ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

1May/113

PODCAST – CONFERENCE SEMIS

Posted by ispdcom

Ostalo je osam najboljih, Memphis i Oklahoma stvaraju novi NBA poredak, Sickre i Gee imaju nešto protiv Russella Westbrooka, a tu su još i Dan LeBatard, Phillip Seymour Hoffman, Jackie Moon, Jack Nicholson i Jesus. Mahna mahna!

24Apr/115

BRANDON OF NAZARETH

Posted by ispdcom

Playoff nam je noćas donio sjajnih desetak sati košarke koje su obilježili još jedna očajna partija Bullsa, uskrsnuće Brandona Roya i suludi povratak Blazersa te tiha dominacija Memphisa nad Spursima, odnosno nešto izraženija Oklahome nad Denverom. Kako je Bullse pratio navijač Emir (racionalan čovjek, ali ipak navijač), a Blazerse Royev idolopoklonik Sickre (trudi se biti racionalan, svaka čast), Gee, koji je odradio preostala dva susreta, osjeća se pozvanim na početku nešto reći i o prva dva dvoboja u ulozi Nevjernog Tome. Uskrs je, pa što ne biti potpuno u tonu.

Bullsi su još jednom sami sebe doveli u rupu svojim nedostatkom ikakve napadačke ideje i uopće dozvolivši Pacersima da ih nadigraju u onim kategorijama za koje smo smatrali da Bullsima nema premca poput borbenosti. Nije uopće poanta u tome da su Pacersi zaslužili dobiti barem jednu utakmicu za prikazanu ozbiljnost i požrtvovnost, stvarno je malo ekipa koje bi se ovako borile za utješnu pobjedu. Poanta je da je Indiana bila bolja momčad većinu serije i da je Bullse do sada izvlačila ta čudesna mogućnost da odigraju bezgrešne završnice. Noćas se Indiana opet usrala u gaće, ispustili su 16 razlike na 5 minuta do kraja, ali konačno su imali i sreće, Bullsima nije upala zadnja lopta valjda prvi put ove sezone.

Vidjeli smo nešto kasnije da ima i većih paničara od Pacersa, ali Indiana ovdje uopće nije bitna. Bitno je samo pokušati shvatiti da li su Bullsi stvarno ovako limitirani i ako jesu, kako su pobogu uspijeli uhvatiti onoliko pobjeda u regularnoj sezoni. Meni stvarno više ništa nije jasno. Ono, za Memphis smo znali da će namučiti Spurse jer su Gasol i Randolph matchup noćne more visokima San Antonia. Ali, Pacersi nisu problem nikome. Sve što njih drži na životu je kopiranje iste one tvrdoglave upornosti koja je krasila Bullse. Ovako ispada da možemo staviti Rosea u Indianu i imamo prvaka Istoka. Ne znam, stvarno ne znam, zašto Chicago nije u stanju odigrati recimo na početku ili na prijelazu četvrtina istim onim intenzitetom kojim igra u završnici. Možda je stvarno samo stvar u postavama, kako misli Emir, ali mene ni jedan odgovor do sada ne zadovoljava. Bullsi igraju košarku koja praktički traži da ih netko izbaci iz playoffa.

A ono što je Dallas prokockao to je za anale. Roy je sam samcat do pobjede odveo momčad koja tijekom cijele serije nema rješenja i kaska za protivnikom. Njegova genijalna partije je neosporna (još jedna potvrda kako bi s njim u naponu snage Blazersi bili najozbiljnija konkurencija Lakersima), ali dvije činjenice treba podcrtati - prva je da Blazersi djeluju nemoćno igrajući ono što su igrali do playoffa, Aldridgea je Dallas potpuno uštopao i postavlja se pitanje kako jedan nositelj igre može samo tako nestati i postati onaj stari šuter iz vana na kojega smo već zaboravili, a druge je da je Dallas ovim porazom uspio nadmašiti sve dosadašnje, a nije da ih nema, Cuban slobodno može otvoriti muzej poraza u kojem bi jedan do drugoga bila izložena sama remek-djela (protiv Heata u G 3 Finala, protiv Warriorsa u G 1 prve runde 2007). Poseban dio muzeja pripao bi izrazima lica Dirka i Cubana, kojima se nakon noćas pridružuje i Rick Carlisle, koji je gutao slinu i bezidejno gledao kako ih ubija čovjek bez koljena. Gledati kako se prednost topi i ne napraviti ništa, to je specijalnost Dirkove generacije koja je na strani dobila bitnu utakmicu - nikada. Opet, da je kojim slučajem Terry zabio onu tricu sa sirenom, ni krivi ni dužni bi stigli do velike prednosti, a usput bi valjda ubili nekoliko tisuća ljudi u dvorani. Stoga je bolje da je fulao, hitne pomoći u Portlandu nisu morale raditi prekovremeno, a na Uskrs fanovi B-Roya mogu slaviti svoga Spasitelja koji za razliku od Isusa za neprijatelja nije imao Poncija Pilata, već Acea Venturu.

BULLS - PACERS, G 4

Thibodeau je u zadnjoj minuti praktično priznao kako nema nikakvog smisla da Bogans započinje utakmicu. Bullsi su bili u strašnoj seriji, igrali su odličnu obranu, bilo je samo +3 za Indianu koja je imala napad i loptu sa strane. Trener Bullsa tada uvodi Gibsona umjesto Boozera da pojača obranu, ali ostavlja Korvera koji je do tada radio solidan posao u obrani. Dakle, ako Thibodeau smatra kako je Kyle sposoban odigrati dobru obranu u ključnim minutama, a na klupi ima Bogansa i Brewera, onda je očigledno da nema nikakve prepreke da Korver i starta i tako omoguči Bullsima igru s najboljom napadačkom postavom. Doduše, u toj akciji je Korver napravio faul na Dunleavyu, valjda jedinom igraču na planeti sporijem od njega, tako da sve ove teze ostaju otvorene.

Indiana je napokon jednu pobijedila. Doduše, imali su priliku prokockati veliko vodstvo, ali Chicago je ipak ostao prekratak. Granger sve više izgleda kao da je prihvatio ulogu lidera koju Igoudala ima u 76ersima, s tim da Granger ima bolji izbor šuta u odlučujućim trenutcima. Odličan je bio i Hibbert, George sada već standardno dobar, a x-factor je bio Jeff Foster s ofenzivnim skokovima.

Što se Bullsa tiče, očigledno je kako je gležanj dosta smetao Roseu nakon što je nakratko izašao u prvoj četvrtini nakon ozljede. Nakon toga praktično nije ulazio pod koš, a nije ga ni išao ni šut pa je u jednom trenutku imao 10 uzastopnih promašaja. No, kada ga već nije išao šut, odlučio je razigravati momčad. U prvom poluvremenu mislim da nije imao niti jednu asistenciju, a utakmicu je završio s brojkom 10 u toj kategoriji. U takvoj situaciji Bullse je držao Noah koji je odlično koristio udvajanja Rosea i s loptom ulazio pod koš. Korver je nešto zabio, Boozer standardno zaradio dva brza faula pa su mu i dobre brojke (15k,13s,4a,2b) prošle nekako nezapaženo.

Serija se vraća u Chicago i samo je pitanje u kakvom je stanju Roseov zglob. Bez obzira na ovaj poraz i na tri teške pobjede prije njega, sve je i dalje u rukama Chicaga. I u ovoj utakmici su, u posljednjih pet minuta, pokazali kako mogu igrati obranu na način da Pacersi uopće ne znaju kud bi s loptom. Iskakanje i udvajanje Collisona je imalo efekta pa se može očekivati da bi to mogli češće vidjeti u petoj utakmici. I dalje mislim kako bi CJ Watson trebao dobiti više (ne previše) minuta na parketu zajedno s Roseom, a na početku osvrta sam napisao kako nema nikakvog razloga da Korver ne starta, barem u sljedećoj utakmici, ako ne i u nastavku playoffa. S njime u prvoj petorci, Indiana ne bi imala prostora za tolika udvajanja.

Plus, ako George čuva Rosea, to znači da bi na Korvera slali Collisona što bi Kyle znao iskoristiti. S druge strane, George je dobar u obrani, ali ne i u napadu, tako da Indiana ne bi iskoristila Korverove slabosti u obrani. Barem ne dok na parket ne bi izašao Dunleavy.

MAVS - BLAZERS, G 4

Poslije sinoćnje utakmice, u playoffu se, što se mene tiče, više ne mora ništa dogoditi. Blazersi su u jednom trenutku gubili 23 razlike. I onda je krenuo Brandon Roy i poveo jedan od najnevjerojatnijih comebacka u povijesti NBA.

"Win or Stay Home" je bila tema noćašnje utakmice Blazersa. Da li će dopustiti Dallasu povratak u ritam iz prve dvije utakmice ili će uspijeti prenijeti pozitivan momentum iz trećeg susreta bilo je ključno pitanje na koje je upravo Portland morao dati odgovor.

Iskreno, Blazersi su sinoć bili inferiorna ekipa. Dallas im je radio što je htio i kako je htio. Dirk je maksimalno koristio preuzimanja koja su mu ostavljala Batuma dok je LMA mora ostajati na Kiddu zbog trice. U obrani su Chandler i Haywood konstantno tukli LMA bacajući ga van iz reketa i sileći ga na loše šuteve (i posljedične promašaje). Napad Portlanda je stoga djelovao krezubo i nemoćno, nošen jedino Andre "Mickey Mouse" Millerom. Treća četvrtina se pokazala ključna, uz početni šut Blazersa od 0-14, boljemu od poraza se teško moglo nadati. Dallas je za to vrijeme zabijao ispod koša (Marion) i iza linije za tri poena te je pomeo Blazerse u trećoj 30:14 i otišao na komotnih 14 razlike. Dirk se smijao nakon što je po tko zna koji put pogodio šut s jedne noge iz okreta.

Najveći problem Blazersa u napadu je bilo nepostojanje vanjskog šuta kojim bi rasteretili LMA i slabo vidljivi Wallace. Sve što je dolazilo iz vana je djelovalo isforsirano i bez pravog učinka.

I onda je Brandon Roy uništio Dallas. Ulaz lijevo, ravno ili desno, skok šut malo unatrag, skok šut iz driblinga i kao šečer na kraju trica uz faul kojom su Blazersi došli u vodstvo u zadnjoj minuti susreta. Nevjerovatna večer igrača za kojeg Dallas sigurno nije imao scouting report. Bar su tako izgledali svi koji su ga čuvali.

Ovo je tip pobjede koji preokreće seriju. Mavsi su bili 10 minuta udaljeni od 3-1 i gotovo sigurnog prolaska u drugi krug. I onda ih je pokosio Portland nadahnut Royevom partijom. Mentalna prednost je sada definitvno na strani Blazersa, tim više jer su dobili pojačanje u Royu koji je makar na jednu večer, bio reinkarnacija samog sebe od prije godinu i pol.

Prekrasna večer u Rose Gardenu, posebno za čovjeka koji se borio i još uvijek bori protiv teške ozljede, a sve u želji da ponovno zaigra vrhunsku košarku. Bravo Brandone, lijepo te imati natrag.

SPURS - GRIZZLIES, G 3

Početak prolazi u ispipavanju snaga, u kojem treba istaknuti kako hi-low Zacha i Marca za ove Spurse djeluje kao boca coca-cole bušmanima. Svi stoje i u čudu gledaju što je to. Kakva braća Gasol, braća Randsol su deset puta veće face. Battier, Tony, ma svi grizliji su se pojavili, dok je kod Spursa jedini pažnju privlačio Neal. Čovjek tiho iz sjene igra jednu nevjerojatnu sezonu, nema večeri u kojoj neće odraditi svoj dio posla. Možda nemaju centre, ali Spursi svakako imaju skauting.

I dok su Grizzliesi izgledali kao momčad s misijom, Spursi su djelovali kao na pikniku. Obrana pliva, napad bez ideje. Od nikoga energije. A kad smo već kod energije, nakon sjajne atmosfere u Portlandu gledati tekmu u Memphisu gdje razglas i debilni zvukovi igraju glavnu ulogu bilo je bolno iskustvo. Svaka čast Conleyevim ulazima i telepatskoj povezanosti Marca i Zacha, ali bilo bi ih još zabavnije gledati okružene s ljudima koji znaju što gledaju i koje bi bilo briga.

Jedina pozitiva za Spurse u prvom dijelu bila je Parkerovo buđenje, čovjek je ulazio i razigravao kako znamo da može, konačno podsjetivši na starog Tonya.

U nastavku Spursi ulaze nabrijaniji, skaču, napadaju, ali Memphis na krilima individualnog talenta i sjajne obrane vanjske linije koja rezultira s par kontri drži tih standardnih desetak koševa razlike sve do zadnje minute treće, kada po prvi put na tekmi Spursi imaju trenutak prosvijetljenja. U 60-ak sekundi su konačno uspijeli izgledati kao bolja momčad. Conley je sjeo odmoriti se, ušao je nedorasli Vasquez i Parker uz pomoć energične i pokretne obrane za čas smanjuje na 5 razlike.

Ono što nisam dovoljno isticao u ovoj seriji mismatch je koji Memphis ima svaki put kada je na terenu Bonner. Bilo tko da se nađe protiv njega, Zach, Marc ili Arthur, uredno će zabiti koš. S druge strane, postava Spursa s Bonnerom daleko je najubojitija, ali ako im ne upada trica kao što je bio slučaj noćas, nema je smisla forsirati (doduše, ako su ostali bez McDyessa zbog ozljede ramena kojega mu je prilikom jednog skoka izbio Timmy, bit će prisiljeni igrati umanjeni još više nego su navikli). Ali, kako išta prigovoriti Popu, majstoru koji je sinoć još jednom pokazao svu svoju lukavost – na početku je skakao na svaku grešku, čupao kose i vikao na igrače, da bi na kraju, kada se stvari lome, pozivao na mir i govorio kako je ovo samo košarka. God cop, bad cop, euro-neurotičar, zen-master. Sve u jednom, jedan za sve, to je Pop, jedan od najslikovitijih likova u povijesti NBA.

Uglavnom, na kraju su odlučivali borbenost i koncentracija te šut iz vana (s tim da treba naglasiti koliko su opasna po Memphis slobodna bacanja, ova momčad u tom segmentu igre ima samo jednog pouzdanog igrača, Conleya, svi drugi su skloni kiksati, a to nikada nije dobra karakteristika ako mislite daleko u playoffu). I dok je trica Mayoa dala Grizzliesima poticaj u ključnom trenutku, ona odlučujuća Randolphova bila je tipični Zachovski potez. Memphisu treba koš da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom, Gasol se namjestio sam pod košem protiv Bonnera, Zach ima loptu na trici. I umjesto da je spusti bratu pod koš, da ovaj onim svojim nespretnim horokom riješi stvar i tako se potvrdi kao MVP utakmice, Zach puca tricu dok ga Timmy u čudu gleda. I ubacuje.

