ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

3Jul/129

30 FOR 30: BOSTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O'Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O'Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi - ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz "Luck of the Irish" u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

- šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

- Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

6Jun/126

DAY THIRTY-EIGHT – TRUTH HURTS

Posted by Gee_Spot

Heat je u biti ili ne biti utakmicu ušao s energijom u obrani kakve nije bilo tijekom prethodnih susreta u Bostonu, ali odličnih 16 minuta igre na tom dijelu parketa nisu uspijeli okruniti nikakvom opipljivom prednošću iz jednostavnog razloga što je James opet igrao sam protiv svih u napadu. Čim je LeBron otišao na kratki zasluženi odmor početkom druge, Boston je počeo diktirati ritam ne ispuštajući uzde utakmice iz ruku do kraja.

Doduše, Heat je početnu prednost izgradio na sličan način, koristeći minute u kojima je Boston prvo bio bez Garnetta, a zatim i Ronda. Čim se dvojac Celticsa opet našao zajedno na parketu, i napad i obrana Bostona otišli su na višu razinu.

Uglavnom, spomenuti preokret započeo je u periodu kada je James otišao na klupu, ali nije prestao njegovim povratkom jer je Boston krenuo igrati direktno na Garnetta u niskom postu i tako totalno izneredio Miami koji je cijelu večer na petici rotirao samo
Bosha i Haslema. Rondo je Garnetta hranio pravovremenim pasovima u idealnoj poziciji i ta njihova perverzno lagana igra kroz srce obrane krajem druge i početkom treće četvrtine pokazala se ključnom.

Takva nesposobnost zatvaranja reketa kakvu je Heat iskazao u ovom periodu od nekih desetak minuta nema što tražiti u finalu konferencije, a posebice ne kod momčadi koja se diči obranom. Ali, problem je jednostavno bio u matchupu, kada bi Garnett zauzeo kvalitetnu poziciju bilo je kasno, a protiv Bosha i Haslema do iste je mogao kada je htio. Dodaj još da je Bass borbenošću gotovo sam imao isti napadački učinak kao Bosh i Haslem zajedno i jasno je da je KG bio neriješiva zagonetka za Miami.

Mislim, o nadmoći unutarnje linije Bostona sve govori i podatak da je Stiemsma po prvi put u seriji imao solidnu rolu od 8 minuta tijekom koje je više koristio nego štetio. Konkretne brojke pak otkrivaju cijelu istinu – Celticsi su tijekom večeri imali 17-27 realizaciju u reketu, a 63% šuta u ovom segmentu igre je previše obzirom da se ukupni šut obje momčadi kretao oko 40%.

Dio odgovornosti za ovakav rasplet svakako pripada i Spoelstri koji je tvrdoglavo odbijao dati poneku minutu Turiafu i Anthonyu kao jedinim visokima koji donekle mogu izgurati Garnetta iz idealne pozicije, iako je s druge strane potpuno razumljiva njegova odluka da ih isljuči iz rotacije i drži se dvojca Haslem – Bosh, koji mu omogučuje da barem igra 5 na 5 košarku u napadu.

To na papiru ima smisla, ali obzirom da je Haslem bio nevidljiv u napadu i da je Bosh bačen u vatru nakon duge pauze (i u upitnoj formi), očito je kako time nisu ništa dobili. Jasno, upitno je koliko su izgubili obzirom na činjenicu da Anthony i Turiaf nisu garancija ničega, ali, ako minute njima već nemaju uporište u stvarnosti, barem je jasno da bi unijeli više srca u obranu od Bosha od kojega bi sinoć bolji dojam valjda ostavilo i božićno drvce posađeno posred reketa (ono što su možda izgubili je vjera u trenera koji ipak malo previše i predrastično miksa u igri u kojoj je rutina neprocijenjiva).

Jedini aspket igre koji su Haslem i Bosh (uz pomoć Jamesa) pokrili je skok, ali desetak skokova prednosti ne znače ništa u utakmici u kojoj je protivnik bolja šuterska ekipa i uz to ostvari prednost i u reketu i na liniji slobodnih. Dodaj tome da su Celticsi odigrali sjajnu tranzicijsku obranu i limitirali Heat na samo 8 poena iz kontri, plus činjenicu da Miamiu opet nije upadala trica (26% šut uz previše nerezonski ispucanih lopti) i postaje jasno kako je Boston odigrao bolju momčadsku partiju kojoj je sinoć Miami mogao zaprijetiti jedino vanserijskim učinkom udarnog dvojca.

Wade je konačno odigrao dobru utakmicu, ali ni njegova ni Jamesova kvalitetna izvedba ovaj put nisu bile dovoljne jer ih nitko nije pratio. Nije bilo čak ni trećeg čovjeka, kamoli dublje rotacije, a to znači da je Miamiu jedinu nadu moglo pružiti svemirsko izdanje za koje ni James ni Wade ne mogu uvijek biti raspoloženi. Izgleda čak da im ovakvo raubanje lagano ide na živce i da više ni psihički ni fizički ne mogu i ne žele nositi sav teret (ironično, obzirom da su se upravo zbog toga i udružili).

Iako je to Wade svakako pokušao u završnici, ali na drugoj strani se Rondu i Garnettu pridružio Pierce što se pokazalo prevelikim zalogajem za obranu s ogromnom rupom i ovako statični napad koji teško može pratiti Boston u punom pogonu.

A Boston je bio u punom pogonu kada je bilo najpotrebnije - skok-šut je počeo upadati, Rondo nije odigrao vanserijski, ali je i dalje dominirao ulazima, a zanimljivo kako je čak i na gostovanju klupa Bostona nadigrala klupu Heata. Doduše, Dooling ovaj put nije baš sjajno reagirao iako je rano dobio priliku zbog već tradicionalnih problema Ronda s osobnima (koji nekim čudom Bostona ne koštaju ništa iako i Pierce i Rondo uvijek igraju s njima kao dodatnim utegom nad glavom), ali iskupio ga je Pietrus neočekivanim napadačkim učinkom kojega je pridodao tradicionalno čvrstoj obrani na Jamesu (ne tako davno, Orlando ga je masno platio da bi odradio rolu LeBron stopera i pogodio, 2009. Magic je prošao u Finala preko Cavsa dobrim dijelom zahvaljujući sjajnim obrambenim partijama žilavog Francuza).

Na sve ove sitne detalje koji idu u korist Bostona, istaknuo bi još svakako i činjenicu kako je Doc nadmašio Spoelstru ne samo u motivacijskom dijelu (razina kemije Heata iz utakmice u utakmicu pada upravo zbog nesuvislih rotacija), već čak i u ovom stručnom. Nećemo kriviti Spoelstru zbog rupa u obrani jer njih bi ionako mogao zakrpati samo da ima 215 cm, zna se kretati u obrani i zalijepiti bananu, ali svakako je mogao pokazati nešto više imaginacije u odabiru napadačkih i obrambenih rješenja osim što samo miksa igrače u potrazi za čarobnim napitkom. Doc je prve dvije utakmice potrošio da vidi što ide, a što ne, sada se drži recepta, ali to ga opet nije spriječilo da recimo sinoć zaigra s puno više zone od očekivanog (praktički je nije koristio od G1), koja nije donijela nikakve specijalne rezultate, ali je barem dala Heatu za misliti u jednom trenutku.

Možemo se mi sada baviti time kako Miami nije mogao hendlati Piercea u završnici, što je svakako bitan detalj za tih nekoliko konkretnih akcija na kraju, ali u široj slici jedna druga istina ima puno veće značenje od The Trutha, a to je ona o manjkavosti rostera okupljenog na Floridi. Bez solidne rotacije i bez barem prosječnog centra sposobnog odigrati obranu, ne može se računati na naslov.

Fascinantno je, eto, što je od svih momčadi koje su ovu slabost Miamia mogle razotkriti (San Antonio, Oklahoma, Chicago) to napravio baš Boston, koji je u još gorim okolnostima što se tiče rotacije (da ima Bradleya i Greena na raspolaganju, plus još jednog solidnog visokog, Doc bi valjda već zaključio ovu seriju).

Ta njihova sposobnost preživljavanja tako je, uz stasavanje Oklahome u kompletnu momčad, postala najvažniji narativ u ovogodišnjem izdanju najboljeg sportskog događaja na svijetu. I jedni i drugi su izborili pozicije favorita i sada im ostaje samo opravdati ih pobjedom u jednoj od dvije preostale utakmice, što se i po svim relevatnim brojkama, ali i po eye testu, čini potpuno izvjesnim.

Naravno, kod Heata još postoje rezerve u igri, ali sada se i oni nalaze u sferi u kojoj su od prije par dana i Spursi – trebaju im fantastične partije, najbolje moguće, jer vrlo dobro više nije dovoljno (prevedeno – ne samo da im trebaju vanserijski Wade i James, već im treba i podrška suigrača, barem u ponekoj trici). Boston je daleko od sigurne pozicije, uz jednu ipak bitnu opasku - osovina Rondo – KG jednako je velika opasnost za Heat kao i Wadeov i Jamesov talent za Celticse, ali, što je najvažnije, oni trenutno u ovoj seriji ne postoje samo u teoriji, već su itekako dokazani i u praksi.

17May/1211

DAY NINETEEN – YOUNG VS OLD

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ SIXERS

Sinoć su stari Celticsi održali mladim Sixersima kliniku. Ne Našu Malu ili Schwarzwald, već pravu pravcatu košarkašku. Collinsove trupe dobile su krila pobjedom u Bostonu, a ta krila samo su se dodatno raširila odličnim ulaskom u utakmicu tijekom kojega nisu mogli promašiti – Iggy je pasovima s vrha reketa namještao zicere, Allen i Hawes su trpali s poludistance, a Holidayu se u zabijanju trica pridružio čak i Williams.

Bilo je očito kako pod utjecajem ovakvog razvoja događaja, članovi jedne od najmlađih momčadi u ligi sebe već vide u finalu konferencije. Što je najveća greška koju možete napraviti protiv ove generacije Celticsa. Nakon run & gun izazova kojega su pred njih bacili Sixersi, u akciju su krenuli Rondo i Garnett, prvi seciranjem obrane kirurški preciznim ulazima i sjajnim miksom realiziranih ulaza i povratnih lopti, a drugi već dosadnim savršenim učinkom s poludistance pomiješanim s ponekim poenom ispod koša, bilo nakon Rondova zicera, bilo nakon klasičnog skok-šuta unazad.

Garnett nije mogao promašiti, Rondo u ovom periodu nije izgubio ni jednu loptu (samo jedna izgubljena tijekom cijelog susreta), a sjajnih 12 minuta košarke zaključio je Pierce. Stari ratnik je pokušao kao spot-up šuter, nije išlo, pa se odlučio na par ulaza koji su pored anemične obrane Sixersa završili zakucavanjima nakon kojih je bilo jasno kako Boston neće izgubiti ovu utakmicu. PP riskira igrajući s ovako načetim koljenom, ali, kao što je i sam rekao, dok je na parketu igrat će kao da je sve u redu.

Od ovog trenutka (statment moment kakav mogu izvesti samo najveći) Boston je zaigrao punom parom – udarnom trojcu koji je davao ritam pridružili su se Bass i Pietrus kao šuteri i eto petorke koja je napadački protutnjala Philadelphiom. Zabili su 60 na poluvremenu (za ovu momčad Bostona to je rijeđe od snijega u Dalmaciji), 107 do kraja, od četvrtine do četvrtine samo dižući prednost, a uz Rondovu i Garnettovu učinkovitost ključna je bila Piercova odluka da, kad već ne sluša šut (samo 33%), do poena dođe ulazima i s linije slobodnih.

Naravno, za razliku od Sixersa koji su izgleda dobar dio energije potrošili na slavlje i projiciranje svog prolaska dalje, Celticsi su sve svoje snage usmjerili na parket, pa su tako nakon početnog run & guna sveli Sixerse na ono što jesu, momčad bez ideje i vrhunskog talenta koja šutira s poludistance. Uostalom, osim davanja nekog okvira utakmici, sve što treba reći u ovom osvrtu je kako su Celticsi konačno šutom (preko 50% iz igre) nadogradili standardno sjajni protok lopte (naspram Sixersa čije cigle su rezultirale učinkom od 40%), kako su konačno nekoga nadskakali (što je samo po sebi razlog za slavlje) i kako su konačno od nekoga izgubili manje lopti (samo 7).

Mislim, ovakva učinkovitost nije održiva, Sixersi su momčad koja inače gubi najmanji broj lopti u ligi (za razliku od Celticsa koji su pri dnu), plus Boston je jedna od najgorih skakačkih momčadi svih vremena. Dakle, očito je u ovim elementima ključnu ulogu odigrala psihička nepripremljenost protivnika, odnosno nezrelost. Ali, dok Rondo kontrolira loptu minimalno riskirajući i dok Garnett ima ovakvu podršku u skoku od Ronda i Piercea (dodali još 18 na Garnettovih 12), Celticsi su tu u stanju odraditi solidan posao.

S druge strane, čak i puno agresivniji i budniji Sixersi nemaju što tražiti protiv Bostona kojem ovako klika napad, pogotovo ako Pierce bude i dalje u stanju pratiti dinamični dvojac Rondo – Garnett za kojega protivnik nema odgovora. Toj razini egzekucije i kvalitete Philadelphia nema čime parirati, stoga je za rasplet ove serije i dalje najvažnije pratiti medicinske izvještaje iz Bostona.

LAKERS @ THUNDER

Nešto kasnije, jedna druga skupina veterana sa šampionskim pedigreom našla se u sličnoj situaciji, ali Oklahoma usprkos mladosti ima dovoljno playoff iskustva da si ne dopusti mlitav ulazak u utakmicu. Lakersi su u drugoj utakmici imali sve na pladnju – Thunder nije briljirao šuterski, ali, što je još važnije, nije imao ni previše laganih poena sa linije slobodnih. Tu i tamo bi im uspjelo iskoristiti poneku kontru, ali od početak je bilo jasno kako utakmica ide ritmom koji odgovara Lakersima i kako će gotovo svaki napad biti odigran na postavljenu obranu.

Trpajući iz reketa, Lakersi su preko Gasola, Bynuma i Kobea cijelo vrijeme držali minimalnu prednost, a, uz sve navedeno, u korist im je još išlo što su Harden i Ibaka zbog problema s osobnima odigrali manje minuta od očekivanog. Svejedno, jer na kraju čak ni kontrola ritma te prednost u skoku i laganim poenima nije pomogla – Oklahoma je pokazala da ima rješenja čak i za najtvrđu playoff košarku.

Ogroman posao odradio je Ibaka, koji je sa svojih 7 blokada držao kakav-takav balans u sredini (momčadi koje zabiju 46 poena u reketu obično ne gube utakmice, a bez Ibake taj učinak bi bio i puno veći), a Perkins i Mohammed su još jednom aktivno, koliko je to moguće, odradili svoje imitacije telefonskih stupova.

Međutim, ključan je ipak bio pritisak na vanjsku liniju Lakersa koji su, posebice u završnici, sjajno odradili Durant i Harden, a zatim i činjenica da čak i kod ovakvih večeri u kojima im ne upada previše toga, Oklahoma uvijek može zabiti dovoljno kroz prodornost svoje udarne trojke (koja ovaj put nije rezultirala lakim koševima s linije slobodnih, ali jeste otvorenim putevima suigračima).

Lakersi su u završnici jednom serijom šuteva iz vana Bryanta po prvi puta uspjeli razbiti konstantni egal, činilo se da su otišli na nedostižnih sedam razlike, ali onda je u zadnje dvije minute presudila nepodnošljiva lakoća postojanja koja krasi mladost Oklahome. Umornog Kobea je nadigrao mlađi i odmoreni Harden (samo 6 minuta u prvom poluvremenu), natjeravši ga u obrani na dva očajna šuta (koja Kobe nije morao uzeti) i par izgubljenih lopti, a zatim jureći pored njega kao pored stolca na drugoj strani parketa, u svom stilu, direktno na obruč (iznudio i, što je najvažnije, pogodio 4 slobodna, da i Kobe i LeBron vide kako se to radi).

Dodaj Durantovu hladnokrvnost i franšiznu kvalitetu (neobranjiv šut iz vana koji ovisi samo o postotcima, plus onaj fenomenalan ulaz i polaganje pored odlične obrane kojim je okrenuo rezultat) i eto zaslužene pobjede u najtvrđoj mogućoj plaoyoff utakmici kojom je OKC samo pokazao da je potpuno sazrio kao momčad. Lakersi se samo mogu nadati da će i ubuduće imati šanse ostati u igri kontrolom ritma, ali čak i tada njihova kronična nesposobnost da zabiju šut iz vana i nedostatak drugog beka koji bi kontroliranjem lopte olakšao život Kobeu (Blake i Sessions su pored Westbrooka izgledali kao pioniri maleni) osuđuju ih na ulogu promatrača u trenutcima kada mlađa, brojnija i atletsko-fizički dominantnija skupina iz Oklahome odluči zagospodariti parketom.

