par od ičega što današnja NBA može ponuditi, a isto vrijedi i za Barkleya i Malonea na četvorci. Uglavnom, trenutna USA selekcija bi se mogla nadati da James nadigra Pippena, da Paul ostvari prednost na jedinici, te da Durant šuterski parira Mullinu i Birdu. Nedovoljno za prolaz. Da su tu Wade, Howard, Rose i Garnett umjesto Hardena, Williamsa, Davisa i Anthonya, slika bi bila nešto bolja, ali ne toliko da bi se paradigma promijenila – selekcija iz 1992. najbolja je selekcija ikad okupljena. Ona iz 1996. je sljedeća, ali ova trenutna je svakako bolja od one iz 2000. i one iz 2004. pa i one iz 2008.

Uostalom, o razlici u kvaliteti dovoljno govori i podatak da LBJ mora igrati 30 minuta da bi stvari bile pod kontrolom, dok je Jordan imao minutažu kao i svi drugi i još se stigao posvetiti isključivo obrani (prvi kradljivac turnira) i organizacije igre, a koševe je prepustio Barkleyu, Robinsonu i Maloneu. James, koji je za ovu generaciju ono što je MJ bio za onu, takav luksuz si ne može dopustiti. A što se tiče ove usporedbe između Jordana i Jamesa, dopustite da je dodatno objasnim.

Razlika između Jordana i ostatka Dream Teama je bila veća nego razlika između ostatka Dream Teama i all-star igrača koji nisu otišli u Barcelonu, a ista stvar je i danas u odnosu između Jamesa i suigrača. I nije ovo teza uspostavljena samo na temelju brojki, iako je one neumoljivo podržavaju, već i na jednoj izjavi pokojnog Chucka Dalya. Nakon što je proveo ljeto s najboljim igračima svijeta, Daly je rekao sljedeće: “uzimao sam zdravo za gotovo da je MJ najbolji igrač na svijetu, ali tek sada, kada sam ga svaki dan gledao na treninzima protiv suigrača iz Dream Teama, shvatio sam da je na jednoj potpuno drugoj razini”. Krzyzewski je možda preoprezan da tako nešto kaže u skoroj budućnosti, ali možete se okladiti da ima isto mišljenje o Jamesu i njegovoj važnosti za ovu momčad. I to je i najveći razlog zašto se nitko i ne uzrujava oko manjka mesa pod košem – kao što je MJ odradio sve što je trebalo u Barceloni, LBJ će isto napraviti u Londonu. Uživajmo u igrama majstora.

PROGNOZA - ZLATO

ESPANA

Nije apsolutno nikakvo pretjerivanje reći da Španjolci imaju najbolji frontcourt na igrama. Svaka čast Chandleru kao obrambenom asu i korisnom pick & roll napadaču, svaka čast Loveu na skakanju i Jamesu na snazi i spretnosti, ali gledajući centarsku tehniku, igru leđima i all-round učinak u reketu, braća Gasol i Ibaka su jedina prava all-star kombinacija pod obručima. Naravno, to ne znači ništa pošto su bokovi i bekovi debelo inferiorni u odnosu na USA protivnike, pa se ta mala prednost pod košem ipak neće pretočiti u ozbiljniju prijetnju Amerikancima. Da je Rubio zdrav i potpuno spreman, pun samopouzdanja nakon sjajne sezone s Wolvesima, njegova brzina i obrana donijele bi određenu težinu u vanjsku liniju Španjolaca. Da je Fernandez onaj od prije 4-5 godina, a ne ova današnja olupina, onda bi se USA već morala ozbiljno pripremiti.

Da je, da je. Rubia nema, Rudy je ispodprosječan NBA bek, a to znači da će Španjolcima ritam davati vječni Calderon, sjajni play i uvjerljivo najgori obrambeni igrač na poziciji u cijeloj NBA (imati lošeg obrambenog playa protiv USA stila igre smrtni je grijeh), revolveraš Navarro (streaky šuter koji je iz nekog razloga i dalje glavni napadački oslonac reprezentacije nakon starijeg Gasola) i hakler Llull (kojemu će lekcija američkog presinga dobro doći da shvati kako nije tako izuzetan košarkaš kakvim si daje pravo biti u Realu – kad sam već kod Reala, baš me zanima kako će se razmaženi Rudy slagati s razmaženim Sergiom iduće sezone, nekako sumnjam da će biti dovoljno lopti za sve). Previše za ostale reprezentacije, ali preslabo za zanimljivo Finale.

Klupa Španjolaca je također hvale vrijedna – pouzdani Rodriguez pokušat će doći do minuta na pretrpanim vanjskim pozicijama kao back-up play, čvrsti Reyes bit će četvrti visoki, a od sada i Fernandez ima NBA zamjenu - na trojki će ga mijenjati novi član Trail Blazersa Victor Claver. Njihova utakmica protiv Brazila 6.8. bit će ključni susret prvog dijela – pobjednik izbjegava USA u polufinalu.

PROGNOZA - SREBRO

BRASIL

Ne osvoji li Brazil na ovom natjecanju broncu, neće nikada. Argentinci, koji su ih sprašili na lanjskom prvenstvu Južne Amerike u Finalu, nalaze se pred krajem svog biološkog ciklusa. Grci, Litvanci i Srbi prolaze kroz smjenu generacija koja ih je učinila toliko ranjivima da dvije od tri košarkaške sile nisu na turniru. Rusi i Francuzi su dobri, ali nitko nema rotaciju pod košem sposobnu suprotstaviti se trojici rasnih NBA centara koje je za ovaj turnir okupio Brazil. S odmornim i zdravim Varejaom, Splitterom u naponu igračke snage i na vrhuncu zrelosti nakon sjajne sezone sa Spursima te s pick & roll majstorom Neneom, Brazil je spreman zagorčati život možda čak i Španjolcima.

Kako na vanjskim pozicijama imaju ponajboljeg playa u Europi Marcelinha (Barcelona) i još uvijek opasnog NBA strijelca Barbosu, očito je kako ova reprezentacija konačno ima i potreban balans. Jasno, nedostaje im jedan rasni swingman, ali, nažalost, Oscar Schmidt umirovio se prije 10 godina. Ova generacija možda nema igrača sposobnoga biti prvi strijelac turnira, što je Schmidt uredno bio (na jednim OI u prosjeku zabijao 42 poena po utakmici), ali ima šansu postići ono što Schmidtu nikada nije pošlo za rukom – osvojiti medalju.

Uz Ruse, Francuze i Argentince, najveća prepreka na putu do podija bit će im tanka rotacija – nakon spomenutih 5 majstora, ostali ključni igrači uglavnom vrijeme provode po brazilskoj ligi, što, sudeći po ranijim iskustvima, nikako nije garancija velikih stvari. Dok trojka pod košem može izdržati čak i ozbiljniju ozljedu, u slučaju da se Marcelinho i Barbosa budu osjećali makar malo lošije od idealnog, moglo bi doći do gadnih problema na vanjskim pozicijama.

PROGNOZA - POLUFINALE

RUSIJA

Nevjerojatna je konstanta ove generacije od kada ju je preuzeo fenomenalni David Blatt. Iako danas svi znaju kako funkcioniraju, nitko nema rješenja za njihovu zonu u obrani i flex igru u napadu. Ali, tako je to kada imaš superstara oko kojega možeš izgraditi igru na oba kraja parketa, a AK-47 je upravo to u ovoj momčadi, naizgled tih i skroman igrač, ali u srži pravi terminator. Rusi tako imaju zlato iz 2007. (EP), ali i deveto mjesto iz 2008. (OI), odnosno sedmo mjesto iz 2009. i 2010. (EP i SP). Zanimljivo, nitko nije ove rezultate smatrao neuspjehom, nitko nije digao ruke od reprezentacije, a niti je netko pomislio dati otkaz Blattu. Što je dovelo do bronce na sljedećem EP-u i potvrde novog niza mladih talenata poput Alexeya Shveda (Minnesota) i Vitalya Fridzona (Khimki), zbog kojih se danas Rusi s pravom mogu nadati medalji.

Rusi su lakoćom prošli dodatne kvalifikacije, u sjajnoj su formi, tijekom kvalifikacija i priprema odlično su igrali veterani Kirilenko, Monya i Khryapa, a kao najbolji igrač u ovom razdoblju nametnuo se fenomenalni šuter Fridzon, koji je u maniri rasnih euro-šutera u stanju sam-samcat dobiti utakmicu ako ga krene trica. Blatt ima odličan balans obrane i napada, iskustva i mladosti, kreacije i šljakanja, a ima i izuzetnu rotaciju od 10 nesebičnih igrača koji, u Kirilenkovom stilu, igraju svi za jednoga, jedan za sve. Kad svemu ovome dodaš Mozgova (Denver) i Kauna (CSKA) pod košem, uz napomenu da u mladom, 18 godišnjem, Sergeju Karaševu imaju najboljeg juniora na prvenstvu (NBA skauti već imaju na oku igrača kojega smatraju novim Kirilenkom), jasno je kako su Rusi krcati i kako ih ni slučajno ne smijemo zanemariti.

PROGNOZA - POLUFINALE

ARGENTINA

Dok imaju Ginobilila, Argentinci se mogu nadati medalji, ali ova današnja momčad nije ni sjena nekadašnje super generacije. Sve stariji i sporiji Scola više nema Oberta da mu čuva leđa, Nocioni već godinama nije na razini potrebnoj da obranom i tricama održava energetsku razinu momčadi, a pouzdani play Prigioni je napunio 35 godina. Ponos i znanje im nitko ne može osporiti, ali pitanje je hoće li uopće imati dovoljno moći za suprotstaviti se Brazilu, a kamoli Španjolskoj. Praktički, uz Ginobilieve ulaze i kreaciju te Scolino trpanje s vrha reketa, njihova najveća snaga ovom prilikom bit će šuterski učinak Carlosa Delfina koji je konačno dočekao priliku biti jedan od tri šerifa.

PROGNOZA - ČETVRTFINALE

FRANCE

Gledao sam većinu njihovih utakmica kroz pripreme i nisu ostavili dojam momčadi sposobne uloviti medalju. Parker i Batum su totalno van forme, a njihova NBA trojka pod košem nije u istoj klasi sa španjolskom i brazilskom. Ipak, ova jezgra je dokazala da zna igrati zajedno, a lanjsko srebro s Eurobasketa jasno govori da su u naponu snage kao generacija. Sredi li Parker noge i ruku (ova situacija s okom ga je vidno uzdrmala, ali još ga je više uzdrmalo što do prije 15 dana nije zaigrao košarku), postaju opasni, a pridoda li se Batum svojom tihom, ali ubojitom igrom, imaju odličan temelj.

Gotovo je sigurno kako će se na njega nadograditi uvijek pouzdani all-round swingmani De Colo (konačno prelazi u Spurse i pridružuje se francuskoj koloniji u San Antoniu) i Gelabale (Khimki), a svoje će odraditi i Diaw, Turiaf i Seraphin. Problem je jedino što je to njihovo odrađivanje premalo u ovoj konkurenciji – iako su u stanju igrati zatvorenih očiju zajedno, Diaw i Turiaf više nisu garancija kontroliranog reketa. Mladi Seraphin ostavlja dojam najmoćnijeg visokog kojega imaju na raspolaganju, ali s 22 godine i tek jednom poštenom NBA sezonom iza sebe, momak je premlad i presirov da preuzme veću odgovornost.

PROGNOZA - ČETVRTFINALE

LITVA

Litva ima sličan problem kao i Srbi i Grci, trenutno se nalazi u smjeni generacija koju je puno teže uspješno prebroditi kada nemaš vrhunski talent na koji se možeš osloniti. Njihov najbolji mladi igrač, centar Raptorsa Jonas Valanciunas, još je nekoliko godina udaljen od faze karijere kada će ga se moći smatrati nositeljem, a kako su sjajni veterani Marčulionis, Songaila i Kaukenas jednom nogom u mirovini, najveći teret nosit će međugeneracija sastavljena od gomile solidnih košarkaša, ali bez zvijezda. Litvanci su uvijek opasni oslonjeni na svoja dva tradicionalna elementa (igru ulaz-povratna-trica i rotaciju od deset igrača), ali nisu favoriti za medalje. Takva je stvarnost kada ti je prvo ime Linas Kleiza, a tri glavna šuterska oslonca Pocius, Maciulis i Kalnietis.

PROGNOZA - ČETVRTFINALE

AUSTRALIJA

Bez Boguta i bez specijalnih novih mladih talenata, Australci će biti tipična tvrda družina koja će se mlatiti u reketu i koje će stići onoliko daleko koliko ih odvede back-up play Spursa Patty Mills. Millsova kombinacija trica i brzine bit će dovoljna za prikriti manjak talenta protiv slabije konkurencije poput Kine i Britanije, a to znači da će Australci gotovo sigurno među osam. Šteta jedino što to znači da idu na USA, gdje im neće pomoći ni solidna veteranska pick & pop vještina Davida Andersena (NBA izbjeglica), a ni žilavost Aleksa Marića (Pao), Brada Newleya (Valencia) i kapetana Matthewa Nielsena (Khimki). Ova četvorka u frontcourtu ima potencijala biti smetnja momčadima s manjkom mišića, ali, osim USA u četvrtfinalu, već u grupi ih čekaju Brazil i Španjolska sa svojim NBA centrima, što je matchup koji im nikako ne pomaže planirati nekakav podvig. Svakako obratiti pažnju na mladog beka Dellavedovu, playmakera i lidera sveučilišta St. Mary’s – radi se o prvoklasnom snajperu i bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati u igri bez lopte kao pratnja Millsu.

PROGNOZA - ČETVRTFINALE

NIGERIJA

Izbacili Grke na leđima sjajnog Ikea Diogua (17 koševa, 12 skokova), čovjeka koji usprkos sjajnoj NCAA karijeri na Arizona Stateu nikada nije opravdao svoju poziciju 9. picka u NBA (u 6 sezona promijenio 6 klubova, novu NBA šansu čeka u Portoriku). Doduše, možda je bolje reći da su Grci izbacili sami sebe jer nisu u stanju odraditi smjenu generacija bez Spanoulisa u glavnoj ulozi, ali to je problem njihovog (vrlo vjerojatno uskoro bivšeg) izbornika Zourasa.

Ono što je puno važnije od slučajnog izbacivanja Grčke je solidan otpor koji su na istom kvalifikacijskom turniru pružili Rusima te lakoća kojom su izbacili Dominiku s Alom Horfordom (Diogu ga je uništio s 25 koševa i 10 skokova). Uz Ikea, drugi najvažniji igrač je mladi atleta Hornetsa Al-Farouq Aminu, a borbenost i skočnost koju ovaj dvojac prezentira stavlja ih iznad ranga totalnih autsajdera (Kina, Tunis, Britanija) u rang s Australijom. Šteta što od navedenih igraju u skupini samo s Tunisom, ali to je taj ustupak koji se morao napraviti domaćinu kako bi se eventualnom pobjedom nad klokanima plasirali dalje.

PROGNOZA - 9. MJESTO

BRITANIJA

Luol Deng je krasan mladić koji na izuzetan način odaje zahvalnost zemlji koja je pomogla njemu i obitelji da pronađu bolji život, ali osobno mi je bezveze da ovoliko odgađa operaciju šake zbog čiste simbolike. Britanci osim njega nemaju nikoga vrijednog spomena, njihovi bekovi su treća liga Euro košarke, a među hrpom visokih balvana ističe se tek Joel Freeland kojega je Portland ipak iz nekog razloga odlučio dovesti u NBA. Sudeći po ovom potezu i činjenici da će dogodine imati čak 5 rookiea na rosteru, izgleda da Blazersi ni sami ne vjeruju da će u skorije vrijeme biti playoff momčad.

