Paul Pierce « ISPOD OBRUČA

3Jul/129

30 FOR 30: BOSTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O'Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O'Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi - ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz "Luck of the Irish" u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

- šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

- Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

Tagged as: Boston Celtics, Brandon Bass, Doc Rivers, Kevin Garnett, Paul Pierce, Rajon Rondo, Ray Allen 9 Comments

6Jun/126

DAY THIRTY-EIGHT – TRUTH HURTS

Posted by Gee_Spot

Heat je u biti ili ne biti utakmicu ušao s energijom u obrani kakve nije bilo tijekom prethodnih susreta u Bostonu, ali odličnih 16 minuta igre na tom dijelu parketa nisu uspijeli okruniti nikakvom opipljivom prednošću iz jednostavnog razloga što je James opet igrao sam protiv svih u napadu. Čim je LeBron otišao na kratki zasluženi odmor početkom druge, Boston je počeo diktirati ritam ne ispuštajući uzde utakmice iz ruku do kraja.

Doduše, Heat je početnu prednost izgradio na sličan način, koristeći minute u kojima je Boston prvo bio bez Garnetta, a zatim i Ronda. Čim se dvojac Celticsa opet našao zajedno na parketu, i napad i obrana Bostona otišli su na višu razinu.

Uglavnom, spomenuti preokret započeo je u periodu kada je James otišao na klupu, ali nije prestao njegovim povratkom jer je Boston krenuo igrati direktno na Garnetta u niskom postu i tako totalno izneredio Miami koji je cijelu večer na petici rotirao samo
Bosha i Haslema. Rondo je Garnetta hranio pravovremenim pasovima u idealnoj poziciji i ta njihova perverzno lagana igra kroz srce obrane krajem druge i početkom treće četvrtine pokazala se ključnom.

Takva nesposobnost zatvaranja reketa kakvu je Heat iskazao u ovom periodu od nekih desetak minuta nema što tražiti u finalu konferencije, a posebice ne kod momčadi koja se diči obranom. Ali, problem je jednostavno bio u matchupu, kada bi Garnett zauzeo kvalitetnu poziciju bilo je kasno, a protiv Bosha i Haslema do iste je mogao kada je htio. Dodaj još da je Bass borbenošću gotovo sam imao isti napadački učinak kao Bosh i Haslem zajedno i jasno je da je KG bio neriješiva zagonetka za Miami.

Mislim, o nadmoći unutarnje linije Bostona sve govori i podatak da je Stiemsma po prvi put u seriji imao solidnu rolu od 8 minuta tijekom koje je više koristio nego štetio. Konkretne brojke pak otkrivaju cijelu istinu – Celticsi su tijekom večeri imali 17-27 realizaciju u reketu, a 63% šuta u ovom segmentu igre je previše obzirom da se ukupni šut obje momčadi kretao oko 40%.

Dio odgovornosti za ovakav rasplet svakako pripada i Spoelstri koji je tvrdoglavo odbijao dati poneku minutu Turiafu i Anthonyu kao jedinim visokima koji donekle mogu izgurati Garnetta iz idealne pozicije, iako je s druge strane potpuno razumljiva njegova odluka da ih isljuči iz rotacije i drži se dvojca Haslem – Bosh, koji mu omogučuje da barem igra 5 na 5 košarku u napadu.

To na papiru ima smisla, ali obzirom da je Haslem bio nevidljiv u napadu i da je Bosh bačen u vatru nakon duge pauze (i u upitnoj formi), očito je kako time nisu ništa dobili. Jasno, upitno je koliko su izgubili obzirom na činjenicu da Anthony i Turiaf nisu garancija ničega, ali, ako minute njima već nemaju uporište u stvarnosti, barem je jasno da bi unijeli više srca u obranu od Bosha od kojega bi sinoć bolji dojam valjda ostavilo i božićno drvce posađeno posred reketa (ono što su možda izgubili je vjera u trenera koji ipak malo previše i predrastično miksa u igri u kojoj je rutina neprocijenjiva).

