ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

7Feb/126

THE GAME, PART TWO

Posted by Gee_Spot

Drugi ovosezonski dvoboj Portlanda i Oklahome uhvatio je dva najpotentnija izazivača za vrh Zapada u potpuno drugačijem trenutku. Durant i društvo su nakon gaženja od strane Blazersa u prvom međusobnom dvoboju nastavili dominirati konferencijom, ne dozvoljavajući poraze od slabije konkurencije čak ni na strani, dok su Blazersi nakon sjajnog početka, kojega je okrunila upravo spomenuta pobjeda, nanizali gomilu poraza na gostovanjima koji su svi imali isti nazivnik, bez obzira na slabost ili snagu protivnika - nesposobnost zabijanja u ključnim momentima.

Serija poraza Portlanda je stvarno fascinantna, od njih 8 (koliko su prikupili nakon dvoboja s Thunderom u Oklahoma Cityu) čak 6 ih je završilo s 4 ili manje koševa razlike. Obzirom na sličan ishod noćašnjeg susreta, kojega su Durant i društvo dobili u produžetku nakon što Blazersi (što u završnici regularnog dijela, što u dodatnih 5 minuta) nisu stvorili poštenu šansu kad je bilo najvažnije, mislim da već možemo govoriti o ozbiljnom simptomu takozvanog lebronizma, što je stručni izraz za nesposobnost funkcioniranja u ključnim trenutcima susreta.

Sad bi najlakše bilo kampanjski svaliti svu krivicu na LaMarcusa Aldridgea i reći kako on nije pravi franšizni igrač jer nije u stanju zabiti kada treba. Ili na Jamala Crawforda, koji odjednom ne može zabiti ključni šut, iako je isključivo zbog toga doveden u Portlanda. Međutim, takav pristup je totalno pogrešan. Problem Blazersa nije pojedinac, već cijela momčad. Aldridge je toliko usamljen kao napadačka opcija da je protivnicima prelagano zatvoriti ga u završnici obzirom da su svjesni kako Blazersi bez njega nemaju igrača koji može odigrati 1 na 1 ili 1 na 5. Zatvorivši Aldridgea izazivaš njegove suigrače da te dobiju, a oni to, barem ove sezone, još nisu u stanju.

Koncentrirati se na pogrešku sudaca, koji su praktički uzeli pobjedu Blazersima jer su čistu blokadu LaMarcusa nad Durantom svirali kao silaznu putanju, također ne mijenja ništa na stvari. Dobra obrambena reakcija ne bi sakrila slabosti u završnici, isto kao što ovako gusta pobjeda Thundera nimalo ne umanjuje kvalitetu Blazersa i činjenicu da su u dvije utakmice dokazali kako imaju prednost u ovom konkretnom match-upu. Međutim, usprkos tome što su Blazersi po svemu fundamentalno zdravija momčad, Thunder ima prednost u jednom bitnom detalju. Naime, najvažniji aspekt košarke, prvi među prvima, uvijek će biti zabijanje koševa. U Oklahomi to u svakom trenutku mogu napraviti 3 košarkaša all-star razine talenta kojima ne trebaju nikakve specijalne akcije. U Portlandu je samo jedan takav. I dok se netko na redovnoj bazi ne pridruži Aldridgeu, Blazersi će tijekom susreta upadati u sušna razdoblja, imat će problema zaključiti utakmice i prosipat će dobiveno, usprkos svoj kvaliteti svoje timske igre.

Napadački, Blazersi su se opet pokazali kao sjajna momčad. Imaju odličnu unutar-van igru na Aldridgea koji je nezaustavljiv kada se usidri na desnom bloku. Imaju sjajne akcije s visokog posta prilikom kojih se Camby i Aldridge izvlače vani i hrane loptama vanjske igrače koji su u konstantnoj potrazi za cutovima. Ima tu princetona, UCLA high-lowa, flexa, kao da gledaš Grizzliese, Wolvese i Spurse u jednom. Što je sve znak da su Nate i njegov stožer majstori svog zanata na najvišem nivou.

Međutim, ono gdje su noćas zakazali bio je prije svega voljni moment u obrani. Iako napadački Oklahoma nije ponudila ništa više od svoje formule 1 na 5 silovanja Duranta i Westbrooka, odnosno Hardenovog triple-threat zujanja uokolo, utakmicu su dobili snagom volje. Očito napaljeni da se osvete za poraz pred svojom publikom, momci iz Oklahome su jednostavno bili agresivniji. Durant je netipično mlatio sve oko sebe i grizao u obrani, a Ibaka i Westbrook su se bacali za svakom loptom u napadu i upravo je njihov ofenzivni skakački učinak donio energiju koja je ovu momčad gurala do pobjede.

Koliko god bilo lijepo gledati akcije Blazersa i njihovo kruženje lopte, toliko je bilo zadivljujuće gledati kako Thunder gradi prednost na krilima čiste agresije i želje - Westbrookove trke, Durantovog samopouzdanja i Ibakinih blokada. I, iako su Blazersi u oba susreta dokazali da momčadskom igrom mogu anulirati sve individualne prednosti koje Thunder nedvojbeno ima u određenim match-upovima (konkretno, Aldridge, koliko god dominirao pod koševima, ne može zabiti koliko Russ, KD i Harden zajedno), ono što ne mogu nadoknaditi je tih 20 skokova viška koji se u ovako bitnim utakmicama ne smiju događati.

Obzirom da je Portland jedna od boljih skakačkih momčadi u ligi, posebice po čuvanju ofenzivnog skoka protivnika, ovakva partija još više čudi. Na ovaj skakački minus treba dodati još dvije stvari, lošu realizaciju kontri i niz nepotrebno izgubljenih lopti, koje pokazaju koliko je Blazersima noćas falio playmaker - igrali su bez ozljeđenog Feltona, a Crawford je koristan u toj ulozi povremeno, ali nikako cijelu utakmicu. Žaliti za Feltonom čini se pretjeranim, obzirom na njegov očajan šuterski učinak i činjenicu da ne pomaže previše u stvaranju viška u napadu, ali u ovakvim susretima svaka je sitnica važna. Ma kako slabašan organizator igre bio, Felton kao play odrađuje dobro dvije stvari – nabija ritam i čuva loptu. Bez njega, Blazersi su više šetali nego trčali, a lopta često nije imala cilj.

Uglavnom, nakon svega se nameće dojam da je OKC jedva dobio susret u kojem mu je apsolutno sve išlo na ruku. Oni bolje od ovoga teško da mogu, barem dok ne promijene DNA i počnu igrati akcije umjesto stalnih izolacija. Međutim, dok god je Portland sposoban sebe upucati u nogu, te izolacije i individualna kvaliteta bit će im dovoljni.

Još nekoliko zanimljivih detalja za kraj:

- Svi hvalimo Natea, momčadsku igru, čvrstu rotaciju, ali zanemarujemo koliki teret nosi LMA u ovako limitiranom napadu - njegova noćašnja partija je samo još jedna potvrda da se u ovom trenutku radi o najboljoj četvorci u ligi, možda i najboljem visokom uopće, a, osim dokaza njegove veličine (tip ima sve, kopija je Sheeda Wallacea iz najboljih dana s još boljom igrom leđima i centarskom tehnikom), ovakva igra je i dokaz da all-star petorke nemaju nikakvog smisla jer Griffin i Bynum ni približno nisu bitni za svoju momčad kao što je LMA za Blazerse.

- Nate pak definitivno zaslužuje hvalu, noćas je našao rješenje u visokoj postavi jer već tradicionalna mala (s Batumom na trojki i Geraldom kao drugim visokim) nije funkcionirala. Stoga je na parketu uz dva visoka i Crawforda ubacio Batuma kao drugog beka i ostavio Geralda na krilu. Odmah je do izražaja došla Batumova polivalentnost - uštopao je Westbrooka, napadao Hardena i dao Blazersima potrebni poticaj jer su konačno dobili jedan match-up osim Aldridgeovog. Najvažnija od svega je ipak bila kombinacija Batuma i Geralda koja je onemogučila Thunderu da vrti dva na dva igru Russa i KD-a - stalnim preuzimanjem onemogučavali su im da dođu i do prostora i do mismatcha jer bi jednog dugonju samo zamijenili drugim.

- Simptomatično (a i pomalo simpatično) je bilo stalno šaltanje s Cambya na Thomasa i obrnuto, ovisno o tome igra li se obrana ili napad. McMillan je na ove rukometne izmjene bio prisiljen kako bi Thomasovim šutom s poludistance barem malo raširio reket jer Camby je toliko napadački nevidljiv (nikada nije mogao pogoditi s poludistance, a više nema ni snage ni skočnosti za zabit išta ispod koša osim povremenog odbijanca) da je Aldridgea prejednostavno udvajati. Sumnjam da išta govori više o nedostatku drugog strijelca u Portlandu od ovog detalja.

- Portland čekaju zanimljive odluke. Misle li se uključiti u borbu za vrh već ove sezone i postati ozbiljan izazivač Bullsima i Heatu, treba im vanjski igrač koji konstantno može zabijati otvoreni šut. Obzirom da je Ray Felton prosječan play, jedno ime se nameće samo po sebi, ime koji bi riješilo dobar dio njihovih problema - Steve Nash. Najbolje od svega, Steve ovdje čak i ne bi trebao biti centar svemira kao što je to već godinama u Sunsima, jer Blazersi nemaju problema s kretanjem lopte. Steve je ovdje potreban prvenstveno zbog svoje šuterske genijalnosti. Sad, Sunsi bi možda pristali na nekakav trade za niz mladih igrača Blazersa i zadnju godinu ugovora Cambya i Feltona, ako bi Blazersi pristali uzeti i očajni ugovor Josha Childressa. Ono na što bi Sunsi pristali još radije je dobiti mladi talent poput Batuma. Međutim, tu treba povući crtu. Blazersi moraju zadržati Batuma pod svaku cijenu jer mali ima potencijal postati specijalan igrač, energetska bomba poput Geralda, ali i puno bolji strijelac. Stoga je bolje biti strpljiv. Dogodine ubace Batuma na mjesto Wallacea, potpišu Nasha ili možda čak Derona Williamsa (kad isteknu zadnje godine ugovora Cambyu i Feltonu ostat će im dovoljno prostora) i imaju all-star jezgru oko Aldridgea. Dobiju li išta od Odena i vrati li se Camby za veteranski minimum u klub u kojem očito uživa, imaju dovoljno čak i pod košem. Jedini problem je cijena Batuma, odnosno hoće li netko ponuditi previše. Blazersi ne bi trebali imati problema matchirati išta što se kreće oko 10 milja godišnje (sličan ugovor kojega je nedavno potpisao Galinari), a, ako dodamo još maksimalac za Williamsa (ili nešto manji iznos za Nasha), ispada da će opet probiti salary cap. Sad, i tu ima rješenja - ili jednostavno plaćati porez, ili trejdati negdje zadnju godinu Geralda Wallacea. Time bi se odrekli igrača koji savršeno odgovara u njihov sistem svojim karakterom, ali stvar je logična - ako morate birati između njega i Batuma, uvijek ćete izabrati šest godina mlađeg igrača koji je tek počeo ostvarivati svoj potencijal, od nekoga tko je svoje najbolje partije odigrao prije 3-4 sezone.

4Jan/120

THE GAME

Posted by Gee_Spot

Jutrošnja bitka između Portlanda i Oklahome bila je upravo to, the game. Sudar prvog favorita (Thunder) i, po svemu prikazanom, prvog izazivača (Trail Blazers). Nakon svega viđenog, mogu samo reći da na Zapadu očito favorita nema i da je u ovoj ludoj sezoni sve otvoreno.

Portland ima odličan balans u petorci i fino posloženu rotaciju, oni su već sutra spremni za playoff. McMillanova odluka da se juriša na obruč za sada se isplaćuje, Blazersi u svakom trenu na parketu imaju barem 4 igrača koji mogu napasti reket i tako nadoknađuju manjak vrhunskog talenta - osim sjajnog Aldridgea, ni jedan igrač Blazersa nije ništa više od kvalitetnog epizodiste. Međutim, svi su solidni strijelci, a takav balans u napadu je ono što je noćas nedostajalo Oklahomi.

Thunder ima strašan napadački potencijal s kojim može doći do Finala, ali za realizirati ga moraju im se poklopiti tri stvari:

- Durant mora imati Durantovsku večer (nikako ne Bryantovsku)

- Westbrook mora biti iznadprosječno koristan u svim segmentima

- Harden mora ostati na all-star razini

Noćas su dobili drugo i treće, što se pokazalo premalo. Durant nije mogao pogoditi ništa, za što su dijelom zaslužne i dugonje Wallace i Batum, a kada on ispuca 26 lopti za 19 koševa, Thunderu se ne piše dobro ni protiv puno slabijih momčadi. Pozitivno je pak što je Harden u novoj roli (startao umjesto ozljeđenog Sefoloshe) pokazao da i dalje može odigrati vrhunski. Još pozitivnije je što Westbrook dolazi sebi nakon očajnog početka sezone.

Obzirom na ono što je pokazao u prethodnih 5 susreta počeo sam ga zvati Ike. Ameba Ike. Da objasnim. Postoji jedan momak, zove se Kyle Lowry, sličan atleta kao Westbrook, koji je u sezonu krenuo nenormalno, a ako ga niste gledali, statistika govori dovoljno – 15 koševa, 11 asista, 7 skokova, 2.4 ukradene i šut za tri 32 %. Da je netko prije sezone rekao da će jedan play u NBA imati ovakve brojke, većina bi nas se kladila na Russa, pardon Amebu Ikea.

Ike je pak ovako krenuo u sezonu – 17 koševa, 5 asista, 5 skokova, 2 ukradene i šut za tri 15%. Obzirom ne njegove partije, pravo je čudo kako Thunder nije ranije naletio na minu, zar ne? Wolvesi i Memphis su ih zamalo skinuli, ali Durant i Harden su odradili posao. Ovaj put dva od tri nije bilo dovoljno. Uglavnom, dok Ike ne nađe načina kako ponovno postati Westbrook u ovom napadu u kojem se lopta nešto manje nalazi u njegovim rukama (ali opet ne toliko malo da igra ovoliko lošije nego lani), zvat ću ga Ike, jer Ike je Kyleov mlađi brat.

Kada sva trojica budu u formi u isto vrijeme, Thunder će biti nešto posebno, ne sjećam se kad su zadnji put tri igrača takvog kalibra zajedno dijelila jednu loptu na vanjskim pozicijama. Prisustvo takve kvalitete anulira potrebu da se pod košem ima rasnog strijelca. Naravno da bi bilo super kad bi bilo tko od visokih Thundera imao post igru u napadu, ali tada bi govorili o supermomčadi. Ovako je definitivno zanimljivije. Uglavnom, to što Perkins, Collison i Ibaka uzimaju mrvice sa stola uopće nije problem jer to rade solidno. Posebice Collison, koji je noćas opet imao sjajnu partiju pridruživši se u startu trio fantastikusu zbog Ibakinih problema s osobnima.

Međutim. Ono što je ogroman problem je to što Thunder ne brani reket. Sva trojica visokih su prvenstveno poznati po svojim obrambenim kvalitetama, ali njih iskazuje samo Collison. Ibaka je još mlad, ali ovo mu je već treća sezona u ligi i još nije skužio gdje treba biti u obrani. Sve se svodi na povremenu blokadu, ali u rotacijama, pa čak i 1 na 1, Ibaka je šupalj. Perkins pak služi samo za mlatiti se s protivničkim drvom, ako ga ima. Protiv ekipa poput Portlanda, koja svoje centre bez problema može izvući vani i služiti se s njima kao playmakerima, Perk je beskoristan jer, poput Ibake, kasni u obrambenim rotacijama.

