ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

29Jun/1310

PICK PICKERS

Posted by Gee_Spot

Sada kada znamo gdje je koji igrač završio, puno je lakše odrediti koliki će njegov utjecaj biti na situaciju u koju je došao. Naravno, kako tržnica još traje i rosteri su daleko od definiranih, nećemo se baviti nikakvim definitivnim momčadskim projekcijama, ali možemo pokušati odrediti gubitnike i pobjednike drafta kratkom analizom konteksta.

Uglavnom, ubacio sam igrače na rostere s IOR vrijednosti koja im je bila predviđena prije drafta, a zatim sam je modificirao ovisno o potencijalnim minutama i roli koja ih čeka. Pa da vidimo što je to konkretno sam draft promijenio kod svih 29 momčadi koje su birale (jedini je Toronto bio isključen iz zajedničkog igranja, stoga ga spomenimo slično kao i jučer izvan glavnog narativa da se ne bi osjetili isključeni - kao da nije dovoljno što su u Kanadi).

CAVS

Njima su nedostajali bočni igrači i centar, ali opet su se odlučili za taktiku biranja igrača koji im se sviđa umjesto popune potrebe. U ovom trenutku, Thompson je njihova startna četvorka i ako ostanu pri lanjskom modelu u kojem je igrao isključivo kao krilni centar (60% minuta na poziciji, 31 minuta po večeri), očito je da će Bennett imati na raspolaganju oko 20-ak minuta plus još nešto sitno na trojki.

To je idealan pristup uvođenju mladog igrača u rotaciju koji bi trebao rezultirati Bennettovim rotacijskim učinkom - čak i u ovoj ulozi, on bi trebao biti četvrti najbolji igrač na rosteru.

Uglavnom, Cavsi su na dva zadnja drafta praktički riješili pitanje klupe jer i Waiters i Bennett u ovoj fazi puno više odgovaraju tim ulogama. Ono što još nisu popravili je krvna slika startne petorke i zato je još uvijek itekako aktualno vidjeti što će napraviti na tržnici. Kako je Pierce sada van dometa i kako bi ih Deng koštao previše resursa, razbijanje banke na Iggyu čini se kao jedini preostali potez ako se misle lansirati u borbu za playoff. U suprotnom slučaju, nije isključeno da ćemo ih gledati u lutriji i dogodine.

Što se ostalih pickova tiče, Karasev bi već sutra, samo da stoji u kutu, zamijenio učinak Geea, crne rupe na rosteru, ali bez značajnijeg utjecaja na širu sliku. Felix vjerojatno neće preživjeti trening kamp (imaju Waitersa, što će im još njegova loša kopija).

MAGIC

Oladipov utjecaj trenutno izgleda minimalan obzirom na prisutnost Afflala. Iako je lani dobar dio minuta odigrao na trojki kako bi se otvorilo što više mjesta za Reddicka, eksplozijom Harklessa nakon all-star pauze te minute su postale previše dragocjene da bi se trošile na Afflala i da bi se tako pronašla još koja više za novog rookiea. Tako da je ovdje razvoj situacije očit, Afflalo će napustiti klub ili tijekom ljeta ili do kraja prijelaznog roka.

O tome je ovisna i Oladipova projekcija jer s Afflalom u blizini teško će moći biti išta više od rotacijskog igrača. Što opet nije loše, lagani uvod u NBA svijet idealan je način razvoja rookiea, koji bi tako mogao eksplodirati u završnici sezone. Izbor Osbya u drugoj rundi je vjerojatni promašaj, tako da je očito kako Orlando i dalje stoji na mjestu. Što je točno ono što žele.

WIZARDS

Ubace li Portera odmah u petorku, dobit će solidnu produkciju u rangu igrača zadatka. Zadrže li Webstera novim ugovorom i ne uspiju li pronaći kupca za zadnju godinu Arizinog ugovora (evo još jedne opcije za Cleveland ili Detroit, Ariza je veteran koji bi im dobro došao), Porterov učinak će se smanjiti, ali ne i generalna slika u Washingtonu.

Naime, obzirom na razvoj situacije na Istoku i očiti pad Bostona, Atlante i Milwaukeea, Wizardsima samo treba zdravlje lanjske momčadi da izbori playoff. Naprave li to s Porterom u startnoj roli, stvar će biti još slađa. Neće Porter biti razlog za napredak, to je jasno, već kontekst stalnih padova i uspona kroz koji NBA franšize prolaze, ali njegov potencijal, all-round kvalitete (koje garantiraju sjajno uklapanje uz potrošače poput Walla i Beala) i činjenica da si sljedeće 4 sezone riješio pitanje produkcije na trojki za male pare, su dovoljan razlog da ovaj draft proglasimo uspješnim za Wizardse.

Glen Rice u projekciji je nebitan, posebice dok su Webster i Ariza u blizini.

BOBCATS

Zeller bi trebao odraditi nešto bolji posao od Josha McRobertsa krajem prošle sezone, negdje na razini rotacijskog igrača i petog startera. Minuta će biti, osim ako Bobcatsi ne potpišu nekoga od dostupnih visokih (što bi svakako morali ako žele uhvatiti više od 20 pobjeda). Kemba, Henderson, MKG, Zeller i slobodni igrač X čine podnošljivu petorku, sve ispod toga bilo bi previše čak i za fanove s čeličnim živcima. Sve u svemu, njima ni dogodine ne gine visoko mjesto u lutriji tako da je i ovaj draft prošao bez većih potresa.

SUNS

Njihova dva picka prve runde su projekti u najširem značenju riječi - čak ni pored svih slobodnih minuta, a kojih bi moglo biti još više ako trejdaju Gortata, IOR ne vidi Lena ili Goodwina kao išta više od dodavača ručnika u prvoj sezoni. Dakle, oni su odavno na kursu draft 2014.

PELICANS

Dovođenje Holidaya neće značajnije popraviti krvnu sliku - Vasquez je prošlu sezonu odradio na razini NBA startera, a Holiday će taj učinak dignuti možda na razinu treće opcije, što nije dovoljno za nikakav značajniji iskorak. Razlog zbog kojega su ipak najveći gubitnici drafta je taj što su ostali bez ovogodišnjeg picka, najvećeg dijela salary capa (Holidayeva plaća praktički ih izbacuje iz trke za ostalim slobodnim igračima) i, najgore od svega, možda i picka iduće godine. Mislim, ako ti Gordon, Anderson i sada Holiday već zauzimaju dobar dio capa, gdje misliš pronaći talent ako ne na draftu?

Kako je Zapad krcat, čak ni veći napredak Davisa i eksplozija Gordona nisu garancija borbe za playoff. Teoretski, Holiday je idealan play za staviti uz Gordona jer je velik i može čuvati dvojke, plus je više skok-šuter nego kreator koji će znati živjeti od Gordonovih ulaza. Ali, rupa na trojki i dalje zjapi prazna, a bez prostora na salary capu i pickova bit će je sve teže pokrpati.

Dovođenje Pierrea Jacksona je dobar potez, čovjek s takvim imenom definitivno zaslužuje igrati u New Orleansu, pitanje je samo mogu li mu se naći minute. Eventualni trade Vasqueza im ne donosi ništa - obzirom da tip igra za minimum, slanjem njega u neki drugi klub samo bi ostali bez jednog od boljih back-up playeva u ligi i praktički idealnog trećeg beka u ovoj rotaciji (primijetite kako nigdje ne spominjemo Riversa, još jedan Dempsov promašaj, koji je u ovim IOR projekcijama trenutno 5 bek i to samo ako uračunamo odlazak solidnog combo-šutera Robertsa).

KINGS

Nova uprava izgleda ima želju zadržati Evansa,a i Thornton ima još dvije godine ugovora. Ovo nisu dobre vijesti za McLemorea kojega IOR čak ni u puno boljem kontekstu nije vidio kao ništa više od rotacijskog igrača. Naravno, sve ovisi o tome kako će koristiti prilike koje dobije - pokaže li se sposobnim igrati obranu, vrlo brzo bi mogao dobiti prednost pred veteranima na rosteru.

PISTONS

Detroit je lani na dvojci imao propuh i Caldwell-Pope bi od prvoga dana trebao biti solidan flaster na tu ranu. Stuckey je ionako vjerojatno bivši, a Singleru to nije prirodna pozicija, tako da će minuta svakako imati. Problem je što će teško napraviti puno bolji posao od spomenutog dvojca u svojoj prvoj godini, ali teoretski će imati priliku (minute + rola) da se bori za rookiea godine.

Mitchell i Siva su sjajan dodatak za ljetnu ligu, ali Pistonsi od njih neće imati velike koristi. Uglavnom, ako se misle uključiti u borbu za playoff, trebaju napredak Knighta, Monroea i Drummonda plus jednog rasnog swingmana putem tržnice, što nas opet vraća na teze već spomenute kod Cavsa.

WOLVES

Na draftu su tražili šutere, nisu ih pronašli, tako da su i oni svojevrsni gubitnici. Sada se moraju okrenuti tržnici kako bi popunili poziciju dvojke, a tu su uvijek i potencijalni tradeovi (ne kužim i dalje što će im i Ridnour i Barea). Ostane li Kirilenko, a možda i Budinger, tu za Muhammada mjesta nema, a koliko god Dieng bio solidan pick, pored Lovea, Pekovića, Williamsa i Cunninghama neće se naigrati.

BLAZERS

McCollumov dolazak znači da su Maynor, Smith i vječno ozljeđeni Williams višak, kao i da su riješili pitanje trećeg beka. Rookie bi trebao dobiti rolu od 20-ak minuta iza Lillarda i Matthewsa, možda i više odluči li se Stotts rezati minute Lillardu koji ih je lani odigrao najviše u ligi (igrao u prosjeku 39 minuta). Eventualno bi, pokaže li se McCollum pravom stvari, Matthews mogao češće zaigrati na trojki kako bi se otvorilo još malo prostora za rookiea. Uglavnom, nakon lanjske oskudice, ovakvi "problemi" ugodno su osvježenje za stručni štab Blazersa.

Jasno, obzirom na ovakvu gužvu na vanjskim pozicijama (pojačanu mogućim napretkom Bartona), jasno je kako prostora za Crabbea neće biti. Također, dovedu li Blazersi tog jednog visokog koji im nedostaje, jednako nebitan postaje i izbor Witheya.

SIXERS

Carter-Williams bi već u rookie sezoni mogao opravdati ulogu startera, iako ni približno na nivou na kojem je to radio Holiday. Dakle, to je na prvi pogled minus, ali kakav? Sixersi su i u jednom i u drugom scenariju lutrijska momčad, dakle pad učinka na poziciji jedinice je nebitan, pogotovo kada u obzir uzmemo širu sliku.

Kada draft počneš s njihove pozicije i završiš s dva top 10 prospekta, to je ogroman uspjeh, a kada si pri tome omogućiš i dva top 10 mjesta na idućem draftu, jasno je kako si na kraju večeri puno bogatiji nego što si bio kada je večer počinjala.

Zadržao sve ove pickove ili ih pretvorio u talent putem tradea, neosporno je kako je Hinkie u par sati napravio nešto za što većini trebaju godine. Temelj brzom rebuildingu je udaren, a zadržavanje Kazemia između svih pickova druge runde koji su mu prošli kroz ruke jasno govori da u Philadelphiji ne gledaju samo analitiku, već i dušu igre - Kazemi po nijednom statističkom pokazatelju (osim skakačkom, naravno) nije NBA igrač, ali bacit će se za na glavu za svakom loptom, što je idealan pristup za popuniti roster ljetne lige.

THUNDER

Obzirom da su ostali bez igrača koji im može pomoći odmah, ovaj draft, pa i trade za Hardena, vrlo lako bi mogli ponijeti etiketu potpunog promašaja. OKC je dugoročno dobro pozicionirana, s hrpom mladih igrača koji mogu poslužiti u svakom svojstvu, ali dogodine se to neće osjetiti (čak i ako jedan Lamb proigra, to će se dogoditi na račun Martinova odlaska, dakle šira slika ostaje nepromijenjena, a vrlo moguće i oslabljena). Adams je projekt, Jerrett također (iako ne mogu zamisliti da će ga zadržati obzirom da već imaju 11 garantiranih ugovora i još barem pet potencijalnih opcija za razne klince), a samo bi Roberson u rookie sezoni mogao vidjeti poneku minutu.

Iako ovo nije ni mjesto ni vrijeme za ovakve rečenice, ne mogu odoljeti još jednom ne istaknuti - vrijeme je da se Perkins i Brooks pozdrave.

MAVS

Larkin će biti plus u odnosu na Jamesa, a usput će i anulirati potrebu da se na rosteru drži Beaubois. Ako dobije i poneku minutu koja je lani bila namijenjena Collisonu, što je teško zamisliti jer će Carlisle sigurno tražiti veterana za ulogu startnog playa, mogao bi biti jedno od ugodnijih iznenađenja rookie klase.

JAZZ

Nemam pojma koliki su trenutno omjeri u Vegasu na rookiea godine, ali moj favorit je definitivno Burke. Ne naprave li Jazzeri neku glupost i ne pretplate li nekog slobodnog veterana, Burke bi trebao dobiti punu minutažu u ulozi glavnog kreatora, što bi trebalo rezultirati titulom rookiea godine i nadmašivanjem IOR projekcije (možda bude jedini član klase koji će uhvatiti 60 ili više bodova). Čak i ako ne odigra Lillardovski kvalitetnu sezonu, trebao bi bez većih problema probiti Felton liniju. Sve u svemu, dobiti za dva relativno kasna picka potencijalnog dugogodišnjeg startera sjajan je posao.

Kasnijim prikupljanjem Goberta i Neta od Nuggetsa i Hawksa, Jazz se solidno pokrio za gubitak onog kasnijeg picka iz prve runde. Gobert je zanimljiv potencijal koliko to jedan miks kondora i balvana može biti, a Neto je nadoknadio gubitak Greena kojega su poslali u Denver kako bi se dokopali Goberta (mladi play ih je koštao budući pick druge runde, nastavlja školovanje u Španjolskoj ligi i Brazilskoj repki, a u najgorem slučaju u njemu su pronašli novog Raula Lopeza, koji im je prije desetak godina pružio dvije solidne sezone kao flaster u fazama prelaska sa Stocktona na Williamsa).

BUCKS

Kako od Antete još neko vrijeme neće biti konkretne koristi, njihov jedini ulov je Wolters. Po svim projekcijama ogroman korak naprijed u odnosu na Isha Smitha kao back-up jedinica. Ovisno o tome što će napraviti s startnom pozicijom playa, Wolters bi se mogao naći u prilici biti i nešto puno više. Doduše, šanse da se nametne kao legitimni starter nisu velike, ali, završi li s 25 minuta po utakmici, to bi mogao odraditi kako spada.

CELTICS

O njima i Netsima ću više sutra u posebnom postu kojim ćemo se osvrnuti na domete novih rostera. Sada je samo jasno da u novim okolnostima Olynyk ima šanse postati dio top 8 rotacije, a obzirom na nedostatak šutera na vanjskim pozicijama, možda čak njegovih 20-ak minuta bude i ključno.

Iverson teško da može dobiti važniju ulogu, ali bi u startu mogao dobiti prednost pred Melom jer je stariji, masivniji i spremniji balvan.

HAWKS

Projicirati njihov roster u ovom trenutku je nemoguće, ali Muscala ima ogromne šanse izboriti se za ulogu trećeg visokog obzirom da je Smith na izlaznim vratima, a da zadržavati Pachuliu ili Ivana Johnsona u ovom kontekstu rebuildinga nema smisla. Kada u drugoj rundi pronađete rotacijskog igrača, to je definitivno dobar posao.

Ono što baca sjenu na poteze Hawksa je prva runda, u kojoj su dva picka potrošili na igrače koji će teško dogodine biti dio rostera, a kamoli od koristi. Kada vam praktički nedostaje 9 imena da uopće zadovoljite minimume ligaških prohtjeva po pitanju rostera (imaju samo 3 igrača pod garantiranim ugovorom), jasno je kako je svaki čovjek dobro došao i kako je biranje igrača koji će ostati izvan lige možda pogrešna strategija.

Međutim, tu je Ferry možda izabrao i najbolje, iako drastično, rješenje. Ako već ne može doći do franšiznih klasa, onda je najbolje tankirati jednu sezonu, održati cap maksimalno fleksibilnim i priključiti se gomili koja će loviti što bolje poziciji za idući draft i iduću, puno bogatiju tržnicu. U takvoj situaciji prava na moguće bisere poput Nogueire i Schroedera uvijek mogu biti od koristi, bilo da ih dodaš na roster za par godina, bilo da ih iskoristiš u nekom tradeu za provjereni talent.

Također, kako ga nismo imali prilike gledati u NCAA, postoji šansa da se i Ledova dominantna srednjoškolska karijera nastavi i u NBA.

CHICAGO

Ni Snell ni Murphy po IOR projekciji nisu ništa više od igrača s dna klupe, tako da Bullsi ovim draftom nisu promijenili svoju situaciju. Obzirom da se radi o momčadi koja je do sada pokazala da zna što radi kada je skauting u pitanju, moguće je da su u Snellovom stilu igre i zanimljivim fizikalijama vidjeli potencijal koji će se dati izbrusiti u solidnog 3&D igrača, a takav će im biti potreban kada otpuste Hamiltona, odnosno ako ne zadrže Belinellia. Problem je samo u tome što, ako Snell ne bude u stanju energetski pratiti zahtjeve Thibodeauva sistema, a što njegove loše brojke u hustle kategorijama impliciraju kao realnost, Deng će opet završiti s 38+ minuta na kontu, a ni Butler neće dobiti puno manje od toga.

NETS

O njima ćemo kako je i rečeno više sutra, sada je samo očito da dolaskom Garnetta i ostankom Evansa, a vrlo vjerojatno i Blatchea, Plumlee neće dobiti previše minuta. Što je vjerojatno i najbolje.

PACERS

Još jedan draft je prošao, još jednom nisu pronašli igrača koji bi mogao postati dio uže rotacije. Naravno, to nije lako kada stalno biraš debelo iza lutrije, ali definitivno je bilo boljih rješenja od Hilla.

KNICKS

Hardaway Jr će se pobrinuti za dozu IQ-a koja će biti neophodna u kontekstu Kiddova odlaska, iako neće ni približno pokriti vrijednost koju je Kidd imao u regularnoj sezoni. Na stranu očajan playoff, Kidd je prvi dio sezone bio ako ne MVP, onda svakako treći najbolji igrač Knicksa iza Meloa i Tysona, to je nešto što će se itekako osjetiti na startu iduće sezone kada će Felton i Prigioni imati puno veći teret u organizaciji igre.

Dodavanje nedraftiranog CJ Leslia na roster ljetne lige tu situaciju ne mijenja, iako Leslie ima priliku doći i do garantiranog ugovora obzirom ne nedostatak svježih nogu pod košem Knicksa.

CLIPPERS

Bullock je projiciran kao deseti igrač rotacije, to bi mogao i biti obzirom da će Green vjerojatno napustiti klub (Clippersi imaju opciju zadržati ga, ali možda je upravo izbor Bullocka odredio njegovu budućnost). Ne uspiju li Bledsoea zamijeniti za startnu dvojku, pa makar i Afflala, moguće je da ćemo rookiea gledati čak i kao lažnog startera. Jasno, pod uvjetom da se pokaže sposobnim igrati NBA obranu i pod uvjetom da Doc želi kopirati Del Negrove rotacije. Kako je Doc nešto slobodniji i kreativniji u pristupu, a i kako je više puta izrazio svoje zadovoljstvo Bledsoeovim prisustvom na rosteru Clippersa, možemo očekivati ipak puno više Crawforda i Bledsoea na dvojci, kao i da će rookie jahati dno klupe. Ako pak trade s Orlandom upali, Afflalo će ih riješiti brige oko jedne pozicije, a Matt Barnes bi vjerojatno upao na trojku jer u tom slučaju Caron Butler bi morao put Orlanda kako bi se trade zatvorio. Uostalom, Doc, CP3 i Blake su popriličan mamac za slobodne igrače, tako da će i putem tržnice vjerojatno doći poneko pojačanje koje će Bullocku zatvoriti vrata.

NUGGETS

Ključan potez je trade s Memphisom, koji otvara vrata kaosu zvanom JaVale McGee. S punom minutažom, JaVale će se boriti za titulu najboljeg blokera lige, a možda odradi i dobar smetlarski posao, ali teško da će držati balans u obrani i napadu koji je svojim IQ-om održavao talentom limitirani, ali lukavi Koufos. To je ujedno i jedina promjena koju je draft donio u Denver obzirom da su im pickovi druge runde nebitni - Lauvergne je dugoročni projekt, a Green će teško do prilike pored gomile bekova koji su već pod ugovorima.

SPURS

Šanse da Thomas ostane na rosteru i nakon ljetne lige nisu velike, već imaju pod ugovorom gotovo cijelu udarnu rotaciju uz spreman plan B koji uključuje angažman na tržnici pod uvjetom da ostanu bez Manua i Splittera. Doduše, jedan back-up swingman bi im dobro došao, ali pitanje je može li Thomas igrati obranu na NBA razini, pogotovo onako kako bi to Pop želio, da se izbori za mjesto među 15. Ostanci Diawa i Bonnera zatvaraju mu bilo kakvu šansu da dođe do minuta kao stretch četvorka.

WARRIORS

Nedović je zanimljiv igrač, križanac Dragića i Teodosića, ali ujedno i iskusan euroligaš koji je već dobrim dijelom ostvario svoje potencijale. Čak i da dođe u zaljev i da bljesne, teško da može ponoviti sve ono što je sa sobom donosio Jack, ali nema razloga ne vjerovati da može odigrati 15 do 20 solidnih minuta kao zamjena za Currya.

ROCKETS

Canaan je stigao kao treći play i zamjena za Brooksa, ali vrlo lako bi mogao postati i back-up Beverleyu ako Morey negdje uskoro spakira Lina. Obzirom na stil igre Rocketsa, koji se neće promijeniti osim u slučaju da ne dovedu Howarda, možemo očekivati da će i on svojih 15 do 20 minuta po večeri odraditi sasvim solidno.

GRIZZLIES

Dovođenje Franklina, osim što izaziva sarkastične komentare, je možda i znak da nemaju namjeru zadržati Tonya Allena. Franklin je sličan profil igrača, iako ostaje još puno otvorenih pitanja prije nego ga proglasimo Allenovim nasljednikom, prije svega može li čuvati trojke i može li zabiti otvoreni šut. Ostane li Tony, utjecaj rookiea će pored Pondextera i Baylessa (koji je upravo odlučio ostati još jednu sezonu u klubu i ne riskirati 3 milje) biti minoran.

LAKERS

Još jedan draft u kojem Lakersi nisu napravili ništa da poprave svoju umornu, gotovo mrtvačku krvnu sliku. Kelly u teoriji ima smisla u D'Antonievom sistemu kao tricaš, ali tu fazu smo odavno prošli, sada smo u onoj u kojoj se postavlja pitanje ima li D'Antoniev sistem ikakvog smisla u Lakersima?

HEAT

Ajde, svaka čast što su pokušali uštrcati dozu svježe krvi, ali Ennis teško da može biti bolji igrač od njihovog nedavnog prospekta Terrella Harrisa, koji se baš i nije proslavio. Oni su svoju šansu da se ozbiljnije pojačaju putem drafta prokockali prošle godine kada su Moultriea poslali u Sixerse, da bi ovaj tamo u drugom djelu sezone pokazao da je itekako iskoristiv NBA igrač (bolji IOR učinak od Haslema, Anthonya i Lewisa).