Jedini aspket igre koji su Haslem i Bosh (uz pomoć Jamesa) pokrili je skok, ali desetak skokova prednosti ne znače ništa u utakmici u kojoj je protivnik bolja šuterska ekipa i uz to ostvari prednost i u reketu i na liniji slobodnih. Dodaj tome da su Celticsi odigrali sjajnu tranzicijsku obranu i limitirali Heat na samo 8 poena iz kontri, plus činjenicu da Miamiu opet nije upadala trica (26% šut uz previše nerezonski ispucanih lopti) i postaje jasno kako je Boston odigrao bolju momčadsku partiju kojoj je sinoć Miami mogao zaprijetiti jedino vanserijskim učinkom udarnog dvojca.

Wade je konačno odigrao dobru utakmicu, ali ni njegova ni Jamesova kvalitetna izvedba ovaj put nisu bile dovoljne jer ih nitko nije pratio. Nije bilo čak ni trećeg čovjeka, kamoli dublje rotacije, a to znači da je Miamiu jedinu nadu moglo pružiti svemirsko izdanje za koje ni James ni Wade ne mogu uvijek biti raspoloženi. Izgleda čak da im ovakvo raubanje lagano ide na živce i da više ni psihički ni fizički ne mogu i ne žele nositi sav teret (ironično, obzirom da su se upravo zbog toga i udružili).

Iako je to Wade svakako pokušao u završnici, ali na drugoj strani se Rondu i Garnettu pridružio Pierce što se pokazalo prevelikim zalogajem za obranu s ogromnom rupom i ovako statični napad koji teško može pratiti Boston u punom pogonu.

A Boston je bio u punom pogonu kada je bilo najpotrebnije - skok-šut je počeo upadati, Rondo nije odigrao vanserijski, ali je i dalje dominirao ulazima, a zanimljivo kako je čak i na gostovanju klupa Bostona nadigrala klupu Heata. Doduše, Dooling ovaj put nije baš sjajno reagirao iako je rano dobio priliku zbog već tradicionalnih problema Ronda s osobnima (koji nekim čudom Bostona ne koštaju ništa iako i Pierce i Rondo uvijek igraju s njima kao dodatnim utegom nad glavom), ali iskupio ga je Pietrus neočekivanim napadačkim učinkom kojega je pridodao tradicionalno čvrstoj obrani na Jamesu (ne tako davno, Orlando ga je masno platio da bi odradio rolu LeBron stopera i pogodio, 2009. Magic je prošao u Finala preko Cavsa dobrim dijelom zahvaljujući sjajnim obrambenim partijama žilavog Francuza).

Na sve ove sitne detalje koji idu u korist Bostona, istaknuo bi još svakako i činjenicu kako je Doc nadmašio Spoelstru ne samo u motivacijskom dijelu (razina kemije Heata iz utakmice u utakmicu pada upravo zbog nesuvislih rotacija), već čak i u ovom stručnom. Nećemo kriviti Spoelstru zbog rupa u obrani jer njih bi ionako mogao zakrpati samo da ima 215 cm, zna se kretati u obrani i zalijepiti bananu, ali svakako je mogao pokazati nešto više imaginacije u odabiru napadačkih i obrambenih rješenja osim što samo miksa igrače u potrazi za čarobnim napitkom. Doc je prve dvije utakmice potrošio da vidi što ide, a što ne, sada se drži recepta, ali to ga opet nije spriječilo da recimo sinoć zaigra s puno više zone od očekivanog (praktički je nije koristio od G1), koja nije donijela nikakve specijalne rezultate, ali je barem dala Heatu za misliti u jednom trenutku.

Možemo se mi sada baviti time kako Miami nije mogao hendlati Piercea u završnici, što je svakako bitan detalj za tih nekoliko konkretnih akcija na kraju, ali u široj slici jedna druga istina ima puno veće značenje od The Trutha, a to je ona o manjkavosti rostera okupljenog na Floridi. Bez solidne rotacije i bez barem prosječnog centra sposobnog odigrati obranu, ne može se računati na naslov.

Fascinantno je, eto, što je od svih momčadi koje su ovu slabost Miamia mogle razotkriti (San Antonio, Oklahoma, Chicago) to napravio baš Boston, koji je u još gorim okolnostima što se tiče rotacije (da ima Bradleya i Greena na raspolaganju, plus još jednog solidnog visokog, Doc bi valjda već zaključio ovu seriju).

Ta njihova sposobnost preživljavanja tako je, uz stasavanje Oklahome u kompletnu momčad, postala najvažniji narativ u ovogodišnjem izdanju najboljeg sportskog događaja na svijetu. I jedni i drugi su izborili pozicije favorita i sada im ostaje samo opravdati ih pobjedom u jednoj od dvije preostale utakmice, što se i po svim relevatnim brojkama, ali i po eye testu, čini potpuno izvjesnim.