Sad, Hollins sigurno nije tražio ovakvu akciju, ali što reći? Da je promašio, bio bi to klasični Randolphovski potez, kakvoga ćemo uvijek tu i tamo vidjeti. Vuk dlaku mijenja, jeli. Ali, zabio je i riješio tekmu. Na kraju su Spursi prokockali sve šanse koje su imali. Nekoliko sekundi do kraja, treba zabiti tricu za produžetak. Umjesto da zove time-out, Hill juri u kontru, baca Ginobiliu koji se zabija u kut, udvajaju ga, niti može dodati niti pucati, vrijeme ističe. Zaslužena pobjeda Memphisa koji je, ruku na srce, 80% ove serije bolja momčad.

THUNDER - NUGGETS, G 3

Nakon krepane publike u Memphisu ne-dorasle playoff atmosferi, čuti jednu od najboljih dvorana u ligi bilo je pravo osvježenje. Denver je imao sve potrebno na početku ove utakmice – pod košem su Nene i Martin držali stvari pod kontrolom, Afflalo je odradio svoj Willis Reed efekt i s dvije brze trice bacio publiku u trans, Lawson, a kasnije i Felton, su jurcali kroz reket i zabijali. I opet im to ništa nije vrijedilo – Oklahoma je uvijek bila u blizini, iako su u dobrom dijelu prve dvije četvrtine dobili minimum od Westbrooka i Duranta.

Zato je ostatak ekipe odradio posao, a sve je nadoknađivao Ibaka koji je briljirao pod oba obruča. Tek ulaskom Smitha i Birdmana Denver je stekao malu prednost, ali i to se brzo istopilo. Durant se probudio, doveo momčad u egal, da bi u zadnje dvije minute druge stvari u potpunosti otišle na stranu Oklahome – Ibaka je potpuno zatvorio reket, Durant i Harden su sijali paniku u prvoj liniji obrane i zatim u kontrama.

Tako se u treću ušlo s +7 za OKC, sve na krilima Ibake i par lucidnih trenutaka Duranta. Mislim, svi koji su očekivali da će ova seriji biti gusta i neizvjesna očito su se preračunali. Oklahoma igra kao banda, ali ova momčad krcata je pojedincima koji su u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom. Denver također igra kao banda, ali i pojedinačno se radi tek o hrpi bandita ovisnih o šutu, idealnim situacijama i ritmu. Očekivati od njih kontrolu skoka, konstantnu obranu, čuvanje lopte i mirnu ruku na slobodnima, previše je. Daj im priliku i, kao svaka Karlova ekipa, upucat će se u nogu.

Treća je tako prošla u sličnom tonu kao i prve dvije, koš na koš, s Thunderom na tih 6-8 koševa razlike. Dok se opet nije ponovila povijest iz prvog dijela – ulaskom Smitha i Andersona Denver dobiva energiju kojoj B-postava Thundera nije dorasla, Denver izjednačuje i čak stiže i povesti. Dobra vijest za Thunder je što im je ostala još četvrtina da nađu načina za isplivati iz egala, a loša za Denver što su im najveći plusevi večeri Birdman i Smith, šareni bijeli brat koji ima snage za 10 minuta i čovjek-dijete koji je dan ranije priznao da ga boli neka stvar za ekipu.

Kada su na 7 minuta do kraja na terenu bile uvjetno rečeno najbolje postave, Durant i Westbrook su jednostavno ubacili u višu brzinu. Počeli su zabijati, skakati, razigravati, lijepiti banane, a pridružio im se Ibaka koji je nastavio igrati kao MVP utakmice i začas su opet bili na +8. Nene je jedini donekle pružao otpor i to uglavnom u napadu, dok je u obrani u ključnim momentima bio kilav kao i obično. Naravno, Smith je na kraju zabio dvije trice zbog kojih stvari izgledaju izjednačenijima nego su bile (treću za produžetak je naravno zajebao upavši u Hardenovu zamku), ali to je priča njegova života i jedan od paradoksa kojih je ova momčad prepuna – ako već nema najbolju petorku, zašto Karl nije duže u igri držao najraspoloženije igrače, konkretno Smitha i Andersona? Odgovori na ovo pitanje, kao i mnoga druga, na kraju nisu ni bitni.

Oklahoma upisuje zasluženu pobjedu iako su odigrali ispod prosjeka u svakom pogledu, osim obrambenom za kojega se pobrinuo iBlocka. Na kraju, usprkos svim lošim potezima i padovima koncentracije, bolja i talentiranija ekipa priprema si put za skori prelazak u sljedeći rang. Put za skok dalje, na Memphis. E, to će biti serija.

16Apr/111

PODCAST – PLAYOFFS EDITION

Posted by ispdcom

U najavi prve runde playoffa Sickre i Gee pokušavaju se ne potući oko Bostona i Miamia. U pozadini sviraju zvona koja obilježavaju respekt prema Bullsima, pljuje se Oklahomu, a završnu riječ ovaj put ima Marc Cuban.

15Apr/1118

WHERE AMAZING HAPPENS 2011

Posted by Gee_Spot

Playoff je pred vratima, startne pozicije su podijeljene i vrijeme je za prognoze. Već godinama (točnije, ovo je četvrti put) svi okupljeni oko ovog bloga pozvani su da ostavljaju svoje vizije razvoja budućnosti Novog Svjetskog Poretka u komentarima, kako bi se uključili u borbu za Zokija, odnosno kako bi ponijeli prestižnu titulu osvajača The Zoran Vakula Awards.

E, sada ovako. Za svoju raju s fantasya se ne brinem, oni će svoje napraviti, ostavit će prognoze i možda osvojiti i jedan mali trofej koji si dodjeljujemo u ligi. Međutim, svi vi ostali, a ima vas više nego što sam mogao vjerovati kada sam prvi put uključio googleov analytics, dajte se uključite i prognozirajte. Ako već ne možete osvojiti ikonicu trofeja, Gee vam obećava poslati barem par DVD-ova s klasičnim NBA tekmama (po dogovoru i po izboru iz njegove kolekcije).

FIRST ROUND

Bulls vs Pacers

Ova serije donosi samo jedno pitanje – mogu li Pacersi dobiti barem jednu pred svojom publikom? Bullsi su bolji za dvije klase u svim aspektima igre, a razlika u talentu je brutalna. Pacersi nemaju obranu, solidna rotacija pod košem u stanju je kontrolirati skok protiv slabijih momčadi, ali protiv ovih manijaka iz Chicaga koji se bacaju za svakom loptom? Mislim, Daren Collison organizira igru protiv ovih dugonja? Ma, kada stvari ovako postavim čini mi se je metla jedina realnost.

4-0 Bulls

Heat vs Sixers

Šteta, stvarno šteta što nećemo imati prilike gledati Heat protiv Knicksa. To bi stvarno bio show, definitivno više zbog svega uokolo parketa, ali ne treba isključiti ni motivaciju kakvu bi Amare i Melo osjetili pored Brona i Wadea. Ah, pa bit će oni motivirani i protiv Bostona, zar ne? Pa ne, u tome i je poanta. Jer, njima glavna motivacija nije otići do kraja i osvojiti naslov, njima je još uvijek važnije dokazati da su veći mužjaci jedni od drugih.

Ovako će Wade i ekipa na Sixerse. Zaboravite na one priče o Sixersima kao čvrstoj ekipi, ovaj protivnik im neće dozvoliti to pokazati. Miami nailazi na probleme kada mu isključiš jednog od trojke, te kada ih ubijaš pod košem. Sixersi niti imaju kime iskoristiti njihovu rupu u reketu, niti mogu isključiti Bosha kao najlakšu žrtvu i najslabiju kariku. Iguodala može malo otežati život Jamesu, ili Wadeu kada Jamesa preuzima Young, ali definitivno ih ne može usporiti. S druge strane, Sixersi se oslanjaju na atleticizam i fizikalije, a kao takvi definitivno su kao naručeni da ih pomete momčad koja upravo od tih aspekata igre i živi.

4-0 Heat

Celtics vs Knicks

U biti, možda ćemo i gledati Heat protiv Knicksa, samo rundu kasnije od očekivanog. Šalim se, ma u kakvoj banani bili Celticsi, dok god ima kap krvi u Rayu, Paulu i Kevinu, neće gubiti od ovakvih momčadi kao što su Knicksi. Ne vjerujem u novi preokret Bostona, nešto slično što su napravili lani kada su nakon očajne završnice poludili u playoffu. Ovaj put čeka ih ipak pretežak put. Ali, Knicksi definitivno nisu prepreka.

4-1 Celtics

Magic vs Hawks

Jedna od smiješnijih priča koja je ove sezone objavljena ona je o Atlantinom protuotrovu za Dwighta Howarda. Čovjek je zove Jason Collins i magistar je za iznuditi faul u napadu, što mu je jedina vrlina na osnovu koje je, ne samo zaradio NBA mirovinu, već i zaigrao čak u dva NBA Finala s Netsima i to u poprilično važnoj ulozi (jebote, pa tip je startao protiv Duncana u Finalu, što je do lanjskog nastupa Jermainea O'Neala u prvom krugu playoffa protiv Bostona vjerojatno bio najgori individualni nastup u jednoj playoff seriji).

O čemu se radi? Hawksi su dobili 3 od 4 utakmice kroz regularnu sezonu, a stručnjaci odmah moraju naći nekakvo objašnjenje. Mislim, čemu prihvatiti sve što se događa kao slučajnost, onda uloge komentatora nemaju smisla, zar ne. Pa je tako objašnjenje da je Collins masom i igrom u obrani u stanju Howarda dovesti u probleme. A stvar je u biti samo u tome što Orlando uopće nije tako dobar, odnosno u tome što Atlanta ima sjajnih igrača na rosteru.

Posebice Ala Horforda koji vjerovatno uživa tih desetak minuta tijekom kojih ne mora igrati centra već se može posvetiti svojoj prirodnoj ulozi visokog krila. Josh Smith, oslobođen okova, može letiti po parketu, a Joe Johnson se može nametnuti protiv Richardsona, što ne može protiv drugih bekova u ovim uvjetno rečeno vrhunskim momčadim.

Samo, Atlanta nema klupu. Nemaju nikakvu prednost kada igraju doma zbog najgore atmosfere u ligi. Naravno da ne mogu zaustaviti Dwighta, a Dwight može zaustaviti njih. Orlando može računati na solidne partije Nelsona, Richardsona, Andersona i Redicka, Atlanta treba vrhunske partije svoja tri najbolja igrača svaku večer. Obzirom da se susreću dvije čvrste obrane, jedna oslonjena na kontrolu ritma, sporu igru i srce Ala Horforda, druga oslonjena na zatvoreni reket najdominantnijeg igrača u ligi, ono što je sigurno je da ćemo gledati ružnu košarku punu konfilkta.

Koja može imati samo dva ishoda – ili će se obje momčadi mučiti zabiti 80, zbog čega će Hawksi dobiti dvije utakmice, ili će trice Orlanda konačno upasti (i da, to što su ih promašivali glavni je razlog poraza u regularnom dijelu sezone) i dati im dodatnu brzinu koju Atlanta više neće moći pratiti. Ja se kladim na ovo drugo.

4-1 Magic

Spurs vs Grizzlies

E, ovdje počinje show. Ako ću gledati talent i igru, Memphis je za mene favorit. Zach je zvijer pod košem za koju Spursi nemaju odgovora, njihova obrana na vanjskim pozicijama ne dozvoljava čak ni dvojcu Parker-Ginobili da se razmaše, imaju dovoljno oružja na klupi da održe korak s Popovom ubojitom drugom postavom, igraju nesebično i požrtvovno. Na strani Spursa je samo jedna stvar, koja se možda pokaže presudnom – iskustvo. Iskustvo playoffa i važnih utakmica.

Grizzliesi su također na kraju tankirali ne bi li izbjegli Lakerse, što se čini mudrim potezom, ali ujedno navlači bijes karme. Što će biti presudno u sedmoj utakmici ili u onom produžetku što će ga izgubiti. Manu, Tony i Timmy nakon naporne sezone možda nisu u životnoj formi, ali ostalo im je dovoljno barem za proći ovaj prvi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka, makar u njega bile ugrađene dvije prijemosnice.

4-3 Spurs

Lakers vs Hornets

Čudesna sezona Hornetsa ovdje završava. Izboriti playoff s ovakvim suigračima i sa sjebanim koljenom dovoljan je dokaz veličine Chrisa Paula. Nažalost, za zid Lakersa pod košem nemaju rješenja. Da idu na Dallas ili Spurse, šanse bi im bile duplo veće jer bi mogli nametnuti svoju kirurški preciznu ogranizaciju napada. Ovako, sve što Paul može kada se zabije u reket je baciti loptu nazad vani – protiv visine Lakersa ne možeš ni pucati niti proigravati suigrača na ziceru. Treba ti vanjski šut, a njega Hornetsi nemaju u dovoljnim količinama. Već vidim kako će Arizine cigle izazivati osmijeh na Artestovom licu. Plus, Kobe jedva čeka ubiti nekoga zbog ovih 100 000 dolara što su mi ih maznuli. Samo da ne ubije svoju momčad, je li.

4-0 Lakers

Mavs vs Blazers

Još jedna drama. Kako sam cijelu sezonu uživao u igri Dallasa i uporno ih isticao kao sjajnu momčad, vrlo lako mogu upasti u zamku da im dam prednost u ovom dvoboju. Ali, činjenica je da su Mavsi drugi dio sezone pročitana knjiga. Od trenutka kada je Kidd ubacio u nižu brzinu i kada su protivnici počeli ozbiljnije shvaćati Chandlera, sve se opet vratilo na onu staru priču – daj loptu Dirku ili Terryu i nadaj se da će oni već nekako zabiti.

To je premalo za ove Blazerse koji su dolaskom Geralda Wallacea dobili dodatno oružje koje je u isto vrijeme olakšalo život Aldridgeu. Dodaj gomilu solidnih igrača oko njih, Cambya koji je doktorirao upravo u ovom ulozi koju igra Chandler i jasno je kako su Blazersi u ovom susretu u biti favoriti.

Dirk i Terry jednostavno ne mogu sami, a ne pomaže im ni činjenica što Portland zasigurno neće izgubiti ni jednu doma pred svojom ludom publikom. Aldridge i Wallace su fajteri koje će Rose Garden nositi, a u ovakvom odnosu snaga Blazersi moraju dobiti jednu na strani. Uostalom, Dallas doma ne briljira, uglavnom zbog pritiska kojega osjećaju. Čim nešto moraju, ovi Mavsi obično popuste pod pritiskom. I ma kako sjajno bili vođeni od Ricka Carlislea, nisu ni Blazersi ništa lošiji pod palicom lukavog McMillana.

4-2 Blazers

Thunder vs Nuggets

Na prvi pogled neizvjestan dvoboj dvije run and gun bande u kojem će možda domaći teren biti presudan. Krivo. Denver protivnike guši rotacijom i nadmorskom visinom, ali ovaj protivnik je mlad i rastrčan te mu takve stvari ne predstavljaju probleme. Poredajte igrače Denvera po talentu pored onih Oklahome i dobit ćete sljedeći podatak – Thunder u ovoj seriji ima tri najbolja igrača (možda čak i četiri). A znamo što se događa kada netko ima tri najbolja pojedinca u seriji. Sve što Denver može zabiti, mogu Durant i Westbrook. Sami.