PROGNOZA - 10. MJESTO

KINA

Bacit ću pogled na njih barem jednom da vidim koliko su napredovali u ove zadnjih 4 godine, obzirom na gomilu sredstava koju ulažu u svoju nacionalnu ligu. Ali, činjenica da su jednom drugorazrednom košarkašu poput Yia dali da nosi zastavu na otvaranju igara, pored svih vrhunskih sportaša koje imaju, govori mi da su tradicionalno prizemljeni Kinezi kada je košarka u pitanju totalno nerealni (iako uz Yia ovaj put dovode i veterana Wang Zhizhia i novog mladog ultra-viskog centra, 221 cm krakatog Zhang Zhaoxua).

PROGNOZA - 11. MJESTO

TUNIS

U pripremnim utakmicama u prosjeku su gubili po 30 razlike, a to je neka brojka koje bi se trebali držati i na turniru. U biti, o njima ne bi imao što reći da nisam gledao ljetnu ligu u kojoj je tijekom dijela u Orlandu za Utah Jazz igrao njihov 217 cm visoki centar Salah Mejri. Čovjek ima 26 godina, igra u Belgiji i izgleda kao made in Taiwan verzija Hameda Haddaia.

PROGNOZA - KOŠ RAZLIKA -120

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

3Mar/123

TRADE AGAINST THE MACHINE

Posted by Gee_Spot

Zbog lockouta ovosezonski trade deadline je pomaknut sve do 15. ožujka, a to znači da imamo još 12 dana za analizu svih mogućih kombinacija. Lani je zadnji rok donio gomilu uzbuđenja, iako ih gotovo nitko nije očekivao jer se pričalo kako će zbog straha od lockouta većina klubova mirovati. Ove godine pak očekuje se da će većina klubova ludovati jer, posebice na Zapadu, jedan pravi potez vas može preko noći lansirati u borbu za prvo mjesto. Možda nam baš zbog toga slijedi antiklimaks, ali to ne znači da se svatko od nas ne može pridružiti izmišljotinama koje svakodnevno serviraju mediji.

Nakon što prijelazni rok završi bit će vremena za osvrt na odrađeni posao (i pisano i putem podcasta), a sada ćemo se malo zezati potencijalnim tradeovima jer ionako nemam ništa pametnije raditi dok ne počne večerašnja NCAA ludnica (izdvajam Syracuse-Louisville gdje očekujem poraz još jedne bezveznjikave Pitinove momčadi, Duke-UNC gdje očekujem osvetu Barnesa i društva za poraz u prethodnom dvoboju te Marquette-G'town gdje očekujem vidjeti krvavu bitku između dvije sjajne ekipe iz sjene koje kombinacijom obrane i momčadske igre u napadu imaju šanse doći do zadnjih osam, a možda i dalje).

Uglavnom, obzirom da se sve priče već tjednima (a negdje i mjesecima) vrte oko istih imena - Howard, Pau Gasol, Rondo, Beasley - nema previše smisla baviti se isključivo njima, već mi se čini većom forom proći momčad po momčad i ocijeniti koliko je nekome uopće potreban trade i, ako je, koji bi bio najbolji.

ATLANTA

Sve nam je jasno - Horford je ozljeđen, Johnson puca po šavovima i u najboljem slučaju bit će spremni za playoff i još jedno polufinale konferencije. Realnija verzija kaže kako će uhvatiti sedmo ili osmo mjesto, a tada im je svejedno koliko je tko zdrav obzirom da idu ili na Bullse ili na Heat. Nekakav trade bi dobro došao, posebice da se konačno oslobode te neprirodne kombinacije Horforda i Smitha pod košem, ali za koga? Sramežljivo se čuju glasine o zamjeni s Bostonom jer je Ainge, navodno, lud za Smithom, ali ja ne vidim scenarij u kojem bi im trade veterana za veterana donio ikakvu korist, osim ako za Smitha (ili Horforda) ne mogu dobiti Dwighta Howarda (ne mogu).

Dakle, Josh Smith za neku mladu nadu ili draft pick - da. Sve drugo je najobičnije krpanje koje ne donosi nikakvu dugoročnu korist. Stoga, ako već moraju nešto napraviti, teško da mogu bolje od toga da pošalju Smitha u Hornetse u zamjenu za Kamanov ugovor i Minnesotin pick (opcija B bila bi Smith za Landrya i Gordona, ali bez picka). Jasno, tada im još ostaje trpiti Johnsonov ugovor (amnestijaaaaaaa), pokušati pronaći načina za riješiti se Marvina Williamsa (koji je u izlogu odavno, ali nitko nije lud plaćati 16 milja tijekom iduće dvije godine za oličenje prosječnog igrača kojem je jedina odlika solidna realizacija otvorenog šuta iz kuta) i graditi budućnost oko Horforda.

BOSTON

Ovdje vlada očito rasulo, što je jasno po svim mogućim demantijima koji zadnjih dana dolaze od Doca i Aingea. Obzirom na to da se toliko trude uvjeriti Ronda da nije u izlogu, očito je kako ga nude na sve strane. Samo, koja je prava cijena? Playmaker poput Ronda dobro bi došao polovini lige, ali koji trade bi Boston u isto vrijeme ostavio u playoffu te im donio nešto u budućnosti? Po meni samo jedan i tu opet na scenu stupaju Hornetsi. Rondo za Jacka (veteran na kormilu kako momčad ne bi skrenula s kursa za ekspresno ispadanje iz prve runde) i Erica Gordona.

Ništa spektakularno, ali ako već ne žele graditi novu generaciju oko Ronda i Piercea, svakako to mogu pokušati oko Pierca i Ray Allenovog nasljednika. Nego, okrenimo sad pažnju na ostale - što uopće mogu dobiti za nekoga od veterana? Ako je Garnett zbog visine ugovora (21 milja) praktički neupotrebljiv u tradeu, ostaje im samo Ray Allen (ili Pierce, ali čak ni Ainge nije toliko lud da se dira u jednog od najvećih igrača u povijesti kluba). Potrebu za ovakvim igračem ima Minnesota, ali pitanje je žele li Wolvesi možda samo rentati čovjeka koji im ipak ne garantira playoff, a isto tako bi li se Ainge zadovoljio nekakvim paketom Beasley-Randolph. U slučaju da je na oba pitanja odgovor da, onda bi bili ludi ne odraditi ovakav trade.

Međutim, jedan Memphis, koji ima šanse isplivati na vrh Zapada, sa šuterom poput Raya riješio bi se ogromne boljke u svojoj igri. Ainge bi samo morao pristati na Mayoa i Speightsa, za kojim ionako neće biti potrebe sada kada se vrati Zach. Dakle, Boston dobiva još jedno tijelo pod košem plus Mayoa koji bi uz Ronda i Piercea možda konačno proigrao.

CHARLOTTE

Franšize u njihovoj situaciji obično trejdaju veterane za poneki pick, ali Bobcasti nemaju ni jednog jedinog veterana vrijednog telefonskog poziva. Spominjao sam u jednom od ranijih postova opciju tradea D.J. Augustina, ali obzirom na gomilu prostora na salary capu i lošu ponudu playmakera iduće godine (kako na draftu, tako i na tržnici), Bobcasti bi bili ludi kada ne bi matchirali bilo koju ponudu za svoju zvrkastu jedinicu koja zna zabiti iz vana i vrtiti pick & roll, što su u današnjoj NBA vrline s kojima ne možete fulati karijeru.

CHICAGO

Momčad koja pobjeđuje se ne dira. Ne vidim razloga zašto bi Bullsi razbili momčad zbog Howarda, kada je jasno kako je Howardu od naslova važnije biti glavna faca, a to u Chicagu ne bi bio nikada. Ove jezgra je složena za iduće tri sezone i treba joj dati šansu. Praktički, prije 2013. nema razloga za većim potresima. Tada će trebati produžiti s Gibsonom, a možda i upotrijebiti amnestiju na Boozeru dođe li Mirotić i pokaže li se Carlos opetovano nedovoljno dobrim za skidanje Heata.

CLEVELAND

Varejaova ozljeda lišila ih je najvećeg mamca, a i već smo spominjali kako je upitan smisao trejdanja tako korisnog igrača da bi se zatim trošio novac na jednako skupe i ni upola korisne alternative. Ipak, imaju dvije opcije - ugovor Jamisona i potrebu Lakersa za playmakerom poput Sessionsa koji dokazano može biti NBA starter. Pickovi, mladi igrači, kvalitetni veteran s ugodnim ugovorom - sve je dobrodošlo. Čak i preskupi veteran poput Gasola, ako bi Lakersi pristali na paket Jamison-Sessions (ne bi, jer nisu u situaciji za krenuti u rebuilding).

Osim Lakersa, koji imaju očitu potrebu od Sessionsa napraviti svoga Lina, najviše koristi od trgovanja s Cavsima imali bi Jazz i Blazersi. Sessions bi i jednima i drugima donio živo tijelo na jedinici, a Jamison bi donio napadačku iskru s klupe. S tim da bi se Jazz morao odreći ili Jeffersona ili Millsapa (u nekoj kombinaciji s Watsonom). I jedan i drugi bi solidno funkcionirali uz Varejaoa iduće sezone, ali čini se to malo prevelikom cijenom za utješni lov na playoff na koji je Jazz osuđen.

Blazersi pak trebaju dozu svježe krvi misle li ostati u kombinacijama za doigravanje, a paket Feltona i Cambya (uz nešto novca i poneki pick) zadovoljio bi obje strane - Cavsi bi imali svog back-up playa i visokog koji bi do kraja sezone mijenjao Varejaoa, a Blazersi bi dobili playmakera u formi i još jedno visoko krilo sposobno pomoći u napadu i igrati pored Aldridgea pod košem (svježe potpisani Przybilla uskočio bi u rotaciju umjesto Cambya).

DALLAS

Njima ostaje čekati ljeto i loviti Derona (ili Nasha kao utješnu nagradu). Potencijalno spajanje Dwighta i Derona čak je i teoretski nemoguće, osim ako se obojica ne odreknu popriličnog iznosa, zato takav scenarij za sada zanemarimo. Lani su mirovali tijekom prijelaznog roka, što je bio odličan znak da su fokusirani samo na jedno - lov na naslov, a sada bi trebali mirovati kako ne bi ugrozili ljetnu tržnicu. Istina, lani su igrali besprijekorno u ovo doba i stvarno nije bilo potrebe za promjenama, ali danas je situacija puno gora. Dobro bi im došla nekakva doza energije u napadu, posebice u reketu, ali Marion je preskup da bi itko posegnuo za njim, dok je Odom bezvrijedan čak i picka druge runde dok ovako igra.

DENVER

Oni barem imaju gomilu igrača na raspolaganju za složiti kvalitetan paket, ali sumnjam da su spremni pretplatiti jednu zvijezdu obzirom da su tek nedavno napustili taj koncept. Nitko ih ne spominje, iako upravo oni mogu ponuditi najbolji mamac Lakersima za Gasola (Miller, Brewer, Harrington).

DETROIT

Mislim da je iluzorno pričati o njima dok je čovjek koji je okupio ovaj roster na čelu kluba. Gordon, Villanueva, Prince i Maxiell nemaju nikakvu vrijednost na tržištu, a to znači da ništa od priliva mladih talenata ili pickova. Međutim, obzirom da Dumars vodi klub kao da se u najmanju ruku bori za naslov, takve trivije njima i nisu potrebne, zar ne.

GOLDEN STATE

Ovdje stvari postaju zanimljive. Ovo je apsolutno najbolja situacija za Howarda van Orlanda, bolja čak i od Philadelphie, ali samo pod uvjetom da se Warriorsi ne odreknu nikoga od jezgre Curry-Ellis-Lee. Dakle, treba čekati ljeto, nekako se riješiti Biedrinsa (da barem nisu onako idiotski amnestiju potrošili na Bella, sad bi bili u idealnoj situaciji) i potpisati Dwighta. Sa svim ovim tricašima uokolo i šuterom poptu Leea pored sebe, Dwight bi se našao u pomlađenoj i boljoj verziji Magica koji je odveo do Finala. Ako bi ga pak Warriorsi pokušali dovesti odmah, to bi ih koštalo minimalno Leea i nekoga od dvojca Curry-Ellis, a to bi ubilo velik dio vrijednosti ovog tradea. Ipak, petorka Ellis, Rush, Turkoglu (koji bi došao u zamjenu za Wrighta koji bi zajedno s Curryem i Leem otišao u Magic), Udoh i Dwight barem bi konačno Marku Jacksonu donijela taj pomak u obrani koji toliko zagovara.

Postoji još jedan trade u kojem bi se dalo profitirati, a taj uključuje Memphis. Jednostavna verzija glasi - Ellis i Wright za Rudya Gaya. Obzirom da se Zach vraća, Grizliji se mogu vratiti svojoj igri kroz post preko dva visoka, a u tom slučaju tricaš poput Wrighta puno bolje zaokružuje petorku od strijelca poput Gaya kojem treba kvota lopti da odradi svoje. Ellis bi pak preuzeo ulogu šestog igrača i nosio napad dok su Zach i Gasol na klupi, te bi im dao fenomenalnu opciju koja uvijek može sebi kreirati šut u završnicama. Warriorsi slično tome rješavaju balans petorke - Rush preuzima ulogu šutera iz kuta i automatski diže obranu, Gay postaje taj drugi strijelac koji za razliku od Ellisa može igrati i bez lopte. Dakle, nije u pitanju nikakav trade zbog financijskih razloga, već čisti košarkaški.

HOUSTON

Ako Lakersi stvarno misle mijenjati Gasola za gomilu solidnih dijelova, onda im je, osim Denvera, najizgledniji potencijalni partner Houston koji je skupio gomilu osrednjih igrača čekajući upravo ovakvu situaciju. Ako Gasol ostane u Los Angelesu, Rocketsi bi ipak trebali iskoristiti mogućnost i dovesti si pojačanje pod košem obzirom da im se smiješi playoff. Rentanje Dwighta ne čini se logičnom opcijom obzirom da bi samo potpuno blesav GM doveo Martina i Scolu u zamjenu (doduše, Orlando takvoga i ima), ali rentanje nekoga poput Kamana možda i ima smisla.

INDIANA

Njima treba rasni bek, bilo šuter, bilo playmaker, ako misle napraviti nekakav dar-mar u playoffu. Međutim, čak i za nekakvo rentanje Nasha (ili Derona Williamsa, iako su obje opcije po svemu sudeći jednako nerealne) morali bi se odreći ili Georgea ili Grangera koje čeka slična subina onoj koju proživljavaju Horford i Smith u Atlanti ako ih se uskoro ne odvoji. Mislite da se Hornetsi ne bi odrekli Gordona zbog Georgea? Naravno da bi, stoga treba čekati ljeto kada će prostor na salary capu kojega imaju (skoro 20 milja) krojiti tržište i kada će si moći priuštiti beka kakvoga žele te usput zadržati Georgea.

CLIPPERS

Obzirom da mali Bledsoe očito neće dobiti značajniju ulogu pored Paula i Williamsa, moraju iskoristiti prijelazni rok i zamijeniti ga za 3&D stopera ili barem još jednog visokog igrača koji može zabiti iz pick & pop akcije. Nekakav veteran poput Raje Bella ili Kurta Thomasa, ma koliko obojica bili usporeni pod teretom godina, spasio bi život Paulu i Griffinu jer Vinnie ih je naumio uništiti ove sezone.