14Oct/122

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

BOSTON

THAT WAS THEN:

Gledajući iz današnje perspektive, plasman Celticsa u lanjsko finale Istoka vrhunski je rezultat i samo još jedan dokaz veličine njihove šampionske jezgre, kao i potvrda onih vječnih klišeja o srcu prvaka. Jednostavno, tko zna - zna. Jasno, ozljeda Rosea maknula im je s puta jednog konkurenta, Heat se pobrinuo za Indianu u drugom dijelu ždrijeba, ali izbacivanje Atlante i Philadelphie izuzetan je uspjeh ako ćemo uzeti u obzir da Boston po ničemu nije ostavljao dojam bolje momčadi. Jasno, kada to govorim mislim o odnosima na papiru, a snaga ovih Celticsa već odavno nije na njemu već u onim neopipljivim kvalitetama koje posjeduju Pierce, Garnett i Rondo i koje se jednostavno mogu okarakterizirati kao glad za košarkom.

Da bi došli do Miamia i da bi stigli prirediti popriličnu paniku, barem dok se Bosh nije vratio i dok James nije uzeo stvar u svoje ruke, Celticsi su morali pobijediti najvećeg neprijatelja – sebe. Praktički, cijelu su sezonu igrali bez klupe iz čega je proizlazila većina problema. Rivers nije imao lak posao složiti rotaciju, ali je barem ostao vjeran ideji da odmori Garnetta i sačuva ga za playoff usprkost tome što nije imao poštenu zamjenu na raspolaganju. Pierce nije bio te sreće što se osjetilo u playoffu, a i Rondo je rauban preko svake mjere, ali tu leži tek dio problema.

Puno veći problem krio se u napadu koji je po efikasnosti imao puno više dodirnih točaka s Wizardsima i Bobcatsima lige nego s Thunderima i Spursima. Boston je zabijao čak 10 koševa manje na 100 posjeda od ove dvije momčadi, što je rijetko obilježje i za playoff prolaznika, a kamoli finalista konferencije. Najveći dio problema proizlazio je upravo iz tanke rotacije – Celticsi bi se uredno raspadali kad god na parketu nije bilo nekoga od udarne trojke. Pokušali su sve da sakriju ovaj problem – imali su standardno jedan od sporijih napada lige (kako bi se što manje trošili u trčanju), precizan do bola u svojim pasovima (uvjerljivo prvi u asistiranim koševima) i šutevima (peti u šutu iz igre, sedmi s trice, peti s linije), ali čak i ova skraćena lockout sezona bila je preduga da je se izgura s 5 igrača.

Mislim, nije ni čudo da je napad malo živnuo čim je Rivers dao šansu Bradleyu. Iako momak nije ni pouzdan šuter ni vrhunski strijelac, već jedno dodatno korisno tijelo u rotaciji, Celticse je izdigao s dna napadačke učinkovitosti. U playoffu je te živosti nestalo jer je Bradley otpao zbog ozljede, a Allen i Pierce su igrali s jednom nogom, ali taj drugi dio sezone bio je dokaz da u jezgri Celticsi još uvijek ima napadačkih rezervi ako je se smjesti u bolji kontekst. Jasno, nikada neće biti efikasni kao Spursi ili Thunder dok god imaju Ronda kao lidera - playmaker koji gađa 60% s linije slobodnih i ne može zabiti tricu teško ikada može biti predvodnik vrhunskog napada - ali njima je dovoljno biti prosječan ofenzivno obzirom na fantastičnu obranu koja ni lani nije popuštala.

I dok su obrambeno bili bez greške u postavljenim formacijama gdje bi do izražaja dolazili Rondov i Bradleyev presing te Garnettova i Pierceova pokretljivost i sjajne reakcije kod preuzimanja, malo su kaskali u tranziciji, što je u principu tek još jedan prilog tezi da se radi o staroj momčadi. Jasno, Celtics su uvijek ignorirali skok u napadu kako bi što bolje postavili obranu, ali prošle sezone im ni to nije pomoglo u tranziciji. A što se tog skoka tiče, Celticsi ovaj put nisu bili samo ispodprosječni, već su bili najgori svih vremena. Ni sam nisam vjerovao kada sam prvi put naišao na ovaj podatak, ali je istina - svojim očajnim skakačkim izdanjem barem su u jednoj kategoriji zasjenili Bobcatse.

Prvo, mit je da odlična obrana mora ignorirati skok u napadu, a za to su vam najbolji primjer Bullsi koji su dominantni u obje kategorije, a i gomila šampionskih momčadi koje su imale i sjajni skok u napadu i sjajnu obranu. Moj je stav da, kao i u većini košarkaških pitanja, nije problem u nikakvom sistemu već u talentu – da je Boston imao igrača koji može skupljati skokove u napadu, onda bi to i radili, ali kada vam je najbolji skakač u momčadi 36 godina star Garnett koji u prosjeku igra 31 minutu, tijekom kojih hvata 8 skokova, jasno je kako ne možeš biti sjajan u napadačkom skoku ni da hoćeš, a kamoli kada nećeš.

Uglavnom, skok u napadu je izuzetno bitna stavka jer vam donosi dodatne pokušaje i produžuje posjed lopte, a samim time vam povećava i napadačku učinkovitost – što više pokušaja imate iz jednog posjeda, veće su šanse da ćete zabijati više. Kako Boston praktički nije imao ovaj element igre, jasno je kako je i to igralo ogromnu ulogu u lošem napadačkom učinku. Bez rotacije sposobne održati učinak startera i s najmanje pokušaja iz igre u ligi, Celticsi su bili osuđeni na nemoguće. I to što su u tome nemogućem zamalo uspjeli, dodatni je razlog da im čestitamo.

THIS IS NOW:

Ključ cijelog ljeta je bio složiti rotaciju koja će ne samo dozvoliti Garnettu i Pierceu zasluženi odmor i minutažu primjereniju godinama, već i onu koja neće upadati u crne rupe i tako prosuti sav trud startera. U tome su uspijeli. Iako je Avery Bradley upitan čak za prva dva mjeseca sezone zbog ozljede oba ramena, dolasi Terrya i Leea bit će dovoljni da pokriju i njegov izostanak i Allenov odlazak. Na kraju krajeva, vanjska linija je bila manja briga Celticsa.

Ključno je bilo pojačati unutarnju liniju, točnije pronaći zamjenu za Piercea i Garnetta. Iako je ugovor kojega su dali Jeffu Greenu totalno sulud obzirom na, blago rečeno, skromne partije koje je ovaj pružao tijekom ranijih sezona karijere, dakle dok nije propustio prošlu sezonu zbog problema sa srcem (a zbog ovog drugog podatka je duplo sulud), Green posjeduje znatno veću razinu talenta nego su je imali Pavlović ili Pietrus koji su lani bili primarna podrška Pierceu.

Draft je trebao donijeti rješenje pod košem i čini se kako u Jaredu Sullingeru Boston konačno ima čovjeka kojemu može povjeriti 20 minuta pod košem bez sanjanja Garnettove pomoći. Sullinger svakako ima upitnike kao obrambeni igrač zbog čega bi efikasnost obrane Celticsa mogla pasti, ali ono što donosi kao realizator i posebice kao skakač puno je više. Nastavi li kupiti skokove postotkom kojim je to radio na sveučilišnoj razini, a za to postoje velike šanse jer se s godinama dokazalo kako je upravo skok vještina koja se najlakše prenosi s jedne razine na drugu, ne bi me čudilo da do playoffa izbaci Bassa iz petorke ili se barem izbori za još veću minutažu.

Možda polaganje ovoliko nade u jednog rookiea izgleda kao čin očajnika, ali činjenica je da Boston ne može biti u očajnijem izdanju od lanjskoga kada su se doslovno krpali ne bi li imali 8 tijela za rotaciju. Bez potrošenih minuta na mrtvace poput Pavlovića, Danielsa, Doolinga i posebice O'Neala pod košem, ovogodišnja momčad već je puno bolja, a eventualna kvaliteta više koju bi Sullinger donio u skok, posebice napadački (čime bi se potvrdila i teza da se prošle godine radilo o manjku talenta u tom segmentu igre, a tek zatim o filozofiji igre), bila bi dodatni bonus.

PLUS:

Prava rotacija omogućit će Riversu da održi Garnetta svježim, ali i da konačno na sličan način počne tretirati Piercea, kako se ne bi dogodilo da u ključnim trenutcima sezone ovaj ne može potrčati. Velika Trojka ne pokazuje znakove značajnijeg posustajanja i, dok god su oni u stanju nositi najveći dio tereta, Celticsi će biti top 5 obrambena momčad. Najvažnije je što bi ove sezone trebali iz donje četvrtine po napadačkom učinku prijeći barem u skupinu prosječnih momčadi smještenih u zlatnoj sredini. To će biti dovoljno za još jedno mirno osvajanja divizije i koncentraciju na novu nemoguću misiju – skidanje Heata.

MINUS:

Iako su pojačali klupu i pomladili jezgru, Celticsi i dalje neće biti sjajna tranzicijska momčad ni u obrani ni u napadu. To što su spori i metodični i igraju na mali broj koševa nije bitno dok god su u stanju protivnika držati u sličnom ritmu, ali problem nastaje kada naiđu na momčad jednako kvalitetne obrane i puno boljeg napada (poput Heata). U ovakvom dvoboju stvari mogu okrenuti u svoju korist samo ako imaju na raspolaganju matchup koji protivnik ne može braniti. Rondo je svakako problem jednom Miamiu, ali, s jedne strane, oni uvijek na njega mogu poslati Wadea i Jamesa, a s druge, Rondo nije strijelac takve klase da redovno kažnjava playmakere Heata kao što je to radio Westbrook u lanjskoj Finalnoj seriji.

Ne, za stati na kraj Heatu Boston mora imati pravu post up opciju na koju bi se navukla obrana, kao i napadački skok kojim bi koristili slabosti Heata u obrambenom skoku. Nažalost, Boston kao da je kopirao slabosti Miamia umjesto da je tražio načina da ih napadne, zbog čega je opet puno više toga u rukama sudbine nego njih samih. Jer, dok je KG na centru, to omogućuje i Heatu da se šverca s Boshem kao peticom (tako nešto neće biti moguće protiv Howarda i Lakersa). Da je pak KG i dalje na parketu kao četvorka, a da iza leđa ima čovjeka koji može skinuti s njega teret igranja ispod obruča u napadu i pred obručom u obrani, Boston bi bio puno nezgodniji protivnik Heatu.

NEW YORK

THAT WAS THEN:

Knicksi su sezonu rezultatski držali na poprilično stabilnom kursu usprkos gomili otežavajućih okolnosti. Prva je svakako bila ulazak u sezonu s rotacijom koja nije uključivala ni jednog poštenog playmakera na jedinici, što je bio problem sve do otkrića Lina (problem kojega je dodatno potenciralo tvrdoglavo D'Antonievo inzistiranje na brzini iako nije imao čovjeka koji može prenijeti loptu, kamoli organizirati napad). Tenzije između uprave, koja je ponovo postala dolanocetrična, i trenera, koji je odlaskom Donniea Walsha ostao bez podrške s vrha, bile su očite već u startu, a dodatno ih je pojačavalo nezadovoljstvo Carmela Anthonya stilom igre. Dodaj na sve ovo i Stoudemirevu očajnu formu i pravo je čudo kako je Knicksima uspjelo cijelo ovo vrijeme plivati u plusu.

A to su si mogli priuštiti samo na račun obrane, za koju se odmah po dolasku pobrinuo Tyson Chandler. Zatvoren reket i lagano primljeni koševi svedeni na minimum, dodatnu su nadogradnju dobili u agresivnom pristupu rookiea Shumperta i vrijednoga Fieldsa koji je rezultirao ogromnim brojem ukradenih lopti, čime je nadoknađen loš učinak u suprotnom smjeru, baziran upravo na manjku playmakera koji bi se brinuo za loptu.

Kada se s vremenom i rotacija kompletirala pronalascima Lina, Davisa i Novaka, odnosno potpisivanjem Smitha, New York je dobio nešto nalik na napad i klupu, a zamjena D’Antonia Woodsonom dala je onaj dodatni poticaj nakon kojega su Knicksi uzletjeli čak i više nego tijekom linomanije. Carmelo je odjednom postao potpuno zdrav i spreman dati sve od sebe, a Woodson je energiju svog najvažnijeg igrača upregnuo do maksimuma. Obrana je postala još bolja jer ju je sada i Melo igrao s posebnim žarom, a napad je ostao na istoj prosječnoj razini, iako je doživio nekoliko strukturalnih promjena. Pick i slash igra ustupili su mjesto izolacijama koje su postale zaštitni znak New Yorka (i Woodson i Carmelo ih obožavaju po čemu su idealan par), a brzi ritam D’Antonieva napada zamijenjen je sporijim i studioznijim Woodsonovim "organiziranim" napadom.

Naravno, sve je to brzo zaboravljeno nakon što je Heat ekspresno poslao Knickse doma uz dva uništena koljena (Shumpertovo i Davisovo, koje vjerojatno znači i kraj njegove karijere) i totalnu dominaciju Jamesa nad Anthonyem.

THIS IS NOW:

Možda Knicksi u svojoj suštini nisu ništa više nego jedna velika, šarena laž, ali čak i takvi u određenom periodu mogu postati uspješni. A ovo je izgleda njihovo vrijeme – nakon dva playoff nastupa za redom (i dva ekspresna ispadanja), možda je konačno stigao trenutak za nekakav značajniji rezultat od simboličnog. Puna sezona pod Woodsonom možda pomogne da obrana budu još bolja, iako je teško očekivati da nadmaše sjajnu petu poziciju po obrambenoj učinkovitosti do koje su došli usprkos tome što su igrali pola sezone pod D'Antoniem (čija alergija na obranu je dobro poznata) i što su držali Stoudemirea na parketu preko 1500 minuta (usprkos problemima s ozljedama, Amare je sakupio petu minutažu u klubu).

Od Stoudemirea, koji je nedavno optužio upravo D'Antonia kao glavnog krivca za to što nema pojma igrati obranu (čime je još jednom pokazao svoju predivnu osobnost), ovisi i to može li se lani kilavi napad malo razbuditi, iako, poznavajući Woodsona i njegove sklonosti sporom napadu u kojem je najvažnije kontrolirati loptu (već lasni su dolaskom Woodsona Knicksi gubili 2 lopte manje po susretu), možemo očekivati da do toga ne dođe. D'Antoniev pick & roll i slash & kick u potpunosti će prepustiti mjesto izolacijama i post up akcijama (što je ironično u neku ruku jer Knicksi sada, za razliku od lani, barem imaju profesionalno dokazane playmakere), upravo kako bi Melo i Amare mogli dobiti najviše lopti. Za ostalo će se pobrinuti tricaši kojih ima sasvim dovoljno i koji bi trebali čak i jedan napad bez puno kretanja lopte i igrača držati u gornjoj polovici učinkovitosti, što je više nego dovoljno za uspješnu sezonu ostane li obrana na vrhunskoj razini.

A dok je Chandler spreman i zdrav u sredini, nema razloga da takva ne bude. Gubitak Fieldsa i izostanak Shumperta prvih dva mjeseca sezone bit će nadoknađeni dolascima Jasona Kidda i Ronniea Brewera, dok će Marcus Camby biti prava zamjena Chandleru u odnosu na Jareda Jeffriesa koji je lani između ostaloga često morao rudariti i pod košem.

PLUS:

Prošle sezone je Lin odigrao nešto manje od trećine minuta na jedinici, oko 30%, a preostalih 70 između sebe su podijelili istrošeni veterani (Davis i Bibby 35%) te mladi combo-bekovi koji veze nemaju kako se igra pozicija (Douglas i Shumpert 35%). Samo iz ovih podataka lako je objasniti očajnu kontrolu lopte u napadu. Danas će te minute dobiti Felton i Kidd, a tu je i Prigioni kao osiguranje. Bez obzira što je Felton pao ispod granice startera i što su Kidd i Prigioni i sami bliski kategoriji istrošenih veterana (iskreno, pojma nemam što bi mislio o prastarom playu Argentine), sva trojica su itekako upoznati sa zahtjevima pozicije i znaju vrtiti pick & roll te povući u tranziciji. Felton bi, ako ne bude pojasa za spašavanje oko bokova, mogao ovome dodati i slashersku komponentu.

A ovako solidno je manje-više na svim pozicijama. Na bokovima će povratkom Shumperta imati sve što treba za uspješno kombiniranje obrane i napada (Melo i Brewer, Smith i Shumpert, Melo i Shumpert, Brewer i Smith - kombinacija je bezbroj), a pod košem Camby daje sigurnost u skoku i dodatne mogućnosti miksanja. Zašto Woodson ne bi tu i tamo zaigrao s njim i Chandlerom kao parom tornjeva u sredini (ili je možda bolje reći kondora obzirom na raspon ruku koji imaju) i tako dodatno otežao izglede protivnicima za kvalitetnim šutom? Tu je i Novak, čija superherojska sposobnost da razvuče reket tricama iz kuta, otvara Carmelu prostor da se bez puno komplikacija po obranu spusti u post i maltretira niže čuvare.

MINUS:

Pa, sva ova dubina poprilično je koštala, nije da su Knicksi odjednom izvukli iz rukava nepoznate talente. Ne, oni su opet posegnuli u vreću bez dna zvanu novčanik tate Dolana (a nije da nisu u stanju zaraditi i bez toga, obzirom na duplo skuplje karte od sljedeće NBA dvorane), što će u ovim novim uvjetima, s novim kolektivnim ugovorom, znatno otežati njihovu buduću fleksibilnost. Osim ako opet ne izmisle nekakav trade kojim bi pronašli žrtvu spremnu prihvatiti Amareov ugovor, budućnost ove generacije manje-više kretat će se oko maksimalno druge runde playoffa.

Također, gledano čisto praktično, sva ova dubina neće biti od koristi ne makne li se New York od forsiranja izolacija s Carmelom, odnosno ne uspije li Amare pronaći korisnu ulogu u rotaciji. Ovo prvo ovisi o tome koliko će Melo i Amare biti spremni prihvatiti all-round odgovornosti nauštrb trpanja i održavanja privida vlastite važnosti na šupljim brojkama. Anthony je živio u poprilično uspješnom suživotu s Karlom godinama u Denveru i za njega svakako postoji mogućnost da, sada kada je izbacivši D'Antonia postao alfa i omega momčadi, pronađe zajednički jezik s Woodsonom kako bi momčad odveo na višu razinu. Kod Amarea je pak situacija znatno teža jer više ništa ne ovisi samo o njemu i njegovom sazrijevanju kao osobe - čovjeka izdaje tijelo, a to je proces koji se ne može okrenuti ma koliko god pokušao promijeniti filozofiju. Čak i da u jednom trenutku Amare sam izrazi želju za ulascima s klupe, svjestan da bi tako najviše mogao pomoći, pitanje je koliko još ima soka u sebi da stvarno pomogne.

BROOKLYN

THAT WAS THEN:

S jednom od najgorih unutarnjih linija ikada okupljenih i onda još dodatno oslabljenom novom ozljedom Brooka Lopeza zbog koje je opet izgubio gotovo cijelu sezonu, Netsi su lani bili osuđeni na gomile poraza. Sezona je doslovno odrađena, što potvrđuje jedna od najgorih obrana lige, a svojevrsni šok je bio da nisu bili bolji napadački obzirom da su ipak imali solidnu tricašku rotaciju i Derona Williamsa za komandama. Međutim, Deron je šuterski odradio najgoru sezonu karijere, srušivši postotak šuta za cijelih 6% od prosjeka (bio je gori nego u rookie sezoni, što je nezapamćena regresija koju je teško opravdati čak i činjenicom da su obrane bile fokusirane isključivo na njega), usput slizavši omjer asista i izgubljenih na razinu back-up talenta na jedinici. I to lošijeg back-up talenta.

Jasno, njegove blijede igre ne mogu se odvojiti od očajne situaciji u kojoj se našao klub, ali takve brojke barem su potvrdile da Williams nije igrač oko kojega možeš slagati franšizu već sjajna druga banana, negirajući tako potrebu da uspoređujemo njega i kolegu mu iz draft klase Chrisa Paula. Također, očajan pristup cijele momčadi igri u obrani postavlja pitanje što je, kvragu, zadnje dvije godine radio Avery Johnson sa svojim skupim trenerskim štabom? Mislim, biti kvalitetan s kvalitetnim igračima može svatko, stoga gdje je bila ona trenerska iskra koja bi natjerala momčad ne da nadmaši očekivanja, već samo da daje svoj maksimum, kao što bi profesionalci i trebali.

THIS IS NOW:

Preseljenjem u New York, Netsi su nam priredili show kakav smo već navikli gledati od sugrađana Knicksa – kupovina najzvučnijih imena na tržištu bez brige o tome kako se dotični eventualno uklapaju u košarkašku momčad. Stil je opet pobijedio supstancu, ali tako vam je to kada za razliku od velike većine franšiza jednostavno ne morate imati financijsku odgovornost, što za sobom povlači i luksuz da ne morate zakonitosti košarke stavljati na prvo mjesto. I Knicksi i Netsi rade po principu da se svaka greška može ispraviti dodatnim bacanjem dolara, iako im po novom kolektivnom ni to više neće biti lako izvesti.

Uglavnom, Deron Williams bi okružen kvalitetnijim suigračima trebao dići brojke na prosjeke karijere, što bi trebalo biti sasvim dovoljno za kvalitetan napad i playoff nastup, ali, kako znamo da nije franšizni talent, kako to može biti dovoljno za išta više? Joe Johnson i Gerald Wallace su dva sjajna all-round igrača itekako zahvalna učinkom i nema sumnja kako će obojica pomoći da barem na bokovima obrana Netsa bude respektabilna, ali obzirom na dva loša obrambena igrača pod košem, pitanje je koliko će učinak na boku biti presudan.

I dok malo tko sumnja da će Netsi biti išta više od prosjeka obrambeno, a teško i prosjek ne pokažu li Williams i Lopez nešto na toj strani lopte, napad rijetko tko stavlja pod povećalo. Što je razumljivo obzirom da je Williams odličan kreator i da Johnson pruža sjajne partije od kada je spot up opcija, a ne primarni playmaker. Uz Wallacea i Humphriesa kao igrače zadatka koji će završavati kontre i trpati otpatke te Lopeza kao odličnog strijelca u postu, čini se kao da imaju sve što trebaju, ali ne smijemo zanemariti nijanse.

Prva je, naravno, očajna klupa. Uz dva revolveraša poput Watsona i Brooksa bit će večeri kada će koševi podrške stizati, a potencijalna Teletovićeva uloga tricaša možda bude dodatni bonus (jasno, ne treba naglašavati da nitko od navedenih ne igra obranu). Međutim, očekivati od ovih imena solidnu šutersku podršku baš svaku večer čini se pretjeranim. Drugi problem je što Wallace nije šuter iz kuta i što Humphries nije baš pouzdan s poludistance, a to znači da im sporedni igrači u napadu neće biti u stanju odraditi osnovni posao sporednih igrača u napadu, a to je širenje reketa za udarne opcije.