Čini se kako Denver ima šanse zbog toga što ni Oklahoma ne igra obranu, ali Oklahoma pod košem ima dva razbijača koja ne prezaju ni pred kim. Jedini fajter Denvera je nepokretni Martin, dok je Nene previše sklon paziti na frizuru. Uostalom, Perkins mu je poslao jasnu poruku u ova zadnje dvije međusobne utakmice u finišu regularne sezone – ne ulazi pod koš jer ćeš dobiti batine.

4-1 Thunder

SECOND ROUND

Bulls vs Magic

I tu čarolija staje. I to ne ova Bullsa. Dwight je nezgodan protivnik, takav dominantan centar u stanju je raniti čak i ovu sjajnu obranu jer će joj oduzeti dio pokretljivosti. Znamo kako to ide – udvajaš njega, netko drugi ostane slobodan, upadne poneka trica viška i imaš seriju. Samo, Thibodeau je prepametan za prepustiti išta slučaju. Kako ova momčad Orlanda nema dovoljno talenta da ih rani osim na ovaj način, logično je očekivati da će pustiti da Howarda da radi što stigne i usput zaustaviti ostale. Bez trice, Orlando ne može zabiti dovoljno, a Rose i društvo s druge strane neće naići na takve prepreke.

4-1 Bulls

Heat vs Celtics

Kako je lako zaboraviti da je i lani u ovo vrijeme Boston bio na koljenima. Nitko im nije davao šansu protiv Cavsa, kamoli vjerovao da će doći do Finala nakon onako očajne završnice sezone. Svi znamo što se dogodilo. Ok, ove sezone situacija je nešto drugačija, slabija je ovo momčad Bostona, slabija i godinu starija. Ali, nikada ne smijete zanemariti to što Celticsi jednostavno znaju kako se pobjeđuje.

Međutim, usprkos tome ja u ovom dvoboju biram Heat. Nema tu nikakve čarobne formule, svaki put koji odabereš može biti pogrešan – osloniti se na prošle uspjehe Bostona ili na ove sadašnje patnje jednako je kontraproduktivno. Playoff je svijet za sebe, tko zna kakav šok može opet pokrenuti Celticse. Ali, sve mi se čini da ovaj put neće biti snage za preokret.

Prvo, Miami je najslabiji pod košem, a ova osvježena ekipa Bostona više nema mogućnosti to iskoristiti. Bez Perka, samo sa Shaqom, nemaju dovoljno mišića. Big Baby, gurnut iz uloge sjajnog strijelca s klupe i podizača energije u, praktički, rolu člana petorke koji se mora itekako boriti pod košem, nije toliko učinkovit. Znači, izgubili su dobar dio klupe, a ništa nisu dobili u petorci.

Drugo, Miami s Bibbyem više nije onako opasan u obrani, ali Boston to ne može iskoristiti. Rondo očito nije u stanju staviti momčad na ramena i riješiti stvar. Činjenica da uvijek igra jednako, bez obzira na to tko se nalazi s druge strane, govori o njegovom igračkim limitima. Ako nisi u stanju ubiti Fishera ili Bibbya, nisi lider. A to znači da sve opet ovisi o formi velike trojke. Koju s druge strane čekaju mlađi i fizički nadmoćniji igrači.

Na stranu sve priče oko gubitka kemije, razočaranja i sličnih, neopipljivih motiva. Ono osnovno, moć i talent, pojedinačno je na strani Heata. Jedina prednost Bostona je momčadski duh i zajedničko funkcioniranje, ali bez vrhunskih partija svih uključenih, posebice Ronda, teško je očekivati da mogu dobiti seriju protiv ovako potentne momčadi. Ma kako Miami ponekad djelovao raštimano, tanko i zbunjeno u završnicama, ne možeš im osporiti da imaju dva apsolutna manijaka na parketu koja mogu okrenuti svaku utakmicu. Nikada ne treba podcijeniti srce prvaka, ali ponekad je tijelo prevaga.

4-1 Heat

Spurs vs Thunder

Možda su Durant i Westbrook dva najmoćnija pojedinca u ovoj seriji, možda Ibaka i Perkins imaju više mišića od ikoga pod košem Spursa, ali ovo je dvoboj između momčadi koja je igranje košarke dovela do savršenstva protiv momčadi koja igra jedan sasvim drugi sport. Nema šanse da Thunder uspije braniti akcije Spursa, a Pop će naći nekoliko shema kojima će izluditi mladost, ludost i nesposobnost ekipe iz Oklahome.

4-2 Spurs

Lakers vs Blazers

Lakersi teško pobjeđuju u Rose Gardenu, ali još teže gube dome od Blazersa. Ako Bynum ovdje još bude u komadu, njihova moć pod košem bit će dovoljna. Također, Blazersi nisu u stanju iskoristiti slabosti Lakersa na perimetru niti nadigrati njihovu klupu. Svi McMillanovi trikovi ipak nisu dovoljni da se preskoči ovako bahato talentirana skupina igrača.

4-3 Lakers

CONFERENCE FINALS

Bulls vs Heat

Ako Boston ne može, Bullsi i mogu i znaju kako iskoristiti mane Miamia. I ne samo što će Bibby, Bosh i koji god leš bude imao minute na petici biti pregaženi, dužina Noaha, Gibsona, Denga i Brewera pošteno će izmoriti Wadea i Jamesa. A da ne govorim o Roseu. Zar će Wade trčati 40 minuta za njim? Čovjek je all-star, ali nije Superman.

4-2 Bulls

Spurs vs Lakers

Škola košarke ne može protiv imperija. Ove dvije momčadi se tako dobro poznaju da nikakvih velikih iznenađenja tu neće biti. Spursi su to što jesu, momčad koja cijele sezone igra iznad mogućnosti na račun poštovanja određenih pravila koja ih dovode u najbolju moguću situaciju. Lakersi su totalna suprotnost, momčad koja je dobar dio sezone podbacila. Ali, toliko su krcati da će to na kraju sve skupa izgledati nebitno. Dalje ide bolji.

4-2 Lakers

FINALS

Bulls vs Lakers

Rondo u lanjskom Finalu nije uspio nadigrati Fishera, ali zato će Rose zgaziti veterana. Nažalost po Bullse, neće ga imati tko pratiti. Obrana Bullsa neće popustiti, ali Lakersi su preraznovrsni i preduboki da ne bi zabili 90. To bi moglo biti dovoljno jer protiv ovih mrcina Bullsi neće previše zabiti pod košem, a znamo kako stoje s vanjskim šutom. Korver je x-faktor cijelog njihovog playoffa, njegova rola bit će važna do ovog trenutka, ali protiv Lakersa? Sumnjam da će on, Brewer i Bogans spriječiti Kobea da se izjednači s Jordanom po broju naslova. I iako je moj kandidat za MVP-a Gasol, teško da će nakon svega išta biti važnije od brojki 6 i 12. Kobeov šesti naslov i Philov dvanaesti prsten. Krajevi ciklusa. Dovoljan motiv da se ode do kraja čak i bez pomoći ovakve skupine suigrača. Ali, s njima će to biti definitivno lakše.

4-3 LAKERS

Vidimo se u subotu. Uživajte u najboljem dijelu godine.

30May/104

THE ZORAN VAKULA AWARDS 2010.

Posted by Gee_Spot

Kako su Finalisti poznati, te kako ih nitko u svojim prognozama nije predvidio, više se nema što čekati oko dodjele nagrade za najboljeg playoff prognozera. Prije osvrta na sasvim solidne prognozerske rezultate, par rečenica o noćašnjoj game 6 u Phoenixu, poznatoj i pod imenom Balkan Wars.

Da je tekma bila fantastična ne treba ni pričati – otvaranje u neviđenom ritmu, koji bi, da ga je bilo moguće održati, doveo do rezultata od 180-180. Pa onda pojavljivanje nečega znanog kao obrana u drugom poluvremenu, što je rezultiralo odvajanjem Lakersa. I onda zadnji pokušaj Sunsa da izbore sedmu, na krilima Nasha i Dragića, ali bez podrške ikoga drugoga.

Tekma je bila za pamćenje po još nekim detaljima. Meni je tako gotovo otpala čeljust nakon jedne obrambene reakcije Amarea, prilikom koje se u postu suprostavio Gasolu i još mu odnio loptu. Zaustavite tisak!!! Još luđi moment – nježni zagrljaji i riječi smirenja od strane Artesta upućeni Vujačiću, čiji dvoboj s Dragićem je bio jedan od rijetkih muških trenutaka ove hippie serije. Nema do bratske ljubavi.

Kobe je u završnici odradio posao i još jednom pokazao da je na razini o kojoj ostali mogu sanjati, ove godine igra bolje nego u zadnja dva playoff nastupa, te će biti itekako zanimljivo vidjeti može li ga Boston usporiti kao što su to napravili prije dvije sezone (da ne govorim da jedva čekam vidjeti završnice u kojima jedan na drugoga idu dva naj closera u cijeloj košarci - Kobe i Pierce). Artest se osim kao psiholog i dijete cvijeća dokazao i kao šuter, zabivši sve što treba, a o obrani i skokovima u napadu da ne govorim. Sve sumnje u njega tip je razbio na najbolji mogući način – igrom. Odigrao je ključnu rolu protiv Thundera obranom na Durantu, odigrao je ključnu rolu protiv Jazza šuterskom serijom u trećoj, i sada je isto napravio protiv Sunsa razbivši im zonu. Ron je igračina.

Kod Sunsa se sve vrtilo oko standardno sjajnog Nasha i Dragića koji igra iznad svih očekivanja. Iako sam ga stavio u petorku All-Dork Teama, nisam pojma imao da može igrati na ovoj razini. Ostavio je dojam igrača koji može sve i koji je pouzdan back-up Nashu, konačno netko tko može odmoriti Stevea, ali nisam očekiva tipa koji je mutacija Ginobilia i Nasha, i tako napad za napadom. Steve Nash nakon igračke karijere mora u trenere. Mora.

Ostali igrači Phoenixa totalno su podbacili, a Lakersi su čak i bez Gasola i sa skromnim učinkom Bynuma (čije zdravstveno stanje ih itekako treba zabrinjavati pred Finale) djelovali moćnije i zrelije. Drugim riječima, u stanju su bili tu i tamo nešto i obraniti. Sunsi su pokazali borbenost, ali za razliku od prethodne utakmice u kojoj su tom borbenošću došli i do nekih lopti u obrani, ovaj put nisu mogli braniti ništa.

Osim povremenih individualnih bljeskova (tipa ta spomenuta Amareova reakcija ili poneki Hillov potez na Artestu i Kobeu), kao momčad Sunsi su u stanju bez problema primiti onih 180 s početka. Bez da trepnu. E, to stvarno ne može svatko. Mislim, nije mi namjera rugati se sjajnoj ekipi koja stvarno igra lijepu košarku i koja ima deset odličnih igrača koji znaju svoje role, ali ni u jednom trenutku nisu ostavili dojam momčadi koja kontrolira svoju sudbinu. A nisu zato što ne mogu zatvoriti reket ni pod razno. I zato je ovo bila lijepa priča, skoro pa bajka, a sada je vrijeme za velike momke i nešto ozbiljniju literaturu. Vrijeme je za klasiku, vrijeme je za Celtics vs Lakers.

I tako smo stigli do ovogodišnjeg pobjednika Zokija, uz neizbježni osvrt na sve sudionike. Borba za vrh je bila gusta, ali na kraju se Emir pokazao najboljim – iako su 8 bodova u prvom krugu dobili skoro svi iz Dubrovnika, dakle i Emir, i Pero, i Mrly (Jelčić je fulao tipujući na Dallas), a valjda bi i Šuica da je igrala, na kraju je ostao samo čovjek koji se rimuje s riječi ''svemir''.

EMIR 10/15

Iako ime govori da se radi o potencijalnom fundamentalistu, konačnu pobjedu mu je donijelo baš to što je manji fundamentalist od izvjesnih navijača Jazza. Inače, nitko od njih nije vidio Sunse kao pobjednike protiv Spursa, isto kao što nitko nije dao glas Bostonu protiv Cavsa.

Plus, malo je falilo da čovjek koji se ne rimuje sa riječi ''tapir'' ostane bez ovogodišnjeg Zokija, zato što je paralelno vodio nekakvu svoju nepotrebno kompliciranu listu, iako je nakon dvije sezone svima dobro poznato kako se boduje ovo natjecanje i tko ga vodi. Srećom po njega, niti imam srca inatiti se, a niti obraza nakon vlastitih katastrofalnih prognoza. Čestitke.

PERO & MRLY 9/15

Skinuli sve u prvom krugu, onda pali davši prednost Jazzu protiv Lakersa. Obzirom da su svi troje igrali na Magic protiv Hawksa, to je presudilo.

JELČIĆ 9/15

Osvajač fantasy lige odigrao je bez pritiska, i usprkos tome što je u Finalu imao Hawkse te u prvom krugu onaj kiks s Dallasom, skupio je 9 bodova. Kako? Pogodio finale konferencije između Sunsa i Lakersa, te u polufinalu dao prednost Lakersima nad Jazzom.

JOE 9/15

I naš bijelosvjetski član se dokazao, u biti možda je bio i najbliži oltaru. Naime, pogodio je sudionike finala Zapada, ali se zeznuo davši prednost Sunsima. Da je odigrao na Lakersa, sada bi bio prvak, jer bih mu vjerovatno dao prednost pred Emirom zbog vjere u Sunse. I zato što ima manje slobodnog vremena.

ŠTAMPA 8/15

Život u Zagrebu donio svoj danak, pogodio je jednog manje od donje granice potrebne za biti stručnjak u Gradu. Zeznula ga vjera u Dallas i Denver, ali je nekim čudom složio točan ishod finala Zapada, pobjedu Lakersa nad Sunsima.

GEE & SICKRE 7/15

Srednja žalost, blog prepuštamo sposobnijima. Mene koštalo vjerovanje u Dallas i Denver, Krehu u Denver i OKC. Plus, moguće da mu je glasači listić nevažeći – u prvom krugu tipuje na Spurse protiv Dallasa, da bi u polufinalu umjesto Spursa kao protivnike Sunsima neveo – Mavse. Gdje se krije lapsus?

GOGO 6/15

Obzirom na rezultat Sunsa sumnjam da ga ovaj fenjer previše dira, još jedan koji je vjerovao Denveru, ali i jedini koji nije vjerovao Sunsima (bacanje uroka možda?) i Celticsima u prvom krugu.

