ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

18Oct/136

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

THUNDER

NAPAD: 109.6 (3.)

OBRANA: 102.6 (4.)

RASPORED: 15.

SCORE: 56-26

THIS WAS THEN

Iako su pred sam početak sezone ostali bez Hardena zbog očito stroge klupske politike o raspolaganju salary capom (ili ako hoćete možete to nazvati i škrtost), Durant i društvo nisu izgubili ni koraka na razvojnom putu. Bolni poraz od Heata samo je dodatno natjerao nositelje da preko ljeta rade na igri, što je dovelo do najboljih sezona karijere udarnog dvojca – Durant je postao all-round klasa sposobna odvesti momčad do kraja, a Westbrook je na povećanu odgovornost odgovorio povećanom učinkovitošću, izvevši tako konačno skok iz Robina u Batmana. Ili možda Spidermana.

S ozbiljnijim pristupom ove dvojice u defenzivi obrana je po prvi put dosegla šampionsku top 5 razinu, ali ono što je posebice fasciniralo bila je lakoća kojom su nadmašili dotadašnje najbolje napadačke rezultate, ostvarivši koš razliku na kojoj je pisalo NBA prvak. U tome im je pomogla spomenuta ozbiljnost Duranta i Westbrooka koji si više nisu mogli priuštiti odmor u napadu bez Hardena kao zaštitne mreže, ali i fenomenalna šuterska sezona Kevina Martina koji je u manje zahtjevnoj roli spot up mamca - briljirao.

Također (moramo češće koristiti ovu riječ obzirom na novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije), činjenica da je Ibaka izrastao u nepogrešivog pick & pop majstora dodatno je ojačala napad koji je uspio u nemogućem, biti najbolji u NBA konkurenciji usprkos tome što je često igrao 4 na 5 (šifra: Perkins) – kreatori kao Durant i Westbrook puno lakše improviziraju dok znaju da mogu baciti povratnu takvim snajperima. Jasno, s Collisonom umjesto Perka napad je išao na još jednu razinu iznad, ali obzirom da su i Perkins i Collison, pa i Sefolosha, trošili lopte na razini slučajnih prolaznika (uzimali su samo 11% napada kad su bili na parketu), njihov utjecaj ionako je zanemariv, samim time i rezultati koje je donosio.

Nažalost, nesretni sudar sredio je Westrbookovo koljeno baš u trenutcima kada je fenomenalnu regularnu sezonu trebalo okruniti još jednim Finalom, što je rezultiralo potpunim raspadom sistema – Durant je kao jedina rasna opcija i dalje bio izuzetno učinkovit, ali kvalitetnoj obrani poput one Memphisa bilo je jednostavno usporiti ga znajući da se ne moraju plašiti Westbrooka. Naravno, to je dovelo do povećane potrebe za kreacijom Ibake i Martina, odnosno za većom potrošnjom Sefoloshe i Collisona, što je bilo teško izvesti sistemski obzirom na to da su do jučer igrali strogo definirane uloge, da Scott Brooks nije improvizator i da je Ibaka još uvijek previše sirov za biti išta više od igrača zadatka u napadu.

THIS IS NOW

Sezona počinje sličnom pričom kao i lanjska – zbog kontrole salary capa, Thunder se odrekao Martina, što znači da će daljni razvoj ovisiti o novom napretku Duranta, Westbrooka i prije svega Ibake, ali i stasavanju nekog od mladih igrača poput Jacksona i Lamba. Samo, tu sličnost s lanjskom sezonom završava – Martin je bio dokazani NBA strijelac, dok je Lamb još uvijek projekt, a Jackson nema ni blizu potrebne spot up kvalitete da zaigra rolu tako rasne podrške.

Također, pitanje je koliki plafon još imaju Durant i Westbrook obzirom na svemirsku razinu na kojoj već igraju, a i koliko će Westbrooku uopće trebati da uhvati formu nakon ni malo benigne ozljede. Oprezni Thunderovci odlučili su se za još jednu minornu operaciju istog koljena kako bi uklonili sve rizike, što znači da će u najboljem slučaju Westbrooka vratiti na parkete oko Božića – iako se radi o čovjeku od čelika s isto tako čeličnim plućima koji do ozljede koljena nije propustio ni jednu utakmicu u karijeri, ovolika pauza od košarke uz propušteni trening kamp u stanju su ostaviti traga na razini igre čak i onih najvećih.

Dakle, na napadački učinak sličan lanjskom mogu zaboraviti, ali sistem usprkos svemu ne vidi značajniji regres – iako je ova treća pozicija rezultat prognoze koja na uključuje dvadeset utakmica bez Russa, Thunder bi i tijekom tog perioda samo na račun Duranta trebao zabijati više nego dovoljno za top 5-6 učinak. Dijelom zbog Jacksona koji može solidno pokriti onaj slasherski element Westbrookove igre, a dijelom zbog izuzetno laganog rasporeda tijekom kojega Thunder ima tek nekoliko sudara sa Zapadnim silama.

Obrana bi pak trebala nastaviti igrati na top 5 razini uspostavljenoj prošle godine. Brooks nije genije, daleko od toga, uostalom to najbolje pokazuje činjenica da nije imao spremno ni par poštenih akcija nakon što je Russ otpao, ali njegova tvrdoglavost pomogla je barem u nečemu – odbijajući koristiti Duranta na četvorci kako bi otvorio vrata još jednom strijelcu u postavi, što je najčešći razlog stalnih kritika upućenih na njegov račun, odnosno ostajući vjeran igri s dva klasična visoka, zatvorio je reket do mjere o kojoj Knicksi ili Heat, da spomenemo samo momčadi koje su napravile slične poteze sa svojim uber-trojkama, mogu samo sanjati.

Ibakina lakoća stizanja u pomoć i bananiranja te Perkinsova sposobnost guranja u postu su temelj, ali ne treba zanemariti ni dužinu Duranta i Sefoloshe koji na bokovima nude danas možda i najbolji stoperski par swingmana u ligi (svakako top 2 uz Wadea i Jamesa). Istina, Ibaka nije idealan kao zadnji čovjek obrane, a ni Perkins nije od koristi kada na suprotonoj strani nema post-up centra teškog 140 kilograma, ali ova širina opcija omogućuje im da budu kvalitetni obrambeno u mnogim kombinacijama, što će biti presudno u sezoni u kojoj napad neće biti toliko dobar kao lani.

Ključno je dakle pitanje može li ovakav Thunder otići do kraja? Znamo koliko su dobri kada su kompletni, ali u ovoj gadnoj konkurenciji na Zapadu, posebice s momčadima poput Spursa i Grizzliesa koje su u naponu snage i s izuzetnim potencijalom Rocketsa i Clippersa koji može eksplodirati i gurnuti ih korak naprijed svakog trena, neće biti lako bez jače klupe. Lamb ima potencijal u svakom pogledu, ali da igrač druge godine tek tako uskoči u izuzetno važnu rolu treće opcije, bio bi rijetko viđen presedan.

A to je ono što je Martin praktički odrađivao sam i što je moglo proći isključivo zbog toga što su Russ i KD takvi učinkoviti potrošači koji bez problema mogu zabijati na vrhunskoj razini okruženi s čak 3 igrača zadatka, pardon dva igrača zadatka i jednim drvetom (njihova startna petorka tako bi ofenzivno, čak i da igrač Martinove klase nije nikada ulazio na parket, bila dovoljno dobra za top 7 učinak usprkos svim felerima, što jasno govori kako je lako posložiti dobar napad oko takvih talenata).

Uglavnom, nekakav trade za pojačati se na bokovima je neophodan, ali, obzirom na ne baš atraktivne mlade igrače koje su doveli zadnje dvije godine usprkos lutrijskim pickovima koje su dobili od Rocketsa, to neće biti lako. Adams i Lamb svakako imaju težinu za neku momčad u rebuildingu, ali, ako računamo da će pri tome morati biti dovoljni da netko prihvati i preskupi Perkinsov ugovor, dolazimo do računice koja baš i ne obećava. A nije da je Thunderu dovoljan samo back-up centar kao Clippersima ili spot-up šuter kao Rocketsima - njima treba kreator koji može nositi teret treće opcije, što dodatno sužava tržište.

PLUS

Westbrookov izostanak bit će idealan da Durant od starta sezone udari ritam za lov na prvu MVP titulu – učinkom svakim danom sve bliži Jamesu, KD će trebati nositi dodatan teret u svim fazama igre što bi moglo dovesti do nekih od najboljih individualnih perioda košarke svih vremena. Ne propustite.

MINUS

Ne pronađu li novo rješenje na boku, mogu preživjeti samo ako dobiju sjajne partije od onoga što imaju. I tu dolazimo do problema – ako i uračunamo da će Lamb i Jackson odraditi svoje, uvijek postoji opasnost od toga da izuzetno bitni Collison jednu od boljih sezona nadogradi jednom lošijom (što je doduše mali rizik obzirom na njegovu pouzdanost u ulozi trećeg visokog), da se Perkins potpuno raspadne i ostavi ih bez svoje 1 na 1 obrane (bez njega u napadu su ionako naučili igrati) i da Fisher odigra puno važniju rolu nego što bi trebao (povratkom Westbrooka za njim bi trebala prestati potreba, ali, s Brooksovom vjernosti ovim jednodimenzionalnim veteranima, kakav je i sam bio kao igrač, nikada ne znaš, možda Fisha opet gledamo u playoff minutama što vjerojatno znači da će Oklahoma još jednom ostati kratka).

Ne tako davno smo govorili kako Thunder s playem poput Westbrooka i trenerom poput Brooksa nikada neće osvojiti naslov, a danas znamo da povećana važnost Duranta kao kreatora, uz igrački razvoj obojice, Westbrooka izbacuje iz te jednadžbe - s njim je itekako moguće osvojiti naslov. Međutim, teza o Brooksu i dalje stoji – kad se samo sjetimo onog njegovog zbunjenog pogleda nakon što je ostao bez Westbrooka i nedostatka ikakve vizije u planiranju igre i slaganju novih rotacija protiv Rocketsa i Grizzliesa, teško se osjećati sigurno.

NUGGETS

NAPAD: 107.3 (9.)

OBRANA: 106.9 (19.)

RASPORED: 8.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Usprkos ozljedama Lawsona i Gallinaria, 1A i 1B opcije u njihovom "deset jednakih" sistemu, zbog kojih su obojica propustili po mjesec dana akcije i barem još toliko odigrali izvan forme, Karl je iz Nuggetsa još jednom izvukao maksimum. Tako nije izgledalo tijekom lošeg ulaska u sezonu kada je Denver, ponajviše zbog užasnog rasporeda i nedostatka šuterske forme, izgledao kao 50-50 momčad, ali, čim su se preselili u Colorado i započeli niz domaćih utakmica, stvari su legle na svoje mjesto – Karl je opet posložio top 5 napad od momčadi bez pouzdanog tricaša i post-up prijetnje (ako ne računamo dr. Millera), oslanjajući se još jednom na ritam (samo su Rocketsi igrali bržu košarku), tranziciju (nitko nije zabio više) i hrpu ulaza iz svih mogućih pozicija (što je bilo dodatno olakšano odlukom da Gallinari često igra na četvorci kako bi se otvorilo još jedno mjesto za krilo koje može napasti iz driblinga).

Čak i to što nisu iznuđivali slobodna bacanja u rangu klasične Karlove momčadi nije predstavljalo problem jer su kupili ogromnu količinu skokova u napadu, što im je efikasnost diglo debelo iznad prosjeka. Ukratko, Karl je još jednim doktorskim radom na temu uspješnog improviziranog napada maskirao sve slabosti svog rostera, slabosti koje se možda ne bi manifestirale tako rano u playoffu da pri kraju sezone nisu ostali bez Gallinaria. Ovako su već u prvom krugu Warriorsi iskoristili nesposobnost Nuggetsa da realiziraju organizirane napade te istovremeno brane sredinu i tricu.

Još jedan bitan aspekt uspjeha Nuggetsa krio se i u malom poboljšanju obrane koja je uz one klasične vrijednosti poput presinga na loptu ovaj put imala i pravog stopera na boku u Iguodali plus još dva solidna i aktivna igrača poput Brewera i Gallinaria, ali sve je to bez prave centarske linije bilo osuđeno na krah u svom tom kaosu stalnih preuzimanja i rotacija – da bi zatvorili reket usprkos manjku centimetara, često su udvajali, što je ostavljalo perimetar otvorenim iznad svake dopustive razine.

Tu negdje su i počeli problemi između Karla i uprave kojoj nije bilo jasno zašto su doveli i skupo platili centra (McGee) koji bi upravo trebao učvrstiti zadnju liniju ako ga Karl ne koristi ili ga ne zna koristiti (a ni to nije nemoguće – kad pogledaš njegove momčadi od Sonicsa preko Bucksa do Nuggetsa, vidiš da Karl u životu nije igrao s centrom koji je i u napadu i u obrani imao išta više od sporedne role, dakle ako mu McGee nije mogao pomoći da razvuče reket ili skače, jasno je zašto je preferirao Koufusa koji zna svoje mjesto pod suncem). Svejedno, jer svaka kombinacija visokih Denvera igrala je ispodprosječno u obrani (čak su i individualno podbacili svi osim Koufusa koji je barem imao snage za guranja pod košem), što se opet može predbaciti i taktici koja je, naglašavajući preuzimanje i visoke izlaske centara nakon screen igre, ostavljala na milost i nemilost solidnu rotaciju na bokovima zaduženu za sijanje terora pritiskom na linije dodavanja i koja se tako često nalazila ni na nebu ni na zemlji (drugim riječima, možemo zaključiti kako su Nuggetsi bili bolji nego što bi bili inače samo za Iggya i ne bi bili daleko od prave istine).

THIS IS NOW

Nuggetsi su tako pomalo neočekivano odradili još jedan rebuilding u hodu, drugi u manje od tri godine, ali problem je što ovaj put nema Karla da posluži kao osigurač kao kada su iz ere Anthony prelazili u novo doba. U nadi da su u njemu pronašli čovjeka koji će znati iskorititi McGeea i posložiti obranu, Nuggetsi su angažirali Briana Shawa, učenika Phila Jacksona i vjerojatno jednog od rijetkih stručnjaka danas u ligi koji preferira igru kroz post, što je uostalom dokazao i volumen akcija koje su Pacersi vrtili kroz Hibberta zadnjih par godina.

Osim Karla ostali su i bez dokazano aktivnog i sposobnog GM-a Ujiria, kojega je nova uprava Raptorsa preplatila kao trofej, zadovoljivši se angažmanom dojučerašnjeg asistenta Hornetsa/Pelicansa, Timom Connelyem. Kako će novi dvojac na čelu košarkaških akcija reagirati nema pojma nitko, sve opcije su otvorene, ali možemo pokušati s nekoliko pretpostavki.

Connely će sigurno godinu provesti na telefonu u pokušajima da se riješe nekog od suvišnih veterana, ali što će tražiti zauzvrat teško je reći obzirom da su slaganjem rostera za novu sezonu povukli cijeli niz nepotrebnih poteza koji odišu manjkom vizije (čitaj: preplaćivanje veterana koji im ni malo ne pomažu da se izdignu iz prosječnosti u koju su zapali ne prikazuje Connelya kao buduću GM zvijezdu). Dakle, na ovom frontu stvari ne izgledaju dobro, posebice kad uzmemo u obzir vlasnike koji bi htjeli maksimalne rezultate s minimumom rizika.

Shaw, sudeći po predsezoni, planira napustiti ubitačan ritam igre kojim je Denver ostvarivao ogromnu prednost na svom parketu (koju je Karl godišnje znao pretvoriti u nekoliko pobjeda viška, a lani barem u 6-7) i bazirati se uglavnom na organiziranim napadima kroz post akciju što ne zvuči obečavajuće – Shaqu je trebalo par godina da nauči igrati trokut, ali McGee nema ni približno visok košarkaški IQ kao Shaq pa zaključite sami kako će to izgledati u startu, makar Shaw sigurno neće nametati ovakav napad većinu vremena već povremeno, da započne proces koji će trajati više godina.

Novopridošli Hickson ima solidan pick & pop potencijal, Faried ima beskonačnu energiju u napadačkom skoku, ali sve skupa teško da može donijeti onu razinu koju je lani prezentirao napad Nuggetsa. Naravno, kako nijedan sistem namijenjen projekcijama u kojega u startu ulaze isključivo ranije ostvarene brojke ne može znati koliki će regres izazvati promjena trenera i filozofije igre u učinku pojedinih igrača, tako ni ovaj moj ne zna kako će jedan Lawson ili Gallinari igrati pod novim trenerom.

Ali, držeći se ovih bazičnih zamjena imena na rosteru i kombiniranjem minuta, izgleda kako će napad Nuggetsa zadržati solidan učinak, taman negdje iznad prosjeka. Razloga za vjerovati u takav scenarij ima – već smo rekli da je Karl uspio gotovo nemoguće, trikovima sakriti nedostatak trice, što znači da bi u ovoj verziji trica mogla sakriti nedostatak brzine – Lawson i Gallinari, koju su relativno pouzdani šuteri i definitivno najbolji koje su lani imali, ostaju u glavnim ulogama, dok minute Iguodale i Brewera, ispodprosječnih šutera za poziciju, idu tricašima poput Robinsona i Foyea (obojica su iznadprosječni šuteri s preko 40% za tricu i s više od dvije ubačene trice po utakmici što je naspram 30% šuta lanjskih bekova i jedva dvije ukupno pogođene po susretu više nego udvostručen učinak), a Shaw će vjerojatno manje koristiti Millera u kojega je Karl imao potpuno povjerenje, čime će također razvući obrane (te minute će također dobiti ili Robinson ili Fournier).

Čak i da jedan Chandler ne ponovi onako netipično dobru šutersku sezonu, mladi Fournier i Hamilton djeluju sposobno uskočiti na bokove i donijeti kreativnu iskru, tako da bi se promjene u napadu do neke mjere mogle sanirati, jasno ako Shaw ne bude pretjerao u količini akcija za McGeea i ako izdrži dok se Gallinari ne vrati u formu (što bi se trebalo dogoditi negdje polovinom sezone).

Tako da najveći problem Denvera ostaje obrana. Iako i na ovom dijelu parketa možemo očekivati promjene, tipa puno manje rizika u pritisku (jer nema takvih atleta kao što su bili Brewer i Iggy) i puno više zone (a samim time i manje izlazaka McGeea prema vani, što bi trebalo popraviti njegov učinak u zaštiti reketa), nitko ne može reći da će Nuggetsi znati što rade u defanzivi.