LAKERS

Do sada smo spomenuli gomilu tradeova koji uključuju Gasola, sigurno ćemo ih spomenuti još nekoliko kasnije, ali meni samo nije jasno zašto radije u izlogu nije Bynum? Aha, zato što je Bussov sin lud za njim jer smatra da ga je on otkrio. To sve objašnjava. Na stranu to, Lakersi osim ove dvojice za ponuditi imaju samo još par nedokazanih mladih igrača poput Morrisa i Ebanksa, koji im teško zauzvrat mogu donijeti išta više od par lopti i garniture dresova. Naravno, uvijek mogu potpisati Odoma nakon što ga Dallas otpusti, ali više ne mogu računati na Geralda Greena kojega su im iz NBDL podružnice oteli Netsi (doduše, samo na deset dana za sada). Pravi problem Lakersa se zove salary cap - čak i da se riješe Gasola (ili Bynuma), samo ugovori Kobea, Artesta i Bynuma (ili Gasola) teški su preko 50 milja. Pa ti u tim uvjetima slaži momčad.

MEMPHIS

Već smo spomenuli opciju s Warriorsima koja bi im riješila tricu i klupu, a i bilo kakav back-up Conleyu dobro bi došao. Mayo ima vrijednost i bit će zanimljivo vidjeti hoće li ga ove godine uspjeti na vrijeme trejdati ili će se njegov šuterski učinak činiti previše bitnim da ga se odreknu, makar će dogodine gotovo sigurno odšetati obzirom da su Grizliji iznad salary capa i da bi ih eventualno matchiranje ponude za njega koštalo barem duplo više zbog poreza na luksuz.

MIAMI

Ne bi loše bilo dovesti još jednog visokog, ali obzirom da im je James Jones jedini mamac (dirati se u ostale ne bi imalo smisla obzirom na to kakve rezultate ostvaruju) eventualno se mogu nadati potpisivanju nekog otpisanog veterana za minimum pred playoff.

MILWAUKEE

Još jedna momčad koja ima dovoljno tijela za uključiti se u lov na Gasola, iako bi to značilo da se moraju odreči Brandona Jenningsa jer sumnjam da bi Lakersi pristali na paket građen oko Ilyasove, Dunleavya i Udriha. Nažalost, Bucksi su u sličnoj situaciji kao Pistonsi, građeni su kao da se bore za naslov a ne za zadnje playoff mjesto i to im ne ostavlja previše manevarskog prostora. Za razliku od Pistonsa, barem nisu dugoročno oštećeni (još, dok ne pretplate Brandona Jenningsa), a i Bogutov ugovor je itekako pomičan obzirom na kvalitetu igre koju Australac pruža kada je zdrav. Ovaj prijelazni rok mogao bi im donijeti barem dobar pick ako su spremni odreči se Jenningsa (možda je Jazz voljan pokušati s ovim iritantnim karakterom i usput se odreči jednog lutrijskog picka obzirom da ova draft klasa baš i nema neku ponudu playmakera).

MINNESOTA

Naizgled imaju sve što treba Lakersima u Ridnouru, Beasleyu i Williamsu, ali pitanje je nije li prerano za odreči se Williamsa. Meni se boljim izborom čini uključiti u nekakav trade s Rocketsima kojim bi u Lakersima završili Beasley, Ridnour i Scola, u Houstonu Gasol, a u Minnesoti Kevin Martin. Nije čovjek ništa bolji obrambeni igrač od Ridnoura, ali rješava problem učinkovitosti vanjske linije jer upravo je pod Adelmanom odigrao neke od najboljih sezona karijere. Rocketsi dobivaju toliko priželjkivanog igrača za minimalno odricanje, a Lakersi rješavaju petorku i dobar dio Gasolove igre s visokog posta kroz Scolu. Naravno, Houston uvijek može ubaciti nekakvog Jordana Hilla, Chasea Budingera ili nešto slično ako Lakersima bude malo.

NEW JERSEY

Nemam pojma zašto ih se uporno spominje u svakom tradeu, ali nakon Howarda sada ih se trpa i u lov na Gasola. Kao da je bilo kakva kombinacija Farmara, Morrowa i Lopeza dovoljna za išta. Meni bi puno zanimljiviji bili da se odluče u zadnji tren trejdati Derona, kao što su se lani u zadnji tren odlučili ga dovesti.

NEW ORLEANS

Spomenuli smo ih već masu puta u postu, prođe li ovaj deadline bez njih bit će to znak da Demps stvarno nema prilike pošteno raditi svoj posao. Imaju dva lutrijska picka, imaju dva ogromna ugovora u zadnjoj godini (Landry, Kaman), imaju potencijalnog superstara koji im je dao do znanja da ne želi igrati u New Orleansu. Mogu se uključiti u svaki trade kao treća ili četvrta strana i iz svega izaći bogatiji za gomilu pickova i mladih talenata. Obzirom da je Demps po svemu do sada prikazanom pohađao istu školu kao i Presti, Morey i (jebiga, moramo to priznati nakon svega) Kahn, čeka nas pravi karneval događanja u New Orleansu. Ako Stern dopusti.

NEW YORK

Za njih je najbolje da se što manje trude i da čekaju da im stvari padnu u krilo. To se pokazalo idealnom taktikom kad su Knicksi u pitanju.

OKLAHOMA

Igrač u postu koji bi zamijenio Perkinsa i usput mogao nešto zabiti prva je na listi želja. Druga je back-up play pošto je rookie Jackson ipak prezelen za preuzeti ulogu Maynora. U biti, bili bi zadovoljni bilo kojim igračem koji može zabiti iz bilo koje pozicije. Ali, osim jedne sitne iznimke koju su dobili zato što su Mullensa poslali u Bobcatse i niza jeftinih igrača poput Aldricha, OKC se nema čime ozbiljnije uključiti u trgovanje. Osim ako nisu spremni razgovarati o ozbiljnim promjenama. Što nisu. Još.

ORLANDO

Svaka druga momčad u ligi slaže nekakav trade za Dwighta, ali u slučaju Orlanda je najvažnije pronaći odgovor na sljedeće pitanje - kako postojeću momčad ojačati dovoljno da je Dwight ne poželi napustiti? Jedini igrač koji ima vrijednost je Anderson, ali sumnjam da trejdanje drugog najvažnijeg igrača ikamo vodi. Ne, Magic se mora pojačati na poziciji playa i to tako da se ne odrekne ključnog igrača. Kako nitko pametan ne bi dao išta vrijedno za Nelsona, ostaje im jedino trejdati Reddicka i nadati se da će Richardson i Wafer nadoknaditi njegov učinak.

Sad, sumnjam da su Sunsi spremni pustiti Nasha samo za Reddicka, ali mislim da postoji jedna momčad koji bi pristala pustiti svoga playmakera, a to je Toronto. Reddick bi im rješio dobar dio problema u završnici i lišio bi ih potrebe da drže DeRozana na parketu veći dio utakmice. Bez Calderona na kormilu porazi bi se nizali, ali u najgorem slučaju dogodine bi uštedjeli desetak milja koje su dužni Španjolcu. Jasno, trade puno veću korist donosi Orlandu koji bi Calderonom dobio playmakera, a istovremeno i nadoknadio dobar dio Reddickove produkcije.

PHILADELPHIA

Izađe li nekim slučajem Dwight na tržište idućeg ljeta (a da se podsjetimo, može tražiti trade sada ili čak pokupiti opciju za još jednu godinu u Orlandu), Sixersi imaju šanse ponuditi mu maksimum ako amnestiraju Branda, odreknu se Nociona i Hawesa te ako Lou Williams odluči unovčiti sjajne ovogodišnje igre. Holiday, Turner, Iggy, Young i Dwight nisu loša jezgra, iako bi zanimljivo bilo vidjeti kako Dwight funkcionira pored ovoliko loših šutera. Međutim, što se tiče trenutnog roka, Sixersi će mirovati. Osim ako konačno ne naiđe netko spreman preplatiti Iguodalu. Mislite li da bi Lakersi pustili Gasola za Iggya i Williamsa? Možda i bi, ali ne znam što bi ovakav potez donio Sixersima osim još nekoliko godina u istoj situaciji u kojoj druga banana glumi prvu. Ova momčad treba hvatati ili vrhunski talent ili krenuti u nešto puno ozbiljnije od faceliftinga.

PHOENIX

Uporni su u tvrdnji da neće trejdati Stevea, ali ako se nađe netko dovoljno lud da uz Stevea preuzme i Childressov ugovor, oni bi bili još luđi da ne pristanu. Opet, to izbacuje Blazerse iz kombinacija jer su oni svoju amnestiju već ispucali na Roya. Nema teorije da pod novim kolektivnim ugovorom itko trpi mrtav ugovor kakav je Childressov tri godine ako baš ne mora. Ili?

PORTLAND

Batum se nametnuo kao prevažna karika u budućnosti da bi ga samo tako poslali u nekom tradeu kako bi dobili šansu boriti se za vrh Zapada ove godine. On i Aldridge su jedini nezamjenjivi, a sve drugo je potrošna roba. Zadnje godine ugovora Cambya i Feltona, a i Gerald Wallace su na raspolaganju, pa ako to urodi playoffom dobro, a ako ne - opet dobro. Dogodine će biti u prilici slagati novu jezgru oko dvojca LMA-Batum i to se ne smije dovesti u pitanje. Prioriteti su definitivno promijenjeni. Osim. Ako bi Sunsi pristali na ono maloprije spomenuto, dati Nasha samo kako bi se riješili Childressa (usput bi dobili ponekog mladog igrača Blazersa, pick ili dva, možda i koji milijun).

SACRAMENTO

Teško da će naći nekoga dovoljno bedastog da mu uvale Salmonsa ili Garciu (u ligi je samo jedan Sacramento), ali odluče li se odvojiti jezgru Evans - Cousins, ne bi im trebalo nedostajati ponuda. Fascinantno je kako kratkoročno gledaju, ovoljetni ogromni ugovori koje su dali za back-up igrače poput Hayesa i Thorntona samo dodatno otežavaju ne baš sjajnu situaciju i spriječavaju ikakav ozbiljniji rebuilding, te im praktički ostaje jedino nada da će Cousins postati novi Z-Bo i brojkama, a ne samo umom. Mislim da nema sumnje kako je Geoff Petrie trenutno najgori GM u ligi i kako je vrijeme da ga zamijeni netko tko se barem potrudio pročitati novi kolektivni ugovor.

SAN ANTONIO

Za razliku od Bostona, koji se raspada već dvije godine i sve više smrdi poput nekakvog leša, San Antonio nalazi načina za dostojanstveno starenje. Naravno da nemaju šanse osvojiti naslov, ali, hej, zašto se ne nadati? Tony Parker je vjerojatno i sada dostupan, ali samo za idealnu ponudu, stoga možemo očekivati još jedan zajednički pokušaj dogodine, odluči li se Timmy vratiti na još jednu sezonu. Neki dramatični trade samo radi tradea, ovako usred sezone, jednostavno nije njihov stil.

TORONTO

Iako su i Calderon i Bargnani odigrali dobre sezone, u lovu na pickove i mlade talenta oba su dostupna. S tim da bi Calderon kao playmaker mogao biti puno zanimljiviji mamac, posebice Portlandu i Orlandu. Eventualni deal s Lakersima za Gasola morao bi uključivati obojicu, ali momčad u ovoj ranoj fazi slaganja jednostavno nema potrebe za veteranom poput Paua, ma kako on solidan temelj bio.

UTAH

Playoff pozicija sve je udaljenija, a značajnije poboljšanje vanjske linije moralo bi uključivati odricanje ili od Jeffersona ili od Millsapa. Mladi su nedodirljivi, a ovi ostali veterani baš i nisu interesantni. Ako se na tržištu nađe play poput Jenningsa, Augustina ili čak Calderona, zašto ne pokušati? Teško da će Millsap ili Jefferson ikada imati veću vrijednost. Opet, tu je i iznimka preostala od Okurova tradea u vrijednosti od desetak milja. Ne tako davno, slična metoda donijela im je Big Ala. Ukratko, na Kevina O'Connora uvijek treba paziti.

WASHINGTON

Blatchea nude na sve strane, ali u ovom trenutku povijesti takav lik nema nikakve vrijednosti, nitko se nije spreman kockati s milijunima zbog nečijeg neostvarenog potencijala (možda bi Kingsi posegnuli za njim, ali trenutno su krcati problematičnim četvorkama). Nužan je dogovor oko otkupa ugovora s Rashardom Lewisom kako bi se amnestija mogla upotrijebiti na Blatcheu, što bi ih ostavilo na preko 30 milja slobodnog prostora u bliskoj budućnosti. Toliko mjesta na salary capu nije stvar s kojom se treba zezati, zato ne očekujmo nikakve specijalne tradeove.

1Mar/120

RUNNING WITH THE PACK G36

Posted by Gee_Spot

Iako je drugu večer istrčala na isti parket, Minnesota se noćas nije imala zašto osjećati kao doma. Odigrati dvije dobre utakmice za redom u ovakvom ritmu nije lako ni kada si u formi, a kada ostaneš bez najvažnijeg igrača šanse ti se svode na minimum. Obzirom da su Beasley i Williams ispucali svoje dobre partije za ovaj tjedan (a možda i mjesec) večer prije protiv Clippersa, jasno je kako Loveov izostanak nije imao čime biti nadomješten. I tu ne mislim samo na 25 koševa i 14 skokova koji su noćas falili Wolvesima jer nisu gole brojke ono što pogoni ovu momčad, već prije svega Loveov neustrašivi karakter i nepresušna energija.

Sad, dobra je stvar što se izgleda ne radi o ozbiljnijoj ozljedi rebara nego o najobičnijim simptomima gripe, ali loša je što su Wolvesi bez njega noćas izgledali kao najgora lutrijska momčad. Rubio je nastavio slagati cigle kao da zida kuću trokatnicu (šutira 2-16 nakon all-star pauze), a Peković nije imao prostora za išta više od prosječne partije. Pogotovo u slučaju Peka do izražaja dolazi Loveov izostanak – bez Kevina u reketu duplo teže je dolazio do dobrih pozicija što je rezultiralo nizom nespretnih reakcija i izgubljenih lopti.

Lakersi su pak odradili posao, od prve do zadnje sekunde su vodili i kontrolirali utakmicu koje je trajala tri četvrtine, dok po prvi put nisu probili granicu od 20 razlike. Nakon toga Adelman je bacio ručnik i valjda odmah počeo s razmišljanjem o Sunsima sutra. Kobe zvan Maskirana Mamba zabio je svoju kvotu, Gasol i Bynum poigravali su se u reketu s unutarnjim kombinacijama Minnesote, a čak su i veterani u petorci i klupa djelovali solidno. Fisher i Artest su igrali glavom kad već ne mogu nogama, dok su Blake i posebice uvijek aktivni Barnes odigrali dobre minute u drugoj postavi ne dozvolivši Wolvesima ikakvo približavanje ili promjenu momentuma.

Iako ovakva nekompetitivna utakmica nije pravo mjerilo za donositi zaključke koji se bave širim kontekstom, vidljivo je da velika trojka Lakersa ima kemiju kakvu bi bilo šteta razbiti. Ova momčad ništa ne bi dobila trejdom Bynuma ili Gasola jer sva ta navodna širina koja bi stigla zauzvrat neće ih napraviti boljima. Slično kao i s Orlandom i Howardom, koji su par iz snova (nigdje neće naći trenera koji će ga bolje koristiti od Van Gundya niti partnera koji će ga bolje nadopunjavati od Ryana Andersona), trojka Lakersa se zasigurno neće naći u boljoj situaciji od ove sadašnje.

Problem Lakersa je očajan posao uprave tijekom ljeta, uprave koja niti je shvatila da im u ovakvoj suludoj sezoni ne treba 8 igrača kao inače nego barem 10, niti je pogodila s ijednim imenom kojim je popunila roster. Lakersi na zadnja dva drafta nisu pronašli ni jednog igrača kojem mogu povjeriti desetak minuta, a pomalo je i smiješno da franšiza smještena u Los Angelesu nije mogla privuči neko zvučno veteransko ime ili barem igrača u boljoj formi.