2May/121

DAY FOUR – BULLS WITHOUT BALLS

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ HAWKS

- Boston je istrčao odlučan da ne dozvoli Hawksima živahan početak kao u prvoj utakmici, nametnuli su spori ritam i fokus s napadačkog učinka prebacili na rovovsku obranu, a Pierce i KG su spremno prihvatili aktivnije uloge u napadu, agresivnošću pokušavajući nadoknaditi manjak Ronda

- problem je bio u tome što su Johnson i Smith parirali učinku dva veterana Celticsa gotovo u svakom segmentu igre tijekom prve tri trećine, možda bi ga i nadmašili da Smith po običaju nije posezao za nepotrebnim šutevima iz vana

- Hawksi su ostavljali dojam bolje momčadi zbog dvije stvari, tranzicije (Bostonova obrana nije ni upola dojmljiva kada nije postavljena) i Jeffa Teaguea (koji izgleda ima namjeru napraviti korak naprijed igrački u svakom playoffu - lani se iz combo beka s klupe pretvorio u igrača zadatka startne vrijednosti, a sada se nameće kao kompletan igrač i treća napadačka opcija te dogodine svakako treba obratiti pažnju na njega, možda je spreman na novi iskorak)

- nažalost, pokazalo se da je sve uzalud - taman kada je Boston u zadnjih 12 minuta obranom počeo preuzimati kontrolu i kada se Pierce totalno razigrao hraneći suigrače loptama i zabijajući ključni šut za ključnim šutom kao da je 5 godina mlađi, Hawksi su ostali bez Josha Smitha zbog ozljede koljena (ništa nije puklo kao ranije kod Rosea i Shumperta, ali i istegnuće će biti dovoljno da ga uspori više nego je to mogao Garnett) i tako olakšali Bostonu put do pobjede

- odličan posao koji su u tom periodu odradili Bradley na Teagueu i Pierce na Johnsonu tako pada u sjenu, kao i Docovo poigravanje s bočnim stoperima tijekom utakmice - počeo je s Pietrusom, nastavio s Pavlovićem, a na kraju je ubacio čak i Danielsa (ne znaš koji je gori napadač, ali sva tri su odradila svoje u obrambenom dijelu), štoviše ozljeda Smitha Docu je omogučila da s parketa povuče dvije najveće rupe u obrani, Bassa i Stiemsmu, te da zaigra s Garnettom pod košem i četiri stopera uokolo (najbolji dojam je ostavila postava s Pierceom, Pietrusom, Danielsom i Bradleyem, četiri dugonje koje je nemoguće pretrčati i koja je za čas stvorila 10 koševa prednosti)

- za Hawkse je propuštena prilika nebitna jer, pokaže li se Smithova ozljeda ozbiljnom (i obzirom da su već u outu i Horford i Pachulia), bit će prisiljeni pod košem koristiti usluge likova poput Collinsa i Ivana Johnsona koji možda služe nečemu na treningu, ali ne i u NBA playoffu, a eventualne niske postave s Marvinom Williamsom ili Vladom Radmanovićem (kojega također muče leđa cijelu sezonu) doći će kao naručene Bostonu da ih Rondo i Pierce seciraju

- pročitajte još jednom sva ova imena koja prije zaslužuju biti dio neke lijeve europske lige nego NBA playoffa (Radmanović, Collins, Ivan Johnson, Stiemsma, Pavlović, Daniels, Pietrus) i jasno vam je da ovo nije lijepa serija za gledati ne samo zbog sjajnih obrana, već i zbog očajne razine napadačkog talenta

SIXERS @ BULLS

- bez Rosea da napravi razliku između dvije momčadi, prvi dio utakmice smo imali prilike gledati sudar dva osrednja protivnika osuđena na ispaljivanje skok-šuteva s poludistance i potragu za identitetom (Sixersi su nemoćni od kada su shvatili da nisu dobri kao njihov score, a Bullsi su očito pod šokom od ozljede Rosea, jer jedno je bilo igrati regularnu sezonu bez njega znajući da ćeš ga imati kada bude najpotrebnije, a nešto sasvim drugo prisiliti se na borbu unaprijed osuđenu na neuspjeh)

- Bullsi bez onog ratničkog pristupa nisu Bullsi, stoga im je samo ostalo nadmudrivati se sa Sixersima, a u tom dijelu noćas je pobjedu odnio Collins

- instaliranje Turnera u petorku više je dokaz potpuno pogrešnog pristupa igri tijekom sezone, dakle to čak i nije iznenađenje već čista logika (mislim, lani su protiv Miamia u playoffu vidjeli da im treba talenta pa su maloga bacili u vatru, samo da bi ga opet ignorirali većim dijelom sezone sve dok opet stvari nisu otišle kvragu i dok im opet nije potreban - bilo bi smiješno da nije žalosno), ali pravi potez Collins je povukao s forsiranjem Holidaya protiv Watsona, svjestan da gubitkom Rosea Bullsi na poziciji playa imaju dva ispodprosječna obrambena igrača

- Thibo je jedino reagirao instinktivno krajem druge četvrtine, kada je na parketu ostavio Lucasa i Korvera uz startni frontcourt (odlično su funkcinirali u napadu), ali ostatak utakmice proveo je zakopčan i vjeran uigranim rotacijama iako one očito nisu štimale (njegova neodlučnost da razbije ustaljenu praksu praktički je ostavila Bullse bez municije u trenutcima kada se susret lomio)

- svjesni prilike koja im se pruža, Sixersi su u nastavku preko Holidaya i Turnera počeli agresivno napadati nemoćnu vanjsku liniju Bullsa (Hamilton je solidan obrambeni igrač uz Rosea, ali ne i uz Watsona) koja se više bez Rosea ne može maskirati kao odlična obzirom da je osuđena na 48 minuta igre s dva back-up playa koji nemaju ni fizikalije ni snagu volje za igrati obranu

- dodaj još da u udarnoj petorci Bullsi imaju drvenog Boozera i očito je gdje trenutno leže njihovi najveći problemi, aktivnost Noaha pod košem i Denga na perimetru jednostavno nije dovoljna kraj tri rupe u obrani (a Deng bi još uz sve trebao biti i nositelj u napadu, što nikako nije lako uz striktnu Iggyevu pratnju)

- Thibo će morati bolje izbalansirati uloge (kao logično rješenje nameće se instaliranje Brewera umjesto Hamiltona, što je ionako model koji je funkcionirao veći dio sezone dok je Rip bio ozljeđen) jer njegovo tvrdoglavo inzistiranje na paru Watson-Hamilton (ne samo da su ih Holiday i Turner konstatno ostavljali u prašini, već nisu ništa ni zabili, pa se to povjerenje čini još besmislenijim), odnosno postojećem stanju, ne vodi nigdje

- praktički, ako uzmemo u obzir da su Holiday i Turner bolji od Watsona i Ripa, da je u ovim kasnim fazama karijere Elton Brand bolji igrač od Boozera (isti su napadački, osuđeni na skok-šut s poludistance, ali Brand igra sjajnu obranu, pojam nepoznat Boozeru), te da je Iggy u stanju uštopati Denga (što je dokazao i noćas), ispada da Bullsi jedinu prednost imaju na poziciji centra (sretno ako misle povećati Noahu kvotu lopti u napadu)

- kvragu, čak i je klupa Sixersa u stanju parirati njihovoj opjevanoj bandi s klupe koja se utopila u sivilo drugog poluvremena, nadigrali su ih ne samo Williams i Young, koji su se svaki na svoj način zaslužili naći u konkurenciji za najboljeg šestog igrača, već i Lavoy Allen, koji je odradio i sjajan šljakerski posao u obrani, ali i pokazao nešto od svog talenta u napadu

- uglavnom, bez Rosea i bez krvave borbe, Bullsi su ne samo isti profil momčadi kao Sixersi već možda i lošija verzija, a u tom slučaju nikakav govor u svlačionici, karakter ili buđenje ponosa ne pomažu - misli li vratiti prednost domaćeg terena i momentum (koji se u playoffu za čas prebaci), Thibo treba miksati rotacije, i to puno, često i odmah

NUGGETS @ LAKERS

- Lakersi su prvu utakmicu dobili u trećoj četvrtini obranom, a, iako su na sličan način i noćas u istom periodu ubacili u višu brzinu, praktički sve je riješeno u prvih 5 minuta, tijekom kojih su nametnuli igru kroz Bynuma u postu, usput osudivši Denver na organizirane napade koji su obično završavali teškim šutem iz vana, pokazavši tako za što su sposobni kada im se da

- iako je Denver ubrzo uhvatio priključak, Lakersi kao da su se čuvali za pogodan trenutak kako bi zaključili utakmicu te su do spomenute polovine treće igrali preko Bryanta koji je uživao u napucavanju s deset igrača Nuggetsa i usput održavao laganu prednost

- ovaj revijalni ton u kojem su Nuggetsi trčali dok je Kobe pucao sa svih strana, prekinut je početkom drugog poluvremena kada su Bynum i Gasol opet postali fokus napada i odmah napravili razliku koja se tijekom treće, kada se napadu pridružila i obrana, penjala i do 20 razlike

- iako su koristeći slabosti klupe Lakersa (i njihovu nemogućnost da odigraju u istom ritmu tijekom cijelog susreta) Nuggetsi uspijeli učiniti završnicu zanimljivom, čak i izvući na površinu potrebu za Kobeovim "spasonosnim" šutevima preko ruke, njihov problem nije u tome što su gubili (i izgubili), već što tijekom cijelog susreta (točnije, tijekom obje utakmice) nisu ostavili dojam da su u stanju iti na trenutak zaustaviti Lakerse kada se ovi odluče otiči po koš (i pri tome ne mislim samo na dominaciju Gasola i Bynuma, koja je sama po sebi neriješiva enigma, već i na to što Kobe, sa svim kilometrima na leđima, djeluje kao najveći atleta s parom najsvježijih nogu na vanjskim pozicijama)

- uglavnom, sve što bi Denver napravio ovisilo je prvenstveno o tome što su im Lakersi dopustili i očito je da smo svi mi, koji smo računali da će im razlika u stilu pomoći da zakompliciraju seriju, pogriješili - kada je razlika u talentu ovolika, onda stilovi ne igraju apsolutno nikakvu ulogu

9Mar/123

#freeevanturner

Posted by ispdcom

Sinoćnji susret Sixersa i Celticsa je na papiru trebao biti derbi u kojem se u međusobnom obračunu odlučivalo tko će preuzeti vrh Atlantske divizije i dugoročno pomoći izbjeći bauk Miamija i Chicaga u prvim rundama razigravanja.
U stvarnosti je to bila oda gluposti krojačima rasporeda ove sezone. Gledatelji su platili da bi vidjeli dvoboj s vječitim rivalima, a umjesto Piercea, Ronda, Raya i KG-a istrčali su njihovi deset godina stariji imitatori. Susret je praktički riješen u prvoj četvrtini u kojoj su Sixersi jednostavno pretrčali prvu petorku Celticsa koja se nakon dva produžetka u tri dana nije stigla valjda čestito ni naspavati, a kamoli pripremiti za susret s jednom od najboljih obrana lige.
Od kada je postalo jasno da je Jermaine O’Neal još jednom prerano završio sezonu, u startnu petorku Bostona je prebačen nominalni šesti čovjek Brandon Bass. Dobra vijest je da je Jermainea zamijenio daleko najkonstantniji Celtic ove sezone, Kevin Garnett, koji će uskoro navršiti 36 godina. Loša vijest je da je Bassovom promocijom među startere nestala ikakva pomoć s klupe. Pogled na tu pustoš mora da Docu baca ekstra količinu kiseline u želudac. S Jeff Greenom bi slika bila zasigurno ljepša i bolja po Riversovo zdravlje.

Da gledatelji nisu bezveze došli u Wells Fargo Centar pobrinuo se Doug Collins time što je unatoč očajnom nastupu u Milwaukeju kada ga je prvi put stavio u početnu petorku zadržao u istoj Evana Turnera. U drugom startu sezone igrao je kao što se i očekivalo od drugog picka drafta te podsjetio na najbolje Ohio State dane. Završio je susret s 26 poena i 9 skokova (ovo prvo je career high), ali brojke teško mogu iskazati njegov doprinos na oba kraja terena i ono što bi ovaj nastup mogao ubuduće značiti za Sixerse. U obrani je svojom duljinom skroz ukočio Ronda, a kada mu je Rajon pokušao uzvratiti istom mjerom na drugom kraju terena, Turner je manirom veterana rješavao situacije spuštajući se leđima na nižeg suparnika i pucajući preko njega. Najbitnije iz susreta jest da su i gledatelji i Celticsi mogli vidjeti kompletan arsenal koji Turner posjeduje, a koji je u Sixersima do sada samo sporadično dolazio do izražaja. Natprosječno dobar osjećaj za skok, tranzicija koja potom slijedi, dobar pregled terena (alley-op Igoudali nakon rollinga u kontri), spretni ulazi i skok-šut s poludistance su sinoć svi bili u izlogu arene.
Glavne dvije zamjerke u dosadašnjem dijelu njegove kratke i do sada prilično razočaravajuće karijere, loš šut i neefikasna igra bez lopte u rukama su sinoć adresirane na pravi način. Na popravljanju mehanike šuta je radio cijelo ljeto, ali do sinoć su pomaci bili slabo vidljivi. Igru bez lopte je Collins riješio tako što mu je konačno dao loptu u ruke i dozvolio (barem sinoć) da ravnopravno kreira igru skupa s Jrue Holidayem i Iggyjem. Iz izjava trenera je očito kako je jedini istinski čisti šuter Sixersa, Jodie Meeks, konačno preseljen na klupu gdje i pripada te da u ostatak sezone kreće s bekovskim parom Holiday - Turner.
Odnos Collinsa prema Turneru je ove, kao i protekle sezone, bio prilično zanimljiv. I najmanja greška u obrambenoj rotaciji je značila direktan odlazak na klupu tako da se moglo ustvrditi da je Turner u očima trenera još uvijek rookie. Sophomore je takvom tretmanu posljednjih desetak nastupa uzvratio s kriminalnim šuterskim partijama, ali ono što nikad nije bilo upitno jesu talent i volja, što se poglavito moglo vidjeti u skakačkom dijelu gdje je Evan zvijer za svoju poziciju i redovno ga se može vidjeti u lovu na skokove u gužvi za koje se treba ekstra izboriti (tzv. man-rebounds), a ne samo lagane odbijance.

Collinsova rotacija u startnoj petorci nije došla slučajno. Sixersi su do sinoćnje pobjede imali omjer 2-8 u posljednjih deset utakmica i općenito su pali u igri nakon iznenađujuće dobrog početka koji mogu zahvaliti i laganijem rasporedu. Meeks kao igrač koji šutom širi reket više nije mogao prikriti ono što Sixersima fali, a to je talent na dvojci koji može pomoći Iggyju u organizaciji napada. Za energiju s klupe su ionako zaduženi Lou Will i Thadeus Young, a novi bekovski par Holiday - Turner nudi gomilu opcija u obrambenim rotacijama, jaču skok igru (bitno zbog Hawesovih ozljeda i nestanka Branda kao sile pod košem) i lakšu realizaciju kontri. Šut izvana, a pogotovo završnice susreta ostaju problem, ali Collinsova dosadašnja igra je došla do zida i nešto se moralo promijeniti.
Partija protiv Bostona je ponudila sliku igrača s instiktom ubojice koji pršti samopouzdanjem i koji se osjeća kao najbolji igrač na terenu. Sinoć je to uistinu i bio, a sada želimo saznati da li su Sixersi konačno dobili igrača koji to može činiti na konstantnoj razini te konačno opravdati college nadimak The Villain.
Pobjeda nad umornim Celticsima i jedna dobra Turnerova partija ne smije se shvatiti kao zaokret koji će Sixerse baciti u ulogu izazivača za naslov, već kao naznaka da prvi dio sezone Sixersi mogu ponoviti s malo izmjenjenim ulogama na terenu i ponovno biti obrambena sila i neugodna ekipa koju svi moraju respektirati. To se u ovom trenutku čini kao plafon ove ekipe.

13Feb/125

Mr.Rondos Uplift Mofo Plan

Posted by ispdcom

Celtics - Bulls

Bila je ovo nedjeljna utakmica u za europljane prijateljskom terminu koja je na obostrano zadovoljstvo obilježila kraj turbulentnog tjedna za obje ekipe. U usporedbi s prošlim susretima ovih momčadi, nekih pretjeranih tenzija nije bilo. Osim već standardnog koškanja Noaha i Garnetta, što im je valjda preraslo u naviku. Bullsi su sretni što idu konačno doma nakon devet gostovanja zaredom, a bez Rosea su se držali do samog kraja protiv (nekoć) ljutih rivala. Izostanak Rip Hamiltona ne vrijedi ni spominjati jer čovjek kao da markira nastavu ove godine. 

Boston je počeo tjedan Pierceovim slavljem prestizanja Larry Birda na listi najvećih strijelaca Celtica (sad je ostao još samo Havlicek), da bi ih nes(p)retni poraz od Lakersa (tip-inovi su ih došli glave) i debakl protiv Toronta dan poslije (prehodali utakmicu i dozvolili da ih starter s jednim od najgorih PER-ova u ligi, DeMar DeGROZAN dobije iako baca airballe kad je sam na trici) bacili unatrag i gotovo anulirali sav trud koji je obilježio posljednja dva tjedna povratka u natjecateljski formu. Obzirom da Rose nije igrao, ova utakmica bi se mogla proglasiti nebitnom, ali ipak je ukazala na nekoliko stvari koje će možda kasnije biti značajne u playoffu.

Boston je cijelu utakmicu vodio nekakvih 4-8 razlike da bi se konačno četiri minute prije kraja odlijepio na +14, ali žilavi Bullsi su se vratili i iz tog nokdauna i gotovo do samog kraja držali stvari neizvjesnima. Ipak na kraju je mirna Rondova ruka sa slobodnjaka!?! obradovala TD Garden. Ono što možemo istaknuti kao glavno obilježje utakmice jest da su Celticsi nadtrčali i iskontrirali Bullse 33:7 te čak zabili dva alley-oopa iz kontri (Wilcox i JJ Johnson).

Rondo je bio glavni pokretač tih sprinteva te je ubilježio čvrst triple-double (32-15-10) i generalno držao cijelo vrijeme konce igre u svojim rukama, čemu je zasigurno pridonijelo što nije morao juriti za Roseom. Rondo ne može konstantno igrati na ovoj razini i do sada su prilično jasna njegova ograničenja kao igrača, ali priče o njegovom trejdanju (Ainge bi trejdao i vlastitu mater iz obitelji) zbog nemogućnosti gradnje ekipe oko njega su totalna glupost iz više razloga. Prvo, za ugovor koji on ima ne možeš dovesti playa te razine, a ne možeš dobiti ni neki paket igrača koji bi Boston izravno ubacio u šampionsku utrku. Za ilustraciju, šta je bolje, 11 mil. za Ronda ili 10 mil. za DeAndre Jordana koji niti ne zna igrati košarku? 

