ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

29Dec/1014

L.A. PLONKERS

Posted by Gee_Spot

(Krenuh pisati power rankingse, ali nakon što sam već na Lakersima - i ne, ne pišem po redu, tek kasnije slažem raspored, nisu Lakersi broj jedan - potrošio 5 kartica, odlučio sam ostaviti taj pothvat za kasnije, a ovom prilikom staviti samo jedan mali rekvijem za bagru iz grada anđela)

Lakersi, ah.

Pojavom Heata izgubili su epitet omraženih. Prvaci koji su uživali minimum simpatija (ali koji su zaslužili maksimalan respekt) preko noći postali su podnošljivi, gotovo pozitivci. Na stranu smo stavili činjenicu da je Kobe tijekom svih ovih godina dokazao da je totalni papak i počeli ga slaviti zato što je konačno postao suigrač. Stavio se u službu kolektiva.

Iako se i o tome da raspravljati, oni koji redovno čitaju blog znaju da sam još tijekom lanjskog Finala Kobea zvao Stephen Jackson, Jason Richardson ili čak John Salmons. Zato što po meni više nije bilo pitanje treba li Kobeu pomoć suigrača, već treba li trojcu Gasol-Odom-Bynum tek pomoć jednog volume scorera. Teza je bila da ono što igra Kobe može bilo koji iznadprosjećni NBA bek-šuter, pa čak i prosjećni poput Salmonsa ako je u formi. Nije se Kobe stavio u službu kolektiva, situacija ga je učinila jednim od jednakih.

Ovaj pad Lakersa samo mi potvrđuje tu tezu. On nije naučio lekciju, on je jednostavno prihvatio novonastalu situaciju zato što je donosila nagradu u obliku naslova. Lakersi su momčad koja ovisi o svojim visokim igračima jer Kobe više nije u stanju igrati na razini na kojoj je igrao nekada. Susret protiv Heata to je jasno pokazao – James možda nije inteligentan momak po pitanjima van parketa i možda još nije shvatio bit momčadske igre (napad Miamia i dalje najviše šteka kada ga on inicira, dok u rukama svih ostalih lopta kruži puno brže), ali James je toliko moćan i talentiran da sam samcat može donijeti pobjedu svojoj momčadi. Bilo šuterskom serijom, bilo s par luđačkih kontri i ulaza, bilo s nekoliko asista koji lome kičmu.

Takvih u ligi nema puno. Možda Wade kada je zdrav (a onda je svizac zamotao...). Durant zasigurno, iako mu nedostaje onaj killer instinkt. (McGrady je u penziji, Carter i Iverson ni na nebu ni na zemlji, da, čini mi se da je to to). Govorim samo o bočnim igračima, playmakere neću spominjati, oni ipak igraju jednu drugu igru, a i visoki su u nekoj drugoj kategoriji. Međutim, među swingmanima, koliko ih je danas sposobno otići u Cavalierse ili Wolvese i odvesti ih u playoff?

Wade, ako bi bio zdrav (a da je moja baba muško...). Durant, ako bi se redovno hranio nečim drugim osim zobenih pahuljica. James, definitivno. I to je to. Kobe je to mogao do prije nekoliko sezona, ali danas to više nije u stanju. Ne sumnjam da će opet bljesnuti kao što je to napravio i u lanjskom polufinalu Zapada kada je protiv Jazza odigrao jednu od individualno najboljih serija koje sam u životu vidio.

Ali, stari Kobe ne bi samo tako odigrao jednu seriju, već bi bio na razini zadatka kad god bi to situacija nalagala. U Finalu ga je izvukao Gasol, činjenica da su svi u momčadi odigrali svoje role (posebice Fisher i Bynum, makar obojica s jednom nogom) i uopće saznanje da ne mora sam, da može biti dio kotačića. Što je odlično i puno ljepše na neki način, nego da u svakom kritičnom trenutku ostali stoje dok on rješava stvar (tko osim klinaca i Vlade Radičevića danas to još smatra košarkom?). Međutim, trenutno nije problem u tome što Kobe ne može, već u tome što on to ne želi prihvatiti (ili je zaboravio da je to već nekoliko puta prihvatio).

Ova sezona donijela nam je dva kritična trenutka. Lakersi su igrali odlično na početku, gazili su redom uglavnom slabašne protivnike uz povremene lomove na onima nešto jačima. Prvi pad uslijedio je nakon što su pobijedili Bullse doma u fantastičnoj utakmici u kojoj su svi briljirali, a posebice Lamar Odom. Gasol je i tu večer igrao preko 40 minuta, nakon čega se jednostavno raspao (Jacksonovo forsiranje Gasola ovako rano u sezoni definitivno je znak da se više ne može osloniti samo na Kobea te da ostatak momčadi još nije spreman preuzeti svoj dio tereta, odnosno tako si barem to želim prikazati jer ne želim vjerovati da se takav trener tek tako preračunao u raspodjeli minuta), Odom je odlučio ne truditi se previše kada je (opet) shvatio da je odličan čim zaigra punom snagom, a Kobe je bio zadovoljan i miran građanin jer se pobjeđivalo.

Prvi niz od četiri poraza došao je kao rezultat tog samozadovoljstva većine, Gasolova umora (što od minuta, što od Kobeova pritiska) i Kobeove nemogućnosti da povuče. Srećom po njih, na red je došao niz susreta s najgorim momčadima u ligi koji je donio gomile pobjeda, smirio situaciju te konačno i ovaj drugi kritični trenutak, ovaj novi niz od tri poraza protiv playoff momčadi (što Bucksi možda trenutno nisu, ali morate znati da Milwaukee s Bogutom tradicionalno muči Lakerse, što zbog čvrste obrane, što zbog činjenice da Bogut na postu potpuno ruši njihov koncept obrane kao visoki koji može sve – i dodati, i pucati, i ući pod koš).

Novi niz poraza dovodi do novih potresa, a u biti samo do novih potvrda kako Lakersi nisu prava momčad u onom smislu u kojem smo ih mi počeli gledati zbog naslova i činjenice da smo dobili novu privilegiranu skupinu aristokrata na koju možemo usmjeriti svoju potisnutu šljakersko-idealističku mržnju. Lakersi su skupina plaćenika koju na okupu drži smirenost i inteligencija Phila Jacksona, čovjeka koji se nikada ne uzrujava bez razloga i koji je uvijek u stanju sagledati veliku sliku. Oni su momčad koju na okupu drže pobjede. Brak iz interesa. Što je jasno vidljivo i iz ove situacije.

Tko je lani u Bostonu uokolo pokazivao prstom kada stvari nisu išle kako se očekivalo? Čak ni u Orlandu, gdje su Carter i Lewis zaslužili da ih momčad ostavi na aerodromu i vrati se na Floridu bez njih nakon svakog playoff poraza u Bostonu, nitko nikada nije optužio suigrača. Zato što su u Bostonu ljudine koje vodi trener koji zna koliko je bitna psihologija u sportu, zato što je Dwight Howard prije svega suigrač i prijatelj, a i zato što je Stan Van Gundy, poput kakve čangrizave majke, tim igračima više totem oko kojega se okupljaju nego otac od kojega traže savjet.

Kobe uvijek gleda samo sebe i na to kako situacija utječe na njega, odnosnu njegovu sliku o vlastitoj veličini. Momčad ovdje nije bitna, on ne ide na novi naslov zato da bi ga proslavio s ovom generacijom, već zato da bi imao šest prstena kao i Michael. I zato je Phil Jackson zaslužio svo ono prstenje koje nosi, jer je pripitomljavanje takvog ega njegov najveći trenerski podvig. I Rodman i Micheal bili su bebe prema Kobeu, to je valjda jasno svakome tko je u životu pogledao više od tri utakmice dotičnih.

Međutim, ono što želim istaknuti je da Lakersi nisu zaboravili igrati košarku. Ova momčad je jača od lanjske za Matta Barnesa, ima više iskoristivih tijela, a Blake je idealna zamjena za Fishera. Znam, znam, ni Fisher ni Blake nisu u stanju zaustaviti nikoga, ali zar do sada obrana na jedinici nije bila problem? Pa su opet, bez obzira na Williamsa, Ronda, Billupsa i koga sve ne s druge strane, uredno osvajali naslov.

Njihov jedini problem je nemogućnost da se ostane fokusiran na posao bez drame. Nakon poraza od Miamia, Kobe je javno optužio suigrače da se ne trude dovoljno. Što na to mogu reći jedan Gasol, koji je odigrao skoro svaku jebenu minutu ove sezone i Odom, koji je baš protiv Heata jedan dobar dio utakmice bio najbolji igrač na parketu? Ništa, mogu slegnuti ramenima i krenuti dalje. Sezona je duga. Nema smisla da potežu argument "a gdje si ti bio Kobe, lideru naš, kada je trebalo povući, dok si gubio ključne lopte i uzimao nerezonske šuteve James je s druge strane stavio sve što je poželio".

Onda dolazi ta utakmica protiv Spursa noćas, utakmica koju bi svaka momčad koja pretendira na naslov dobila, bez obzira na gostovanje. I kako Kobe, nakon svih ovih godina, reagira? Kao da je opet u onoj istoj momčadi s Smushom Parkerom i Kwametom Brownom. Uzimajući 789 šuteva, igrajući 1 na 5. Potpuno negirajući trokut, koji mu je donio 5 naslova, a preferirajući iso košarku, koja mu je donijela jedinu sezonu bez nastupa u playoffu (i da, propustio je playoff usprkos tome što je bio u top formi, što je nešto što se Jamesu ne bi dogodilo nikada, posebice ne s Odomom i Caronom Butlerom kao suigračima).

Nakon čega Phil (koji mu dopušta takve izlete jer je to jedini način da mu iznova i iznova objasni kako se na taj način ne može nikoga dobiti) jednostavno izjavljuje kako bi, da još uvijek igra, odbio dodati loptu Kobeu u sljedećoj utakmici obzirom da je potrošio toliko lopti bez učinka i bez da mu padne na pamet pogledati suigrača iako mu ništa nije ulazilo. Philu srećom nikada neće dosaditi učiti ove ljude. Ali, nevjerojatno je da takav veteran poput Kobea, nakon svih naslova i svih velikih utakmica, uvijek prolazi kroz iste cikluse. Zar on stvarno vjeruje da je toliko važniji od Phila, Shaqa ili Gasola? I što danas, kada više to ne može biti čak ni kada želi?

(A možda nije slučajno što su problemi Lakersa postali vidljiviji nakon što je otišao Saša Vujačić, čovjek koji je uvijek grlio Kobea i možda njegova najveća ulizica u svlačionici - mislim, nije tajna da je Sale The Machine dobio onaj suludi ugovor upravo na Kobeovo inzistiranje.)

Gle, ja se ne bojim za Lakerse zbog ovakvih naizgled blesavih stvari, jer dokazali su da usprkos njima zaslužuju biti prvaci. Phil ima dovoljno talenta na raspolaganju i znat će ga upregnuti kako treba kada bude najvažnije. Ne bojim se ni za Kobea, njemu su uspijesi prevažni da bi dozvolio da ga skromnija rola u napadu smeta, dok god je u stanju tu i tamo zablistati. Nema šanse da taj uštopa loptu u sedmoj utakmici. Mene je više strah za sve ostale. Jer, zamislite ako Gasol ili Odom počnu vjerovati da su upravo oni ključni. Bez pritiska kojega je Kobe vršio na njih svojim konstantnim traženjem savršenstva, ti igrači su već dokazali da su podložni pasivnosti.

Jer Kobe možda više nije toliko važan kao igrač koji će zabiti 40 i omogućiti još 20 poena otvarajući suigračima pozicije. Kobe je važan i kao loš policajac u toj igri koju igra u paru s Jacksonom. Međutim, ako zbog njegovog pričanja, koje više nije u stanju opravdati na parketu, suigrači počnu u njemu gledati tek nekoga tko previše blebeće, cijeli igrokaz pada u vodu. Samo, mislim da smo se već nagledali tih situacija u kojima stvari izgledaju loše, ali preko kojih odrasli ljudi znaju preći. Uvažavajući svoje mane, svjesni da samo zajedno mogu do kraja. Na kraju će prevladati razum (Kobe treba taj prsten, skoro kao što i Shaq treba svoj da se izjednači s njim), iako, ne zaboravimo da su Pistonsi do svog jedinog naslova došli upravo zato što je prethodni brak iz interesa s Kobeom došao do točke bez povratka.