16May/1013

FAREWELL TO THE KING

Posted by Gee_Spot

Uf, kakav su gušt bili protekli dani, neopisivo. Bez brige, neće ovo biti još jedan post o Kralju (ne znam zašto bi itko odmah pomislio da čovjek može uživati u porazima Njegova Veličanstva), iako ćemo Ga spomenuti. Večeras kreću finala konferencija pa je red da se nešto kaže i o tome. Kao prvo, nadam se zanimljivim serijama koje će uspijeti održati pažnju na dosadašnjoj razini, kako događanjim na terenu tako i uokolo.

Iako su Boston i Sunsi dvije momčadi prema kojima sam zadnjih godina pokazivao najviše simpatija i za koje sam otvoreno navijao, ovom prilikom, iskreno, nemam nikakve pretenzije. Želim samo dobru košarku, po mogućnosti sa što više utakmica. Nije lako nakon cijele sezone druženja tek tako doći do pred sam kraj još jedne sezone (iduća je pak 20 jubilarna koju fanatično pratim, te ni sam ne znam da li da se zbog te činjenice ubijem ili bacim s nebodera).

Nego, da se vratim na gušte s početka. Iako su u njima dobar dio odigrale i klasične stvari poput onoga što se gleda, čita i sluša, posebni duševni mir i ispunjenje ipak je odigralo to konačno mijenjanje mainstream pogleda na Kralja i njegovu ulogu u svemiru. Od Izabranog do smrtnika u nekoliko dana, iako mi još nije jasno da li je on iz svega uopće izvukao nekakve pouke.

Konačni zaključak NBA svijeta opet ga je lišio odgovornosti, dijeleći je podjednako na njega, suigrače mu i trenera, ali ja i dalje zastupam onu tvrdu struju koja kaže da je najodgovorniji upravo on, kao osoba koja u cijelom tom okruženju ima najveću moć. Mislim, ne sjećam se da je i jedan Jordan imao ovoliko kredita kod medija, koji stalno nalaze nove načine da Jamesa održe u centru interesa iako je očito da ga ne zaslužuje ništa više od ostalih živih bića koja zarađuju milijune time što dobro igraju košarku.

Kako ne bih bio poput svih ostalih piskarala, red je da se okrenem Bostonu (ipak, moram još samo reći da me srce boli što ću, možda, a nadam se ipak ne, dogodine navijati protiv Noaha i Rosea, dva sjajna igrača koja čine možda i najbolju mladu igračku jezgru na Istoku, zato jer će, eto, Kralj izabrati Chicago da stvori svoju dinastiju, i to uz pomoć Caliparija?!??! - tako mi gela u prahu, ako Jerry Reinsdorf pristane na ovako nešto, onda je očito kako je postao senilan, jer riječ je o čovjeku koji se nije bojao inatiti ni s Jordanom ili Jacksonom, te je jadno ako će dozvoliti da mu budućeg trenera i uopće budućnost kluba određuju Kraljevi agenti).

Uglavnom, osnovno pitanje koje je pred nas postavila serije između Celticsa i Cavsa je sljedeće – da li su Celticsi pobijedili zato što su neočekivano digli igru na novu razinu ili su pobijedili zato što su Cavsi neočekivano pali ispod svake razine?

Ne sumnjam da svatko tko je gledao seriju ima svoju verziju odgovora, ali oko jednoga se valjda moramo složiti – ma koliko Cavsi bili loši, nije pošteno reći da su oni najzaslužniji za konačni rasplet. Da, LeBron je odigrao seriju ispod svake razine, suigrači su mu nestali a trener je nadmašio do sada pokazanu razinu nesposobnosti neviđenim pomakom prema još većoj razini nesposobnosti. Međutim, Boston je prije svega bio bolja momčad, samouvjereniji i borbeniji, te je izborio prolaz na račun srca. A zatim i na račun par neočekivanih događanja.

To da je Rondo igračina valjda nije potrebno isticati, smiješno mi je kako se neke stvari, koje su jasne godinu dana (tipa, da je Boston njegova momčad), u mainstream uvode postepeno i sa zakašnjenjem, kao da je baš sve proizvod koji prvo treba ispitati na određenoj skupini ljudi da bi ga se nakon toga plasiralo na tržište. Dva faktora su me ostavila bez riječi – korisna igra Tonya Allena i Garnett kakvoga smo u ovakvom izdanju zadnji put vidjeli prije skoro dvije godine.

Sve skupa ukazuje na to da su Celticsi u pravom trenutku posložili formu, glavu i noge, te da nisu toliko loši koliko sam mislio. Sve skupa, naravno, ukazuje i na to da i dalje ne vidim kako mogu preko Orlanda.

Jadni Boston nije imao ni sreće, iako se i Phoenix i Lakersi odmaraju već danima, finala će otvoriti baš oni protiv Magica. Što mi nema nikakvog smisla, ali dobro – može se reći da će i Orlandu biti problem zagrijati se nakon ovolike pauze. Sve u svemu, ti dani odmora nisu ni upola važni za ovakvu seriju, u kojoj neće biti previše koševa i u kojoj će fizička igra biti ključna, koliko je važno kako će tko rasporediti snagu tijekom njenog trajanja. I tu je Orlando u ogromnoj prednosti zbog širine rotacije.

Lani je bila slična situacija, Boston je izašao kao pobjednik protiv Bullsa, Orlando se mučio protiv Sixersa, teško je bilo dati prednost bilo kome. I onda je kroz seriju Orlando jednostavno nametnuo svoju igru i skinuo Celticse usprkos tome što su oni imali prednost domaćeg terena. Danas Orlando briljira i izgleda kao momčad s misijom koja vjeruje u sebe i nema namjere stati dok se ne osveti Lakersima za lanjski poraz u Finalu. Celticsi nakon pobjede protiv Cavsa opet ostavljaju dobar dojam, ali to ne mijenja činjenicu da je Orlando po svemu i dalje favorit.

S tim da ovo definitivno nije ista serija kao i lani, zbog dvije stvari. Točnije, zbog dva igrača. Lani nismo imali prilike gledati Garnetta i Nelsona u akciji, što ih danas stavlja u ulogu x-faktora. Doduše, po onome što smo imali prilike vidjeti u regularnom dijelu sezone, Garnett nema odgovora na Lewisa i njegovu igru iz vana, što se pokazalo glavim razlogom zbog kojega je Orladno odnio tri pobjede iz četiri tekme regularnog dijela.

Koje su bile guste, na nož, ali obzirom da su obje momčadi nabrijane na obranu i da ne dozvoljavaju lake koševe, podatak da Orlando bolje reagira u završnicama mogao bi biti ključan. Magic nema tako slabu točku kao što je nemogućnost Bostona da brani Lewisa. To čak nije ni Carterova nesposobnost da igra ratničku košarku, jer tu su Reddick, Pietrus ili Barnes koji uvijek mogu uskočiti na njegovo mjesto.

Rondo neće dominirati kao protiv Cavsa, jer obrana Magica umjesto Shaqa ipak ima jednog Dwighta, koji je tek klon Mutomba i Big Bena, i koji neće dozvoliti neprestane ulaze i polaganja. Međutim, Rondo će svakako biti važan u obrani, jer uštopati Nelsona trebao bi biti glavni zadatak Celticsa. Orlando ima takvu širinu da na jednu večer može preživjeti izostanak bilo čijeg učinka, ali, kada Jaamer igra na razini poput dosadašnje, jednostavno ne mogu izgubiti.

Allen i Pierce sposobni su za povremene šuterske serije, nositi napad na par minuta ili čak kroz jednu četvrtinu, ali svedeni su na uloge sporednih igrača koji su važniji zbog svih onih sitnih stvari koje rade nego zbog toga što nose napad. Pierce teško i nikako driblingom lomi protivnika te je u napadu osuđen na povratne lopte, osim, naravno, kada ga čuva izrazito slabiji košarkaš. Barnes i Pietrus nisu takvi. Ali, PP isto tako ne popušta u obrani i neće dozvoliti da se na njegovoj poziciji prelomi serija. Allen je pak najvažniji zbog svoje nevjerojatne energije i stalnog kretanja, kojim je u stanju svaku obranu izbaciti iz takta, pa tako i onu Magica. Ali, ta ispadanja su ipak previše rijetka da bi tako nešto presudilo - Howard ulijeva toliko povjerenje kao libero iza leđa, da igrači Magica bez problema rotiraju kako bi uvijek netko bio protivniku na ruci. Nema potrebe nikoga udvajati (čemu kada svaki višak prostora vodi do Dwighta), a to pak znači da protiv Magica nema lakih koševa.

Da ne govorim kako je Orlando bolji u skoku, kako ne dozvoljava brzu igru u kojoj se Rondo osjeća najbolje, te kako, čak i usprkos Dwightu, nema problema sa slobodnima jer se svi vanjski igrači zabijaju pod koš i iznuđuju slobodna kada treba te ih pogađaju. Da, čak i Vince, iako je smiješno gledati kako ga Van Gundy mora skoro pa moliti da se spusti pod koš i zabije. Bit će zanimljivo gledati tko će čuvati Vincea kada Magic krene vrtiti pick 'n' roll nakon kojega Carter ostaje sam na vrhu reketa te postaje trostruka opasnost, odnosno igrač najveće moguće klase. Mislim, već samo to što netko ima takvo oružje koje može koristiti nekih 5-6 napada za redom a koristi ga samo kada mora, dovoljno govori o tome koliko je Orlando krcat opcijama.

Da se vratim na x-faktore. Ne očekujem da će Nelson pored Ronda igrati kao do sada, ali obzirom na stil igre ovih momčadi, ne očekujem ni da Rondo napravi preveliku razliku. Kako će Lewis namučiti Garnetta i obranu Bostona uopće, tim važnije će biti može li Garnett nastaviti zabijati u postu kao protiv Cavsa ne bi li time s druge strane napravio sličan kaos. Na svim drugim pozicijama praktički je egal, Perk će kao i obično gurati i živcirati Dwighta, ali s druge strane – što je Perk duže u igri, to je Dwightu lakše koncentrirati se na sve ostale jer Perk nije opasan po koš.

Klupa je debelo na strani Magica, sumnjam da Tony Allen može nastaviti s ovakvim igrama bez grešaka, pogotovo stoga jer mu Orlando neće ostaviti toliko prostora da im se prišulja iza leđa, kao što su to radili Cavsi. Uglavnom, bit će ovo bitka kao i svaki puta do sada, a ako se razvuče na sedam Boston nema šanse. Domaći teren nije toliko važan pa tako ni ta utakmica više u Orlandu, ali važno je što Boston ne može odigrati sedam krvavih bitaka u dva tjedna i što se dvije najvažnije utakmice igraju u Orlandu – otvaranje (i to nakon jedva nekoliko dana odmora od prethodnog rata), te zatvaranje (ako bude potrebno).

Orlando će tako u Finalu čekati priliku da se osveti Lakersima, s tim da je sjajna stvar za Boston što se nakon ovako loše sezone uopće tretiraju kao momčad koja ima šanse. To su zaslužili svojim pristupom i poštenom borbom a ne pričom i plesom kao npr. Cavsi. Naravno, srce prvaka i spremnost na borbu do zadnje kapi krvi često znaju biti presudni protiv takvih kvazi-ekipa. Samo što Orlando nije kvazi-momčad, već jednako borbena i gladna skupina profesionalaca koji samo izgledaju kao klauni. Ne zaboravite da ispod svih tih trica i Dwightovih promašenih slobodnih leži najbolja obrana profesionalne košarke koja se u stanju transformirati i u najraznovrsniji napad (ma kako on u biti bio jednostavan – ako prvi pick ne donese prednost i ako je Dwight zatvoren, dodaj do prvog slobodnog čovjeka i pucaj). Sad je konačno trenutak da se sve te sjajne stvari s papira dokažu i u praksi. Konačno, nakon Bucksa i Hawksa, i protiv pravog, dostojnog protivnika.

28Apr/1014

LOSE THE BUN

Posted by Gee_Spot

Prije samog odlaska na ludi vikend u Dubrovnik, tijekom kojeg sam pogledao 11 tekmi NBA playoffa u pravim terminima (dakle, zamijenio noći za dane), našvrljao sam nekakav osvrt na druge utakmice prvog kruga. I čim sam ga završio, stjerao sam ga u recycle bin. Zašto? Zato što je prvi krug za gledati i uživati a ne puno pisati, pogotovo zato jer se u dva dana ništa pametnoga ne može dogoditi. Donositi neke mudre zaključke nema smisla, a opisivati događanja još manje. Mislim, svi gledamo tekme, ili barem pogledamo box score.

E, ali zato sada, kada je iza nas već 5 utakmica u većini serija, možemo slobodno reći kako je i ove godine NBA playoff ispunio očekivanja. Barem na Zapadu, jer na Istoku ništa novo – sve se vrti oko Orlanda i Clevelanda, uz jedini mali plamićak nade da bi Boston mogao LeBronu i ekipi zagorčati život više od očekivanoga. Taj plamićak je toliko malen da ga je upravo ugasio LBJ tricom s centra.

Stoga, umjesto klasičnog reporta od serije do serije, ovom prilikom idemo proživjeti vikend služeći se tokom nesvijesti zvanim ''where alphabet happens''.

A kao Atlanta

Koja nam je omogučila da gledamo jedinu zanimljivu seriju na Istoku. Bucksi bez Boguta nisu ista momčad, ali Hawksima je svejedno. Naime, izostanak Boguta ionako ne mogu iskoristiti, obzirom da su odavno navikli i sami igrati bez centra. Nažalost, ne mogu iskoristiti ni fizičke prednosti na ostalim pozicijama, obzirom da su Bucksi jednako žilavi – Joe Johnson ide na Salmonsa koji je također velika all-round dvojka, dok je npr. Delfino prgava i agresivna persona koja ima fizikalije za namučiti Marvina Williamsa (za obranu njegov manjak centimetara nije ni važan jer Marvin se ionako nema namjeru spustiti u reket da eventualno iskoristi fizikalije – vjerovali ili ne Marvin ima tek 23 godine, a imam osjećaj kao da je veteran s deset godina iskustva, koliko dugo već pričamo o svim njegovim minusima).

Dva dvoboja još su gora - Jennings ima širom otvorene opcije protiv Bibbya i Crawforda koji nisu u stanju rookiea natjerati na previše grešaka, dok Josh Smith ne može vladati u reketu i raditi što hoće jer se na njemu stalno izmjenjuju dva uporna policajca kao što su Mbah a Moute i Ilyasova.

Hawksi ne mogu nametnuti svoj agresivni stil jer Bucksi su još agresivniji, a u ovom slučaju i daleko motiviraniji. Naime, Hawksi su ušli u seriju kao favoriti koji će momčad bez najboljeg igrača lagano razbiti, dok je s druge strane Scott Skiles itekako pripremio sve potrebno da se to ne dogodi. Klasična priča o Davidu i Golijatu, s tim da je ovaj Golijat još ranjiviji jer je i sam u biti više David, ako kužite što hoću reći.