Više nemaju bokove za forsirati tranziciju, a dok se ne vrati Gallinari imat će problema sastaviti ih i za odigrati pozicionu obranu. Foye i Robinson nemaju visine za braniti swingmane, Fournier i Hamilton nemaju iskustvo, a Chandler nema šljakerski mentalitet, što znači da će zadnja linija imati puno važniju ulogu nego lani. A znamo kako je to izgledalo – McGee pojma nema što treba raditi čim ne stoji ispod koša, Faried nema ni visinu ni snagu za išta osim zujati uokolo, a Hickson, još jedan kralj promašenih rotacija, uglavnom snagu čuva za napad.

Sad, više zone i manje rizika mogu pomoći, ali nekako je teško zamisliti da dvojac McGee-Hickson odjednom nauči čitati situacije i da Faried odjednom uspije braniti 1 na 1. Veteran Arthur koji je stigao iz Memphisa tu im neće pomoći jer, usprkos tome što ima neosporan obrambeni IQ, više se nije u stanju kretati na NBA razini nakon ozljeda ahilove i koljena, za Randolpha vrijedi isto što i za Hicksona i McGeea plus nema ni snage za gurati se pod košem, a zašto su potpisali Mozgova znaju samo oni (znamo i mi, zato što im treba još jedna masivna petica za slučaj da McGee upadne u probleme s osobnima, a osobne i solidna poziciona obrana su sve što će dobiti od Rusa).

PLUS

Ovo je eksperiment, ali Shaw barem ima dovoljno sastojaka. U teoriji, na raspolaganju ima 12 igrača koji mogu završiti ili na dnu klupe ili kao dio jezgre, a sve ovisi o tome kako će posložiti kockice. Budu li i on i GM pravovremeno reagirali tijekom duge sezone, Denver može ostati u trci za playoff.

A u tome će im pomoći jedna prednost koju uz njih ima samo još jedna momčad u ligi (Jazz), a ta je zemljopis. Iako Shawov sporiji stil igre ne bi trebao do maksimuma koristiti prednosti poput manjka kisika kod protivnika u zadnjoj četvrtini, one će i dalje biti prisutne - dolazak na nadmorsku visinu na koju nisi navikao, u suludom NBA ritmu i to nakon jednog od najnapornijih letova uopće (od kuda god kretali i u kojem god se ritmu putovanja nalazili, dolazak do Denvera uvijek je svojevrsna mini turneja), Nuggetsima uvijek može donijeti nekoliko pobjeda viška.

MINUS

Iako tu ima dosta poznatih lica, ovo je nova momčad, što znači da će im svima trebati popriličan period uigravanja. Lawson i Gallinari su neosporni lideri i nositelji, ali kad uzmeš da će Lawson imati puno više tereta i odgovornosti u puno težem kontekstu (čitaj: moguć pad efikasnosti) dok uči novi sistem te da će Gallinari kao padobranac upasti u momčad usred sezone, bez trening kampa i u upitnoj formi, teško je reći koliki će dio tereta moći sami iznijeti. A bez jednog od njih u blizini, ne vidim igrača na rosteru Nuggetsa koji može povući usprkos tome što imaju ovakvu dubinu.

Kad uzmemo u obzir u kakvoj diviziji igraju i da sistem praktički projicira i njih i Blazerse i Wolvese kao momčadi na identičnoj razini u borbi za zadnju playoff poziciju, jasno je kako razloga za prevelik optimizam nema. Talenta je dovoljno da se stvar ne raspadne, ali ne toliko da mogu računati na playoff čak i ako Shaw uspije ostvariti sve što je zacrtao (a neće) – Denver danas više ovisi o tome koliko će Blazersi popraviti obranu i koliko će Wolvesi imati problema s ozljedama nego sami o sebi.

Što nas dovodi do najgoreg od svega – ova franšiza više nema viziju. Možda su Connely i Shaw dugoročna rješenja, ali za njihovo dobro mora se odrediti jasna strategija. Dakle, ako je ovo skrpana momčad kako bi se opravdalo ulaganja u Lawsona, Gallinaria i McGeea, onda je to nažalost krivi put. Ali, ako je ovo tek početak jednog perioda u kojem će njihove ugovore, a posebice onaj Chandlera, pokušati pretvoriti u resurse, onda je to skroz ok, ali ne bi škodilo da se u taj rebuilding išlo malo agresivnije, pa makar i na štetu ovogodišnjeg scorea.

BLAZERS

NAPAD: 106.8 (11.)

OBRANA: 107.1 (20.)

RASPORED: 4.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Nakon tragedija s Odenom i Royem te gomilom problema na svim razinama uprave koje su neminovno dovele i do jedne sezone za zaborav kakva je bila ona tijekom lockouta, Blazersi su se lani konačno odlučili stabilizirati oko novog GM-a i novog trenera. Ali, ne i sasvim okrenuti novi list – postojeća jezgra s Aldridgeom, Batumom i Matthewsom činila se kao sasvim dovoljan oslonac za neku novu kvalitetnu momčad, a optimizam se činio utemeljenim nakon što su u rookie playu Lillardu našli svog generala budućnosti.

Međutim, problemi s pozicijom centra i klupom stopirali su svaki eventualni napredak. Hickon je, naravno ne isključivo svojom krivicom, bio katastrofalan u svim aspektima obrane, ali Sttots ga je žrtvovao u sredini u pokušaju da sačuva Aldridgea za napad iako je ovaj svoje minute odigrane na petici odradio standardno solidno.

Što se klupe tiče, bez udarne četvorke na parketu Blazersi su igrali košarku goru čak i od klupe Bobcatsa. U lanjskoj analizi učinka klupa bili su uvjerljivo 30. po učinku, ali i po količini odigranih minuta, što znači da su i na taj način starteri patili – morali su igrati puno više nego što je planirano, a boljeg dokaza od toga da je Lillard skupio najviše minuta u ligi u svojoj rookie sezoni, dakle više od jednog Duranta ili Jamesa, ne treba (urnebesan je i podatak kako je Batum bio u top 20 igrača po minutaži iako je odigrao 73 utakmice).

U ovim uvjetima ni na trenutke sjajan napad nije bio dovoljan da se pomaknu s mjesta – kad su počeli otpadati Aldridge, Batum, pa čak i neuništivi Matthews, igra im se srozala do te mjere da su sezonu završili s gotovo identičnim scoreom kao i godinu ranije. Razlika je pak bila u kontekstu – dok su godinu ranije svi smatrali neobjašnjivom katastrofom, ovaj put je mizeran rezultat dočekan s razumijevanjem i vjerom da sitni popravci Blazerse mogu opet izbaciti na pravi put.

THIS IS NOW

Svoja dva ogromna problema, obranu i klupu, Blazersi su ovog ljeta sasvim solidno zakrpali. Naravno, u skladu s mogućnostima – kada već imate skupu jezgru na okupu, opcije su vam u startu limitirane. Uglavnom, Robin Lopez bi trebao biti zamjena za Hicksona, što je u startu dobra vijest jer, za razliku od čovjeka koji je prošle sezone glumio centra, Lopez je stvarno centar.

Netko zloban bi sad dodao da kakav je to centar koji je lani igrao startne minute za jednu od tri najgore obrane lige, ali ne bi bilo pošteno pripisati Lopezu potpunu odgovornost za probleme Hornetsa. Bez njega na parketu bili su najgora obrana lige, s njim bi se motali negdje oko 25. pozicije, što je na kraju rezultiralo tim finišem između, na 28. mjestu.

Čovjek dakle nije igrač u rangu visokih koji mijenjaju tijek utakmice, ali sasvim je pristojan back-up centar koji bi u limitiranoj roli i uz nešto bolji sistem mogao Blazersima donijeti stabilnost u zaštiti reketa koju lani nisu imali. I jedno i drugo je realno očekivati jer je Stotts već najavio kako će igrati puno manje riskantnu obranu s više zonskog pokrivanja od strane visokih za razliku od lanjskog plivanja Hicksona i Aldridgea na pick igri.

Međutim, čak i da potpuno promjene obranu i da Lopez odigra sezonu bez greške, Blazersi će teško dobivati utakmice na ovom dijelu parketa. Naime, poštene dubine pod košem i dalje nema (i Robinson i Leonard su klinci koji tek trebaju dokazati da mogu braniti NBA napade, jer to u rookie sezoni nisu ničim potvrdili, dok je LMA solidan, ali ne i spektakularan obrambeni igrač), Batum i Matthews usprkos zanimljivom all-round talentu nisu stoperi, a Lillard, iako teško može odigrati onako loše kao u rookie sezoni, nikada neće biti obrambeni faktor na poziciji.

Srećom, to što će obrana i dalje opasno koketirati s donjom trećinom po učinku manje će se isticati zbog Williamsa kao combo opasnosti s klupe i Wrighta kao spot-up mamca. Šteta što su ostali bez rookiea McColluma koji je sredio isto stopalo zbog kojega je već propustio jednu godinu NCAA košarke, ali paljba ove dvojice bit će sasvim dovoljna da se učinak klupe prema lanjskoj igri čini kao potpuna renesansa.

Međutim, da li je to stvarno dovoljno da Portland opet uđe u playoff, a kamoli da opet bude momčad sposobna boriti se za vrh Zapada? Sistem je skeptičan jer čak ni popriličan pomak u oba smjera ne smatra dovoljnim pored ove konkurencije na Zapadu gdje svi ovise više o zdravstvenom kartonu protivnika nego o samima sebi.

Blazersi su osrednja momčad koju spasiti može samo ili potpuno neočekivan napredak u obrani i napadu, što je moguće samo ako dobiju kompletne sezone od udarnih top 8 igrača i ako Batum i Lillard odigraju još napadački potentnije nego lani. Aldridge teško da može bolje od već izuzetno visoke razine na kojoj igra i još jedan neuspjeh vjerojatno bi značio i njegov kraj u Portlandu.

Momak ulazi u 30-e, ali i u situaciju u kojoj su se našli toliki prije njega, da javnost počinje percipirati neuspjehe momčadi kao njegove osobne, kao da je on kriv što je proglašen franšiznim igračem u nedostatku boljih. Aldridge je fenomenalan košarkaš i jedan od boljih all-round talenta na poziciji, a kako bi to dokazao vjerojatno neće potpisati novi ugovor s Blazersima, što znači da Portland ima ovu jednu sezonu kako bi se spasio od novog rebuildinga, bez obzira bio on manjeg ili većeg intenziteta.

Priče o vezi između njega i Bullsa postoje već neko vrijeme i njihov autor je njegov agent, koji je ujedno i agent Derricku Roseu, što samo naglašava kako je za Blazerse ove godine ulazak u playoff puno više od pitanja časti, tih dodatnih nekoliko utakmica praktički znače razliku između jednog perioda relativnog mira i ljeta punog upitnika.

PLUS

Blazersi skupo plaćaju svoju vanjsku trojku svjesni da u ovom trenutku malo koja momčad u ligi ima takvu kombinaciju all-round talenta u kojoj svatko može razigravati, šutirati i driblingom napasti obranu – nije nemoguće zamisliti da uz podršku kvalitetnog realizatora kao što je Lopez (koji je prošao pick & roll školu s Nashom i onda još briljirao lani s Vaquezom), kvalitetnog spot-up igrača kao što je Wright, napredak Lillarda i zdravije Matthewsa, Batuma i Aldridgea ovaj Portland uskoči u top 5 napada, samim time i u playoff. Ključno će biti i ako Stotts, inače Karlov učenik, konačno otpusti kočnice i pusti Lillardu i Batumu da trče – lani velikog odmaka od sporog McMillanovog stila nije bilo jer s 5 igrača jednostavno ne možeš igrati tranzicijsku košarku, ali s malo dubljom klupom i taj aspekt igre bi se trebao popraviti, a samim time bi i napad mogao dobiti na učinkovitosti.

MINUS

Ovisnost Blazersa o vanjskoj liniji i krilnom centru koji više od svega voli potezati iz vana jasno pokazuje koliko i sav talent u napadu ne znači previše ako nisi u stanju redoviti dolaziti do laganih koševa. NBA je ipak liga u kojoj fizikalije često presuđuju, a podatak da su Blazersi lani bili u donjoj trećini po broju pogođenih slobodnih i po broju zicera zabijenih nakon skoka u napadu jasno dokazuje da su momčad finese kojoj nedostaje ono nešto, a to nešto je uglavnom ili franšizni strijelac ili barem centar sposoban zatvoriti reket. Na njihovom primjeru lijepo se da vidjeti kako formula jednakog talenta nije dovoljna ako istovremeno nemate nešto od to dvoje - Blazersi igraju lijepo za oko dok vrte postavljene napade kroz Aldridgea okruženog takvim strijelcima kao što su Lillard i Batum, ali na kraju večeri uglavnom napuštaju teren spuštene glave. Ironija cijele situacije je u tome da su ne tako davno imali i jedno (Roy) i drugo (Oden).

WOLVES

NAPAD: 106.1 (17.)

OBRANA: 106.4 (18.)

RASPORED: 6.

SCORE: 40-42

THAT WAS THEN

Nakon što su dolaskom Adelmana i Rubia malobrojni potomci Vikinga koji prate košarku i Kevin Love dobili razloga za osmjeh nakon niza otužnih sezona, od Minnesote se prošle sezone očekivalo da konačno napravi značajniji iskorak, točnije izbori playoff. Sve bolji Peković i svježe potpisani Kirilenko te godinu stariji Rubio i Williams trebali su pomoći Loveu da konačno dođe do doigravanja gdje igrač njegove klase i pripada, što je bio plan kojemu nije smetalo ni to što se Rubio vraćao nakon ozbiljne ozljede koljena – veterani Ridnour i Barea bili su sasvim dovoljni da održe brod na kursu do njegova povratka u formu.

Nažalost, sezona je završila prije nego je i počela. Love je polomio prste šuterske ruke zbog čega je otpao na startu sezone, a tijekom tog perioda momčad se jedva držala iznad vode zahvaljujući kvaliteti koju su obrani donijeli Kirilenkova svestranost, Pekovićeva masa i, potpuno neočekivano, kvaliteta u branjenju pick igre Loveove zamjene Cunninghama.

Iako je nakon ekspresnog povratka na parket bilo jasno da ovo nije isti Love i da šuterski tu sezonu od njega ne mogu očekivati previše, Wolvesi su se barem opet mogli nadati da će ostati u konkurenciji za osmo mjesto do samog kraja. Ali, želje su ubrzo splasnule nakon što je Love početkom nove kalendarske godine opet načeo spomenutu šutersku ruku i tako se izbacio iz igre za sezonu.

Bez najboljeg igrača i s usporenim Rubiom, Minnesota je opet postala ona momčad za 30 pobjeda na koju smo navikli sve ove godine. Plan iskoraka je tako odgođen na još jednu sezonu, ali uz jednu bitnu novost – vlasnik Taylor, koji je neko vrijeme čak ozbiljno razmišljao o tome da proda klub, riješio se omraženog GM-a Kahna i doveo nazad u klub Flipa Saundersa, čovjeka kojemu je godinama ranije Kevin Garnett omogućio da stekne NBA ime.

THIS IS NOW

Zamjena Kahna likom poput Saundersa teško da može biti krucijalna u razvoju franšize – sudeći po Flipovim trenerskim pothvatima i izletima u medije, tip je tek još jedna lako zamjenjiva lutka koja govori – ali micanje Kahna iz slike barem je na neko vrijeme smirilo Kevina Lovea u javnom isticanju nezadovoljstva smjerom u kojem ide franšiza. Ostanak Adelmana i Pekovića, povratak Rubia u punu formu i potpisi dokazanih NBA igrača poput Martina i Brewera trebali bi se pobrinuti da to zadovoljstvo traje, ali ne treba se zavaravati – ne izbore li Wolvesi playoff ove sezone, Love će zasigurno opet tražiti trade ili prijetiti odlaskom nakon godinu dana, što znači da u ovoj diviziji imamo čak dvije granične playoff momčadi koje bi na kraju balade mogle ostati bez najboljih igrača.

Ruku na srce, u tome ne bi bilo ništa loše, posebice ako zamislimo kako Aldridge i Love pojačavaju granične izazivače poput Bullsa ili Rocketsa i pretvaraju ih u šampionske momčadi. Ali, zadržimo se ovom prilikom na nešto bližoj budućnosti koja se tiče ovogodišnjeg rostera Wolvesa.

Talentom, Minnesota je veći favorit od Nuggetsa i Blazersa za drugim mjestom u diviziji, time i hvatanjem playoff vlaka, ali, dok imaju jezgru najskloniju gubitku utakmica i padu kvalitete izvedbe zbog ozljeda, ta prednost se topi. Uostalom, Budinger je već otpao i to na veći dio godine, što znači da ostaju bez planirane rotacije na boku – Brewer je taj koji će odraditi većinu minuta nasuprot Martinu, a znamo što to znači za Adelmanov napad ovisan o razvučenoj obrani. Kad Brewerovom lošem šutu dodamo i Rubiove probleme uopće s realizacijom, čini se malo iluzornim vjerovati kako će ova Minnesota odjednom postati stroj za koševe, posebice s ovako tankom klupom na kojoj samo Barea i Shved izgledaju kao potencijalno opasni strijelci – igrati s glavnim igračima poput Lovea kao onima koji šire reket za sporedne opcije nikada nije tako opasno kao kada sporedni igrači otvaraju prostor najboljima.

Ne treba ni govoriti što bi eventualni izostanak Lovea značio za ovu momčad, stoga se zadržimo na ostalima – Peković, čija screen igra također predstavlja ogroman plus, propustit će svoju kvotu utakmica, kao i Martin koji nakon relativno zdrave sezone u Oklahomi gotovo sigurno neće preživjeti cijelu sezonu bez ozbiljne pauze.

Iako su ozljede važan razlog zbog kojega sistem ne vjeruje Wolvesima, očito je kako obrana nije ništa manji problem, a tu dolazimo do greške napravljene ovoga ljeta kada je Saunders pustio Kirilenka kako bi doveo Martina i zadržao Budingera. Nije ni Kirilenko oličenje pouzdanosti što se zdravlja tiče, ali nije poanta u tome, već u njegovom stilu igre koji je Wolvesima mogao donijeti obrambenu dimenziju koja bi im pomogla ostvariti cilj više nego ikakav napadački napredak.

I iako Brewer može barem koristiti u obrambenoj roli, ova ostala spomenuta imena teško da ulijevaju povjerenje – Barea i Shved ni teoretski ne mogu biti korisni obrambeni igrači zbog manjka fizikalija, dok je Martin iz istog razloga praktički sveden na razinu ispod obrambenog čunja.

Očito je kako je Adelman imao prste u ovim odlukama i kako je birao upravo igrače iz kojih može izvući potencijalnu playoff napadačku produkciju, ali to ne znači da hoće – Wolvesi ni u prvoj sezoni s Loveom i Rubiom nisu ostvarili prosječan napadački učinak, dakle zašto bi skok ove godine trebao biti toliki da sakrije sve rupu u obrani?