Drugo, riječ je o igraču jedinstvenih osobina kojeg je teško usporediti bilo s kime te možda s te perceptivne strane postoji problem ukalupljivanja, poredbe i shvaćanja što on zapravo donosi momčadi. I treće, možda i najbitnije, jest da Rondo dokazano ima SRCE ... dovoljno se sjetiti lakta iz prošlog play-offa pa je valjda jasno da njegova vrijednost nadilazi sami show na parketu i da je Rondo = Celtics, kao i bilo tko iz bivše Velike trojke. Rondo je prirodni nasljednik i most ka sljedećoj generaciji Bostona, ma kada i kako se ona oformila.

Uz Ronda (opet) sjajan na oba kraja terena je bio KG, kojeg je zbilja milina gledati kako igra obranu, zatvara kuteve i radi rotacije kako bi pomogao (uz neizostavna kretanja u bloku koja mu nitko ne zove). Obzirom na kilometražu u zadnje vrijeme igra kao da ima 7-8 godina manje i uz Avery Bradleya je najzaslužniji za obrambeni preporod Celticsa (drugi po obrambenoj efikasnosti iza Sixersa u cijeloj ligi). Pošto su Bass i Jermaine O’Neal bili ozlijeđeni, zamjene Wilcox i JJ Johnson su imali prilike se iskazati te su isto i učinili. Kod Johnsona je primjetno kašnjenje u obrambenim rotacijama nakon preuzimanja picka i smiješan prerani tajming ofenzivnog skoka, ali u napadu je klon Bassa/KG-a s jako dobrim šutom s poludistance. Wilcox je nakon debakla protiv Toronta grizao u obrani i istrčao tko zna koliko kontri nakon dobrih obrambenih reakcija za što je bio nagrađen s hrpom asista i posljedičnih zakucavanja. Uglavnom, ove dvije rezervne opcije s klupe mogu potegnuti i u jakim utakmicama, što je bitno za Riversa obzirom na varljivo Garnettovo, O’Nealovo i od jučer i Bassovo zdravlje.

Kod Bullsa su karakter i momčad primarne vrijednosti koje su i večeras došle do izražaja te su upravo one omogućile da drže utakmicu u neizvjesnosti unatoč objektivnom hendikepu. U tom dijelu Chicagu nema premca u ligi u ovom trenutku. Ono što mora brinuti fanove Bullsa jest činjenica da je najveći broj šuteva išao CJ Watsonu (23), točnije gotovo duplo više nego li nominalno drugoj (Deng 12) i trećoj opciji (Boozer je imao 16 šuteva). Možda je ova utakmica samo anomalija jer se Deng još nije skroz oporavio, ali gledati Watsona kako forsira i pokušava glumiti Rosea ne priliči karakteru ove ekipe. Pitati se što će se dogoditi u playoffu protiv Miamija još je predaleko, ali je legitimno zapitati se koliko su i da li su uopće Bullsi jači nego prošle godine. Ako je Deng pasivan, Rip je malo tu malo nije, a Boozer je Boozer, kako samo s Roseom preko Djikana? Kako protiv Pacersa ili Sixersa? Ostaje naravno i tvrdnja kako ovo nije regularna sezona te da će momčadski duh + Roseov genij biti dovoljni Bullsima za finale. I za kraj jedna medicinska opaska - ako Rosea bole leđa, kako to da cijelo vrijeme sjedi na klupi? Pa bolje mu je ležati potrbuške (nek pita Birda ili Nasha).

6Feb/122

VIKEND S MEMPHISOM I BOSTONOM

Posted by ispdcom

Slijede osvrti na vikend utakmice Memphisa i Bostona, dviju ekipa koje su u sezonu ušle s visokim ambicijama koje su usput morali korigirati naniže, što zbog ozljeda (Randolphovo koljeno), što zbog starosti materijala (Celticsi).

OKC - MEM

Memphis ove sezone igra nekonstantno, serije poraza se izmjenjuju sa serijama pobjeda, a uzorak je teško odrediti. U prvoj trećini sezone se našlo svega, od potpunih kolapsa (-40 kod Bullsa) do rudarskih comebacka poput neki dan protiv Denvera u utakmici koju bi većina ekipa davno predala. Ono što se provlači kao tema kod fanova Grizlija jest da protiv iole jačih protivnika njihovi puleni teško završavaju utakmicu. Upravo taj po njih zabrinjavajući trend se nastavio u petak protiv vodeće momčadi Zapada, Thundera.

Memphis je 40 minuta kontrolirao igru, dobro skakao, forsirao izgubljene lopte, dolazio do lakih poena i prednosti koja se kretala na naoko komotnih 8-10 poena. Dvoboj Gaya i Duranta je bio poseban užitak za pratiti. Njihovo rivalstvo seže još od srednje škole i betonskih terena te se nastavilo i u petak gdje su se prve tri četvrtine utakmice izmjenjivali u međusobnim nadmudrivanjima. U zadnje vrijeme je primjetno kako Gay postaje agresivniji i sve više napada obruč, što vanjsku trojku Conley - Mayo - Gay čini još težom za braniti jer su sva trojica sposobn doći do obruča ili potegnuti šut, a Marc Gasol se pored centarskih dužnosti sjajno snalazi kao razigravač s visokog posta.

Onda je zadnjih osam minuta Memphis napustio svoju igru unutra-van, krenuli su izo-juriši i na kraju je obrana popustila pod naletima dalekometnih šuteva Cooka, još jedne Hardenove odlične multipraktik partije te Duranta s kojim se Gay ravnopravno nosio sve do zadnjih nekoliko minuta kada je trebalo odlučiti tekmu. Tad je Durant prebacio u šestu i jednostavno anhilirao Gaya, zabivši u zadnjoj minuti sedam uzastopnih poena jasno pokazavši tko je superzvijezda, a tko zvijezda. OKC puževim koracima lovi naznake momčadske igre i to je najvidljivije kad je Harden na terenu u paru s Westbrookom i zapravo igra ulogu organizatora igre, dok nominalno prvi play Thundera radi štetu protivniku na druge načine. U petak se to očitovalo u nekoliko odlično postavljenih blokova za Duranta, rollu u pick igri s Hardenom i prekrasnim alley-opom koji je James Harden namjestio kolegi playu i time okrunio kvalitetnu suradnju te večeri.

Memphis nije uspio namentnuti igru sa svojom trenutno najboljom postavom, onom niskom s Gayem na PF (Conley - Tony Allen - OJ - Gay - Gasol). Kad su Z-Bo zamjene, Speights i Cunningham, na terenu, osjeća se manjak igrača u napadu i tu možda leži uzrok pada Memphisa u pojedinim utakmicama. Tony Allen je po tko zna koji put opravdao imidž nepredvidivog igrača, koji na par briljantnih poteza nadveže par gluposti. U napadanju obruča je bio iznenađujuće uspješan protiva Iblocke i bivšeg kolege Perkinsa, a u obrani je kreirao nered iz čega, gotovo po pravilu, Memphis dolazi do lakih poena. Ako je TrickOrTreat Tony vođa obrane, vođa navale s klupe je Mayo. OJ je koristan i u tranziciji i u postavljenom napadu, a nakon hladnog starta postaje konstantno dobar s klupe i povremeno djeluje kao da ga je upravo Harden inspirirao. Samo što Mayo nema ni r od razigravačkih sposobnosti Hardena.

U konačnici sve kvalitetne strane Memphisa su pale u sjenu jer je vodeća trojka OKC jednostavno bolja od vodeće trojke Grizzliesa i tu bez Z-Boa odgovora nema.

BOS - NYK

Na neki način pobjeda protiv Knicksa u petak je označila službeni početak sezone Celticsa. Do ove utakmice prva petorka Bostona je odigrala samo 99 minuta skupa, a Rondovim povratkom nakon ozljede sad je ona ponovno ujedinjena, klupa je posložena i dobivena je utakmica koju bi prije dva tjedna zasigurno izgubili.

Knicksi su krenuli solidno, Jeffries i Chandler su odlično držali obranu, a napad je čak vrtio loptu umjesto čekanja da Melo i Amare nešto naprave. Pojava bilo kakvog playa kod Knicksa izaziva oživljavanje petorke pa je tako solidnih nekoliko minuta odigrao bivši polaznik Harvarda Jeremy Lin, koji se iz nekog razloga nakon te fine role više nije pojavio na parketu u ovoj utakmici.

Krajem treće Boston kreće u stizanje minusa, skaču kao rijetko kada ove sezone, pogotovo u napadu, a obrana je podignuta za dva nivoa više tako da u nekim trenucima zadnje četvrtine Knicksi imaju problema uopće približiti se reketu Bostona, a kamoli kreirati neku suvisliju akciju. Tu se vidi najveći dobitak ovog razdoblja bez Ronda, a to je Avery Bradley. U samo par tjedana postao je igrač protiv kojeg malo koji play u ligi želi prevoditi loptu. Mali je igrač manje u napadu (blago rečeno), ali kao čeoni branič dugim rukama i izvrsnim bočnim kretanjem je sposoban skroz poremetiti ritam protivnika, odmaknuti prvu liniju obrane skroz do centra terena i time indirektno pomoći unutarnjoj liniji koja često nije u stanju kvalitetno braniti reket od ulaza protivnika.

Pierce je opet bio na nivou, pogotovo energijom i hustle playevima u zadnjoj četvrtini kad je razbudio momčad (u jednom trenutku je u izravnom sprinterskom dvoboju glatko dobio puno mlađeg T. Douglasa) te je ovaj put glumio razigravača u paru s Bradleyem kao i mnogo puta za vrijeme Rondovog izostanka. Vrijedi zabilježiti i to da je Doc u jednom trenutku, prisiljen cijelu sezonu na eksperimente, na parket poslao obrambeno zanimljiv bekovski par Rondo - Bradley. Knicksi su na kraju ipak imali šut za pobjedu koji je završio u raljama Bostonove obrane koja je prisilila hladnog Stevea Novaka na airball. Mike D’Antoni je ovim potezom pokazao koliko je očajan kad baci pogled kako na klupu, tako i na teren.

BOS - MEM

Umjesto krune vikenda, dobili smo lijenu, gotovo revijalnu utakmicu, prvenstveno zahvaljujući biseru koji je zakazao susret na Super Bowl Sunday. Krajem druge četvrtine serija Bostona 16:2 ujedno označava i laganu pripremu bijele zastave kod Memphisa koji cijelo prvo poluvrijeme djeluje preplašeno i ne uspijeva nametnuti svoj ritam. Gasol s puno izgubljenih lopti, promašaja i faulova, Conley nevidljiv, a Gay i OJ nedovoljno napasni po obruč protivnika. Klupa je nepostojeća, a Tony Allen u civilu na klupi zbog ozljede znači da je obrana Memphisa dodatno oslabljena. Ukratko, sve najgore osobine Memphisa su bile na vidjelu.

Wilcox i JaJuan Johnson su zbog ozljede Bassa bili prvi visoki s klupe Celticsa i pokazali su se kao odlične opcije, aktivni i precizni te čvrsti u obrani i skoku, dakle sve što je falilo u prvoj trećini sezone. Rondo, ukrašen Shumpertovim suvenirom ispod desnog oka, odlično je ušao u utakmicu i izgleda da je na najboljem putu ka pravoj formi. Ulazi, ukradene i dodavanja su štimali kao da nije ni bilo pauze. Kao što je Pierce neki dan rekao “Without Rondo we are a playoff team, with him we are a contender.” Jednostavno je svima otvarao šuteve i ulaze tako da su Celticsi unatoč brdu izgubljenih lopti sredinom četvrte priveli stvar lagano kraju, ne dozvolivši povratak Memphisa u utakmicu.

Boston je nakon kilavog starta definitvno u uzlaznoj formi, prije svega zahvaljući obrani koja na čelu s ponovno živahnim Garnettom (gađa i trice, 3/3 u zadnje tri utakmice) skače, pritišće i lomi protivnika kao u najboljim danima. U napadu je dosta toga do ovog vikenda bilo na Pierceu koji igra neke od najboljih partija karijere, ali povratkom Raya i Ronda stvari dolaze na svoje mjesto, čemu svjedoči i sinoćnjih 27 timskih asista. Na klupi su se konačno iskristalizirale uloge pojedinaca, Pietrus je 3&D opcija, Avery Bradley je striktno obrambeni buldog, a Wilcox i Bass su aktivni visoki. Ipak, unatoč svim pozitivnim aspektima dojam je da Boston u ovom trenutku ima potencijala samo biti izuzetno neugodan izazivač, a o nekim šansama za eventualni naslov u ovoj ludoj sezoni se fanovi mogu samo potajno nadati. Boston je manirom iskusne i pametne momčadi, bez nekih drama, preživio loš početak sezone i sada igra kao što smo svi očekivali. Stvari izgledaju puno bolje nego li prije par tjedana i ostaje se samo nadati da Ainge neće napravi neki panični trejd.

Memphis, da bi na krcatom Zapadu uopće uspio doći do playoffa bez Z-Boa, mora pronaći unutarnje snage i konstantnije igre kvarteta Conley - OJ - Gay - Gasol. Ostatak ekipe nudi samo pad u kvaliteti te je pritisak na glavne igrače tim veći. Posebne zasluge treba pripisati Lionelu Hollinsu koji već drugu sezonu zaredom iz temelja mijenja igru usred sezone zbog ozljeda startera, s tim da je ove godine situacija još teža jer treninga praktički i nema. Bez Z-Boa i njegove trademark igre s Gasolom, Grizzlies nemaju onu posebnu crtu koja ih je krasila prošle sezone. Najviše potencijala za neki mini-leap ima Rudy Gay, igrač s najviše napadačkog talenta, koji tek u zadnje vrijeme pronalazi pravu formu. Ukoliko on uspije dodatno podići svoju igru i staviti ekipu na svoja zaliječena ramena, Memphis može očekivati dobre stvari. Do tada, nekonstantnost će krasiti ovu talentiranu ekipu s nesretnom medicinskom povijesti.

4Feb/120

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SMALL FORWARDS

Posted by ispdcom

Manje-više besmisleni subjektivni izbori poput ovoga, u kojem biramo 10 najboljih igrača koji većinu minuta provode na poziciji trojke, otprilike imaju veze s realnošću kao i NBA action ili all-star utakmica. Košarka je ultimativni momčadski sport u kojem nijedan pojedinac nije važniji od momčadi (u većini drugih sportova postoji ta persona golmana ili vratara koja često više vrijedi od svih ostalih igrača u polju) tako da sama podjela po pozicijama ne znači ništa, obzirom da svaki igrač u sebi sadrži, u manjoj ili većoj mjeri, karakteristike koje iz intelektualne lijenosti uglavnom pripisujemo određenoj poziciji. Ipak, dok svi ne zaigraju s pet bekova ili pet centara, balans na parketu uvijek će donositi omjer dva mala i dva velika, s tim all-rounderom između, tim malim krilom koja jednako dobro mora funkcionirati u oba scenarija, onom vanjske i onom unutarnje linije.

Gee: Ljudi, krećemo od prvog prema desetom i to tako da zbrajamo redne brojeve ispred kandidata i dijelimo ih s tri. Što manje bodova, viša pozicija, s tim da u slučaju neriješenog prednost ima onaj tko ima nižu poziciju na nekoj od individualnih lista. Nije komplicirano, a šanse su da će konačni rezultat ispasti objektivniji jer, kao što stara dalmatinska poslovica kaže, čovik i magarac znaju bolje nego čovik sam. Što ne implicira kako mislim da je netko od nas magarac. Ili čovik. Uglavnom, mislim da na startu neće bit problema, valjda se svi slažemo da je prvi LBJ. Čovjek možda ima problema sa samopouzdanjem i trimerom brade, ali zbog svega to mi je još draži, ipak je to znak da je jedan od nas, a ne nekakav Kralj.

Birdie: Kako misliš izbjeći probleme oko broja jedan kad nominiraš Jamesa? I kako to misliš da ti je još draži, znači li to da ti je bio drag i prije? Kako, zašto? Kevin Durant je ispred LBJ-a, ne mogu staviti čovjeka koji ne može završiti utakmicu ispred čovjeka koji to savršeno radi. LBJ ima sjajne brojke ove godine, ali Miami je izgubio nekoliko glupih utakmica, a LBJ je u najvažnijoj do sada imao nevjerojatne tri pogreške u zadnjih 70 sekundi. Apsoultno sam siguran da Durant takve pogreške ne bi napravio i zbog toga je Durant broj 1 za mene. James je na drugom mjestu, kako u svojoj momčadi, tako i na ovoj listi.

Gee: Naravno da mi je bio drag, svaki NBA igrač mi je drag. Čak i Ray Felton. Ok, ako ispred svega stavljaš igru u završnici onda je izbor Duranta logičan. Samo, koje je to velike rezultate Durant ostvario? U njegovim godinama, LBJ je već bio u NBA Finalu s duplo sakatijom pratnjom od one koju KD ima u Oklahomi. Jebiga, sve vrhunske partije danas su zaboravljene zbog mentalne blokade protiv Celticsa koja mu još visi nad glavom i koju su "Decision" i lanjska igra u Finalu pojačali. Međutim, ja biram igrača oko čijih kvaliteta možeš slagati momčad, a ne nekoga tko dolazi kao završna glazura. Istina, Durant je toliko skakački napredovao i sve je bolji asistent da mu ne mogu prigovoriti zato što je slabiji obrambeni igrač jer je očito samo pitanje vremena kad će i tu napraviti korak naprijed. Ali, dok potpuno ne zaokruži igru, James je za mene najbolje all-round krilo u ligi. Za Duranta čak ne možemo reći ni da je najbolji strijelac, a pogotovo da je najbolji closer. Zato je još uvijek broj 2. A ovo s "drugi igrač na listi jer je drugi igrač u svojoj momčadi" je super fora. Ali samo fora. Jer, tko je ono lani u playoffu uzimao više lopti u ključnim trenutcima, KD ili Westbrook? Zar po toj logici ne možemo isto reći i za Duranta?

