ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

9Aug/131

AGENT SIX ZEROS, PART ONE

Posted by Gee_Spot

Kao što je i najavljeno, danas se bavimo pokušajem povlačenja paralela između agenata i odluka donesenih na tržnici. Kao i uvijek kada je u pitanju tračanje, neke stvari će možda izgledati nategnuto, ali po svemu što znamo o ligi u ovom slučaju definitivno vrijedi ona gdje ima dima ima i vatre. Na redu je prvih 15 momčadi, u sutrašnjem nastavku ostatak.

BLAZERS

Kod njih se sve vrti oko Aldridgea čije priče o odlasku već mjesecima paraju uši. Iako ih Aldridge (sramežljivo) demantira, nema sumnje kako Tellem u rukavu ima dovoljno asova da odradi potencijalni trade s Bullsima, a onaj osnovni je što u isto vrijeme zastupa i Rosea i Aldridgea. Naravno, kako je Olsheyu u interesu zadržati prvo ime franšize, ovo ljeto je podebljao klupu i to ni manje ni više, kakvo čudo, upravo Tellemovim igračima poput Lopeza i Wrighta. Hoće li to biti dovoljno za zadovoljiti ambicije druge strane, vidjet ćemo.

Zanimljivo je primijetiti kako su zadnja dva drafta Blazersi birali isključivo igrače Jeffa Schwartza s kojim je Olshey u dobrim odnosima još od dana u Clippersima (Griffin je također njegov igrač). Schwartz sigurno nema težinu kao Tellem u odnosima u klubu, ali, ako tražite razlog zašto je pick druge runde potrošen na Crabbea umjesto na nekog drugog igrača, odgovor je jasan - kako bi se zadovoljilo Schwartza koji zastupa i McColluma i Leonarda.

A kada smo već kod McColluma, dovođenje Mo Williamsa, nevezano uz ove igre iza kulisa, još je jedan pokazatelj da Blazersi idu svom snagom na playoff i ostanak Aldridgea. Nakon ljetne lige postalo je još jasnije kako McCollum definitivno ima puno više zajedničkog s igračima poput Garya Neala (s kojim smo ga i usporedili u finalnom osvrtu pred draft) nego s Lillardom i kako postoje ogromni rizici ako njega ostavite kao jedinog rezervnog playa na rosteru, što je rješeno ovim potezom - Williams je pouzdana back-up opcija koja garantira da rezultati neće previše patiti eventualnim dužim Lillardovim izostajanjem s parketa. Doduše, sada se javlja problem pronalaska minuta za sve ove bočne igrače (što je obzirom na lanjsko stanje njihove klupe stvarno vrhunac ironije), ali istovremeno Blazersima postaje aktualna opcija tradea mladih igrača poput Leonarda i McColluma za neko provjereno ime pod košem gdje su najtanji (Gortat nažalost ima nekakvog lijevog agenta koji, što je očito po zadnje dvije sezone, nije u stanju odraditi posao, što znači da je sve u rukama GM-ova, a onda to ide puno, puno sporije).

CATS

Uz Choa i Jordana najvažniji čovjek ove franšize od nedavno je Jeff Schwartz. Osim što je agent Walkeru, upravo je on usmjerio Jeffersona u Bobcatse nakon što je, možda, nagrađen iznenađujuće visokim pickom Codya Zellera kojega, gle čuda, također zastupa. To bi možda donekle moglo objasniti zašto je došlo do reakcija čuđenja i zgražanja NBA fanova nakon što je na draftu izabran Zeller koje nitko prije drafta nije vidio u top 5 (što ne znači da neće biti top 4 igrač generacije) - ovakve stvari nisu slučajne.

BUCKS

Njihovo suludo ljeto možda dobije nekakvu patinu realnosti nakon što bacimo pogled na agente. Naime, Bucksima je trenutno najvažnija stvar vezati Sandersa na dugo godina, što neće biti problem obzirom da su već udovoljili njegovom agentu Milleru dovođenjem Delfina, kao i ranijim ugovorom Ilyasovi.

A da se Miller ne osjeća kao jedini odgovoran za franšizu, tu je i Tanner, koji je nekim čudom u Milwaukee uhljebio i Pachuliu i Ridnoura. Zašto su Bucksi pristali angažirati ova imena? Sigurno ne zato što su već jednom bili dio kluba, već zato što je Tanner ujedno i agent Johnu Hensonu, drugom najvažnijem čovjeku za budućnost franšize.

BULLS

Zašto je Mike Dunleavy, igrač koji definitivno ima težinu kao potencijalno pojačanje, onako brzinski nestao s tržišta ispod realne cijene? Zato jer mu je stalo igrati za pobjedničku franšizu, a gdje ćeš bolje od one u kojoj dijeliš agenta (Tellem) s najboljim igračem kluba (Rose).

CAVS

Zašto je Jack izabrao baš Cleveland u kojem će biti zamjena Irvingu, odnosno zašto je dobio tako izdašan ugovor? Možda dijelom zato što su Cavsi neočekivano izabrali Anthonya Bennetta prvim pickom, pa se Jeff Schwartz, ujedno i zastupnik Tylera Zellera, osjetio dužnim vratiti uslugu.

Inače, Cavsi su zanimljivi jer nemaju izrazitu kliku, Irving ima malog agenta (Jeff Wechsler) kojega je izabrao zbog prijateljstva između njega i oca koji se praktički brini za njegovu karijeru, Waiters je kod Pelinke, Thompson kod LeBrona/Paula, a Varejao kod Fegana. Doduše, ovaj potonji je možda dao nekakva posebna obećanja u vezi Brazilca kada je uspio zaraditi onakav ugovor Earlu Clarku.

CELTICS

Osim što su uz Olynyka doveli još jednog Tellemovog centra u Faveraniu (a još imaju i Mela i Humphriesa) i tako dokazali kako im je itekako važno biti dobar s potencijalnim budućim agentom Wigginsa i Randlea ovoga svijeta, zanimljivo je kako Celticsi imaju dva Falkova igrača u Sullingeru i Greenu. Falk, nekadašnja zvijezda koja valjda i dan-danas zarađuje na svom najvećem klijentu Michaelu Jordanu, tako je petinu svojih klijenata smjestio u Boston, a ugovor koji je zaradio Greenu očiti je dokaz da zna posao.

CLIPPERS

Osim što su draftirali Bullocka koji je Schwartzov čovjek kako bi zadovoljili agenta svog drugog najvažnijeg igrača Griffina, Clippersi baš i nemaju očite sklonosti. Rose je nominalno Paulov agent, ali prgavi play izgleda kao čovjek koji sam odlučuje o svojoj sudbini (nakon što je spojio svoju trojku u Miamiu, Rose je imao plan napraviti nešto slično s Melom i Paulom, ali nije mu baš pošlo za rukom), tako da je jedini koji ima neki veći utjecaj Tellem, koji je za nagradu što je doveo Reddicka dobio angažman Mullensa.

GRIZZLIES

Mike Miller voli Memphis, u to nema sumnje, ali bitan razlog zašto se pristao vratiti u staro jato umjesto da ode u Oklahomu je i agent Tellem koji zastupa Gasola i Pondextera (kojega očito u skoroj budućnosti čeka midlevel). Treba istaknuti i Brothersa koji istovremeno zastupa Randolpha i Allena, srce i dušu momčadi, i koji je sigurno dobio neko obećanje da Randolpha neće trejdati čim je ekspresno Allena usmjerio nazad u Memphis.

HAWKS

Ferry se nije vodio nikakvim mutnim poslovima prilikom slaganja rostera, ali definitivno treba istaknuti da je do Millsapa došao dobrim dijelom zbog greške u koracima Paulovog agenta. Naime, Millsap je očito old school tip koji nema ništa protiv toga da mu karijeru vodi ujak, izvjesni DeAngelo Simmons, koji mu je ujedno i mentor i najbolji prijatelj. Sve ostaje u obitelji pa će valjda lakše podnijeti i izgubljene milijune jer takav granični all-star igrač ne potpisuje ugovore od 2 godine kada lakoćom može dobiti 4. Međutim, Simmons se uspaničario kada je vidio da se prostori na salary capu lagano tope, pristao je na nešto što mu se činila zgodna godišnja gaža, dokazavši tako još jednom da se posao i obitelj nikada ne trebaju miješati.

HEAT

Koliko je god Heat Rileyev projekt, toliko je i Roseov. Odnosno, bio je dok LeBron nije poželio da sljedeći projekt bude samo njegov pa se odvojio od agencije koja i danas zastupa Bosha, Wadea, Haslema i Birdmana (ovo objašnjava zašto je Birdman onako ekspresno pristao na minimalac, kao i zašto je Haslem, ikona kluba, toliko nedodirljiv).

JAZZ

Bartelstein rijetko ima glavne igrače u klubovima, ali ove sezone bi to mogao biti slučaj u Jazzu gdje ima Haywarda. Uz Evansa i novopridošlog Rusha definitivno će imati najbrojniju skupinu na rosteru lišenom neprirodnih veza, ali krcatom čudnih pojava. Pa tako i Kanter i rookie Burke imaju nezavisne agente, Enesa zastupa sunarodnjak Ergul (prava je rijetkost da netko zadrži agenta sa starog kontinenta nakon što pređe ocean, a pogotovo istoga onoga upletenog u skandal oko love ispod stola u Turskoj zbog koje nikada nije dobio pravo igrati za Kentucky), a Burkea je odlučio predstavljati vlastiti otac i to bez pomoći velike agencije (npr. i Mikea Conleya zastupa otac, ali pod okriljem Duffyeve agencije). Skupina osobenjaka koju će biti zanimljivo pratiti.

KINGS

Potpisavši Cousinsa Fegan je dobio otvorena vrata za nametnuti utjecaj u klub koji se na prvu čini lišen nečega sličnoga (od ovoljetnih pojačanja, svi su od različitih agenata - Landry od Bartelsteina, Vasquez od Tellema, Mbah A Moute od Schwartza, što možda znači da se nova uprava pozicionira za što bolje odnose za igre iza paravana u budućnosti).

KNICKS

Nakon očajne lanjske sezone u kojoj je dodirnuo dno, mnoge franšize ne bi dodirnule Bargnania ni teleskopskim štapom. Knicksi nisu imali takvih dvojbi, Grunwald je otvoreno priznao da su u situaciji u kojoj doslovno moraju tražiti pitu u govnu (prevedeno - nadati se da će Andrea odigrati košarku kao 2011.) ako se misle pojačati. I sve je to ok, ali nitko nije spomenuo da je bitan razlog zbog kojih su oni pickovi otišli put Toronta i taj da Andreu zastupa ista agencija kao i Mela i Smitha (CAA) i da je jedan od uvjeta da oni ostanu zadovoljni vjerojatno i taj da se trebalo pobrinuti za talijanskog klijenta (od tuda i fleksibilnost prilikom sklapanja novog ugovora sa Smithom koji je par puta prepravljan dok ga nisu smjestili u gabarite koje si Knicksi mogu priuštiti).

LAKERS

Kako je jednostavno biti GM Lakersa - nazoveš Kobea, on nazove Pelinku, a ovaj pošalje Kamana i Wesa Johnsona da popune roster (mislim, postoji li ijedan drugi razlog zašto će Wes Johnsona dogodine imati posao u NBA umjesto negdje u Belgiji osim činjenice što ima dovoljno sreće da dijeli agenta s Kobeom?). Kobe je tako istovremeno i Wolverine i (ne)službeni GM Lakersa.

MAGIC

Oni će tek razviti veze s agentima kako na red budu dolazila produženja ugovora s mladim igračima (Vučević je kod Duffya, Oladipo kod Brothersa, Harkless kod Fegana, a Harris kod Rosea), ali zanimljiv su primjer koliko je za veterana upitne vrijednosti bitan kvalitetan agent - da Pricea i Maxiella ne zastupaju Schwartz, odnosno Miller, koje su šanse da bi dobili posao u ligi pored toliko bolje konkurencije?

25Jun/1311

FREE YOUR AGENTS

Posted by Gee_Spot

March madness je ništa prema ljetnom ludilu koje nam svake godine priušti NBA - dojmovi sjajnog Finala se još nisu ni slegli, a već su pred vratima draft i početak tržnice. Uz nadu da će se tijekom ovogodišnjeg drafta dogoditi i poneki trade, krajnje je vrijeme za baciti još jedan pogled na ponudu u oba smjera. Sutra tako ide finalna draft lista, a danas je red na klasičnu tržnicu uz nekoliko uvjeta.

Prvo, baziramo se samo na igračima kojima je IOR veći od 40 bodova, dakle držimo se razine talenta koja garantira ako ne startne, onda barem ozbiljne minute s klupe. Zatim pokušavamo što realnije sagledati njihove opcije obzirom na stanje tržišta, a na kraju im određujemo vrijednost u skladu s IOR bodovima i specifičnim okolnostima, kako bi lakše pratili tko će dobiti više dolara nego bi trebao, a tko manje.

Pogled na trenutno salary cap stanje svih 30 klubova govori da je više od 300 milijuna dolara prostora spremno za podjelu, a to bi teoretski trebalo biti sasvim dovoljno da svi današnji akteri dobiju koliko zaslužuju. Problem je u tome što će neke momčadi sigurno potrošiti dio slobodnog prostora za nekakav trade (najočitiji primjeri su Pistonsi i Cavsi kojima treba jedan pošteni veteran na boku i koji bi, ako Iggy ostane u Denveru, svoje resurse trebali usmjeriti na igrače tipa Granger ili Deng), a neke će se zadovoljiti i ostvarenjem minimalne potrošnje (ove godine bi minimalni salary cap trebao iznositi 90% od dopuštenog, dakle negdje oko 52-53 milje), tako da će se ponuda i potražnja opet ujednačiti korištenjem Bird prava, odnosno ostankom u matičnom klubu.

Kada dodaš strah od poreza i mizernu draft klasu, sve ukazuje da bi promjene mogle biti minimalne i da će se sljedeća sezona više vrtiti oko zadržavanja stečenih pozicija nego oko stvaranja novih. Međutim, to je ionako samo racionalna misao, a vrlo dobro znamo da, kada su u pitanju ambicije NBA vlasnika i nagon za preživljavanjem GM-ova, racionalnost često biva stavljena u stranu.

U svakom slučaju, bit će zadovoljstvo pratiti svaku promjenu, koliko god minorna bila, a sada se bacimo na određivanje vrijednosti uz još jednu napomenu - igrače poput Arize, Mariona, Marvina Williamsa, Diawa, Rusha ili Artesta sam preskočio jer nema teoretske šanse da odbace zadnju godinu ugovora pošto im nitko ne bi bio spreman ponuditi sličnu cifru (većina ih se do sada i službeno odlučila za ostanak), tako da su u obzir došli samo UFA i RFA statusi plus oni koji su javno iskoristili opcije da to postanu (Iggy, Ellis) ili o tome još razmišljaju (AK-47).

MAX VETERANI VRIJEDNI SVAKOG CENTA, IZNAD 15 MILJA

1. CHRIS PAUL, IOR 132

Obzirom na Docov dolazak i gomilu aktivnosti iskazanih od strane uprave u kojima je Paul sigurno imao utjecaja, sve manje su šanse da CP3 ode iz Los Angelesa. U Clippersima ima garantiranih 5 godina s 20 milja u prosjeku tijekom tog perioda, ima jezgru koja mu garantira 5 kvalitetnih playoff nastupa, ima ambicioznu upravu (da, znam, nevjerojatno) spremnu pratiti njegove želje i, što je najvažnije, apsolutni je šef. Zašto ostaviti sve ovo radi nepoznatoga?

Jedini klub u kojem bi donekle mogao stvoriti ovakav kontekst je Atlanta, ali čak da se on i Dwight pridruže Horfordu i pri tome se odreknu milijuna, ostaje otvoreno pitanje slaganja ostatka rostera. Opcije poput Dallasa ili Houstona traže još veća odricanja i donose još manje sigurnosti, tako da mislim kako možemo s 100% sigurnosti reći da CP3 ostaje u Clippersima. I to vrlo izgledno za max iznos (prva godina oko 18 milja) koji će im u kombinaciji s Blakeovim novim ugovorom (prva godina počinje teći s ratom od 16 milja) zatvoriti salary cap, ali ne toliko da izgube prava na puni midlevel i bi-annual iznos, što znači da će imati još 7 milja za pojačanja (ne mogu ih kombinirati, ali bi trebalo biti dovoljno za zadržati Barnesa i npr. dovesti Korvera ili Piercea ako bude slobodan).

2. DWIGHT HOWARD, IOR 106

Dwight uvijek može ostati u Lakersima i uzeti max na kvadrat (godine + lova), dakle životariti 5 godina i ubrati preko 110 milja. Ili može iduće 4 sezone posvetiti borbi za naslov i potpisati za Rocketse kao što to želi GM Chandler Parsons. Dapače, obzirom da bi se Houston trebao dodatno oslabiti kako bi napravili mjesta za njegovih 18-19 milja u prvoj godini, Dwight bi napravio sjajan potez kada bi pristao na malo sniženje u LeBron-Wade-Bosh stilu, dakle prvu ratu bližu brojci 15 nego 18, čime bi, osim što bi ostavio još novca na stolu, definitivno zaustavio lavinu negativnih komentara koji će ga neminovno dočekati ako napusti i Lakerse. Međutim, tako bi barem dokazao da mu je stalo do pobjeđivanja više nego do brendiranja.

Sve ostalo nije izgledno, Atlanta je teoretski dobra opcija za ponoviti recept Heata, ali uvijek se javlja pitanje vremenske konstrukcije - koliko će Ferryu trebati da zaokruži roster ako bi mu tri igrača zauzela salary cap? Plus, zar Houston s Hardenom i već formiranom kulturom i jezgrom nije još bolja prilika? I uz to imaju Lina i Asika kao zanimljive i pokretne dijelove koji se mogu pretvoriti u pojačanja. Dallas pak ima previše nejasan plan, koliko god Cuban bio dobar trgovac, ni Paul ni Howard ne žele čekati još godinu da bi se borili za naslov.