Bucksi mogu žaliti za Bogutom jer nema šanse da bi s njim izgubili ovu seriju, kvragu, realno je reći kako su kompletni treća momčad Istoka, odmah iza Cavsa i Magica. I mogu se nadati kako će dogodine nastaviti prema gore. S druge strane, Hawksi su uhvatili tu magičnu brojku od 50 pobjeda i time dosegli svoj maksimum. Ispadanje u drugoj rundi ili prvoj svejedno, bez većih promjena za njih nema pomaka. Odlazak Joea Johnsona u tom slučaju i nije nužno loš razvoj događaja, jer barem će se nešto promijeniti. Odreknu li se buduće financijske fleksibilnosti i zadrže Johnsona kako bi i dogodine bili ekipa od 50 pobjeda, ne može im se zamjeriti. Ali ni pohvaliti. Jebiga, postoje win-win situacije, a izgleda i ove lose-lose.

B kao buns

Bun iliti po naški pecivo. Obzirom da su NBA tekme pune reklama, a da se reklame bave ili automobilima ili brzom hranom ili gay gušterima ili amerićanskim inačicama ''Stipe u Gostima'' u kojima afro-amerikanci glume Dalmatinske Vlaje, nakon vikenda mi u glavi odzvanja bun bun bun. ''Think outside the bun'', kaže slogan Taco Bella, dok dva lika reklamiraju tortade, što bi bile neka vrsta tortille koju od one originalne razlikuje činjenica što sadrži 1500 kalorija više od uobičajenoga. Pa onda čovjek sazna i kako postoji hamburger od dolara, pa ga više ne čudi što su u Americi samo profi sportaši normalne težine (uz iznimke poput Shaqa, football igrača i ponekog baseball udarača) i što prosjećna priglupa obitelj više troši na lijekove protiv debljine nego na zdravu hranu.

Burger King se ne srami krasti od McDonaldsa, cinično i realno shvaćajući da je cijena važnije od kvalitete (jer je i sam pojam kvalitete u takvom sektoru nešto poprilično nejasno). Negdje u Teksasu postoji i drive-in na kojem su tamnoputi izdvojeni bojom uniforme i uz to uglavnom ordiniraju u pozadini. Međutim, vrh je ipak KFC-ov konačni odjeb zdravom razumu i svijetu kakvog poznajemo. Naime, kruh deblja, pa ga treba odbaciti, te ga zamijeniti s dva komada piletine pohane u masnoći, između kojih lijepo staviš one kolestelorske bombe u listićima koje Ameri nazivaju sirom, sve to uz neizbježnu prženu slaninu. Fali još samo jaje na oko i hrenovka pa da si čovjek lijepo ima priliku kupiti srčani udar za svega par dolara. Ali, na stranu sve. Odbaci kruh, on deblja, i hrani se zdravo!

C kao Chauncey

Očekivao sam od njega jedan sjajan playoff nastup koji će biti kruna fantastične i često podcijenjene karijere. Igre u regularnom dijelu sezone obećavale su, Chauncey je odigrao jednu od najboljih sezona u karijeri, ostavši i dalje onaj isti pouzdani play ali i nikada opasniji po koš. I onda je, samo tako, nestao. Njegove očajne igre protiv Derona Williamsa samo dokazuju da je vrijeme napravilo svoje i da osim povremenog šuta, Billups više nema noge koje mogu pratiti ono što bi srce i glava htjeli. Uostalom, sve je rekao Sir Charles Barkley u poluvremenu utakmice protiv Jazza. Gleda tako Charles ispod stola, pa ga pita Kenny Smith što traži, na što Barkley odgovara ''I'm looking for Chauncey Billups''. I mi s tobom, Charles.

D kao Dirk's Dallas

Momčad koja je napravili korak nazad u odnosu na prošlu sezonu. Već dvije sezone imaju igru protiv Spursa. I onda naprave trade koji ih je pojačao protiv svih drugih momčadi osim tih istih Spursa. Naime, Dallas je dovođenjem Butlera i Haywooda pojačao rotaciju, obranu pod košem i trku, ali je ujedno i složio momčad koja se sastoji od dva igrača koji igraju van pozicija na kojima se osjećaju ugodno. Butler i Marion bolji su kao trojka i četvorka nego kao dvojka i trojka, a Spursi to itekako znaju iskoristiti. Nije čudo da je baš Pop oživio Jeffersona u ovoj seriji, niti da bekovi briljiraju.

San Antonio se muči, i što Pop napravi? Zamijeni uloge Parkeru i Ginobiliu, dok se Dallas snađe prođu dvije utakmice, i ode San Antonio u sljedeći krug. Timmy je na kraju puta, ali Hill i Blair su na početku i tu negdje dolazi do balansa. Spursi znaju što rade i što hoće, vjeruju u sebe, a Dallas uglavnom gleda oko sebe i traži rješenje. Pop je uštopao Dirka, i onda ostalima treba dvije tekme da shvate kako to njima ostavlja više prostora za nešto napraviti. Mislim, ovim ritmom učenja Dallas nema što tražiti protiv Spursa i to je u biti najveći mogući minus ove sezone. Cuban nikako da shvati da potrebno prvo imati sistem a tek onda njemu prilagoditi igrača, a ne prvo dovoditi igrače bez ikakve racionalne podloge i onda u hodu slagati sistem.

Ovaj poraz ne ide na ničiju dušu nego na njegovu – on je taj koji je potpisao Mariona, riskirao s Butlerom i Haywoodom, iako je lani imao momčad koja je pregazila Spurse a koja se razlikovala u tome što su umjesto Mariona imali Howarda, dok su na dvojci minute djelili Barea i Wright (Bass je glumio Haywooda). Mislim, nije da ovaj roster nema potencijal i talent da trčanjem i borbenošću razbije Spurse u preostale dvije utakmice, ali u to je teško vjerovati zato jer do sada nisu pokazali da imaju mozak i srce, kemiju općenito. Osim Dirka, kojem nakon ovih svih godina možemo oprostiti sve mane jer je jednostavno prekrasan košarkaš. Nažalost, nije GM.

E kao Ervin No Magic Johnson

I tako smo jednu večer, zahvaljujući ipak ne tako savršeno skrojenom programu (neke tekme se preklapaju, a onda između nekih ostane po sat vremena pauze, nema logike), umjesto da se odmorimo od basketa, odlučili pogledati jedan od klasika koje nam nudi League Pass. Izbor je pao na sudar Wolvesa i Kingsa od prije nekih šest godina, sedmu utakmicu u kojoj su Garnett i društvo još jednom dokazali Kingsima da talent nije dovoljan ako su ti Webber i Stojaković glavni igrači (nakon svih poraza Peje i Dirka, nije ni čudo da Ameri baš ne vjeruju previše u Europljane).

Uglavnom, bilo je lijepo vidjeti Brada Millera u pokretnom izdanju, zabavno je bilo sjetiti se Earving No Magic Johnsona kao startnog centra playoff momčadi, ali bez daha te ostavlja kada vidiš Garnetta u naponu snage. Takva žilavost, talent, originalnost, genijalnost, upornost, srčanost i što sve ne, podsjete te kako je nekada bio veličanstven igrač i kako je danas, u biti, tek jedan običan veteran bez koljena, kao i stotine drugih.

F kao fantasy

Ljudi, fantasy košarka je zabavna i zakon, ali ne znate što propuštate dok ne zaigrate i ostale ESPN-ove genijalne lige. Fantasy baseball je trenutno moj glavni izvor opuštanja - uz neizbježno čitanje vijesti svakoga jutra, sada odvajam i dodatnih pola sata na pregled baseball rezultata i slaganje momčadi za taj dan. Da, svaki dan se ima nešto dodati na rosteru, puno je zabavnije i zahtijevnije od košarke, a da ne govorim da sam zahvaljujući fantasyu od čovjeka koji zna za Soxe, Rayse i Yankeese, u mjesec dana postao MLB stručnjak koji zna napamet gotovo svih 30 postava, s kompletnom rotacijom bacača. A zadnjih par dana uhvatio sam se kako recitiram i središnje bacače i one za završnice poznate kao closere. OK, priznam da je sam fantasy često zanimljiviji od samih tekmi, ali i one imaju jedan neobavezan, opuštajući ritam, kakav nam adrenalinski sport uglavnom ne omogućava. Baseball je bliži pikadu, balotama i biljaru. Samo je bolji.

A što se tiče footballa, neki dan sam otvorio ligu i sam pogled na opcije, bodovanje i uopće način igre u kojem je svaki tjedan važan (kvragu, svi igramo samo po 13 tekmi, ovo je kao pravo samo što nije pravo nego fantasy!!!) napalio me kao dvije godine u kući zatvorenog mačka. E sad, kako mi se ne igra i taj fantasy s nekakvim Amerima (ovi s kojima igram baseball su totalno mutavi, sve je poslovno i svaki gleda samo učinak), molim lijepo sve zainteresirane da se jave za NFL fantasy, a zašto ne, i dogodine za novu MLB sezonu. Nikada nije prerano za planirati. ESPN – volim te.

G kao George Karl

Nije bilo lako gledati ljudinu Karla kako iscijeđen od kemoterapije pokušava zvučati kao čovjek kojemu nisu sve lađe potonule. Mislim, navodno su šanse ogromne da preživi, ali kad vidiš prepolovljenog čovjeka idiotski ti je uopće misliti o tome kako će jednog dana opet trenirati, a kamoli već u ovom playoffu. Stvar je ozbiljna, Karla možda sutra neće biti među nama, stoga koristim ovu priliku da još jednom naglasim koliko mi je taj čovjek značio u životu, prvo kao trener jedine momčadi koju sam ikada volio više od igre, Seattle Sonicsa, a zatim i kao trener Milwaukee Bucksa, jedne od najpotcijenjenijih momčadi proteklog desetljeća. Za ovo u Denveru nisam mu toliko zahvalan, ali očito je kako je i tu napravio strašan posao, uopće održati na okupu i s glavom na ramenima onakvu skupinu morona, strašan je uspjeh.

Uostalom, jedan od najljepših trenutaka vikenda došao je upravo od Karla, koji je sjedeći na kauču i gledajući utakmicu Nuggetsa i Jazza u društvu ESPN-ova dežurnog novinara za životne drame Ricka Reillya, ovako prokomentirao što je dobro a što loše kod JR Smitha. ''Dobar je kada šutira postavljen, onda s njim nema problema''. ''Nije dobar kada dribla deset sekundi misleći da će završiti negdje a u biti se ne mrda s mjesta''. Tek kada čuješ ovakvu izjavu jednog trenera shvatiš kako je to zajeban posao i kakve živce moraš imati da radi poneke dobre stvari istrpiš sve one loše. Treneru, vrati se što prije, jer bez tebe liga neće biti ista. S druge strane, samo ti uživaj u odmoru od Smitha i Martina.

H kao Howard

Prosjek od 20-ak minuta i 6 osobnih nije obećavajući. Doduše, Magic je prošao bez problema Bobcatse, na krilima sjajnog Nelsona i za playoff spremnih Lewisa i Pietrusa. Ova momčad ima muda i zna završiti utakmicu, te svi oni koji misle da će ih Carter doći glave pretjeruju. Ne kažem da isključujem mogućnost da Carter podbaci, već samo napominjem da on uopće nije toliko važan. Nelson je onaj koji vuče, a Nelsona lani nije bilo. I to je bio razlog što se Hedo igrao playmakera, ne to što je Hedo košarkaški genije. Nelson, uz pomoć Cartera tu i tamo, pokriva pitanje kreacije. Često se pitam nije li uloga vođe koju je sam sebi dodijelio preveliko breme za tako sitnog košarkaša. I onda Nelson napravi nešto veliko. Više se ne pitam.

Ionako je, što se tiče završnice, Lewis nebrojeno puta dokazao da može biti nevidljiv 40 minuta ali da će na kraju napraviti posao. Pietrus je trebao biti smetalo za LeBrona, ali dolaskom Barnesa ostao je bez te uloge, te se pretvorio u instant koševe s klupe, u stanju serijom desetak koševa riješiti utakmicu. Magic got game.

Što nas dovodi opet do Howarda. U drugom krugu problema neće biti jer Hawksi i Bucksi nemaju luksuz kakav su imali Bobcatsi, da ga udaraju i stalno šalju igrače na njega, jer nemaju dovoljno tijela. Ali, protiv Cavsa, koji su krcati pod košem, Howard će morati naći načina da pomogne na više od 20 minuta.

Sad, istina je kako je čak i u ovo malo minuta bio dominantna figura pod košem (nezaboravna sekvenca iz treće tekme od 4 napada Bobcatsa za redom koja je zaustavio blokadom, nakon kojih bi svaki puta završio na liniji slobodnih gdje bi zabio jedno bacanje, totalna ludnica), ali protiv Cavsa 20 minuta dominacije bit će premalo. Trebat će ih barem 40. I to dok LeBronu ne upada svaka lopta koju baci iz svlačionice.

Također, pomalo je i smiješno kakvi mu se sve faulovi sude, posebice ovi napadački. I to ne samo njemu, i Carmelo je 90% svojih osobnih zaradio na probijanju. Njih dvojica očito ne uživaju nikakav respekt kod sudaca (što za Magic koji uvijek prigovara, a posebice Van Gundy i Howard, još nekako i stoji, ali za Denver je očito glavni problem bio nedostatak trenera koji bi viknuo na sudce jer Dantley cijelu seriju sjedi usran na klupi), a, iskreno, čini mi se da sudci lakše od očekivanog sviraju i Kobeu i LeBronu.

Sad, da li je u pitanju nekakav naputak po kojem se posebna pažnja treba posvetiti odnosu prema superstarovima, ili su pak odlučili konačno svirati pošteno, nemam pojma. Samo znam da svi ovi dominantni igrači, a posebice mrcine kakve su Melo, Bron i Dwight, u svojoj igri najviše koriste fizikalije kojima mogu nadjačati protivnika a sudci im očito nemaju namjeru dopustiti silu. Uglavnom, bit će zanimljivo pratiti suđenje, posebice u eventualnom finalu Istoka između Cavsa i Magica. Baš me zanima hoće li se Bronovo probijanje kojim raznese sve oko sebe gledati jednako kao i Dwightovo guranje.

I kao Istok

Koji je bezveze. Na stranu što su Bucksi seriju protiv Hawksa učinili zanimljivom, sama igra je daleko od gledljive. Slična stvar je i s Bullsima, svaka čast na borbenosti i srcu, bilo je lijepo gledati one trenutke nervoze na licima Jamesa i Browna (a prisutni su uvijek kada nešto nije po njihovom), ali doći u četvrtoj u Chicagu i onako se rugati kao što je to činio LeBron, najbolji je pokazatelj ipak deficitarnog talenta u svim segmentima momčadi Chicaga. Miami je grozan koliko god je Wade fantastičan, a Bobcatsi su u jednog godini dosegli svoj maksimum i sada im slijedi opet put prema dolje, posebice ako Larry Brown odluči da je gotovo i krene prema drugoj momčadi koju treba spasiti.

