ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

15Aug/1336

2012-2013 IOR (14-36)

Posted by Gee_Spot

14. TONY PARKER (SPURS), 98

Tony je pretprošle sezone preuzeo kontrolu u napadu kako su se Spursi s flexa i Duncana na viskom postu sve više okrenuli pick & rollu, što se osjetilo na njegovim sirovim brojkama, potrošnji i, na kraju krajeva, odgovornosti. Ali, taj kvantitativni skok nije pratio kvalitetom, odradivši jednu od slabijih šuterskih sezona. Međutim, u drugoj godini u glavnoj ulozi snašao se puno bolje, ovaj put ostvarivši ne samo svoje klasične visoke postotke, već i jedne od najboljih u karijeri, što je, naravno, dovelo i do najbolje sezone u karijeri. I to u poprilično poznim godinama za playa, što vjerojatno znači da je iduće sezone realan pad na nešto primjerenije visine. S druge strane, Pop zna podmazati sistem do te razine da realno prestaje biti bitno.

15. ANDREW BYNUM (CAVS), 97

Slično kao i kod Rosea, ova ocjena bazirana je na prosjecima ranijih sezona i danas više služi kao orijentir o tome kakav je Bynum bio talent nego što nas čeka - realno, propusti li još jednom 40 ili više utakmica, sistem će ga toliko zasuti negativnim bodovima da će pasti u poretku za klasu do dvije. Što je opet bolje nego da nikada više ne zaigra, što je, nažalost, također mogućnost.

15. MARC GASOL (GRIZZLIES), 97

Sve se zna, kompletan igrač, mene je samo strah da nešto ne počne otkazivati jer onakvi balvani se ni pod razno ne bi smjeli onako lagodno moći kretati u obrani.

15. PAUL GEORGE (PACERS), 97

Fantastična skok za tako mladog momka koji pri tome napadački nije pružio ni približno dobre partije koje bi omogućile ovako visok plasman - njegovih 43% šuta i slabašan omjer asista i izgubljenih daleko su od klasnih. Međutim, i bez sjajnog napada, George je izbio visoko zbog all-round solidnog učinka i vanserijskih obrambenih kvaliteta koje su na prirodnoj poziciji trojke još više došle do izražaja. Teško da će ikada postati franšizni igrač zbog manjka kreativnosti, ali da već sada ima Pippenovsku kontrolu nad obranom nije tajna.

18. LAMARCUS ALDRIDGE (BLAZERS), 93

Nadam se da ćemo ga u iduće dvije-tri godine vidjeti u najvažnijim utakmicama, po mogućnosti s kvalitetnim visokim koji mu čuva leđa, jer ovaj čovjek je doktor košarke.

18. AL HORFORD (HAWKS), 93

I dok mi razbijamo glavu oko toga hoće li ikada zaigrati četvorku, Al šuti i radi, kao što je uostalom uvijek i činio. Danas potpuno oporavljen od ozljede, bez Smitha u blizini još više odgovoran za igru u oba smjera.

20. STEPHEN CURRY (WARRIORS), 92

Ono što je Parker u 2 na 2 igri s ulazom, on je u 2 na 2 igri sa skok-šutom. Rijetki mini-bek oko kojega možeš posložiti vrhunski napad.

21. PAUL PIERCE (NETS), 91

Stara kanta i dalje drži katedru - njegove lanjske all-round brojke nadmašio je samo LeBron, a u toj klasi apsolutno korisnih bočnih igrača bio je još samo George.

22. CHRIS BOSH (HEAT), 90

Manji napadački učinak sve bolje pokriva obrambenim i to usprkos tome što igra izvan pozicije. Učinio više za respektiranje WNBA od Lise Leslie.

22. DAVID WEST (PACERS), 90

Sezona karijere u 32-oj godini definitivno je znak da pad slijedi, ali West ima toliko vještina da može biti koristan i na jednoj nozi.

24. SERGE IBAKA (THUNDER), 88

On za razliku od Westa vještina baš i nema, ali dok može skakati i trčati te zabijati onaj skok šut s poludistance, naći će načina biti učnikovit. Jasno, dok god ima dvije opcije ispred sebe koje mogu okupirati pažnju protivničkih obrana.

25. DIRK NOWITZKI (MAVS), 87

Godine pomalo čine svoje - iako će oporavljen od ozljede Dirk definitivno odigrati bolje u novoj sezoni okružen boljim suigračima, dani prvog nositelja su prošlost. U svakom slučaju ignorirajte Dallas na vlastitu odgovornost - s 70 utakmica Nowitzkog čak i u ovoj fazi, taj napad može biti dovoljno dobar da se dočepa osmog mjesta.

26. TYSON CHANDLER (KNICKS), 86

Iako je nerijetko bio žrtva sistema koji ga je često osuđivao da bude jedini skakač i obrambeni igrač na parketu, Chandler je još jednom odradio solidan Chandlerovski posao.

26. JOAKIM NOAH (BULLS), 86

Njegov skok u učinku vezan je prije svega uz minutažu, odnosno činjenicu da ga je Thibo zbog epidemije ozljeda koristio skoro 7 minuta više nego inače iako je i sam muku mučio s formom. Maknemo li minute, bio je ovo isti Noah kao uvijek, zreliji i bolji u obrani gdje je energiju sve više počeo zamjenjivati čitanjem igre, nešto realizatorski slabiji zbog manjka Rosea koji mu je otvarao prostor, ali zato korisniji kao asistent opet zbog manjka Rosea kojega je pasovima s vrha reketa povremeno mijenjao.

28. DERON WILLIAMS (NETS), 85

Treća godina za redom u potpuno novom kontekstu s potpuno istim učinkom jasno govori da je Deron to što jeste - kvalitetna druga banana limitirana problemima sa gležnjevima.

29. KEVIN GARNETT (NETS), 84

Ne stari dominantno kao Timmy, ali u novoj roli s pravom peticom iza leđa trebao bi trajati na vrhunskoj razini još par sezona. Njegov obrambeni IQ je jednostavno neponovljiv.

29. ZACH RANDOLPH (GRIZZLIES), 84

Izbjegne li ozbiljnije ozljede, što je s njegovom konstitucijom uvijek problematično, Z-Bo bi mogao trajati još sezonama kao double-double smetlar prve klase.

31. MIKE CONLEY (GRIZZLIES), 83

Polako, ali sigurno preuzima ulogu lidera kako se Grizzliesi iz jedinstvenog Grit & Grind stila pretvaraju u manje atraktivan Pick & Roll model i kako Allen i Randolph ustupaju mjesto njemu i Gasolu.

31. MANU GINOBILI (SPURS), 83

Ako je ovogodišnji pad nekakav pokazatelj, Manu u sebi imam taman dovoljno da odradi ove dvije dodatne godine u roli rasnog šestog igrača prije nego za stalno napusti ligu.

31. BROOK LOPEZ (NETS), 83

Najbolji strijelac na poziciji, s još nedovoljno čvrstim all-round uporištem, ali s godinama koje nude mogućnost da bi se jednoga dana mogao razviti u izuzetnu drugu opciju, samim time i matchup noćnu moru jer, kao što legenda kaže, rasni centri ne rastu na grani. Inače, zanimljivo kako Netsi imaju 4 igrača u top 30, što bi se trebalo ponoviti i dogodine ne doživi li Garnett raspad sistema, odnosno izdrže li Deronovi i Brookovi dijelovi tijela.

34. RAJON RONDO (CELTICS), 82

Jednu od gorih sezona, uz to okrunjenu ozljedom, definitivno treba zaboraviti što prije, pravo pitanje je što nas čeka dogodine. Po svježim vijestima, ne treba ga očekivati na parketu prije prosinca, što pak znači da se smiješi još jedna ovakva sezona na granici druge i treće opcije.

34. ANDRE IGUODALA (WARRIORS), 82

Uz standardan doprinos u obrani i organizaciji igre, Iggy je najviše izgubio u Denveru slabašnim šuterskim učinkom. Možda mu novi sistem pomogne da se vrati na nešto veću razinu igre, a možda je sezona u Denveru bila početak kraja - ne zaboravite da ulazi u 30-u godinu i da bez dominacije u atletskim kategorijama teško može opravdati povjerenje dok god nije u stanju zabiti otvoreni šut.

