ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

26Oct/134

THE ERNIE GRUNFELD EXPERIENCE

Posted by Gee_Spot

WASHINGTON

Zamjenom Okaforova ugovora za Gortata, Wizardsi su praktički napravili jedini logičan potez obzirom na sve one ranije koji su ih i pozicionirali tu gdje jesu, u NBA purgatoriju. Od zamjene za Nenea preko dovođenja Arize i Okafora do ovog friškog angažmana još jednog solidnog visokog, Wizardsi jasno daju do znanja kako smatraju da su svoju jezgru okupili i kako je playoff jedini cilj. Obzirom da je kontekst takav, draft pick kojega su se odrekli i koji će u najboljem slučaju za Sunse biti krajem lutrije, nije ogroman ustupak - vjerujem da bi vlasnik Leonsis radije trejdao Ovechkina nego još jednom gledao Wizardse kako biraju među top 3 momčadi (a ne zaboravimo ni flop s Veselyem koji je bio šesti pick).

Dakle, kad su na startu predsezone saznali da je Okafor upitan za dobar dio sezone, a možda i cijelu, Wizardsi su se našli pred jednostavnim izborom - pronaći visokog čovjeka koji može održati momčad iznad vode, posebice u situacijama kada Nene ne bude mogao istrčati na parket, a koje su neminovne. I u trenutno najboljem visokom na tržnici pronašli su upravo to. Gortat nije samo solidna zamjena već i korak naprijed u odnosu na Okafora, posebice napadački - njegove kvalitete u pick igri su ogroman potencijal za momčad s playmakerom kakav je Wall, a ni partnerstvo s Neneom ne bi trebalo štekati zbog solidnog šuta s poludistance koji će potonjem otvoriti još više prostora u postu.

Uglavnom, samo na račun talenta, Wizardsima se podiže gornja granica za 2 do 4 pobjede, a kada sve ubacimo u sitem i prilagodimo minute te napadački i obrambeni učinak, nova projekcija donosi im score 40-42, što je, barem po IOR sistemu, dovoljno za sedmo mjesto na Istoku. Ključ svega je zdravlje - prvu projekciju radio sam po više nego optimističnoj verziji po kojoj bi Okafor odigrao 60 utakmica, dok se od Gortata može očekivati 70+ i to usprkos lanjskim problemima sa stopalom zbog kojih je i sam propustio četvrtinu sezone. Obzirom da ovogodišnja Okaforova forma zbog propuštenih priprema ionako ne bi mogla biti na lanjskoj razini, sistem ne vidi nikakav potencijalni obrambeni regres, dok je napadački pomak očit - s 102.9 poena na 100 posjeda lopte koji su bili dovoljni za 26. mjesto, Washington se pomakao za tri pozicije, na 104.4 koji stvarno izgledaju puno bolje obzirom da je očekivani prosjek lige 106.1.

Naravno, ovdje pričamo o golim brojkama, ali ono što se ne smije zanemariti je kontekst. Iako nikoga nije lako uklopiti u momčad u hodu, Gortatove screen kvalitete poslužit će da od prvog dana postane dio napada i to bitan - bilo u roll ili pop igri, njegovo prisustvo na parketu može podići učinkovitost Wallu, ali i svima ostalima (koliko god Okafor bio kvalitetan obrambeno, njegovo prisustvo u napadu itekako je pomoglo da Washington prošle sezone bude onako loš - tip ne samo da nije imao rolu, već je uzimao i dobar dio šuteva u reketu koji su trebali završiti kod Nenea). Dakle, Wizardsi bi vrlo lako mogli doseći ligaški prosjek, pogotovo prenese li i Beal ovu all-star formu iz predsezone u regularnu sezonu.

Za uigrati obranu trebat će nešto više vremena, ali ni tu ne bi trebalo biti velikih problema. Obzirom da Washington ionako nije mogao računati na lanjskog Okafora, prvih 20-ak utakmica dok Gortat pohvata filozofiju igre taman bi trebali objasniti taj mali pad u odnosu na lani, a nakon toga bi Wizardsi i dalje trebali igrati svoju prepoznatljivu discipliniranu obranu u stilu Pacersa, u kojoj je svaki pojedinac toliko solidan 1 na 1 da mu uglavnom ne treba nikakvo pomaganje, čime se minimalizira opasnost od rupa u sredini i na perimetru. Gortat je dovoljno pokretan za braniti pick & roll, a istovremeno i dovoljno čvrst za čuvati obruč dok je Nene zaposlen izlascima izvan reketa (u kojima je također vrlo dobar), što praktički znači da dobrim dijelom mogu ponoviti lanjsku formulu.

U ligi u kojoj su centimetri luksuz, imati dva visoka sposobna igrati obje unutarnje pozicije, ali koji su uz to prije svega solidne petice, nije mala stvar i to bi još jednom trebao biti važan adut Washingtona. I to ne samo kada su zajedno na parketu, iako će im to definitivno biti najbolja postava, već i u rotiranju igrača, a posebice u slučaju eventualnih ozljeda - uhvate li Nenea leđa ili Gortata počne mučiti stopalo, Wizardsi će barem imati jednoga da kontrolira sredinu, što je definitivno bolje od nikoga.

Ne uspije li se pak Gortat nametnuti, što je moguće obzirom prije svega na probleme koje je imao s ozljedama u zadnjih godinu dana, dugoročno nema nikakve štete (osim tog draft picka koji se mogao pretvoriti u solidnog igrača, ali to je toliko veliko možda da nije ni bitno, posebice nakon ovoliko dugog rebuildinga - bez obzira koliko plafon bio upitan, Wizardsi ovu fazu moraju izgurati do kraja, a, zapnu li još jednom, ovogodišnja top 12 zaštita više je nego dobar osigurač). S tim da je puno, puno veća vjerojatnost da će Wizardsi, kojima novi Wallov ugovor dogodine ionako zauzima većinu prostora za dovođenje pojačanja, iskoristiti prava koja su dobili i jednostavno produžiti suradnju s Gortatom te se još zadovoljiti potpisom jednog midlevel veterana sa strane.

Što se ostalih igrača pristiglih u tradeu tiče, ispada kako je na rosteru trenutno čak 18 imena s garantiranim ugovorima, što znači da bi se za trojicu trebala upotrijebiti stretch provizija ili dogovoriti nekakav otkup ili možda novi trade. Obzirom na gužvu na bokovima i već posložene role, Brown i Lee su apsolutni višak, dok bi se možda moglo pronaći mjesta za Kendalla Marshalla obzirom da je Maynor jedini back-up play i to ne baš sjajan. Opet, kako su Wizardsi u očitom playoff fokusu, pitanje je koliko uopće imaju potrebe razvijati jednu mladu rezervu kada je uokolo dovoljno spremnih veterana bez ugovora. Odluče li ga zadržati, moguće žrtve rezanja rostera su nominalno treći bek Temple, peti swingman Rice, a možda prije od svih Singleton koji se nikako nije uspio nametnuti kao bočni stoper, a kao sedmi visoki je apsolutni višak.

PHOENIX

Sunsi su stvarno dobili ponudu koja se ne odbija u ovoj njihovoj situaciji. Gortat je ionako već bio bivši, a odluka da ga se riješe na startu sezone samo će im pomoći da budu još gori i da uhvate još više loptica u lutriji. Sistem im bez njega projicira pad na dno napadačke učinkovitosti, iza Sixersa, dok obrambeno i bez Okafora (a vjerojatno ga neće požurivati nazad, posebice ako bude morao na operaciju) imaju dovoljno visokih da se održe ispred Kingsa i Bobcatsa. Jasno, u stvarnosti bi pak vrlo vjerojatno mogli imati i najgoru obranu lige, što znači da bi mogli završiti i ispod ovih svježih 17-65 koliko glasi nova prognoza.

Ali, sve je to manje bitno pored podatka da dogodine imaju čak 4 potencijalna picka prve runde (Pacersi, Wolvesi, Wizardsi i vlastiti). Dodaj tome i onaj od Lakersa godinu kasnije i očito je kako imaju razloga za zadovoljstvo barem na tom planu. Doduše, ni jedan od ovih pickova, osim vlastitih naravno, ne mora donijeti ništa opipljivo, ali barem su nekakavi resursi (također, tu je i Okaforov ugovor koji uvijek može poslužiti nekome za olakšanje salary capa i usmjeravanje novih pickova put Arizone). U svakom slučaju, bitno je da su dobili maksimum - da su čekali do zadnjeg dana, teško da bi pronašli nešto bolje u godini u kojoj će borba za playoff nekim graničnim ekipama biti manje primamljiva od tankiranja.

Što se rostera tiče, Sunsi su, riješivši se usput i trojice igrača na koje očito ne računaju, dodatno otvorili prostor skautiranju ponekog NBDL talenta. Imaju 13 imena pod ugovorom i tu vjerojatno daljnjih rezova neće biti, s tim da postoji mogućnost da zadrže Diontea Christmasa kojega je GM McDonough otkrio u Bostonu i koji je odradio solidnu ljetnu ligu i trening kamp nakon što ga je ovaj povukao za sobom. Doduše, zadnja stvar koja im treba je još jedan combo-bek, ali slično se moglo reći i za stretch četvorke koje se boje kontakta i drvene bijele centre, pa ih je opet pun roster.

21Oct/1315

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

NAPAD: 112.0 (1.)

OBRANA: 105.2 (12.)

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Nakon polufinala Zapada, od Paula i društva očekivalo se da naprave korak naprijed ili barem ponove lanjski doseg, ali ozljeda Griffina ostavila ih je bez šansi protiv Memphisa - momčadi s takvom zadnjom linijom nemoguće se suprotstaviti bez čovjeka na čijoj snazi i post igri u napadu temeljiš sve ambicije.

Međutim, čak i da su nekim čudom opet istovremeno dobili idealne partije od Paula, šutera i visokih kao što je bio slučaj godinu ranije i da su izbacili Memphis, problemi koji ih muče na putu da postanu potpuni izazivač bili su i dalje prisutni i kad-tad bi ih došli glave. Iako su značajno popravili obranu u odnosu na prvu zajedničku sezonu novog rostera, što je bilo vidljivo i u slučaju Jordana i Griffina, ovaj mladi dvojac još uvijek je bio previše sklon mentalnim greškama posebice kada je u pitanju bilo zaboravljanje vlastitog čovjeka nakon pomaganja.

I dok je razvijanje centarske linije dugotrajan proces tijekom kojega je svaki napredak hvale vrijedan, problem je predstavljala potpuna suša koja bi nastala nakon što bi na parket poslali rezerve, što se događalo češće nego bi željeli zbog nesposobnosti Jordana da realizira slobodna. Lamar Odom, koji je najbolji primjer toga što vam može napraviti pogrešan odabir žene, više nije bio ni sjena onog nekadašnjeg igrača, ali to je bilo isključivo vidljivo u napadu gdje je doslovno bio igrač manje. Obrambeno je pak svojom dužinom i pokretljivošću odrađivao odličan posao kao treći visoki, ali i tu se javljao problem - zadnja linija s njim i Griffinom, koja je praktički bila najbolji izbor u zadnjih 5 minuta, nije imala centimetara za čuvati reket na potrebnoj razini.

THIS IS NOW

Nakon što je od prvog dana bio pod pritiskom sa svih strana, Del Negro je dobio nogu. Sad, možemo pričati o tome da se radi o nezasluženom otkazu obzirom da je izvukao dosta iz onoga što je imao na raspolaganju i da je žrtva spleta okolnosti, ali, obzirom da je dobrim dijelom sam sudjelovao u slaganju rostera, odgovornost je očita. Uostalom, iako Del Negro nije toliko loš trener koliko kolektivno vjerujemo da jeste, izvjesno je da nije top klasa – sumnje u njega upravo i proizlaze iz toga što je, vodeći stvarno kvalitetne momčadi, često vukao potpuno blesave poteze.

Poanta je da pravi as na klupi iz momčadi može izvući još više od onoga što pojedinci na okupu daju po defaultu, a Del Negro, čiji sistem u obrani, a posebice u napadu, nije baš bio jasan, je očito dosegao svoj plafon. I tu na scenu stupa Rivers – da li je on taj trener koji će svemu dati smisao, to ćemo tek vidjeti obzirom da je za ono što je postigao dobrim dijelom dužan zamislima revolucionara Thibodeaua i GM-a Aingea, ali svakako se radi o potezu koji je trebalo povući kad se već ukazala prilika.

Implementacija nove obrane svakako bi trebala pomoći da Griffin i Jordan konačno naprave taj završni korak jer obojica imaju noge za igrati ultra-pokretnu i ultra-agresivnu hibridnu zonu, ali pitanje je koliko će taj proces privikavanja na nove uloge trajati – nije lako preko noći izgubiti navike poput Griffinove igre na petama s jednim okom uvijek usmjerenim prema potencijalnoj kontri ili Jordanovog hvatanje blokada i zaboravljanje šire slike iza leđa.

Također, neće biti lako održati obranu na razini bez pomoći klupe, a ta klupa će i dalje imati važnu ulogu obzirom da Jordan sigurno nije preko ljeta naučio pucati slobodna. Tko će ove godine biti Odom? Mullens i Jamison sigurno ne – iako dovedeni da donesu stretch opciju u rotaciju, ni jedan neće biti u stanju braniti ništa, a činjenica da je Hollins jedini čovjek na klupi sposoban zaigrati peticu dovoljno govori - zamislite tu situaciju kada Rivers bude trebao zaustaviti protivnika i onda se okrene i ugleda Hollinsa kao jedinu opciju koju može ubaciti na parket da bi izbjegao namjerne prekršaje na Jordanu. Del Negro je u odnosu na ovakvu rotaciju imao pravo blago na raspolaganju, a ovakav nedostatak talenta teško da može sakriti ikakav sistem.

Nemam pojma kako nikome nije palo na pamet uložiti u poštenog veterana koji igra obranu, ali znam da je to glavni razlog zašto im sistem predviđa popriličan obrambeni regres i zašto treba očekivati da tijekom sezone nekakvim tradeom isprave taj propust misle li napraviti korak naprijed kao franšiza.

Ostatak momčadi pak ostaje na visokoj razini, s napadačkim potencijalom koji bi mogao donijeti povijesne rezultate. Paul i Griffin su već odavno nezaustavljivi, što sve oko njih čini korisnijima nego jesu – u bilo kojoj drugoj ekipi Jordanovo trpanje otpadaka i Crawfordova 1 na 5 košarka odvijali bi se u puno težim okolnostima, ali, s prostorom koji suigračima ostavljaju CP3 i Blake, svatko u Clippersima može imati napadačku sezonu karijere.

Tu na scenu stupaju fenomenalna pojačanja poput Redicka i Dudleya, koji će uz dva takva nesebična asistenta i kreatora briljirati u spot up rolama. Ako su bili u stanju prošle sezone u jednom Orlandu i Phoenixu svojim prisustvom na parketu činiti razliku između prosječnog i lošeg napada, možete misliti kako će tek biti učinkoviti u puno manje odgovornim ulogama.

Rivers će tako na raspolaganju imati petorku s 5 izuzetno učinkovitih igrača čiji talenti se idealno nadopunjuju i doda li kojim slučajem Griffin šut s poludistance i tako dodatno raširi reket, ovo može biti navala sposobna dobrim dijelom sakriti obrambene minuse.

Ali, problem je što ih nikada neće moći maskirati u potpunosti, bez obzira koliko snage Collison sačuvao Paulu i usprkos tome što Barnesova i Dudleyeva energija na boku mogu maskirati manjak klasičnog stopera. U prvoj godini nove ere tako ne treba očekivati čuda, ali upravo u tome i jeste stvar – ovo je tek prva godina ovog poboljšanog i renoviranog projekta, a dobra vijest je da će u iduće 2-3 imati dovoljno prilika dodati ono što im nedostaje i tako zauzeti poziciju rasnog izazivača.

PLUS

Iako su Clippersi i lani bili top 10 tricaška momčad s izuzetnim doprinosom Butlera iz kuta, nikad boljim Barnesom i razigranim Crawfordom, najgora tricaška sezona Paula u karijeri, nesposobnost Bledsoea da redovno zabija tricu i gomila minuta potrošena na Greena, koji je doslovno uzimao samo širom otvorene šuteve, limitirali su njihov potencijal.

Dodatak Dudley i posebice Redicka, koji je potpuna suprotnost Greenu zbog stila igre u kojem se stalno otvara i traži loptu umjesto da samo sjedi u kutu, trebao bi ih lansirati u sam vrh, među Rocketse, Knickse i Heat, a povratak Paula na prijašnje postotke trice, uz standardan doprinos Barnesa i Crawforda, dodatno će ih potvrditi kao šutersku kremu lige.

Clippersi će dobivati utakmice s 5 inspiriranih šuterskih minuta, što je ogromna stvar ako vam je jedan od ciljeva konzerviranje energije za playoff. I još važnije, ako želite izbjeći igrati bitne obrambene sekvence u završnicama.

MINUS

Već više puta spomenuta tanka rotacija pod košem. S tim da će Jamison i Mullens biti i potencijalni minusi u napadu – svaki šut za tri koji uzmu oni umjesto nekog od bekova ili krila bit će obično pišanje u vjetar.

WARRIORS

NAPAD: 106.3 (15.)

OBRANA: 105.0 (11.)

RASPORED: 12.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

S Curryem u komadu veći dio sezone i s fenomenalnom klupom predvođenom Jackom i Landryem, Golden State je uspio zabijati dovoljno redovito da se uključi u borbu za playoff, a ono što ih je tamo definitivno gurnulo bila je - obrana.

Jackson je ekspresno nadogradio napadačke talente Currya, Thompsona i Leea obranom po uzoru na učitelja Popovicha, sa zonom oko boxa, kontrolom skoka i brzim i, što je još važnije, redovitim istrčavanjima prema šuterima. Istina, u praksi je obzirom na neiskustvo, manjak fizikalija na vanjskim pozicijama i uopće profil igrača to branjenje šuta poprilično štekalo, ali Warriorsi su i bez Boguta, koji je opet najveći dio sezone proveo na štakama, sasvim solidno čuvali reket, što je dovelo do toga da nakon dugo vremena u Zaljevu gledamo prosječnu obranu.

Kao bonus na solidnu sezonu stigao je i show protiv Denvera u kojem su sličnog limitiranog protivnika, koji nije bio u stanju kazniti njihove slabosti u branjenju trice, potpuno razmontirali, a onda su pokazali zube i protiv Spursa na leđima Boguta koji je u pravom trenutku odigrao najbolji niz utakmica u sezoni. Naravno, taj niz se prekinuo novom ozljedom usred serije, ali Warriorsi su dali naznake potencijala kojega imaju kad su u top formi (ili barem blizu nje, obzirom da su igrali bez Leea koji je na startu playoffa ozlijedio kuk).

THIS IS NOW

Zbog ugovora Biedrinsu i Jeffersonu nisu bili u poziciji vući ekstra poteze ovoga ljeta, stoga je dovođenje igrača Iguodalina ranga u takvoj situaciji istinsko remek-djelo upravljanja franšizom. Osim što im se posrećilo da su Utah i Denver voljni sudjelovati u ovakvom tradeu, Warriorsi su s Iggyem riješili najveći obrambeni problem prošle godine, a to je curenje na perimetru – ako je u Denveru, koji je bio bez ikakve smislene zadnje linije, Iggy bio u stanju napraviti razliku na obrambenom dijelu parketu, možete misliti kako će djelovati na jasan sistem s pravim centrom iza leđa.

Golden State se tako pomalo pretvara u tradicionalnu playoff momčad koja se oslanja na obranu, dok istovremeno u napadu igraju run and gun s bekovima bez savjesti koji imaju slobodu potegnuti kad žele i od kuda žele. Lakoća kojom Curry sebi onim korakom unazad kreira šut i domet koji ima u ruci, čine njihovu verziju košarke izuzetno lakom i ugodnom za gledanje, ali kao i uvijek stvari su daleko od idealnih.

Glavni razlog zašto sistem nije uvjeren da Warriorsi mogu ponoviti lanjsku napadačku prezentaciju, a kamoli napraviti korak naprijed, je prije svega gubitak moćne klupe – Jack i Landry nisu bili samo igrači koji održavaju rezultat, oni su često bili ti koji stvaraju prednost protiv slabije konkurencije i njihov gubitak neće nadoknaditi sumnjivi rotacijskih tipovi poput Douglasa i Speightsa. Obojica će zbog dužine za poziciju biti korisniji u obrani, što je svakako još jedan mali plus u toj sferi igre, ali bez iskre s klupe napad će još više ovisiti o Curryevim čarolijama.

Problem će dodatno potencirati to što će dobar dio Jackovih minuta pripasti Iggyu koji je all-round zvijer dok god od njega ne tražite da redovno zabija otvorene šuteve. Naravno, on svojim playmakerskim kvalitetama može omogućiti više spot up situacija Curryu, ali nije da ovome itko treba kako bi mu namjestio lagan šut. Uglavnom, način na koji će Jackson miksati rotaciju na boku i kako će koristiti Iggya, Thompsona i Barnesa, dobrim će dijelom odrediti njihovu sudbinu. Kao što vidimo u predsezoni, to još ni njemu samome nije jasno.

Pod košem pak stvari izgledaju bolje nego lani, što bi moglo pomoći smanjiti rizik od značajnijeg napadačkog regresa. Lee je odličan u ulozi point-forwarda s lakta i to je nešto što će Jackson zasigurno potencirati ne bi li iskoristili Iggyevo kretanje bez lopte i kako bi Curryu omogućio što više lakih pozicija za šut (ili je bolje reći još lakših obzirom da tom manijaku ni zabiti preko direktnog utrajanja nije problem), ali najveći plus je Bogut koji odavno nije izgledao ovako spremno, što je prvenstveno dobra vijest za obranu, ali i za napad – iako nije sjajan realizator u sredini, Bogutova sposobnost da odigra više uloga u napadu, od razigravača do šljakera, daje dodatnu opciju Jacksonu da se igra s flex akcijama i da vrti napade kroz rogove do iznemoglosti (istina, već nakon nekoliko utakmica predsezone opet su ga stisla leđa, ali to je kronična boljka s kojom se da živjeti, za razliku od lanjskih lomova koji su ga potpuno udaljili od parketa).

Warriorsi tako nastavlju gdje su stali, s tim da je ova godina ključna jer o njenom ishodu ovisi odluka o tome kako dalje – jezgra je tu, a pokaže li se Bogut sposobnim odraditi svoj dio posla i zaradi li novi ugovor, potrebne su samo određene sitne korekcije (prije svega klupe), kako bi se iz nje jednoga dana razvio i pravi izazivač. Pokaže li se pak da takav put leži na previše staklenim nogama (da ne kažem staklenim zglobovima), Warriorse čekaju zanimljive odluke obzirom na manjak fleksibilnosti čak i ako ne produže s Bogutom uz nove ugovore Thompsonu i Barnesu koji im vise nad glavom.

PLUS

Odigra li Curry količinski na lanjskoj razini i prenese li Barnes onu playoff formu u svoju drugu sezonu, teoretski pad napadačkog učinka dobrim dijelom se može anulirati. Nisu Jack i Landry toliko dobri koliko ih je Jacksonov sistem rotacija takvima učinio – s malo imaginacije i puno rada, Golden State je u stanju imati top 10 napad, što će uz napredak obrane u koji uopće ne treba sumnjati (osim ako Bogut opet propusti više od pola sezone), biti sasvim dovoljno za mirnu plovidbu po divljem Zapadu.

MINUS

Treba li svake godine ponavljati iste priče o krhkosti Currya i Boguta? Uz neke sitne smetnje sa gležnjevima, Curry je lani od početak do kraja izgledao vrlo solidno, ništa manje ili više načet od prosječnog NBA igrača, tako da se više nema smisla vraćati na ono što je bilo prije – čak i ako ima kronične probleme, očito je kako se naučio nositi s njima i kako mu ni malo ne smetaju da bude vrhunska prva opcija.

Bogut je pak playmaker u obrani i za ovu momčad, a posebice za njen plafon, ima istu vrijednost kao i Curry. Njegova medicinska povijest donosi puno manje razloga za optimizam, dakle ovisnost o ovakva dva igrača nije idealna, ali nije ni najgore što vam se može dogoditi.

Tako da bih ipak istaknuo potencijalno jalovu klupu kao problem broj jedan. Jackson je dobio dovoljno tijela da u sredini obrambeno životari (Ezeli je out, ali u perspektivi s njim i O'Nealom u stanju su preživjeti i duži period bez Boguta), dok napadački tu nemaju čovjeka koji može voditi igru osim ako Barnes ili Thompson ne polude u roli šestog čovjeka. Sve ovo jasno ocrtava status momčadi koja još nije spremna za borbu s velikim dečkima.

KINGS

NAPAD: 106.2 (16.)

OBRANA: 110.1 (29.)

RASPORED: 7.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

S mogućnosti preseljenja nad glavom, vlasnicima bez novca i trenerom i GM-om svjesnima da neće preživjeti sezonu, Kingse je čekala još jedna godina bez plana i cilja, osim ako ciljem ne bi smatrali pokušaj da nakon 4 bezuspješne kampanje konačno prođu granicu od 30 pobjeda.

Naravno, usprkos pristojnoj razini talenta, ni to im nije pošlo za rukom zbog nedostatka ikakvog obrambenog sistema i činjenice da trener Keith Smart nije uspostavio nikakav autoritet nad momčadi koja je u svakom pogledu igrala stihijski i neorganizirano.

Ipak, problem Kingsa nije bio samo u tome što nije postojala nikakva struktura od vrha do dna organizacije, već što je taj diletantizam rezultirao i rosterom koji ostaje u nasljeđe novoj upravi. Kada momčad toliko godina bira pri vrhu drafta, za očekivati bi bilo da se barem može nadati razvoju mladih igrača, ali Kingsi su i tu ostali nedorečeni.

Njihovi biseri Cousins i Evans pokazivali su ogromne rupe u igri 5 na 5, što je bio očit znak da se s njima loše radilo, a ostali visoki pickovi poput Jimmera i Robinsona nisu pokazali ništa. Upravo je Robinson primjer nedostatka analitike prilikom donošenja odluka, Kingsi su na draftu jednostavno uzeli najzvučnije ime bez da su razmišljali o tome kako takvog igrača uklopiti u postojeću momčad. To što su ga tijekom sezone zamijenili za igrača poput Pattersona koji stilom igre puno bolje odgovara uz Cousinsa katastrofalno je priznanje pogreške prilikom kojega se napravila još veća pogreška – takav visoki pick ne bacaš tek tako za igrača zadatka, bez obzira što možda ni Robinson nikada neće biti ništa više.

I tako su Kingsi u svom stilu konstatno radili jedan korak naprijed, a tri unatrag, sve dok se konačno nije završila sapunica oko ostanka u Sacramentu i dolaska novih vlasnika, što bi konačno trebalo označiti prekretnicu.

THIS IS NOW

Novi inteligentni vlasnik (braću kojima je tata ostavio dolare da ih spiskaju mijenja tehnološki genij koji je put do milijuna počeo sa 100 dolara u džepu), novi inteligentni GM (dinosaura koji je odavno prestao pratiti trendove mijenja do jučer desna ruka GM-a godine Ujiria zadužena za pravo, ekonomiju i analitiku) i novi inteligentni trener (nije ni Smart bio bezvezan, jednostavno nije imao sreće, ali Maloneov pedigre je mnogo bolji - od rada s Jeffom Van Gundyem preko obrana koje je pomogao složiti u Clevelandu u eri James do lanjskog preporoda Warriorsa za kojega su zaslužne i njegove ideje) potrudit će se da ova franšiza konačno dobije okvir.

To je proces koji se neće dogoditi preko noći, ali uz sve promjene možda će konačno imati šanse ove sezone uhvatiti tih 30 pobjeda. Randive i D'Alessandro odlučili su pružiti povjerenje Cousinsu uvjereni kako je dobrim dijelom za njegovo stajanje u mjesto bio kriv kontekst, što je izuzetno hrabar potez za dva tako racionalna tipa, ali nije da su imali previše izbora u ovom trenutku – Cousins je klasa do kakve bi u ovoj fazi teško mogli doći kroz tržišnu utakmicu, a pitanje je kada će opet postati dovoljno dobri da počnu privlačiti slobodne igrače.

Odluka da se fokusiraju na Cousinsa značila je kraj Tyrekea Evansa, za kojega su dobili kvalitetnog playa u Greivisu Vasquezu i dovoljno prostora da potpišu Landrya, čovjeka oko kojega je Malone mislio posložiti drugu postavu kao što je to napravio u Oaklandu. Daleko od toga da se radi o potezima koji mijenjaju smjer franšize, ali, gledajući važnost Jacka i Landrya godinu ranije za igru Warriorsa, Malone je itekako bio svjestan prednosti koji možete ostvariti s dva dokazana napadača na klupi.