Ali, to je već za neku drugu priču, priču o čudnim odnosima u vlasničkoj strukturi kluba koja će, kako se rok za tradeove približava, postati sve aktualnija.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

19Sep/110

BALKAN BROTHERS

Posted by Gee_Spot

Ok, ok, možda sam trebao napisati poneki post o Eurobasketu i tijekom njegova trajanja. Govorim ovo samo zbog oklade, naravno, jer samo prvenstvo nije donijelo ništa spektakularno. Ono, mogao sam napisati post nakon još jednog razočaranja Hrvatske, ali čemu svake godine ponavljati isto. Naš sustav je pokvaren do srži, dok se to ne promijeni neće nas moći spašavati ni naturalizirani Ameri. Ne samo da nismo u stanju izbaciti kompletnog košarkaša, već nismo u stanju izbaciti ni karakterna igrača, a to je puno gore.

Košarka je sport u kojem je talent vrh, da ne bi bilo zabune, ali odmah do talenta nalazi se karakter. Iz karaktera proizlazi kemija, iz karaktera proizlazi volja koja je neophodna za igrati obranu. Napad je manje zahtjevan ako si ekstra talentiran, a, ako nisi, postoje sistemi koji su u stanju iz tebe izvući maksimum potencirajući ono što radiš dobro, usput prikrivajući ono u čemu nisi dobar (treba li boljeg primjera od Francuza koji su ovom prilikom zamaskirali sve svoje slabosti).

Mi nikakav sistem nemamo, stoga ne treba čuditi što smo drugo natjecanje za redom uvjerljivo najgora obrambena ekipa na turniru. Ovoj repki 100 koševa mogu uvaliti sudionici lokalne lige veterana. Kao što je Kreha u jednom SMS-u rekao – ''ovi naši igraju kao Warriorsi, run and gun bez obrane, s jedinom razlikom što ne mogu niša zabiti u napadu''.

Gle, nitko me ne može uvjeriti da talentom ova repka Hrvatske nije trebala ići dalje u drugi krug. Nema tu ekstra pojedinaca, ekstra klasa, ali u svakom slučaju u Tomiću, Bogdanoviću te jednom dijelu Draperu i Baraću (a njegova uloga na turniru zaslužuje barem dokumentarac), postoji dovoljno kvalitete da se uz pravi pristup dobije sve osim Grčke u onoj smiješnoj skupini. Pristupa nema jer nema ni glave ni repa. Kad vas vodi trener bez iskustva i, zašto ne biti toliko bezobrazan i napisati i ovo, bez inteligencije, kada nemate ideju što ste i što bi trebali biti, tada vam se događaju brodolomi.

Umjesto da shvate da je naša realnost borba s Makedoncima, Bosancima i Crnogorcima, i to baš borba, za taj plasman dalje, naši i dalje ulaze u ovakve susrete kao da idu na noge nekome tko je jučer dobio košarkašku loptu na poklon. Bez pripreme, bez realnih očekivanja, bez plana. Dobit ćemo ih jer smo mi Hrvati, a oni nemaju dva poštena igrača. Je, samo što su se oni došli boriti i igrati košarku, a ne u čudu gledati što im se događa. Zato jer su svjesni svojih limita i toga da bez srca ne mogu ništa. Što me opet dovodi na ono što pričamo godinama, da naši nisu svjesni stvarnosti i da iz toga proizlazi sva problematika.

Zato više nećemo o tome, ajmo na ono što je bilo bitno.

BORČE MEKALEBOVSKI

Ajde, da je Slavko Cvitković imao barem jednu foru kojom je pokazao da još ima nešto između ušiju. Iako, uzalud sve kad čovjek ima podatke stare godinu dana i pojma nema tko gdje igra u NBA, a njegov rasizam da ne spominjem – stvarno, logično je da većina Hrvata navija za Španjolce, pa kako uopće mogu za tamo neke francuske špakere, logično je da navijaju za izblajhane jadnike poput Rudya, krepaline poput Rubia ili strojeve poput Navarra protiv kojega je apsolutni gušt biti protiv jer je rasni šuter ubojica. Takve je uvijek gušt gledati kako gube. Stvarno, gdje će pravi Hrvat navijat za sjajne košarkaše poput Batuma, Parkera ili Noaha, to što ostavljaju srce na parketu i ni trenutka nisu zasljepljeni vlastitom veličinom naravno da je nešto što Hrvat ne može razumjeti jer jedina stvar na ovom svijetu manja od njegova srca su njegova muda.

Dobar je bio Bokče, nezamislivo dobar. Ne samo što je uspijevao u NBA stilu secirati sve pokušaje obrane da ga zaustavi (kako je samo razbijao udvajanja, čudo jedno) i uvijek zabiti svoju kvotu, uspijevao je sve to uz neviđenu učinkovitost. Čovjek nije gubio lopte, nije trošio bezveze. Odigrao je rolu playmakera, a da u isto vrijeme nije bio samo play već i dežurni strijelac, stoper i lider. Brzina, glava, ima sve što pravi play treba imati, dobar na oba kraja terena. I opet, ne bi mogao sam da ga nije pratila ekipa koja se nikad ne predaje.

Onaj Antić pod košem djeluje kao zadnja sirovina, ali čovjek ne odstupa ni centimetra. I još zabije sve što mu se ponudi. Sad, uzmi naše šljakere pod košem (znam, rekao sam da više neću o našima, ali ne mogu si pomoći), recimo onog nesretnog Andrića. Samo greška za greškom jer on pojma nema koja je njegova uloga na terenu. U najboljim manirama HR improvizacije, njega trener jednostavno baci na parket i nada se da će nešto napraviti. Samo, Andrić nije Ivica Žurić, ma što mu drugi govorili. A Antić zna da je njegovo borit se pod koševima i zabit što mu Bokče udijeli.

Ili ona legenda Ilievski. Nema više u nogama ništa, ali igra glavom, drži sve pod kontrolom, omogućuje Bokčetu da tu i tamo uzme predah. Čovjek je uvijek na pravom mjestu, uvijek zabija kad treba, ništa ne forsira. Pravi veteran. Zašto mi nemamo jednog takvog, nego su kod nas i veterani uvijek revolveraši? Kapetan Marko je rijetki primjer čovjeka na mjestu, ali stil igre mu je uvijek bio i ostao na sve ili ništa. Stabilnost kod njega ne postoji.

O Gečevskom da ne pričam, svi smo ga gledati sto puta u dresu Zadra, znamo njegove mane i vrline. I znamo da će uvijek dati sve od sebe. To je često sve što treba i što se traži. Sad, da je samo to nekima objasniti, nekima slične visine i talenta koji igraju za jednu drugu zemlju, smještenu nešto zapadnije.

Da se razumijemo, šteta je što Makedonci nisu osvojili broncu jer ovo je definitivno one hit wonder momčad. Nema šanse da im se sve opet ovako posloži po pitanju sreće, ždrijeba i kemije, niti da im više od pola protivnika bude eksplicitno nesposobno baviti se ovim sportom. Njihov plasman na leđima jednog Amera koji je cijeli život proveo ispod radara dovoljno govori o odnosu snaga u ovom trenutku u Europskoj košarci. Međutim, pobjedu protiv Litve im nitko ne može odnijeti, bio je to možda i vrhunac prvenstva po pitanju zdravog sportskog adrenalina. Što nas dovodi do sljedeće priče.

PAD DOMAĆINSKE TEORIJE

Da igraju seriju od 7, Litvanci bi valjda dobili Makedoniju 4-1. Međutim, u turnirskom sistemu nije dovoljno biti bolji u ovim aspektima igre koji se daju izmjeriti, treba biti bolji u onim stvarima za koje nemamo empirijske mogućnosti dokazati ih. Recimo, zašto je glavno oružje ove zemlje sve ove godine, trica, baš odlučila ne upadati u ključnom momentu? Ako ćemo se vratiti na uvodni osvrt, pisao sam kako im ne vjerujem jer nemaju lidera. Nisam imao muda ne staviti ih u borbu za medalje jer nemam ni neko visoko mišljenje o ostalim ekipama, ali upravo taj nedostatak vrhunskog talenta je ono što ih je koštalo u ovoj utakmici.

Nisu prikazivali dominaciju, ali šuterski su uspijevali riješiti mnoge probleme. Što kada stane šut? Jasikevićius više ne može uzeti stvar u svoje ruke, a nasljednika nema. I onda se dogodi ovakav splet okolnosti da ispadneš i da te se može smatrati svojevrsnim razočaranjem. Ali, Litva to nije. Njihov pristup i igra su točno tu gdje smo očekivali, samo što nisu ekstra kvaliteta ako nemaju ekstra talent. Ne možeš ih jednostavno staviti u isti koš sa Španjolcima, a niti s ovako dobro posloženim Francuzima. To su dvije NBA momčadi i s razlogom su tu gdje jesu. Međutim, u skupini su s gomilom ovih ekipa što su na korak do i nisu ništa ni bolji ni lošiji. Radi se o skupini kojoj mi želimo pripadati, sa Srbijom, Slovenijom, Rusijom, Grčkom, iako nam u njoj više po ničemu nije mjesto. Još samo da to netko shvati pa da se uhvati posla.

PRVACI

Španjolci su se prošetali do naslova, što obzirom na imena nije bio nikakav problem. Ono što može iritirati je način, imati NBA rotaciju pod košem (i to ne bilo kakvu NBA rotaciju, već šampionsku NBA rotaciju), a vrtiti sve oko prije 8 godina uspostavljene igre malo je jadno. Jahali su Paua i Navarra nekada, jahali su ih i danas, a ostalim su ostale mrvice. Calderon je odradio dobar turnir, pokazao da je u njemu ostalo možda još dovoljno vatre za jednu solidnu NBA sezonu, ali ostali su se sveli na promatrače. Šteta zbog košarke, jer da smo imali prilike gledati Ibaku kako ruši rekord u bananama ili da se igralo tri akcije za redom preko Marca na postu, stvari bi bile ljepše. Ovako, došli su odraditi posao, to su i napravili, a nama ostaje čekati sudare Oklahome i Memphisa da uživamo u talentima vodonoša Španjolske.

Treba reći i par riječi o ostalim NBA igračima. Rudy je izgleda gotov, ne znam da li je iritantnija njegova pojava s onom groznom frizurom i izblajhanim pramenom ili njegova igra u kojoj više nema ničega. Sram me je kad se sjetim da sam nekada stvarno mislio da je čovjek novi Ginobili. Nema kod njega ni vica ni ležernosti, to je samo ljuštura čovjeka koji vjeruje da je super hakler, a u biti je granično koristan swingman. Više uopće nemam iluzija da mu čak i prelaz u Maverickse može pomoći da oživi karijeru koju je sabotirao time što je pomislio da je veći od igre. Čak ako i bude zabijao trice, ne vidim nijedan drugi segment igre u kojem je dovoljno dobar da bi opravdao minute.

Rubio je pak posebna priča. Kako itko više može misliti da će od njega išta biti za mene je misterij, momak je igrao bolje sa sedamnaest godina nego danas sa 21. I nije nedostatak šuta ono što boli, iako se radi o nečemu preko čega se u NBA neće moći samo tako prijeći, već apsolutni izostanak ikakve zainteresiranosti. Sjetite se onog čuda od djeteta koje je bez problema dobivalo priliku protiv deset godina starijih igrača zato što je bilo u stanju igrati obranu netipično kvalitetno za svoje godine? Gdje je nestao taj fajter koji je uživao u igri? Ricky danas djeluje nezainteresirano, mekano i njonjavo. Ricky Rubio je danas Hrvat.

Potpis Adelmana i vrlo izvjestan odlazak Davida Kahna neće mu pomoći. Bez Kahna, neće biti čovjeka u Minnesoti koji će previše tolerirati njegovo stasavanje. A Adelman je ionako svoje momčadi gradio oko igre preko visokog posta, za što mu je Kevin Love stigao kao naručen. Play u Adelmanovom sistemu mora prije svega moći zabiti i odigrati obranu te vrtiti kvalitetnu pick igru uz povremene slash'n'kick akcije kako se obrana ne bi previše fokusirala na post. Rubio može odraditi ovaj drugi dio posla, šutirati ne može, obrana je upitna. Dakle, on nužno treba loptu u rukama da imao vrijednost, a sumnjam da će Adelman odustati od dugogodišnjeg uspješnog plana igre samo kako bi Rubio izgledao bolji nego što jeste.

DE COLO I ŠPAKERI

Jedini bijeli Francuz, time automatski i jedini Francuz kojega smijete voljeti, pokazao se ključnim igračem. Bez njegova učinka s klupe, jadni Parker bi kraj turnira dočeko mrtav, a slično vrijedi i za ostale vanjske pozicije. De Colo je krpao sve, radio na oba kraja terena i zaslužuje respekt iako je podbacio u onom segementu u kojem je trebao pomoći – tricama. Ali, tu su ga izvukli Gelabale, koji valjda u životu nije ovako pogađao iz vana, Diaw, time što je odustao od gađanja iz vana, te Batum, koji je svoju rolu all-round krila odradio savršeno upravo time što je uvijek bio u pravo vrijeme na pravom mjestu i nije forsirao ništa. Mali je izrastao u igrača i Blazersi mogu biti mirni što se pozicije malog krila tiče. Parker je odigrao standardno sjajno, na svojoj razini, iako je s obzirom na nikada bolje suigrače u repki možda malo previše forsirao. Ali, onda opet, to je kao da prigovorimo Španjolcima što su dali sve ovlasti Navarru. Ljudi su jednostavno navikli na jedan stil igre i nema ga potrebe mijenjati, iako je pitanje kako bi se razvijalo Finale da je De Colo imao veću ulogu, da je Seraphin dobio veću minutažu i da se Noaha koristilo malo više u napadu obzirom da je slobodna gađao izvrsno. Međutim, drugo mjesto je apsolutni uspjeh, znali smo da su talentom druga ekipa, pitanje je bilo mogu li igrati dovoljno dobro da sakriju nedostatke. Mogli su, igrali su pametno, čvrsto, zabili su dovoljno iz vana. To je bilo dovoljno da uz fenomenalne atletske predispozicije donese srebro.

OSTALO

Ajde na brzinu da nešto kažem i o ostalim sudionicima Eurobasketa. Božo Maljković uspio je od Slovenaca napraviti momčad, ali s ovako lošim Lorbekovim izdanjem još su dobro i prošli. Ne znam što se dogodilo čovjeku, osobno ga smatram NBA kvalitetom, tako da mi netko tko je ozbiljnije gledao Sloveniju i ima bolje informacije od vlastitog dojma mora objasniti u čemu je bio problem. Dragića je Božo držao pod kontrolom, to je ispalo OK, nažalost čak ni Božo nije čarobnjak pa da od Lakovića napravi igrača.

Dva mlada igrača koja su na mene ostavili izvrstan dojam su Kanter i Kupus. Sad, ne znam da li je to još jedan znak da je ovo prvenstvo u suštini bilo loše ili da se od njih nešto može očekivati i u skoroj budućnosti. Obojica su zabijala ono što su morala, čistili sve pod košem. Kanter imponira pojavom, Kupus potezima. Šteta što nisu ostali zajedno u Jazzu, dani Keefea i Fostera (dodaj Fesenka kao Ostertaga) opet bi se vratili na Slana Jezera. I to čini mi se u nešto talentiranijem izdanju.