NEPROCJENJIVI IGRAČI, IZNAD MOĆI MASTERCARDA

3.ANDREW BYNUM, IOR 97

Do prije godinu dana Bynum je bio max igrač, ali nakon još jedne sezone suludih zapleta i brojnih operacija, nemoguće je utvrditi koja je njegova realna cijena. IOR ga i dalje smatra rasnim all-star igračem, ali IOR nije kugla u kojoj se ogleda budućnost, već sistem temeljen na prošlim zaslugama. A tko može znati kakve ovaj današnji Bynum ima veze s onim od prije dvije sezone?

Ovo je dakle čista kocka. Kada bi barem znali da može ostati u komadu, netko bi mu sigurno ponudio max jer u ligi u kojoj nemaš ni 15 franšiznih igrača, franšizni centar nema cijene. Samo, tko je danas dovoljno lud ponuditi mu oko 16 milja godišnje tijekom iduće 4 sezone, pogotovo obzirom na povijest lige krcatu visokim igračima koji su pod teretom ozljeda jednostavno nestali? Dakle, treba pronaći nekakvu sredinu, stoga bi realno bilo očekivati da netko ponudi 2 garantirane godine po 12 milja. To se čini razumnim, a usput i cijelu priču čini zanimljivijom.

Naime, ako Sixersi neće iskoristiti svoju početnu prednost (prava na petu godinu), onda nema razloga da Bynum izabere momčad koja ne ide nigdje. Pogotovo jer ima puno boljih opcija. Od Blazersa, koji bi taman stali u ovaj cjenovni okvir i koji bi tako kompletirali potencijalno zastrašujuću petorku, do momčadi poput Houstona ili Dallasa koji bi se mogli okrenuti njemu ako će već ostati bez Dwighta. Atlanta uvijek može otpuhati cijenom koga želi ako to želi, a ne treba zaboraviti ni Cleveland koji se već spominjao u kombinacijama prošle godine i koji bi s njim na rosteru već mogao sanjati o opasnom playoff potencijalu.

Ali, u tom i je problem, sve je ovo samo san. Postoji prihvatljivi rizik, postoji rizik koji vas može baciti unazad nekoliko sezona. Sve ovisi o tome za koji se put odlučite. I koliko će Bynum biti u stanju pružiti na parketu. Razum pak govori da je sve duže od dvije sezone i više od 12 milja previše opasno.

4. DAVID WEST, IOR 90

West je igrač koji bi svojom kombinacijom iskustva i talenta preko noći preporodio playoff momčad, ali nalazi se u idealnoj situaciji i jednostavno ne bi trebao ni ugledati tržište. Iako bi realno mogao tražiti 12 milja po sezoni, obzirom na skori 33-i rođendan i status koji uživa u svlačionici Pacersa, realnoj je očekivati njegov ostanak po sličnoj rati kao i do sada. Možda čak i manjoj od 10 milja, ovisno o dužini ugovora. Jednostavno, ovo je idealna situacija i za njega i za klub i trebali bi se naći u sredini nakon što sagledaju širu sliku, ako to već nisu napravili.

5. MANU GINOBILI, IOR 83

Manu je u sličnoj situaciji kao West što se tiče vrijednosti koju donosi svom klubu i koja bi se teško mogla replicirati u nekom drugom scenariju prvenstveno obzirom na godine. Ono po čemu nije sličan Westu je činjenica da vanjski igrači brže stare od visokih, a Manuov pad je očit. Čak i u limitiranoj roli, on je danas teško išta više od treće opcije, što u kombinaciji s godinama znači da teško igdje može dobiti više od 8 milja. Spursi bi mu obzirom na zasluge takav ugovor trebali ponuditi bez puno razmišljanja, a i Manu bi ga isto bez razmišljanja trebao prihvatiti jer nema šanse da igdje napravi toliko kao u Popovom sistemu. Dakle, ovdje je sve stvar dogovora, odnosno granice - hoće li Spursi ići do 10 milja za još godinu ili će Manu biti spreman prihvatiti iznos bliži midlevelu za možda još dvije sezone?

KLASA ISPOD MAXA, 10 DO 15 MILJA

6. ANDRE IGUODALA, IOR 82

Denver je ostao bez GM-a i trenera, stoga je teško očekivati da će pustiti da im odšeta možda i najbolji igrač. Iggy nije ostavio mjesta sumnji, odustao je od zadnje godine ugovora teške 16 milja kako bi potpisao dugoročan ugovor. I iako nije isključeno da netko ode toliko daleko i ponudi mu 60 milja za 4 godine, ostanak u Denveru za malo veći iznos, ali i godinu više, nekako je najrealniji. Da li je 70 milja za 5 godina puno? Ne, to je granica za rasnu drugu bananu i sasvim dovoljno da Iggy zanemari činjenicu da je Denver kao franšiza zapeo u mjestu, što će teško promijeniti i dolazak Shawa na mjesto trenera.

Naime, alternative su uglavnom mlade momčadi poput Pistonsa i Cavsa koje, iako imaju zanimljive jezgre, ne nude instant uspjeh. Dakle, Iguodala je kao veteranski lider potrebniji njima nego oni njemu, a to uvijek diže cijenu (u Cavse bi se vjerojatno uklopio sjajnu kao razigravač za Irvinga, dok bi u Detroitu njegov problematični šut u kombinaciji s Monreom i Drummondom vjerojatno ubrzo postao problem). A ako bi već ganjao lovu, ne treba iz kombinacija isključiti Hawkse koji imaju rupu na bokovima koju bi Iggy fino popunio (jasno, ne čistiš salary cap da bi lovu trošio na drugu ili treću bananu, stoga je teško očekivati da će se Ferry uopće uključiti u licitaciju).

7. NIKOLA PEKOVIĆ, IOR 81

Po IOR-u ispada kako bi Wolvesi bili blesavi da ne matchiraju bilo koju ponudu za Peka do 12 milja, što je praktički max teritorij obzirom na njegov staž (ako sam dobro računao, njegov max je manji od 14 milja koje je Hibbert dobio lani). Momčadi kojima je Peković zanimljiv, poput Blazersa, tako dolaze u situaciju da se znoje uzalud, a na što su Blazersi ionako navikli zadnjih godina (epizode s Millsapom i Hibbertom). Sve ukazuje na to da će ga Minnesota zadržati, dakle nekih 36 milja za tri sezone uz opciju za četvrtu vjerojatno tešku 13 do 15 milja. Istina, Pek je limitirana treća opcija malih all-round vrijednosti, ali s Rubiom i Loveom uokolo dokazano je ubojit. Pojačaju li se Wolvesi šuterima i ostane li Kirilenko, ovo je playoff momčad, tako da se tu nema što razmišljati, jezgra mora ostati na okupu, pogotovo ako Saunders misli zadržati Lovea nakon isteka njegovog mini-max ugovora.

8. JOSH SMITH, IOR 79 IOR

Smith se vjerojatno i dalje nada maxu od oko 18 milja, netko će mu sigurno ponuditi 15, a IOR jasno kaže da je čovjek teško vrijedan više od 12. Ozbiljne momčadi gledati će na njega uglavnom kao na plan B. U Atlantu se ne vraća, Houstonu ne podiže značajno razinu talenta (dobro bi se uklopio u njihov run and gun, ali i dalje bi to bila momčad za prvi krug playoffa), tako da se čini kako je Smith osuđen na ponude momčadi u rebuildingu koje si mogu priuštiti luksuz preplate igrača koji je više ime nego klasa. 48 milja za četiri godine? To bi bio nekakav max u granicama razuma (jasno, za momčad tipa Sunsa koje tek kreće u rebuilding, ne i za momčad poput Rocketsa koja nadograđuje playoff jezgru) koji uzima u obzir njegov staž i kvalitete, sve preko je apsolutno bacanje novca.

9. PAUL MILLSAP, IOR 77

Za razliku od Smitha, Millsap se ne zanosi time da je išta više od šljakera, što znači da će ga biti moguće dobiti za razumniju svotu. Negdje između 10 do 12 milja, na 4 godine, za ovakvog solidnog all-round igrača je više nego prihvatljivo. Prva opcija je i dalje Utah koja bi imala koristi od ovakvog šestog igrača i veterana koji bi pomogao mladima u tranziciji prema većim ulogama. Tu su naravno i momčadi poput Sunsa i Bobcatsa kojima trebaju kvaliteta i iskustvo, a, slično Smithu, Millsap igra i kao plan B za Houston, Dallas i ostale velike igrače koji će ostati bez Paula i Howarda. Čak i Portland u njemu može naći solidnu utjehu ako ne dovedu centra, kao i Denver ili Spursi ako ostanu bez Iguodale ili Splittera. Definitivno igrač oko kojega će se puno toga lomiti ako ga Jazz pusti - netko bi mogao ići čak i do 50+ milja za 4 godine u trenutku "inspiracije" i panike.

9. AL JEFFERSON, IOR 77

Jefferson vrijedi 10 do 12 milja, ali problem se javlja u tome što za razliku od Millsapa nije all-round igrač. Ako ga želite maksimalno koristiti, morate ga staviti u centar vašeg napada, a onda se možete pozdraviti od toga da ste ozbiljna momčad. Zato Big Al igra samo kao sporedan igrač na rosteru izazivača (a to neće biti zbog cijene) ili na rosteru nekakvih Bobcatsa ili Sunsa. Zadržati ga u Salt Lake Cityu nema smisla (što ne znači da nije moguće), Rocketsi, Mavsi i Hawksi imaju dovoljno bistar management da znaju da s njim na rosteru ne idu nigdje, tako da možemo očekivati nekakvih 45 do 50 milja za 4 godine od Bobcatsa koji bi ovim potezom dali nekakav integritet svojoj franšizi. A Big Al bi nastavio biti Big Al i nabijati brojke bez značenja.

KLASA IZNAD MIDLEVELA, 6 DO 10 MILJA

11. ANDREI KIRILENKO, IOR 73

AK-47 trenutno ima garantiranih 10 milja kojih će se odreći samo ako ga iza ugla čeka višegodišnji ugovor (ima vremena do kraja mjeseca da se odluči). 24 milje za tri godine za ovakvog igrača ne bi bile kraj svijeta, iako uvijek postoji taj rizik od ozljeda. Mislim, Minnesota bi mu već nešto slično ponudila da je ostao Kahn, ovako je upitno što će učiniti Saunders. Sve više se čini da će Andrei uzeti već garantiranu lovu i tek sljedeće ljeto razmišljati o novim opcijama.

12. TIAGO SPLITTER, IOR 71 IOR

Spursi će se teško odreći igrača koji je prošao njihovu akademiju, osim u slučaju da neka momčad poput Atlante (sumnjam da bi Ferry to napravio svom klubu, ali čovjek zna koliko je bitan pravi centar, posebice centar s IQ-om) da nemoralnu ponudu. Dakle, sve što se bude vrtilo oko 10 milja San Antonio će matchirati. Opcija je i Portland, oni toliko žarko žele zaštiti Aldridgea od raubanja pod košem da nije isključeno kako će sav prostor usmjeriti na Splittera svjesni da im je Peković ionako neuhvatljiv (na njihovom mjestu ja bi se posvetio isključivo Sunsima kojima bi za Gortata ponudio Leonarda i ovogodišnji pick). Odreknu li se Spursi svog Brazilca, uvijek se imaju vremena okrenuti nekim od već spomenutih igrača, iako bi ih Millsap ili Smith stajali puno više.

13. BRANDAN WRIGHT, IOR 68 IOR

Wright je drugu godinu za redom odradio sjajan posao za Dallas kao treći visoki. Tip ima dvije vještine u svakom smjeru, zabija otpatke fantastičnim postotcima i izuzetan je pick & roll igrač u napadu, a u obrani odlično blokira iz pozadine i sjajno se kreće u obrambenim preuzimanjima. Iako nema masu za peticu, protiv drugih postava u stanju je i to odraditi solidno, dakle nekog značajnijeg razloga da mu netko ne da spomenuti iznos nema. Naravno, kroz njega nikada nećete moći vrtiti napad i njegova kreativnost, a često i IQ, ozbiljno ga limitiraju, ali visoke atlete imaju ovakvu cijenu. Ako uzmemo u obzir da je na tržištu danas realno Splitteru dati 10 milja, onda Wright definitivno ne bi trebao biti upitan za 6, ali tu se javlja problem pedigrea. Iako lutrijski talent, Wright je godinama bio usporen ozljedama, tako da ove dvije zadnje solidne sezone prolaze uglavnom ispod radara. Što znači da postoji ozbiljna šansa da ga se netko dočepa debelo ispod cijene.

13. KEVIN MARTIN, IOR 68

Dani Martina kao ozbiljne opcije su izgleda prošli, ali čovjek još uvijek može zabijati, a to još uvijek vrijedi malo više od midlevela. Obzirom na godine, a i činjenicu da je rijetko bio dio ozbiljnog rostera, ostanak u Oklahomi za mali popust čini se realan, kao šesti igrač sjajno je funkcionirao i to bi trebala biti rola koja mu savršeno odgovara i ubuduće.

15. JR SMITH, IOR 65

Slično kao i Martin, Smith nije ozbiljna top opcija, ali može zabijati tako dobro da će vas natjerati da pomislite kako jeste. Dokazano idealan kao igrač s klupe, odlično bi došao bilo kojem izazivaču u potrazi za pojačanjem na perimetru. Tri garantirane godine za 20 milja više se ne čine pretjeranim iznosom, čovjek je dovoljno sazrio da znaš kako će tijekom tog perioda dati sve od sebe uz minimum problema. Ipak, obzirom da je Smith tip kojemu gode svjetla reflektora, Knicksi su i dalje realna mogućnost zbog Bird prava, a i odlazak Kidda smanjio im je iznos poreza, tako je 20 milja, ali za 4 godine u njihovom slučaju, realno. Doduše, Knicksi nemaju potpuna Bird prava jer je JR na rosteru dvije nepune godine, ali neće im ni biti potrebna jer teško da će se itko upustiti u rat za njegove usluge do te mjere da ih izbaci iz trke (a za to bi trebalo ponuditi više od 8 milja).

16. MONTA ELLIS, IOR 60

Bucksi su mu navodno ponudili lovu dostojnu solidne druge opcije (36 milja za 3 godine), koju je Ellis odbio jer mu je očito puna kapa Wicsonsina i usput se odrekao garantirane zadnje godine teške 11 milja. Sad, kada bi znali da neće dobiti nešto slično, rekli bi da se radi o lošem poslovnom potezu, ali ovo je NBA, liga u kojoj iz nekog razloga ljudi i dalje Ellisa smatraju kreatorom oko kojega se da izgraditi napad umjesto kreatorom za promjenu ritma. Čovjek pleše na granici između treće opcije i igrača zadatka, što je popriličan znak da ne vrijedi 10+ milja po sezoni, ali tko može reći da toliko neće dobiti? Slash & kick combo igrači doslovno rastu na grani, ali dok god se njegova lakoća zabijanja (i promašivanja) smatraju nečim posebnim, ponuda većih od midlevela će biti. Realan ugovor bi bio negdje oko 18 do 20 milja za tri godine, sve preko toga je pretjerivanje.

16. TONY ALLEN, IOR 60

Tony je uhvatio poprilične godine, zato je očito da mu novi ugovor neće biti dugoročan, ali i dalje vrijedi malo više od midlevela, iako će teško dobiti više od istoga. Ovakav profil igrača čiji doprinos je vidljiv isključivo u obrani prije svega je od koristi ozbiljnim momčadima, stoga je ostanak u Memphisu i dalje prva opcija, kao i prelazak u izazivača koji ima pravo na puni midlevel.

16. KYLE KORVER, IOR 60 IOR

Iako je i on već u poznim godinama, obzirom na catch & shoot prirodu njegove igre, Korver bi barem još 3 sezone trebao terorizirati ligu šutem iz vana. Dakle, bilo koja ozbiljna momčad koja drži do sebe nema se što razmišljati, puni midlevel i ugovori od 15 milja za tri godine su minimum, a uz malo rizika isplati se ponuditi i nešto više (18 milja, 3 godine, to je nešto što bi npr. Pacersi morali dati bez puno razmišljanja, pogotovo ako se u međuvremenu riješe Grangera).

19. JJ REDDICK, IOR 57

Još jedan snajper za čije usluge bi liga trebala stajati u redu. Kako je u najboljim godinama, Reddick može opravdati i ugovor od 30 milja za 4 godine jer bi u adekvatnom sistemu bez problema mogao biti i starter, ne samo tricaš s klupe. Jasno, dosta toga ovisi i o njegovim imperativima - ako prije svega želi igrati za izazivača, onda su 24 milje za 4 godine optimum, kao i eventualni midlevel ugovor za neku momčad koja nema prostora na salary capu, ali zato ima temelje za lov na naslov.

PUNI MIDLEVEL IGRAČI, 5+ MILJA

20. MIKE DUNLEAVY, IOR 54

Iako produkcijski nije upitno da Mike zaslužuje barem dvije godine na punom midlevelu, godine i sklonost ozljedama možda ga primoraju da razmisli i o popustima kako bi za sebe pronašao idealnu situaciju. Osobno, ovaj trojac bijelih šutera (Kyle, JJ, Mike) smatram vrhuncem tržnice - zamislite da Pacersi potpišu dvojicu od navedenih, koliko bi im porasle šanse iduće godine protiv Heata? Uglavnom, veteranski minimum ne dolazi u obzir, tako da Heat ispada iz kombinacija, ali pola midlevela kako bi opet zaigrao u Indiani ili Warriorsima itekako su primamljive opcije.

20. JEFF TEAGUE, IOR 54

U četiri godine Teague nije dokazao da je vrijedan ugovora ozbiljne opcije, ali, u ligi u kojoj je Jrue Holiday all-star i u kojoj Ellis dobiva ponude od 12 milja godišnje, nije nemoguće zamisliti da mu netko ponudi 8 milja u prosjeku za 4 sezone. Sve ovisi o tome koliko ga Hawksi žele zadržati i kakva će biti potražnja. Realno, midlevel možda stvarno zvuči malo za igrača koji je u 24-oj godini pokazao napredak, ali problem je što bi to vrlo lako mogao biti i njegov vrhunac. Playmakeri, pogotovo ovi prosječni, sazrijevaju vrlo rano, a vezati se velikim ugovorom uz poziciju koju je najlakše popuniti nema previše smisla. Hawksi si mogu priuštiti ponuditi 30 do 35 milja za 5 godina, ali sve preko toga bilo bi previše.