Birdie: To što je Westbrook uzimao više lopti je prvenstveno krivnja trenera, a ne Duranta. Vjerojatno ga je to i koštalo nastupa u Velikom Finalu u godinama kada je tamo bio i LBJ. Nego, meni je općenito ta priča oko toga što je netko napravio ranije bespotrebna i blesava, radije bih se koncentrirao na budućnost. Ukratko, da sam GM i da mi netko ponudi izbor da slažem momčad oko LBJ-a ili Duranta, odabrao bih Duranta. Ima to veze sa svim i svačim, ali najviše s povjerenjem kojeg imam u njega.

Sickre: Meni je Durant prvi upravo iz tog razloga - kad bih sad započinjao ekipu, startao bih s njim i gradio oko njega. LBJ je najbolji vodonoša u povijesti igre i zato ne može biti prvi SF, frajer je najbolje krilo u fantasyu, ali ne i u stvarnosti gdje su važni i neki drugi parametri, a ne samo brojke.

Gee: Pošteno, LBJ i KD su ionako dva ponajbolja igrača u ligi po svemu, tako da ako je rezultat 2:1 za Duranta, prihvaćam bez daljnjih prigovora. To jest, ako vam je LBJ obojici broj 2?

Sickre: Jeste, iako mi nije drago zbog takve realnosti. Durantu dajem prednost i zbog kulture koju donosi sa sobom, što je izuzetno važno ako govorimo o stupu momčadi, superstaru oko kojega se sve slaže i koju on u dobroj mjeri diktira. Jamesa ne cjenim od prvog dana kad je kročio na parket jer je kultura koju on donosi umjetna koliko i 75% sisa u Miamiu. O tome smo i pisali i razbijali glavu svih ovih godina, o globalnoj đikanizaciji i estradizaciji košarke, tako da nema smisla više ponavljati istu priču. On ne može biti dio neke organizacije veće od sebe jer je i sam organizacija i u skladu s tim se ponaša. Posljedica takvog pristupa jesu sva sranja kroz koja Heat prolazi nakon "Decisiona" - mediji ih razapinju oko svakog detalja, protivnici su maximalno napaljeni na njih, publika ih hejta – a mi smo zbog svega toga izgubili iz vida kakva je Miami sjajna i originalna momčad, građena oko beka i niskog krila kao okosnice, baš kao i Bullsi ‘90-ih (Harper - MJ - PIP - Toni -Rodman mi je valjda naj-petorka ikada), prava revolucija u odnosu na klasiku bek-centar kao garanciju prstena. I umjesto da guštamo u njima, moramo po petstoti put slušati kako LBJ ne radi iza 45-e minute. Kojeg ovako talentiranog sportaša su mediji toliko razapinjali? I za sve si je sam kriv. Pa ti vodi takvu ekipu. Još jedan bitan razlog mi je što se ne mogu oteti dojmu kako LBJ ne voli košarku toliko koliko KD. Šta LBJ radi ljeti?

Gee: Sa ovim svim što si rekao o kulturi se slažem, iako bih dio krivice prebacio i na društvo koje oduvijek stvara takve idole samo kako bi ih kasnije moglo s još većim guštom srušiti. Jebiga, klinac iz Clevelanda je uletio u tu igru, mislio je da je veći od nje, sad je valjda konačno skužio da nije i da mu je košarka jedina utjeha. Ne znam, možda sam ja naivac koji misli da se ljudi mogu promijeniti. Ali, s ovim o ljetu i ljubavi se ne slažem, pa odakle nam osim tog dojma ikakvi dokazi što čovjek radi? Pa valjda se kupa, šta ja znam. Zar je to bitno? Bitno je kakav je od kraja desetog do kraja petog mjeseca (ako ima sreće doživjeti ga), a u tom slučaju ga ne možeš negirati, bez obzira što mislio o njegovoj životnoj filozofiji ili psihološkom stanju.

Sickre: Pa ne negiram ga, dao sam mu prednost pred Pierceom. Samo kažem da s takvim čovjekom ne bi volio biti u istoj ekipi, ma kako dominantan bio.

Birdie: Ovo smo rješili, idemo dalje. Dakle, treći SF lige trenutno je Luol Deng. Po nekoj logici Melo bi trebao biti na toj poziciji, ali gledali smo ga ove sezone i stvarno ne znam kako bih ga mogao staviti ispred Denga koji je drugi igrač ponajbolje momčadi lige. Sada je samo pitanje koliko će ga ozljeda unazaditi jer je takve prirode da se treba operirati samo ako Deng to odluči. Ovako, on će pokušati osvojiti prsten i s tom ozljedom, a sva sreća je što se ne radi o šuterskoj ruci. Ono što je Deng igrao prije ozljede, a pogotovo u onih nekoliko utakmica bez Rosea, bila je pjesma - dodao je konstantnost svojoj igri, još više skokova i boljih postavljanja, obrana je ionako bila na visokom nivou, a počeo se 'pojavljivati' i u završnicama utakmica što mu se najviše zamjeralo. Početkom sezone ga nije išao šut za tricu, ali ju je stavljao svaki put kada je trebao. Uglavnom, može li Rose zamisliti boljeg suigrača od Denga i bi li itko mogao bolje povezivati cijelu momčad (bilo koju, ne samo Bullsa) od ovoga što Deng radi.

Gee: Deng treći kraj živog Piercea i Mela? Mela je prerano otpisati nakon pola loše sezone u očajnom kontekstu, a Pierce igra kao lud (uz Kobea valjda ne postoji tip u ligi s većom tolerancijom na bol, jebote pa njega su nožem izboli da bi nekoliko mjeseci kasnije igrao košarku). Deng me oduševljavao ove sezone prije svega stavom, tim samopouzdanjem kojega je dobio i koje zrači iz njegove igre. Do ove sezone kao da nije bio siguran da je on taj netko na koga se momčad može osloniti, ali čini mi se kako je igra za repku Engleske učinila čudo za njegov ego i kako danas jedva čeka situacije u kojima može do kraja iskazati svoj karakter i talente. Sad, njegov forte je i dalje sjajna obrana, odlična realizacija otvorenih šuteva i uopće all-round učinak, ali ipak je na razini ispod Piercea i Carmela koji mogu zabiti kad hoće i protiv koga hoće, odnosno nisu toliko ovisni o situaciji jer su je sami u stanju kreirati. Ali, meni je već sama činjenica da ga bez razmišljanja stavljam na petu poziciju ludilo uspjeh kad je takav profil igrača u pitanju.

Birdie: Isto kao i kod izbora Duranta ispred LBJ-a, u Mela nemam povjerenja da će napraviti ono što od njega momčad treba. Uostalom, ako Knicksi nisu ni playoff momčad, a imaju dva all-star igrača i najboljeg defanzivnog igrača lanjskih prvaka, onda je teško uzimati Mela zaozbiljno. Ti izgleda sastavljaš listu isključivo po talentu, a ne po tome što netko donosi nekoj momčadi

Gee: Nego po čemu ću je sastavljat? Po trenutnom kontekstu? Ajmo onda bit pravedni i svakog zamislit u tuđim cipelama - šta bi Deng s ovakvim Knicksima? Vodio ih na vrh Istoka? Kao da je Melo kriv što je upao u ovakvu situaciju i što igra s 3 i pol igrača kod trenera koji nema pojma što radi. Uf, jebote, pa jeste sam kriv, sam je zbog svjetala reflektora izabrao igrat za klub bez vizije i budućnosti.

Birdie: U tome i jeste čar cijele priče - pogledati tko su najbolji igrači u ovom trenutku, odnosno koji igrači ove sezone najviše doprinose rezultatima svoje momčadi. To je ona ljudska komponenta u cijeloj priči. Čini mi se laganim složiti 10 najboljih po talentu, ali složiti listu po ovim kriterijima puno je zanimljivije.

Gee: Ma sve su to dobri kriteriji i argumenti. Nego, tko je treći na kraju? Pierce?

Sickre: Pierce. Čovjek stari vrhunski, nenametljivo dominira igrom kao rijetko kada u karijeri. Imam dojam da ovako može još pet sezona. Na početku ga je mučila ozljeda pete, ali sad je najzaslužniji što su se Celticsi probudili iz kome. Kad nema Ronda on im je play, kad nema Raya on je tricaš, kad nema KG-a preuzima veću odgovornost u skoku i obrani. Car. Idem obuć dres odmah. Četvrti bi trebao biti Carmelo, ali svakim izlaskom na parket to sve više kompromitira. Čini se nesposobnim prilagoditi sistemu u kojem nije u centru pažnje. Tako da mi se za četvrto mjesto nameće Deng. Melo jest glavni u New Yorku, ali kao i u slučaju Jamesa, nisam siguran u kulturu koju donosi. Volim njegov šut, igru leđima, čak i obranu iz serije s Lakersima (finale Zapada). I to je najgore, takvu all-round igru nije više nikad ponovio, a to znači da može, ali, iz nekog razloga - neće.

Birdie: Ok, podržavam to da je Pierce još uvijek ispred Denga. Ali ne podržavam da je Melo četvrti. Ostaje iza Denga kao peti.

Gee: Mislim da ne možemo zanemariti koliko je roster Knicksa loš. I koliko je Melo u biti dobro odigrao obzirom na očekivanja. Jebiga, nije razigravao momčad kako je to D'Antoni zamislio, ali to je kao da sutra zamjeramo Dirku što nije u stanju zatvoriti reket bananama i masom ako Carlisle odjednom odluči da je on zamjena za Chandlera i novi centar Mavsa. Mislim, pogledaj Melove brojke - zapanjuje njegova konstantnost, od njega ćeš uvijek dobit 25-7-3. Istina, ove sezone znatno mu je pao postotak šuta, ali to je rezultat toga prebacivanja iz uloge prve opcije u ulogu jebene Katice za sve. Nema više catch & shoot situacija, barem dok ne nauči dodati sam sebi. Doslovno je natjeran da igra 1 na 5 više nego ikad pod izlikom da tako pomaže ekipi. Meni je on četvrti u svakom slučaju. Pierceu dajem prednost jer bi kao od šale imao brojke poput Mela da nije toliko prilagođen tom duhu Celticsa u kojem su svi jednaki. Dakle, Pierce treći, Melo četvrti.

Sickre: Melo je sad u poziciji kao svojedobno Pierce s Walkerom, slabašan sastav preovisan o nekoliko pojedinaca, od kojih je samo jedan pravi. Taj pravi sigurno nije Amare. Prednost tako dajem Dengu jer je njegovim igrama momčad dobila novu dimenziju. Znači, KD, LBJ, PP, Deng, Melo.

Birdie: Znači, Deng ima dvije četvrte i petu poziciju, a Melo dvije pete i četvrtu. Jupiiiiiiii-ijejejejejejeje! Melo je peti. A za šesto mjesto nominiram Iguodalu. Philadelphia stvarno igra dobro ove godine i kada bi nekim čudom uspjeli dovesti neko pojačanje bili bi zajebani. Najveći razlog dobroj igri je upravo Iggy. Potpuno se prilagodio momčadi i radi gotovo sve - skače, zabija, igra obranu, organizira napade. Kada bi još bio bolji u završnicama, stavio bih ga još i više.

Sickre: Meni je šesti Gerald Wallace, iz istih razloga koje sam upotrijebio za Denga – njegovim igrama momčad je dobila novu dimenziju. Sedmi Rudy Gay, sviđa mi se (njegova igra). Zatim Iggy.

Gee: Iggy je definitivno šesti, zbog all-round učinka i fenomenalne obrane koju je u stanju odigrati na sve tri vanjske pozicije. Glavni organizator u napadu, glavni stoper u obrani – rijetka kombinacija koja zaslužuje totalni respekt. Srce Sixersa. Jebiga, ubija u pojam lošim izborom šuta, ali da je bolji napadač, onda bi praktički bio kopija LeBrona, zar ne? A ovako je Iggy 1.0, totalni original. Sedmi mi je Rudy Gay, zbog talenta i potencijala da bude strijelac u rangu Carmela, uz plus što mu je stalo do obrane. Osmi mi je Danny Granger, jer je sve pomalo, solidan igrač u svakom pogledu, osim u onom kako sebe doživljava – kao nešto puno više nego što jest. Gerald mi je deveti, ogroman rispekt za čovjeka koji je karijeru stvorio iz ničega, praktički iz snage volje, ogromnih pluća, još većeg srca i beskompromisnog ulaza u reket. Deseti – Galinari. Malo jeste jednodimenzionalan, imam osjećaj da ako ne zabija iz vana nije na parketu, ali je u toj šuterskoj dimenziji toliko dobar da nemam izbora. Nije da ima previše konkurencije. Batum ima potencijala, ali premalo minuta. Nitko drugi mi ne pada na pamet.

Birdie: Gay sedmi, slažem se. Šteta što on i Zach opet ne igraju zajedno, da vidimo više Grizzliese u punoj snazi. Osmi mi je Gerald, njegova snaga volje je stvarno fascinantna. Nakon toga ne znam. Granger se nameće kao logičan izbor, ali mi se ne sviđa njegov stil igre, kao ni učinak. Radije bih nagradio Galinaria koji igra sjajnu sezonu i Carona Butlera koji fino zaokružuje petorku Clippersa i radi točno ono što se od njega traži.

Sickre: Galo je meni daleko bolji od Grangera, ima još prostora za razviti se, a već ima jedan od ljepših dvokoraka u ligi, dug i elegantan, odmah poželim loptu uzeti i krenuti na hakl. Nego, jel možemo uključiti Paula Georgea u utrku? Da imamo što više ovih kojima prezime počinje na G?

Gee: Ako ti je George napet, radije ga stavi među top 10 SG, tu nema previše izbora. A, ionako, nakon što je Emir Butlera stavio u top 10 ičega što nije top 10 ogromnih guzica, sve je moguće i sve je otvoreno. Butler je, ko što reče, netko tko fino zaokružuje petorku Clippersa, ali postavi jednostavno vježbu - s kim bi Clippersi bili bolji kao starterom, njim ili Grangerom? Butler ne igra obranu kakva je potrebna momčadi bez stopera na vanjskim pozicijama poput Clippersa i danas je tek solidan igrač kojem je najveći plus taj što ne šteti previše. Granger s druge strane ima odgovornost prve opcije u napadu (iako to očito nije), igra sjajnu all-round košarku (podcijenjen obrambeni igrač i još više podcijenjen kao point forward) i njegov najveći problem je kontekst, ne on sam. I zašto ja tebi moram pravdat Grangera, sjeti se lanjske serije protiv Bullsa. Tip je bio glavni igrač Indiane i prvi strijelac, iako ga je čuvao ljubljeni Deng. Mislim, jedino racionalno objašnjenje za ovakvo ignoriranje Dannya je to što si totalni navijač Bullsa i strah te Pacersa.

Birdie: Prihvaćam argumente i mijenjam poziciju broj 10 - stavi Grangera umjesto Butlera. Ali, Butler je stvarno odigrao dovoljno dobrih utakmica da ga se ne pljuje totalno.

Gee: Zamalo me strefio srčani zbog ovakvog tračka razuma kod tebe. Moram priznat da sam izbačen iz takta. Dakle, konačni raspored je (u zagradama su pozicije koju su dodijelili redom Birdie, Sickre i Gee):

1. DURANT (1+1+2)
2. LBJ (2+2+1)
3. PIERCE (3+3+3)
4. DENG (4+4+5)
5. MELO (5+5+4)
6. IGGY (6+8+6)
7. GAY (7+7+7)
8. GERALD (8+6+9)
9. GRANGER (10+10+8)
10. GALINARI (9+9+10)

16Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Zbog manjeg broja odgledanih tekmi nego inače (do čega je došlo zbog maslina, jedne žene, ogromnih količina piva i visinskih priprema za odlazak na Truckerse) bit će ovo izuzetno kratak osvrt na tjedan, a kako je vrijeme i dalje dragocjeno, krenimo što prije na masline. Pardon, na posao.

TKO SU DRUGI NOSITELJI

Nakon prvog tjedna oduševljeno sam izjavio kako bi vrlo lako druge momčadi Istoka i Zapada, odmah nakon neprikosnovenih Lakersa i Celticsa, mogle biti upravo Bullsi i Jazz. Danas u to više ne sumnjam. Na Zapadu je, doduše, konkurencija za drugu poziciju ogromna, ali ovaj niz utakmica koji su odradili Jazzeri, ta stalna vraćanja nakon dvoznamenkastih zaostataka protiv vrhunskih protivnika, ukrašena herojskim partijama pojedinaca (Millsapove tri trice su valjda već upisane u nove verzije mormonske biblije), otkrivaju nam kako je ova momčad možda u idealnoj godini.

To naravno ne znači da će Jerry Slona dobiti trofej za trenera godine – neće, jer Monty Williams je pick kakav upadne u oko, netko tko je naizgled od momčadi predodređene za podbačaj napravio ratnički stroj koji gazi sve pred sobom. Ono, tipična ljudska priroda. Jerry je ionako tu svake godine, već je pomalo dosadio s tim uspjehom. A nagrada Montyu opravdat će to što nismo vjerovali u Hornetse početkom sezone, proglasimo li ga čudom od trenera objasnit ćemo sami sebi da nismo pogriješili u procjeni, već da su Hornetsima trebala upravo čuda da budu ovako dobri.

Da se razumijemo, i Jazz i Bullsi i dalje imaju ogromne probleme u određenim dijelovima igre. Utah će uvijek imati propuh pod košem, Chicago nije u stanju zabiti dovoljno iz vana. Ali, radi se o tako dobro posloženim momčadima, igračima među kojima vlada savršena kemija, pojedincima koji su jednostavno briljantni te svakako imaju pravo nadati se tom drugom mjestu.