Rusi su za čudo još jednom uspijeli prodati Blattovu priču baziranu na svi za jednog, jedan za sve pristupu, ali talentom se radi o momčadi tankoj poput papira (osim što je Kirilenko još jednom pokazao da je NBA kalibar, šteta bi bilo da mu neka momčad ne da ugovor i da se okuša u nešto realnijoj ulozi od one koja mu se nametala u Jazzu). Grci s druge strane imaju i u ovoj pomlađenoj generaciji sjajnih imena, ali su vođeni nikako. Švabe su još dobro i prošle kako su igrale, Kaman i Dirk kao da su se priključili momčadi dva sata prije podbacivanja (što, jesu?), ali i totalno van sistema uspijeli su odigrati solidni turnir radeći ono što znaju. Kaman je bio Kaman, Dirk je bio Dirk (ajde, neka light verzija) i bilo je to sve u svemu dosta zabavno za gledati.

Eh, na kraju moram spomenuti braću i susjede Srbe. Ako ćemo poraz Litvanaca pripisati lošem danu i nedostatku klase, ispada da su oni najveće razočaranje. Kako je turnir odmicao, igrali su sve lošije. Mlada su ekipa, bit će prilike za ispraviti ovo skretanje s kursa, samo da nije opet bilo nekih iskri u svlačionici. Savanović je klasa, Krstić izgleda i igra kao da ima 60 godina, a ne 28, ali dok zabija kako zabija isplati ga se držati na parketu. Sistem je sjajan, njihova obrambene rotacije i igra u napadu su doslovno škola košarke i ne treba biti previše pametan da ih se nabavi na DVD-u kako bi se pokušalo stvoriti nešto slično i kod nas.

Opet, i taj sjajan Dulin sistem ima jednu manu, a ta je što je usprkos svom veličanju momčadi umjesto pojedinca, previše ovisan o jednom čovjeku koji je igrao sve gore i gore što je turnir odmicao. Naravno, pričam o Teodosiću koji je na kraju bio neprepoznatljiv, sijući lopte na sve strane i uglavnom ne znajući što sa sobom.

U najavi sam istaknuo kako mu ne vjerujem jer još nisam siguran da li je prava stvar ili je u pitanju tek novi Marko Jarić. I dalje nisam siguran, iako je ovo izdanje puno bliže ovoj drugoj tvrdnji. Teo nema fizikalije, to je glavni problem, čovjek se stane diviti njegovoj old-school igri i zaboravi da je ovo new world u kojem bez fizikalija jednostavno ne možeš. Sjajan pregled igre, osjećaj za prostor čine ga fantastičnim playmakerom, ali šut mu je blago rečeno klimav, a nedostatak brzine mu ne pomaže da si osigura što bolju poziciju. Mislite da bi Steve Nash usprkos svom geniju bio to što jeste da onako usput nije i jedan od najboljih šutera svih vremena? I zašto uopće imam potrebu izvlačiti Stevea čim se priča o sporom bijelcu koji ima savršen pregled igre?

Sad, svijet je pročitao Tea i dostigao ga, ozbiljne reprezentacije su zaustavile njega i tako i Srbiju pod motom "možda imaš testise, ali nemaš noge i ruku". Odgovor na pitanje da li je pravi li ne dat će kada sljedeći put bude u prilici. A ako već nisam siguran da je novi Jarić, ono u što sam sto posto siguran je da mu nitko neće dati garantiranih 50 milja da dođe u NBA. Tako da, ako sljedeći put opet podbaci u važnoj utakmici ili na turniru (a dodaj ovom lošem izdanju sive igre u ključnim utakmicama prvenstva i Eurolige na koje uvijek nekako naletim iako ne pratim ni jedno ni drugo natjecanje), ne samo da neće biti novi Jarić, već bi vrlo lako mogao biti novi Ukić.

3May/117

ZAZA BRYANT

Posted by ispdcom

Pa barem će biti zanimljivo - u prvim utakmicama druge runde čak tri domaćina su u startu izgubila prednost domaćeg terena. Bullsi još jednom nisu uspijeli ostvariti energični pristup u obrani koji ih je krasio cijelu sezonu, u ključnim trenutcima nisu obranili ništa, pa su Hawksi na krilima Johnsona uspijeli zabiti dovoljno da isčupaju pobjedu. Lakersi su pak još jednom pali kao žrtve vlastitih manjkavosti, a Mavsi su po tko zna koji put potvrdili da s njima na parketu jednostavno ne možemo gledati lošu košarku. Da vidimo koliko se Emir živcira oko Bullsa i što Gee ima reči o Kobeu i Dirku.

BULLS - HAWKS, G 1

Kako se sezona bliži kraju, tako je sve teže biti navijač jedne od momčadi koje se još nadaju naslovu NBA prvaka. Događaju se situacije da vam se voljene osobe ne žele javiti jer psujete kompjuter na kojem gledate utakmicu i da cijeli dan morate trpiti provokacije svih živih i neživih, pa i onih koji pojma nemaju o čemu pričaju. No, dosta o navijačkim emocijama, da ne ispadnem nekakav ogorčeni tip.

Bullsi su izgubili utakmicu iz nekoliko razloga: opet su loše počeli utakmicu, Rose dobar dio utakmice nije preuzeo inicijativu koju bi MVP trebao preuzeti, Joe Johnson je zabijao praktično iz svih mogućih situacija, a Thibodeau je mogao opet bolje reagirati u rotacijama.

Atlanta je krenula u utakmicu energijom kojom su Orlando poslali doma. Doduše, činjenica kako su Hawksi imali 11-2 na početku utakmice mogu zahvaliti i katastrofalnoj napadačkoj igri Bullsa. Boozer je promašivao što god je mogao, pretjerivalo se u nekim nemogućim dodavanjima, a Rose nikako nije mogao pronaći svoj ritam. Budući službeni MVP kao da svaku prvu četvrtinu pokušava razigrati sve ostale, što je dobro jer je super da i ostali igrači krenu napadački dobro u utakmicu, ali, ukoliko im ne ide, onda je valjda red da Rose preuzme odgovornost i na početku utakmice kako to radi na kraju te ulazima pod koš izludi protivničku obranu.

On to nije činio, a ono što je najgore je da je opet na utakmici uzeo 7 šuteva za tricu. OK, povezao je dvije u važnom trenutku, ali imam dojam kako Rose pokušava upravo tricama prelomiti utakmicu u nekim ključnim trenutcima. Ako se pažljivije prati utakmica onda se vidi kako je barem dva puta Rose trice pucao (i falio) kada su Bullsi bili u naletu. Umjesto da tada na svoj najjači način – driblingom – lomi protivnike, on to pokušava napraviti šutem i to za tri poena.

S druge strane, svoj je šut pokazao Joe Johnson. Momak je pogađao kad god je trebalo, spriječivši svaki pokušaj povratka Bullsa, te je na kraju postigao 34 koša uz šut 12-18 (trice je pucao 5-5). S njim i raspoloženim Crawfordom (22 koša, 8-16 šut) Atlanta je nadoknadila činjenicu da je Noah u većini utakmice dobro zatvorio Horforda. Teague je sasvim solidno odradio svoju rolu zamjenskog Hinricha, a svoje su dali i Collins i Pachulia (posebno treba istaknuti Zazinu rolu početkom četvrte kada je koševima, skokovima i čvrstom obranom praktički sam odveo Atlantu u novu seriju i do prednosti koju nisu ispuštali do kraja).

Iako su se i Bullsi do kraja razigrali i zabili sasvim pristojnih 95 koševa, upravo to što su i Teague i Pachulia i Collins uspijeli ostaviti traga dovoljno govori o mekanoj igri u obrani i općenito nedostatku energije kakvoga gledamo još od prve utakmice s Pacersima. Momčad koja sve bazira na obrani i skoku noćas je tako Atlanti dozvolila gomilu pokušaja šuta bez da je ikoga bilo na ruci, usput uhvativši i skok manje od borbenih Hawksa.

Atlanta je iskoristila manjak agresivnosti kod Bullsa, posebice u čuvanju vanjske linije, ali iako su Johnson i Crawford zabijali debelo iznad prosjeka, opet su ostavili dojam momčadi koja se prelako odlučuje za šut, što bi im protiv raspoloženog protivnika vjerojatno donijelo poraz. Ovako, ispada da je jedini raspoloženi stoper bio Keith Bogans koji je odlično čuvao Johnsona, što nas dovodi do spomenute Thibodeauove tvrdoglavosti što se tiče rotacija. Kada je došao red da Bogans ode na klupu, to se i dogodilo. Ta tvrdoglavost zasigurno je pomogla u napornom ritmu regularne sezone kada nije preporučljivo naglo reagirati, ali u playoffu se sve vrti oko match-upa i prilagodbi. Stoga, ako Bogans dobro igra obranu na Johnsonu, drži ga na njemu.

Bullsima je ovaj poraz posljednja opomena u playoffu. Ovakvom igrom ne mogu proći u finale Istoka, a obzirom na sve što se dogodilo ove sezone, to bi bio neuspjeh. Praktički, to bi značilo da je momčad zakazala kada je bilo najpotrebnije.

LAKERS - MAVS, G 1

Prekrasno otvaranje utakmice - puno ritma, sjajnih poteza, veteranske lucidnosti. Koncentracija obje momčadi na oba kraja terena bila je od prve sekunde na razini, a u tom optimalnom okružju nekoliko se stvari isticalo:

- dvoboj Chandler – Bynum bit će stvarno dvoboj divova (obrambena energija Chandlera ovaj put nadigrala Bynumovu napadačku moć)
- činjenica da Stevenson ne može Kobeu niti smetati tražit će od Carlislea pronalazak drugog rješenje jer Stevenson bez stoperskog učinka jednostavno nije potreban u rotaciji (Brewer svoju rolu odigrao solidno)
- sudar Gasola i Dirka bit će možda najljepši moment serije, jedan na drugoga idu dva najbolja euro igrača zadnjih 10 godina (Gasol konačno odigrao kako zna, razigravajući Bynuma kao da je ovaj Zach a on Marc, dok je Dirk uredno zabijao onaj svoj neobranjivi šut unazad, s lijeve ili desne noge, svejedno)

Ulaskom igrača s klupe ritam se mijenja, Peja i Terry odmah spajaju nekoliko šuteva dok s druge strane Lakersi očito imaju namjeru forsirati Odoma za kojega Dallas nema odgovora (osim ako ne ostave Mariona duže na parketu ili ga pak vrate u drugu postavu) kako bi nekako anulirati prednost koju Dallas ima u tijelima s klupe. Uglavnom, iako se izgubila ona košarkaška čarolija koju je pružalo deset najboljih igrača, sve rezerve su itekako odradile svoje u sferi energije. Barnes, Blake, Brown, Barea te spomenuti Peja i Terry (kojega je i nekako blesavo smatrati rezervom) – svi su spremni i svi su nabrijani.

Postaju jasne i tendencije momčadi – Dallas će preko Kidda i mini-Mea pokušati sve kako bi zaigrali što brže, ne bi li se lopta našla kod Dirka (ili igrača najbližeg obruču) dok obrana još nije postavljena, a Lakersi će igrati kontroliranu unutar-van igru u kojoj će kretanjima bekova i pasovima visokih pokušati doći do što bolje pozicije za koš. Pa kome više uspije nametnuti svoj stil.

I tako se nadigravalo sjajnim potezima na obje strane, sve do dvije minuta prije kraja kada Dallas na trenutak gubi razum. Prvo ih Fisher rešeta s nekoliko poteza, obrana Lakersa stisla se u reket i Lakersi odlaze s plus 5 na odmor. Tako se barem činilo, jer Kidd radi nepotrebnu osobnu na Odomovom pokušaju ubačaja s centra sa sirenom. Ne samo što Odom ubacuje sva tri bacanja, već i Dirk zarađuje tehničku zbog laktarenja u situaciji kada uopće nije ostalo vremena za skok. Uz dodatno slobodno, eto Lakersa na +9, ni krivih ni dužnih.

Da ovako bizaran moment okrene jednu do tog trenutka sjajnu utakmicu stvarno ne bi imalo smisla jer do tog trenutka praktički nitko nije napravio nekakvu seriju, sve je prolazilo u opipavanju snaga dvije ekipe koje se poznaju u dušu i čekaju prvu grešku, prvu priliku da si puste krv.

Stoga Lakersi i kreću u treću u punoj brzini i tricom Kobea zaokružuju ekspresni odlazak na +16. Mavsi u tom trenutku pokazuju da je ovih nekoliko minuta bilo više splet nesretnih okolnosti nego rezultat tog toliko puta potenciranog luzerskog mentaliteta. Carlisle ne vuče nikakve panične poteze, a Kidd i Dirk lagano preuzimaju kontrolu u napadu i Dallas sistematično, uz pomoć obrane pojačane Brewerom umjesto Stevensonom te Lakersima koji se prelako odlučuju za šut iz vana (posebice Artest), stižu za čas do -3. Serija od 17-4 za povratak utakmice u egal.

Lakersi nisu mogli odigrati završnicu treće četvrtine gore nego jesu - potpuno su zaboravili na unutar-van igru i posvetili se šutu, održavajući prednost na jednostavnoj činjenici što je Kobe zabijao kao sumanut (12 u nizu, dvije trice). Dallas je tako u stalnom minusu iako se činilo da su preuzeli kontrolu nad susretom.

Međutim, Dirk odgovara svojom serijom koševa u četvrtoj, uz pomoć Terrya i mini-Mea Dallas opet nameće svoj brzi ritam i stvari su opet izjednačene. U završnici Lakersi nastavljaju igrati preko Kobea, ali to je dovoljno samo za održati se u igri – da, Kobe je zabijao, ali je u isto vrijeme donosio i gomilu krivih odluka, forsirao je i to je ono što je Mavsima i dalo šansu na kraju. Za razliku od Lakersa koji u drugom dijelu gotovo da i nisu igrali onu igru zbog koje su tu gdje jesu, Mavsi ni sekunde nisu odustajali od svog identiteta. Kidd je razigravao Chandlera i Mariona, a kad nisu imali rješenja, bacili bi loptu Dirku i ovaj bi našao načina da zabije.

Nakon što je Kobe 20 sekundi do kraja na +1 poklonio Dallasu loptu, Dirk zabija dva slobodna, Cuban hiperventilira, a Kobe troši 15 sekundi pokušavajući doći do prostora umjesto da nekome doda jebenu loptu. Kidd zabija jedno slobodno, +2 je za Dallas i već se nazire scenarij – Kobe će zabit nerezonsku tricu i svi će ga opet slaviti iako je upravo on odgovoran što je utakmica uopće došla u situaciju da se izgubi. Eh, samo što to hoće li trica upasti ili neće nema veze s Kobeovom nadnaravnom vještinom, već je samo pitanje sreće, odnosno postotaka.

Tako da Kobe promašuje tricu, kao i stotine puta do sada (samo to se ne pamti kao ove što upadnu, zar ne, posebica ona iritantna protiv Sunsa koju nam stalno puštaju u pauzama - "Jump ball, jump ball" nabijem vas i Kobea, ako se ne varam Sunsi su dobili tu seriju, što nam to pokušavate prodati?) i Dallas odlazi do zaslužene pobjede u gostima. Da nisu imali onaj trenutak potpunog gubitka razuma, imali bi utakmicu pod kontrolom veći dio utakmice, ali ni ovako nisu bili nadigrani. Jednostavno, jedna momčad je igrala kao momčad, druga je igrala kao Kobe i prijatelji.

I sad će netko hvaliti tih njegovih 36 koševa i isticati kako je sam držao Lakerse u igri. Ako tako mislite, nemate pojma o košarci. Ostavite se NBA i odite gledati nogomet. Da, Kobe je zabijao svakakve šuteve, ali je pritom potpuno ugušio igru, sveo Gasola i Odoma koji su do tada odigrali vrlo dobre partije na promatrače. Što bi prije uzeli, njegovih 30 ispucanih lopti za 36 koševa i 0 (!!!!!!) asista ili Dirkovih 20 za 28 uz 14 skokova i 3 asista?