Nažalost, Landry je zbog problema s kukom otpao na pola sezone, a tu na scenu stupa dubina Kingsa pod košem, gdje uz Cousinsa novi trener ima na raspolaganju uvijek pouzdanog back-up visokog Thompsona i pick & pop talente Pattersona koji po lani viđenom odlično pašu uz Cousinsa. Ni jedan od njih nije prava petica koja može zatvoriti reket, ali svi su dovoljno pokretni i čvrsti da se uklope u zonu, s tim da će do povratka Landrya rolu četvrtog visokog igrati žilavi Hayes čiji IQ i požrtvovnost će Malone definitivno znati bolje koristiti nego Smart.

Tu Malone ima dovoljno pijuna za napraviti korak naprijed, dok problem ostaju bokovi. U potrazi za stoperom angažirali su svestranog braniča Mbah a Moutea, ali ostatak rotacije na vanjskim pozicijama bit će puno teže staviti u korisnu situaciju. Vasquez i Thomas su apsolutne rupe na poziciji, prvi zbog sporosti, drugi zbog minijaturne građe, a rookie McLemore i Thornton prije svega su gunneri i usprkos razlici u godinama donose sličan neupotrebljiv obrambeni profil, što znači da će mogući pomaci biti sitni, posebice ako zbog minusa svih spomenutih Malone i dalje bude koristio Salmonsa.

Sistem, doduše, nema ni malo povjerenja u sposobnosti Kingsa da se poprave, ali tome je tako zbog nemogućnosti da u formulu na objektivan način ubacimo Maloneov doprinos i tezu kako je nerealno očekivati da Cousins opet odigra jednako loše u defanzivi i pod novim trenerom. Ili nije?

PLUS

S Cousinsom na laktu, Thorntonom i Pattersonom uokolo i dva solidna pick & roll playa uvijek u blizini, napad Kingsa bez problema bi mogao ponoviti lanjski učinak. Bez Landrya i s više Mbah a Moutea neće ga biti lako nadmašiti, ali u ovakvoj diviziji bit će barem prostora za hvatati zrak, posebice ako McLemore pokaže da nije izabran samo na račun imena u pravoj maniri Kingsa, već donese nešto od one tranzicijsko-šuterske energije s Kansasa (za razliku od također s Kansasa pristiglog Robinsona, ovogodišnji rookie imat će puno lakši posao zbog pozicije koja zahtijeva puno manje rada i koju je puno lakše uklopiti, posebice u novom kontekstu u kojem bi se trener čak i mogao potruditi raditi s njim na prilagodbi novim okolnostima).

MINUS

Svaka čast novostima koje će donijeti Malone, ali u ovom klubu sve ovisi o DeMarcusu. Ne uhvati li se on posla i ne prigrli li novi smjer i odgovornosti koje on donosi, Kingsi će stajati u mjestu. Promijeni li stil igre i počne više koristiti dobre stvari (snaga, skok, pregled igre, raznovrsnost u napadu) i rješavati se loših (igranje obrane rukama umjesto nogama, uzimanje loših šuteva s poludistance), Kingsi mogu napredovati u oba smjera, a posebice u obrani. Tu nikakve velike mudrosti nema, on je centar ove momčadi i figurativno i doslovno, vrijeme je da se tako počne i ponašati – u tom slučaju 30 pobjeda doći će lakoćom.

LAKERS

NAPAD: 105.7 (19.)

OBRANA: 109.8 (27.)

RASPORED: 5.

SCORE: 30-52

THAT WAS THEN

Kakav spektakularni debakl je bila prošla sezona, baš pravi holivudski. Znam, znam, svima nam je bilo jasno da se previše toga moralo poklopiti da Lakersi odu do kraja, ali opet, tko je mogao vjerovati da se toliko toga može poklopiti da odvede stvar u potpuno krivom smjeru, zar to nije bilo gotovo jednako statistički nemoguće kao i onaj super-pozitivan scenarij koji ih je vidio na vrhu?

Od ozljede Nasha tijekom trening kampa do činjenice da ni on ni Gasol tijekom cijele sezone nisu uhvatili formu zbog stalnih problema s ozljedama i godinama, preko Howardove slabije forme nakon povratka od operacije leđa do Kobeovog stradavanja na samom kraju, sezona Lakersa je stvarno izgledala poput sapunice u kojoj jedan šokantan zaplet zamjenjuje drugi, a sve kako bi se prekrila plićina karaktera i priče.

Što smo zaboravili? Otkaz Mikeu Brownu nakon što je ovaj odradio trening kamp uglavnom radeći na implementaciji sistema koji je, navodno, trebao omogućiti svim zvjezdama jednak pristup lopti, što su i Kobe i Dwight brzo maknuli s dnevnog reda. Pa dovođenje Mikea D'Antonia umjesto Phila Jacksona i to u momčad koja nije imala ni upola problema s napadom koliko s obranom. Da ne spominjemo činjenicu kako Kobe nije bio ni najmanje spreman prepustiti Dwightu bilo kakvu važniju ulogu u momčadi bez borbe na život i smrt, na što potonji, navikao da se svijet vrti oko njega u Orlandu, definitivno nije bio spreman.

Uostalom, dovoljno je već rečeno o Lakersima da još jedan sažetak nije potreban. Prošla sezona je bila dno karijere za četiri košarkaška velikana (dobro, možda nije za Kobea koji je svoju kvotu brojki uredno popunio) i kao njen krajnji rezultat neće se pamtiti sramotni nastup u playoffu protiv Spursa, koliko činjenica da ih je koštala gubitka franšiznog centra.

THIS IS NOW

Howard je pobjegao što dalje od Kobea, prema Houstonu u kojem ga čeka Hardenov puno blaži ego, ego koncentriran na igru puno više nego na borbu za vlast (nije na odmet što je tamo i momčad sposobna boriti se za vrh za razliku od rostera na kojem velikim slovima piše "rebuilding"). To Lakerse ostavlja bez jedinog čovjeka koji je držao obranu na okupu, s istom kolekcijom gerijatrije i rubnih NBA igrača kao i lani, samo dodatno "pojačanih" ovoljetnim akvizicijama u maniri najboljih GM-ova '90-ih. Ne kažem da podatak kako su Lakersi jedina NBA franšiza koja nije imala ni jednog akreditiranog predstavnika na zadnjoj Sloan konferenciji mora nešto značiti, ali recimo da bi se dala povući poveznica između tog podatka i angažmana igrača poput Wesa Johnsona i Chrisa Kamana.

Dok je Kupchak tako više zabavljen udobrovoljavanju agenata nego skautiranju igrača, što nije nužno pogrešan pristup jer će mu upravo oni pomoći sutra dovesti nove zvijezde u Los Angeles, Lakersi se nalaze na raskrižju – era Kobea Bryanta je, kolikog god to ne žele priznati iz jasnih marketinških razloga, gotova i novo krcanje rostera igračima poput Nasha i Gasola nema smisla, ali pitanje je koliko se eventualni rebuilding uklapa u profil najpoznatijeg košarkaškog kluba na svijetu.

Obzirom na stanje rostera i nepoznanicu oko Bryantova povratka i forme, činjenica je kako Lakersi ove sezone imaju idealnu šansu uhvatiti jeftini mladi talent na rijetko kada bogatom draftu i tako brzinski odraditi važan dio rebuildinga, ali nekakvo spajanje nove i stare generacije čak ni u slučaju jack-pota u lutriji neće proći iz čisto logičnih razloga.

Jednostavno, i Nash i Gasol i Kobe su prestari da bi na nogama dočekali kako ih nova nada odvodi nazad u bitne utakmice, stoga je jedini razuman rasplet ove priče rasturiti sve na kraju sezone. Kada izbrišu Kobea i Gasola iz knjiga, Lakersi praktički ostaju samo s Nashovim ugovorom i mogu krenuti iz početka, s novim talentima i gomilom novca na raspolaganju, što je uvijek dobra stvar kada ste Lakersi. Mogu dio tog prostora potrošiti i opet na Kobea ako ih puca sentimentalnost, ali poanta je da im se otvara samo takva prilika odraditi smjenu generacija gotovo bezbolno, u par godina, prije nego se opet vrate u konkurenciju za puno ozbiljnije stvari.

I sve bi to bilo sjajno da ne postoje dvije prepreke. Prva je očita, radi se o picku kojega godinu nakon ove duguju Sunsima, što bi mogao biti razlog da se nakon jednog izleta u lutriju opet pokušaju nakrcati dostupnim veteranima i loviti playoff (što u njihovom slučaju može proći jer svi slobodni igrači žele u Kaliforniju). Druga je ta što nakon dugo, dugo godina, praktički od kada je pokojni Jerry Buss kupio franšizu, imamo razloga sumnjati kako su Lakersi sposobni odraditi bilo kakav veliki plan, a taj razlog se zove Buss junior. Kao i Dolanovo mladunče u New Yorku, ovaj tip dokazuje da jabuka pada poprilično daleko od stabla, što znači da postoji poprilična bojazan kako bi od Lakersa mogao napraviti nove Knickse. Javna je tajna da Kupchak danas praktički nema ovlati kakve bi GM njegova profila trebao imati i da se junior previše petlja u košarkaške odluke, što obično ne završava dobro.

S takvim problemom iznad glava, Lakersi će nekako pokušati progurati kroz ovu sezonu dok čekaju što su doktori u Njemačkoj smislili za Kobeovu tetivu. Normalan čovjek s takvom ozljedom i u tim godinama u ovoj sezoni ne bi uopće trebao zaigrati, ali recimo da Kobeova "nenormalnost" znači kako ćemo ga ipak vidjeti na parketima negdje u drugoj polovini sezone.

Lakersi bi do tada već trebali biti debelo ispod playoff crte, što će Kobeu dodatno olakšati povratak u formu i rušenje svega što je D'Antoni do tada napravio s napadom. D'Antoni, koliko god zadnjih godina bio laka meta za ruganje, zna što treba napraviti da napad čak i s ovakvim igračima funkcionira solidno, ali problem je što fino kretanje lopte ovaj put neće donositi rezultate, a znamo da su oni jedini bitni.

Zdraviji Nash i Gasol će pomoći, a Meeks, Young i Farmar šuteri su kakve će moći uklopiti u rotaciju. Problem je pak sve ostalo. Pod košem opet fali i ljudi i talenta koji bi se uklopio u trenerove zamisli. Koliko je diletantski složen ovaj roster dovoljno govori podatak da Lakersi nisu pronašli solidnu stretch opciju koja bi omogućila korištenje Gasola na petici što bi bilo idealno za D'Antoniev sistem. Ovako, čovjek će morati posezati za kombinacijama s Kamanom ili Hillom kao drugim visokim uz Paua, što će obranama dodatno olakšati posao u zaustavljanju slash & kick akcije.

S tim da ništa bolje nije ni na bokovima. Dok čekaju Kobea, tipovi poput Meeksa i Younga natjecat će se u uzimanju loših šuteva, a prinove poput Johnsona i Henrya tu su da se vidi može li im se spasiti karijera više nego da pomognu.

Situacija je donekle podnošljiva jedino na playu gdje Nash i Farmar donose stabilnost, a tu je i Blake koji će zbog spot up kvaliteta zasigurno dobiti poneku minutu i na boku. Uglavnom, ovdje pričamo o lošem spoju talenta i sistema, što će biti dodatno naglašeno lošim okolnim kontekstom, odnosno medijima i navijačima koji neće imati previše strpljenja za uigravanje napada dok obrana pušta na sve strane.

PLUS

Gasol je u zadnjoj godini, navodno je spreman i to bi moglo značiti da će igrati toliko dobro da natjera neku ozbiljnu momčad da posegne za njim i prije ljeta. Nadamo se da će se nešto slično dogoditi i s Nashom jer će biti stvarno muka gledati ovakve dvije legende u ovako lošem okruženju. Postoji opcija i da je Jordan Hill dodao šut s poludistance, što bi svima olakšalo život, a njega pretvorilo u igrača za kojim bi se također probudio interes neke momčadi kojoj nedostaje skakački faktor pod koševima. Lakersi ionako nemaju potrebe držati ih u blizini ako misle izvući maksimalnu korist od lutrije.

MINUS

Teško je i zamisliti koliko ova obrana može biti loša. Sistem je optimističan, ako 27. mjesto možemo nazvati optimizmom, ali pitanje je koliko je zadnjih linija obrane u stanju biti lošije od ovoga što će Lakersi nuditi - Kaman je u fazi karijere kada bi mu bolje bilo promijeniti ime u O'Kamenjen, Gasol će se ionako minimalno trošiti na krpanje rupa radi značaja u napadu (a nije da će mu stopala dozvoljavati pretjeranu aktivnost), a Hill ima skočnost i energiju, ali ne i dužinu i IQ da čisti ispred njih dvoje, a posebice iza ovakve vanjske linije nesposobne stvoriti ikakav pritisak. A nije da će D'Antoni ionako previše pažnje posvećivati igri na tom dijelu parketa.

SUNS

NAPAD: 102.2 (28.)

OBRANA: 109.9 (28.)

RASPORED: 2.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Ključni događaj zbio se tijekom ljeta kada je Steve Nash odlučio kockati se s Lakersima i kada su Sunsi ostali bez igrača oko kojega su izgradili identitet. Izmisliti novi u hodu nije bilo lako, posebice kada je u pitanju talentom tanak roster okružen upravom bez vizije i bez dugoročnog trenerskog rješenja, ali, ako ništa drugo, barem su konačno mogli krenuti u rebuilding.

I dok se poslu oko prikupljanja pickova nema što prigovoriti (uz tri picka iduće sezone imaju i onaj Lakersa za dvije godine), prikupljanje talenta nije baš prošlo najbolje. GM Blanks platio je glavom zbog vjere da se isplati pokušati s Beasleyem, koji je bio uvjerljivo najgori igrač prošle godine zbog svoje sposobnosti da stilom igre sroza učinak u oba smjera do neslućenih razmjera, a ni dovođenje drugog brata Morrisa za pick druge runde nije baš imalo smisla obzirom na gomilu sličnih igrača na rosteru.

Sunsi su tako praktički gurali samo zahvaljujući energiji Jareda Dudleya i povremenoj inspiraciji Gorana Dragića, a mislim da je to samo po sebi dovoljno tragična rečenica i da dodatna objašnjenja nisu potrebna.

THIS IS NOW

Za početak karijere glavnog trenera Jeff Hornacek vratio se u Phoenix gdje je prije skoro tri desetljeća započeo i sjajnu igračku priču. Stigao je i novi GM, još jedan mladi analitički um iz krila Dannya Aingea, ali ostaje problem prisustva Roberta Sarvera, vlasnika čija financijska situacija ozbiljnu miriše na novi slučaj ala Maloof, kao i njegove desne ruke direktora Babbya, propalog agenta. Ne bude li se potonji dvojac previše petljao, a to je teško izbjeći ako ti je trošak važniji od rezultata, dva početnika bi mogla opravdati svoj angažman, iako je realniji rasplet onaj po kojem će ih NBA žrvanj samljeti i ispljunuti.

Sunsi naime tek ulaze u drugu pravu godinu rebuildinga, ali još nemaju ni mladog talenta na koji mogu računati u budućnosti, a niti previše prostora na salary capu ove ili iduće sezone. U Gortatu imaju ugovor koji mogu pretvoriti u nešto korisnije za budućnost, a ni Dragića nije nemoguće negdje trejdati, ali to su im praktički jedini resursi – zadnje dvije godine u lutriji uglavnom su riskirali (Marshall i Len), mladi igrači koje su prikupili uglavnom su rubni NBA talent (braća Morris, Plumlee), a Eric Bledsoe, koji jedini u ovom trenutku donekle odgovara ulozi budućeg člana jezgre, već dogodine će tražiti novi ugovor.

Sunsi imaju dovoljno prostora na capu u godinama koje dolaze i mogućnost čak tri picka prve runde dogodine (s tim da se radi o pickovima Pacersa i Wolvesa, dakle vrlo velika je mogućnost da samo onaj njihov bude lutrijski), ali čak ako i za potrebe ovog posta zaključimo kako je Bledsoe budući nositelj i kako bi Len također mogao biti član petorke, jasno je kako bi kroz iduće dvije godine sve, pa i cap, trebalo biti podređeno raznim transakcijam dok Phoenix prikuplja talent kroz visoke draft pickove.

U ovoj situaciji potpunog rebuildinga važnije će biti promatrati što će se dogoditi s Gortatom i Dragićem (obojica mogu biti od koristi nekoj playoff momčadi kojoj nedostaje combo s klupe ili treći visoki) i kako će Bledsoe reagirati na puno veće ovlasti (uspije li u ovom kontekstu ostati na sličnoj razini bez dodatnog pada šuterske učinkovitosti i bez dodatnog povećanja broja izgubljenih lopti, mogu biti zadovoljni) nego gledati ih u akciji, dakle bit će dovoljno pratiti vijesti.

Ako se pak netko odluči gledati ih u akciji, onda treba obratiti pažnju na to kako će Hornacek raspodijeliti minute među bekovima. Čovjek, logično, najavljuje brzu igru s dva playmakera što je idealno obzirom da Bledsoe nije klasični razigravač, ali, ruku na srce, nije to ni Dragić, što znači da ćemo gledati uglavnom njihovo napucavanje u iso situacijama. Ostatak napada činit će povremena screen igra s Gortatom te trice braće Morris i povratnika Fryea.

Ovaj nije dovoljno za kvalitetan NBA napad, a ništa bolja neće biti ni obrana. Osim Bledsoeva presinga koji bi od prvog dana trebao biti najveće oružje uopće, nema tu igrača koji može odigrati obranu na boku osim energičnog Tuckera, a Gortat, iako solidan centar, nije igrač koji može 30 i više minuta igrati playmakera u obrani i zapovjednika u sredini. Solidan je u rotacijama i 1 na 1 akciji, ali to njegovo solidno ne može biti dovoljno pored ovako neiskusnih i jednostavno nekvalitetnih partnera (njihovi krilni centri su posebice tragični, Markieff Morris je valjda najtromiji visoki u ligi, a ni brat mu Marcus i Frye nemaju baš NBA fizikalije).

Uglavnom, slijedi u najboljem slučaju repriza prošle sezone ako Hornacek stvarno ostvari nešto bolji učinak brzinom u napadu i obrani, odnosno ako Bledsoe ponovi Dudleyevu lidersku rolu. U najgorem slučaju, samo će Sixersi biti negledljiviji.

PLUS

U teoriji, Sunsi imaju dobru zalihu pickova koja bi uz malo sreće (raspad Wolvesa, nesposobnost Lakersa da se pojačaju iduće sezone) mogla donijeti solidnu količinu talenta kroz iduće dvije godine. Uz cap koji se lagano otvara također negdje u to vrijeme, nema sumnje kako će ova momčad imati šansu vratiti se u život, doduše u nešto dužem periodu nego što bi bilo idealno.

MINUS

U praksi, sve je to na staklenim nogama. Razloga za vjerovati u njihovu upravu nema, a relativno brzi povratak mogao bi biti stopiran nekim glupim potpisom nepotrebnog veterana. Kao da ovisnost o sreći nije dovoljna muka, tri-četiri sezone konstantih poraza mogle bi natjerati Sarvera da na silu pokuša doći do rezultata kako bi zadržao vrijednost franšize, a time i svog vlastitog osiromašenog tekućeg, što nikada nije dobro za dugoročne planove.

21Jul/131

SUMMER RANKINGS, 5/5

Posted by Gee_Spot

SPURS

POBJEDE: OD 52 DO 56

CAP: 61 000 000
ROSTER: 14 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MINIMALAC

Nesuđeni prvaci odlučili su pokušati još jednom otići do kraja s istom jezgrom (ili ako hoćeta dva puta, obzirom da nakon 2015. na capu ostaju samo Splitter i Leonard) iako su imali niz otvorenih kombinacija tijekom tržnice. Jedna od atraktivnijih bila je bolja upotreba midlevela, ali priča oko Kirilenka očito nije imala ozbiljnijih temelja (ako je čovjek bio spreman odreći se 10 milja samo da pobjegne iz Minnesote, zašto bi se uputio u San Antonio), tako da su jednostavno zadržali prava na sve svoje slobodne igrače (teoretski i dalje mogu potpisati Neala bez obzira što su preko capa), a ugovore Belinellia (stigao baš kao zamjena za Neala) i Pendergrapha (zamjena za Blaira) strpali pod spomenutu opciju. Tako da im ostaje još samo jedan potez, pronaći swingmana za dno klupe, a, kako DeShaun Thomas i Hollis Thompson igraju solidno na ljetnoj ligi, odluka o petnaestom imenu vjerovatno će se svesti na izbor između jednog od njih (prije Thompsona jer Thomasa su uglavnom koristili na prirodnoj NCAA poziciji, a četvorku sigurno neće igrati u NBA).

SUNS

POBJEDE: OD 32 DO 36

CAP: 58 000 000
ROSTER: 15 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: ROOM

Odlukom da zadrže Tuckera i potpisom dva izbora prve runde (iako s Lenom tu formalnost još nisu službeno obavili) Sunsi su zaokružili roster na 15 imena i kreću u lov na zadnje mjesto na Zapadu. Uvijek mogu otpustiti igrača na minimalcu kao što je Malcolm Lee (koji je preko Minnesote i Warriorsa završio kod njih tijekom drafta) ili trejdati jednu stretch četvorku viška kako bi napravili mjesta za još ponekog mlađeg igrača, ali ovo je u principu roster s kojim idu u prvu fazu rebuildinga u kojoj je jedino bitno ispitati kolike su mogućnosti Bledsoea i rookiea te osigurati dodatne pickove i fleksibilnost. Kao što projekcija pokazuje, prisustvo veterana poput Dragića i Gortata, uz još uvijek za solidan učinak sposobne Butlera i Scolu, otežati će im tankiranje, ali dovoljno će biti da Gortat opet propusti 20-ak utakmica kao lani pa da se spuste ispod 30 pobjeda. U svakom slučaju, čeka ih teška borba s divizijskim suparnikom Lakersima za titulu najgore momčadi Zapada. Naravno, tu je uvijek i opcija trejdanja veterana, ali GM McDonough se postavio poprilično tvrdo posebice glede Gortata, svjestan da dokazana startna NBA petica može donijeti popriličan ulov i da nema razloga za žurbu (u slučaju njegova ostanka, barem se neće sramotiti jer imaju solidnog čovjeka u sredini sposobnog igrati u oba smjera, plus imaju i mentora za Lena). Kako će samo na Zapadu gotovo svakoj drugoj momčadi u lovu na playoff trebati centar u jednom trenutku sezone, Sunsi bi do all-stara na račun Gortata mogli povući zanimljivih poteza (tipa, riješiti se ugovora Scole ili Fryea koji im nepotrebno otežavaju fleksibilnost dogodine ili pak Beasleya koji im nepotrebno otežava život u svim prostorno-vremenskim kombinacijama), a, ovisno o partijama Bledsoea i Goodwina (pick bivše uprave Marshall izgleda ispada iz svih kombinacija), možda bi i Dragić mogao završiti u izlogu.

THUNDER

POBJEDE: OD 52 DO 56

CAP: 68 000 000
ROSTER: 11 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MIDLEVEL, BIANNUAL, MINIMALCI

OKC i dalje traži swingmana koji bi s klupe mogao zabiti poneku tricu (izbor se svodi na Neala ili Millera) i koji bi olakšao život Lambu kojemu trenutno ne gine minutaža i odgovornost top 8 igrača. Možda bi im najbolje bilo potpisati obojicu jer su trenutno tanki u tom dijelu rotacije, dok su pod košem nagomilali 8 imena u očajničkim pokušajima da pronađu nekoga sposobnog uzeti minute Perkinsu. Dva rookiea, Adams i Roberson, sigurni su među 15, ali Presti također ima i opcije zadržati Ortona i Thabeeta. Prvi je odigrao solidnu ljetnu ligu, drugi je odigrao pristojno prošlu sezonu, tako da nije isključeno da ostanu obojica, posebice jer je Perkins ozljeđen, što znači da opet neće fizički spreman dočekati sezonu, što pak znači da će opet biti najgori napadač NBA lige. To bi zatvorilo vrata picku druge runde Jerrettu koji je pokazao solidnu kombinaciju fizikalija i meke ruke (nije pretjerano reći kako je u ovom trenutku bolji prospekt od Perrya Jonesa) jer nikome ne treba 9 visokih na rosteru. Jedini kojega mogu otpustiti bez premišljanja je Liggins. Uglavnom, zadrže li dva visoka, onda bi Miller i Neal taman zaokružili roster (bitno da ugovorima stanu ispod aprona kako bi izbjegli plaćati porez). Treba spomenuti i kako je OKC upravo dobio od lige dovoljno gotovine da kompenziraju cijelu jednu godinu Durantu, što bi moglo utjecati na odluku da odbace škrtost i nešto potroše na pojačanja (što se priče oko Duranta tiče, izgleda da je njegov agent uz podršku lige izborio veće povišice koristeći se pravilnikom koji još nije stupio na snagu u trenutku kada je KD potpisao produženje - i ne, ne pitajte me kako sva sila odvjetnika nije ranije primijetila odstupanja od pravilnika - što s financijske strane nije problem ispraviti i što je liga već napravila plativši Thunderu navedenu razliku, ali se postavlja pitanje što s capom i činjenicom da ugovor i dalje zauzima više prostora nego bi trebao, zbog čega OKC praktički i ne može potrošiti cijeli midlevel jer bi takvim potezom automatski prošli apron i tako si navukli dodatne probleme na vrat).

WARRIORS

POBJEDE: OD 44 DO 48

CAP: 66 000 000
ROSTER: 12 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: BIANNUAL, MINIMALCI, IZNIMKA ZA JEFFERSONA (11 MILJA)

Solidno su popunili klupu nakon odlazaka Jacka i Landrya što dovođenje Iggya i skidanje bremena poreza slanjem Biedrinsa i Jeffersona u Jazz čini još slađim i uspješnijim potezom. Danas tako imaju ne samo jaču, već i jeftiniju momčad od lanjske (prevedeno - još nije isključeno kako će dodatkom jednog Robinsona ili Neala dodatno učvrstiti rotaciju). Ako računamo da je ljubimac navijača Bazemore nakon odlične igre na ljetnoj ligi zakapario još jedno mjesto na rosteru, praktički još samo moraju odlučiti da li im je kombinacija Douglasa, Bazemorea i Nedovića dovoljna za osigurati se od potencijalnog izostanka Currya (po meni nije, a ni ostanak Machada takav stav značajnije ne mijenja) i spremni su za lov na peto mjesto na Zapadu.

WIZARDS

POBJEDE: OD 36 DO 40

CAP: 69 000 000
ROSTER: 14 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MINIMALCI

Već se tjednima vrte oko DeJuana Blaira koji bi im trebao zaokružiti roster i zatvoriti rotaciju visokih. Malo su tanki na jedinici i pod košem što se tiče raznovrsnosti na klupi, ali sve u svemu imaju solidnu petorku od 1 do 5 te gužvu na bokovima koju bi trebali pretočiti u nove i korisnije resurse (imati i Arizu i Webstera kao veteransku podršku na boku nepotreban je luksuz, što znači da je Ariza na izlaznim vratima, što je dobro jer mnogim franšizama nedostaje solidna trojka). Ključ svega ionako je promatrati kako se slažu Wall, Beal i Porter (čiji prosječni atleticizam je bio bolno vidljiv čak i na ljetnoj ligi, ali koji će se sigurno bolje osjećati uz Walla i Beala kao sporedna opcija nego kao prva u anarhiji Vegasa), odnosno ne ugroziti budućnost novim nepotrebnim dovođenjem skupih veterana. Dodao bih i pomalo se rješavati sirovina tipa Singleton, Vesely, Booker i Seraphin koji se još uvijek nisu uspjeli specijalizirati za određenu rolu i koji kao takvi baš i nemaju mjesta u budućoj jezgri (sva 4 u principu su miks smetlara i podizača energije bez pravih pozicija).

WOLVES

POBJEDE: OD 42 DO 46

CAP: 55 000 000
ROSTER: 13 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MINIMALCI

Ugovor s Pekovićem nikako da se finalizira, stoga je i ova cifra salary capa niža od očekivane - kada se situacija privede kraju (a hoće jer nitko nema love za uopće pokušati zamutiti vode, kamoli nabiti cijenu, a što očito Pekovićev agent pokušava), Pek će vjerojatno dodati još oko 12 milja na ovu brojku, što bi i Wolvese trebalo lansirati u omiljeno područje NBA franšiza, iznad capa, ali još uvijek debelo ispod poreza. Također, Pekov dodatak (uključio sam ga u projekciju) lansira ih i u playoff - zamjena Kirilenko-Martin čini ih manje opasnim protivnikom u prvom krugu, ali zdravi Budinger i Love uz Peka i Rubia trebali bi barem osigurati da se uopće u tom prvom krugu nađu. Što se zadnjeg mjesta na rosteru tiče, odlaskom Ridnoura ostali su bez dubine na jedinici, pa je za očekivati da će ciljati na combo igrača koji može uskočiti kada Bareu uhvate prepone, ali i kada Martin izvrne zglob (tu bi Neal ili Robinson bili idealni, ali opcije su potrošili na Brewera i Turiafa pa će se vjerojatno morati zadovoljiti igračem za minimalac poput vlastitog izbora druge runde Browna).