J kao Jermaine O Neal

Miami je najgora momčad u playoffu, a Jermaine je uvjerljivo najgori starter u povijesti lige, s 9 pogođenih šuteva od 44 pokušaja. Za 23 minute nije bio u stanju skupiti ni 6 skokova u prosjeku, i ako smo ikada imali sumnje prema njegovoj budućnosti, mislim da su upravo nestale. Čovjek je gotov, kremirajte ga i raspršite pepel uokolo. A momčad koja mu eventualno ponudi veteranski minimum dogodine treba globiti porezom na luksuz i porezom na glupost.

K kao Kobe

Teza koju sam iznio prije neki dan u komentaru na vlastiti post (a mora netko i komentirat, e) glasi da bi Lakersi bili jednako dobri i sa Stephenom Jacksonom ili bilo kojim graničnim all-star bekom šuterom koji treba 30 lopti za 30 koševa, igra solidnu obranu i posjeduje all-round instinkte. Dakle, Jackson, Johnson, J Rich, taj tip igrača. Stavi ih u Lakerse umjesto Kobea i imaš istu momčad, možda čak i bolju jer će više lopti doći do Gasola, Bynuma i Odoma koji su najvažniji dio momčadi. Mislim da više priče o Kobeu kao top igraču nemaju nikakvog smisla. Čovjeka ne da su debelo u prašini ostavili i Bron i Durant, već su ga preskočili i Melo i Deron i Wade a bogami i Rose i Roy. Kobe je solidan bek za petorku. Sad još samo da se počne tako ponašati, a ne brijati da je Durant. Btw, njegovo izbjegavanje šuta u četvrtoj tipični je primjer Kobea. Nakon što je u trećoj uzeo sve one grozne šuteve, Phil mu je valjda rekao da je potreban momčadi kao razigravač i da bi bilo dobro kad bi loptu malo dao Gasolu i Bynumu, na što je ovaj opet odglumio zvijezdu. Gle, Kobač, Bobcatsi su postali momčad zato što je Stephen Jackson na sebe preuzeo odgovornost za vanjski šut i za ritam napada. Ne trebaš biti posebno učinkovit, samo moraš šutirati. Odbivši da to radiš, ti si u toj četvrtoj tekmi izgledao kao John Salmons. ESPN - up yours!

L kao Larry Brown

Postoje stari starci a postoji i Larry Brown. Čovjek se kotrlja po NBA parketima toliko dugo da je već zašao u fazu Lego kockice, kako iz milja nazivamo botoxirane penziće plastičnih lica. Kakav je ego i kakvi kompleksi žive u ljudima poput Westa, Rileya ili Browna ne znam, ali znam da bez njih više ništa neće biti isto. Brown je došao u jednu smiješnu momčad, promijenio je sve što je mogao, posložio kockice kao da je slagao vlastito lice samo puno bolje, i odveo Bobcatse u playoff. Vrlo dobro zna da nema mogućnosti za poboljšati momčad iz vana, a iznutra je ona dosegla svoj vrhunac.

Stoga, novi odlazak i novi kreativni izazov ne samo da su poželjni, već se i priželjkuju. Barem se možete kladiti da će Sixersi dogodine u playoff i to možda baš preko Bobcatsa. Njihovi veterani mogu ići samo prema dolje, osobito Diaw i Jackson. Gerald Wallace je to što jeste, fenomenalni radnik i druga banana maskirana u lidera, više time što mu je Jordan stalno u uhu i nešto mu šapće, nego što to jeste igračkim sposobnostima. Što će s njima biti ne znam, ali pretpostavljam da neće biti dobro. Preskupo je plaćena ova metla, ali barem je bilo zabavno putovanje. Osim ako ste navijač Bobcatsa. Tada vam nije bilo zabavno. Ni putovanje ni konačni dolazak.

M kao mrlijanje

Iako na samom jugu Hrvatske pod ovim pojmom poznaju mnoge stvari, među košarkaškim fanaticima ono označava situaciju kada gomila mladih, zdravih (izuzev leđa), natprosjećno elokventnih, eruditski nastrojenih i izuzetno bistrih ljudi, provodi noći pred televizijom, gledajući prijenose NBA lige i uz pretjerano uživanje u voću (ali i ostalim biljkama), dopušta sebi da se ponaša poput najvećih kretena, bilo stavljajući slike JR Smitha kao wallpaper, bilo uzvikujući imena omiljenih klubova, bilo gledajući zaljubljeno omiljene igrače, bilo tražeći isprike za iste. Mrlijanje je zakon.

N kao Noah

Ovim putem se ispričavam svima koje je pogodilo što Noah nije dobio spomenicu ''ispodobruča'' ove sezone. Nisam ga zaboravio, već sam radi ozljede odbio ga uopće uzeti u razmatranje. Što je greška, jer i pola sezone Noaha bolje je od cijelih sezona većine. Odavno je dokazao da je kralj (trebam li uopće spominjati da je najzaslužniji za ostanak petorke Gatorsa zajedno još jednu sezonu, iako su svi mogli u NBA, samo zato da bi proživjeli još jednu godinu kao cimeri, suigrači koji dijele isti bong, čime je ukazao koje su prave vrijednost u životu – a ako netko ne kuži, da mu nacrtam = uživati godinu dana u mladosti uvijek je bolje nego zarađivati milijune koje ćeš stići uživati u penziji u kojoj ti neće ni koljena valjati), a ovim izjavama protiv Clevelanda dosegao je novi vrh. Konačno politički nekorektan košarkaš koji ne smatra da je njegov posao uz košarku ujedno biti i uzoran građanin pred kamerama (jer, svi znamo da takvi nisu kada se iste ugase). Hvala na osvježenju i na tome što ne vrijeđaš naš razum, Noah. Iako, strah me da uho Davida Sterna ne postane još veće ako će morati dodatno ga napeti da čuje što sve priča ovaj lik.

O kao Oklahoma

Najbolja publika u playoffu i možda najbolja momčad u playoffu. Nemojte me krivo shvatiti, mladost je itekako vidljiva iz većine njihovih poteza. Lakerse i dalje smatram favoritima jer igraju sedmu doma. Ali, Thunder me još jednom natjerao da se pitam nije li paradigma po kojoj momčadi stasavaju i vremenom zarađuju poštovanje, status i iskustvo prije nego postanu velike, u opasnosti da bude zamijenjena onom po kojoj nije važno ništa osim talenta, srca i kemije.

Uživajte u Oklahomi dok možete jer ni oni neće zauvijek ostati mladi, nevini i savršeni. Kvragu, već dogodine ih čeka nekoliko ozbiljnih poteza. Koga potpisati, što s pickovima, koga zadržati. Imam milijun kombinacija u glavi, ovoga ljeta bit će free agenata na sve strane, ali mene ne zanima to o ćemu se pričaaaaa. Briga me gdje će Wade, Bron, a pogotovo me briga gdje će Amare i Boozer. Ali, čovječe, koga će potpisati OKC događaje je ljeta, jer pravi čovjek može biti sve što treba da ova momčad napravi korak dalje. Krivi može biti početak kraja. Pitajte samo Blazerse. Stoga, što kažete na ovo - David Lee kao uber-Collison? Idealni scenarij za sada.

Također, dragi prijatelji s ESPN-a nisu se na početku sezone pokazali, prognozirajući Thunderu tek 30-ak pobjeda i ostanak u lutriji. Više ih je glasalo za Clipperse u playoffu. Ja sam bio siguran u to što sam vidio, i iako me oči u zadnje vrijeme često varaju, ne bojim se ovom prilikom reći sljedeće – dogodine će OKC izjednačiti score Bostona iz 1986. s 40 pobjeda na domaćem parketu. I dogodine ih gledamo u minimalno finalu Zapada.

P kao Portland

Momčad koja je izgubila busolu. Oni su krenili onim klasičnim ritmom, sezona upoznavanja, sezona prvog kruga playoffa, pa ima nije uspio sljedeći korak. Pa su htjeli ubrzati proces, dovođenjem Millera koji se po nikakvoj logici nije uklapao u njihov sistem, samo zato da nekoga dovedu. Anti-Oklahoma. Sada su potpisali Cambya iako već imaju dvije petice. OK, Camby je bolji od oboje, ali ni on nije rješenje. A nije ni rješenje dopustiti Royu da igra 8 dana nakon operacije koljena, ma kako ona benigna bila.

Aldridge uživa s Cambyem iza leđa, i igra bolje nego ikada. Ajde, bar netko je sretan. Jer Roy i Rudy baš i nisu, a ni Batum i Webster na krilu ne izgledaju kao da bi bili zadovoljni s rolom na klupi. Uostalom, pogledajte samo ove poraze protiv Sunsa. Da, Portland još ima aktivan rezultat, ali momčad je ovo koja se prebrzo predaje i koja ne pokazuje karakter pobjednika. Ako ti je, da bi se borio, potrebna adrenalinska inekcija zvana Royev ulazak pred domaćom publikom usprkos mogućem izazivanju kraja karijere, u nevažnoj seriji prvog kruga, tada nešto s tobom nije u redu.

S druge strane, barem Sunsi uživaju. Steve konačno pokazuje godine, Amare je opet nestao u važnim utakmicama, ali nije ni važno. Lijepo ih je vidjeti da igraju svoju igru, bez opterećenja rezultatima. Tu su Dragić, Dudley, Hill, sve majstori igre i pravi timski igrači. Fali samo Lopez pa da gušt bude potpun. Ne, Sunsi nemaju dovoljno za borbu za vrh, ali uvijek je lijepo kad su tu, što je ultimativni kompliment. Uostalom, svi ovi momci prošli su školu Stevea Nasha. Idućih deset godina gledat ćemo ih po raznim playoff ekipama i svaki puta sjetit ćemo se čovjeka koji je svima nama Otac. Dalaj Nash. Pazite na unos rafiniranog šećera, budite dobar suigač i sve što radite u životu radite s pozitivnim stavom.

R kao Raymond Felton

Jedne večeri je kolega Sickre, kojega ću ovom prilikom zvati iSickre zbog neobjašnjive potrebe klanjanja pred olatrom Stevea Jobsa (zanimljivo kako su jedini fundamentalisti žešći od muslića upravo ti jabučari, mogla bi se povući i teza kako je slično i na vrhu hranidbenog lanca, među rajom koja visi po crkvama, te na vrhu među korporativnim tehnokratima - ni jedni ni drugi ne priznaju toleranciju), izazvao pravu bunu okupljenog košarkaškog puka izjavivši da je Raymond Felton dobar playmaker. Stavivši na papir sve playeve u ligi, došli smo do zaključka da je Felton negdje 18 play lige, što je tvrdnja s kojom se i iSickre morao složiti.

Jednu stvar da pojasnim. Felton je solidan, osrednji igrač, ponekad čak i koristan. To su epiteti kojima ga opisujemo. Ali Felton nema ni jednu jedinu osobinu svoje igre koja bi ga izdigla iznad te sredine, kako bi barem na trenutak izgledao kao poseban igrač. Felton će odraditi svoje u oba pravca, neće previše napraviti, neće previše ni skriviti.

Doduše, play mora biti na razini iznad u gustim završnicama, a Felton to nije. To što je solidan u svim segmentima biva zasjenjeno time što kada je najpotrebnije nije u stanju donijeti pravu odluku. Sad, Felton će ovo ljeto biti jedan od traženijih playeva u ligi. Može li momčad poput Miamia napraviti rezultat s njime kao starterom? Može, ako će joj preostala četiri igrača biti all-star kalibra, ili razine do.

Felton odrađuje, nikako ne transcendentira. Felton je Hyundai, ne Chrysler. Felton je bezimeni mp3 player, nikako iPod. Felton je Nokia iz Tele2 paketa, nikako iPad. Najluđe od svega, dok smo mi tražili razloge zašto Felton nije dobar, pred očima nam je Nelson mrcvario jadnika tricama i ulazima. Muslići - iSickre 1:0.

S kao superstars

Wade, LBJ, Melo, Deron, Durant – igraju na najvišoj mogućoj razini. Dirk, Dwight, imaju problema ali kada bljesnu zaslijepe sve oko sebe. Uglavnom, ako i ne uživate u dvobojima, ako mislite da igra nije na nekoj razini, ono najosnovnije što NBA nudi – fantastični pojedinci – nikada nisu bili bolji i mnogobrojniji. I da, možete uživati u utakmici gledajući samo jednog čovjeka kako radi razliku. Da li je to dobro ili loše ne znam, ali znam da – i like it.

T kao tribine

Atmosferu u Salt Lakeu, Oklahomi, Milwaukeeu i Portlandu nećeš naći u Los Angelesu, Orlandu, Dallasu, Phoenixu, Clevelandu. Ali je ni ne tražiš, očekuješ buku, krcate tribine. I sve to imaš svuda osim u Miamiu. Početkom sezone, kada je LBJ bio gost Wadeu, i to netom nakon što je Riley pustio glasinu po kojoj bi volio gledati njih dvoje skupa, očekivao bi krcatu dvoranu a ono nigdje nikoga. Kao da su stigli Clippersi. Sada je stigao playoff, imaš prilike gledati košarku na najvišoj razini (ok, ovo je malo nategnuto kad su Miami i Boston u pitanju, ali znate što želim reći), i opet – nigdje nikoga.

Sad, ima li smisla da Miami kao grad uopće ima NBA momčad? Sjećate se penzionerskog navijanja u sezoni kada su postali prvaci? Čemu slagati fantastičnu ekipu, kada se oko nje ne može skupiti ni desetak tisuća fanatika koji bi je bodrili u borbi za vrh? Jedan Miami ima momčad, a košarkaški gradovi poput Seattlea ili Kansas Citya nemaju. Tu se nešto treba mijenjati, a obzirom da ni ono nepisano pravilo po kojoj momčad s naslovom ne smije napustiti grad očito više ne vrijedi (Sonicsi su svoju povijest zamijenili ružnim dresovima i svijetlom budućnosti Thundera), molim nekog dežurnog bogataša da kupi Heat i preseli ga što dalje od onih šminkera. Ili ga barem posude negdje na par godina dok Kubanci i Dominikanci ne dosegnu dovoljni standard da si mogu priuštiti karte za utakmice.

U kao Utah

Na stranu ozljede igrača, Utah dominira serijom kao da je Denver bez pola petorke. Sad, Jazz jeste odlična momčad, s jasnim sistemom igre, liderom na terenu i talentiranim košarkašima uokolo. Međutim, to ne znači da taj Jazz u isto vrijeme nije i momčad sposobna primiti 120 koševa kao od šale, momčad preovisna o agresivnom i učinkovitom napadačkom nastupu dva solidna i neiskusna swingmana i korisnim minutama ruskog drveta pod košem. Samo, s jedne strane imate momčad koja zna što radi, a s druge obezglavljenu razbijenu vojsku koja se predala nakon prvog poraza.

Zašto je Denver ovako bezvoljan? Nedostatak trenera se nameće kao prvi odgovor, Dantley nije dorastao situaciji. Odnosi među igračima očito nisu blistavi, svi osim Carmela nestali su s lica zemlje. Billupsa smo već spomenuli, ali ni način na koji Martin i Nene ne igraju sa srcem (mislim, Carlos Boozer im ulazi u kost i zabija ispod koša, hellouuuuu), a ni način na koji Smith ne privlači pažnju niti glupostima a kamoli dobrim stvarima, ne pomažu. Nimalo.