36. NIKOLA PEKOVIĆ (WOLVES), 81

Trpanju i razbijanju u napadu dodao je i sve bolji skok u napadu (opet vrhunsko građenje) i sve bolju pozicionu obranu. Petica stare škole, ujedno i bogatija za 60 milja od jučer. Sada bi bio red to povjerenje vratiti playoffom, na čemu će nesumnjivo raditi svi u Minnesoti.

23May/135

DAY 30 – GIVE PACE A CHANCE

Posted by Gee_Spot

Odlična utakmica, 53 minute natjecateljske košarke u kojima ni u jednom trenutku ni jedna momčad nije imala ozbiljniju prednost. Šteta radi šire slike što Pacersi nisu ukrali ovu utakmicu jer teško da će opet imati ovako idealnu situaciju da dobiju u gostima, eventualnih 0-1 dali bi dodatnog začina dvoboju kojega većina promatrača već smatra riješenim.

U startu serije uvijek je najzanimljivije vidjeti individualne matchupove, pogotovo kada ih ima ovoliko s potencijalno značajnim utjecajem na ishod. Vogel mudro stavlja Westa na Bosha, što omogućuje Hibbertu da se stacionira u reket, ignorira Haslema i čuva obruč od ulaza igrača Heata. Spoelstra pak Jamesa stavlja na Stephensona, a Wadea na Georgea, što podsjeća na lanjski potez protiv Thundera kada je tek nakon poraza odlučio Jamesa poslati na Duranta.

Ovo je manje drastična situacija jer je Wade možda i bolji stoper od LeBrona (Battier je lani startao seriju na Durantu samo kako bi James barem bio pošteđen ogromne potrošnje u obrani), iako je to teško reći obzirom na sagu o koljenu. Ovdje se ne radi o čuvanju LeBronu od teže opcije ili nekakvom odmoru, već o tome da mu u ovoj roli ostaje puno više prostora za pomaganje Boshu i Haslemu pod košem (mislim da bi Miami odmah potpisao da Stephenson uzima svaki otvoreni šut do kraja serije). Međutim, možemo očekivati da tijekom serije dođe do premještaja (posebice u završnicama) i da LeBron dobije zadatak uništiti Georgea koji je trenutno jednostavno prevelika zvjerka za ovog manje eksplozivnog Wadea.

Što se tijeka susreta tiče, Miami je u startu imao problema s ulazima zbog Hibberta i činjenice da Indiana na svim pozicijama može igrati 1 na 1, čime im ne ostavlja previše prostora za stvaranje viška slash & kick igrom, tako da su se uglavnom oslanjali na LeBronov šut iz vana, dok su Pacersi izuzetno kvalitetno spuštali loptu na Westa i Hibberta (posebice je dobro izgledao West, što je sjajna vijest u svjetlu onih propuštenih treninga zbog problema s nogom, a još je bolje saznanje da je uništavao Miami u situacijama kada bi na njemu bio Battier).

Ni jedna ni druga momčad ipak nisu uspjele ostvariti prednost – Pacersi su sve dobro što bi napravili dominacijom u oba reketa zeznuli nepotrebnim izgubljenim loptama, a Miami slabašnim napadom, koji je u još veće probleme došao izlaskom Bosha iz igre zbog dvije osobne (LeBron je također zbog dva faula završio na klupi u neplaniranom trenutku i očito je kako će ovi pokušaji da se zaustave mrcine Pacersa koštati Heat živaca i resursa u svakoj utakmici). Osim što su neočekivano ostali bez minuta ključnih igrača, izgubili su i netipičnu količinu lopti u pokušajima da pokrenu napad protiv sjajne obrane protivnika, čime su ostali bez prednosti na koju su definitivno računali.

U trećoj četvrtini prvi ozbiljniji događaj je četvrta osobna svirana Westu zbog pokretnog bloka, tog najtajanstvenijeg od svih prekršaja obavijenog još tajanstvenijim kriterijem po kojemu se svira jer ih rade doslovno svi. Ovdje Vogel pokazuje da zna što radi – ostavlja Westa na parketu usprkos riziku, svjestan da bez njega nema šanse, pogotovo u ovim trenucima početkom četvrtine kada Miami po defaultu kreće agresivnije u obrani i napadu u već klasičnom pokušaju da stvori prednost na račun brzine više.

Indiana tako ostaje u egalu i nastavlja zabijati kroz post (potrebnu dozu energije donosi i Hansbrough nakon što je West ipak morao otići na klupu radi standardnog odmora), a uz to se nalazi i u sjajnoj situaciji jer drži utakmicu na ritmu od 20-ak koševa po četvrtini, što im daje ozbiljne šanse u zadnjih 12 minuta. Imaju razigrane visoke, češće su na liniji slobodnih, Heat ubacuje minimum trica (samo 5 cijelu večer) i onda još uz sve to ne osjećaju posljedice izgubljenih lopti jer ih i Heat gubi netipično previše (20 je krajnji rezultat za obje momčadi) – ovo je scenarij iz snova za autsajdera.

I tako u završnici stvarno sjajne tekme gledamo svojevrsni sažetak serije – Miami do koševa i laganog momentuma dolazi preciznim kretanjem lopte i igrača (bitna promjena je da, umjesto u spot-up situacijama na perimetru koje Indiana zna braniti, lopta uglavnom pronalazi igrače u kretanju prema reketu, čime Heat dobiva potrebnih pola sekunde prednosti), uz tek povremeni šut iz vana, dok se Indiana drži na životu igrom kroz post. Ono što im je pak dalo šansu su dvije pravovremene trice Georgea, s tim da je ova druga posebno bitna jer je izborila produžetak (i to u situaciji u kojoj su već gotovo sami sebe upucali u nogu očajnom kontrolom lopte, neprijateljem broj jedan ove momčadi).

U dodatnih 5 minuta odlučuju James i George kao alfa mužjaci, a tu LeBron ipak ima prednost. Doduše, pomogla mu je i odluka Vogela da zadnja dva napada Heata brani bez Hibberta, samo jednog od tri najbolja obrambena centra u NBA. Jasno je kako je pokušao parirati niskoj i brzoj postavi Heata pokretljivošću, ali ostaviti Hibberta na klupi? U najmanju ruku čudan potez, koji će dobiti dodatnu težinu zbog činjenice da će Pacersi teško ponoviti ovako idealnu partiju u gostima. Primjer je ovo trenutka kada se trener preračuna - ako je bio zadovoljan igrom svoje petorke tijekom cijele utakmice i ako mu 52 minute nisu smetali matchupovi, zašto u ovih zadnjih 60 sekunda pametovati i mijenjati nešto što očito funkcionira?

Da ne bi ispalo kako su Pacersi do šanse došli isključivo na račun slabijeg izdanja Heata, istaknimo kako je Miami igrao vrlo dobro, ali ovo je jednostavno takav matchup u kojemu neće moći držati Pacerse na napadačkom učinku na kojem su mogli ostaviti Chicago ili Milwaukee - Indiana će kroz Westa i Hibberta uvijek naći dovoljno ofenzive da se kotrlja jer, osim što će oni zabiti svojih 40+ koševa (sinoć 45), visoki Indiane će otvoriti prostora i za ostale (i tu definitivno postoji mogućnost napretka u daljnjem tijeku serije). Miami ovaj problem neće riješiti, ali su zato već u prvoj utakmici dokazali da su itekako sposobni odgovoriti na ostale izazove.

Pa su tako parirali u skoku, posebice napadačkom, što je ogromna stvar. Još je važnije da su zabili više koševa u reketu od Indiane, kroz gomilu ulaza Jamesa i Wadea, pa čak i agresivnog Bosha, koji su napadanjem otvarali prostor suigračima (Andersen je posebice dobro koristio te rupe kako bi se nazabijao zicera). Sjajnim kretanjem i pravovremenim pasovima LeBron i kompanija tako su stalno držali obranu Pacersa na petama, pa je dodatni asist u reketu postao kičma na kojoj je Miami bazirao cijelu igru u večeri kada nije bilo trice.

Naravno, za kraj moramo još jednom istaknuti Jamesa. Koji je uspio totalnu kontrolu nad utakmicom prezentirati na takav ležeran način da ti se čini kako najveći dio večeri nije radio ništa posebno. To je odlika najvećih, a koliko je LBJ u ovom trenutku velik govori i trivijalan podatak poput onoga da još nitko u povijesti lige nije ostvario triple-double i zabio pobjednički koš u istoj utakmici playoffa. Do njega sinoć.