Tagged as: 1 Comment
15Feb/1310

THE 2013. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Prilikom ovogodišnjeg izbora predstavnika za tradicionalnu no-star utakmicu, kojom ispodobruca.com odaje počast all-star vikendu, umjesto IOR-om poslužit ćemo se dobrom starom taktikom dojma. Istina, i on će biti baziran na brojkama, ali neće toliko zadirati u kontekst kao što bi to automatizirani i objektivni alat mogao. Razlog za ovakvim postupkom je banalan - za pokušaj određivanja najgorih od najgorih putem IOR-a trebao bi potrošiti previše sati (po gruboj procjeni, u konkureniji za no-star bilo bi oko stotinjak igrača, dok je u onoj za all-star bilo tek 30-ak dežurnih krivaca), a imena o kojima ćemo danas razgovarati ne zaslužuju toliku pažnju.

Naravno, to što smo odustali od jasnog putokaza, ne znači da ne trebamo odrediti nekakve kriterije. Onaj najvažniji svih ovih godina bio je LVP kriterij, dakle fokusirali smo se na igrače koji imaju ozbiljne role u svojim momčadima i pri tome rade više štete nego koristi. Ono što do sada nismo imali je striktni okvir, stoga ovom prilikom prije svega definirajmo ozbiljnu rolu. Dakle, za uopće ući u konkurenciju za no-star utakmicu igrač treba:

- biti minimalno član top 8 rotacije s istodobno odigranih 70% dostupnih minuta (što iznosi negdje oko 880 minuta u ovom trenutku)

To je osnovno pravilo na kojega nadograđujemo manje opipljive amandmane poput forme, učinka ili jednostavno određujemo koliko je momčad bolja ili lošija dok je dotični igrač na parketu. Kažnjavanje kvalitetnih igrača zbog očitih problema s ozljedama ne dolazi u obzir (inače bi Nash, Gasol i Dwight bili u petorci Zapada), pogotovo zato što se i dalje radi o kvalitetnim igračima. To što ne opravdavaju raniju reputaciju nije naš problem dok god znamo da bi njihovim momčadima bez njih bilo još puno gore.

Također, nema smisla ni isticati neučinkovitost igrača poput DeRozana ili Ellisa u rolama kojima očito nisu dorasli – niti je njihova krivica što ih se pogrešno koristi, niti bi njihove momčadi išta dobile kada bi im dozirale role. Doduše, Ellis je gotovo upao u 12 na Istoku zbog kriminalnog šuterskog učinka u odnosu na ogromnu potrošnju, ali činjenica je da bi Bucksi bez njega bili još gori jer bi te šuteve uzimali još manje učinkoviti igrači.

Dakle, fokus ovoga izbora usmjeren je na igrače koji imaju relativno važne uloge u relativno normalnim situacijama, ali jednostavno nisu u stanju odgovoriti na postavljeni izazov partijama koje pružaju zbog čega više štete nego koriste svojim momčadima.

Naravno, ako smatrate da je netko nepravedno zakinut (ili možda da je netko nezasluženo upao na no-star), slobodno ostavite mišljenje u komentarima. Kao što rekoh, konkurencija je takva da se ima o čemu raspravljati, a iz rasprave možda dođemo i do ponekog zanimljivog zaključka o parametrima koje bi trebali koristiti u budućim izborima (iako se osobno nadam da ću uspjeti automatizirati IOR u dovoljnoj mjeri da dogodine on odradi većinu posla umjesto mene).

Što se samog rostera tiče, prilikom sastavljana korištena je klasična formula (startna petorka, klupa s dva beka, tri krila i dva wild carda), a nekog specijalnog slaganja za potrebu što boljeg balansa linija ovom prilikom nije bilo, osim što smo one koji su za malo ušli u finalni izbor spomenuli na kraju kao potencijalne zamjene.

WEST

PG – Jamaal Tinsley (Jazz)

Istina, razlog zbog kojega igra puno više nego bi trebao je ozljeda Mo Williamsa, ali Tinsley je simbol najvećeg grijeha Tyronea Corbina (ovom prilikom se pretvarajmo da je ovisnost o Jeffersonu i Millsapu uz nedovoljno uključivanje mladih u igru tek grijeh broj dva) – forsiranja limitiranih veterana. Ne želim sumnjati u dokazanu veličinu kao što je Kevin O'Connor, ali koliko će im trebati da shvate kako je krajnje vrijeme da odrade nekakav trade i dovedu playmakera koji zaslužuje biti dio ozbiljne rotacije u ligi? Tinsley je umirovljenik koji šutira 37% iz igre (30% za tricu). Njegovi dani kao top 8 rotacijskog igrača odbrojani su još tamo 2006. i stvarno je nedopustivo da se pored svih mladih igrača uokolo (od kojih bi se možda moglo imati koristi i u budućnosti) netko tak tako oslanja na iskustvo bez pokrića.

SG – Austin Rivers (Hornets)

Rivers igra jednu od najgorih sezona u povijesti lige, tako da priče o mladosti i potencijalu ovdje ne pomažu kao argument protiv izbora na no-star. U više od 1200 minuta koje je dobio na raspolaganje, Rivers nije pokazao da je spreman za bilo kakvu ulogu u ligi – niti je kreator za ulogu strijelca s klupe (35% šuta uz smiješnih 56% s linije slobodnih), niti je playmaker (asist svakih deset minuta), a niti je u stanju igrati obranu u bilo kojoj ulozi (vanjski igrači protiv njega trpaju i u izolacijama i u spot-up situacijama). Jedino što je do sada pokazao je mogućnost razvoja u specijalista za tri iz catch & shoot situacija, ali i za to će morati početi šutirati tricu bolje od 32%.

SF – Michael Beasley (Suns)

Kapetan. Maskota. Božanstvo. Ima najgore šuterske prosjeke u karijeri, puca 3 trice po utakmici (uglavnom iz driblinga) iako mu je šut 33%, ne skače i ne igra obranu – sve u svemu možda LVP cijele lige. Sunsi su u prosjeku 9 poena slabiji čim on stupi nogom na parket, a za shvatiti zašto je tome tako dosta vam je pogledati jednu utakmicu. Ultimativni stoper lopte (prosjek asistiranih koševa pada za 5% s njim na parketu, što Sunse iz jedne prosječne momčadi u toj kategoriji pretvara u najgoru u ligi) potpuno izgubljen u svakoj ulozi koja uključuje išta više od 1 na 5 haklanja (u napadu tu i tamo nešto zabije pa mu se može oprostiti što ne sudjeluje u akcijama, ali nesposobnost koncentracije na obrambene zadaće ruši mu i ono malo vrijednosti što je ima – čovjek kojega on čuva uvijek može računati na otvoreni šut). Najbolje od svega, Sunsi ovo plaćaju 6 milja godišnje.

PF – Markieff Morris (Suns)

Obzirom na gubitak Fryea na godinu dana, Morris je imao idealnu situaciju – trebao je zamijeniti čovjeka u rotaciji kao dežurna stretch četvorka i pucati gomilu šuteva iz vana bez puno brige oko obrane. Samo, stretch četvorka koja puca 27% za tricu i 35% s poludistance baš i nije idealno rješenje. Misli li preživjeti u ligi kao slabašan skakač i obrambeni igrač, morat će naučiti pucati tricu kao što je to napravio brat Marcus, koji se iz jednako beskorisnog košarkaša pretvorio u solidnu šutersku opciju za 15 minuta. Ovakav kakav je sada, Markieff je trenutno jednostavno neupotrebljiv.

C – Chris Kaman (Mavs)

Ova sezona je pokazala da je Kaman ušao u back-up centar fazu karijere. Nikada nije bio kvalitetan obrambeni igrač, ali sada mu je pao i skakački učinak što bi obzirom na ulazak u 30-e i sklonost ozljedama trebalo značiti da je eksperiment Mavsa s njim kao starterom bio i posljednji takve vrste. Zabiti još uvijek može, ali solidna realizacija u reketu dolazi s cijenom – Kaman gubi ogroman broj loti u post-up situacijama. U roli primjerenijoj kvaliteti, gdje bi i pritisak obrana bio slabiji, taj problem bi se dao maskirati, ali protiv najboljih obrambenih igrača u ligi bolno je očit.

G – Aaron Brooks (Kings)

Keith Smart baš i nije smart kada je ovom čovjeku dao ovoliku minutažu pored živih i zdravih Thomasa i Jimmera. Mislim, nisu ni dotična obojica rasni starteri, ali u ovom trenutku povijesti imaju svakako više smisla od čovjeka čiji najbolji dani su davna prošlost. Brooks je ispodprosječan back-up play koji, kako se bliže 30-e, sve više gubi svoju najveću odliku, brzinu, a to pak znači da su dani kada će morati ustupiti mjesto mlađima pred vratima.

G – Ronnie Price (Blazers)

Čovjek koji nije bio u stanju igrati poštenu rolu niti kao treći play, u Portlandu je dobio priliku dokazati sav besmisao NBA skautinga koji i pored gomile mladih igrača koji svake godine izlaze iz NCAA i dalje nalazi razloga držati mrtvaca poput Pricea na rosteru, a kamoli u rotaciji. Price puca 33% iz igre, 26% za tricu, a napad Blazersa se raspada svaki put kada on uđe u igru. I to čak ne toliko zbog ovog amaterskog šuta koliko zbog nesposobnosti čovjeka da išta kreira – njegovih 2 asista na jednu izgubljenu loptu najveći su dokaz da nije ni play, a bogami ni maker. Ako nešto jeste, onako lišen ikakvog driblinga i ideje, onda je to najgori back-up play u ligi u ovom trenutku, a možda i u zadnjih 10 godina.

F – John Salmons (Kings)

Salmons je malo oživio u odnosu na lanjsku očajnu sezonu (najgora u karijeri), ali svejedno nije vrijedan 30 minuta po večeri. Nekada se dobar dio njegove vrijednosti krio u all-round učinku, ali Salmons više nije u stanju igrati obranu protiv NBA swingmana, kao što više nije u stanju kreirati pošteni šut ni sebi ni suigračima. Ni prvi ni zadnjih prosječni igrač koji se gubitkom atleticizma pretvorio u beskorisnog veterana (swingmani koji nisu specijalisti ili all-star talenti nakon 30-e obično nestanu iz lige), ali zato svakako jedan od onih koji dobiva 30 minuta više nego bi trebao.

F – Marvin Williams (Jazz)

Williams je doveden da donese 3&D iskustvo u rotaciju Jazza, a on je uzvratio mlakim šuterskim partijama i još gorom igrom u obrani. Mislim, ovakvih mrtvih puhala u ligi ima na desetke, tako da nije Williams zaslužio poziv više od njih samo zbog svojih ispodprosječnih igara. Ne, ono što situaciju čini puno gorom je činjenica da zbog njega u blizini taj nesretni Ty Corbin uzima minute Haywardu na trojki iako već i sol u obližnjim slanim jezerima zna da Gordon puno bolje igra kao visoki swingman bez lopte. Da ne spominjem efekt domina koji ovo izaziva - ne samo što zbog njega Hayward češće igra svoju slabiju poziciju na kojoj do izražaja dolazi njegov nedostatak driblinga, već se istovremeno zatvaraju vrata i Burksu kojem je najveći plus upravo lakoća kojom barata loptom i kreira prilike za šut sebi i drugima, zbog čega i paše idealno uz Haywardove 3&D kvalitete.

F – Derrick Williams (Wolves)

Glavni problem s Williamsom možda i jeste nevjerojatna Adelmanova tvrdoglavost kada su mladi igrači u pitanju, ali teško je reći kako je Williams zaslužio nešto više – prilike su tu, pa makar dolazile i na kapaljku, ali, umjesto da ih iskoristi kupeći skokove i koristeći bogomdani atleticizam za juriše na obruč, Derrick gađa sramotnih 41% iz igre uglavnom potežući one nepotrebne duge dvice ala Josh Smith (s tim da za razliku od Smitha nije ni približno moćan fizikalac). Daleko od toga da je Williams izgubljen slučaj, pre-talentiran je da jednom ne pronađe nekakvu rolu u ligi, ali, uporno forsiranje jednog stila igre koji mu ne leži umjesto da iskoristi ovo vrijeme bez Lovea kako bi se izborio za poštovanje lige, svakako brine.

WC – Shannon Brown (Suns)

Još jedan igrač Sunsa na no-star rosteru i još jedna žrtva konteksta – trebao je imati puno manje minuta na raspolaganju nego što je to planom predviđeno (nije on kriv što je sam plan u startu bio osuđen na propast jer je uključivao puno više Beasleya na boku). Čovjek se praktički pretvorio u startnog beka-šutera, a to nije dobra vijest za Sunse obzirom na podatak da ove sezone šutira kriminalnih 27% za tricu (a poteže čak 4 po utakmici). Brown je nekoć imao mjesta u ligi kao instant-strijelac s klupe, ali i ti dani se bliže kraju obzirom na sve veći pritisak godina i mlađih, puno talentiranijih snaga.

WC – Gary Neal (Spurs)

Još jedan combo-strijelac upitnog učinka. Neal se barem nalazi u pravoj ulozi u kojoj nitko od njega ne traži da bude išta više od šutera, ali iz godine u godinu brojke su mu sve gore. Ono zbog čega ga moramo istaknuti kao neučinkovitog igrača je činjenica da dobar dio minuta igra kao back-up play, a da uopće ne gleda ništa osim vlastitog šuta (postotak njegovih lopti koji završe asistom prenizak je čak i za centra). Jasno, Spursi imaju dovoljno kreatora uokolo koji to mogu pokriti, ali uzalud ti sporedni kreatori kada ne mogu dobiti loptu obzirom da je Neal hodajuća crna rupa koja živi da bi sebi kreirala loše šuteve. Jasno, kada je Ginobili zdrav, potrebe za Nealom praktički i nema, ali činjenica je da se trenutno radi o šestom igraču po minutaži na rosteru. Što to pak govori o Spursima, to je za neku drugu priču (kad bi zamijenili njegove minute Ginobilievim i kada bi Manu pri tome ostvarivao svoj standardni učinak, Spursi bi danas imali minimalno dvije pobjede više na kontu).

REZERVE

Caron Butler (Clippers), Kendrick Perkins (Thunder), Luke Ridnour (Wolves), Lamar Odom (Clippers)

Butler pada iz godine u godinu pod pritiskom ozljeda i gubitka brzine, tako da se trenutno nalazi u blesavoj situaciji – starter je, a na klupi su dva krila (Barnes i Hill) sposobna ostvariti bolji all-round učinak od njega, posebice u obrani (kad malo razmišliš o ovome, ispada da je klupa Clippersa dijelom toliko dobra zato što su im dva startera, Butler i Green, debelo ispod razine startera prosječne playoff momčadi, pa je logično da dolazi do pozitivnih pomaka u igri kada ih zamijene kvalitetnije opcije). Perkins je uvijek tu negdje kada je no-star utakmica u pitanju, ali ove godine je barem zdrav, što je vidljivo u nešto boljem obrambenom učinku. Perk nikada neće biti atleta koji može koristiti u napadu makar i kao smetlar, niti će kupiti dovoljno skokova za jednog startera, ali obzirom da je jedan od najsnažnijih i najboljih 1 na 1 razbijača u sredini, ove godine ćemo ga poštediti izbora. Na kraju krajeva, očito je da Thunder ne pati previše zbog njegovih limita, barem ne kroz regularnu sezonu. Ridnour je pak i dalje solidan back-up play, ali igra stvarno previše minuta, koje postaju još bolnije po momčad kada je na parketu u ulozi beka-šutera, što ni jedna obrana, a pogotovo ova Wolvesa, ne može izdržati. Odom igra solidno u obrani, ali njegova nemoć da pronađe ulogu u napadu (nije šuter, nije post-up igrač, nije ništa – samo šeta uokolo, prebaci loptu s lijeva na desno i onda opet šeta) mogla bi skupo koštati Clipperse – Odom može pomoći kao član šire rotacije, ali kao treći visoki koji još uz to igra u završnicama, dakle praktički kao peti najvažniji igrač? To ne može dobro završiti.

EAST

PG – E'Twaun Moore (Magic)

Mladi combo bek je dokazao da za njega ima mjesta u ligi - kao peti bek sposoban uskočiti na obje vanjske pozicije, Moore svakako može zaraditi NBA mirovinu. Ali, u ulozi prvog čovjeka s klupe ili nedajbože startera, što je često prisiljen igrati ove sezone, Moore je pošast - voli potezati, ali zabija samo 41% šuteva, a pri tome skoro da gubi više lopti nego ostvaruje asista. Kako nije u stanju igrati ni obranu, pitanje je dana kada će put Europe. Uz uspomenu na ovih 1025 u vjetar bačenih minuta.

SG – Gerald Green (Pacers)

Ok, možda je pola sezone (i uz to još skraćene) bio stvarno premalen uzorak da pomislimo kako je Green konačno shvatio što mu je činiti da bi opstao u ligi. Gazio je u NBDL-u, gazio je u Netsima (koji su lani i sami bili NBDL ekipa), ali čim je stupio u nešto nalik sistemu, Green je nestao. Što je najgore, njegove obrambene brojke su i dalje solidne - očito zna kako onu dužinu i eksplozivnost koristiti u obrani. Problem je pak napad. Green je doveden da oživi jednu od gorih klupa u ligi, ali jednostavno nije u stanju ništa zabiti - 35% šuta iz igre (28% za tricu) nisu brojke koje su Pacersi imali na umu kada su mu dali 3 garantirane godine. Možda bi oživio da mu daju malo više slobode kakve je imao u momčadima koje nisu išle nigdje (u Pacersima igra isključivo catch & shoot ulogu, uz minimalan broj skok-šuteva iz driblinga), a možda je oživio samo da pokupi novac. Kako god bilo, trenutno ne vrijedi - ništa.

SF – Alonzo Gee (Cavs)

Gee je primjer 3&D talenta koji se trudi svim silama biti koristan timski igrač - pazi da uzima samo kvalitetne šuteve (posebno mu dobro idu zakucavanja) i usput potroši litre znoja na čuvanje najboljeg protivničkog igrača. Problem je samo što od svog tog njegovog truda nema apsolutno nikakve koristi - potrošio je najviše minuta u Clevelandu, a zauzvrat šutira 41% (30% za tricu), Cavsi na bokovima imaju uvjerljivo najslabiju produkciju u ligi (za što su, istaknimo i to, krivi i Waiters i Miles), plus nije u stanju zaustaviti nikoga - direktni protivnici protiv njega nabijaju brojke u svim mogućim situacijama. Profesionalac je, u to nema sumnje i to će mu donijeti dugu karijeru na dnu NBA klupa, ali maksimalna minutaža mu pristaje kao i radišnost Beasleyu.

PF – Kevin Seraphin (Wizards)

Istina, stigli su Okafor i Nene, ali i s njima u blizini bilo je sasvim dovoljno minuta da Seraphin nastavi lani započet niz solidnih igara u ulozi pouzdanog R&D smetlara sposobnog odigrati obranu na obje pozicije. Ali, ništa od toga - ne znam da li je u pitanju previše utega ili loša dijeta ili jednostavno lanjska skraćena sezona nije pravo mjerilo, međutim Seraphin je potpuno izgubio svoj momentum. Ne samo da nije u stanju ništa zabiti, što je dodatno potencirano potrošnjom prve opcije (iz nekog razloga čovjek je pomislio da je barem novi Kevin McHale i ima najmikroskopskiji prosjek asista u ligi) iako i dalje nema ništa više poteza u sredini nego ih je imao lani kada je samo zabijao zicere. I sve bi se to još dalo razumjeti da je u stanju skakati ili igrati obranu kao prošle sezone. U principu, čovjek je totalna enigma i sad nam samo ostaje vidjeti koje je njegovo pravo lice - ono solidno lanjsko ili ovogodišnje Buscemi/Dafoe ružno.

C – Brendan Haywood (Cats)

Jebiga, Catsi su lani bili tako loši u sredini da je bilo logično pomisliti kako će dokazano solidni NBA back-up centar pomoći. Kad ono tamo, Haywood se iz solidnog back-up centra pretvorio u novog Desaganu Diopa. Jasno, uvijek postoji šansa da se zarazio istim virusom koji je u Bobcatsima već uništio karijeru Tyrusu Thomasu (luzeritis, dakle virus koji vas napada kada nemate ni jednog suigrača koji vas može učiniti boljim nego što jeste), ali možda je jednostavno stvar u godinama - Haywoodu su 33, a to su godine kada svi teški centri srednje klase izgube smisao (Dampier i Magloire su primjeri nekada solidnih startera koji su točno u tim godinama izgubili mogućnost praćenje ligaškog nivoa igre).

G – Norris Cole (Heat)

Znamo da Trojka baš i nije okružena bajnim suigračima, ali od svih loših Cole je definitivno najlošiji. Njegova "muha bez glave" igra može funkcionirati samo zato što su James i Wade all-round monstrumi sposobni sakriti svaki njegov nedostatak kao playa (što uopće nije - već drugu godinu za redom ima više izgubljenih nego asista, a njegovo shvaćanje organiziranog napada svodi se na driblanje od perimetra do perimetra i potezanje šuta iz vana preko ruke) i šutera (drugu godinu za redom jedva je na 40%, a trice opet gađa debelo ispod 30%). Ukratko, da ga je draftala bilo koja druga momčad, Cole bi danas išao tramvajem na posao.

G – Rodney Stuckey (Pistons)

Povijesno užasan šuterski ulazak u sezonu osjeti se i nakon 50 utakmica, ali Stuckeyeva snaga ionako nikad nije bili u šutu (mada su ovih 39% iz igre stvarno ružni za vidjeti) - njegove kvalitete bile su u lakoći kojom je dolazio na liniju i sposobnosti da razigrava suigrače, a da pri tome igra solidnu obranu na obje vanjske pozicije. Svega toga danas nema ni u tragovima, zbog čega je Stuckeya postalo teško zamisliti čak i kao combo-beka s klupe, a kamoli startera - mislim, ako nemaš ni poziciju koju braniš ni ulogu u napadu, nemoguće te je koristiti osim kao petog beka. Možda ga promjena okoline osvijesti, a možda i ne.

F – Jason Maxiell (Pistons)

To što od 2009. nije imao poštenu sezonu, ne sprječava Maxiella da iz godine u godinu dobiva sve više minuta i sve važnije uloge. Ove godine startao je u sve 54 utakmice Pistonsa, pri čemu je pokazao zavidan nedostatak pokretljivosti i ideja u napadu. Daleko od toga da Maxiell nema mjesto u ligi - masom i iskustvom danas je praktički doktor za guranje u reketu. Samo, takva vještina može se koristiti i u puno manjoj ulozi, a da pri tome pučanstvo ne mora biti izloženo najgorem skok-šutu s vrha reketa s ove strane Iana Mahinmia (praktički, njih dva su isti igrač, samo što je Mahinmi u primjerenijoj roli pa ovom prilikom dobiva poštedu).

F – Brandon Bass (Celtics)

Njega smo već opjevali ove sezone. Savršen primjer igrača koji je ukrao novac potpisom višegodišnjeg ugovora, iako je malo tko napravio na ovako drastičan način - prosječan igrač obično odigra najbolju sezonu u karijeri, pa se nakon potpisa novog ugovora vrati na slabije prosjeke ranijih sezona. Bass je pak nakon sezone karijere jednostavno odlučio otići u mirovinu.

F – Byron Mullens (Cats)

Beasley Istoka? Mullens još nije vidio situaciju iz koje nije pametno potegnuti prema košu, što ga čini svojevrsnim Ryanom Andersonom iz jedne paralelne i jako bizarne dimenzije. Čovjek puca skoro 5 trica po tekmi, a pogađa ih sa 32%, što je recimo puno bolje nego prošle godine kada je počeo s ovim čudnim ponašanjem, ali i dalje premalo ako vam se cijela igra bazira isključivo na "sposobnosti" da raširite reket. Kada ne poteže trice, ovaj 215 cm visoki combo-bek (koji ne vidi suigrače i ne zna driblati) puca duge dvice, koje, u svom stilu, gađa slabije nego tricu (30%, a poteže ih 4 po utakmici). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari tako da nije isključeno da će jednoga dana Byron biti solidna stretch četvorka, ali za to će osim trice morati pokazati i nešto u ostalim segmentima igre. Dobar znak je da, za razliku od Beasleya i sličnih crnih rupa, barem pokazuje želju da pomaže i trči uokolo u obrani.

WC – Dion Waites (Cavs)

Waiters je na trenutke pokazao potencijale triple threat igrača koji zahvaljujući fantastičnom ulazu može birati što želi napraviti kada primi loptu u spot up situaciji na perimetru. Problem je pak što svi ti ulazi obično ne rezultiraju ničim konkretnim - realizacija na obruču stala mu je na slabašnih 54%, a ni šut ga baš ne sluša (39% iz igre uz 30% za tricu). Kada na ovakvu realizaciju dodaš nesposobnost organizacije napada, kao i očajne obrambene brojke, logično je pitati se koja je njegova uloga u budućnosti? Ne može braniti bočne igrače, a to mu je sudbina većinu večeri jer nema šanse da će Irving u obrani ikada raditi išta više od skrivanja iza najgoreg protivničkog napadača. Nema ni šuta ni visine za igrati stalno na boku, a ne iskazuje ni playmakerski instinkt primjeren combo-beku s klupe. Rano je suditi o njegovom potencijalu, ali brojke kažu da je momak Austin Rivers istočne konferencije. Kao takav, u ovom trenutku zaslužuje poziv.

WC – Glen Davis (Magic)

Nema razloga da Big Baby dobiva više minuta od ostalih visokih u Orlandu, osim ako cilj nije uvaliti njegovo veliko dupe zajedno s velikim ugovorom nekom naivcu koji misli da su 15 koševa i 7 skokova vrijedni 13 milja iduće dvije godine. Nije to loša statistika, dok ne shvatiš da se uglavnom radi o dugim dvicama koje Davis realizira s 35% i na koje otpada pola njegovih lopti - druga polovica otpada na zicere u reketu koje realizira sa slabašnih 55%, što mu postotak šuta "podiže" do 44%. Razlog ovako slabe realizacije krije se u podatku da Davis popije najviše banana u ligi nakon Lovea, Cousinsa i Monroea. Samo, dok ova trojica imaju opravdanje u činjenici da su prve opcije svojih momčadi na koje je usmjerena sva pozornost obrana, Davis je igrač zadatka koji se ponaša kao prva opcija (puca svaku četvrtu loptu koja mu dođe u ruke) dok protivničke obrane gledaju i navijaju da poteže šut za šutom. U manjoj ulozi, kao što ju je imao u Bostonu, Big Baby ima dovoljno kvaliteta da opravda minute (prije svega u obrani gdje zbog kombinacije mase i pokretljivosti može idealno poslužiti kao treći visoki), ali u ovoj povećanoj napadačkoj roli jednostavno uništi sve dobro što napravi.

REZERVE

Ronnie Brewer (Knicks), Kirk Hinrich (Bulls), Bismack Biyombo (Cats)

Brewer se totalno pogubio u napadu Knicksa, što je i razumljivo obzirom da nije šuter pa ne može pomoći širiti reket za trojac Felton-Melo-Chandler. I dalje je sjajan obrambeni igrač, ali Woodson očito nije imao potrebe za njegovom obranom pored Kidda i Smitha, što je rezultiralo najgorim napadačkim učincima u karijeri (kako im Brewerova obrana na perimetru nije primarna opcija, Knicksi odbijaju vrtiti flex napade u kojima bi Brewer mogao doći do ponekog koša cutom, što ga je pretvorilo u promatrača). Kapetan Kirk je pak pred mirovinom i svakako zaslužuje bolji kontekst od ovoga u Chicagu – njegovo ozljedama izmučeno tijelo još uvijek može poslužiti u roli s klupe, ali ne i u startnoj ulozi. Što se Biyomba tiče, on je tu reda radi jer u obzir za no-star ionako dolazi većina igrača Catsa. Biyombo je doslovno bačen u vatru, imaš dojam bez ikakvog plana jer igra na potpuno isti način kao i lani, samo što ga je sada još više strah išta pokušati u napadu.

21Oct/123

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

LA LAKERS

THAT WAS THEN:

Mike Brown je stigao u Grad Anđela s pedigreom defenzivnog gurua koji će obranu Lakersa učiniti još boljom i tako ostarjelu jezgru održati konkurentnom. Međutim, ona se pod njim srozala sa 6. na 13. mjesto po učinku. Razlozi za pad na ovom dijelu parketa kriju se u očajnoj klupi (tu se gubitak Odoma i Shannona Browna najviše osjetio jer su njihove minute krpali likovi poput Murphya i McRobertsa, ali i Kobe, koji je, iako godinu stariji, s 34 minute po utakmici od godinu ranije skočio na 39) i rijetko viđenoj nesposobnosti Lakersa da ukradu loptu ili prisile protivnika da je izgubi.