I dok se Nuggetsi pitaju tko treba što raditi, Jazz to ima u svojoj DNK. Momčad koja odbija umrijeti već godinama nas iznenađuje, što pozitivno, što negativno, i obzirom da iduće sezone Dallas, Phoenix, Lakersi i San Antonio lagano odlaze sa scene, upravo se Utah nameće kao nasljednik na vrhu. Ovogodišnji nastupi Matthewsa i Milesa u playoffu važniji su za budućnost nego za sljedeći krug, jer praktički Sloan sada zna na koga može ozbiljno računati. I zna da sve resurse, bilo da je u pitanju draft pick, midlevel ugovor, ili nekakav sign and trade, treba uložiti u pojačanja pod košem koja će konačno zatvoriti taj reket.

Korvera svakako treba zadržati, ovim nastupom u playoffu zaslužio je novi ugovor. Boozer je i dalje dobar kada je sve ok, nestane u gustoj završnici, a obzirom da je Millsap postao kompletan igrač, dodavši čak i ozbiljni šut s poludistance, upravo njegov ugovor treba biti dio sign and tradea koji će im dovesti nekakvog Ibaku. A što se tiče ove godine i eventualne borbe s Lakersima za koji dan, recimo samo da Fesenko i Millsap neće moći tek tako uokolo bacati Bynuma i Gasola.

V kao voće

Najbolji prijatelj svakoj noći košarke. Bilo da radiš smoothie, shake, frape, voćnu salatu ili ga tek onako old-school jedeš samodostatnog, voće je zakon u kasnim noćnim satima. Em ti daje energiju potrebnu za sve procese koje obavljaš (sjedenje ili ležanje, twitanje, razmišljanje o budućem picku druge runde Bucksa), em te zabavlja dovoljno da odvrati tijelo od opuštanja i padanja u meditaciju, em je ukusno. Klopaš ga i klopaš, samo za razliku od svih onih burgera ne ostavlja ti smrtne posljedice. Osim po pitanju mekoće stolice sutradan, jasno. Uglavnom, i među voćem ima jednakijih, a ovom prilikom bi istaknuo ananas kao ultimativnog igrača. Praktički je voda, nije težak, ne puni te s previše energije, ne ostavlja baš nikakve posljedice, a ima i masu stvari koje drugo voće nema te potpuno pomaže ne samo probavu već i uopće čišćenje organizma. Plus, trenutno je ultra jeftin. Ne propustite ostatak playoffa provesti u društvu s ananasom.

Z kao zvuk sirene

Naravno, kao i svi pravi fanatici, morali smo pogledati i susret između Cibone i Partizana. Na stranu što je tekma bila užasna, i što je Aco Petrović bio smiješan, i što smo imali prilike vidjeti sve one spodobe tipa Zule, Jokea, nemam pojma više koga, koje predstavljaju umove naše košarke (da, naša košarka pod hitno treba biti smještena u centar za odgoj i obrazovanje osoba s posebnim potrebama). Ona završnica, s onom suludom tricom, meni osobno predstavlja kraj ikakvog zanimanja za domaću nam košarku.

Nije da sam puno pratio što se događa zadnjih par godina, ali sada više uopće ne želim ni čuti za ništa domaće. Prvo, ne opravdavam igrače i posebice na trenere Cibone zbog idiotskih reakcija. Što bi rekao Forrest Gump – stupid is as stupid does. Međutim, činjenica da sudci nisu prekinuli igru nakon što je u teren utrčalo deset ljudi s klupe, te to što nisu dali slobodna bacanja Partizanu a Ciboni tehničke, apsolutni je dokaz besmisla ovog i sličnih natjecanja na ovim prostorima.

Na seoskoj olimpijadi susreti završavaju regularnije nego u ovim nazovi profi ligama. Igra ti je na nikakvoj razini, i to još mogu razumjeti, jer nije svatko rođen talentiran ni sposoban. Ali, da ni sam okvir natjecanja nije u stanju barem odavati dojam nečega smislenog i kvalitetnog, e to je stvarno previše. Znači da kao društvo još nismo ni na razini da uopće možemo nešto stvoriti, jer su nam pojmovi poput odgovornosti potpuno strani. Cibona je izgubila svojom krivicom. Karma, slučajnost, Bog, zaboravite na ta sranja. The world has turned and left me here. Prihvatite to ili budite Cibona svaki dan. Jebote, kao da mi nije dosta što živim u državi kojom vlada grupa TNT, pa još da gledam i sport u stilu Alana Forda? Ne hvala. Adieu, hr košarko.

20Apr/104

8 FOR 8, TAKE 1

Posted by Gee_Spot

Prve utakmice prve runde su iza nas, sve je proteklo bez većih iznenađenja, pa da probamo ukratko posložiti neke dojmove.

CLE - CHI

Shaq je spreman pomoći odmah, a to saznanje je u ovom trenu najvažnije za Cavse. Ne bi me čudilo da su i izmislili ozljedu, samo da odmore Diesela za bitne utakmice. Inače, Bullsi nisu ostavili loš dojam, očekivano borbeno i žilavo, i kad gledaš da su Cavsi odigrali maksimalno ozbiljnu utakmicu, poraz uopće nije strašan. Ono, rotirali su kao da je sedma utakmica Finala, LBJ je napeto pazio da slučajno ne opali nekakvu nerezonsku tricu. Ne znam, ali nekako mi se čini da ova momčad neće nikada naučiti. ''Kada'' je puno važnije nego ''kako''.

Što dalje – Cavsi bi trebali zapaliti koju da se malo opuste, a Bullsi bi trebali zapaliti koju da ih manje boli, jer s Noahom i Dengom u očito polovičnom izdanju ne mogu pružiti bolju partiju od ove iz prve tekme, ergo – ništa od one dvije pobjede koje sam najavio

ATL - MIL

Realno, još jedna metla. Ali, obzirom kako su Hawksi prokockali preko 20 razlike i učinili tekmu neizvjesnom pri kraju, ne bi me čudilo da Bucksi, ako otvore dobro sljedeću utakmicu, dođu i do 1-1. Ne, nemaju šanse dobiti 4 od preostalih 6, ali ako se kladite – ovaj par radije preskočite. Atlanta nije u stanju posao privesti kraju na način kako to mogu Cavsi i Orlando, a Skiles neće dozvoliti da se njegova momčad preda dok god se igra.

Što dalje – Bucksi trebaju zaigrati bez opterećenja i iskoristiti ovo za sticanje iskustva, a Hawksi moraju pokušati pomesti protivnika da dokažu kako su stigli na višu razinu

BOS - MIA

Iritantni Boston postaje još iritantniji. Osim pobjede protiv očajnog Miamia, koji je toliko očajan da im je Tony Allen presudio, treba reći kako nitko normalan više ne može gledati i trpiti bahatost koju igrači Bostona siju oko sebe. Big Baby, Perk i Rondo još nešto i rade pa im se urlanje, grimase i provokacije mogu oprostiti, ali Pierce sa svojim uličnim forama koje više priliče nekom fudbalerskom seljoberu nego rasnom košarkašu stvarno više nije cool, dok KG-ovo predavanje najnižim strastima uzrokovano frustracijama zbog nemoći koja dolazi s godinama nije uopće vrijedno spomena. Ono što jeste vrijedno spomena je to kako Rivers konačno pokazuje pravo lice, lice koje se sakrilo iza naslova prvaka, lice gubitnika i prodavača magle za kratku upotrebu bez pravog sustava vrijednosti kojim može izgraditi ozbiljnu ekipu.

Što dalje – Miami nema šanse do pobjede u drugoj jer će Garnettove minute dobiti Davis (dvije tekme zaostatka neće moći dostići), a svi mi skupa se možemo nadati tek što bržem razrješenju Bostonove ovogodišnje playoff avanture, jer inače postoji opasnost da u nekom naletu ludila pogledamo još neku njihovu utakmicu

ORL - CHA

Bez prave igre i s jednim poluvremenom Howarda, Magic je dobio utakmicu u kojoj su Bobcatsi dali sve od sebe. Logično je da se nameće pitanje – što će biti kada Magic odigra kako može. E, tu logika ne pomaže, jer Magic je totalna suprotnost Cavsa, a valjda je zbog toga i njihov protuotrov. Naime, dok Cavsi odrađuju svoje, Orlando igra koliko mu treba i diže razinu igre po potrebi. Ako je za pobjedu dovoljno dvadeset dominantnih minuta u obrani za nabiti razliku, te poslije pravovremene trice da je očuvaš, zašto se zamarati nećim većim? Znam, i mene takav karakter užasno živcira, ali talent je neupitan.

Što dalje – ništa, jer ni Larry Brown ne može pronaći formulu koja će u isto vrijeme zaustaviti sve tricaše, mlatiti Howarda i zabiti dovoljno

LAL - OKC

Thunder nije ostavio pretjerano dobar dojam u najvećoj utakmici dosadašnje im karijere. Svejedno, dvije stvari itekako vesele, i to ne samo za iduće sezone, već i za ovu seriju – s nikada gorim Greenom i Durantom koji je pokazao sve najgore karakteristike u jednu večer - bili su u igri do samoga kraja, a način na koji su odigrali u obrani, bez obzira na svu muku u napadu, dovoljno govori da nisu obična mlada ekipa, već hrpa genijalaca. Netko drugi bi podvio rep, ali oni to jednostavno nisu u stanju. Kao da su naopako sazrijeli, prvo u obrani, dok će igra u napadu doći kasnije. Mislim, Lakersi bi trebali složiti metlu samo na račun dvoboja Bynum-Krstić, ali ne mogu jer im obrana Thundera ne dozvoljava da se odvoje. Što su svakako dobre vijesti pred nastavak serije koja bi za razliku od svih ovih na Istoku mogla trajati poprilično dugo. Dapače, obzirom da je Bynum stvarno ogroman plus, a da ga nitko nije očekivao ovako rano u ovako sjajnom izdanju, Durant i društvo mi izgledaju sposobni zagorčati život Bryantu do samoga kraja.

Što dalje – Thunder treba pronaći načina za spustiti Duranta bliže košu, te se više bazirati na slash n kick igri Westbrooka, uz minimalne doze loših šuteva, dok Lakersi trebaju puno zdravlja i sreće da prežive ovu seriju u kojoj im je doslovno jedina prednost ta što znaju kako pobjeđivati u ovo doba godine.

DAL – SAS

Dallas je na prvi pogled ekipa koja u svim matchupima ima prednost. Spursi čak više ne mogu računati ni na udvajanja Duncana, jer očito je kako Dampier ili Haywood mogu s njim jedan na jedan. Cijela igra Spursa tu pada u vodu, jer su praktički osuđeni na slash igru Ginobilia ne bi li nekako došli do lakših situacija za postići koš. Također, nema više ni Bowena da muči Dirka, što ostavlja Dallas s najboljim igračem na terenu za kojega praktički nema lijeka. Kako je Kirilenko ozljeđen, a Marion ionako igra za Dallas, ispada da Dirka nema tko uštopati ove sezone. Popovich dobro zna da ga nema smisla udvajati, jer Kidd i Terry vrlo dobro znaju kako to kazniti. Plus, ogroman dobitak je i Butler, koji je upornim ulazima još jednom dokazao da je fajter. Za razliku od Jeffersona koji trči uokolo potpuno uništenog samopouzdanja.

Što dalje – Spursi moraju pronaći rotaciju (iako, mogli su to riješiti i prije playoffa), dok Dallas i dalje treba miksati dobru obranu s raznovrsnim napadačkim rješenjima (znači, umjesto da Dirku daš loptu 9 od 10 puta, daj mu je 7)

PHO - POR

Lopez nedostaje Sunsima više nego je itko mogao pretpostaviti. Protiv Jazza ili Nuggetsa njegov izostanak bi još i mogli sakriti jer njihovi visoki nisu toliko dominantni u obrani reketa, ali protiv Portlanda koji ima dva sjajna visoka igrača jednostavno nema dovoljno ravnoteže u igri. Iako, svaka čast Lopezu, ali glavna poanta je da će ovdje pobijediti onaj koji nametne svoj ritam, a to Sunsi nisu bili u stanju protiv Blazersa tijekom cijele godine. Evo, jučer je bilo gotovo čim se Phoenix odlučio za šetnju i spuštanje loptu Hillu ili Stoudemireu pod koš da pokušaju igrom leđima. Mislim, to jednostavno nisu Sunsi. Jedino jurnjava garantira prolaz, a jedva dostignutih 100 koševa najbolji su pokazatelj da nje nije bilo. Još veći problem je izostanak agresivnosti, pucali su samo 16 slobodnih, što je i dokaz grča a ne samo nezgodnih Blazersa. Amare se ne može razigrati u šetnji, a pogotovo ne ako mu se spušta lopta okrenutom leđima. Čim se on pretvori u sidruna, gotovo je. Da, Sunsima treba netko pod košem, ali ako staviš Amarea kao centra dobiješ tri slobodna bacanja, 2 defanzivna skoka i 6 osobnih.

Što dalje - to što su Blazersi jedva dobili isto nešto govori – da ništa nije gotovo jer Sunsi ne mogu gore od ovoga (doduše, mogu jednako loše, ali tu već postavljamo i pitanje može li ih Portalnd prisiliti na to loše još 3 puta)

DEN - UTA

Deron muči Billupsa, ali to je ništa prema onome što Melo radi swingmanima Jazza. Također, Utah nema prednost pod košem kakvu bi protiv Nuggetsa imali Lakersi, dakle nije u stanju iskoristiti njihovu jedinu slabu točku. Znači, Denver je bolje opremljen za borbu protiv Jazza, nego obrnuto. Sad, nije da je reket Nuggetsa hermetički zatvoren, ali obzirom kakvo je šetalište onaj Jazza, djeluje k'o Bronx. Uostalom, Nene, Birdman i Martin ne boje se kontakta, dok je Boozer tek još jedan bek u momčadi krcatoj istima. Stoga, postavljam pitanje – koga bi radije u momčadi koja se bori za naslov, Nenea ili Boozera? Boozer će skupiti skokove i neće gušiti napad, ali njegova je igra licem košu, dok Nene igra direktno u meso, pod samim obručem, te koševe zabija ili iz zicera ili slobodnih bacanja. To je pravi centar i to je ono što Jazz nema. Obzirom na ozljedu Okura, više nema ni rotaciju visokih jer će Millsapovim prelaskom u petorku klupa ostati samo na Korveru. Koji usprkos sjajnoj formi ne može parirati Smithovim luđačkim serijama.