Mislim, ako će se Humphries i Wallace gurati u reket da iskoriste svoje kvalitete (skok prije svega, iako čak ni njim neće previše utjecati na završni proizvod obzirom da igraju s centrom koji ne skače), gdje tu ostaje mjesta za Lopeza? Ako ih obrane na perimetru neće nužno morati striktno pokrivati, to znači da će i Johnson i Williams biti puno lakše udvajani ako se odluče za ulaz u srce obrane. Naravno, ovo su pretpostavke koje ne moraju nužno biti točne, možda Avery Johnson uspije posložiti igru tako da izvuče maksimum iz svih, ali meni se ne čini realnim očekivati da će Netsi, samo zato što imaju 5 kvalitetnih igrača u napadu, odjednom postati sila na tom dijelu parketa.

PLUS:

Ostanak Derona Williamsa i potpisivanje svih ovih imena svakako je plus, ne skače se tek tako iz lutrijske pozicije u playoff (pravi Deron i pravi Brook mogli bi biti stvarno zeznut par u napadu, posebice ako Brook ostane u komadu i još više popravi šut s poludistance). Također, svojevrsni je plus i to što nikoga ne brine da jezgra koja ne garantira nikakav daljni rast jede cijeli salary cap i ulazi debelo u zonu poreza. Na kraju krajeva, bitna je samo igra, a kad nemaš briga ni odgovornosti oko financijske strane priče, znatno je lakše igrati se. Mislim, ovdje u pitanju uopće nije košarka, da jeste, onda bi čekali Dwighta Howarda. Ovdje je u pitanju samo biznis, odnosno potreba da se u prvoj sezoni u Brooklynu igra pobjednička, a zatim i playoff košarka. Nekakve šire slike i šampionske jezgre, to ostavimo sanjarima.

MINUS:

Netsi praktički imaju 5 ugovora koji će se možda već nakon jedne godine naći među najnepoželjnijima u ligi. I pri tome mislim na sve, ne samo na Johnsona. Play i centar koji igraju samo u jednom smjeru, ostarjeli atleta na krilu i limitirani šljaker pod košem, a nitko jeftiniji od 10 milja po godini. To znači da će, čak i ako se odluče na popravak puno ranije od očekivanog, sanaciju biti teško izvesti. Pored svih novih pravila, posebice ovih što se tiču hard capa i blokiranja sign & trade poslova, promjene u hodu bit će zahtjevne, a kada pri tome nemate nikakav mamac osim preplaćenih veterena, možda budu i nemoguće.

PHILADELPHIA

THAT WAS THEN:

Sjajan raspored na početku i sjajan ulazak u sezonu, teži raspored u drugoj polovini godine i totalni raspad sistema (već sam više puta spominjao, ali nije zgorega ponoviti još jednom – Sixersi su ostvarili čak 8 utakmica slabiji score nego što su trebali u odnosu na učinak). Da godina ne završi pod ogromnim upitnikom pobrinuli su se Bullsi, koji bez Rosea (te s načetima Dengom i Noahom) nisu pokazali dovoljno izdržljivosti da se odupru momčadi koje je rasla iz utakmice u utakmicu. Jasno, da je Rose ostao u komadu, sudeći po onome kako su Sixersi završili sezonu i kako su izgubili prvu utakmicu u seriji, vjerojatno bi danas pričali o novom treneru jer bi Doug Collins digao sidro.

Ovako, zahvaljujući spletu okolnosti, Collins je ulaskom u polufinale i solidnim otporom Celticsima, koji su također bili pošteno načeti ozljedama, učvrstio svoju poziciju prvog imena u Philadelphiji do te mjere da je preko ljeta imao odriješene ruke u dovođenju igrača dok je uprava bila zauzeta izborom GM-a (postavivši člana uprave DiLea praktički su zadužili čovjeka iznutra da se brine za pitanja salary capa, dok je očito kako će evaluaciju talenta i dovođenje igrača i dalje odrađivati Collins). Pa ti sada reci da u životu nije najvažnija sreća.

S druge strane, Collinsu se ne može osporiti da je napravio izuzetan posao. Ako su već rezultati dobrim dijelom slučajni, igre su apsolutno bile demonstracija njegove filozofije. Sve je počinjalo od sjajne obrana s puno pokretljivosti koje je uvijek zatvarala šutere (jedina momčad koja je primila manje trica od Sixersa bili su Bullsi) i koja je rijetko faulirala, ostavljajući time protivnicima najmanje efikasna šut u košarci, dugu dvojku, kao glavno oružje. Sljedeća dva elementa igre koja je Collins forsirao do krajnjih granica bili su kontrola obrambenog skoka, na koji su često išli svi igrači, a ne samo tri standardna člana frontcourta, te kontrola lopte – Sixersi su imali uvjerljivo najmanje izgubljenih lopti u ligi.

Jasno, ovakva kontrolirana igra bliža nekakvom NCAA programu nego NBA momčadi, rezultirala je sporim ritmom i manjkom laganih koševa, koji su na neki način postali i uteg oko vrata Sixersima. Prije svega zato što su iznuđivali sramotno mali broj slobodnih bacanja iako su imali atlete poput Williamsa, Younga i Iguodale na parketu. Dijelom je za to kriv manjak agresivnosti u tranziciji, o postavljenim napadima da ne pričamo, a dijelom i to što su u napadu bili upravo ono u što su obrambeno pretvarali protivnike – momčad koja puca duge dvice. Sad, obzirom da nisu imali ni rasnu post up opciju, ni vanserijskog kreatora, a ni fantastične šutere, svojevrsna napadačka nemoć je razumljiva, ali u isto vrijeme je i više nego ironično da su napadački igrali upravo onaj stil za koji su znali da ima najmanje smisla.

THIS IS NOW:

Zamjenivši Iguodalu Bynumom promijenili su identitet iz na šut oslonjenog napada u post up napad. Okruživši Bynuma solidnim specijalistima za tri poput Richardsona, Wrighta i Younga, ekspresno su postavili temelje za uravnotežen unutar-van napad koji će, u slučaju da Bynum odigra najveći dio sezone (što je uvijek upitno u njegovom slučaju), zasigurno biti bolji od lanjskog 20-og mjesta po učinkovitosti.

Teško je očekivati da budu u totalnim krajnostima kao lani (ogroman plus zbog malo izgubljenih lopti, ogroman minus zbog malo slobodnih), međutim, izjednačenje ovih elemenata trebalo bi se međusobno anulirati i napad ne bi trebao doživjeti pad, ako je već porast upitan.

Može li obrana bez Iguodale zadržati svoj top 3 status? Pa, obzirom na Bynuma u sredini, koji će svojom masom sasvim solidno zamijeniti Branda, mogli bi ostati u gornjoj polovici pokrije li Turner dio stoperskog učinka kojega je prezentirao Iguodala. U potpunosti zamijeniti Iggya je nemoguće, zbog čega je top 3 obrana samo san. Međutim, njen mali pad uz mali rast napada trebali bi biti sasvim dovoljni da Sixerse održe u playoffu.

Na spomen Turnera smo došli i do najvažnijeg pitanja nove sezone za ove obnovljene Sixerse – usprkos svim promjenama, najveće pojačanje trebalo bi doći iznutra, točnije od igrača na rookie ugovorima koji u prve tri, odnosno dvije godine, nisu opravdali očekivanja. Naravno, govorim o Turneru i Holidayu – ponudi li ovaj dvojac pristojnu razinu kreacije i šuta u spot up situacijama, Sixersi će imati napadački balans koji bi ih mogao učiniti iznenađenjem sezone. Trice Richardsona, Wrighta i Younga, duge dvice Allena i Hawesa, ulazi Turnera i Holidaya te koševi iz reketa Bynuma, bili bi ubitačna kombinacija na ovakvom Istoku, posebice obzirom na kvalitetan skok i obranu koje bi Collins i dalje zadržao kao glavni dio identiteta. Međutim, ostanu li Turner i Holiday na ranijim izdanjima, ovo će i dalje biti momčad udaljena nekoliko kadrovskih poteza od ozbiljnije borbe za vrh (ovaj put all-star talent na vanjskim pozicijama biti onaj x faktor koji nedostaje).

PLUS:

U Bynumu Sixersi konačno imaju igrača koji se uvijek može izboriti za kvalitetnu poziciju za šut, odnosno igrača koji zahtijeva udvajanje, što bi konačno trebalo otvoriti malo prostora Holidayu za slash igru i gomilu ulaza u reket. Naime, ovo što je Holiday pokazao u tri sezone premalo je za takvog atletu all-round kvaliteta i stvarno se nameće pitanje koliko je za njegove osrednje igre zaslužan on sam, a koliko Collinsov spori sistem u kojem playmaker nema previše slobode. Pored Bynuma, potreba za potpunom kontrolom prestaje, prostor se otvara, a s tim otvorenim prostorom i Holiday bi konačno trebao dignuti igru na višu razinu.

MINUS:

Bynum ne ostavlja dojam čovjeka koji zna držati jezik za zubima i bit će zanimljivo pratiti njegove reakcije na Collinsove vječne drame, bilo da se radi o totalnoj kontroli stila igre, do maltretiranja igrača psihološkim igricama koje bi ih, po teorijama koje se čine starim nekoliko stoljeća, trebale motivirati. Također, oslanjanje na Turnera kao zamjenu za Iggya ne čini se racionalnim. Njihova jedina sličnost je fantastičan skok, ali Iggy je na jednoj razini više kao stoper, šuter i asistent. Čak ni uz Holidayev iskorak, Turner teško da može pokriti sve što je Iggy značio Sixersima. A kreaciju s klupe koju je donosio Lou Williams da ni ne spominjem. Tko će pobrinuti za to? Nick Young?

Još jedan detalj je zanimljiv. Naime, iako se našao u situaciji o kojoj sanjaju svi treneri i iako je imao odriješene ruke prilikom slaganja rostera, Doug Collins nije smatrao važnim dovesti back-up playmakera. Možda on zna nešto što mi ne znamo (možda planira koristiti Turnera u toj ulozi, iako je ovaj više puta dokazao da nije na razini koju su iskazivali Iggy i Williams kada bi preuzeli uzde u napadu od Holidaya), ali očekivati od Royala Iveya (treći play koji igra samo u obrani) ili Maalika Waynsa (nedraftirani rookie) da odrade jednu odgovornu rolu čini se malo previše rizičnim. Onda opet, obzirom da je čovjek doveo Kwamea Browna s namjerom da ga ozbiljno uključi u rotaciju i posloži obranu oko njegovih "kvaliteta", nemamo se čemu čuditi.

TORONTO

THAT WAS THEN:

Odmah po dolasku u Kanadu, Casey je, godinu ranije najgoru obranu lige, dignuo u sredinu, makar za to koristio ne baš uobičajena sredstava. Naime, za igrati obranu, pristup i volja igraju značajnu ulogu, svakako značajniju nego u slučaju napada kada vam ni sva volja ovoga svijeta ne može pomoći ako nemate dribling, šut ili brzinu. Ali, čak ni kada imate igrače spremne poginuti, to neće biti dovoljno ako nemate talent u vidu stopera na boku, blokera u sredini ili barem brzini u tranziciji.

To je priča sezone Raptorsa – bez poštenog igrača u sredini koji može zatvoriti reket ili barem blokera da povremenom bananom ometa protivnika, zatim bez pravog stopera koji može držati prvu vanjsku opciju protivnika pod kontrolom i bez playa koji može ukrasti loptu, nisu mogli biti sjajna obrana. Ali, postali su dobra obrana jer su odradili one zadatke koje su mogli na izuzetan način – izlazili su na šuteve i pokrivali sve što se moglo fizički stići, zatvarali su pick igru i tranziciju koliko su mogli i pri tome su skakali koliko se dalo.

Upornost koju je Casey zahtijevao osjetila se i u količini osobnih koje su Raptorsi radili. Samo je Utah, već po tradiciji, radila više prekršaja, a sve kako bi se poslala jasna poruka protivnicima – Toronto više neće biti kanta za napucavanje i nitko protiv Raptorsa neće imati lagano polaganje. Makar oni i dalje ostali isti gubitnički klub s puno više poraza nego pobjeda (to se zove usađivanje pravih vrijednosti i kulture u svlačionicu).

A glavni razlog zašto Toronto nije bio dobar ležao je u napadu. Tu ni Casey nije mogao natjerati šutere kojih nema da pogađaju ili visoke bez talenta da zabijaju nakon pick & rolla. A upravo su šut i pick igra bili najčešća oružja Raptorsa jer jednostavno nije bilo talenta koji bi mogao nositi veći teret, bilo u kreaciji s vanjskih pozicija, bilo u situacijama pod košem.

THIS IS NOW:

Popriličan upliv novih imena pomoći će Raptorsima da budu bolji već ove sezone i to opet isključivo u obrani. Lowry im donosi tog playa koji može odigrati presing na loptu, a Fields i Ross dva atletska swingmana koji mogu chekirati koga god treba na boku. Iako je još rano očekivati od njega značajniji doprinos, Valanciunas je taj koji će odraditi najvažniji posao u sredini zatvaranjem reketa. Casey može biti zadovoljan obzirom na poboljšanu igračku koja ga čeka - svi nabrojani ne samo da su kvalitetni košarkaški, već i izuzetni karakteri.

Međutim, sva nova imena teško da poboljšavaju situaciju u napadu. Jasno, Lowry kao play ne može škoditi, ali činjenica je da ni Calderon kao play i šuter nije bio za baciti, tako da napredak u tom segmentu neće biti toliko značajan da nadoknadi sve ostale rupe. Fields nije šuter, kao ni DeRozan, a to Raptorse stavlja u nezgodan položaj jer će često biti prisiljeni koristiti dva bočna igrača na koja se ne mogu osloniti u napadu i koja nisu u stanju raširiti obranu. Podbaci li nekim slučajem Ross, stvari bi mogle biti ružne.

Dok Valanciunas ne stasa, njihova post up igra i dalje će biti mizerna, a to znači da je još jednom sve na leđima Bargnania. Dok on širi reket za ulaze svojim vanjskim igračima kao light verzija Dirka/Lovea, Raptorsi će prezentirati nešto nalik na napad, ali teško je očekivati da će izaći iz donje trećine po učinkovitosti. Bargnani je lani igrao sjajnu sezonu do ozljede, što možda znači da se dobro osjeća u Caseyevom sistemu u kojem se od njega ni skakački ni obrambeno ne traži ništa više od šutiranja, a sve kako bi imao što više snage za napad.

PLUS:

Duboka rotacija na svim pozicijama svakako će pomoći da obrambeni pritisak traje tijekom cijele utakmice, a to neće biti na odmet tijekom duge i naporne sezone. Najvažnije je što se franšiza kreće u pravom smjeru nakon laganog rebuildinga, imaju nešto mladog talenta na koji mogu računati ubuduće, a i Casey je vrlo brzo preuzeo kontrolu nad svlačionicom i stilom igre.

MINUS:

Bez garancije da mogu zabiti 100 koševa svaku večer, teško da mogu ozbiljnije krenuti u lov na zadnje playoff mjesto na Istoku. Ubuduće bi pak još veći problem moglo predstavljati to što su već sada vrlo blizu statusu prosječne momčadi, a da pritom nisu sigurni imaju li u rukama dovoljno talenta za nešto više. Ne razviju li se Ross i Valanciunas u nešto više od solidnih igrača petorke, okupiti oko njih bolje napadače neće biti lako. A bez rasnog talenta u napadu, u ovoj ligi nema ni utemeljenih ambicija za išta više od životarenja.

30Jul/126

30 FOR 30: PHILADELPHIA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 35-31

MVP: Andre Iguodala

X-faktor: Doug Collins

Malo je koja momčad u post-lockout sezoni zbunjivala objektivne promatrače kao što su to činili Sixersi. Na papiru, bila je to tipična ekipa za donji dom playoffa, raspon od 6. do 8. pozicije, točno tamo gdje su završili i godinu ranije. Naime, radilo se o potpuno istom rosteru, koji je jedini pomak naprijed mogao dobiti iznutra, u slučaju napredovanja mlađih igrača poput Evana Turnera i Jrue Holidaya. Takav pomak se nije dogodio, ali Sixersi su svejedno kroz prvu trećinu sezone uspjeli doći do omjera 16-10 i ostaviti dojam momčadi sposobne boriti se za vrh Istoka.

Međutim, još povoljnija od rezultata bila je statistika koja je tvrdila kako su Sixersi, s kombinacijom top 5 obrane i top 5 napada, bili uz bok s Heatom, Bullsima i Thunderom. Jasno, znamo kako je priča završila, na pola sezone stvarnost je pokucala na vrata i prividna dominacija srušila se kao kula od karata. Drugi dio godine odigrali su toliko loše da su na kraju jedva iščupali zadnju playoff pozivnicu te se po učinku u napadu iz gornje trećine strmoglavili u donju (završili kao 20. momčad). Ovakav finalni rezultat nije neočekivan obzirom da su godinu ranije bili samo tri pozicije bolji, ali takav slobodan pad je šokantan – iako smo svi znali da je ovakvom rosteru nemoguće održati šampionsku formu, fascinira da nisu bili u stanju bolje iskoristiti prednost koju su stekli tijekom prvih 45 dana sezone.

Naravno, ovakav rasplet samo je dokazao opasnost donošenja zaključaka na malim uzorcima i potvrdio kako se stvari kroz duže vremensko razdoblje ipak stabiliziraju negdje oko granice očekivanja. Sixersi su u playoff ušli osmi, tamo su iskoristili šok sistema koji su doživjeli Bullsi kada im se u završnici prve utakmice (koju su inače dobili lakoćom) ozlijedio Derrick Rose, a nakon toga su uspjeli do sedme utakmice dovesti seriju s ranjenim Celticsima koji su imali doslovno 5 korisnih NBA igrača na raspolaganju, od čega Piercea i Allena u stanju daleko od idealnog.

Iz ove perspektive nije problem uočiti razloge zbog kojih su Sixersi sjajno funkcionirali na startu sezone. Prvi je svakako bio raspored. U na početku posta spomenutom periodu tijekom kojega su ostvarili omjer 16-10, igrali su 13 susreta protiv kasnijih lutrijskih momčadi (čak tri utakmice s Wizardsima i dvije s Pistonsima). Drugi je uigranost – Sixersi nisu napravili nijednu bitnu promjenu u odnosu na godinu ranije, što im je u startu dalo prednost pred momčadima koje su doživjele određena preslagivanja i koje bez trening kampa nisu imale priliku izgraditi nove sustave igre. Treći razlog dijelom proizlazi iz prvoga – bez suočavanja s poštenim obranama, njihov bezidejni napad sastavljen uglavnom od tipičnih pick & roll i slash & kick akcija funkcionirao je besprijekorno, iako je najčešće završavao najmanje efikasnim šutem u košarci – dugom dvicom.

Sixersi su praktički uspjeli nemoguće – održavati vrhunskim napad bez rasnog šutera za tri (nalaze se među šest momčadi koje su pokušale najmanje trica) i, što je još fascinantnije, s mizernim brojem pokušaja ulaza do samog obruča (u donjoj trećini lige po broju slobodnih i s najmanje pokušaja realizacije ispod samog obruča u ligi). Košarka je kompleksna igra puna improvizacije, ali u jedno se možete kladiti – momčad koja nema širinu u napadu (trica) i koja nije u stanju izboriti lake koševe agresivnošću (slobodna) ili skokom u napadu (opet među 6 najgorih), momčad je koja nema osnovne preduvjete za uspjeh.

Naravno, za biti uspješan s poludistance nije dovoljno samo imati loše protivnike, već nešto zasluga pripada i onome tko uspije zabiti sve te prilike. Tu su Sixersi imali sreće jer je Doug Collins, nakon što je godinu ranije iskoristio izuzetne fizikalije pojedinaca poput Holidaya, Iguodale, Branda, Williamsa i Turnera da posloži sjajnu obranu, ovaj put izvukao i maksimum od onoga što ima na raspolaganju i u napadu (barem taj prvi dio sezone, jasno). Turner, Williams, Iguodala i Holiday nesebični su vanjski igrači kojima dodatni pas nakon ulaza nije predstavljao nikakav problem, ali i kvalitetni dribleri, te je napad Sixersa umjesto jednog izrazitog playa uglavnom imao 3 ili 4 igrača sposobna na slash & kick akcije.

U slučaju da ulaz-povratna stil igre ne bi donio ploda nakon dva ili tri pokušaja, a što se često događalo jer osim Meeksa i Iguodale nisu imali pravog spot up šutera, postojale su još samo dvije opcije – ili zavrtiti loptu preko visokog posta na Spencera Hawesa, koji se nametnuo kao asistent s vrha reketa u rangu Divca i Brada Millera, ili prepustiti loptu nekome da pokuša kroz izolaciju. Iako osim Iggya nemaju all-star talent na rosteru, a Iggy je all-star više zbog all-round učinka nego zbog tipičnih kvaliteta strijelca koje vezujemo uz takve igrače, u ovome su bili više nego solidni zahvaljujući izuzetnom učinku dvojice igrača druge postave. Tu dolazimo do još jednog ključnog Collinsova poteza.

Osim što je postavio nesebičnu igru u napadu s puno dodavanja, Collins je na klupi ostavio svoja najbolja dva individualna strijelca, Williamsa i Younga, koji su igrajući protiv drugih postava učinkovitost digli na vrhunsku razinu i uglavnom bivali najodgovornijima za svaku prednost koju bi momčad stekla. Sjajnom podjelom uloga, minimaliziranjem loših strana (manjak talenta startera skriven kvalitetom druge postave) i maksimiziranjem dobrih (all-round kvalitete i dubina rostera), Collins je tako iskoristio povoljan ulazak u sezonu i izvukao napadački maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju.

Obrana je pak druga stvar. Čak i kada ih je nakon pola sezone napad izdao i kada su protivnici shvatili kako je relativno lako zaustaviti momčad koja nema pouzdanu tricu i strijelce sposobne napadati obruč na redovnoj bazi, obrana Sixersa nije popuštala. Sezonu su završili kao treća obrana lige po učinku (prva po broju poena po posjedu i treća po broju ukupnih poena), što je samo po sebi bilo dovoljno da ih ugura u playoff bez obzira na sve probleme u napadu. Collins je iskoristio mladost i fizikalije, ali i dubinu rotacije, kako bi kombinacijom presinga, stalnih preuzimanja i čestih udvajanja izbacivao protivnike iz takta, ostvarivši tako rijetko viđen ujednačeni učinak u ovom dijelu igre.

Sixersi, naime, nisu bili ispodprosječni u nijednom aspektu obrane, što je fascinantno kada uzmemo u obzir da je čak i jedna dokazano šampionska obrana poput Miamieve bila izuzetno ranjiva na šut za tri poena (zbog previše rotacija koje je svaka momčad s lucidnom pas igrom na perimetru mogla kazniti), ali i u igri pod vlastitim košem nakon skoka u napadu (zbog nedostatka visine i pravog razbijača u reketu). Iako je za ovakvu obranu nedvojbeno zaslužna cijela momčad i činjenica da je Collins uspio sve članove rotacije posložiti u jedan sistem, tri pojedinca vrijedi posebno istaknuti – Iggya, Branda i Holidaya.

Holiday je svojevrsno razočaranje igrom u napadu gdje se ni u trećoj sezoni u ligi nije uspio nametnuti kao rasni NBA playmaker već samo kao solidan šuter i slasher u maniri combo-beka, ali je napravio ogroman iskorak u obrani gdje je svojom pokretljivošću i dugim rukama predstavljao prepreku u pokušajima organizacije igre. Iguodala se još jednom potvrdio kao najbolji stoper na perimetru sposoban preuzeti čuvanje najboljeg protivničkog igrača bez obzira radilo se o playu ili krilu. Uostalom, podatak kako je direktne protivnike prosječno ostavljao na 60% standardnog učinka, iako je uglavnom čuvao prve opcije na bokovima, nešto je čime se ne mogu pohvaliti ni James ni Wade usprkos tome što su nerijetko zajedničkim snagama uništavali prvog protivničkog igrača.