Uostalom, Miami šteka više nego su i najveći pesimisti mogli očekivati. Pod košem apsolutno nemaju nikoga – podatak da sjajni stari Z, usprkos svoj tromosti, samo sa svojim šutom iz vana koristi više od bilo koga drugoga, sve govori. Problem je naravno u tome što gospodin Chris Bosh očito još nije spreman zasukati rukave i raditi. Doduše, transformacija iz uloge prve opcije u sporednu nije laka, ali ja osobno nisam siguran da Bosh u sebi ima iti zrno karaktera potrebnog da se pretvori u ratnika pod koševima.

Davit Thorpe je mudro povukao paralelu s Gasolom u čiju muškost smo također sumnjali, ali Gasol je, dok smo mu vikali da je tetkica, ipak bio rasni igrač u postu, barem u napadačkom dijelu. Bosh je tek strijelac licem košu, a njegovo bježanje pred Rondom ili onaj jedan skok protiv Hornetsa sve govori o njegovom pravom mentalitetu. Pogrešan igrač za pogrešnu momčad.

Ne smijemo poštediti ni LBJ-a. Da, pored zbunjenog Wadea često izgleda kao jedini koji ima hrabrosti i odlučnosti, ali zar nije malo simptomatično što može igrati samo ako ima loptu u rukama i ako igru Miamia pretvori u ono što smo gledali u Cavsima? Prije će Boshu izrasti par testisa i prije će se Wade pretvoriti u stopera i strijelca iz vana nego će LBJ napraviti išta korisno bez lopte.

Orlando se muči, a muči se i Van Gundy koji na sve načina pokušava oživiti anemični napad. Pa onda šalta Lewisa s četvorke na trojku, pa ga sada opet vraća na četvorku. Međutim, stvar je jednostavna. Rashard Lewis je drugi najskuplji košarkaš na svijetu, odmah nakon Kobea Bryanta. A igra kao Damir Markota. Pa se ti bori za naslov u takvoj situaciji.

JESU LI HORNETSI STVARNI

Jesu, i to iz više razloga. Iako sam jutros gledao kako prosipaju prednost pred Dallasom, činjenica je kako su stvarno dobre Mavse imali u šaci. Chris Paul je apsolutni pokretač svega, ali treba priznati da im se poklopila gomila stvari na koje nitko normalan nije mogao računati.

Obrana im je fantastična, počevši od Paula koji je vječna opasnost po loptu, pa preko Arize koji grize kao lud, do Okafora koji igra kao da je opet na UConnu. Paul je taj koji nesebičnim dijeljenjem lopti sve čini sretnima, poslušnima i maksimalno angažiranima, ali nisu samo on i obrana zaslužni za dobre igre. Hornetsi odjednom imaju i dobru klupu.

Jason Smith odigrao je solidnu rookie sezonu za Sixerse (zamalo upao u all-dorks team ispodobruca 2008.) zatim je drugu propustio zbog teške ozljede koljena, da bi lani tu i tamo dobio šansu dok se oporavljao. Ali, nakon dvije godine života u sjeni nitko od njega nije očekivao previše, a danas opet igra kao onaj sjajni rookie. Bori se pod koševima, ima meku ruku koja se da rastegnuti skoro do trice, ono – idealni treći visoki.

A ako je njegovo buđenje iznenađenje, što tek reći za igre Williea Greena, jednog od bezveznijih košarkaša u NBA već godinama, koji je odjednom strijelac s klupe kakav je trebao biti Marcus Thornton.

Sad, dok Ariza i Okafor igraju van pameti, s ovakvom podrškom klupe, sve je moguće. Samo, postavlja se pitanje što će biti kada Okaforu cigle više ne budu upadale i kada utakmicu započne s 4 promašaja? Do kada će Ariza uživati u staroj ulozi all-round krila i ponovnom dokazivanju NBA svijetu i što ako se opet probudi onaj silovatelj lopte iz Houstona? Koliko dugo mogu Smith i Green odavati dojam ozbiljne klupe?

Znači, pravi odgovor glasi – Hornetsi jesu stvarni, ali isto tako su na tankoj liniji da od neporažene momčadi upadnu u sličnu seriju poraza i postanu onaj prosjek kakav smo očekivali da će biti. Za sada je sve idealno, bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u trenutcima kada stvari neće biti ružičaste. I, naravno, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati trenutni kandidat za trenera godine.

ŽILAVI VETERANI

Spursi, Mavsi i Sunsi već godinama trebaju prepustiti mjesto mlađima, ali uporno se ne daju. Kakvi Rocketsi, kakvi Blazersi, kakav Thunder. Momčadi koje su u vrhu već skoro cijelo desetljeće opet se vraćaju jače nego ikada. U čemu je tajna?

U San Antonio ona je izražena u nikada zdravijoj momčadi, ovo je valjda prvi put u zadnjih pet sezona da su sva tri nositelja spremna i da ih ne gnjave zdravstveni problemi ovako rano u sezoni. Također, širina rotacije nije na odmet, uvijek će se naći dva-tri igrača koja će po večeri iskočiti i pomoći Timmyu, Manuu i Tonyu da odrade posao.

Poseban pak osvrt zaslužuje Richard Jefferson, koji opet igra korisnu košarku i koji je izgleda konačno shvatio što mu je glavni zadatak – zabiti sve one otvorene šuteve koji mu ostanu nakon što velika trojka odradi svoje. A i to što Eva više neće gnjaviti Tonya oko selidbe u New York ili L.A. vjerovatno će pomoći. Longoria je opet samo Parker.

Mavsi su pri vrhu zahvaljujući sjajnoj obrani na čelu koje je spremni Tyson Chandler, pratiti njihove obrambene rotacije poseban je gušt i još jedan dokaz da je u tom segmentu igre Rick Carlisle pravi doktor košarke. Međutim, u napadu ih i dalje drži samo sjajni Dirk, a odličan posao odrađuje i Barea kao jedini slasher u ekipi koja čeka da mladi Beaubois zaliječi petu i da mladi Jones shvati što mu je uopće činiti ne bi li malo začinila ovaj predvidljivi napad (koji se opet ne može braniti dok god Dirk ima onu savršenu ruku).

Bareina vrijednost posebno je značajna zbog Kidda i Terrya koji su u godinama kada bilo kakvi ulazi pod koš više nisu dobrodošli. To ekstra vrijedi za Kidda koji još uvijek prekrasno vodi momčad i šalje točne i pravovremene pasove, ali doslovno to radi od jedne crte trice do druge, bez da zagazi u obilježeni prostor oko obruča. Čovjek izgleda kao nekakva poluga koja ide gore-dolje, uvijek u istom pravcu, bez promjene ritma ili naglih skretanja.

Ono, sjajan je i dalje, posebice kada zabija tricu, ali pitanje je gdje bi bio kraj Mavsima kad bi imali jednog rasnog beka koji može igrati obranu bez pomoći i koji je u stanju stvoriti višak ulazima. Inače, Mavsi opet imaju fantastičan prosjek pobjeda u gustim završnicama, nakon što su lani u tom segmentu vodili u ligi (u broju pobjeda s razlikom manjom od jedne lopte), ove su došli već do tri pobjede s tri poena ili manje.

Jednostavno, Dirk i Terry su closeri kakve samo poželjeti možete, ali isto tako njihova obrana i skok u stanju su odigrati najbolje kada je najpotrebnije. Doduše, u playoffu se to nekako raspadne, ali barem u regularnoj sezoni treba Dirka staviti uz bok Carmelu kada je zadnji šut u pitanju.

Što se Sunsa tiče, iako skoro cijelo vrijeme igraju s načetim Lopezom (koji je usprkos limitiranim minutama pokleknuo i propustit će neko vrijeme) nekako su dogurali do pozitivnog rezultata. Znamo i zašto, naravno, zbog Stevea. Najbolje je to rekao Ric Bucher u svom tweetu kada ga je nazvao MacGyverom lopte. Daj čovjeku četiri potpuna invalida i on će naći načina da ih iskoristi.

CRTICE

Kevin Love je sa svojim 31 skokom u onoj ludoj večeri postao lider na ljestvici najboljih skakača, preskočivši Noaha, Gasola i Howarda. Svi znamo da je prvi čovjek nakon skoro 30 godina i Mosesa Malonea koji je u jednoj utakmici imao 30 ili više koševa i skokova, ali ono što je još luđe je to što do prosjeka od 14.3 skoka po utakmici dolazi usprkos tome što igra deset minuta manje od Gasola i Noaha (Dwight igra samo dvije minute više, što zbog osobnih, što zbog Van Gundyevih rotacija i Gortata).

Carmelo Anthony mora da opako želi taj novi ugovor negdje drugdje, jer ne samo da šutira bolje nego ikada, već se i bori kao lav, osobito u skoku gdje je s prosjećnih 6 skokova došao na prag double-doublea (čemu su pomogla i sinoćnja 22 skoka protiv Sunsa, što dovoljno govori kakav pakao pod košem čeka Sunse bez Lopeza). Doduše, nagledali smo se dobrih početaka i prijašnjih godina i pada negdje oko Nove Godine. Možda jedina razlika bude u tome što će ovaj put Novu Godinu Melo dočekati u novom dresu.

Paul Pierce je prešao granicu od 20 000 koševa u karijeri i time valjda definitivno potvrdio svoju poziciju jednoga od velikana košarke svih vremena i jednog od najvećih Celticsa ikada. Ono što je posebno bolesno je da je to sve postigao pred očima moje generacije – sjećam se kao jučer drafta 1998. i krađe koju su Celticsi izveli draftavši ga desetim pickom. Mislim, nisam tada uopće bio mulac, imao sam 17. I u tih 13 godina ovaj ludak je ostvario sve o čemu većina sanja, iako mu nitko nije davao nikakve izglede. Ono, star sam, ali i ponosan što sam proveo s njim cijelu karijeru. I što ću ga uz malo sreće još jednom gledati u Finalu.

Nažalost, ništa slično neće se dogoditi Brandonu Royu. Nakon što ga je opet izdalo to nesretno lijevo koljeno, sam Roy izrazio je sumnju da će ikada više moći igrati kao do sada. To do sada ionako uključuje četiri sezone u kojima su smetnje bile konstanta gotovo u jednakoj mjeri kao i sjajni driblinzi i ulazi ili šutevi s poludistance nakon što bi jednim pokretom tijela izbacio protivnika iz ravnoteže. Dok jedan Pierce preživi višestruke ubode nožem i uspije ući u legendu, Roya će te iste legende koštati nož koji mu iz sezone u sezonu čačka po ligamentima. Život je prekrasan, ali u isto vrijeme i jebeno okrutan.

2Jul/102

GAY IS M’KAY

Posted by Gee_Spot

Paliti novac uvijek je bila specijalnost NBA klubova, a početak ovogodišnjeg tržišta slobodnih igrača ničim to nije opovrgnuo. Dok čekamo da tijekom vikenda LeBron donese odluku gdje će, nakon čega će se lančanom reakcijom i sve ostale uloge podijeliti, imamo prilike gledati jedan od najurnebesnijih početaka prijelaznih rokova ikada.

Rudy Gay je u konkurenciji Amira Johnsona, Drewa Goodena i ostalih koji su preko noći postali midlevel igrači, jedina klasa. U biti, kad bi realno sagledali stvar, Gay je baš jedan midlevel igrač, sredina kvalitete. Ne možemo osporiti da će jednog dana možda biti i all-star, ali ako su danas LBJ, Durant i Carmelo vhu ponude na njegovoj poziciji, Gay je definitivno nekoliko stepenica ispod.

Samo što u perverznom NBA svemiru, u kojem se novac mora okretati i u kojem je važnije biti na pravom mjestu u pravo vrijeme nego posjedovati određene kvalitete, nema dovoljno vrhunske klase te će oni klubovi koji si ne mogu priuštiti nešto slično morati preplatiti osrednjeg igrača. Da je kojim slučajem Memphis odlučio čekati s ponudom ugovora Gayu, našlo bi se više nego dovoljno klubova koji bi mu ponudili brdo novca. Sad, kako su u Memphisu očito bili spremni izjednačiti svaku ponudu, pitanje je čemu žurba?

Reći da mi se ovaj ugovor sviđa bilo bi pretjerano, ali je jedini od svih do sada kojega razumijem. Memphis je mali, nebitni klub koji muku muči s publikom ali još više s imidžom kojega ima u zajednici. Mislim, nakon onoga trade s Lakersima u kojem su se odrekli Gasola praktički su sprdnja cijele lige i fanova uopće. Da su se odlučili kockati s Gayem, odnosno da su čekali nečiju ponudu da postavi uvjete igre, ne bi dobili ništa. Tržište je takvo da bi Gayu netko sigurno ponudio maksimum, stoga zašto sve ne riješiti odmah na početku te uz maksimalan ugovor ne poslati i poruku potencijalnim fanovima – mislimo ozbiljno.

Sam Gay ionako nema izbora. Iako je prošle sezone bio poprilično nezadovoljan ponuđenim ugovorom (koji je bio puno realniji za igrača njegova ranga) te je odbio potpisati produženje mudro se odlučivši za istek rookie ugovora, dok je god Memphis spreman platiti maksimum on nema kamo. Osim da radi probleme i spali mostove za sobom tražeći trade, ali očito u pitanju nije takav tip. Što u neku ruku možda znači da je Memphis ipak dobio igrača koji može puno bolje i koji će, ako ništa drugo, barem pošteno odrađivati svoj posao.

Dok je Memphis napravio ono što je morao, uloživši novac u momka koji je već dobar i može biti samo bolji, potezi ostalih potrošača nisu ni najmanje jasni. Zašto je već prvi dan prijelaznog roka odrađeno ovoliko midlevel poslova nije mi jasno, ali sezona pojačanja za Milwaukee i Toronto je već gotova. Osim ako ne bude kakvih tradeova, oni su svoje midlevele potrošili, te im praktički ostaje još taman toliko mjesta na salary capu da potpišu svoje draft pickove i dovedu poneku popunu za dno klupe.

Naravno, i dalje imaju prava na Bosha odnosno Salmonsa te ih mogu potpisati preko salary capa, ali to sada nije ni bitno. Bitno je pokušati shvatiti zašto su tu midlevel iznimku koja se obično koristi pri kraju prijelaznog roka, kada si već složio momčad te ti možda nedostaje još jedan solidan igrač za rotaciju, odlučili potrošiti ovako rano.

U slučaju Bucksa mi se čini da je njihov GM John Hammond odlučio krenuti stopama svoga učitelja Dumarsa. Iako nam praksa pokazuje da je ako već nemaš šampionsku momčad, drugi najbolji izbor imati momčad koja se tek gradi i koju ne opterečuju loši ugovori, Dumars je uvijek vjerovao da je najvažnije izvući maksimum sada pa makar ulagao u osrednjost. Nekim čudom mu je jednom uspijelo takvom taktikom doći do naslova, te godinama biti na vrhu. Lanjski pokušaj s Gordonom i Villanuevom pokazao je pak da se takve odluke ne isplate uvijek, te su Pistonsi sada zatočeni ne čak ni u donjem dijelu playoffa već u lutriji.

Bucksi s pravom smatraju da su playoff momčad, ali sva nova pojačanja teško da će ih dignuti s razine na kojoj jesu već po defaultu samo zato što imaju Boguta, Skilesa, Jenningsa, Ilyasovu, Delfina i Mbah a Moutea. S tradeom za Maggettea te potpisom Goodena samo su malo pojačali klupu, a kad potpišu Salmonsa (a hoće ako sam u pravu za Hammonda kao Dumarsova učenika koji će iskoristiti sve što se nudi u datom trenutku da bude bolji danas a ne sutra) praktički su zacementirani za idućih pet-šest godina u ulogu nove Atlante. Momčadi koja će pobjeđivati slabije, gubiti od boljih, i koja nema nikakve mogućnosti napretka u tom kontekstu kojega si je sama izgradila.

A o Goodenu se nema što previše pričati, čovjek je promijenio toliko klubova da imaš osjeća da je u ligi već 20 sezona. Talent nikada nije bio upitan, ali danas mislim da isto tako nije upitno da će uvijek ostati neiskorišteni potencijal koji može bljesnuti te uglavnom služi za solidnih 20-ak minuta s klupe pod košem. Vrijedi li tih 20-ak minuta midlevela? Da, ali opet sve ovisi o situaciji. Midlevel za veterana koji može pomoći momčadi koja se bori za naslov, nešto kao što je Boston lani napravio sa Sheedom, to ima smisla. Midlevel za veterana u momčadi koja se već zakočila u razvoju a da nije ni krenula, to baš i nema. Osim ako Hammond ne zna nešto što mi ne znamo, da ipak u rukama ima ekipu koja se može boriti za naslov.

Raptorse također ne treba previše komentirati, mogu samo reći da mlada i eksplozivna četvorka poput Johnsona na ovakvom tržištu, ogromne potražnje a nedovoljne ponude, zasigurno može tražiti puni iznos midlevela. Međutim, ako ćemo čisto o igračkim kvalitetama, pitam vas po čemu je Johnson u ovih 5 sezona pokazao da zaslužuje uopće ugovor a kamoli malo bogatstvo? Tip je obični atleta, može trčati i skakati, ali što je s košarkom? Samo, opet kažem, kako je u pitanju Toronto nema se tu što previše dodati. Ta momčad nas je već navikla na krive poteze.

Mislim, doveli su P.J. Carlesima za pomoćnog trenera (kladim se da će tokom sezone Carlesimo uskočit na mjesto Tiriana nakon što ovaj dobije otkaz), odlučili su ohrabriti Turkoglua koji je počeo tražiti trade time što su se postavili kao da je Toronto sada njegova momčad (da li bi Turkoglu kao lider bio u stanju osvojiti Euroligu?), a sve što eventualno dobiju u sign'n'tradeu za Bosha (koji je sve izvjesniji) kao i obično u tim slučajevima bit će osrednji igrači. Tako da Johnson kao preplaćeni prvi visoki s klupe više uopće ne djeluje katastrofalno, već više kao dio momčadi.