A njih će biti – Minnesota s Pekovićem, Brewerom, Rubiom i Cunninghamom ima dovoljno opcija za složiti prosječnu NBA obranu, ali bez Kirilenka i s Loveom većinu minuta na parketu teško mogu ponoviti lanjsku iznadprosječnu produkciju. Prosječnost bi bila skroz ok ako napad bude vrhunski i to je ono što će u idealnom scenariju i imati. Ali, tko se spreman kladiti na njih uz sve potencijalne probleme, ne samo s ozljedama, već prije svega s rotacijom?

PLUS

Kevin Love u punom pogonu, uz Rubia sposobnog zabiti poneki otvoreni šut i zdravog Martina, u stanju je ostvariti takav učinak dovoljan da se momčad čak i u ovakvoj konkurenciji ušeta u playoff. Čovjek je totalni original, jer nitko ne bi istovremeno trebao moći zabiti 4 trice i uhvatiti 5 skokova u napadu u istoj utakmici. Upravo spoj takvih suprotnosti od Lovea radi posebnog igrača, kojemu se može oprostiti i nedostatak eksplozivnosti potrebne za igrati ozbiljnu NBA obranu.

MINUS

Nažalost, kao i u slučaju ranije spomenutog Aldridgea, neuspjesi Minnesote počinju se povezivati s Loveovim minusima kako bi se našla jednostavna objašnjenja, što dovodi do toga da ovakav talent biva podcijenjen. Love je itekako svjestan nepravde i zato ne treba čuditi njegova odlučnost da pronađe zelenije pašnjake, što će se prije ili kasnije zasigurno dogoditi obzirom da je Saunders ugovorima Martinu i Pekoviću praktički zacrtao da je ovo jezgra s kojom bi Love trebao u borbu s Rocketsima, Clippersima, Spursima i Thunderom. Dodaj tome još budući ugovor Rubiu i očito je kako prostora za iskorak iz sredine u ovom kontekstu neće biti.

A kako kaže stara mudrost, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Bullsi s prostorom koji otvaraju odlasci Denga i Boozera, odnosno Rocketsi s ugovorima Linu i Asiku koje mogu u trenu pretvoriti u mjesto na salary capu, puno su bolje opcije za nastavak druge faze karijere od stajanja u mjestu na hladnom sjeveru.

S Loveovim potencijalnim odlaskom kao konstantnim utegom u svlačionici, uz činjenicu da do trening kampa nisu znali hoće li Adelman uopće trenirati ovu sezonu (a znaju da će dogodine imati opet istu priču s trenerom koji očito nije na čisto da želi trenirati, možda i uopće, a možda samo u Minnesoti), pitanje je kakvu će ova momčad imati kemiju. Koja može biti ključna komponenta u kontekstu ovako guste borbe za tih par utješnih playoff mjesta - dva-tri glupa poraza na račun glave u balunu doslovno čine razliku između produženog života i ranog odlaska na odmor.

JAZZ

NAPAD: 103.3 (24.)

OBRANA: 106.1 (15.)

RASPORED: 3.

SCORE: 31-51

THAT WAS THEN

Suočeni s izborom između okretanja mladima i reprize, Jazzeri su opet odlučili jahati Jeffersona i Millsapa na putu do još jedne osrednje sezone, što ovaj put nije bilo dovoljno za playoff. Iako su učinkom praktički ponovili raniju godinu, nešto jača konkurencija na Zapadu i puno slabija produkcija s jedinice ipak su ih koštale osmog mjesta. Mo Williams koji je trebao nasljediti Devina Harrisa propustio je pola sezone zbog ozljede, a njegove zamjene Tinsley i Watson više ni pod razno nisu bili igrači NBA ranga.

Čak i manjak playmakera i tanka rotacija na bokovima nisu smetali da na račun sjajne rotacije pod koševima ostvare kvalitetan učinak u napadu, gdje ništa manje važni od talenta startnog dvojca nisu bili Favors i Kanter sa svojom nesputanom energijom koja je s klupe bila dodatno učinkovita. Ali, obrana je usprkos individualnim kvalitetama jednog Favorsa opet bila na granici podnošljive kad god bi Millsapov manjak fizikalija bio spojen s Jeffersonovom urođenom alergijom prema aktivnosti na tom dijelu parketa.

THIS IS NOW

Treba li uopće analizirati momčad koja salary cap iskoristi da dovede Biedrinsa i Jeffersona? Djela govore više od riječi, a taj potez jasno je poručio da Jazz ove sezone ima samo jedan cilj – snimiti mlade igrače u situaciji max minuta i max odgovornosti i pri tome zaraditi pick na jednom od najboljih draftova svih vremena. To je, dopustite, sjajan potez.

Iako je rookie Burke, kojega su izvukli mudrim potezom na dan drafta dobivši najboljeg playa generacije za dva relativno niska picka, sredio prst zbog čega će u sezonu krenuti bez svog startnog razigravača, ogromna minutaža koja čeka sve njihove dosadašnje pickove pokazat će na koga ozbiljno mogu računati u budućnosti koja počinje – sada. Može li Hayward kvalitetu rotacijskog igrača koji, iako neospornih all-round kvaliteta, najbolje funkcionira kao spot up šuter prenijeti u situaciju u kojoj će praktički biti prvi opcija i udarni kreator? Može li Burks biti išta više od povremenog bljeska s klupe? Može li Favors vanserijske fizikalije konačno pretvoriti u nešto više od loših šuteva iz nemogućih situacija ili će se naučiti smiriti i živjeti s onim što jeste, Dwight Howard light, sa svim pozitivnim i negativnim što ide uz tu usporedbu? Može li Kanter naučiti igrati obranu i usput razviti šut s poludistance i tako potencijalno zaokružiti partnerstvo na kojem Jazz može planirati i najveće domete?

Pozitivan odgovor na 50% ovdje postavljenih pitanja zadovoljit će i upravu i navijače, dok će momčad na parketu uglavnom - patiti. Tanka rotacija i nedostatak veterana na koje se mladi mogu osloniti rezultirat će frustrirajućim večerima, posebice kada se budu mučili zabiti – čak i s Burkeom u idealnoj formi, Jazz je teško zamisliti kao momčad sposobnu imati išta više od napada u donjoj trećini, a s ovim preskakanjem trening kampa i početka sezone (neće ga biti barem mjesec dana, a i kada se vrati teško je vjerovati da rookie play može briljirati s longetom na prstu) presing na Haywarda da kreira za sebe i suigrače bit će ogroman. Burks tu može pomoći, ali teško je vjerovati da dva klinca mogu zakrpati sve rupe, isto kao što je teško vjerovati da Favors i Kanter mogu zabijati s bloka 82 utakmice u komadu ritmom veterana.

Obrana je pak druga priča – s Favorsom na parketu Jazzeri će u zadnjoj liniji imati čovjeka čiji obrambeni IQ je daleko ispred godina i koji, a to je ono najluđe, leti takvom lakoćom da bez problema može ispraviti većinu grešaka koje napravi ne samo on nego cijela momčad. Uz Haywardovu žilavost i Kanterovu skakačku kvalitetu i masu, te uz rotaciju Rush-Williams na boku, redom dokazano kvalitetne sistemske igrače, Corbin će imati dovoljno materijala složiti pristojnu obranu. Možda ne ovako dobru kako sistem predviđa obzirom na rupu na jedinici i nedostatak rotacije, ali teško goru od lanjske. Što se optimizma tiče, sistem se koristi Favorsovim brojkama koje su bile sjajne, ali u jednom bitno drugačijem kontekstu, u kojem je mogao uzimati puno više rizika u kontakt igri i u kojem se dobar dio vremena suprotstavljao nižoj razini talenta - kako će reagirati igrajući isključivo protiv prvih opcija, to tek treba vidjeti, ali nije pretjerano pretpostaviti kako će odigrati ipak ispod ovakvih očekivanja sistema, što bi vrlo lako moglo značiti da će i Jazz završiti ispod 30 pobjeda.

Uglavnom, to je nimalo ugodna situacija u kojoj se od trenera očekuje da ipak izvuče nešto iz momčadi. Ne uspije li se ostvariti dio zacrtanog, Corbin bi vrlo lako mogao postati bivši – Jazzeri ne mijenjaju rado trenere, ali nedostatak napretka mladih igrača i čudne postavke igre zadnje dvije godine već su bacili ozbiljnu sumnju na njegove sposobnosti.

PLUS

Mogućnost nekoga od mladih da debelo nadmaši očekivanja. Činjenica da će dogodine birati još jednog potencijalnog all-star igrača da ga pridruže postojećoj jezgri. Gomila prostora na salary capu koju će imati dogodine nakon što otpišu veterane – čak i nakon što Hayward i Favors dobiju nove ugovore, ostat će im dovoljno za max ugovor sa strane, a to pak znači da mogu popuniti svaku rupu koju žele. Budućnost je sjajna, a i Jerry Sloan se vratio u klub u ulozi savjetnika – bolje ne može. Jasno, pod uvjetom da nećete gledati baš svaku utakmicu ove sezone.

Raspored im neće biti lagan, ali postoji mogućnost da nadmorska visina i žestoka publika donesu poneku pobjedu viška. Opet, mladost i kratka klupa koštat će ih sigurno kojeg poraza viška, tako da tu teško mogu izvući previše pozitivnog.

MINUS

Klupa je užasna, možda ne na razini lanjskih Blazersa, ali definitivno će konkurirati za najgoru u ligi. To nije dobro kada je mlada momčad u pitanju i zato će im trebati ogroman doprinos veterana Rusha i Williamsa. Obojica će se pokušati vratiti nakon sezone uništene ozljedama (Rush je doslovno odigrao nekoliko minuta prije nego se polomio) i zaraditi novi ugovor, što će možda stabilizirati bok, ali na jedinici bi mogli imati produkciju sličnu lanjskoj, dakle nikakvu, dok pod košem neće ni približno imati onu moć kao lani kada su Favors i Kanter često i nabijali razliku, a ne je samo održavali. Dapače, zbog Corbinove neodlučnosti čak je i Hayward neko vrijeme ulazio s klupe, a ta postava s dva visoka i njim briljirala je protiv drugih postava. To se nužno neće prenijeti na igru protiv startera, što znači da će ovogodišnja klupa dolaziti u situaciju da produbljuje rupe, a ne održava ili gradi prednost.

Corbin će ovdje morati miksati da smanji taj raskol, možda će koristiti Kantera s klupe, ali s ovakvom rotacijom pod košem u kojoj će jedan Evans i Biedrins morati igrati značajne minute, ništa im ne može pomoći - iako bi u teoriji Evansova blokerska kvaliteta i Biedrinsova masa mogli činiti dobru kombinaciju, podatci koje imamo o njima zadnjih godina temeljeni su na toliko malom uzorku da je svako očekivanje iracionalno. Ipak, postoji mogućnost da taj učinak rezervnih visokih može biti toliko negativan da zasjeni sve dobro što će Favors napraviti za 36 minuta i nije nemoguće da na kraju balade, a znamo da će tijekom sezone i energija i koncentracija padati kako se porazi budu nizali, završe s najgorom obranom u diviziji.

27Oct/1217

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Progresija mlade jezgre Thundera nastavila se i u skraćenoj sezoni tijekom koje su Durant i društvo razinu pobjeđivanja digli za nekoliko postotaka, usput ostvarivši i pomak u napadačkom učinku, s pete na drugu poziciju. Iako su i dalje ostali jednako izolacijama sklon napad kao i ranijih sezona, ovaj put s uvjerljivo najmanje asista u ligi (godinu ranije manje od njih se dodavalo čak 6 momčadi, među njima i Miami), korak naprijed su napravili prvenstveno zahvaljujući eksploziji Jamesa Hardena, a, naravno, dijelom i zbog dodatnog sazrijevanja Duranta i Westbrooka.

Harden je dodatno povećao postotak slobodnih bacanja po kojem su ionako već bili bez premca u ligi (uvjerljivo prvi drugu godinu za redom), a, osim u gomili laganih koševa s crte, pomogao je u šutu za tri (iz slabašne tricaške prijetnje Harden ih je pretvorio u ozbiljnu dalekometnu momčad), ali i u organizaciji igre. Doduše, njegov doprinos u kreaciji nije se osjetio u samoj igri, obzirom da su uz najmanji broj asista u ligi igrači Thundera zajedno bili zaslužni i za najveći broj izgubljenih lopti (ovaj nevjerojatni podatak dovoljno govori koliko su dobri bili šuterski kad su uspjeli nadoknaditi dvije takve mane svog napada), ali se zato osjetio u dodatnom pritisku kojega je Thunder stvarao napadajući protivnike, ne više s dva vrhunska 1 na 5 talenta, već s tri. Takva situacija dovodila je obrane do ludila jer teoretski je nemoguće braniti tri legitimne triple threat opcije u jednoj navali (svaka zahtijeva udvajanje, a na parketu je samo 5 košarkaša).

Također, Hardenovo prisustvo donijelo je balans kojega lanjski napad oslonjen isključivo na Westbrooka i Duranta nije imao. Westbrookova evolucija u volume scorera Duranta je često ostavljala u sjeni (sjetimo se samo koliko puta smo u to doba kritizirali činjenicu da Durant nekoliko napada za redom ne dobije loptu). Obzirom da je Russ uz sve agresivniju potrošnju lopti bio i primarni playmaker, Oklahomi je očajnički nedostajao netko sposoban uzeti loptu iz ruku Westbrooku i dati napadu dodatnu opciju, a to su dobili u kombinaciji suludo učinkovitog šuta i sulude brade Jamesa Hardena. S njim za komandama, posebice u završnicama, Russ se mogao mirno posvetiti onome što radi najbolje – letenju po parketu, a Durant je mirno mogao igrati bez lopte znajući da je će dobiti svaki put kada poželi.

Sve skupa dovelo je do glavnog razloga zbog kojega je Thunder zaigrao u Finalu i razvio se u momčad dostojnu prstena, usprkos očitim limitima na obje strane lopte - naravno, govorim o postotku šuta. Durant je s 46% šuta iz igre skočio na 50%, Westbrook s 44% na 46, dok je Harden s 44% skočio na čak 50%, što je jednostavno neodrživo za beka (međutim, čak i da njegovi postotci padnu, ostanu li Durant i Westbrook na svojima, za Thunder nema brige).

Osim što su se fenomenalno nadopunjavali izmjenjujući se u trošenju lopte (što je u slučaju ovakvih talenta ravno asistiranju, samo prisustvo na parketu preostale dvojice trećem članu ostavlja 1 na 1 situacije koje ovaj lakoćom može riješiti), sjajno su i surađivali međusobno, posebice u dva aspekta igre. Prvi i najvažniji je svakako pozicioniranje na parketu, gdje se rijetko kada moglo vidjeti situaciju da se netko od njih sudara oko lopte, što smo npr. imali često prilike gledati u prvoj sezoni partnerstva između Jamesa i Wadea. Durant je bez problema bježao u kut kada bi Russ i Brada imali loptu na vrhu perimetra, jednako kao što bi ova dvojica zauzela svoja mjesta na strani bez lopte kada bi KD krenuo na dribling-ulaz. Svakako treba spomenuti i fantastičnu dva na dva igru Westbrooka i Duranta u pinch postu, gdje bi KD istrčao iz Russova bloka, dobio loptu i s vrha reketa zabio, za njega, zicer. Ova akcija je praktički bila njihovo glavno oružje tijekom cijele sezone, a, čak ni u playoffu, ni Lakersi ni Spursi za nju nisu imali rješenja.

I za kraj hvaljenja njihovog napadačkog talenta moramo spomenuti i luksuz kojega je Brooksu davala opcija korištenje igrača Hardenovih kvaliteta u ulozi šestog igrača. Pola lige voljelo bi vidjeti Hardena kao svog prvog čovjeka, a on je u Thunderu ulazio u igru krajem prve četvrtine, nakon čega bi napravio prednost protiv drugih postava koje su rijetko navikle igrati protiv igrača takve kvalitete. Složiti plan igre protiv ovakve napadačke moći mnogima je predstavljalo problem, što objašnjava zašto Thunderu nedostatak fluidnih akcija ili dublje klupe nije predstavljao problem u većini utakmica - kada imaš tri franšizna napadača (a ističem napadača jer ni jedan od velike trojke nije ni približno kvalitetan u defanzivi), imat ćeš i vrhunski napad, bez obzira tko ti bio trener i što igrao. Što samo potvrđuje tezu da je talent najvažniji sastojak svake momčadi. Uostalom, nema boljeg primjera od one 4 utakmice u nizu koje su dobili protiv Spursa, kada su razbili, po svim štreberskim parametrima, bolju košarkašku momčad. I to zato što su imali najvažniji sastojak NBA košarke na svojoj strani - višu razinu individualnog talenta.

Ono što je otežavalo još veći postotak pobjeda bila je obrana, koje je bila solidna, ali nikako šampionska. Brzina i dužina na svim pozicijama omogućili su Durantu i društvu da protivnicima maksimalno otežaju život – po postoku šuta iz igre, Oklahoma je bila rame uz rame s Bullsima, Celticsima i Sixersima. Međutim, za razliku od navedenih momčadi, u ostalim segmentima obrane bili su ispodprosječni – previše su faulirali, nisu krali lopte i loše su skakali u obrani dozvoljavajući protivnicima popriličan broj bonus napada.

Ovaj skakački dio je posebice bolan kad se u obzir uzme da je Durant imao više od 7 obrambenih skokova po utakmici, čime je preskočio Jamesa kao najbolji skakač među swingmanima (istina, obzirom da su i jedan i drugi odradili dobar dio minuta pod košem kao četvorke, taj prosjek je možda preuveličan, ali svejedno netko treba uhvatiti te skokove). I dok se Ibaku još i može opravdati za osrednji skakački učinak u obrani obzirom na sve što je napravio u napadačkom skoku, a i obzirom da je najčešće on taj koji izlazi iz reketa pokriti prostor, drugi visoki bio je problem cijelu sezonu.

Perkins je bio neprepoznatljiv u odnosu na ranija izdanja – puno je lakše podnijeti kao ga rupu u napadu ako barem skače, međutim, prošle sezone ni to nije bio slučaj, zbog čega je njegov loš utjecaj na momčad već postao dio legende (nesposobnost Perka da se odlijepi od parketa ukazuje na to da je cijelu sezonu vukao ozljedu prepona jer nema logike da netko u 26-oj godini preko noći izgubi skočnost). S druge strane, Collisonov manjak skokova u potpunosti se može pripisati prelasku 30-e.