Brandovo prisustvo u reketu pak bilo je možda i najvažnije zbog balansa. Kako Hawes, Allen i Young nemaju fizikalije za gurati se u reketu, Brandova snaga dala je Sixersima potrebno sidro u sredini. Kako je ujedno Brand ušao u sezonu pripremljen kao rijetko koji veteran, njen prvi dio, dok ga nisu počele napadati sitne dosadne ozljede, odradio je bez greške – osim snage, donio je i potrebnu pokretljivost i skočnost u zadnju liniju obrane (najbolji omjer blokada i ukradenih u zadnjih 5 sezona od kada je bio stup Clippersa). Iako je danas daleko od double-double opasnosti, posao obrambenog osigurača u stanju je odraditi bez greške, davši tako izuzetnu protutežu pored isključivo napadu okrenutih Hawesa i Younga.

Naravno, kako je raspored postajao teži i kako je napadačka učinkovitost počela nestajati, sva briljantnost obrane izgubila je smisao. Kako su ozljede usporile Branda do te mjere da je u zadnjih 20 utakmica imao više negativnih nego pozitivnih obrambenih partija, postalo je jasno kako će Sixersi playoff ipak dočekati na očekivanom i logičnom mjestu – kao 8. momčad Istoka, s lutrijskim napadom i playoff obranom, što je kombinacija koja garantira brzo ispadanje i skori odlazak na praznike. Igrom slučaja njihov boravak u playoffu se odužio, ali vidjeti u tome išta više od slučajnosti bilo bi pogrešno. Protekla sezona, kako god puna uspona i padova bila, vrhunac je ovoga rostera.

Koji više nema niti onu opciju rasta iznutra, što možemo odgovorno tvrditi sada kada imamo dovoljno dokaza sumnjati kako će Holiday ikada biti išta više od solidnog startera i da je Turner tek zanimljiva opcija s klupe (iz kojeg razloga mu je Collins dao ogromnu minutažu u playoffu i tako dodatno osakatio i inače slabašan napad, ostat će ili vječni misterij ili jedan od najlošijih pokušaja trenerskog kockanja kojem smo ikada prisustvovali – daleko od toga da bi te minute koje je Collins uzeo Youngu i Williamsu značile prolaz protiv Bostona, ali stvarno je zanimljivo pitanje zašto je Collins srezao rotaciju i osudio dva udarna napadača na mrvice baš protiv momčadi koja nije imala apsolutno nikakvu klupu).

FAST FORWARD

Iskreno, očekivao sam možda čak i odlazak Collinsa nakon što je ova generacija dosegla svoj vrhunac, ali Doug se čini spremnim na još jedan pokušaj (iako, obzirom na stil treniranja koji je kombinacija mrkve i batine, postoje poprilični izgledi da ne dočeka kraj iduće sezone ako ga momčad isključi i pruži manje od maksimuma). Iggy je i dalje tu, što je još jedan znak da nisu shvatili kako oko njegove igre, ma kako zahvalna bila, ne možeš graditi ozbiljnu franšizu. Maksimalni ugovor kojega ima nije problem sam po sebi, problem je kontekst u kojem vrhunski drugi igrač biva prisiljen igrati ulogu prvoga, što povlači za sobom cijeli niz posljedica, među kojima i onu da Iggya smatramo preplaćenim igračem.

(Što dovodi do jedne duže digresije. Mislim, on definitivno nije max igrač, ali, ako ćemo pošteno, koliko max igrača u stvari ima u NBA? To nije ni Carmelo Anthony, koji bez obzira na sve uživa status superstara.

Istina je takva da se radi o istoj klasi igrača, all-star talentima koji pomažu momčadima svaki na svoj način, jedan obranom, drugi igrom u napadu, a da pri tome nisu dovoljno zaokruženi kao igrači da ikada posluže kao temelj ozbiljnog izazivača (Iggy može zabiti, Melo može zaigrati obranu, ali to rade u popriličnom kvalitativnom raskoraku s ostalim vrhunskim dimenzijama svoje igre). Naravno, u svijetu u kojem većina promatrača ne doživljava obranu iako na nju otpada 50% akcija koje pojedinac provede u igri, takvi stavovi (Iggy je sporedan igrač, Melo je superstar) su lako razumljivi i još lakše objašnjivi – kada studirate NBA action umjesto igre, jasno je da ne vidite ništa osim onoga što se događa u rukama igrača koji ima loptu.

Međutim, dovoljno je pogledati jednu utakmicu između Knicksa i Sixersa s fokusom na dvoboju Mela i Iggya i stvari će vam vrlo brzo postati jasne. Poput mnogih prije njega, Melo je sjajan strijelac koji svoje izuzetne napadačke instinkte koristi da bi trpao koševe, a trpanje koševe je najvažnija stavka u košarci. Ali, kako je NBA liga u kojoj igraju najveći talenti svijeta, trpanje nije rijetkost (jedina rijetkost su igrači koji su u stanju nositi teret na oba kraja parketa i u svim segmentima igre, franšizni talenti, a dva junaka naše današnje digresije to definitivno nisu). S druge strane, ako je liga krcata strijelcima, onda netko tko s može zaustaviti ili barem usporiti vrhunske napadače ima jednaku, ako ne i veću vrijednost.

Kad prihvatite ovakvu paradigmu, tek onda možete gledati i dalje. Iako nema sumnje kako bi Melo, koji je viši i jači igrač od Iggya, na račun svog talenta dobio 9 od 10 međusobnih 1 na 1 dvoboja na lokalnom iskrivljenom košu, to u kontekstu košarke nema nikakve veze - košarka je igra koja se igra 5 na 5 i u kojoj nije važno tko je kakav hakler, već tko je kakav košarkaš. Dakle, u njihovom pravom međusobnom dvoboju, koji se ne odvija na nekom mračnom igralištu već u kontekstu prave košarkaške utakmice, gdje postoje i elementi poput sudaca, trenera i suigrača, Melov talent je oslonac napada, a Iggyev obrane. Silom prilika, oni su osuđeni na čuvanje jedan drugoga - Iggy je lani sve svoje minute odigrao na trojki, a Anthony, koji je tek pred kraj sezone počeo dobivati veću minutažu na četvorki, na perimetru je proveo više od dvije trećine svojih minuta.

S Iggyem na sebi, Anthony se dovodi u teže situacije, ali to ga ne sprječava da forsira šut za šutom jer on je upravo to, volume scorer osuđen na povremene utakmice niske efikasnosti iz jednostavnog razloga - ako mu oduzmeš koševe, on se osjeća nemoćnim jer nikada nije shvatio da se momčadi može pomoći na više načina, a jedan od njih je i taj da ne uzimaš loše šuteve. Uglavnom, u tri lanjska susreta protiv Iggya, Melo je gađao 19-52 iz igre, što iznosi 37%. Za prvu opciju napada i prvog potrošača lopti, ovaj pad od 9% s prosječnog učinka od 46% loš je znamen samo po sebi, ali kada još dodamo da Melo usprkos ovakvom padu učinkovitosti nije previše odustao od klasične potrošnje (u prosjeku uzima 19 lopti, protiv Sixersa uzimao ih je 17), postaje jasno da on time šteti ukupnom učinku momčadi.

I tu nije kraj - obzirom da Melo iz nekog razloga ne igra s potrebnim žarom i srcem na drugom kraju parketa iako ima sve fizičke predispozicije, Iggy u dvobojima protiv Knicksa uspijeva s prosjeka od 12 koševa doći do 16, a s postotka šuta iz igre od 45% do čak 51%. Znači, Iggy pomaže momčadi ne samo time što usporava ključnu protivničku opciju, već i korištenjem rupa u njenoj obrani, odnosno podizanjem vlastitog učinka. I to je isto jedan podcijenjeni aspekt njegove igre - pod Collinsom, Iggy je prestao forsirati 1 na 5 košarku, prihvatio svoje limite kao košarkaša i prigrlio dobre strane. Od čovjeka koji zabija 19 koševa u prosjeku u ranijim sezonama i carini loptu dok ne nađe suigrača na ziceru, sada zabije 12, 13 ili 14 koševa, pri tome uglavnom bivajući onaj čovjek koji prvim pasom inicira napad i zabija lagane koševe iz kontri ili nakon utrčavanja i pravovremenog pasa s perimetra.

Naravno, obzirom da su Knicksi dobili godišnju seriju 2-1 (iako su Sixersi završili s +3 koš razlikom) uvijek možete odmahnuti rukom i reći kako sve to nema previše veze, jer je Melo taj koji će na kraju uspjeti kreirati dovoljno dobar šut za pobjedu, dok će Iggy uvijek ovisiti o pasu suigrača. Što je isto valjan argument, ali ne finalan i i neovisan o učinku momčadi, a osobito nebitan za ovu našu usporedbu dva igrača u kontekstu utakmice. Naime, kada govorimo o konačnom rezultatu moramo uključiti i preostale aktere. U ovom slučaju, možemo utvrditi kako s Chandlerom iza leđa, Melo ima igrača koji je lani ostvario bolje all-round partije i od njega i od Iguodale (Chandlerov šut od 70% iz igre ostvaren je na minimalnoj potrošnji lopti i sam po sebi je nebitan, ali kad njegovu prosječnu realizaciju - 4 od 6 - dodamo na Melovih 8 od 19, odjednom iz ispodprosječnog šutera s 43% dobivamo vrhunskog NBA igrača - pazite, Chandleru je potrebno samo 6 lopti da od Mela napravi korisnog partnera u svakoj 2 na 2 usporedbi).

Dakle, ako je Chandler taj koji svojim radom uspijeva spriječiti pad Knicksa usprkos lošem učinku njihovog prvog strijelca, to nije Melova zasluga, već zasluga suigrača. Da nije Chandlerova učinka koji donosi prednost, Melo uopće ne bi bio u prilici šutirati taj zadnji šut za pobjedu - isto kao što Iggy ne može doći do poštenog šuta ako mu ga netko ne pripremi, Melo ne može doći do prilike za pošteni šut ako ga netko ne pokrije u obrani (i postotcima). Sada kad smo ovo razjasnili možemo se vratiti na naš "dvoboj" (navodnici su tu da naglase značaj suigrača u svakom od ovih imaginarnih 1 na 1 matchupova), koji se odigrava u kontekstu košarkaške utakmice umjesto na obližnjem igralištu, postaje jasno da Melo nikako nije korisniji igrač od Iggya, ma koliko youtube šutio o tome. Oba su podjednako limitirani i podjednako dobri, ali nisu igrači koji mogu podignuti momčad na šampionske razine i ostvariti veći uspjeh bez podrške kvalitetnijih suigrača od njih samih. Kraj digresije.)

Uglavnom, trenutni temelji Sixersa su klimavi, a prvim potezima su se pobrinuli da i nadogradnja ne bude ništa bolja. Umjesto kao nosivi zid solidnog Branda, u grad bratske ljubavi stigao je Kwame Brown, pouzdan pod košem kao Slavko Cvitković u komentatorskoj kabini (HRT je pao na najniže grane ikada od kada su im privatne televizije razgrabile veterane, ali ovo što Cvitković izvodi je sramota – znam da NBA nikome u Hrvatskoj nije bitna i da nije potrebno znati sve o svakom igraču, ali kada ispucavate pogrešne informacije jednu za drugom, iako postoji stvar koja se zove internet na kojoj svaku možete provjeriti prije nego se bacite na posao, onda ne kenjate samo po onome što komentirate i onima koji vas gledaju, već i po sebi i po cijeloj profesiji).

U tom rangu je i zamjena jednog od najboljih strijelaca s klupe zadnjih nekoliko godina (Lou Williams), combo-beka sposobnog nositi napad i kreirati šut sebi, ali i drugima, igračem koji iza sebe ima dvije sezone jedva učinkovite košarke u ulozi dežurnog revolveraša koji najbolje funkcionira u catch & shoot situacijama (Nick Young). Doduše, obzirom da je Young pristao na jednogodišnji ugovor, rizik je minimalan, a za razliku od zamjene Branda Browneom koja je u startu osuđena na neuspjeh, ovo bi čak moglo i uspjeti ako Collins bude Younga koristio u 3&D ulozi startera, umjesto u combo roli s klupe.

Dovođenje Dorella Wrighta za ništa u suštini je dobar potez jer je takav specijalist za tricu koji je u stanju odigrati startne minute upravo ono što im je trebalo (Jodie Meeks je dobio sasvim dovoljno prilika da dokaže kako je idealan tek za rolu s klupe). Iako su prostor nastao amnestiranjem Branda možda mogli iskoristiti na nekog atraktivnijeg igrača, Wright je idealan jer je u zadnjoj godini ugovora i time, slično Youngu, ne opterećuje previše budućnost. Ono, možda nisu pojačanja, ali nisu ni dodatne poteškoće.

JEZGRA: Iguodala, T. Young, Hawes, N. Young, Holiday, Wright, Allen (45 milja)

ROSTER: jezgra + Turner, Vučević, Brown, Harkless, Moultrie (57 milja)

- Sixersi su miljama daleko od opasne playoff momčadi, ali barem imaju salary cap situaciju pod kontrolom – istina, ove godine će platiti Eltonu Brandu 16 milja (dvije im je uštedio Dallas koji ga je pokupio na aukciji za stvarno smiješan iznos), ali barem su izbjegli porez i pri tome potpisali čak 5 igrača (tri nova + dva produženja)

- obzirom da su ubrzo sav nastali prostor potrošili na Younga, Wrighta, Brownea, Allena i novi ugovor Hawesu, ostaje im još mini-midlevel od 2 milijuna za potpisati nekog igrača na kojega imaju pravo kao momčad koja je na početku tržnice bila ispod capa

24May/1213

DAY TWENTY-SIX – JRUE RULES

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ SIXERS

U ovoj seriji imali smo prilike gledati sjajnih napadačkih partija i izuzetnih obrambenih dionica, ali sinoć nam se uglavnom prezentiralo ono najgore od obje momčadi - bezidejni napadi i obrane bez energije. U teškoj i sporoj utakmici bez ritma i inspiracije bolje su se snašli Sixersi, ponajviše zahvaljujući raspoloženoj rotaciji od 7 igrača naspram mrtvoj Bostonovoj klupi, ali i zahvaljujući dominaciji njihovih vanjskih igrača, posebice činjenici da je Holiday nadigrao Ronda.

Sixersi u startu prelako ulaze u reket, dominiraju u tranziciji preko trojke Holiday, Turner, Williams, a Boston s hladnima Rondom i Garnettom baš i nema odgovora. Bass nastavlja biti agresivan, ali ovaj put bezuspješno (forsirajući rolanje umjesto popa prilikom pick igre iznudio je poneko slobodno, ali i totalno ispao iz šuterskog ritma), dok jedino Pierce nalazi načina za uredno zabiti, rutinski iznuđujući slobodna, posebice u trenutcima kada Iggy nije na njemu (reći da je Turner još uvijek naivac u obrani poprilično je blaga konstatacija).

I da, što se tiče Piercea, iako je vidno usporen, promjene pravca kretanja koje izvodi ipak ukazuju da su Celticsi, kao i uvijek, pretjerivali prilikom izvještaja o njegovoj ozljedi (sjetimo se samo invalidskih kolica na parketu protiv Lakersa u Finalu 2008.). Ovakav rat informacijama odavno je dio kulture Celticsa (nazovimo to Redovom ostavštinom) i kad još uzmeš u obzir da je Pierce kao naručen za ovakve fore obzirom da je iz grada drame Los Angelesa, očito kako izvještaje iz Bostona treba uzimati s dozom rezerve. Barem kada se tiču PP-a - čovjek nije na 100%, ali nije ni invalid.

Jedna od velikih prednosti Sixersa, posebice postave s Turnerom, Iggyem i Youngom, je što mogu preuzimati prilikom svakog screena bez straha od mismatcha, što je vrlina koju je Collins sinoć dodatno naglasio miksajući obrambene zadatke čak i na početcima napada. Pa su se tako na Rondu izmjenjivali Holiday, Turner i Iggy, a sjajan kolketivni posao napravili su u završnici kada su zaigrali presing na postavljenu obranu, udvajajući u svim situacijama kada bi neki Celtic van reketa pokušao driblingom ostvariti prednost.

Na kraju je oživio Garnett, pokušao je vratiti Boston u život, ali Holidayeva energija bila je previše. Mali je prolazio pored anemičnih Celticsa kako je htio, pokazujući izuzetnu zrelost za igrača od 22 godine, ali i izuzetan potencijal, miksajući ulaze, šut iz vana i asiste u pravilnim omjerima.

Mislim da možemo reći kako nije slučajnost da su Sixersi dobili svaku utakmicu ovogodišnjeg playoffa nakon što bi Holiday preuzeo rolu prve opcije jer njegovi triple threat talenti i uopće fizikalije i all-round igra su izuzetni te je njegov problem do sada najviše bila pasivnost, odnosno to što za razliku od jednog Turnera nije imao potrebu/nagon iskakati iz zadane role.

Turner je pak odradio odličan posao na Rondu u drugom dijelu, smetao mu je dužinom prilikom ulaza, ali je istovremeno uredno gubio iz vida Allena čim bi ovaj napravio jednu varku tijekom (Pierceovo školovanje smo već spomenuli). Ta njegova toplo-hladno igra je bila prezentirana i u završnici, kada je iz čista mira, u situaciji kada bi koš Sixerse odveo na ozbiljnu prednost, krenuo u reket 1 na 1 protiv Garnetta i bio prisiljen baciti ciglu od table.

Već sam ovo spominjao i sam sebi postajem dosadan, ali mi je ludo gledati kako netko tko je proveo tri godine na sveučilištu i dalje igra kao muha bez glave i nije u stanju čitati ni osnovne košarkaške situacije (tipa, ne napadaj Kevina Garnetta 1 na 1), već živi isključivo od fizikalija i talenta. Samo, i ovakav Turner je protiv noćašnjeg izdanja Celticsa bio više nego koristan.

(Jrue je proveo samo jednu godinu na faxu i pokazuje zavidan napredak u ovome playoffu - iz role playera u nositelja - tako da možemo reći kako su njegove početne NBA sezone poslužile kao škola, dok za dvije godine starijeg Evana mogu samo reći da mu je nadimak The Villain apsolutno pogođen - ok, košarka nije smrtno ozbiljan posao, ali imati smiješak na licu nakon što dva napada baciš loptu u bunar već je malo previše)

(s druge strane, način na koji su ostali igrači Sixersa stali iza njega i hrabrost s kojom igra ne daju vam prilike da maknete pogled s njega, uz malo sreće i puno rada mogao bi postati igračina)

(nadam se da će Sixersi ispasti tako da ne moram razbijati glavu oko paradoksa Evana Turnera, koji ruši tezu da duži ostanak u školi koristi igračkom razvoju i nameće novu - očito nema koristi od škole ako te trenira Thad Matta, što je možda upozorenje svima spremnima draftati Jareda Sullingera)

Još jedna zanimljivost koju pratimo tijekom serije se nalazi u tome što su Sixersi preuzeli igru Bostona u potpunosti, odnosno što im pariraju njihovim vlastitim oružjem - ulazima vanjskih igrača u reket i povratnim loptama na visoki post gdje čekaju centri mekih ruku. S druge strane, Boston sve više pokušava zabijati u reketu preko Piercea, Garnetta, pa čak i Bassa, te tako gubi dobar dio ritma u napadu. I, da ponovim još jednom, definitivno im ne koristi kada Holiday nadigra Ronda.

Koliko je ovo bila čudna utakmica dovoljno govori podatak da je Boston ostvario prednost u napadačkom skoku (nadskakao protivnika i izgubio, svašta), ali kada gađaš 33% uz patetičnu izvedbu glavnih igrača, čak i takva anomalija ne znači previše. Sixersi su bili energičniji, razigraniji i željniji, a to je formula koja uglavnom donosi rezultat u playoff okruženju, a posebice kad se susretnu ovakva dva zlatoroga od momčadi (Keyon Dooling ne bi smio biti u ligi, kamoli playoff rotaciji).

Ne sumnjam da će Celticsi opet odigrati najbolje što mogu u sljedećoj, već vidim dramu oko povratka Bradleya, možda ovaj put angažiraju Gorana Višnjića i Hugha Laureia da Piercea reanimiraju na parketu ili mu barem izvedu traheotomiju, ali ovi Sixersi su sposobni biti tvrd orah - dosta da 5 članova uže rotacije dobro reagira (sinoć je recimo Young totalno podbacio, ali je zato Brand odigrao najbolju partiju serije) i eto ih u igri do samog kraja.

19May/1211

DAY TWENTY-ONE – NATIONAL KOBE ASSOCIATION

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ SIXERS

Boston je u utakmicu krenuo kao da je 2002. Ne samo što su letjeli po terenu, već je Doc zaigrao presing s brzim kretanjem lopte u napadu i još bržim šutevima, kakav u dresu Celticsa nije viđen još od dana Antoinea Walkera, odnosno od Rondova preuzimanja uloge playmakera.

Riversova odluka da oda počast tadašnjem treneru Celticsa Jimu O'Brienu pokazala se mudrom jer je Boston rasturio Sixerse u uvodu – presing Bradleya i Ronda na Holidayu i Turneru dozvolio je Philadelphiji 3 koša tijekom prvih 6 minuta, a intenzitet obrane i realizacije koji su Pierce i društvo nametnuli činio se kao neriješiva zagonetka.

Međutim, Sixersi dolaze do zraka već tijekom druge – čim je presing popustio, Holiday se razigrao i počeo davati ritam napadu, a nakon poluvremena pojavila se i dobro poznata obrana Sixersa. Ali, ono što je još važnije, konačno su se pojavili Lou Williams i Thaddeus Young.

Ova kombinacija combo-beka i combo-krila s klupe bila je njihovo najveće oružje tijekom sezone i često su u završnicama ovisili upravo o njihovoj sposobnosti da koriste povoljne matchupove. Međutim, u playoffu se Phila skoro transformirala u Ohio State, ekipu u kojoj Turner ima odriješene ruke raditi što hoće dok ostali pasivno promatraju.

Jedino logično objašnjenje za ovakvu promjenu igre leži u tome da je Turner navikao voditi momčad kroz NCAA karijeru i da mu zato ni pritisak playoffa nije prevelik za razliku od ostatka rostera, ali totalno blesavo djeluje promatrati momčad koja je ipak potpuno zasluženo izborila playoff kako se u hodu pokušava izmisliti pritom dobrim djelom zanemarujući stvari koje su do playoff solidno funkcionirale, poput Williamsove sposobnosti da si kreira šut i Youngove sposobnosti korištenja mismatcha.

Youngova brzina i raznovrsnost pokazali su se ogromnim problemom za Boston, posebice za nisku postavu s Pierceom preko kojega je Thaddeus i utrpao najveći broj koševa, praktički dovevši momčad u prednost koju su u završnici znali sačuvati, dijelom zasigurno i zato što Turner nije bio na parketu.