Naravno, kod Heata još postoje rezerve u igri, ali sada se i oni nalaze u sferi u kojoj su od prije par dana i Spursi – trebaju im fantastične partije, najbolje moguće, jer vrlo dobro više nije dovoljno (prevedeno – ne samo da im trebaju vanserijski Wade i James, već im treba i podrška suigrača, barem u ponekoj trici). Boston je daleko od sigurne pozicije, uz jednu ipak bitnu opasku - osovina Rondo – KG jednako je velika opasnost za Heat kao i Wadeov i Jamesov talent za Celticse, ali, što je najvažnije, oni trenutno u ovoj seriji ne postoje samo u teoriji, već su itekako dokazani i u praksi.

Tagged as: Boston Celtics, Kevin Garnett, Paul Pierce, Rajon Rondo 6 Comments

17May/1211

DAY NINETEEN – YOUNG VS OLD

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ SIXERS

Sinoć su stari Celticsi održali mladim Sixersima kliniku. Ne Našu Malu ili Schwarzwald, već pravu pravcatu košarkašku. Collinsove trupe dobile su krila pobjedom u Bostonu, a ta krila samo su se dodatno raširila odličnim ulaskom u utakmicu tijekom kojega nisu mogli promašiti – Iggy je pasovima s vrha reketa namještao zicere, Allen i Hawes su trpali s poludistance, a Holidayu se u zabijanju trica pridružio čak i Williams.

Bilo je očito kako pod utjecajem ovakvog razvoja događaja, članovi jedne od najmlađih momčadi u ligi sebe već vide u finalu konferencije. Što je najveća greška koju možete napraviti protiv ove generacije Celticsa. Nakon run & gun izazova kojega su pred njih bacili Sixersi, u akciju su krenuli Rondo i Garnett, prvi seciranjem obrane kirurški preciznim ulazima i sjajnim miksom realiziranih ulaza i povratnih lopti, a drugi već dosadnim savršenim učinkom s poludistance pomiješanim s ponekim poenom ispod koša, bilo nakon Rondova zicera, bilo nakon klasičnog skok-šuta unazad.

Garnett nije mogao promašiti, Rondo u ovom periodu nije izgubio ni jednu loptu (samo jedna izgubljena tijekom cijelog susreta), a sjajnih 12 minuta košarke zaključio je Pierce. Stari ratnik je pokušao kao spot-up šuter, nije išlo, pa se odlučio na par ulaza koji su pored anemične obrane Sixersa završili zakucavanjima nakon kojih je bilo jasno kako Boston neće izgubiti ovu utakmicu. PP riskira igrajući s ovako načetim koljenom, ali, kao što je i sam rekao, dok je na parketu igrat će kao da je sve u redu.

Od ovog trenutka (statment moment kakav mogu izvesti samo najveći) Boston je zaigrao punom parom – udarnom trojcu koji je davao ritam pridružili su se Bass i Pietrus kao šuteri i eto petorke koja je napadački protutnjala Philadelphiom. Zabili su 60 na poluvremenu (za ovu momčad Bostona to je rijeđe od snijega u Dalmaciji), 107 do kraja, od četvrtine do četvrtine samo dižući prednost, a uz Rondovu i Garnettovu učinkovitost ključna je bila Piercova odluka da, kad već ne sluša šut (samo 33%), do poena dođe ulazima i s linije slobodnih.

Naravno, za razliku od Sixersa koji su izgleda dobar dio energije potrošili na slavlje i projiciranje svog prolaska dalje, Celticsi su sve svoje snage usmjerili na parket, pa su tako nakon početnog run & guna sveli Sixerse na ono što jesu, momčad bez ideje i vrhunskog talenta koja šutira s poludistance. Uostalom, osim davanja nekog okvira utakmici, sve što treba reći u ovom osvrtu je kako su Celticsi konačno šutom (preko 50% iz igre) nadogradili standardno sjajni protok lopte (naspram Sixersa čije cigle su rezultirale učinkom od 40%), kako su konačno nekoga nadskakali (što je samo po sebi razlog za slavlje) i kako su konačno od nekoga izgubili manje lopti (samo 7).