Mislim, ja sam romantičar. Uostalom, kao i većina muškaraca kada je sport u pitanju. Svi smo u životu pristajali na previše kompromisa, bilo u vezama, bilo u poslu, bilo u pogledu vlastitih ambicija te je logično da smo u sportu toliko tvrdi i ne pristajemo na išta manje od idealnog. Međutim, očito je kako ni u sportu ništa ne treba biti idealno. Lakersi su skup sebičnih individua koje odlučuju početi zajednički život kako bi zadovoljili svoje apetite, ne kako bi našli smisao. Lakersi su izabrali imati, a ne biti. I nema u tome ništa loše, kako ni u životu, tako ni u sportu. Dapače, u stvarnosti takve zajednice puno bolje funkcioniraju nego ove druge, idealne, čisto zato što su manje ovisne o sreći, a više o praksi.

Tako da će Lakersi kad-tad opet krenuti gaziti sve pred sobom. Previše je tu talenta i predobro znaju što trebaju raditi. Sezona je stvarno duga i dosadna. Ali, meni je najvažnije da se opet imam čemu radovati u Finalu. Jer, zbog ovog Miamia na trenutak sam zaboravio tko je pravi neprijatelj, bilo mi je samo važno da Heat i James ne dođu u Finale. Lakersi ili Celticsi, svejedno, bitno je da trofej završi u pravim rukama.

Sada znam da su jedine prave ruke one Celticsa. I zato ću opet navijati za njih iz sveg srca protiv Carstva Zla. I za Shaqa, njegov lov na prsten simpatičan je upravo zato što ne dolazi iz potrebe da se bude najveći, već samo zato da Kobeu pokaže da nije toliko velik koliko on smatra da jeste, već da je ravan čovjeku kojega prezire, njemu. Shaq je zakon.

Naravno, navijat ću za njega i Boston ako uopće budem imao priliku. Jer, kako Heat igra, možda će i taj njihov moderni brak u kojem Elton John (Wade) i dečko (LeBron) usvajaju dijete (Bosh), biti vrijedan naslova. Jedina razlika - u tom slučaju neću slaviti. Tolerirat ću to, što mi drugo preostaje. NBA i život su previše prekrasni da bi zbog onoga što smatram anomalijom zanemarivao ono što smatram idealom.

Jer, u mojoj knjizi Kobe se nikada neće izjednačiti s MJ-om. Može sutra imati argumenata koliko hoće za uspoređivati se, vrlo dobro znam da Bullsi s Captain Jackom, J Richom i Salmonsom, nikada ne bi bili prvaci tri godine za redom. Ma kako trojka Kukoč, Pippen i Rodman bila slična Gasolu, Odomu, Bynumu, ma puno bolja od njih, nikada nije uspijela zasjeniti Jordanovu veličinu i važnost. Niti je za tim bilo potrebe, barem u nekim glavama.

17Oct/101

LAKERS

Posted by Gee_Spot

"We're hungry. I know I am, as much as anybody else is. And you know Kobe is. Kobe's after something, I don't even know what it is. I think he's after stardom on Pluto or something ... Pluto's not even a planet no more, which I'm very disturbed about. I grew up when Pluto was a planet. Now, I'm 25, I turn around and Pluto's no longer a planet. I'm going to elbow that guy in the nose. I love Pluto. Everybody loves Pluto. There's a dog named Pluto in the cartoons. I don't know how we got on that subject. We've got to see if we can get Pluto back."
- Ron Artest

SCORE: 60-22
PRVIH 5: Blake, Bryant, Artest, Gasol, Bynum
5 ZA KRAJ: Fisher, Bryant, Artest, Odom, Gasol
MVP: Phil Jackson
LVP: kilometraža

Prvo pitanje na kojega treba odgovoriti je gdje će Zen Master s još jednim prstenom? Na prstu svake ruke je po jedan, jedanaesti je ponosno nataknut na bimba. Ali, gdje sa sljedećim? Dobar dio sezone potrošit ćemo u traženju odgovora na ovo pitanje.

Jer u Lakersima je ostalo još dovoljno goriva za posljednji juriš, usprkos tome što je Kobe Bryant već dobrano ušao u onu fazu gdje nagging injuries postaju pravilo, a ne iznimka. Čovjeka treba čuvati kroz sezonu da bi na kraju mogao eksplodirati, kao što se uostalom dogodilo i lani, kada je u playoffu u jednom periodu igrao košarku karijere.

Srećom, ostali su više nego sposobni nositi veći dio tereta. Pau Gasol je najbolja druga opcija u ligi, a nakon što je nosio ekipu u Finalu protiv Bostona pokazao je da je postao i pravi muškarac. Momčad je krcata igračima koji znaju svoju rolu u momčadi, a Phil vrlo dobro zna održati duh zdravim i koncentriranim tijekom cijele duge i dosadne sezone.

Jedini problem je vječno ozljeđeni Andrew Bynum. Lakersi mogu i bez njega napraviti posao, ali s pravom peticom pod košem stvari su puno lakše. Uspiju li ga nekako održati na životu i bude li spreman za rolu od 20 do 30 minuta u playoffu, nikakav Miami Heat, usprkos svim indexima i twitovima, neće imati odgovor na igru njihove unutrašnje linije.

Derek Fisher će valjda i s 55 godina biti u stanju zabiti koš odluke, a život će mu ove sezone olakšati Steve Blake, vrijedni play koji će jesti minute i šutom iz vana služiti njegovom veličanstvu trokutu. S playom koji može zabiti tricu i centrom koji zna odigrati leđima (a Lakersi imaju taj luksuz da im se na rosteru nalaze ni manje ni više nego dva takva – Bynum i Gasol), sve što tri preostala igrača trebaju raditi je kretati se i dodavati u sistemu koji je zaslužan za 11 od posljednjih 20 NBA titula.

Naravno, nije na odmet ni kada si u stanju odigrati fantastičnu obranu. Kobe je lani imao briljantnih perioda u ovom dijelu igre, ali prisustvo Rona Artesta (koji se izgleda pomlađuje) i po novome Matta Barnesa, Lakerse stavlja u rang momčadi s kojima bi najradije izbjegli susret. Ne samo što su velike šanse da će vas razbiti u igri, već bi vrlo lako mogli završiti slomljenih živaca nakon što vas Ron ili Matt provuku kroz svoje prgave i prljave mentalne igrice (umjesto da trpi Artesta 30 minuta, Duranta sada čeka 48 minuta pakla protiv ove dvojice).

Kobea će odmarati Shannon Brown, koji je izrastao u kompletnog napadača i time sveo potrebe za Sašom Vujačićem na minimum. Luke Walton će, što zbog očajnih leđa, što zbog dolasak Barnesa, ostati bez svoje uloge krilnog playmakera, a i all-round rookie Devin Ebanks bi ga svojom energijom mogao izbaciti iz rotacije.

Dobri stari Lamar Odom još jednom će odigrati ulogu ljepila, bilo da treba uskakati s klupe pod obje centarske pozicije, startati kao šljaker umjesto ozljeđenog Bynuma, odigrati ulogu playa s posta umjesto Waltona, prenijeti loptu, a možda i odigrati malo 1 na 1. Još jedan luksuz momčadi koja je navikla na skupocjenosti.

Kvragu, čak su i jednog beskorisnog DJ Mbengu zamijenili veteranom Theom Ratliffom, kako bi i treći centar mogao doprinijeti igri ponekim skokom i blokadom, a ne samo puštanjem loše plesne glazbe.

Ukratko, Lakersi kreću po treći prsten za redom ove generacije, po prvi put u ulozi miljenika javnosti - pojavom Osovine Zla u Miamiu ostali su bez titule dežurnih negativaca. Zen master kreće završiti još jedan, četvrti, ciklus od 3 naslova za redom. Kobe kreće izjednačiti broj naslova s Jordanom. Artest je odavno (s)krenuo. Fish kreće zabiti još poneki šut odluke kako bi izvukao Horrya iz mirovine. Mislim, ima tu puno toga. Ali, nekako mi se i dalje čini da je pitanje gdje će Phil s dvanaestim prstenom najzanimljivije.

29Aug/105

UTAH

Posted by Gee_Spot

Sinoć protiv Amera nije bilo utakmice, ali je barem bilo individualnih poteza NBA zvijezda. Večeras protiv Irana nije bilo ničega. Zato nemam što ni dodati, osim da ću pričekati sutrašnji susret protiv Slovenije (koji bi konačno trebao donijeti nešto što će barem podsjetiti na natjecanje) da bi donio konačni sud o našim beskrvnim antitalentima (hm, ovo već opasno zvuči kao mišljenje, zar ne?).
Ipak, nije mi jasno zašto, bez obzira na revijalne tonove ovih utakmica (a to zašto su revijalni također je pitanje za sebe, prave ekipe ni jedan susret ne shvaćaju kao trening), naš izbornik i dalje forsira onih klasičnih hrvatskih 12 žigosanih. Naime, u svakom sastavu naše reprezentacije jednaku minutažu dobivaju svi igrači, kao da smo u najmanju ruku zemlja koja izbacuje talenta u razine SAD-a. Zamislite Njemačku s ovakvim konceptom igre u vrijeme Dirka, pa da ga izbornik limitira na 25 minuta kako bi ostatak dobio nekakav Iks Ipsilon. Gle, ova naša ekipa, jasno je to kao dan, ima dva talentirana igrača koje možemo proglasiti iznadprosječnima - Tomića i Bogdanovića. Takva ekipa si ne može dozvoliti da njih dvojica igraju manje od 35 minuta po susretu, isključujući probleme s osobnima. Svaka nepotrebna minuta neke alternative samo nas dublje zakapa u blato. Samo toliko za sada.

JAZZ

Utah Jazz u svoju prvu sezonu bez dugogodišnjeg vlasnika Larrya Millera kreće u novom ruhu. Ali, samo doslovno - novi dresovi su najbolji do sada (ta zelena definitivno treba još više prostora). Međutim, na parketu sve ostaje isto tako da tvrdnja o novom ruhu nema figurativnu funkciju.

Millerov sin Greg nije ni imao previše prostora za manevre, obzirom da je momčad ionako debelo iznad granice salary capa zahvaljujući masnim ugovorima Kirilenka, Williamsa i Okura. Iz tog razloga se nisu previše ni natjecali za zadržati u momčadi Korvera, Matthewsa i Boozera, prepustivši ih tržištu.

Međutim, zahvaljujući čovjeku zvanom Kahn, osmjehnula im se sreća – Al Jefferson se odjednom našao dostupan za dva buduća picka prve runde, dobrano zaštićena za slučaj da Jazz nekako padne u lutriju (da, odrekli su se i Kupusa, ne tjerajte me da ga spominjem). Jazzeri su odradili vrhunski posao potpisavši Boozera u zadnji tren, zatim ga poslavši u Bullse samo za trade exception u iznosu prve godišnje rate (što je bilo moguće zato što su Bullsi bili ispod salary capa) koji su kasnije poslali u Wolvese uz pickove kako bi pokrili razliku u Jeffersonovoj maksimalnoj plaći i svom krcatom salary capu.

S tim četvrtim velikim ugovorom te s poprilično skupim Millsapom, Jazzeri će ove godine biti jedna od rastrošnijih ekipa lige. Dobra vijest je što se dogodine konačno rješavaju Kirilenka – možda ih to neće pretvoriti u igrače na tržnici, ali će itekako olakšati poslovanje.

Uglavnom, u Jeffersonu su dobili potrebnu svježinu i igrača koji će više nego dostojno zamijeniti Boozera te ih tako i dogodine ostaviti u borbi za poziciju nositelja u playoffu. Od lanjskog rostera treba zadržati Fesenka barem još jednu godinu (obzirom na ozljedu Okura zbog koje će propustiti dobar dio sezone to nije nevažno) te se treba suzdržati od budućeg dužeg ugovora ukrajinskom drvetu, jer Ante Tomić je spreman već dogodine uskočiti u njihovu rotaciju.

I dok su odlasci Boozera i Korvera na neki način bili očekivani – Korvera će pokušati zamijeniti izborom prve runde Haywardom (što će im uspjeti pred ženskim dijelom publike, Gordon je slatki bijeli dečko skoro kao Kyle, ali mene malo zabrinjava šuterski dio) – neugodnost im je (zamalo) drugu godinu za redom priredio Portland.