22Apr/131

DAY 2 – MANU MANU

Posted by Gee_Spot

HAWKS @ PACERS

Sramežljivi pokušaji Hawksa da ostanu u igri nisu bili dovoljni da se utakmica učini zanimljivom, Pacersi su je kontrolirali od prve do zadnje sekunde agresivnim ulazima Georgea i uopće puno boljim kretanjem i lopte i igrača na obje strane. Atlantu eventualno može tješiti što su Smith i Horford odradili solidan posao pod košem protiv Hibberta i Westa, ali rješenja za Georgea nije bilo. Niti su ga Hawksi imali za obranu Pacersa, zbog čega su cijeli napad sveli na skok-šut (ukupno su pucali manje slobodnih od triple-double zvijezde večeri). Čak su uspjeli i gađati 50% iz igre, ali Pacersi su ih razbili energetski, skokom u napadu i stalnim napadanjem reketa.

Teague je odradio solidnu utakmicu, ali nije ulazio u sredinu zbog straha od Hibberta, tako da je njegov učinak anulirao George Hill koji se izgleda oporavio od ozljede prepona. S Hillom u punom pogonu, teoretski Pacersi imaju priliku za metlu jer sada Hawksi više nemaju mogućnost za prednost u nijednom matchupu. Čak i da Drew isključivo Smitha zaduži za Georgea kako bi mu otežao ulaske u reket, guranjem Johnsona u petorku neće se riješiti problem jednoličnog napada, na ovom rosteru jednostavno nema čovjeka koji može driblingom redovito stvarati šanse sebi i suigračima (odnosno, ima ga, ali je u gipsu).

Zanimljivo, Drew je brzo digao ruke od utakmice poslavši klupu u akciju već krajem treće iako se i tada razlika kretala oko deset koševa minusa. Valjda je i njega totalno živcirao nedostatak energije kod startera koji su djelovali kao da jedva čekaju kraj od prvog podbacivanja, pa je barem pokušao oživiti jedan od leševa s klupe za ubuduće.

Što je u principu nebitno, jer je George odgovorio na pitanje tko je najbolji igrač u ovoj seriji, pa su sada stvari puno jasnije.

LAKERS @ SPURS

Možda nisu kontrolirali utakmicu onako uvjerljivo kao Pacersi, za što svakako zasluge pripadaju i puno borbenijem protivniku, ali Spursi su cijelo vrijeme bili korak ispred Lakersa. Kad god je trebalo zabiti tu bi se našao solidni Parker, a i Timmy je bio raspoložen za hrvanje s Howardom i Gasolom. Čak je i Splitter odradio korisnu rolu pod košem iako pogled na brojke to neće potvrditi (šut 0-4, ali solidna rola u obrani uz niz sjajnih blokova i asista u napadu). Međutim, Spursima i ne treba dominacije pod obručima obzirom da su puno bolji na svim ostalim pozicijama, prvenstveno zbog širine rotacije koja je i noćas donijela potreban impuls.

Dok Lakersi od svoje klupe nisu dobili ništa, Pop je s Bonnerom dodatno širio reket za ulaze Manua i Parkera, a dobio je i skoro pa klasičnu Manuovu partiju kada je ovaj krajem treće serijom ulaza i šuteva praktički sam riješio susret. Spursima trebaju ovakve minijature jer se muče u napadu, ali ne moraju se bojati dok god uspijevaju Lakerse držati oko 80. Što i nije problem jer ovi osim zicera koje Gasol neumorno namješta za Dwighta, nemaju drugih rješenja. Nash je uspio izvući 20-ak minuta iz svog slomljenog tijela, ali ne i nekakav konkretan učinak (čovjek je pod težim injekcijama i valjda je trenutno na 30% snage).

Kako je Pau i dalje daleko od idealne forme, Parker i Manu će imati priliku dovesti se u red za sljedeće runde. Sinoć su ubacili 36 poena, ali vidi se da igraju u nižoj brzini, posebice Parker koji je promašio gomilu šuteva koje inače zabija lakoćom. Doduše, za to je dijelom kriv i Dwight, ali nema teorije da Spursi ne bi secirali ovu obranu da je Tony malo brži. I da, Pop će morati ozbiljno razgovarati s Leonardom i Greenom koje odličan učinak u obrani ne opravdava od pasivne napadačke večeri.

Lakerse barem može tješiti što su za razliku od velike većine niže postavljenih momčadi barem pokazali da imaju puls i da ova formula twin towersa nikako nije ugodna za San Antonio. Dapače, nije uopće nemoguće zamisliti da dobiju obje doma, gdje će im i sudački kriterij zasigurno više ići na ruku, a pogotovo ponove li vanjski Spursa ovakve igre. Jedan Manu neće biti dovoljan u Los Angelesu.

BUCKS @ HEAT

Miami je krenuo u utakmicu u petoj brzini, ali čim su usporili, Bucksi su uhvatili priključak kombinacijom skoka i Chalmersove kriminalne obrane na Jenningsu. Brandon i Monta su čak birali šuteve, uglavnom uzimajući ulaze ili otvorene trice, tako da je u prvom poluvremenu Heat zasjenila zrelost Bucksa.

U drugom je kontrola reketa i skoka nestala, Miami je zaigrao s puno više energije i još su počeli širiti reket ne samo šuterima uokolo već i visokim pickovima za Jamesa i Wadea. Novonastalim prostorom najviše se okoristio Birdman koji je u svojih 16 minuta prelomio utakmicu energijom na oba kraja parketa, a stvar su zaključili razigrani James i raspucani Ray. Jenningsa su usporili tako što su Chalmersa makli s njega, u uloge terijere gurnuvši Battiera i Colea koji su kombinacijom lukavstva i energije ugasili do tada raspoloženi motor Bucksa.

Finalnih 23 razlike možda nisu pošteni prema dojmu kojega je Milwaukee ostavio u većem dijelu utakmice, ali to je ta kvaliteta Heata, ta sposobnost da u 10 minuta naprave razliku za koju nekoj običnoj momčadi treba cijela večer. Na kraju ostaje očekivano lagana pobjeda u utakmici u kojoj ni jednom nisu gubili, a Bucksima ostaju prve 24 minute kao ideal igre protiv Heata. Za suprotstaviti se trebaju dominaciju u skoku, vrhunsku realizaciju i igru bez izgubljenih lopti, ukratko - trebaju biti savršeni.

ROCKETS @ THUNDER

Krenuli su furiozno poput Heata, također su dozvolili protivniku da se vrati u utakmicu, ali, za razliku od ljutih protivnika, Durant i društvo ipak nisu čekali drugo poluvrijeme da zaključe stvar - sve su riješili u nekoliko minuta prije odlaska na odmor. Rocketse su udarali u valovima koji su trajali po par minuta, nakon čega ovi pojma nisu imali što ih je spopalo. Bez problema bi mogli složiti 5 minuta vrhunskih poteza za NBA action, od čega bi 100% otpadalo na juriše Westbrooka, Duranta i Ibake.

Osim što su manje-više cijelu večer igrali punim gasom u napadu, igrači Thundera osjećali su se kao na pikniku i u obrani gdje im je nedostatak mase kod protivnika omogućio da stalno preuzimaju i tako si olakšaju igru u obrani, ionako svjesni da će svaku rupu začepiti Ibaka koji je opet briljirao u reketu. Rocketsi su im pomogli gubljenjem lopti, ali čak ni kombinacije Ibake i klizavih ruku nije ih spriječila od napadanja sredine, što barem pokazuje da imaju karakter. Iako je teško istaknuti jednu pozitivnu stvar kada te protivnik ovako zgazi i istakne razliku u klasi, svakako treba spomenuti back-up playa Beverleya koji bi do kraja serije mogao odigrati više minuta od Lina, kojega je pak Westbrook veći dio večeri doslovno bacao po parketu.