20. TYREKE EVANS, IOR 54 IOR

Teško je reći kakav će status prema njemu zauzeti nova uprava, ali da je po staroj, Evans bi vjerojatno odšetao i time ojačao neku lukavu momčad za kikiriki. Ovako, realno je očekivati da će novi GM matchirati svaku ponudu koja bude u rangu midlevela, dakle nekih 20 milja za 4 sezone, osim ako ne osjete da je ipak najbolje okrenuti novu stranicu. U tom slučaju bi momčad poput Spursa mogla za male pare pronaći svog novog slash & kick gurua s klupe.

20. JARRETT JACK, IOR 54 IOR

Jack je ponajbolji back-up play u ligi i instant strijelac prve klase, uz to i dokazani veteran i lider, dakle kao takvoga ga treba adekvatno i platiti te je midlevel razina realna cijena. Problem s Warriorsima je što su debelo iznad capa i eventualno produženje s Jackom oduzelo bi im većinu drugih opcija (ostali bi bez punog bonus midlevela za dovesti igrača sa strane gotovo sigurno), a pitanje je koliko ima smisla vezati se ipak uz sporednog igrača (po svemu što se moglo čuti od GM-a Myersa, samo je jezgra bitna). Ako više nema straha od Curryevih gležnjeva, vjerojatno ćemo gledati kako Jack odlazi za 15 milja na tri godine u neku novu sredinu.

24. BRANDON JENNINGS, IOR 53

Za njega možemo reći isto što i za Teaguea - ničim nije pokazao da vrijedi više od midlevela; možemo razumijeti ako mu netko da 7-8 milja godišnje; na kraju balade netko će mu dati 10+ po godini. Jennings je dobar napadač, možda malo problematičnog izbora šuta, ali solidan pick & roll play koji bi u pravom sistemu i u pravim rukama (ako ikada sazrije kao osoba, jasno) mogao odraditi dobar posao. Ali, zaboravite na all-star produkciju i ulogu nositelja. Dakle, svaki pravi GM samo bi si trebao postaviti sljedeće pitanje - da li bi radije iduće dvije godine imao Jenningsa za 20 milja ili Beverleya za desetinu tog iznosa? Jer, razlike među njima su puno, puno manje od nesrazmjera u plaćama.

24. CHRIS ANDERSEN, IOR 53

Obzirom na godine i limitirane minute, puni midlevel više nije opcija, iako će Birdman barem po IOR-u uvijek opravdati takav iznos. Bitno je istaknuti da vrijedi puno više od minimalca, a to znači da će Heat, ako ga misli zadržati, morati potrošiti svoj porezni midlevel (težak 3 milje umjesto 5 koliko iznosi onaj od momčadi koje ne plaćaju porez) na njega. Osim ako se Birdmanu nije toliko svidjelo na Floridi da je spreman potpisati za veteranski minimum, što nije isključeno. To su prednosti kada imate LeBrona Jamesa na rosteru.

26. NATE ROBINSON, IOR 52

Izgleda da Robinson postaje sve bolji što ide stariji, što je totalno netipično obzirom na rolu combo strijelca. Puni midlevel vjerojatno ne dolazi u obzir zbog kombinacije godina i ne baš sjajne forme u ranijim sezonama, ali nije nemoguće zamisliti da mu netko da 10 milja za tri sezone kako bi glumio revolveraša na 20 minuta. Jedino što je sigurno da će njegov agent u svakom razgovoru izvući snimku završnice protiv Netsa u G4.

26. MATT BARNES, IOR 52

Barnes nikako da zaradi višegodišnji ugovor zbog svoje jezičine, ali Clippersi bi bili ludi da ga puste da odšeta bez da ga pokušaju zadržati kombinacijom godina i dvogodišnje iznimke (2 milje puta dvije godine). 4 milja za dvije godine malo su za ovakvog podizača energije, ali Barnes bi se možda i zadovoljio kombinacijom ozbiljnog playoff rostera i sigurnosti (naravno, druga godina bi trebala imati timsku opciju jer nikada ne znaš koliko će Barnes moći izdržati da ne nokautira nekoga na treningu).

28. JOSE CALDERON, IOR 51

Kao što smo već rekli, plaćati back-up playa u razini midlevela je suludo, tako da sve ovisi o Calderonu. Ako želi igrati u ozbiljnoj momčadi, onda 3 milje za jednu sezonu kao back-up u Spursima ne zvuče loše. Ako mu se to pak čini preranim stupanjem u drugi plan, uvijek se može vratiti u Španjolsku gdje će za sličan novac imati puno bolji status. Nije nemoguće zamisliti da ga Detroit zadrži kao mentora za pristojan ugovor od tipa 15 milja za tri sezone, ali možda bi najbolje bilo čekati da vidi što će se dogoditi u Dallasu ili Salt Lake Cityu. Tim momčadima prijeti ozbiljna rupa na jedinici, a imaju dovoljno love da je zakrpaju masnim ugovorom od jedne do dvije godine. 8 milja Calderona na godinu čine se boljim izborom od 40 milja Teagueu na 4 godine, ako već krpaš roster.

29. CARL LANDRY, IOR 50

Iako je Warriorsima izuzetno bitan kao treći visoki, momčad koja ponudi 15 milja za 3 sezone vjerojatno će ga odvesti iz zaljeva. Gotovo je sigurno kako će iskoristiti opciju kojom će se odreći zadnje godine teške 4 milje, dakle pred Myersom je ozbiljan izazov. Teško je naći igrača sposobnog pružiti Landryevu razinu talenta za ovaj novac, puno teže nego pronaći zamjenu za Jacka. A pustiti obojicu da odšetaju bilo bi kontraproduktivno.

KLASA POLA DO PUNOG MIDLEVELA, 3 DO 5 MILJA

30. CHAUNCEY BILLUPS, IOR 48

Chauncey može birati veteranski minimum gdje god poželi (već je spominjao Miami), možda i nešto veći iznos ako bi nekome njegovo iskustvo bilo od posebnog značaja, iako je teško zamisliti da će napustiti Clipperse ako uopće želi igrati još jednu sezonu. Ozljede i godine su učinile svoje, on možda može pružiti dobre partije kada igra, problem je samo što se više ne možeš osloniti na to da će igrati.

30. MARTELL WEBSTER, IOR 48

Webster je konačno uspio spojiti sezonu bez ozljeda u kojoj je dokazao da je sposoban biti solidan 3&D igrač, sada je samo pitanje koliko u Washingtonu vjeruju da je to u stanju ponoviti. Dodatan je problem što već imaju dovoljno bočnih igrača, tako da je teško očekivati da će Webster dobiti 5 milja godišnje usprkos lutrijskom pedigreu. 3 milje za jednu godinu, uz dodatnu momčadsku opciju za sličan iznos? Čovjek je ubacivao više od dvije trice po utakmici uz 42% šuta, tu se nema što misliti.

32. GERALD HENDERSON, IOR 47

Iako je još uvijek upitan kao šuter, Henderson je pokazao dovoljno kvaliteta da se Bobcatsi ne bi trebali previše misliti oko toga da mu daju ugovor na 5 milja godišnje, pogotovo u njihovoj situaciji u kojoj je svaki prosječni NBA talent zlata vrijedan. Teško je očekivati da će netko sa strane stati ovakvom razvoju situacije na put, baš zato što se u 4 sezone Henderson nije potvrdio kao definitivni 3&D potencijal.

33. DEVIN HARRIS, IOR 46

Njegovi dani kao startera su prošlost, osim u nekoj epizodi plaćenika spomenutoj ranije kod Calderona. Ali, npr. zašto ne bi pristao na 6 milja za dvije godine od Pacersa ili nekakve momčadi sličnog profila?

35. ANDRAY BLATCHE, IOR 46

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Zato bi u pravila salary capa trebalo uvesti pravilo da je igračima poput Blatchea zabranjeno dati više od 3 milje godišnje i išta duže od jedne garantirane sezone. Ipak, Netsi će vjerojatno riskirati, nemaju prostora da nadoknade gubitak ovakvog igrača, stoga je nekih 10 do 12 milja za tri sezone realno očekivati. Makar to značilo da će Blatche nestati u akciji sve do sezone 15/16.

36. DARREN COLLISON, IOR 45 IOR

Danas definitivno znamo da je Collison back-up play, a o takvima smo već sve rekli. Nije puno gori od Brandona Jenningsa - daj mu neograničene minute i neograničen broj lopti i dobit ćeš sličan učinak. Poanta je da to ovaj put dobiješ za 3 do 4 milje godišnje, na kratkoročnom ugovoru, uz 20 minuta po večeri.

37. OJ MAYO, IOR 45

Jadni OJ, prvi dio sezone pokazao je kako bi mogao biti čak i startna dvojka u ligi u kojoj šuteri kronično nedostaju, ali drugi dio koštao ga je gomile dolara jer je donio poznatog Mayoa, idealnog za ulogu strijelca s klupe. Ipak, sjaj onih šuterskih epizoda ne blijedi tako lako, netko bi možda mogao biti dovoljno zagrijan da ponudi više od midlevela, što bi bila totalna katastrofa. 20 milja za 4 godine, to je ok, a, ako si već spreman dati 30 na 4 sezone za streaky šutera iz vana, onda je JR Smith neopisivo bolja opcija.

38. ELTON BRAND, IOR 44

Elton još uvijek može odraditi solidan posao kao treći visoki, pogotovo u obrani. Sada je samo pitanje hoće li birati destinaciju kako bi veteran trebao, po playoff potencijalu, ili će opet u lov na dolare? Meni osobno se povratak u Clipperse čini idealnim i to za minimalac, kako bi klubu barem djelomično vratio za zajeb od prije nekoliko godina kada ih je ostavio radi Sixersa.

39. JJ HICKSON, IOR 43

Njegov agent će mahati brojkama i tražiti puni midlevel, ali će zaboraviti spomenuti da mu klijent igra samo na jednoj strani parketa, da može igrati isključivo četvorku što ga isključuje kao idealnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi i da je sve te brojke napumpao u lutrijskoj momčadi koja je uglavnom igrala bolje s postavama kojih on nije bio dio. Uglavnom, nijedan izazivač neće mu dati ozbiljnu lovu da bi ga kasnije koristio 15 minuta, ali momčadi poput Sunsa ili Bobcatsa u potrazi za talentom mogle bi ići toliko daleko da ponude cijeli midlevel. U to da će mu netko možda ponuditi više od 5 milja godišnje na račun sirove box-score statistike jednostavno ne želim vjerovati u godini 2013-oj.

40. DORRELL WRIGHT, IOR 41

Već četvrtu sezonu za redom Wright se potvrdio kao solidan šuter za tri, a, po novome, pokazao je i sposobnost da igra stretch četvorku u niskim postavama. Dakle, u pravim rukama mogao bi postati solidan igrač zadatka čak i na playoff rosteru, a to je vrijedno većeg dijela midlevela.

VRIJEDNI SPOMENA I EVENTUALNO POLA MIDLEVELA, DO 3 MILJE

HANSBROUGH, BUDINGER, CARROLL, BAYLESS

Hansbrough je solidna back-up četvorka, ali držati ga na razini dosadašnjeg rookie ugovora možda je previše obzirom na ograničene situacije u kojima ga možeš koristiti. Budinger bi mogao biti krađa ako ga netko uhvati za 9 milja na 3 sezone, u teoriji se radi o midlevel igraču koji bi u pravom sistemu mogao odraditi poštenu 3&D rolu. Carroll je Jazzerima donio sjajnu energetsku rolu u protekloj sezoni, pokazao se kao solidan obrambeni igrač i to bi se trebalo nagraditi s garantiranim ugovorom malo većim od minimalca na kojem je bio do sada - takvi igrači koji su spremni poginuti za klub vrijede u svakoj svlačionici, pa makar bili napadački nebitni. Bayless se još nije odlučio ostaje li ili odlazi, ali njegov ugovor je realan, čak i ako odustane od 3 milje koje ima u Memphisu, više od toga ne bi trebao dobiti.

BACK-UP POTENCIJAL ZA MALO VIŠE OD MINIMUMA, DO 2 MILJE

PRIGIONI, JAMISON, AMINU, YOUNG, DALEMBERT, LIVINGSTON, PACHULIA, BREWER, ELLINGTON, ODOM, UDRIH, BELINELI, WILLIAMS

Back-up centri i back-up playevi koji mogu odraditi posao za max 2 milje su uvijek dobrodošli (iako Zaza i Dalembert mogu dobiti i nešto veći iznos zbog manjka ponude na pozicijama koje igraju), a Young i Aminu su dovoljno mladi da netko u njima vidi i nešto više od instant koševa (koji u Youngovom slučaju dolaze s problematičnim karakterom, što znači da su velike šanse da i ne dobije ugovor) ili solidnih fizikalija korisnih u obrani.

Corey Brewer je toliko streaky u napadu da ga je teško zamisliti kao korisnog igrača u ijednom drugom sistemu osim Karlovog run and guna. Ellington je pokazao trenutke šuterske lucidnosti, ali ne i dovoljno konstante da bi zaslužio povjerenje na duže od godinu dana. Odom je malo oživio u Los Angelesu, ali i dalje nema nikakve uloge u napadu, dakle sveo se na četvrtog ili petog visokog. Udrih može odraditi solidnu combo ulogu, kao i Belineli, a Mo Williams bi se pod hitno trebao vratiti u ulogu strijelca s klupe jer ova startna epizoda u Jazzu je bila čisti horror.

IGRAČI ZA MINIMUM

NEAL, KAMAN, MORROW, MAYNOR

Istina, imaju imena, ali sličnu produkciju nađeš u Europi, NBDL-u ili na tržnici i ne moraš se brinuti oko cijene. Uostalom, pitajte samo Moreya kako se to radi. Naveo sam ih čisto kao primjer principa na kojemu NBA funkcionira i po kojemu se često plaća ime na dresu, a ne učinak. Evo, zašto bi netko dao Kamanu 3 milje godišnje kada može angažirati Aldricha za jednu milju i dobiti istih 10 minuta po večeri? Što su to Neal ili Morrow osim specijalista za tricu? Koliko igrača u rangu Maynora ima na ovom svijetu?

Jedino bih još istaknuo Jermainea O'Neala - ako će Sunsi dopustiti da sa sobom povede jednog doktora, taj bi trebao put Miamia.

17Sep/125

RANKING THE PLAYERS, PART THREE (35-74)

Posted by Gee_Spot

TREĆE OPCIJE

35. TONY PARKER (Spurs), 79 bodova

Iako je i sam imao limitiranu minutažu, pored ozlijeđenog Ginobilia i dodatno čuvanog Duncana Tony je povećao volumen brojki, ali ne i učinkovitost. Što je i logično, obzirom na godine - Tony je to što je, izuzetan realizator iz driblinga, a povećana uloga u napadu ne može ga izdignuti iznad postavljenih standarda obzirom da ostali aspekti igre (obrana, kreacija za druge, šut) ostaju na za njega već davno definiranim prosjecima.

36. PAUL MILLSAP (Jazz), 79 bodova

Slično kao i kod Jeffersona, nad Millsapom je mali upitnik zbog konkurencije na poziciji u momčadi (nadam se da će Corbin odustati od guranja Paula na trojku kako bi otvorio više minuta Favorsu) te zbog obrane, ali godine (26) i razina talenta (sjajan asistent i kreativan strijelac) jasno kažu kako će Millsap nastaviti igrati košarku života.

37. TYSON CHANDLER (Knicks), 79 bodova

Kada je zdrav, Chandler donosi kvalitetnu obranu i skok, uz izuzetnu napadačku realizaciju (uglavnom sve zakuca). Iako je popravio slobodna, što mu je pomoglo da konačno dođe do veće minutaže, i dalje je bezopasan na dva metra izvan reketa, ali usprkos limitima (nema dribling, a ni zrnce kreacije u igri), u onome što radi dobro, Tyson je toliko iznad prosjeka da se iz skupine igrača zadatka (u koju pripada po skupu vještina koje posjeduje) bez problema zacementirao kao rasna treća opcija.

38. RUDY GAY (Grizzlies), 78 bodova

Gay je lani imao jednu od gorih sezona karijere, tako da mu sistem predviđa oporavak i korak naprijed. Najbolje godine su pred njima, a lanjski pad možemo pripisati ozljedi i propuštenim utakmicama od godinu ranije, kao i prilagodbi na novi stil igre Memphisa u kojem se od vanjskih i bočnih igrača uglavnom traži stalno kretanje. Nema razloga sumnjati da će u idućoj sezoni sve skupa izgledati puno bolje, a time će se i Gayev učinak vratiti u znatno bolju poziciju (da je ranking u obzir uzimao samo lanjsku sezonu, Rudy bi se našao 20-ak mjesta niže).

39. TY LAWSON (Nuggets), 78 bodova

Tri sezone konstantnog rasta i lanjska eksplozija nakon preuzimanja kontrole nad napadom Denvera vjerojatno znače da je Lawson došao do svog plafona (niski brzanci koji više gledaju svoj šut nego suigrače sazrijevaju brže od ostalih tipova playmakera). Međutim, to što će se rast ubuduće zaustaviti, ne znači da će doći do pada - kao izuzetno kvalitetan šuter i iznenađujuće koristan obrambeni igrač, Lawson ostaje temelj Karlovih planova.

40. JOAKIM NOAH (Bulls), 77 bodova

U sjeni Roseovih problema i razočaranja Boozerom, Noah je odigrao najbolju all-round sezonu karijere, dakle najbolju sezonu uopće. Konačno je ostvario pozitivne obrambene učinke (za razliku od mita po kojem je Noah sjajan obrambeni igrač, a koji se bazira na njegovoj aktivnosti i srčanosti, brojke do prošle sezone jasno govore kako je Noah bio negativan obrambeni igrač i u 1 na 1 situacijama i u zonskim rotiranjima), dobio je više prilike koristiti odličan osjećaj za asist, a postao je i prijetnja na otvorenom šutu s vrha lakta. Dodaj na to standardno sjajan skakački učinak i jasno je kako Noah u 26-oj godini konačno počinje igrati košarku kao pravi centar. Još da počne raditi na sebi preko ljeta i da se koncentrira isključivo na igru...