Agresivni Blazersi ponudili su maksimalan ugovor Wesleyu Matthewsu (igrači izabrani u drugoj rundi koji su igrali za minimalac i ne podliježu pravilima rookie ugovora kao oni izabrani u prvoj, ne mogu dobiti više od midlevela nakon prve ili druge godine u ligi kako bi originalna momčad imala prilike izjednačiti ponudu) koji Jazzeri nisu htjeli matchirati za razliku od lani kada su ipak ostavili Millsapa.

Obzirom na lakoću kojom Utah pronalazi igrače za svoj sistem (po tome se jedini mogu mjeriti sa Spursima) to je vjerovatno bio mudar potez, iako je manje mudro bilo dio tog novca usmjeriti na dovođenje veterana Raje Bella. Bell na papiru ne bi trebao imati problema nadoknaditi Matthewsov učinak, ali Bell je zadnje dvije sezone ili igrao ozljeđen ili uopće nije igrao te je upitno kakvu formu može dostići u svojoj 34. godini (da ne spominjem da mu novi ugovor traje do 2013.).

Nakon svih ovih poteza, ostalo im je samo na minimalnim ugovorima zadržati lanjska otkrića Jeffersa i Gainesa te potpisati još jednog rookiea, Jeremya Evansa, kojega su izabrali u drugoj rundi nakon što su ga iskopali s nekakvog lijevog sveučilišta i za kojega se nadaju da bi mogao biti novi Millsap. Međutim, još ugodnije iznenađenje bi mogao biti igrač koji uopće nije izabran na draftu, Ryan Thompson, sveučilišni veteran s Ridera kojega su svi preskočili zato što nije dovoljno dobar atleta za poziciju dvojke.

Međutim, nešto slično se govorilo i za Matthewsa, a na kraju se pokazalo da je zaokruženost igre i zrelost u glavi važnija od skakačkih sposobnosti. Ne bi nas trebalo čuditi ako baš Thompson bude novi Matthews, samo 30 puta jeftiniji.

WHITE SOX

Salt Lake City ima baseball klub u drugoj ligi koji je filijala Los Angeles Angelsa. Većina fanova u državi ionako navija za susjedne Rockiese iz Denvera. Tako da je veza između kluba kojega ću predstaviti i Mormona samo u tome što druga baseball momčad iz Chicaga u nazivu ima riječ – white. Što bi rekao Jole - sve je bijelo, bijelo.

White Soxi su uvijek bili drugi klub u gradu, iako su tek nešto mlađi od omiljenih Cubsa (oba kluba su osnovana krajem 19. stoljeća). Međutim, ponekad je tih nekolilo godine sva prednost koja vam treba. Cubsi su uvijek bili bogatiji i atraktivniji, iako su White Soxi osvojili čak i naslov više (3 naspram 2) i to čak jednoga nedavno, 2005. (dok Cubsi na svoga čekaju još od 1908.).

Njihov vlasnik također nije sitna riba. Jerry Reinsdorf tako uz Bullse posjeduje i svoju baseball franšizu koja po troškovima pripada u gornji dom baseballa, s preko 100 milja potrošenih na plaća igrača (što je opet negdje 40 milja manje od onoga što troše Cubsi).

White Soxi trenutno i dalje žive na račun stare slave, točnije oslanjaju se na veterane koji su im donijeli naslov prije 5 godina. Strašna su napadačka momčad, ne previše iza Twinsa s kojima se bore za naslov prvaka divizije, ali ostarjele noge veterana uz kombinaciju s čestim ozljedama pitchera koštaju ih obrambeno, zbog čega je ozbiljnija prijetnja u lovu na playoff ipak neostvariva.

Njihova tri vanjska igrača okosnica su igre. Rios, Qunetin i Pierre, uz asistenciju Konerka koji igra na prvoj bazi, u stanju su se svaku večer pobrinuti za poene. Ali, nestalnost forme pitchera košta ih stabilnosti potrebne da bi momčad napravila rezultat.

Njihov as Buehrle, junak prilikom osvajanja naslova, ove sezone odigrao je uglavnom katastrofalno, u nekoliko navrata sam izgubivši utakmicu. Njihova druga opcija, Peavy, cijelu sezonu muku muči s ozljedama koje su dovele do toga da ga potpuno uklone iz rotacije. Obzirom na ovakvu igru dva glavna pitchera, može se doći i do zaključka kako momčad još dobro i stoji. Istina, napad ih je izvlačio, ali stajali bi možda i bolje da je ostatak rotacije pružio išta.

Dva mlada igrača kojima su dali šansu i koje smatraju zamjenama za Peavya i Buehrlea nisu odigrali ništa bolje, što ih je prisililo da potraže pomoć na kraju prijelaznog roka. Iz Arizone je stigao Edwin Jackson koji nije imao dobru sezonu, ali je trenutno najbolji pitcher u klubu. Posljednje mjesto zauzima veteran Garcia koji ne odrađuje posao ništa bolje od ostatka rotacije.

Ironično je stoga da rezervni pitcheri igraju vrlo dobro te čine jednu od boljih klupa u ligi. Samo, bez barem tri pitchera koji mogu garantirati nekakvu konstantu, momčad je uvijek osuđena na balans između odličnih i očajnih partija, ovisno o raspoloženju napada. A dok je tako, osrednjost je sve što će White Soxi imati. Što je opet bolje nego biti na dnu poput Cubsa.

THE ROSTER OF THREE

Sacred Hoops (Phil Jackson, 1996.)

Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi – rajlijanci i đeksonovci. Ma postoji ih valjda i više, ali nisu zanimljivi. Što je najluđe, između dvije vrste i nema nekih većih razlika. I jedni i drugi slijede mudre vođe, praktičare sklone mitologiziranju, ali i sanjare sposobne ostvariti svoje ideje. U ovoj knjizi Phil Jackson objašnjava zašto je baš on Zen Master. I to kroz doba provedeno u Bullsima (kasnije knjige, koje isto preporučam, ipak nemaju ovakvu auru nečega većeg od života). Ne kužim zašto ovo ne bi bila, recimo, obavezna literatura na bilo kojoj školi, ne samo sportskoj.

Tyson (James Toback, 2009.)

Još jedan dokumentarac koji je deset puta bolji od bilo čega drugoga što vam se nudi u kinima. Doduše, nije ga teško ni napraviti zabavnim kada imaš temu kakva je Tyson, totalni manijak. Uglavnom, da ne duljim, evo još nekoliko naslova koji nisu stali u ovo nabrajanje ali koje treba obavezno pogledati:

- ''English Surgeon'' (prikazivan i na jednom od mnogobrojnih festivala u ZG, sjajna priča o apsurdu života)
- ''The Devil And Daniel Johnston'' (priča o kultnom lo-fi rockeru)
- ''Some Kind Of Monster'' (priča o tome kako su Metallica obična hrpa tetkica)
- ''Encounters at the End of the World'' (Herzog na Antartici)
- ''Standard Operating Procedure'' (najveći američki angažiranti dokumentarist Morris opet u akciji, tema je ovaj put maltretiranje zatvorenika)
- ''Man on Wire'' (ma Tyson je tetkica za ovog luđaka)
- ''The Cove'' (jadne ribe, pardon delfini)
- ''Food, Inc.'' (bolje od onog Linklaterovog usranog angažiranog filma)

I da, što god radili u životu nemojte gledati DiCapriove i Gorove dokumentarce, amaterska sranja tipa ''Zeitgeista'' i jadnu propagandu tipa ''The Age of Stupid''. Gle, nije dovoljno samo imati poruku, treba je znati i prenijeti. Patetika i svetost ne vode nigdje. Osnujte crkve k'o dobri ljuta Utaha i ne pilajte nas više vašim sranjima.

Stranger Than Fiction (Bad Religion, 1994.)

Tako to obično biva. Kad nezavisni bend prijeđe na velikog izdavača za neke je to kraj, a nekima je to početak. U slučaju Bad Religiona, njihov dolazak na Atlantic meni je označio dolazak njihovog najmelodičnijeg i najhitoidnijeg albuma te uopće vrh njihova stvaralaštva. Nekima je ovo zvučako kao prodaja, ali ti neki su papci. Raniji albumi su jednako bedasti, ali definitivno nisu ovako slatki i melodični. Što se može, nekima je i mormonstvo - loša religija.

9Jul/103

GEL MASTER

Posted by Gee_Spot

LeVlatkin nastup na ESRTL-u čak i nije bio toliko očajan program. Navijao sam da tip zaplače, ali ipak je izdržao. U biti, u skladu s mogućnostima – dakle, kao netko ne pretjerano obrazovan, ali inteligentan, te kao netko tko u životu nije srcu primio kritiku te je u isto vrijeme egoističan i apsolutno nesiguran – LBJ je objasnio zašto je izabrao Miami. I opet kao i sinoć kažem – nije uopće problem u njegovom izboru, već samo u načinu. Ali da ne vrtimo uvijek isto, mediji su cijelu priču stvorili, ljudi je puše a LBJ je samo dovoljno mlad i blesav da stalno nadolijeva gorivo u ovu zahuktalu mašineriju.

Da nije bilo cijele ove strke zadnjih godina i da se nije stvorila tolika loša krv između njega i dojučerašnjeg mu kluba, bio bi ovo prelazak koji bi definitivno trebalo okarakterizirati kao pozitivan. Iz nekoliko razloga, koji svi potvrđuju da, usprkos nedostatcima, ovi momci ipak imaju posložen dobar sistem vrijednosti.

Prvo, LBJ je odbio ogromnu lovu da zaigra sa svoja dva prijatelja (slobodno ubacite gay konotacije, toliku mušku ljubav i to u Miamiu nismo vidjeli nikada). A kao što nam godine u srednjoj školi i u Cavaliersima mogu dokazati, a i njegova okruženost prijateljima u privatnom životu, James uživa biti dio ekipe. Drugo, James svjesno prihvaća doći u Wadeov klub i očito gleda na starijeg suigrača kao na lidera (taj Wadeov naslov ima puno veće značenje nego smo na početku svega ovoga percipirali) te nema nikakvih problema biti Pippen njegovom Jordanu. Čekaj, kako se sada tu uklapaju priče o egu, narcizmu i sličnome?

Sada ću pokušati stati na kraj ovome jednom za svagda, barem da sebi pokušam predočiti nekakav logičan slijed događaja koji bi cijelu priču iz sfere apsurda prebacio u racionalni svijet. Dakle, James obožava igrati košarku i obožava svoje suigrače. Problemi nastaju kada od njega tražiš da na parketu bude ubojica i prvak, što on nije u stanju. Dodaj tome nezrelost u glavi i uopće taj mjehur u kojem živi i u kojemu je on centar svemira, mjehur u koji se povlači čim nešto nije po njegovome (sjetite se samo komentara nakon ispadanja iz playoffa – umjesto da se usredotoči na zbivanja na parketu, on je već tražio razloge za napustiti klub koji je od njega tražio nemoguće), i dobivaš igrača koji bi da je ostao u Clevelandu definitivno ostao gubitnik – nikada ne bi osvojio naslov, a i nikada ne bi popravio odnose sa navijačima toliko da budu na razini na kojoj bi bili da nikada nije bilo ove priče oko istraživanja opcija. Koju je mudro otvorio još prije tri sezone.

Međutim, zašto bi Cavsi u svemu ovome bili žrtve? Mislim, zašto ne bi i oni snosili dio odgovornosti. Prvo, jer su potpisali taj trogodišnji ugovor pristavši dijelom na sve ovo, cijelo vrijeme slijepo služeći kralja umjesto da bar u jednom trenutku zauzmu stav i pokažu zube. Danas je kasno kukati dragi moj Gilbertu, imao si šanse pokazati zube ranije. Uglavnom, već tri godine se znalo da ovaj trenutak dolazi i da nije bilo cijelog cirkusa sumnjam da bi ičija reakcija bila išta drugo osim pozitivne. Jebote, pa upravo su dva od tri najbolja košarkaša na svijetu završila u istom klubu, zar ne bi trebali sada svu pažnju usmjeriti prvenstveno na to kako će izgledati to njihovo zajedničko igranje?