HIGH FIVE

Russ Westbrook, Manu Ginobili, Paul George, LeBron, Birdman Andersen

16Jul/125

30 FOR 30: INDIANA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 42-24

MVP: Roy Hibbert

X-faktor: David West

Trud koji je godinama ulagan u saniranje štete nastale tučnjavom u Detroitu, konačno se isplatio ove sezone kada su Pacersi opet postali dio gornjeg playoff doma Istoka. Samo, iako su ušli u top 10 u ligi i po napadačkoj i po obrambenoj efikasnosti, Pacersi još uvijek dijelom podsjećaju na onu momčad koja se još prošle godine grčevito borila za osmo mjesto u konferenciji.

Prvi razlog tome je manjak franšiznog talenta. Hibbert je kvalitetan centar koji je ove sezone konačno bio konstata na oba kraja parketa od početka do kraja sezone, ali činjenica kako nije u stanju igrati više od 30 minuta i, još važnije, realizirati više prilika iako se dobar dio akcija vrti preko njega, svakako stavljaju upitnik na njegovu ulogu u momčadi. S druge strane, nominalno još uvijek prva opcija Danny Granger odigrao je prvi dio sezone šuterski ispod svake razine, što ga svejedno nije spriječavalo da glumi alfa mužjaka, iako je iz aviona jasno da je jedan od jednakih.

Uvijek kada dođemo do ovakvih situacija u kojima imate gomilu graničnih all-star igrača, na pamet padnu Pistonsi. Ali, ne treba preduboka analiza da shvatimo kako Pacersi nisu Pistonsi – Detroitova šampionska generacija sastojala se od veterana u naponu snage (prosjek godina velike četvorke 27.5, ali što je važniji svi su bili u rangu od 25 do 29 godina), dok je jezgra Indiane sastavljena od dva igrača čiji najbolji dani tek dolaze i koji će se neminovno u jednom trenutku razići s veteranima čije najbolje godine su možda već prošle (Granger ima 29, West 31, a raspon između njih te Hibberta i Georgea kreće se od 21 do 31).

Drugim riječima, vrijeme će pokazati hoće li se ova momčad ikada priključiti izazivačima, jer jedini rast koji im ostaje je onaj iznutra. Ali, o tome više malo kasnije u postu.

Pogonjeni Hibbertovim sazrijevanjem, Georgeovom eksplozijom i Westovom nenametljivom, ali ultra-korisnom all-round igrom, Pacersi su gazili kroz ligu iznad svih očekivanja, živeći od agresivnog napadanja reketa i post up situacija. U ovom drugome dominirao je Hibbert, a u ovom prvome pomogli su Granger (koji je učinkom sa linije slobodnih nadoknadio očajan šuterski učinak) i Hansbrough (koji je totalni original po pitanju NBA vještine koja ga drži na parketu – nema šut, ne vidi suigrače, nije u stanju skakati, nema brzinu ni visinu za igrati obranu, ali zato itekako zna napasti obruč i iznuditi kontakt svaki put kada dobije loptu). Obrambeno pak nisu imali slabe točke – reket se čuvao izuzetno kvalitetno (barem dok je na parketu bila kombinacija Hibbert – West), Hill i Collison uništavali su protivničke playeve presingom, a Granger i George nametnuli su se kao najbolji par stopera na boku u NBA nakon Wadea i Jamesa.

Nažalost, u playoffu protiv Heata pokazalo se kako nemaju potrebnu dubinu da kompenziraju slabosti petorke, zbog čega nisu iskoristili sjajnu šansu da izbace Miami koji je, igrajući bez Bosha i s Battierom u formi daleko od one koju je imao u Finalu, praktički ovu seriju izgurao s 3 igrača.

Naravno, sve polazi od te osrednjosti. Pacersi su imali dobar napad, ali ne pretjerano kreativan i ne pretjerano pouzdan (tu na scenu stupa manjak talenta, ali i slabašan učinak na poziciji playa). Imali su dobru obranu, ali nisu bili u stanju prezentirati je tijekom svih 48 minuta (tu na scenu stupa loša klupa i ne baš uvijek jasne odluke trenera Vogela). Imali su Grangera u ulozi prve opcije, iako se radi o igraču kao stvorenom za ulogu druge ili treće. Što nas opet vraća do Birda.

Larry legenda je odstupio s mjesta trenera Pacersa sezonu nakon što su igrali Finale protiv Lakersa 2000. Iako je kao razlog naveo raniju odluku da ne trenira duže od trogodišnjeg ciklusa, ljudi koji ga dobro poznaju tvrdili su da je u pitanju njegova nesposobnost da se nosi s limitima. Naime, kada je u direktnom sudaru s Lakersima shvatio da generacija koju ima na okupu (s ostarjelim Millerom još uvijek u ulozi glavnog pokretača) nema nikakve šanse svladati Kobea i Shaqa, Bird je shvatio da je pametnije igrati golf nego trenirati momčad osuđenu na neuspjeh.

Kada je prihvatio ulogu predsjednika i GM-a iz sjene, Bird se našao pred novim izazovom, radeći sjajan posao u slaganju šampionske momčadi koja se raspala jedne večeri u Detroitu kada je Ron Artest izgubio svoj metta peace. Svjestan koliko je bio blizu, Larry se bacio u još jedan mukotrpan ciklus slaganja nove momčadi, da bi nakon skoro desetljeća truda dobio šansu protiv Heata. Rođeni pobjednik, jedini čovjek u povijesti ne samo NBA nego valjda i sporta uopće koji je proglašen najboljim, MVP-em, i kao igrač i kao trener i kao GM (Pat Riley ima prsten u svakoj od ovih rola, ali kao igrač ipak nije bio ni približno bitan za uspjeh svoje momčadi kao Bird), odmah poslije poraza povukao se s funkcije.

Navodno je u pitanju zdravlje, ali, ako ćemo postavljati teze, možda je Bird postao svjestan limita ove momčadi i shvatio kako je došlo vrijeme da se odstupi jer su James i Wade jednostavno previše za ovu momčad. Dobra vijest za Indianu je što ova teza nužno ne mora biti točna. U slučaju razvoja Georgea i Hibberta i pojačanja na poziciji playa, Pacersi mogu do kraja. Međutim, zbog tog ograničenog priliva talenta na ovakvo tržište i zbog spomenute generacijske razlike između veterana i mladih igrača, puno izglednije šanse su da je Bird bio u pravu što se još jednom povukao u situaciji dok je momčad bila na vrhu.

FAST FORWARD

Pacersi su se našli u sjajnoj situaciji na početku ljeta – s dva vlastita all-star potencijala na kojima mogu graditi, plus dva dokazana granična all-star veterana, ali i s dovoljno prostora za dovesti jednako kvalietno pojačanje (s 20 milja mogli su udomiti bilo koji max ugovor). Nažalost, nisu bili u igri za Steveom Nashom ni u jednom trenutku (idealno rješenje), ali nisu ništa poduzeli ni da se dokopaju neke druge opcije.

Recimo, mogli su ponuditi maksimum Ericu Gordonu, spariti ga s Paulom Georgeom na boku i Dannya Grangera staviti u izlog kako bi se dokopali korisnog playa. Mogli su i čekati iduću sezonu u kojoj bi čak i nakon davanja maksimalnog ugovora Hibbertu (prva godina iznosi 13 milja) opet ostali s preko 20 milja prostora kojega su mogli potrošiti na produženje ugovora s Westom i lov na potrebno pojačanje. Obzirom da su se na tržištu našla čak dva dokazana playa Rocketsa, mogli su pretplatiti Dragića ili pokušati ukrasti Lowrya besplatno kao Raptorsi.

Nažalost, od svih ovih scenarija izabrali su onaj najgori. Novi GM Kevin Pritchard se uz podršku novog/starog predsjenika Donniea Walsha brzo pobrinuo da sav trud koji je bivši dvojac Larry Bird – David Morway uložio u prikupljanje talenta i saniranje financijske situacije učini uzaludnim, ponudivši lanjskom trećem beku Georgeu Hillu 40 milja za 5 godina. S ovih dodatnih 6 do 8 milja koliko će iznositi Hillova godišnja rata, Pacersi su praktički sami sebi uništili izglede da budu važniji igrači u nekim budućim transakcijama, osudivši se na ovu jezgru koja još nije dosegla maksimum, ali koja ima i svoje limite.