41. STEPHEN CURRY (Warriors), 75 bodova

Vječno načeti Curry lani praktički nije ni ostavio traga (igrao jedva trećinu sezone), ali obzirom na ono prikazano u prve dvije (tijekom kojih također nikada nije bio 100% spreman) sistem ne ostavlja sumnje kako se radi o rasnom igraču. Šut i kreacija na takvoj su razini da bi bez problema bio u kategoriji iznad, samo da su mu obrambene brojke bolje. Uspije li ikada pronaći idealan balans između zdravlja i uloge u momčadi, nema sumnje kako će biti all-star igrač - tek su mu 23.

42. MARCIN GORTAT (Suns), 75 bodova

Gortatov sjajan realizatorski učinak će bez Nasha definitivno pasti, ali ne očekujte Titanic - čak i u Orlandu, dok je bio zamjena Dwightu, Gortat je ostvarivao dojmljive učinke kao strijelac i skakač, pa nema razloga sumnjati da se nešto slično neće nastaviti uz Dragića. Njegov problem je limitiranost, ako ne zabija u reketu ili ne kupi skokove, nema kako pomoći momčadi. Pregled igre i osjećaj za asist su mu nepostojeći, obrambeno je tipični Euro visoki (prelako ga je uhvatiti izvan pozicije), a nema ni šut da si malo otvori reket.

43. LUOL DENG (Bulls), 75 bodova

Sistem Dengu predviđa puno bolju sezonu od lanjske čisto zbog povratka na standard - lani je, ponajviše zbog ozljede, Deng imao najgore izdanje u zadnje četiri sezone. Čovjek je fantastična 3&D opcija (šut i obrana su najbolji aspekti njegove igre), a bez Rosea će još jednom imati prilike pokazati se i kao kompletni all-round talent (solidan kreator). Dakle, bude li zdrav, nema razloga da još jednom ne zakuca na vrata all-star susreta, neovisno o tome kakve rezultate Bullsi ostvarivali.

44. DANILO GALLINARI (Nuggets), 74 boda

Iako je propustio dosta utakmica zbog ozljeda, Gallinari je lani imao istu sezonu kao i godinu ranije. Solidan all-round sa samo jednom manom - ne skače. Ali, s puno potencijala možda čak i za kvantni skok. Naime, njegova kreacija u kombinaciji sa šutem vrlo lako bi mogla postati ubojita ostane li konačno zdrav i uspije li još više poboljšati onaj Pierceovski skok-šut unazad. Na kraju krajeva, tek su mu 23.

45. LOUIS WILLIAMS (Hawks), 73 boda

Koliko je dobre brojke u svojoj limitiranoj combo roli ostvarivao Williams, najbolje vam govori činjenica da je upao u top 50 usprkos tome što je imao ogromnu količinu negativnih bodova zbog minutaže i konteksta. Iako nije sjajan ni kao šuter ni kao asistent, njegova kreacija je debelo iznad prosjeka, a i obrambeno je u stanju odigrati ključne minute na obje vanjske pozicije. Naravno, u Sixersima je imao definiranu rolu koja ga je dovela do toga da ga sistem smatra najboljim šestim igračem lige, a pitanje je kako će ga koristiti u Atlanti. Sistem nema kristalnu kuglu, stoga je u projekciju nove sezone uključio iste minute u istoj ulozi, ali gužva na vanjskim pozicijama Hawksa je takva da je teško išta prognozirati prije nego počne sezona.

46. ANDREI KIRILENKO (Wolves), 73 boda

Kirilenko ima godinu pauze jer nisam imao pojma kako preračunati njegove Euroligaške brojke, ali usprkos tome situacija je poprilično jasna. Kao swingman ne baš sjajnog šuta koji je prošao 30-u, AK-47 gotovo sigurno više neće biti all-round monstrum kakav je bio u mladim danima u Jazzu (već 2010. bila mu je najslabija sezona u NBA), a i teško će ostati na parketu cijelu sezonu. Ipak, obzirom na pozitivno okruženje u Minnesoti, njegova kombinacija obrane, osjećaja za asist i stalnog kretanja u napadu, definitivno bi trebala ostati na razini zadnjih izdanja u dresu Jazza, a to znači da će Andrei opet biti pouzdana treća opcija momčadi koja se bori za playoff.

47. KEVIN MARTIN (Rockets), 73 boda

Ozljede i kilometraža zasigurno će kroz koju godinu Martina pretvoriti u igrača na izlazu iz NBA lige, ali za računati na tako nešto već iduće sezone još je prerano. Barem tako smatra sistem koji ga nakon lanjske loše sezone smatra jednim od kandidata za oporavak. Kao vanserijski šuter i pouzdan kreator, Martin ima vrijednost i dovoljno talenta da opet bude granični all-star, pitanje je samo može li se realizirati u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalaze Rocketsi.

48. SERGE IBAKA (Thunder), 72 boda

Ibaka u novu sezonu ulazi s novim ugovorom kao sjajan obrambeni igrač, pouzdan skakač i sve bolji strijelac. Kontekst (četvrta opcija), manjak kreacije i šuta te mladost (22 godine) kažu da je kvantni skok isključen, ali dodatni napredak u onome u čemu je već izuzetan (pogotovo obrani) realno je očekivati.

49. GERALD WALLACE (Nets), 72 boda

Wallace je u jednoj čudnoj sezoni doživio mali pad, ali ništa toliko ozbiljno da bi se trebali brinuti, ma kako njegove godine i stil igre zvali na oprez. Od njega treba očekivati još jednu tipičnu Wallaceovsku sezonu, a sistem to temelji ponajviše na odličnim all-round brojkama (koje su iznad svakog konteksta) - Gerald nema ni jednu negativnu stranu, čak je i šuterski postao prosjek, a obrambeno je top klasa na bokovima.

50. GREG MONROE (Pistons), 72 boda

Već u svojoj drugoj sezoni u ligi Monroe se nametnuo kao jedan od mladih igrača na kojima treba držati oko - ne samo da je nabijao sjajne brojke što se tiče poena i skokova, već se potvrdio kao odličan asistent i sve bolji šuter s poludistance. Problem je obrana, točnije onaj već klasični nedostatak brzine za igrati izvan reketa, ali to je minimalan razlog za brigu obzirom na samo 22 godine i učinak koji govori kako su se Pistonsi dočepali nešto sirovije verzije Ala Jeffersona.

51. RAY ALLEN (Heat), 72 boda

Dobri stari Ray pokazuje minimalne znakove usporavanja, do ozljede je igrao na razini na kojoj je od prvog dana u Bostonu. Obzirom da će preseljenjem u Miami imati još manje odgovornosti i da će se u miru moći posvetiti 3&D aspektima igre, za očekivati je kako će se mirovina odgoditi do daljnjega. A to znači da je Miami upravo dodao na svoj roster četvrtog rasnog igrača koji će dobiti sve one minute koje su prošle sezone pale u ruke puno lošijim opcijama.

52. NENE HILARIO (Wizards), 71 bod

Ogroman ugovor i sklonost ozljedama nisu bile faktori po kojima se računao konačni poredak, jer da jesu, Nene bi zasigurno bio puno niže. Izuzetno svestran visoki igrač (šut mu je jedina negativna kategorija u bodovanju vještina, sposoban realizator te pouzdan skakač, obrambeni igrač i asistent), ali igrač koji je prošao zenit karijere što su u Denveru mudro prepoznali (njegova putanja ne poklapa se s onom Galinaria i Lawsona). Ako već od njega ne možemo očekivati da odigra iznad prosjeka na koji nas je navikao, možete se kladiti kako će njegovo prisustvo barem pomoći Wallu da konačno napravi korak naprijed.

53. DAVID WEST (Pacers), 70 bodova

David West je drugi visoki igrač u ovom rangiranju koji je u svim kategorijama solidan. Baš kao i Marc Gasol, West je all-round prosjek od glave do pete, uz jedan minus u odnosu na Marca - prošao je 30-u.

54. PAUL GEORGE (Pacers), 69 bodova

Već u drugoj sezoni dokazao je kako sigurnim koracima grabi prema vrhu, stoga je dogodine logično očekivati još jedan korak naprijed, ako ne i skok (i to kvantni). Učinak koji možemo vezati uz fizikalije mu je fantastičan, ali ništa lošije nisu ni vještine. Već sada George je fenomenalna 3&D opcija, a čak i u toj limitiranoj ulozi uspio je pokazati atribute igrača koji zna stvoriti višak te kreirati za sebe i druge.

55. KYRIE IRVING (Cavs), 69 bodova

Nakon sjajne rookie sezone nije bilo druge nego Irvinga usporediti s najkvalitetnijim lutrijskim pickovima ikada. Već sam rekao kako je nezahvalno rangirati igrače sa samo jednom godinom iza sebe zbog manjka podataka, ali ako je povijest ikakav pokazatelj, Irvingove brojke govore kako će mali, zbog svoje vanserijski kvalitetne kombinacije vanjskog šuta i kreativnosti, za dvije sezone biti rasna prva opcija u rangu Derricka Rosea, samo još učinkovitija.

56. NICOLAS BATUM (Blazers), 69 bodova

Već četiri sezone Batum polako stasava, međutim kako tijekom tih 4 sezone nije bilo značajnih iskoraka u kvaliteti već samo u minutaži, sistem ne vjeruje da će doći do eksplozije. Ipak, i ovakav kakav je, Batum je prekvalitetan da bi se i dalje zadržao u 3&D ulozi koju je igrao kod McMillana, a njegova kombinacija izuzetne obrane i kvalitetnog šuta čine ga idealnom trećom opcijom u stilu Luola Denga.

57. CARLOS BOOZER (Bulls), 68 bodova

Ako isključimo novac i sklonost pružanju najgorih partija kada je najvažnije (ovo prvo nisam smatrao bitnim za ovakav tip izbora, ovo drugo na žalost još nismo u stanju objektivno izmjeriti iako se radi o ništa manje bitnom aspektu igre od npr. šuta), Boozer je imao solidnu sezonu za čovjeka svojih godina, pružajući izvrsne skakačke i šuterske partije. Da se odlično uklopio u napad Bullsa pokazuju i njegove asistentske brojke koje su najbolje u karijeri, a da Bullsima ipak nikada neće pružiti ono što im treba, dokazuju njegovi obrambeni učinci koji su blago rečeno mizerni.

58. ROY HIBBERT (Pacers), 66 bodova

Hibbert je konačno odigrao konstantnu i kvalitetnu sezonu, ali skromna minutaža koštala ga je boljeg plasmana (npr. da je imao 36 minuta po utakmici završio bi ispred Grega Monroea na ovoj listi). Međutim, daljnji napredak je očekivan, iako spor (Roy nema fizikalije za izvesti kvantni skok) - sistem ga i dalje ne vidi kao igrača vrijednog maksimalnog ugovora kojega je upravo potpisao, ali to ne znači da se jednoga dana neće razviti u odličnog centra. Na njegovoj strani su još uvijek godine (25) i prije svega all-round razina talenta - doda li šut solidnoj realizaciji u reketu, kvalitetnoj obrani i izuzetnom osjećaju za asist, napredak će biti još izraženiji.

59. KYLE LOWRY (Raptors), 66 bodova

Novi playmaker Raptorsa trebao bi po svim pokazateljima nastaviti pružati partije života koje je prezentirao u Houstonu dok ga nije uhvatila misteriozna bolest koju neki nazivaju mekhejlitis.

60. AMARE STOUDEMIRE (Knicks), 66 bodova

Kako su neki nisko pali. Da se razumijemo, Amare je tu gdje jeste samo zato što sistem vjeruje kako se onakva sezona poput lanjske ne može ponoviti, odnosno kako će nakon privremenog skretanja Stoudemire opet pronaći put do glavne rute. Samo, obzirom na ozljede koje ga već po defaultu napadaju, a pogotovo obzirom na lanjske partije koje su bile ispod razine NBA startera (Amare je bio potpuno beskoristan igrač u svakom segmentu košarke), pitanje je da li je u njemu išta ostalo. Dakle, ovo je optimistična verzija u kojoj Amare pronalazi načina pomoći momčadi barem kao treća opcija u napadu.

61. ANDERSON VAREJAO (Cavs), 65 bodova

Dok ga ozljeda nije izbacila iz stroja, Andy je imao svoju klasičnu Varejaovsku sezonu kao rasni skakač i pouzdani obrambeni igrač koji će tu i tamo zabiti otvoreni šut. Iako je s razlogom ispod Noaha i Chandlera, radi se o istom tipu igrača, šljakerima za popuniti petorku koji su toliko dobri u tome što rade (kontrola skoka i reketa) da se lakoćom izdižu u kategoriju iznad. Varejao ipak ima najmanju vrijednost zbog sklonosti ozljedama i 30-oj pred vratima.

62. RODNEY STUCKEY (Pistons), 64 boda

U sjeni poraza Pistonsa, Rodney Stuckey se razvio u jednog od boljih combo-bekova u ligi. Danas je očito kako Dumars u njemu nije pronašao novog Billupsa, ali jeste all-round napadača koji zabija lakoćom, a zna i kreirati za druge, plus u stanju je jednako solidno čuvati obje vanjske pozicije.

63. MIKE CONLEY (Grizzlies), 64 boda

Playmaker Grizzliesa uvijek će biti najslabiji obrambeni igrač svoje momčadi, ali u svemu ostalome je itekako koristan. Iako je godinama za njega važilo kako se radi o igraču koji je u svemu solidan, a u ničemu odličan, s vremenom se Conley specijalizirao za 3&A ulogu (puca trice i asistira) koja je ključna za momčad koja nema vanjski šut.

64. ANDREW BOGUT (Warriors), 64 boda

Obzirom da imamo popriličan uzorak koji nam priča priču o Bogutu, slobodno možemo reći kako se radi o igraču koji nikada neće opravdati onaj prvi pick kojim je izabran. U svoju košarkašku zrelost ulazi kao igrač koji se više nema što dokazivati, već jednostavno mora ostati na parketu. A kada je na parketu, Bogut je jedan od najboljih defanzivaca lige, pouzdan skakač i strijelac te izuzetno kvalitetan asistent. Ukratko, pravi centar koji bi, ako se sve poklopi, vrlo lako mogao nadići ovu kategoriju. Ali, isto tako bi mogao i ispasti iz nje.

65. DAVID LEE (Warriors), 64 boda

David Lee je all-round majstor s jednom, ali ogromnom manom - nije u stanju čuvati ni stolicu. Možda se njegove obrambene brojke konačno poprave s Bogutom iza leđa, što bi moglo značiti i nešto bolji plasman u budućim izborima, obzirom da njegova kombinacija skočnosti, nesebičnosti i lakoće postizanja koševa to zaslužuje.

66. TAJ GIBSON (Bulls), 62 boda

Usprkos skromnoj minutaži u Bullsima i gomili negativnih bodova koja ide uz to, Taj se lansirao u treće opcije na leđima odličnog all-round učinka. Ok, nije baš sjajan napadač, iako ima dovoljnu dobru igru pod košem i solidan šut s poludistance, međutim njegova najveća snaga su ionako dominacija u obrani (izuzetan u svim njenim fazama) i skoku (u oba smjera).

67. CHAUNCEY BILLUPS (Clippers), 62 boda

Dobri stari Chauncey lani je odigrao premalo minuta da bi ih uzeli za ozbiljno, što je dobro obzirom da ih je odradio sjajno - da je odigrao cijelu sezonu u ritmu u kojem ju je počeo, opet bi se našao u top 50. Kao i većina hall of fame igrača, Billups i pod stare dane uvijek pronalazi načina biti koristan bez da šteti momčadi, s tim da se ovaj put možda ipak nalazimo u situaciji protiv koje neće moći ni Chaunceyevo ogromno srce zajedno s još većim mudima. Naime, sistem nema ništa protiv 35 godina starog beka obzirom na minimalne padove tijekom godina i lakoću kojom ovaj uspijeva ostati koristan (prije svega kao šuter i izvođač slobodnih), ali sistem ne računa da je čovjek lani strgao Ahilovu tetivu, što je ozljeda od koje se nije lako oporaviti ni kada si u top formi, a pogotovo kada si veteran s 15 godina iza sebe (od čega ih je barem 10 vrhunskih).

68. NIKOLA PEKOVIĆ (Wolves), 61 bod

Pravi Peković zasigurno nije onaj balvan iz prve NBA sezone koji nije mogao napraviti korak lijevo ili desno bez da napravi faul. Ali, da li je pravi Peković onaj lanjski majstor koji nije promašio zicer cijelu sezonu i koji je pritom hvatao gomilu skokova? Pojma nemam, X-files bi rekli da je istina negdje u sredini, ali Peković je lani bio predobar da bi sredina bila odgovor. Uzmemo li lanjsku sezonu kao iznimku od pravila (iako nemamo pojma koje je pravilo), odnosno dodamo li joj očekivanu regresiju po uzoru na centre u NBA koji su u jednu godinu napravili skok od jedne kategorije (naravno, nismo u obzir uzeli one koji su napravili Pekovićevski skok jer takvih nema, nitko nije skočio iz dodavača ručnika u rasnu treću opciju preko noći), ispada da će budući Pek biti nešto slabiji od lanjskoga, ali će i dalje ostati pouzdana opcija u reketu i kvalitetan skakač (a za očekivati je i bolji obrambeni igrač, barem u 1 na 1 situacijama).

69. GORDON HAYWARD (Jazz), 61 bod

Hayward je briljirao u drugom dijelu svoje druge sezone u ligi, a takav rast učinka uz izuzetne all-round brojke (plus igrač u svemu osim kao skakač) predviđaju mu dodatni korak naprijed. Iako će ga u Jazzu i dalje prvenstveno koristiti kao pouzdanu 3&D opciju, izgleda kako su u malom pronašli pravi dragulj sposoban dati i puno više.