Ovako loše balansiranoj obrani reketa ne pomaže ni činjenica da su sva tri vanjska igrača toreadori koji prvenstveno svoju obranu zasnivaju na presijecanju lopte (Durant niti na tome). Sva ova priča dovodi nas do sljedećeg zaključka. Ako je Hardenovo sazrijevanje riješilo pitanje napada, možda će Ibakino riješiti pitanje obrane. Ali. Dobro znamo da je za obrambeni identitet momčadi barem jednako zaslužan i trener. Dakle, što rade Brooks i Cheeks? Momci su borbeni, pristup im je odličan, ali zašto ne igraju bolje u tom dijelu igre koji se da poboljšati radom na treninzima?

Ukratko, ako Oklahoma ni ove sezone ne ode do Finala, razlog će biti obrana. Ergo, razlog će opet na neki način biti – Brooks.

Što me dovodi do McMillana. Čovjek ima viziju i do playoffa ova brža igra će zasigurno imati još više smisla. Portland djeluje odlično kada uz agresivne ulaze funkcionira i vanjski šut - noćas su kontrolirali susret agresijom u napadu, ali su ga dobili tek kada su iz vana krenuli Batum i Felton. Ta formula pokazuje se uspješnom, nedostatak playmakera kakav je Roy nekako se morao nadoknaditi i to je lukavo napravljeno napadom preuzetim iz bilježnice Georgea Karla.

Ono što je ih noćas potvrdilo kao prvo ime Zapada je pak činjenica da su konačno uspjeli kontrolirati loptu. Samo devet izgubljenih u ovakvom kaosu u kojem svi jurišaju na obruč čim ugledaju mrvicu prostora teško da se mogu ponoviti, ali, održe li se Blazersi ispod sadašnjih 17 turnovera po čemu se među najgorima u ligi, čekaju ih dobre stvari.

Jer, nemojmo zanemariti da u cijeloj ovoj priči Portland nije zaboravio ni kako se igra obrana. Jasno, više promašaja i više izgubljenih rezultira nešto lakšim koševima protivnika, ali njihova kvaliteta u tranzicijskoj obrani i dalje dolazi do izražaja. Dodaj na to sklonost zoni, kvalitetan skok i uopće pouzdanu zaštitu reketa i imaš trenutno naj-uravnoteženiju momčad Zapada s kojom se po mogućnosti prilagodbe i raznovrsnosti može mjeriti samo ovaj napadački poboljšani Chicago.

Sve ovo skupa me samo još jednom tjera da se pitam kakva bi tek ovo momčad bila da su kojim slučajem Roy i Oden barem upola zdravi. Izgleda da je Paul Allen imao pravo biti onako nadrkan tijekom lockouta, karma ga je zajebala za barem jedan naslov tijekom ove smjene generacija.

25Dec/110

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Posted by ispdcom

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

24Apr/115

BRANDON OF NAZARETH

Posted by ispdcom

Playoff nam je noćas donio sjajnih desetak sati košarke koje su obilježili još jedna očajna partija Bullsa, uskrsnuće Brandona Roya i suludi povratak Blazersa te tiha dominacija Memphisa nad Spursima, odnosno nešto izraženija Oklahome nad Denverom. Kako je Bullse pratio navijač Emir (racionalan čovjek, ali ipak navijač), a Blazerse Royev idolopoklonik Sickre (trudi se biti racionalan, svaka čast), Gee, koji je odradio preostala dva susreta, osjeća se pozvanim na početku nešto reći i o prva dva dvoboja u ulozi Nevjernog Tome. Uskrs je, pa što ne biti potpuno u tonu.

Bullsi su još jednom sami sebe doveli u rupu svojim nedostatkom ikakve napadačke ideje i uopće dozvolivši Pacersima da ih nadigraju u onim kategorijama za koje smo smatrali da Bullsima nema premca poput borbenosti. Nije uopće poanta u tome da su Pacersi zaslužili dobiti barem jednu utakmicu za prikazanu ozbiljnost i požrtvovnost, stvarno je malo ekipa koje bi se ovako borile za utješnu pobjedu. Poanta je da je Indiana bila bolja momčad većinu serije i da je Bullse do sada izvlačila ta čudesna mogućnost da odigraju bezgrešne završnice. Noćas se Indiana opet usrala u gaće, ispustili su 16 razlike na 5 minuta do kraja, ali konačno su imali i sreće, Bullsima nije upala zadnja lopta valjda prvi put ove sezone.

Vidjeli smo nešto kasnije da ima i većih paničara od Pacersa, ali Indiana ovdje uopće nije bitna. Bitno je samo pokušati shvatiti da li su Bullsi stvarno ovako limitirani i ako jesu, kako su pobogu uspijeli uhvatiti onoliko pobjeda u regularnoj sezoni. Meni stvarno više ništa nije jasno. Ono, za Memphis smo znali da će namučiti Spurse jer su Gasol i Randolph matchup noćne more visokima San Antonia. Ali, Pacersi nisu problem nikome. Sve što njih drži na životu je kopiranje iste one tvrdoglave upornosti koja je krasila Bullse. Ovako ispada da možemo staviti Rosea u Indianu i imamo prvaka Istoka. Ne znam, stvarno ne znam, zašto Chicago nije u stanju odigrati recimo na početku ili na prijelazu četvrtina istim onim intenzitetom kojim igra u završnici. Možda je stvarno samo stvar u postavama, kako misli Emir, ali mene ni jedan odgovor do sada ne zadovoljava. Bullsi igraju košarku koja praktički traži da ih netko izbaci iz playoffa.

A ono što je Dallas prokockao to je za anale. Roy je sam samcat do pobjede odveo momčad koja tijekom cijele serije nema rješenja i kaska za protivnikom. Njegova genijalna partije je neosporna (još jedna potvrda kako bi s njim u naponu snage Blazersi bili najozbiljnija konkurencija Lakersima), ali dvije činjenice treba podcrtati - prva je da Blazersi djeluju nemoćno igrajući ono što su igrali do playoffa, Aldridgea je Dallas potpuno uštopao i postavlja se pitanje kako jedan nositelj igre može samo tako nestati i postati onaj stari šuter iz vana na kojega smo već zaboravili, a druge je da je Dallas ovim porazom uspio nadmašiti sve dosadašnje, a nije da ih nema, Cuban slobodno može otvoriti muzej poraza u kojem bi jedan do drugoga bila izložena sama remek-djela (protiv Heata u G 3 Finala, protiv Warriorsa u G 1 prve runde 2007). Poseban dio muzeja pripao bi izrazima lica Dirka i Cubana, kojima se nakon noćas pridružuje i Rick Carlisle, koji je gutao slinu i bezidejno gledao kako ih ubija čovjek bez koljena. Gledati kako se prednost topi i ne napraviti ništa, to je specijalnost Dirkove generacije koja je na strani dobila bitnu utakmicu - nikada. Opet, da je kojim slučajem Terry zabio onu tricu sa sirenom, ni krivi ni dužni bi stigli do velike prednosti, a usput bi valjda ubili nekoliko tisuća ljudi u dvorani. Stoga je bolje da je fulao, hitne pomoći u Portlandu nisu morale raditi prekovremeno, a na Uskrs fanovi B-Roya mogu slaviti svoga Spasitelja koji za razliku od Isusa za neprijatelja nije imao Poncija Pilata, već Acea Venturu.

BULLS - PACERS, G 4

Thibodeau je u zadnjoj minuti praktično priznao kako nema nikakvog smisla da Bogans započinje utakmicu. Bullsi su bili u strašnoj seriji, igrali su odličnu obranu, bilo je samo +3 za Indianu koja je imala napad i loptu sa strane. Trener Bullsa tada uvodi Gibsona umjesto Boozera da pojača obranu, ali ostavlja Korvera koji je do tada radio solidan posao u obrani. Dakle, ako Thibodeau smatra kako je Kyle sposoban odigrati dobru obranu u ključnim minutama, a na klupi ima Bogansa i Brewera, onda je očigledno da nema nikakve prepreke da Korver i starta i tako omoguči Bullsima igru s najboljom napadačkom postavom. Doduše, u toj akciji je Korver napravio faul na Dunleavyu, valjda jedinom igraču na planeti sporijem od njega, tako da sve ove teze ostaju otvorene.

Indiana je napokon jednu pobijedila. Doduše, imali su priliku prokockati veliko vodstvo, ali Chicago je ipak ostao prekratak. Granger sve više izgleda kao da je prihvatio ulogu lidera koju Igoudala ima u 76ersima, s tim da Granger ima bolji izbor šuta u odlučujućim trenutcima. Odličan je bio i Hibbert, George sada već standardno dobar, a x-factor je bio Jeff Foster s ofenzivnim skokovima.

Što se Bullsa tiče, očigledno je kako je gležanj dosta smetao Roseu nakon što je nakratko izašao u prvoj četvrtini nakon ozljede. Nakon toga praktično nije ulazio pod koš, a nije ga ni išao ni šut pa je u jednom trenutku imao 10 uzastopnih promašaja. No, kada ga već nije išao šut, odlučio je razigravati momčad. U prvom poluvremenu mislim da nije imao niti jednu asistenciju, a utakmicu je završio s brojkom 10 u toj kategoriji. U takvoj situaciji Bullse je držao Noah koji je odlično koristio udvajanja Rosea i s loptom ulazio pod koš. Korver je nešto zabio, Boozer standardno zaradio dva brza faula pa su mu i dobre brojke (15k,13s,4a,2b) prošle nekako nezapaženo.

Serija se vraća u Chicago i samo je pitanje u kakvom je stanju Roseov zglob. Bez obzira na ovaj poraz i na tri teške pobjede prije njega, sve je i dalje u rukama Chicaga. I u ovoj utakmici su, u posljednjih pet minuta, pokazali kako mogu igrati obranu na način da Pacersi uopće ne znaju kud bi s loptom. Iskakanje i udvajanje Collisona je imalo efekta pa se može očekivati da bi to mogli češće vidjeti u petoj utakmici. I dalje mislim kako bi CJ Watson trebao dobiti više (ne previše) minuta na parketu zajedno s Roseom, a na početku osvrta sam napisao kako nema nikakvog razloga da Korver ne starta, barem u sljedećoj utakmici, ako ne i u nastavku playoffa. S njime u prvoj petorci, Indiana ne bi imala prostora za tolika udvajanja.

Plus, ako George čuva Rosea, to znači da bi na Korvera slali Collisona što bi Kyle znao iskoristiti. S druge strane, George je dobar u obrani, ali ne i u napadu, tako da Indiana ne bi iskoristila Korverove slabosti u obrani. Barem ne dok na parket ne bi izašao Dunleavy.

MAVS - BLAZERS, G 4

Poslije sinoćnje utakmice, u playoffu se, što se mene tiče, više ne mora ništa dogoditi. Blazersi su u jednom trenutku gubili 23 razlike. I onda je krenuo Brandon Roy i poveo jedan od najnevjerojatnijih comebacka u povijesti NBA.

"Win or Stay Home" je bila tema noćašnje utakmice Blazersa. Da li će dopustiti Dallasu povratak u ritam iz prve dvije utakmice ili će uspijeti prenijeti pozitivan momentum iz trećeg susreta bilo je ključno pitanje na koje je upravo Portland morao dati odgovor.

Iskreno, Blazersi su sinoć bili inferiorna ekipa. Dallas im je radio što je htio i kako je htio. Dirk je maksimalno koristio preuzimanja koja su mu ostavljala Batuma dok je LMA mora ostajati na Kiddu zbog trice. U obrani su Chandler i Haywood konstantno tukli LMA bacajući ga van iz reketa i sileći ga na loše šuteve (i posljedične promašaje). Napad Portlanda je stoga djelovao krezubo i nemoćno, nošen jedino Andre "Mickey Mouse" Millerom. Treća četvrtina se pokazala ključna, uz početni šut Blazersa od 0-14, boljemu od poraza se teško moglo nadati. Dallas je za to vrijeme zabijao ispod koša (Marion) i iza linije za tri poena te je pomeo Blazerse u trećoj 30:14 i otišao na komotnih 14 razlike. Dirk se smijao nakon što je po tko zna koji put pogodio šut s jedne noge iz okreta.

Najveći problem Blazersa u napadu je bilo nepostojanje vanjskog šuta kojim bi rasteretili LMA i slabo vidljivi Wallace. Sve što je dolazilo iz vana je djelovalo isforsirano i bez pravog učinka.

I onda je Brandon Roy uništio Dallas. Ulaz lijevo, ravno ili desno, skok šut malo unatrag, skok šut iz driblinga i kao šečer na kraju trica uz faul kojom su Blazersi došli u vodstvo u zadnjoj minuti susreta. Nevjerovatna večer igrača za kojeg Dallas sigurno nije imao scouting report. Bar su tako izgledali svi koji su ga čuvali.

Ovo je tip pobjede koji preokreće seriju. Mavsi su bili 10 minuta udaljeni od 3-1 i gotovo sigurnog prolaska u drugi krug. I onda ih je pokosio Portland nadahnut Royevom partijom. Mentalna prednost je sada definitvno na strani Blazersa, tim više jer su dobili pojačanje u Royu koji je makar na jednu večer, bio reinkarnacija samog sebe od prije godinu i pol.

Prekrasna večer u Rose Gardenu, posebno za čovjeka koji se borio i još uvijek bori protiv teške ozljede, a sve u želji da ponovno zaigra vrhunsku košarku. Bravo Brandone, lijepo te imati natrag.

SPURS - GRIZZLIES, G 3

Početak prolazi u ispipavanju snaga, u kojem treba istaknuti kako hi-low Zacha i Marca za ove Spurse djeluje kao boca coca-cole bušmanima. Svi stoje i u čudu gledaju što je to. Kakva braća Gasol, braća Randsol su deset puta veće face. Battier, Tony, ma svi grizliji su se pojavili, dok je kod Spursa jedini pažnju privlačio Neal. Čovjek tiho iz sjene igra jednu nevjerojatnu sezonu, nema večeri u kojoj neće odraditi svoj dio posla. Možda nemaju centre, ali Spursi svakako imaju skauting.

I dok su Grizzliesi izgledali kao momčad s misijom, Spursi su djelovali kao na pikniku. Obrana pliva, napad bez ideje. Od nikoga energije. A kad smo već kod energije, nakon sjajne atmosfere u Portlandu gledati tekmu u Memphisu gdje razglas i debilni zvukovi igraju glavnu ulogu bilo je bolno iskustvo. Svaka čast Conleyevim ulazima i telepatskoj povezanosti Marca i Zacha, ali bilo bi ih još zabavnije gledati okružene s ljudima koji znaju što gledaju i koje bi bilo briga.

Jedina pozitiva za Spurse u prvom dijelu bila je Parkerovo buđenje, čovjek je ulazio i razigravao kako znamo da može, konačno podsjetivši na starog Tonya.

U nastavku Spursi ulaze nabrijaniji, skaču, napadaju, ali Memphis na krilima individualnog talenta i sjajne obrane vanjske linije koja rezultira s par kontri drži tih standardnih desetak koševa razlike sve do zadnje minute treće, kada po prvi put na tekmi Spursi imaju trenutak prosvijetljenja. U 60-ak sekundi su konačno uspijeli izgledati kao bolja momčad. Conley je sjeo odmoriti se, ušao je nedorasli Vasquez i Parker uz pomoć energične i pokretne obrane za čas smanjuje na 5 razlike.

Ono što nisam dovoljno isticao u ovoj seriji mismatch je koji Memphis ima svaki put kada je na terenu Bonner. Bilo tko da se nađe protiv njega, Zach, Marc ili Arthur, uredno će zabiti koš. S druge strane, postava Spursa s Bonnerom daleko je najubojitija, ali ako im ne upada trica kao što je bio slučaj noćas, nema je smisla forsirati (doduše, ako su ostali bez McDyessa zbog ozljede ramena kojega mu je prilikom jednog skoka izbio Timmy, bit će prisiljeni igrati umanjeni još više nego su navikli). Ali, kako išta prigovoriti Popu, majstoru koji je sinoć još jednom pokazao svu svoju lukavost – na početku je skakao na svaku grešku, čupao kose i vikao na igrače, da bi na kraju, kada se stvari lome, pozivao na mir i govorio kako je ovo samo košarka. God cop, bad cop, euro-neurotičar, zen-master. Sve u jednom, jedan za sve, to je Pop, jedan od najslikovitijih likova u povijesti NBA.