Ovo prvo može svaki NBA bek-šuter. Ovo drugo može samo pravi košarkaš. Noćas je upravo u tome bila cijela razlika. Jedna je momčad odigrala 48 minuta košarke, druga samo 24. Dobra vijest za Lakerse? Usprkos tome bili su u igri do zadnje sekunde. Stoga je recept kao i uvijek više nego očit – više Gasola, Odoma i Bynuma, a manje Kobea i tek onda imate šanse protiv Dallasa. Koji još jednom potvrđuje da je u najboljem izdanju od kada je Cubana.

29Apr/110

ONE TO GO

Posted by ispdcom

Sedam imena imamo, čeka se još jedno. Noć je protekla bez velike drame, osim ako dramom netko ne smatra nesposobnost Magica da zabije otvoreni šut tijekom cijele utakmice. Hawksi na kraju ipak zasluženo idu dalje, kao uostalom i Lakersi i Dallas koji su ipak pokazali nešto veći stupanj kontrole nad vlastitom sudbinom u šestoj utakmici. Redakcija ispodobruca.com zadnji put je radila u smjenama, jedino pravo ludilo - ludilo travnja - je iza nas, a od sutra već počinje opušteniji dio s manje utakmica, ali, nadamo se, ne i manje uzbuđenja. Ovaj put Emir je odgledao Hawkse, Sickre Dallas, a Gee Lakerse.

MAGIC - HAWKS, G 6

Ova serija je morala završiti onako kako je protekla – ružno. Atlanta je zasluženo prošla dalje jer je u pojedinim trenutcima utakmice, ali i serije, imala više odgovora na igru Orlanda nego su oni imali na igru Hawksa. U šestoj su tako nametnili spori ritam na 80-ak koševa koji im odgovara i u kojem je Orlando dobar dio susreta djelovao kao da je na treningu, a ne u borbi na život i smrt. Sada se Atlanta mora pripremiti na potpuno drugačiji izazov u liku i djelu Derricka Rosea i Bullsa.

Što se ove utakmice tiče, ništa se značajnije nije dogodilo što nismo već vidjeli u prethodnim utakmicama. Atlanta je od početka oštro krenula na Howarda, Hinrich je koristio svaku priliku kada bi Duvajt spustio loptu na pod da mu je ukrade, a s druge strane je Atlanta koristila svoj odličan napadački skok da bi napravili nekakvu prednost od 7-8 razlike koju su održavali tijekom većine utakmice. I koja im dobro dođe u onim bezidejnim periodima koji su poprilično česti.

Magic je stvarno očajno odigrao. Nisu ni sjena one momčadi od prije dvije godine koja je igru "kazni svako udvajanje Howarda tricom" dovela do savršenstva. Ok, ovdje Howarda nitko nije udvajao, ali otvorenih trica je bilo dovoljno. Samo nije bilo nikoga da ih zabije. Hedo je odigrao kriminalno prvo poluvrijeme, zapravo i gore od toga, tako da ga teško može izvući i onaj bljesak u završnici kada je praktički sam držao Magic u igri, uz asist dva Nelsonova šuta i Dwightove preciznosti sa slobodnih.

J-Rich bi tek povremeno bljesnuo, a svu nemoć Redicka najbolje oslikava onaj promašeni čisti šut kojim je mogao utakmicu odvesti u produžetak. Ma kako loše igrali, igrači Orlanda su imali nekoliko šansi da se priključe, ali svaka im je uredno završavala ciglom.

Atlanta je već drugu utakmicu odigrala dosta loše u napadu, malo bolja obrana Magica u pojedinim sekvencama utakmice učinila ih je potpuno izgubljenima i osuđenima na soliranje Johnsona i Crawforda. Koje nije baš prolazilo, ali ipak su obojica zabili svaki put kada je bilo potrebno. Crawford se s dvije trice nadovezao na sjajnu seriju Marvina Williamsa koji je eksplodirao u ključnom trenutku i održao prednost pred na kratko probuđenim Magicom, a Johnson je pametno ulazio pod koš kada Hawksima ništa drugo nije išlo. Dovoljno da izbace ekipu iz Disneylanda.

Zaza efekt je opet bio važan u ovoj utakmici. Pachulia uvijek digne publiku na noge, a u ovoj utakmici je izborio tehničku Duvajta i flagrant Heda. Čak ni publika u Atlanti nije toliko inertna da ih to ne probudi. Uostalom, u drugom poluvremenu napokon smo vidjeli i navijanje – nešto što se ne viđa često u Atlanti. Za kraj samo vrijedi napomenuti kako se nadamo da se Kapetan Kirk nije ozbiljnije ozljedio, bez njega serija protiv Bullsa neće biti ista. Bez njegovih muda, krpanja rotacije i smirene igre na playu, Hawksi imaju još manje šanse. A nije da je i ovako imaju previše.

Što se Orlanda tiče, njima ne ostaje ništa nego čekati Dwightovu odluku o budućnosti. Iduće godine izgledat će jednako jer Arenas i Hedo su uteg oko vrata kojega se ne možeš tek tako riješiti, a bez pojačanja ne vidim načina kako mogu ići prema gore. Ne mijenjati ništa značilo bi baciti iduću sezonu u vjetar. GM-a i vlasnike čeka nervozno ljeto. A vrlo moguće i jednako nervozan ostatak godine.

MAVS - BLAZERS, G 6

Dallas se prije prvog postsezonskog susreta ove generacije s Lakersima riješio prokletstva gostujuće playoff pobjede i to upravo pred jednom od najžešćih zamislivih publika. Portland je nošen atmosferom pakleno otvorio prvu četvrtinu, Gerald Wallace je nakon sveukupno ispodprosječnog nastupa u playoffu uspio nametnuti svoju igru te je 16 od ukupno 30 koševa zabio upravo u tom otvaranju. Koliko su Blazersi bili razigrani govori i podatak da je trener Nate tek pola minute prije kraja napravio prve zamjene.

Činilo se da će nastaviti niz pobjeda na svom parketu jer je Roy opet djelovao razigrano, pogodio je nekoliko šuteva i ulaz te razigravao drugu postavu. Gerald Wallace se u drugoj četvrtini zbog problema s leđima nije niti pojavljivao na parketu tako da se Dallas pomalo počeo prikradati, a potpuni preokret dogodio se kada je Chris Johnson, bivši NBDL obrambeni igrač godine, napravio čisti provokatorski potez "slučajno" pokupivši u prolazu Dirka za što zasluženo dobiva flagrant foul.

Dirk je ovu i prijašnje provokacije muški otrpio i osvetio se kao pravi sportaš - koševima. Mavse prije susreta s Lakersima može najviše veseliti nastup Dirka koji je potiho, iz noći u noć, nosio ovu momčad na leđima te je svojim gotovo dosadno konstantnim igrama zaslužio titulu MVP-a dosadašnje postsezone.

Mavsi poslije incidenta prelaze u vodstvo i na poluvrijeme odlaze s čak plus 9. Dallas je ušao u utakmicu s namjerom da utiša publiku i to im je i uspjelo krajem poluvremena. Takav status drže do sredine četvrte kada Blazersi kreću u povratak, međutim za razliku od G4, Dallas na svaki ubačaj protivnika uzvraća istom mjerom. Pred kraj su napravili par preglupih turnovera (dvostruko zadnje polje) koji su u očaj tjerali Cubana, ali, sve u svemu, Portland se nakon smanjenja prednosti sredinom četvrte previše iscrpio da bi ozbiljnije ugrozio vodstvo.

Zapravo cijeli taj povratak je djelovao nekako anemično, više kao inercija nego li kolektivni juriš i satiranje protivnika kakvo bi očekivao od domaće ekipe u odlučujućem susretu sezone.

Kod Blazersa je pored Wallacea solidno igrao i LMA, Camby je jedno vrijeme proveo na Dirku sa solidnim uspjehom, ali ostali su bili prilično nestalni, dakle cijela vanjska linija koja je zapravo i izgubila ovu seriju jer nisu uspjeli otvoriti dovoljno reket da se oslobodi prostor za manevre nositelja igre Aldridgea i ulaze Wallacea. Tu Portland očekuje najveća rekonstrukcija. Jedan kreativac ne bi škodio, ali takvih je malo pa će nade morati polagati u Roya.

Ubojiti tricaš je nužno potreban, kao i psiholog za Batuma koji u ovoj seriji praktički nije postojao. Njegova polivalentnost nije uopće došla do izražaja, te je umjesto čovjeka koji može čuvati igrače od 1 do 4, a u napadu igrati sve od 2 do 4, dakle kreirati mismatcheve na sve strane, postao statični šuter iz kuta kojem Dirk zabija blokade kod zicera. Wes Matthews je energičan i uvijek solidan, ali objektivno ograničen igrač koji ovakvom sastavu Blazersa najviše može pomoći tako da još više radi na šutu i izlascima iz blokova ne bi li postao konstantnija opasnost za protivnika. Andre Miller je godinama izuzetno solidan play i barem nije sklon ozljedama, što mu uz Royev manji značaj u ekipi možda donese i dodatnu godinu u Portlandu (Blazersi imaju mogućnost pokupiti opciju i zadržati ga još sezonu ili ga pak pustiti da postane slobodan igrač).

Roy je šesti čovjek ekipe, closer i najbolji rezervni play lige koji će svaku treću utakmicu iznenaditi nekim potezima i podići momčad. Nažalost, zbog stanja koljena to se u ovom trenutku čini kao plafon. Nadam se da će njegov oporavak biti najveće iznenađenje sljedeće sezone, ali realno gledajući takvo što je teško očekivati. Chris Johnson je više nego solidan rezervni centar kojeg bi trebali zadržati jer još jedno veliko, ozljedama nesklono tijelo, Blazersima je samo po sebi dobitak.

Što se Odena tiče, tu će biti dosta priče preko ljeta, a nakon svega čini se kako bi obje strane imale koristi od svježeg početka. I tako se Portland unatoč svim ozljedama ove sezone nekako održao, ušao u play-off i ispao od bolje i konstantnije momčadi. McMillanu je produžen ugovor tako da će valjda ova stabilnost donijeti i nešto više od sjajne playoff atmosfere u Rose Gardenu u prvom krugu.

LAKERS - HORNETS, G 6

Nije izgledalo dobro za Hornetse od prve sekunde, nije bilo onog uraganskog (no pun intended) otvaranja na početku. Paul i društvo gube čak tri lopte u prvih 5 minuta, a toliko inače, barem u pobjedama, posiju tijekom cijele utakmice. Da Paul nije ušao u susret kako treba govore i dva brzo pokupljena faula. Nije ga Monty Williams sjeo na klupu, ali problemi s osobnima itekako su utjecali na razinu agresivnosti lidera Hornetsa.

Kako ni Lakersi nisu bili nešto naročito koncentrirani i raspoloženi, utakmica je prolazila u opipavanju snaga i lijenom ritmu, a sve što treba izdvojiti su Bynum, koji je lakoćom radio što god je htio, te Kobe, koji je grimasama davao do znanja da gležanj i dalje nije najbolje. I usput igrao kao da je sve u redu.

Uvođenjem Jacka u vanjsku liniju uz Paula, Hornetsi konačno dobivaju malo energije, ali Lakersi bez problema prate promjenu ritma. Odom i Fisher zabijaju i raigravaju te do poluvremena odvode Lakerse na +6. U nastavku Hornetsi nastavljaju mlitavi, Kobe ih održava na životu nizom grešaka, ali budi se Gasol i prednost Lakersa raste do +10. Dodaj da je Artest u ovom periodu odigrao sjajnu rolu zabivši na čistu volju iz dvije izgubljene situacije i ispada da su Lakersi potiho odigrali najbolju momčadsku partiju serije.

Svi, ali baš svi, su ugradili nešto u vodstvo, pa iako je teško govoriti o utakmici playoff intenziteta, ovakva razigranost većeg broja igrača definitivno nije donosila ništa dobro Hornetsima pred ulazak u zadnju četvrtinu. Niti donosi išta dobrog sljedećim protivnicima dramske družine iz Hollywooda.

Uglavnom, predvođeni Odomom Lakersi se šetaju do kraja, cijelo vrijeme držeći stvar pod kontrolom. Solidna obrana i raznovrstan napad bili su previše za neraspoložene Hornetse koji u eliminacijskoj utakmici praktički od prve do zadnje minute nisu pokazali dovoljno želje da si produže život, iako dobro znaju da bez vanserijskih partija nemaju nikakvih šansi. Publika je posebna priča – kako jedan grad poput Big Easya može imati ovako mrtvu atmosferu, meni je to neobjašnjivo, ljudi ovdje očito ne puše košarku i moram priznati da me uopće nije briga hoće li ovaj umjetni klub preživjeti na ovom tržištu još koju sezonu.

Ovakvo izdanje Hornetsa, a posebica Paula, baca sjenu na inače pozitivan playoff nastup, ali to je i ljepota ovih serija – jedno ili dva dobra izdanja nisu dovoljni, ma kako čudesni bili. Posao treba odraditi u 4 susreta, a tu puno više od nadahnuća pomaže kvaliteta.

Sad još samo da Memphis prođe Spurse pa da prijeđemo na pravu stvar. Je, prvi krug je bio odličan, ali ipak bez šokova i kvalitete zbog kojih bi ga sad proglašavali najboljim ikada. Prava stvar nas, očito je, tek čeka.

23Apr/115

AWAKENINGS

Posted by ispdcom

Noćas su izgleda zaključene još dvije serije, a jedinu trunku neizvjesnosti zadržala je ona između Orlanda i Atlante. Emir je gledao playoff bitku, a Sickre i Gee šetnje Celticsa, odnosno Lakersa.

MAGIC - HAWKS, G 3

Serija između Orlanda i Atlante na kraju se pokazuje kao najneizvjesnija na Istoku i to isključivo zbog fizičke igre na rubu faula. U trećoj utakmici napokon smo dobili i tuču, a živce su izgubili Zaza Pachulia i Jason Richardson koji su obojica isključeni. Doduše, sve je zakuhao Duvajt čiji laktovi nikako da nauče da trebaju stajati niže kako ne bi nekoga ozlijedili. Doduše, postoje i teorije kako se oni namjerno nalaze u visini protivničkih glava, ali u to ne bih ulazio.

Ono što je važno kod tog isključenja je pitanje hoće li Zaza i J-Rich dobiti još poneku utakmicu suspenzije. Iako bi laici mogli zaključiti kako bi u tom slučaju Magic bio više oštećen, ja u to baš i nisam siguran jer je opće poznato da Zaza totalno poludi na domaćem parketu, a u ovoj je utakmici odlično čuvao Howarda koji se nije razmahao kao u prve dvije utakmice. Istina je da Drew ima još tijela koje može koristiti na Howardu, ali Zaza najbolje radi to što radi.

Pogled na boxscore bi rekao kako je Howard na ovoj utakmici dobio veću pomoć suigrača, što i jeste istina, ali kada se pogleda postotak šuta, vidi se da nitko nije briljirao. Van Gundy je mudro izbacio Arenasa iz rotacije dajući loptu u ruke Hedu čak i u trenutcima kada je Nelson bio na parketu. Upravo je Hedo i kriv za poraz jer je nepotrebno forsirao zadnju akciju - ne znam zbog čega je pomislio da mismatch u kojem ga je čuvao Horford treba iskoristiti za šutiranje trice preko ruke 10 sekundi prije kraja napada, ali to je napravio. Doduše, ne znam ni zbog čega je Crawford odlučio onako završiti posljednji napad svoje momčadi na utakmici, ali on je, za razliku od Turčina, pogodio i Atlanta sada ima 2-1.