Mislim, ovakva učinkovitost nije održiva, Sixersi su momčad koja inače gubi najmanji broj lopti u ligi (za razliku od Celticsa koji su pri dnu), plus Boston je jedna od najgorih skakačkih momčadi svih vremena. Dakle, očito je u ovim elementima ključnu ulogu odigrala psihička nepripremljenost protivnika, odnosno nezrelost. Ali, dok Rondo kontrolira loptu minimalno riskirajući i dok Garnett ima ovakvu podršku u skoku od Ronda i Piercea (dodali još 18 na Garnettovih 12), Celticsi su tu u stanju odraditi solidan posao.

S druge strane, čak i puno agresivniji i budniji Sixersi nemaju što tražiti protiv Bostona kojem ovako klika napad, pogotovo ako Pierce bude i dalje u stanju pratiti dinamični dvojac Rondo – Garnett za kojega protivnik nema odgovora. Toj razini egzekucije i kvalitete Philadelphia nema čime parirati, stoga je za rasplet ove serije i dalje najvažnije pratiti medicinske izvještaje iz Bostona.

LAKERS @ THUNDER

Nešto kasnije, jedna druga skupina veterana sa šampionskim pedigreom našla se u sličnoj situaciji, ali Oklahoma usprkos mladosti ima dovoljno playoff iskustva da si ne dopusti mlitav ulazak u utakmicu. Lakersi su u drugoj utakmici imali sve na pladnju – Thunder nije briljirao šuterski, ali, što je još važnije, nije imao ni previše laganih poena sa linije slobodnih. Tu i tamo bi im uspjelo iskoristiti poneku kontru, ali od početak je bilo jasno kako utakmica ide ritmom koji odgovara Lakersima i kako će gotovo svaki napad biti odigran na postavljenu obranu.

Trpajući iz reketa, Lakersi su preko Gasola, Bynuma i Kobea cijelo vrijeme držali minimalnu prednost, a, uz sve navedeno, u korist im je još išlo što su Harden i Ibaka zbog problema s osobnima odigrali manje minuta od očekivanog. Svejedno, jer na kraju čak ni kontrola ritma te prednost u skoku i laganim poenima nije pomogla – Oklahoma je pokazala da ima rješenja čak i za najtvrđu playoff košarku.

Ogroman posao odradio je Ibaka, koji je sa svojih 7 blokada držao kakav-takav balans u sredini (momčadi koje zabiju 46 poena u reketu obično ne gube utakmice, a bez Ibake taj učinak bi bio i puno veći), a Perkins i Mohammed su još jednom aktivno, koliko je to moguće, odradili svoje imitacije telefonskih stupova.

Međutim, ključan je ipak bio pritisak na vanjsku liniju Lakersa koji su, posebice u završnici, sjajno odradili Durant i Harden, a zatim i činjenica da čak i kod ovakvih večeri u kojima im ne upada previše toga, Oklahoma uvijek može zabiti dovoljno kroz prodornost svoje udarne trojke (koja ovaj put nije rezultirala lakim koševima s linije slobodnih, ali jeste otvorenim putevima suigračima).

Lakersi su u završnici jednom serijom šuteva iz vana Bryanta po prvi puta uspjeli razbiti konstantni egal, činilo se da su otišli na nedostižnih sedam razlike, ali onda je u zadnje dvije minute presudila nepodnošljiva lakoća postojanja koja krasi mladost Oklahome. Umornog Kobea je nadigrao mlađi i odmoreni Harden (samo 6 minuta u prvom poluvremenu), natjeravši ga u obrani na dva očajna šuta (koja Kobe nije morao uzeti) i par izgubljenih lopti, a zatim jureći pored njega kao pored stolca na drugoj strani parketa, u svom stilu, direktno na obruč (iznudio i, što je najvažnije, pogodio 4 slobodna, da i Kobe i LeBron vide kako se to radi).

Dodaj Durantovu hladnokrvnost i franšiznu kvalitetu (neobranjiv šut iz vana koji ovisi samo o postotcima, plus onaj fenomenalan ulaz i polaganje pored odlične obrane kojim je okrenuo rezultat) i eto zaslužene pobjede u najtvrđoj mogućoj plaoyoff utakmici kojom je OKC samo pokazao da je potpuno sazrio kao momčad. Lakersi se samo mogu nadati da će i ubuduće imati šanse ostati u igri kontrolom ritma, ali čak i tada njihova kronična nesposobnost da zabiju šut iz vana i nedostatak drugog beka koji bi kontroliranjem lopte olakšao život Kobeu (Blake i Sessions su pored Westbrooka izgledali kao pioniri maleni) osuđuju ih na ulogu promatrača u trenutcima kada mlađa, brojnija i atletsko-fizički dominantnija skupina iz Oklahome odluči zagospodariti parketom.