Moram još spomenuti velikog Davida Kahna. Džingis Kan je mala beba za njega. Khan Noonien Singh sa svim svojim genetskim poboljšanjima nije dostojan da stane uz njega. Gee Khan, ma jadno ga je uopće staviti u istu rečenicu. Kahn je ultimativni Kahn. Mislim, u Minnesoti počinje nova balvan revolucija. Klub koji nosi ime po državi zato jer cilja na građane dva praktički spojena grada, Minneapolisa i St. Paula, koje od milja nazivaju blizancima (zato i baseball ekipa nosi ime Twins), sada ima svoj ekvivalent na košarkaškom parketu. Twin balvans.

Da će Darko dobiti novu priliku to je bilo jasno svima nakon lanjske završnice, kao i da će Peković konačno doći u klub koji ga je draftao. Uopće, razbijati glavu oko njihove cijene nema smisla – Darko je milijun puta dokazao da je beskoristan, a za Pekovića tek možemo nagađati (imamo puno više dokaza za stranu koja bi tvrdila da će biti drvo nego za one koji bi rekli da će biti koristan igrač). Praktički, svaki dolar koji se potroši na ovakve igrače je bačen i nikada neće dobiti svoju protuvrijednost na parketu.

Od finaliziranih ugovora imamo još Chaninga Fryea koji se odrekao svoje druge godine i odmah potpisao za iznos midlevela Sunsa. Obzirom na ulogu koju igra to se čini razumnim, tako da barem tu nemamo što previše dodati. Osim da je puno bolje izgledalo po Phoenix dok su ga imali za skoro pa minimalac.

Uglavnom, kad još dodamo da su iz svojih sigurnih ugovora izišli i Pierce, i Jefferson, i Dirk, moramo postaviti pitanje – zašto toliko iskorištenih opcija ranijeg prekida? I kroz ova tri primjera, iako svaki ima svoju priču, u biti vidimo najveći problem s kojim se ovogodišnja hrpa slobodnih igrača ali i klubova suočava.

Lockout.

Dirk može pričati koliko god hoće da mu je u ovoj fazi karijere stalo do prstena, ali svi znamo da je Dirk dobar momak koji Dallas može napustiti samo ako između njega i Cubana započne nekakav rat. Dok Mark okolo priča kako je Dirk najveći Maverick ikada, razlaza nema. Isto kao i Pierce, i Dirk je prije svega odustao od ogromnog novca kako bi zaradio još više.

Pierce je već dogovorio ugovor na 4 godine, za nekih 15 milja po sezoni. Kad gledaš, to je tek par milijuna više nego što će dogodine imati jedan Gay. I znatno manje nego što je Pierce mogao imati da je ostao pri starome. Igrači to inače ne rade. Sad, istina je kako je Pierce odavno rekao da će potpisati za manje novca kako bi omogućio klubu nešto fleksibilniju financijsku situaciju. Ne pomaže previše, ali računajte da je sa tih 6 milja kojih se odrekao, Pierce klubu uštedio najmanje 12 kad uzmeš u obzir porez na luksuz. Ono, Celtic for life.

Ali, nemojte misliti da ne sve skupa nije utjecao i lockout. Znajući da će nakon sljedećih pregovora i nakon novog kolektivnog ugovora stvari možda izgledati znatno drugačije, svi koji mogu potpisuju dugoročne ugovore. Dirk možda neće kao Pierce dati popust Dallasu, Cuban može preživjeti i bez tih desetak milja, ali će isto potpisati na nekih 4 ili 5 godina.

Jefferson definitivno ne spada u ovu skupinu, ali ni on ne može izgubiti. Na prvi pogled, kada se takav igrač, iza kojega je katastrofalna sezona, odrekne 15 milja, čovjek se odmah sjeti Bonziea Wellsa ili Latrella Sprewella, koji su također odšetali od milijuna vjerujući da vrijede više. Međutim, na ovakvom tržištu, gdje novaca ima na sve strane, čak se i Jefferson može nadati punom midlevelu na nekih 4-5 godina, dakle ugovoru sličnome onome što su potpisali Gooden, Frye i Johnson. Kvragu, obzirom da je u pitanju granični all-star igrač, možda dobije i više. Suludo.

Možda prvu godinu gubi 7 milja, ali za ubuduće dobiva dodatnih 15-ak, a tome se nakon lockouta možda neće moći nadati. Tko zna, možda su mu baš Spursi obećali midlevel samo da ih oslobodi svog očajnog ugovora. Možda i nisu. Ali, kako god bilo, Jeffersenova obitelj neće biti gladna.

Ključno pitanje je čemu toliki strah od lockouta? Pa samo zbog jednog razloga. Naime, to što će se vjerovatno odigrati 30 utakmica manje (to je najbolja moguća opcija) te što će igračima za toliki iznos biti umanjene plaće, nije veliki problem. Problem je ako se u novi ugovor unesu promjene koje će smanjiti moć igrača, posebice kod garantiranih ugovora. Sjećate se onog legendarnog Sternovog poteza, tzv. pravila Allana Houstona, koje je u sezoni 2005. omogućilo svakoj momčadi da otpusti jednog igrača s očajnim ugovorom bez posljedica po salary cap (iako su ga, naravno, i dalje morali plaćati)?

E, pa takvo pravilo je nešto najnormalnije u NFL-u, gdje praktički ni jedan ugovor nije garantiran duže od sezone. U slučaju ozljeda igrači i klubovi su naravno osigurani, ali ugovori se ne računaju u salary cap te ne postoji mogućnost da se godinama po rosterima vuku razni LaFrentzovi koji imaju vrijednost jedino kao komadi papira. Jedno još povoljnije pravilo po vlasnike je da igrač može potpisati na 5 godina, ali ako vlasnik nije zadovoljan njegovim učinkom, već nakon prve sezone može ga otpustiti bez ikakvih penala. Zamislite takav odnos snaga u NBA?

Naravno, nemam ništa protiv toga da moć imaju igrači jer oni su ipak ti koji donose zaradu. Također, nemoguće je usporediti NFL u kojem trećina klubova ima više igrača nego kompletna NBA. Ali, neke promjene će se morati dogoditi jer sistem ne funkcionira kako je zamišljeno. A ovoljetna situacija, sa svim ovim suludim trošenjem novca i neracionalnim gospodarenjem salary capom (Washington je okolo poklanjao Jamisona i Butlera da bi mogao dovesti Hinricha ?!?!), samo je još jedan dokaz toj tvrdnji.

Zato svi koji mogu troše novac, jer nitko ne zna što budućnost nosi. Svi u strahu hvataju makar milijun više, godinu više, jer ma kakve se promjene unijele u ugovor, one zasigurno neće biti retroaktivne. Tko je u igri po starim pravilima, taj je miran.

Naravno, čak ni to nije natjeralo Eddiea Currya da se odrekne svoje zadnje godine, a to sve govori. Umro sam od smijeha neku večer, kada je u očajnoj ESPN-ovoj emisiji posvećenoj tržnici, iritantni Chris Broussard prodao tezu da Knicksi nisu bez igrača na rosteru, jer će čak i Eddie Curry biti u formi obzirom da se mora boriti za ugovor. Dokle idu te potrebe tih ljudi da izmišljaju samo kako bi imali nešto za puknuti na twitter? Što dobivaju bonus za glupost?

I u svoj ovoj priči nisam spomenuo ni jedno od ključnih imena. Naime, u svojoj ovoj umjetnoj strci nije se previše pričalo o jednoj jako bitnoj stvari, a koju je danas još jednom istaknuo John Hollinger. Na tržištu je šest igrača vrijednih maksimalnog ugovora, a desteci klubova su čistili prostor. Naravno, znamo da je većina to koristila kao ispriku za loše rezultate, ali neki su stvarno sve nade položili u ovoljetnu tržnicu, prije svih New York i Miami.

Dok Miami bar može računati na Wadeov ostanak, New York nema ništa te će morati zadovoljiti Amareom ili Joem Johnsonom kao utješnim nagradama. S tim da će Joe vrlo vjerovatno ostati u Atlanti koja se tiho uključila u igru ponudivši mu maksimum kakav ti može dati samo matični klub. Drugim riječima, kako znamo da je Johnson prije svega tvrdi profesionalac, on će iz Atlante samo u sign'n'tradeu koji mu garantira maksimum, a za tako nešto ti treba klub koji ima što dati zauzvrat.

Sad je pitanje i za Knickse i za Bullse - nije li im bolje zadržati Leea ili Denga nego dati ovakve sulude svote Johnsonu? Ne znam, ali kako dani sve više odmiču to mi se sve realnijim čini ostanak najvećih u svojim dosadašnjim klubovima. Jer, kako smo ranije naveli, svi žele dodatnu godinu i dodatni milijun. I sad će se jedan Bosh toga odreći samo da bi mogao igrati s Jamesom u Chicagu (a da ne spominjem da se i James mora odreći dijela kolača, osim ako ne bi stigao u zamjeni za npr. Denga), a npr. zamjenom u Houston mogu profitirati svi – i Bosh, koji bi dobio maksimum i još završio u odličnoj momčadi, i Houston koji bi dobio svog superstara, i Toronto koji bi dobio nekoliko dobrih igrača (Scola, Ariza, tkogod, Houston ima što za ponuditi, kao nitko drugi).

James jedino u Miamiu može zaigrati sa superstarom, samo kako Miami nema ništa za ponuditi Cavsima, trade ne dolazi u obzir. Znači, sada se James nečega mora odreći da bi igrao s Wadeom, glumio Pippena njegovom Jordanu, dok ih s klupe gleda sedam pickova druge runde? Kakve gluposti. LBJ ostaje doma, to je najrealnije.

I sad, ako će svi ovi igrači ostati gdje jesu, praktički na tržištu imaš Amarea, Boozera i Leea, s tim da ova potonja dvojica još nisu odbacila mogućnost da ostanu gdje jesu. Jedino je Amare odbio ponudu Sunsa, te praktički postao pravi slobodni igrač, znači netko tko se jasno odrekao onih dodatnih milijuna koje ti može dati samo vlastiti klub.

New York i Mike D'Antoni ili Miami i Pat Riley, to je ono između čega Amare ima birati.

Sve u svemu, dobri stari Ray Allen ne mora odmah prihvatiti midlevel Bostona. Bit će dovoljno dolara na raspolaganju da to udvostruči ako poželi. A možda i utrostruči.

14Jun/102

mailcast G5

Posted by Gee_Spot

Nakon gomile lošeg nogometa, utakmica NBA Finala je sve što treba čovjeku da se opet osjeti posebnim zbog toga što voli sport.

Gee:

Prvo moram reći da mi je žao ako će ozljeda odlučiti ovo Finale. A izgleda da bi mogla – bez Bynuma Lakersi nisu ista momčad, što se još jednom potvrdilo i sinoć. Krenuo je u utakmicu solidno, bilo mi je drago da je atkivan i da se mogu koncentrirati na druge dvoboje, ali kako je vrijeme prolazilo pokazalo se da cijeđenje koljena baš i nije donijelo rezultate.

Sickre:

Da, Bynum je sada tek ispomoć na terenu, netko tko smeta visinom i snagom, ali bez konkretnog učinka – sinoć za 32 minute jedan jedini skok, i to u napadu. Bez njega ogroman je teret na Odomu i Gasolu koji noćas nisu pokazali ništa, najveći su dužnici pred sljedeću utakmicu.

Gee:

S tim jednim skokom Bynum je umalo srušio Scalabrineov rekord. Uglavnom, ako će i dalje biti ovakav onda se po meni šesta ne treba ni igrati, Boston je dosegao vrhunac forme, koliko je to moguće u ovom trenutku. S njim su Lakersi bolji na petici i na četvorki, a imaju i klupu. Bez njega, Gasol ide na peticu i tu jedva da imaju prednost (samo zato što Perkins ima drvene ruke), Odom na četvorki je u egalu s KG-om (nema tu meku ruku kojom može izvući Garnetta na brisani prostor) a klupa im više ne postoji. Ma praktički su bez njega ista ona momčad koja je izgubila Finale 2008.

A, ironično, i Boston je proigrao tek kad su odustali od igre u kojoj se svi hrane od Ronda i kada su se vratili, također za tu 2008. tipičnoj, igri preko Piercea. Uglavnom, Boston ovo riješava već u sljedećoj jer razina na kojoj su trenutno neuhvatljiva je Lakersima s ovakvim Bynumom. A čak i s njim ne bi im bilo lako jer Pierce je konačno u svoju korist okrenuo dvoboj protiv Artesta. Dok je Artest držao Piercea pod kontrolom, Lakersi su definitivno bili favoriti.

Sickre:

Ne slažem se da je išta riješeno, ostajem pri tome da nas čeka sedma. Prvo, kolike su šanse da Lakersi izgube treću za redom? Drugo, obzirom da su se suigrači nagledali Kobeova lica u zadnjim minutama, da su osjetili onaj prezirni pogled, mislim da im neće trebati nikakvi motivacijski govori. Znaju da su mu dužni i sad će, baš kao što su to radili Jordanovi suigrači, dati sve od sebe u sljedećoj utakmici da ne izazovu Kobeov bijes. A Kobe je noćas bio čudesan, stvarno je na trenutke izgledao kao najbolja kopija MJ-a. Kopija, naravno, jer original bi možda i dobio utakmicu.

I da, zanima me dopire li ikakva vibracija s ovoga Finala do LeBrona Jamesa. Gleda li on ovo na način na koji to radi Wade (ili Prokhorov u društvu sa svojim novim trenerom Johnsonom)? Wade je gledajući Kobea zasigurno osjetio glad prema novom nastupu u Finalu (onaj njegov ''Damn'' sebi u bradu nakon što je Kobe zabio 19 koševa za redom u trećoj sve govori), Prokhorov dobio dodatni motiv da napravi sve kako bi jednoga dana tu gledao svoje Netse. A LBJ? Da li je shvatio koliko je trenutno niže u odnosu na Kobea? Da li ga je uopće briga?

Gee:

Ma svaka čast Kobeu, ali ključ je upravo bilo to što su nakon prvog poluvremena u kojem ih je Boston nadigrao, Lakersi krenuli u nastavak ne kao Lakersi nego kao Kobe show. Pazi, usprkos lošoj igri zaostajali su samo 6 poena. I pitanje je koliko su stvarno loše igrali, a koliko je obrana Bostona bila briljantna. Jer, u prvom poluvremenu Lakersi nisu zabili puno, ali su igrali zrelo i u napadu i u obrani. U biti, igrali su kao slabija verzija Bostona. A onda su u nastavku svi gledali Kobea kako trpa, i svaku mu čast, zabiti 19 poena na onaj način – definitivno je za pamćenje.

Ali, treba zapamtiti kako je osim napada stala i obrana Lakersa (ne impliciram da su suigrači popustili igrati obranu svjesno, ali nije lako 8 minuta ne pipnuti loptu i trčati gore-dolje), te im je Boston ubacio čak 28 koševa, doslovno se šetajući kroz reket, nešto kao Lakersi u G1. I tih 28 poena pali su kao rezultat fantastične igre u kojoj se svi dodaju, baš anti-Kobe košarka. Sudar svjetova. To je bio drugi ključ pobjede, uz naravno Bynumov mizerni učinak.

Sickre:

To da su Celticsi dobili kao momčad neosporno je, odigrali su (do završnice) najbolju utakmicu do sada - pametno u napadu, čvrstu u obrani, s Pierceom kao centrom svega. Posebice mi je ostala u sjećanju ona football akcija na kraju, kada KG dodaje Pierceu loptu praktički u aut, a ovaj je u padu baca prema Rondu za polaganje u skoro pa mrtvom kutu pod tablom. To je igra Bostona u ovom playoffu, borba do zadnje lopte, do zadnje kapi znoja. Apsolutna vjera u suigrače. Samo zbog te akcije opet vjerujem u njih, vjerujem u to da su opet momčad dostojna naslova. Uspijeli su preokrenuti negativni momentum nastao u G3 gdje su bili nadigrani baš zato što nisu odigrali kao momčad, svi su čekali da netko povuće umjesto da to naprave zajedno. Uglavnom, čak ni ja, kao fan, više nisam mislio da mogu. Sada opet vjerujem. Svaka čast na svemu odigranom do sada.

Gee:

Još dva momenta su mi se urezala u pamćenje. Prvo, kada je još u prvom poluvremenu Artest složio Garnetta na pod i kada je Rondo uskočio i odgurnuo Artesta. Mislim, time je mali još jednom pokazao da je neustrašiv, ali i da je pravi lider. Drugo, kako su pri kraju gotovo u svakom time-outu Pierce i Rondo komunicirali odvojeni od drugih, kao da su na nekoj drugoj valnoj dužini. Fascinira me ta snaga njihova karaktera, sjetimo se samo Piercea u seriji protiv Orlanda kada je priznao da je ovo Rondova momčad i da su oni njegova pratnja. I sada, kada se pokazalo da su Lakersi našli rješenje za takvu igru, još fascinantnije je to kako se Rondo bez problema vratio u svoju sporednu rolu, prepustivši Pierceu da u zadnje dvije utakmice bude pokretač svega.

Sickre:

Nije u redu zanemariti ni učinak ostalih. KG je opet bio prvoklasan, treću utakmicu za redom. Pod košem je ubio Gasola, ma uopće visoki Bostona nikome nisu dozvolili laki koš. Allen je odigrao fantastičnu utakmicu na Kobeu, usprkos onoj seriji u trećoj četvrtini Kobe se nije naigrao u preostale tri. Da ne spominjem onu blokadu koju je zalijepio Gasolu. I još je uspio otrpiti Fishera dobar dio večeri na sebi. Ako je išta bilo problematično, to su Rondove izgubljene lopte na kraju koje su dovele do nepotrebne guste završnice, već klasično Boston nije u stanju mirno utakmicu privesti kraju.