70. KRIS HUMPHRIES (Nets), 61 bod

Skakanje i zabijanje onoga što se mora, to je priča Humphriesove karijere. Uz pojačanja koja su sletila u Brooklyn, i jedno i drugo bit će lakše nego ikada, a od tuda i bonus bodovi u sistemu - pored Lopeza koji ne skače i pored nepostojeće rotacije visokih, Humphries bi se trebao potvrditi kao vodeći garbage man u ligi i ključni visoki u svojoj momčadi.

71. KENNETH FARIED (Nuggets), 61 bod

Kakva sjajna rookie sezona. Faried je pregazio sva očekivanja i postavio ljestvicu do te mjere visoko da njegov učinak iz prve sezone možemo smatrati mjerilom za Anthonya Davisa (Davis je definitivno bolji obrambeni igrač i all-round talent, ali dohvati li u prvoj sezoni brojke Farieda, ne samo da će lakoćom osvojiti naslov rookiea godine, već će pomoći Hornetsima da od prvog dana budu u borbi za playoff). Naravno, pola sezone sjajne igre nisu mjerilo, stoga su očekivanja postavljenja na razumniju mjeru, u skladu s draft pedigreom, ali čak i pri takvom smanjenom prilivu bodova, Fariedovo lansko izdanje bilo je dovoljno da ga izbaci u kategoriju trećih opcija.

72. ELTON BRAND (Mavs), 61 bod

Zanimljivo, dobri stari Brand tek je drugi igrač Mavsa na listi. Brand je imao problematičan prelazak iz faze nirvane u fazu poslije, što zbog ozljede koljena, što zbog promjene sredine, ali zadnje dvije godine se priviknuo na novu ulogu u ligi i predstavlja još jednoga u nizu sjajnih visokih igrača koji su se uspješno transformirali iz all-stara u pomoćnu radnu snagu koja dobro dođe šampionskim momčadima (sjetimo se samo Antonia McDyessa). Nažalost, Dallas nije jedna takva.

73. JASON TERRY (Celtics), 61 bod

Jedan od najboljih šestih igrača u ligi i dalje može lakoćom kreirati šut za sebe u drugoj postavi, a ako treba zaigrati i back-up playa. Također, obzirom da se u Dallasu potvrdio kao pouzdan zonski branič, prelazak u sistem Bostona trebao bi biti lagan u oba smjera. Veteranski staž ne bi trebao biti značajniji problem, barem ne dok ga se koristi u ovoj već etabliranoj ulozi stručnjaka za drugu i četvrtu četvrtinu.

74. ERSAN ILYASOVA (Bucks), 61 bod

Lanjska šutersko-skakačka eksplozija lansirala je Ilyasovu u prvo ime Bucksa, što je titula koju bi ovaj trebao nastaviti nositi obzirom na situaciju u momčadi. Što nije nužno dobra vijest za navijače Milwaukeea (ako takvi uopće postoje), pogotovo zato što postoje realni upitnici nad njegovom stvarnom razinom kvalitete (lani je igrao za ugovor), a čak se u pitanje dovodi i njegov rodni list (s 24 godine, Ilyasova nije kandidat za regresiju, ali ako su one sumnje da ima barem 3-4 godine više osnovane, onda se lanjska sezona može tumačiti kao labuđi pjev nakon kojega slijedi logičan pad).

6Aug/122

30 FOR 30: UTAH

Posted by Gee_Spot

SCORE: 36-30

MVP: Paul Millsap & Al Jefferson

X-faktor: mlade snage (Favors, Hayward, Kanter, Burks)

Da mi je netko nakon prve 4 utakmice sezone rekao kako će Utah završiti u playoffu, ozbiljno bi posumnjao u razum dotične osobe. Naime, Jazzeri su u post-lockout doba ušli totalno raštimani, izgubivši na strani 3 utakmice s prosječnom razlikom od 19 koševa. Jedinu pobjedu ostvarili su doma protiv Sixersa, ali, tih +3 koje su jedva izvukli u gustoj završnici, nisu pomogli da se koš razlika popravi. Njihovih minus 54 u ovom periodu bili su najgora prezentacija košarke nakon Bobcatsa.

Naravno, uslijedio je niz utakmica doma koje su ubrzo stvari vratile na talentu primjereniji 50-50 učinak, ali nije samo rijetki zrak Salt Lake Citya bio razlog za bolje igre. Učenik Jerrya Sloana, trener Tyrone Corbin, povukao je nekoliko poteza koji su okrenuli stvari u njegovu korist - vratio je Millsapa u startnu petorku, smanjio minute veteranima poput Bella i Howarda, povećao ih mladim snagama Haywardu i Burksu te usput složio drugu postavu koja se tijekom sezone nametnula i kao tajno oružje, ali i potvrdila kao jezgra budućnosti.

Energijom u obrani se kao predvodnik klupe nametnuo Derrick Favors, a upravo je on ustupio mjesto u startnoj petorci Millsapu. Kao momčad u rebuildingu, Jazzersi su svom udarnom mladom igraču pokušali odmah ukazati povjerenje, ali, ironično, on ga je zaslužio tek na kraju sezone kada je u playoff seriji protiv Spursa dobio šansu startati u zadnjoj utakmici godine. Favors je tako počeo i završio sezonu kao starter, a, osim što je time simbolično obilježio ovogodišnje izdanje Jazza, partijama između ovih događaja potvrdio se kao apsolutno najvažnije ime za budućnost franšize.

Uglavnom, povratak na dokazanu kombinaciju Jefferson-Millsap stabilizirao je momčad i Utah se ubrzo iz Bobcatsa Zapada pretvorila u klasičnu neugodnu momčad Jazza (posebice doma gdje su izgubili samo 8 od 33 utakmice). Jefferson je trpao iz svih pozicija i nametnuo se kao jedan od najboljih napadača na poziciji petice u ligi, s raznovrsnom unutar-van igrom, a Millsap se izvlačio na vrh reketa odakle je pasovima, šutom i ulazima održavao napad podmazanim.

Nažalost, koliko god činili sjajan napadački duet, toliko su bili kilavi u obrani – Millsapov nedostatak centimetara i prosječni atleticizam u paru s Jeffersonovim sporim nogama učinili su reket Jazza toliko propusnim da čak ni vječna Sloanovska taktika fauliranja pod svaku cijenu nije pomogla.

Utah je tako primala treći najveći postotak koševa na obruču nakon Kingsa i Sunsa (momčadi u startu lišenih ikakve obrambene odgovornosti), što je u kombinaciji sa slobodnim bacanjima koja su poklonili protivniku (najviše nakon Raptorsa) obrambeni učinak zadržalo na mizernom 19. mjestu (bio bi i puno gori da Jefferson i Favors nisu odradili izuzetan posao blokadama, da Millsap nije bio jedan od najboljih visokih u ligi po broju ukradenih lopti i iznuđenih prekršaja u napadu te da sva trojica plus Kanter nisu radili odličan posao u kupljenju obrambenih skokova).

Napad, postavljen na dva izuzetno efikasna visoka igrača, ostavio je puno bolji dojam i zahvaljujući njemu su na kraju i izborili simbolični nastup u playoffu – završili su kao 6. momčad po učinku i 4. po broju postignutih koševa. Međutim, čak i u ovom dijelu igre imali su rak-ranu koja ih je osudila na ulogu prolaznika – nisu imali šut za tri.

Jazzeri su nakon Bobcatsa zabili uvjerljivo najmanje poena iz vana, a, usprkos tome što su bili svjesni manjka kvalitetnih šutera i što su izbjegavali forsirati trice, sezonu su završili među 4 najgore momčadi po učinkovitosti u tom segmentu igre (uz Bobcatse, iza njih su bili samo Kingsi i Wizardsi, koji, očekivano, nisu radili razliku između dobrog i lošeg šuta).

Na kraju samo ostaje zamisliti kakve bi brojke ostvarili Millsap i Jefferson da su imali podršku barem prosječnog NBA učinka s trice, ako su i usprkos gužvi u reketu nalazili načina napad odvesti do ovako visokog učinka.

Zadnji vlak za playoff tako je bio sasvim realan domet za ovaj roster i, iako ih je stajao picka prve runde koji se vratio Minnesoti, gubitak kasnog lutrijskog picka apsolutno je nebitan gledajući širu sliku. I pri tome ne mislim na mizerno playoff iskustvo koje su stekli zahvaljujući metli Spursa (iako je Favors radio toliku razliku u obrambenom dijelu da je postalo jasno kako ga dogodine više nitko neće izbaciti iz prve petorke nakon par loših utakmica), već općenito na savršeno stanje u kojem se nalazi roster Jazza, i financijski i talentom. Mislim, kada na raspolaganju imate 4 lutrijska talenta sa zadnja tri drafta i kada svaki od njih već ima ulogu u rotaciji usprkos prosjeku od 20 godina, onda ste mirni što se tiče budućnosti.

A promoviranje te četvorke koja čini jezgru budućnosti upravo je i najvažniji zadatak ostvaren ove sezone. Nakon slabašnog starta, Favors se ubrzo nametnuo kao ključni čovjek za razvoj momčadi, ne samo zbog snage i skočnosti, već prvenstveno zbog pokretljivosti koja mu omogućuje da igra all-round obranu. Danas bez takvog centra nemate šanse postati ozbiljna franšiza (osim ako niste Miami), a zahvaljujući Netsima koji su ga se odrekli (i još više Sixersima koji su umjesto njega na draftu radije izabrali Evana Turnera), Utah ima šanse postati puno bolja obrana čak i od onih top 10 izdanja dok su na bokovima ordinirali Brewer i Kirilenko.

Enes Kanter pokazao se kao potencijalno odličan partner Favorsu zbog mase i osjećaja za skok, ali i zbog šuta s vrha reketa – Favorsov najveći problem je nedostatak ikakve napadačke igre osim zakucavanja i trpanja zicera, stoga, ako on već kreće stopama Chandlera, pored sebe će trebati čovjeka koji može širiti obrane. Dok Kanter ne postane pouzdan u ovoj ulozi, tu su Jefferson i Millsap, koji su obojica majstori iz situacija licem košu.

Preostala dva mlada talenta popunjavaju bokove – Hayward je tijekom sezone postao light-Kirilenko, igrač sposoban napuniti statistiku u svih pet glavnih kategorija. Iako je u playoffu pao na zemlju, njegova igra u obrani ne ostavlja mjesta sumnji – radi se o swingmanu startnog kapaciteta.

Alec Burks s druge strane odradio je sjajan posao za rookiea koji nije imao ni trening kamp, svojim slasherskim kvalitetama donio je momčadi toliko potreban playmakerski poticaj s vanjskih pozicija. Ipak, obojica su imala problem sa šutom za tri, što je bilo očekivano obzirom na brojke ostvarene na sveučilištu. 33% šuta Burksa i 35% šuta Haywarda premalo su za buduću udarnu kombinaciju na bokovima, ali napredak je neminovan – obojica imaju kvalitetnu šutersku formu i stvar je prije svega u navikavanju na NBA daljine i nove uloge u momčadi.

Šuterske slabosti s bokova mladih snaga (Hayward i Burks zajedno su zabijali samo jednu tricu po utakmici) dodatno su istaknule općenito lošu situaciju Jazza u tom dijelu igre. Raja Bell, koji je u startu dobio šansu kako iskusni veteran, ubrzo je izgubio minute iako je bio jedna od rijetkih solidnih catch & shoot opcija, što je kasnije dovelo do sukoba s trenerom Corbinom za kojega je Bell jasno i glasno rekao da nema pojma što radi. Što se moglo opravdano shvatiti kao potez očajnika obzirom da Bell, nekoć sjajan 3&D igrač zadatka, u 35-oj godini više nije ozbiljan rotacijski materijal.

Minute na bokovima su dobivali i starosjedilac Miles i još jedan istrošeni veteran Howard, ali kako su obojica kao šuteri debelo ispod prosjeka (30% i 24% za tri), njihov boravak na parketu nije previše pomogao napadu Jazza i bio je presudan za ekspresan prelazak Haywarda iz uloge s klupe u startnu rolu.

Playmakerska situacija je bila jednako osrednja. Startni play Harris, koji se nakon lošijeg ulaska u sezonu prema kraju popravio do te mjere da je ostvario najbolje šuterske brojke u životu (36% za tricu uz 1.2 trice po utakmici), pronašao je formulu za nastavak karijere (obzirom da je nakon serije ozljeda i gubitka brzine ostao bez najvažnije komponente svoje igre, driblinga i ulaza u reket, bolja šuterska forma svakako će mu dobro doći). Samo, to u ukupnoj slici nije značilo previše.

Dok su Burks i Hayward pozitivnim učinkom u obrani i organizaciji igre donekle kompenzirali šuterske slabosti kako bi pomogli da se na swingmanskim pozicijama ostvari barem neutralan učinak, Harrisove slabašne obrambene partije držale su produktivnost na jedinici u minusu. Minusu koji bi se vrlo brzo pretvarao u debeli minus čim bi u igru ušli atraktivni asistenti Tinsely i Watson. Njihove lopte s očima zasigurno su pomogle Favorsu i Kanteru, ali obojica su veterani bez brzine za pomoći u obrani i kriminalni šuteri (Tinsley se držao na 27% za tricu, a Watson je, sa svojih 19% iz vana i s 32 godine na leđima, pao u kategoriju bivših).

Jazzeri su bili toliko očajni zbog igara Milesa, Howarda, Watsona i Tinsleya da su pri kraju sezone, kada se lov na playoff zahuktao, šansu dali i NBDL igračima poput playmakera Ahearna i swingmana Carrolla. Ahearn je dokazao da se 40% za tricu iz NBDL-a u NBA pretvaraju u 22%, a Carroll da nije uzalud promijenio 4 kluba u 3 sezone – čovjek može zabiti iz spot up situacije i odigrati obranu, ali ne na NBA razini koja zahtijeva konstantne partije.

Kada se sve zbroji i oduzme, glavni arhitekt Jazza Kevin O'Connor ima itekako razloga biti zadovoljan ovakvom sezonom. Utah je nadmašila očekivanja, usput promovirala 4 mlada igrača sposobna ponijeti dio tereta odmah, a sve to koristeći minimalna sredstava i skroman roster (koji je imao i previše dodirnih točaka s Bobcatsima). Biti u sredini možda i jeste najgore mjesto na kojem možeš biti u NBA svijetu, ali, ako si poduzeo sve mjere sigurnosti od brutalnog pada na dno i ako je jedini put kojim možeš prema gore, onda je sredina jedna poprilično dobra situacija.

FAST FORWARD

Prvi potez koji su napravili bila je zamjena zadnje godine ugovora Devina Harrisa za potencijalne dvije godine Marvina Williamsa. Što je racionalan potez jer Williams im donosi upravo onakvog igrača kakav im treba na boku – lani je gađao 39% za tricu i, usprkos tome što se čini kako je u ligi već desetljeće, ima samo 26 godina i tek je ušao u najbolju fazu karijere. Povrh svega, bori se za novi ugovor. Ukratko, nakon Milesa i Howarda, Williamsova 3&D kvaliteta činit će se kao dobitak na lotu.

Najbolje od svega, čak i da Williams iskoristi svoje pravo i uzme opciju za sezonu 2013.-2014. (a obzirom da je Beasley upravo dobio tri garantirane godine, sve su šanse da će nakon eventualnog kvalitetnog izdanja izići na tržište), Jazzerima i dalje ostaje prostora za čak dva maksimalna ugovora dogodine odreknu li se Bird prava na Jeffersona, Millsapa i Mo Williamsa.

Ovaj drugi Williams uskočio je u priču kako bi popunio rupu na jedinici nastalu odlaskom Harrisa. Iako se radi o igraču koji dokazano najbolje funkcionira kao combo-bek s klupe, u Jazzu su odlučili dati šansu čovjeku koji je karijeru i započeo u Salt Lake Cityu i koji je do prije godinu dana bio kompetentni startni play. Naravno, uz LeBrona Jamesa čak i playmaker ne mora znati ništa više nego gađati tricu, a O'Connor se nada da će nešto slično Williams raditi uz Millsapa i Jeffersona – za razliku od Harrisa, koji je lani s 36% za tri ostvario daleko najbolji rezultat u karijeri (prosjek mu je 32%), Mo se rutinski drži na 39% već godinama.

Praktički, s dva poteza i odricanjem od eventualnih 7.5 milja dogodine na ionako polupraznom salary capu (Moa i njegovu jednu preostalo godinu ugovora su uvalili u iznimku koja im je ostala od tradea Okura u Netse čime su izbjegli nepotrebne komplikacije), O'Connor je popravio najveći problem lanjskog napada povećavši tricaški prosjek startnog playa i jedne bočne pozicije s 33% na 39%. Naravno, Mo neće pomoći u obrani kao što će to napraviti drugi Williams, ali poanta iduće godine ionako nije u slaganju savršene momčadi, već u slaganju najboljeg mogućeg rostera koji će opet biti konkurentan bez da optereti budućnost nakon iduće sezone.

Praktički, Jazz ostaje s istom momčadi koja je ušla u playoff, čak i malo poboljšanom, a da pri tome nisu riskirali ni malo od postojećeg talenta ili prostora kojega će imati. To vam se zove vrhunski management.

O'Connor je produžio s Jeremyem Evansom, mladim visokim krilom koje drugu godinu za redom ostvaruju sulude brojke na oba kraja parketa u limitiranoj minutaži (čovjek sve što dobije u napadu zakuca tako da su mu napadački učinci van pameti, a usput je izuzetan skakač i bloker). Očito računaju kako to nije slučajno i kako možda u njemu imaju još jednog budućeg člana jezgre, ali problem oko pronalaženja većeg broja minuta za njega leži u netipičnoj građi – usprkos 24 godine, Evans na 206 cm ima tek 88 kg (i to je navučen podatak), a kao takav je, usprkos fascinantnoj skočnosti i rasponu ruku, prelaka meta drugim centrima u obrani.

Zadnji potez bio je potpisivanje Randya Foyea, još jednog tricaša (lani 39%, u karijeri 37), što jasno ukazuje koliko je nedostatak vanjskog šuta lani frustrirao Jazzere.