I dok su slabašnu rotaciju pod košem još nekako i uspjeli sakriti protiv Lakersa (koji nisu imali rješenja za nisku postavu s Durantom pod košem, dok je s druge strane Perk protiv Bynuma imao prilike iskazati svoju jedinu preostalu vrlinu, a ta je guranje u niskom postu) i Spursa (koji i sami imaju slabosti pod košem, dok istovremeno na ostalim pozicijama ne mogu parirati atleticizmu Thundera), protiv Heata to nije bilo moguće. Jednostavno, James je dominirao nad Durantom, bilo pod košem, bilo na perimetru, a Bosh je, izvlačeći visoke Thundera iz reketa, dodatno kompromitirao njihov učinak. Dodaj još Hardenovo blijedo izdanje, dobrim dijelom zbog Wadeove i Jamesove obrane, i jasno je kako su u Finalu bili u podređenom položaju.

Jasno, da je kojim slučajem Brooks u potpunosti isključio Perkinsa iz rotacije, što bi bio potpuno logičan potez obzirom da Miami nema pivot centra s kojim se treba gurati, šanse Thundera bi možda bile nešto nešto veće, iako je iz ove situacije bespotrebno o tome govoriti, obzirom na način na koji su Wade i James u direktnim dvobojima nadigrali Hardena i Duranta. Međutim, taj ugovor s vragom između Perkinsa i Brooksa (Perk je potreban protiv Bynuma i Howarda ovoga svijeta, ali da bi ga imao spremnog za takvu situaciju, moraš ga držati kao dio rotacije cijelo vrijeme) mogao bi biti problem i u budućnosti, a Brooks se ne čini spremnim raskinuti ga.

I dok će Harden, Westbrook, Durant i Ibaka nesumnjivo iz utakmice u utakmicu izlaziti kao kvalitetniji igrači jer su jednostavno u takvoj fazi razvoja karijere, pitanje nad trenerom Oklahome i dalje ostaje otvorenim – radi li se o karakteru koji je spreman žrtvovati rezultat radi mira u kući ili o čovjeku koji je spreman žrtvovati mir u kući radi rezultata.

THIS IS NOW:

U ovom trenutku počinje susret mladih snaga Oklahome sa stvarnim životom. Do sada su bili zaštićeni kao djeca, uživali u igranju i budućnosti koja ih čeka, ali sada je vrijeme da se odraste. Poraz u Finalu protiv Heata definitivno je morao ostaviti ožiljke čak i na ovoj veseloj družini, a još veći izazov je situacija s Hardenom. Potpisati sada za manje novca i ostati dio ekipe, vrlo vjerojatno šampionske ekipe, ili čekati ljeto, uzeti negdje maksimum koji mu pripada i postupiti kao muškarac na kvadrat, rasni alfa mužjak? Da se razumijemo, obje odluke su legitimne, a izbor je samo na Hardenu. Kako god izabrao, za nekoliko dana znat ćemo odgovor, a o njemu će itekako ovisiti buduća snaga momčadi obzirom na sve ono što smo ranije rekli o Hardenovoj važnosti za njihov napad.

Njihova najveća prednost pred konkurencijom, mladost i energija, još uvijek predstavlja i njihov najveći problem, jer još uvijek više igraju hakl nego ozbiljnu košarku. Ali, dobra stvar svega je što nikada ne znaš kada će stvari kliknuti. Dok Lakersi imaju četvorku u kojoj su tri igrača s one strane karijere, dok Spursi imaju dva člana jezgre spremna za starački dom i dok Heat ima pola jezgre u naponu snage, ali i drugu polovinu u silaznoj putanji, četvorka Thundera, od prvog do zadnjeg, pored sebe ima strelicu koja pokazuje samo prema gore.

Ovakva moć bez problema može ove sezone nastaviti s lineranim progresom i ostvariti 60+ pobjeda i osvojiti naslov. Međutim, čak i s ovim stilom igre u kojem tri igrača dominiraju loptom i praktički su zaslužna za 65% svih postignutih poena, do izražaja ipak dolaze i slabosti ostatka rostera. Ibaka definitivno zaslužuje veću napadačku ulogu koja bi ga, paralelno sa sve boljim igrama u obrani gdje se već sada nameće kao jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi, lansirala u all-star konkurenciju, ali nakon njega jednostavno nema igrača na kojega se možete osloniti. Povratak Erica Maynora nakon ozljede pomoći će, ali prije svega zato što više neće biti potrebe za davanje minute gotovim igračima poput Fishera ili još nespremnim poput Jacksona. Harden je uzeo većinu minuta koje su godinu ranije išle Maynoru kako bi se Russa koristilo dalje od lopte, tako da previše prostora za njegovo uključivanje u rotaciju nema.

Ostatak top 8 rotacije je dobro poznat. Radi se o igračima koju su tu da bi dali ravnotežu svojom igrom u obrani, ali problem postaje, što osim Sefoloshe na boku, Perkins i Collison sve manje maskiraju svoje slabosti u napadu defanzivnim učinkom. Ukratko, velika četvorka će se zasigurno mnogo puta tijekom sezone uhvatiti kako osjeća da igra sama protiv svih. Međutim, kao što je trio iz Miamia dokazao, to ne mora biti ništa strašno, dok god si spreman preuzeti potpunu odgovornost. Što u slučaju Thundera znači prije svega poboljšati all-round učinak i malo više energije usmjeriti prema obrani.

PLUS:

Potpisali Hardena odmah, kasnije ili ga pak pustili da ode, Gromovi će ove sezone opet biti jedna od najuzbudljivijih ekipa u ligi. Nezustavljivi bek poput Westbrooka, nebranjivi šuter poput Duranta, neviđeni bloker poput Ibake, neviđeni spoj playa i strijelca poput Hardena čine jezgru koja ne može podbaciti, pa makar nad njima visili upitnici zbog budućnosti tako bitnog igrača.

Perry Jones samo povećava mladi potencijal koji čeka da eksplodira. Colea Aldricha na stranu, Thunder ne griješi na draftu, a to je odličan znak za razvoj Jonesa koji bi u idealnom scenariju mogao zamijeniti Perkinsa u rotaciji (i tako olakšati odluku o amnestiji). Iako se dvojac Ibaka-Jones ne čini idealnom kombinacijom pod košem, još jedan kompletan napadač koji se najbolje snalazi u spot-up situacijama učinio bi već do bola učinkovit napad neobranjivim zbog nezgodnih matchupa, ali i totalno nejasne podjele uloga. Ono, Westbrook i Ibaka idu na napadački skok, Harden razigrava, Durant istrčava iz bloka kao bek, a centar Jones stoji u kutu i čeka povratnu za pucati otvorenu tricu. Miamieva multi-pozicionalnost prema ovakvom bogatstvu čini se dječjom igrom.

Jasno, oba plusa mogu postati minusi ostanu li bez Hardena ili ne razvije li se Jones. A tu je i izvjesni Dwight protiv kojega perolaka kategorija pod košem na prolazi.

MINUS:

Klupa i raspodjela minuta. Za ovo prvo odgovoran je Presti, koji time ipak pokazuje da nije savršen. Perkins je relativno mlad, ali ozljede su ga prikovale za zemlju i učinile od njega nasilnika u reketu koji ne zaslužuje više od 15-ak minuta ovisno o matchupu (točnije, ako protivnik nema centra sposobnog igrati post up košarku, Perk može slobodno cijelu večer provesti na klupi). Maynor je dobar back-up play, ali način na koji svi pričaju o njemu kao o razlogu zbog kojega su lani izgubili je pomalo smiješan – Maynor je svakako plus u odnosu na Dereka Fishera koji više ni pod razno nije NBA igrač, ali je ipak back-up play, nikako ne dio idealne postave. Cook kao tricaš nije pokazao ništa, bivajući posebno iritantan zbog nekonstantnog šuterskog učinka. Sefolosha i Collison su solidni igrači zadatka, ali solidni igrači zadatka ne mogu sakriti rupe startera.

Što nad dovodi do Brooksa i rotacija. Spurse su dobili iracionalnim nadahnućem i energijom mladosti, na sličan način na koji su se obračunali s Lakersima. Protiv Heata to nije prošlo jer su ostali bez luksuza da imaju najboljeg igrača na parketu, a Brooks tu nije pomogao upornim odbijanjem da se prilagodi. Spoelstra je došao do naslova mijenjajući filozofiju igre bez ikakvog respekta tijekom ključnih utakmica, ne razmišljajući o posljedicama. Za to vrijeme Brooksu kao da je bilo najvažnije da se nitko od njegovih igrača ne osjeti povrijeđenim. Što znači da i trener Thundera treba napraviti isto što i igrači – odrasti. S tim da bi njemu dobro došlo i uzgojiti par testisa.

DENVER

THAT WAS THEN:

U prvoj punoj sezoni nakon Anthonya (iako zbog lockouta tehnički ni ona nije bila kompletna), Nuggetsi su nastavili gdje su stali godinu ranije. Vođeni Gergeom Karlom opet su imali jedan od najboljih napada lige, ali, problemi s ozljedama koji su prorijedili rotaciju na boku i pod košem, dodatno su uzdrmali slabašnu obranu bacivši je među najgore u ligi. Nuggetsi su bili loši praktički u svemu, od tranzicije do izolacije preko branjenja trica, dakle nije problem bio samo pick & roll ili zaštita reketa. Kako je Karl u Carmelovo doba imao solidne obrane, jasno je kako nije u pitanju nikakva filozofija igre, već su Nuggetsi zbog slabe rotacije pod košem često bili prisiljeni udvajati i pomagati na sve strane, a to je često ostavljalo otvorene šutere i previše prostora kojega je bilo lako eksploatirati.

Denver je imao sreće nabasati na draftu na ultimativnog podizača energije poput Farieda, a zatim i putem tradea dovesti McGeea te tako održati privid opasne momčadi pod košem usprkos odricanju od Nenea. Mučili su Lakerse energijom u prvoj rundi, ali bez konkretizacije - talent Gasola i Bynuma je pobjedio mladost, a pokušaji Lawsona i Gallinaria ipak nisu bili dovoljno konstantni da se nose sa strojem poput Kobea. I u tome je ležao najveći problem Denvera, jednostavno nisu bili spremni za nešto više obzirom na dob jezgre (koja objašnjava nedostatak konstante), ali i na njene očite limite - minijaturni bek poput Lawsona, prosječni atleta poput Gallinaria i izrazito specijalizirani visoki igrači poput Farieda i McGeea jednostavno nisu garancija vrhunskih rezultata. Okupljeni u momčad definitivno imaju potencijala, ali individualni limiti su i dalje prisutni.

THIS IS NOW:

Godinu i pol nakon tradea Carmela Nuggetsi su kompletirali novu jezgru. Svaka čast na ulovu poput Gallinaria i sjajnim odlukama na draftu s Lawsonom i Fariedom, ali tek dovođenjem McGeea i ovoljetnom krađom Iguodale dobili su ljude koji imaju potencijal mijenjati tijek utakmice,. Drugim riječima, ovi Nuggetsi na papiru nisu ništa lošiji od onih s Carmelom i Billupsom, a te momčadi su lakoćom prelazile preko 50 pobjeda.

Ipak, da bi ih se moglo staviti u istu rečenicu s ranijim Karlovim ekipama, morat će realizirati taj potencijal, a tu na scenu stupaju Gallinari i McGee prije svih. Kao i kolega iz divizije Batum, Danilo će imati dovoljno prilike da se potvrdi kao jedno od top krila lige, u čemu mu prisustvo Iggya i gomila igrača u rotaciji poput Chandlera i Brewera ne bi trebalo stajati na putu (ova potonja dvojica ne igraju bitnu ulogu u planovima osim kao trade masa). Iggy može igrati obje swingmanske pozicije, a i njegova uloga je prvenstveno obrambena, tako da on neće smetati Gallinariu da napreduje kao kreator i strijelac, što je preduvjet da se ovaj Denver bori za nešto više od polufinala konferencije.

Dok bi se Gallinari trebao pobrinuti za prvu opciju u napadu, McGee pak mora donijeti stabilnost pod košem, jer bez pravog centra u sredini, sav Iggyev trud neće pomoći da se Nuggetsi nametnu kao išta više od solidne obrambene momčadi. Čovjek je u ligi 4 sezone tijekom kojih se nametnuo kao najbolji bloker nakon Ibake. Dobar je skakač s potencijalom da postane još bolji, a minus njegove igre u obrani isti je kao i kod većine mladih petica ispod 25 godina – nema pojma kada treba izaći na zatvaranje, a kada ostati u reketu, odnosno kako braniti pick igru, a kako odigrati 1 na 1.

Karlova trka, rotacije i agresivnost, donosit će rezultate po defaultu, a podignu li Iggy i McGee obranu, Denver može biti stvarno opasan. Jedini problem koji bi se mogao javiti, a koji je vrlo lako zanemariti, nedostatak je Ala Harringtona koji je lani bio prvi tricaš momčadi. Lawson, Iggy i Gallinari ubacit će svoju kvotu i Denver definitivno šuterski neće biti loš, ali Harrington nije samo bio najubojiti šuter na rosteru, već i čovjek koji je širio obranu na drugoj strani upravo da bi vanjski igrači imali više prostora za juriše u reket. Bez njega na parketu bit će previše situacija u kojima će protivnici jednostavno zatvoriti sredinu jer više nema visokog igrača Neneovih kvaliteta koji može primiti loptu u post up situaciji i učniti nešto s njom.

Ipak, previše se toga treba poklopiti da bi postali izazivači. Lawson i Gallinari moraju nastaviti napredovati, pri čemu je najvažnije da postanu još ubojitiji šuteri kako bi sakrili Iguodaline skromne brojke u realizaciji, ali i bolji kreatori za sebe i druge kako bi se mogli nositi s postavljenim obranama pri isteku vremena na barem približno učinkovit način kako to rade u ranim sekundama napada. Iggy ima iskustvo igre kao primarni play u napadanju postavljenje obrane, ali to ne znači previše obzirom da ni jedan napad Sixersa s njim u glavnoj ulozi nije završio plasiran bolje od 17. pozicije po učinku. Mogu pokušati kopirati napad Oklahome izvedbom i stilom igre u kojem će dijeliti loptu između tri vanjska igrača, ali, bez idealnog širenja obrana, teško da će moći kopirati njihovu šutersku učinkovitost.

Međutim, Iggy, Lawson i Galinari su ipak manji problem. Dok Karl diše, Nuggetsi će imati top 5 napad, ali obrana je još uvijek pod velikim upitnikom. Iggy će svakako pomoći da se iz donje trećine digne u gornju polovicu, u to nema sumnje obzirom da će uništavati najbolje protivničke strijelce na boku, ali dok ne zatvore reket neće ih se moći smatrati izazivačima. Taj epitet dobit će tek kada Faried i McGee energiju uspiju pretočiti u funkcionalnu obranu .

PLUS:

Fantastična razina energije duž petorke, a posebice na vanjskim pozicijama.

Izuzetna petorka, izuzetna klupa, izuzetna prednost domaćeg parketa koju brzi stil igre dodatno potencira i, možda i najvažnije, izuzetan trener koji izvlači maksimum iz svega ovoga. Poklopi li se sve kako treba i zaigraju li malo bolju obranu u tranziciji i izolacijama (što bi trebao odraditi Iggy), biti će u rangu Thundera i Spursa po količini pobjeda koje će gomilati.

MINUS:

Nedorečena unutarnja linija.

Ovoga ljeta se pričalo o tome kako je JaVale dodao svom arsenalu gomilu pivot poteza i to je super, ali za napad poput Denvera njegov učinak u napadu manje je bitan. Zabio horokom ili nakon odbijanca, McGee pored Lawsona, Galinaria i Iggya neće biti više od sporedne opcije. Umjesto što je s Haakemom radio na napadu, možda bi mu bolje bilo da je proveo ljeto s Tysonom Chandlerom.

Fariedova neodlučnost u pick igri i nedostatak centimetara u reketu dodatan su uteg. Čovjek je u principu vanserijski koristan gargabe man koji trpa koševe i skuplja skokove suludim intenzitetom, ali fokusiran isključivo na brže, više i jače, zanemaruje igru koja ipak ima više brzina. Dok je mlad i ima fizikalije može sakriti manjak centimetara, stoga i treba što prije naučiti kombinaciju obrane i šuta s poludistance, jer inače ga s gubitkom eksplozivnosti čeka ne baš ugodna košarkaška starost.

Koufus i Mozgov solidna su tijela koja će također zabiti i skočiti, ali daleko su oni od atleta koje mogu čuvati reket. Randolph je pak atleta, ali taj još nije shvatio što mu činiti u napadu, a kamoli obrani, tako da od sve trojice ne treba očekivati previše. Tu i tamo će bljesnuti, ali budućnost Nuggetsa zapisana je u skupom ugovoru kojega su dali JaValeu i koji tek treba opravdati.

MINNESOTA

THAT WAS THEN:

Dolazak Adelmana i očekivani napredak Lovea obećavali su donijeti nešto vedrije tonove u tmurni Minneapolis, ali na kraju su stvari ispale bolje nego su se nadali i najveći optimisti. Love je ne samo napredovao, već se nametnuo kao najučinkovitija četvorka u ligi (namjerno izbjegavam koristiti epitet najbolja zbog Kevinove loše obrambene igre, kao i tek solidne realizacije u postu koju je nadoknadio fantastičnim brojkama s najvažnijih pozicija u košarci – linije slobodnih i trice), a ovaj put je imao i pratnju. Rubiu je trebalo desetak utakmica da se privikne na NBA stil igre i zaboravi na sve traume Eurolige, a od nikuda se pojavio i Tiranosaurus Pek - masivni crnogorski centar fauliranje i izgubljene lopte zamjenio je trpanjem u reketu i skokovima, ostvarivši tako jedan od najvećih skokova u kvaliteti prikazane igre u drugoj sezoni u odnosu na prvu ikada zabilježen.

Sa svojom tročlanom jezgrom i kompetentnim trenerom koji je vrlo brzo uočavao trendove i prilagođavao igru i rotaciju talentu kojega je imao na raspolaganju, Wolvesi su na pola sezone bili u lovu na playoff. Tada je Rubio naletio na Bryantovo koljeno i sredio ligamente vlastitoga, a nedugo nakon toga tijelo je počelo izdavati i Pekovića i Lovea. Vrlo brzo pao je zastor na jednu izuzetno zanimljivu i zabavnu sezonu, zabilježenu uostalom i mojim lanjskim praćenjem svih 66 utakmica, ali usprkos tome ostao je dojam kako Wolvesi nakon dugo, dugo vremena, opet imaju budućnost, makar im rok za ostvariti je nema standardan datum trajanja zbog Kahnova produženje s Loveom na samo 3 sezone umjesto na 5.