Uglavnom, na kraju su odlučivali borbenost i koncentracija te šut iz vana (s tim da treba naglasiti koliko su opasna po Memphis slobodna bacanja, ova momčad u tom segmentu igre ima samo jednog pouzdanog igrača, Conleya, svi drugi su skloni kiksati, a to nikada nije dobra karakteristika ako mislite daleko u playoffu). I dok je trica Mayoa dala Grizzliesima poticaj u ključnom trenutku, ona odlučujuća Randolphova bila je tipični Zachovski potez. Memphisu treba koš da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom, Gasol se namjestio sam pod košem protiv Bonnera, Zach ima loptu na trici. I umjesto da je spusti bratu pod koš, da ovaj onim svojim nespretnim horokom riješi stvar i tako se potvrdi kao MVP utakmice, Zach puca tricu dok ga Timmy u čudu gleda. I ubacuje.

Sad, Hollins sigurno nije tražio ovakvu akciju, ali što reći? Da je promašio, bio bi to klasični Randolphovski potez, kakvoga ćemo uvijek tu i tamo vidjeti. Vuk dlaku mijenja, jeli. Ali, zabio je i riješio tekmu. Na kraju su Spursi prokockali sve šanse koje su imali. Nekoliko sekundi do kraja, treba zabiti tricu za produžetak. Umjesto da zove time-out, Hill juri u kontru, baca Ginobiliu koji se zabija u kut, udvajaju ga, niti može dodati niti pucati, vrijeme ističe. Zaslužena pobjeda Memphisa koji je, ruku na srce, 80% ove serije bolja momčad.

THUNDER - NUGGETS, G 3

Nakon krepane publike u Memphisu ne-dorasle playoff atmosferi, čuti jednu od najboljih dvorana u ligi bilo je pravo osvježenje. Denver je imao sve potrebno na početku ove utakmice – pod košem su Nene i Martin držali stvari pod kontrolom, Afflalo je odradio svoj Willis Reed efekt i s dvije brze trice bacio publiku u trans, Lawson, a kasnije i Felton, su jurcali kroz reket i zabijali. I opet im to ništa nije vrijedilo – Oklahoma je uvijek bila u blizini, iako su u dobrom dijelu prve dvije četvrtine dobili minimum od Westbrooka i Duranta.

Zato je ostatak ekipe odradio posao, a sve je nadoknađivao Ibaka koji je briljirao pod oba obruča. Tek ulaskom Smitha i Birdmana Denver je stekao malu prednost, ali i to se brzo istopilo. Durant se probudio, doveo momčad u egal, da bi u zadnje dvije minute druge stvari u potpunosti otišle na stranu Oklahome – Ibaka je potpuno zatvorio reket, Durant i Harden su sijali paniku u prvoj liniji obrane i zatim u kontrama.

Tako se u treću ušlo s +7 za OKC, sve na krilima Ibake i par lucidnih trenutaka Duranta. Mislim, svi koji su očekivali da će ova seriji biti gusta i neizvjesna očito su se preračunali. Oklahoma igra kao banda, ali ova momčad krcata je pojedincima koji su u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom. Denver također igra kao banda, ali i pojedinačno se radi tek o hrpi bandita ovisnih o šutu, idealnim situacijama i ritmu. Očekivati od njih kontrolu skoka, konstantnu obranu, čuvanje lopte i mirnu ruku na slobodnima, previše je. Daj im priliku i, kao svaka Karlova ekipa, upucat će se u nogu.

Treća je tako prošla u sličnom tonu kao i prve dvije, koš na koš, s Thunderom na tih 6-8 koševa razlike. Dok se opet nije ponovila povijest iz prvog dijela – ulaskom Smitha i Andersona Denver dobiva energiju kojoj B-postava Thundera nije dorasla, Denver izjednačuje i čak stiže i povesti. Dobra vijest za Thunder je što im je ostala još četvrtina da nađu načina za isplivati iz egala, a loša za Denver što su im najveći plusevi večeri Birdman i Smith, šareni bijeli brat koji ima snage za 10 minuta i čovjek-dijete koji je dan ranije priznao da ga boli neka stvar za ekipu.

Kada su na 7 minuta do kraja na terenu bile uvjetno rečeno najbolje postave, Durant i Westbrook su jednostavno ubacili u višu brzinu. Počeli su zabijati, skakati, razigravati, lijepiti banane, a pridružio im se Ibaka koji je nastavio igrati kao MVP utakmice i začas su opet bili na +8. Nene je jedini donekle pružao otpor i to uglavnom u napadu, dok je u obrani u ključnim momentima bio kilav kao i obično. Naravno, Smith je na kraju zabio dvije trice zbog kojih stvari izgledaju izjednačenijima nego su bile (treću za produžetak je naravno zajebao upavši u Hardenovu zamku), ali to je priča njegova života i jedan od paradoksa kojih je ova momčad prepuna – ako već nema najbolju petorku, zašto Karl nije duže u igri držao najraspoloženije igrače, konkretno Smitha i Andersona? Odgovori na ovo pitanje, kao i mnoga druga, na kraju nisu ni bitni.

Oklahoma upisuje zasluženu pobjedu iako su odigrali ispod prosjeka u svakom pogledu, osim obrambenom za kojega se pobrinuo iBlocka. Na kraju, usprkos svim lošim potezima i padovima koncentracije, bolja i talentiranija ekipa priprema si put za skori prelazak u sljedeći rang. Put za skok dalje, na Memphis. E, to će biti serija.

22Apr/115

GOSPEL OF MATTHEWS

Posted by ispdcom

Noćas su se diljem lige viđale reinkarnacije. Derrick Rose je tako potvrdio da je biti Kobe njegova sudbina, s tom razlikom što njega suigrači obožavaju dok bi Kobea bacili pod vlak. Brandon Roy je oživio kao Brandon Roy, makar na jednu noć. I ono čega se vjerojatno svi najviše plaše, Wade i James toliko su obrambeno dominantni na svojim pozicijama da ih je lako zamijeniti za Micheala i Scottiea, jedini dvojac swingmana koji je bio dovoljno čvrst da ode do kraja bez dominantnog visokog igrača.

(redakcije uloge su podijeljene fanovski - Emir je pratio Bullse, Sickre Roya i Blazerse, a Gee Heat i Mikea Bibbya)

BULLS - PACERS, G 3

Da nisam navijački nastrojen, rekao bih kako mi je žao Indiane koja je opet bila blizu pobjede nad favoriziranim Chicagom. Na kraju je najbolji igrač Bullsa u posljednjoj minuti postigao koš, a najbolji igrač Indiane to nije napravio. Iako je tijekom utakmice Granger praktično pružio više od Rosea. Ali na muci se poznaju junaci, odnosno u ključnim trenutcima utakmice se vidi tko je prava zvijezda. I to je ono što dijeli ove dvije momčadi u ovoj seriji.

Jer, Chicago ima Rosea. Koji je u ovoj utakmici bio poprilično loš (šut 4-18, tek 2 asistencije s 5 turnovera), ali je svejedno bio najefikasniji igrač susreta. Iako nije imao toliko spektakularnih ulaza kao, primjerice, u prvoj utakmici, Rose je iznuđivao dosta slobodnih bacanja koja je s velikim postotkom realizirao. Ipak, treba istaknuti kako je u ovoj utakmici opet bio dobro čuvan od rookiea Paula Georgea. Momak se dokazao kao dobar obrambeni igrač, sad još samo da nešto pokaže i u napadu pa da Indiana ima nekakve koristi od zadnjeg drafta.

Pacersi pokazuju kako imaju zanimljivu momčad za budućnost. George već ima ulogu iako je daleko od realiziranog potencijala, Hansbrough je dokazao da može igrati u NBA, a Hibbert je pokazao da je u stanju biti centar momčadi. Danny Granger se prilagodio momčadi all-round učinkom, ali problem je što nije igrač koji će zabiti kada je najvažnije. Collison nije trajno rješenje na playu, ali sa zanimanjem ću pratiti napredak ove momčadi.

Vratimo se malo utakmici. Thibodeau nije na vrijeme reagirao na činjenicu da je Indiana Rosea udvajala čim bi prešao centar. Čudi me da ranije nije pokušao igrati s Roseom i Watsonom zajedno, a i što je vrlo brzo odustao od te kombinacije čak i kada joj je pružio šansu. Isto tako, čudi me kako Noah nije dublje izlazio na ta udvajanja jer Francuzu nije problem loptu spustiti na pod i pomoći u njenom prenošenju, pa ni driblingom pretrčati protivničkog centra.

Uglavnom, Bullsi imaju 3-0. U ovoj utakmici su napokon igrali solidnu obranu, ali bez napadačkog učinka Rosea, pa i Boozera (4 koša, šut 2-10, opet brza dva faula, opet mlak pristup), mučili su se do samog kraja. Stvar su spasili Deng u prvom dijelu i Korver u drugom, a i Bogans je zabio tri trice iz tri pokušaja.

Ostala je još jedna. I ne zanimaju me te fore kako je Indiana zaslužila barem jednu pobjedu. Ja sam ipak u curling raspoloženju. Metenje.

HEAT - SIXERS, G 3

Kako su Sixersi istrčali na parket odlučni i spremni razbiti Miami, rekao bi čovjek da su prekaljena playoff družina. Na krilima Hawesa i Holidaya zabili su sve što su pukli, Elton Brand je izgledao kao da ima zdrave kukove, a čak je i Iguodala nešto spremio u koš. S druge strane Miami, vidno letargičan na oba kraja terena, s igračima koji su izgledali kao da su se probudili 15 minuta prije tekme.

I onda su se malo po malo počeli buditi, kako se njima dizala razina šećera tako je padala Sixersima. Prednost koja se znala kretati i oko desetak poena se topila, a poluvrijeme smo dočekali u egalu. S tim da su na njega Sixersi otišli izmoreni jer su dali sve od sebe, dok su Wade i društvo vjerovatno išli ubiti oko još 15-ak minuta.

I tako je ta igra mačke i miša trajala do četvrte, dok Miami nije lagano ubacio u brzinu više, došao u vodstvo i iskontrolirao ga do kraja.

Reći da je Heat odigrao koliko je trebalo bilo bi pretjerivanje. Heat nije odigrao ništa, odnosno prošetali su se kroz utakmicu i uložili onaj minimum napora valjda potreban da se tijela uopće kreću po terenu. Drugim riječima, ova ekipa je ušla u zonu, potpuno uzevši konce serije u svoje ruke. Nema tog poteza kojega Sixersi mogu izvesti, a da igrači Miamia ne njega nemaju odgovor.

Ovakav pristup ti se može obiti o glavu, neki bi rekli da se radi o podcijenjivanju, ali Sixersi niti imaju vjere ni sposobnosti da iskoriste ovakve partije i pristup. Jednostavno, sve je jasno. Ovo nije playoff serija, ovo je odrađivanje posla.

Što smo imali vidjeti? Pa prije svega suludu partiju Ilgauskasa, koji je valjda srušio rekord zabivši 489 tip-inova u napadu (doslovno svaki njegov skok i koš na utakmici bio je isti - nakon promašaja, Big Z samo bi se odlijepio od poda i gurnuo vrhovima prstiju loptu u obruč). Wade je popunio box-score kao da igra NBA 2K, a James je djelovao toliko pun energije koju nije imao gdje potrošiti da je vjerojatno nakon tekme otrčao tri one Rockyeve rute po Philadelphiji.

S jedne strane imaš momčad koja igra lakoćom i dominira, s druge strane protivnika koji daje sve od sebe i to jednostavno nije ni približno dovoljno. Pa ti reci da se u životu sve može postići radom.

Bez ikakve konkurencije, ovo je najdosadnija serija ovogodišnjeg playoffa. Teško je reći išta o formi Miamia na račun ove tri utakmice, ali ako je išta jasno, to je da su Wade i James potpuno spremni. Obzirom kako se postavljaju stvari na Istoku, s kilavim Bullsima i Bostonom kojega Knicksi skakački uništavaju, njihove fizikalije i pristup mogli bi biti dovoljni za ulazak u Finale. I pri tome svakako treba napomenuti da je ovo što pružaju u obrani puno važnije od onoga što znamo da mogu u napadu. Ljudi su valjda najbolji stoperi na svojim pozicijama u ligi - LBJ je mjesto u prvoj defanzivnoj petorci lige zaslužio još u regularnoj sezoni, a sada mu se nakon uglavnom ne pretjerano dojmljivih predstava u prve 82 utakmice pridružio i Wade. Zadnji put kada je neka momčad imala dva ovakva obrambena igrača na krilima osvojila je 6 naslova. Samo kažem.

MAVS - BLAZERS, G 3

Portland je sinoć morao pobjediti te je tijekom cijelog susreta izgledao kao napaljenija momčad. Dirk i ekipa su se držali ravnopravno do samog kraja, ali nikako nisu uspjevali složiti niz uspješnih obrana-napad kombinacija kojima bi preokrenuli susret.

Prije samog početka na ekranu dvorane se pojavio Roy u krupnom kadru, a publika ga je unatoč nespretnim izjavama poslije G2 pozdravila aplauzom, što je valjda unijelo još više pozitive u standardno izvrsnu atmosferu Rose Gardena.

Wesley Matthews je na samom početku s 4 trice zapalio dvoranu, a Blazersi su prednost u prvoj četvrtini stekli zahvaljujući kontrama iz isforsiranih grešaka Mavsa koji su djelovali kao da su pod impresijom cijelog ugođaja, što se vidjelo iz 6 izgubljenih lopti u tom dijelu igre. Krajem druge se Mavsi bude i dolaze u egal te tako provode veći dio susreta, sve do pred kraj treće četvrtine.

Ono što je Mavse vratilo i držalo u životu tijekom tog središnjeg dijela utakmice jesu Terry i Dirk koji su maksimalno koristili nesnalaženje Blazersa u pick'n'roll situacijama. Blazersi su igrali na preuzimanje tako da su Mavsi dosta ostajali u iskoristivim mismatchevima. Uz to, Kidd je odigrao još jednu (iznenađujuće) dobru partiju i radio sve ono što Kidd inače radi: puca trice, razigrava i krade. U jednom trenutku je čak i blokirao Batuma u polukontri.

Blazersi su dosta išli u post s bekovima kako bi iskoristili visinsku prednost protiv dosadnog poput uši JJ Bareae, Kidda i Terrya, ali s promjenjivim uspjehom. Prvu četvrtinu ih je nosio Wesley Matthews, da bi kasnije u pomoć došla klupa koja u dvije prethodne utakmice, osim Batuma, nije dala ništa. Roy je bio predvodnik. Nakon što je ušao uz standing ovation cijele dvorane, zabio je 9 poena te je nastavio niz na prijelazu treće i četvrte kada, osim što zabija, razigrava do tada nevidljive Wallacea i Batuma. Njih dvojica u tom razdoblju postižu svoje prve poene i Blazersi odlaze na +11 osam minuta prije kraja.

Otkriće s klupe je Chris Johnson, kasni potpis Rich Choa iz NBDL-a, koji je par puta jako dobro reagirao u obrani, a blokadom Dirka u zadnjoj četvrtini je sigurno zaradio simpatije publike. Kasnije se Dallas približio, ali taman kad su mislili da su zabili tricu za -2, suci su (potpuno pogrešno) dosudili da je Kidd nagazio na crtu i da je zapravo zabio dvojku.

Vrijedi istaknuti i zanimljive matchupe na kraju utakmice gdje je Dallas visokoj rotaciji Blazersa (Miller-Matthews-Wallace-LMA-Camby) suprostavio nisku vanjsku liniju (Barea-Terry-Kidd-Dirk-Haywood) pri čemu je Wallace čuvao Kidda i to prilično dobro. Blazersi su opet loše branili tricu, ali im ovaj put duo iz doma umirovljenika (Kidd-Peja) nije naškodio.