Znači, na stranu što bi ostanak u Clevelandu od njega napravio idealnog holivudskog junaka (i definitivno bi sinoćnju ljigu pretvorio u pravu epizodu Oprah showa – btw, moram reći da su sinoć veći ego od Jamesa imali svi ljigavci s ESPN-a, od mrtvog Graya koji je očito dignut iz groba nekakvom zombie tehnikom samo da moderira jedan očajan razgovor, do patetičnog Wilbona i do neba umišljenog Scotta koji ima sposobnost da ti uđe u šupak jednim svojim tupim pogledom, i da, upravo su oni najveći zlikovci od svih), ili što bi odlazak u Knickse bio idealan spoj dviju nepostojećih veličina (Knicksi nisu relevantan klub već više od desetljeća, a James bi izgubio barem 8 od 10 serija protiv Magica i Celticsa, dakle o kakvoj veličini točno pričamo), košarkaški gledano samo su dvije opcije imale smisla – Bullsi i Heat.

Heat je ponudio dva bolja suigrača, što jasno govori da LBJ nema problema s time da bude gazda. Ili ima, ali to ćemo tek vidjeti kada stvar krene, za sada ovako teoretski razglabajući možemo se s tim složiti. Očito je i da su Wade i Bosh itekako izrazili želju da im se pridruži dok nekako sumnjam da su Rose (i posebno Noah) visili na telefonima da ga anagažiraju. A, kao što znamo, James voli pažnju.

Također, Miami je osvojio naslov 2006. dok su Bullsi tek zadnje dvije godine opet relevantni. Rose će jednoga dana biti veliki igrač, Wade je već sada jedan od najvećih. Micky Arison nema problema sa trošenjem novca kada je rezultat u pitanju, Jerry Reinsdorf je po tome pitanju ipak malo konzervativniji (opet, ne dovoljno konzervativan da u susretu s Jamesom otvoreno kaže čovjeku da prestane zajebavati sve oko sebe i neka izabere klub). Pat Riley je jedan od najvećih košarkaških umova svih vremena, Gar Forman je anonimus kojim ionako upravlja John Paxson, čovjek koji je htio tući trenera kojega je sam doveo. Spoelstra je možda upitan kao trener, ali ništa više od Thibodeaua.

Izbor Miamia je tako najlogičniji mogući košarkaški potez ako stvarno želite osvojiti naslov. Znam, treba okupiti ostatak momčadi, ali nakon svega tko ima pravo sumnjati u Rileya (Mike Miller je navodno već pristao doći na Floridu)? Uglavnom, svaka čast LeBronu što je ostao dosljedan u izjavama da mu je stalo samo do naslova. Ostaviti novac, prošlost, pa čak i budućnost, samo zbog toga da bi bio najbolji u tome što radiš, to se ne viđa svaki dan. Bravo.

U Miamiu čak ima i šansu sazrijeti kao osoba. Dok su u Clevelandu svi plesali oko njega, ovo je klub u kojem je on definitivno Pippen. Druga banana. Ako osvoje naslov, tko će biti MVP Finala? Wade, nema uopće sumnje. Znači, trebat će podnijeti takav stil igre, nešto drugačije nego što je navikao (a i druženje s Rileyem definitivno bi moglo pomoći da se spusti na zemlju, možda da i shvati da ovo što on i društvo rade, pretvarajući ga u medijsku lutku, baš i nije najbolje za karijeru). Ali, iako sam jučer pisao da možda ova nova generacija nije tako karakterna kao što smo mislili, što ako jesu? Saznat ćemo u idućih pet sezona, zar ne (tijekom kojih bi se mogli negledati sličnih situacija – Celticsi su započeli trend, a društvo iz Miamia je postavilo nova pravila igre – više ne moraš čekati da ti prođu najbolje godine kako bi se podredio momčadi, već to možeš napraviti i u naponu snage).

I tako imamo novi poredak snaga na Istoku. Imamo novu momčad čije utakmice ne smijemo propustiti. Uz sve to, imamo i novog LeBrona. Brand Globalne Đikone odlazi u povijest, a dobijamo uber-Pippena. Definitivno se ne radi o nečemu što se da podjednako eksploatirati (iako, bez brige, ESPN će se zadovoljiti praćenjem Globalne Momčadi što je Miami upravo postao). Taj segment promjene Jamesa van terena, pomaka s njega kao superzvijezde na jednoga od jednakih, bit će jednako zanimljiv kao i sve ono što budemo imali prilike gledati na terenu.

Postoji uvijek šansa da tranzicija u Pippena ne uspije. Postoji šansa da ostane vjeran svojoj skupini van terena i izoliran od ostatka ekipe na parketu. Ali, ako itko ima šansu razbiti tu katastrofalno vođenu kraljevsku farsu, onda su to Wade i Riley. A, ako smo išta naučili i ovoga ljeta, to je da se protiv nekih ljudi nikada ne smiješ kladiti. Stoga, Riley, nemoj čekati da stvari krenu loše da se riješiš Spoelstre. Preuzmi kormilo odmah i kreni u lov na Phila. Jer, jedino je tvoj bimbo dovoljno velik da se ukrsti s Philovim.

Gel-master vs Zen-master.

Može ovo biti novo doba twittera, specijalnih emisija, marketinga, žutila, ludila, ali svi i dalje poštuju Velikane. Uostalom, iz svakoga LeBronova pokreta i iz svake riječi je bilo jasno da, iako ima nesumnjivo veliki ego, ni u jednom trenutku ne misli da Riley ne zaslužuje apsolutni respekt. Momak možda nije obrazovan, ali nije glup. Možda ne živi u stvarnom svijetu, ali poznaje prave vrijednosti. I možda mu košarka nije sve na jedan radnički način na kojem je Durantu, ali definitivno je na jedan malo više buržujski. Where amazing happened. Again.

p.s.

Možda na prvi pogleda prelaz Davida Leea u Zaljev i nije naročito dobra vijest, ali ja sam zadovoljan. Mali odlazi iz dvorane s drugom najboljom publikom u ligi u dvoranu s najboljom. Dakle, isti tren će svojim stilom igre osvojiti sve simpatije i za deset godina će mu umiroviti dres. On, Curry i Monta definitivno su najbolja kombinacija do sada koja je posložena u Oaklandu, dodaj još Biedrinsa pod košem i imaš momčad na koju treba obratiti pozornost. Kada riješe pitanje trenera i vlasnika, naravno, jer do tada će i dalje sve biti u kaosu. Također, ne treba zanemariti ni činjenicu da je Lee bio jedan od najproduktivnijih igrača lige ako ćemo gledati samo brojke (a i mudro je izabrao ekipu u kojoj mu slabosti opet neće dolaziti do izražaja – prije svega mislim na slabašnu igru u obrani), i nema sumnje da će to nastaviti biti u sličnom, slobodnom (nepostojećem) sistemu Warriorsa. Samo napominjem, ako netko slučajno igra fantasy i pita se da li je vrijedan draftanja u drugoj rundi. Jeste.

8Jun/100

pre-cast G3

Posted by Gee_Spot

Večeras igraju Cibona i Zadar, G4, ali iz nekog razloga ignoriramo tu seriju na ovim stranicama. Ne zato što smo bahati (ili možda zato što ona zaslužuje biti ignorirana, to nikako, neeee) već zato što ovo Finale crpi svu energiju iz naših atletskih tijela.

Ako igrači nemaju ni dva dana pauze dok prelaze kontinent s kraja na kraj, više ne ostaje ni navijačima, pogotovo nama koji žrtvuju noći da bi gledali ovu fantastičnu seriju. To se zove moć. Još kad bi nam Stern dogodine dao popust na League Pass zbog svih odricanja...

Uglavnom, kolega McGee je već rekao puno toga o G2. Ako se Lakersi noćas, ili bilo koju drugu večer, misle oduprijeti i dobiti još poneku utakmicu, moraju od-štopati Odoma i nekako, bilo kako, uštopati Ronda. Jer, onoga trenutka kada je Boston uspio Kobea maknuti od Rajona, cijela serija se jednostavno prebacila na stranu Celticsa.

U ovom zagrijavanju za noćas osvrnuo bi se na jedan detalj koji me fascinirao u drugoj tekmi, a odnosi se na misao da je Doc superioran Philu. Prije finala sam trenersku prednost dao Jacksonu po defaultu, na konto tog zen stava i silnog nakita na prstima. Međutim, G2 me razuvjerila u potpunosti. Nije Phil imao neki poseban gaf, ali Rivers može ono što Phil ne može.

Rivers može trčati.

Kada je uočio da bi minutu i pol prije kraja mogli izgubiti loptu zbog držanja u svom polju duže od 8 sekundi, uletio je u zadnji trenutak u teren tražeći time-out. Taj detalj pokazuje izvanredan fokus i koncentraciju koju Doc ima te je vrh svega što je ove sezone napravio za momčad. Ono, ne samo da je sačuvao loptu, već je i potpuno opustio igrače koji od tog trena nisu skidali osmijeh s lica.

Simmons u svojim gamecastovima naglašava kako Doc gleda u oči sve igrače dok ih proziva za greške, što je rijeđe od rješenja za naftne mrlju. Pitajte samo Mikea Woodsona. Također, Doc niti jednom svojom gestom ili rečenicom nije dao do znanja da ne vjeruje ovoj momčadi, čak i kada smo ih svi otpisali krajem regularne sezone.

Najbitnije je što je Doc godinama trpio i stojički podnosio kritike te energiju usmjerio na poboljšanje, a ne na borbu s vjetrenjačama. I na kraju, način na koji je komentirao imenovanje Toma Thibodeaua za trenera Bullsa nije samo đentlmenski već i ljudski. Baš to, Doc je ljudina.

Naravno, to ne znači da će Boston na konto toga osvojiti naslov. Kako je ovo krenulo, jedino što je jasno da će se u G3 nastaviti izmjena udaraca dva izuzetna tima. Jasno je i da domaći teren ni jednima ni drugima ne znači ništa - ovo ide u 6 ili 7 zbog sposobnosti oba tima da se nadigravaju i prilagođavaju. Ali, ono što ovo znači je da na tom polju Lakersi nemaju prednost kako bi se dalo pomisliti, jer Doc nije ništa lošiji psiholog od Phila. Samo drugačiji.

2Jun/108

THE FINALS FRONTIER

Posted by Gee_Spot

Odlična sezona stigla je do kraja, pred nama je samo još ova Finalna serija. Koja bi vrlo lako mogla završiti u sedam. Zašto? Pokušali smo pronaći odgovore zajedno, kao i lani. McGee i Sickre. Poanta je jednostavna – obzirom kako ove godine pogađamo, igrajte protiv naših favorita.

Gee:

Još tamo od pobjede Bostona u trećoj protiv Magica mozgam o ovom Finalnom dvoboju, tako da nemam što okolišati sa zaključkom – nemam pojma kome da dam prednost. Obično neka ekipa iz nekog razloga ostavi neki dojam, uvuče mi se pod kožu i dobijem osjećaj da su bolji od svih, ali ovaj put – ništa. Obično krećem u analizu kako bi potvrdio taj dojam, a ovaj put bit će obrnuto, analiziram da dođem do favorita.

Uglavnom, mislim da Boston ima bolji pedigre ove godine, razbili su Cavse i Magic, dvije momčadi koje su debelo iznad konkurencije koju su Lakersi prošli na Zapadu. Tu ćeš se možda i složit sa mnom, da je OKC možda i najteži protivnik kojeg su imali, a Utah i Phoenix usprkos talentu imaju takav propuh u reketu da se nisu mogli mjeriti s visokima Lakersa.

Ovaj put ti visoki idu na zid Bostona, koji pod košem ima, kad je zdrava, najbolju obrambenu unutarnju liniju u ligi. Obzirom na tanku klupu Lakersa, Boston čak i tu ima prednost, a na vanjskim linijama su u najmanju ruku izjednačeni. Kasnije ću malo detaljnije o svemu, ali ovako na prvi pogled, Boston bi definitivno trebao dobiti prednost. Ipak, neke stvari koje su pokazali Lakersi jednostavno mi ne dozvoljavaju tek tako preći preko njih.