Tagged as: Boston Celtics, Kevin Garnett, Oklahoma City Thunder, Paul Pierce, Rajon Rondo, Serge Ibaka 11 Comments

2May/121

DAY FOUR – BULLS WITHOUT BALLS

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ HAWKS

- Boston je istrčao odlučan da ne dozvoli Hawksima živahan početak kao u prvoj utakmici, nametnuli su spori ritam i fokus s napadačkog učinka prebacili na rovovsku obranu, a Pierce i KG su spremno prihvatili aktivnije uloge u napadu, agresivnošću pokušavajući nadoknaditi manjak Ronda

- problem je bio u tome što su Johnson i Smith parirali učinku dva veterana Celticsa gotovo u svakom segmentu igre tijekom prve tri trećine, možda bi ga i nadmašili da Smith po običaju nije posezao za nepotrebnim šutevima iz vana

- Hawksi su ostavljali dojam bolje momčadi zbog dvije stvari, tranzicije (Bostonova obrana nije ni upola dojmljiva kada nije postavljena) i Jeffa Teaguea (koji izgleda ima namjeru napraviti korak naprijed igrački u svakom playoffu - lani se iz combo beka s klupe pretvorio u igrača zadatka startne vrijednosti, a sada se nameće kao kompletan igrač i treća napadačka opcija te dogodine svakako treba obratiti pažnju na njega, možda je spreman na novi iskorak)

- nažalost, pokazalo se da je sve uzalud - taman kada je Boston u zadnjih 12 minuta obranom počeo preuzimati kontrolu i kada se Pierce totalno razigrao hraneći suigrače loptama i zabijajući ključni šut za ključnim šutom kao da je 5 godina mlađi, Hawksi su ostali bez Josha Smitha zbog ozljede koljena (ništa nije puklo kao ranije kod Rosea i Shumperta, ali i istegnuće će biti dovoljno da ga uspori više nego je to mogao Garnett) i tako olakšali Bostonu put do pobjede

- odličan posao koji su u tom periodu odradili Bradley na Teagueu i Pierce na Johnsonu tako pada u sjenu, kao i Docovo poigravanje s bočnim stoperima tijekom utakmice - počeo je s Pietrusom, nastavio s Pavlovićem, a na kraju je ubacio čak i Danielsa (ne znaš koji je gori napadač, ali sva tri su odradila svoje u obrambenom dijelu), štoviše ozljeda Smitha Docu je omogučila da s parketa povuče dvije najveće rupe u obrani, Bassa i Stiemsmu, te da zaigra s Garnettom pod košem i četiri stopera uokolo (najbolji dojam je ostavila postava s Pierceom, Pietrusom, Danielsom i Bradleyem, četiri dugonje koje je nemoguće pretrčati i koja je za čas stvorila 10 koševa prednosti)

- za Hawkse je propuštena prilika nebitna jer, pokaže li se Smithova ozljeda ozbiljnom (i obzirom da su već u outu i Horford i Pachulia), bit će prisiljeni pod košem koristiti usluge likova poput Collinsa i Ivana Johnsona koji možda služe nečemu na treningu, ali ne i u NBA playoffu, a eventualne niske postave s Marvinom Williamsom ili Vladom Radmanovićem (kojega također muče leđa cijelu sezonu) doći će kao naručene Bostonu da ih Rondo i Pierce seciraju

- pročitajte još jednom sva ova imena koja prije zaslužuju biti dio neke lijeve europske lige nego NBA playoffa (Radmanović, Collins, Ivan Johnson, Stiemsma, Pavlović, Daniels, Pietrus) i jasno vam je da ovo nije lijepa serija za gledati ne samo zbog sjajnih obrana, već i zbog očajne razine napadačkog talenta