Do kraja serije će biti krvi na sve strane, to je sigurno.

Ono što je ova serija pokazala je činjenica kako je budućnost Josha Smitha u Atlanti neizvjesna i kako su priče o njegovom skorom trejdu utemeljene. Boxscore će opet ponuditi njegove solidne brojke (15k, šut 6-13, 10 skokova), ali činjenica je da on na poziciji niskog krila ne igra najbolje što može. S druge strane, Horford je strašna četvorka koju je grijeh trošiti na petici. Ispada da Hawksima treba "samo" riješiti poziciju centra jer je ova vanjska linija sasvim solidna, makar je i Crawfordov odlazak na ljeto sve izgledniji.

LAKERS - HORNETS, G 3

Od samog starta Lakersi su krenuli čvrsto, puno čvršće nego u prve dvije utakmice. Rano su razigrali Bynuma koji je nosio sve pred sobom, a Kobe je iz sjene tiho igrao sjajnu utakmicu. Iako su pred svojom publikom Hornetsi bili spremni na juriš od samog početka, nikako nisu utakmicu mogli učiniti izjednačenom, Lakersi su uvijek imali taj korak prednosti. Iako su svi igrači iz petorke bili maksimalno anagažirani, problem je bio u tome što ni Belinelli ni Ariza nisu mogli zabiti ništa iz vana.

S druge strane Lakersi su stavili tricu svaki puta kada je trebalo, prvo preko Kobea, a u trenutcima kada su Hornetsi počeli padati, dalekometne bodeže su im zabili Blake i Gasol. Gasol je opet bio ključan i priča večeri. U prvom poluvremenu mu ništa nije išlo od ruke, popio je bananu od Arize, promašivao otvorene šuteve, gubio lopte. Curila su mu čak i polaganja od table. Kao ni u prethodnoj utakmici, momčad zbog toga nije patila jer su svi ostali odradili svoj dio posla.

Međutim, početkom treće Jackson i ekipa su očito odlučili da je vrijeme da se Pau probudi. Sve se počelo vrtiti preko njega, nije mu išlo, ali nisu odustajali ni on ni suigrači. Kupio je skokove, malo po malo počeo i zabijati i onda kada je potpuno proigrao za Hornetse više nije bilo nade. Pogotovo zato što je Chris Paul puno češće nailazio na udvajanja nego u prvom djelu, u kojem je sam samcat održavao egal. Kad ga vidiš kako zabija one suze s poludistance, kojom lakoćom si stvara prostor za šut, jasno ti je da bi čovjek mogao zabijati 30 kao od šale kad bi ga bilo briga. Naravno da možemo reći kako je obrana Lakersa zaslužna za to što je Paul stao, ali to je uvijek dvosjekli mač – da su suigrači bili spremni iskoristiti ta udvajanja, nikakve koristi od njih. Ne, poanta je u tome da Paul ne forsira ništa, da je imao i ovako sasvim dovoljno prilika da puca, umjesto čega je birao pasove otvorenim suigračima. Uvijek. Što mu je, kvragu, možda i mana.

Ovako je zabijao Landry, koji se naustrašivo zabijao u veće i snažnije visoke Lakersa. Okafor je odradio svoju radničku rolu, ali klupa je bila neučinkovita, osim par trenutaka energije koje su donijeli Smith (spojio par šuteva s poludistance) i Pondexter (aktivan u obrani i napadu, ali prekratko na terenu da ostavi traga).

Ukratko, Lakersi iz utakmice u utakmicu rastu u formi. Kobe igra izuzetno racionalno, Bynum djeluje potpuno zdrav, svi daju ono što se od njih očekuje (posebice veterani Fisher i Artest), a ako je noćašnja partija znak da se i Gasol probudio, onda za njih nema problema. Posebice ne u ovoj seriji. Protivnici poput Hornetsa, s tolikim manjkom kvalitete, mogu izvući nešto samo ako im dopustite. Lakersi trenutno izgledaju kao da nemaju namjeru nikome išta dopustiti, po čemu su se priključili Bostonu, Miamiu, Chicagu, a ja bi dodao i Oklahomi, među momčadima koja su spremne za sljedeći korak.

Drugu rundu, molim.

CELTICS - KNICKS, G3

Tko je isisao krv iz Knicksa? Zašto je nakon par minuta publika u Gardenu zamrla? Prva playoff utakmica nakon sedam godina i onda se Knicksi predstave kao srednjoškolska ekipe na treningu. Kakva je ovo momčad?

Prvih 7 minuta gledali smo samo Celticse kako ubijaju protivnika obranom te izvode svoje lijepe napade i kontre. Za to vrijeme se Amare kačio s KG-em, a suigrači mu se ponašali kao da su na obilasku MSG. Nakon početnog šoka NYK dolazi k sebi, ali u tim trenucima razlike između Bostonovog talenta i radničko-ratničkog duha te manijakalnih poremećaja u igri New Yorka dolaze do potpunog izražaja te se Boston postepeno odvaja i D'Antonijev brod tone. Privid zadržavanja u igri su jedno vrijeme nosili Melova zabijanja pod koš u tijelo obrambenih igrača te povremeni šuterski bljeskovi Ostalih Knicksa (S. Williams, Mason Jr, Toney Douglas).

Kao rezultat nemoći u napadu te obrane koja je sve što je mogla krivo napravila, Knicksi su na kraju treće četvrtine gubili 23 razlike. Rondo je već do tada ostvario triple double (završio je na 15p, 20a i 11r). Ray Allen (32p, 8 trica) i Paul Pierce (38p uz šut 14-19) su igrali fantastično i nenadano su odradili šuterski trening iz svih pozicija koje im je omogućila očajna domaća obrana.

Uglavnom, Celticsi su uništili Knickse, još jednom pokazali da su pravi kada je pravi i Rondo, ubili atmosferu u MSG-u i poslali Spike Leeja i Beastie Boyse u još jednu besanu noć.

Ova serija je gotova da gotovija ne može biti.

18Apr/114

TIMMY! AND THE LORDS OF THE UNDERWORLD

Posted by ispdcom

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs - Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers - Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti - iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom - ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics - Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O'Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena - početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D'Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D'Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder - Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

28Nov/104

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Emiru je povratak u Zagreb potpuno poremetio bioritam. Napustivši Grod, u kojem nikada nije bio problem samo ležati na kauču i uživati u egzistenciji te prijehavši u Zagreb, zadovoljstva svega rad, čovjek se odlučio aktivirati i kao bloger na ispodobruča.

Zove on tako prije tjedan-dva i kaže ''Čuj, Gee, ja ću pisat redovne raporte o Bullsima, ali sam voljan slagat i razne top 10 liste kako bi blog imao što redovnije postove i kako bi što dostojnije pratio ovu fantastičnu sezonu''.

Hej, zašto ne. Možda su top 10 izbori u suštini bliži NBA action praćenju lige nego fanatizmu kojega ispodobruca.com promovira od prvoga dana, ali, kao što smo shvatili zahvaljujući Blakeu Griffinu, nije sve ni u hard core fanatizmu, ima nešto i u spektakularnim zakucavanjima.

Prvi top 10 izbor bavi se najboljim ne-američkim igračima u NBA u dosadašnjem dijelu sezone, lista je donesena na temelju glasova polovice ispodobruca fantasy lige (sudjelovali su Emir, Sickre, Gee, Gogo, Pero i Joe), a svi ostali su pozvani da svoje mišljenje ostave u komentarima.

1. PAU GASOL (Španjolska, Los Angeles Lakers)

Gasol je dobio četiri prva mjesta čime je stekao naslov trenutno najboljeg ne-amerićana. Igra kao istinski MVP, a Sickre bi rekao kako su samo on i CP3 legitimni kandidati za tu titulu. Gasol igra tako dobro da je pored još uvijek živog i zdravog Bryanta najbolji igrač aktualnih Prvaka. Nakon sedme utakmice protiv Celticsa čak ga više ne smijemo zvati ni tetkicom, ali zato ga možemo zvati budućim Hall of Fame kandidatom.

2. DIRK NOWITZKI (Njemačka, Dallas Mavericks)

Frizure se mijenjaju, ali trpanje sa svih strana ostaje isto. Dallas ovako dobro nije izgledao od sezone kada su igrali Finale, a Dirkova neuništivost jednostavno fascinira. Zamjerke o nedostatku muda stvarno više nemaju smisla, jer pitanje je što više jedan čovjek može napraviti kako bi dao još veći doprinos momčadi. Dirk jeste Dallas. Dirk nije samo najbolji šuter svih vremena (iznad 2 metra sigurno, a u top 10 je i uopće), Dirk će se jednog dana naći u istoj rečenici s Karlom, Johnom i Charlesom kada budemo pričali o najvećima bez prstena. Ako u međuvremenu ne osvoji jednoga, što nije nemoguće jer, dok ga ruka ovako sluša i dok god radi na sebi ovako kako radi, Dirk može igrati još deset godina.

3. STEVE NASH (Kanada, Phoenix Suns)

Tko može od Warricka napraviti igrača? Koga sanja D'Antoni dok gleda Feltona kako se gega po terenu? Nash je najbolja reklama za zdrav život. Steve se odrekao mnogo stvari u kojima drugi uživaju: junkfooda, mesa, alkohola, cigara (možda i seksa?). Ali, zato još uvijek leti i dijeli asiste kao da mu je 20 i kusur. Gogo je razmišljao o tome da ga stavi na prvo mjesto (opet je izdao svog idola, opet nije poslušao srce), ali Pero ga je i stavio objasnivši kako je sklon obožavanju NBA legendi koje nikad nisu osvojile prsten. Takozvani Jazz (d)efekt.

4. MANU GINOBILI (Argentina, San Antonio Spurs)

Manu je zato prstenje osvojio. Svo moguće. Po Gogu je i najbolji ne-amerikanac u ligi, kao pravi navijač Sunsa čovjek se nada kako će se potrošiti puno prije eventualnog ponovnog play-off sudara Sunsa i Spursa.

5. TONY PARKER (Francuska, San Antonio Spurs)

Na nekoliko lista on i Manu dijelili su poziciju jer ih je postalo praktički nemoguće razdvojiti. Nadopunjuju se kao blizanci, pokrivaju jedan drugoga svojim jakim stranama. Mogu novine pričati što hoće, ali pravi razlog zašto se Parker razvodi je taj što je Eva htjela u New York ili L.A., a on nije htio ostaviti Popa, Timmya i Manua. Jedino pitanje je mogu li on i Manu odigrati cijelu sezonu na ovom nivou (točnije bez ozljeda) i tako ostati iznad igrača koji su u ovom trenutku ispod njih (barem na ovoj listi).

6. JOAKIM NOAH (Francuska, Chicago Bulls)

Energija je uvijek bila tu, skok i trud također, ali ove sezone je Noah svemu tome dodao i značajan napadački arsenal. Bez obzira na Rosea, on je pravi vođa i duša momčadi koja je u sezonu ušla odlično. Biti će zanimljivo vidjeti kako će mu se igra i brojke razvijati kada se Boozer priključi momčadi, ali, obzirom da uživa dodati, kladimo se da će mu se s Boozerom na vrhu reketa asistencije zasigurno popraviti.

7. LUIS SCOLA (Argentina, Houston Rockets)

Daje konačni odgovor na vječno pitanje kako izgleda Šarlija 2.0.

8. AL HORFORD (Dominikanska Republika, Atlanta Hawks)

Razmišljali smo hoćemo li ga uopće uzeti u obzir za ovaj izbor (nema ništa jadnije nego kada netko vodi Duncana kao ne-amerićana, a čovjek je čak igrao za Team USA), ali na kraju je presudilo upravo to što redovno igra za svoju državicu. Horford kupi double-double po defaultu, brojke su mu stabilnije od kune pod Rohatinskim, a i cijelom je svijetu jasno da su on i Josh Smith glavni igrači Hawksa, usprkos svim milijunima iskrcanim pred Joea Johnsona.

9. ANDREW BOGUT (Australija, Milwaukee Bucks)

Bucksi trenutno izgledaju izgubljeno, a bez Andrije bi bili još izgubljeniji. Čovjek se još nije potpuno oporavio od loma ruke, muče ga i leđa, ali, kad god uspije istrčati na parket, igra odlično. Pitanje je samo kakav će omjer uspijeti držati Bucksi do njegovog potpunog oporavka i hoće li se stvari u Wisconsinu raspasti dok lakat i leđa dozvole ovoj lani top 3 petici lige da zaigra u punoj snazi.

10. NICOLAS BATUM (Francuska, Portland Trail Blazers)

Batum igra sezonu karijere, što i nije neka tvrdnja obzirom da njegovo vrijeme tek dolazi. Međutim, puno važnije je istaknuti da je već sada konstanta i čvrsti oslonac ranjenih Blazersa.

Na pojedinačnim listama svoje su mjesto našli i: Ibaka, Deng, Marc Gasol, Belinelli, Fesenko (Pero kao pravi Jazz fan nije mogao bez njega), Dragić, Bargnani (Gogo ga je stavio, nek' se zna), Diaw, Kirilenko, Varejao, Biedrins i Mozgov (koji je po Sickreu "našao mjesto na posteru godine").

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

18Jun/1017

G7

Posted by Gee_Spot

Kakav sam navijački raspoloženi seronja, najbolje govori to što mi je prije početka utakmice na pameti bilo samo kako je šteta što se nisam imao gdje okladiti da će Gasol pasti na dupe više od 10 puta. Opet, to što sam skakao od sreće na svaki promašaj Kobea Salmonsa, neće me spriječiti da čestitam Lakersima na zasluženom naslovu. Bili su bolja momčad i to je to, serija od 7 nikada ne laže.

(A da je Boston nekako uspio zadržati koncentraciju i da je imao snage završiti kako je počeo, nitko ne bi mogao reći drugačije ni za njih - obje momčadi zaslužile su naslov, Boston je jedino do svoga imao puno teži put)

Uglavnom, na samom početku oduševio me oltar u svlačionici Bostona, Perkinsov dres je visio sa strane dok su svi u miru kontemplirali o situaciji u kojoj se nalaze kao da je jadni Perk u najmanju ruku umro. Ta mirnoća i dostojanstvenost iz svlačionice prenijeli su se na parket, Boston je igrao odlučno, koncentrirano i pametno, možda i svoje najbolje poluvrijeme u seriji. Obrana odlična - odsjekli su Kobea i Gasola pa nek ih pokušaju dobiti ostali. Sudci na razini, odlučili dozvoliti da se igra muški.

I tu je udaren temelj točno onakvoj utakmici kakva im je bila potrebna, ali Lakersi su usprkos svemu uvijek bili u blizini. Ponajviše zbog skokova u napadu, strašna je količina drugih prilika koju su imali - praktički, hvatali su svaki promašaj, a nije da ih nije bilo obzirom da su gađali ispod 30 posto. Osim toga, Boston je trebao konačno jednu veliku partiju ako ne svih, a ono barem jednoga od glavna četiri igrača.

Lakersi su bili vidljivo nervozni, kako je vrijeme odmicalo sve više i više, frustrirani što ne mogu razviti igru, ali se nisu predavali - kontrola skoka u obrani bila je fantastična a borbenost u napadu za svaku pohvalu. Posebice je nervozan bio Kobe Johnson, i u jednom trenutku se činilo da će njegova nadrkanost zbog toga što promašuje isforsirane šuteve (Boston mu je dozvolio možda dva donekle otvorena šuta) potpuno ubiti momčad u pojam.