JEZGRA: Millsap, Jefferson, Mo Williams, Marvin Williams, Hayward, Burks, Favors (50 milja)

ROSTER: jezgra + Kanter, Carroll, Tinsley, Evans, Watson, Foye, Bell (67 milja)

- Tinsley i Carroll ostaju na rosteru kao jeftini veteranski osigurači (u ulozi trećeg playa, odnosno petog swingmana) obzirom da Utah nije iskoristila mogućnost da ih otpiše tijekom ovog ljeta

- jedini problem trenutno na rosteru je Raja Bell, koji definitivno neće biti član svlačionice iduće sezone, a upravo na njegovom slučaju O'Connor je napravio jedinu grešku cijelog ljeta

- naime, Utah je mogla bez problema amnestirati Bella, ali računali su kako će ovaj zasigurno pristati na otkup ugovora za manji iznos od 3,5 milje koliko mu duguju

- takva škrtost kakve se ne bi posramili ni Bullsi na kraju se nije isplatila – Bell je odbio dogovor, traži puni iznos, a to znači da će Jazz opet plaćati nekoga da ne igra, samo što će se ovaj put to voditi pod salary cap (što u njihovom slučaju nije toliko bitno jer nema šanse da dođu u zonu poreza, ali svejedno - ako nema uštede, čemu maltretiranje)

- bit će zanimljivo pratiti ovu igru mačke i miša, jer netko mora popustiti – ili će Jazz plaćati Bella da sjedi i ne igra, ili će ovaj pristati na smanjenje odštete kako bi potpisao za nekog izazivača (tako se barem on nada)

- kada Raji konačno odzvoni, to će značiti da Jazz ima još dva mjesta na rosteru koja mogu popuniti dvogodišnjom iznimkom ili ostatkom midlevela bez straha da će prijeći granicu poreza (obzirom na balansiran roster, logičnije je očekivati da se tu i tamo potpiše poneki 10-dnevni ugovor u slučaju ozljede)

- naravno, ne treba isključiti ni mogućnost da će Jazz, u slučaju da sezona krene krivim tokom i ne budu u konkurenciji za playoff, pri kraju prijelaznog roka biti itekako bitan igrač, jer uvijek postoji opcija da zadnju godinu Millsapa ili Jeffersona pošalju u zamjenu za nekakav draft pick ili mlađeg igrača (po mogućnosti playmakera)

- obzirom da su obojica u naponu snage, za očekivati je kako će Jazz iduće ljeto zadržati barem jednoga (jer nekako će trebati popuniti salary cap), a da će sve ostale raspoložive financijske snage biti okrenute lovu na nekog od dostupnih playmakera koji bi se mogao uklopiti uz ovako mladu jezgru (Holiday, Lawson, Collison, Curry, Jennings)

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

23Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G34

Posted by Gee_Spot

Noćašnji sudar s Jazzerima donio je nezgodan match-up Wolvesima zbog sjajne post igre protivnika koja stavlja ogroman naglasak na, blago rečeno, prosječnu obranu para Love-Peković. Jazz većinu svojih akcija odigrava na duo Jefferson-Millsap koji je napadački puno prirodnija kombinacija od dvojca Wolvesa. Millsap živi od kretanja bez lopte i neprestanih cutova iza leđa obrane, Jefferson je nezaustavljiv jedan na jedan zbog spoja šuta s poludistance i brojnih pivot poteza, dok su Love i Peković prvenstveno buldožeri u reketu koji funkcioniraju samo zato što je Love fenomenalni spot up šuter.

Iako Wolvesi ne zaostaju za Jazzom što se tiče količine napada koje vrte kroz dva visoka igrača u postu, za razliku od šuterski efikasnih Jazzera oni svoju nadmoć u tom segmentu ostvaruju prije svega sjajnim skokom u napadu i stalnim traženjem kontakta koji rezultira čestim boravkom na liniji slobodnih. Dvojac Jazza više ovisi o finesi i njihova učinkovitost u postu praktički nema pandana u ligi. Od ostalih momčadi koje svoje napade u ovolikoj mjeri baziraju na dominantnim visokim igračima možemo istaknuti još samo Memphis, koji zbog ozljede Randolpha nije bio u prilici pokazati svoje kvalitete, i Lakerse koji su, usprkos idealnoj kombinaciji visokih (Bynum kao sirova snaga i Gasol kao čisti talent) te ogromnom broju akcija kroz post, i dalje prvenstveno Kobeova momčad.

Uglavnom, kombinacija dva spora visoka igrača poput Lovea i Pekovića nije u stanju pratiti Millsapa, a to automatski znači i da Jefferson ne nailazi na onoliki broj udvajanja koji je potreban da se zaustavi strijelca takve kvalitete. Utah je zbog toga dominirala većim dijelom utakmice, ali, srećom po Adelmana, noćas je na scenu stupio Derrick Williams. Rookie drugu utakmicu za redom svojom pokretljivošću i duljinom bitno diže razinu obrane Wolvesa u završnici i, obzirom na solidne napadačke kvalitete, izgleda kako konačno nalazi rolu u ovoj momčadi i zaokružuje rotaciju pod košem.

Još jedna dobra vijest za Minnesotu je ta što su do pobjede protiv žilavog protivnika došli u večeri u kojoj su Loveu i Pekoviću ziceri doslovno curili iz obruča. Rubio je imao par bljeskova, ali uglavnom je djelovao totalno izgubljeno zbog čega ga je Adelman morao maknuti s parketa u završnici. Praktički, obzirom da je i Love djelovao dekoncentrirano i da je samo Peković uspio upornošću pod protivničkim košem popraviti dojam, ispada da su pobjedu isčupali bez učinka dva najvažnija igrača. Osim ključne role Williamsa, za takav razvoj situacije najvažniji je bio Barea, koji je veći dio utakmice bio one-man offense i koji je uvijek nalazio načina zadržati priključak s Jazzom.

Dakle, u večeri u kojoj nisu mogli zabiti zicer, u kojoj nisu mogli uspostaviti dominaciju u skoku i u kojoj su tradicionalno slabo vodili brigu o lopti, Wolvesi su kombinacijom vanjskog šuta i obrane došli do važne pobjede zadavši nokaut direktnom suparniku za playoff. Sve zahvaljujući Barei i Williamsu.

(hm, čini se nekako sumnjivo da su samo dva igrača anulirala sve dobro što su napravili Millsap i Big Al)

Ovakav učinak dva do jučer sporedna igrača apsolutno je ohrabrenje pred nastavak sezone, Adelman će nakon all-stara imati na raspolaganju obrise prave momčadi. Naravno, treba naglasiti i potpunu dominaciju vanjske linije Wolvesa koju su još činili Ridnour (nakon ulaza u reket zabio floater za pobjedu u zadnjoj sekundi) i Webster (poput Williamsa, igrom u obrani zadnjih par utakmica nametnuo se kao član završne petorke), točnije treba istaknuti kako je Utah još jednom izgubila utakmicu zbog manjka balansa između vanjske i unutarnje linije.

(znači, tu se krije dodatni razlog zašto je Jazz ispustio utakmicu koju je veći dio vremena kontrolirao)

Razlog zbog kojeg Jazz, usprkos ovako sjajnom dvojcu pod košem, nije ozbiljan pretendent na playoff je dakle taj već opjevani nesrazmjer između njihove unutrašnje i vanjske linije koja niti napadački niti obrambeno nije na potrebnoj razini (noćašnjih 1-7 za tricu su stvarno apsurdan podatak, pogotovo kada protivniku dozvoliš da zabije 11 od 22 pokušaja za istu). Iako i Minnesota ima problema na bokovima, Adelman se barem može osloniti na raznolikost rješenja, šutersku širinu i čak tri playmakera. To je luksuz o kojem Corbin može samo sanjati.

Njegov Jazz je zadržao dva bitna obilježja Sloanovih momčadi, flex napad s puno kretanja, blokova i cutova te gomilu faulova u reketu. Međutim, ono po čemu se ovaj Jazz bitno razlikuje od ranijih generacija je potpuni izostanak pick & roll akcije. Jednostavno, Devin Harris nikada nije bio ništa više od slash & kick playa koji je zbog stalnih ozljeda, a pomalo i zbog godina, danas toliko izrauban da na njegovu brzinu više ne možeš računati. Do nedavno jedan od najbržih košarkaša u ligi danas više nije u stanju pomoći momčadi u onome u čemu je bio sjajan – ulazima pod koš i presingom na loptu.

Može tu i tamo pogoditi otvoreni šut, može odigrati solidnu obranu, ali kako nema instinkte playmakera, praktički je sveden na nekoga tko prenosi loptu i promatra daljnji tijek zbivanja. Earl Watson je za razliku od njega pravi playmaker, ali radi se o očajnom šuteru koji je upravo zbog toga minusa, usprkos talentu za igranje pozicije, s razlogom cijelu karijeru proveo u sjeni. Praktički, Corbin mora iz dva back-up playa izvući 48 minuta, što u ovakvoj konkurenciji na Zapadu nije dovoljno.

Da ne govorimo kako je posebno teško istrpiti ovako loše opcije na jedinici kada im gotovo nitko iz cijele ergele swingmana ne može pomoći. Vječno načeti veteran Josh Howard dobio je priliku startati ozljedom Bella, ali Howard, iako donosi solidan all-round učinak i zna zabiti, nije šuter iz vana. Praktički, Raja Bell je jedina pouzdana spot up opcija u ovoj momčadi, što je loše iz dva razloga. Prvo, Raja je veteran koji više nema noge za biti koristan u obrani, a niti za ući pod koš, što njegovu popriličnu minutažu čini besmislenom. Drugo, logično je da momčad koja igra preko posta u količinama u kojima to radi Jazz dolazi do gomile spot up situacija nakon povratnih lopti iz reketa, a to što je Raja još uvijek najbolji u realizaciji istih, dovoljno govori o tome koliko ih nisu u stanju iskoristiti.

Hayward je solidan all-round košarkaš, to je neosporno, njegov pregled igre i borbenost vrijedni su divljenja, ali bi puno korisniji bio da može redovno zabiti otvoreni šut. Zbog šuterske nemoći čak ni dva potencijalno najbolja swingmana ne dobivaju dovoljno minuta – Miles je najbolji stoper u momčadi, ali i najgori šuter od svih navedenih, a rookie Burks je najveći talent i all-round potencijal kojem je jedina mana klimavi šut iz vana. Da je kojim slučajem već sada kompetentan u tom dijelu igre, bez sumnje bi bio starter s punom minutažom.

Što me dovodi do, uz Jeffersona i Millsapa, najveće snage Jazza, a to je klupa. Ne samo što je postojanje druge petorke dobro došlo u ovakvoj sezoni, već Corbin polako ali sigurno kroz nju gradi budućnost. Kanter, Favors i Burks su tri donedavna tinejđera koji se tek uče košarci, ali sva tri pokazuju kako ih čeka svjetla budućnost u ligi. Čvrstoća u reketu koju iskazuje Kanter je nevjerojatna za nekoga tko praktički nema iza sebe ni sezonu igranja organizirane košarke, ali očito ima talent za skok i igru u postu. Favors je još jedan dominantan skakač koji iz utakmice u utakmicu sve bolje barata s loptom. Burks je pak kompletan visoki bek, već sada izuzetan u ulazu i tranziciji, all-round atleta koji kuži igru i koji samo mora dodati taj šut (što će napraviti kad-tad obzirom da ima solidnu mehaniku) da postane nositelj ove momčadi.

Jazz je dokaz da ne moraš uništiti momčad i godinama tavoriti na dnu kako bi izveo rebuilding, oni su to napravili (još jednom) bez puno drame, u isto vrijeme bivajući konkurentni i razvijajući mlade snage što je apsolutno za svaku pohvalu. Kevin O'Connor je pogodio (još jednom) s procjenom talenta, a cijela priča je još impresivnija kad uzmeš u obzir da su obnovu praktički izveli samo oko Williamsova tradea. Obzirom kako pogađaju na draftu, ne bi trebalo čuditi ako, u izuzetno jakoj klasi čak i za dno lutrije, pronađu još jedan mali komadić koji im nedostaje.

Ono gdje će ipak morati imati i sreće je pronalaženje playmakera. Odrekli su se jednog od najboljih kako bi izgradili novu pobjedničku jezgru, a doći do igrača Williamsovih kvaliteta neće biti lako. Istina, u njihovom slučaju čak i pomak ka prosjeku na toj poziciji bi bio dovoljan da se dogodine još uvjerljivije bore za playoff, stoga će biti zanimljivo pratiti poteze koje će vuči. Prostora na salary capu nemaju obzirom na ogromne ugovore Millsapa, Harrisa i Jeffersona, a to znači da im ostaje samo pronaći partnera za trade spremnog prihvatiti jednog od njihovih visokih. Obzirom na produktivnost to ne bi trebao biti problem. Sad, iako je scenarija mnogo, prvi koji mi je pao na pamet je nekakav trade s Bobcatsima.

D.J. Augustinu prestaje rookie ugovor, a Bobcasti imaju rupu pod košem i dovoljno prostora na salary capu da prihvate Big Ala. Augustin je daleko od sigurne oklade, ali po svemu što smo vidjeli ovih godina radi se o dobrom tricašu sposobnom vrtiti pick & roll, dakle radi se o čovjeku koji bi u sistemu Jazza imao šanse biti karika koja nedostaje (iako teško da bi takav patuljak pomogao već dovoljno lošoj obrani).

A jadni Big Al bi opet karijeru nastavio u gubitničkoj momčadi, što bi samo dodatno pojačalo dojam o njemu kao luzeru, iako je očito kako, usprkos svim slabostima koje iskazuje u obrani, glavni razlog za njegov nedostatak uspjeha u karijeri nisu njegove mane, već totalni nedostatak sreće prilikom izbora momčadi. Istina je kako oko tako sporog i neaktivnog obrambenog igrača nije lako posložiti momčad, pogotovo na poziciji centra koja po defaultu zahtijeva od košarkaša čvrstoču u čuvanju vlastitog koša, ali, dok ne vidimo Big Ala barem jednom u karijeri cijelu sezonu okruženog all-star talentom na vanjskim pozicijama, ne možemo donijeti konačni sud o tome koliko njegova anemična obrambena igra šteti momčadi.

Uostalom, ne zaboravimo da je bio sudionik playoffa još kao klinac i to u bitnoj roli u jednoj solidnoj momčadi Celticsa s Pierceom, Delonteom Westom i tada rookiem Rondom. U Minnesoti je bio oličenje sportaša okružen propalim slučajevima poput Jarića, Telfaira i Foyea prema kojima se ova ekipa vanjskih igrača u Salt Lake Cityu danas čini kao all-star okupljanje. Ne zaboravite da je čak odbio maksimalni ugovor pod izlikom da nije dokazan igrač, što je samo još dokaz njegove finoće koja, očito, ima i dobrih strana (sjajan suigrač i čovjek), ali i loših (bijeg od odgovornosti, zadovoljavanje sporednom rolom). A da nema sreće dovoljno govori i to što se po prelasku u Jazz, gdje se konačno našao u paru sa sjajnim bekom, usred jedne pozitivne sezone dogodio dvoboj Williams-Sloan zbog čega je preko noći opet postao dio gubitničke momčadi.

Kad bolje razmislim, bilo bi baš tužno da Big Al završi u Bobcatsima.

23Jan/120

RUNNING WITH THE PACK G16

Posted by Gee_Spot

Nakon onako dramatične pobjede protiv Clippersa, od Wolvesa se nije moglo očekivati išta više osim da pruže solidan otpor Jazzu. Em su Jazzeri odmorni i čekaju doma, na jednom od najtežih gostujućih parketa u NBA, em su Vukovi umorni i napucani adrenalinom nakon emocionalne pobjede, zbog čega vjeruju da su bolji nego što jesu (mislim, svaka čast na pobjedi, ali činjenica je kako su ih sekunde dijelile od poraza protiv momčadi koja je igrala bez troje od šest najboljih igrača).

Uz solidan otpor i pošteni pristup, koji bi nam poručio da su zreliji nego što mislim i svjesniji svojih limita (ljudi, pa jedini tamnoputi starter vam je Wes Johnson, nije valjda da stvarno vjerujete da ste playoff momčad?), očekivao sam i Rubievo buđenje iz šuterske depresije, nastavak Ellingtonovih dobrih minuta s klupe, opet borbenog Williamsa koji koristi svaku sekundu (a ne primadonu koja se duri zato što joj se prepolovila minutaža), Pekovića koji zabija dovoljno da nekako opravda svoju skakačku i obrambenu neučinkovitost, ali najviše me zanimalo kako će se Love i gomila epizodista pod košem nositi s all-star unutarnjom linijom Jazza (dakle, svim onim što unutarnja linija Clippersa nije, ma koliko NBA action šutio o tome).

Evo što smo dobili – Rubio je konačno odigrao pravu napadačku utakmicu, a uz to je kontrolirao tijek susreta svojom all-round energijom, posebice u prvom dijelu kada je Minnesota djelovala razigranije i jednostavno bolje. Ellington je svoje zabio, Williams donio promjenu ritma na bolje svaki put kad bi ušao, a i Peković je utrpao nešto, iako ne dovoljno da bude korisniji od Darka (dakle, minus za Peka koji hvata "čak" 2 skoka u prosjeku od kada je postao dio rotacije). Manje-više pozitivan razvoj događaja, samo što je problem nastao u match-upu Lovea i ostatka društva pod košem protiv Jazzera.

Početni dvoboj Love-Millsap stvarno je bio poslastica za svakog fana NBA, obojica su očito bili napaljeni da se dokažu i izvlačili su sve što imaju u rukavu. Međutim, kako su minute odmicale, Love je sve teže nalazio put do koša pored razigranog protivnika, a Millsap je igrao sve bolje i bolje, dok pratkički sam samcat, nizom vrhunskih (i različitih) poteza, nije riješio susret polovinom zadnje četvrtine. Obzirom na Millsapovu all-round igru, mislim da uopće nema dvojbi tko je u ovom trenutku bolji igrač i tko ima bolju sezonu iza sebe. Bez obzira na ponekad luđačke Loveove brojke, Millsap jednostavno igra bolju košarku.