Mislim, nema sumnja da Evanova hrabrost i sposobnost ulaska u reket zaslužuju respekt, ali 30 minuta ovisiti o njegovim krumpirima nije recept za uspjeh (ispucao 22 lopte, skoro duplo više od prvog sljedećeg suigrača Iggya za isti broj poena i nemjerljivo slabiji učinak). Ne znam, možda u promoviranju Turnera kao prve opcije ima nešto, možda njegova potrošnja i akcije otvaraju prilike ostalima, ali gledajući završnicu bez njega i uopće sjajnu igru Iggya, Holidaya i Williamsa tijekom večeri, skloniji sam vjerovati da Sixersi sami sebi podmeću nogu forsirajući četvrtog najkvalitetnije beka na rosteru da nosi najveći teret u napadu, iako je nakon uzorka od 10 playoff utakmica jasno kako on to trenutno nije u stanju. Možda jednog dana i bude (možda baš zahvaljujući ovom iskustvu), ali sada je vrijeme da se Collins okrene receptu koji ga je doveo tu gdje je.

Taj recept se prvenstveno bazira na obrani, kontroli lopte i, u ovoj seriji, skoka. Kao što smo rekli nakon prošle pobjede Bostona, nema šanse da Celticsi drugu utakmicu za redom nekoga nadskaču i izgube onako malo lopti, a tako je i bilo. To znači da Sixersi imaju šansi dok kontroliraju ta dva aspekta igre, bez obzira što će Boston, kao što je bio slučaj i sinoć, čak i u porazima biti momčad s boljim postotkom šuta.

THUNDER @ LAKERS

Nakon uraganskog ulaza Lakersa u utakmicu, Jack Nicholson je valjda već počeo razmišljati o sljedećem susretu i tome kako, budu li igrali kao što su igrali prvih 6 minuta, njegovi ljubimci imaju šanse čak i proći ovu seriju. Samo, Jack nije računao na jednog čovjeka s čudnom bradom koji je odmah po ulasku u igru preuzeo kontrolu i jednu bandu koja ispaljuje skok-šut za skok-šutom iz neizrađenih akcija pretvorio u košarkašku momčad.

Hardenovo prisustvo pokrenulo je Thunder koji je tako nakon klimavog početak došao u egal i pred nama se otvorila još jedna potencijalna drama s gomilom fizičkih obračuna i sjajnih poteza. Lakersi su napravili jednu finu prilagodbu u napadu, umjesto konstantnog pritiska kroz post izvukli su Bryanta vani u pokušajima da ga natjeraju na ulaze, usput davši zelenu svjetlo Sessionsu da napada sredinu svaki put kad mu se ukaže prilika i tako iskoristi matadorsku obranu Westbrooka (u slučaju dvoboja sa Spursima zaustavljanje Parkera bit će jedino moguće povećanjem napadačke uloge Russellu u nadi da će tako izmoriti playa Spursa).

I dok su Bryantovi ulazi uglavnom završavali kao skok-šut, Sessions je prodorima napravio značajnu razliku u odnosu na prethodne susrete. Obzirom da play Lakersa nije šuter, veća sloboda u napadu omogućuje mu da bude koristan, a usput skida i nešto tereta s leđa velike trojke. Jasno, Lakersima i dalje kronično nedostaje šuterska podrška iz vana, ali i ovakva agresivna igra s pozicije playa je bolja od ničega.

Oklahoma s druge strane nije imala potrebe za izmišljanjem tople vode, jer kada imate četiri all-star talenta u postavi, košarka zna biti poprilično jednostavna igra. Recimo, Ibaka je dodao poprilično pouzdan šut s poludistance kojim spremno kažnjava svako iskakanje visokih igrača Lakersa prema vanjskom igraču Thundera prilikom ulaza u reket. U zadnje dvije utakmice Lakersi ostavljanjem Ibake samim na desnom bloku nisu postigli ništa, a još manje mogu postići ako ne idu udvajati prodore Hardena, Duranta ili Westbrooka. Ukratko, ne postoji obrana ili obrambena shema koja može zaustaviti ovakav napad, možete se samo nadati da će lopte curiti iz obruča.

S druge strane, dok Ibaka zabija svoju kvotu šuteva s poludistance, visoka petorka Thundera gotovo je jednako učinkovita kao ona niska s Durantom na četvorci, a takvo bogatstvo izbora nema previše ekipa (primjera radi, čak i s Diawom u rotaciji, visoke petorke Spursa debelo zaostaju za postavama s četiri vanjska igrača). I to usprkos Perkinsu, što je samo po sebi fantastično ostvarenje (baš me zanima da li Perku u ugovoru piše da mora potegnuti par šuteva licem košu po večeri, jer nekako sumnjam da je u interesu momčadi da ih baš on puca sa svojih 30% šuta s dva do četiri metra, odnosno 20% s daljih pozicija).

Dodaj Ibakinom pouzdanom šutu i činjenicu kako je Harden neprikosnoveni playmaker ove momčadi u završnicama (napad ide kroz Duranta i Westbrooka samo u slučaju izuzetno povoljnog matchupa) i postaje jasno da ovo nije ista ona Oklahoma zbog koje smo gubili živce svih ovih godina. Istina, Brooks na klupi ne ulijeva povjerenje (da sam Sam Presti, tražio bih od TV kuća koje rade prijenose da ne snimaju njegove "motivacijske" govore), Westbrook uvijek može upasti u niz grešaka, ali sada je tu puno veća zaštitna mreža u slučaju kratkih spojeva.

Jasno, sav ovaj napredak i dalje je problematičan u kontekstu Spursa jer Oklahomi upravo nedostaje taj drugi visoki koji bi mogao koristiti slabosti rotacije visokih San Antonia. U njihovom dvoboju Spursi su ti koji imaju prednost, što zbog iskustva, što zbog brojnosti opcija koja anulira razliku u kvaliteti između prve četiri opcije (a nije da je prevelika obzirom na formu Tonya, Timmya i Manua). Oklahomi će trebati fantastične serije Hardena i Duranta da uopće prati napad Spursa i tu će ključnu rolu igrati korištenje postava.

Recimo, u ovoj seriji Perkins teško da će biti od koristi i takva sitnice poput odluke o podjeli minuta na poziciji petice, bit će ključne. Može Van Gundy svršavati na Perkove blokove koliko hoće, može Perk imati dovoljno mase za gurati Bynuma i biti prgav i neustrašiv, ali čovjek koji ne može zabiti niti uhvatiti skok protiv Spursa ne prolazi. Protiv momčadi u kojoj svih pet igrača koriste u napadu, nema izvlačenja na račun preostela četiri suigrača. Tu na scenu stupa faktor Brooks, faktor koji definitivno umanjuje šanse Thundera za prolaz u Finale.

Nego, vratimo se mi na utakmicu s Lakersima. Dakle, Kobe i društvo odigrali su dobru utakmicu, dali su svoj maksimum, želju i borbenost ne može im osporiti nitko. Gasol je bio sveprisutni stabilizator, Blake je zabio nešto iz vana da malo ublaži katastrofalnu zidarsku večer koju je imao Artest, a Kobe i Bynum su živili na liniji slobodnih s koje su nadoknađivali manjak rješenja u napadu (OKC posebice sjajno brani Bynuma, Perk drži poziciju dok Ibaka dolazi iz pozadine na udvajanje i podjelu banana).

Doduše, treba priznati Kobeu da se u završnici dva puta spustio pod koš i zabio dva skok-šuta iz okreta, jer je Brooks iz nekog razloga uvjeren da Fisher više koristi momčadi od Sefoloshe, posebice kao Kobe stoper (u trenutku dok se Kobe spuštao na Dereka drugi napad za redom pomislio sam kako će ih ova poklonjena četiri poena koštati na kraju i ne mogu se oteti dojmu da je tako i bilo).

Kriterij suđenja je bio takav da se svirao svaki dodir, što je dobro došlo umornim Lakersima koji su na kraju valjda jahali činjenicu da ne bi bilo dobro za gledanost kad bi serija završila u 4 utakmice (Lakersi su na kraju završili s 14 slobodnih više, što je malo previše obzirom da je s druge strane stajala momčad koja je u regularnom dijelu pucala uvjerljivo najviše slobodnjaka, a posebice obzirom da su do zadnje četvrtine bile tu negdje, da bi u zadnjih 12 minuta Lakersi pucali 10 slobodnih više).

Jasno, mogli su Durant i društvo češče birati ulaze od šuta pa bi možda i dobili koji odlazak na liniju slobodnih viška, ali nije ni bitno jer su opet pokazali da su bolji, lakoćom radeći razliku čak i u dva navrata tijekom završnice (Harden i Durant su nezaustavljivi, stoga bi Brooks trebao Hardena poštediti čuvanja Kobea jer se opet nakracao osobnima i nije stigao igrati više od 29 minuta).

Lakersima ne može pomoći ni da do kraja serije imaju suđenje kao nekada protiv Kingsa, za razliku od one momčadi ova jednostavno nema dovoljno vatre. A kad smo već kod suđenja i gledanosti, možete li zamisliti što se mota Sternu po glavi u ovim trenutcima kada je liga na vrhuncu popularnosti, a prijeti joj ozbiljna opasnost od Finala između Spursa i Pacersa? Sama pomisao na to u stanju mi je izmamiti smiješak na lice.

15May/1232

DAY SEVENTEEN – THE MASSACRE

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ BOSTON

Za razliku od prve utakmice koja je, barem kada su ove dvije momčadi u pitanju, bila napadačka rapsodija, sinoć smo imali prilike gledati tipičnu ružnu košarku made in East s gomilom cigli ispaljenih sa svih krajeva parketa. Svojevrsno je iznenađenje da su se Sixersi ovako dobro snašli u ritmu s manje koševa i manje prilika za kontre, ali uspjeli su ne samo isčupati pobjedu već i totalno nadigrati Boston veći dio susreta.

Prvi ključni moment je igra Jruea Holidaya koji je namučio Ronda i u obrani i u napadu, drugi sjajna stoperska partija Iguodale na Pierceu (odnosno, ovom što je ostalo od Piercea), a treći fenomenalna momčadska obrana s gomilom udvajanja na Garnettu. Isključivši iz igre tri najvažnija igrača Bostona, Sixersi su tiho preuzeli kontrolu i Celticsi samo mogu zahvaliti činjenici da KG igra kao u najboljim danima što su uopće došli u šansu utakmicu učiniti zanimljivom u završnici (stvarno, netko bi trebao riskirati i dogodine ponuditi Garnettu bahati ugovor jer majstor se čini i dalje spremnim nositi popriličnu odgovornost u igri).

Garnett je pronalazio načina zabiti usprkos tome što je bio udvajan čim bi prešao centar, Rondo je pored upornog Holidaya nalazio načina razigrati suigrače, ali, bez Piercea, Boston je bio osuđen na napadački minus kojega ni solidni učinak Raya, Pietrusa i Bradleya nije bio u stanju nadoknaditi (uz to je Bradley pola utakmice proveo u svlačionici gdje su mu namještali rame koje je opet iskočilo prilikom jednog ulaza u reket).

Obzirom da je u prvoj utakmici prevaga bila niska petorka, Rivers je neshvatljivo (ili možda baš zbog nedostatka Bradleya), dao ogromnu minutažu Hollinsu i Stiemsmi koji su možda digli atmosferu u publici uhvativši svaki po jedan alley-oop, ali pritom i omogučili Sixersima da naprave ključnu prednost pred zadnju četvrtinu – njihova nesposobnost da se rotiraju i uhvate skok ne pripada u playoff i ako već nemaš centre koji su u stanju barem energijom u obrani utjecati na susret, onda je najbolje da igraš cijelo vrijeme s bekom koji to može.

Collins opet nije dobio potrebnu napadačku iskru od Williamsa i Younga, ali nije ni bila potrebna pošto je cijela momčad odradila sjajan posao, uz nužnost isticanja role Lavoya Allena (koji je održao lekciju Bassu o tome što bi prava stretch četvorka trebala raditi na parketu uz pogađanje s poludistance - igrati obranu i skakati kao lud), čija energija i mladost bacaju dodatnu sjenu na istrošene Celticse.

Doduše, u samoj završnici Sixersi su zamalo prosuli sve što su gradili i mogu zahvaliti hladnokrvnosti Holidaya i Iggya, a posebice hrabrosti Turnera, što su uspijeli preživjeti još jedan povratak Bostona. Turner je posebna priča, Bill Simmons ima sjajno ime za ovakve igrače – momci iracionalnog samopouzdanja. To je idealan opis za ono što Turner uporno radi, igra tu 1 na 5 košarku kao da je i dalje prva opcija na Ohio Stateu, iako je tek jedan od mnogih jednako prosječnih članova vanjske linije Sixersa.

To njegovo samopouzdanje često zna biti dvosjekli mač, što smo uostalom vidjeli čak i u ovoj utakmici - da je nekim slučajem ona jedna Turnerova cigla u zadnjim minutama iscurila iz obruča, sada bi bio tragičar, a ne junak. Do završnice je bio najgori igrač na parketu (odigrao katastrofalnu partiju poklonivši Bostonu 5 lopti i uzevši barem još toliko loših šuteva), ali u ključnim momentima je s dva ulaza održao Sixerse na životu. Obzirom na odličnu obranu i skočnost Turner je sposoban biti koristan, ali u puno manjoj napadačkoj roli koju Collins jednostavno ne može pogoditi u pravom omjeru zbog činjenice da svaki igrač Sixersa ima ozbiljan feler u svojoj igri.

Turner nije šuter, dakle treba mu lopta u rukama da nešto napravi u napadu, ali obzirom da nije top klasa niti kao strijelac ili razigravač, to često rezultira greškama. Samo, kako ni Iguodala ni Holiday nisu vrhunski šuteri (Iggy bez lopte gubi smisao jer nije spot-up šuter, a Holiday je najveća žrtva jer nema prilike igrati s loptom u rukama koliko bi morao, obzirom da je okružen s dva swingmana koja bez lopte u rukama ne koriste ničemu u napadu - možda baš u tome leži razlog neočekivane Holidayeve stagnacije ove sezone), opet dolazimo do puno veće količine komplikacija nego što ih ima jedan Miami, koji razinom talenta može pokriti dobar dio činjenice da se James i Wade dijelom guše na parketu.

Iskreno, nemam pojma zašto je Doug Collins svo ovo vrijeme držao da Turner nije rješenje problema, pa sada nema problema s tim da ovaj misli kako je najbolji igrač na parketu, ali činjenica je da iz nekog razloga Sixersi trebaju Turnera. Možda Holiday i Iggy nemaju ta muda koja ovaj ima, ali ne bih ulazio u te sfere. Ono što znam je da, dok promašuje šut za šutom, baca lopte protivnicima u ruke i ulazi pod koš bez kontrole, Turner ne ostavlja dojam drugog picka, već prije igrača koji se gura tamo gdje mu nije mjesto.

("argument" protiv ovakve tvrdnje može biti ona neopipljiva vjera u to da je Turner closer, najbolji kada treba, ali ne želim se baviti dojmovima - možda tu stvarno ima nešto, možda mu njegovo iracionalnog samopouzdanje zbog kojega misli da je vrhunski košarkaš pomaže da zabija u trenutcima kada bi se nekom manje bahatom tresla ruka, ali osobno se radije baziram na cijeloj utakmici nego na zadnje dvije minute i odgovorno tvrdim – Sixersi su bolja momčad s manje Turnera u ulozi prve opcije)

Nemam pojma mogu li Sixersi riješiti ovaj problem koji predstavlja njihova vanjska linija i zato ih i dalje ne smatram favoritima, ali sam čak i nakon večeri u kojoj će mnogi istaknuti Turnera kao ključnog čovjeka Sixersa (jer je odigrao dobro 2 minute od njih 48), spreman tvrditi da mali nije rješenje te da nakon dvije godine eksperimenta danas mogu samo žaliti zato što su naivno odlučili igrati na sigurno umjesto riskirati s izborom Derricka Favorsa i DeMarcusa Cousinsa, koji su se već sada (iako su dvije godine mlađi od Turnera i iako visoki igrači trebaju više vremena da sazriju) potvrdili kao budućnost NBA pod koševima i all-star potencijali.

Samo zamislite da danas, protiv ovog tankog, ranjenog i starog Bostona, Sixersi imaju jednog od njih pod košem umjesto ove gužve mediokriteta na bokovima. Jeste? Što nakon toga reći nego – i love this game. Sa svim njenim zapletima, kompleksnim zagonetkama i dilemama na koje je najčešće jedini odgovor - vrijeme.

LAKERS @ THUNDER

Izvedba Thundera protiv Lakersa može se nazvati totalnom dominacijom, apsoultnom destrukcijom ili bezdušnim gaženjem. Birajte opis, tu nemožete pogriješiti, ali možete pogriješiti ako sinoćnji rezultat smatrate tek jednom od onih večeri u kojoj jednoj momčadi ulazi sve, a drugoj ništa (ukratko, Oklahoma je kontrolirala utakmicu od prve do zadnje minute, s jedinom razlikom od prosječne utakmice u tome što se ovdje kraj odigrao negdje početkom treće četvrtine, dakle već nakon nepunih 30 minuta, kada su Durant i društvo prvi put otišli na plus 30).

Takvih utakmica smo se nagledali u playoffu, jednostranih susreta nakon kojih bi požurili donijeti zaključke iako se u suštini radilo o spletu okolnosti. Međutim, ovaj put se ne radi o slučaju već o promjeni paradigme, točnije o tome da se jedan proces, koji nam se pred očima odvije već duže vremena, konačno sprema ući u svoju završnu fazu i postati dio kolektivne svijesti.

Naime, pričajući o ovoj potencijalnoj seriji još u najavi playoffa i ja sam se držao teze kako jedan dominantan igrač pod košem poput Bynuma može Lakersima donijeti dovoljnu prednost da ovo odvuku barem do sedme utakmice. Samo, u slučaju dvoboja između Thundera i Lakersa, uopće nije stvar u tome tko bolji koristi matchupove ili tko je bolji u kojem segmentu igre – ovdje se priča ruši već na prvoj stepenici, na talentu.

Pričajući o tome kako Lakersi sjajno brane reket bez da fauliraju i misleći da će to smetati Thunderu koji živi od slobodnih, odnosno računajući kako će nesposobnost Lakersa da protivnika tjera na izgubljene lopte pomoći Oklahomi, samo smo prodavali maglu jer, razlika u talentu s kojim jedna i druga momčad ulaze u seriju, nepremostiva je. Nikakav dijagram ili savršena egezekucija ne mogu poreći činjenicu da je Oklahoma jednostavno bolja u startu.

I tu dolazimo do priče o promjeni paradigme, točnije nekoliko njih. Prva je ta o jednakom talentu kada su u pitanju prve tri opcije, druga o tome da je ovo 3 na 3 serija, a treća o potencijalnom matchup problemu kojega predstavlja dominantan centar. Srušimo jednu po jednu.

Kobe danas jednostavno nije franšizni igrač, pad koji je počeo lani gubitkom brzine i skočnosti jednostavno nije moguće zaustaviti. Možda ga je moguće održati na sličnom nivou, ali zaustaviti ne. Razlog zbog kojega se na prvi pogled činilo da je Kobe bolji nego lani su brojke, ali kad malo zagrebeš ispod površine, jasno ti je o čemu se radi – za razliku od Jackona koji mu je dozirao minute i broj akcija, Mike Brown dao mu je sve ovlasti, maksimalnu minutažu i neograničen broj lopti.

Povećani volumen stvorio je dojam kako je Kobe i dalje franšizni igrač, ali činjenice govore da je Kobe puno bliži Joeu Johnsonu nego Kobeu od prije dvije-tri sezone. Naravno, njegova patološka strast za natjecanjem i upornost izdižu ga iznad igrača slične razine, ali, na kraju priče ostaju brojke i goli učinak kao potvrda da Kobe nije franšiza već druga banana.

Oklahoma s druge strane ima neprikosnovenog franšiznog igrača, jednog od petorice u ligi koji bi s 4 prosječna NBA igrača bio u stanju odvesti momčad u playoff. Kevin Durant za razliku od Kobea, koji je odavno prošao svoj zenit, tek dolazi u fazu karijere tijekom koje ćemo ga moći "optužiti" da igra svoju najbolju košarku u životu.

Bynum ima potencijala ponijeti taj teret prve opcije, ali niti on, a niti ovaj kolektiv, još nisu mentalno spremni za takvu promjenu uloga. Gasol, slično Kobeu, osjeća teret godina i sada imamo potvrdu kako lanjsko izdanje protiv Dallasa nije bilo slučajno – Pau u ovoj fazi karijere više ne može nositi momčad na svojim leđima kao da je 2009.

Praktički, Lakersi imaju tri odlične druge opcije, Oklahoma ima Duranta. I tu priča ne staje. Gle, ja obožavam Jamesa Hardena i od prvog podbacivanje ove sezone tvrdim da je all-star igrač, ali čak ni ja nisam bio spreman ići toliko daleko i reći da čovjek ima franšiznu vrijednost. Međutim, koliko danas u ligi imate swingmana koji su u stanju biti triple threat na ovakvoj razini s ovakvom kombinacijom ulaza, šuta i osjećaja za asist?

Još ću malo pričekati prije nego Hardena proglasim franšiznim talentom, ali zato mislim da imamo više nego dovoljno razloga da ga, u ovim fazama njihovih karijera, proglasimo boljim igračem od Kobea, ili, ako vam se ovo boljim čini pretjeranim, dopustite da kažem učinkovitijim. Najniže što ću otići je do toga da ih proglasim jednakima, što nas opet dovodi do sljedećega – Durant je najveća klasa u seriji, Harden i Kobe se anuliraju. Što je s ostalima?

Sada ćemo odgovoriti na tezu o Bynumu kao problemu za Oklahomu. Jasno je da ga u Oklahomi ne može zaustaviti nitko i nemojte biti naivni pa nasjedati na priče o Perkinsu kao ključnom čovjeku. Perkinsov učinak protiv Bynuma u jednakoj mjeri može odraditi i telefonski stup – zabijete ga usred reketa i Bynum će dolaziti do koševa pored njega ne zato što je visok i snažan, već zato što ima sjajnu centarsku tehniku.

Perk ima masu i mišiće (i onaj prgavi karakter) kojima može otežati život igračima koji se oslanjaju isključivo na snagu, ali Bynum je za njega na jednom drugom planetu talentom i tu nikakvo guranje ne pomaže. Uostalom, opet smo imali prilike gledati kako Bynum bez problema koristi svoje 1 na 1 prilike i kako je on u biti jedina opcija koja Lakerse čini prijetnjom. Samo, jedan igrač ne može sam, stoga tu postaje sasvim svejedno igrao Perkins, telefonski stup ili se pak Brooks odlučio za igru s niskom petorkom u kojoj nitko i ne čuva Bynuma.

Dobiti jedan dvoboj u igri u kojoj imate 5 igrača na parketu nije dovoljno, a pogotovo to nije dovoljno ako na sasvim drugom kraju spektra imate potpuno identičnu situaciju – Westbrook šutira i penetrira neopterećeno kao da igra protiv stolica, što u neku ruku nedostatkom centimetara (Sessions) i brzine (Blake) playmakeri Lakersa i jesu.

Dakle, već smo rekli kako je Durant klasa za sebe, kako su Harden i Kobe jednaki (na ovu formulaciju pristajem samo da ne izazovem nepotrebne komentare, iako priznajem da Kobeu nije nimalo lako obzirom da se dobar dio susreta mora boriti i s majstorom stoperskog zanata poput Sefoloshe, dok je Harden na pikniku protiv nepostojeće obrane perimetra Lakersa) i sada znamo da Westbrook dominira u jednoj fazi igre identično onome kako Bynum to radi u drugoj.

Praktički, u ovoj situaciji Lakersima se ostaje samo nadati kako Gasol u svom matchupu može napraviti prednost koja će im omogučiti da zaigraju ravnopravnu košarku, a tu po meni dolazimo do ključnog momenta i glavne razlike – Thunder nema veliku trojku, već veliku četvorku i Gasol nije nikakva razlika pored Ibake.