THIS IS NOW:

Prvo treba istaknuti kako Loveova ozljeda mijenja raniju IOR projekciju po kojoj su Wolvesi sigurna playoff momčad sa scoreom 45-37. Love će po većini stručnih procjena propustiti nešto manje od trećine sezone, a oduzimanje njegovih brojki iz prognoze i zamjena istih s onim što bi trebale ostvariti zamjene, baca Wolvese u borbu za osmo mjesto s Dallasom i Jazzom. Naknadnim izračunom, bez Lovea (nedostatak Rubia je već uračunat u prvotnu projekciju) Wolvesi će u ovom periodu imati od 4 do 6 pobjeda manje, što je ogroman udarac, ali ne i nepremostiva prepreka.

Naime, jednom kada se konačno okupe i ako pritom izbjegnu dodatne komplikacije, Wolvesi predvođeni dvojcem Love-Rubio mogu itekako nadmašiti prvotna očekivanja. Recimo da se nakon all-stara već kompletna momčad sa svima u formi konačno uigra, što obzirom na mnoga nova lica treba uzeti u obzir. Teoretski do playoffa imaju dovoljno vremena da ritmom pobjeda rezerviranim za momčadi koje smatramo izazivačima nadoknade zaostatke. Nadmašiti projekciju u drugom dijelu sezone izvedivo je kada se imaš za što boriti, a pri tome im može pomoći i nejasna situacija glavnih protivnika. Dirk je svojom ozljedom u sličnom stilu unazadio šanse Dallasa, a Utah bi se mogla naći u situaciju u kojoj će ih odlasci Jeffersona ili Millsapa oslabiti baš u trenutku kada bi Minnesota trebala biti najjača.

Također, ne treba zanemariti dubinu Wolvesa koja se iz lanjske katastrofe pretvorila u jednu od boljih u ligi. Već smo utvrdili da će Rubiov izostanak sasvim solidno pokriti Barea i Ridnour, dok bi Loveov dobrim dijelom mogao maskirati Derrick Williamsa, lani drugi pick drafta. Iako je u rookie sezoni podbacio i to dobrim dijelom baš zato što se nije idealno nadopunjavao s Loveom zbog čega nije mogao do minuta, Williamsova kombinacija skočnosti i šuta mogla bi Adelmanu omogućiti barem da ne mijenja plan igre, ako već ne možemo očekivati da itko nadoknadi Kevinove brojke.

Što se ostatka rostera tiče, sve djeluje spremno pratiti Lovea i Rubia jednom kada se vrate. Prognozirati Pekovićev učinak obzirom na mali uzorak nije zahvalno, ali teško je zamisliti da se nakon lanjske eksplozije njegove igre mogu vratiti na one iz rookie sezone. Pek je real deal, što bi im moglo spasiti sezonu.

Rotacija na bokovima pak glavni je razlog ovogodišnjeg optimizma. Kahn je zamijenio 4 ispodprosječna NBA igrača (Beasley, Ellington, Johnson, Webster) profesionalcima poput Kirilenka, Budingera, ali i potencijalno višestruko isplativim rizicima poput Roya i Shveda. Iako upitnici stoje nad Royevim koljenima, obzirom na ono što bi trebao zamijeniti, Roy na trećini nekadašnje snage bit će sasvim dovoljan da ova momčad osjeti razliku.

PLUS:

AK-47 će od prvog dana biti Adelmanov ljubimac. Čovjek koji se školovao u flexu Jerrya Sloana i Davida Blatta sjajno će se uklopiti u svaku motion offense akciju koju Adelman uključi u napad, a ove godine bi ih moglo biti više nego lani upravo zbog Kirilenka. Iako je prešao 30-u, Rus i dalje u nogama ima all-round genijalnost, a igra u sistemu koji mu odgovara samo će pomoći da ona izađe na površinu. Inače, AK je samo jedan od gomile odličnih poteza kojima je Kahn pojačao rotaciju, čime je dokazao, osim da je notorni rasist, i da je u stanju napraviti posao kako treba. Budinger, Roy, pa i Shved, čiju dribling-penetracija igru treba držati na oku, pravo su bogatstvo u odnosu na lanjsku situaciju i zasigurno će pomoći da se period bez Rubia i Lovea preživi sa što manje deprimirajućih šokova.

MINUS:

Bijelci ne znaju skakati, ali znaju kupiti skokove, što dokazuju Peković i Love. Međutim, znaju li se kretati dovoljno da zaigraju poštenu obranu? Teško, što znači da će zaštita reketa Minnesoti dugoročno predstavljati najveći problem. Također, davanje novca na sve strane osudilo je Wolvese na potragu za instant uspjehom. Ovo što imaju - imaju. Možda će to biti dovoljno za priključiti se Denveru i Mephisu kao potencijalnim plutajućim minama, ali teško je uočiti put kojim bi trebalo ići da se posloži potencijalni izazivač. Pogotovo zato što im, obzirom na stadij karijere Kirilenka i Roya, a i Loveov kratki ugovor, teško na raspolaganju ostaje više od dvije do tri sezone prije novog rebuildinga u hodu.

UTAH

THAT WAS THEN:

Jedno od ugodnijih iznenađenje skraćene sezone bila je efikasnost Jazza u napadu, efikasnost koja je momčad u rebuildingu, s puno mana u obrani, lansirala u playoff prije predviđenog roka. Bazirajući sve na igri kroz post preko Millsapa i Jeffersona, Utah je sakrila nedostatak trice i rješenja na vanjskim pozicijama skočivši s 13. na 6. poziciju u napadačkom učinku. I dok su Big Al i Millsap igrali karijere života na jednom kraju parketa, u obrani je njihov manjak visine i brzine zadržao Jazz među lošijim obranama lige, što im nije smetalo da preskoče upitnu kemiju Rocketsa i tanku rotaciju Sunsa u lovu na osmu poziciju.

Osim sjajne kombinacije visokih, sposobne igrati licem i leđima košu na obje pozicije, zbog čega ih je bilo gotovo nemoguće braniti, Jazzu je potrebni poticaj dala i izuzetna klupa predvođena mladom jezgrom, na kojoj svakako treba istaknuti Derricka Favorsa koji je, automatski po ulasku na parket, jednu lošu obranu, ovisnu o faulu kao osnovnom sredstvu čuvanja reketa, pretvarao u prosječnu defanzivnu družinu.

Trener Corbin u svojoj prvoj cijeloj sezoni na klupi nije nastavio samo promovirati Sloanovu filozofiju faula kao legitimnog obrambenog sredstva, već je nastavio i s ignoriranjem mladih igrača. I dok se zbog kvaliteta Jeffersona i Millsapa još i može opravdati Favorsova skromna minutaža, kao i to što je Kanter dobio jako malo prilike dokazati se kao izuzetan skakač, teško je razumjeti ignoriranje Aleca Burksa na račun veterana poput Bella i Howarda, pogotovo jer je golom oku bilo jasno kako Burks lakoćom ulazi u reket, dok dva spomenuta veterana nisu mogla pošteno ni potrčati.

Ipak, Corbin se iskupio zbog promoviranja Haywarda u nezamjenjivi dio startne petorke, pri tome svjesno gurajući starosjedioca Milesa u sjenu. I Miles i Bell tijekom sezone su zbog minutaže došli u sukob s Corbinom, ali njihovi vapaji nisu ostavili većeg traga obzirom da je bilo jasno kako mladost Jazza polako, ali sigurno, preuzima kontrolu nad sudbinom franšize. Podatak da je nakon metle Spursa u prvom kolu, koja je jasno ukazala na realnu poziciju dvojca Millsap-Jefferson u NBA svemiru (dužno poštovanje obojici, ali Timmy je u stotoj godini još uvijek dominirao u reketu na oba kraja parketa), jedina stvar o kojoj se pričalo Favorsova igra u obrani, dovoljno govori. Iako su ostali kratki za potencijalna dva lutrijska picka koja su mogla krenuti u njihovom pravcu da Warriorsi nisu tankirali i da su sami bili manje uspješni u završnici, Utah je trenutno toliko dobro pozicionirana da im nikakvi detalji ne mogu pokvariti sunčanu prognozu.

THIS IS NOW:

Naime, Jazz u novu sezonu ulazi s mladom jezgrom već spremnom preuzeti rezultatski teret na sebe, a pri tome imaju na raspolaganju više od pola salary capa za slaganje dugoročnog plana. Millsap i Jefferson su u zadnjim godinama ugovora i mogu poslužiti kao mamci za dovođenje novih mladih nada ili draft pickova, ili pak mogu ostati kao dio nove generacije u svojevrsnoj ulozi mentora koju su lani tako sjajno odrađivali.

Točnije, samo jedan od njih može ostati obzirom da ove sezone primarni zadatak Jazza mora biti promoviranje Favorsa u startera i ključnog čovjeka pod košem. Koliko god sadašnji dvojac bio talentiran, činjenica je da njihov učinak na parketu ne garantira vrhunski rezultat, što jasno ukazuje i lanjska sezona, točnije 8. mjesto u playoffu i 19. obrambeni učinak u ligi. Favors možda nikada neće imati tako sjajne napadačke brojke kao dva trenutna veterana-konkurenta, ali njegov učinak na igru se ne vidi toliko u box-scoreu koliko u rezultatima. Jednostavno, takav obrambeni potencijal ne raste na grani i Jazz ga mora maksimalno iskoristiti, što znači da je došlo vrijeme da se 20-ak minuta po večeri pretvori u barem 30-ak.

Favors donosi idealnu kombinaciju za visokog obrambenog specijalca jer ima masu i visinu za zatvoriti sredinu, a ujedno je dovoljno pokretljiv i brz da igra obranu na perimetru. Ovakav profil igrača neophodan je ako planirate imati uspješnu momčad, a njegova svestranost omogućit će Jazzu da do kraja kalkulira s trošenjem salary capa. Favors može jednako uspješno igrati i pored Millsapa i pored Jeffersona (njegove brojke u obje kombinacije bile su identične), a možda je još važnije da ništa slabiji učinak nije ostvarivao ni pored Kantera, tako da je rješenja gomila i svako je dobro.

Uz Favorsa, kao budućnost Jazza nametnuo se i Hayward svojim all-round učinkom i sposobnošću da igra sjajnu obranu na obje bočne pozicije, a Kanterov skakački potencijal i Burksova kreativnost u slash igri u najgorem slučaju dat će im dvije vrhunske opcije s klupe. Kako Kanter ima i pedigre i fizikalije, a i u rookie sezoni se već nametnuo kao koristan igrač usprkos mizernoj minutaži, njega je vrlo lako zamisliti i kao startera, što dodatno olakšava situaciju s veteranima – čak i u najgorem slučaju, a taj bi bio da ih izgube bez da zauzvrat dobiju išta osim ponekog picka, Jazzeri se s takvim mladim visokim dvojcem nemaju čega bojati.

Svjetlu budućnost koju donose već posložene kockice na rosteru i više nego ugodno stanje na salary capu, dodatno pojačava i budući pick Warriorsa koji ove godine ima top 6 zaštitu, što znači da će Utah ovaj put ostati bez svog picka samo u slučaju totalnog kolapsa Currya i Boguta (što, nažalost, nije isključeno). Dodaju tu eventualni pick kojega mogu dobiti za Millsapa ili Jeffersona i jasno je kako Jazzu ni idućih sezona neće nedostajati jeftinih, a kvalitetnih opcija.

I dok planiraju dugoročni uspjeh, u Utahu nisu zaboravili ni na sadašnjost, ispravivši preko ljeta dva najveća minusa lanjske rotacije – nedostatak šuta za tri i nedostatak kvalitetnih igrača na boku. Dolazak dvojice Williamsa, Mauricea i Marvina, trebao bi zaokružiti petorku i dati balans potreban za još jedan lov na playoff. Marvinova dužina bi uz Haywarda trebala predstavljati problem protivnicima na boku, što bi uz više minuta Favorsu pod košem konačno obranu Jazza trebalo lansirati u sredinu.

Novopronađena tricaška snaga pak trebala bi dodatno širiti reket za high-low majstorije Millsapa i Jeffersona u postu, a usput i sakriti sve Favorsove slabosti u napadu, posebice manjak šuta. Dva Williamsa i Foye, uz Haywarda, omogućit će Corbinu da cijelo vrijeme na parketu ima unutar-van balans o kojemu je lani mogao samo sanjati. Također, tu je i opcija korištenja Millsapa na trojci i igranja s ogromnim frontcourtom, koja se lani pokazala kvalitetnom, iako se u principu ne radi o ničemu drugom nego o triku zbog potrebe da se pronađu minute za Favorsa.

PLUS:

Tri pridošlice lani su zajedno zabile više trica (278) od ukupne momčadi Jazza (273), što će bez sumnje biti ogromna kratkoročna pomoć. Dugoročno, najveći plus je definitivno sjajno odrađen rebuilding u hodu i mlada jezgra koja budi nadu da će Jazz još dugi niz godina boraviti u samom vrhu Zapada. Posebice je bitan Favors - u ligi u kojoj vladaju vanjski igrači i u kojoj se iz dana u dan potvrđuje značaj visokih igrača kao obrambenih majstora koji moraju biti u stanju braniti reket i rotirati se do linije za tri, Favorsova pokretljivost daje im šansu da jednoga dana imaju obranu u rangu onih kojima zapovijedaju Chandler, Garnett ili Howard. Drugim riječima, dostojnu lova na naslov.

MINUS:

Playmakerska pozicija u ovoj fazi prijelaza još uvijek nije dovoljno pokrivena. Williams i Foye su prije svega combo bekovi sposobni kreirati isključivo za sebe, daleko su najučinkovitiji u spot up situacijama, dakle nakon što je netko već zavrtio akciju za njih. Jedina dva prava playa trenutno na rosteru su lanjska druga i treća opcija, veterani Watson i Tinsley, koji su još u prošloj sezoni lošim šuterskim i obrambenim učinkom otežavali život svima oko sebe.

I dok je na jedinici problem manjak talenta, na ostalim pozicijama mogao bi to biti višak. Od viška glava na boli, ali Jazz ima sudar generacija. Jednu veteransku, koja se bori za novi ugovor i drugu mladu koja želi minute. Ta potreba za fabriciranjem minuta lani je dovela do toga da Corbin koristi Millsapa kao trojku, što se pokazalo uspješnim eksperimentom zbog slabe rotacije na boku.

Kako je dolaskom Williamsa krilo sasvim solidno pokriveno, eventualno korištenje postave s Millsapom tijekom dužeg perioda više nema košarkaškog uporišta jer Millsap nije vanjski igrač ni brzinom ni šutom da bi odradio takvu ulogu na razini na kojoj to radi pod košem. Gurati njega na trojku bili bi rasipanje resursa, a Jazz se čini kao zadnja franžiza kojoj tako nešto pristaje.

Doduše, s Corbinom nikada ne znaš. Njegova sklonost da nesuvislo koristi igrače možda mu je i veći problem nego sklonost konfliktu, pa će biti zanimljivo vidjeti može li ova gužvetina pod košem proći bez problema. Ako ništa drugo, bez Bella, Milesa, Howarda i sličnih nepotrebnih likova u jednoj mladoj momčadi (mislim, zar Al i Paul nisu dovoljni kao veterani), barem će Burks dobiti minuta koliko zaslužuje. Osim ako ga ne blokira Millsap pod izlikom da negdje mora igrati.

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Lanjsko izdanje Portlanda najlakše je opisati kroz dr. Jekyll & mr. Hyde analogiju. Krenuli su Blazersi u sezonu punom parom, ostavljajući dojam izazivača, a ne samo solidne playoff momčadi. Secirali su protivnike energijom u obrani, posebice presingom na loptu, te izuzetnom efikasnošću u napadu, posebice novopronađenim osjećajem za kontre i tranzicijsku igru, što je bio ogroman pomak u odnosu na ono što smo imali prilike gledati ranijih godina od pedantnih momčadi Natea McMillana.

Ali, onda je uslijedio pad kakvoga nikakva objektivna analiza ne može objasniti. Blazersi kao da su popili napitak koji ih je iz košarkaškog stroja najviše kategorije pretvorio u haklersku bandu koja samo čeka isplatu dnevnica. Iako teze da je McMillan izgubio doslovno svaki kontakt sa svlačionicom mogu poslužiti kao racionalno objašnjenje razloga pucanja jedne momčadi, način na koji su Blazersi promjenili karakter usred sezone, a bez da su drastično mijenjali razinu talenta, šok je sistema kakav samo još jednom podsjeća na to koliko je kontekst ranjiv i podložan mnogim neopipljivim utjecajima.

Raspad jedne generacije, koji je doveo do čišćenja svlačionice i uprave, na simboličkoj razini bio je potreban, jer se Blazersi nikada zapravo nisu pomirili s idejom o gubitku potencijalne šampionske jezgre. Ozljede su im definitivno uzele Roya i Odena tijekom lockouta, a takvu razinu talenta jednostavno nije bilo moguće nadoknaditi krpanjem rostera veteranima poput Millera, Feltona, Smitha, Thomasa, Crawforda ili Wallacea. Umjesto prihvaćanja sudbine, par sezona pokušavali su zadržati status momčadi čije vrijeme dolazi, da bi ih na kraju stvarnost ipak sustigla i natjerala na promjenu kursa.

THIS IS NOW:

Fascinatno je da Blazersi usprkos svemu ni sami još ne znaju kojim bi to kursem trebalo krenuti. Pokušaj da ovog ljeta dovedu Roya Hibberta jasno ukazuje na želju da se pod svaku cijenu izbjegne izgradnja nove jezgre, odnosno da se potrošnjom maskira niz loših poteza i, prije svega, loše sreće. Međutim, kako je Hibbert bez previše razmišljanja ostao u Pacersima, planovi su se ipak okrenuli prema rebuildingu, makar se on odvijao u hodu.

Iako teoretski u Aldridgeu imaju temelj, a u Batumu i Matthewsu dva solidna nosiva zida, Blazersi su mudro odustali od daljnjeg dovođenja osrednjih veterana sa skupim i dugim ugovorima, vjerojatno s namjerom da iduće godine pokušaju iskoristiti prostor na salary capu za lov na nekoga novog Hibberta, dakle igrača s potencijalom da se pridruži spomenutom trojcu kao nositelj igre.

Stoga su u novu sezonu ušli s veteranima upitne NBA kvalitete poput Pavlovića, Pricea, Jeffriesa i Hicksona. Dati dobar dio rotacijskih minuta ovakvim imenima definitivno nije garancija ozbiljnih rezultata, ali poanta je da se radi o rentanju njihovih usluga na jednu godinu, rentanju koje bi se iduće sezone moglo pretočiti u jedno pravo pojačanje.