Iako ni sezonu ranije nisu bili presing momčad, što je i očekivano obzirom na Bryanta, koji u obrani sve više štedi energiju, te mumificirane playeve poput Fishera i Blakea, nisu bili impotentni. Međutim, s dodatnim padom kvalitete kod playmakera i dodatnim opterećenjem Bryanta minutama, impotencija je postala njihova realnost, koju nije mogao sakriti ni naknadni dolazak solidnog Sessionsa. U principu, ulazak u sezonu s ovakvim rosterom više je greška uprave nego trenera, ali je činjenica da Brown nije pomogao obrani da bude bolja. Lakersi su radili najmanje prekršaja u ligi, što je bio slučaj i pod Jacksonom. Bili su sjajni u skoku, što je također već viđeno. Jednostavno, Brown je stigao kako bi donio novu dimenziju u igru, a, u biti, samo je promatrao jednu tanku i staru momčad kako radi korak nazad.

Taj korak nazad potvrđen je i u napadu, gdje su Lakersi imali nešto manji pad (sa 6. na 10. mjesto), ali zato puno vidljiviji. I dok se Brown još i može pravdati zbog lošije prezentacije obrane argumentima o tankom rosteru, napadački je bilo jasno kako čovjek nema ideje što i kako igrati. Bez Jacksonove filozofije dijeljenja lopte, Kobe se bez problema vratio starim navikama, trošeći napade kao da je u naponu snage. Gomila njegovih nerezonskih šuteva povukla je učinkovitost prema dolje, a za ostalo su se pobrinule nejasne Brownove rotacije, čudna podjela minuta i uloga. I, naravno, sakata klupa na kojoj, osim standardno solidnog Barnesa, nije bilo igrača koji je prezentirao NBA razinu igre.

Naravno, treba spomenuti i totalni nestanak trice iz napadačkog arsenala. Kobe je donekle držao stvar iznad ponora (i pri tome forsirao), ali smrt Dereka Fishera, lošije sezone Blakea i Barnesa te manjak Odoma i Browna (koji su godinu ranije bilo dva od pet najboljih tricaša na rosteru) učinili su svoje. Stvar je bila toliko kritična da je jadni Gasol pokušao širiti reket šutiranjem iz vana (čak je ispalio duplo više trica nego ikada ranije u karijere, što je posebice indikativno obzirom na manji broj utakmica), čime je samo naštetio svojim postotcima.

THIS IS NOW:

Dolazak takvih klasa kao što su Howard i Nash definitivno je najvažniji događaj, ovo partnerstvo Lakerse opet lansira u sam vrh i borbu za naslov. Potencijalni dobitci iz spajanja ovih veličina su ogromni. Dwight će svojom dominantnom igrom u obrani sakriti rupe vanjske linije, a Nash će zauzvrat od njega napraviti još boljeg realizatora. Dwight danas ima veću košarkašku vrijednost od Kobea, ali će se svejedno bolje uklapati uz njega od Bynuma jer neće u pitanje dovoditi njegovu poziciju alfa mužjaka u napadu pošto ne zahtijeva izolacije ili previše lopti u postu. Također, s četiri igrača koji mogu nositi teret prve opcije u napadu, Brown bi trebao imati puno lakši posao pronaći rotacije kojima će spriječiti pad napadačkog učinka kada na parketu nema idealne postave.

Naime, Brown je lani definitivno bio minus zbog lošeg plana igre u napadu, što će ove sezone Lakersi pokušati ispraviti instaliranjem Eddiea Jordana kao novog pomoćnika i uvođenjem Princeton napada. Jordan se s ovom verzijom pokretnog napada upoznao kao trener u Sacramentu, gdje je vječni pomoćnik bio Pete Carrill, otac spomenutog napada, koji je njime kasnije nadahnuo i Adelmana, a time i zlatnu generaciju Kingsa (koristio ga i prošle godine u Minnesoti, iako ne toliko koliko se očekivalo).

Bezbroj je primjera kako pokretni napad donosi uspjehe čak i u NBA kontekstu, a veći od Spursa i njihova flexa nam i ne treba, ali Lakersi i Princeton na prvu baš i nemaju smisla u kontekstu dovođenja pick & roll majstora kao što su Nash i Howard. Naime, jedna od osnova Princetona je nepostojanje primarnog playmakera, što znači da bi se Nasha moglo više koristiti kao šutera, a Kobea ostaviti da i dalje davi s loptom kao što to radi cijelu karijeru. Šala mala - možda je i to razlog zašto je Kobe pozdravio dolazak Eddiea Jordana za "pomoćnika" Brownu (navodnici pak nisu šala, tu su jer će sada praktički Jordan biti zadužen za napad, dok Brownu ostaje isključivo obrana).

Uzmimo primjer Adelmana lani u Minnesoti, pošto je, uz dužno poštovanje Jordanu, ipak Rick najpoznatiji Princetonovac u NBA. Adelman je lani bio dovoljno pametan da brzo odustane od kretanja kao osnove napada čim je shvatio kako momčad igra najbolje kada je lopta u Rubievim rukama. Ostavio je nekoliko akcija u kojima je Rubio služio kao mamac dok bi Ridnour ili Barea inicirali akciju koja bi uglavnom išla preko Lovea na visokom postu, ali osnova svega bila je pick igra Rubia i visokih.

U kontekstu Lakersa, odluka da se angažira Jordan tako praktički smanjuje vrijednost Nashu, još uvijek najboljem pick & roll playu u ligi. Što dokazuje i sljedeće – pogledajte samo Amareove pick & roll brojke s Nashom i bez njega, STAT je pao s prvog mjesta u ligi dok je bio u Phoenixu na 18. sada kada je u New Yorku. Ili pratite što će biti s Gortatom ove sezone bez Nasha obzirom da je u prošloj bio drugi pick & roll realizator u cijeloj NBA.

Pokretni napad s puno kruženja lopte, blokova, utrčavanja, križanja i uglavnom praznim reketom teško će omogućiti i Howardu da izvuče maksimum iz svoje igre. Kako Dwight nije šuter, njegovi izlasci izvan reketa nemaju previše smisla osim ako se nakon njih ne zarola prema košu u pick igri – obzirom na njegovu drvenu ruku, nema te obrane koja će Howarda pratiti dok izlazi na vrh reketa kao mamac, a to opet znači da nikakav dodatan prostor za cutove neće biti otvoren.

Poanta Princetona nije ni organizirani napad kroz post, gdje Lakersi imaju tri fantastična igrača sposobna dominirati u post up situacijama (Gasola, Bryanta i Howarda). Mislim, naravno da je ovakav sistem imao smisla u Sacramentu kada si na raspolaganju imao visoke poput Webbera, Millera i Divca koji su bili jednako dobri asistenti i šuteri sposobni igrati licem košu, raširiti reket i pronaći suigrača pravovremenim pasom. A posebice je imao smisla kada nisi imao pravog playa već combo beka poput Bibbya. Ali, stvarno ne vidim svrhu planiranja pokretne napadačke filozofije kada u Nashu, Bryantu, Howardu i Gasolu imaš sve što ti treba za rasnu unutar-van igru s postavljenim napadima.

Uostalom, nakon solidnih rezultata u Washingtonu, Jordan je totalno fulao s implementiranjem svoje filozofije u Philadelphiji, pa je jasno kako ni Princeton, uostalom kao ni trokut (sjetimo se Rambisa u Minnesoti), nije sistem koji sam po sebi jamči rezultat. Za sve je potrebno i idealno ljudstvo, talentirano i sposobno uklopiti se u zahtjeve sistema, a meni se čini da Lakersi s Howardom i Artestom jednostavno nemaju dovoljnu mogućnost širenja prostora i da im nametanje napada koji ovisi o kretanju umjesto o postavljanju samo šteti.

Jasno, ne mora sve biti tako crno. Ako već Princeton nema smisla kao primarni napad, može poslužiti kao odlična opcija kada je Nash na klupi. Praktički, tada bi Gasol mogao izaći na vrh reketa i razigravati, kao što je pokušavao lani dok ga je Brown mučio kao udarnog igrača druge postave. Uostalom, Gasol već ima diplomu iz igranja trokuta pod Jacksonom, tako da mu razigrati cutere poput Jamisona ili pronaći Meeksa na šutu nakon izlaska iz bloka neće biti nikakav problem. Iako Princeton nema definiran raspored kao trokut, njegova bit proizlazi iz korištenje prostora, što je uostalom ključ svake košarkaške akcije. Jedina razlika je u tome što si u trokutu imao definirane uloge s tri post igrača i dva šutera koja šire reket, dok bi u Princetonu svi trebali moći igrati svuda kako bi se maksimalno iskoristilo eventualno ispadanje obrane.

Daleko od toga da Lakersi iz ovakvih novosti ne mogu izvući gomilu korisnih napadačkih akcija, ali uvođenje nove filozofije igre poprilično je nepotreban eksperiment obzirom na tek okupljenu jezgru sastavljenu od veterana koji već imaju svoj definirani stil igre. Možda organizacija ima želju zaštiti Nasha i Bryanta, nadajući se da će manje naglašenim ulogama u napadu bolje sakriti njihove godine, a možda tek pokušavaju trenerski minus pretvoriti u plus pa su se malo previše zaigrali.

Sve ovo pričam kako bi istakao sljedeće. Uvođenje Princetona bi moglo dodatno otežati ulazak u sezonu momčadi koja već u startu ima ozbiljnih problema. Nemaju dubinu pod košem da dominiraju dok čekaju da Dwight uhvati formu, a trebat će i vremena dok se sve posloži s Nashom i Bryantom vani, odnosno s Gasolom i Dwightom unutra, bez ili sa novim stilom igre. Da ne spominjem godine veteranske trojke plus Dwightova leđa kao situacije koje također zovu na oprez.

Međutim, njihovo vrijeme je ionako playoff u kojem bi, u slučaju da svi budu relativno pri vrhu kapaciteta, trebali biti najveća opasnost po Heat upravo zbog Dwighta, protiv kojega jednostavno neće biti moguće igrati s niskom postavom. Dwight nije Superman, tu se moramo složiti sa Shaqom, ali u ovom slučaju mogao bi biti kriptonit za Heat, jer je valjda jedini čovjek na planeti kojega James ne može niti pomisliti čuvati ili napasti.

PLUS:

Puno raznovrsniji napad, pri čemu mislim prije svega na dodatak pick & roll elemenata i šuta za tri (lani nisu imali ni jedno ni drugo), koji bi ih ponovno trebali lansirati među najbolje u ligi. Dodatak Nasha i Howarda donijet će tu potrebnu vrhunsku 2 na 2 opciju koja će otvarati prostor svima, pa tako i ostalim šuterima poput Meeksa (vrlo moguće da tijekom sezone ukrade najveći dio minuta Artestu), Gasola i Bryanta. Također, ne bude li tvrdoglav u namjeri da našteti učincima svojih zvijezda, trenerski dvojac trebao bi odraditi kompetentniji posao nego je to bio slučaj prošle godine.

Plus je i puno raznovrsnija obrana. Visina u sredini će i dalje biti najveća snaga – nema šanse da protiv Gasola i Howarda itko puca visokim postotkom – a zamjena škripavih Bynumovih koljena Howardovim letenjem po parketu učinit će ih puno boljima u rotacijama i obrani prostora. Meeks i Artest odradit će solidan posao na boku kao stoperi, a iako i dalje nema beka koji bi mogao igrati presing, Nash je ogroman napredak u odnosu na lanjske leševe jer barem zna usmjeriti svog igrača dalje od sredine.

Ukratko, ovo je bolja momčad na oba kraja parketa, a to nikada nije loš znak, pogotovo obzirom da su prošle godine, usprkos svim problemima, igrali polufinale konferencije.

MINUS:

Klupa je ove sezone nešto bolja od lanjske, ali, obzirom da je lanjska bila katastrofalna, to ne znači previše. Najzvučnije pojačanje je 36 godina star Antawn Jamison, strijelac koji ne igra obranu i ne skače, što je popriličan problem kada uzmemo u obzir da će upravo on biti prvo ime s klupe. Jasno, minute na petici se mogu pokriti između Gasola i Howarda uz poneku minutu Jordanu Hillu, dakle od Jamisona se neće ni tražiti da radi išta drugo osim da zabija, ali takav doprinos i dalje nije dovoljan u slučaju da se otvore dodatne minute zbog nekakve ozljede.

Jodie Meeks je igrač koji bi po svim pokazateljima trebao odraditi solidnu 3&D ulogu i postati jedno od ugodnijih iznenađenja ove sezone, ako zbog ničega drugog onda iz jednostavnog razloga što će ga pod svjetlima reflektora u Los Angelesu biti jednostavnije primjetiti. Međutim, opet uzmimo u obzir kontekst – kako je Metta Artest, blago rečeno, na zalazu karijere i nije više u stanju biti konstantan napadač, Meeksov doprinos praktički će pokriti njegov manjkavi učinak. To pak znači da Meeks nije bonus u rotaciji, već nasušna potreba.

Situaciju na jedinici ne treba ni spominjati – Nash je u fazi karijere kada više od 30 minuta po večeri nemaju smisla osim u najvažnijim playoff utakmicama. Tko će dobiti preostalih 18 minuta u konkurenciji dva istrošena veterana poput Blakea i Duhona, odnosno mladog combo beka Morrisa, koji u rookie sezoni nije pokazao apsolutno ništa što bi ukazalo na eventualnu NBA budućnost? Tko god to bio, ne obećava.

Iako u današnje vrijeme savršenih medicinskih i trenažnih uvjeta postaje malo dosadno isticati nečije godine kao problem, činjenica je da Nash ima 39, Kobe i Artest 34 (i puno više kilometara od prosjeka), Jamison 36, a i Gasol s 32 već lagano ulazi u silaznu fazu karijere. Praktički, samo je Dwight u nirvani, a i to je upitno obzirom na operaciju leđa.

Ovo samo po sebi ne mora nužno biti problem, dapače, veteranske momčadi puno bolje znaju kako se pobjeđuje u playoffu. Ali, ovakav prosjek godina stavlja fokus na zdravlje, a Lakersima eventualni zdravstveni problemi mogu itekako naškoditi, posebice ako budu inzistirali na implementaciji nove filozofije igre. Dok se poslože, odnosno dok ne ostvare kemiju, svaki dodatni problem i svaki propušteni radni dan tijekom duge regularne sezone samo će dodatno naglasiti početni manjak kohezije (koji bi do playoffa trebao biti saniran izbjegnu li se potresi u svlačionici) i stalni manjak širine (koji bi se eventualno mogao prikriti još ponekim pojačanjem kada krenu otpisi veterana diljem lige).

LA CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Dolazak Paula svakako je ključni događaj prošle sezone u široj slici – vječni gubitnici poput Clippersa odjednom su se našli u društvu s jednim od 5 najboljih košarkaša na planeti, što je bilo dovoljno da ih maknemo iz društva Kingsa, Warriorsa i sličnih koji se iz godine u godinu natječu za titulu najsramotnije NBA franšize. Koncentriramo li se na igru, najvažniji postaje sjajan napad predvođen briljantnim talentima poput Paula, koji uspijeva biti neviđeno učinkovit strijelac iako nema ni brzinu ni visinu tipičnog NBA superstara, i Griffina, koji uspijeva biti učinkovit strijelac iako nema šut izvan reketa i gađa slobodna 52%.

Uz pomoć solidnog šuta iz vana (tu su svoje tricaški odradili Foye, Williams i Butler), hrpu zakucavanja DeAndre Jordana, izuzetan napadački skok i izuzetnu kontrolu lopte (što dolazi po defaultu kada imate Paula za komandama), Clippersi su zabijali više nego dovoljno usprkos značajnom feleru - najgorem postotku s linije slobodnih nakon Orlanda (nevjerojatno zvuči podatak, ali od 4 visoka koja su skupila najviše minuta, najbolji postotak imao je Jordan s 53%, Blake je, već smo rekli, bio na 52, Evans je uspio uhvatiti 51%, a majstor posebne klase bio je Martin s 37%).

I dok je napad zahvaljujući Paulovoj preciznosti, Griffinovim sve boljim potezima u postu i ostalim navedenim detaljima briljirao usprkos neviđenoj nesposobnosti da realiziraju pokušaje s linije, obrana je bila jednostavno loša. Paul i nešto kasnije Bledsoe odradili su solidan posao u presingu na loptu, Griffin i Jordan su bili prosječni u kupljenju obrambenih skokova, Butler i Foye igrali su pristojnu obranu na boku, ali rupetina pod košem koštala ih je gomile lakih poena zbog čega su završili u donjoj trećini po učinku.

Griffin je s vremenom postajao sve bolji kao zonski branič i nametnuo se kao dobar 1 na 1 igrač, sposoban solidno gurati se u reketu, ali još uvijek je to daleko od učinka u rotiranju i branjenju pick igre kakvoga bi takav atleta morao prezentirati. Što još više dolazi do izražaja u kontekstu kriminalne rotacije. Martin je grubim faulom još tu i tamo znao utjerati strah u kosti i više glumiti obrambenog igrača nego stvarno igrati obranu, ali Evans i Jordan plivali su na sve strane. I dok od Evansa i ne očekuješ ništa osim da skače u napadu, Jordanova nesposobnost da čuva leđa Paulu i Griffinu postala je ogroman problem, dodatno naglašen bahatim ugovorom kojim su Clippersi svoju peticu praktički proglasili trećim nosivim stupom budućih uspjeha.

Clippersi su primali previše s Jordanom u sredini iz jednostavnog razloga što ovaj uglavnom pojma nije imao kako se rotirati i koje kutove zatvarati. Da njegovo neshvaćanje uloge centra u obrani bude potpuno, pobrinula se i činjenica koja kaže kako su direktni protivnici protiv njega pumpali brojke debelo iznad prosječne vrijednosti, koristeći prostor koji bi im ostao kada bi Jordan krenuo "pomagati" suigračima. Rijetko se viđa ovako pokretan centar izuzetnih fizikalija koji nije u stanju barem biti solidan u 1 na 1 situacijama, ali Jordan se trenutno nalazi u takvoj fazi u kojoj je momčad obrambeno jednostavno bolja bez njega, ma koliko se to nevjerojatnim činilo uzevši u obzir njegove blokerske i skakačke kvalitete.

Jasno, u cijeloj priči nemoguće je zanemariti Del Negrovu prisutnost – trener je svakako odgovoran što se igrač sporo razvija, posebice kada je u pitanju igra u obrani (u slučaju Clippersa, u tom pogledu slabo se razvija cijela momčad). O Del Negru i obrani sve govori sljedeći podatak - Bullsi prije i nakon njega su bili i ostali prva obrana lige, usprkos različitim trenerima (Skiles i Thibodeau). Dvije sezone s njim bili su izvan top 10. Tako da je logično pitati se što bi s dvije godine rada Larry Brown napravio od igrača Jordanova atletskog potencijala. Ili, da ostanemo u realnijim okvirima, tko zna kako bi obrana Clippersa danas disala da je bila u rukama jednog od Van Gundya.

THIS IS NOW:

Paul je potpuno oporavljen od ozljede koljena i ponovo u vrhunskoj formi, njegove lanjske brojke u rangu su s onima iz najboljih dana. Nešto slabiju eksplozivnost nadoknadio je još bolji šut, tako da, usprkos malim stilskim razlikama u igri, Paul i dalje može dominirati napadom i biti učinkovit na franšiznoj razini. Uostalom, podatak da su Clippersi briljirali u završnicama sve govori – pod Del Negrom i s poprilično skrpanim rosterom (sjetimo se samo načina na koje su tijekom sezone dodali Billupsa, Younga, Martina, Evansa te svih minuta koje je dobio Bobby Simmons), druga momčad iz Los Angelesa baš i nije oduševljavala timskom izvedbom, ali sve je nadoknađivao Paul 1 na 5 herojstvima u zadnjoj četvrtini, kada je doslovno sam rješavao utakmice u njihovu korist.

Jasno, iako se ovakav stil igre može pokazati uspješnim i u novoj sezoni, ne bi bilo loše da napad Clippersa počne ličiti na nešto više osim beskrajnog niza pick & rolla i šuta za tri. Kako Griffin iz utakmice u utakmicu pokazuje sve bolji all-round potencijal, upravo je on taj koji bi mogao preuzeti odgovornost za organizaciju igre s vrha posta. Čitanje igre i osjećaj za asist svakako posjeduje, ali problem je što još nema pouzdan šut s poludistance, zbog čega se obrane mogu koncentrirati na branjenje prostora umjesto šuta. Razvije li se ikad u triple threat igrača, Griffin bi trebao postati legitimni nasljednik Garnetta, Webbera i Sheeda, dakle franšiznih krilnih centara koji su bili u stanju nositi cijeli napad na svojim leđima. To u kombinaciji s Paulom miriše na izuzetnu budućnost.

Samo, dobar dio toga ovisi o razvoju drugog visokog, odnosno trećeg člana jezgre. Dok se za napad očito ne treba brinuti, to hoće li se ova momčad ikada popeti u gornju polovicu lige po defanzivnom učinku ovisi ponajviše o Jordanu i tome hoće li ikada naučiti kako staviti svoje atletske potencijale u službu momčadi. Počne li se razvijati u novog Tysona Chandlera, Clippersi automatski postaju šampionski materijal.

Jasno, tu već pričamo o budućnosti u kojoj je Paul pristao na produženje ugovora (za sada njegov ostanak nije u pitanju, ali eventualni nesretni splet okolnosti mogao bi i njega usmjeriti ka nekim drugim livadama). Za ovu sezonu bi i minimalni pomaci dva mlada centra bili značajni, posebice obzirom na ligu u kojoj nema previše momčadi koje nude takvu idealnu kombinaciju fizikalija pod košem.

Promjene ostatka rostera više su bile kozmetičke prirode, iako bi gubitak dva lani najbolja tricaša, Foyea i Williamsa, mogao biti nezgodan. Crawford bi trebao zamijeniti ulogu instant napada s klupe koju je lani odrađivao Williams, čija rola je praktički bila ta da osigura nekakav oblik pritiska na obranu dok se Paul odmara. Foye je do minuta ionako došao zahvaljujući ozljedi Billupsa, a kako je upitno kada i kako će se Chauncey uopće vratiti u rotaciju, ove godine bi tu prazninu na dvojci trebao popuniti Bledsoe, koji je briljantnim nastupima lani u playoffu pokazao da je itekako sposoban igrati značajnu rolu.

Jasno, problem s Bledsoeom je što mu zbog manjka centimetara najbolje odgovara uloga back-up playa, ali, zbog svoje energije u obrani, u svakom slučaju dobra je alternativa za krpati minute dok se Billups ne oporavi ili dok ne pronađu trajnije rješenje na dvojci. Svakako je to bolja opcija od bacanja minuta na Williea Greena, koji je i lani u Atlanti dokazao da ni kao šuter ni obrambeni igrač nije u stanju opravdati ozbiljniju rolu.

I dok na vanjskim pozicijama imaju malih problema, drugi bok je pokriven više nego dobro, s tri pouzdana veterana koji su praktički osiguranje jedan drugome od moguće ozljede. Butler, Hill i Barnes su redom jednako energični all-round igrači, s tim da Butler definitivno ima prednost zbog šuterske kvalitete više, dok je Hill u ovoj fazi karijere prije svega lider obrambenim pristupom. Barnes kao treća trojka jednostavno je luksuz.

Pod košem pak i dalje traže idealne alternative. Dovođenje Lamara Odoma popriličan je rizik obzirom na očajne igre koje je prezentirao lani, a posebice na stil života koji kao da mu brani košarku opet shvatiti ozbiljno (u kamp je stigao totalno van forme, što nikako nije dobar početak ako misli oživiti karijeru). Uspije li Lamar barem djelomično biti skakač i all-round napadač kakav je bio u Lakersima, Del Negro će za playoff moći sastaviti kvalitetnu rotaciju od tri čovjeka. Podbaci li, morat će se oslanjati na istrošenog Turiafa i beskorisnog Hollinsa, što previše miriše na lanjsku kombinaciju s Martinom i Evansom, a samim time još jednom na obranu koja se jednostavno ne može nositi sa Spursima, Thunderima i Lakersima ovog Zapada.

PLUS:

Koliko je CP3 dobar, najbolje će objasniti sljedeći podatci. Clippersi su godinu ranije bili 20. po postotku šuta i zadnji po izgubljenim loptama. S Paulom, postotkom šuta su skočili na 10. mjesto, a po kontroli lopte na – drugo. Treba li još što dodati? Pa samo to da je Paul kao realizator možda i bolji nego playmaker, a, obzirom da je bez konkurencija najbolji play u ligi, to sve govori.

MINUS:

Dok god ne zatvore reket, uzalud im sav napadački potencijal. Paul, Bledsoe, Hill i Butler odradit će solidno svoj posao u obrani, ali dok Griffin i Jordan ne pronađu način kako da zatvore reket i pri tome zaustave svoje protivnike, obrana Clippersa teško će odvesti momčad dalje od druge runde. Zato je prava šteta što nemaju nekog drugog vlasnika jer Donald Sterling glavni je razlog zašto Del Negro i dalje ima ugovor, a čovjek koji je složio ovaj roster, sadašnji GM Blazersa Neil Olshey, više nije u klubu. I jedno i drugo previše miriše na stare Clipperse i kampanjski rad u kojem su dnevna zadovoljstava važnija od planiranja šire slike.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Svježa i ambiciozna uprava (kupili vlastitu NBDL podružnicu, uložili u infrastrukturu, pokrenuli gradnju nove dvorane u San Franciscu, doveli nove ljude sa svih strana, trenere, analitičare, stručno osoblje, a između ostalih i Jerrya Westa kao savjetnika) angažirala je svježeg i ambicioznog trenera koji je, u najboljoj maniri Igora Štimca, odmah obećao rezultate i potpunu kontrolu sudbine. Međutim, Mark Jackson se ubrzo našao skrušen pred stvarnošću koja baš i nije imala isti pogled na stvari kao samouvjereni rookie trener. Novi problemi sa zglobovima Stepha Currya lišili su Warriorse usluga najvažnijeg igrača u napadu, zbog čega su sa svojim run and gunom nakon dugo vremena utonuli u prosjek, a odluka da sredinom sezone zamijene do tada nedodirljivog Ellisa za ozlijeđenog Boguta bila je jasan znak predaje nakon kojega počinje rijetko viđeno tankiranje kako slučajno ne bi prepustili svoj lutrijski pick Jazzu.

Međutim, iako im Bogut nije mogao pomoći direktno, ovaj potez definitivno nije bio loš – kao što je West rekao, kad god možeš zamijeniti combo beka za startnog centra, tvoja dužnost kao GM-a je da to napraviš. Prekinuvši jednom za uvijek eksperiment s Ellisom, koji izuzetne haklerske talente nikada nije uspio pretočiti u ozbiljnu košarku, Warriorsi su okrenuli novu stranicu, davši šansu i više minuta rookieu Thompsonu, koji je sjajnom šuterskom prezentacijom u manje od pola skraćene sezone napalio sve zaljubljenike u košarku kao potencijalni novi veliki bek-šuter (moja trenutna fascinanacija ide toliko daleko da ga zbog kombinacije all-round vještina i fizikalija smatram potencijalnim nasljednikom Joea Johnsona).

Osim Thompsona, prilike za dokazati se kao NBA klase iskoristili su pouzdani David Lee, koji je odigrao izuzetnu sezonu kao prva opcija u napadu (light verzija Kevina Lovea) te Brandon Rush, koji je eksplozijom trica konačno opravdao sve ranije minute koje su mu dali Pacersi. Međutim, ova momčad usprkos svim obećanjima Jacksona i dalje nije igrala obranu, a, s Leeom osuđenim igrati peticu polovinu svojih minuta, nisu bili konkurentni ni u skoku.

THIS IS NOW:

Danas više nitko ne obećava playoff, što je u jednu ruku razumno obzirom da su se lani opekli u svom entuzijazmu, ali i ironično obzirom da ovogodišnja momčad ima puno više oružja nego lanjska. Jasno, ogroman problem predstavlja što je većina tih oružja još uvijek pod velom tajne. Nije samo u pitanju mogu li Curryevi gležnjevi izdržati i može li Bogut nakon svih ozljeda uhvatiti nešto nalik formi od prije par godina, puno toga ovisi i o razvoju igrača. Naime, imamo premale uzorke da bi mogli tvrditi kako je Klay Thompson sigurna stvar, a i pitanje je hoće li Rush nastaviti s lanjskim igrama ili će se vratiti ni upola tako dobrim prosjecima kakve je imao u ranijim sezonama u Indiani. O tome u što će se razviti Harrison Barnes da ne pričamo.

Dakle, i Jackson i uprava su itekako svjesni da je ova sezona tek još jedan test, iako znaju da bi u slučaju ostvarenja idealnog scenarija imali šanse čak i kucati na vrata playoffa. Curry ima potencijala biti triple threat vanjski igrač all-star klase usprkos manjku elitnih fizikalija i idealne pozicije jer posjeduje tu vrhunsku, meku ruku. Bogut obrambeno nije u rangu Howarda, ali u naponu snage u stanju je biti prvi do Howarda što se kontrole reketa tiče. David Lee je možda pretplaćen i svakako mu ne odgovara lanjska uloga prvog igrača, ali kao treća opcija je luksuz. Thompson je prekvalificiran da bi bio sporedna opcija, ali upravo ga takva uloga čeka u idealnom svemiru. Nastavi li Rush biti top 5 tricaš lige i ponudi li im Barnes toliko potrebnu dozu kreacije na bokovima, ovo bi mogla biti ubojita rotacija, vrijedna top 10 napadačkog učinka.