Portland je ovom pobjedom stekao ne samo samopouzdanje izgubljeno u dva susreta u Dallasu već je dobio i Roya s čijom kreativnošću u napadu Blazersi više nisu oslonjeni samo na Millerovo razigravačko nadahnuće. Kad vanjska linija rastereti LaMarcusa, dobre stvari se događaju za Blazerse. Sad samo trebaju nastaviti i ne dopustiti da ih pritisak obrane Mavsa uvede u ritam igre Dallasa, kao što se dogodilo u prva dva susreta.

Za kraj, jedan citat s oregonlive.com koji govori o značaju Royevog povratka

"I think a lot of us who were around at the beginning of Roy's career were relieved. There were a couple brutal days in which commenters and callers ripped Roy, some in a ridiculous manner, with the kind of contempt that used to be reserved for Bonzi Wells or Darius Miles, as if the anonymous critics had no sense of perspective at all. It's possible Roy won't be able to bring a performance like Thursday's in every playoff game the rest of this season. He's not all the way back to his All-Star form, and may never get there again. But for one night, it was sure nice to see Blazers fans embrace one of the most important players the franchise has ever had."

27Feb/113

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Suze za Perkom, pohvale Blazersima, čuđenje nad Wolvesima, a ima i Carmela i Derona

23Nov/102

Priča o dva koljena

Posted by ispdcom

Kroz citate iz The Oregoniana, Oregonlivea, Blazersedgea, Yahoo Sports i CBSSports dajemo kronologiju problema s Royevim koljenima. Usput bilježimo i kronologiju kraha jedne potencijalno sjajne karijere a s njom i krah jedne od najperspektivnijih mladih momčadi u NBA.
Brandon Roy doveden je kao čovjek promjene i novo lice franšize koja je prije četiri godine odlučila raskrstiti sa Jailblazersima i krenuti putem izgradnje momčadi kroz draft i pametne tradeove. Danas su temelji Kevin Pritchardova rada vidljivi samo u tragovima dok se Greg Oden i Roy vuku od doktora do doktora. O Royevoj igri vjerovatno najbolje svjedoči odgovor Kobe Bryanta na pitanje koga je najteže čuvati u NBA:
"Roy 365 days, seven days a week. Roy has no weaknesses in his game.”

Prvi znakovi potencijalnih problema su bili vidljivi već u prvim utakmicama gdje je Roy promijenio način igre u napadu, te se umjesto ulazaka u kontakte i ulaza pod koš držao šuta s poludistance. Vidljiv je bio i pad postotka šuta iz polja, sa 46% na 39%. Lavinu sumnji je potaknuo iskrenom izjavom nitko drugi nego li Ron Artest.

8/11 - LAL vs Blazers postgame
Artest na svom twitteru nakon utakmice u kojoj je zadržao Roya na 1-6 šutu i samo 8 poena:
Artest speculated Brandon Roy has an unpublicized back or knee injury: "I’ve played against Brandon Roy a lot of times. He wasn’t himself.”
After the game, Roy was reluctant to get real, dancing around questions about his body and his mindset. "It's delicate," Roy said of both subjects.

9/11 - Roy progovara
“I'm good. I'm playing. I'm just looking forward to getting those minutes down a little bit and continue to keep my legs for the entire season.
"That’s the plan: Get the minutes down, hopefully be more explosive, and everything works out.’’
“Does it concern me? Yeah,’’ Roy said. “I would love to play more minutes and have a much better body, but it’s just not the case, so I have to try and make the most of what it is. I had a phone call yesterday and in talking to a few people, it is somewhat of a reality check. This is what it is, and now you have to make the most of it.’’
"My body is what it is," Roy said. "I mean, it feels pretty good, but it's felt better. What I feel ... there's nothing magical that's going to change. My body is good enough to go out there and play."
"Are my most athletic days behind me? I'll let you guess. I'll let you take a lucky guess on that one. It's time to adjust."

13/11 - Blazers vs Hornets
Roy attempts to take Ariza off the dribble and tweaks his knee, leaving the game immediately.  Back in the locker room, Roy was examined by New Orleans team doctor Matt McQueen, who determined his knee was stable but swollen. He asked Roy to perform basic movements, like squatting, but Roy said he couldn't complete the movements without sharp, piercing pain in the left knee. The immediate plan is hazy. Both Roy and coach Nate McMillan said he will accompany the team today when it flies to Memphis, where it plays Tuesday, and general manager Rich Cho said the team will take a wait-and-see approach.
"We will see how he feels over the next couple of days and re-evaluate,'' Cho said via text message late Saturday night. 

17/11 - Objava za medije
"Brandon Roy's MRI showed no significant change and no surgery is contemplated. He will miss the next two games vs. Denver and Utah and will be reevaluated in a week."

18/11 - Woyo
Uvijek pouzdani Woynarowski daje nimalo ružičastu sliku uz izjave dva insajdera:
The guard will miss the next two games with soreness in his left knee – a knee that has grown worse and worse. There’s damage and deterioration, and two league sources with direct knowledge of the medical prognosis on Roy say his days as an NBA All-Star, a franchise player, are probably over.
“There’s no real hope of it improving,” one league source with direct knowledge of the medical prognosis told Yahoo! Sports on Wednesday. “It’s just about trying to manage it now. He’s not going to be the franchise superstar that [Portland] thought he would be. This isn’t something they consider ‘fixable.’ 
Another source privy to the discussions between Blazers management, Roy and the doctors, simply says: “It’s bad and it’s not getting better.”

20/11
Poderao mi se broj 7 na Blazers dresu tijekom hakla. Slučajnost?

9Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Vikend u Zagrebu je, osim fenomenalnog koncerta Teenage Fancluba, donio i predoziranje košarkom koje je kod različitih pojedinaca izazvalo različite reakcije. Sickre je tako odlučio redovno pisati svoj osvrt na ligu, a Emir također namjerava svaku misao o Bullsima pretočiti u post. Ja pak nakon 8 tekmi u 24 sata i još toliko kratkih pregleda samo gledam kako izbjeći NBA.

Šalim se, naravno. Sudar Bostona i OKC-a se pažljivo motrio, kao i Atlanta protiv Knicksa, ali pisanje nije išlo. Kako me Emir ima namjeru napasti zbog odstupanja od obećanja da će svi tjedni osvrti biti spremni za vikend, dopustite da iznesem obranu.

Dakle, nakon dolaska sa ZG vikenda u subotu navečer sjeo sam za komp i guštao u rođenju Evana Turnera. Zanimljivo, do toga je došlo baš u utakmici u kojoj je Iguodala izostao zbog ozljede. Bez Iggya, koji se trudi biti playmaker i igrati nesebično, ali koji pri tome potpuno privatizira igru i uštopava suigrače (nešto kao i LeBronj u Clevelandu nekada, samo što LeBronj nikada nije imao Turnera pored sebe), Evan je briljirao.

Sjajan šut s poludistance, tečnost i točnost pasova, besprijekorno kretanje bez lopte, sjajna obrana. Totalni all-round. U kombinaciji Evana s opet živim Eltonom Brandom (ruka opet sluša, nije sad Elton odjednom dobio nove federe, ali onaj sjajni zglob opet zabija suze s poludistance) te eksplozivnim bekovskim dvojcem Holliday - Williams, Sixersi su izgledali kao momčad koja se ima čemu nadati.

Mada, pobjeda protiv očajnih Knicksa teško da može biti neko značajnije mjerilo. O Knicksima mogu reći samo jedno - kada vam je Amare najveći fajter na rosteru, to teško da može biti garancija uspješne sezone.

Uglavnom, u ponedjeljak sam se digao ranije pogledati snimku Bostona i Oklahome (o čemu malo više kasnije). Nakon toga sam doručkovao, poigrao se s Dragom, Davorom i Boškom, odradio trening i stretching, a kada je došlo vrijeme za pisati jednostavno mi se nije dalo. Odgledao sam zadnje dvije epizode ''Treme'' i otišao na posao kao sretan čovjek. Da ne govorim da sam na poslu cijelo vrijeme slušao WWOZ.

Nakon toga dođem doma, a na televiziji Gargamel u novoj epizodi Latinice. Neka legenda optužuje Bandića okružen desetcima registratora, sjajni prilozi plus ekskluzivni snimci. Nisam oka maknuo s monolita, priznajem - kriv sam. Poslije nisam imao snage za ništa drugo osim nekoliko stranica ''The Empathic Civilization'' profesora Rifkina i san.

Dodaj da sam radio jutros, da sam nakon dolaska s posla slagao playlistu po svježim set listama Drive-By Trukcersa i pitam ja tebe, Emire, kad sam mogao prije, kad?

ŠKOLA

Da li se to samo meni tako čini ili je sezona stvarno fantastično krenula? Obično početak bude njonjav, kilav, takav da jedva čekamo nekakav trade ili playoff. Ono, uživamo u omiljenim igračima, u sudarima sjajnih ekipa, ali trenutno imam osjećaj da, koju god utakmicu stavio u player, ne mogu proći ispod graničnog remek-djela.

O čemu se radi? Pa ako mene pitate, stvar je jednostavna - liga je krcata. Pazi, trenutno imamo dvije uber momčadi koje su na jednoj drugoj razini (Lakersi i Celticsi), provjerene kvalitete koje ne idu nikamo (Utah, Orlando, Spursi, Mavsi) i, da je sad ne bi započeo nekakav mini power ranking, uopće gomilu ekipa koje imaju čime ciljati na više od polovičnog učinka.

Pogledajte samo ovaj ludi Zapad - ne samo što Warriorsi i Grizzliesi djeluju kao sjajne momčadi koje su napravile korak naprijed, već odjednom i Hornetsi djeluju kao da su zajedno godinama, a Clippersi i Kingsi plivaju u talentu koji svaku večer može nekoga doći glave.

Da nije ovoga nesretnog Istoka i Minnesote, bila bi ovo valjda jedna od najzanimljivijih NBA sezona ikada. Šteta što se ova sjajna priča dogodine neće nastaviti zbog lockouta (šalim se, šalim se - barem se nadam da se šalim).

Ukratko, poanta je da kvaliteta i kvaliteta u spoju daju - kvalitetu. To je ono što NBA košarku oduvijek razdvaja od svih drugih sportova. Samo u NBA ćeš uvijek dobiti sjajnu utakmicu kada spojiš dva kvalitetna suparnika, a kako je barem 20 momčadi kvalitetno, ispada da su dobre utakmice na sve strane. I jesu. Zato - gledajte, ljudi, gledajte!

Nego, da se vratim na podnaslov. Pod škola mislim na lekcije koje su Lakersi i Celticsi očitali mnogima već na startu, ali nigdje tako izraženo kao u ovim nedjeljnim utakmicama u kojima su Lakersi rastavili Blazerse na proste faktore, a Celticsi pokazali Thunderu da nije sve u mladim nogama, nešto je i u glavi.

O Oklahomi nemam previše toga reći, ovaj loš početak za njih je tek prva prepreka na do sada uglavnom ružičastom putu i kada se priberu bit će opet opasni. Mislim, trenutno ne igraju čak ni dobru obranu, a to je minimum koji moraju odraditi. Ne sumnjam da će Brooks ukazati na taj problem i da će sve vrlo brzo na tom dijelu parketa izgledati bolje, ali napadački problemi su nešto dublji.

Durant trenutno nije u sjajnoj formi, ali ukazati samo na to značilo bi da smo totalno promašili poantu. Razlog zašto Thunder ovako šteka u napadu je taj što još nisu shvatili da nije dovoljno dati samo po 30 lopti Westbrooku i Durantu (i još njih 15 Greenu) nego da treba ispucati tih 75 lopti u najboljim mogućim situacijama. Bez obzira uzeo ih Harden, Ibaka ili Krstić.

Za razliku od lani kada su još uvijek bili sirovi, ali kada su utakmice otvarali pick 'n' pop akcijama za Krstića, a nastavljali izolacijama za Hardena, Thunder ove godine djeluje kao privatna prćija Westbrooka i Duranta. Momci siliju li ga siluju, umjesto da se opuste. Jer, nakon što Krle The Stolica zabije dvije suze i nakon što Harden Kriv Sam Što Je MBV Zadnji U Fantasy Ligi zabije prvu tricu, i njima će odjednom biti lakše jer će im ostati više prostora. Nema ništa lakše za braniti od 1 na 5 probijanja, bez obzira kakva atletska čuda fizički bili i Russell i Kevin.

Blazersi su pak totalna suprotnost. Dok je Oklahoma tek osjetila prve kapi kiše, nad Blazersima su već godinama crni oblaci. Iz kojih šiba tuča. Ova generacija je, bojim se, prošla točku bez povratka. Ne vidim više ni jedan scenarij u kojem Greg Oden može biti nositelj pod koševima, a bez njegove dominacije pod obručima plan se raspada. Ne zaboravite da je Greg Portlandu trebao biti ono što Durant Oklahomi, odnosno da su tako razmišljali kada su ih draftali jednoga za drugim.

Camby je sjajan košarkaš, jedan od onih koji bi defaultu moraju igrati u playoff momčadima (stvarno, Stern bi trebao donijeti pravilo po kojem korisni veterani koji znaju sve o košarci i koji su svjesni svoje uloge ne parketu ne smiju gubiti vrijeme u lošim ekipama kako je to Camby radio u Clippersima ili kako sada trunu Nocioni, Hinrich ili Captain Jack, da ne nabrajam dalje), ali Camby nije drugi čovjek.

To definitivno nije ni jadni Andre Miller, obilježeni krivac, igrač koji je to što jeste, ali igrač čije kvalitete od prvoga dana nisu prihvaćene u Portlandu jer su iz ritma izbacile njegovo veličanstvo Brandona Roya. Što me dovodi do ključnog momenta, a taj je sljedeći - čime je to Brandon Roy zaslužio takav kredit?

Postavimo stvari realno. Roy je fantastičan old-school košarkaš, idol svima nama koji u košarci cijenimo nesebičnost, kreativnost, igru glavom. Uspjeh usprkos tome što nisi ni najbrži, ni najljepši, niti najviše skačeš. Brandon Roy je poput naših očeva, čovjek koji je sve stvorio sam, svojim rukama. Brandona Roya je lako voljeti.

Međutim, Brandon već dugo grinta kako ne može s Millerom. Sad, da je nešto slično izjavio neki drugi igrač, npr. jedan Arenas, sa svih strana bi ga napali kako je dno, razmaženi bogataš, bla bla. Kako ponekad znamo biti licemjerni. Wade i LBJ tek su krenuli na svoje putovanje i ma kako im čudan bio početak, u startu su dočekali jedan drugoga raširenih ruku. Pokušat će.

Roy Milleru nije dao šansu. Blazersi su čudna ekipa, mlada a veteranska, zarobljena u McMillanovom militarističkom maršu i Royevim tako ozbiljnim potezima za tako mladog čovjeka koji je rano morao odrasti. Miller se možda nije uklapao u to, ali Miller je dobar košarkaš. Kad je već doveden, trebalo mu je omogućiti da uspije.

Ovako, niti on niti Roy ne daju ni pola od onoga što mogu. Roy se previše bavi razmišljanjem o tome kakve su stvari mogle biti, umjesto da se koncentrira na ono što mu je pred nosom. Kao što kaže ona mudra izreka, život je ono što ti se dogodi dok planiraš druge stvari. Dok Roy čeka slobodu bez Millera ili život bez ozljeda, prolaze mu najbolje godine. Brandone, osvijesti se. Igraj košarku. Ne treba ti lopta non-stop da zabiješ deset koševa, odigraš obranu, skačeš. Ne krivi druge za ono što ti se događa, ne budi jebeni Giriček. Budi ono što jesi - igračina.

RUŽA

Čekaj, koji je ono bio Derrick Rose na ESPN-ovoj listi najboljih fantasy igrača? Što kažete, pedeset i neki? A u kojoj je rundi planuo u fanasy ligi ispodobruca? U prvoj? Mislim, nije da nešto impliciram (a još manje želim nekom nesretnom američkom geeku uzeti posao), ali neki ljudi se stvarno pre-ozbiljno shvaćaju. I onda još imaju muda napisati knjigu poput ''Kult Amatera'' (o njoj više idućih dana).