Gee:

Da, to kako su na kraju dozvolili Lakersima da se približe na dohvatljivu razliku moglo bi ih skupu koštati. Mislim, da su ono sinoć izgubili, psihički se ne bi mogli vratiti, bez obzira kako jak bili u glavi takvi propusti se ne mogu zaboraviti preko noći. Međutim, i ovako su si napravili ogromnu štetu. Naime, do tih zadnjih 3-4 minute Lakersi su izgledali kao razbijena vojska, čak sam se osjećao toliko slobodnim na twitter staviti poruku da Lakersi, bez obzira na to što ima 8 minuta do kraja i što se serija seli u Los Angeles, nemaju odgovor, da je gotovo. Da više nije stvar u tome tko je ozljeđen a tko zdrav, nego da Boston ima kontrolu nad serijom jer je uspio nametnuti svoju volju. Kobe jedini ne popušta, ali svi ostali djeluju kao da je 2008.

I onda, umjesto da iskoriste nemoć Lakersa, što rade Celticsi? Napuštaju svoju igru i

- Allen forsira šut za tri u prvim sekundama napada
- Pierceu kreće sa sredine terena, 20 sekundi pimpla, ne stiže nigdje, i onda baca loptu Garnettu koji mora potegnuti šut na koji nije uopće bio spreman
- Perkins promašuje oba slobodna
- Allen opet nepotrebno poteže tricu
- Sheed forsira šut za tri i promašuje (zašto Sheed uopće igra a kamoli puca u takvim trenutcima?)

Mislim, naravno da treba naglasiti kako su nakon svakog od tih promašaja Celticsi hvatali loptu u napadu, izvukli su se na račun srca. Onaj Rondov skok u napadu i tip-in vršcima prstiju kraj svih tih dvometraša poseban je trenutak. Ali, gdje je glava? Što se dogodi takvoj veteranskoj momčadi da odjednom zaboravi na racionalnost i postane run and gun banda? Da li je moguće da su samo Rondovi nedostatci i brzopletost krivi? Zašto Ray Allen mora potezati tricu? Zašto Pierce, nakon što je cijelu utakmicu odigrao fantastično, na kraju mora podleći tom kompleksu heroja? Zašto Doc ne poduzme nešto, nacrta neku jebenu akciju? Ili, ako je on već tu samo zbog motiviranja, a to radi fantastično, zašto ne zaposli pomoćnika koji će raditi na napadu?

Imali su Lakerse totalno na konopcima, a dali su im da se vrate u igru. Phil Jackson je čak na time-outu rekao da Boston ne zna sačuvati prednost, čime je udario temelj pripremama za sljedeću tekmu. Bolji smo od njih, nema toga što Boston ne može izgubiti. Ako mogu izgubiti onakvu prednost, zašto ne bi dvije utakmice za redom?

Sickre:

Da, ali ne zaboravi da će tu istu Jacksonovu izjavu iskoristiti i Doc kako bi napalio momčad, jer ona je možda u tom trenutku bila baš to što je trebalo Lakersima, ali je istovremeno bila i čisto podcijenjivanje Bostona. A njih to motivira, da su ušli presigurni u sebe u sljedeću, ne bi bilo dobro.

Gee:

Čekaj, zar nisam ja na početku rekao da Boston dobiva u šestoj, a ti da nema šanse da Lakerse izgube tri za redom? A sada na kraju sam je pesimist koji smatra da je Boston prokockao momentum i šansu da dobije u šestoj, a ti optimist koji ih bez obzira na sve očekuje potpuno spremne? Što se ovdje događa?

Sickre:

Finale između Bostona i Lakersa, eto što se događa.

11Jun/100

no-cast G4

Posted by Gee_Spot

Nakon noćašnje utakmice i dalje znamo da ništa ne znamo. Uhvaćeni smo u anti-HDZ momentu. Ne zna se. Uglavnom, serija je dobila neke nove trenutke, učinjeni su novi pomaci. Opet je bilo zanimljivije gledati od kuda će doći iznenađenje nego što smo imali prilike uživati u vrhunskoj košarci, ali u tome se i krije posebna draž ovog dvoboja. Kako nitko ne može predvidjeti što će se događati, svaki trenutak može se pokazati ključnim. A noćas ih je bilo poprilično.

Sudci su od samoga početka dozvolili borbenu igru s puno kontakta, praktički se nisu ni vidjeli do završnice kada je ipak malo trebalo stati na loptu. Očito je kako ovakav kriterij odgovara Bostonu koji iz čvrste obrane može puno lakše razviti nekakvu igru, što im je u prvoj četvrtini i uspijevalo. U biti, obje momčadi su na startu iskoristile svježinu te su odigrali kvalitetnih i učinkovitih napadačkih šest minuta, nakon kojih je uslijedilo jednako kvalitetnih šest minuta obrane.

Zatim su krenule i greške, te je opet postalo jasno da nas čeka igra skrivača u kojoj će najvažnije biti zadržati koncentraciju. Najveći pomaci u odnosu na prethodne tekme na samom startu bili su:

- odluka da se od samoga početka forsira Piercea, i kao strijelca i kao razigravača
- odluka da se vrte akcije za Gasola
- Bostonova klupa konačno je odigrala puno bolje od one Lakersa

Ove prve dvije stvari na kraju se neće pokazati toliko bitnima, iako su i Pierce i Gasol solidno iskoristili prilike. Ali klupa Bostona je praktički jedina bitna priča u cijeloj utakmici. Lakersi su do sada uglavnom stvarali prednost krajem prve i tijekom druge četvrtine, a ovaj put je Boston zahvaljujući energiji Robinsona, Tony Allena, Sheeda i Big Babya ostao u egalu cijelo vrijeme. Što je bilo izuzetno važno obzirom da Rondo i velika trojka opet nisu odigrali skoro ništa te da su se Gasol i Kobe opet isticali kao najbolji pojedinci na utakmici.

Robinson je zabio dvije trice i izgubio nekoliko lopti, Big Baby je skakao uokolo i zabijao zicere, Sheed je mahao rukama na sve strane, Allen je letio kao da je prva utakmica sezone. Uglavnom, nešto se događalo, Boston je konačno pokazivao nekakvu energiju. Samo, u tom trenutku definitivno nisam ni mogao pomisliti da će se takva igra ponoviti i u drugom dijelu i da će upravo ona biti ključ pobjede Bostona.

Naime, kada se početkom treće Kobeu (koji je stvarno igrao dobro, kontrolirao je igru na oba kraja terena i nije ništa forsirao) i Gasolu pridružio Fisher s dva suluda pogođena šuta za redom, po prvi puta sam iskreno pomislio da Lakersi imaju kontrolu nad serijom. Da su samopouzdani i fokusirani, dok su Celticsi jednostavno djelovali umorno, kao da žele da ovo što prije završi. Allen i Pierce su se opet negdje izgubili, Rondo je bio odsječen, a u igri su ih držali obrana i ponovno solidni Garnett.

Kada je Kobe krajem treće stavio 3 trice za redom, i kada mu se na licu ukazao onaj pogled totalnog luđaka, Boston je morao nečim odgovoriti. Ma kako dobro igrali obranu, uz očajnu realizaciju i ovakvog Kobea jednostavno se nemaju čemu nadati.

Dok su se mučili da bi obranili napade Lakersa, boreći se krvavo za svaku osvojenu loptu, na drugoj strani su radili greške i poklanjali i loptu i predah obrani Lakersa. Mislim, na stranu nepotrebni faulovi u napadu, ali kada dvije čiste 2 na 1 kontre baciš u aut, nemaš se čemu nadati - utakmice su se gubile i zbog manjih stvari.

I onda se dogodio preokret. Prvo je Davis fantastičnom realizacijom pod obručima anulirao Kobeov učinak (ovaj put nije promašio ni jedno polaganje od table za razliku od prethodne utakmice), zatim je Tony Allen upornom obranom ohladio Kobea (usput začinivši sve s nekoliko sjajnih ulaza u trenutcima kada je Boston konačno slomio otpor Lakersa), onda je Robinson s par dobrih reakcija odveo momčad do prvog ozbiljnog vodstva (doduše, opet je imao i nekoliko glupih poteza, poput nepotrebne tehničke), da bi stvar začinio Sheed.

Prvo je skoro slomio ruku Kobeu prilikom jednog ulaza, udarac se čuo valjda u cijeloj dvorani. Nakon što mu je sudac dosudio osobnu, legenda se u čudu okreće oko sebe i počinje skakati po terenu. Naravno, čak ni on nije takav kreten da misli da nije bio faul, ali svojom glumom itekako diže atmosferu. Dobiva tehničku, ali šteta je napravljena. Svi su napaljeni, s tim da je to tek prvi čin komedije. Drugi je što se ubrzo od klauna pretvara u košarkaša, zabija tricu za najveće vodstvo Bostona na utakmici od +9 (kasnije će biti i +11).

Iako je do kraja bilo još 6 minuta, u tom trenutku bio sam spreman reći da je utakmica gotova, ali sam znao da se starteri moraju vratiti u igru. Tko je, obzirom na to što su do sada pokazali, mogao garantirati da neće prosuti sve što je klupa napravila?

I tu se odigrava drugi ključni moment. Naime, petorka Davis, Sheed, Robinson i Tony Allen, uz pomoć konačno budnog Raya, preokrenula je susret praktički odigravši ulogu Fishera iz prethodne tekme, i to cijelo vrijeme imajući na suprotnoj strani najbolju petorku Lakersa (Jackson niti ima koga na klupi, niti ikome vjeruje). Tako da su rezerve napravile dvostruki posao – em su dobile bitku klupa, em su izmorile startere. Boston je sve imao na pladnju.

Međutim, Rivers je i dalje odugovlačio s uvođenjem startera, čime je pokazao svoju najveću vrlinu. On trenira na čisti instinkt, a on mu je ovaj put govorio da ovakvu energiju koju pokazuje klupa zasigurno neće dobiti od petorke.

Kada su Pierce, Rondo i Garnett konačno ušli na manje od tri minute do kraja, bilo je osam razlike i tada počinje drama. Pierce preuzima ulogu closera, zabija prvi napad, ali već u sljedećem gubi loptu koju srećom Rondo i Garnett nekako uspijevaju osvojiti nazad, ona opet dolazi do Piercea koji daje koš i iznuđuje slobodno iako su mu slobodno mogli svirati i faul u napadu.

Bez Tonya u igri, Kobe se opet razmahao, a Pierce se odlučuje za klasično pimplanje od 20 sekundi, nakon kojega slijedi loš šut koji završava na obruču. Sada su Lakersi na -6 s loptom u rukama. Sreća što je Kobe uz sav dobar učinak u napadu imao i gomilu izgubljenih (koje su rezultat toga što je praktički u ovoj utakmici igrao sve uloge na parketu) te je jedna završila u Rondovim rukama. Konačno koš iz kontre. Game over.

Na kraju je ostalo nekoliko bitnih novih pomaka u seriji, koji se možda pokažu ključnima za sljedeću utakmicu. Tri su dana odmora do nedjelje, ali Boston je praktički pola utakmice odmarao prvu petorku, što nije mala stvar, pogotovo kada se igra ovakvim intenzitetom u obrani. Točnije, kada je on dopušten.

Također, Lakersi ne da više nemaju bolju klupu s Odomom, već uopće nemaju nikakvu klupu. Bynum uopće nije bio faktor, ozljeda je izgleda konačno napravila svoje i pitanje je koliko će moći izvući iz njega za ostatak serije. To znači da Jackson ima na raspolaganju 5 igrača. Osim toga, Lakersi se nemaju osloniti na koga osim na Kobea. Ne kažem da Fisher ne može zabiti još poneku ključnu loptu, ali istina je kako u ovako fizičkom dvoboju i njihov napad konačno pokazuje zamor materijala. Artest je ionako uvijek kočio igru, Gasol je umoran od stalnih batina, a s Fisherom u petorci uvijek si korak sporiji u obrani.

Gasol se bori, stoički trpi maltretiranje, ali očito je kako mu nije ugodno s loptom, osobito u završnici. Bez pomoći Bynuma, Lakersi više nisu ni skakački u prednosti te je Boston favorit u svakom pogledau. Barem u petoj, jer kada se presele u Los Angeles, nitko ne može garantirati da se sudački kriterij opet neće prilagoditi domaćinu, odnosno da se neće svirati svaki kontakt. U tom slučaju, već nakon 5 minuta svi visoki Bostona bit će u problemima s osobnima nastave li igrati obranu na Gasolu na način kako to rade zadnje dvije tekme.

Tako da i dalje u biti ništa ne znamo (osim da se Big Baby ne bi trebao buniti zbog nadimka jer ga on idealno opisuje). I najvjerojatnije i nećemo do zadnje četvrtine sedme. Ali, samim time što je Boston od momčadi koja je djelovala izgubljeno i neinspirirano, momčadi koja nije u stanju cijelu seriju odigrati jednu solidnu partiju, postao ekipa koja postavlja pravila igre, dogodila se velika promjena u momentumu. Lakersi su sada ti koji moraju odgovarati na pitanja. Ako im je utjeha, imaju dan više da smisle odgovore.

10Jun/100

pre-cast G4

Posted by Gee_Spot

Par crtica o jučerašnjoj tekmi, da se ubije vrijeme do noćas. Može se vrijeme kratiti i uz Cibonu i Zadar dok Slavko Cvitković urla kako kad nemamo Boston i Lakerse možemo bar uživati u potezima Hrvoja Perića, ali tako nešto nije preporučila ni jedna hrvatska udruga. Također, imamo prilike skautirati sljedećeg izbornika košarkaške reprezentacije – Jusupa. Perasović je prekvalitetan trener da dobije takav posao.

(usput da čestitamo Ciboni na novom naslovu, bilo bi žalosno da je naslov osvojio sakati Zadar koji nije bio u stanju doma, u tzv. gradu košarke, završiti posao, već je dozvolio da neinspirirana Cibona isforsira petu utakmicu - s tim da i to nešto govori, naime Cibona je ove sezone igrala toplo-hladno, ali nikada nije igrala ne-karakterno)

Neki dan smo imali prilike vidjeti plač Dereka Fishera, čovjek ni sam nije mogao vjerovati što je upravo učinio. A učinio je ono što radi uvijek, dobio je tu svoju jednu playoff utakmicu, samo što je ovaj put to izgledalo kao znanstvena fantastika. Dva šuta od table, polaganje pored tri uspavana Celtica koji su svojom kilavošću podjednako odgovorni što smo gledali baš taj film.

S druge strane Allen ide iz rekorda u rekord, usput nas podsjetivši i na Johna Starksa iz serije s Rocketsima (omiljeni igrač Spikea Leea gađao je nezaboravnih 2-18 u sedmoj utakmici Finala omogućivši Hakeemu da dođe do prvog naslova). A kad već pričamo o rekordima, Ray je sa svojih 8 trica poslao u povijest Kennya Smitha i Scottiea Pippena koji su pogodili po sedam u Finalu (Smith protiv Magica, Pippen protiv Jazza), s tim da su oni svoje rekorde postavljali u vrijeme kada je trica bila primaknuta bliže košu (točnije na 6.7 m tijekom tri sezone – od 1994. do 1997. - tijekom kojih je i jedan bucmasti Dennis Scott postavio rekord po ubačenim trojkama u sezoni, koji je srušio a tko drugi nego Ray, i to u dresu Sonicsa 2005.).

Raspored utakmica u formatu 2-3-2 kritizira se cijelo vrijeme, iako je on najmanji problem. Ono o čemu treba pričati su katastrofalne pauze između utakmica. Koji je biser odredio da između G1 i G2 u LA treba proći 3 dana, dok između G2 i G3 koja se igra u Bostonu nema ni 48 sati pauze!?!??! Naravno, sve diktira televizija, NBA radi sve da uhvati što više termina nedjeljom popodne koji po defaultu garantiraju najveću gledanost, ali time nam je oduzela šansu da gledamo Kobea, Piercea, Raya i ostale u odmornijem a samim time i kvalitetnijem izdanju. Ne pada nam na pamet braniti Celticse jer ovo se tiče obje momčadi – za tricu su ukupno pucali 6-33. Šut ide iz nogu, a kad su one klimave nema ni prave putanje.

Prvo katastrofalan izbor sudaca (koliko je stanje loše sve govori što je do sada najbolji dojam ostavio po upropaštenim utakmicama poznati sudac/glumac Bennett Salvatore). A zatim i očajan raspored. Možda je vrijeme da se Stern zaputi prema Floridi.

A kad smo već kod mirovina, Lakerse itekako treba brinuti mogućnost da ostanu bez Bynuma do kraja serije. Obzirom kako je igrao s jednom nogom, Boston može odahnuti ako ga više neće morati gledati na parketu, iako Boston ima sasvim dovoljno vlastitih problema. U tri utakmice imali su samo tri dobra pojedinačna nastupa (Ray i Rondo u drugoj, Garnett u trećoj), a ni kvalitetnih timskih dionica nije bilo previše. Posebice je van serije Pierce, dijelom zbog Artesta, ali još više iz samo njemu znanih razloga. Jer iako je usporio i više nije u stanju igrati izolacije cijelu četvrtinu, do sada je barem bio pouzdan šuter. Također, veteranski bi riješio barem po jednu utakmicu u dosadašnjim serijama. Doduše, protiv Orlanda je napravio i puno više od toga, tako da je možda i opterećenje u toj seriji napravilo svoje. Međutim, bez pravoga Piercea Boston nema šanse dobiti LA.

Obzirom da su do sada uvijek dobro reagirali na krizne situacije, noćas možemo očekivati rat. I konačni iskorak Piercea. S tim da bi bilo lijepo kada bi smanjili izolacije, za kojima posežu svaki put kada nalete na zid Lakersa. Ni jedan igrač Bostona, pa ni Pierce, nije u stanju biti dovoljno učinkovit na taj način da nosi momčad, a obzirom da je netko izračunao da im je postotak uspješnosti u tim trenutcima ispod 10%, vrijeme je da Boston zaigra svoju igru. Sve izgleda odlično dok Rondo vodi igru, ali Rondo ne može sam. Vrijeme je da Boston zaigra svoj napad sa stalnim kretanjem lopte do igrača u najboljoj poziciji, da zaigra na dodavanje viška koje ih je krasilo sve ove godine. Vrijeme je za ubuntu.