SIXERS @ BULLS

- bez Rosea da napravi razliku između dvije momčadi, prvi dio utakmice smo imali prilike gledati sudar dva osrednja protivnika osuđena na ispaljivanje skok-šuteva s poludistance i potragu za identitetom (Sixersi su nemoćni od kada su shvatili da nisu dobri kao njihov score, a Bullsi su očito pod šokom od ozljede Rosea, jer jedno je bilo igrati regularnu sezonu bez njega znajući da ćeš ga imati kada bude najpotrebnije, a nešto sasvim drugo prisiliti se na borbu unaprijed osuđenu na neuspjeh)

- Bullsi bez onog ratničkog pristupa nisu Bullsi, stoga im je samo ostalo nadmudrivati se sa Sixersima, a u tom dijelu noćas je pobjedu odnio Collins

- instaliranje Turnera u petorku više je dokaz potpuno pogrešnog pristupa igri tijekom sezone, dakle to čak i nije iznenađenje već čista logika (mislim, lani su protiv Miamia u playoffu vidjeli da im treba talenta pa su maloga bacili u vatru, samo da bi ga opet ignorirali većim dijelom sezone sve dok opet stvari nisu otišle kvragu i dok im opet nije potreban - bilo bi smiješno da nije žalosno), ali pravi potez Collins je povukao s forsiranjem Holidaya protiv Watsona, svjestan da gubitkom Rosea Bullsi na poziciji playa imaju dva ispodprosječna obrambena igrača

- Thibo je jedino reagirao instinktivno krajem druge četvrtine, kada je na parketu ostavio Lucasa i Korvera uz startni frontcourt (odlično su funkcinirali u napadu), ali ostatak utakmice proveo je zakopčan i vjeran uigranim rotacijama iako one očito nisu štimale (njegova neodlučnost da razbije ustaljenu praksu praktički je ostavila Bullse bez municije u trenutcima kada se susret lomio)

- svjesni prilike koja im se pruža, Sixersi su u nastavku preko Holidaya i Turnera počeli agresivno napadati nemoćnu vanjsku liniju Bullsa (Hamilton je solidan obrambeni igrač uz Rosea, ali ne i uz Watsona) koja se više bez Rosea ne može maskirati kao odlična obzirom da je osuđena na 48 minuta igre s dva back-up playa koji nemaju ni fizikalije ni snagu volje za igrati obranu

- dodaj još da u udarnoj petorci Bullsi imaju drvenog Boozera i očito je gdje trenutno leže njihovi najveći problemi, aktivnost Noaha pod košem i Denga na perimetru jednostavno nije dovoljna kraj tri rupe u obrani (a Deng bi još uz sve trebao biti i nositelj u napadu, što nikako nije lako uz striktnu Iggyevu pratnju)

- Thibo će morati bolje izbalansirati uloge (kao logično rješenje nameće se instaliranje Brewera umjesto Hamiltona, što je ionako model koji je funkcionirao veći dio sezone dok je Rip bio ozljeđen) jer njegovo tvrdoglavo inzistiranje na paru Watson-Hamilton (ne samo da su ih Holiday i Turner konstatno ostavljali u prašini, već nisu ništa ni zabili, pa se to povjerenje čini još besmislenijim), odnosno postojećem stanju, ne vodi nigdje

- praktički, ako uzmemo u obzir da su Holiday i Turner bolji od Watsona i Ripa, da je u ovim kasnim fazama karijere Elton Brand bolji igrač od Boozera (isti su napadački, osuđeni na skok-šut s poludistance, ali Brand igra sjajnu obranu, pojam nepoznat Boozeru), te da je Iggy u stanju uštopati Denga (što je dokazao i noćas), ispada da Bullsi jedinu prednost imaju na poziciji centra (sretno ako misle povećati Noahu kvotu lopti u napadu)

- kvragu, čak i je klupa Sixersa u stanju parirati njihovoj opjevanoj bandi s klupe koja se utopila u sivilo drugog poluvremena, nadigrali su ih ne samo Williams i Young, koji su se svaki na svoj način zaslužili naći u konkurenciji za najboljeg šestog igrača, već i Lavoy Allen, koji je odradio i sjajan šljakerski posao u obrani, ali i pokazao nešto od svog talenta u napadu

- uglavnom, bez Rosea i bez krvave borbe, Bullsi su ne samo isti profil momčadi kao Sixersi već možda i lošija verzija, a u tom slučaju nikakav govor u svlačionici, karakter ili buđenje ponosa ne pomažu - misli li vratiti prednost domaćeg terena i momentum (koji se u playoffu za čas prebaci), Thibo treba miksati rotacije, i to puno, često i odmah