Rose igra na jednoj suludoj razini, ali Noah je još bolji (ako je to moguće). Meni je jednostavno nevjerojatno da Bullsi igraju ovako dobro i smisleno u napadu nakon samo jednog kampa s novim trenerom Thibodeauom. OK, Thibo je obrambeni guru, obrana ne funkcionira (ali hoće), tako da je teško njemu pripisati sve zasluge, ali Bullsi su u napadu ekipa s glavom i repom.

Bilo da Rose probija (njegov ulaz, kočenja, okret za 360 i polaganja postali su mi omiljeni individualni potez jednog NBA superstara), bilo da Noah igra na vrhu reketa ili da Korver istrčava iz blokova (u akcijama kao precrtanim iz bilježnice Jerrya Sloana), ova momčad više ni malo ne podsjeća na Vinnievu eru.

CRTICE

Izgleda da se Stan Van Gundy konačno odlučio premjestiti Rashardov leš s četvorke na trojku kako bi otvorio više minuta igračima s pulsom poput Ryana Andersona i Brandona Bassa. Sad, obzirom da je u pitanju jedan Van Gundy, moguće da se radi samo o privremenom potezu, ali za dobro Orlanda nadam se da su dani Q Richa u petorci prošlost. Kao što je prošlost i nekadašnja komentatorska veličina Jeffa Van Gundya, koji se toliko sramoti svakom novom izjavom da sumnjam kako će ikada više dobiti priliku za trenerski posao.

Tri ekipe na Zapadu u kojima najviše uživam su trenutno Warriorsi, Grizzliesi i Rocketsi. Sjajne momčadi stavljene u sisteme koji im potpuno odgovaraju, ali nažalost svaka s po jednom kritičnom manom koja će ih na kraju koštati glave. Warriorsi imaju prekrasnu petorku, ali nakon nje - suša. Mislim, podatak da Vlad Radmanović i dalje tetura po NBA parketima na 20-ak minuta dovoljno govori o tome koliko su očajni. Memphis ima sličan problem - makni fenomenalnu prvu petorku (ne znam dokle će ovo trajati, ali nastave li igrati ovako nesebično i timski, natjerat će me da ih zovem mini-Celticsima - čak više nema potrebe za igrati preko Gasola, jer sva petorica su uvijek spremna razigrati se međusobno) i ostaje ti jedno veliko ništa. Rocketsi pak mogu zabiti koliko žele, ali pod košem imaju rupu veličine Sanaderove crne duše. Mislim da bi im i Bagarić više pomogao zatvoriti je nego što su to u stanju Yao Pravila Pravila Da Bi Momčad Udavila, Brad Mumija Miller ili Jordan JoJoHill. Šteta, jedan od njih morat će otpasti, ali za utjehu - Sunsi su u još gorem stanju, a izgleda da je i Steve u izlogu. Orlando, što čekaš?

Čisto usput da kažem - Steve je u prvih pet utakmica propustio doći do deset asista. Ne, nije to znak da je ostario, već da je okružen smrtnicima. Kad Hedo puca cigle, nije lako doći do tog desetog asista.

Kad sam već kod čudnih podataka, ima li čudnijeg od ovoga - Brook Lopez (djevojačko Scalabrine) u zadnje dvije tekme skupio je 8 skokova za 60 minuta igre. O šutu 8-33 da ne govorim.

Ipak, ima i luđih brojki. Npr. tri unutarnja igrača Wolvesa u prosjeku su birana trećim pickom (Love 5., Beasley i Darko 2.). Rekli bi, ima budućnost ta Minnesota. He he. Darko Legenda ipak je u nečemu car - nitko nema luđu statistiku. Centar od 213 cm iz igre gađa 23% (9 od 39) i doslovno ima duplo više blokada nego ubačaja iz igre. S 19 bananerosa treći je bloker lige. Naravno, kad vidiš Ridnoura kako šetka, Darkove cigle i Beasleya uopće kao pojavu, dođe ti da zahvališ Svevišnjem što ne živiš u Minnesoti i ne moraš trpiti Davida Kahna. Ova momčad je jednostavno ridikulozna.

Za kraj pozdrav jednom čangrizavom starcu. Joe Johnson, nažalost, više ne prolazi test Clinta Eastwooda. Čovjek mora biti svjestan svojih ograničenja, a Joe se ne želi pomiriti s istinom da je u Atlanti danas manje važan nego Al Ultimativni Cooler Horford i Josh Ultimativni Stoner Smith. Jedan drži momčad svojom neprikosnovenom psihičkom ravnotežom, drugi svojom nepodnošljivom lakoćom loptanja pod obručima®. Jedino što Johnson ima za ponuditi, a da je veće od ičega što imaju ova dva genijalca, su ogroman ego i ogroman ugovor. Možeš pucati 30 lopti svaku večer Joe, ali za pobjedu su važni Al i Josh. Pomiri se s tim. Mislim, tako povučen, bezličan čovjek, a u biti tako egocentričan. Bljak.

15Oct/105

BLAZERS

Posted by Gee_Spot

"I want the ball a lot more ... I want to be maximized every game. That's a position that I'm strong with, with the basketball, and I'm extremely confident with it."
- Brandon Roy

SCORE: 53-29
PRVIH 5: Miller, Roy, Batum, Aldridge, Oden
5 ZA KRAJ: Roy, Matthews, Batum, Aldridge, Camby
MVP: Brandon Roy
LVP: Paul Allen

Lanjski poraz bez ispaljenog metka u playoffu od Sunsa bio je vrhunac jedne čudne sezone za klub iz Portlanda. Sezone u kojoj su od potencijalno druge momčadi na Zapadu, svojevrsne mini-dinastije, postali tek još jedan klub krcat talentom koji puno zuji, ali malo meda daje.

Naravno, dobar dio problema može se razumijeti. Dva startna centra koja su im držala skok i obranu reketa su otpala zbog ozljeda, trener se pogubio što zbog promjena na terenu (dovođenje Andrea Millera izbacilo je Brandona Roya iz zone ugode, a njihov odnos na parketu mogao bi opet odigrati ključnu ulogu, ako je suditi po gornjem citatu) što zbog sukoba oko parketa (vlasnik Paul Allen počeo se otvoreno petljati u posao uprave, što je i rezultiralo odlaskom tvorca ovih Blazersa, Kevina Pritcharda) što zbog vlastite ozljede na treningu (mislim, to sve govori o karmi Blazersa), a ostatak rostera se ili mučio s (tko bi rekao) ozljedama ili je stagnirao igrački.

Obzirom da su i u tako teškim uvjetima Blazersi lakoćom došli do playoffa, ništa manje ne treba očekivati ni ove sezone. Pitanje je pak može li se ova momčad uključiti u borbu za sam vrh, odnosno da li se dio lanjskih problema da ukloniti?

Pa valjda je Allen sada miran na neko vrijeme nakon što je postavio nove ljude na čelo kluba. Nate McMillan nije zaboravio trenirati, ali će svakako morati odlučnije djelovati kada je u pitanju raspodjela uloga na parketu. Iako se sa ozljedama nikada ne zna, posebice ne kada su njima skloni igrači poput Roya i Grega Odena u pitanju, ali Blazersi teško da će opet imati onakvu epidemiju problema kao lani.

Dakle, vrate li se stvari na nekakav normalni nivo, Portland i dalje ostaje momčad krcata talentom u najboljim godinama koji igra učinkovito i veteranski. U obrani je najvažnije držati pozicije i čuvati skok, u napadu šutnuti iz što bolje situacije.

Iako, igra u napadu predstavlja svojevrsni izazov. Lani se često bježalo u nešto brži i slobodniji stil igre kako bi se iskoristilo kvalitete Andrea Millera, što je bilo u suprotnosti s onim organiziranim, sporim napadima koje je predvodio Roy. Najveća snaga Blazersa prije dolaske Millera bila je ta što su igrali playoff košarku cijelu sezonu, te se nisu imali razloga prešaltavati na nešto drugačije uvjete kada bi pravi playoff počeo.

Za što je najzaslužniji Roy. Iako ne vjerujem da će odnos njega i Millera biti takav problem kao lani, istina je da su Blazersi potrošili nekoliko godina da uspostave sistem u kojem je Roy osnovni playmaker, da bi se odmakli od toga samo zato što su stihijski doveli Andrea Millera. Vrate li se ove godine sebi, točnije Royu kao glavnoj opciji, riješili su dobar dio problema.

Roy očito nema problema sa prihvaćanjem svoje uloge, pitanje je ima li ih netko drugi. Čovjek se ne boji ni odgovornosti ni glasnog iznošenja svoga stava, što može biti samo produktivno, ako su i drugi na toj razini. Vidjet ćemo uskoro.

Što se ostalih igrača tiče, na krilu bi ove sezone zacementirani starter trebao biti Nicolas Batum, koji je također lani propustio pola sezone, ali koji je vrhunski all-round talent za zaokružiti petorku. Pod košem bi uz šutera s poludistance LaMarcusa Aldridgea (danas su valjda svi pomireni s tim da je LaMarcus tek još jedan David West) trebali ordinirati za skok i blokade zaduženi Greg Oden (ne raspadne li još jednom), Joel Przybilla (vraća se nakon teške ozljede) te Marcus Camby (veteran koji je lani spasio sezonu svojim dolaskom odigravši sjajno pod koševima).

Unutarnja linija naj-jači je dio momčadi, dok vanjska nad sobom ipak ima nekoliko upitnika. Prvi je naravno šut. Blazersi su momčad krcata sjajnim šuterima s poludistance poput Roya i Aldridgea, ali nemaju specijalista za tricu, što je u današnjoj košarci nezamislivo.

Millerov nedostatak u tom dijelu igre uvijek će biti problem, ma koliko on dobar bio u tranziciji i drugim aspektima košarke. Ni zamjene na bekovskim pozicijama poput 1 na 5 strijelca Jerryda Baylessa, novog potencijalnog stopera Wesleya Matthewsa (još jedan nepotreban potez je bilo platiti ogroman novac za igrača bez prave role na parketu) ili rookie playa Elliota Williamsa nisu briljante u tom segmentu igre, što ostavlja Rudya Fernandeza u ulozi jedinog pravog tricaša. A Rudy je na izlaznim vratima ne samo kluba već i NBA, plus dolaskom Matthewsa koji je puno bolji u obrani ionako vjerovatno ostaje bez većine svojih minuta.

Uglavnom, s dovoljno opcija koje mogu odigrati pravi potez i u obrani i u napadu Blazersi će opet doći do pedesetak pobjeda (Pritchard je barem nakrcao momčad korisnim igračima, to mu nitko ne može osporiti), ali za nešto više trebat će bolje izbalansirati neke linije i odnose snaga u momčadi. Čak i u slučaju idealne sezone (čitaj - bez kalvarije ozljeda), uvijek ostaje pitanje da li je maksimum ove momčadi dovoljan, odnosno može li Brandon Roy biti čovjek koji će ih odvesti do kraja. Ono što znamo je da u svakom slučaju barem on misli da jeste, a to nije mala stvar. Također, znamo da to ne može dok mu za vratom visi Andre Miller, što je možda još i važnije.

25Aug/101

PORTLAND

Posted by Gee_Spot

BLAZERS

Tri sezone nakon što je tradeom Zacha Randolpha u Knickse projekt novih Blazersa u potpunosti postavljen na zdrave noge, vlasnik Paul Allen počeo je pokazivati znakove nervoze. Doduše, rupa na cesti bilo je više nego se moglo očekivati, ali dobar dio njih bio je rezultat problema s ozljedama.

Ipak, nešto je prelilo čašu kada je Allen odmah nakon drafta odlučio otpustiti glavnog arhitekta ovog projekta Kevina Pritcharda. Što je bilo i očekivano obzirom na sve trzavice tijekom sezone koje su dovele do otpuštanja Pritchardovog glavnog pomoćnika Toma Penna nekoliko mjeseci ranije.

Pritchard i Penn su bili među najglasnijim zagovornicima novog smjera poslovanja u ligi, kojega ovako laički možemo nazvati - održivim. Sve počinje mudrim gospodarenjem salary capom koji je najveće bogatstvo svake momčadi – s zdravim salary capom uvijek imaš šansu, bez njega su ti ruke vezane. Druga važna stavka je gomilanje talenta, kako bi kasnije na temelju njega gradio momčad ili ga mijenjao dalje dok ne pronađeš dijelove koji ti odgovaraju. Također, prilikom evaluacije tog talenta važna je otvorenost statističkoj analizi kao i klasičnom skautingu.

Zanimljivo, usprkos svoj toj racionalnosti, Pritchard i ekipa su imali nekoliko kikseva, od čega onaj lanjski s potpisivanjem Millera nakon što su ostali bez Turkoglua i Millsapa najviše bode oči. Može im se zamjeriti i izbor Odena prije Duranta (kiks s dopisom kojim se traži od ostalih ekipa da ne potpisuju Dariusa Milesa također pada na pamet) , ali činjenica je da bi takav potez napravila većina ljudi na njihovom mjestu zbog stava da ne preskačeš dominantne petice. Doduše, Oden je daleko od dominantnog, znakovi su postojali, ali nisam ni rekao da je Pritchard savršen, samo da je moderan.

Sad, da li je Allena zasmetalo sve ovo skupa ili tek činjenica da momčad stagnira, ne zna se (obzirom da se nije dirao u trenera i igračku jezgru, čini se kako je ipak glavni problem bio Pritchard). Kvragu, možda je baš Allen taj koji je inzistirao da se novac potroši na nekoga, ipak je u pitanju najbogatiji vlasnik u NBA ligi uopće. Međutim, što god da je dovelo do smjena u upravi, to neće promijeniti činjenicu da je novi glavni operativac Rich Cho.

Cho je do jučer bio desna ruke Samu Prestiu u Oklahomi, što bi trebalo značiti da se život u Oregonu nastavlja u sličnom stilu. Allen ipak ne želi biti novi Cuban ili novi New York (iako je i u ovako skromnoj verziji – skromnoj barem prema onim čudovišnim Jailblazersima u kojima su se samo gomilali bivši all-starovi – Portland osuđen biti jedna od onih momčadi koje plaćaju porez na luksuz), ali obzirom na količinu novca koju isplačuje prosjećnim igračima, možda će morati posegnuti za trikovima dotičnih.

Naime, jedan od prvih poteza nove garniture bio je iskrenuti gomilu novca pred Wesleya Matthewsa i dovesti igrača koji igra istu poziciju kao i njihova jedina zvijezda. Kako nikoga ne plaćaš 34 milje da sjedi, bit će zanimljivo vidjeti na koji način će Blazersi koristiti Roya i Matthewsa u rotaciji. Malo me ovo previše podsjeća na lanjsko dovođenje Millera, što je također bio potez koji je gušio Roya u igri i pretvarao ga često u promatrača. Mislim, potrošiti toliki novac na igrače koji ti uopće nisu neophodni ne čini se baš razumnim, zar ne?

Ako ništa drugo, Matthewsu se otvara mjesto na niskom krilu. Portland se riješio jednog od svojih projekata poslavši u Minnesotu Martella Webstera. Zauzvrat su dobili rookiea Lukea Babbitta, potencijalnog solidnog strijelca, a oslobođen je i dodatni prostor za Batuma. Meni samo nema logike da, na kraju dana, solidnog Webstera (i to s manjim ugovorom) zamijeniš Matthewsom koji iza sebe ima pola sezone dobrih igara i to na sasvim drugoj poziciji.

Salary cap je dodatno opterećen potpisom novog ugovora s Marcusom Cambyem, čime Portland trenutno troši ogroman dio sredstava na plaće trojice centara od kojih samo jedan može biti na parketu u datom trenutku. Kako su svi ovi spomenuti igrači i poprilično skupi, da bi popunili momčad Blazersi su, uz Babbitta, potpisali i preostale pickove, Elliotta Williamsa iz prve runde te Armona Johnsona iz druge. Time je, navodno, pojačana konkurenciju na vanjskim pozicijama, kao da nije dovoljno zbunjujuća i bez još dva imena.