Ibaka je i sinoć zabio samo 6 koševa i uhvatio 4 skoka, ali usput je uništio kolegu iz reprezentacije ostavivši ga na 10 koševa (od čega je Pau većinu zabio protiv Collisona). Mislim, ako je Ibaka u stanju isključiti treću opciju Lakersa iz utakmice na ovaj način i još usput odraditi sve što treba i uvijek biti prijetnja u reketu svakome tko pomisli da može položiti dok je on u blizini, e pa mislim da u tom slučaju nije pošteno Ibaku smatrati išta manje važnim od Duranta, Hardena i Westbrooka.

Ne znam, možda se nekome ovo učini pojednostavljivanjem stvari, možda je stvarno trebalo više pažnje posvetiti razvoju stvari na parketu i samoj igri, ali ja sam gledajući utakmicu jednostavno stekao dojam da je razlika u talentu nepremostiva. Mislim, samo da završim ovo što sam ranije počeo – ako Harden, Westbrook i Ibaka anuliraju učinke Kobea, Byuma i Gasola, zar to ne ostavlja dvoboj između Duranta i Artesta kao ključ? I tko normalan tu može dati prednost Artestu? A gdje su još klupe (Oklahoma ima stopera, tricaše i aktivna tijela pod košem, Lakersi nemaju ništa) ili trener (Scott Brooks i Mike Brown se u miru mogu posvetiti izboru kravate jer nisu apsolutno nikakvi faktori).

Uglavnom, nemam namjeru uopće razglabati o tome što Lakersi moraju poduzeti da bi seriju učinili zanimljivom, već ću uživati u talentu Thundera koji je konačno došao na svoje i novom svjetskom poretku. To je možda i najveća promjena od svih, to što je ona zrelost koju je Oklahoma pokazala u završnici sezone izgleda postala pravilo. Momci su spremni i nek uživaju u ovom periodu u kojem još ne moraju razbijati glavu oko toga kako platiti svoja preostala dva all-star talenta.

Što se Lakersa tiče, kada date svoj maksimum i pri tome upadnete u minus od 30 koševa, to je dovoljan znak da niste dorasli protivniku. Stoga ću onu raniju najavu s početka playoffa o gustoj seriji koja će ići u 7 jednostavno promijeniti u nešto kraću verziju, 4 ili 5 utakmica, s tim da skidam kapu Kobeu do poda ako uspije ovo odvesti do 6.

11May/1222

DAY THIRTEEN – LOS ANGELES MIDGETS

Posted by Gee_Spot

BULLS @ SIXERS

Sjajna utakmica u kojoj je tijek zbivanja čak i zasjenio napadačku nemoć obje momčadi. Sixersi su krenuli odlučno u bitku, Holiday i Williams (koji je u globalu odigrao očajnu seriju) zabijali su preko Watsona i Lucasa, Iggy je uništio Denga na oba kraja parketa, a Bullsi su se trgnuli tek početkom nastavka kada se fokus napada pomaknuo s post up situacija za Boozera (nije napravio ništa cijelu večer) na akcije za Hamiltona (koji je kao u najboljim danima iz Washingtona na desetak minuta sjajno odglumio prvu opciju).

Bullsi su konačno u jednoj utakmici dominirali u skoku, posebice napadačkom, zbog čega su u završnicu ušli s osjećajem prednosti i to iako su Sixersi uspijevali zabijati u pristojnim razmacima. Međutim, isto kao što je napadački skok skoro produžio ovu seriju i tako se i simbolički istaknuo kao njihovo glavno oružje tijekom ove čudne sezone, na kraju su ih glave došla slobodna bacanja, njihov najveći minus kroz cijelu godinu.

Iggy je zasluženo ispao junak jer je odigrao Jamesovsku all-round partiju, netipično dobra šuterska večer držala je Sixerse u egalu tijekom perioda kada se nadmoć Bullsa u reketu počela isplačivati, obrambeni skok, agresivna kontra i slobodna bacanja kojima je zapečatio utakmicu šlag su na kraju, ali njegova obrana i organizacija napada ostat će ključni i neopjevani razlog plasmana Philadelphie u sljedeći krug.

U kojem nisu bez šanse dok god mogu zabiti dovoljno, a nije da nemaju potencijala (iako, radi se o malim postotcima obzirom na upravo odrađenu prezentaciju protiv momčadi koja je igrala bez dva ponajbolja igrača). Na stranu izgubljeni Turner, energetske rezerve Sixersa leže prije svega u učinku dvojca s klupe - ni Williams ni Young najveći dio serije nisu iskazivali ni upola one agresivnosti i učinkovitosti koja ih je krasila tijekom sezone. Dio razloga za to svakako leži u činjenici da u playoffu igraš protiv kraćih rotacija i nemaš mogućnosti nabiti brojke protiv lošije druge petorke protivnika, ali dio krivice je svakako i na njima, jednostavno moraju bolje koristiti prilike koje im se nude.

Što se Bullsa tiče, ovaj poraz je poslužio kao sjajna prilika da se na svim razinama uvjere kako je postojeća jezgra nedovoljna za borbu s ostalim pretendentima na naslov. Posebice u kontekstu Roseove ozljede – ako ćemo kao idealni primjer oporavka od ovakve ozljede uzeti Chrisa Paula, čisto zbog pozicije i utjecaja kojega ima na igru, onda možemo očekivati kako će Roseu trebati barem dvije sezone da se vrati na razinu igre koju je prezentirao prije pucanja ligamenata (s tim da težinu situacije povećava i činjenica kako je Roseov stil igre puno više ovisio o fizikalijama od Paulovog koji je i prije ozljede bio prvenstveno majstor pick igre i iskorištavanja prostora).

Bullsi imaju ogroman novac uložen u praktički tri role playera koja nisu u stanju ponijeti veći teret te ovu bližu budućnost, koju će provesti u čekanju da se njihov franšizni igrač vrati na vrhunsku razinu, moraju iskoristiti da zamijene dijelove. Mislim da nakon svega amnestija Boozera ne bi smjela doći u pitanje, koliko god Reinsdorf bio škrt nije valjda glup – zakrčiti salary cap maksimalnim ugovorom za čovjeka koji je u očitom raspadu i koji je jedva u stanju odigrati na razini prosječnog startera, nema aspolutno nikakvog smisla.

Kao što smisla nema ni plaćati Noahov osrednji učinak lovom koja po novom kolektivnom ugovoru pripada drugim ili trećim opcijama. Deng je skup, posebice za swingmana, ali ne treba zaboraviti da je čovjek odigrao odličnu sezonu usprkos ruci u zavojima i da za razliku od ove dvojice donosi intezitet u obrani tijekom cijele večeri kakav se rijetko viđa (za razliku od Noaha koji je ipak igrač trenutnog nadahnuća).

Tijekom ljeta ćemo se više baviti svim ovim opcijama i potencijalnim mogućnostima, ali već sada možemo zaključiti kako je prva faza ere Rose-Thibodeau završila. Vrijeme je za 2.0 verziju.

HAWKS @ CELTICS

NBA playoff je zakon. Kod ovakve izjave nam ne treba nikakav uskličnik jer radi se jednostavno o goloj činjenici. Druga utakmica za redom, druga drama koja se odlučila u zadnjim sekundama. Nakon početnog ispitivanja snaga, Celticsi su se brzo preko 2 na 2 igre Ronda i Garnetta nametnuli kao bolja momčad, a Hawksi su ih većinu utakmice pratili jedino zahvaljujući tricama Marvina Williamsa i Joea Johnsona (a dijelom i zahvaljujući solidnoj partiji dobrog starog Tracya McGradya s klupe, majstor je pokazao da u onom izmrcvarenom tijelo još ima soka za odraditi solidnu swingmansku rolu i najmanje je kriv što ga je Johnson nekoliko puta uvalio u teške situacije odbijajući uzeti odgovornost za šut na kraju napada).

U završnici je postalo gusto ponajviše zbog čudnih Riversovih rotacija koje su rezultirale time da je Garnett najveći dio zadnje četvrtine proveo na klupi, da bi se vratio u situaciju kada su Hawksi već bili u egalu. I to ne samo egalu – koristeći slabosti Bostonove obrane (Doc se opet oslonio na Hollinsa u završnici, računajući da njegova visina i pokretljivost mogu pomoći više od olovnih nogu Bassa i Stiemsme), Horford i Smith su zabijali kako god su se sjetili i donijeli Hawksima prednost.

U drami koja se odvijala u zadnjih pola minuta dogodilo se toliko toga da je nema smisla prepričavati, ali recimo samo da je poetska pravda da se sezona Hawksa završi onim što ju je i obilježilo – ciglom Josha Smitha s poludistance. Boston je ovaj put u foto-finišu bio koncentriran, nije bilo šanse da Pierce prokocka drugu utakmicu za redom i sada im ostaje pripremiti se za mlađe i bezopasnije Sixerse.

Hawksi pak ne smiju na odmor otići s misli kako bi sve bilo drugačije da su Horford i Smith bili potpuno zdravi. Istina, u tom slučaju bi protiv ovakvog Bostona bili favoriti (dakle, tu mislim na ovakav jednako načeti Boston), ali ostanak pri dosadašnjoj formuli više jednostavno ne vodi nigdje. Bit će vremena za posvetiti se i njima, ali ovako na brzinu, trade Josha Smitha, koji ulazi u zadnju godinu ugovora, čini se kao najbolja opcija.

Jednostavno, Horford je prekoristan igrač na pristojnom ugovoru za ono što pruža da bi ga se trejdalo, a Joe Johnson i njegov ugovor ne mogu nigdje (štoviše, postaje očito kako će Hawksi svoju amnestiju čuvati kako bi se riješili Johnsona puno prije isteka ugovora tamo pred sezonu 2016/2017), tako da se trejdanje ovogodišnjeg MVP-a čini logičnim potezom. Smith nikada neće imati veću vrijednost i možda bi se Lakersi bili spremni odreći Gasola i njegovog puno dužeg ugovora pri pokušaju da pomlade i ubrzaju momčad. Hawksima jednostavno treba netko tko može odigrati peticu i pri tome čuvati obruč, a ne se samo gurati u reketu. Jasno, misle li pokušati napraviti korak naprijed. Žele li i dogodine s istim sastavom pokušati iskoristiti slabosti Istočne konferencije (oslabljeni Bullsi, ostarjeli Celticsi), mogu i to, ali pored Heata i sve boljih Pacersa teško da imaju dobre startne pozicije.

LAKERS @ NUGGETS

Furioznim ulaskom u utakmicu Tya Lawsona (4 trice u nizu), Nuggetsi su u prvih nekoliko minuta stekli prednost koju su održavali do poluvremena, usprkos tome što je Kobe sjajnom partijom pokrenuo Lakerse koji su u tom prvom dijelu susreta u jednom periodu čak i kontrolirali ritam, usporivši Denver koristeći njihove slabosti u postavljenom napadu. Međutim, iako su ostavili Nuggetse bez run & gun igre koja im tako dobro leži, Lakersi nisu uspjeli potpuno zatvoriti Galinaria i Lawsona koji su nastavljali secirati njihovu obranu sjajnim korištenjem pick igre i svake mismatch situacije u kojoj bi se našli.

Mike Brown nije pokušao nikakvom zonom ili agresivnijim udvajanjem zaustaviti dva motora Denvera, oslanjajući se isključivo na preuzimanje, što se pokazalo kobnim. Naime, u nastavku su Nuggetsi opet krenuli furiozno, a ovaj put se sjajnom šuterskom učinku priključila i borbenost pod koševima gdje su Faried i kompanija još jednom voljnim momentom pomeli pod s Gasolom i Bynumom.

Susret je tako bio gotov već nakon 30 minuta kada se Denver s do tada standardnih desetak koševa prednosti približio razlici od +30. Neupitno je da su Nuggetsi sjajno šutirali većinu večeri i da ih je fenomenalna Lawsonova šuterska partija (13-18 iz igre) održala i u onim trenutcima kada se činilo da Lakersi preuzimaju kontrolu, ali, isključivo fokusiranje na njihovu večerašnju pobjedu kao na rezultat šuterske rapsodije značilo bi da smo potpuno promašili poantu.

Lakersi nisu izgubili dvije za redom u ulozi inferiorne momčadi zato što Denveru odjednom upadaju trice, već zato što su ih Nuggetsi potpuno nadigrali u svim ključnim segmentima igre. Karl i kompanija našli su načina održati napad podmazanim koristeći Lawsonovu brzinu i ponajviše Galinarievu prednost nad bilo kojim swingmanom Lakersa (tu se najviše vidi koliko nedostaje Artestova agresivna obrana), a u reketu su jednostavno srcem i željom nadskakali i pretrčali visoke trutove pod protivničkim košem.

U sedmoj je sve otvoreno, jer dok Lakersi ne uspostave kontrolu reketa i dominaciju u skoku, ni povratak Artesta neće biti u stanju okrenuti ovu seriju u njihovu korist. Gasol i posebice Bynum moraju zaigrati agresivnije, tražiti bolje pozicije pod košem i napadati - umjesto da se isključivo oslanjaju na visinsku prednost i činjenicu da mogu doći do šuta kad požele, vrijeme je da se oslone na mišiće. Jer, ako i dalje misle zaostajati u poenima iz reketa i skokovima za ovakvom visokom linijom Nuggetsa, onda nisu ni trebali igrati ovaj playoff.

2May/121

DAY FOUR – BULLS WITHOUT BALLS

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ HAWKS

- Boston je istrčao odlučan da ne dozvoli Hawksima živahan početak kao u prvoj utakmici, nametnuli su spori ritam i fokus s napadačkog učinka prebacili na rovovsku obranu, a Pierce i KG su spremno prihvatili aktivnije uloge u napadu, agresivnošću pokušavajući nadoknaditi manjak Ronda

- problem je bio u tome što su Johnson i Smith parirali učinku dva veterana Celticsa gotovo u svakom segmentu igre tijekom prve tri trećine, možda bi ga i nadmašili da Smith po običaju nije posezao za nepotrebnim šutevima iz vana

- Hawksi su ostavljali dojam bolje momčadi zbog dvije stvari, tranzicije (Bostonova obrana nije ni upola dojmljiva kada nije postavljena) i Jeffa Teaguea (koji izgleda ima namjeru napraviti korak naprijed igrački u svakom playoffu - lani se iz combo beka s klupe pretvorio u igrača zadatka startne vrijednosti, a sada se nameće kao kompletan igrač i treća napadačka opcija te dogodine svakako treba obratiti pažnju na njega, možda je spreman na novi iskorak)

- nažalost, pokazalo se da je sve uzalud - taman kada je Boston u zadnjih 12 minuta obranom počeo preuzimati kontrolu i kada se Pierce totalno razigrao hraneći suigrače loptama i zabijajući ključni šut za ključnim šutom kao da je 5 godina mlađi, Hawksi su ostali bez Josha Smitha zbog ozljede koljena (ništa nije puklo kao ranije kod Rosea i Shumperta, ali i istegnuće će biti dovoljno da ga uspori više nego je to mogao Garnett) i tako olakšali Bostonu put do pobjede

- odličan posao koji su u tom periodu odradili Bradley na Teagueu i Pierce na Johnsonu tako pada u sjenu, kao i Docovo poigravanje s bočnim stoperima tijekom utakmice - počeo je s Pietrusom, nastavio s Pavlovićem, a na kraju je ubacio čak i Danielsa (ne znaš koji je gori napadač, ali sva tri su odradila svoje u obrambenom dijelu), štoviše ozljeda Smitha Docu je omogučila da s parketa povuče dvije najveće rupe u obrani, Bassa i Stiemsmu, te da zaigra s Garnettom pod košem i četiri stopera uokolo (najbolji dojam je ostavila postava s Pierceom, Pietrusom, Danielsom i Bradleyem, četiri dugonje koje je nemoguće pretrčati i koja je za čas stvorila 10 koševa prednosti)

- za Hawkse je propuštena prilika nebitna jer, pokaže li se Smithova ozljeda ozbiljnom (i obzirom da su već u outu i Horford i Pachulia), bit će prisiljeni pod košem koristiti usluge likova poput Collinsa i Ivana Johnsona koji možda služe nečemu na treningu, ali ne i u NBA playoffu, a eventualne niske postave s Marvinom Williamsom ili Vladom Radmanovićem (kojega također muče leđa cijelu sezonu) doći će kao naručene Bostonu da ih Rondo i Pierce seciraju

- pročitajte još jednom sva ova imena koja prije zaslužuju biti dio neke lijeve europske lige nego NBA playoffa (Radmanović, Collins, Ivan Johnson, Stiemsma, Pavlović, Daniels, Pietrus) i jasno vam je da ovo nije lijepa serija za gledati ne samo zbog sjajnih obrana, već i zbog očajne razine napadačkog talenta

SIXERS @ BULLS

- bez Rosea da napravi razliku između dvije momčadi, prvi dio utakmice smo imali prilike gledati sudar dva osrednja protivnika osuđena na ispaljivanje skok-šuteva s poludistance i potragu za identitetom (Sixersi su nemoćni od kada su shvatili da nisu dobri kao njihov score, a Bullsi su očito pod šokom od ozljede Rosea, jer jedno je bilo igrati regularnu sezonu bez njega znajući da ćeš ga imati kada bude najpotrebnije, a nešto sasvim drugo prisiliti se na borbu unaprijed osuđenu na neuspjeh)

- Bullsi bez onog ratničkog pristupa nisu Bullsi, stoga im je samo ostalo nadmudrivati se sa Sixersima, a u tom dijelu noćas je pobjedu odnio Collins

- instaliranje Turnera u petorku više je dokaz potpuno pogrešnog pristupa igri tijekom sezone, dakle to čak i nije iznenađenje već čista logika (mislim, lani su protiv Miamia u playoffu vidjeli da im treba talenta pa su maloga bacili u vatru, samo da bi ga opet ignorirali većim dijelom sezone sve dok opet stvari nisu otišle kvragu i dok im opet nije potreban - bilo bi smiješno da nije žalosno), ali pravi potez Collins je povukao s forsiranjem Holidaya protiv Watsona, svjestan da gubitkom Rosea Bullsi na poziciji playa imaju dva ispodprosječna obrambena igrača

- Thibo je jedino reagirao instinktivno krajem druge četvrtine, kada je na parketu ostavio Lucasa i Korvera uz startni frontcourt (odlično su funkcinirali u napadu), ali ostatak utakmice proveo je zakopčan i vjeran uigranim rotacijama iako one očito nisu štimale (njegova neodlučnost da razbije ustaljenu praksu praktički je ostavila Bullse bez municije u trenutcima kada se susret lomio)

- svjesni prilike koja im se pruža, Sixersi su u nastavku preko Holidaya i Turnera počeli agresivno napadati nemoćnu vanjsku liniju Bullsa (Hamilton je solidan obrambeni igrač uz Rosea, ali ne i uz Watsona) koja se više bez Rosea ne može maskirati kao odlična obzirom da je osuđena na 48 minuta igre s dva back-up playa koji nemaju ni fizikalije ni snagu volje za igrati obranu

- dodaj još da u udarnoj petorci Bullsi imaju drvenog Boozera i očito je gdje trenutno leže njihovi najveći problemi, aktivnost Noaha pod košem i Denga na perimetru jednostavno nije dovoljna kraj tri rupe u obrani (a Deng bi još uz sve trebao biti i nositelj u napadu, što nikako nije lako uz striktnu Iggyevu pratnju)

- Thibo će morati bolje izbalansirati uloge (kao logično rješenje nameće se instaliranje Brewera umjesto Hamiltona, što je ionako model koji je funkcionirao veći dio sezone dok je Rip bio ozljeđen) jer njegovo tvrdoglavo inzistiranje na paru Watson-Hamilton (ne samo da su ih Holiday i Turner konstatno ostavljali u prašini, već nisu ništa ni zabili, pa se to povjerenje čini još besmislenijim), odnosno postojećem stanju, ne vodi nigdje

- praktički, ako uzmemo u obzir da su Holiday i Turner bolji od Watsona i Ripa, da je u ovim kasnim fazama karijere Elton Brand bolji igrač od Boozera (isti su napadački, osuđeni na skok-šut s poludistance, ali Brand igra sjajnu obranu, pojam nepoznat Boozeru), te da je Iggy u stanju uštopati Denga (što je dokazao i noćas), ispada da Bullsi jedinu prednost imaju na poziciji centra (sretno ako misle povećati Noahu kvotu lopti u napadu)

- kvragu, čak i je klupa Sixersa u stanju parirati njihovoj opjevanoj bandi s klupe koja se utopila u sivilo drugog poluvremena, nadigrali su ih ne samo Williams i Young, koji su se svaki na svoj način zaslužili naći u konkurenciji za najboljeg šestog igrača, već i Lavoy Allen, koji je odradio i sjajan šljakerski posao u obrani, ali i pokazao nešto od svog talenta u napadu

- uglavnom, bez Rosea i bez krvave borbe, Bullsi su ne samo isti profil momčadi kao Sixersi već možda i lošija verzija, a u tom slučaju nikakav govor u svlačionici, karakter ili buđenje ponosa ne pomažu - misli li vratiti prednost domaćeg terena i momentum (koji se u playoffu za čas prebaci), Thibo treba miksati rotacije, i to puno, često i odmah

NUGGETS @ LAKERS

- Lakersi su prvu utakmicu dobili u trećoj četvrtini obranom, a, iako su na sličan način i noćas u istom periodu ubacili u višu brzinu, praktički sve je riješeno u prvih 5 minuta, tijekom kojih su nametnuli igru kroz Bynuma u postu, usput osudivši Denver na organizirane napade koji su obično završavali teškim šutem iz vana, pokazavši tako za što su sposobni kada im se da

- iako je Denver ubrzo uhvatio priključak, Lakersi kao da su se čuvali za pogodan trenutak kako bi zaključili utakmicu te su do spomenute polovine treće igrali preko Bryanta koji je uživao u napucavanju s deset igrača Nuggetsa i usput održavao laganu prednost

- ovaj revijalni ton u kojem su Nuggetsi trčali dok je Kobe pucao sa svih strana, prekinut je početkom drugog poluvremena kada su Bynum i Gasol opet postali fokus napada i odmah napravili razliku koja se tijekom treće, kada se napadu pridružila i obrana, penjala i do 20 razlike

- iako su koristeći slabosti klupe Lakersa (i njihovu nemogućnost da odigraju u istom ritmu tijekom cijelog susreta) Nuggetsi uspijeli učiniti završnicu zanimljivom, čak i izvući na površinu potrebu za Kobeovim "spasonosnim" šutevima preko ruke, njihov problem nije u tome što su gubili (i izgubili), već što tijekom cijelog susreta (točnije, tijekom obje utakmice) nisu ostavili dojam da su u stanju iti na trenutak zaustaviti Lakerse kada se ovi odluče otiči po koš (i pri tome ne mislim samo na dominaciju Gasola i Bynuma, koja je sama po sebi neriješiva enigma, već i na to što Kobe, sa svim kilometrima na leđima, djeluje kao najveći atleta s parom najsvježijih nogu na vanjskim pozicijama)

- uglavnom, sve što bi Denver napravio ovisilo je prvenstveno o tome što su im Lakersi dopustili i očito je da smo svi mi, koji smo računali da će im razlika u stilu pomoći da zakompliciraju seriju, pogriješili - kada je razlika u talentu ovolika, onda stilovi ne igraju apsolutno nikakvu ulogu

9Apr/123

TANKING WITH THE PACK G57-G66

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Hornets

R.I.P. Minnesota Timberwolves 2011/2012 season

Kako je petim porazom u nizu, četvrtim protiv protivnika s lutrijskim učinkom, Minnesota definitivno potvrdila da joj više nije stalo do sezone, to se i ja pozdravljam od praćenja Wolvesa i gubljenja dragocjenog vremena na analize njihove kurcobolje. Previše se zanimljivih stvari u ovom trenutku događa u ligi da bi se prisiljavao gledati kako Love i Peković dopuštaju da ih nadigraju talentom limitiraniji igrači.