Realno je za očekivati da će Hibbert postati važniji igrač i u obrani i u napadu, kao i da će George realizirati šutersko-stoperski potencijal i postati rasni all-star igrač, nekakva kompletnija verzija Grangera. Međutim, čak i tada im nedostaje pouzdani peti kotač, nešto što Hill definitivno nije. Solidna igra u završnici sezone i dobre igre koje su pokazali u playoffu s njim za kormilom prije su rezultat toga što su konačno makli Collisona iz petorke nego toga što je Hill nešto specijalno. Hillova 3&D kvaliteta (sjajan spot up šuter u stanju odigrati odličnu obranu na obje vanjske pozicije) neosporna je, ali Pacersi nisu momčad s dokazanom jezgrom kojoj treba samo iskusni igrač zadatka. Oni su potencijalni izazivač u formiranju kojem je puno potrebniji ili dodatni kreativni impuls na poziciji playa ili prostor na salary capu.

Teoretski, kreativna kvaliteta koju posjeduju na preostalim pozicijama (mogu vrtiti igru kroz post preko Westa i Hibberta, a George je već sada sjajan slash & kick igrač) može maskirati Hillove slabosti u organizaciji igre, ali ovdje ne dovodim u pitanje potencijal rasta kojega momčad ima, već jednu nepotrebnu odluku uprave koja je tom potencijalu uskratila najbolju moguću situaciju da se realizira.

TRENUTNA JEZGRA: Granger, West, Hibbert, Hill, George, Hansbrough, Green, Pendergraph, Mahinmi, Plumlee, Augustin (60 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Johnson (minimalac), Stephenson (minimalac)

- nelogično su se pojačali na boku Geraldom Greenom (što bi se moglo pokazati krađom, kad bi Green imao vremena igrati pored Grangera i Georgea), što će zatvoriti minute mladom Orlandu Johnsonu, a još blesaviji potez je 4 god dug ugovor back-up centru poput Mahinmia (16 milja ukupno), koji pak zatvara minute Plumleeu (hej, ja ću prvi biti za to da se Plumleeu spriječi dolazak do minuta, ali čemu ga onda uzeti u prvoj rundi)

- potpisivanje Augustina kako bi se dodao dokazani back-up play samo je dodatno otežalo financijsku situaciju (dodatne 3 milje na salary cap koji će biti probijen kada potpis Hibberta postane služben), a nije previše popravilo roster u odnosu na lanjski (Augustin je slabija opcija za minute s klupe od Collisona, Mahinmi i Plumlee su nešto bolja rješenja od Amundsona, ali ne za toliki novac, a jedino bi Green trebao biti plus u odnosu na Jonesa)

15Feb/125

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Posted by ispdcom

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put - mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji - prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve - šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam - podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno - jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena - veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća - Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone - tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti - igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik 'night shift' postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)

26Jan/126

RUNNING WITH THE PACK G18

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Mavs

Ovosezonski plan Dallasa postao mi je jasan tijekom noćašnje utakmice. U svečanoj atmosferi kao da je sve bilo važnije od igre - Dirk i društvo dobili su svoje prstenje prije početka susreta, a nezanimljivi i jednostavno dosadni lokalni komentatori proveli su cijelo prvo poluvrijeme pričajući s Dirkom (koji im se čak nije ni priključio za komentatorskim stolom, nego je lijepo sjedio među suigračima na klupi sa slušalicama na ušima i mikrofonom u ruci, dok ga je Vince Carter pospano gledao). I kroz taj razgovor Dirk je jasno izložio plan - treba preživjeti regularnu sezonu sa što manje stresa, ući u playoff svejedno na kojoj poziciji jer, kao što Dirk reče, na Zapadu ionako nema ekstra momčadi koje se treba bojati osim možda Thundera, ali s njima ionako uvijek dobro prolaze.

Ovakav pristup govori vam sve što trebate znati o Mavsima u ovom trenutku. Dirk ne sjedi na klupi zbog neke ozbiljne ozljede, Dirk je dobio poštedu zato što nije u formi. A nije u formi zato što nije pipnuo loptu tijekom lockouta. To su vam polazne pozicije Mavsa, prvaka koji nakon mjesec dana igre već razmišlja o obrani naslova i to u situaciji kada im niti nastup u playoff nije siguran. Praviti ražanj dok je zec u šumi često zna biti kontraproduktivno iskustvo, a to je noćas potvrdio i poraz protiv Wolvesa, koji će, ako ništa drugo, poslužiti Carlisleu da nekako motivira momčad za sljedeći susret.

Međutim, čak i motivirani Mavsi nisu previše opasni. Barem ne bez Dirka. Bez njega se muče zabiti, nema nikoga tko može raširiti obranu protivnika ili nekako stvoriti višak. Zanimljivo je kako je jedini period u kojem je Dallas izgledao dobro bio onaj tijekom kojega je Yi zabijao s poludistance. Zvuči blesavo, ali šutem iz vana Yi je sjajno imitirao Dirkovu igru i očito je kako u tim poznatim okolnostima cijela momčad bolje funkcionira.

Jasno, Yi nije Dirk, zato takvu epizodu nije mogao ponoviti, a to je značilo da je napad Dallasa opet postao blijed i ovisan o šuterskoj inspiraciji dobrog starog Terrya. Kidd i Haywood su inače igrači manje u napadu, a s Odomom umjesto Dirka napadački učinak startera postaje kriminalan (Odom je neprepoznatljiv, potpuno beskoristan i smotan, bez samopouzdanja i bez žara za igrom - ako je Dirk dobio poštedu od nekoliko tekmi da se psiho-fizički bolje pripremi, Lamara bi trebalo poslati barem mjesec dana u toplice). Marion i West se trude, ali, dok se Dirk ne vrati i učini napad podnošljivim, Carlisle će morati posezati za klupom još češće i još ranije.

Inače miksa previše, pokušava svježinom i dubinom rotacije držati energiju u obrani na razini, kad im već ne polazi za rukom pronaći nekakav ritam u napadu. Beaubois na trenutke daje nadu da bi mogao biti Barein nasljednik, čak su i Yi i zaboravljeni Wright pokazali da mogu pomoći na nekoliko minuta, ali sve skupa je premalo da bi diglo igru na potrebnu razinu kako bi se moglo lagodno živjeti do Dirkova povratka.

Za razliku od dekoncentriranog i bezidejnog napada, u obrani je nešto bolja situacija. Svi grizu, ali reket je prazan. Mahinmi je prezelen i prelimitiran da bi dobio išta više od sporedne role, a Haywood boluje od klasičnog sindroma back-up igrača, u stanju je odigrati samo jedan solidan period nakon čega nestane (slično kao i Darko na drugoj strani).

Peković i Love su ih jednostavno uništili pod košem, igrali su muški, a mekani visoki poput Odoma i Yia nisu bili od velike pomoći. Minnesota je jednostavno više željela pobjedu i svaka im čast što su do nje došli, iako nisu odigrali ništa bolje od onoga na što su nas do sada navikli. Love je briljirao šuterski i odradio svoje u reketu, Peković je nosio sve pred sobom, a Rubio je kreirao i probijao tijekom cijele večeri. Opet je potrošio gomilu lopti uzalud, ali sjajnim reakcijama u obrani dobar dio njih je i nadoknadio.

Treba još samo spomenuti kako je po prvi put ove sezone startao Ellington i da je odradio solidan posao kao drugi bek. Ovaj put se ne radi o novoj Adelmanovoj rošadi, nego se izgleda ozljedio i Ridnour, pa tako ova pobjeda Wolvesa biva još veća pljuska prvacima koji su se pošteno osramotili tijekom slavlja. S druge strane, ove konstantne ozljede ni malo ne pomažu Minnesoti da napravi eventualni korak naprijed. Međutim, dok imaju osovinu Love - Rubio, ne samo da uvijek imaju dovoljno talenta za nešto složiti na parketu, već su krcati i karakterom. To je možda i najbolja stvar koju su dobili u ovih prvih 18 utakmica.

Pacers @ Bulls

Nakon kamilice između Mavsa i Wolvesa, trebala mi je jedna rasna utakmica koja je na trenutke u sebi sadržavala playoff intenzitet. Bullsi su na momente igrali briljantnu obranu (druga četvrtina i način na koji su je odigrali mogu se slobodno pokazivati u svim školama košarke), ali još jednom se potvrdilo kako im je Indiana nezgodan match-up (imaju podjednako čvrstu klupu, petorka im je krcata dugonjama koji mogu opaliti preko svojih čuvara i ujedno parirati u skoku, a, što je najvažnije, igraju jednako borbenu košarku) i kako ovo očito postaje rivalstvo koje će se, nadam se, još jednom prenijeti u playoff.