Kako god okrenuli, čini se da projekt šampionskih Blazersa pomalo izmiče kontroli. Nekako sumnjam da je Cho čovjek koji će stvari dovesti u red, usprko pedigreu iz Oklahome. Allenovo mješanje u vođenje momčadi, nakon što je neko vrijeme bio odsutan, očito ne djeluje dobro na franšizu (najluđe od svega, Allen se potpuno vratio aktivnostima oko Blazersa nakon što je javno objavio da ima rak - mislim, zar ne bi bila logična obrnuta reakcija? - tko zna, možda su Blazersi njegov laboratorij za kuhanje crystal metha), a možda nema boljeg pokazatelja trenutnog stanja u Portlandu od situacije s Rudyem Fernandezom.

Rudy je cijelu prošlu godinu negodovao jer je izgubio mjesto u rotaciji, naime, dolaskom Millera i povratkom Webstera nakon ozljede, više nije bio ni back-up krilo niti je imao toliko minuta na dvojci (Roy se ranije prebacivao na playa što kraj Millera više nije bilo moguće). Od ljubimca navijača zbog svog haklerskog i srčanog stila igre postao je smetnja koju se vrlo jednostavno moglo zamijeniti ovoga ljeta za nekakav pick, obzirom da njegov mizerni ugovor može prihvatiti gotovo svaka momčad ispod salary capa.

Portland je pak tražio previše, što je dovelo do toga da Rudy navodno više uopće ne želi u NBA, makar i po cijenu pauziranja od godine dane tijekom kojih bi mu istekao trenutni ugovor s Blazersima. Mislim, ako je očito da čovjek nema mjesta u McMillanovim planovima, čemu onda toliko filozofiranje kada bi pravovremena akcija bila pravo rješenje za sve uključene? Međutim, Blazersi su trenutno upravo to – momčad koja puno filozofira, a, kada se odluči na akciju, obično to bude iz krivih razloga.

MARINERS

U svojoj tek nešto preko tri desetljeća dugoj povijesti, klub iz Seattlea u playoffu je bio tek četiri puta i to bez značajnijih rezultata. To možda i ne bi bilo toliko iznenađenje da Marinersi kao pravi predstavnici regije nisu izuzetno progresivan klub okrenut najnovijim stremljenjima u sportu. Oni koji redovno prate ove postove znaju da često naglašavam važnost obrane u baseballu te činjenicu da su momčadi koje imaju kvalitetne pitchere u prednosti pred onima koje naglasak i dalje drže na staromodnom gomilanju debelih tipova koji mogu opaliti lopticu van igrališta.

Marinersi su puni mladih atleta, igrača koji mogu trčati od baze do baze lakoćom. Na igralištu specijalno izgrađenom tako da što manje loptica leti preko ograde, svi ti brzanci u polju imaju dovoljno vremena stići svaku udarenu loptu i vratiti je na bazu prije protivnika. Njihova rotacija startnih pitchera, barem na početku ove sezone, smatrana je šampionskom. Samo, javio se jedan problem. U svoj toj okrenutosti obrani, Marinersi su zaboravili u momčad staviti barem jednog igrača koji je u stanju uopće opaliti lopticu bilo gdje i bilo kako.

Njihov ovogodišnji napad uvjerljivo je najgori u ligi. Da, gori čak i od svih onih luzerskih momčadi koje smo spominjali, tipa Baltimorea, Pittsburgha ili Clevelanda. Samo, dok te momčadi uredno gube jer su u stanju primiti i po desetak poena svaku večer, Marinersi gube rezultatima poput 1-0 ili 2-0 ili 2-1. Njihova obrana i dalje je vrhunska, ali napad, povijesno jalov, povukao ih je na dno. Uglavnom, sada barem svi ostali znaju da ovakvi radikalni eksperimenti ne donose uspjeh već da je za njega potrebna ravnoteža.

Spominjati njihove udarače nema smisla, ali evo jedna priča čisto da steknete dojam koliko su loši. Prvo treba znati da Marinersi nisu od onih siromašnih franšiza, svake godine troše barem koliko i LA Angelsi kako bi ostali u borbi za vrh divizije (Oakland i Texas, dvije preostale momčadi u diviziji, troše duplo manje, iako će se to s novim vlasnicima u Texasu vrlo brzo promijeniti). Početkom sezone su stoga masno platili najboljeg obrambenog igrača Angelsa, Chonea Figginsa, kako bi dodali svojoj atletskoj momčadi još jednog trkača, ali i kako bi oslabili protivnike.

Da bi Figginsu napravili mjesta, otpustili su starog i nepokretnog Russella Branyana, veterana koji se godinama motao po ligi usprkos svim nedostatcima samo zato jer je imao jednu vještinu – u stanju je nizati home runove kao da je to najlakša stvar na svijetu. Figgins se tako našao u ekipi u kojoj nije došao do izražaja jer je ionako puna Figginsa, te je odigrao katastrofalnu sezonu po svim napadačkim mjerilima. Stoga je nakon pola sezone uprava odlučila vratiti Branyana (koji je u međuvremenu potpisao za Cleveland) zbog čega se morala odreći par mladih igrača.

Odmah po povratku Branyan je ekipu digao s dna barem po pogođenim home runovima, ali već je bilo kasno. Sezona od koje se mnogo očekivalo je propala, momčad je razotkrivena kao jednodimenzionalan promašaj, trener je dobio otkaz, a Cliff Lee, čovjek koji ih je trebao odvesti u playoff, poslan je u Texas u zamjenu za mladog Smoaka koji je stilom igre – pljunuti Branyan.

Uglavnom, Leea smo već više puta spominjali pa ću ovaj put samo napomenuti da je u Seattleu završio jer Philliesi nisu htjeli da ih napusti ovoga ljeta bez ikakve odštete te su ga pristali poslati u Marinerse za klasični paket od nekoliko mladih igrača posijanih po drugoj ili trećoj ligi. Seattle je pak bio spreman riskirati jer su smatrali da je upravo Lee ono što im treba da slože dominantnu pitchersku rotaciju. Što bi i bio slučaj da su mogli zabiti poneki poen.

Kako su vidjeli da ne idu nigdje i oni su brže-bolje poslali Leea u Texas da iz cijele situacije izvuku barem nešto za budućnost. A nju usprkos svemu imaju dok god budu u stanju u klubu držati King Felixa. Felix Hernandez mladi je pitcher koji je na MLB scenu stupio s nepunih 20 godina i od prvoga dana je pokazao da je neviđeni talent. Pitcheri obično trebaju neko vrijeme da steknu kontrolu i rutinu, ali Hernandez je od prvoga dana praktički as ove momčadi.

On i Lee su unatoč svim problemima bili u stanju izvući dovoljno 1-0 pobjeda, ali usprkos svim kvalitetama nitko ne može stalno pokrivati očajni napad. Felixove brojke su i ove sezone sjajne – po dopuštenim poenima je osmi u ligi, po poklonjenim bazama dvanaesti, a po izbačenim igračima čak drugi. Drugim rječima, čovjek je napravio svoj posao. Donio je 9 od ukupno 49 trenutnih pobjeda, a više od startnog pitchera ne možeš tražiti.

Čak ni nakon odlaska Leea rotacija pitchera nije oslabila. Najbolje sezone u karijeri potpuno neočekivano odigrali su Fister i Vargas, koji su se tako s dna rotacije pomakli na pozicije drugog i trećeg startera, dok je programirani ovosezonski treći starter Bedard, skupi veteran koji je još prije nekoliko sezona u Baltimoreu bio as, otpao još na početku godine zbog ozljede ramena i izgleda da će propustiti cijelu sezonu. Međutim, s makar osrednjim napadom, dakle petnaestim a ne tridesetim po učinku, rotacija Hernandeza čak i s Fisterom i Vargasom bila bi dovoljna za playoff borbu. A to sve govori o tome koliko je luda bila ova sezona Marinersa.

THE ROSTER OF THREE

Breaks Of The Game (David Halberstam, 1983.)

Halberstam je proveo sezonu s Blazersima dvije godine nakon naslova iz 1977. Walton je već bio slomljen i poslan u San Diego, san o najboljoj momčadi svih vremena se raspao, a sve što je ostalo su priče nekadašnjih prvaka. Godinama sam slušao o ovom naslovu kao o najboljoj sportskoj knjizi ikada. Konačno se pojavilo reizdanje, pišljivih 10 dolara. Danas vjerujem. Ne samo da se radi o najboljoj sportskoj knjizi, nego o jednom od najboljih štiva uopće. Pročitao sam je u jednu noć, dočekavši zoru kao uz najbolju playoff utakmicu. Mogu ja tu sada govoriti o prekrasnoj karakterizaciji, lucidnim zapažanjima, vrhunskom stilu, ali mislim da bolje preporuke od ove rečenice maloprije ne treba.

Sonicsgate (Jason Reid, 2009.)

Vjeran prikaz svih događaja koji su pratili odlazak Sonicsa iz Seattlea. Bez patetike, samo čiste činjenice koje jasno govore same za sebe. Netko će možda u svemu vidjeti krađu, netko će pak vidjeti nedostatak borbe kod ljudi iz Seattlea. Je, nema što, banda iz Oklahome pokazala je pravi poduzetnički duh. Mislim, meni je ovo teško gledati zbog svih godina provedenih uz Sonicse (mislite da je bilo lako odrastati navijajući protiv Kukoča 1996.?), a opet me oduševio pošteno odrađen posao. Jer, iako su film radili fanovi, iz svega je jasno da u ovoj igri ne postoje dvije strane, prava i kriva. Postoji samo novac.

Either/Or (Elliot Smith, 1997.)

U svoj gomili kantautora i bendova iz Portlanda (a da ne spominjem sve one koji su se doselili u novi glavni grad alternativne Amerike) izabrao sam spomenuti Elliota jer sam ''Either/Or'' baš poslušao prije neki dan i jer smatram da je i dalje dostojan da se upali u bunovnu zoru nakon upravo odgledane playoff utakmice. Lagani mamuruk od poremećenog bioritma, jaka crna kava i melankolične balade jedna za drugom. Odlična kombinacija, pogotovo ako vaš favorit izgubi.

28Apr/1014

LOSE THE BUN

Posted by Gee_Spot

Prije samog odlaska na ludi vikend u Dubrovnik, tijekom kojeg sam pogledao 11 tekmi NBA playoffa u pravim terminima (dakle, zamijenio noći za dane), našvrljao sam nekakav osvrt na druge utakmice prvog kruga. I čim sam ga završio, stjerao sam ga u recycle bin. Zašto? Zato što je prvi krug za gledati i uživati a ne puno pisati, pogotovo zato jer se u dva dana ništa pametnoga ne može dogoditi. Donositi neke mudre zaključke nema smisla, a opisivati događanja još manje. Mislim, svi gledamo tekme, ili barem pogledamo box score.

E, ali zato sada, kada je iza nas već 5 utakmica u većini serija, možemo slobodno reći kako je i ove godine NBA playoff ispunio očekivanja. Barem na Zapadu, jer na Istoku ništa novo – sve se vrti oko Orlanda i Clevelanda, uz jedini mali plamićak nade da bi Boston mogao LeBronu i ekipi zagorčati život više od očekivanoga. Taj plamićak je toliko malen da ga je upravo ugasio LBJ tricom s centra.

Stoga, umjesto klasičnog reporta od serije do serije, ovom prilikom idemo proživjeti vikend služeći se tokom nesvijesti zvanim ''where alphabet happens''.

A kao Atlanta

Koja nam je omogučila da gledamo jedinu zanimljivu seriju na Istoku. Bucksi bez Boguta nisu ista momčad, ali Hawksima je svejedno. Naime, izostanak Boguta ionako ne mogu iskoristiti, obzirom da su odavno navikli i sami igrati bez centra. Nažalost, ne mogu iskoristiti ni fizičke prednosti na ostalim pozicijama, obzirom da su Bucksi jednako žilavi – Joe Johnson ide na Salmonsa koji je također velika all-round dvojka, dok je npr. Delfino prgava i agresivna persona koja ima fizikalije za namučiti Marvina Williamsa (za obranu njegov manjak centimetara nije ni važan jer Marvin se ionako nema namjeru spustiti u reket da eventualno iskoristi fizikalije – vjerovali ili ne Marvin ima tek 23 godine, a imam osjećaj kao da je veteran s deset godina iskustva, koliko dugo već pričamo o svim njegovim minusima).

Dva dvoboja još su gora - Jennings ima širom otvorene opcije protiv Bibbya i Crawforda koji nisu u stanju rookiea natjerati na previše grešaka, dok Josh Smith ne može vladati u reketu i raditi što hoće jer se na njemu stalno izmjenjuju dva uporna policajca kao što su Mbah a Moute i Ilyasova.

Hawksi ne mogu nametnuti svoj agresivni stil jer Bucksi su još agresivniji, a u ovom slučaju i daleko motiviraniji. Naime, Hawksi su ušli u seriju kao favoriti koji će momčad bez najboljeg igrača lagano razbiti, dok je s druge strane Scott Skiles itekako pripremio sve potrebno da se to ne dogodi. Klasična priča o Davidu i Golijatu, s tim da je ovaj Golijat još ranjiviji jer je i sam u biti više David, ako kužite što hoću reći.

Bucksi mogu žaliti za Bogutom jer nema šanse da bi s njim izgubili ovu seriju, kvragu, realno je reći kako su kompletni treća momčad Istoka, odmah iza Cavsa i Magica. I mogu se nadati kako će dogodine nastaviti prema gore. S druge strane, Hawksi su uhvatili tu magičnu brojku od 50 pobjeda i time dosegli svoj maksimum. Ispadanje u drugoj rundi ili prvoj svejedno, bez većih promjena za njih nema pomaka. Odlazak Joea Johnsona u tom slučaju i nije nužno loš razvoj događaja, jer barem će se nešto promijeniti. Odreknu li se buduće financijske fleksibilnosti i zadrže Johnsona kako bi i dogodine bili ekipa od 50 pobjeda, ne može im se zamjeriti. Ali ni pohvaliti. Jebiga, postoje win-win situacije, a izgleda i ove lose-lose.

B kao buns

Bun iliti po naški pecivo. Obzirom da su NBA tekme pune reklama, a da se reklame bave ili automobilima ili brzom hranom ili gay gušterima ili amerićanskim inačicama ''Stipe u Gostima'' u kojima afro-amerikanci glume Dalmatinske Vlaje, nakon vikenda mi u glavi odzvanja bun bun bun. ''Think outside the bun'', kaže slogan Taco Bella, dok dva lika reklamiraju tortade, što bi bile neka vrsta tortille koju od one originalne razlikuje činjenica što sadrži 1500 kalorija više od uobičajenoga. Pa onda čovjek sazna i kako postoji hamburger od dolara, pa ga više ne čudi što su u Americi samo profi sportaši normalne težine (uz iznimke poput Shaqa, football igrača i ponekog baseball udarača) i što prosjećna priglupa obitelj više troši na lijekove protiv debljine nego na zdravu hranu.

Burger King se ne srami krasti od McDonaldsa, cinično i realno shvaćajući da je cijena važnije od kvalitete (jer je i sam pojam kvalitete u takvom sektoru nešto poprilično nejasno). Negdje u Teksasu postoji i drive-in na kojem su tamnoputi izdvojeni bojom uniforme i uz to uglavnom ordiniraju u pozadini. Međutim, vrh je ipak KFC-ov konačni odjeb zdravom razumu i svijetu kakvog poznajemo. Naime, kruh deblja, pa ga treba odbaciti, te ga zamijeniti s dva komada piletine pohane u masnoći, između kojih lijepo staviš one kolestelorske bombe u listićima koje Ameri nazivaju sirom, sve to uz neizbježnu prženu slaninu. Fali još samo jaje na oko i hrenovka pa da si čovjek lijepo ima priliku kupiti srčani udar za svega par dolara. Ali, na stranu sve. Odbaci kruh, on deblja, i hrani se zdravo!