Prvo, Kobe igra fantastično, u boljoj je formi nego u oba zadnja playoffa. Ono, potpuno je sjebao onu moju tezu da bi Lakersi bili najbolji na Zapadu i s bilo kojim drugim bekom šuterom all-star kvaliteta. Tip je zdrav, to je očito najvažnije, i nema tu ni traga nekim staračkim boljkama kakve je pokazivao lani protiv Denvera ili Magica. Igra u top formi, gotovo cijelu utakmicu, i radi sve. Razigrava, skače, igra obranu (ove godine najpotcijenjeniji dio njegove igre), zabija. Ja ne znam od kuda mu energija za sve to, ali znam da će biti najbolji pojedinac u Finalu.

Drugo, Lakersi iz nekog razloga doma igraju puno bolje, a ovaj put imaju tu utakmicu prednosti. OK, ovo je možda nategnuto obzirom da Boston igra bolje vani zbog te lude psihe koja uživa kada su svi protiv njih, ali, kažem ti, navlačim ovakve teze jer nemam pojma gdje bi našao da jedni imaju prednost nad drugima.

Sickre:

Ja nemam problema s izborom svog favorita. Zbog svih svojih grijehova u procjenama ove sezone, smatram da imam moralnu obavezu odabrati Celticse za nove prvake. Da ne bude samo da razmišljam navijački ili da me u ovom slučaju vodi osjećaj krivnje zbog ignoriranja Celticsa pred playoff, evo nekih brojki.

107, 112, 118, 115, 101, 103.

Gee:

Hm, nisam siguran ali mislim da to nije onaj niz brojeva iz Losta koji su se stalno pojavljivali svuda.

Sickre:

Ne znam ništa o tome, ali znam da je ovo broj koševa koji je LA primio u seriji protiv Sunsa. Od prve do šeste utakmice. Jest da je zapad, jest da je run'n'gun, ali je previše za momčad koja se diči i obranom. S druge strane, Celticsi su u cijelom play-offu primili više od 100 samo četiri puta. To je jedini pokazatelj koji mi nešto govori o omjeru snaga u seriji, jer se slažem s tobom da ona nadilazi racionalne okvire. Da, volim Celticse i iskreno nisam očekivao da će dogurati do Finala. Do fighta Piercea i Quentina Richardsona su djelovali kao veterani koji jedva čekaju da odu na godišnji. Međutim, sada su vjerovatno iznenadili i sami sebi jer igraju čak i iznad razine s početka regularnog dijela sezone. Lakersi s druge strane nisu uvjerljivi, i sam kažeš da su imali neusporedivo lakši put do Finala. I ostavili su slabiji dojam.

Gee:

Ne znam, teško mi je uspoređivati na osnovu tih serija, jer Orlando i Phoenix su totalno različite momčadi. Da su igrali protiv iste ekipe, možda bih nešto i znao. Uglavnom, između slamki za koje se hvatam, bacio sam pogled na dva susreta u regularnom dijelu.

Obje momčadi su dobile po jednu, i to svaka onu gostujuću. Koš razlika? 0. Zero. Lakersi dobili u Bostonu 90-89, Boston u Gradu Anđela 87-86 (doduše, Kobe nije igrao pa ne znam koliko je ta tekma relevantna – samim time i ova usporedba, kvragu).

Možda nije važno, ali pokazuje o kakvoj se izjednačenosti radi, stvarno imam osjećaj da će ovo biti najuzbudljivije Finale još tamo od dvoboja Bullsa sa Sunsima, Sonicsima i Jazzom. A po izjednačenosti trebalo bi biti negdje u rangu bitke Rocketsa protiv Knicksa. Ne tako krvavo, sigurno ne ni tako negledljivo, ali izjednačeno, bitka u sedam činova.

Sickre:

Pa ako će doći do takvih bitki, Boston kao bolja obrambena momčad ima prednost. Plus, iza sebe imaju dvije serije koje su ih pripremile na sve. I što je najzanimljivije, te teže protivnike su riješili puno uvjerljivije nego Lakersi svoje. Jednostavno, u stanju su odigrati sve što im je potrebno u datom trenutku, bilo da se radi o nekom potezu u obrani, napadačkom skoku u gužvi, trici ili ulazu. Čak i Rondov poluhorokskokšutnešto pomaže.

Gee:

Boston je definitivno u stanju igrati tu playoff obranu na granici hrvanja, i ako će sudci dozvoliti kriterij kakav su dozvoljavali u prve dvije utakmice u Orlandu, definitivno imaju prednost protiv Lakersa. Ali, obzirom da postoji opcija da sviraju svaki kontakt kao u prvih par utakmice finala Zapada, tu Bostonu ne možemo dati prednost. Jednostavno, ne znamo kako će se stvari razvijati.

Plus, čak i u tom ratničkom kontekstu, Lakersi su s Artestom i Bynumom (makar opet načet, bolji je od ičega što su imali prije dvije godine) spremniji nego što su bili prilikom zadnje bitke u Finalu, gdje su ih Celticsi namlatili. Kobe sada ima nekoga da mu čuva leđa. Također, nešto manje makljaži sklone karaktere pokrit će i fantastičan napad koji koristi svaku priliku. Svi se čude kako to Fisher, Artest i Odom odjednom zabijaju kako se sjete, kao da ne igraju u sistemu kojega već dobrih 20 godina još nitko nije naučio braniti. Dva tricaša na jednu stranu reketa, trojica se smjeste u trokut na drugu s tim da dvoje zauzme poziciju na postu, i kreni s kretanjem bez lopte i pravovremenim pasovima. Trokut je osnova košarke, a igre je jedna i pol momčad (ono što vrte Wolvesi smiješno je).

Sickre:

Da, ali bez obrane Lakersi ne mogu pobijediti. Možda imaju blagu prednost pod košem, ali Celticsi imaju veći izbor kvalitetnih rješenja na vanjskim pozicijama. Kad su momčadi ovako izjednačene, mogle bi presuditi sporedne stvari, poput dužine klupe i ozljeda. I tu je Boston u prednosti. Da, svi su umorni i slomljeni, ali ni jedan nije u tako lošem stanju kao Bynumovo koljeno. Bez njega, rupa u obrani je još veća a to znači da će je Rondo napadati kad god stigne. Također, bez pravog Bynuma previše je toga na Gasolu. Zar misliš da će on, nakon svega što ga bude čekalo u napadu, stići još odigrati važnu ulogu u obrani? Plus, Kobe i Ron mogu čuvati samo dva igrača, dakle netko od trojke Pierce, Ray i Rondo bit će slobodan.

Gee:

Kakvo podcijenjivanje Fishera. Čovjek je zaslužio respekt, zar nije i sad protiv Sunsa dokazao da ga se ne smije ostaviti samoga?

Sickre:

Tko je Fisher?

Gee:

Komedijaš. Ne, ozbiljno, međusobni dvoboji će definitivno odlučiti. Iskreno, prva misao koju sam zapisao kada sam počeo pripremati ovaj post bila je – tko će zaustaviti Ronda. Ono, zar on sam ne bi trebao dobiti ovu seriju prednošću koju donosi protiv Fisha? Ovaj ga ne može pratiti ni pod razno, znači Kobe će morati uskakati kao što je radio protiv Westbrooka. S druge strane, Rondo je u stanju zatvoriti Fisheru svaki kut i maksimalno mu otežati život u napadu. Rajon nije Steve Nash pored kojega je Fish zabijao kako je stigao.

Ipak, pitanje je u kakvom je stanju stvarno Rondo, nakon svih onih batina što ih dobio od Howarda (koji možda nije zabijao iz reketa, ali je namlatio cijelu ekipu Bostona, čime je po meni položio ispit i zaslužuje igrati playoff do kraja karijere).

Znači, ako je Rondo usporen i neće igrati na razini kako je odigrao prvih nekoliko utakmica protiv Magica, Boston će imati velike probleme s napadom. A oni postaju još veći kad uzmeš u obzir da Pierce tradicionalno muku muči s Artestom.

Sjećam se polufinala Istoka 2003. između Bostona i Indiane kada ga je Ron uštopao te praktički pretvorio u promatrača. Pazi, taj Pierce iz 2003. bio je Pierce u naponu snage, a ne veteran koji raspoređuje energiju kao danas. Zar nije i sam rekao da je razlog zbog kojega je puno bolje igrao protiv Orlanda nego protiv Cavsa taj što ga nije čuvao netko kao LeBron? I sada ga čeka još širi, veći, i daleko agresivniji stoper.

OK, jedan detalj moram istaknuti. Pierce je odigrao loše šest utakmica te serije, ali je briljirao u sedmoj, ključnoj. Tu njegovo kvalitetu u najvažnijim trenutcima utakmice uvijek je važno istaknuti jer njom se Lakersima izbija jedna velika prednost. Naime, Kobe je uvijek bio ubojica, završnica je njegovo vrijeme, ali sve što u zadnjih par minuta može on, može i Pierce. Kako očekujem seriju u kojoj će biti puno gustih završnica, to je itekako važan detalj.

Ta obrana Bostona na Kobeu također će biti važna, Ray, Pierce i Tony Allen rotirat će se i stalno mu biti na ruci. Ali, ne zaboravi da su nešto slično pokušali i Grant Hill i Jason Richardson. Nije da su u pitanju baš neki vrhunski stoperi, ali ako spuste njegov učinak na 30 koševa s 25 ili više ispucanih lopti, napravili su dovoljno.

Sickre:

A to uopće nije nemoguće, jer ma kako dobro igrao, Kobe neće moći igrati svih 48 minuta protiv tri solidna individualna čuvara i održati sjajni učinak iz prijašnjih serija. Znači, nema udvajanja koja će mu otvoriti prostor za asiste, a ako i napravi višak igrača čeka ga ostatak petorke Bostona. Najvažniji dio njihove obrane ionako je to kretanje i zatvaranje, u svakom trenutku dva ili tri suigrača spremna su pomoći.

Gee:

Da, to što Boston ima obranu s kojom može izbjeći udvajanja ogroman je plus, time praktički anuliraju učinak Fishera i Artesta koji se pokazao itekako bitnim protiv Sunsa. Oni su jedan na jedan nemoćni, sav učinak će im ovisiti o preciznosti, a uvijek će im netko biti na ruci. Ali, ako je utjeha, ne bi bolje prošao ni Ariza, tako da barem možemo reći da je Mitch Kupchak bio u pravu kad je doveo Rona, tip je odigrao sjajan playoff.

Čak bih rekao da Lakersi nemaju ni tu blagu prednost pod košem, i sam kažeš da je Bynum možda u najgorem stanju od svih sudionika Finala. Mislim, lako je bilo dominirati nad Boozerima i Amareima, hajde ti onako skači i dominiraj u reketu protiv Perka, Big Babya i Garnetta. Mislim da Odomu i Gasolu neće biti lako. Nimalo.

Perkins će sigurno preskočit jednu utakmicu zbog tehničkih, važno je samo da ih ne bude više (a moguće je da ih bude, obzirom da nakon suspenzije koju može dobiti npr. već za drugu tekmu, sljedeća kazna slijedi već nakon dvije nove tehničke, tako da ga možda ne bude ni u npr. petoj). Tu će biti malo pošteđeni batina, ali naglašavam malo, jer Sheed se bori svim srcem, a intenzitet kojim igraju KG i Davis je nenormalan.

Sheedu i dalje nisam oprostio očajnu igru u regularnoj sezoni, ali činjenica je kako je koristan, posebice kao back-up petica. Big Baby i Garnett nude uglavnom sjajnih 48 minuta na četvorci, i mislim da im baš odgovara dvoboj protiv Gasola i Odoma. Naime, KG će se konačno odmoriti obzirom na Gasolovu mekšu igru, uglavnom licem i dalje od koša, dok će agresivnijeg i energičnijeg Odoma Big Baby jednako izmoriti na drugoj strani.

Čekaj, mislim da sam došao do svog x-faktora. Lakersi su gazili zbog te rotacije pod košem, na račun skokova i koševa iz reketa. Protiv Bostona taj dio igre im neće donijeti prednost. Dakle, sve pada na Kobeova leđa. A obzirom kako igra, to nije mala stvar. Samo, nekako mislim da će nedostatak podrške presuditi.

Sickre:

Znači, slažemo se da će Boston osvojiti naslov?

Gee:

Pa, previše sitnica mi vuče na njih.