Utakmice između ova dva protivnika često će odlučivati jedna lopta, pa je tako noćas presudila bolja egzekucija Pacersa u završnici, točnije to što, za razliku od lanjskog playoffa, danas u Davidu Westu imaju dodatnu opciju za napasti Bullse tamo gdje su obrambeno najtanji - preko Boozera. To što su ključnu akciju utakmice odigrali na njega dobar je znak, jer upravo je Westovo neuklapanje u momčad do sada više smetalo nego koristilo, što je, u situaciji kada je Granger šuterski očajno otvorio sezonu i kada su George, Collison i Hibbert posezali za nerezonskim šutevima češće nego je bilo potrebno, i dovelo do toga da napadački Indiana ovako mlako uđe u sezonu.

Noćas smo pak vidjeli kako bi to trebalo izgledali kada stvari konačno počnu sjedati na svoje mjeto. Kad se to dogodi, Pacersi će biti zajebaniji nego što su to Sixersi sada. Već imaju talenta za usidriti se na vrhu odmah iza Bullsa i Heata, a šampionski materijal bi mogli postati nakon što iskoriste povoljnu financijsku situaciju i dodatno se pojačaju. Ono što ih treba veseliti je da prostora za napredak ima i unutar postojećeg rostera. Prije svega tu mislim na sjajnog Georgea, koji je prikrivena zvijer i koji bi za jedno 3-4 sezone mogao eksplodirati u all-star igrača. Mali jednostavno ima sve predispozicije, talentom i fizikalijama, da bude puno više od ovoga što je sada, stoper koji može zabiti tricu. A upravo to što je tako sjajan u toj 3&D ulozi najveći je razlog za optimizam, netko tako mlad jednostavno ne bi smio biti tako hladnokrvan i beskompromisan u povjerenoj roli.

Uglavnom, utakmica je manje-više cijelo vrijeme bila u egalu, obrane su bile sjajne i nitko nije uspio doći do zraka lakim koševima iz kontre ili napadačkim skokom. Bullsi na učinku u ovim kategorijama grade dobar dio uspjeha, ali protiv Indiane, koja im je u stanju anulirati te prednosti, trebalo je zabijati. I iako se prilikom realizacije dogodilo par grešaka na koje smo od njih već navikli, ne radi se o ničem vrijednom vađenja iz konteksta jedne sjajne tekme. Roseov pas za Scalabrinea bio je vrhunski primjer košarke i tko u tome pokuša pronaći razlog za poraz taj nema pojma o čemu priča.

Jedini problem (problemčić točnije) koji bi se mogao prenijeti na daljni razvoj događaja je to što, bez Denga u rotaciji, nemaju opciju s klupe. Brewer je sjajno zamijenio nezamjenjivog Denga all-round učinkom, ali prelaskom Brewera među startere klupa ostaje bez prve opcije, što je rezultiralo periodima u kojima se Bullsi muče zabiti. Iako, sve je to ništa prema lanjskim, sličnim, problemima.

Pacersima za razliku od Bullsa nedostaje ta jasna hijerarhija, fali im prva opcija. Granger je konačno odigrao dobru partiju, ali on je lako zamjenjiv igrač na toj poziciji (možda čak i Georgeom), njima fali rasna prva opcija u napadu koja može kreirati za sebe i druge. Tu opet pada na pamet Eric Gordon, iako ništa lošije ne bi prošli ni dovođenjem nekog rasnog playa obzirom na iskoristivost i match-up probleme koje stvara swingmanski duo Granger-George (svakako su nekonvencionalnija postava od kombinacije Gordon-Granger ili Gordon-George).

Ova momčad treba Chrisa Paula, a i CP3 treba njih, momčad spremnu za borbu odmah umjesto Clippersa koje treba čekati još par godina. Međutim, taj je vlak propušten, nema smisla razmišljati što će biti s Paulom i Clippersima za dvije godine. Treba djelovati sada, a to osim Gordona kao opciju nameće i Derona Williamsa, iako se čini da je njemu važnije biti u centru pažnje nego boriti se za naslov.

Ne znam za vas, ali po meni je najbolji mogući scenarij za ligu i sve uključene sljedeći. Deron i Dwight moraju postati slobodni agenti, odreći se te sigurne dodatne godine, i onda napraviti ono što su napravili LeBron, Wade i Bosh – izabrati momčad u kojoj će se boriti za naslov, a tek zatim razmišljati o maksimalnom ugovoru. I što je najbolje, čak ne moraju otići zajedno u Dallas, Netse ili gdje već, jer obojicu čekaju idealni scenariji na Istoku. Deron potpiše za Pacerse (koji će imati dovoljno prostora za max ugovor), Dwight za Sixerse (koji će do prostora za max ugovor doći amnestiranjem Branda i otpisom Nocionia) i, puf, samo tako Istok odjednom dobiva četiri mega momčadi koje se mogu boriti za naslov, četiri momčadi koje će se međusobno ubijati idućih nekoliko godina. Istok preuzima primat Zapadu, svi uključeni all-star igrači dobivaju šansu doći do prstena, a mi fanovi uživamo u neizvjesnosti i gomili playoff košarke čak i tijekom regularnog dijela.

25Jun/101

BURN YOUR DRAFT CARDS – THE 2010. EDITION, PART ONE

Posted by Gee_Spot

Čovječe, svima se toliko stisnuo sfinkter pred početak trgovine da smo ostali zakinuti za spektakularne tradeove, osim ako u takve ne računate navodnu zamjenu između Bullsa i Wizardsa. Sad, zašto se Washington dobrovoljno odriče prostora na salarya capu zbog picka Bullsa (radi se o Seraphinu o kojem smo se naslušali kao o novom Ibaki, i to prije svih od našeg Joea Forda, koji ne samo da bolje izgleda od Chada nego je i bolji skaut) i Hinricha nije baš najjasnije (ma u biti jeste – dobili su solidnog veterana za rotaciju, još jednu potencijalnu igračinu za budućnost, plus više ne moraju razbijati glavu oko bacanja novca na ovogodišnje slobodne igrače jer su ga pola iskoristili na kapetana Kirka), ali jasno je da ovim potezom Bullsi mogu ispuniti sve svoje želje. Makar se one zvale Chrisica i LeVlatka.

Kako još ništa nije potpisano, moguće da se u ulozi Washingtona nađe neka druga momčad s prostorom na salary capu, voljna uzeti Hinricha besplatno da bi ga pokazivala uokolo kao ulov sa inače nikada bogatijeg tržišta slobodnih igrača (već vidim oduševljene navijače, jeiiii), ali Bullsi su odlučni u lovu na dva mega ugovora. Kako je cijelu priču dojavio Veliki Ric Bucher, to sam siguran da će se nešto od navedenoga dogoditi, bez obzira što je i sam naveo kako su šanse da se stvar raspadne poprilične.

Nego, bolje da ja krenem na draft pa da onda redom kako naiđu spomenem i ostale manje transakcije (a bilo je nekih puno zanimljivijih). Dakle, da bacimo pogled kako je biralo svih 30 momčadi uz neizbježnu podršku sinova Bostona, Dropkick Murphysa te uz napomenu da pregled opet ide u dva dijela jer imam neke neodgodive poslove (kako stvari stoje drugi dio bi mogao osvanuti tek sutra ujutro):

1. WASHINGTON

John Wall je novi lider u gradu, dolazi u idealnu situaciju i mislim da ga bez problema odmah možemo proglasiti top 10 playom u ligi. Gledajte to ovako – ako je jedan Jennings odigrao onako koje je odigrao uz pravu priliku, što može poći krivo u slučaju Walla koji je sličan ali bolji igrač i kojega čekaju sve prilike svijeta?