C kao Chauncey

Očekivao sam od njega jedan sjajan playoff nastup koji će biti kruna fantastične i često podcijenjene karijere. Igre u regularnom dijelu sezone obećavale su, Chauncey je odigrao jednu od najboljih sezona u karijeri, ostavši i dalje onaj isti pouzdani play ali i nikada opasniji po koš. I onda je, samo tako, nestao. Njegove očajne igre protiv Derona Williamsa samo dokazuju da je vrijeme napravilo svoje i da osim povremenog šuta, Billups više nema noge koje mogu pratiti ono što bi srce i glava htjeli. Uostalom, sve je rekao Sir Charles Barkley u poluvremenu utakmice protiv Jazza. Gleda tako Charles ispod stola, pa ga pita Kenny Smith što traži, na što Barkley odgovara ''I'm looking for Chauncey Billups''. I mi s tobom, Charles.

D kao Dirk's Dallas

Momčad koja je napravili korak nazad u odnosu na prošlu sezonu. Već dvije sezone imaju igru protiv Spursa. I onda naprave trade koji ih je pojačao protiv svih drugih momčadi osim tih istih Spursa. Naime, Dallas je dovođenjem Butlera i Haywooda pojačao rotaciju, obranu pod košem i trku, ali je ujedno i složio momčad koja se sastoji od dva igrača koji igraju van pozicija na kojima se osjećaju ugodno. Butler i Marion bolji su kao trojka i četvorka nego kao dvojka i trojka, a Spursi to itekako znaju iskoristiti. Nije čudo da je baš Pop oživio Jeffersona u ovoj seriji, niti da bekovi briljiraju.

San Antonio se muči, i što Pop napravi? Zamijeni uloge Parkeru i Ginobiliu, dok se Dallas snađe prođu dvije utakmice, i ode San Antonio u sljedeći krug. Timmy je na kraju puta, ali Hill i Blair su na početku i tu negdje dolazi do balansa. Spursi znaju što rade i što hoće, vjeruju u sebe, a Dallas uglavnom gleda oko sebe i traži rješenje. Pop je uštopao Dirka, i onda ostalima treba dvije tekme da shvate kako to njima ostavlja više prostora za nešto napraviti. Mislim, ovim ritmom učenja Dallas nema što tražiti protiv Spursa i to je u biti najveći mogući minus ove sezone. Cuban nikako da shvati da potrebno prvo imati sistem a tek onda njemu prilagoditi igrača, a ne prvo dovoditi igrače bez ikakve racionalne podloge i onda u hodu slagati sistem.

Ovaj poraz ne ide na ničiju dušu nego na njegovu – on je taj koji je potpisao Mariona, riskirao s Butlerom i Haywoodom, iako je lani imao momčad koja je pregazila Spurse a koja se razlikovala u tome što su umjesto Mariona imali Howarda, dok su na dvojci minute djelili Barea i Wright (Bass je glumio Haywooda). Mislim, nije da ovaj roster nema potencijal i talent da trčanjem i borbenošću razbije Spurse u preostale dvije utakmice, ali u to je teško vjerovati zato jer do sada nisu pokazali da imaju mozak i srce, kemiju općenito. Osim Dirka, kojem nakon ovih svih godina možemo oprostiti sve mane jer je jednostavno prekrasan košarkaš. Nažalost, nije GM.

E kao Ervin No Magic Johnson

I tako smo jednu večer, zahvaljujući ipak ne tako savršeno skrojenom programu (neke tekme se preklapaju, a onda između nekih ostane po sat vremena pauze, nema logike), umjesto da se odmorimo od basketa, odlučili pogledati jedan od klasika koje nam nudi League Pass. Izbor je pao na sudar Wolvesa i Kingsa od prije nekih šest godina, sedmu utakmicu u kojoj su Garnett i društvo još jednom dokazali Kingsima da talent nije dovoljan ako su ti Webber i Stojaković glavni igrači (nakon svih poraza Peje i Dirka, nije ni čudo da Ameri baš ne vjeruju previše u Europljane).

Uglavnom, bilo je lijepo vidjeti Brada Millera u pokretnom izdanju, zabavno je bilo sjetiti se Earving No Magic Johnsona kao startnog centra playoff momčadi, ali bez daha te ostavlja kada vidiš Garnetta u naponu snage. Takva žilavost, talent, originalnost, genijalnost, upornost, srčanost i što sve ne, podsjete te kako je nekada bio veličanstven igrač i kako je danas, u biti, tek jedan običan veteran bez koljena, kao i stotine drugih.

F kao fantasy

Ljudi, fantasy košarka je zabavna i zakon, ali ne znate što propuštate dok ne zaigrate i ostale ESPN-ove genijalne lige. Fantasy baseball je trenutno moj glavni izvor opuštanja - uz neizbježno čitanje vijesti svakoga jutra, sada odvajam i dodatnih pola sata na pregled baseball rezultata i slaganje momčadi za taj dan. Da, svaki dan se ima nešto dodati na rosteru, puno je zabavnije i zahtijevnije od košarke, a da ne govorim da sam zahvaljujući fantasyu od čovjeka koji zna za Soxe, Rayse i Yankeese, u mjesec dana postao MLB stručnjak koji zna napamet gotovo svih 30 postava, s kompletnom rotacijom bacača. A zadnjih par dana uhvatio sam se kako recitiram i središnje bacače i one za završnice poznate kao closere. OK, priznam da je sam fantasy često zanimljiviji od samih tekmi, ali i one imaju jedan neobavezan, opuštajući ritam, kakav nam adrenalinski sport uglavnom ne omogućava. Baseball je bliži pikadu, balotama i biljaru. Samo je bolji.

A što se tiče footballa, neki dan sam otvorio ligu i sam pogled na opcije, bodovanje i uopće način igre u kojem je svaki tjedan važan (kvragu, svi igramo samo po 13 tekmi, ovo je kao pravo samo što nije pravo nego fantasy!!!) napalio me kao dvije godine u kući zatvorenog mačka. E sad, kako mi se ne igra i taj fantasy s nekakvim Amerima (ovi s kojima igram baseball su totalno mutavi, sve je poslovno i svaki gleda samo učinak), molim lijepo sve zainteresirane da se jave za NFL fantasy, a zašto ne, i dogodine za novu MLB sezonu. Nikada nije prerano za planirati. ESPN – volim te.

G kao George Karl

Nije bilo lako gledati ljudinu Karla kako iscijeđen od kemoterapije pokušava zvučati kao čovjek kojemu nisu sve lađe potonule. Mislim, navodno su šanse ogromne da preživi, ali kad vidiš prepolovljenog čovjeka idiotski ti je uopće misliti o tome kako će jednog dana opet trenirati, a kamoli već u ovom playoffu. Stvar je ozbiljna, Karla možda sutra neće biti među nama, stoga koristim ovu priliku da još jednom naglasim koliko mi je taj čovjek značio u životu, prvo kao trener jedine momčadi koju sam ikada volio više od igre, Seattle Sonicsa, a zatim i kao trener Milwaukee Bucksa, jedne od najpotcijenjenijih momčadi proteklog desetljeća. Za ovo u Denveru nisam mu toliko zahvalan, ali očito je kako je i tu napravio strašan posao, uopće održati na okupu i s glavom na ramenima onakvu skupinu morona, strašan je uspjeh.

Uostalom, jedan od najljepših trenutaka vikenda došao je upravo od Karla, koji je sjedeći na kauču i gledajući utakmicu Nuggetsa i Jazza u društvu ESPN-ova dežurnog novinara za životne drame Ricka Reillya, ovako prokomentirao što je dobro a što loše kod JR Smitha. ''Dobar je kada šutira postavljen, onda s njim nema problema''. ''Nije dobar kada dribla deset sekundi misleći da će završiti negdje a u biti se ne mrda s mjesta''. Tek kada čuješ ovakvu izjavu jednog trenera shvatiš kako je to zajeban posao i kakve živce moraš imati da radi poneke dobre stvari istrpiš sve one loše. Treneru, vrati se što prije, jer bez tebe liga neće biti ista. S druge strane, samo ti uživaj u odmoru od Smitha i Martina.

H kao Howard

Prosjek od 20-ak minuta i 6 osobnih nije obećavajući. Doduše, Magic je prošao bez problema Bobcatse, na krilima sjajnog Nelsona i za playoff spremnih Lewisa i Pietrusa. Ova momčad ima muda i zna završiti utakmicu, te svi oni koji misle da će ih Carter doći glave pretjeruju. Ne kažem da isključujem mogućnost da Carter podbaci, već samo napominjem da on uopće nije toliko važan. Nelson je onaj koji vuče, a Nelsona lani nije bilo. I to je bio razlog što se Hedo igrao playmakera, ne to što je Hedo košarkaški genije. Nelson, uz pomoć Cartera tu i tamo, pokriva pitanje kreacije. Često se pitam nije li uloga vođe koju je sam sebi dodijelio preveliko breme za tako sitnog košarkaša. I onda Nelson napravi nešto veliko. Više se ne pitam.

Ionako je, što se tiče završnice, Lewis nebrojeno puta dokazao da može biti nevidljiv 40 minuta ali da će na kraju napraviti posao. Pietrus je trebao biti smetalo za LeBrona, ali dolaskom Barnesa ostao je bez te uloge, te se pretvorio u instant koševe s klupe, u stanju serijom desetak koševa riješiti utakmicu. Magic got game.

Što nas dovodi opet do Howarda. U drugom krugu problema neće biti jer Hawksi i Bucksi nemaju luksuz kakav su imali Bobcatsi, da ga udaraju i stalno šalju igrače na njega, jer nemaju dovoljno tijela. Ali, protiv Cavsa, koji su krcati pod košem, Howard će morati naći načina da pomogne na više od 20 minuta.

Sad, istina je kako je čak i u ovo malo minuta bio dominantna figura pod košem (nezaboravna sekvenca iz treće tekme od 4 napada Bobcatsa za redom koja je zaustavio blokadom, nakon kojih bi svaki puta završio na liniji slobodnih gdje bi zabio jedno bacanje, totalna ludnica), ali protiv Cavsa 20 minuta dominacije bit će premalo. Trebat će ih barem 40. I to dok LeBronu ne upada svaka lopta koju baci iz svlačionice.

Također, pomalo je i smiješno kakvi mu se sve faulovi sude, posebice ovi napadački. I to ne samo njemu, i Carmelo je 90% svojih osobnih zaradio na probijanju. Njih dvojica očito ne uživaju nikakav respekt kod sudaca (što za Magic koji uvijek prigovara, a posebice Van Gundy i Howard, još nekako i stoji, ali za Denver je očito glavni problem bio nedostatak trenera koji bi viknuo na sudce jer Dantley cijelu seriju sjedi usran na klupi), a, iskreno, čini mi se da sudci lakše od očekivanog sviraju i Kobeu i LeBronu.

Sad, da li je u pitanju nekakav naputak po kojem se posebna pažnja treba posvetiti odnosu prema superstarovima, ili su pak odlučili konačno svirati pošteno, nemam pojma. Samo znam da svi ovi dominantni igrači, a posebice mrcine kakve su Melo, Bron i Dwight, u svojoj igri najviše koriste fizikalije kojima mogu nadjačati protivnika a sudci im očito nemaju namjeru dopustiti silu. Uglavnom, bit će zanimljivo pratiti suđenje, posebice u eventualnom finalu Istoka između Cavsa i Magica. Baš me zanima hoće li se Bronovo probijanje kojim raznese sve oko sebe gledati jednako kao i Dwightovo guranje.

I kao Istok

Koji je bezveze. Na stranu što su Bucksi seriju protiv Hawksa učinili zanimljivom, sama igra je daleko od gledljive. Slična stvar je i s Bullsima, svaka čast na borbenosti i srcu, bilo je lijepo gledati one trenutke nervoze na licima Jamesa i Browna (a prisutni su uvijek kada nešto nije po njihovom), ali doći u četvrtoj u Chicagu i onako se rugati kao što je to činio LeBron, najbolji je pokazatelj ipak deficitarnog talenta u svim segmentima momčadi Chicaga. Miami je grozan koliko god je Wade fantastičan, a Bobcatsi su u jednog godini dosegli svoj maksimum i sada im slijedi opet put prema dolje, posebice ako Larry Brown odluči da je gotovo i krene prema drugoj momčadi koju treba spasiti.

J kao Jermaine O Neal

Miami je najgora momčad u playoffu, a Jermaine je uvjerljivo najgori starter u povijesti lige, s 9 pogođenih šuteva od 44 pokušaja. Za 23 minute nije bio u stanju skupiti ni 6 skokova u prosjeku, i ako smo ikada imali sumnje prema njegovoj budućnosti, mislim da su upravo nestale. Čovjek je gotov, kremirajte ga i raspršite pepel uokolo. A momčad koja mu eventualno ponudi veteranski minimum dogodine treba globiti porezom na luksuz i porezom na glupost.

K kao Kobe

Teza koju sam iznio prije neki dan u komentaru na vlastiti post (a mora netko i komentirat, e) glasi da bi Lakersi bili jednako dobri i sa Stephenom Jacksonom ili bilo kojim graničnim all-star bekom šuterom koji treba 30 lopti za 30 koševa, igra solidnu obranu i posjeduje all-round instinkte. Dakle, Jackson, Johnson, J Rich, taj tip igrača. Stavi ih u Lakerse umjesto Kobea i imaš istu momčad, možda čak i bolju jer će više lopti doći do Gasola, Bynuma i Odoma koji su najvažniji dio momčadi. Mislim da više priče o Kobeu kao top igraču nemaju nikakvog smisla. Čovjeka ne da su debelo u prašini ostavili i Bron i Durant, već su ga preskočili i Melo i Deron i Wade a bogami i Rose i Roy. Kobe je solidan bek za petorku. Sad još samo da se počne tako ponašati, a ne brijati da je Durant. Btw, njegovo izbjegavanje šuta u četvrtoj tipični je primjer Kobea. Nakon što je u trećoj uzeo sve one grozne šuteve, Phil mu je valjda rekao da je potreban momčadi kao razigravač i da bi bilo dobro kad bi loptu malo dao Gasolu i Bynumu, na što je ovaj opet odglumio zvijezdu. Gle, Kobač, Bobcatsi su postali momčad zato što je Stephen Jackson na sebe preuzeo odgovornost za vanjski šut i za ritam napada. Ne trebaš biti posebno učinkovit, samo moraš šutirati. Odbivši da to radiš, ti si u toj četvrtoj tekmi izgledao kao John Salmons. ESPN - up yours!

L kao Larry Brown

Postoje stari starci a postoji i Larry Brown. Čovjek se kotrlja po NBA parketima toliko dugo da je već zašao u fazu Lego kockice, kako iz milja nazivamo botoxirane penziće plastičnih lica. Kakav je ego i kakvi kompleksi žive u ljudima poput Westa, Rileya ili Browna ne znam, ali znam da bez njih više ništa neće biti isto. Brown je došao u jednu smiješnu momčad, promijenio je sve što je mogao, posložio kockice kao da je slagao vlastito lice samo puno bolje, i odveo Bobcatse u playoff. Vrlo dobro zna da nema mogućnosti za poboljšati momčad iz vana, a iznutra je ona dosegla svoj vrhunac.

Stoga, novi odlazak i novi kreativni izazov ne samo da su poželjni, već se i priželjkuju. Barem se možete kladiti da će Sixersi dogodine u playoff i to možda baš preko Bobcatsa. Njihovi veterani mogu ići samo prema dolje, osobito Diaw i Jackson. Gerald Wallace je to što jeste, fenomenalni radnik i druga banana maskirana u lidera, više time što mu je Jordan stalno u uhu i nešto mu šapće, nego što to jeste igračkim sposobnostima. Što će s njima biti ne znam, ali pretpostavljam da neće biti dobro. Preskupo je plaćena ova metla, ali barem je bilo zabavno putovanje. Osim ako ste navijač Bobcatsa. Tada vam nije bilo zabavno. Ni putovanje ni konačni dolazak.