NUGGETS @ LAKERS

- Lakersi su prvu utakmicu dobili u trećoj četvrtini obranom, a, iako su na sličan način i noćas u istom periodu ubacili u višu brzinu, praktički sve je riješeno u prvih 5 minuta, tijekom kojih su nametnuli igru kroz Bynuma u postu, usput osudivši Denver na organizirane napade koji su obično završavali teškim šutem iz vana, pokazavši tako za što su sposobni kada im se da

- iako je Denver ubrzo uhvatio priključak, Lakersi kao da su se čuvali za pogodan trenutak kako bi zaključili utakmicu te su do spomenute polovine treće igrali preko Bryanta koji je uživao u napucavanju s deset igrača Nuggetsa i usput održavao laganu prednost

- ovaj revijalni ton u kojem su Nuggetsi trčali dok je Kobe pucao sa svih strana, prekinut je početkom drugog poluvremena kada su Bynum i Gasol opet postali fokus napada i odmah napravili razliku koja se tijekom treće, kada se napadu pridružila i obrana, penjala i do 20 razlike

- iako su koristeći slabosti klupe Lakersa (i njihovu nemogućnost da odigraju u istom ritmu tijekom cijelog susreta) Nuggetsi uspijeli učiniti završnicu zanimljivom, čak i izvući na površinu potrebu za Kobeovim "spasonosnim" šutevima preko ruke, njihov problem nije u tome što su gubili (i izgubili), već što tijekom cijelog susreta (točnije, tijekom obje utakmice) nisu ostavili dojam da su u stanju iti na trenutak zaustaviti Lakerse kada se ovi odluče otiči po koš (i pri tome ne mislim samo na dominaciju Gasola i Bynuma, koja je sama po sebi neriješiva enigma, već i na to što Kobe, sa svim kilometrima na leđima, djeluje kao najveći atleta s parom najsvježijih nogu na vanjskim pozicijama)

- uglavnom, sve što bi Denver napravio ovisilo je prvenstveno o tome što su im Lakersi dopustili i očito je da smo svi mi, koji smo računali da će im razlika u stilu pomoći da zakompliciraju seriju, pogriješili - kada je razlika u talentu ovolika, onda stilovi ne igraju apsolutno nikakvu ulogu

Tagged as: Los Angeles Lakers, Paul Pierce, Philadelphia 76ers 1 Comment

9Mar/123

#freeevanturner

Posted by Sickre

Sinoćnji susret Sixersa i Celticsa je na papiru trebao biti derbi u kojem se u međusobnom obračunu odlučivalo tko će preuzeti vrh Atlantske divizije i dugoročno pomoći izbjeći bauk Miamija i Chicaga u prvim rundama razigravanja.
U stvarnosti je to bila oda gluposti krojačima rasporeda ove sezone. Gledatelji su platili da bi vidjeli dvoboj s vječitim rivalima, a umjesto Piercea, Ronda, Raya i KG-a istrčali su njihovi deset godina stariji imitatori. Susret je praktički riješen u prvoj četvrtini u kojoj su Sixersi jednostavno pretrčali prvu petorku Celticsa koja se nakon dva produžetka u tri dana nije stigla valjda čestito ni naspavati, a kamoli pripremiti za susret s jednom od najboljih obrana lige.
Od kada je postalo jasno da je Jermaine O’Neal još jednom prerano završio sezonu, u startnu petorku Bostona je prebačen nominalni šesti čovjek Brandon Bass. Dobra vijest je da je Jermainea zamijenio daleko najkonstantniji Celtic ove sezone, Kevin Garnett, koji će uskoro navršiti 36 godina. Loša vijest je da je Bassovom promocijom među startere nestala ikakva pomoć s klupe. Pogled na tu pustoš mora da Docu baca ekstra količinu kiseline u želudac. S Jeff Greenom bi slika bila zasigurno ljepša i bolja po Riversovo zdravlje.