Uz tročlanu jezgru na jednoj strani i ovu hrpu plaćenika na drugoj, treći dio rostera čine igrači na rookie ugovorima, njih 8, od čega ih je čak 5 novaka, što jasno ukazuje da je jedan od planova ove sezone pokušati kroz vlastiti sistem promovirati ponekog mladog igrača koji bi u budućnosti mogao biti važan dio momčadi. Davanje popriličnog dijela minuta igračim u ovako mladoj fazi karijere tipično je za momčadi u potpunom rebuildingu, a Blazersi se nadaju uspješno žonglirati između jezgre u naponu snage i razvoja mladih igrača, pri tome zadržati relativno fleksibilan salary cap i već dogodine ostvariti značajan napredak. Za održavanje ovog balansa i realizaciju poprilično zahtjevnog plana bit će zaduženi novi GM Olshey (stigao iz Clippersa kao učenik Mikea Dunleavya, što u mojoj knjizi nikada neće biti plus) i novi trener Stotts (Karlov učenik koji striktno kopira mentora baveći se uglavnom napadom).

Puno više šansi za ostvaranje ovakvih ciljeva imat će nametne li se njihov šesti pick drafta kao legitimni NBA igrač. Praktički, ova sezona, a dobrim dijelom i budućnost, ovisi o Damianu Lillardu. Nametne li se on kao dugoročno rješenje na jedinici, teoretski Olshey dogodine može potpisati Paula Millsapa i tako u ekspresnom roku okupiti novu petorku sposobnu loviti playoff (između svih slobodnih igrača spominjem njega čisto zbog toga što mu je prije nekoliko godina malo nedostajalo pa da postane Trail Blazer, a i zato što nije max igrač već spada u skupinu ispod, što je bitno obzirom da Blazersi već imaju Aldridgea i Batuma na masnim ugovorima i teško si mogu priuštiti još jedan osim ako ne misle igrati bez klupe).

Međutim, svi znakovi ukazuju na to da će Lillard teško u prvoj sezoni ostvariti učinak u rangu jednog Kyriea Irvinga. Njegove brojke, stil igre i pedigre navode na rookie sezonu puno bližu onome što je lani prezentirao Brandon Knight, koji je u Pistonsima također od prvoga dana imao odriješene ruke, ali nije prezentirao razinu igre ni približno sličnu onome što je prezentirao Irving. Bacimo li pogled samo na IOR razliku, Irving je bio bolji za 49 bodova – Knight je završio rangiranje NBA igrača s 20, a Irving sa 69.

Obzirom da je Lillard iskazao puno manje problema oko kreiranja šuta za sebe i druge na NCAA razini od Knighta, a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je Lillard godinu stariji iako dolazi u ligu godinu kasnije, on bi se trebao naći negdje između ove dvije krajnosti koje možemo okarakterizirati kao krajnja efikasnost (Kyrie) i krajnja ne-efikasnost (Brandon), ali ipak nešto bliži lošijoj opciji zbog velike potrošnje koja mu ne gine obzirom na to da će većinu vremena imati loptu u svojim rukama i da praktički nema alternative na rosteru.

Krpanje pozicije drugog visokog čekati će, dakle, iduće ljeto, iako nema sumnje kako će Blazersi dati dovoljno minuta i svom drugom lutrijskom picku da se dokaže kao eventualni igrač na kojega mogu računati u budućnosti. Myers Leonard ima visinu i snagu za NBA peticu, ali u rookie sezoni takav profil igrača obično muku muči uopće s tim da ostane na parketu zbog nesnalaženja u obrani. Kako ni jedan vanserijski atleta poput Dwighta nije naučio igrati obranu tijekom prvih nekoliko sezona, realno je očekivati da će Leonard tijekom prve sezone uglavnom skupljati osobne. Momak je imao solidne brojke za jednog bijelog centra prilikom mjerenja atleticizma, ali, obzirom na slične lutrijske projekte poput Arauja i Aldricha, doza skepse prema njegovom utjecaju na budućnost franšize svakako je dobrodošla.

I dok će razvoj rookiea biti u prvom planu, nikako ne treba zanemariti ni partije koje će pružati veterani. Aldridge se lani potvrdio kao jedan od najboljih all-round visokih u ligi, legitimni all-star kandidat kojega samo skromni skakački učinci drže podalje od franšizne role koja je u današnjim Blazersima isključivo njegova. Matthews bi se uz dodatni prostor mogao nametnuti kao jedna od najboljih 3&D opcija u ligi, a Batum bi mogao eksplodirati kao strijelac i izboriti poneku all-star nominaciju.

U svakom slučaju, sva trojica ulaze u najproduktivniju fazu karijere i bit će zanimljivo pratiti kako se snalaze u ovom čudnom kontekstu rebuildinga koji to nije. Nije tajna da upravo LMA drži budućnost Blazersa u svojim rukama i da će o razvoju njegove igre, ali i o zadovoljstvu radom uprave, ovisiti plafon novih Blazersa (ove godine će po prvi puta biti sam u sredini, bez barem Cambya da mu čuva leđa, što znači da će morati ponijeti veći teret nego ikada ranije, posebice u obrani).

PLUS:

LMA je jedan od najkompletnijih visokih igrača u ligi. I dok je prava šteta gledati ga u ovakvom gubitničkom okruženju tijekom najboljih godina karijere, njegovo prisustvo daje Blazersima nadu u instant oporavak – samo treba pogoditi s par novih draft pickova i ponekim veteranom i već kroz jednu godinu gubitništvo može ponovno postati nada.

MINUS:

Sklonost Paula Allena da se baci na glavu u prazan bazen uvijek će visiti nad odlukama franšize, iako se ovom prilikom pokazao dovoljno staloženim izbjegavši npr. dovođenje Jasona Kidda, Ramona Sessionsa, Eltona Branda i igrača sličnog profila. Međutim, dok on vreba nad svakim potezom GM-a i trenera, čovjek nikada ne zna mogu li Blazersi posvetiti jednu godinu rebuildingu bez naglih poteza, a kamoli dvije ili više.

Pokušaj davanja maxa Royu Hibbertu jasno ukazuje na stvarne želje uprave, pri čemu u Portlandu zaboravljaju na jednu bitnu stvar, a ta je da nemaju ni približno širok izbor mogućnosti kao npr. divizijski im konkurent Jazz. Miks veterana i mladih snaga je sličan u teoriji, ali Blazersi tek trebaju stvoriti svoju mladu jezgru, a i njihova salary cap situacija je puno manje rastezljiva - Aldridge, Batum i Matthews jedu više od pola capa i teško je zamisliti da u takvim uvjetima mogu dovesti max igrača.

Praktički, Blazersi nemaju prostora za grešku misle li odraditi ovu stvar u hodu. Naprave li samo jedan promašaj (pokaže li se Lillard nedovoljno dobrim, pretplate li krivog veterana), čeka ih puno gore razdoblje od ovoga trenutnog. Vrlo moguće i razdoblje u kojem će se morati odreći Aldridgea i tako se oprostiti od zadnje poveznice s šampionskom generacijom koja nikada nije dobila priliku to postati.

1Aug/121

30 FOR 30: PORTLAND

Posted by Gee_Spot

SCORE: 28-38

MVP: LMA

X-faktor: Allen, McMillan, Felton, Camby - birajte koji god hoćete

Portland je bio svojevrsna Philadelphia Zapada, najugodnije iznenađenje početka sezone, uz jednu bitnu razliku – dok su Sixersi nabijali brojke protiv lutrijske konkurencije, Blazersi su u prvih 9 utakmica ostvarili pobjede protiv Thundera, Lakersa, Nuggetsa i Clippersa. I to ne bilo kakve pobjede – četiri ponajbolje momčadi Zapada razbili su s dvoznamenkastom razlikom u prosjeku, od najmanjih +8 protiv Clippersa do +11 protiv Lakersa.

Dva su razloga za ovakav sjajan ulazaka Blazersa u sezonu.

Prvi je svakako kvaliteta LaMarcusa Aldridgea kojemu su se u odličnoj formi pridružili Wes Matthews, Nicolas Batum i Gerald Walllace. Matthews je cijelu godinu bio pouzdan, gađao je tricu 41% i potvrdio se kao odličan 3&D igrač (njegovi limiti su očiti – nije kreator ni dribler, ali u pravoj situaciji, kao igrač za zaokružiti petorku, vrijedi ugovora kojim su ga Blazersi ukrali Jazzu). Batum je bljesnuo u ulozi šestog igrača, ponudivši sjajnu kombinaciju šuta (39% za tricu) i atleticizma (gomila istrčanih kontri i ulaza). Wallace je bio Wallace, lider primjerom, glavni obrambeni igrač i motor na oba kraja parketa.

Uostalom, ne čudi da su sve pozitivne postave Blazersa obavezno uključivale barem 3 od navedena 4 igrača. Bez obzira radilo se o niskoj petorci s Aldridgeom na petici i Wallaceom ili Batumom kao lažnom četvorkom ili o visokoj u kojoj bi uz Aldridgea bio Camby, ova kombinacija davala je Blazersima odličan balans između napada i obrane. Pri čemu je napad počivao na jednostavnoj igri kroz visoki post preko LaMarcusa, koji bi u maniri rasne triple-threat opcije odlučivao da li će ići na ulaz (pucao 5 slobodnih po utakmici uz šut od 80% te usput zabijao 7 poena na obruču uz realizaciju od 68%, čime je konačno skinuo etiketu mekog igrača) ili će šutirati (42% šuta s vrha reketa i poludistance) ili će pak pronaći suigrača na ulazu ili otvorenom šutu (2.4 asista po utakmici i još toliko hokejaških pasova i podvaljivanja).

Aldridgeova dužina i pokretljivost bile su bitne i za obranu, ali taj dio igre najviše je ovisio o pritisku kojega bi u paru stvarao netko od trojca Matthews, Batum i Wallace. Količina ukradenih lopti u ovoj prvoj trećini sezone bila je zastrašujuća, a sve je funkcioniralo po jednostavnom receptu – Matthews ili Batum usmjerili bi svog protivnika prema liniji gdje bi ga dočekao Wallace sa svojom kontroliranom agresijom i dugim rukama, što bi najčešće rezultiralo brzom kontrom.

Drugi razlog za kvalitetan ulazak u sezonu krije su u neočekivanom McMillanovom potezu, koji je u neku ruku ravan onome što je Skiles izveo u Milwaukeeu – Blazersi su od uvjerljivo najsporije momčadi lige (u svih 6 sezona pod McMillanom prije ove, kretali su se od 28. do 30. mjesta po tempu), koja je forsirala organizirane napade pod svaku cijenu, postali kontraška ekipa koja je u svakoj prilici tražila brzu tranziciju i što lakše situacije za postizanje poena.

Ligi je trebalo neko vrijeme da pohvata ove promjene i nauči braniti nove Blazerse, ali razlog zbog kojega su se ovi raspali već nakon 20-ak utakmica puno je banalniji. Točnije, ima ih više, a ni jedan se ne odnosi na događanja na parketu. Naime, da su Wallace i Batum nastavili sijati teror u obrani, uz napadački učinak Aldridgea i sjajan šut, Blazerse nikakav skauting ne bi mogao zadržati izvan playoffa. Ne, oni su rupu u koju su upali iskopali sami.

Sve počinje od nepovjerenja kojega je prema McMillanu razvila uprava koja ni sama nije imala povjerenje vlasnika Allena – ne zaboravimo da su Blazersi u sezonu krenuli bez GM-a, u situaciji u kojoj nije postojala vizija budućnosti i u kojoj je svatko gledao samo svoj interes. To nepovjerenje prema treneru stiglo je i u svlačionicu, prvenstveno preko dvije relativno nove pridošlice koje nikako nisu uspjele pronaći zajednički jezik s trenerom. Naravno, radi se o Feltonu i Crawfordu.

Felton je stigao u klub kao zamjena za Andrea Millera koji se nije uspio uklopiti u McMillanov organizirani stil u kojem pored igre kroz post ili kroz Brandona Roya jednostavno nije bilo mjesta za playmakera koji koristi jedino ako ima loptu stalno u rukama. Crawford je pak stigao kao zamjena za svježe amnestiranog Roya, točnije kako bi donio napadačku iskru u drugu postavu. Uglavnom, iako je McMillanova odluka da ubrza igru trebala pogodovati i jednom i drugom, Felton je u sezonu ušao totalno nepripremljen, s viškom kilograma, ali i s dozvolom za šutiranje koja je u prvih pola sezone rezultirala sa sramotnih 22% šuta za tricu i omjerom asista i izgubljenih od 2 prema 1. Ono što je nevjerojatno je da su Blazersi uspjeli biti dominantna sila na Zapadu čak i usprkos ovakvom učinku svog startnog playa.

Felton je prema kraju sezone hvatao formu i dogurao do podnošljivih brojki, ali čini se da je njegov pad ispod Feltonove linije naznačio put s kojeg nema povratka – kada play veteran pred 30-ima jednom padne u kategoriju back-upa, rijetki su primjeri povratka u startnu kvalitetu (Feltonu je otežavajuća okolnost što je potonuo u pogodnom sistemu pored nesebičnih suigrača sposobnih otvarati prostor, te se s pravom možemo pitati kako može pomoći Knicksima koji nemaju ni približno balansiran napad poput Blazersa). Crawford je pak jednostavno bio loš, njegov doprinos s klupe sveo se na najgore šuterske brojke u karijeri – 38% ukupnog šuta i 30% za tricu govore kako su se Clippersi možda gadno zeznuli kada su u 32 godine starom combo-beku pokušali naći zamjenu za lani ubojitog šestog igrača Moa Williamsa.

Uglavnom, izdržati bez doprinosa dva od tri beka nije bilo lako, a postalo je gotovo nemoguće nakon što su se dotični počeli žaliti na svoju ulogu. Zaredali su porazi, a Mr. Sonic ovaj put jednostavno nije imao rezervi da vrati stvari na pravi put. Jednostavno, došlo je do zasićenja koje je rezultiralo ne samo porazima, nego gaženjima, koja su kulminirala porazom od 42 poena protiv Knicksa. Govor tijela i trenera i igrača tijekom ovog perioda jasno je govorio kako više ne žele biti zajedno.

Iako su navijači i lokalni novinari najveći dio krivnje usmjerili prema Feltonu i označili ga kao isključivog krivca za trovanje situacije, činjenica je kako su McMillanu leđa okrenuli svi – u 9 utakmica koje su prethodile otkazu Blazersi su ostvarili score 2-7 uz apsolutno nikakav doprinos glavnih igrača – LMA je samo šutirao iz vana, Batum je samo potezao trice, a Wallace se uopće nije trudio igrati obranu. Mislim, kada vidite Geralda da se ne ponaša kao profesionalac, onda znate da je nešto gadno pošlo po zlu.

Bez obrambenog intenziteta i pametnog napada, Blazersi su se tako brzinski prebacili u skupinu lutrijskih momčadi. Iako su odmah nakon odlaska McMillana na trenutak opet podsjetili na one stare demoliranjem Bullsa u Chicagu (to vam sve govori o potencijalu kojega su imali, obzirom da su Bullsi izgubili samo 7 utakmica doma tijekom cijele sezone) – Batum je letio na sve strane, Matthews je šibao trice, a LMA dominirao u napadu – priliku za povratak na staro nisu dobili. Paralelno s otkazom McMillanu riješili su se dobrog duha momčadi Wallacea (poslan u Netse za pick prve runde koji je naknadno postao njihov play budućnosti) i krenuli u svojevrsni rebuilding – Batum je dobio priliku startati, Matthews igrati još više minuta, a McMillanov asistent Kaleb Canales šansu da se dokaže kao novi Eric Spoelstra.

Iako se intenzitet igre pojačao i iako je Felton konačno zaigrao kao NBA starter, povratka iz minusa na prejakom Zapadu nije bilo. Bez Wallacea jednostavno nije bilo potrebne obrane ni duboke rotacije, a nakon što je LMA stavljen na led zbog problema s kukom koji je zahtijevao operaciju, prilika za iskupljenjem je nestala. Iz skoro 50-50 situacije s Aldridgeom (27-31 score) do kraja sezone su se pretvorili u stroj za tankiranje (završili 28-38).

Najzanimljivije pitanje cijele sezone tako glasi - što se doista događalo u svlačionici. Da li su Felton i Crawford stvarno glavni krivci i na parketu i van njega, ili najveću odgovornost za raspad sistema treba pripisati McMillanovom razlazu s veteranima poput Aldridgea, Cambya i Wallacea? Ili pak sve polazi od neriješene situacije na vrhu, kaosa kojega je kreirao Paul Allen u kojem se nije znalo tko je za što odgovoran? Ili je pak za sve kriv loše balansiran roster?

Dok čekamo da netko eventualno napiše zanimljivu knjigu o ovim događanjima (novinski izvještaji bili su poprilično šturi i nisu donosili nikakve detalje, sve se vrtilo oko postavljanja teza i podijele krivnje bez činjenica), za kraj bih svakako spomenuo i rolu koju je ove sezone odradio Marcus Camby. Startni centar Blazersa uspio je biti treći najneproduktivniji igrač rotacije nakon Feltona i Crawforda.

Iako je veteran zadržao osjećaj za asist i skok, postalo je očito kako mu uloga i minute startnog centra više ne leže – praktički, kako ne može potrčati, a nije nikada savladao igru leđima, u napadu se sveo na smetnju jer je zauzimao poziciju na vrhu reketa koja najviše odgovara Aldridgeu. Istina, tu i tamo su znali zavrtiti svoju briljantnu high-low igru (isključivo u situaciji kada bi Camby bio asistent na vrhu posta, a LMA primatelj ispod koša), ali ona je postala sporedna pored sjajnih give & go i backdoor cut akcija u kojima je LMA kao razigravač briljirao.

Igrati bez centra i playa tako se pokazalo prevelikim teretom (kasnije dodan Przybilla danas je neupotrebljiv igrač, isto kao i veteran Thomas). Iako je Aldridge gotovo pola svojih minuta odradio kao centralni visoki i iako ih je odradio pošteno, praktički bez ikakve razlike u učinku (na petici je bio nešto bolji u napadu, ali slabiji u obrani, tako da se na kraju sve izbalansiralo), igrati cijelu sezonu sa swingmanima kao najboljim rješenjem za drugog visokog baš i nije recept za uspjeh.

Wallace je standardno solidno reagirao kao četvorka, iako je i kod njega primjetan pad u obrani kada je prisiljen gurati se s visokim igračima (o učinku na njegovo tijelo, koje je nakon svih godina igranja glavom kroz zid danas bliže onome Brucea Waynea nego profi atlete u naponu snage, nećemo ni govoriti), čak je i naizgled mekani i mršavi Batum dobro reagirao u ovim mismatch situacijama, ali solidno i dobro nije zamjena za odlično, što je do nedavno bio standard Blazersa na tri unutarnje pozicije. Da je Camby bio onaj stari, onda bi povremene niske postave bile sjajne za razbijanje ritma. Međutim, u situaciji u kojoj su niske postave postale nužnost, Blazersi su postajali prejednostavna momčad za napasti.