Sickre:

Lakersi možda imaju prednost u treneru, Phil će lakše pronaći načina da se prilagodi nego Doc koji igra na kartu srca i borbenosti. Ali, to bi mu trebalo biti sasvim dovoljno u Finalu. Navijače ne treba ni spominjati, obje skupine su maksimalno napaljene, ipak je ovo jedan od rijetkih američkih derbija koji je u stanju izazvati potpunu mržnju prema protivniku. Mediji su odavno počeli s pumpanjem atmosfere, s tim da i ovdje Boston ima prednost jer Lakersi uvijek imaju previše šminkera na tribinama, čak i kada je ovakav rat u pitanju.

Gee:

Da li je moguće da te ništa ne plaši kod Bostona?

Sickre:

Više od ičega, uključujući i Kobea, plaši me Rondovo stanje. Znamo da on nije ni upola dobar bez fizikalija. Ako je načet, Lakersi mogu iskoristiti njegove slabe strane poput šuta iz vana i slobodnih. Kako biti siguran da je u pitanju samo bol od Howardovih udaraca? Što ako je nešto ozbiljnije?

Sheed je s druge strane vjerovatno sveden na promatrača, mislim da kada te u tim godinama i s takvim pristupom treningu kakvoga je on iskazivao kroz sezonu stisnu leđa, e onda te stisnu. Teško da će previše pomoći, što u slučaju Perkinsovih suspenzija definitivno prebacuje ulogu favorita na stranu Lakersa.

Gee:

Mene najviše plaši što u cijelom ovom preokretu u kojem je Boston uspio razbiti sve naše stereotipe stvorene tijekom sezone – od stare, istrošene i bivše momčadi dokazali su da i dalje imaju srce ratnika i prvaka, igraju obranu kakvu nitko drugi ne može, kada im igra velika trojka i kada Rondo leti po parketu nitko ih ne može braniti - jedan stereotip ipak ostaje. Točnije, riječ je o dokazanoj činjenici koja govori da Boston uredno gubi završnice, posebno su klimavi u drugoj i zadnjoj četvrtini. Dakle, otvore sjajno, puni energije, i onda kako energija lagano pada, tako kreću izgubljene lopte, lošija obrana, jalovi napad. Uspijeti održati tu ravnotežu bit će jako važno. Uspiju li Lakersi cijelo vrijeme biti u egalu, ući u završnicu s manje od deset koševa zaostatka, imat će šansu. Osim ako baš u Finalu Boston i taj stereotip ne razbije. Što me uopće ne bi čudilo.

Sickre:

Kad bacimo sve na stranu, ostaju nam dvije maksimalno napaljene momčadi. Koje možda nisu u sjajnom fizičkom stanju, ali jesu u mentalnom jer su rasli sa svakom playoff utakmicom i s razlogom su tu gdje jesu. Igrat će se sedam utakmica i Boston pobjeđuje jer je u stanju odigrati obranu na najvišoj razini i zato jer može pobijediti u gostima bilo koga te mu pritisak sedme u Los Angelesu neće pasti teže od uloge favorita Lakersima u tom trenutku.

Ključ serije je Rondo, cijelu sezonu najbolji i najkonstantniji Celtic. Razlika koju napravi protiv Fishera bit će ključna.

Gee:

Slažem se oko svih ovih stvari na kraju, Boston pobjeđuje u sedmoj, a Rondo je novi MVP, s prosjekom od 18 koševa, 14 asista i 8 skokova.

Jedini problem sa svim ovim? Obzirom da smo se obojica složili oko ishoda, a obzirom na dosadašnje prognoze, sve sam skloniji kladiti se na Lakerse.

17May/103

GEEZERS NEEDS EXCITEMENT

Posted by Gee_Spot

Po onome što su sinoć pokazali Boston i Orlando, mislim da bi svima onima koji prvenstveno žele uživati u dobroj igri bolje bilo gledati seriju koju noćas u Gradu Anđela otvaraju Lakersi i Sunsi. Očekivali smo rat, ali ono je bilo – klanje. U kojem je Boston potpuno nadigrao Orlando. Prekaljeni playoff veterani poput Piercea i društva nikada nisu pali bez ispaljenog metka, a ovaj put će izgleda potrošiti cijelo skladište municije prije nego pokleknu.

Boston je na jednu večer uspio potpuno zaustaviti igru Magica – na pickove se izlazilo čvrsto, Howard se zatvarao s dva, tri a ponekad i četiri igrača. Protok lopte, inače bolji dio igre Magica, igre koja ne ovisi o slash n kick igri kao glavnom izvoru kreacije, nestao je, a nekim čudom Celticsi su iz te svoje zone stizali zatvarati svaki vanjski šut.

Pokušavam se sjetiti, ali nisam siguran kada sam zadnji put odgledao tako dobru obranu, možda baš od Celticsa prije dvije godine kada su bili prvaci. Ni u jednoj jedinoj odluci nisu pogriješili – Perkins je mlatio Howarda, Vince je letio po podu svaki puta kada bi ušao pod koš (a ulazio je često jer netko u takvim trenutcima mora preuzeti odgovornost), Nelson je tjeran u kut, Lewis potpuno odsječen (praktički, do same završnice ne da nije pucao tricu iz kuta, već se uopće nije našao u šansi).

Uz fenomenalnu obranu, Celticsi su odigrali i napad iznad svih očekivanja, svi su odradili svoje role i još su dobili neočekivane impulse s klupe (opet od Allena, iako ovaj put uz par grešaka, te Sheeda, koji se trudi dokazati da je regularna sezona samo za kretene a da je on iznad toga).

Ipak, bilo je dovoljno manje od jedne četvrtine da se umalo prospe sav taj trud. Što ukazuje na dobro poznatu stvar – Boston je prestara momčad koja s ovako tankom rotacijom jednostavno ne može izdržati cijelu utakmicu u istom ritmu. Umor od serije s Clevelandom itekako se osjetio na kraju u nogama Raya, Piercea, Garnetta ali i Ronda.

Stoga je ova pobjeda još važnija, jer jasno je da bi eventualni poraz nakon onakve količine potrošene energije (a da ne spominjem poraz od onakvog Orlanda) ubio u pojam čak i nekadašnje šampione.

Orlandov problem je bilo lako uočiti. Navikli na dominaciju u dosadašnjem dijelu playoffa, ni sanjali nisu da stari Celticsi u sebi još imaju ovakvu vatru. Dok su se oni prilagodili situaciji, Boston je već imao preveliku prednost. Koju je umalo prosuo, što bi tek bilo bezveze jer Orlando sinoć stvarno nije zaslužio pobjediti.

Sada znaju da preko Bostona mogu samo ako odgovore željom, borbenošću i upornošću, te da tek tada presuđuje talent. A on je i sinoć, makar samo na mahove, pokazao da je ova ekipa Magica toliko potentna da je u stanju stići 20 razlike a da se ni ne okreneš.

Iz tog lošijeg pristupa proizašle su i sve one greške u napadu i ispadanja u obrani. Čim su se počeli boriti, rezultat je postajao povoljniji. Sad je na njima da u drugoj utakmici dokažu da su shvatili poruku.

Najveća snaga ovoga Orlanda upravo je u tome što porazi iz njih uvijek izvuku pozitivnu reakciju. Za razliku od npr. Cavsa, koji se nakon poraza dodatno stisnu, Orlando izlazi na parket bez kompleksa. Što nam garantira još veće klanje u drugoj utakmici, u kojem će ovaj put obje momčadi biti spremne. Odigra li Boston dobro i bude li u egalu do samoga kraja, obećajem da ću tada priznati da su u ovom trenutku bolja momčad.

Međutim, obzirom na ono što smo vidjeli u prvoj utakmici (nabrijani, ali i povremeno nemoćni Boston, te mlaki, ali povremeno moćni Orlando), i dalje mislim da iz ovoga rata izlazi mlađa, šira i luđa momčad. Plus, čak mi i simpatije pomalo idu na stranu Magica - Nelson je postao igračina i apsolutni je lider, sviđa mi se kako Vince pokušava dokazati samome sebi da nije tetkica, super mi je kako Dwight izgleda kao slon u staklarni, dok me s druge strane Sheed potpuno odbija. Ako postoji neka kozmička pravda, onda će Wallace u ovoj seriji izgubiti jednu utakmicu.

I da, već u utorak je sljedeća bitka a prije nje nas čeka poslastica u vidu draft lutrije. Konačno ćemo saznati tko će dobiti Johna Walla. Također, sutra nas čeka i Emirov specijalni post o Bullsima, navodno dug kao LeBronov popis playoff poraza. Jedva čekam.

Kad sam već spomenuo Kralja, kakav bi ovo bio košarkaški blog da ne napišem još par riječi o njemu. Naime, osim što sam rekao da uživam u trenutku njegova novog poraza, nisam komentirao njegov nastup u šestoj tekmi. Uglavnom, dobio je prolaznu ocjenu. Ono, definitivno nije bio najbolji čovjek na parketu, ali nije bio ni najgori. Izgledao je toliko preplašeno da me bilo strah za njegovo mentalno zdravlje, neki tikovi i pogledi koji je upućivao odavali su stanje čovjeka na rubu. Tako da, ma kako se on trudio pokazivati kao nekakav cool tip kojega to ništa ne dira, svima je očito da ga itekako prca osjećaj kako nije toliko dobar koliko i sam misli.

Uglavnom, usprkos lošem šutu, te puno forsiranih grešaka i izgubljenih lopti, barem se borio. Bacao se na svaku loptu, čime je barem pokazao da neće iz pozadine gledati kako gubi, što je napravio utakmicu ranije. LeBron je dobar košarkaš, ali ništa posebniji od desetak ostalih najboljih u ligi. Sad samo treba dokazati da mu je igra važnija od svega uokolo. Kvragu, to je uspijelo čak i jednom Iversonu, možda uspije i jednom Carteru.

A kad već pričam o potencijalnim psihičkim problemima, red je da spomenem čovjeka koji je odavno odbacio ono ''potencijalnim''. I koji će noćas pokušati pobjedom otvoriti vrata prema još jednom Finalu, trećem za redom. Kobe.

Po svim pravilima zdravog razuma simpatije svih proletera trebale bi biti na strani THE momčadi (Sunsi), a prijezir bi, kao i uvijek, trebao biti upućen prema privilegiranim profesionalcima koji posao odrađuju bez emocija, a to su Lakersi. Iskreno, nakon svih ovih godina uopće nemam neku potrebu navijati za Sunse, valjda sam još u šoku što su uopće tu gdje jesu, te prije svega želim gledati dobru košarku. Ali, da bih bio previše razočaran ako bi Lakersi propustili revanš protiv Magica – ne bih. Samo, ne mislim da će do toga doći.

Prije par dana sam već naveo većinu razloga zašto mislim da su Lakersi i dalje favoriti, a način na koji su odradili stvari protiv Jazza govori da su trenutno u dobroj formi. Igraju koliko i kako treba, s tim da je Kobe protiv obrane Jazza praktički imao trening koji mu je odlično došao da se malo oporavi od naporne sezone. Obzirom kako borbeno i čvrsto djeluju tri ne-amigosa pod košem, možemo slobodno reći kako ovi Lakersi nisu ništa lošiji od lanjskih.

Sad, može li Phoenix biti ovogodišnji Denver, momčad koja svoja netipičnom igrom ima šanse srušiti Philov sistem i Kobeov ego?

Može ako:

- Grant Hill uštopa Kobea (jer J Rich zasigurno neće)
- Nash i Richardson premaše učinak Kobea i Fishera
- Lopez i Dudley odgovore na skakački i energetski učinak Bynuma i Odoma
- Amare odgovori kišom koševa na Gasolov pljusak sa svih strana

Na sve ove teze odgovor vrlo lako može biti potvrdan. Jer, ovi Sunsi možda (barem po meni) nisu na razini onih prijašnjih, ali i dalje su izuzetno učinkovita momčad, s vrhunskim napadom i solidnom obranom. Lakersi su slični, iako na jedan potpuno drugi način. Naime, i Lakersi su izuzetno učinkovita ekipa koja zna što radi u napadu, s solidnom obranom. Evo što ih ipak razlikuje.