M kao mrlijanje

Iako na samom jugu Hrvatske pod ovim pojmom poznaju mnoge stvari, među košarkaškim fanaticima ono označava situaciju kada gomila mladih, zdravih (izuzev leđa), natprosjećno elokventnih, eruditski nastrojenih i izuzetno bistrih ljudi, provodi noći pred televizijom, gledajući prijenose NBA lige i uz pretjerano uživanje u voću (ali i ostalim biljkama), dopušta sebi da se ponaša poput najvećih kretena, bilo stavljajući slike JR Smitha kao wallpaper, bilo uzvikujući imena omiljenih klubova, bilo gledajući zaljubljeno omiljene igrače, bilo tražeći isprike za iste. Mrlijanje je zakon.

N kao Noah

Ovim putem se ispričavam svima koje je pogodilo što Noah nije dobio spomenicu ''ispodobruča'' ove sezone. Nisam ga zaboravio, već sam radi ozljede odbio ga uopće uzeti u razmatranje. Što je greška, jer i pola sezone Noaha bolje je od cijelih sezona većine. Odavno je dokazao da je kralj (trebam li uopće spominjati da je najzaslužniji za ostanak petorke Gatorsa zajedno još jednu sezonu, iako su svi mogli u NBA, samo zato da bi proživjeli još jednu godinu kao cimeri, suigrači koji dijele isti bong, čime je ukazao koje su prave vrijednost u životu – a ako netko ne kuži, da mu nacrtam = uživati godinu dana u mladosti uvijek je bolje nego zarađivati milijune koje ćeš stići uživati u penziji u kojoj ti neće ni koljena valjati), a ovim izjavama protiv Clevelanda dosegao je novi vrh. Konačno politički nekorektan košarkaš koji ne smatra da je njegov posao uz košarku ujedno biti i uzoran građanin pred kamerama (jer, svi znamo da takvi nisu kada se iste ugase). Hvala na osvježenju i na tome što ne vrijeđaš naš razum, Noah. Iako, strah me da uho Davida Sterna ne postane još veće ako će morati dodatno ga napeti da čuje što sve priča ovaj lik.

O kao Oklahoma

Najbolja publika u playoffu i možda najbolja momčad u playoffu. Nemojte me krivo shvatiti, mladost je itekako vidljiva iz većine njihovih poteza. Lakerse i dalje smatram favoritima jer igraju sedmu doma. Ali, Thunder me još jednom natjerao da se pitam nije li paradigma po kojoj momčadi stasavaju i vremenom zarađuju poštovanje, status i iskustvo prije nego postanu velike, u opasnosti da bude zamijenjena onom po kojoj nije važno ništa osim talenta, srca i kemije.

Uživajte u Oklahomi dok možete jer ni oni neće zauvijek ostati mladi, nevini i savršeni. Kvragu, već dogodine ih čeka nekoliko ozbiljnih poteza. Koga potpisati, što s pickovima, koga zadržati. Imam milijun kombinacija u glavi, ovoga ljeta bit će free agenata na sve strane, ali mene ne zanima to o ćemu se pričaaaaa. Briga me gdje će Wade, Bron, a pogotovo me briga gdje će Amare i Boozer. Ali, čovječe, koga će potpisati OKC događaje je ljeta, jer pravi čovjek može biti sve što treba da ova momčad napravi korak dalje. Krivi može biti početak kraja. Pitajte samo Blazerse. Stoga, što kažete na ovo - David Lee kao uber-Collison? Idealni scenarij za sada.

Također, dragi prijatelji s ESPN-a nisu se na početku sezone pokazali, prognozirajući Thunderu tek 30-ak pobjeda i ostanak u lutriji. Više ih je glasalo za Clipperse u playoffu. Ja sam bio siguran u to što sam vidio, i iako me oči u zadnje vrijeme često varaju, ne bojim se ovom prilikom reći sljedeće – dogodine će OKC izjednačiti score Bostona iz 1986. s 40 pobjeda na domaćem parketu. I dogodine ih gledamo u minimalno finalu Zapada.

P kao Portland

Momčad koja je izgubila busolu. Oni su krenili onim klasičnim ritmom, sezona upoznavanja, sezona prvog kruga playoffa, pa ima nije uspio sljedeći korak. Pa su htjeli ubrzati proces, dovođenjem Millera koji se po nikakvoj logici nije uklapao u njihov sistem, samo zato da nekoga dovedu. Anti-Oklahoma. Sada su potpisali Cambya iako već imaju dvije petice. OK, Camby je bolji od oboje, ali ni on nije rješenje. A nije ni rješenje dopustiti Royu da igra 8 dana nakon operacije koljena, ma kako ona benigna bila.

Aldridge uživa s Cambyem iza leđa, i igra bolje nego ikada. Ajde, bar netko je sretan. Jer Roy i Rudy baš i nisu, a ni Batum i Webster na krilu ne izgledaju kao da bi bili zadovoljni s rolom na klupi. Uostalom, pogledajte samo ove poraze protiv Sunsa. Da, Portland još ima aktivan rezultat, ali momčad je ovo koja se prebrzo predaje i koja ne pokazuje karakter pobjednika. Ako ti je, da bi se borio, potrebna adrenalinska inekcija zvana Royev ulazak pred domaćom publikom usprkos mogućem izazivanju kraja karijere, u nevažnoj seriji prvog kruga, tada nešto s tobom nije u redu.

S druge strane, barem Sunsi uživaju. Steve konačno pokazuje godine, Amare je opet nestao u važnim utakmicama, ali nije ni važno. Lijepo ih je vidjeti da igraju svoju igru, bez opterećenja rezultatima. Tu su Dragić, Dudley, Hill, sve majstori igre i pravi timski igrači. Fali samo Lopez pa da gušt bude potpun. Ne, Sunsi nemaju dovoljno za borbu za vrh, ali uvijek je lijepo kad su tu, što je ultimativni kompliment. Uostalom, svi ovi momci prošli su školu Stevea Nasha. Idućih deset godina gledat ćemo ih po raznim playoff ekipama i svaki puta sjetit ćemo se čovjeka koji je svima nama Otac. Dalaj Nash. Pazite na unos rafiniranog šećera, budite dobar suigač i sve što radite u životu radite s pozitivnim stavom.

R kao Raymond Felton

Jedne večeri je kolega Sickre, kojega ću ovom prilikom zvati iSickre zbog neobjašnjive potrebe klanjanja pred olatrom Stevea Jobsa (zanimljivo kako su jedini fundamentalisti žešći od muslića upravo ti jabučari, mogla bi se povući i teza kako je slično i na vrhu hranidbenog lanca, među rajom koja visi po crkvama, te na vrhu među korporativnim tehnokratima - ni jedni ni drugi ne priznaju toleranciju), izazvao pravu bunu okupljenog košarkaškog puka izjavivši da je Raymond Felton dobar playmaker. Stavivši na papir sve playeve u ligi, došli smo do zaključka da je Felton negdje 18 play lige, što je tvrdnja s kojom se i iSickre morao složiti.

Jednu stvar da pojasnim. Felton je solidan, osrednji igrač, ponekad čak i koristan. To su epiteti kojima ga opisujemo. Ali Felton nema ni jednu jedinu osobinu svoje igre koja bi ga izdigla iznad te sredine, kako bi barem na trenutak izgledao kao poseban igrač. Felton će odraditi svoje u oba pravca, neće previše napraviti, neće previše ni skriviti.

Doduše, play mora biti na razini iznad u gustim završnicama, a Felton to nije. To što je solidan u svim segmentima biva zasjenjeno time što kada je najpotrebnije nije u stanju donijeti pravu odluku. Sad, Felton će ovo ljeto biti jedan od traženijih playeva u ligi. Može li momčad poput Miamia napraviti rezultat s njime kao starterom? Može, ako će joj preostala četiri igrača biti all-star kalibra, ili razine do.

Felton odrađuje, nikako ne transcendentira. Felton je Hyundai, ne Chrysler. Felton je bezimeni mp3 player, nikako iPod. Felton je Nokia iz Tele2 paketa, nikako iPad. Najluđe od svega, dok smo mi tražili razloge zašto Felton nije dobar, pred očima nam je Nelson mrcvario jadnika tricama i ulazima. Muslići - iSickre 1:0.

S kao superstars

Wade, LBJ, Melo, Deron, Durant – igraju na najvišoj mogućoj razini. Dirk, Dwight, imaju problema ali kada bljesnu zaslijepe sve oko sebe. Uglavnom, ako i ne uživate u dvobojima, ako mislite da igra nije na nekoj razini, ono najosnovnije što NBA nudi – fantastični pojedinci – nikada nisu bili bolji i mnogobrojniji. I da, možete uživati u utakmici gledajući samo jednog čovjeka kako radi razliku. Da li je to dobro ili loše ne znam, ali znam da – i like it.

T kao tribine

Atmosferu u Salt Lakeu, Oklahomi, Milwaukeeu i Portlandu nećeš naći u Los Angelesu, Orlandu, Dallasu, Phoenixu, Clevelandu. Ali je ni ne tražiš, očekuješ buku, krcate tribine. I sve to imaš svuda osim u Miamiu. Početkom sezone, kada je LBJ bio gost Wadeu, i to netom nakon što je Riley pustio glasinu po kojoj bi volio gledati njih dvoje skupa, očekivao bi krcatu dvoranu a ono nigdje nikoga. Kao da su stigli Clippersi. Sada je stigao playoff, imaš prilike gledati košarku na najvišoj razini (ok, ovo je malo nategnuto kad su Miami i Boston u pitanju, ali znate što želim reći), i opet – nigdje nikoga.

Sad, ima li smisla da Miami kao grad uopće ima NBA momčad? Sjećate se penzionerskog navijanja u sezoni kada su postali prvaci? Čemu slagati fantastičnu ekipu, kada se oko nje ne može skupiti ni desetak tisuća fanatika koji bi je bodrili u borbi za vrh? Jedan Miami ima momčad, a košarkaški gradovi poput Seattlea ili Kansas Citya nemaju. Tu se nešto treba mijenjati, a obzirom da ni ono nepisano pravilo po kojoj momčad s naslovom ne smije napustiti grad očito više ne vrijedi (Sonicsi su svoju povijest zamijenili ružnim dresovima i svijetlom budućnosti Thundera), molim nekog dežurnog bogataša da kupi Heat i preseli ga što dalje od onih šminkera. Ili ga barem posude negdje na par godina dok Kubanci i Dominikanci ne dosegnu dovoljni standard da si mogu priuštiti karte za utakmice.

U kao Utah

Na stranu ozljede igrača, Utah dominira serijom kao da je Denver bez pola petorke. Sad, Jazz jeste odlična momčad, s jasnim sistemom igre, liderom na terenu i talentiranim košarkašima uokolo. Međutim, to ne znači da taj Jazz u isto vrijeme nije i momčad sposobna primiti 120 koševa kao od šale, momčad preovisna o agresivnom i učinkovitom napadačkom nastupu dva solidna i neiskusna swingmana i korisnim minutama ruskog drveta pod košem. Samo, s jedne strane imate momčad koja zna što radi, a s druge obezglavljenu razbijenu vojsku koja se predala nakon prvog poraza.

Zašto je Denver ovako bezvoljan? Nedostatak trenera se nameće kao prvi odgovor, Dantley nije dorastao situaciji. Odnosi među igračima očito nisu blistavi, svi osim Carmela nestali su s lica zemlje. Billupsa smo već spomenuli, ali ni način na koji Martin i Nene ne igraju sa srcem (mislim, Carlos Boozer im ulazi u kost i zabija ispod koša, hellouuuuu), a ni način na koji Smith ne privlači pažnju niti glupostima a kamoli dobrim stvarima, ne pomažu. Nimalo.

I dok se Nuggetsi pitaju tko treba što raditi, Jazz to ima u svojoj DNK. Momčad koja odbija umrijeti već godinama nas iznenađuje, što pozitivno, što negativno, i obzirom da iduće sezone Dallas, Phoenix, Lakersi i San Antonio lagano odlaze sa scene, upravo se Utah nameće kao nasljednik na vrhu. Ovogodišnji nastupi Matthewsa i Milesa u playoffu važniji su za budućnost nego za sljedeći krug, jer praktički Sloan sada zna na koga može ozbiljno računati. I zna da sve resurse, bilo da je u pitanju draft pick, midlevel ugovor, ili nekakav sign and trade, treba uložiti u pojačanja pod košem koja će konačno zatvoriti taj reket.

Korvera svakako treba zadržati, ovim nastupom u playoffu zaslužio je novi ugovor. Boozer je i dalje dobar kada je sve ok, nestane u gustoj završnici, a obzirom da je Millsap postao kompletan igrač, dodavši čak i ozbiljni šut s poludistance, upravo njegov ugovor treba biti dio sign and tradea koji će im dovesti nekakvog Ibaku. A što se tiče ove godine i eventualne borbe s Lakersima za koji dan, recimo samo da Fesenko i Millsap neće moći tek tako uokolo bacati Bynuma i Gasola.

V kao voće

Najbolji prijatelj svakoj noći košarke. Bilo da radiš smoothie, shake, frape, voćnu salatu ili ga tek onako old-school jedeš samodostatnog, voće je zakon u kasnim noćnim satima. Em ti daje energiju potrebnu za sve procese koje obavljaš (sjedenje ili ležanje, twitanje, razmišljanje o budućem picku druge runde Bucksa), em te zabavlja dovoljno da odvrati tijelo od opuštanja i padanja u meditaciju, em je ukusno. Klopaš ga i klopaš, samo za razliku od svih onih burgera ne ostavlja ti smrtne posljedice. Osim po pitanju mekoće stolice sutradan, jasno. Uglavnom, i među voćem ima jednakijih, a ovom prilikom bi istaknuo ananas kao ultimativnog igrača. Praktički je voda, nije težak, ne puni te s previše energije, ne ostavlja baš nikakve posljedice, a ima i masu stvari koje drugo voće nema te potpuno pomaže ne samo probavu već i uopće čišćenje organizma. Plus, trenutno je ultra jeftin. Ne propustite ostatak playoffa provesti u društvu s ananasom.

Z kao zvuk sirene

Naravno, kao i svi pravi fanatici, morali smo pogledati i susret između Cibone i Partizana. Na stranu što je tekma bila užasna, i što je Aco Petrović bio smiješan, i što smo imali prilike vidjeti sve one spodobe tipa Zule, Jokea, nemam pojma više koga, koje predstavljaju umove naše košarke (da, naša košarka pod hitno treba biti smještena u centar za odgoj i obrazovanje osoba s posebnim potrebama). Ona završnica, s onom suludom tricom, meni osobno predstavlja kraj ikakvog zanimanja za domaću nam košarku.

Nije da sam puno pratio što se događa zadnjih par godina, ali sada više uopće ne želim ni čuti za ništa domaće. Prvo, ne opravdavam igrače i posebice na trenere Cibone zbog idiotskih reakcija. Što bi rekao Forrest Gump – stupid is as stupid does. Međutim, činjenica da sudci nisu prekinuli igru nakon što je u teren utrčalo deset ljudi s klupe, te to što nisu dali slobodna bacanja Partizanu a Ciboni tehničke, apsolutni je dokaz besmisla ovog i sličnih natjecanja na ovim prostorima.

Na seoskoj olimpijadi susreti završavaju regularnije nego u ovim nazovi profi ligama. Igra ti je na nikakvoj razini, i to još mogu razumjeti, jer nije svatko rođen talentiran ni sposoban. Ali, da ni sam okvir natjecanja nije u stanju barem odavati dojam nečega smislenog i kvalitetnog, e to je stvarno previše. Znači da kao društvo još nismo ni na razini da uopće možemo nešto stvoriti, jer su nam pojmovi poput odgovornosti potpuno strani. Cibona je izgubila svojom krivicom. Karma, slučajnost, Bog, zaboravite na ta sranja. The world has turned and left me here. Prihvatite to ili budite Cibona svaki dan. Jebote, kao da mi nije dosta što živim u državi kojom vlada grupa TNT, pa još da gledam i sport u stilu Alana Forda? Ne hvala. Adieu, hr košarko.