Wolvesi su dakle na startu bili samopouzdani, Darko i Wes pod utjecajem momentuma zaigrali su kao majstori i stvarno šteta što se utakmica ne igra 12 minuta, tada bi obojica bili startni materijal. Ovako, njihov duži boravak na parketu kao i obično značio je upadanje u crnu rupe iz koje momčad onda moraju izvlačiti druge postave. Adelmanu posao u traženju idealne ovaj put nije olakšalo ni to što je Rindour pao u formi zadnjih nekoliko utakmica, pa kad dodaš da je Barea ozljeđen, ispada da par Rubio – Ellington nema alternative na vanjskim pozicijama.

I ne samo to, nego Wolvesi nemaju atlernative Rubiu – čim on stane, staje sve jer nitko drugi nema zrno kreativnosti u sebi. Čekaj, a šta je s Adelamanovim sistemom o kojem toliko pričamo, zar on ne bi trebao stvoriti igru? Da, ali ako igrači vjeruju da je njihov šut ili individualni potez važniji, sistem ne pomaže, čak ni u onim situacijama poput završnice kada treneri češće sviraju time-out i preuzimaju čvršću kontrolu nad igrom. Dok Loveu i društvu dođe do glave da ispaljivanje projektila nije rješenje, Adelman će izgubiti i ovo malo kose što mu je ostalo.

Uglavnom, bilo je primjetno kako su Jazzeri na raspoloženost Rubia i Wolvesa u prvom dijelu odgovorali rotacijom i širinom, a kasnije su upravo tom svježinom napravili ključni iskorak. Nikakvo čudo da im je klupa tako učinkovita kad uzmeš u obzir da su sve tri prve zamjene za vanjske igrače (Watson, Miles i Burks) bolje od startera. Miles je upao u formu i konačno daje prve prave swingmanske minute ove sezone u rotaciji, Watson igra veteranski pouzdano s minimum grešaka, a rookie Burks još je jednom u ovo malo šansi što dobiva, u samo par poteza, pokazao da je potencijalni starter (ima puno razloga zašto ovaj draft nije toliko loš na kraju, ali nitko nije očekivao da ćemo uz sve još dobiti i dva ozbiljna beka-šutera kao što su Brooks i Burks).

U nastavku je ta svježina i brojnost Jazzera polako počela donositi prednost, da bi sve dvojbe oko pobjednika razriješila spomenuta Millsapova eksplozija na koju jednostavno nitko u Minnesoti nije mogao pružiti odgovor (a i teško da u ovom trenutku u ligi imate previše igrača koji bi mogli preuzeti utakmicu na način na koji je on to izveo već po tko zna koji put ove sezone i to na oba kraja parketa).

Jednostavno, čovjek je čista energija, uvijek u pokretu, uvijek spreman na pravu loptu i uvijek spreman na ubacivanje odbijanaca. Uz to, idealna je pick opcija jer jednako dobro realizira i pop i roll opciju. I uz sve to, može primiti loptu na vrhu reketa, spustiti je na pod i riješiti stvar ulazom. Razlog zašto ovo ne možete znati (osim ako ne gledate tekme Jazza redovno) i zašto se o tome ne priča?

Jednostavan – glavne brojke su mu skromnih 17 koševa i 9 skokova, dakle ništa što upada u oči. Da, samo što čovjek do njih dolazi u jedva 30 minuta, što je recimo 10 manje nego što u prosjeku igra Love. Bi li Millsap s jednakim brojem minuta imao respektabilnijih 22-11 za kojima bi se ljudi okretali? Tko zna, uopće je iluzorno o tome pričati. Ali, činjenica je da čovjek igra one najvažnije minute i da u njima jednostavno dominira. Da li tome pomaže manja minutaža i svježije noge? Tu možda i ima nešto. Međutim, ono što trenutno jedino znamo za sigurno je da Jazz igra iznad mogućnosti i da je debelo nadmašio očekivanja sa ovim 10-5 scoreom. I to najviše zahvaljujući Millsapu. Mislim da je to možda i dovoljan podatak.

16Jan/121

WILD, WILD WEST

Posted by Gee_Spot

Jazz @ Nuggets

S jedne strane imate momčad s jednim od najboljih napada u ligi i fantastičnim playmakerom, momčad koja preferira kontranapade i brze ulaze u reket. S druge imate momčad praktički bez vanjske linije, u kojoj dva startna beka zabijaju ispod 10 koševa i imaju ogromne felere zbog kojih teško da mogu opravdati takvu ulogu, momčad koja preferira spore, organizirane napade i obranu uglavnom igra faulovima.

Ova prva momčad čak ima i dan odmora i uz to je domaćin. I to ne bilo kakav domaćin, nego domaćin o čijoj prednosti domaćeg terena zbog nadmorske visine i manjka kisika prilikom fizičkih napora su ispjevane bajke. Druga momčad dakle ne samo da dolazi u takvu posebnu atmosferu, već je večer ranije igrala utakmicu u svom domu nakon koje ju je još čekao put na gostovanje.

Po svim zakonitostima, posebice u ovakvoj zgusnutoj sezoni u kojoj dan odmora vrijedi zlata, Nuggetsi su sinoć morali dobiti Jazz. Nisu. I prije nego krenemo na detaljnu analizu zašto je došlo do toga, riječ-dvije o dosadašnjoj sezoni Jazza.

U sezonu su krenuli katastrofalno, sa šupljom obranom i bez ikoga na vanjskim pozicijama, zbog čega mi nije bilo jasno zašto su uporni u ignoriranju mladih i forsiranju veterana koji ni u najboljim okolnostima nisu jamstvo velikih rezultata. Tada su nakon očajnog prvog tjedna zaredale pobjede. Obrana se vidno poboljšala, točnije poboljšao se njen voljni moment i opet je postala ona klasična obrana Jazza, s ne baš sjajnim stoperima, ali s gomilom igrača koji neće dozvoliti lagani koš po cijenu gomile faulova. Međutim, bez napretka u igri vanjske linije, koja je i dalje djelovala bezopasno, takve rezultate moglo se pripisati nešto lakšem rasporedu i fenomenalnim igrama dvojca pod košem. Samo, nakon noćašnje pobjede protiv Denvera i načina na koji je ostvarena, Utah više ne možemo smatrati ekipom s dna – pokazali su i dokazali da se imaju čime uključiti u borbu za playoff na ovom ludom Zapadu.

Sad krenimo na detalje. Prvo razbijmo ovu famu oko domaćinstva. Jazz je došao u Denver ne pretjerano umoran, obzirom da su večer ranije igrali tekmu protiv očajnih Netsa tijekom koje su svi važniji igrači igrali oko 20-ak minuta jer su jednostavno pregazili nedoraslog protivnika. Zatim, Salt Lake City je od Denvera udaljen niti 600 kilometara, što je uvjerljivo najkraći let koji ijedan NBA klub mora uzeti dok dođe do Colorada. I da, obzirom da se radi o susjedima smještenim usred Rockiesa, treba istaknuti kako i Jazz redovno igra na sličnoj nadmorskoj visini i da su itekako navikli na problematiku rijetkog zraka.

Ukratko, Utah nije gost protiv kojega Nuggetsi mogu računati na pomoć vanjskih faktora. Jasno, nije ovo teoretiziranje nikakav pokušaj da opravdam poraz Denvera, jer je jasno da je i bez ovih detalja Karlova momčad imala ulogu favorita. Dakle, prava stvar se odvijala na parketu.

Naveli smo neke karakteristike napadačke igre Nuggetsa, a u ovom slučaju nametale su se još neke prednosti. Tipa, duboka rotacija, ogromnu prednost na vanjskim pozicijama, ritam. Brojke koje govore da je napad Denvera dominantan ne lažu. Sada da vidimo, korak po korak, kako je Utah razbila sve te postavke.

1. stilom igre

Nuggetsi su trčali u kontru kad god su stigli i napadali su reket ulazima, ali Jazz je tome parirao nametanjem svoje igre – sporih, postavljenih napada, spuštanjem lopte u reket i visokom realizacijom u tom području. Denver nema visokog igrača koji može parirati ovakvom učinku u napadu, Nene je premalo, što stavlja ogroman pritisak na njihov vanjski šut i lagane poene. Drugim riječima, Denver mora odigrati bezgriješno u dosta aspekata igre, od kontrole lopte do šuta, da zamaskira šuplji reket i manjak moći. Noćas im to nije uspjelo. Jazz je cijelo vrijeme koristio svaki povoljni match-up koji im se ponudio, a Karl osim Nenea nije imao koga baciti na dvojac Jefferson-Millsap. Što su ova dvojica redovno koristila, bilo da su maltretirali Harringtona i Galinaria pod košem ili Mozgova iz vana.

2. klupom

Denver se i dalje vodi kao momčad sa sjajnom klupom, ali ovo nije lanjska momčad koja je imala dvije jednake petorke. Postoji rotacija, ali ona je daleko od dominantne i previše je ovisna o napadačkom učinku vječnog talenta bez prave uloge koji trenutno zabija kao blesav. Naravno, pričam o Alu Harringtonu. Klupa Jazza pak iz sjene pokazuje sve kvalitete koje jedna klupa mora imati u ovakvoj sezoni. Najveća snaga je opet pod košem. Jeffersona i Millsapa mijenjaju Kanter i Favors, što je gotovo idealna kombinacija. Iako su oba klinci koji se još uče košarci i koji još nisu svjesni svojih mogućnosti, fizički su odavno prerasli svoje godine. Njihova snaga i masa definitivno nisu momačke, što im u konkurenciji klupa protiv kojih uglavnom igraju, omogućuje da iskažu i druge talente. Oba su izvrsni skakači, Kanter ima post igru čime idealno mijenja Jeffersona, a Favors ima pokretljivost i razinu energije kojom idealno zamijenjuje Millsapa. Dodaj na ovo hrpu atletskih krila poput veterana Howarda (može zabiti u serijama), Milesa (eksplozivni swingman i obrambeni specijalac) i Evansa (fenomenalni skakač koji samo na račun atleticizma i skočnosti radi kaos za svojih nekoliko minuta po utakmici) i imaš rasni frontcourt usprkos činjenici da startaš (i većinu vremena igraš) s tri lagana igrača. Problem je i ovdje vanjska linija, ali ipak puno manji – dok su Bell, Hayward i Harris kvalitetama zamjene koje startaju, Watson i rookie Burks su back-upovi koji upravo to i igraju. S tim da je iz aviona očito kako mali Burks individualnom kvalitetom odskače od konkurencije i kako bi uz minutažu vjerojatno imao sličan učinak kao i jedan drugi rookie, Brooks, u Netsima.

I tako je Jazz u jednu noć pokazao da razlika između njih i Denvera i nije tako velika kakvom se činila prije nekoliko dana. A kada se susretnu dvije podjednako snažne ekipe, obično pobjeđuje ona čiji najbolji igrači odigraju bolje. Dva nositelja Denvera, Lawson i Galinari, ovaj put su jednostavno ostali u sjeni Jeffersona i Millsapa, i to ne toliko zbog forme koliko zbog izuzetno nepovoljnih individualnih match-upova koje su potonji jednostavno iskoristili.

Big Al je i dalje rupetina pod košem i s godinama skače sve slabije, ali čovjek je ušao u godine u kojima se sazrijeva kao napadač i postao je oružje oko kojega možeš graditi momčad. Obrambeno, njegovo je napraviti faul i blokirati što se da, a ne pomagati uokolo (za pokrivanje terena zadužen je naravno Millsap), ali napadački je danas nezaustavljiv. Sjajnoj post igri dodao je i fantastičan šut s poludistance kojega je i ranije šutirao u enormnim količinama, ali ga nikada nije zabijao ovakvom lakoćom.

Međutim, nije čak ni Big Al glavni razlog jakog Jazza, niti je on njihov prvi kandidat za all-star. Paul Millsap igra fenomenalnu košarku na oba kraja terena i više nema sumnje da se radi o rasnom starteru koji zaslužuje punu minutažu (zanimljivo, iako redovno starta, Corbin mu i dalje daje 30-ak minuta koje je redovno imao i kao šesti igrač kod Sloana). O tome koliko će ova dvojica dugo držati ovakav nivo igre, ovisi i to hoće li se Jazz do samog kraja boriti za playoff. Jednostavno, njima su all-star izdanja Big Ala i Millsapa potrebna jer vanjska linija im je u komi.

Na početku sam spomenuo da startni bekovi Jazza imaju felere koji se teško mogu ukloniti i evo o čemu se radi. Devin Harris više jednostavno nema brzinu na kojoj je gradio svoju igru. Igrač bez naročitog šuta i playmakerskog instinkta, Harris je brzinom otvarao prostor suigračima i bio dovoljno učinkovit u obrani da zasluži minute. Nakon cijelog niza ozljeda i gubitka fizikalija, njegov nivo talenta sveo ga je na razinu back-up playa. Hayward pak ima nivo talenta za startera, ali nema fizikalije da bi ga upotrijebio. Naime, momak je totalni all-round stilom igre – sjajno vidi parket, sjajno se kreće, može zabiti otvoreni šut, može odigrati obranu – te je teoretski idealno malo krilo, ali nema mišiće za hrvati se s mrcinama poput Jamesa ili Denga ovoga svijeta. Čuvati bekove je nešto drugo, njegova dužina dobro dođe protiv npr. Kobea, ali za igrati drugog beka jednostavno je jalov jer čim spusti loptu na pod – nastaje pakao. Nema brzinu za dribling ili ulaz, nije catch & shoot opcija koja bi opravdala minute samo na račun onoga što zabije iz vana, a to prevedeno znači da nije startna dvojka u NBA. Tu na scenu stupa Raja Bell kao svojevrsna nadopuna, swingman koji bi trebao biti stoper na boku protiv čvrščih momaka, ujedno i netko tko može odigrati tu catch & shoot rolu u napadu. Treba li uopće napominjati da on danas više ne može biti ni jedno ni drugo i da je očito kako ga Corbin drži na parketu više kao produženu ruku. Sva tri back-upa na bokovima (Miles, Howard, Burks) imaju više smisla od Raje u ovom trenutku povijesti, a paradoks je da rookie Burks sve ove navedene kvalitete potrebne za dvojku ima i da je debelo u zaostatku s minutama i za Haywardom i za Bellom na toj poziciji. Ali, nema sumnje da će se s vremenom ova situacija iskristalizirati u njegovu korist.

Uglavnom, danima razbijam glavu oko power rankingsa i do prije 24 sata Jazz mi je bio u donjem domu Zapada, malo iznad Kingsa i Warriorsa. Danas su već među onom gomilom momčadi koja ima šanse za sedmu ili osmu playoff poziciju, a sutra, padne li pristup u obrani, popusti li klupa ili nestane šuterska forma udarnog dvojca (i uopće Millsapov all-round učinak), možda će opet biti u kategoriji ispod. Međutim, Denver, Denver je veći problem. Kada Lawson i Galinari lete po parketu u ritmu, ova Karlova kombinacija nesebične košarke u kojoj se uvijek traži pas više te agresivnih ulaza i vanjskih šuteva, djeluje kao dobitna formula na izjednačenom Zapadu na kojem nema momčadi s ekstra kvalitetom (osim naravno Thundera, ali znamo da oni imaju probleme drugačije prirode).

Međutim, usprkos tome što su na jednu večer uspjeli parirati u skoku solidnoj skakačkoj momčadi poput Jazza, njihov manjak skakača i previše šupalj reket strše kao govno u punču. Jednostavno, teško mi je zamisliti da momčad s ovakvim karakteristikama može dobiti playoff seriju od 7 protiv bilo kojeg balansiranijeg protivnika obzirom na nemogućnost da, osim krađama i solidnim rotacijama u pick igri, zaustave napadačku igru kroz post.

I tako se vožnja ovim ludim vrtuljkom Zapada nastavlja...

12Oct/102

JAZZ

Posted by Gee_Spot

"The most important thing you have in this game is who comes off this bench and keeps you competitive. We have to have a good, hard performance out of everybody. We aren't good enough, when I look at the whole picture, to just try to win with three or four guys."
- Jerry Sloan

SCORE: 48-34
PRVIH 5: Williams, Bell, Kirilenko, Millsap, Jefferson
2 ZA KRAJ: Williams & Millsap
MVP: Deron Williams
LVP: Andrei Kirilenko

Individualne kvalitete Derona Williamsa, Paula Millsapa i Ala Jeffersona, uz asistenciju sistema Jerrya Sloana koji će se po defaultu pobrinuti za kontrolu skoka u obrani i učinkovitost u napadu (puno kretanja i puno dodavanja = puno koševa uz sjajne postotke), osnova su na račun koje će Jazz još jednom ujahati u playoff. Međutim, obzirom na promjene koje su se dogodile tijekom ljeta, pitanje je hoće li ova momčad biti bolja i gora od lanjske?

Na neke stvari će trebati odgovoriti. Prva i najvažnija je - tko će postati Williamsov primarni partner u pick igri? Hoće li to biti Millsap koji se već godinama odgaja za tu rolu i koji je lani u utakmicama bez Boozera pokazao da je spreman (posebica sjajnim izdanjem u playoffu)? Ili će Sloan još jednom odlučiti da mu je Millsapova energija potrebnija u drugoj postavi, zbog čega će u rolu Boozera ubaciti Jeffersona?

Ako Millsap postane primarni pick 'n' roll partner, kako će Big Al reagirati na rolu promatrača koji će uglavnom čekati povratnu loptu u izrađenoj poziciji? Koliko će često, sada kada ima najboljeg post strijelca u ligi, Sloan stopirati svoj patentirani napad da bi spustio loptu na Jeffersona? Može li Big Al, poznat kao crna rupa i slabašan asistent, pohvatiti konce ove verzije Princeton offense koju igra Jazz i u kojoj je kretanje lopte najvažnije?