Uostalom, u svoj ovoj priči o početku sezone i razvoju događaja zaboravio sam spomenuti ono ključno – Blazersi su sezonu završili kao 11. u napadačkom učinku (što jasno govori kako se početni elan sadržan u promjeni stila zadržao u nekoj mjeri sve do kraja), ali tek 23. u obrani, što pak jasno govori koliko su propali nakon šampionskih uvodnih mjesec dana košarke tijekom kojih su udvajanja Batuma i Wallacea te njihovi napadi na linije dodavanja podsjećali na recept koji u Miamiu primjenjuju Wade i James.

FAST FORWARD

Dobro je, prvu stvar na popisu su riješili – imaju GM-a. Neil Olshey je čovjek koji će morati odgovarati direktno Paulu Allenu i koji će biti zadužen za ovo ni vrit ni mimo stanje u kojem su se našli Blazersi. Mislim, imaju predobru jezgru da bi samo tako tankirali, ali očito je kako im još uvijek nedostaje nekoliko ključnih elemenata da bi se uključili u bitku za playoff. Ako ih je lani stabilnosti koštala slabost na pozicijama playa i centra, zašto bi dva rookiea automatski značila napredak?

Doduše, da Blazersi ni sami ne znaju u kojem su stadiju (jesmo li nedovoljno dobri ili smo jednostavno loši), jasno govori i još uvijek otvorena potraga za novim trenerom. Slaganje rostera pak ne ulijeva povjerenje – osim zadržavanja Batuma koje nije smjelo doći u pitanje bez obzira na cijenu koju su nabili Wolvesi (razvije li se Batum u all-star igrača sposobnog minimalno biti treća opcija u napadu i prvo ime na boku, a sve ukazuje da je to realan scenarij, onda će ovaj novi ugovor biti skroz korektan), svi ostali potezi ovog ljeta bili su ogromni upitnici.

Jasno, s novacima nikad ne znaš, ali dok se ne pokažu u igri treba ostati skeptičan – i Lillard i Leonard pored sebe imaju sasvim dovoljno znakova opasnosti da ih se ne može uzeti za gotovu stvar (upitno je može li Lillard kao volume scorer funkcionirati pored Aldridgea, kao i hoće li ikada igrati NBA obranu, a Leonard tek treba pokazati prve naznake da nije totalno drvo). Uz njih, Olshey je potpisao još tri rookiea (Claver i Freeland na koje Blazersi imaju prava od ranije, te pick druge runde Barton), a 5 igrača prve godine na jednom rosteru nikada nisu znak velikih stvari.

Dodaj još hrpu mladih nedokazanih igrača poput Babbitta, Williamsa i Smitha, koji nisu ničim dokazali da su NBA klase, i ispada kako će trojku LMA-Matthews-Batum iduće godine pratiti hrpa nepoznanica koja, teoretski, možda nije ništa bolja od nekakvog NBDL rostera. Ne znam za vas, ali meni se ovo ne čini ni kao rebuilding, a ni kao reloading, već prije kao stajanje u mjestu. A to je, kao što će vam potvrditi svaki NBA fanatik, najgora stvar koja vam se može dogoditi u ovoj ligi.

JEZGRA: Aldridge, Matthews, Batum, Lillard, Hickson (38 milja)

ROSTER: jezgra + Leonard, Freeland, Barton, Claver, Babbitt, Williams, Smith, Pavlović, Jeffries, Price (54 milje)

- Hicksona nisam uopće htio staviti pod jezgru vodeći se logikom "kakva je to jezgra koja uključuje Hicksona", ali pored ovakve konkurencije jasno je kako će većina minuta uz Aldridgea pod košem otpasti na njega

- nakon ove, nazovimo je tako, startne petorke, Olshey je složio roster od 7 igrača koji će sezonu praktički provesti na probi (4 rookiea, 1 igrač druge godine, 2 igrača treće godine) i 3 jeftina veterana koja im apsolutno nisu bila potrebna

- 8 igrača na rookie ugovorima znak su da roster neće biti skup (čak i s dugovanjima za Shawnea Williamsa kojega su otpustili ne prelaze salary cap), ali ni uspješan

- ok, Jeffriesa su dobili od Knicksa kako bi se riješili Thomasa i kako Felton ne bi odšetao za ništa, plus su dobili prava na dva Grka, Papanikolaua i Printezisa, koji su već sada bolji košarkaši i od Clavera i Freelanda, ali zašto su od svih mogućih back-up playeva i bočnih stopera morali potpisati Ronniea Pricea koji nije NBA košarkaš ni u kojem svojstvu (dakle, čak ni kao rod Marku i Brentu Priceu) i to za dvije garantirane godine (!!!!), odnosno Sašu Pavlovića koji je definitivno žilav igrač na perimetru, ali koji je zadnju poštenu sezonu odradio 2009. da bi nakon dvije godine truljenja na klupama lani dobio šansu u Bostonu i "iskoristio" je za 39% šuta iz igre, 29% šuta za tri i 38% s linije slobodnih (mislim, ako Olshey nije bio u stanju naći bolje brojke od ovih, onda stvarno nije dobar u svome poslu – jedino opravdanje je da iz nekog razloga Allen odjednom pati na Euro igrače i želi ih imati više nego Minnesota i Phoenix zajedno)

- wild wild west? prije white white west

4Jul/1217

FREE WILLY PODCAST

Posted by ispdcom

Ljetni mega-podcast (cca 100 minuta), Sickre, Gee, draft, tržnica. Bez pomidora, ali s Netsima, Cavsima, Celticsima i još puno zdravih i manje zdravih sastojaka. Pazite na unos tekućine. Moguć pad tlaka tijekom slušanja.

2Apr/125

RUNNING WITH THE PACK G54

Posted by Gee_Spot

Bulls @ Thunder, Heat @ Celtics

Oklahoma je u manje od tjedan dana pregazila Heat i Bullse doma, rutinski dobila Lakerse na strani, i tako definitivno potvrdila svoj iskorak u kategoriju izazivača. Istina, treba imati na umu kako su i Miami i Chicago van idealne forme (James konačno počinje osjećati posljedice suludih napora kojima je svakodnevno izložen, dok Rose muku muči s misterioznom ozljedom), ali to ne umanjuje zrelost koju su Durant i društvo iskazali u ovim utakmicama u kojima je trebalo pokazati karakter.

Briljantne momčadske partije i nesebična igra definitivno upadaju u oči, ali, puno više od neke značajne promjene filozofije, za ovaj uzlet Thundera zaslužna je jednostavna činjenica kako je Kevin Durant konačno postao kompletan igrač i lider kakvoga smo čekali. Nikada on nije prezao od uzimanja odgovornosti u napadu, ali ono gdje je rast jaja najočitiji su igra u obrani i posebice skakački učinak - ovaj borbeni i neustrašivi Durant omogućuje Brooksu da ga češće koristi pod košem, što itekako pomaže momčadi.

Također, Durant je danas potpuno izbalansiran triple threat. Još na početku sezone njegov neobranjivi šut preko ruke bio mu je glavno oružje, a danas je jednako opasan kao šuter, slasher i asistent. Upravo njegova playmakerska eksplozija donosi ovoj momčadi onaj ključni detalj koji im je nedostajao, nekoga tko je u stanju napad za napadom slomiti obranu i stvoriti višak igrača (Westbrook nije na toj razini, a Harden nije došao na ovaj svijet da bude franšizni igrač već sjajan pomoćnik).

Ono što je možda još i važnije, Durantov igrački korak naprijed konačno uspostavlja jasnu i prirodnu hijerarhiju u momčadi, nedostatak koje im je bio možda i najveći problem zadnje dvije godine. Uglavnom, Durant je od prvog dana kada je stupio na NBA parkete bio savršen strijelac. Ove sezone, a posebice u njenoj završnici, potvrđuje da je konačno postao i savršen košarkaš, superstar koji na svojim leđima može momčad dovesti do naslova.

Ovakav rasplet događaja prebacuje lopticu u polje Bullsa i Heata - ne bude li Rose 100% spreman za playoff i ostane li James na ovom nižem nivou energije od onoga na kojega je navikao svoju momčad, više je nego očito kome se smješi naslov MVP-a Finala.

Bullsi su sjajna momčad, ali bez pravog Rosea teško da mogu biti favoriti čak i protiv žilave Indiane, inspiriranog Bostona ili nepredvidljivih Knicksa (koji su u sličnoj post-lockout sezoni 1999. startali kao osmi i stigli do Finala). Hrpa igrača zadatka u sjajnom sistemu nisu dobitna formula, uostalom boljeg dokaza od sinoćnje utakmice ni ne treba - iako su imali 15 napadačkih skokova i čak 17 pokušaja šuta više, opet su pregaženi (završnih 14 koševa razlike ne znače ništa, utakmica je bila gotova krajem treće na +30 za Thunder). Uglavnom, sve oči uprte su u Roseove prepone, ma kako vam to čudno zvučalo.

Što se Heata tiče, problem nisu porazi, već gubitnički mentalitet kojega iskazuju u njima, odbijanje da se uopće upuste u borbu kada stvari krenu loše. James cijeli treći mjesec igra ispod MVP razine na koju nas je navikao ove sezone i, ma kako se to blesavo čini reći za čovjeka koji i dalje skuplja fenomenalne brojke, vidljivo je da Miami bez njegovog svemirskog učinka nema rješenja. Spominje se nekakva ozljeda, a možda je pad forme samo pitanje umora, ali činjenica je da, ako James ne odigra MVP partiju na obje strane parketa, Miami previše ovisi o učinku jednako umornog i načetog Wadea. I nikoga trećeg, četvrtog ili petog.

Čekaj, kažete vi, James je pao sa sulude MVP razine u kojoj nije imao konkurencije (bio je uvjerljivo najučinkovitiji igrač lige na obje strane parketa) na razinu običnog MVP kandidata i to bi kao trebao biti razlog za poraze Miamia? A koji drugi? Čim mu je šut pao za par postotaka, čim je počeo igrati s manje energije u obrani, Miami je počeo dopuštati da ga mlate kao vola.

Što dovodi do ključnog problema. James ne samo da nije strijelac u rangu Duranta koji se uvijek može osloniti na šut, on nema ni približnu podršku kakvu ima Durant (ili Rose). Wade je sjajan, njegovi bljeskovi su u svim ovim teškim porazima (protiv Thundera, Pacersa i sada Celticsa) bili rijetke svjetle točke, ali gledati njih dvoje kako se muče pokrpati sve mane ovog rostera na trenutke je stvarno bolno.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da James i Wade upadnu u formu i sami zgaze protivnika kao što su napravili lani s Bullsima. Samo, bez podrške momčadi, svaki individualni posrtaj bit će kažnjen na isti onaj način kako je to napravio Dallas u Finalu.

Pozitivnih aspekata nema previše. Battier se nikako ne snalazi u ulozi šutera, Miller je opet ozljeđen, Haslem je hodajući leš, Chalmers nije u stanju odigrati solidnu partiju izvan Miamia. Bosheva sinoćnja borbena partija pod obručima daje nadu, ali kad uzmeš u obzir da ga je 7 godina stariji Garnett nadigrao, postane ti jasno kako očekivati od njega da bude prevaga u reketu odavno nema smisla. Uostalom, ako nisu uspijeli nadigrati najgoru skakačku unutarnju liniju lige, kako misle nešto slično napraviti protiv Chicaga ili Pacersa?

(sumnjam da itko u Miamiu ima odgovor na ovo pitanje, ali dojma sam kao da svi očekuju da James i Wade odrade sve, pa tako i nadskaču i čuvaju Noaha, Hibberta, Westa i Boozera)

Još jedan ogroman problem za Heat mogao bi biti gubitak prednosti domaćeg terena u završnim serijama. Bullsi imaju 5 utakmica prednosti, Oklahoma 3, te je, usprkos tome što Miami ima najlakši raspored do kraja sezone, za očekivati kako će obje momčadi poduzeti sve potrebno da zadrže tu prednost. Obzirom na to koliko se samouvjerenije ponašaju u svojoj dvorani, teško je Miami smatrati favoritom u bilo kojoj seriji u kojoj se sedma utakmica igra na strani.

Nikada nije pametno iz malih uzoraka donositi definitivne zaključke, ali, po onome što smo imali prilike vidjeti u protekla dva tjedna, postaje jasno kako se odnos snaga u ligi nakon dugo vremena promijenio. Ne samo da se čini realnim Thunder smatrati izazivačima, već je legitimno dovesti u pitanje čak i finale Istoka između Bullsa i Heata.

Za kraj svakako treba spomenuti Celticse. Pričali smo prije par dana o novoj postavi s Averyem Bradleyem i svim trikovima kojima Doc pokušava napad održati podmazanim, ali kada Rondo igra s onoliko energije kao sinoć, Boston je u stanju slomiti zube mnogima. Plan hvatanja divizijskog naslova će biti ostvaren (dijelom zahvaljući i Sixersima koji očito nisu spremni za bitku), a, uz dobar match up, moglo bi se produžiti život i u playoffu na dulje od jedne runde.

Zdravi, koncentrirani i razigrani Rondo, s Pierceom i Garnettom kao drugom i trećom opcijom, i dalje predstavlja dovoljno žilavu osnovu koja ima pravo sanjati ultimativni podvig. Problem je samo što u seriji od sedam neće biti moguće sakriti onoliku minutažu koju su sinoć imali Pavlović, Dooling i Stiemsma. I dok će Ray Allen najvećim dijelom lišiti Doca potrebe za uslugama prve dvojice (u Bostonu već glasno razmišljaju da uspješan eksperiment s Bradleyem u startnoj petorci potraje i nakon Rayeva povratka, jer definitivno im treba netko tko će napadački nositi drugu postavu), manjak aktivnih i sposobnih tijela pod košem osuđuje ovu sjajnu generaciju na brzu i bolnu smrt. Osim ako u prvom krugu ne nalete na jednako limitirani Heat, naravno, protiv kojega i dobri čovjek Bass može izgledati kao Charles Oakley.

Wolves @ Blazers

Što se naše nesretne Minnesote tiče, oni su sinoć u Portlandu odigrali jednu finu prijateljsku utakmicu protiv Blazersa, kako i priliči dvjema lutrijskim momčadima u ovo doba godine. Čak ni Love nije imao namjeru ubaciti u višu brzinu iako je bio u direktnom sudaru s protivnikom za titulu najboljeg krilnog centra lige. Po prvi put ove sezone Aldridge je dobio dvoboj, ako se njihovo noćašnje izdanje može takvim nazvati, ali, obzirom da je Love bio uvjerljivo bolji u ona prva dva u kojima su se obje momčadi još i borile za nešto, teško da tom podatku možemo dati neko značenje.

Osim napomenuti kako se i u ovoj egzibicijskoj utakmici još jednom jasno mogla vidjeti i glavna razlika između dva sjajna mlada igrača – dok se Love mora pošteno namučiti za svaki poen čak i u situaciji kada ne igra punom snagom, LMA zabija takvom lakoćom na razne načine da imaš dojam kako se ni ne trudi. Njegov arsenal poteza s poludistance pravo je umjetničko djelo i stvarno je šteta što ga ove sezone nećemo gledati u playoffu.

Blazersi su kontrolirali utakmicu cijelim njenim tijekom, uglavnom oslonjeni na napadački učinak, a zaključili su je simultanom šuterskom eksplozijom Batuma i Aldridgea sredinom treće četvrtine, na koju su konačno spojili i niz dobrih obrambenih reakcija. Wolvesi jednostavno nisu imali čime odgovoriti na takav izazov, osim nadati se eventualnoj seriji trica Lovea i Ridnoura. Njihovih 2-9 za tri i ukupnih 5-21 nisu dovoljni kada ste ovoliko slabiji protivnik.

Osim talenta Batuma i Aldridgea, koji obećava da će već iduće godine playoff u Portlandu opet biti realnost, Blazerse može veseliti i dobar odabir igrača kojima su odlučili dati šansu u ovoj završnici sezone kako bi ocijenili na koga mogu računati ubuduće. Tri imena se ističu – Luke Babbitt, J.J. Hickson i Jonny Flynn.

Babbitt je jedan od rijetkih pickova Blazersa zadnjih godina koji ima potencijal, momak je u zadnjih tjedan dana od kada je postao standardni dio rotacije zabio 12 od 16 trica (gađa 52% za sezonu) i nameće se kao novi bijeli šuterski specijalist. Problem koji ga je pratio i zbog kojega nije imao previše šansi, a pratit će ga i dalje tijekom karijere, manjak je centimetara, snage i brzine za čuvanje NBA krila, bez obzira na poziciju. Međutim, Babbitt ima tako mekan šut, praktički bez ograničenja (imaš osjećaj da može zabiti s 9 metara kao od šale), da je suludo ne pokušati od njega napraviti nešto slično onome što Knicksi rade sa Steveom Novakom.

Novak je također, usprkos dobro znanoj šuterskoj ekspertizi, godinama čekao šansu koju mu nitko nije htio dati zbog problematičnih obrambenih match upova. Dok u New Yorku nisu shvatili da oko njegove trice mogu graditi napad u drugoj postavi i da ga obrambeno mogu sakriti iza pravovremenih rotacija. Babbitt nije sigurno ništa lošiji atleta od Novaka i nema razloga da jednog dana ne skuži igru u obrani, dok napadački mora potpuno odustati od ičega drugog osim šuta za tri.

Kako je igrajući pod košem na sveučilištu bio dominantan strijelac i skakač te kako je slične brojke (20 koševa i 8 skokova) ostvario tijekom boravka u D-ligi, logično je da još ponekad pokušava ući u reket i zabiti, ali, što se prije riješi starih navika i prihvati svoju specijalizaciju, bolje za njega jer ga upravo takvi izleti čine manje korisnim.

Hickson je također zanimljiv slučaj, od kada su ga Blazersi potpisali igra kao da je jučer bio s LeBronom u Clevelandu i kao da ove skoro dvije sezone između ne postoje. Međutim, vrlo lako je uočiti zašto se Hickson odjednom opet čini kao koristan igrač. Mladi trener Blazersa Kaleb Canales stavlja ga u pick & roll situacije u kojima je Hickson sjajan realizator, a sve što se od njega traži zauzvrat je da skače i kupi otpatke pod košem.

Problem s Hicksonom u post-LeBron Cavsima i kasnije u Kingsima je bio u tome što je imao previše slobode, točnije što su mu dozvolili da se pretvori u šutera s poludistance vjerujući da je startni talent. Istina je pak da je Hickson solidan podizač energije koji je sjajno funkcionirao onu prvu godinu u Cavsima samo zato što je igrao pick & roll s Jamesom i zato što mu je leđa u obrani čuvao Varejao. Čim se našao u manje sjajnom kontekstu, pokazali su se svi limiti njegove igre.