A još nisam ni spomenuo odličnu klupu koju su ovoga ljeta školski posložili – Jack daje ne samo pouzdanu back-up opciju na jedinici, nego i izuzetnog combo beka koji može ponijeti dobar dio startnog tereta bude li Curry opet morao pauzirati da odmori svoje staklene gležnjeve, Landry je u stanju biti centralni napadač u drugoj postavi i solidan treći visoki u rotaciji, a veteran Jefferson nudi još jednu pouzdanu spot up opciju na boku u slučaju da se Barnes izgubi tijekom rookie sezone.

Sve ovo izgleda solidno na papiru, ali ne treba zaboraviti kako je nezgodno uočavati trendove bez kvalitetnih podataka. Warriorsi su dugo bili loši, a sve što imaju pokazati od toga su Curry, Thompson i Barnes (sve redom upitnici). Do jučer su bili lutrijski materijal i opasno su se kockali s budućnosti kako bi na brzinu posložili roster za instant uspjeh. U biti, jedina razlika između njih i Wizardsa je u tome što Bogut ima potencijal biti stvarna prevaga za razliku od veterana koji su stigli u Washington. Međutim, žurba da se nestrpljivoj publici pruži zgodan proizvod i ovdje je bila važnija od stvarne vizije, a to nikada nije dobar znak.

PLUS:

E, ovo je skupina koja bi mogla igrati flex košarku bez problema kada bi se Mark Jackson odlučio tako nešto. Dobro, Bogut zadnjih par sezona ima loše šuterske brojke i teško ga je smatrati ozbiljnom opcijom s poludistance, ali njegov osjećaj za asist nije upitan, kao ni jednako dobra igra licem i leđima košu. David Lee je ultra raznovrstan napadač za poziciju sposoban trpati iz svih situacija, skakati u napadu i razigrati. Klay Thompson nije samo šuter već kompletan igrač, a o Curryu ne treba trošiti riječi. Talenta ima na sve strane, posebice tricaškog, sad je samo pitanje kako će ga posložiti i hoće li Bogut moći skupiti dovoljno minuta da osigura barem solidnu, top 20 obranu (što bi bilo prvi put od 1999. da ne završe u donjih deset).

MINUS:

Stakleni zglobovi i stakleno tijelo odlično zvuče kao eksponat u nekakvom muzeju, ali kao temelj ozbiljne košarkaške momčadi, ne baš. Plus, ako ste skloni vjerovati u karmu, onda Warriorse čeka poprilična odmazda za bezdušno tankiranje koje su priuštili svima na kraju prošle godine (a ne treba zaboraviti da su i dalje dužni Jazzu taj pick koji ove sezone ima top 6 zaštitu). Nije da na njega nisu imali pravo, ali svaki postupak vuče i posljedice. Kao što posljedice vuče i loša situacija na salary capu. Naime, rezultat svih ovih potpisa, tradeova i muljaža je taj da Warriorsi iduće dvije godine mogu zaboraviti na ikakva poboljšanja osim razvoja iznutra. I, što je najgore, lovit će taj jedan utješni playoff nastup s rosterom kojem malo fali da probije granicu poreza na luksuz.

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Teško je bilo vjerovati da netko u Sacramentu može biti veći klaun od vlasnika, ali lani je to zamalo uspjelo i GM-u i treneru. U biti, bivši trener Westphal je definitivno ispao klaun u pokušajima da natjera klub da se riješi DeMarcusa Cousinsa. Čovjeku nitko očito nije rekao da franšizni centri ne rastu na grani, dok je prosječnih trenera puna šuma. Otkaz prijatelju Westphalu i davanje šanse Keithu Smartu, mladom učeniku Bobbya Knighta i Dona Nelsona, bio je rijetko dobar potez Petriea, koji zadnjih sezona ostavlja dojam čovjeka na autopilotu.

Naime, gotovo je nevjerojatno da je isti čovjek koji je otkrio Turkoglua i Stojakovića te u klub doveo Adelmana, Millera, Divca, Webbera i Bibbya, lani krenuo slagati roster sljedećim potezima:

- vraćanjem Johna Salmonsa i njegovog kriminalnog ugovora
- trošenjem novca na ono što je ostalo od Travisa Outlawa
- poklon ugovorom Chucku Hayesu iako je već imao stabilnu rotaciju pod košem
- zamjenom za J.J. Hicksona
- draftiranjem Jimmera

Pola rostera je Petrie potrošio na igrače koji ili nemaju NBA rolu ili ih je moguće zamijeniti jednim posjetom NBDL utakmici, što je iskustvo koje će Kingse koštati jedan cijeli garantirani salary cap tijekom iduće tri sezone. Startni dio rostera u nešto je boljem stanju, ali jasno je kako s ovakvim načinom selekcije igrača nijedna momčad ne može daleko.

Cousins je imao dobru sezonu tijekom koje je pokazao dio talenta, ali i to da glava još ne prati razvoj tijela. Thornton je odradio svoju rolu revolveraša, Thompson je bio šljaker pod košem, a Evans je, usprkos gubitku uloge u momčadi i stalnim problemima sa stopalima, bio solidan. Sezonu je pak spasio zadnji pick drafta, minijaturni Isaiah Thomas, koji je preuzeo momčad polovinom sezone i tako joj pružio dozu potrebne playmakerske stabilnosti. Čovjek je imao sličnu epizodu kao Lin u New Yorku, dao je Smartu na raspolaganje čovjeka koji može kreirati za sebe i druge, samo, naravno, uz puno manje medijske pompe.

Sve ovo skupa bilo je dovoljno da Kingsi igraju brzu, često divlju run and gun košarku, koja bi ih držala u igri da je ikome bilo stalo do toga da išta pokaže u obrani – samo su Bobcatsi i Netsi bili gori, što je popriličan problem kad uzmemo u obzir da su i jedni i drugi igrali bez poštenog visokog igrača, dok su Kingsi ipak na raspolaganju imali i Cousinsa i Thompsona.

THIS IS NOW:

Lanjski niz loših poteza popravljen je na draftu, kada je Kingsima u krilo upao Thomas Robinson, čiji double-double učinci bi mu garantirali titulu NCAA igrača godine da nije bilo izvjesnog Anthonya Davisa. Za razliku od Davisa, Robinson zbog manjka napadačke izbrušenosti nije toliko siguran pick, ali nastavi li barem skakati kao na sveučilištu, Kingsi bi se trebali razviti u jednu od boljih skakačkih momčadi u ligi (Cousins je već potvrđen kao ekstra talent u ovom segmentu igre, posebice u napadačkom dijelu).

Produženje s Thompsonom dalo je stabilnost rotaciji visokih i daje vremena Robinsonu da se privikne na NBA zahtjeve, a dovođenje Brooksa kao back-up playa (bye bye eksperiment zvan Jimmer) i Jamesa Johnsona na krilo (bye bye potreba da se minute troše na Outlawa, Garciu i Salmonsa) donosi potrebnu dubinu rotaciji.

Ova pojačanja u kombinaciji s dodatnim napretkom Cousinsa trebala bi Kingse odvesti jedan korak naprijed, ali ne treba očekivati nikakav vatromet. Iako je fizički već sada dominantna zvijer koja, što je najvažnije, posjeduje izuzetan arsenal napadačkog talenta s kojim može dominirati igrao leđima ili licem košu, Cousins još uvijek ima tek 23 godine, što se osjeti ne samo u stilu igre, već prije svega u odnosu prema igri.

I dok ga je s vremenom vrlo lako zamisliti kako se razvija u smjeru Sheeda Wallacea i Zacha Randolpha, da spomenemo samo slične grintavce koji su godinama tratili talent više od svega uživajući u svađi sa sucima, činjenica kako nezdrava atmosfera u klubu neće previše pomoći da se obuzda njegov temperament. Iskreno, kako su i Sheed i Zach našli mir tek nakon što su napustili sredinu u kojoj su tijekom sazrijevanja spalili sve mostove, realno je očekivati da će i Cousins svoj zen pronaći tek za 4-5 sezona kao dio nečega većega od samog sebe.

Trenutno pak u Sacramentu ništa nije veće od njega, što je ujedno i jedini razlog zbog kojega je ova momčad vrijedna gledanja, ali paralelno i njen najveći problem. Cousins je definitivno temelj, ali dok dođe 2015. (tek tada će Kingsi imati prostora za uključiti se u lov na pojačanja) taj temelj bi mogao biti opasno uzdrman. S upitnom sudbinom Evansa (kakav ugovor dati čovjeku koji nikada nije ponovio partije iz rookie sezone i koji izgleda ima kronične zdravstvene probleme) i upitnom NBA adaptacijom Robinsona (bit će zanimljivo vidjeti koliko lošu obranu će igrati on i Cousins u paru), Kingsi nemaju jezgru usprkos svoj sili lutrija, a kako nemaju ni prostora za pojačanja uz sva ova imena koja je prikupio Petrie, prognozirati njihovu budućnosti poprilično je nezahvalno obzirom na gomilu poteza koje bi trebalo odraditi da se vrate u igru. I koje je tim teže raditi uz upravu lišenu ikakve vizije.

PLUS:

Kingsi imaju napadačkog talenta koji bi im trebao donijeti nešto bolje rezultate od lanjske 21. pozicije po učinku u napadu. Cousins previše ispaljuje cigle i općenito uzalud troši previše lopti, ali kada se spusti u post praktički je nezaustavljiv, osim kad ne zaustavi sam sebe nepotrebnim šutom s poludistance. Thomas je kompletan igrač, combo strijelac sposoban vrtiti akcije, a Thornton i Evans itekako dobro reagiraju u tranziciji i 1 na 5 situacijama. Sva trojica bi trebala imati još više prostora nastavi li Cousins napredovati lanjskim ritmom, a to znači da bi Kingsi konačno mogli imati jednu sezonu s 30 pobjeda, prvu nakon 2008. U svakom slučaju, vrijedni su League Pass pozornosti, ako zbog ničega drugoga onda zbog potencijalnih Cousinsovih mega double-doubleova (ne gine nam jedna 40-20 utakmica ova sezone) i par tehničkih koje idu uz to.

MINUS:

Situacija s braćom Maloof drži cijelu franšizu za taoca. Braća očito više nemaju novca, nakon što su rasprodali ne samo casino u Vegasu, već čak i distribuciju piva u New Mexicu, što je prvi posao na kojem je njihov otac stekao bogatstvo. U takvoj situaciji, njihovo grčevito držanje za Kingse razumljivo je, ali ono što nije razumljivo je što kvragu žele. Očito ne zadržati momčad u Sacramentu, jer da ciljaju na tako nešto, onda bi već imali dogovor za novu dvoranu s gradonačelnikom Kevinom Johnsonom i komesarom Sternom. Nakon što su sporazum postignut tijekom all-star susreta proglasili nevažećim jer im se učinilo previše dati pišljivih 3 milje dolara za start projekta (koje možda ni nemaju uz sve dugove uokolo), postali su nepoželjni i u Sacramentu i u NBA ligi.

S druge strane, jasno je da momčad ne žele prodati, jer da je to slučaj, onda bi se odrekli Kingsa puno prije nego svega ostaloga, posebice obzirom na gomilu potencijalnih investitora uokolo (od kojih je naozbiljniji Chris Hansen, bogatun iz Seattlea, koji je već dogovorio izgradnju novu dvorane u svom gradu). Ne, braća izgleda žele zadržati svoju zadnju preostalu igračku koja ih dijeli od običnog puka, a pri tome i zaraditi, što je moguće jedino u slučaju preseljenja poput onoga planiranoga u Anaheim, gdje bi im vlasnik dvorane praktički plaćao da dovedu Kingse.

Jasno, obzirom da su se zamjerili Sternu proglasivši prethodni dogovor za ostanak u Sacramentu ništavnim, nema šanse da im liga ikada dozvoli preseljenje, što praktički znači da ulazimo u fazu čekanja dok braća ipak ne popuste i zadovolje se s 400 milja koje im je navodno Hansen već nudio za Kingse. Do tada, Sacramento će još uvijek igrati košarku u 20. stoljeću dok ostatak lige već debelo gazi po novom mileniju.

Naime, od uprave do stručnog osoblja, preko infrastrukture i trenažnog procesa, Kingsi su svijet za sebe, svijet kojega lagano prestižu i neke NBDL franšize. Rad u ovakvim uvjetima bez dugoročne vizije uprave i ulaganja u klub, loše utječe i na stanje u svlačionici. Iako je npr. ovo ljeto Isaiah Thomas u najboljoj maniri malih generala poput Averya Johnsona ili Jameera Nelsona organizirao okupljanja jezgre kako bi zajedno trenirala, nikakva dobra volja igrača ne može sakriti sve nedostatke u razvoju momčadi i pojedinaca koje potencira izgubljeno vodstvo.

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Lutrijski roster ne baš zavidne dubine držao se u borbi za posljednje playoff mjesto sve do same završnice sezone. I to na osnovu jedne jedine akcije, pick & rolla Nasha i Gortata, koja je činila oko 10% svih akcija Sunsa (s pola-pola podjelom na situacije koje je završavao jedan ili drugi). Jedno od najučinkovitijih partnerstava u ligi odvelo je Sunse među top 10 napada u NBA (Sunsi su bili top 5 po šutu iz igre ponajviše zbog njih), a dodatni plus bila je još uvijek vrhunska Nashova kontrola lopte.

Nažalost, ostatak momčadi uglavnom nije bio u stanju pratiti ovakav ritam, posebice obrambeno, zbog čega su Sunsi izgubili bitku za osmo mjesto od Rocketsa i Jazza. Međutim, čak i s takvim rezultatom, debelo su nadmašili očekivanja svih racionalnih promatrača – loviti playoff na snažnom Zapadu usprkos tome što ti top 8 rotaciju čine tek tri NBA startera po prosječnom učinku (uz Nasha i Gortata igračem za prvu petorku možemo smatrati još samo Dudleya) respekta je vrijedan rezultat. Koji dovoljno govori o kvalitetma bivšeg MVP-a i budućeg člana HOF-a, tate Stevea.

THIS IS NOW:

Mislim da gornji podatak o kvaliteti dvojca Nash-Gortat sve govori. Iako će Dragić imati sve ovlasti da odigra sezonu u rangu lanjskih partija u Houstonu (što bi trebalo oduševiti sve one koji ga izaberu na fantasy draftovima), teško je očekivati da će zamijeniti Nasha. Pick & roll bi opet trebao biti kičma napada Sunsa, ali, uz slabiji učinak čovjeka s loptom, brojke bi se trebale smanjiti i Gortatu.

Ipak, dolazak Scole čini ovu petorku nešto dubljom od lanjske, tako da ne treba očekivati totalni kolaps. Pruži li npr. Beasley barem donekle korisne partije (dakle, sa što manje skok-šuteva s poludistance, a što više skokova i izborenih slobodnih), Sunsi bi mogli imati 5 poštenih NBA igrača u startnoj postavi te tako nadmašiti trenutnu gornju granicu od 30 pobjeda (iako ne znam zašto bi to bilo dobro, jer u tom slučaju bi imali još manje šanse za visokim pickom).

Naravno, očekivati od Beasleya da shvati razliku između šupljih brojki i igranja ozbiljne košarke ravno je očekivanju dobitka na lotu, što nikako ne obećava, posebice ne u kombinaciji s očajnom klupom (koje je nedavno ostala bez najvažnijeg čovjeka, za širenje reketa zaduženog Fryea, kojemu su otkriveni problemi sa srcem zbog kojih bi vrlo lako mogao propustiti cijelu sezonu). Lanjski rookie Morris pod košem ima potencijala biti nova stretch opcija koja će širiti reket i čekati rezultat dva na dva igre Dragića i Gortata, ali bez playmakerske dubine i posebice s očajnom rotacijom na boku (jedino Shannon Brown ima smisla kao 3&D zamjena na boku, ali problem je što će vjerojatno morati igrati startne minute zbog manjka opcija, što mu ipak ruši vrijednost), Sunsi su osuđeni na utakmice s previše rupa u napadu.

PLUS:

Obrana će i dalje biti tradicionalno loša, ali ovaj put bi i napad mogao potonuti u donju trećinu, gdje su Sunsi zadnji put bili 2003. dok im se playmaker još uvijek odazivao na ime Steph Marbury. Kako to može biti plus? Pa, jednostavno zato što će takav pad Sunsima omogućiti da biraju pri vrhu lutrije, gdje se nisu našli već skoro desetljeće. 2004. su birali Luola Denga sedmim pickom i neobjašnjivo ga poslali u Chicago (jer su imali Mariona i Joea Johnsona zbog čega su smatrali da im ne treba širina na boku), dvije godine ranije izabrali su Amarea kao devetog, a još 1999. na Mariona su potrošili opet sedmi pick.

Uz malo sreće, Sunsi bi možda po prvi puta u povijesti mogli doći i do prvog picka, pa iako ova nova Sarverova uprava nije ni upola mudra kao bivša Colangelova što se izbora talenta tiče, takvu situaciju čak ni oni ne bi smjeli zeznuti. Uglavnom, jedan vrhunski talent, uz još uvijek relativno mlade Dragića, Dudleya i Gortata, mogao bi vrlo brzo momčad vratiti na staze uspjeha i to uz znatno manje izdataka nego ih je zahtjevalo nerealizirano dovođenje Erica Gordona.

MINUS:

Uprava Sunsa kao da nije svjesna situacije u kojoj se klub nalazi. S jedne strane izbjegavaju spomen rebuildinga kao da se radi o kugi, dok s druge spremaju u sezonu poslati, barem po IOR-u, jedan od tri najgora rostera u ligi, koji će im, htjeli ne htjeli, donijeti visoki lutrijski pick na sljedećem dratu. Ugovori Dragiću, Scoli i Beasleyu onemogućavaju im ozbiljnije uključenje u tržnicu dogodine, a izvjesno produženje s Gortatom moglo bi tu nefleksibilnost produžiti sve do 2015. Uostalom, pokušaj dovođenja Erica Gordona dovoljno govori o načinu razmišljanja u klubu - da Hornetsi nisu izjednačili njihovu ponudu, Phoenix bi sada imao legitimnu NBA petorku s all-star napadačkom opcijom, ali petorku koja opet ne bi imala šanse za ništa više od borbe za donji dom playoffa.

Mislim, jahati osrednjost dok je Nash bio tu imalo je smisla jer su svi ti pokušaji dovođenja nekakvih veterana ili pojačanja služili da se iscijedi zadnje atome mogućnosti iz dugogodišnjeg franšiznog igrača, ali, kada ostaneš bez takvog specijalnog talenta, ne ostaje ti ništa nego sljedećeg pokušati pronaći na draftu. Slagati jezgru oko talenta koji je već premašio godine nakon kojih možeš očekivati značajniji napredak djeluje totalno besmisleno. A upravo je to ono što se čini da Sunsi rade. Slažu petorku od 5 solidnih napadača vjerujući da je to dovoljno za borbu u konferenciji u kojoj gotovo svaka druga momčad (osim Houstona) ima minimalno jednog all-star igrača. Kao da su zanemarili sve one pojmove poput obrane, kemije, all-round kvaliteta. Ono, sjeli su za stol, pogledali tko koliko zabija u prosjeku i složili roster kao da imaju 14 godina, bez pogleda na naprednu statistiku i bez detaljnog salary cap plana, vjerujući kako će ugodna klima Arizone i vrhunsko medicinsko osoblje sami po sebi biti dovoljni da privuku slobodne igrače.

31Jul/120

30 FOR 30: PHOENIX

Posted by Gee_Spot

SCORE: 33-33

MVP: Steve Nash

X-faktor: Steve Nash

U svojoj zadnjoj sezoni u Phoenixu, Steve Nash je opet uspio održati momčad u playoff konkurenciji do samog kraja. Kao i godinu ranije, Sunsi su završili na desetom mjestu Zapada, ali ovaj put rezultat je mrvicu fascinantniji jer je Nash imao najmanju minutažu i najmanji prosjek koševa još od 2000. kada je promoviran u rolu trećeg igrača Dallasa nakon Dirka i Michaela Finleya. U Nashevom slučaju pad je vezan i uz potrošnju – Steve je uzimao najmanje šuteva u prosjeku u svojoj karijeri u Phoenixu (ispod 20% napada u kojima je sudjelovao), a to je detalj koji je ipak više vezan uz manjak eksplozivnosti i brzine nego uz minute (Nash nije čovjek koji će forsirati loš šut samo da zadovolji statistiku).

Zadnje dvije sezone nemoguće je promatrati odvojeno jednu od druge. Steveov pad započeo je godinu ranije, a u skraćenoj sezoni dobio je svoj očekivani nastavak. Ono čime je Nash maskirao manjak produktivnosti kao strijelac (iako kao šuter nije pokazao nikakav znak nazadovanja – ostao je na istim hall of fame prosjecima koji ga čine savršenim dodatkom sistemu u kojem nužno ne mora svaka akcija ići preko njega), povećani je broj asista. Iako brojka od 10.7 predstavlja treći najmanji prosjek asista po utakmici u njegovoj karijeri u Sunsima, prilagođena minutaži ona ukazuje kako je Nash u svojoj 38-oj godini uspio ostvariti najveći postotak asistiranih koševa u životu – tijekom zadnje dvije sezone čak 53% poena Phoenixa zabijenih tijekom Nashova boravka na parketu rezultat su njegovih asista.

Nažalost, ovaj roster Sunsa tijekom zadnje dvije godine nije imao dovoljno talenta koji bi mogao pokupiti Nashov pad produkcije u napadu. Bez Amarea kao najčešće mete Nashovih asista, Phoenix je s prvog mjesta napadačke učinkovitosti pao na deveto, što je na kraju predstavljalo tu ključnu razliku između playoffa i lutrije. Ove godine su ponovili gotovo iste brojke kao i lani – 9. u napadu, 24. u obrani (čak jedno mjesto bolji), ali pokazalo se kako najbolje partije Marcina Gortata ipak nisu u rangu najboljih partija Stoudemirea (u zadnjoj Amareovoj sezoni i s dvije godine mlađim Steveom bili su najbolji napad lige dok se učinak obrane nije mijenjao - i tada su bili 23.).

Stoga, nakon dvije godine bezuspješnog lova na playoff, Nash i Phoenix odlučili su se na rastanak. Njegov put iz uloge MVP-a prema roli treće opcije i slabiji roster od onoga iz zlatnih dana, kombinacija su koja je i ranije trebala doživjeti resetiranje, ali dijelom zbog tvrdoglavosti vlasnika Sarvera (koji je s razlogom strahovao da bez Nasha neće imati što ponuditi navijačima), a dijelom zbog Nashova zen pristupa (njegova rutina i karijera važniji su od ikakvog apstraktnog lova na prstenje), ono se nije dogodilo. I dok se Nash u Lakersima ima šanse naći u okruženju sposobnom iskoristiti njegove trenutne kapacitete, bez svog pokretača Sunsi su okruženi na godine tijekom kojih će se lov na zadnje playoff mjesto činiti fantastičnim dostignućem.

Što nas vraća na Gortata. Iako se tijekom dvije sezone nametnuo kao Nashova desna ruka i koristan double-double igrač, Gortat je ulozi prve opcije bio, blago rečeno, precijenjen. Čak 80% njegovih pogodaka bili su rezultat asistencija, a njih 70% realizirano je u reketu. Uglavnom, cijeli napad Sunsa bio je baziran na screen igri Nasha i Gortata koja bi rezultirala ili s rollom nakon kojega bi Gortat položio loptu od tablu ili popom nakon kojega bi Gortat iz sredine reketa zabio suzu. Naravno, postojala je i treća opcija – povratna lopta nekom od šutera. Gdje dolazimo do novog problema – osim Nasha, koji je bio zadužen za distribuciju i time zakonima fizike onemogućen da se nađe u spot up situaciji, Sunsi nisu imali dobre šutere.

Nash i Gortat su odrađivali svoj dio posla, ali osim Jareda Dudleya, koji je krpao rupe na vanjskim pozicijama i bokovima na obje strane parketa, ni jedan igrač Sunsa nije imao šutersku sezonu za pamćenje. Grant Hill je bio odličan u ulozi lidera i obrambenog asa, ali osim energije nije donosio previše toga u napad – za razliku od ranijih sezona u Phoenixu kada je tricu gađao s 40%, u ovoj zadnjoj vratio se svojim starim navikama i očajnom šutu iz vana (samo 26%). Nominalno drugi bek na rosteru, Shannon Brown, tricu je gađao solidnih 36%, a kako je isključivo služio kao catch & shoot igrač, njegovih ukupnih 42% šuta nisu bili od velike koristi.

Ipak, najveće razočaranje stiglo je od tri visoka igrača koji su u Gentryevom sistemu trebali služiti da se reket dodatno raširi za 2 na 2 igru Nasha i Gortata. Dva pick & pop specijalista Sunsa – Frye i Morris – gađali su tricu solidno (35%), ali problem je što su podbacili s poludistance (njih dvoje plus Warrick pucali su 33%), a to je šut kojega su uglavnom uzimali. Kada dodaš da spomenuta trojica ne služe ni u obrani ni u skoku, ispada da su ispod-prosječnim napadačkim izdanjima povukli na dno cijelu momčad. Što potvrđuje i podatak kako su Sunsi cijele sezone najslabiju produkciju u oba smjera dobivali s pozicije četvorke.

Pored usporenijeg i manje efikasnog napada nego što smo navikli, standardno loša obrana Phoenixa ostavljala je dodatno gorak okus. Osim žilavih Nasha i Browna, koji su barem pokušavali skrenuti napade prema srcu obrane, jedino što je funkcioniralo bili su Hill i Dudley u ulogama 1 na 1 stopera na perimetru. Međutim, bez podrške visokih, sav trud ovih ispred bio je uzaludan – reket Sunsa bio je otvoren od 0 do 24, za što zasluge pripadaju ne samo mekanim krilnim centrima, već i Gortatu koji se u obrani najčešće gubio. Naravno, u ovakvim situacijama uvijek dio krivnje otpada na nedostatak sistema i pravog suigrača, ali neosporno je kako se pored Gortata zakucavalo kao na reviji i kako je njegov interes uglavnom bivao usmjeren na trku i napad, a minimalno na rotiranje i postavljanje tijela pred napadača u naletu.

Robin Lopez kao back-up centar, naravno, nije previše utjecao na popravak ovakvog stanja. Kao tipični Lopez, Robin nije skakao ni igrao obranu nogama, ali, za razliku od Gortata, barem je pokazivao želju da povremeno faulira protivnika.

FAST FORWARD

U novu eru bez Nasha Sunsi ulaze s donedavnom Steveovom zamjenom Dragićem u ulozi playa, a samim time i ulozi glavnog pokretača (nekako sumnjam da će Alvin Gentry previše mijenjati stil igre obzirom na ostatak rostera). I dok će Marcin i Goran pokušati zadržati napadački učinak barem u prvih 15, doza skepse prame Dragiću u ovako istaknutoj ulozi je dobrodošla – čovjek ima 26 godina i u zadnje dvije sezone dokazao se kao NBA materijal (dvije i pol, ako dodamo ono odlično izdanje iz zadnjeg nastupa Sunsa u playoffu), ali koliko će dobar biti ne samo kao full time starter, već kao alfa mužjak?

Da se Sunsi pojačavaju kako bi ulovili što viši pick na idućem draftu govori i zamjena Granta Hilla Michaelom Beasleyem, što je valjda ekvivalent tome da svoga pouzdanog Golfa zamijenite romobilom. Hillova lanjska šuterska neučinkovitost činit će se kao najbolja sezona Raya Allena kada Beasley počne ispaljivati svoje cigle, a razliku u igri u obrani nema potrebe naglašavati. Mislim, napad Sunsa će dogodine patiti, ali obrana će također doživjeti pad, što je poprilično jadno ako uzmete u obzir da su prošlu sezonu završili kao 24. od 30 momčadi.

Dolazak Scole će u tome zasigurno pomoći – Luis će se sjajno uklopiti u gomilu četvorki koja ne igra obranu, iako će svojom igrom s poludistance zasigurno pomoći u napadu. Uostalom, da mu otvore prostor Sunsi su se brzinski riješili Lopeza i Warricka, dva igrača s dna klupe, iako je to značilo da su morali prihvatiti jednog takvog sličnog u Wesu Johnsonu. Iako se radi o nebitnoj zamjeni obzirom na nedostatak produktivnosti svih navedenih, ovo je logičan potez za zaokružiti roster s viškom visokih i manjkom swingmana.