U porazu protiv Hornetsa koji je prelio čašu strpljenja, posebno je žalosno bilo gledati kako Lovea rastura Jason Smith. Jedan MVP kandidat ne smije si dozvoliti da ga ovako uništi rotacijski igrač (pick & pop specijalist koji solidno može braniti obje visoke pozicije), Loveovih 29 koševa samo su šminka koja ne može sakriti sramotu vezanu uz činjenicu da je Smith u direktnom dvoboju zabio 26 uz 75% šuta.

Kad dodaš da je na sličan način Peković dozvolio Kamanu da radi što poželi, jasno je da Wolvesi nisu mogli dobiti ovu utakmicu. Nije problem bio samo u tome što su Smithu i Kamanu omogučavali otvorene šuteve cijelu večer, već prvenstveno u tome što su ih ovi čak i nadskakali, a Minnesota, bez nadmoći barem u tom segmentu, nije u stanju dobiti apsolutno nikoga.

Ovakav pristup, bez one minimalne borbenosti/profesionalnosti, kod gledatelja ostavlja dojam kao da gleda wrestling i stvarno mi nije jasno zašto Adelman i Love dopuštaju ovakvu rasprodaju teško stečenog ugleda. Istina, apsolutno im nije lako s načetim Pekovićem, bez Rubia i Ridnoura i s gomilom NBDL igrača uokolo, ali nedostatak žara i volje se ne može opravdati nikako drugačije osim tankiranjem.

Sad, još bi mi jasno bilo da su digli ruke od sezone u lovu na što bolju draft poziciju kad bi imali pravo izbora, ali njihov pick odavno je u rukama Hornetsa. Koji su se nenadano našli u možda čak i boljoj situaciji od Minnesote – imaju bolju klupu (Vasquez, Ayon, Smith) i usprkos tome duplo više prostora na salary capu za potpisati pojačanja, plus još uvijek mogu računati da će putem dva lutrijska picka i ostankom Erica Gordona čija Bird prava imaju, preko noći složiti konkurentnu mladu jezgru.

Jedina nada Minnesote za pojačanjem putem drafta leži u eventualnom plasmanu Jazza u playoff, što bi Wolvesima donijelo 15. ili 16. pick kojim bi malo osvježili momčad za dogodine (Utah ima lutrijsku zaštitu, što će im dobro doći obzirom da pored Houstona i Denvera te razigranih Sunsa teško mogu uhvatiti tu osmu poziciju).

Iz ove perspektive se čini da će nedostatak lutrijskog picka na ovako bogatom draftu možda biti ključan za razvoj ove momčadi jer sada sve nade moraju položiti u pronalaženje igrača startnog kalibra na tržištu, a to neće biti lak posao. Dijelom zbog neuglednog tržišta, dijelom zbog manjka manevarskog prostora – salary cap situacija bit će nešto bolja 2013. (ne zeznu li se ovo ljeto nekim dugoročnim besmislenim ugovorom) kad bi trebali imati oko 20 milja na raspolaganju, ali ne i nakon toga zbog evenutalnih novih ugovora Pekoviću i Rubiu.

U biti, sad se čini kako je manji ugovor Loveu bio izvrstan potez jer su si ostavili mogućnost dovođenja igrača kojega bi možda mogli ugurati u taj franšizni maksimum kojega ionako neće imati na koga potrošiti – Peković i Rubio su solidni starteri, ali s velikim upitnicima. Već znamo da kombinacija Love-Peković nikada neće biti garancija zaključanog reketa zbog previše sličnosti (čitaj: rupa) u obrambenoj igri, a složiti šampionsku ekipu bez zaključanog reketa nije baš najlakša stvar na svijetu.

Rubio će uvijek pored sebe morati imati dva rasna šutera kako bi prikrio vlastitu drvenu ruku i teško je zamisliti da će igrač koji ne može zabiti više od 10 koševa u prosjeku biti vrijedan franšiznog novca. Praktički, Wolvesi su osuđeni na potragu za graničnim all-star talentom, a, obzirom na manjak prilika (dogodine će vrlo vjerojatno biti playoff momčad, što će im izbiti iz ruke još jednu priliku za pojačanjem putem drafta), izglednije ih je zamisliti kao tipičan primjer momčadi zapele u sredini iz koje je jedini izlaz ili promjena člana jezgre ili rebuilding (do kojega bi moglo doći već nakon tri sezone kada Love bude mogao aktivirati opciju prijevremenog raskida).

Naravno, bit će još osvrta i na njihovu sezonu i njihove mogućnosti, ali, obzirom da nam je ostalo manje od tri tjedna do kraja regularne sezone i nekih desetak utakmica po momčadi, svu pozornost treba usmjeriti prema playoffu. I to ne samo trci za utješne pozicije u njemu, već i pokušajima hvatanja momentuma ovih ekipa što su već odavno osigurale nastup.

Bulls @ Knicks, Sixers @ Celtics

Dvije sinoćnje utakmice indikativne su za ludilo koje se zakuhalo na Istoku. U par tjedana manje zanimljiva konferencija preuzela je primat nad konkurencijom sa Zapada nizom neočekivanih preokreta. I dok je trka za osmim mjestom na Zapadu i dalje zanimljiva, a možda je još i zanimljivije pratiti kako će podijeliti parovi u prvom krugu, Istok trenutno nudi konfuziju od vrha do dna.

Padom Sixersa, u trku između Bucksa i Knicksa za osmom pozicijom priključila se i treća momčad. Ova četiri poraza u nizu čak i nisu najgori ovogodišnji rezultat, malo prije all-stara Philadelphia je uspijela izgubiti čak 5 utakmica za redom, ali način na koji gube (uglavnom dvoznamenakstom razlikom) govori o ovoj momčadi puno više od omjera.

Noćašnji poraz od Celticsa u kojem od starta nisu bili na potrebnoj energetskoj razini jasno govori da su glasine o tome kako je Collins izgubio momčad možda i točne. Kako je Sickre ranije u detalje secirao njihovu igru, mogu samo dodati da ništa od ovoga nije neočekivano.

U najavi sezone smo isticali kako je ovo momčad stvorena za utješni nastup u playoffu i kako je njen jedini potencijalni x-faktor upravo Collinsova sposobnost miksanja. Čovjek je napad učinio učinkovitim usprkos manjku poštenog šutera i talenta, a obranu je digao do neslućenih razina usprkos nedostatku agresivnih bekova i centra u sredini (paradoksalno, Brand bi od jednog od najprecijenjenijih igrača u ligi vrlo lako mogao postati podcijenjen – amnestiraju li ga Sixersi, a to se čini jedinim logičnim potezom kako bi oslobodili prostora za lov na slobodne igrače, nekakva playoff momčad koja se bori za naslov vrlo lako bi se za iznos midlevela mogla pojačati idealnim trećim visokim koji je ove sezone pokazao da u manje zahtjevnoj roli idealno pokriva obje pozicije pod košem).

Jasno, sada kada su konkurenti ubacili u višu brzinu, Sixersi su naletili na zid jer oni brzina više jednostavno nemaju. Oni mogu do kraja voziti samo u rikvercu, a Collins više nema što izmisliti. Može mu se zamjeriti što korak naprijed nisu napravili Turner i Holiday, ali tu se radi o poprilično skliskom području - da je više energije usmjereno na njihov razvoj, bi li se to odrazilo na rezultate? Uostalom, svi veterani su odigrali iznad očekivanja držeći se zadanog plana, stoga je možda problem dijelom i u tom mladom talentu. Nije da barem Holiday nije imao dovoljno minuta dokazati se, pa se s pravom može postaviti i protupitanje - koliko je ovaj takozvani bekovski dvojac budućnosti uopće kvalitetan?

U svakom slučaju, obzirom da Collins ima višegodišnji ugovor, za budućnost franšize ključno je da uprava ne nasjedne na Collinsov težak karakter i uruči mu otkaz prije vremena jer ovakve old-school trenere koji znaju što rade teško je naći. Puno racionalniji, ali ujedno i puno teži put, bio bi mijenjati roster u hodu, a obzirom na nedostatak ikakve jezgre, taj posao čini se nemogućom misijom.

Iggy je jedini rasni NBA igrač kojega imaju (a i to nešto govori o njihovim ovogodišnjim rezultatima), ali, kako u isto vrijeme postoji i ta puno jeftinija alternativa u Turneru, upravo njegov dokazani talent može biti ključ promjene - bilo kakav šuter ili visoki igrač startne kvalitete koji bi stigao u zamjenu za njega bio bi dobar potez koji bi ih barem malo gurnuo s mjesta. Ali, bit će vremena za pričati o budućnosti Sixersa nakon sezone, sada je bitno uspostaviti red u svlačionici i suprotstaviti se barem Bucksima. Imaju izuzetno lagan raspored do kraja, 6 utakmica protiv lutrijske krame Istoka i direktan obračun s Bucksima 25.4. u Milwaukeeu. Zaslužili su makar tu jednu utješnu playoff seriju i stvarno bi bila šteta da miniraju dobru sezonu samo zato jer su ostali šokirani kada su konačno pogledali istini u oči i shvatili svoje limite.

Direktni protivnici Bucksi i Knicksi imaju nešto teži raspored, samo 4 utakmice protiv lutrijskih momčadi, ali i međusobni dvoboj za dva dana, 11.4. koji spada u must-see TV. Knicksi su u nešto boljoj situaciji, prvenstveno zato što trenutno imaju identitet usprkos tome što nemaju igru. Kao što je sinoćnja utakmica protiv Bullsa pokazala, muče se zabiti (šutersko forsiranje Smitha i Shumperta iritantno je, ali i indikativno za razinu talenta te momčadi – jednostavno nema drugih opcija), a pri tome im ne pomaže što su se opet morali izmisliti u hodu i ostati čak i bez onih klasičnih akcija. Ali, Carmelov briljantni talent i borbenost dvojca Chandler-Shumperta konstanta su kroz sve sisteme i sve promjene i trebali bi biti dovoljni za hvatanje osmog mjesta, usprkos tome što opet nemaju ni playmakera ni klupu ni drugog visokog igrača.

I dok Melo i Chandler ulažu svu svoju šampionsku energiju u hvatanje utješne playoff serije, Boston i Chicago hvataju momentum. Celticsi su napravili nemoguće, ostvarili score 17-7 nakon all-stara i izbili na čelo Atlantske divizije, još jednom izvevši svoj ples prvaka koji počne štimati tek kada stvari počnu dobivati na težini. Taj mentalni aspekt njihove igre nikako ne treba zanemariti. Nemaju lagan raspored do kraja (još 2 puta Miami i dosadna Atlanta, jednom Knicki i Bucksi), ali nema sumnje kako će ući u playoff kao nositelj.

Bit će zanimljivo vidjeti mogu li preskočiti Pacerse (koji imaju znatno lakši raspored) ili može li Miami prekočiti Chicago, jer bi u tom slučaju polufinale Istoka donijelo dva gadna protivnika bolje postavljenima – Miami vs Boston i Chicago vs Indiana. U slučaju da do kraja ostane status quo na vrhu, Chicago protiv Bostona i Miami protiv Pacersa su parovi koji ne donose ni približno uzbuđenja kao alternativa zbog puno povoljnijeg matchupa.

I dok Boston igra svoju najbolju košarku sezone, naštimava stil i brusi rotacije, Bullsi pokušavaju barem približno uhvatiti potrebnu razinu forme. Već sutra ih čeka revanš s Knicksima (koji bi trebali čuvati energiju za back to back u Milwaukeeu večer nakon Chicaga), a zatim i ključnih sedam dana u kojima od četvrtka do četvrtka na repertoaru imaju Miami u najavi finala Istoka s nizom lutrijskih ekipa između. Zatim u završnici dolazi i potencijalna poslastica protiv Pacersa, ako do tada još uopće bude nejasnoća oko playoff nositelja.

Ono što trenutno znamo je da ni Chicago ni Miami nisu napravili nikakav bitan iskorak u odnosu na lanjsku sezonu - i jedna i druga momčad i dalje je preovisna o svojim all-star igračima. Ni Boozer ni Deng ni Noah nisu napravili potreban iskorak u igri da bi Roseu dali toliko potrebnu drugu opciju te i dalje sve nade za boljom napadačkom igrom ostaju usmjerene na nekakvu mirakuloznu Hamiltonovu eksploziju, iako čovjek već tri sezone nije odigrao iznad razine graničnog igrača petorke i ničim ne opravdava takva očekivanja.

Jasno, da je Deng napravio taj iskorak iz pouzdane treće opcije u rasnog drugog igrača (nikad samouvjerenije nije ušao u sezonu, nagrađen je all-star nastupom, ali brojke ne lažu – i dalje je to potpuno isti igrač kao svih ovih godina), da Boozer ne stari i da je Noah nešto više od izvrsnog podizača energije, nitko na Ripa ne bi ni obraćao pažnju. Ovako, čeka nas još jedna neizvjesna završnica u kojoj se nade Rosea i društva više baziraju na potencijalno slabijoj Miamievoj rotaciji u odnosu na lani, nego na nekom vlastitom ekstra napretku.

MUST SEE @ NBA TV

Memphis – Clippers

Conley vs Paul, Zach vs Blake i borba za domaći teren u prvoj rundi playoffa. Barem po tome kako stvari trenutno stoje.

20Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G32

Posted by Gee_Spot

Sixersi su na vrhu Istoka, Wolvesi nisu ni playoff momčad na Zapadu. Usprkos ovom vidnom nesrazmjeru, kad bi postavili pitanje koju momčad čeka svjetlija budućnost, odgovor bi bio - Minnesotu. I to iz jednog, očitog razloga - zato što imaju dva mlada igrača u Rubiu i Loveu oko kojih mogu graditi bolju momčad od sadašnje.

Sixersi imaju prostora za napredak, ali razlika između njih i Minnesote je u tome što oni svoje temelje tek moraju nabaviti. Trenutno oni postoje u vidu Iguodale i Branda i u tome leži cijeli njihov problem. Istina, oko njih su složili fenomenalnu skupinu pomoćnika (Williams i Young su idealni igrači s klupe, combo-bek i tweener čiji igrački minusi se ne osjete u napucavanju protiv niže razine talenta, Holiday i Turner su solidni bekovi all-round učinka uvijek nečim u stanju podignuti razinu energije), među kojima čak ima par igrača (Turner i Holiday) koji se mogu razviti u nositelje, ali kladiti se na njih daleko je od sigurne stvari.

Međutim, gomila dobrih ne čini vrhunsku momčad. Gomila dobrih čini dobru rotaciju, koja može izrasti u odličnu momčad ako svi prihvate trenerove koncepte čuvanja i dijeljenja lopte u napadu, odnosno presinga, rotiranja i udvajanja u obrani. Ali, koncepcija je šasija, a talent čini sve ostalo - motor, osovinu, volan. Sixersi su u ovom trenutku konceptualni BMW u kojega je netko ugradio Fiatova 1.3 dizelaša.

Trenutno su oni klasična skok-šuterska momčad sa sjajnom klupom koja nije mijenjala ni jedan bitniji dio rotacije, što su dva detalja koja izuzetno dobro dođu u ovakvoj sezoni suludog ritma bez priprema i treninga. Sad, netko može istaknuti kako su i Bullsi prije svega skok-šuterska momčad, zašto bi to bilo nužno loše? Pa, Bullsi imaju Rosea, dakle taj vanserijski talent koji im omogućuje da sakriju većinu rupa (nedostatak koševa iz posta). Također, Sixersi nemaju tako dobru obrambenu rotaciju visokih, njihova snaga se zasniva na vanjskoj liniji. Oni ne spriječavaju igru u reketu, oni spriječavaju da lopta dođe u reket.

Iggy, Turner, Young, Holiday, pa čak i Williams, izuzetno su dugi i aktivni obrambeni igrači koji u raznim kombinacijama oduzimaju protivnicima glavno oružje - mismatch do kojega dolazi bilo prilikom preuzimanja nakon screena, bilo protrčavanjem. Mogu se posvetiti lopti jer znaju da će, čak i ako im njihov igrač pobjegne, na njega paziti jednako pouzdan suigrač i da će visina, brzina ili snaga rijetko presuditi u individualnim match-upovima. Ako postoji nešto kao flex obrana, onda su ovakve atlete kakve su Collinsu na raspolaganju idealne da je sprovedete u dijelo jer je netko uvijek na lopti ili šutu.

Napadački, Sixersi su iz sličnog razloga idealan flex napad. Iggy je primarni playmaker, ali svejedno je da li završni pas izvode on, Turner, Jrue ili Lou. Poanta flexa je kretanja igrača i kretanje lopte koje dovodi do otvorenih šuteva i puteva prema košu i to je osnova njihove igre. Također, baš zbog toga što imaju toliko igrača koji su u stanju vrtiti pick & roll, noćna mora su prilikom preuzimanja. Iz istog razloga su izvrsni u izolaciji - često nakon bloka u 1 na 1 situacijama ostaju s bekom na sporijem krilu ili krilom na slabijem beku.

Ukratko, igraju pametno, efikasno i nesebično na oba kraja parketa. I zato je još tragičnije gledati tu njihovu nesposobnost u završnici koja proizlazi iz jednostavne činjenice što nemaju prvu opciju. Realno, čak ni drugu jer Iggy je svim aspektima svoje igre idealna treća banana. Tu im ne pomažu ni povremena Williamsova herojstva u stilu Terrya. Jer, ni Terry ne bi tek tako zabijao ključne šuteve da, s druge strane, obrane ne trebaju paziti na Dirka. U slučaju Sixersa, umjesto Dirka tu su Iggy i Jrue, koji će prije od suze ispaliti ciglu.

Nema se smisla hvatati za tezu kako bi možda stvari bile bolje kada se utakmice ne bi završavale pimplanjem od 20 sekundi i onda lošim šutem, već kad bi Sixersi i u tom zadnjem napadu odigrali pametno i nesebično kao i u svim onim napadima prije. Iz nekog razloga stvari u većini NBA tako ne funkcioniraju. Uostalom, da Sixersi imaju vrhunskog igrača koji si može kreirati otvoreni šut u takvoj situaciji, ne bi ni pričali o tome kako su bezidejni kada je najvažnije jer se tu radi više o simbolici nego o stvarnosti. Svi šutevi u zadnjim sekundama koje su zabili Kobe, Carmelo, Dirk i slični igrači nisu toliko važni sami po sebi, koliko je važna ta njihova sposobnost da nose momčad u određenim sušnim razdobljima, točnije da budu oslonci kad sve drugo stane.

Za razliku od Sixersa koji nemaju temelje, ali su, eto, krcati vrhunskim šegrtima, Wolvesi imaju temelj i ništa više. Osim Pekovića, Love i Rubio nemaju poštenog pomoćnika. Njihova klupa je nepostojeća, izuzevši Bareu koji je noćas odigrao dobro i valjda se konačno vraća nakon ozljede. On je combo bek koji zna što radi i koji može nositi napad u kraćim periodima, sad mu je potrebna pratnja. Međutim, puno veći problem od klupe (na kojoj ima talenta kojemu samo treba pronaći pravu rolu) je petorka, točnije rupe na bokovima. Ridnour, koliko god solidan učinak imao napadački, u obrani je prejednostavan plijen koji većina protivnika nemilosrdno napada, a Wes Johnson je jednostavno očajan.

Dakle, nemojte zanemariti činjenicu da Minnesota cijelu sezonu igra bez poštenog swingmana koji može stvoriti višak igrača i zabiti koš jedan na jedan. Ipak, usprkos svemu u zadnje dvije utakmice odigrali su najbolju košarku sezone ostvarivši dvije najznačajnije pobjede do sada u godini punoj ugodnih momenata. Ono što su imali u ove dvije utakmice i ono što ih je lansiralo u sferu playoff košarke je činjenica da je Ricky Rubio proradio kao strijelac iz vana.

Pobjeda protiv Houstonove nepostojeće obrane prikazala je svu moć napada baziranog na Rubievoj individualnoj veličini (posebice u pick & rollu) i dva monstruma pod košem. Pobjeda protiv Philadelphie je nešto sasvim drugo, jer je ostvarena protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Čak i u takvom, dijametralno suprotnom kontekstu, napad Minnesote pokazao se dovoljnim, barem dok Rubio održava ravnotežu između vanjske i unutarnje linije.

Ovaj niz utakmica u kojima zabija 20 koševa izuzetnim postotkom ohrabruje. Jasno, ovo je premali uzorak da ga se shvati ozbiljno i jasno je kako Ricky nikada neće biti klasični triple threat. Ali, bude li zabijao učinkom prosječnog NBA igrača iz vana, uzevši u obzir sve ostalo što donosi u paketu, nema razloga da ne bude all-star igrač od sada pa do kraja karijere.

Love pak ne mora briljirati šuterski da bi kontrolirao utakmicu, dokazao je to i noćas. Stalna udvajanja i dužina protivnika uzeli su svoj danak, ali opet je nametnuo svoju volju kada se lomila utakmica. Dodaj solidnog Pekovića, koji se također mučio protiv vrhunske obrane koja je znala spriječiti protok lopte do njega, da bi sve nadoknadio fanatičnom borbom.

Znači, recept za pobjedu je već klasičan Minnesotin – kad njih troje igra punom snagom, mogu dobiti svakoga. Što se ostaloga tiče, u petorci koja je zaključila utakmicu i odradila najveći dio posla bio je i Martell Webster. Šut ga još ne sluša, ali noge i borbenost su tu. Dobra vijest za playoff nade koje, s ovakvim Rubiom, dobivaju i sve racionalnije uporište.

19Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G14

Posted by Gee_Spot

Nakon Sacramenta u Minnesotu je sletio još jedan horror show, momčad koja je debelo zacementirana na poziciji broj 30 budućih prvih mjesečnih power rankingsa. Inače, dvojbe oko poretka su manje-više riješene, najviše su me mučili Sixersi i trebao sam ih vidjeti u akciji protiv jedne rasne momčadi kako bih znao gdje s njima, jer po svim mogućim brojkama radi se o ekipi bez mane. Ali, o tome više nakon osvrta na još jednu pobjedu Minnesote.

Pistons @ Wolves

Osim ako ste zadrti fan, totalni mazohista ili budala koja si zacrta takve gluposti poput gledanja svih 66 utakmica Timberwolvesa, vjerojatno nećete previše vremena trošiti na ovosezonske Pistonse. A ako i hoćete, velike su šanse da se na tako nešto spremate samo ne bi li bacili pogled na to kako igra Greg Monroe. E, pa nešto slično sam i ja namjeravao, dok očajni sudci nakon par minuta nisu dotičnome izmislili dva faula i poslali ga na klupu ostatak poluvremena. Što je prevedeno značilo da sam umjesto Grega imao šansu gledati Big Bena, Jarebka i Maxiella, rotaciju pod košem koja vam ne bi garantirala niti plasman među 16 u Euroligi.