Previše pitanja, ali to je i normalno u situaciji kada ovako drastično promijeniš petorku. Odgovore će dati vrijeme, ali bez obzira na svu neizvjesnost, ova momčad neće ozbiljnije podbaciti. Također, postoji i briga oko tanke klupe. Nije stvar u prvoj ili drugoj postavi - kako god ih Sloan izmiksao, činjenica je da na rosteru nakon spomenute trojke nema previše igrača oko kojih se protivnik treba posebno pripremati.

Odlascima Boozera, Korvera i Matthewsa Utah je izgubila tri igrača koji su činila samo srce rotacije. Bez obzira što je njihove vrline sistem dodatno isticao, te što Jeffersonu, Raji Bellu i Gordonu Haywardu treba dati početni kredit dok ne pohvataju konce, gledano čisto na papiru i po talentu Jazz je u gubitku (Raja ipak nema Matthewsovu mladost, a Hayward valjda neće od prvog dana živjeti u Korverovim visinama kada je vanjski šut u pitanju). Iz ovog startnog minuse može ga izvući samo Jeffersonova sezona karijere. Koliko je ona realna obzirom na sve potencijalne prepreke?

Izostanak Mehmeta Okura na početku sezone također je značajan problem, bez njega rotacija visokih postaje preovisna o balvanu poput Kyryla Fesenka. Dovođenje Jeffersona opet nije riješilo dugogodišnji problem igranja bez prave petice sposobne zalijepiti koju bananu, ali Jazz je manjak mišića pod košem nadoknađivao dubinom i agresivnom igrom. Bez Okura, Millsap i Big Al imat će puno muke u isto vrijeme biti agresivni te ostati na parketu.

Da bi visoki donekle izbjegli probleme s osobnima ogroman posao morat će odraditi trojka ispred njih. Penetracija se mora spriječiti pod svaku cijenu! Iako ovo zvuči kao nešto što bi rekao Dick Vitale (naj-porno ime ikada), u pitanju je košarkaški imperativ. Svaki izlazak Jeffersona i Millsapa s parketa povećava mogućnosti da minutažu nabijaju Fes ili, ne dao Joseph Smith, Francisco Elson.

Ima Sloan i opciju da pod košem koristi Andreia Kirilenka, ali upravo na malom krilu njegove duge ruke i spretne reakcije mogu najviše pomoći. Dodaj dužinu Calvina Juniora Milesa kojom odlično brani obje bočne pozicije, Bellovu žestinu također iskoristivu kao opciju na dvojki i trojki, i ispada da Jazz u ovom dijelu obrane može puno bolje nego lani kada su u završnice ulazili s borbenima, ali i limitiranima Matthewsom i Korverom (Matthews je bio prenizak, a Korver prespor).

Kada se Okur vrati, Utah će konačno dobiti i toliko željenog idealnog igrača s klupe o kojem Sloan priča. Jer Memo u ovim godinama i nije ništa više od lažne četvorke ili petice, igrača koji će razvući reket kako bi Williams i tko već imali još više prostora za prezentaciju školskih rolinga.

Veterani Earl Watson i Ronnie Price pobrinut će sa da u onih desetak minuta dok Williamsa nema na parketu sve štima kako je Sloan zamislio, još uvijek su u pitanju korisni igrači sposobni zabiti, a na vanjskim pozicijama možda bljesne i netko od lanjskih otkrića Sundiate Gainesa i Othyusa Jeffersa (a nikada ne treba isključiti ni mogućnost da je Sloan u izboru druge runde Jeremyu Evansu ili nekom nedraftanom rookieu vidio nešto što bi mu moglo koristiti).

Uostalom, lani smo se nagledali svega, posebice Matthewsa koji se u pola sezone izborio za mjesto u petorci omogučivši tako štedljivoj upravi da se riješi Brewera i ne plati porez na luksuz, riječ koja definitivno ne živi u Salt Lake Cityu. Mada, popriličan je luksuz imati Derona Williamsa u momčadi.

Jer, iako je na papiru ovo tanja momčad od lanjske, nigdje ne vidim ozbiljnije razloge zbog kojih bi pali ispod Sloanovske klasične rezultatske granice koja se kreće negdje od 45 do 55 pobjeda. Lider je tu, Millsap i Big Al su po meni sposobni biti druga i treća opcija (gledajući samo talent, Sloan na raspolaganju ima najpotentniji trojac još tamo od vremena Stocktona, Malonea i Hornaceka), a svi ostali igrači zadatka samo moraju upasti u već predviđene role.

Ako sam većinu posta proveo postavljajući pitanja zbog kojih jedva čekam da sezona počne i da vidim Jazz u akciji, sada je vrijeme i za poneku konstataciju. Deron, Paul i Al kroz ovu godinu će postaviti temelj i noseće zidove buduće supersile, a već iduće ljeto bit će finalizirana unutrašnjost i postavljen krov.

Naime, konačno ističe ugovor Kirilenku, ugovor kojim godinama četvrtog igrača plaćaju kao nositelja. Tako da će biti u mogućnosti dodati još jednog pravog beka-šutera, možda i bolje all-round krilo od Milesa. Uglavnom, bez puno muke Jazzeri su u mogućnosti složiti moćnu momčad u rangu Thundera ili Blazersa i priključiti se novoj generaciji vrhunskih NBA momčadi, a sve to uz podatak da su cijelo vrijeme bili dio i one stare vladajuće kaste, što je nešto što bez puno muke neće uspijeti ni Spursima, ni Sunsima, a vjerovatno ni Mavsima, bez obzira na to što Cuban za razliku od svih ovih drugih ekipa ne vodi računa oko salary capa.

Ta konstanta, to je definitivno najveći uspjeh Jazza, veći i od nekakvog šokantnog finala konferencije (nećemo sada i o konstanti teških poraza, ne možeš imati baš sve). Tko zna, možda je taj Smith stvarno zapisao nešto mudro u toj knjizi Mormona. A možda je ipak u pitanju samo Jerry. Sloan Lake City, bejbe.

29Aug/105

UTAH

Posted by Gee_Spot

Sinoć protiv Amera nije bilo utakmice, ali je barem bilo individualnih poteza NBA zvijezda. Večeras protiv Irana nije bilo ničega. Zato nemam što ni dodati, osim da ću pričekati sutrašnji susret protiv Slovenije (koji bi konačno trebao donijeti nešto što će barem podsjetiti na natjecanje) da bi donio konačni sud o našim beskrvnim antitalentima (hm, ovo već opasno zvuči kao mišljenje, zar ne?).
Ipak, nije mi jasno zašto, bez obzira na revijalne tonove ovih utakmica (a to zašto su revijalni također je pitanje za sebe, prave ekipe ni jedan susret ne shvaćaju kao trening), naš izbornik i dalje forsira onih klasičnih hrvatskih 12 žigosanih. Naime, u svakom sastavu naše reprezentacije jednaku minutažu dobivaju svi igrači, kao da smo u najmanju ruku zemlja koja izbacuje talenta u razine SAD-a. Zamislite Njemačku s ovakvim konceptom igre u vrijeme Dirka, pa da ga izbornik limitira na 25 minuta kako bi ostatak dobio nekakav Iks Ipsilon. Gle, ova naša ekipa, jasno je to kao dan, ima dva talentirana igrača koje možemo proglasiti iznadprosječnima - Tomića i Bogdanovića. Takva ekipa si ne može dozvoliti da njih dvojica igraju manje od 35 minuta po susretu, isključujući probleme s osobnima. Svaka nepotrebna minuta neke alternative samo nas dublje zakapa u blato. Samo toliko za sada.

JAZZ

Utah Jazz u svoju prvu sezonu bez dugogodišnjeg vlasnika Larrya Millera kreće u novom ruhu. Ali, samo doslovno - novi dresovi su najbolji do sada (ta zelena definitivno treba još više prostora). Međutim, na parketu sve ostaje isto tako da tvrdnja o novom ruhu nema figurativnu funkciju.

Millerov sin Greg nije ni imao previše prostora za manevre, obzirom da je momčad ionako debelo iznad granice salary capa zahvaljujući masnim ugovorima Kirilenka, Williamsa i Okura. Iz tog razloga se nisu previše ni natjecali za zadržati u momčadi Korvera, Matthewsa i Boozera, prepustivši ih tržištu.

Međutim, zahvaljujući čovjeku zvanom Kahn, osmjehnula im se sreća – Al Jefferson se odjednom našao dostupan za dva buduća picka prve runde, dobrano zaštićena za slučaj da Jazz nekako padne u lutriju (da, odrekli su se i Kupusa, ne tjerajte me da ga spominjem). Jazzeri su odradili vrhunski posao potpisavši Boozera u zadnji tren, zatim ga poslavši u Bullse samo za trade exception u iznosu prve godišnje rate (što je bilo moguće zato što su Bullsi bili ispod salary capa) koji su kasnije poslali u Wolvese uz pickove kako bi pokrili razliku u Jeffersonovoj maksimalnoj plaći i svom krcatom salary capu.

S tim četvrtim velikim ugovorom te s poprilično skupim Millsapom, Jazzeri će ove godine biti jedna od rastrošnijih ekipa lige. Dobra vijest je što se dogodine konačno rješavaju Kirilenka – možda ih to neće pretvoriti u igrače na tržnici, ali će itekako olakšati poslovanje.

Uglavnom, u Jeffersonu su dobili potrebnu svježinu i igrača koji će više nego dostojno zamijeniti Boozera te ih tako i dogodine ostaviti u borbi za poziciju nositelja u playoffu. Od lanjskog rostera treba zadržati Fesenka barem još jednu godinu (obzirom na ozljedu Okura zbog koje će propustiti dobar dio sezone to nije nevažno) te se treba suzdržati od budućeg dužeg ugovora ukrajinskom drvetu, jer Ante Tomić je spreman već dogodine uskočiti u njihovu rotaciju.

I dok su odlasci Boozera i Korvera na neki način bili očekivani – Korvera će pokušati zamijeniti izborom prve runde Haywardom (što će im uspjeti pred ženskim dijelom publike, Gordon je slatki bijeli dečko skoro kao Kyle, ali mene malo zabrinjava šuterski dio) – neugodnost im je (zamalo) drugu godinu za redom priredio Portland.

Agresivni Blazersi ponudili su maksimalan ugovor Wesleyu Matthewsu (igrači izabrani u drugoj rundi koji su igrali za minimalac i ne podliježu pravilima rookie ugovora kao oni izabrani u prvoj, ne mogu dobiti više od midlevela nakon prve ili druge godine u ligi kako bi originalna momčad imala prilike izjednačiti ponudu) koji Jazzeri nisu htjeli matchirati za razliku od lani kada su ipak ostavili Millsapa.

Obzirom na lakoću kojom Utah pronalazi igrače za svoj sistem (po tome se jedini mogu mjeriti sa Spursima) to je vjerovatno bio mudar potez, iako je manje mudro bilo dio tog novca usmjeriti na dovođenje veterana Raje Bella. Bell na papiru ne bi trebao imati problema nadoknaditi Matthewsov učinak, ali Bell je zadnje dvije sezone ili igrao ozljeđen ili uopće nije igrao te je upitno kakvu formu može dostići u svojoj 34. godini (da ne spominjem da mu novi ugovor traje do 2013.).

Nakon svih ovih poteza, ostalo im je samo na minimalnim ugovorima zadržati lanjska otkrića Jeffersa i Gainesa te potpisati još jednog rookiea, Jeremya Evansa, kojega su izabrali u drugoj rundi nakon što su ga iskopali s nekakvog lijevog sveučilišta i za kojega se nadaju da bi mogao biti novi Millsap. Međutim, još ugodnije iznenađenje bi mogao biti igrač koji uopće nije izabran na draftu, Ryan Thompson, sveučilišni veteran s Ridera kojega su svi preskočili zato što nije dovoljno dobar atleta za poziciju dvojke.

Međutim, nešto slično se govorilo i za Matthewsa, a na kraju se pokazalo da je zaokruženost igre i zrelost u glavi važnija od skakačkih sposobnosti. Ne bi nas trebalo čuditi ako baš Thompson bude novi Matthews, samo 30 puta jeftiniji.

WHITE SOX

Salt Lake City ima baseball klub u drugoj ligi koji je filijala Los Angeles Angelsa. Većina fanova u državi ionako navija za susjedne Rockiese iz Denvera. Tako da je veza između kluba kojega ću predstaviti i Mormona samo u tome što druga baseball momčad iz Chicaga u nazivu ima riječ – white. Što bi rekao Jole - sve je bijelo, bijelo.

White Soxi su uvijek bili drugi klub u gradu, iako su tek nešto mlađi od omiljenih Cubsa (oba kluba su osnovana krajem 19. stoljeća). Međutim, ponekad je tih nekolilo godine sva prednost koja vam treba. Cubsi su uvijek bili bogatiji i atraktivniji, iako su White Soxi osvojili čak i naslov više (3 naspram 2) i to čak jednoga nedavno, 2005. (dok Cubsi na svoga čekaju još od 1908.).

Njihov vlasnik također nije sitna riba. Jerry Reinsdorf tako uz Bullse posjeduje i svoju baseball franšizu koja po troškovima pripada u gornji dom baseballa, s preko 100 milja potrošenih na plaća igrača (što je opet negdje 40 milja manje od onoga što troše Cubsi).

White Soxi trenutno i dalje žive na račun stare slave, točnije oslanjaju se na veterane koji su im donijeli naslov prije 5 godina. Strašna su napadačka momčad, ne previše iza Twinsa s kojima se bore za naslov prvaka divizije, ali ostarjele noge veterana uz kombinaciju s čestim ozljedama pitchera koštaju ih obrambeno, zbog čega je ozbiljnija prijetnja u lovu na playoff ipak neostvariva.

Njihova tri vanjska igrača okosnica su igre. Rios, Qunetin i Pierre, uz asistenciju Konerka koji igra na prvoj bazi, u stanju su se svaku večer pobrinuti za poene. Ali, nestalnost forme pitchera košta ih stabilnosti potrebne da bi momčad napravila rezultat.

Njihov as Buehrle, junak prilikom osvajanja naslova, ove sezone odigrao je uglavnom katastrofalno, u nekoliko navrata sam izgubivši utakmicu. Njihova druga opcija, Peavy, cijelu sezonu muku muči s ozljedama koje su dovele do toga da ga potpuno uklone iz rotacije. Obzirom na ovakvu igru dva glavna pitchera, može se doći i do zaključka kako momčad još dobro i stoji. Istina, napad ih je izvlačio, ali stajali bi možda i bolje da je ostatak rotacije pružio išta.

Dva mlada igrača kojima su dali šansu i koje smatraju zamjenama za Peavya i Buehrlea nisu odigrali ništa bolje, što ih je prisililo da potraže pomoć na kraju prijelaznog roka. Iz Arizone je stigao Edwin Jackson koji nije imao dobru sezonu, ali je trenutno najbolji pitcher u klubu. Posljednje mjesto zauzima veteran Garcia koji ne odrađuje posao ništa bolje od ostatka rotacije.

Ironično je stoga da rezervni pitcheri igraju vrlo dobro te čine jednu od boljih klupa u ligi. Samo, bez barem tri pitchera koji mogu garantirati nekakvu konstantu, momčad je uvijek osuđena na balans između odličnih i očajnih partija, ovisno o raspoloženju napada. A dok je tako, osrednjost je sve što će White Soxi imati. Što je opet bolje nego biti na dnu poput Cubsa.

THE ROSTER OF THREE

Sacred Hoops (Phil Jackson, 1996.)

Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi – rajlijanci i đeksonovci. Ma postoji ih valjda i više, ali nisu zanimljivi. Što je najluđe, između dvije vrste i nema nekih većih razlika. I jedni i drugi slijede mudre vođe, praktičare sklone mitologiziranju, ali i sanjare sposobne ostvariti svoje ideje. U ovoj knjizi Phil Jackson objašnjava zašto je baš on Zen Master. I to kroz doba provedeno u Bullsima (kasnije knjige, koje isto preporučam, ipak nemaju ovakvu auru nečega većeg od života). Ne kužim zašto ovo ne bi bila, recimo, obavezna literatura na bilo kojoj školi, ne samo sportskoj.

Tyson (James Toback, 2009.)

Još jedan dokumentarac koji je deset puta bolji od bilo čega drugoga što vam se nudi u kinima. Doduše, nije ga teško ni napraviti zabavnim kada imaš temu kakva je Tyson, totalni manijak. Uglavnom, da ne duljim, evo još nekoliko naslova koji nisu stali u ovo nabrajanje ali koje treba obavezno pogledati:

- ''English Surgeon'' (prikazivan i na jednom od mnogobrojnih festivala u ZG, sjajna priča o apsurdu života)
- ''The Devil And Daniel Johnston'' (priča o kultnom lo-fi rockeru)
- ''Some Kind Of Monster'' (priča o tome kako su Metallica obična hrpa tetkica)
- ''Encounters at the End of the World'' (Herzog na Antartici)
- ''Standard Operating Procedure'' (najveći američki angažiranti dokumentarist Morris opet u akciji, tema je ovaj put maltretiranje zatvorenika)
- ''Man on Wire'' (ma Tyson je tetkica za ovog luđaka)
- ''The Cove'' (jadne ribe, pardon delfini)
- ''Food, Inc.'' (bolje od onog Linklaterovog usranog angažiranog filma)

I da, što god radili u životu nemojte gledati DiCapriove i Gorove dokumentarce, amaterska sranja tipa ''Zeitgeista'' i jadnu propagandu tipa ''The Age of Stupid''. Gle, nije dovoljno samo imati poruku, treba je znati i prenijeti. Patetika i svetost ne vode nigdje. Osnujte crkve k'o dobri ljuta Utaha i ne pilajte nas više vašim sranjima.

Stranger Than Fiction (Bad Religion, 1994.)

Tako to obično biva. Kad nezavisni bend prijeđe na velikog izdavača za neke je to kraj, a nekima je to početak. U slučaju Bad Religiona, njihov dolazak na Atlantic meni je označio dolazak njihovog najmelodičnijeg i najhitoidnijeg albuma te uopće vrh njihova stvaralaštva. Nekima je ovo zvučako kao prodaja, ali ti neki su papci. Raniji albumi su jednako bedasti, ali definitivno nisu ovako slatki i melodični. Što se može, nekima je i mormonstvo - loša religija.