Izbor Čovjeka Zvanog Lazar na kraju prve runde mi je simpatičan, Hayward se pokazao profesionalcem i radnikom te iako nije talent za prvu rundu možda postane solidno all-round krilo te specijalist za šutiranje trica. Izbor Nemanje Bjelice u drugoj rundi nije ni bitan, obzirom da jedan od najvećih srpksih talenata ostaje u Europi, ali je indikativan – do jučer bi ovakav profil igrača definitivno planuo u prvoj rundi. Uglavnom, ako se ikada odluči za NBA, Washington ima prava na zanimljivog igrača koji bi, ako popravi šut iz vana, možda mogao i opravdati etiketu ultra-light Kukoča.

Čekaj, što je sada ovo? Na telefonu je David Kahn, genijalni GM Wolvesa koji nudi svoje pickove za ova dva igrača? Dakle, Hayward i Bjelica idu sa svojim upitnim potencijalom put Minnesote (Darko je oduševljen, a Rubia nije ni briga jer ne želi smrzavati svoj baby look u nekakvoj tamo Minnesoti), dok u Washington kreću Trevor Booker (igrač tipa Haywarda, veći fajter ali slabijeg šuta) i izvjesni Hamadi N'diaye, koji je navodno oduševio na kampovima svojom visinom, pojavom i blokerskim sposobnostima. Oduševljen sam, novi DJ Mbenga je baš ono što je trebalo Wizardsima (šalu na stranu, druga runda i služi da se kockaš s potencijalnim centrima koji ne znaju što s loptom ali mogu zatvoriti reket, uostalom zar nije Memphis jednoga takvoga izabrao još lani kao drugoga ukupno?).

2. PHILADELPHIA

U Turneru dobivaju igrača koji ih odmah može dignuti na novu razinu, a obzirom kako je dobre rezultate Collinsa stvarao s mladim igračima poput Michaela Jordana i Granta Hilla, koji također nisu imali playmakere već su od prvoga dana morali igrati glavnu ulogu u momčadi, ne sumnjam da će Evan na kraju sezone biti novi ROY (i da, mislim to u oba značenja riječi).

3. NEW JERSEY

Nakon svih priča ipak su se odlučili za Favorsa i to je pametan potez. Pusti ti to što bi npr. s Wesom Johnsonom i Carlosom Boozerom složili respekta vrijednu petorku i što bi već od ove sezone krenuli u lov na playoff, s Favorsom bi se jednoga dana mogli boriti za naslov.

Preostala dva picka Netsi su poslali u Atlantu za Damiona Jamesa. Sad, James je igrač koji bi čak možda mogao uskočiti na poziciju krila i pomoći, ali mi nikada nije bilo jasno zašto su npr. Hawksi tri picka ranije izabrali njega da bi ga onda nakon 15 minuta trejdali za Jordana Crawforda? Ima li boljeg trenutka za biti NBA GM od drafta?

4. MINNESOTA

Kakvo olakšanje za Kahna, Wes Johnson je ostao slobodan i čovjek si je kupio priliku za još malo mira. Sad je riješio pitanje jednog bočnog igrača, a i sumnjam da će žaliti za Cousinsom koji je sve samo ne sigurna oklada. Iako, na sve sam bio spreman kada su Wolvesi u pitanju, jedna od luđih glasina koja se pojavila zadnjih dana bila je trade Jeffersona u Memphis za Randolpha i pick. E, u tom slučaju morali bi izabrati Cousinsa jer Zach bi mu bio idealan mentor.

Kahn je nakon lanjske fiksacije na playmakere ove godine odlučio pokupiti sva razpoloživa krila, pa je tako draftao još i odličnog strijelca sa Nevade Lukea Babbitta, koji je ubrzo završio u Portlandu u zamjenu za dokazanog člana rotacije kakav je Martell Webster (bravo i za jedne i za druge, Webster je postao višak u Blazersima a Wolvesima dobro dođe svaki korisni igrač). Kad dodaš već spomenuti trade s Wizardsima, te činjenicu da su još jedan pick druge runde potrošili na izvjesnog Paulaoa Prestasa, brazilskog centra koji igra u Španjolskoj, ispada da su se Wolvesi stvarno naradili. Bit će tu zanimljivog materijala a okrenutost Europi izgleda postaje Kahnov zaštitni znak.

5. SACRAMENTO

Njihov draft može se pokazati totalnim promašajem, ali i totalnom krađom. Praktički, nisu se imali što misliti u oba slučaja – u Cousinsu u pokupili najboljeg preostalog igrača i uz malo sreće riješili su probleme pod košem za idućih 10 godina (a možda im problemi tek počinju – Cousinsa sam gledao u desetak utakmica i ni u jednoj momak nije odigrao istu partiju, jednom bi izgledao kao najtalentiraniji centar s fantastičnim rukama, drugi put ne bi mogao zabiti zicer, ali barem u par stvari mogu biti sigurni – mali će biti stroj za skokove i promašena slobodna), a izbor Hassana Whitesidea u drugoj rundi trebao bi se smatrati krađom. Mislim, Hassan je do nedavno bio smatran lutrijskim pickom na račun potencijala, kada su krenuli kampovi ljudi su vidjeli da osim fizikalija tu i nema previše talenta, ali Kingsima i dalje ostaje ogromna potencijalna petica sposobna blokirati sa svih strana, trčati po terenu, i što je najluđe – čak i zabijati. Potencijal kombinacije njega uokolo koša i Cousinsa pod košem zasigurno je bio ključan prilikom izbora i ako se pokaže točnim, Kingsi bi jednim draftom mogli riješiti pitanje unutarnje linije za dogledno vrijeme.

6. GOLDEN STATE

Uf, pick koji sam očekivao s najviše strepnje, naime po pričama izgledalo je gotovo sigurno kako će Warriorsi izabrati Grega Monroea, jednog od dražih mi igrača na ovom draftu, a to bi praktički značilo da se možemo pozdraviti s njegovim razvojem. Srećom, klub koji je po defaultu u rasulu odlučio se za Ekpea Udoha. Udoh je sjajan igrač koji može funkcionirati čak i u momčadi bez sistema jer je sposoban pomoći na razne načine, a i za razliku od Monroea već je gotov košarkaški proizvod. Dobro, logično je pitati što će sada biti sa svim onim visokim talentima koje se Warriorsi ranijih godina spremili na klupu, ali za Udoha se nekako ne bojim, mislim da će snaći i da će postati rasni NBA igrač.

7. DETROIT

Pitanje je koliko je Detroit zdravija sredina za Monroea, obzirom da ni oni nemaju ništa što bi mogli okarakterizirati kao prepoznatljivu igru. Pistonsi su šuplji pod košem, ali ne znam koliko će im izbor jednog igrača finese pomoći, Monroe pored sebe treba pravu ratničku četvorku a takve u Detroitu baš i nema. A opet, nije da im je i ostalo previše izbora, jednostavno su morali uzeti Grega. Sad nam se samo ostaje nadati da će u hodu skužiti što je najbolje za sve uključene.

U drugoj rundi izabrali su Terrico Whitea, combo-beka s Mississippia, valjda kako bi pravio društvo Benu Gordonu i Rodneyu Stuckeyu. Vidio sam ga jednom i momak je upravo to, još jedan bek koji ne zna igrati bez lopte, upitne učinkovitosti čak i za svoje godine.

8. LA CLIPPERS

Aminu je logičan izbor, posegnuvši za super atletom s Wake Foresta Clippersi su kompletirali svoju petorku za iduću sezonu (Davis, Gordon, Aminu, Griffin, Kaman) a da se nisu dirnuli u salary cap. Sad se još samo treba suzdržati i dati šansu klincima da stasaju, usput nekako istrpiti ugovor Barona Davisa te za nekih tri-četiri sezone postati velesila na Zapadu. Jer, pokaže li se Aminu sposobnim razviti šut koji bi mogao pratiti fantastične atletske predispozicije, Clippersi bi vrlo lako mogli imati po top 10 igrača na svim pozicijama osim jedinice. A jedna pozicija, makar se radilo o onoj najvažnijoj, da se puno lakše srediti nego njih pet. Ako ništa drugo, Aminu će barem biti odličan obrambeni igrač i četvorka od koje boli glava ala Josh Smith.

Međutim, ono gdje su Clippersi uboli jackpot je zamjena s Thunderom, koji je svoj pick prve runde poslao u LA za budući, zaštićeni izbor. Za OKC to ionako nije važno, oni su svoga igrača dobili na drugoj strani, iako me malo iznenađuje da se nisu potrudili isčačkati nešto više za potencijal kakav ima Eric Bledsoe. Uglavnom, Clippersi su dobili i šestog igrača, combo-beka koji može biti i taj play budućnosti, ali za početak prije svega donose koševe s klupe, sjajan šut za tri i mogućnost odmora starterima na obje bekovske pozicije.