Učinkovitost Sunsa se vrti oko postotka šuta za tri i toga koliko dobro Steve Nash odrađuje svoju ulogu prvog igrača (ne zavaravajmo se, svi poeni Richardsona i Stoudemirea ne bi bilo mogući da Nash nije takva opasnost u svakom trenutku – bilo za šut, bilo za ulaz, bilo za asist), dok se ona Lakersa vrti oko toga koliko dobro su u stanju pomiriti sistem s Kobeovim istupanjima iz istoga.

Potencijalni problemi koje Lakersima može uzrokovati igra Sunsa s malom postavom, ili s čak pet tricaša u ekipi, jednaki su onima koje Sunsima može prouzročiti dominacija visokih igrača Lakersa u reketu. Sunsi imaju bolju klupu, Lakersi bolju petorku. Ono, ne vidim načina kako na osnovu ovih klasičnih match-up priča možeš prednost dati jednima ili drugima.

Obrana Sunsa igra van svake pameti i na razini na kakvoj to nitko nije mogao zamisliti, obzirom na takvu količinu ispodprosječnih obrambenih igrača kakvi su npr. Nash, Richardson i Amare. Obrana Lakersa igra ispod razine na koju nas je navikla, dajući taman onoliko koliko je potrebno da odradi posao, i to ponajviše zbog nedostatka rotacije na vanjskim pozicijama.

Ne znam za vas, ali ja ni jednoj ekipi ne mogu dati prednost na ovim klasičnim pitanjima. Teško mi je dati je Lakersima npr. zbog boljih igara zadnjih godina u međusobnim susretima, jer obzirom da su Sunsi lani bili očajni i da su se oporavljali do all-star prekida ove godine, a tri od četiri ovosezonske tekme ove dvije momčadi odigrale su prije 2010., to ima smisla otprilike kao da kažem kako su Sunsi bolji jer su uredno pobjeđivali one Lakerse bez Gasola, Fishera i Bynuma, sa Smushom Parkerom u petorci.

Svi kriteriji koje inače koristim ovdje me ostavljaju bez ideja. Sve što imam je osjećaj i ovih nekoliko teza, teza kojih ću se uhvatiti kako bi se argumentirao zašto usprkos dobrim izgledima Sunsi ipak neće proći dalje.

1. Karma je svoje već vratila = izbacivanjem Spursa, Phoenix je završio jedan ciklus na najbolji mogući način. NBA liga je još jednom dokazala da je stvarno amazing, jer ovakvi scenariji se obično događaju samo u filmovima. Obzirom da su Sunsi napravili rezultat kada to nitko nije očekivao na račun Spursa od kojih smo svi očekivali više, vrijeme je da se zarola odjavna špica. Sezona ionako ne može biti razočaranje, zar ne? Dakle, ako maknemo karmu iz jednadžbe, što nam ostaje? Ostaje nam momčad Lakersa kao predstavnik grada koji je odlučio nametnuti embargo na sve poslove koje radi u i s državom Arizonom, u vrijednosti od nekih 60 milijuna, zbog onog nesretnog zakona o imigraciji. Pa što, kažete vi, i sami Sunsi su se ogradili protiv tog zakona zbog čega su, dapače, valjda i kupili poneki karmički plus – naime, malo koja NBA frašiza pokazuje hrabrost i uopće volju za ikakvo drugo djelovanje osim mlaćenja love. Da, ali Sunsi su iz Arizone, republikanskog legla, dok je gradonačelnik LA pripadnik naroda protiv kojega se, samo na osnovu fizičkog izgleda, uvodi policijska država. Sunsi više ne mogu računati na pomoć sa strane, točnije s neba.

2. Lakersi su dobili jedinu bitnu utakmicu ove sezone = i to u Phoenixu, sredinom trećeg mjeseca, nakon što su Sunsi već zaredali sa sjajnim igrama. Da stvar bude bolnija, Lakersi su stigli u goste nekoliko dana nakon što se vratili s iscrpljujuće turneje po Istoku, dok su Sunsi ludim spletom okolnosti imali nevjerojatnih šest dana odmora da se pripreme za doček rivala (iako, kako je pokazao i Orlando sinoć, pauza definitivno ne mora biti dobra stvar). Pokazalo se da Lakersi još uvijek mogu uvijek zabiti koš više, ma što da im Sunsi bace pod noge.

3. Koliko bi vas dalo prednost Sunsima u prvom krugu da je Roy zdrav i zašto? = Naravno da bi nas većina izabrala Portland, i to zbog činjenice da Sunsi na strani nisu dobri kao doma a posebice ne u dvorani Blazersa. Također, Portland izgleda kao klasična playoff ekipa, dakle ekipa kojoj je obrana na prvom mjestu, koja kontrolira ritam i zna igrati organzirane napade na postavljene obrane. Dakle, Portland je sve ono što Sunsi nisu. Zašto uvlačim Blazerse u ovu priču? E, pa zato što su Lakersi slični – ni oni neće tek tako izgubiti doma, a, za razliku od Istoka, prednost domaćeg terena u ovom dvoboju nosi itekakvu težinu. Lakersi također djeluju kao klasična playoff momčad – u stanju su zatvoriti reket i odigrati vrhunsku obranu (ne stalno, ali, kako su pokazali protiv Thundera, da kada je potrebno), imaju sistem igre na postavljenu obranu protivnika i nisu ovisni o ritmu. Ta prilagodljivost je ključna.

Uostalom, ključna razlika između Lakersa i npr. Cavsa, a samim time i između Kralja i Kobea je što su Lakersi i Kobe prvaci. Možda djeluju nikako, možda im je kemija klimava i neuvjerljiva poput epizode Losta, ali funkcioniraju. Rade i, što je još važnije, bore se za svaku loptu. Imaju srce, ma kako ono često bilo zamaskirano ispod te tvrde kože. I zato su usprkos svemu i dalje favoriti. I zato na kraju ostajem pri njima, usprkos odličnim šansama koje imaju Sunsi.

Kobe je stvarno digao razinu igre od one ključne tekme protiv Thundera, ali isto tako je primjetno kako se on i suigrači gledaju preko volje češće nego ikada. Sumnjam da će to presuditi jer, za razliku od one nepopravljive kemije koja je krasila ona generaciju s Shaqom, Maloneom i Paytonom, te protiv koje čak ni Phil nije mogao ništa, sadašnju situaciju Jackson drži pod kontrolom.

Naime, riječi su suvišne kada pričaju djela, a djela govore da Odom i Gasol skaču kao ludi, posebice u napadu, dok Bynum igra bolju obranu nego ikada. Da im je puna kapa Kobea, valjda se ne bi ni trudili. Dakle, ispod svih tih pogleda krije se momčad koja je našla svoj način funkcioniranja.

I tu je Jacksonov najveći doprinos kao trenera. Ne pokušavam umanjiti njegove taktičke zamisli, ali činjenica je da su najuspješniji treneri oni koji znaju motivirati, koji znaju prodati svoje zamisli, a tu od njega nema boljega. Riley možda, s tim da se njihovi stilovi poprilično razlikuju. Dok je Riley sve uvijek polagao na zajedništvo i borbu do zadnjega, Phil se nikada nije libio one stare ''zavadi pa vladaj''.

Samo on može jednog Gasola i Odoma uvjeriti da je Kobeovo traženje najboljeg rješenja za njega ponekad korisnije od dodavanja lopte otvorenom suigraču. Nakon čega će oni poput najobičnijih šljakera ići na skok, umjesto da se dure jer nisu dobili loptu. Kobe se pak duri kada visoki naprave pogrešku ili ako mu ne daj Bože odbiju dodati, čak će se dozvoliti i klasičnu utakmicu bojkota da dokaže svoje, i iako svi znaju da nije u pravu i da je nemoguć, svi će opet podmetnuti leđa da s njim na čelu osvoje naslov.

Kako je to moguće? Zašto jedni rade sve što treba, a drugi radi uvijek protiv? Kako to može funkcionirati, umjesto da momčad dovede do raspada? Možemo samo nagađati, ali recimo da motiv još postoji i da je na njemu Phil uspio izgraditi momčad na temeljima čistog, golog profesionalizma. Tenzija nema jer, nakon što se tekma završi, svatko ide svojim putem. Lakersi bi da pokušavaju biti kao Sunsi (klapa, prijatelji, suigrači koji se međusobno uvažavaju), vjerovatno završili u zatvoru.

Ovako, dok samo rade posao, sve je odlično. Kobe obožava takav pristup i samo tako i zna igrati. Isključen od svega, nakon utakmice za njega nitko ne postoji. Gasol i Odom su emotivci kojima takav pristup ne odgovara, ali ih je Phil ne njega naučio. S Kobeom praktički i nema posla, jer on svoje odradi, ali uvjeriti Gasola i Odoma da su jednako važni i da su oni tko bez kojih nema ničega, samo što, eto, to moraju zadržati u sebi, da bi Kobe bio sretan, e to je njegov doprinos. Netko mora podmetnuti leđa u obitelji.

Lakersi su realnost, Sunsi su ideal. I jedni i drugi su na svoj način savršeni u svom pristupu igri. I ma koliko sličnost talentom i potencijalom čini ovu seriju zanimljivom, ta razlika u samoj suštini jednih i drugih odvodi je na novu razinu. Ne, nije u pitanju crno-bijela serija u kojoj po defaultu moraš navijati za dobro, već više jedan sjajan eksperiment koji će nam dati odgovor koliko je bolji jedan ili drugi način slaganja momčadi. Možda na kraju stvarno presudi kemija, a možda bude dovoljna i biologija.

8May/1017

NEW OLD WORLD ORDER

Posted by Gee_Spot

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč

16Apr/105

WHERE AMAZING HAPPENS

Posted by Gee_Spot

Japanka Kokos nastavlja terorizirati cijeli svijet, pravog proljeća još nema, u fantasy baseballu sam bolji nego u fantasy basketballu, a bogami ni Ovechkin se više ne smije nakon što su Capitalsi spušili prvu doma od Montreala. San Jose neću ni spominjati, žao mi Neila, ali sam je kriv - jedan Kanađanin pa da navija za Sharkse (i još mora slušati Seek & Destroy svaku večer, umjesto da sluša Harvest Moon). Međutim, sve je to govnu brat obzirom da igraju Šibenik i Hajduk. Šalim se, naravno. Koga boli kita za amaterski nogomet, kada od sedam navečer pa skoro do sedam ujutro idućeg dana, imamo priliku gledati prve utakmice NBA playoffa.

Naravno, već i mali Cigo na deponiju zna da, paralelno s playoffom, i ekipa okupljena oko ispodobruca.com prognozira rasplet završnice i to kroz The Zoran Vakula Awards, koje se ove sezone održavaju po treći put. Svatko željan sudjelovanja u istima može ostaviti prognozu playoffa, rundu po rundu, u komentarima, ako to već nije napravio na nekom drugom mjestu, tipa u knjigi žalbe u restoranu Sabora, ili na stranicama Fantasy Lige.

Kako je to već običaj, slijedi moja prognoza, a hoće li se Sickre dovoljno oporaviti pa da objavi svoju do sutra – ne ZNA SE.

FIRST ROUND

Cavs – Bulls 4-2

Ekipa koja ima Noaha i Rosea mora dobiti barem jednu utakmicu. Metla je nekako najrealnija. Cavsi u ovoj seriji ne trebaju ni Shaqa. Bullsi su svoje napravili samim plasmanom u doigravanje. Bla bla bla. Bullsi su ekipa koja je lani namučila Celticse i pružila nam NAJBOLJU PLAYOFF SERIJU IKADA. Znam, ovo više nije ista ekipa. I znam da su ranjeni – Deng igra na pola noge, Miller igra bez nogu. Ali, ima nešto u Roseu i Noahu što mi govori da neće ovo biti nikakvo napucavanje. Cavsi će možda dobiti jednu tekmu s više od deset, sve druge bit će guste. S malo koševa. I par lijepih pobjeda za uspomenu i mirniji ulazak u pripreme za novu sezonu. Barem bez Vinnia, kad se već ne mogu riješiti Paxsona.

Magic – Bobcats 4-1

Bobcatsi su zeznuta ekipa, ali nisu imali sreće. Ne mogu zabiti više od Orlanda što god da pokušaju, a ako i navuku Magic na rovovsku bitku, Dwight i ekipa imaju odgovor i na to. Lagano zagrijavanje prije nego se stroj Orlanda potpuno razmaše.