Da gledatelji nisu bezveze došli u Wells Fargo Centar pobrinuo se Doug Collins time što je unatoč očajnom nastupu u Milwaukeju kada ga je prvi put stavio u početnu petorku zadržao u istoj Evana Turnera. U drugom startu sezone igrao je kao što se i očekivalo od drugog picka drafta te podsjetio na najbolje Ohio State dane. Završio je susret s 26 poena i 9 skokova (ovo prvo je career high), ali brojke teško mogu iskazati njegov doprinos na oba kraja terena i ono što bi ovaj nastup mogao ubuduće značiti za Sixerse. U obrani je svojom duljinom skroz ukočio Ronda, a kada mu je Rajon pokušao uzvratiti istom mjerom na drugom kraju terena, Turner je manirom veterana rješavao situacije spuštajući se leđima na nižeg suparnika i pucajući preko njega. Najbitnije iz susreta jest da su i gledatelji i Celticsi mogli vidjeti kompletan arsenal koji Turner posjeduje, a koji je u Sixersima do sada samo sporadično dolazio do izražaja. Natprosječno dobar osjećaj za skok, tranzicija koja potom slijedi, dobar pregled terena (alley-op Igoudali nakon rollinga u kontri), spretni ulazi i skok-šut s poludistance su sinoć svi bili u izlogu arene.
Glavne dvije zamjerke u dosadašnjem dijelu njegove kratke i do sada prilično razočaravajuće karijere, loš šut i neefikasna igra bez lopte u rukama su sinoć adresirane na pravi način. Na popravljanju mehanike šuta je radio cijelo ljeto, ali do sinoć su pomaci bili slabo vidljivi. Igru bez lopte je Collins riješio tako što mu je konačno dao loptu u ruke i dozvolio (barem sinoć) da ravnopravno kreira igru skupa s Jrue Holidayem i Iggyjem. Iz izjava trenera je očito kako je jedini istinski čisti šuter Sixersa, Jodie Meeks, konačno preseljen na klupu gdje i pripada te da u ostatak sezone kreće s bekovskim parom Holiday - Turner.
Odnos Collinsa prema Turneru je ove, kao i protekle sezone, bio prilično zanimljiv. I najmanja greška u obrambenoj rotaciji je značila direktan odlazak na klupu tako da se moglo ustvrditi da je Turner u očima trenera još uvijek rookie. Sophomore je takvom tretmanu posljednjih desetak nastupa uzvratio s kriminalnim šuterskim partijama, ali ono što nikad nije bilo upitno jesu talent i volja, što se poglavito moglo vidjeti u skakačkom dijelu gdje je Evan zvijer za svoju poziciju i redovno ga se može vidjeti u lovu na skokove u gužvi za koje se treba ekstra izboriti (tzv. man-rebounds), a ne samo lagane odbijance.

Collinsova rotacija u startnoj petorci nije došla slučajno. Sixersi su do sinoćnje pobjede imali omjer 2-8 u posljednjih deset utakmica i općenito su pali u igri nakon iznenađujuće dobrog početka koji mogu zahvaliti i laganijem rasporedu. Meeks kao igrač koji šutom širi reket više nije mogao prikriti ono što Sixersima fali, a to je talent na dvojci koji može pomoći Iggyju u organizaciji napada. Za energiju s klupe su ionako zaduženi Lou Will i Thadeus Young, a novi bekovski par Holiday - Turner nudi gomilu opcija u obrambenim rotacijama, jaču skok igru (bitno zbog Hawesovih ozljeda i nestanka Branda kao sile pod košem) i lakšu realizaciju kontri. Šut izvana, a pogotovo završnice susreta ostaju problem, ali Collinsova dosadašnja igra je došla do zida i nešto se moralo promijeniti.
Partija protiv Bostona je ponudila sliku igrača s instiktom ubojice koji pršti samopouzdanjem i koji se osjeća kao najbolji igrač na terenu. Sinoć je to uistinu i bio, a sada želimo saznati da li su Sixersi konačno dobili igrača koji to može činiti na konstantnoj razini te konačno opravdati college nadimak The Villain.
Pobjeda nad umornim Celticsima i jedna dobra Turnerova partija ne smije se shvatiti kao zaokret koji će Sixerse baciti u ulogu izazivača za naslov, već kao naznaka da prvi dio sezone Sixersi mogu ponoviti s malo izmjenjenim ulogama na terenu i ponovno biti obrambena sila i neugodna ekipa koju svi moraju respektirati. To se u ovom trenutku čini kao plafon ove ekipe.

Tagged as: Doug Collins, Evan Turner, Jodie Meeks, Paul Pierce, Rajon Rondo, Sixers 3 Comments

Older Entries »