Izbor druge runde također je za svaku pohvalu. Iako je Willie Warren slabija verzija Bledsoea, još prošle godine je smatran lutrijskim potencijalom i mogao bi također ponuditi solidne minute s klupe na pozicijama jedan i dva. A dodatni plus (vjerovatno i glavni razlog zašto su posegnuli za njim) je i taj što je Warren odličan prijatelj s Griffinom te je upravo on play koji je namještao sva ona zakucavanja Blakeu dok je igrao na Oklahomi.

Mislim, nije da ovo imamo često prilike reći zato da naglasim još jednom – bravo Clippersi!

9. UTAH

Cole Aldrich je ostao na stolu a oni biraju Gordona Haywarda, koji možda i ne bude najbolji Hayward na draftu? Stvarno? Mislim, da je Aldrich tamnoput još bih ovo razumio, ali ovako – ništa mi nije jasno. Hayward će proći težak put dok postane solidan NBA igrač, dok bi Aldrich već sutra bio starter pod košem i ogroman korak naprijed nakon Fesenka i Kupusa. Hayward čak ne može biti ni zamjena za Korvera, obzirom da je ispodprosječan šuter za poziciju i prije svega za boju kože. Pretplatnici u Salt Lake Cityu dobili su novog heroja (barem za jednu sezonu), ali očito je strah od draftanja novog Ostertaga nadjačao razum.

Tko zna, možda će izbor druge runde popraviti dojam, iako sumnjam da je itko vidio izvjesnog Jeremya Evansa kao draft izbor. Radi se o solidnom sveučilišnom igraču profila Millsapa, dakle šljakeru koji će uvijek odigrati iznad očekivanja. Iako mu manjka centimetara i pedigrea (čak nije bio ni dominantan skakač na svojoj razini), nekako sam spremniji kladiti se na njega da će uspijeti nego na Haywarda. Uf.

10. INDIANA

Iako je Larry odlučno rekao da će mijenjati pick, očito ili nije bilo zainteresiranih ili su promijenili mišljenje. U krilo im je tako pao Paul George, momak koji si je najviše digao cijenu igrama na kampovima, praktički od nikuda sletivši u lutriju. Navodno se radi o all-round krilu McGradyevskih sposobnosti (za sada samo znam da izgleda pospano kao Tracy) koje bez problema može igrati i dvojku obzirom na lakoću kojom zabija iz vana. Hm. Igrao je na nikakvom sveučilištu, nije privlačio pažnju dvije sezone usprkos fenomenalnim predispozicijama i sada bi kao trebao popušiti da se radi o novom McGradyu nakon par treninga? Malo ćemo pričekati, ali stoji da, ako je samo pola toga što se priča točno, onda je Larry izgradio novu momčad s dva kasna picka, Grangerom i Georgeom. Svaka čast.

U drugoj rundi su izabrali dva igrača. Prvo izvjesnog Stephensona koji je još jedno solidno krilo (što je s Larryem i tim vječnim kockanjem s potencijalnim all-round krilima?), te zatim nekog anonimusa koji vjerovatno neće dočekati ni kamp, pa su ga trejdali za nekog drugog anonimusa koji se barem cool zove – Magnum. Iskreno nemam pojma što bih o tome rekao osim da bi bilo super imati igrača u najdražoj ligi kojega možeš osloviti s Manjum.

11. NEW ORLEANS

Živci Chrisa Paula mora da su jako, jako debeli. Njegov nesretni klub kao da sve radi da ga otjera, pa su evo sada izabrali najboljeg preostalog visokog igrača na draftu, dakle čovjeka koji bi im itekako dobro došao pod koš gdje su najtanji, da bi ga onda ekspresno zamijenili u Oklahomu za njihova preostala dva picka prve runde, solidnog atletu i stvarno prosjećnu trojku Quincya Pondextera (koji je to što jeste) te prosjećnu sveučilišnu četvorku Craiga Brackinsa (koji je također to što jeste i pomalo podsjeća na one nesretne izbore Simmonsa i Armstronga prije nekoliko godina).

Dakle, umjesto da si osiguraju startnu peticu, Hornetsi su si nabavili dva igrača za dno klupe. Naravno da takav potez moraš povući svaki put kad ti se pruži prilika. Sve što je Thunder trebao prihvatiti zauzvrat nesretni je ugovor Mo Petersona, ali obzirom da je radi o zadnjoj godini i da OKC ima prostora na salary capu, radi se o minimalnim izdatcima za igrača koji će im dati idealnu kombinaciju za pod koš s Ibakom.

12. MEMPHIS

Tri picka u prvoj rundi, tri sumnjiva izbora. Xavier Henry definitivno izlazi prerano na draft, ali šuterski potencijal postoji. Još samo mora dokazati da je u stanju odigrati sve ostalo što se očekuje od NBA beka-šutera. Dominiquea Jonesa, eksplozivnog combo-beka za kojega nisam nikada čuo i koji se od nikuda pojavio u prvoj rundi prodali su Dallasu (Cuban je očito zaljubljen u te strijelce Beauboisova profila) iako je definitivno najintrigantniji izbor od svih koje su imali, a treći pick su potrošili na Greivisa Vasqueza kojeg od milja zovem Planina jer me stilom igre podsjeća na našeg Zokija Planinića.

13. TORONTO

Igrač koji je najviše pao na draft listama u proteklih nekoliko dana definitivno je Ed Davis s North Caroline. Naravno, tko će drugi posegnuti za jednim mekanim post igračom nego Toronto. Posjeduje li Davis kvalitete kojima bi mogao zamijeniti Bosha? Možda. Ono što sigurno znam je da ne posjeduje muda, te će bar u tom segmentu igra Raptorsa ostati vjerna tradiciji. Davis ima fizikalije i sve potrebno za biti veliki igrač, ali nagledao sam se toliko mlakih napada na koš i neuspijelih polaganja da bi u svakom trenu radije za npr. idućih 10 godina izabrao imati Big Babya nego njega.

Kupnja Alabia od Dallasa također ne predstavlja iznenađenje. Doduše, čudi me što se Cuban tek tako odrekao ogromnog, drvenog centra za šaku dolara i budući izbor druge runde, ali Toronto treba ovakve projekte ne bi li bar ostavio živom nadu da će jednog dana, valjda negdje 2016., u reketu imati igrača kojega će protivnici respektirati.

14. HOUSTON

Sjajan izbor Rocketsa, najbolji preostali visoki igrač pridružuje se ionako krcatom rosteru. Patrick Patterson nije zvijezda niti će od njega itko u Houstonu očekivati da to bude – čovjek je pokretna četvorka, dobar skakač, potencijalna napast u obrani, te netko u stanju zabiti bez da se igra na njega ali i iz pick 'n' pop situacija. Uglavnom, pravi klupski igrač, prvi visoki s klupe koji donosi energiju i zrelost.

15. MILWAUKEE

Ekipa koja se prije drafta već bacila u razne mutne poslove imala je pune ruke posla i noćas. Novi članovi Bucksa tako nisu samo jednodimenzionalni hakleri poput Maggettea i CDR-a, već i izbor prve runde Sanders (četvorka ogromna potencijala ali daleko od igrača koji može pomoći odmah), te čak tri igrača iz druge runde. Hobson s New Mexica je solidan igrač, prije svega šuter, ali znamo kako završavaju igrači iz druge runde koji nemaju potencijal već su to što jesu – via Europe. Jerome Jordan je rođen na Jamajci te ga definitivno želimo u NBA, ali činjenica je kako su Bucksi potrošili pick na njega samo zato što se radi o ogromnom čovjeku koji će potencijalno postati centar, a ne o igraču koji zna igrati košarku. Keith Gallon je momak o kojem nadimak Tiny sve govori – riječ je o dvojniku Big Babya, koji je skupio solidne brojke kao nasljednik Blakea Griffina u Oklahomi. Definitivno vrijedan rizika, jer ako bude upola dobar kao Davis, Bucksi su napravili sjajan posao. Jedva čekam dvoboje Tinya i Big Babya u playoffu.