Hawks – Bucks 4-2

Bucksi će izvući dvije pobjede, jednu na račun agresivnosti a drugu na račun povremenih mentalnih blokada Hawksa. Međutim, bez Boguta nije to momčad sposobna dobiti playoff seriju. Šteta, jer čekao bi nas pravi rat. Ovako će dvoboj Salmons-Johnson ostati u sjeni, kao i epizodni bljeskovi Delfina, Ilyasove, Horforda i Josha Smitha. Jesam rekao da je šteta što se Bogut ozljedio?

Celtics – Heat 4-2

Ako mi je zbog ičega krivo, onda jeste zbog činjenice da je Istok tako slabašan da će se Boston provući u drugi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka malo sutra jer Boston više nije ni p od prvaka. Ne vjerujem im ni najmanje – kad god su trebali pobjediti i dokazati karakter zakazali su, a uredno su gubili tekme koje nisu smjeli. Rivers je izgubio nadzor, najbolji igrači – a to su mladi lavovi Rondo, Perkins i Davis – i dalje su u sjeni iako učinkom debelo nadmašuju veterane. Kemija je dakle loša, a ni biologija nije bolja. Wadea nema tko čuvati, KG je praktički danas malo agresivniji Haslem, sve što može Ray može i Q Rich (ok, ovo je malo nategnuto, ali nije ni daleko od istine). Miami ima Wadea, ima odličnu obranu, ali ipak dajem prednost Bostonu samo zbog jedne stvari – Heat ne može računati na svoje mlade snage. Da su Beasley i Chalmers normalni momci, i da znam da se na njih čovjek može osloniti, ne bi dvoumio oko glasa Miamiu. Ovako, Rondo i Perkins će raditi što hoće, a kada vam play i petica kontroliraju igru, nemate se zbog čega brinuti.

Lakers – Thunder 4-3

Lakersi ne mogu dobiti Thunder bez Bynuma i bez Kobeovih vrhunskih partija. U ovoj seriji izgleda bit će i bez jednoga i bez drugoga. Zašto onda nemam muda reći da će Durant i društvo proći dalje? Zato što je jedna stvar vjerovati u mladu momčad koja igra obranu i može zabiti u regularnoj sezoni, ali nešto sasvim drugo je vjerovati da će ta ista mlada momčad dobiti playoff seriju. Nitko od njih još nije naišao na nešto ovakvo – svaki drugi dan igraš protiv iste momčadi, a opet te svaki drugi dan dočeka nešto novo. OKC je kao i svaka mlada ekipa kroz sezonu patila od oscilacija. Gubili su utakmice koje nisu trebali, zbog čega su na kraju i ušli u doigravanja tek kao osmi. Oscilacije si ne mogu dopustiti u ovo doba godine.

Thabo će namučiti Kobea, koji se ionako već muči sam od sebe. Harden i klupa Thundera gazit će klupu Lakersa. Bez Bynuma, nema najveće prednosti Lakersa. Durant će pomesti pod s Artestom. Fisher može samo gledati kako Westbrook leti pored njega. Odom će anulirati Greena, Gasol će pojesti Krstića, ali njih dva nisu dovoljni.

U jednoj utakmici OKC može djelovati kao buduć prvak (što će i biti - samo ne ove sezone). Ali, Lakersi jesu prvaci. Jackson već zna koje karte treba igrati, Kobe zna kako će do poena bez obzira na šut. Fisher zna da nije važno dobiti svaku bitku, već rat. I na kraju će se Lakersi provući. Iako još uvijek ne mogu skužiti kako.

Mavs – Spurs 4-1

Dallas je bolja ekipa bio i lani, a ništa se specijalnog nije dogodilo pa da to ne bude i sada. Dirk igra na istoj razini, Timmy ne. Parker je ozljeđen, Kidd je zdrav. Marion je gotov, ali je još uvijek bolji od Jeffersona. Terry luduje s klupe, a s druge strane više nema Ginobilia da mu parira, jer je zauzet nošenjem tereta prvog igrača. Mislim, možda su Spursi igrali dobro ovaj zadnji dio sezone, i možda su uvjerljivo pobjeđivali kada su pobjeđivali. Ali, Dallas je dobio 9 od zadnjih 13 međusobnih tekmi, uključujući i četiri pobjede lani u prvom krugu. Za razliku od Sunsa, nikada nisu imali problema dobiti San Antonio, čak ni u doba dok je Timmy bio na vrhuncu. I da, Butler i Haywood su dva pojačanja o kakvima Popovich može samo sanjati. Meni dovoljno.

Suns – Blazers 4-3

Da je Roy zdrav, ne bi me uopće bilo bed proglasiti Sunse za totalne autsajdere u ovoj seriji. Ovako, apsolutni su favoriti. Samo, čak i bez Roya, Blazersi djeluju kao previše tvrd orah da bi izgubili doma. Ima nešto posebno u toj dvorani, a vruća atmosfera će biti još naglašenija sada kada je momčad ranjena. Sunsima neće biti lako, posebice bez Lopeza pod košem, ali Steve i Amare mogu vrtiti pick 'n' roll do smrti. Roy i LaMarcus ne mogu jer Roya nema. Neće valjda Andre Miller zabiti 30 svaku večer preko Nasha? Neće valjda Camby imati 20-20 kroz seriju bez Lopeza da mu parira? Neće.

Nuggets – Jazz 4-3

Kakva šteta. Opet ta riječ, šteta. Mislim, playoff je ludnica, ali zamislite tek kakav bi bio da je npr. Oklahoma dobila priliku izbaciti Dallas, te da su zdravi Roy, Bynum, Martin, Karl, Lopez, Bogut, Parker. Osjećam se zakinutim. A opet, nema smisla negodovati jer bolji će naći načina da prođe dalje, bez obzira na okolnosti. A imam osjećaj da je Denver trenutno bolji. Bez obzira što će biti bez Karlove smirujuće trbušine, i bez obzira što je Martin nespreman. Billups može odgovoriti na Williamsove izazove, Carmelo može sve dignuti na novu razinu. Utah ima solidnu rotaciju, ali ni jedan njihov swingman ne može odgovoriti na Afflala i Smitha. Kirilenko je out, Boozer se načeo u najgorem mogućem trenutku (ili u najboljem, jer si neće moći srušiti cijenu očajnim playoof izdanjem), i sva prednost koju bi Utah mogla imati pred Denverom nestala je preko noći. Nisu bili u stanju zadržati bolju startnu poziciju. A nisu jer trenutno ima boljih ekipa od njih. Da, dobar dio godine izgledali su sjajno, ali ni ovo nije njihova godina. Osim ako ih ne poljubi sreća u lutriji.

CONFERENCE SEMIS

Cavs – Celtics 4-2

Boston nije Orlando pa da iskoristi nervozu LBJ-a i Mikea Browna. Osim ako Bron ne osjeća nervozu. Što bi bio ultimativni dokaz da je đikan, jer ja bi se na njegovom mjestu usrao od straha. Najbolji igrač na svijetu a nije u stanju doći do Finala ni ove godine. Brrrr. Ma, pritisak je ogroman, siguran sam, samo Boston nema baruta da to iskoristi. Cavsi mogu zaustaviti sirovu snagu Ronda i Perkinsa, Boston nema čime sirovu snagu Jamesa. Pobjeda Cavsa u šestoj tekmi bit će gaženje. Michael Finley odigrat će u njoj više minuta negu u cijelom playoffu do tada, dok će se kamere fokusirati na Pierceov zbunjeni pogled s klupe. Gdje je pošlo krivo?

Magic – Hawks 4–0

Stroj Magica neće biti pošteno ni izazvan. Zaza Pachulia možda i može protiv Gortata, problem je što će morati protiv Dwighta. Jer, budu li slali Horforda kao i do sada, ne samo da neće zaustaviti Howarda, već će ostati bez učinka jednog izuzetno važnog igrača. Mike Woodson nije čarobnjak. Šteta, jer Hawksi protiv Cavsa bili bi barem gledljiva serija.

Lakers – Nuggets 2-4

Nema pravog Martina, ali nema ni pravog Bynuma. Cijela sezona je jedna duga priprema za ovaj obračun, i iako Denver izgleda ranjiv jer nemaju Karla uz aut-liniju, Lakersi ne mogu zaustaviti Billupsa, Mela i Smitha. Ne s Fisherom u petorci. Sve što treba je uzeti jednu od prve dvije tekme u Los Angelesu, a Denver to može. Kao što je dokazao kroz sezonu. Uostalom, iako će se i jedni i drugi namučiti u prvoj rundi, posljedice će puno više osjećati Lakersi – zato jer Vujačić i Mbenga nisu klupa. Osveta za prošlogodišnje patnje. I pobjeda posvećena treneru.

Mavs – Suns 4-3

Nulte nikako da prođu. Sunsi i Mavsi su uporni u pokušajima da osvoje naslov, i izgleda da će jedni ovaj put dobiti priliku. I to u prekrasnoj seriji u kojoj na obrane možete zaboraviti. Zbog čega bi nešto veća sklonost Dallasa istoj, mogla biti i presudna. A možda i neće. Mislim, ovdje domaći teren ne igra nikakvu ulogu, jedinu ulogu igra kakvog će raspoloženja određenu večer biti Amare, Steve, Dirk ili Terry. Da, Dallas ima solidno zatvoren reket, ali ni jedna momčad ne svijetu ne širi ga bolje od Phoenixa. Ključ je u Amareovim rukama – ako uz 30 koševa bude kupio 15 skokova, Sunsi su u prednosti. Ne bude li – Sunsi uopće nemaju šanse. Obzirom da mi je to malo previše vjere u jednog Amarea, malu prednost dajem Dallasu. Kvragu. Još jedan ožiljak na duši svih nas.

CONFERENCE FINALS

Cavs – Magic 2-4

Repriza lanjskog dvoboja. Isto vrijeme, isto mjesto, isti bat-kanal. Isti rezultat. Da, Shaq je tu da zaustavi Dwighta. Jamison i Hickson su odgovori na širinu Magica. Ali, Magic i dalje ima onaj sastojak koji Cavsi nemaju – jaja. Muda. Huevos. Reddick, Pietrus, Lewis, pa čak i Vince, uvijek su spremni na ludu seriju. Mo Williams, LBJ i Jamison nisu. Shaq će odraditi svoje, ali neće moći više od toga. Više od toga mora napraviti Bron, a on za to nije spreman. Ili sam ja uzalud gledao sve one guste završnice koje su Cavsi gubili protiv ovih ekipa iz gornjeg doma. U tom slučaju, League Pass mi dogodine ni ne treba. Čemu gledati stotine tekmi, ako iz njih nisi u stanju izvući ništa pametno.

Mavs – Nuggets 2-4

Mavsi ne mogu dobiti u Denveru, a Denver itekako može u Dallasu. Doduše, ovogodišnji Dallas je bolji nego lanjski, dok je ovogodišnji Denver slabiji nego lanjski. Dakle, umjesto 4-1 za Mela i društvo, neka bude 4-2. Karl, koji se oporavio nakon pobjede nad Lakersima, pridružuje se momčadi da proslavi naslov prvaka divljeg, divljeg Zapada. J.R. Smith i Mark Cuban bivaju kažnjeni s po 25 000 dolara zbog tučnjave na presici nakon pobjede Nuggetsa u šestoj.

FINALS

Magic-Nuggets 4-1

Orlando sam proglasio budućim prvacima na početku sezone. Doduše, protivnik im je bio San Antonio, ali to previše ne mijenja onu prvotnu prognozu. Dapače, Denver tek nema nikakav odgovor za Dwighta i to bi trebao biti kraj priče. Van Gundy i ekipa znaju što im treba za otići do kraja, žive za ovakve utakmice i ovaj playoff bi trebao biti njihov ples. Da, živcirali su me kao malo tko ove sezone, trebali su lakoćom doći do 60 pobjeda, ali njihova razigranosti i pozitivno ludilo uzeli su danak. Takvo traćenje talenta je grijeh, ali ne i dovoljan da ih se baci s trona favorita. Van Gundy je djelovao izgubljeno, Carter raspadnuto, Nelson autistično, ali na kraju je u pravom trenutku sve sjelo na svoje mjesto. Ovo je momčad s misijom. Misijom koja se zove naslov NBA prvaka. Imaju moj blagoslov.

Dragi prijatelji, vežite se. Polijećemo.