Uglavnom, Rubio opet nije krenuo dobro u utakmicu, nije mogao ništa pogoditi i izgleda da nakon sjajnog šuterskog starta na vrata kuca dobra stara realnost koja govori kako će mu taj šuterski dio igre još neko vrijeme ostati ahilova peta. Nije da se odmah po izlasku Ridnoura nije razigrao, bilo ga je na sve strane i ostvario je vrlo dobar all-round učinak, ali protiv boljih ekipa od Kingsa i Pistonsa obrana i razigravanje nisu dovoljni, jednostavno treba pogoditi barem onaj otvoreni šut. Koliko će trajati ovo balansiranje između Stevea Nasha i Brevina Knighta nemam pojma, ali znam da će kad konačno sleti negdje između te dvije krajnosti, Rubio biti još bolji.

Love je doslovno odradio još jednu utakmicu, ali sve do zadnje četvrtine on i Rubio nisu imali pravu pratnju. Neću ni nabrajati sva ona imena koja su razočarala (imena tipa Darko, Wes, Luke), već ću uglavnom istaknuti pozitivne stvari. Wolvesi ovu tekmu ne bi dobili bez Pekovića pod košem, to je prvo. Pek, kako ga zovu komentatori, se ne može odlijepiti od poda i u 24 minute je uhvatio jedan jedini skok (i to slučajno), ali gura sve pred sobom u reketu i postavlja se u izvrsne pozicije za zabiti (doduše, protiv centimetrima i skočnošću limitiranih Wallacea i Maxiella se nije morao bojati ni banana ni udaraca, dok je protiv Monroea ipak nešto teže dolazio do prilike za realizaciju). Dodaj još da radi dobre blokove i eto ti jednog ex-Yu igrača u Minnesoti koji konačno odrađuje posao koji se od njega očekuje.

Adelman je dobitnu formulu za ovu večer našao tek kad je ovoj trojci priključio Ellingtona i Tollivera. Ellington je još jednom odradio sjajnu šutersku rolu i usput dignuo na noge dvoranu NBA action zakucavanjem (iako, kroz onakav reket mogao bi zakucati i Ivan Tomeljak), a Tolliver je uštopao Princea koji je do tad simultankom držao Pistonse u prednosti. I to je manje-više to, treba još istaknuti Barein povratak nakon ozljede (pozitivno), konačno korisnih i energičnih 16 Williamsovih minuta nakon niza mrtvačkih partija (izuzetno pozitivno) te Beasleya u odjelu na klupi s kesom bombona u rukama (najpozitivinije). Uglavnom, na stranu tri pobjede u četiri zadnja susreta, ne dignu li razinu igre preko noći, čopor čekaju dva glatka poraza u gostima kod Clippersa i Jazza.

Pistonsi? Momčad puna misterija. Monroe je odigrao solidno drugo poluvrijeme, prikazao se kao jedino živo tijelo na ovom rosteru, ali i on djeluje kao da nema pojma koja mu je uloga na parketu. Uopće sve oko ove momčadi je depresivno. Rookie Knight nije pokazao ništa, osim da nije pravi play, a također i da ne može zabiti ništa iz vani jer nema igre koja bi ga dovela u dobru situaciju. Kod Pistonsa se sve svodi na jedno dodavanje i 1 na 5 završnicu onoga tko dobije loptu.

Najluđe od svega, u zadnje vrijeme je Prince taj koji ima dozvolu da troši lopte kao da je u najmanju ruku Kobe. U početku nije mogao pogoditi ni ocean, kasnije je namjestio ruku (barem dok ga nije preuzeo Tolliver), ali nije uopće poanta u tome da je zabio 29 koševa, već da je potrošio 23 šuta. 23 šuta. Ty Prince. Smrdi li i vama nešto u ovoj konstrukciji?

Nažalost, to je realnost ovih Pistonsa. Samo, dok još i mogu razumjeti da Prince mora glumiti Kobea jer jednostavno nemaju drugih rješenja u napadu, ne mogu shvatiti da Big Ben ima minutažu. Čovjek je gotov, to je vidljivo iz aviona. Već po onom prelasku u Bullse bilo je vidljivo da gubi brzinu i skočnost i da više nije ni sjena onog obrambenog majstora iz šampionskih dana, u Cavsima je bio katastrofa, a ovo u Detroitu je doslovno pljačka. Često se kaže da i najgori od 450 NBA igrača pod ugovorom zaslužuju plaću jer usprkos tome što griju klupu imaju vještine o kakvima oni koji nisu u NBA mogu samo sanjati, ali u slučaju Big Bena, koji je uvijek imao samo srce i noge, to ne može biti istina, jer bez tog fizionomijskog inputa on je jednostavno igrač manje na oba kraja. Ono, ne znam da li je veća misterija to što se još nije odlučio za mirovinu ili to što mu Frank daje minute.

Pistonsi nemaju talenta, nemaju vizije i nemaju volje. Hej, ali barem predstavljaju svoj grad kako treba. Uglavnom, super je stvar što imamo i ovakvu sezonu, iako je neke ekipe jednostavno trebalo ostaviti u lockoutu.

Nuggets @ Sixers

Već danima gledam sve moguće kombinacije i ne mogu se načuditi kako brojke ne otkrivaju ni jednu jedinu slabost Sixersa. Svaka momčad ima neku slabost, neki feler koji se može iskoristiti. Klupa Bullsa ne može zabiti, Miami ima rupu u reketu, Oklahoma igra bez igre. Sixersi pak imaju jedno od najboljih obrana (jednako dobro brane i tricu i reket) i jedan od najboljih napada (skoro 8 igrača zabija dvoznamenkasti broj koševa, lopta uvijek kruži). Imaju čak i najbolju klupu u NBA, po svim mjerilima. Međutim, tekma poput noćašnje jasno je pokazala što nemaju – nemaju klasu.

Sixersi su diplomski rad Douga Collinsa na temu kako treba igrati košarku. Oni momčadski razigravaju, momčadski skaču, momčadski zabijaju. Nemaju jednog playmakera, jednog skakača, jednog strijelca. I koliko god to bilo sjajno, to je i problem. Iz jednostavnog razloga što je jedno umiješati kolač od vrhunskih sastojaka, a nešto sasvim drugo od polovnih. Napraviš ga po receptu i on izgleda sjajno, ali okus, okus ga odaje.

Jednostavno, Sixersi trenutno koriste lanjski momentum i sve prednosti dubine, uigranosti i rasporeda. Nisu postali talentiraniji, samo su u boljem trenutku. Istina, i to zna biti presudno, sjetite se samo Dallasovih šutera u lanjskom playoffu. Momčadska igra i momentum mogu vas odvesti daleko čak i ako nemate najbolje pojedince. Ali morate biti bar u nečemu posebni, a ne u svemu jednako dosadno dobri.

Koliko god glupo zvuči, upravo je to glavni razlog zašto Sixersi ne mogu trajati ovim tempom. Lou Williams i Thaddeus Young će kad-tad prestati zabijati sve što opale na koš. Spencer Hawes će možda biti nova verzija Brada Millera, ali neće još dugo moći igrati bolje od Brada Millera. Iggy, Turner i Holiday će vjerojatno ostati na ovoj razini, ali to više neće biti dovoljno za biti izazivač.

Noćas su otvorili sjajno i točno su pokazali kako su opasni kad sve štima – u napadu su svi zabijali, lopta je konstantno kružila do otvorenog čovjeka, a u obrani su uvijek bili na ruci, krali lopte i odradili sjajan posao na ključnim igračima protivnika, Galinariu i Lawsonu.

Ali, onda je Karl malo promijenio obranu, umjesto pritiska na bekove povukao je momčad u reket, šutevi su stali upadati, a Nene i Miller su totalno izneredili čvrstu obranu. Jednostavno i milijun puta viđeno u NBA, dva čovjeka su otišla na jednu višu razinu, a ni jedan pojedinac s druge strane to nije pratio (osim Evana Turnera u jednom periodu). Nene je skakao i vukao, Miller zabijao 1 na 5 onim svojim old-school driblinzima i ulazima zbog kojih ti dođe da odeš na net i kupiš njegov dres (način na koji ga Karl koristi kao šestog čovjeka idealan je) i to je bilo to.

Sixersi su pokazali staru boljku – ne znaju završiti utakmicu. Lako je pobjeđivati s 10 do 20 razlike, ali kad tekma uđe u gustu završnicu, oni jednostavno ne mogu privesti stvari kraju. I nije to nikakva kritika, svaka im čast na tome što izvlače maksimum iz ovoga što imaju, jednostavno - to je realnost. Ma što brojke pričale. A u ovom slučaju pričaju kako su Sixersi izazivači, dok eye test govori da su ipak kvazi-izazivači.

25Dec/110

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Posted by ispdcom

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

19Dec/114

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

Kako se ove sakate NBA predsezone sve odvija na brzinu, tako će i ovogodišnje najave regularne kamilice biti sažetije i ekspresnije nego ikada. Umjesto momčadi ili dvije dnevno, osvrnut ću se na cijelu diviziju u komadu jer vremena imamo manje nego Kobeova koljena, prve utakmice su ante portas. Poruka Raptorsima – Ante Portas NIJE ciparski centar na kojega morate potrošiti budući prvi pick.

BOSTON CELTICS

THAT WAS THEN:

Žilavi veterani dali su sve od sebe tijekom regularne sezone, da bi zatim odigrali iznad mogućnosti protiv Miamia u playoffu. Međutim, godine su učinile svoje, bioritam Piercea, Allena i posebice Garnetta danas je prilagođeniji utakmici tjedno nego bitci svaki drugi dan. Dva problema su samo pojačala veteranske slabosti – nikakav učinak klupe i manjak strijelaca u rotaciji. Ovo drugo su godinama maskirali fenomenalnom učinkovitošću, kontrolom ritma i obranom, ali protiv novostasalih vrhunskih momčadi poput Chicaga i Miamia, koje su obranu igrale jednako dobro, ako ne i bolje, to više nije bilo dovoljno. Klupu su pokušali umjetno pojačati tradeom s Oklahomom, ali eksperiment s Jeffom Greenom donio je samo razočaranja i srcobolju (prvo figurativnu, zatim i doslovnu).

THIS IS NOW:

Sve dobro što kraća sezona donosi (manjak utakmica), negira gomila back to back susreta (o back to back to back datumima da ne pričamo). Šanse da Celticsi u dva dana odigraju dvije odlične utakmice su minimalne, na što se prije svega trebaju fokusirati kladioničari. Hendikepi će biti bazirani na imenima, umjesto na činjenici da u drugoj utakmici back to backa na terenu neće biti Garnett, već njegov ispuhani brat blizanac. Nažalost, tanka klupa opet nije pojačana, zakonitosti salary capa su takve da si Celticsi mogu priuštiti samo otpatke, a Dooling, povratnik Daniels, dva rookiea i Wilcox upravo to i jesu. Suludi jednogodišnji ugovor Jeffu Greenu bio je očiti znak kako u Bostonu smatraju da je usprkos lanjskim mlakim igrama upravo on rješenje ovog problema, ali obzirom na operaciju srca zbog koje će propustiti sezonu, očito je kako Celticsima nije ni suđeno uključiti se u borbu za drugi naslov. I dalje je ovo momčad s dvije ogromne rupe u napadu na pozicijama playmakera i centra koje je sve teže krpati. Rondova drvena ruka imat će nešto lakši posao obzirom da će sada uz Garnetta moći vrtiti pick'n'pop i s Brandonom Bassom, nasljednikom Big Babyevih minuta i lopti, ali gomila visokih koji pucaju s poludistance solidna su opcija u napadu samo kada postoji i jedan pravi post igrač sposoban igrati leđima. Danas takvoga u Bostonu nema.

PLUS:

Nesebični napad baziran na veteranima koji znaju izvući maksimum iz igre s poludistance usprkos tome što njihov glavni igrač i pokretač svega istu ne posjeduje.

MINUS:

Napad baziran na dugim dvicama u ligi koja se oslanja ili na tricu ili na run and gun djeluje kao relikt prošlost. Najluđe od svega, u drugačijem kontekstu, taj relikt je dokazano davao šansu. Danas, bez ikoga u reketu i bez dovoljno tijela za bacati uokolo, ostaje samo kao muzejski eksponat.

PRVIH 5: Rondo, Ray, PP, KG, Jermaine O'Neal

5 ZA KRAJ: Rondo, Ray, PP, Brandon Bass, KG

SCORE: 42-24

NEW YORK KNICKS

THAT WAS THEN:

Sezona provedena u čekanju Godota Anthonya na kraju se smatrala uspješnom zbog simboličnog nastupa u playoffu. Moć samozavaravanja u New Yorku je neviđena s ove strane Zdravka Mamića, jer pored dobrih brojki Amarea i Carmela nitko nije ni primjetio da roster sačinjavaju prolaznici, da na njemu nema nikakvog balansa i da je većina glavnih aktera postavljena u uloge u kojima njihovi talenti ne dolaze do izažaja.

THIS IS NOW:

Knicksima svaka čast na tome što su u ovakvoj situaciji i na ovakvom tržištu uspijeli doći do najboljeg slobodnog igrača u ponudi. Obzirom na napadački arsenal Carmela i Amarea, Chandlerovi igrački limiti neće se ni primjetiti, a, obzirom na stil igre spomenute dvojke, kvalitete će se itekako isticati. Uspiju li naći nekakav ritam u kojem će si međusobno pomagati i razigravati se, tri visoka Knicksa čine možda i najtalentiraniji frontcourt u NBA. Ipak, puno veći problem od njihovih emocionalno-stilskih prepreka (egoizam, slični stilovi igre) bit će pronaći ravnotežu u vanjskoj liniji u kojoj nema playmakera. Da paradoks bude veći, trener ove momčadi je čovjek koji je sve u karijeri postigao bazirajući igru na učinku uber-playmakera kakav je bio Steve Nash. Douglas je dobar šuter, Fields i rookie Shumpert sjajne atlete, ali nitko od njih pojma nema o organizaciji napada. U konkurenciji njih, leša Mikea Bibbya i slomljenih leđa Barona Davisa (koja će ionako na raspolaganju biti tek za par mjeseci) D'Antoni mora pronaći dobitnu kombinaciju. Sretno. Ja osobno jedino neke nade polažem u Douglasov snajper.

PLUS:

Knicksi će učestalim napadačkim eksplozijama s puno manje muke nego lani osigurati nastup u playoffu.

MINUS:

Nedostatak košarkaškog IQ-a (i to ne samo na vanjskim pozicijama), alergija na obranu koju iskazuju Amare i Carmelo i uopće ideja da se u napadu sve vrti oko Carmela, usprkos Chandleru pod košem i gomili atleta uokolo, ne obećava previše u budućim playoff bitkama kada košarka prestaje biti samo gimnastika i dobiva dozu šahovske ozbiljnosti. Također, od kada je pametno sve karte baciti na tri igrača od kojih su dvojica (Amare i Chandler) skloni propustiti po pola sezone od prilike do prilike? Jasno, ne govorim ovdje isključivo o novoj sezoni, već općenito o cijelom ovom projektu koji ima rok od nekih 3-4 sezone. Onda opet, dugoročni planovi i New York ionako nikada nisu išli ruku pod ruku.

PRVIH 5: Toney Douglas, Landry Fields, Melo, Amare, Chandler

5 ZA KRAJ: Melo, Amare, Chandler i koja god dva beka budu imala bolju šutersku večer

SCORE: 40-26

PHILADELPHIA 76ERS

THAT WAS THEN:

Doug Collins je miksao i miksao dok nije našao idealnu formulu kojom može izvući maksimum iz ovog talentom limitiranog rostera. Taj maksimum je simbolični nastup u playoffu koji im ne bi trebao izmaknuti ni ove godine obzirom da su odlučili mirovati i nadati se kako će godina iskustva biti dovoljna za napraviti korak naprijed.

THIS IS NOW:

U ovom planu koji slažu Sixersi za korak naprijed puno važnije od vlastitog razvoja bit će pratiti regres protivnika. Jer, iako se nije dogodilo previše promjena, protivnici poput Bostona i New Yorka, da spomenem samo divizijske, ulaze u puno neizvjesniju sezonu u kojoj imaju mogućnost većeg dometa od Sixersa, ali i većeg pada. Taj eventualni pad Sixersi su u stanju iskoristiti upravo zbog cementirane lanjske postave u kojoj su uloge podijeljene do savršenstva. Tri igrača na koja se oslanjaju u obrani i napadu su Holiday, Iggy i Brand. Sva trojica su možda prilagođenija ulogama vodonoša, ali kao temelji barem donose stabilnost, ma kako ona siromašna bila. Uokolo su igrači zadatka s manjim, ali jednako bitnim rolama. Meeks i Hawes šire obrane, Young i Williams to u kasnijim fazama utakmice koriste. Collins jednostavno više nema što izmisliti i pitanje je hoće li uopće imati volje nastaviti s ovim projektom do kraja sezone obzirom na godine i poprilično prgav karakter.

PLUS:

Širina i uigranost.

MINUS:

Nedostatak X-faktora. Lani smo još mogli računati da bi eventualna eksplozija talenta u vidu Evana Turnera mogla momčad odvesti na jednu malo višu razinu, a sada već znamo da Evan Turner nema fizikalije ni šut koji mogu pratiti izuzetni all-round talent koji posjeduje. Još nije kasno da momak s NCAA ritma prijeđe na NBA nivo, ali Sixersi već imaju izuzetnog swingmana sposobnog dijeliti asiste i skakati. Čovjek se zove Iguodala. Također, vrlo dobro znamo da ovi ultra-light Pippeni ne vode dovoljno daleko kada vodu ne nose.

PRVIH 5: Holiday, Meeks, Iguodala, Brand, Hawes

5 ZA KRAJ: Holiday, Williams, Iguodala, Young, Brand

SCORE: 36-30


- Da sam deset godina mlađi napravio bi od tebe igračinu
- Da si deset godina mlađi napravio bi od tebe palačinku

NEW JERSEY NETS

THAT WAS THEN:

Prvi korak u izgradnji budućih Netsa je napravljen dovođenjem Derona Williamsa. Svi drugi očajni potezi, jadne igre i konstantno stanje katatonije u kojem franšiza živi dok očekuje prelazak preko mosta, padaju u drugi plan pored slabašne nade da na Deronu i nekome poput Dwighta mogu izgraditi budućnost. Zvuči jadno, ali je opet bolje nego ništa.

THIS IS NOW:

Nada u budućnost je i dalje jedini plan, a to znači da igre ove sezone nisu u prvom planu. Opet, potpuni pad na dno i manje od 20 pobjeda o kakvim neki pričaju čine mi se ruganjem, obzirom da momčad ima očitu prvu opciju u Williamsu. S njim na čelu ni respektabilnih 30-ak pobjeda nije neuhvatljivo. Lani su Netsi igrali bez talenta, ali i bez playmakera koji bi makar malo olakšao život suigračima. Spremni Deron na cijelu sezonu (makar i ovu kratku) znači da napad više neće biti onako očajan. Spremni Deron na cijelu sezonu znači da tricaš poput Morrowa konačno ima šansu zabljesnuti (tko zna, možda čovjek bude ono što je Dorrell Wright bio lani). Damion James ne može igrati gore od Travisa Outlawa. Brook Lopez je valjda konačno prestao jesti šparoge, odlučan da dokaže da može uhvatiti 8 skokova po tekmi (double-double više ne očekuju ni roditelji mu). Dodaj još Kardashiana kojega jednostavno moraju potpisati obzirom da će se odluka o Dwightu odužiti još neko vrijeme, možda i Kirilenka koji bi trebao sletiti na račun ruske osovine i eto ti solidne rotacije, ništa manje loše od ostalih loših rostera u ligi. Netsi nisu dobri, ali nemojte ih podcijenjivati. Da ne bi završili kao Jerry Sloan.

PLUS:

Deron Williams. Koliko danas poznajete double-double mašina na vanjskim pozicijama? Deron ima rijetki talent koji mu omogućava da u isto vrijeme bude i volume scorer i playmaker, i slasher i šuter. Tijekom izleta u Tursku je čak viđen kako u jednom trenutku ulazi pod koš i onda vraća loptu samome sebi na krilo za otvoreni šut. Jedna lasta ne čini proljeće, ali čini zeznutu momčad. Ovo nisu lanjski Netsi koji su imali Derona na 12 utakmica.

MINUS:

Tanka rotacija. Potencijala za korak naprijed ima, ali još je više pitanja. Što ako su Lopez i Morrow stvarno fizički limitirani do te mjere da nikada neće napraviti makar i taj mali korak naprijed? Hoće li, kvragu, uopće potpisati ta dva imena koja im trebaju da se kompletiraju pod košem?

PRVIH 5: Deron, Anthony Morrow, Damion James, Kris Kardashian, Brook Lopez

1 ZA KRAJ: Deron

SCORE: 28-38

TORONTO RAPTORS

THAT WAS THEN:

Lani su pale sve maske s Colangelova projekta kanadsko-europskog hibrida NBA kluba. Baziranje momčadi na šuterima i bijeloj boji, a potpuno zanemarivanje skoka i borbenosti, dovelo je do pada na dno s kojega se ne vidi put prema gore. Osim nizanjem visokih draft pozicija. Ova sezona pobrinut će se za prvi ulov.

THIS IS NOW:

Casey je dokazani doktor obrane, ali kao što su pokazali mnogi prije njega, za složiti obranu nije dovoljno imati samo dijagrame. Puno je važnije imati igrače s određenim talentima, a takvi ne stanuju u Torontu. O Bargnaniu i njegovoj personi znamo sve, pa nećemo još jednom ponavaljati kako je preplaćen i precijenjen. Ono što je sigurno kako ga Casey više neće koristiti kao centra samo da bi imao šutera više u napadu. Barganani će na krilo, a pod koš će netko tko ima noge za čuvati reket. Mrtvaci poput Magloirea, Graya i Alabia donose samo 6 osobnih, tako da možemo očekivati kako će jedan fini momak poput Eda Davisa ili skočni atleta poput Amira Johnsona imati najvažnije uloge upravo zbog obrambenog potencijala. Problem je samo jedan – Davis nije oličenje snage, a Johnson je upravo operirao skočni zglob zbog čega bi mogao patiti njegov najveći talent – skočnost. Što se vanjskih igrača tiče, DeRozan je uspio nametnuti se u gubitničkoj sezoni gubitničkim stilom igre koji uključuje puno šuteva s poludistance i uporne juriše na koš s jedne strane, odnosno potpunu alergiju na obranu i uopće odrađivanje bilo čega što koristi momčadi s druge. Calderon je pak oličenje nesebičnosti, ali i čunja oko kojega protivnički playmakeri vježbaju za All-Star Weekend.

PLUS:

Dogodine je draft sjajan.

MINUS:

Kakav genijalan zaključak - imamo lošu obranu, dovedimo trenera koji je zna učiti. Na papiru čak i ima smisla, dok ne pogledaš roster Raptorsa. Prema kombinaciji Caseya i ovih igrača, kombinacija D'Antoni-Knicksi čini se idealnim parom. Napadački potentni igrači poput Bargania ili DeRozana mogli bi dočekati pad minuta, dok bi limitirani tipovi poput Johnson & Johnson dvojca mogli biti na parketu puno više nego treba samo zbog toga što se trude. Sve skupa samo će dovesti do još većeg kaosa pa bi se na kraju sezone moglo postaviti pitanje ima li na ovom rosteru iti jednog jedinog igrača vrijednog da se u njega ulaže?

PRVIH 5: kao da ih Dwane Casey zna

5 ZA KRAJ: Ed Davis i još četiri igrača kod kojih Casey otkrije puls

SCORE: 16-50