JEZGRA: Dragić, Gortat, Scola, Dudley, Brown (27 milja)

ROSTER: jezgra + Beasley, Morris, Johnson, Frye, Marshall, Telfair (49 milja)

- Sunsi trenutno u rukama imaju ugovor Brada Millera (ovo ljeto promijenio više adresa od Leonarda DiCapria u onom filmiću o varalici koja na kraju postane FBI agent) koji će im uzeti samo pola garantirane milje kada se netko konačno odluči iskoristiti klauzulu i prekinuti ga

- to znači da su jedna od rijetkih momčadi u ovom trenutku koja ima dovoljno prostora na salary capu za ponuditi nešto više od midlevela (oko 8 milja), ali obzirom na poznatu Sarverovu škrtost i činjenicu da ionako moraju platiti amnestiranom Childressu ratu koja ove godine iznosi 6.5 milja, za očekivati je da se u ovaj prostor ne diraju (a nije i da imaju previše opcija na koje ga se isplati trošiti)

- ostatak rostera vjerojatno će popuniti minimalnim ugovorima kako bi dogodine, u slučaju da se odreknu prava na Johnsona i Morrisa (još pod rookie ugovorom) mogli opet imati oko 20 milja slobodnog prostora za lov na slobodne igrače

- jedna zanimljivost vezana uz Scolin ugovor – razlog zbog kojega su Sunsi morali na aukciji ponuditi puno više nego su npr. Mavsi dali za Branda (2 milje), leži u tome što je Scola imao zadnju godinu ugovora s Rocketsima negarantiranu, a izgleda da, po pravilima amnestije, ona momčad koja dolazi do amnestiranog igrača putem aukcije mora preuzeti punu cifru za tu negarantiranu godinu

- u Scolinom slučaju radi se o 11 milja, što su Sunsi podijelili u 3 godine (dali su za svaki slučaj malo više, 13, iako nitko drugi nije bio zainteresiran Scoli platiti toliko)

- praktički, to znači da će Rocketsi uštedjeti tek isti mali iznos kao Sixersi (2 milje), jer ovih preostalih 10 ionako nisu bili dužni isplatiti Scoli

2Mar/120

RUNNING WITH THE PACK G37

Posted by Gee_Spot

Najveća zanimljivost sinoćnje utakmice u Phoenixu, inače trećeg susreta u tri večeri za Wolvese, bila je u tome što su ključne uloge u odvajanju napravili igrači druge postave Sunsa. I to ni manje ni više nego Robin Lopez i Shannon Brown, dva možda i najveća razočaranja poprilično tanke rotacije iz razloga što se od njih, za razliku od Telfaira ili Childressa ovoga svijeta, nešto i očekivalo. E, pa noćas su konačno prezentirali to nešto - Robin je odigrao sjajnu rolu u kojoj je dominirao reketom u obrani, dok je Brown donio instant koševe s klupe.

Nakon njihove iskre, stvar su zaključili udarni igrači. Steve je odsvirao završnicu udarajući osnovni ritam napadu (a to je, kao i uvijek, pick igra s pokretnim visokim igračem, u ovom slučaju Gortatom) uz cijeli niz melodija (pronalaženje otvorenih igrača na šutu, dodavanja od parketa kroz obranu) i poneku solažu (šut za tri). Ukratko, Nash je bio Nash, a ni prvi pomagači Dudley i Hill nisu podbacili.

Posebice treba istaknuti Hilla koji je briljirao u završnici i to ponajviše u obrani. Čovjek ulazi u 40-u godinu života, ali to ga nije spriječilo da bude najaktivniji i najenergičniji igrač u obje momčadi. U ključnim trenutcima doslovno je zaključao reket (!?!?!!!?), bivajući na dvije minute istovremeno i vanjski stoper i unutarnji bloker. Njegov učinak u obrani uz poslovično precizan napad izbio je Wolvsima svaku pomisao na povratak.

Naravno, to nije nikakvo opravdanje Adelmanovoj momčadi, kao što to nije ni činjenica da im je ovo bila treća utakmica u tri dana. Sunsi su simpatična ekipa, prije svega kvalitetna klapa (što nije ni čudo s dva ovakva karakterna, nesebična i profesionalna veterana u ulogama predvodnika), ali mane njihova rostera su itekako iskoristive. Međutim, osim Lovea i Pekovića koji su nešto odradili pod obručima i to, poslovično, prvenstveno u napadu, nitko drugi nije pokazao trunku energije. All-star pauza kao da nije donijela nikakvu korist Wolvesima, a Rubio posebice izgleda totalno prazno.

Treću večer za redom odigrao je ispod razine, trčao je kao da se pola sata prije utakmice vratio s trodnevnog techno partya, što u kombinaciji s načetim i atipično neučinkovitim Loveom ne ostavlja previše prostora za pogrešku. U pitanju je valjda onaj poznati zid na kojega rookiei naiđu sredinom svake sezone, kada ih akumulirani umor non-stop ritma konačno iscijedi. Naravno, Ricky nije tipični rookie, ali, ako je ovakva sezona u stanju jednog manijaka pripreme poput Lovea ostaviti bez zraka, iluzorno je uopće pričati što može napraviti momku koji je do jučer šetao po Euroligi.

Šteta jedino što kao NBA fan očekuješ nešto posebno od dvoboja između Nasha i njegovog potencijalnog nasljednika, a dobiješ ništa jer ovakva utakmica doslovno ostavlja okus odrađenog posla i križanja još jednog datuma s kalendara. Opet, sve je ovo donekle razumljivo obzirom na kontekst. Mislim, čak i da do kraja više ne dobiju ni jednu jedinu utakmicu, Wolvesi su već ispunili ovogodišnji plan. Temelji budućnosti su udareni, sada samo treba preživjeti ne bi li netko u toj budućnosti mogao i sudjelovati.

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

13Jan/115

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE 3

Posted by ispdcom

Tema ovog top 10 izbora bila je izabrati najveća razočaranja prve polovine sezone. Iz gomile prijedloga nije lako bilo odlučiti se za njih samo deset, a još je teže bilo sastaviti objašnjenja za svaki izbor. Stoga, ova desetka ide u vidu dijalogu između članova žirija kojega ovaj put čine Gee (Sonics), Sickre (Celtics), Emir (Bulls), Joe (Knicks), Pero (Jazz) i Gogo (Suns). U zagradama su navedene sekte kojima pripadaju kako bi lakše pratili njihova izlaganja.

1. Brook Lopez

Gee: Nisam uopće iznenađen što je Brookić završio skoro na svim listama. Jesam doduše time što ste se svi fokusirali na njega, a nitko da spomene Robina koji je jednako loš u svojoj ulozi šljakera ove sezone.

Joe: Robin je ozljeđen, barem ima opravdanje. A Brook je i lani, potpuno zdrav, muku mučio skakati čak i protiv najskromnijih protivnika.

Gogo: Ma neka on slobodno dođe u Sunse, mi volimo takve koji ne skaču.

Sickre: Je'l mi pričamo o Brook Shields ili?

Emir: Mogu reći da je sramota to što nije u stanju uhvatiti double-double obzirom na predispozicije. U biti, neobjašnjivo je kako mu to (ne)uspijeva. Ja sam ga izabrao u drugom krugu drafta ove godine i znam jedno – dogodine ga sigurno neću birati.

Pero: OJ Mayo je debil.

2. Phoenix Suns

Gogo: Moje najveće razočaranje su ipak Sunsi. Ne dat lovu Amareu pa je onda potrošit na prolazne klošare poput Childressa, Warricka i sada Cartera? Kakav je ovo način izgradnje momčadi? Čemu dovođenje Turkoglua ako ga odmah trejdaš dalje? Sarver = krvnik Nashove karijere.

Gee: Ma stoji da nema nikakve logike u tome što rade, ali meni je neoprostivo to što uopće ne igraju kao profesionalci, lani su se borili, a sada su već digli ruke od sezone, kroz reket im se šeta tko hoće.

Sickre: A što je sa svim onim draft pickovima rasutim uokolo svih ovih godina? Sarver je kriminalac, to je dokazao i time što se odrekao jedinog pravog Nashovog partnera, Richardsona, samo zato da bi nešto uštedio na Hedinom ugovoru. Jadno.

Joe: Gle, ovo se moralo dogoditi, onakva momčad se kad-tad morala raspasti, ali to ne znači da je njihov pad zato lakše gledati. Ono finale Zapada lani je bilo posljednji krik sedam sekundi ili manje koje konačno odlaze u povijest. Još samo da trejdaju Stevea i poštede ga daljnjih muka.

Pero: Jesam rekao da je OJ Mayo debil?

Emir: Jesi.

3. rookie generacija 10/11

Emir: Prvi dio sezone je iza nas, osim Johna Walla nitko drugi nije oduševio – Blakea naravno ne računamo kao rookiea jer on je ipak član prethodne generacije - a Turner je možda i najveće razočaranje. Još je rano da bi digli ruke od njih, ali stvari ne obećavaju.

Gee: Ja i dalje vjerujem da će i Turner i Favors i Monroe biti igračine, ali ovo što su do sada pokazali je stvarno premalo. Na stranu razlozi, a ima ih, ali činjenica je da nismo vidjeli ništa.

Sickre: Ne možemo zanemariti kontekst – Evan Turner ne igra bajno dijelom i zato što ga od prvog dana prcaju i trener i uprava. Mali je možda malo previše pasivan, možda nije takav all-round talent kakvoga smo čekali, ali nije sam kriv.

Joe: Ma ovo je najgora rookie generacija u zadnjih deset godina.

Gogo: Pokazali su više od jebenog Dragića, beskorisne mase za koju me sram što sam ikada pomislio da bi mogao biti Nashov pomoćnik, kamoli nasljednik.

Pero: Meni je žao što je Shaq legenda rekao da mu je ovo zadnja sezona, a malo me ljuti što je Deron Williams na početku sezone izigravao zvijezdu i nešto glumatao. A što se rookiea tiče - da išta valjaju, Jerry Sloan bi ih volio.

4. Oklahoma City Thunder

Pero: Jesu razočaranje, ali mislim da neki pojedinci ipak pretjeruju stalnim isticanjem mana. Pa cijelo vrijeme su pri vrhu, gdje smo ih i očekivali.

Gee: Stvarno su odavali dojam momčadi koja kuži što je potrebno za biti na vrhu, zato valjda i boli toliko saznanje da nisu uopće tako posebni. Njihova obrana i pristup su manekenski. I nisam uopće ljut na njih što su oteli Sonicse, stvarno sam ih zavolio. Sada me živciraju. Ne znam, možda je u pitanju karma. Baš me zanima što bi LeBron rekao o tome.

Emir: Po meni ništa manji problem od obrane nije Durant. Njegov stil igre nikako nije liderski, u obrani je promatrač, a u napadu skok-šuter. Kao prvo ime ipak bi trebao podsjetiti suigrače što je potrebno za ostati na pravom putu.

5. ozljede

Sickre: Ozljede su sastavni dio igre, ali ovo što se dogodilo Blazersima nadilazi igru. Od Odenovih koljena smo očekivali još jednu izdaju, ali ovo što se događa Royu je katastrofa. Koja je uništila i jednu karijeru, ali i jedan klub. Također, ni ova muka koju trenutno prolazi Steph Curry sa zglobovima mi ne miriše na dobro.

Emir: Ne zaboravimo kako se i Ming trebao umiroviti prije početka sezone i tako napraviti uslugu i sebi i Rocketsima.

Gee: Kraj svih tih tragičnih sudbina, mene je najviše pogodila ozljeda Carona Butlera. Treba li nam veći dokaz da Marka Cubana ne voli nitko, pa ni karma? Taman sam pomislio da su Mavsi spremni za velike stvari i onda Butlera izda koljeno. Baš me zanima što LeBron misli o tome.

Gogo: Stvarno šteta Rocketsa, da im je ikakav Ming pod košem ne bi se ovako mučili biti na 50% učinka. A propadanje takve igračine kakva je Roy ne treba dodatno komentirati, tuga, užas. Ipak, možda najbolnije ozljede su one u fantasyu, gdje sam od početka sezone bio neko vrijeme bez Kamana, Robina Lopeza, Joea Johnsona...

Pero: Ma mene je najviše šokirao pokušaj ubojstva Davida Leea. Da mu zub onog pušitravića Wilsona Chandlera ovo napravi, strašno. Tip je neprepoznatljiv.

Joe: A nemojmo zaboraviti da smo trenutno i bez Noaha i Jenningsa.

6. Tyreke Evans

Sickre: To što smo bez Jenningsa i nije neki gubitak. Tip igra loše, kao i dobar dio njegove generacije. Što se dogodilo Collisonu i posebice Evansu? Da nije u pitanju neki sindrom druge sezone?

Joe: Svi smo znali da je 'Reke 1 na 5 hakler bez prava pozicije, ali tko nije isto tako mislio da u jednim Kingsima može nabijati vrhunske brojke? Mislim, ja sam ga draftao u drugom krugu!!! I onda sam ga bez pardona mijenjao, ide mi na živce svojom šetnjom po parketu, bezveznim ulazima pod koš u stilu Sesara. Klasični primjer igrača koji puno zuji, a malo meda daje.

Gogo: Ma mene ljuti to što ovi Spursi i Mavsi, umjesto da se raspadnu kao Sunsi, i dalje uporno ostaju pri vrhu i u borbi za naslov. Pizde!

Gee: Ja Evanse baš i nisam pušio, ali definitivno ima nešto u njegovoj sebičnosti, sramotno je da ekipa s rotacijom pod košem kakvu imaju Kingsi, a koja uključuje Dalemberta, Landrya, Thompsona i Bigger Babya Cousinsa, nije u stanju igrati bolje. Još je veća sramota da tri takva korisna igrača čame u lutrijskoj momčadi, dok gomila playoff ekipa treba rasne igrače pod košem – Samuel je majstor banana, Carl post-up genije, a Jason kompletni treći visoki koji može sve. I svi su podređeni ovim derištima.

7. Cleveland Cavaliers

Sickre: Gilbert je puno puta pokazao da nije materijal za NBA vlasnika, ali odluka da ovo ljeto miruje i ne rasturi ovu momčad pokazala se totalnom katastrofom. Nemaju talenta, ali najviše boli nedostatak srca. Ono što su odigrali protiv LeBrona i Heata je dno dna. Svi zaslužuju izgon iz lige. Osim Varejaoa, naravno.

Emir: Užasni su, a mene je specijalno razočarao Hickson, za kojega sam vjerovao da će u ovakvoj konkurenciji preuzeti ulogu prvog igrača. A on se kurči uokolo i glumata umjesto da igra.

Pero: Sramota je da nisu iskoristili svoje bogomdano pravo da kresnu prvu bengalku u povijesti lige. Da su njome gađali i klupu Heata, tko bi im normalan prigovorio? Ispali su tolike pizde da ne zaslužuju bolje od ovoga što im se događa.

Gee: Ovo kako su ih Lakersi nabili je čak i niže od dna, to je kao da su sjeli u onaj stroj iz onog filma u kojem ekipa putuje u središte zemlje da bi pokrenula usnulu magmu ili tako nešto. Dobar film, ali ovim Cavsima ne može pomoći ništa. Nemaju ni malo ponosa. Mislim, toliko su jadni da je čak i Beskućnik Zlatnoga Glasa, čim je čuo da ga žele angažirati da radi za njih, odlučio opet početi piti.

Gogo: Hm, Warriorsi obećavaju, guštam ih gledati, definitivno su ekipa za koju bih mogao navijati kao drugu u periodu dok se Sunsi traže. Šteta što se potencijal ne očituje i u nešto boljem scoreu.

8. Globalna Đikona

Joe: Ma LeĐikan je još uvijek veće dno od Cavsa. Priznajem, hejter sam Heata i nikad mu neću zaboraviti pokušaj bacanja trenera pod vlak na početku sezone.

Sickre: Njegovom PR timu treba dati posebnu nagradu, jer uspijeli su u nemogućem – u par mjeseci od nedodirljivog miljenika lige pretvorili su ga u Sotonu. Medijski talent mu je ravan nuli, uzalud mu sav trud. Kao da više nije u stanju reći ništa suvislo.

Gee: Ma i karizma mu je ravna nuli, a sada mogu sa sigurnošću reći da je momak jednostavno priprost. Ne možeš brate o svemu imati mišljenje, a u životu škole nisi vidio niti si knjigu pročitao. Dok je bio klinac ostavljao je dojam zrelosti za svoje godine, danas je jasno kako je u pitanju izgubljeni lutak na napuhavanje.

Gogo: A kakav je tek smrad onaj Amare, očekivao sam da će biti prosječan ili ozljeđen, a on rastura. Što mi je ovo trebalo, da u ovakvoj godini još i za njim plačem?

Emir: Ja plačem samo kad vidim da Bogans starta. Ne kužim zašto je Thibo tako uporan oko njegove uloge, tip uopće nije dobar obrambeni igrač, čak ga je i jedan Meeks uništio.

9. ESPN

Sickre: Ovo u što se ESPN pretvara je tužno. RTL i 24 Sata su mu danas bliži od onoga što smo nekada poznavali kao globalnog lidera u sportskim vijestima. Heat Index! Lakersi su gotovi! Miami je najbolji ikada! Najgori ikada! Retardirano! Ajde, još ih drže lucidni Bucher, strastveni Hollinger i Russillovi podcasti, a i Simmons je, iako nije ni pola čovjeka što je nekada bio, još uvijek sjajan kada mu se da obratiti pažnju na NBA.

Gee: Žalosno, ali danas je stvarno samo bitno imat vijest minutu prije konkurencije, sve drugo je manje važno. Kvaliteta misli na ESPN-u je nisko, ali za misli nema ni prostora, sve se svodi na tračeve i patetiku.

Pero: Ja se samo pitam kada će krenuti s naplaćivanjem fantasya, i to vjerovatno s nekim pravilom da u slučaju draftanja Jamesa ili Wadea moraš platiti dodatni bonus. Na stranu sve, još uvijek su miljama iznad srednjoškolskih tekstova kakve nalazimo na Sportnetu. A baš sam se ponadao kako smo dobili portal koji ide nekamo.

10. Potencijalni lockout 2011.

Emir: Ne znam ima li ga smisla spominjati i navlačiti lošu karmu, ali nemoguće je ovu sezonu pratiti, a da se u podsvijesti ne vrti činjenica da bi se na blogu slijedeće godine moglo samo pisati o američkom nogometu te možda Cedeviti i Joki. Grozno, možete li zamisliti nedjelju bez Raptorsa i Pacersa u udarnom terminu od sedam navečer? I što je s tim terminima, zašto Stern ne bira bolje utakmice?

Pero: Lockout, sranje. Meni je to nešto najstrašnije. Razočaran sam što se uopće prijeti nečim takvim. Ako dogodine ne bude lige, neće npr. biti ni prilike za pisati o razočaranjima. Neće biti drafta. Na ispodobruca.com će biti samo jebeni baseball. Neće biti tržnice. Ničega, nada, nichts, niente. Možda smo daleko od toga, možda je ovo popularni reverse jinx, ali sasvim sigurno je jedno - od najvećih mogućih razočaranja u Svemiru, godina bez NBA je najveće.

Gee: Meni se plače. Pomisao na lockout me rastužuje više od podatka da Arroyo igra sezonu karijere i da jebeni Ilgauskas ne može promašiti šut s poludistance čime pomažu trojki da pobjeđuje bez Millera i Haslema i centra koji ima ruke.

Gogo: Lockout, pa potencijalna selidba Hornetsa nakon onoga što su napravili Seattleu. NBA se igra s našim živcima. Što je previše, previše je.

Sickre: I taj lockout bi se trebao dogoditi baš u trenutku kada bi konačno mogli dobiti jednog Hrvata u NBA, strava. Iako nemam pojma što će biti s Bogdanovićem, žalosti me pomisao da će NBA makar na trenutak biti crninom obojana poput hrvatske košarke.

Joe: Jedini plus kod lockouta je taj što bi Carmelo, prokleti cmizdravac koji se svojim iritantnim ponašanjem igra živcima nekoliko klubova i gomile navijača, mogao ostati bez ponekog milijuna, donese li novi kolektivni ugovor smanjenje plaća.

20Dec/100

ALL I WANT FOR XMAS – TRADES!!!

Posted by Gee_Spot

Sezona darivanja u NBA nije mogla početi bolje. Mega trejd kojim je čak osam igrača promijenilo klubove valjda je najbolji božićni poklon za svakog fanatika. To je ta čarolija profi košarke, taman što te ritam od desetak utakmica svaki dan uspava i ubije ti volju za gledanjem onoga što se događa na parketu, uleti ovako nešto i opet se zakačiš (iako sam guštao sinoć dok sam u penzionerskom terminu gledao kako Ray, Paul i KG drže još jednu lekciju košarke mladim Pacersima).

Neku večer, točnije u subotu, smo tako Sickre i ja sjeli svaki u svoj mali improvizirani studio, kako bi snimili podcast u kojem je dobar dio minutaže bio posvećen upravo potencijalnim tradeovima Orlanda o kojima se počelo šuškati. Dva sata nakon što smo obavili razgovor, Orlando je počeo završavati poslove na sve strane. Time učinivši besmislenim dobar dio snimljenog materijala. Proklet bio, web 2.0!

Naravno, napaljeni i puni dojmova pokušali smo do-snimiti osvrt na mega trejd sutradan, ali privatne obveze u kombinaciji s tehničkim problemima stale su tome na kraj. Stoga ću u dobrom starom pisanom obliku prenijeti zaključke našeg razgovora kojim smo pokušali trejdove obraditi iz svih mogućih kutova. Neka jednog osvrta, čisto arhive radi, a krnji podcast imat ćete prilike čuti nešto kasnije.

Prvi dojam kod tradea ovakve veličine često zna zavarati, jer, nakon što se slegne prašina, vidiš da se u biti nije dogodilo ništa specijalno. Šira slika ostaje nedirnuta, a čak ni direktni akteri ovih zamjena nisu pretjerano profitirali. Doduše, nitko nije ni zagorčao sebi život, tako da ovo postaje tipični primjer tradea koji je mali korak za uključene, ali veliki za nas autsajdere, samo zato što nam daje materijala da se dobro zabavimo.

Nije ovo klasični panic trade, iako po nekim detaljima odgovara definiciji (momčad željna promjene spremna se kockati s još većim financijskim rizicima zbog upitnog povrata na parketu). Naime, već lanjski poraz od Celticsa u playoffu razotkrio je Orlando kao limitiranu momčad. Lewis i Carter kao dva veterana i nositelja igre u ključnim trenutcima jednostavno nisu imali što za ponuditi, a slično se nastavilo i ove sezone tijekom koje je Magic uglavnom dijelovao bezopasno. I dosadno.

Sad, problem prilikom zamjene istrošenih veterana je što teško možeš dobiti zauzvrat išta više od nečega sličnog. Sve momčadi koje, umjesto da grade buduću jezgru oko generacijski bliskih igrača, rade to isključivo dovođenjem skupih veterana, kad-tad su osuđene na panične pokušaje da si produže rok trajanja. Najsvježiji primjer je Cleveland, koji je iz sezone u sezonu na taj način stvarao privid izgradnje momčadi, a u biti se samo grčevito borio za svaki novi dah ne bi li zadržao Jamesa.

Orlando je danas u takvoj situaciji, ali, baš zato što je jedini način da se ona učini podnošljivom neprestana zamjena dijelova, panika u ovom slučaju postaje racionalnost, ma kako iracionalno to zvučalo. Jebiga, sve počinje prvim korakom, ako odeš u krivom smjeru povratak se ne događa nakon par telefonskih poziva i voljom da se pali novac.

ORLANDO

Ako već ne možemo reći da su profitirali, barem su opet probudili nadu uštrcavši dozu energije u franšizu koja je počela zaudarati od truleži koja se širila oko Rasharda Lewisa i Vincea Cartera. Doduše, teško je shvatiti potrebu da se nakon prvog tradea sa Sunsima, koji ih je definitivno kratkoročno učinio boljima, odradi i ovaj drugi s Wizardsima.

Naime, već je dolazak Jasona Richardsona i povratak Turkoglua dovoljan barem za mentalni pomak naprijed. Čemu onda rizik s ogromnim Arenasovim ugovorom i dodatno opterećenje salary capa u budućnosti? Nameće se pitanje zašto nisu dali još jednu šansu Rashardu i Hedi, dvojcu koji, od kada je razdvojen, nije igrao ni na približno visokoj razini kao dok su bili zajedno u Orlandu?

Pa, ili u Orlandu očito vrlo dobro znaju da je Rashard Lewis toliko naglo ostario da danas nije ništa više od šutera iz kuta (zanimljivo, čak ni u najboljim danima nije nudio puno više od toga, ali barem je mogao zabiti), ili bi za ego ljudi koji vode klub eventualni ponovni procvat njihove suradnje bio ogroman udarac, naime tada bi morali priznati da je zamjena Turkoglua Carterom ipak bila greška.

Naravno, kako nas uči pravilo Brucea Willisa, sve ove špekulacije uglavnom padaju u vodu pred onim očitim. A očito je kako su i Hedo i Rashard tu jednu sezonu odigrali iznad mogućnosti i da su danas baš to što jesu – preplaćeni sporedni igrači. Međutim, čak i ovakav polovni Turkoglu bolje je rješenje za trojku od ičega što je ove sezone Van Gundy imao na raspolaganju (zašto su tek tako pustili Barnesa meni je i danas nejasno).

Quentin Richardson je smiješan igrač, nula na oba kraja terena, a Pietrus se od pouzdanog stopera i all-round igrača u zadnje dvije sezone (nakon što je potpisao novi ugovor) pretvorio u samozadovoljnu karikaturu koja vjeruje da je inkarnacija Larrya Birda pa samo šutira tricu za tricom i šeta od koša do koša. Hedo bez problema može nadomjestiti ovakav učinak, a, kao bonus, zna kako razigrati Dwighta Howarda.

Nebitno je dakle hoće li ga povratak u staro jato regenerirati ili dodatno motivirati, jer, čak i u goloj plaćeničkoj roli, Hedo je pojačanje. O J Richu da ne govorimo. Čovjek u naponu snage, u bitci za novi ugovor, s nekoliko fenomenalnih playoff serija iza sebe (legendarna pobjeda Warriorsa nad Mavsima 2007. i lanjski pohod sa Sunsima do finala Zapada tijekom kojega je uz Nasha bio glavni igrač) apsolutno je pojačanje nakon onemoćalog Cartera.

U biti, J Rich je bez premca košarkaški najvažniji dio u cijeloj ovoj priči. Sam njegov dolazak, makar na posudbu do kraja sezone, vrijedio je svog uloženog truda. Što nas opet dovodi do Arenasa. Lewisov ugovor bio je kamen oko vrata Orlandu, ali Arenasov je još veći. Lewis je mrtvac, ali Arenas je jednu ozljedu daleko od toga da ga se proglasi pokojnim. Čak ni po rotaciju ovaj potez nema velikog smisla – Lewis je mogao poslužiti pod košem, Arenas dolazi u sada ionako prekrcanu vanjsku liniju.

Ovoliki rizik ide na dušu GM-a Otisa Smitha. Čovjek je u tako očajnoj situaciji (ako se vlasnici spremni plaćati sve tvoje lude zamisli mogu smatrati lošom situacijom) da je uspio uvjeriti sve oko sebe kako na račun zajedničkih dana s Arenasom u Golden Stateu može garantirati da se radi o sjajnom suigraču i čovjeku koji će u novoj sredini procvasti. Kao da su svi zaboravili da nije Arenas većinu vremena provodio van terena zbog svojih glupiranja, već zbog toga što nije u stanju ostati u komadu fizički.

Naravno, izdrže li koljena, Arenas donosi potencijalnu slashersku opciju koja Orlandu bolno nedostaje. Igrača koji je u stanju igrati sam protiv svih na prirodan način, a ne onako šljakerski kako to radi vrijedni Nelson. Za sada se ideja o Arenasu kao šestom igraču čini sjajnom, njegov stil igre kao stvoren je za one trenutke kada se prva petorka odmara, ali eventualne odlične igre vrlo brzo će za sobom povući mnoga pitanja.

Tko bi trebao startati, on ili Nelson? Zašto ne bi Orlando većinu vremena igrao s niskom postavom (Nelson, Arenas, J Rich, Hedo i Dwight) umjesto da minute na visokom krilu idu dokazanim rezervama kao što su Bass i Anderson? Uglavnom, dok budemo tražili odgovore na ova pitanja gledat ćemo Magic, a to je nešto što do jučer nismo mogli tvrditi. Dosadna i pročitana momčad odjednom je opet postala zanimljiva i vrijedna vašeg vremena.

Znači, u najboljem slučaju, ako se sve poklopi kako treba (ključno je da Hedo još ima puls i da Arenas bude zdrav), Magic opet postaje izazivač. U najgorem, dakle ako samo J Rich donese iskru energije i ostali podbace, ostaju za korak kratki pored Bostona, Miamia, čak i kompletnog Chicaga.

Sickre inzistira da će u početku obrana biti ogroman problem, ali do playoffa će i ove pridošlice naučiti kako usmjeravati promet. Ni Lewis ni Carter nisu bili stoperi, pa su opet igrali solidno kao dio sistema. Ali, činjenica je kako bez Gortata Orlando sebi više ne može dozvolit luksuz koji si je tu i tamo dopuštao, luksuz ne-odustajanja od svoje igre nakon što Dwight zaradi dvije brze osobne.

Zbog usmjeravanja svog prometa u reket, takve situacije su bile česte. Samo, Gortat je bio u stanju masom i skakačko-blokerskim kvalitetama solidno odglumiti Howarda, posebice u ovom obrambenom dijelu. Sada Van Gundy više nema opciju da tek tako sjedne svog najboljeg igrača, pa tako jedna od najtvrđih obrana lige postaje itekako ranjiva.