Što dalje – Jazz treba zaigrati agresivnije u svakom pogledu i ne dozvoliti Denveru lake koševe, dok Denver treba samo nastaviti igrati svoju igru

16Apr/105

WHERE AMAZING HAPPENS

Posted by Gee_Spot

Japanka Kokos nastavlja terorizirati cijeli svijet, pravog proljeća još nema, u fantasy baseballu sam bolji nego u fantasy basketballu, a bogami ni Ovechkin se više ne smije nakon što su Capitalsi spušili prvu doma od Montreala. San Jose neću ni spominjati, žao mi Neila, ali sam je kriv - jedan Kanađanin pa da navija za Sharkse (i još mora slušati Seek & Destroy svaku večer, umjesto da sluša Harvest Moon). Međutim, sve je to govnu brat obzirom da igraju Šibenik i Hajduk. Šalim se, naravno. Koga boli kita za amaterski nogomet, kada od sedam navečer pa skoro do sedam ujutro idućeg dana, imamo priliku gledati prve utakmice NBA playoffa.

Naravno, već i mali Cigo na deponiju zna da, paralelno s playoffom, i ekipa okupljena oko ispodobruca.com prognozira rasplet završnice i to kroz The Zoran Vakula Awards, koje se ove sezone održavaju po treći put. Svatko željan sudjelovanja u istima može ostaviti prognozu playoffa, rundu po rundu, u komentarima, ako to već nije napravio na nekom drugom mjestu, tipa u knjigi žalbe u restoranu Sabora, ili na stranicama Fantasy Lige.

Kako je to već običaj, slijedi moja prognoza, a hoće li se Sickre dovoljno oporaviti pa da objavi svoju do sutra – ne ZNA SE.

FIRST ROUND

Cavs – Bulls 4-2

Ekipa koja ima Noaha i Rosea mora dobiti barem jednu utakmicu. Metla je nekako najrealnija. Cavsi u ovoj seriji ne trebaju ni Shaqa. Bullsi su svoje napravili samim plasmanom u doigravanje. Bla bla bla. Bullsi su ekipa koja je lani namučila Celticse i pružila nam NAJBOLJU PLAYOFF SERIJU IKADA. Znam, ovo više nije ista ekipa. I znam da su ranjeni – Deng igra na pola noge, Miller igra bez nogu. Ali, ima nešto u Roseu i Noahu što mi govori da neće ovo biti nikakvo napucavanje. Cavsi će možda dobiti jednu tekmu s više od deset, sve druge bit će guste. S malo koševa. I par lijepih pobjeda za uspomenu i mirniji ulazak u pripreme za novu sezonu. Barem bez Vinnia, kad se već ne mogu riješiti Paxsona.

Magic – Bobcats 4-1

Bobcatsi su zeznuta ekipa, ali nisu imali sreće. Ne mogu zabiti više od Orlanda što god da pokušaju, a ako i navuku Magic na rovovsku bitku, Dwight i ekipa imaju odgovor i na to. Lagano zagrijavanje prije nego se stroj Orlanda potpuno razmaše.

Hawks – Bucks 4-2

Bucksi će izvući dvije pobjede, jednu na račun agresivnosti a drugu na račun povremenih mentalnih blokada Hawksa. Međutim, bez Boguta nije to momčad sposobna dobiti playoff seriju. Šteta, jer čekao bi nas pravi rat. Ovako će dvoboj Salmons-Johnson ostati u sjeni, kao i epizodni bljeskovi Delfina, Ilyasove, Horforda i Josha Smitha. Jesam rekao da je šteta što se Bogut ozljedio?

Celtics – Heat 4-2

Ako mi je zbog ičega krivo, onda jeste zbog činjenice da je Istok tako slabašan da će se Boston provući u drugi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka malo sutra jer Boston više nije ni p od prvaka. Ne vjerujem im ni najmanje – kad god su trebali pobjediti i dokazati karakter zakazali su, a uredno su gubili tekme koje nisu smjeli. Rivers je izgubio nadzor, najbolji igrači – a to su mladi lavovi Rondo, Perkins i Davis – i dalje su u sjeni iako učinkom debelo nadmašuju veterane. Kemija je dakle loša, a ni biologija nije bolja. Wadea nema tko čuvati, KG je praktički danas malo agresivniji Haslem, sve što može Ray može i Q Rich (ok, ovo je malo nategnuto, ali nije ni daleko od istine). Miami ima Wadea, ima odličnu obranu, ali ipak dajem prednost Bostonu samo zbog jedne stvari – Heat ne može računati na svoje mlade snage. Da su Beasley i Chalmers normalni momci, i da znam da se na njih čovjek može osloniti, ne bi dvoumio oko glasa Miamiu. Ovako, Rondo i Perkins će raditi što hoće, a kada vam play i petica kontroliraju igru, nemate se zbog čega brinuti.

Lakers – Thunder 4-3

Lakersi ne mogu dobiti Thunder bez Bynuma i bez Kobeovih vrhunskih partija. U ovoj seriji izgleda bit će i bez jednoga i bez drugoga. Zašto onda nemam muda reći da će Durant i društvo proći dalje? Zato što je jedna stvar vjerovati u mladu momčad koja igra obranu i može zabiti u regularnoj sezoni, ali nešto sasvim drugo je vjerovati da će ta ista mlada momčad dobiti playoff seriju. Nitko od njih još nije naišao na nešto ovakvo – svaki drugi dan igraš protiv iste momčadi, a opet te svaki drugi dan dočeka nešto novo. OKC je kao i svaka mlada ekipa kroz sezonu patila od oscilacija. Gubili su utakmice koje nisu trebali, zbog čega su na kraju i ušli u doigravanja tek kao osmi. Oscilacije si ne mogu dopustiti u ovo doba godine.

Thabo će namučiti Kobea, koji se ionako već muči sam od sebe. Harden i klupa Thundera gazit će klupu Lakersa. Bez Bynuma, nema najveće prednosti Lakersa. Durant će pomesti pod s Artestom. Fisher može samo gledati kako Westbrook leti pored njega. Odom će anulirati Greena, Gasol će pojesti Krstića, ali njih dva nisu dovoljni.

U jednoj utakmici OKC može djelovati kao buduć prvak (što će i biti - samo ne ove sezone). Ali, Lakersi jesu prvaci. Jackson već zna koje karte treba igrati, Kobe zna kako će do poena bez obzira na šut. Fisher zna da nije važno dobiti svaku bitku, već rat. I na kraju će se Lakersi provući. Iako još uvijek ne mogu skužiti kako.

Mavs – Spurs 4-1

Dallas je bolja ekipa bio i lani, a ništa se specijalnog nije dogodilo pa da to ne bude i sada. Dirk igra na istoj razini, Timmy ne. Parker je ozljeđen, Kidd je zdrav. Marion je gotov, ali je još uvijek bolji od Jeffersona. Terry luduje s klupe, a s druge strane više nema Ginobilia da mu parira, jer je zauzet nošenjem tereta prvog igrača. Mislim, možda su Spursi igrali dobro ovaj zadnji dio sezone, i možda su uvjerljivo pobjeđivali kada su pobjeđivali. Ali, Dallas je dobio 9 od zadnjih 13 međusobnih tekmi, uključujući i četiri pobjede lani u prvom krugu. Za razliku od Sunsa, nikada nisu imali problema dobiti San Antonio, čak ni u doba dok je Timmy bio na vrhuncu. I da, Butler i Haywood su dva pojačanja o kakvima Popovich može samo sanjati. Meni dovoljno.

Suns – Blazers 4-3

Da je Roy zdrav, ne bi me uopće bilo bed proglasiti Sunse za totalne autsajdere u ovoj seriji. Ovako, apsolutni su favoriti. Samo, čak i bez Roya, Blazersi djeluju kao previše tvrd orah da bi izgubili doma. Ima nešto posebno u toj dvorani, a vruća atmosfera će biti još naglašenija sada kada je momčad ranjena. Sunsima neće biti lako, posebice bez Lopeza pod košem, ali Steve i Amare mogu vrtiti pick 'n' roll do smrti. Roy i LaMarcus ne mogu jer Roya nema. Neće valjda Andre Miller zabiti 30 svaku večer preko Nasha? Neće valjda Camby imati 20-20 kroz seriju bez Lopeza da mu parira? Neće.

Nuggets – Jazz 4-3

Kakva šteta. Opet ta riječ, šteta. Mislim, playoff je ludnica, ali zamislite tek kakav bi bio da je npr. Oklahoma dobila priliku izbaciti Dallas, te da su zdravi Roy, Bynum, Martin, Karl, Lopez, Bogut, Parker. Osjećam se zakinutim. A opet, nema smisla negodovati jer bolji će naći načina da prođe dalje, bez obzira na okolnosti. A imam osjećaj da je Denver trenutno bolji. Bez obzira što će biti bez Karlove smirujuće trbušine, i bez obzira što je Martin nespreman. Billups može odgovoriti na Williamsove izazove, Carmelo može sve dignuti na novu razinu. Utah ima solidnu rotaciju, ali ni jedan njihov swingman ne može odgovoriti na Afflala i Smitha. Kirilenko je out, Boozer se načeo u najgorem mogućem trenutku (ili u najboljem, jer si neće moći srušiti cijenu očajnim playoof izdanjem), i sva prednost koju bi Utah mogla imati pred Denverom nestala je preko noći. Nisu bili u stanju zadržati bolju startnu poziciju. A nisu jer trenutno ima boljih ekipa od njih. Da, dobar dio godine izgledali su sjajno, ali ni ovo nije njihova godina. Osim ako ih ne poljubi sreća u lutriji.

CONFERENCE SEMIS

Cavs – Celtics 4-2

Boston nije Orlando pa da iskoristi nervozu LBJ-a i Mikea Browna. Osim ako Bron ne osjeća nervozu. Što bi bio ultimativni dokaz da je đikan, jer ja bi se na njegovom mjestu usrao od straha. Najbolji igrač na svijetu a nije u stanju doći do Finala ni ove godine. Brrrr. Ma, pritisak je ogroman, siguran sam, samo Boston nema baruta da to iskoristi. Cavsi mogu zaustaviti sirovu snagu Ronda i Perkinsa, Boston nema čime sirovu snagu Jamesa. Pobjeda Cavsa u šestoj tekmi bit će gaženje. Michael Finley odigrat će u njoj više minuta negu u cijelom playoffu do tada, dok će se kamere fokusirati na Pierceov zbunjeni pogled s klupe. Gdje je pošlo krivo?

Magic – Hawks 4–0

Stroj Magica neće biti pošteno ni izazvan. Zaza Pachulia možda i može protiv Gortata, problem je što će morati protiv Dwighta. Jer, budu li slali Horforda kao i do sada, ne samo da neće zaustaviti Howarda, već će ostati bez učinka jednog izuzetno važnog igrača. Mike Woodson nije čarobnjak. Šteta, jer Hawksi protiv Cavsa bili bi barem gledljiva serija.

Lakers – Nuggets 2-4

Nema pravog Martina, ali nema ni pravog Bynuma. Cijela sezona je jedna duga priprema za ovaj obračun, i iako Denver izgleda ranjiv jer nemaju Karla uz aut-liniju, Lakersi ne mogu zaustaviti Billupsa, Mela i Smitha. Ne s Fisherom u petorci. Sve što treba je uzeti jednu od prve dvije tekme u Los Angelesu, a Denver to može. Kao što je dokazao kroz sezonu. Uostalom, iako će se i jedni i drugi namučiti u prvoj rundi, posljedice će puno više osjećati Lakersi – zato jer Vujačić i Mbenga nisu klupa. Osveta za prošlogodišnje patnje. I pobjeda posvećena treneru.

Mavs – Suns 4-3

Nulte nikako da prođu. Sunsi i Mavsi su uporni u pokušajima da osvoje naslov, i izgleda da će jedni ovaj put dobiti priliku. I to u prekrasnoj seriji u kojoj na obrane možete zaboraviti. Zbog čega bi nešto veća sklonost Dallasa istoj, mogla biti i presudna. A možda i neće. Mislim, ovdje domaći teren ne igra nikakvu ulogu, jedinu ulogu igra kakvog će raspoloženja određenu večer biti Amare, Steve, Dirk ili Terry. Da, Dallas ima solidno zatvoren reket, ali ni jedna momčad ne svijetu ne širi ga bolje od Phoenixa. Ključ je u Amareovim rukama – ako uz 30 koševa bude kupio 15 skokova, Sunsi su u prednosti. Ne bude li – Sunsi uopće nemaju šanse. Obzirom da mi je to malo previše vjere u jednog Amarea, malu prednost dajem Dallasu. Kvragu. Još jedan ožiljak na duši svih nas.

CONFERENCE FINALS

Cavs – Magic 2-4

Repriza lanjskog dvoboja. Isto vrijeme, isto mjesto, isti bat-kanal. Isti rezultat. Da, Shaq je tu da zaustavi Dwighta. Jamison i Hickson su odgovori na širinu Magica. Ali, Magic i dalje ima onaj sastojak koji Cavsi nemaju – jaja. Muda. Huevos. Reddick, Pietrus, Lewis, pa čak i Vince, uvijek su spremni na ludu seriju. Mo Williams, LBJ i Jamison nisu. Shaq će odraditi svoje, ali neće moći više od toga. Više od toga mora napraviti Bron, a on za to nije spreman. Ili sam ja uzalud gledao sve one guste završnice koje su Cavsi gubili protiv ovih ekipa iz gornjeg doma. U tom slučaju, League Pass mi dogodine ni ne treba. Čemu gledati stotine tekmi, ako iz njih nisi u stanju izvući ništa pametno.

Mavs – Nuggets 2-4

Mavsi ne mogu dobiti u Denveru, a Denver itekako može u Dallasu. Doduše, ovogodišnji Dallas je bolji nego lanjski, dok je ovogodišnji Denver slabiji nego lanjski. Dakle, umjesto 4-1 za Mela i društvo, neka bude 4-2. Karl, koji se oporavio nakon pobjede nad Lakersima, pridružuje se momčadi da proslavi naslov prvaka divljeg, divljeg Zapada. J.R. Smith i Mark Cuban bivaju kažnjeni s po 25 000 dolara zbog tučnjave na presici nakon pobjede Nuggetsa u šestoj.

FINALS

Magic-Nuggets 4-1

Orlando sam proglasio budućim prvacima na početku sezone. Doduše, protivnik im je bio San Antonio, ali to previše ne mijenja onu prvotnu prognozu. Dapače, Denver tek nema nikakav odgovor za Dwighta i to bi trebao biti kraj priče. Van Gundy i ekipa znaju što im treba za otići do kraja, žive za ovakve utakmice i ovaj playoff bi trebao biti njihov ples. Da, živcirali su me kao malo tko ove sezone, trebali su lakoćom doći do 60 pobjeda, ali njihova razigranosti i pozitivno ludilo uzeli su danak. Takvo traćenje talenta je grijeh, ali ne i dovoljan da ih se baci s trona favorita. Van Gundy je djelovao izgubljeno, Carter raspadnuto, Nelson autistično, ali na kraju je u pravom trenutku sve sjelo na svoje mjesto. Ovo je momčad s misijom. Misijom koja se zove naslov NBA prvaka. Imaju moj blagoslov.

Dragi prijatelji, vežite se. Polijećemo.