Zato svaka čast Blazersima koji su možda pronašli izuzetno jeftinu opciju za zamijeniti Kurta Thomasa kao prvog visokog s klupe. Hickson ni u jednoj ulozi pod košem neće biti sjajan obrambeni igrač, ali, ako mu se šutevi zamijene ulazima u reket, uvijek će zabiti dovoljno i pokupiti svoju kvotu napadačkih skokova da opravda minutažu.

Zanimljivo je kako je Canales brzinski od dvojca Flynn-Hickson napravio pokretačku snagu druge petorke. Flynn je bio katastrofalan u Minnesoti, ali razlog tome je bila ogromna rola u napadu koju mu je kao rookieu povjerio Rambis. Drugu sezonu je proveo uglavnom ozljeđen i otpisan, a Houston mu pored sjajnih Lowrya i Dragića nije imao prilike dati šansu.

Međutim, već nakon tjedan dana u Blazersima očito je da momak zna što radi. Po prvi put u karijeri našao se u idealnoj situaciji – igra 15 do 20 minuta kao back-up play, pokazuje da ima pregled igre, izuzetnu brzinu i da može zabiti otvoreni šut. Dani kada je na sveučilištu zabijao u serijama miksajući ulaze i šuteve su odavno prošlost, a sadašnjost od njega traži da iskoristi brzinu za odigrati obranu i prenijeti loptu. Dok god igra pod kontrolom, daje Blazersima ono što nisu imali najveći dio sezone, a to je pouzdana rezerva na jedinici. Doduše, za razliku od Babbitta i Hicksona kojima se NBA budućnost u rolama specijalista za tri i podizača energije nudi na pladnju, Flynnovi pasovi još uvijek djeluju previše mekano i riskantno da bi stavio ruku u vatru kako će imati karijeru back-up playa. Ali, već i sama činjenica što nakon tri katastrofalne godine pričamo o njemu, dovoljno govori o tome koliko je slučajnost (ako vam je draže, možete reći i prava prilika) bitna stavka u životu NBA profesionalca.

17Mar/124

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Podsjetite se još jednom trade deadlinea uz Sickrea, dva McGeea, hrpu loših GM-ova i par svježe otpuštenih trenera.

10Mar/120

The Tailspin

Posted by ispdcom

Sudbina Blazersa je svim NBA pacijentima već poznata. Proteklih godina su prešli put od najperspektivnije momčadi lige, modela preobrazbe iz de facto legla polukrimosa u kontendera, sve učinjeno pametnim potezima uprave (tj. Kevina Pritcharda), do ekipe koja, iscrpljena borbama s ozljedama i neizvjesnošću oko rostera, svaki dan traži novi identitet jer svaki dan ima drukčiji sastav na raspolaganju.

Obzirom na okolnosti na neki način je čudo da uopće govorimo o Portlandu kao playoff kandidatu na krcatom Zapadu. Najveće zasluge za to su pripadale McMillanu, jedinoj konstanti i očinskoj figuri ove momčadi, koji je održao momčad na okupu i nije dopustio klonuće duha. U ultra-kratkoj predsezoni su, kad je postalo jasno da je Brandon Roy prošlost, napravili ono što su dugo najavljivali, a to je ubrzanje igre i češći izlasci u tranziciju gdje Gerald Wallace kreira kaos svojim mismatch fizikalijama. Ukoliko prvi bljesak ne bi uspio, Blazersi su se vraćali svom prepoznatljivom half-court setu gdje se sat iscrpljuje do samog kraja i igra vrti oko vrhunskog visokog krila LaMarcus Aldridgea.

Zahvaljujući istinski furioznom početku sezone komotno smo ih smatrali favoritima Zapada jer su istinski djelovali kompaktno i kao pravi pobjednici. Felton je izgledao kao pobjeda u trejdu za veterana Andre Millera, Gerald Wallace i Batum su bili prava noćna mora svake obrane i napada, Jamal Crawford je bio Jamal Crawford, vrhunski hakler, X-faktor i instant offense s klupe, a LMA je potvrdio da se konačno navikao na lidersku ulogu koju je preko noći morao preuzeti. Negdje se tu zagubio Wes Matthews, ali njegova low-profile igra ionako nikada nije previše podizala obrve gore ili dole. Srednje, za osrednjeg igrača.

Međutim, Portland se nakon All-Star breaka polako, ali sigurno počeo osipati. I prije pauze je bilo naznaka puknuća, ali nisu bile toliko alarmantne zato što ih se moglo pripisati umoru i činjenici da je cijela liga (osim) Kobea jedva čekala predah.

McMillan je probao svašta, uključujući i novi startni bekovski par Crawford - Batum ne bi li oživio Francuza kao energetsku bombu u formaciji koja bi od početka stiskala protivnika duljinom (zamislite samo ruke koje pruže Batum, Wallace, LMA i Camby ispred protivnika) i otvorila prostor za kontre. Rezultat svega nakon prije spomenutog 7-2 starta je omjer 12-19, playoff koji polako ispada iz ruku, a, ono što fanove možda najviše boli, jest po Blazerse tragičnih 14-7 u Rose Gardenu, jednoj od najpaklenijih domaćinskih dvorana.

Od All-Stara, Portland je dobio samo mizerni New Orleans, u utakmici koja je završila u osamdesetima što se tiče broja poena, a u ostalih šest susreta je obrana redovno primala preko 100 poena. Ovaj pakleni roadtrip na kojem se trenutno nalaze je započeo porazima od Wolvesa i Celticsa te bi mogao značiti i imploziju momčadi iznutra. Postulati McMillanove igre vidljivi su u tragovima, obrana je porozna, kontre se slabo realiziraju, previše se toga ostavlja LMA-u na kojeg se obrane ekstra fokusiraju, dok se rješavanje mismatcha zapravo svodi na to da Gerrald Wallace dribla izvana prema unutra što nije najsretnije rješenje.

Jasno je kako stoje stvari kad je Pryzbilla dočekan kao svojevrstan spasitelj, iako je riječ o četvtrom visokom u rotaciji. Mnogi upiru prstom u krafnu Feltona, ali njegovo propadanje nije moglo povući baš cijelu ekipu. Ova momčad je jednostavno pretalentirana i preiskusna da bi imala ovakve kolektivne padove usred sezone. Povremeni obrambeni bljeskovi, poput onih protiv Wolvesa kada su radili presing po cijelom terenu i stizali prednost, postali su samo letimični izleti. Cijela momčad djeluje kao da su svi pojedinci nazadovali jedan do dva stupnja. Ovakve truleži nije bilo već godinama u R.I.P. Cityju.

Razlozi za pad Blazersa kriju se možda u analizi dvije statističke kategorije. Portland, osim u početnih deset susreta sezone, jako loše skače u obrani, čemu je posljedica usporenje njihove igre i manjak kontri s početka koje možemo uzeti kao neki plafon igre ove ekipe. Da stvar bude gora, Blazersi rijetko ide na liniju slobodnih bacanja, iako ih dobro realiziraju. Tu ih predvodi LMA, koji je posljednjih pet susreta opalio 11 slobodnih bacanja!? Ono što povezuje obje ove kategorije jest da su one direktno vezane uz angažman momčadi, koji je kako sezona odmiče očito sve lošiji. Povremene dobre šuterske dionice LMA, Batuma i Wallacea su mogle donekle prikriti trokiranje stroja, ali sada je prilično jasno da remont mora uslijediti.

Izjava poput ove McMillanove nakon najsvježijeg poraza bile su teško zamislive čak i u vrijeme Jailblazera:

"That's an unprofessional approach, there was no basketball being played out there tonight."

Izvještaji bliski klubu i oni Portlandovih blogera spominju potpunu predaju u svlačionici, a trejdovi se povezuju sa svim mogućim igračima uključujući i do jučer nedodirljivog Batuma.

Najparadoksalnije od svega jest kako se ova ekipa Blazersa toliko dobro nosila s Royevim i Odenovim ozljedama da bi se sada sama od sebe raspala u sezoni kada su ih teže ozljede zaobišle i kada su se mogli fokusirati, kao u prvom dijelu sezone, na napredovanje u igri. Umjesto toga imamo rasulo koje kao da zaziva veliko pospremanje. Što Blazersi mogu uopće učiniti do četvrtka kako bi spasili sezonu? Svakako moraju ojačati organizaciju igre jer ona isključivo leži na nekonstantom Feltonu i Jamalu Crawfordu kojem ta uloga jednostavno ne leži dulje od pet minuta u komadu. Pada na pamet Calderon, bek koji dobro kontrolira igru, za kojeg bi mogli poslati recimo Wallacea u nekom paketu. Ali, sve te stvari se čine kao kozmetički zahvati, ovdje treba metla nekog dobrog GM-a, kojeg Blazersi u ovom trenu niti nemaju.

Trade deadline će sigurno dati popriličan broj odgovora o ovoj i budućoj sezoni u Portlandu, gradu koji živi za košarku, ali ne prašta onima koji se zezaju s klupskim bojama.

8Mar/123

RUNNING WITH THE PACK G40

Posted by Gee_Spot

Moram priznati kako sam prije noćašnje utakmice bio skeptičan u to da Love opet može sam samcat iznijeti još jednu pobjedu. Računao sam na probuđeni ponos kod Aldridgea, ali prije svega na kiks zbog određene doze samozadovoljstva koje su uvukla u Wolvese nakon niza sjajnih pobjeda, koje ipak nisu bile rezultat sjajne igre već, prije svega, individualne Loveove veličine.

Blazersi su noćas krenuli odlučno preko LaMarcusa koji je, za razliku od prethodnog međusobnog dvoboja, sada zabijao i s poludistance. Taman kada sam pomislio kako će opet zabiti 40 preko Lovea kao što je to radio prethodnih sezona, dogodio se ključni moment koji je u startu razbio dobar dio draži koju ovakvi dvoboji nose - nepotrebno suđena druga osobna Aldrigeu zbog koje ga je McMillan izvadio iz igre. Zbogom ritmu, zbogom planovima.

Adelman je ekspresno ubacio Williamsa u igru umjesto Darka jer bez LaMarcusa Blazersi nemaju visinsku prednost i gubi se potreba za balvanom koji može preuzimati protivničkog viskog strijelca kako se Loveu ne bi dogodilo ovo što se dogodilo Aldridgeu. McMillan nema takav luksuz, što se jasno vidjelo u nastavku - čim je Lovea preuzeo Camby, ovaj je odmah iskoristio pokretljivost da izvoza veterana koji jednostavno više ne može trčkarati uokolo za all-starom u naponu snage.

Uz niz sretnih okolnosti, Wolvese je u startu pogonio i fenomenalni šuterski učinak Wesa Johnsona, koji nakon all-star pauze ne igra previše, ali konačno pogađa pristojnim postotcima iz spot up situacija. Nastavi li sa solidnim igrama, možda Wolvesi toliko potrebno pojačanje na bokovima opet pronađu u vlastitom vrtu, što bi samo još jednom potvrdilo kako je Kahnova taktika prikupljanja visokih pickova i vjera da se isti jednom moraju isplatiti – isplativa.

Uglavnom, da se vratim na onu početnu skepsu u to da Love može sam samcat iznijeti pobjedu. Nakon što je LMA napustio parket, Kevin je zabio 15 koševa do kraja prve četvrtine, radio smiješnima Cambya i Przybillu, a, nakon što ga je McMillan prepustio Wallaceu svjestan da ga dva teškaša ne mogu pratiti uokolo, Love se nije kao što bi netko očekivao spustio u post, već je ovome mrtav-hladan kroz uši zabio novu tricu. Pa ti sad to brani. Trice sa svih strana, skokovi u napadu i lagana polaganja – čovjek je doslovno bio nesvjestan.

Dosta vam je bilo vidjeti lica na klupi, izraze koji se kreću u rasponu od čiste sreće, koju iskazuje mlađahni i razigrani katolik Rubio koji još uvijek vjeruje u čuda, do totalne nevjerice, koja se da isčitati na licu okorjelog protestanta Ridnoura, veterana koji je vidio svašta u svojoj karijeri i koji ni sanjao nije da će ga jednoga dana nešto natjerati da preispita svoje tvrdokorne profesionalne stavove o radu i odricanju.

Naravno, govorim tek o prvoj četvrtini, ali već tada je bilo jasno da se Blazersi ne mogu vratiti u utakmicu. Njihova obrana, pogotovo bez LaMarcusa, nije dorasla Wolvesima, a napad je predvodio nitko drugi nego Felton, koji nakon više od pola sezone konačno dolazi u nešto što bi se dalo okarakterizirati kao profesionalna košarkaška forma. Samo, zar već sama činjenica da te nakon svega predvodi Felton ne govori dovoljno o trenutku u kojem se ova franšiza nalazi?

Camby je postao potpuno beskoristan te je, čak i pored svih rupa u vanjskoj liniji, njegova nemoć pod košem na obje strane parketa ono što najviše upada u oči. Također, McMillanova ideja s Batumom na dvojci ne stigne dati rezultat jer su prečesto prisiljeni igrati s niskom postavom upravo zbog Cambyeve nemoći, što ih stavlja pred dvostruki problem – em se Aldridge mora trošiti protiv jačih visokih igrača i biti centralna figura obrane (a to je, uz sve ono što radi u napadu, gotovo nemoguće), em na dvojci opet rotiraju Crawforda i Matthewsa, što protivniku ne stvara matchup problem kakav radi Batum (nema šanse da bi Ridnour imao istu ulogu i minutažu da je umjesto Matthewsa veći dio večeri morao čuvati Batuma).

Čim se Aldridge vratio na parket početkom druge četvrtine, odmah je nizom pivotiranja, pump fakeova i šuteva s poludistance sam stigao prednost, čak i nakratko doveo momčad u vodstvo, usput zabivši koliko i Love za duplo manje minuta (i to uglavnom preko Lovea), ali uzalud. Kad Minnesotu staviš pred zid, oni uvijek nađu energije da se izvuku, jednostavno su življa momčad koja se napaja snagom svoga lidera. Blazersi su pak poput psa koji je pomiren s time da ide na eutanaziju i nema volje ni da reži, a kamoli da grize. A kada Wes Johnson ima više tip-inova od cijele tvoje unutarnje linije, onda i nisi za drugo nego eutanaziju.

Čim je LaMarcus stao trpati, stali su i Blazersi, pa iako je Aldridgeovo prisustvo na parketu smirilo Lovea, vanjski šut Wolvesa i prije svega konstanta borbenost nadoknadili su sve minuse (posebice nedostaje Pekovo prisustvo u reketu, ali kad gađate preko 50% za tricu to se nekako da kompenzirati, zar ne).

Do kraja je Minnesota prednost održavala sjajnim šuterskim učinkom, istaknuo se Ridnour koji je nadigrao i Matthewsa i Crawforda, a doprinos je opet dao i Webster. Iako rezultatski nisu razbili Portland, koji se cijelo vrijeme držao negdje oko desetak razlike, razbili su ih mentalno. Razlog tome nisu samo Aldridgeovi problemi s osobnima zbog kojih je igrao jedva 30 minuta, već prije svega izostanak ikakvog identiteta kod McMillanove momčadi.

Da li je tome razlog što su njihova dva najveća talenta, Batum i Aldridge, prepasivni u situacijama kada treba ići glavom kroz zid? Da li je tome razlog potpuni manjak kemije u momčadi izazvan nestalnom formom određenih pojedinaca i stalnim McMillanovim miksanjem postava? Što god bio razlog, momčad koja se oslanja na igru unutarnje linije ne smije si dozvoliti biti nadskakana, a posebice si ne smije dozvoliti pucati 4 jebena slobodna za 48 minuta (od čega su 3 Aldridgeova).

Upravo iz tog podatka se da iščitati koliko su Blazersi bezvoljni i bez samopouzdanja. Felton je na kraju prikupio lijepe brojke, ali, njegova iznenadna aktivnost nakon što se skrivao cijelu sezonu, očito nije donijela ništa bitnoga momčadi. Gerald Wallace je na kraju ostvario zavidan all-round učinak, ali u napadu se prečesto zadovoljavao skok-šutom umjesto napadanja obruča, a to nije Gerald kakvog poznajemo i volimo.

U biti, možemo se reći kako su Wolvesi svoje šuteve zabili, a Blazersi nisu (13 naspram 3 trice uz podjednaki broj ispucanih, svaka momčad je opalila 23 lopte), ali u brojkama ne leži bit. Ne, bit je u energiji koju su Wolvesi iskazivali u svakom segemtu igre, od skoka, preko ulaza nagrađenih slobodnima, do tog sjajnog šuta. Takve energije kod Blazersa nije bilo, njima je šut bio jedini izlaz, alibi za nedostatak ikakvog osjećaja želje i smisla.

Iako je Love odigrao drugo poluvrijeme kao običan smrtnik, ipak se ni trenutka nije predavao. Kao ni ostatak momčadi i u tome leži njihova snaga i cijela mudrost. Wolvesi su još daleko od realizirane vizije – previše je tu igrača koji bljesnu pa nestanu, uopće previše je tu improvizacije i oslanjanja na slučaj, pogotovo u ovim utakmicama bez Pekovića. Ali, upravo u tom kaosu rađa se jedna buduća odlična momčad i upravo je taj kaos njihov trenutni identitet. Njihov moto je "idemo dati sve od sebe pa što bude, iako nemamo pojma na koga se u određenom trenutku možemo osloniti". Osim Lovea, naravno, njegova MVP sveprisutnost omogućava sve ovo.

Blazersi su s druge strane izgubljeni u vremenu i prostoru. Kod njih kao da nitko nema pojma da li je ovo momčad sadašnjosti, budućnosti ili prošlosti. Da li je ovo jezgra oko koje se slaže ili se slagalo. Uopće, oko koga i na koji način slagati. LMA je njihov MVP, ali zašto taj MVP nije u stanju preuzeti odgovornost i, što je još važnije, pozvati ostale na odgovornost? Svi znamo da Roya više nema, ali netko mora uskočiti u njegove cipele, makar mu bile i prevelike.

Previše je tu pitanja na koja treba odgovoriti prije nego se krene u bitku u ovakvoj abnormalnoj konkurenciji kakva trenutno vlada u ligi. Šteta, jer dobar dio sastojaka je tu. Talenta ima, ali nema identiteta. Kako je moguće da momčad kojoj je igra u postu i s posta trebala biti glavna odlika odjednom počne živjeti i umirati sa šutom iz vana? Ovdje se očito ne radi o manjku balansa između unutar-van igre, ovdje se radi o nečemu puno većem od krize talenta. Ovdje se radi o krizi svijesti. I nedostatku muda.

10Jan/120

PROTO-POWER RANKINGS PODCAST

Posted by ispdcom

Prije prvih službenih power rankingsa, red je bio da se detaljno pretresu odnosi snaga u ligi. Stotinjak odgledanih sati košarke ne čini zadatak ništa lakšim.