Nema sumnje da će Smith pokušati dovesti adekvatnu zamjenu, Chris Duhon i J.J. Redick su automatski u izlogu jer su danas praktički višak, ali sve te rošade morat će dovesti do određenog pada u igri dok se ne stekne ona rutina koju je Magic do jučer imao. Jer, ma koliko limitirano djelovali u sudaru s vrhunskim klubovima, toliko su ove lošije pobjeđivali na čistu automatiku.

WASHINGTON

Oni valjda još nisu svjesni sreće koju su imali. Tko se mogao nadati da negdje postoji čovjek spreman preuzeti najgori ugovor u NBA? I sve što si zauzvrat trebao napraviti je uzeti drugi najgori ugovor u NBA. Prodano.

Igrački gledano, ova zamjena je nebitna. Lewis možda posluži kao nekakav mentor, možda se pretvori u prah. Nitko neće primjetiti. Washington je konačno završio jedno poglavlje, nakon Butlera i Jamisona sada su se riješili i Arenasa, zauvijek pozdravivši jedan princip poslovanja. Umjesto da preplaćuju slobodne igrače, sada imaju svog budućeg nositelja u Johnu Wallu. Sami su ga draftali, okružili su ga mladim igračima, sada će ih pustiti da odrastu. Bez smetnji sa strane, koje su uvijek prisutne kada je Arenas u blizini.

I to čak ne toliko na parketu, mada je i njih bilo jer je očito da ni Arenas ni Wall ne mogu funkcionirati bez lopte, koliko van njega. Odlaskom Arenasa, u povijest odlaze i drame oko ove momčadi, momčadi koja je sada definitivno, s novim vlasnikom i novim liderom na parketu, spremna okrenuti novu stranicu. I onda ih za to još nagrade s 20 milijuna bonusa koji će im ostati na računu jer je Lewisov ugovor godinu kraći.

Šteta jedino što usput nisu trejdali i Flipa Saundersa za paket Gatoradea.

PHOENIX

Gubitak Richardsona boli, na prvi pogled stavlja momčad u još goru situaciju. I ovako se muče ostati u borbi za to osmo mjesto na Zapadu, Houston i Memphis su im za vratom, nekako u toj situaciji nije preporučljivo riješiti se najboljeg strijelca.

I stvarno, dok se Orlando i Washington barem mogu pravdati moralnim pobjedama, Sunsima čak i taj epitet izmiče. Istina, Richardson je ionako bio na izlaznim vratima, playoff nije bio osiguran, niti je izgubljen, s njim ili bez njega. I da, riješiti se onako groznog ugovora kakav je imao Turkoglu samo po sebi je razlog za slavlje.

Ali, ako se dobro sjećamo, zar nije upravo Phoenix ovo ljeto doveo taj ugovor predstavivši ga kao sjajan posao?

Ukratko, Vince Carter će zahvaljujući Nashu imati dovoljno otvorenih šuteva da ublaži gubitak igračine kakva je bio Richardson. Pietrus je u idealnoj situaciji jer sada više nitko neće ni primjetiti da ne igra obranu i da samo poteže trice, to će se od njega i tražiti.

Sunsi će se i dalje motati oko te osme pozicije, a Gortat će svakako pomoći. Po 24 minute njega i Lopeza garantiraju skok i zatvoren reket, što će omogučiti preostaloj osmorici igrača da trči i poteže. Da ne govorimo kako zbog Lopezovih leđa i koljena još jedna ovakva petica zlata vrijedi. Eksplozivnost je zamijenjena balansom.

Samo, nakon svega toga uvijek će ostati taj pomalo gorki okus puta prema nigdje. Nedovoljno dobri da se bore za naslov, nedovoljno loši da krenu u pravi rebuilding, Sunsi djeluju kao čistilište. U kojem jadni Steve Nash plaća cijenu zato što je u prošlom životu bio vjerovatno nekakav serijski ubojica ili barem scenarist na HRT-u.

I onda to i takvo čistilište vodi škrti vlasnik bez vizije i njegove sluge koje se prave da znaju što rade, u biti se tek učeći ozbiljnom poslu. Doduše, sudeći po tome kojom brzinom su se riješili Hede, još usput dovevši centra, možemo barem reći kako se brzo uče. Samo, zar nekoliko milijuna fanova oba ova poteza ne bi odradilo još ovoga ljeta? Tko kreće u sezonu bez visokih igrača, tko dovodi preplaćenog sporednog igrača iako ti je roster već krcat sličnima? Da ne govorim da vjerovatno nitko od tih fanova ne bi potpisao Josha Childressa.

Washington je krenuo u novi uzbudljivi život. Orlando je krenuo u barem novu uzbudljivu sezonu. Phoenix je ostao na mjestu. Svi znamo da sav taj novac ušteđen na Hedi (ionako dobrim dijelom već potrošen na Gortata) neće služiti ničemu dok je sadašnja garnitura na čelu kluba.

Ali, u nečemu je Sarver u pravu. Dok god Nash nosi dres Sunsa, svi navijači, pa i promatrači sa strane, ionako već računaju na nadu. Stoga njihova uloga u ovom tradeu i ne mora biti ništa više od tipičnog škrtog poteza čovjeka koji si kupuje mir, zanemarujući činjenicu da je i rat sastavni dio života.

9Oct/101

SUNS

Posted by Gee_Spot

"I think that when you have Steve Nash as the engine that runs the car, I think you always have a chance."
- Alvin Gentry

SCORE: 44-38
PRVIH 5: Nash, Richardson, Hill, Turkoglu, Lopez
DRUGIH 5: Dragić, Childress, Dudley, Warrick, Frye
MVP: Steve Nash
LVP: Robert Sarver

Do prošle sezone gornju izjavu Alvina Gentrya tumačio bih kao jeftini PR. Iako mi je Steve Nash u srcu i iako mi barem 20% NBA arhive otpada na utakmice Sunsa u njegovoj eri (praktički, u pitanju su utakmice zbog kojih sam se nakon više od desetljeća duge veze na kraju i oženio za košarku), zadnje dvije godine nisam im uopće vjerovao. Prije dvije sezone, kada je Porter postavljen za trenera, u najavi sam bezobrazno napisao kako je era Nasha stigla do kraja, a u lanjskom pregledu nisam niti pomišljao da bi mogli do playoffa.

I onda se dogodilo ono što se dogodilo, 54 pobjede i finale konferencije, nakon čega se opet nalazimo pred pitanjem na koje odgovor može dati samo vrijeme. Naime, da li je epizoda s Porterom bila samo mala prepreka na čudnom, dugom putu koji i dalje traje ili su lanjski rezultati bili tek splet okolnosti koji je ovu momčad odnio u visine s kojih će pad koji slijedi biti još bolniji?

Meni i jedna i druga verzija zvuči uvjerljivo, ali ovaj put sam odabrao malo drugačiju stranu. Da, bio sam cinični bezveznjak, obični konformist koji je smatrao da onako jednodimenzionalan roster pun igrača koji do tada nisu pokazali previše nije konkurentan, dok je svaki pravi vjernik u srcu znao da Steve može od vode napraviti vino. Danas vjerujem.

Baš sam neki dan s Krehom pričao o Sunsima i on je odmah izvukao argument kako Nash ima 37 godina i kako je već vrijeme da se raspadne, da je nemoguće da opet nosi teret plasmana u playoff. Hej, taj argument mi je poznat, vrtio sam ga zadnje dvije godine. Pa ima 35, pa ima 36. Ne više, danas sam pametniji. Ili je možda bolje reći religiozniji.

Dok Steve ne odigra prvu prosjećnu sezonu, sezonu nakon koje ćemo moći reći: ''gle, Nash je usporio, nije to više stari Stevan'', nemam namjeru glumiti Nostradamusa. Nash je živ i zdrav, još uvijek je all-star, još uvijek je u top 3 na svojoj poziciji. S tim na umu počinjem analizu ovogodišnjih Sunsa, slično kao što Gentry s tim na umu kreće u nove izazove.

A izazovi su očiti. Na prvi pogled, ovogodišnji roster Sunsa ostavlja dojam ekipe sa samog dna lige. Makni Nasha i eto ti momčadi za maksimalno 20 pobjeda, zar ne? Da, ali takve zaključke donosimo na temelju predrasuda o tome kako košarka mora izgledati. Čim ne vidiš centre i visoka krila, odmah misliš kako će obrana biti grozna, a skok nepostojeći.

Ali, ako su Sunsi išta lani dokazali, to je da obranu igra cijela momčad i da svi skaču. Daleko od toga da kažem da su bili dobri u tim segmentima, ali nisi bili ni katastrofalni kao što je uvriježeno misliti. Naravno, ove sezone nema Stoudemire, a dopustili su da im odšeta i Amundson, dakle ostali su bez dva od tri visoka (Channing Frye je visok samo centimetrima pa ga ne ubrajam u rotaciju pod košem).

Miriše na katastofu. Možeš misliti. Prvo, ne zaboravite da su godinama igrali s Amareom na petici, što nije ništa manje neprimjereno od toga što će sutra igrati s Hidayetom Turkogluom na četvorki. Uostalom, zar lanjska renesansa nije krenula tek nakon što je Gentry pod koš instalirao Robina Lopeza, nakon čega se Amare mogao posvetiti trčkaranju okolo umjesto da se gura pod košem?

Tako da, barem što se obrane i skoka tiče, samo apsolutni licemjer može gubitak Amarea proglasiti nenadoknadivim. Pa valjda nema fana košarke na svijetu koji se nije ljutio na Amarea zbog njegove nezainteresiranosti u tim segmentima igre. Ok, treba biti pošten pa reći da će se gubitak tako potentnog košarkaša svakako osjetiti, ali prije svega u napadu. Sunsi će puno teže zabijati iz reketa sada kada Nash nema svoju omiljenu pick 'n' roll opciju, što će staviti dodatni teret na šuterski dio igre. Ali, tko je spreman kladiti se protiv ovih revolveraša?

Po meni, puno više će nedostajati jedan Amundson, koji je svojom živahnom igrom i aktivnim rukama bio osigurač za Lopeza, netko tko može smetati u reketu i skakati do besvijesti. Njegovim odlaskom Sunsi su se praktički doveli u situaciju da im je Lopez možda i važniji od Nasha. Znamo da nije bitno što radi preostala četvorka dok je Robin usidren u reketu, jer samim svojim prisustvom na parketu Sunsima donosi dimenziju više. Samo, čovjek je u prve dvije sezone iskazao sklonost ozljedama, posebice problemima s leđima, što nikako nije dobar znak za visokog čovjeka. Kako će Phoenix reagirati u slučaju da mora odraditi 20 utakmica bez svog jedinog centra, jedinog čovjeka koji daje nekakav balans?

Ne znam kako će reagirati doslovno, ali znam da neće paničariti. Gentry će vjerovatno još ubrzati igru, a Nash i društvo pronaći će već način da pobijede. U čemu će im na kraju krajeva pomoći i matematika. Formula je jednostavna - ako su s Lopezom u stanju skakati za 2 i igrati obranu za 2, a bez njega su u oba predmeta jedva 1 (ne možemo im baš dati nulu), opet će zahvaljujući napadu koji je za plus 5 zaslužiti prolaznu ocjenu.

Da se razumijemo, je ne mislim da je Phoenix išta više od solidne momčadi. Lani su imali sreće što su naletjeli na raštimane Blazerse i istrošene Spurse koji nisu imali odgovora na njihovu lepršavost, klupu i prije svega pozitivnost. U borbi protiv Lakersa, čistih profesionalaca, ta naivna dječja razigranost nije bila dovoljna.

Neće biti ni sada, Sunsi će zasigurno uredno gubiti od ekipa poput Orlanda, Lakersa, Miamia, Bostona, Oklahome, dakle ekipa koja imaju puno bolju ravnotežu među linijama, također duboku klupu i svoje vlastite sisteme te su još i dovoljno raznovrsni da se prilagode svakome protivniku dok ne nametnu svoju igru.

Međutim, ekipe nešto šrktije talentom i bez pedigrea, a takvih je većina na Istoku uz ovih nekoliko na Zapadu koje smo već obradili, jednostavno neće biti u stanju pratiti frenetični ritam Sunsa. Veliki plus je što su u diviziji s čak tri loše momčadi koje na papiru u startu imaju prednost pod košem, ali koje će Sunsi jednostavno pomesti s parketa čim u igru stupi druga postava.

Naravno, sve pobjede iz utakmica s autsajderima opet ne donose ništa više od polovičnog učinka. Phoenix nema previše talenta i nema mogućnost prilagodbe, ali ima sve potrebno da maksimalno iskoristi potencijale svoga sistema. To za sebe ne može reći previše franšiza, ali to je lekcija koju su naučili nakon bezuspješne epizode s Kerrom i Porterom kada su htjeli postati nešto što nisu, usput skoro izgubivši dušu.

Sunsi su run and gun poezija, totalna suprotnost bezglavom trčanju kakvog smo se nagledali u ekipama poput Warriorsa. Da, važno je opaliti šut što prije, uvuči protivnika u taj kaos, ali još je važnije opaliti taj šut iz što bolje pozicije, stvoriti privid kontrole. To je ujedno i glavna snaga Sunsa. Učinkovitost. A ona proizlazi iz činjenice da na rosteru nema igrača koji će odbiti vidjeti bolje postavljenog suigrača.

Krcati su šuterima, svaku četvrtinu mogu jahati drugoga, da ne govorim da netko drugi može biti junak svaku sljedeću utakmicu. Jason Richardson u najboljim je godinama, zabija trice kao od šale, ne gubi lopte, plus je i sjajan skakač za svoju poziciju (kao uostalom i svi ostali Sunsi, čime donekle i kompenziraju manjak klasičnih skakača). Grant Hill je Nashova desna ruka, all-round ljepilo koje sve drži na okupu, na parketu i u svlačionici.

Goran Dragić i Jared Dudley su fajteri, ali odjednom i ubojiti šuteri iz vana, Channing Frye je konačno prestao glumiti odraslog momka i posvetio se šutiranju trica što mu je donijelo desetke milijuna u novom ugovoru, a novopridošli Turkoglu također nije za baciti kada treba opaliti iz vana. I da, tu je i nekakav Steve Nash, najbolji šuter svih vremena. U povijesti košarke. Od Naismitha do danas.

Možda najveći plus ovih Gentryevih Sunsa nad onim D'Antonievima je što Nash nije jedini playmaker na rosteru. Hill je point-forward po potrebi, a dodatni bonus je Dragićevo odrastanje u adekvatnu zamjenu Nashu, prvu uopće tijekom karijere u Sunsima. Dodaj još Turkoglua koji je prije dvije sezone kao playmaker igrao Finale i eto ti momčadi koja u svakom trenutku na terenu ima nekoga sposobnog zabiti ili odigrati potez koji će stvoriti višak, bez obzira na težinu situacije.

I sve ovo skupa je sjajno, ali nije sjajnije od klupe, najvećeg blaga ove momčadi. Ni Nash ni Lopez, bez obzira na važnost, ne moraju igrati više od 30-ak minuta po večeri. Svaka zamjena u stanju je donijeti nešto na parket. Uz ova nabrojana imena tu je još lanjski rookie Earl Clark koji bi mogao biti novo oružje iz vana, ali ovaj put u tijelu rasnog krila. Ovogodišnji rookie Gani Lawal možda nema sjajne ruke, ali je dokazani borac pod obručima na sveučilišnoj razini. Hakim Warrick nije bi blizu dobar kao Amare, ali u nekim večerima izgledat će kao njegova jeftina, ali uvjerljiva kopija.

Josh Childress je možda preplaćen, ali donosi prvog potencijalnog policajca na vanjskim pozicijama još od Raje Bella. Zamislite postavu s Dragićem, Childressom i Dudleyom ili Hillom na perimetru. Tko će uopće proći kraj njih da iskoristi slabosti u reketu? Gentry ima opcija na bacanje, a negdje u njihovom pravilnom miksanju krije se recept za uspjeh.

Phoenix će rotirati 10 ili više igrača svaku večer, računajući na svakoga od njih. Bez garbage timea, bez nevažnih minuta. Taj intenzitet igre koristit će tijekom cijele sezone, ali glavninu dividendi trebao bi isplatiti u kasnijem dijelu godine, kada će zbog duge klupe Sunsi opet biti jedna od odmornijih momčadi. Pitajte samo Spurse.

Mogu svi biti bolji pod košem, ali nitko ne može trčati ni šutirati kao oni. I to je ukratko glavna misao vodilja Alvina Gentrya u ovoj renesansi koju je priredio u manje od godinu i pol dana. Drži se onoga što funkcionira. Stoga nije ni čudo da mu Robert Sarver toliko vjeruje (novi predsjednik i novi GM praktički su tu da se brinu oko salary capa i skautinga, ali igrače bira Gentry, novi Pop) – u stanju je iz jeftinih igrača izvući rezultat jer ima sistem i zna kako ih u njemu koristiti. Hej, tko ne bi volio takvog trenera.

Sarverova škrtost je već legendarna, ali nemojte mislite da su slučajno pustili dva visoka igrača i onda ih umjesto sličnima zamijenili raznovrsnim swingmanima koji mogu pokriti tri ili više pozicija. To je jednostavno filozofija koju su izabrali. Da, do nje je možda dovela potreba, a ne ideal, ali zar tako nije sa svim velikim idejama?

U Phoenixu se sve vrti oko mismatcha, a toga će ove sezone biti koliko hoćete. Gentry i ekipa odvode ideju do ekstrema pa što bude. Vjerujem da Gentry ne bi imao ništa protiv da i dalje na raspolaganju ima Amarea i Amundsona, ali vrlo dobro shvaća da tako stvari u Phoenixu ne funkcioniraju. Stoga je bolje novac potrošiti na pojačanje onih dobrih strana, nego na krpanje onih koje će i dalje ostati loše.

U tome se upravo i krije sva veličina Gentrya kao trenera, ali i Nasha i Hilla kao igrača, veličina koja se zrcali na cijeloj momčadi. Oni nikada ne zastaju da se žale zbog onoga što nemaju ili da se pitaju zašto stvari nisu mogle biti drugačije. Oni rade, trče, šutiraju i uživaju u igri, izvlačeći maksimum iz onoga što imaju.

Tko može reći da im to neće poći za rukom još jednom.

24Aug/103

PHOENIX

Posted by Gee_Spot

SUNS

Njihov lanjski rezultat, realno gledajući, nadmašio je očekivanja i najvećih optimista. To finale Zapada s onakvim rosterom i ekipom koja je u konstantnom padu već par sezona, usporilo je neizbježni rebuilding barem na sezonu. Umjesto rezanja troškova stvarani su novi, sve kako bi se održao privid konkurentnosti. Ali, sve se to odnosi uglavnom na parket jer rebuilding uprave je bio potpun.

Otišao je GM Steve Kerr, čovjek koji će ostati upamćen po eutanaziji starih Sunsa dovođenjem Shaqa u petorku i Terrya Portera na klupu. I Shaq i Porter su klub napustili u ekspresnom roku te je bilo samo pitanje dana kada će i Kerr za njima. On je lani ionako uživao plodove rada trenera Gentrya koji se vratio korijenima, sam samcat stvorivši rezultat čime je stekao poptuno povjerenje vlasnika Roberta Sarvera.

Prepoznavši Gentryev rad, Sarver mu je ovo ljeto dao odriješene ruke za izbor igrača, dok je sam u isto vrijeme tražio nasljednike Kerru u ulozi GM-a. Prvi potez bio mu je imenovati bivšeg igračkog agenta Lona Babbya za novog direktora momčadi i čovjeka prvenstveno zaduženog za financije. Talentom će se pak baviti Lance Blanks, anonimus koji je do jučer bio jedan od asistenata bivšeg GM-a Cavsa Dannya Ferrya.

Usprkos tome što će Blanks nositi titulu GM-a, Babby i Gentry će očito biti ljudi od Sarverova povjerenja. Babby je inače bio dugogodišnji agent Granta Hilla koji je sezonu ranije pristao ostati u Sunsima još dvije sezone za siću prema onome što mu je nudio jedan New York, oduševljen organizacijom kluba i svojom ulogom u njemu. Sad, nije da impliciram nekakve tajne dogovore i slično (kladim se u Davora i Dragu da je Hill budući kadar za neku od pozicija u upravi), ali zar nije malo simptomatično što se ubrzo nakon Babbya u Arizonu doselio i Hedo Turkoglu, također njegov sada već bivši klijent?

Možda je sve samo slučajnost, Sarver tvrdi da su svi tradeovi ovoga ljeta prvenstveno rezultat odluka njega i Gentrya, bez uplitanja sa strane. Ako je tako, mora se priznati da nisu previše pomogli svome direktoru - Turkogluov ugovor visit će im kao kamen oko vrata idućih godina dok se budu pokušali reorganizirati u pogledu igračkog talenta.

Kako god, Hedo je sada novi lider, zamjena za u New York odbjeglog Amarea (kojega nisu htjeli potpisati bez određenih klauzula u ugovoru koje bi ih oslododile dijela obveza u slučaju da Amare zbog raznih ozljeda opet propusti velik dio utakmica). Da bi doveli Turkoglua u Toronto su poslali Barbosu, koji se tako opet spojio s čovjekom koji ga je doveo u Phoenix, Brianom Colangelom. Ovaj trade me opet tjera da se pitam – rade li ovi ljudi posao vođeni nekakvim podacima ili golim emocijama?

Zatim je doveden Warrick kao loša kopija Amarea, a iz Grčke je stigao Childress i to za enorman ugovor kojega je, barem po meni, suludo dati igraču koji je u najboljem slučaju materijal za solidnog šestog igrača. Sad, momčadi koje ovako drastično nadmaše očekivanja u jednoj sezoni obično iduće padnu na nešto realniju razinu. Za očekivati je tako da Sunsi s 54 dođu na recimo 44 pobjede. Međutim, kada još dodaš taj pad s Amarea na Warricka, ispada da bi konačni score mogao biti i niži.

Dovevši ovakav profil igrača Sunsi su očito odlučili potpuno zanemariti obranu. I iako Gentry djeluje kao čovjek koji je pronašao formulu da ''7 sekundi ili manje'' napravi još bržima, činjenica je kako je ova momčad u duši tipični Nelliev smallball projekt. 4 beka i jedan visoki po potrebi. Na kraju krajeva, jedini način da svi vide dovoljno minuta je ako gurneš Hedu, Childressa, Dudleya ili Richardsona na četvorku dobar dio vremena. Rookie Lawal, čiji izbor u drugoj rundi drafta je bio zadnji Kerrov potez, stilom igre ionako je jedina prava četvorka na rosteru, a obzirom na važnost šutera i igrača sposobnih stvoriti probleme obranama u ovom sistemu, teško da ćemo ga se previše nagledati u rotaciji.

DIAMONDBACKS

D-backsi, kako ih od milja zovu u Arizoni, su relativno svježa franšiza – priključili su se ligi 1998. zajedno s Tampa Bayom. I dok je Tampa prošla svoj put od dna do vrha tipičan za sve ekspanzijske momčadi, D-backsi su već u svojoj trećoj sezoni osvojili naslov Prvaka.

Naime, vlasnici nisu štedili na ničemu, nakrcali su momčad provjerenim veteranima do te mjere da su im prva dva pitchera u godini osvajanja naslova bila dva najbolja pitchera '90-ih – Randy Johnson (u 22 godine dugoj karijeri – umirovio se tek početkom ove sezone u 46-oj godini – postavio je mnogobrojne rekorde i upisao se gotovo u svaku zamislivu povijesnu statistiku) i Curt Schilling (kasnije odveo i Red Soxe do dva naslova, a prije toga je skoro cijele '90-e proveo u Philliesima gdje se također upisao u sve moguće knjige rekorda).

Složiti takvu momčad bilo je nemoguće bez ogromnih ulaganja, a pokazalo se da Arizona nije New York, niti da se može postati Yankeesima preko noći. Dugovi su se samo gomilali, momčad nije ni izbliza pokrivala troškove, a to je dovelo do rasprodaje svih igrača i novih vlasnika koji su s vremenom klub spustili do današnjeg budžeta, jednoga od najnižih u ligi.

Naravno, ostavši bez novca, momčad je ubrzo potonula na dno gdje se nalazi i danas. Bez izgrađenog sistema i konstantnog priljeva novih, kvalitetnih igrača, Arizona je postala osuđena na prolaznike što je rezultiralo nekim katastrofalnim sezonama. 2007. su nakratko bljesnuli izborivši playoff, ali već iduće sezone opet su se vratili na gubitničke staze.

Početkom ove godine pričalo se o pomaku na bolje (naime, na rosteru se i dalje nalazi dobar dio igrača koji su prije nekoliko godina izborili playoff), ali podbacio je novi nositelj igre, tijekom ovih gubitničkih sezona iz Oaklanda doveden Dan Haren. Haren je trebao biti novo lice franšize koje će Arizonu dignuti s dna, ali ubrzo se i on stopio sa sivilom.

Njegov problem nije talent već previše grešaka koje u ovakvoj momčadi i na ovakvom stadionu još više dolaze do izražaja. Naime, Arizona je svoje igrače slagala samo po jednom atributu - snazi udarca - a ne raznovrsnosti u igri, što pitchera ostavlja bez podrške obrane koja može uhvatiti dobar dio lopti i izbaciti ponekog trkača. Također, park ove momčadi je jedan od najkraćih u ligi i rađen je specijalno kako bi publika imala prilike gledati home run za home runom, što opet ne pomaže ni pitcheru (ovdje je u startu poklonjen poen nešto što bi negdje drugdje bila visoka lopta koja bi završila u rukavici obrambenog igrača u polju), niti igračima (kako hvatati lopte koje lete izvan igrališta).

Haren je tako nedavno poslan u Los Angeles, čime je budžet za ubuduće dodatno smanjen, a to je ujedno i jedini plus ove godine. Naime, njihovi preostali pitcheri su redom veterani iza kojih su odavno najbolji dani, a jedina dva mlada startera su upitnog potencijala – Kennedy je ove sezone i previše puta dobio po sebi da bi ga smatrali ozbiljnim samo na račun raznovrsnih lopti koje ima na repertoaru, a Hudson iza sebe ima tek par solidnih nastupa te je prerano proglasiti ga budućnošću kluba.

Catcher Montero najveća im je zvijezda, rijetkost je da su igrači na toj poziciji tako dobri u napadu, a cijela postava oko baza puna je solidnih igrača u naponu snage koji pate od maloprije spomenute jednodimenzionalnosti. Zamahuju na svaku lopticu kako bi zabili home run, umjesto da se koncentriraju na dolazak do baze. Drew, Johnson, LaRoche, Reynolds - svi su u stanju opaliti lopticu i to je sve. Nema obrambenih reakcija, nema preciznosti, nema osvojenih poena na bilo koji drugi način. Slična je i vanjska trojka, s tim da su u njoj barem dva mlada igrača koji imaju potencijala postati nešto više od revolveraša, Parra i Upton (treći vanjski igrač Young veteran je u rangu ranije nabrojane četvorke).

Naravno da momčad koja za dogodine praktički nema spremno ni jedno pitchersko rješenje nije lako uzeti ozbiljno, ali uspiju li preko zime pronaći dva-tri veterana koja bi mogla odraditi posao lidera kao što su to već jednom napravili Johnson i Schilling, u ovom napadačkom dijelu i dalje ima dovoljno vatre barem da se suprostave svima na svom stadionu. Međutim, šanse za nečim takvim na ovakvom tržištu su minimalne, osim ako se ne misle opet baciti u dugove. Stoga, ne računajte na njih u dogledno vrijeme, dok se klub ne razvije iz ovog pretpotopnog načina razmišljanja u nešto modernijem smjeru.

THE ROSTER OF THREE

Seven Seconds Or Less (Jack McCallum, 2007.)

Ako je Halberstam najveći sportski pisac ikada, onda dobri McCallum sa Sports Illustrateda definitivno puca na drugu poziciju. Nažalost, usprkos svim naporima nikako da nabavim njegovu knjigu o Boston Celticsima iz 1990. (cijene koje tipovi nabijaju po netu su smiješne, radije čekam eventualno reizdanje), ali zato ovu o Sunsima znam napamet. Svako ljeto odvojim jedno popodne da je iznova listam i guštam u zgodama Stevea, Matrixa, braće D'Antoni, Borisa, Barbose, Housea i posebice u ukazanju Tima Thomasa. Nezaboravna knjiga za nezaboravnu sezonu momčadi koja je spasila NBA.

Anvil! The Story Of Anvil (Sacha Gervasi, 2008.)

Iako se vodi kao dokumentarac o legendarnom heavy metal bendu koji nikada nije uspio kultni status pretočiti u nešto opipljivije, za mene je ovo najživotniji, najemotivniji i najljepši komad filmske vrpce kojega sam vidio u zadnjih par godina. Suze i smijeh miješaju se u ovoj priči o prijateljstvu i upornosti koja debelo nadilazi okvire žanra. Ovo je jednostavno remek-djelo i ako ga još niste pogledali učinite to odmah.

Everest (Eva Braun, 2001.)