Sad, početkom drugog poluvremena Lakersi su i dalje bili nervozni, Boston je i dalje bio sjajan u egzekuciji, bez serija grešaka na koje su nas navikli. Ali, i dalje se ni jedan pojedinac nije uspio nametnuti, te je bilo samo pitanje vremena kada će dozvoliti Lakersima da se vrate u igru.

A to se dogodilo negdje polovinom treće, Boston je prestao igrati racionalno, nekoliko napada za redom krenulo je soliranje i akcije u kojima pola momčadi ne vidi loptu, te su Lakersi lagano stigli u potpuni egal, na leđima skoka i Artesta koji ih je držao u igri ne samo energijom već i koševima. Praktički, zamijenio je Kobea Jacksona po količini tih trenutaka koji dižu moral, svaki puta kada je trebalo ubio bi Boston u pojam.

Netko je nešto slično trebao napraviti kod Bostona ali nije. Mislim, ne možeš dobiti ovakvu utakmicu ako si nadigran u apsolutno svim dvobojima. Rondo je iz nekog razloga, možda zbog umora a možda i mentalne nezrelosti (ili jesi lider ili nisi) te igračkih nedostataka (ako reket nije otvoren, njegov skok-šut je igrač manje), propustio kapitalizirati prednost pred Fisherom. Lakersi su ga zatvarali odlično s Artestom i Bryantom, ali bez obzira, u ovakvoj utakmici morao je potegnuti više.

Ray se pošteno borio u obrani, najzaslužniji je za očajnu partiju Kobea Richardsona, ali nije ništa napravio na drugoj strani, nije bilo serije koja bi pokrenula momčad ali je zato bilo nepotrebnih šuteva koji bi razbili ritam.
Visoki Lakersa su jednostavno bolji - talentom to nikada nije bilo upitno, ali ono što je važno je da su parirali u voljnom momentu, povremeno čak i nadmašivši onaj Bostona. Klupe su se pokazale nebitnima, uglavnom igrajući dobro na domaćem parketu, tako da njih neću ni uzimati u obzir.

Što nam ostavlja peti, kjučni dvoboj. Dvoboj koji je Bostonu morao donijeti prednost. Nije, jer se Pierce gotovo kroz cijelu seriju nije nametnuo kao korisniji igrač od Artesta, osim u dvije utakmice. Premalo. Pogotovo ako ćemo uzeti u obzir noćašnju, u kojoj je bio potpuno nadigran.

Nije li Bostonu nedostajao Perkins? Ne, već sam rekao da je jedino pošteno da se ovako završilo, Bynum ionako opet nije bio faktor, igrao je tek da istrči (navodno su ga doktori limitirali na 10 minuta po poluvremenu i točno toliko je i odigrao). Problem uopće nije bila obrana, Boston ju je odradio fantastično, a čak možemo reći da je napad bio puno bolji bez njega i da je upravo Sheedovo prisustvo, posebice nakon par brzih koševa na početku (njegov neobranjivi skok-šuta unazad od table, uvijek premalo korišteno oružje), donijelo probleme Lakersima koji su morali paziti na pet legitimnih napadačkih opcija. Doduše, povremeno je bilo problema kada bi i Sheed i Garnett izašli van reketa jer su očito ovisni o igri licem košu i vanjskom šutu, ali reći da je Boston izgubio zato što ima dva centra koji vole glumiti bekove bilo bi pretjerivanje. Ne, Boston je izgubio jer nitko nije povukao kada je bilo potrebno. Nije imao lidera koji bi na sebe preuzeo svu odgovornost.

I tako je na kraju pobijedila šira momčad s više talenta, i to usprkos

15% šuta Kobea Arenasa
50% sa slobodnih do zadnjih nekoliko minuta (u samoj završnici sudci su odlučili svirati svaki faul, čime su definitivno naškodili Bostonu, ali s druge strane Boston nije imao noge za izboriti svoju kvotu slobodnih pa im nitko nije kriv, kriterij je bio takav kakav je ali pošten)
32% šuta iz igre ukupno

Nevjerojatno.

Ovakve brojke mogu zavarati, pa će netko reći da su Lakersi više željeli pobjedu. Ali, to ne bi bilo fer prema Bostonu, jer skokovi nisu bili rezultat veće želje, samo činjenice da Boston pod košem ima kratkog Davisa i dva penzića koji nemaju dovoljno baruta u nogama.

Uglavnom, Artestova glad bila je ključ, on je napravio onu najvažniju razliku. Nosio je momčad kroz očajno razdoblje u kojem nisu imali nikakvih rješenja. I ne samo da je osvojio toliko željeni prsten za sebe, već sada i naš Phil ima nešto da si natakne na bimba.

Sad je samo pitanje gdje će staviti sljedećega? Ne pada mi ništa na pamet, a ako imate kakvu ideju, samo naprijed.

14Jun/102

mailcast G5

Posted by Gee_Spot

Nakon gomile lošeg nogometa, utakmica NBA Finala je sve što treba čovjeku da se opet osjeti posebnim zbog toga što voli sport.

Gee:

Prvo moram reći da mi je žao ako će ozljeda odlučiti ovo Finale. A izgleda da bi mogla – bez Bynuma Lakersi nisu ista momčad, što se još jednom potvrdilo i sinoć. Krenuo je u utakmicu solidno, bilo mi je drago da je atkivan i da se mogu koncentrirati na druge dvoboje, ali kako je vrijeme prolazilo pokazalo se da cijeđenje koljena baš i nije donijelo rezultate.

Sickre:

Da, Bynum je sada tek ispomoć na terenu, netko tko smeta visinom i snagom, ali bez konkretnog učinka – sinoć za 32 minute jedan jedini skok, i to u napadu. Bez njega ogroman je teret na Odomu i Gasolu koji noćas nisu pokazali ništa, najveći su dužnici pred sljedeću utakmicu.

Gee:

S tim jednim skokom Bynum je umalo srušio Scalabrineov rekord. Uglavnom, ako će i dalje biti ovakav onda se po meni šesta ne treba ni igrati, Boston je dosegao vrhunac forme, koliko je to moguće u ovom trenutku. S njim su Lakersi bolji na petici i na četvorki, a imaju i klupu. Bez njega, Gasol ide na peticu i tu jedva da imaju prednost (samo zato što Perkins ima drvene ruke), Odom na četvorki je u egalu s KG-om (nema tu meku ruku kojom može izvući Garnetta na brisani prostor) a klupa im više ne postoji. Ma praktički su bez njega ista ona momčad koja je izgubila Finale 2008.

A, ironično, i Boston je proigrao tek kad su odustali od igre u kojoj se svi hrane od Ronda i kada su se vratili, također za tu 2008. tipičnoj, igri preko Piercea. Uglavnom, Boston ovo riješava već u sljedećoj jer razina na kojoj su trenutno neuhvatljiva je Lakersima s ovakvim Bynumom. A čak i s njim ne bi im bilo lako jer Pierce je konačno u svoju korist okrenuo dvoboj protiv Artesta. Dok je Artest držao Piercea pod kontrolom, Lakersi su definitivno bili favoriti.

Sickre:

Ne slažem se da je išta riješeno, ostajem pri tome da nas čeka sedma. Prvo, kolike su šanse da Lakersi izgube treću za redom? Drugo, obzirom da su se suigrači nagledali Kobeova lica u zadnjim minutama, da su osjetili onaj prezirni pogled, mislim da im neće trebati nikakvi motivacijski govori. Znaju da su mu dužni i sad će, baš kao što su to radili Jordanovi suigrači, dati sve od sebe u sljedećoj utakmici da ne izazovu Kobeov bijes. A Kobe je noćas bio čudesan, stvarno je na trenutke izgledao kao najbolja kopija MJ-a. Kopija, naravno, jer original bi možda i dobio utakmicu.

I da, zanima me dopire li ikakva vibracija s ovoga Finala do LeBrona Jamesa. Gleda li on ovo na način na koji to radi Wade (ili Prokhorov u društvu sa svojim novim trenerom Johnsonom)? Wade je gledajući Kobea zasigurno osjetio glad prema novom nastupu u Finalu (onaj njegov ''Damn'' sebi u bradu nakon što je Kobe zabio 19 koševa za redom u trećoj sve govori), Prokhorov dobio dodatni motiv da napravi sve kako bi jednoga dana tu gledao svoje Netse. A LBJ? Da li je shvatio koliko je trenutno niže u odnosu na Kobea? Da li ga je uopće briga?

Gee:

Ma svaka čast Kobeu, ali ključ je upravo bilo to što su nakon prvog poluvremena u kojem ih je Boston nadigrao, Lakersi krenuli u nastavak ne kao Lakersi nego kao Kobe show. Pazi, usprkos lošoj igri zaostajali su samo 6 poena. I pitanje je koliko su stvarno loše igrali, a koliko je obrana Bostona bila briljantna. Jer, u prvom poluvremenu Lakersi nisu zabili puno, ali su igrali zrelo i u napadu i u obrani. U biti, igrali su kao slabija verzija Bostona. A onda su u nastavku svi gledali Kobea kako trpa, i svaku mu čast, zabiti 19 poena na onaj način – definitivno je za pamćenje.

Ali, treba zapamtiti kako je osim napada stala i obrana Lakersa (ne impliciram da su suigrači popustili igrati obranu svjesno, ali nije lako 8 minuta ne pipnuti loptu i trčati gore-dolje), te im je Boston ubacio čak 28 koševa, doslovno se šetajući kroz reket, nešto kao Lakersi u G1. I tih 28 poena pali su kao rezultat fantastične igre u kojoj se svi dodaju, baš anti-Kobe košarka. Sudar svjetova. To je bio drugi ključ pobjede, uz naravno Bynumov mizerni učinak.

Sickre:

To da su Celticsi dobili kao momčad neosporno je, odigrali su (do završnice) najbolju utakmicu do sada - pametno u napadu, čvrstu u obrani, s Pierceom kao centrom svega. Posebice mi je ostala u sjećanju ona football akcija na kraju, kada KG dodaje Pierceu loptu praktički u aut, a ovaj je u padu baca prema Rondu za polaganje u skoro pa mrtvom kutu pod tablom. To je igra Bostona u ovom playoffu, borba do zadnje lopte, do zadnje kapi znoja. Apsolutna vjera u suigrače. Samo zbog te akcije opet vjerujem u njih, vjerujem u to da su opet momčad dostojna naslova. Uspijeli su preokrenuti negativni momentum nastao u G3 gdje su bili nadigrani baš zato što nisu odigrali kao momčad, svi su čekali da netko povuće umjesto da to naprave zajedno. Uglavnom, čak ni ja, kao fan, više nisam mislio da mogu. Sada opet vjerujem. Svaka čast na svemu odigranom do sada.

Gee:

Još dva momenta su mi se urezala u pamćenje. Prvo, kada je još u prvom poluvremenu Artest složio Garnetta na pod i kada je Rondo uskočio i odgurnuo Artesta. Mislim, time je mali još jednom pokazao da je neustrašiv, ali i da je pravi lider. Drugo, kako su pri kraju gotovo u svakom time-outu Pierce i Rondo komunicirali odvojeni od drugih, kao da su na nekoj drugoj valnoj dužini. Fascinira me ta snaga njihova karaktera, sjetimo se samo Piercea u seriji protiv Orlanda kada je priznao da je ovo Rondova momčad i da su oni njegova pratnja. I sada, kada se pokazalo da su Lakersi našli rješenje za takvu igru, još fascinantnije je to kako se Rondo bez problema vratio u svoju sporednu rolu, prepustivši Pierceu da u zadnje dvije utakmice bude pokretač svega.

Sickre:

Nije u redu zanemariti ni učinak ostalih. KG je opet bio prvoklasan, treću utakmicu za redom. Pod košem je ubio Gasola, ma uopće visoki Bostona nikome nisu dozvolili laki koš. Allen je odigrao fantastičnu utakmicu na Kobeu, usprkos onoj seriji u trećoj četvrtini Kobe se nije naigrao u preostale tri. Da ne spominjem onu blokadu koju je zalijepio Gasolu. I još je uspio otrpiti Fishera dobar dio večeri na sebi. Ako je išta bilo problematično, to su Rondove izgubljene lopte na kraju koje su dovele do nepotrebne guste završnice, već klasično Boston nije u stanju mirno utakmicu privesti kraju.

Gee:

Da, to kako su na kraju dozvolili Lakersima da se približe na dohvatljivu razliku moglo bi ih skupu koštati. Mislim, da su ono sinoć izgubili, psihički se ne bi mogli vratiti, bez obzira kako jak bili u glavi takvi propusti se ne mogu zaboraviti preko noći. Međutim, i ovako su si napravili ogromnu štetu. Naime, do tih zadnjih 3-4 minute Lakersi su izgledali kao razbijena vojska, čak sam se osjećao toliko slobodnim na twitter staviti poruku da Lakersi, bez obzira na to što ima 8 minuta do kraja i što se serija seli u Los Angeles, nemaju odgovor, da je gotovo. Da više nije stvar u tome tko je ozljeđen a tko zdrav, nego da Boston ima kontrolu nad serijom jer je uspio nametnuti svoju volju. Kobe jedini ne popušta, ali svi ostali djeluju kao da je 2008.

I onda, umjesto da iskoriste nemoć Lakersa, što rade Celticsi? Napuštaju svoju igru i

- Allen forsira šut za tri u prvim sekundama napada
- Pierceu kreće sa sredine terena, 20 sekundi pimpla, ne stiže nigdje, i onda baca loptu Garnettu koji mora potegnuti šut na koji nije uopće bio spreman
- Perkins promašuje oba slobodna
- Allen opet nepotrebno poteže tricu
- Sheed forsira šut za tri i promašuje (zašto Sheed uopće igra a kamoli puca u takvim trenutcima?)

Mislim, naravno da treba naglasiti kako su nakon svakog od tih promašaja Celticsi hvatali loptu u napadu, izvukli su se na račun srca. Onaj Rondov skok u napadu i tip-in vršcima prstiju kraj svih tih dvometraša poseban je trenutak. Ali, gdje je glava? Što se dogodi takvoj veteranskoj momčadi da odjednom zaboravi na racionalnost i postane run and gun banda? Da li je moguće da su samo Rondovi nedostatci i brzopletost krivi? Zašto Ray Allen mora potezati tricu? Zašto Pierce, nakon što je cijelu utakmicu odigrao fantastično, na kraju mora podleći tom kompleksu heroja? Zašto Doc ne poduzme nešto, nacrta neku jebenu akciju? Ili, ako je on već tu samo zbog motiviranja, a to radi fantastično, zašto ne zaposli pomoćnika koji će raditi na napadu?

Imali su Lakerse totalno na konopcima, a dali su im da se vrate u igru. Phil Jackson je čak na time-outu rekao da Boston ne zna sačuvati prednost, čime je udario temelj pripremama za sljedeću tekmu. Bolji smo od njih, nema toga što Boston ne može izgubiti. Ako mogu izgubiti onakvu prednost, zašto ne bi dvije utakmice za redom?

Sickre:

Da, ali ne zaboravi da će tu istu Jacksonovu izjavu iskoristiti i Doc kako bi napalio momčad, jer ona je možda u tom trenutku bila baš to što je trebalo Lakersima, ali je istovremeno bila i čisto podcijenjivanje Bostona. A njih to motivira, da su ušli presigurni u sebe u sljedeću, ne bi bilo dobro.

Gee:

Čekaj, zar nisam ja na početku rekao da Boston dobiva u šestoj, a ti da nema šanse da Lakerse izgube tri za redom? A sada na kraju sam je pesimist koji smatra da je Boston prokockao momentum i šansu da dobije u šestoj, a ti optimist koji ih bez obzira na sve očekuje potpuno spremne? Što se ovdje događa?

Sickre:

Finale između Bostona i Lakersa, eto što se događa.