2Jun/108

THE FINALS FRONTIER

Posted by Gee_Spot

Odlična sezona stigla je do kraja, pred nama je samo još ova Finalna serija. Koja bi vrlo lako mogla završiti u sedam. Zašto? Pokušali smo pronaći odgovore zajedno, kao i lani. McGee i Sickre. Poanta je jednostavna – obzirom kako ove godine pogađamo, igrajte protiv naših favorita.

Gee:

Još tamo od pobjede Bostona u trećoj protiv Magica mozgam o ovom Finalnom dvoboju, tako da nemam što okolišati sa zaključkom – nemam pojma kome da dam prednost. Obično neka ekipa iz nekog razloga ostavi neki dojam, uvuče mi se pod kožu i dobijem osjećaj da su bolji od svih, ali ovaj put – ništa. Obično krećem u analizu kako bi potvrdio taj dojam, a ovaj put bit će obrnuto, analiziram da dođem do favorita.

Uglavnom, mislim da Boston ima bolji pedigre ove godine, razbili su Cavse i Magic, dvije momčadi koje su debelo iznad konkurencije koju su Lakersi prošli na Zapadu. Tu ćeš se možda i složit sa mnom, da je OKC možda i najteži protivnik kojeg su imali, a Utah i Phoenix usprkos talentu imaju takav propuh u reketu da se nisu mogli mjeriti s visokima Lakersa.

Ovaj put ti visoki idu na zid Bostona, koji pod košem ima, kad je zdrava, najbolju obrambenu unutarnju liniju u ligi. Obzirom na tanku klupu Lakersa, Boston čak i tu ima prednost, a na vanjskim linijama su u najmanju ruku izjednačeni. Kasnije ću malo detaljnije o svemu, ali ovako na prvi pogled, Boston bi definitivno trebao dobiti prednost. Ipak, neke stvari koje su pokazali Lakersi jednostavno mi ne dozvoljavaju tek tako preći preko njih.

Prvo, Kobe igra fantastično, u boljoj je formi nego u oba zadnja playoffa. Ono, potpuno je sjebao onu moju tezu da bi Lakersi bili najbolji na Zapadu i s bilo kojim drugim bekom šuterom all-star kvaliteta. Tip je zdrav, to je očito najvažnije, i nema tu ni traga nekim staračkim boljkama kakve je pokazivao lani protiv Denvera ili Magica. Igra u top formi, gotovo cijelu utakmicu, i radi sve. Razigrava, skače, igra obranu (ove godine najpotcijenjeniji dio njegove igre), zabija. Ja ne znam od kuda mu energija za sve to, ali znam da će biti najbolji pojedinac u Finalu.

Drugo, Lakersi iz nekog razloga doma igraju puno bolje, a ovaj put imaju tu utakmicu prednosti. OK, ovo je možda nategnuto obzirom da Boston igra bolje vani zbog te lude psihe koja uživa kada su svi protiv njih, ali, kažem ti, navlačim ovakve teze jer nemam pojma gdje bi našao da jedni imaju prednost nad drugima.

Sickre:

Ja nemam problema s izborom svog favorita. Zbog svih svojih grijehova u procjenama ove sezone, smatram da imam moralnu obavezu odabrati Celticse za nove prvake. Da ne bude samo da razmišljam navijački ili da me u ovom slučaju vodi osjećaj krivnje zbog ignoriranja Celticsa pred playoff, evo nekih brojki.

107, 112, 118, 115, 101, 103.

Gee:

Hm, nisam siguran ali mislim da to nije onaj niz brojeva iz Losta koji su se stalno pojavljivali svuda.

Sickre:

Ne znam ništa o tome, ali znam da je ovo broj koševa koji je LA primio u seriji protiv Sunsa. Od prve do šeste utakmice. Jest da je zapad, jest da je run'n'gun, ali je previše za momčad koja se diči i obranom. S druge strane, Celticsi su u cijelom play-offu primili više od 100 samo četiri puta. To je jedini pokazatelj koji mi nešto govori o omjeru snaga u seriji, jer se slažem s tobom da ona nadilazi racionalne okvire. Da, volim Celticse i iskreno nisam očekivao da će dogurati do Finala. Do fighta Piercea i Quentina Richardsona su djelovali kao veterani koji jedva čekaju da odu na godišnji. Međutim, sada su vjerovatno iznenadili i sami sebi jer igraju čak i iznad razine s početka regularnog dijela sezone. Lakersi s druge strane nisu uvjerljivi, i sam kažeš da su imali neusporedivo lakši put do Finala. I ostavili su slabiji dojam.

Gee:

Ne znam, teško mi je uspoređivati na osnovu tih serija, jer Orlando i Phoenix su totalno različite momčadi. Da su igrali protiv iste ekipe, možda bih nešto i znao. Uglavnom, između slamki za koje se hvatam, bacio sam pogled na dva susreta u regularnom dijelu.

Obje momčadi su dobile po jednu, i to svaka onu gostujuću. Koš razlika? 0. Zero. Lakersi dobili u Bostonu 90-89, Boston u Gradu Anđela 87-86 (doduše, Kobe nije igrao pa ne znam koliko je ta tekma relevantna – samim time i ova usporedba, kvragu).

Možda nije važno, ali pokazuje o kakvoj se izjednačenosti radi, stvarno imam osjećaj da će ovo biti najuzbudljivije Finale još tamo od dvoboja Bullsa sa Sunsima, Sonicsima i Jazzom. A po izjednačenosti trebalo bi biti negdje u rangu bitke Rocketsa protiv Knicksa. Ne tako krvavo, sigurno ne ni tako negledljivo, ali izjednačeno, bitka u sedam činova.

Sickre:

Pa ako će doći do takvih bitki, Boston kao bolja obrambena momčad ima prednost. Plus, iza sebe imaju dvije serije koje su ih pripremile na sve. I što je najzanimljivije, te teže protivnike su riješili puno uvjerljivije nego Lakersi svoje. Jednostavno, u stanju su odigrati sve što im je potrebno u datom trenutku, bilo da se radi o nekom potezu u obrani, napadačkom skoku u gužvi, trici ili ulazu. Čak i Rondov poluhorokskokšutnešto pomaže.

Gee:

Boston je definitivno u stanju igrati tu playoff obranu na granici hrvanja, i ako će sudci dozvoliti kriterij kakav su dozvoljavali u prve dvije utakmice u Orlandu, definitivno imaju prednost protiv Lakersa. Ali, obzirom da postoji opcija da sviraju svaki kontakt kao u prvih par utakmice finala Zapada, tu Bostonu ne možemo dati prednost. Jednostavno, ne znamo kako će se stvari razvijati.

Plus, čak i u tom ratničkom kontekstu, Lakersi su s Artestom i Bynumom (makar opet načet, bolji je od ičega što su imali prije dvije godine) spremniji nego što su bili prilikom zadnje bitke u Finalu, gdje su ih Celticsi namlatili. Kobe sada ima nekoga da mu čuva leđa. Također, nešto manje makljaži sklone karaktere pokrit će i fantastičan napad koji koristi svaku priliku. Svi se čude kako to Fisher, Artest i Odom odjednom zabijaju kako se sjete, kao da ne igraju u sistemu kojega već dobrih 20 godina još nitko nije naučio braniti. Dva tricaša na jednu stranu reketa, trojica se smjeste u trokut na drugu s tim da dvoje zauzme poziciju na postu, i kreni s kretanjem bez lopte i pravovremenim pasovima. Trokut je osnova košarke, a igre je jedna i pol momčad (ono što vrte Wolvesi smiješno je).

Sickre:

Da, ali bez obrane Lakersi ne mogu pobijediti. Možda imaju blagu prednost pod košem, ali Celticsi imaju veći izbor kvalitetnih rješenja na vanjskim pozicijama. Kad su momčadi ovako izjednačene, mogle bi presuditi sporedne stvari, poput dužine klupe i ozljeda. I tu je Boston u prednosti. Da, svi su umorni i slomljeni, ali ni jedan nije u tako lošem stanju kao Bynumovo koljeno. Bez njega, rupa u obrani je još veća a to znači da će je Rondo napadati kad god stigne. Također, bez pravog Bynuma previše je toga na Gasolu. Zar misliš da će on, nakon svega što ga bude čekalo u napadu, stići još odigrati važnu ulogu u obrani? Plus, Kobe i Ron mogu čuvati samo dva igrača, dakle netko od trojke Pierce, Ray i Rondo bit će slobodan.

Gee:

Kakvo podcijenjivanje Fishera. Čovjek je zaslužio respekt, zar nije i sad protiv Sunsa dokazao da ga se ne smije ostaviti samoga?

Sickre:

Tko je Fisher?

Gee:

Komedijaš. Ne, ozbiljno, međusobni dvoboji će definitivno odlučiti. Iskreno, prva misao koju sam zapisao kada sam počeo pripremati ovaj post bila je – tko će zaustaviti Ronda. Ono, zar on sam ne bi trebao dobiti ovu seriju prednošću koju donosi protiv Fisha? Ovaj ga ne može pratiti ni pod razno, znači Kobe će morati uskakati kao što je radio protiv Westbrooka. S druge strane, Rondo je u stanju zatvoriti Fisheru svaki kut i maksimalno mu otežati život u napadu. Rajon nije Steve Nash pored kojega je Fish zabijao kako je stigao.

Ipak, pitanje je u kakvom je stanju stvarno Rondo, nakon svih onih batina što ih dobio od Howarda (koji možda nije zabijao iz reketa, ali je namlatio cijelu ekipu Bostona, čime je po meni položio ispit i zaslužuje igrati playoff do kraja karijere).

Znači, ako je Rondo usporen i neće igrati na razini kako je odigrao prvih nekoliko utakmica protiv Magica, Boston će imati velike probleme s napadom. A oni postaju još veći kad uzmeš u obzir da Pierce tradicionalno muku muči s Artestom.

Sjećam se polufinala Istoka 2003. između Bostona i Indiane kada ga je Ron uštopao te praktički pretvorio u promatrača. Pazi, taj Pierce iz 2003. bio je Pierce u naponu snage, a ne veteran koji raspoređuje energiju kao danas. Zar nije i sam rekao da je razlog zbog kojega je puno bolje igrao protiv Orlanda nego protiv Cavsa taj što ga nije čuvao netko kao LeBron? I sada ga čeka još širi, veći, i daleko agresivniji stoper.

OK, jedan detalj moram istaknuti. Pierce je odigrao loše šest utakmica te serije, ali je briljirao u sedmoj, ključnoj. Tu njegovo kvalitetu u najvažnijim trenutcima utakmice uvijek je važno istaknuti jer njom se Lakersima izbija jedna velika prednost. Naime, Kobe je uvijek bio ubojica, završnica je njegovo vrijeme, ali sve što u zadnjih par minuta može on, može i Pierce. Kako očekujem seriju u kojoj će biti puno gustih završnica, to je itekako važan detalj.

Ta obrana Bostona na Kobeu također će biti važna, Ray, Pierce i Tony Allen rotirat će se i stalno mu biti na ruci. Ali, ne zaboravi da su nešto slično pokušali i Grant Hill i Jason Richardson. Nije da su u pitanju baš neki vrhunski stoperi, ali ako spuste njegov učinak na 30 koševa s 25 ili više ispucanih lopti, napravili su dovoljno.

Sickre:

A to uopće nije nemoguće, jer ma kako dobro igrao, Kobe neće moći igrati svih 48 minuta protiv tri solidna individualna čuvara i održati sjajni učinak iz prijašnjih serija. Znači, nema udvajanja koja će mu otvoriti prostor za asiste, a ako i napravi višak igrača čeka ga ostatak petorke Bostona. Najvažniji dio njihove obrane ionako je to kretanje i zatvaranje, u svakom trenutku dva ili tri suigrača spremna su pomoći.

Gee:

Da, to što Boston ima obranu s kojom može izbjeći udvajanja ogroman je plus, time praktički anuliraju učinak Fishera i Artesta koji se pokazao itekako bitnim protiv Sunsa. Oni su jedan na jedan nemoćni, sav učinak će im ovisiti o preciznosti, a uvijek će im netko biti na ruci. Ali, ako je utjeha, ne bi bolje prošao ni Ariza, tako da barem možemo reći da je Mitch Kupchak bio u pravu kad je doveo Rona, tip je odigrao sjajan playoff.

Čak bih rekao da Lakersi nemaju ni tu blagu prednost pod košem, i sam kažeš da je Bynum možda u najgorem stanju od svih sudionika Finala. Mislim, lako je bilo dominirati nad Boozerima i Amareima, hajde ti onako skači i dominiraj u reketu protiv Perka, Big Babya i Garnetta. Mislim da Odomu i Gasolu neće biti lako. Nimalo.

Perkins će sigurno preskočit jednu utakmicu zbog tehničkih, važno je samo da ih ne bude više (a moguće je da ih bude, obzirom da nakon suspenzije koju može dobiti npr. već za drugu tekmu, sljedeća kazna slijedi već nakon dvije nove tehničke, tako da ga možda ne bude ni u npr. petoj). Tu će biti malo pošteđeni batina, ali naglašavam malo, jer Sheed se bori svim srcem, a intenzitet kojim igraju KG i Davis je nenormalan.

Sheedu i dalje nisam oprostio očajnu igru u regularnoj sezoni, ali činjenica je kako je koristan, posebice kao back-up petica. Big Baby i Garnett nude uglavnom sjajnih 48 minuta na četvorci, i mislim da im baš odgovara dvoboj protiv Gasola i Odoma. Naime, KG će se konačno odmoriti obzirom na Gasolovu mekšu igru, uglavnom licem i dalje od koša, dok će agresivnijeg i energičnijeg Odoma Big Baby jednako izmoriti na drugoj strani.

Čekaj, mislim da sam došao do svog x-faktora. Lakersi su gazili zbog te rotacije pod košem, na račun skokova i koševa iz reketa. Protiv Bostona taj dio igre im neće donijeti prednost. Dakle, sve pada na Kobeova leđa. A obzirom kako igra, to nije mala stvar. Samo, nekako mislim da će nedostatak podrške presuditi.

Sickre:

Znači, slažemo se da će Boston osvojiti naslov?

Gee:

Pa, previše sitnica mi vuče na njih.

Sickre:

Lakersi možda imaju prednost u treneru, Phil će lakše pronaći načina da se prilagodi nego Doc koji igra na kartu srca i borbenosti. Ali, to bi mu trebalo biti sasvim dovoljno u Finalu. Navijače ne treba ni spominjati, obje skupine su maksimalno napaljene, ipak je ovo jedan od rijetkih američkih derbija koji je u stanju izazvati potpunu mržnju prema protivniku. Mediji su odavno počeli s pumpanjem atmosfere, s tim da i ovdje Boston ima prednost jer Lakersi uvijek imaju previše šminkera na tribinama, čak i kada je ovakav rat u pitanju.

Gee:

Da li je moguće da te ništa ne plaši kod Bostona?

Sickre:

Više od ičega, uključujući i Kobea, plaši me Rondovo stanje. Znamo da on nije ni upola dobar bez fizikalija. Ako je načet, Lakersi mogu iskoristiti njegove slabe strane poput šuta iz vana i slobodnih. Kako biti siguran da je u pitanju samo bol od Howardovih udaraca? Što ako je nešto ozbiljnije?

Sheed je s druge strane vjerovatno sveden na promatrača, mislim da kada te u tim godinama i s takvim pristupom treningu kakvoga je on iskazivao kroz sezonu stisnu leđa, e onda te stisnu. Teško da će previše pomoći, što u slučaju Perkinsovih suspenzija definitivno prebacuje ulogu favorita na stranu Lakersa.

Gee:

Mene najviše plaši što u cijelom ovom preokretu u kojem je Boston uspio razbiti sve naše stereotipe stvorene tijekom sezone – od stare, istrošene i bivše momčadi dokazali su da i dalje imaju srce ratnika i prvaka, igraju obranu kakvu nitko drugi ne može, kada im igra velika trojka i kada Rondo leti po parketu nitko ih ne može braniti - jedan stereotip ipak ostaje. Točnije, riječ je o dokazanoj činjenici koja govori da Boston uredno gubi završnice, posebno su klimavi u drugoj i zadnjoj četvrtini. Dakle, otvore sjajno, puni energije, i onda kako energija lagano pada, tako kreću izgubljene lopte, lošija obrana, jalovi napad. Uspijeti održati tu ravnotežu bit će jako važno. Uspiju li Lakersi cijelo vrijeme biti u egalu, ući u završnicu s manje od deset koševa zaostatka, imat će šansu. Osim ako baš u Finalu Boston i taj stereotip ne razbije. Što me uopće ne bi čudilo.

Sickre:

Kad bacimo sve na stranu, ostaju nam dvije maksimalno napaljene momčadi. Koje možda nisu u sjajnom fizičkom stanju, ali jesu u mentalnom jer su rasli sa svakom playoff utakmicom i s razlogom su tu gdje jesu. Igrat će se sedam utakmica i Boston pobjeđuje jer je u stanju odigrati obranu na najvišoj razini i zato jer može pobijediti u gostima bilo koga te mu pritisak sedme u Los Angelesu neće pasti teže od uloge favorita Lakersima u tom trenutku.

Ključ serije je Rondo, cijelu sezonu najbolji i najkonstantniji Celtic. Razlika koju napravi protiv Fishera bit će ključna.

Gee:

Slažem se oko svih ovih stvari na kraju, Boston pobjeđuje u sedmoj, a Rondo je novi MVP, s prosjekom od 18 koševa, 14 asista i 8 skokova.

Jedini problem sa svim ovim? Obzirom da smo se obojica složili oko ishoda, a obzirom na dosadašnje prognoze, sve sam skloniji kladiti se na Lakerse.