Vrhunac stvaralaštva još jednog u nizu genijalnih rock bendova koji su zadnjih godina dolazili s prostora bivše države. Koliko je dobra ova nova scena najbolje govori baš to što jedan ovakav u principu ljigavi brit-pop bend sklon svaki pjesmuljak nakititi orkestracijama - rastura. Možda se ne radi o ničem revolucionarnom na globalnom planu, ali kombinacija zaraznih melodija i tekstova koji se nakon par slušanja uvuku u glavu je lokalno neodoljiva.

28May/100

UBER-LOST

Posted by Gee_Spot

Već sam počeo slagati post za najavu Finala, razbijati glavu oko toga da li je dvoboj Rondo - Fisher dovoljan da se odlučim za Boston, kad ono – amazing strikes again. Bum. Završnica Losta je najobičnija kamilica (i to ona najgora, Franckova) prema vrhunskom zelenom čaju koji nam pruža NBA playoff. Taman kad sam se pomirio s tim da više nema noćarenja, da će i snimka biti sasvim dovoljna jer ionako se više nema za vidjeti bog zna što značajnoga, u obje serije došlo je do zamjene uloga. Potlačeni su postali tlačitelji.

Orlando je od početka igrao čvrsto, ali nedovoljno dobro, i nakon što ih je Boston onako pregazio u trećoj, serija je za mene bila gotova. Mislim, tu večer su ostali i bez muškosti koju su pokazivali, kada već nisu mogli pokazati igru. I onda u četvrtoj ne samo da se muškost vratila, već su počeli igrati brže, lakše, učinkovitije. Naravno, da je Boston pametnije odigrao završnicu, sad ne bi uopće pričali o tome, ali činjenica je kako je Orlando pronašao muđu, te je u četvrtoj odigrao onako kako smo očekivali cijelo ovo vrijeme. S puno trica, brzo i nesebično u napadu, čvrsto i pametno u obrani.

Boston još uvijek ima dovoljnu prednost, mogu ubaciti dovoljno i obrana im je itekako u stanju uštopati Orlando, ali serija je opet postala obavezna lektira. S tim da sjajnu igru Magica u petoj ipak treba uzeti u kontekstu, a on nam govori da je Boston bio ranjeni protivnik. Itekako ranjeni. Da Perkins nije bio isključen, da Davis nije bio nokautiran i da Sheed nije bio u problemima s osobnima, siguran sam da bi gledali nešto neizvjesniju završnicu. A to kako su sudci kriminalno reagirali i ubili jednu utakmicu bespotrebnim isključenjem Perkinsa, prestrašno je. U isto vrijeme dopuštaš ratničku igru na rubu tuče, koja očito odgovara objema ekipama, a onda u sljedećem drastično kažnjavaš bezazlene reakcije igrača? Da stvar bude apsurdnija, u onoj drugoj seriji praktički do noćas nismo vidjeli mušku igru, a fauli se sude na sve strane.

Srećom, liga je poništila tehničku, koja je ujedno značila i izostanak Perkinsa iz šeste utakmice, i Boston ima priliku sve riješiti u svojoj dvorani - kompletan. Mislim da ne treba naglašavati koliko je i zašto Perk bitan za igrati obranu protiv Magica. Uglavnom, pobjeda Celticsa večeras puno je logičniji rasplet od toga da Magic preokrene tri tekme zaostatka. A opet, ako smo išta naučili svih ovih godina, kada je playoff košarka u pitanju, logika nije uvijek najbolji izbor.

Kako god, Orlando ima momentum, što je opet dobro za Boston jer znamo da oni najbolje igraju kada su pred zidom i kada im nitko ne vjeruje. Sve što im treba je još jedna jedina vrhunska tekma prepuna energije, posebice Rondove, te pametna raspodjela napadačkih prilika između Piercea, Allena, Garnetta i klupe.

I još dvije stvari. Kad bi na početku playoffa morao izabrati jednu momčad kao potencijalno sposobnu preokrenuti 0-3 i ući u povijest, zar to ne bi bio baš Orlando zbog stila igre i ogromnog napadačkog potencijala? Ono, ako itko može ovo izvesti to je Magic.

Ali, tu je ipak prevelika prepreka, ne samo u činjenici da je dokazano kako je najbolje izdanje Bostona bolje od najboljeg izdanja Orlanda, već prije svega u karmi. Naime, kakve su šanse da još jedna momčad iz Bostona izgubi četiri utakmice za redom nakon prednosti od 3-0? Bruinsi su to odveli na novu razinu, izgubili su čak i rezultatsku prednost od 3-0 u sedmoj utakmici, primivši i 4 gola za redom na putu do svog četvrtog poraza. Nemoguće da se dogodi i Celticsima, zar ne? Preokret Red Soxa iz 2004. doveden je u balans kolapsom Bruinsa. Celticse isključimo iz toga.

Po meni, Orlando je jednostavno predobar i morao je razvuči seriju, ali noćas i tome dolazi kraj. Problem je bio samo u tome što smo prestali vjerovati da Boston može od nekuda izvući vrhunske partije, jer ih predugo nije bilo, ali sada kada znamo da su to u stanju, dajem im prednost. Osim, ako karma ipak nije odlučila zaigrati na jednu drugu kartu - što ako se loše igre u regularnom dijelu na neki način moraju naplatiti, te nam je prikazana sva ova drama samo kako bi poraz bio još bolniji. Ono, napustimo paralelni svijet/čistilište i vratimo se u stvarnost u kojoj je Boston odavno ostavio najbolje dane iza sebe.

Uglavnom, pomak u ovoj seriji ne čini mi se ni izbliza tako dramatičnim kao u onoj između Sunsa i Lakersa. Rezultat je isti, ali Orlando je ionako većinu vremena bio u igri, dok su Lakersi u prve dvije jednostavno zgazili Sunse. Pobjeda Phoenixa u trećoj nekako me nije pretjerano uzbudila, odgledao sam tekmu u snimci i vidio dvije momčadi koje ne igraju obranu i mogu zabiti kad god se sjete, s tim da se Phoenix odvojio u pravom trenutku, serijom koševa na kraju, te da su im nakon toga upale sve lopte koje su trebale, dok Lakersima nisu.

Četvrta, pak, donosi nešto potpuno novo, jednu dozu samopozdanja kakvu do sada nismo vidjeli kod Sunsa, nešto što nam konačno omogućuje da gledamo pravi dvoboj i na Zapadu. Lakersi više nisu ti koji dominiraju i odlučuju, ovisno o svojoj volji, kada netko pobjeđuje a kada gubi, već ravnopravan protivnik jednako otvoren porazu ili pobjedi.

Svu prednost koju su Lakersi nametnuli igrom u reketu, Sunsi su poništili zonom, klupom i vanjskim šutom. Priče kako će biti dovoljno zaigrati ozbiljnije pale su u vodu jer Nash i društvo su ubacili u višu brzinu, kakvu Lakersi vidjeli od onih dvoboja s Thunderom. Ne, i dalje ni jedni ni drugi nisu igrali obranu, ali obrana je u ovom slučaju precijenjena jer nisu Lakersi dominirali na početku zato što su zaustavili Phoenix, već zato što su maksimalno koristili svoje ofenzivne kapacitete. Poanta je cijelo vrijeme bila u učinkovitosti, u tome da su na 50% šuta Sunsa oni odgovarali sa 60%, dok je sad situacija promijenjena – šut je 50-50, a takve su i šanse.

Lakersi su znali da sinoć neće biti dovoljno odigrati samo ozbiljno, kao u prve dvije, da se odvoje i opet vrate prednost, jer ovo nisu isti Sunsi. Već da će morati boriti za svaku loptu. Tako da smo već u startu vidjeli netipično čvrstu obranu za seriju, rekao bih - konačno obranu na razini playoffa. Sunsi borbeni i rastrčani, u svom elementu, Lakersi čvrsti pod košem i odlučni, kao pravi prvaci. Nitko ne dozvoljava laki koš. Gledam to i mislim se kako serija definitivno po prvi put izgleda kao nešto što će se odlučiti i ponekom obrambenom reakcijom, i najluđe od svega, Sunsi ne izgledaju ništa manje sposobni.

Naravno, prema kraju je opet sve bačeno u stranu u korist zabijanja, samo se čekalo tko će prije promašiti. Ako ništa drugo, čovjek se u ovim utakmicama može uvjeriti da su najbolje NBA momčadi vjerovatno u stanju odigrati nekakav revijalni susret bez promašaja, samo kada bi se dovoljno koncentrirali. Razina talenta je takva da cijela ta priča oko zone nema smisla. Jer, nije zona zaustavila Lakerse, već činjenica da odjednom svi Sunsi zabijaju. Odnosno, tako je bilo do sinoć.

Opet, bez obzira što su Lakersi na kraju izvukli sretnu i spretnu pobjedu, čak i pomalo tragičnu (smiješna završnica u kojoj je prvo Kobe ispucao napad bez veze, pa Nash, pa onda Artest s onom glupom tricom na početku napada) - sve je otvoreno. Usprkos sjajnom Kobeu, Sunsi su ti koji sami kontroliraju svoju sudbinu, a da mi je to netko rekao nakon prve dvije tekme, mislio bi da nije normalan. Playoff je zakon.

I tako će Sunsi dobiti doma šestu, jer su u ritmu u kojem ne mogu izgubiti dvije za redom, ali ipak mislim da će, usprkos svemu, Lakersi opet izvući pobjedu u sedmoj. Jebiga, ovakve prilike kao što je bila peta se ne pružaju uvijek na protivničkom parketu. Problem je i što ne samo da Kobe zabija kako se sjeti, već je i Fisher odličan, i da stvar bude gora, čak i Farmar i Brown i Vujačić ostave neki pozitivni trag kada uđu u igru. Što u prijevodu znači da je vanjska linija Sunsa u obrambenom dijelu još gora od unutarnje, ma koliko se to nemogućim činilo. Njima zona praktički i jeste jedino oružje, i to, ponavljam, ne zato što nešto previše smeta Lakersima, već više jer ih tjera da uzimaju šut nego da do kraja igraju svoju igru brzih pasova. Ono, umjesto da igraju za peticu, igraju za minus 5, i tu je taj mali, mali prostor koji su Sunsi sinoć mogli iskoristiti.

Noćas je bilo primjetno i da Sunsi imaju problema čim lopta uspori, iako Lakersi ne igraju zonu. Naime, čim počnu razmišljati, napad otupi, izgubi oštricu. To ih je mučilo dobar dio pete tekme, ali čim su ušli u svoj ritam, za čas su izjednačili. Ali ne i pobjedili. I taj nedostatak čvrstine, kako mentalne, tako i fizičke, na kraju će ih koštati. Jer, nema šanse da im Lakersi opet dozvole dva skoka u napadu za redom u ključnim trenutcima. To imaš priliku iskoristiti jednom u životu. Ako ne uspiješ, čemu se više imaš nadati. Mislim da su toga svjesni svi, pogotov stari ratnik poput Nasha. Njihova jedina nada sada je da netko od mlade garde poludi, da stasa u ubojicu preko noći. Obzirom da u i Dragić i Dudley i Frye već imali svoje momente, nekako mi se čini da je i ta nada poprilično sitna.

Sve to me vodi ka sljedećem - neće li utakmica viška i nekoliko dana odmora manje biti prevelik minus Lakersima u Finalu protiv Celticsa?

17May/103

GEEZERS NEEDS EXCITEMENT

Posted by Gee_Spot

Po onome što su sinoć pokazali Boston i Orlando, mislim da bi svima onima koji prvenstveno žele uživati u dobroj igri bolje bilo gledati seriju koju noćas u Gradu Anđela otvaraju Lakersi i Sunsi. Očekivali smo rat, ali ono je bilo – klanje. U kojem je Boston potpuno nadigrao Orlando. Prekaljeni playoff veterani poput Piercea i društva nikada nisu pali bez ispaljenog metka, a ovaj put će izgleda potrošiti cijelo skladište municije prije nego pokleknu.

Boston je na jednu večer uspio potpuno zaustaviti igru Magica – na pickove se izlazilo čvrsto, Howard se zatvarao s dva, tri a ponekad i četiri igrača. Protok lopte, inače bolji dio igre Magica, igre koja ne ovisi o slash n kick igri kao glavnom izvoru kreacije, nestao je, a nekim čudom Celticsi su iz te svoje zone stizali zatvarati svaki vanjski šut.

Pokušavam se sjetiti, ali nisam siguran kada sam zadnji put odgledao tako dobru obranu, možda baš od Celticsa prije dvije godine kada su bili prvaci. Ni u jednoj jedinoj odluci nisu pogriješili – Perkins je mlatio Howarda, Vince je letio po podu svaki puta kada bi ušao pod koš (a ulazio je često jer netko u takvim trenutcima mora preuzeti odgovornost), Nelson je tjeran u kut, Lewis potpuno odsječen (praktički, do same završnice ne da nije pucao tricu iz kuta, već se uopće nije našao u šansi).

Uz fenomenalnu obranu, Celticsi su odigrali i napad iznad svih očekivanja, svi su odradili svoje role i još su dobili neočekivane impulse s klupe (opet od Allena, iako ovaj put uz par grešaka, te Sheeda, koji se trudi dokazati da je regularna sezona samo za kretene a da je on iznad toga).

Ipak, bilo je dovoljno manje od jedne četvrtine da se umalo prospe sav taj trud. Što ukazuje na dobro poznatu stvar – Boston je prestara momčad koja s ovako tankom rotacijom jednostavno ne može izdržati cijelu utakmicu u istom ritmu. Umor od serije s Clevelandom itekako se osjetio na kraju u nogama Raya, Piercea, Garnetta ali i Ronda.

Stoga je ova pobjeda još važnija, jer jasno je da bi eventualni poraz nakon onakve količine potrošene energije (a da ne spominjem poraz od onakvog Orlanda) ubio u pojam čak i nekadašnje šampione.

Orlandov problem je bilo lako uočiti. Navikli na dominaciju u dosadašnjem dijelu playoffa, ni sanjali nisu da stari Celticsi u sebi još imaju ovakvu vatru. Dok su se oni prilagodili situaciji, Boston je već imao preveliku prednost. Koju je umalo prosuo, što bi tek bilo bezveze jer Orlando sinoć stvarno nije zaslužio pobjediti.

Sada znaju da preko Bostona mogu samo ako odgovore željom, borbenošću i upornošću, te da tek tada presuđuje talent. A on je i sinoć, makar samo na mahove, pokazao da je ova ekipa Magica toliko potentna da je u stanju stići 20 razlike a da se ni ne okreneš.

Iz tog lošijeg pristupa proizašle su i sve one greške u napadu i ispadanja u obrani. Čim su se počeli boriti, rezultat je postajao povoljniji. Sad je na njima da u drugoj utakmici dokažu da su shvatili poruku.

Najveća snaga ovoga Orlanda upravo je u tome što porazi iz njih uvijek izvuku pozitivnu reakciju. Za razliku od npr. Cavsa, koji se nakon poraza dodatno stisnu, Orlando izlazi na parket bez kompleksa. Što nam garantira još veće klanje u drugoj utakmici, u kojem će ovaj put obje momčadi biti spremne. Odigra li Boston dobro i bude li u egalu do samoga kraja, obećajem da ću tada priznati da su u ovom trenutku bolja momčad.

Međutim, obzirom na ono što smo vidjeli u prvoj utakmici (nabrijani, ali i povremeno nemoćni Boston, te mlaki, ali povremeno moćni Orlando), i dalje mislim da iz ovoga rata izlazi mlađa, šira i luđa momčad. Plus, čak mi i simpatije pomalo idu na stranu Magica - Nelson je postao igračina i apsolutni je lider, sviđa mi se kako Vince pokušava dokazati samome sebi da nije tetkica, super mi je kako Dwight izgleda kao slon u staklarni, dok me s druge strane Sheed potpuno odbija. Ako postoji neka kozmička pravda, onda će Wallace u ovoj seriji izgubiti jednu utakmicu.

I da, već u utorak je sljedeća bitka a prije nje nas čeka poslastica u vidu draft lutrije. Konačno ćemo saznati tko će dobiti Johna Walla. Također, sutra nas čeka i Emirov specijalni post o Bullsima, navodno dug kao LeBronov popis playoff poraza. Jedva čekam.

Kad sam već spomenuo Kralja, kakav bi ovo bio košarkaški blog da ne napišem još par riječi o njemu. Naime, osim što sam rekao da uživam u trenutku njegova novog poraza, nisam komentirao njegov nastup u šestoj tekmi. Uglavnom, dobio je prolaznu ocjenu. Ono, definitivno nije bio najbolji čovjek na parketu, ali nije bio ni najgori. Izgledao je toliko preplašeno da me bilo strah za njegovo mentalno zdravlje, neki tikovi i pogledi koji je upućivao odavali su stanje čovjeka na rubu. Tako da, ma kako se on trudio pokazivati kao nekakav cool tip kojega to ništa ne dira, svima je očito da ga itekako prca osjećaj kako nije toliko dobar koliko i sam misli.

Uglavnom, usprkos lošem šutu, te puno forsiranih grešaka i izgubljenih lopti, barem se borio. Bacao se na svaku loptu, čime je barem pokazao da neće iz pozadine gledati kako gubi, što je napravio utakmicu ranije. LeBron je dobar košarkaš, ali ništa posebniji od desetak ostalih najboljih u ligi. Sad samo treba dokazati da mu je igra važnija od svega uokolo. Kvragu, to je uspijelo čak i jednom Iversonu, možda uspije i jednom Carteru.

A kad već pričam o potencijalnim psihičkim problemima, red je da spomenem čovjeka koji je odavno odbacio ono ''potencijalnim''. I koji će noćas pokušati pobjedom otvoriti vrata prema još jednom Finalu, trećem za redom. Kobe.

Po svim pravilima zdravog razuma simpatije svih proletera trebale bi biti na strani THE momčadi (Sunsi), a prijezir bi, kao i uvijek, trebao biti upućen prema privilegiranim profesionalcima koji posao odrađuju bez emocija, a to su Lakersi. Iskreno, nakon svih ovih godina uopće nemam neku potrebu navijati za Sunse, valjda sam još u šoku što su uopće tu gdje jesu, te prije svega želim gledati dobru košarku. Ali, da bih bio previše razočaran ako bi Lakersi propustili revanš protiv Magica – ne bih. Samo, ne mislim da će do toga doći.

Prije par dana sam već naveo većinu razloga zašto mislim da su Lakersi i dalje favoriti, a način na koji su odradili stvari protiv Jazza govori da su trenutno u dobroj formi. Igraju koliko i kako treba, s tim da je Kobe protiv obrane Jazza praktički imao trening koji mu je odlično došao da se malo oporavi od naporne sezone. Obzirom kako borbeno i čvrsto djeluju tri ne-amigosa pod košem, možemo slobodno reći kako ovi Lakersi nisu ništa lošiji od lanjskih.

Sad, može li Phoenix biti ovogodišnji Denver, momčad koja svoja netipičnom igrom ima šanse srušiti Philov sistem i Kobeov ego?

Može ako:

- Grant Hill uštopa Kobea (jer J Rich zasigurno neće)
- Nash i Richardson premaše učinak Kobea i Fishera
- Lopez i Dudley odgovore na skakački i energetski učinak Bynuma i Odoma
- Amare odgovori kišom koševa na Gasolov pljusak sa svih strana

Na sve ove teze odgovor vrlo lako može biti potvrdan. Jer, ovi Sunsi možda (barem po meni) nisu na razini onih prijašnjih, ali i dalje su izuzetno učinkovita momčad, s vrhunskim napadom i solidnom obranom. Lakersi su slični, iako na jedan potpuno drugi način. Naime, i Lakersi su izuzetno učinkovita ekipa koja zna što radi u napadu, s solidnom obranom. Evo što ih ipak razlikuje.

Učinkovitost Sunsa se vrti oko postotka šuta za tri i toga koliko dobro Steve Nash odrađuje svoju ulogu prvog igrača (ne zavaravajmo se, svi poeni Richardsona i Stoudemirea ne bi bilo mogući da Nash nije takva opasnost u svakom trenutku – bilo za šut, bilo za ulaz, bilo za asist), dok se ona Lakersa vrti oko toga koliko dobro su u stanju pomiriti sistem s Kobeovim istupanjima iz istoga.

Potencijalni problemi koje Lakersima može uzrokovati igra Sunsa s malom postavom, ili s čak pet tricaša u ekipi, jednaki su onima koje Sunsima može prouzročiti dominacija visokih igrača Lakersa u reketu. Sunsi imaju bolju klupu, Lakersi bolju petorku. Ono, ne vidim načina kako na osnovu ovih klasičnih match-up priča možeš prednost dati jednima ili drugima.

Obrana Sunsa igra van svake pameti i na razini na kakvoj to nitko nije mogao zamisliti, obzirom na takvu količinu ispodprosječnih obrambenih igrača kakvi su npr. Nash, Richardson i Amare. Obrana Lakersa igra ispod razine na koju nas je navikla, dajući taman onoliko koliko je potrebno da odradi posao, i to ponajviše zbog nedostatka rotacije na vanjskim pozicijama.

Ne znam za vas, ali ja ni jednoj ekipi ne mogu dati prednost na ovim klasičnim pitanjima. Teško mi je dati je Lakersima npr. zbog boljih igara zadnjih godina u međusobnim susretima, jer obzirom da su Sunsi lani bili očajni i da su se oporavljali do all-star prekida ove godine, a tri od četiri ovosezonske tekme ove dvije momčadi odigrale su prije 2010., to ima smisla otprilike kao da kažem kako su Sunsi bolji jer su uredno pobjeđivali one Lakerse bez Gasola, Fishera i Bynuma, sa Smushom Parkerom u petorci.

Svi kriteriji koje inače koristim ovdje me ostavljaju bez ideja. Sve što imam je osjećaj i ovih nekoliko teza, teza kojih ću se uhvatiti kako bi se argumentirao zašto usprkos dobrim izgledima Sunsi ipak neće proći dalje.

1. Karma je svoje već vratila = izbacivanjem Spursa, Phoenix je završio jedan ciklus na najbolji mogući način. NBA liga je još jednom dokazala da je stvarno amazing, jer ovakvi scenariji se obično događaju samo u filmovima. Obzirom da su Sunsi napravili rezultat kada to nitko nije očekivao na račun Spursa od kojih smo svi očekivali više, vrijeme je da se zarola odjavna špica. Sezona ionako ne može biti razočaranje, zar ne? Dakle, ako maknemo karmu iz jednadžbe, što nam ostaje? Ostaje nam momčad Lakersa kao predstavnik grada koji je odlučio nametnuti embargo na sve poslove koje radi u i s državom Arizonom, u vrijednosti od nekih 60 milijuna, zbog onog nesretnog zakona o imigraciji. Pa što, kažete vi, i sami Sunsi su se ogradili protiv tog zakona zbog čega su, dapače, valjda i kupili poneki karmički plus – naime, malo koja NBA frašiza pokazuje hrabrost i uopće volju za ikakvo drugo djelovanje osim mlaćenja love. Da, ali Sunsi su iz Arizone, republikanskog legla, dok je gradonačelnik LA pripadnik naroda protiv kojega se, samo na osnovu fizičkog izgleda, uvodi policijska država. Sunsi više ne mogu računati na pomoć sa strane, točnije s neba.

2. Lakersi su dobili jedinu bitnu utakmicu ove sezone = i to u Phoenixu, sredinom trećeg mjeseca, nakon što su Sunsi već zaredali sa sjajnim igrama. Da stvar bude bolnija, Lakersi su stigli u goste nekoliko dana nakon što se vratili s iscrpljujuće turneje po Istoku, dok su Sunsi ludim spletom okolnosti imali nevjerojatnih šest dana odmora da se pripreme za doček rivala (iako, kako je pokazao i Orlando sinoć, pauza definitivno ne mora biti dobra stvar). Pokazalo se da Lakersi još uvijek mogu uvijek zabiti koš više, ma što da im Sunsi bace pod noge.

3. Koliko bi vas dalo prednost Sunsima u prvom krugu da je Roy zdrav i zašto? = Naravno da bi nas većina izabrala Portland, i to zbog činjenice da Sunsi na strani nisu dobri kao doma a posebice ne u dvorani Blazersa. Također, Portland izgleda kao klasična playoff ekipa, dakle ekipa kojoj je obrana na prvom mjestu, koja kontrolira ritam i zna igrati organzirane napade na postavljene obrane. Dakle, Portland je sve ono što Sunsi nisu. Zašto uvlačim Blazerse u ovu priču? E, pa zato što su Lakersi slični – ni oni neće tek tako izgubiti doma, a, za razliku od Istoka, prednost domaćeg terena u ovom dvoboju nosi itekakvu težinu. Lakersi također djeluju kao klasična playoff momčad – u stanju su zatvoriti reket i odigrati vrhunsku obranu (ne stalno, ali, kako su pokazali protiv Thundera, da kada je potrebno), imaju sistem igre na postavljenu obranu protivnika i nisu ovisni o ritmu. Ta prilagodljivost je ključna.

Uostalom, ključna razlika između Lakersa i npr. Cavsa, a samim time i između Kralja i Kobea je što su Lakersi i Kobe prvaci. Možda djeluju nikako, možda im je kemija klimava i neuvjerljiva poput epizode Losta, ali funkcioniraju. Rade i, što je još važnije, bore se za svaku loptu. Imaju srce, ma kako ono često bilo zamaskirano ispod te tvrde kože. I zato su usprkos svemu i dalje favoriti. I zato na kraju ostajem pri njima, usprkos odličnim šansama koje imaju Sunsi.

Kobe je stvarno digao razinu igre od one ključne tekme protiv Thundera, ali isto tako je primjetno kako se on i suigrači gledaju preko volje češće nego ikada. Sumnjam da će to presuditi jer, za razliku od one nepopravljive kemije koja je krasila ona generaciju s Shaqom, Maloneom i Paytonom, te protiv koje čak ni Phil nije mogao ništa, sadašnju situaciju Jackson drži pod kontrolom.

Naime, riječi su suvišne kada pričaju djela, a djela govore da Odom i Gasol skaču kao ludi, posebice u napadu, dok Bynum igra bolju obranu nego ikada. Da im je puna kapa Kobea, valjda se ne bi ni trudili. Dakle, ispod svih tih pogleda krije se momčad koja je našla svoj način funkcioniranja.

I tu je Jacksonov najveći doprinos kao trenera. Ne pokušavam umanjiti njegove taktičke zamisli, ali činjenica je da su najuspješniji treneri oni koji znaju motivirati, koji znaju prodati svoje zamisli, a tu od njega nema boljega. Riley možda, s tim da se njihovi stilovi poprilično razlikuju. Dok je Riley sve uvijek polagao na zajedništvo i borbu do zadnjega, Phil se nikada nije libio one stare ''zavadi pa vladaj''.

Samo on može jednog Gasola i Odoma uvjeriti da je Kobeovo traženje najboljeg rješenja za njega ponekad korisnije od dodavanja lopte otvorenom suigraču. Nakon čega će oni poput najobičnijih šljakera ići na skok, umjesto da se dure jer nisu dobili loptu. Kobe se pak duri kada visoki naprave pogrešku ili ako mu ne daj Bože odbiju dodati, čak će se dozvoliti i klasičnu utakmicu bojkota da dokaže svoje, i iako svi znaju da nije u pravu i da je nemoguć, svi će opet podmetnuti leđa da s njim na čelu osvoje naslov.

Kako je to moguće? Zašto jedni rade sve što treba, a drugi radi uvijek protiv? Kako to može funkcionirati, umjesto da momčad dovede do raspada? Možemo samo nagađati, ali recimo da motiv još postoji i da je na njemu Phil uspio izgraditi momčad na temeljima čistog, golog profesionalizma. Tenzija nema jer, nakon što se tekma završi, svatko ide svojim putem. Lakersi bi da pokušavaju biti kao Sunsi (klapa, prijatelji, suigrači koji se međusobno uvažavaju), vjerovatno završili u zatvoru.

Ovako, dok samo rade posao, sve je odlično. Kobe obožava takav pristup i samo tako i zna igrati. Isključen od svega, nakon utakmice za njega nitko ne postoji. Gasol i Odom su emotivci kojima takav pristup ne odgovara, ali ih je Phil ne njega naučio. S Kobeom praktički i nema posla, jer on svoje odradi, ali uvjeriti Gasola i Odoma da su jednako važni i da su oni tko bez kojih nema ničega, samo što, eto, to moraju zadržati u sebi, da bi Kobe bio sretan, e to je njegov doprinos. Netko mora podmetnuti leđa u obitelji.

Lakersi su realnost, Sunsi su ideal. I jedni i drugi su na svoj način savršeni u svom pristupu igri. I ma koliko sličnost talentom i potencijalom čini ovu seriju zanimljivom, ta razlika u samoj suštini jednih i drugih odvodi je na novu razinu. Ne, nije u pitanju crno-bijela serija u kojoj po defaultu moraš navijati za dobro, već više jedan sjajan eksperiment koji će nam dati odgovor koliko je bolji jedan ili drugi način slaganja momčadi. Možda na kraju stvarno presudi kemija, a možda bude dovoljna i biologija.

8May/1017

NEW OLD WORLD ORDER

Posted by Gee_Spot

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč