ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Jan/1318

THE RONDOCAST

Posted by Gee_Spot

Sickre i Gee o Bostonu i Rondu iz svih uglova, a tu su i po prvi puta odgovori na pitanja čitatelja. Čak je i minutaža ovaj put relativno prihvatljiva - oko sat (izgubljenog) vremena.

1Dec/125

THE RANKINGS – WEEK 4.

Posted by Gee_Spot

Napomena - utakmice s petka na subotu nisu uračunate u korištenu statistiku

Mjesec dana igre je iza nas (zar već – zbog svakodnevnog uživanja u košarkaškim poslasticama čini mi se kao da je sezona počela jučer), što znači da imamo solidnu osnovu da ovim tjednim rangiranjima četiri faktora (plus težina rasporeda i koš razlika za neupućene) po prvi put ove sezone dodamo i epitet power. Jasno, bit će još promjena tijekom sezone, ali skokovi gore-dolje ubuduće će ipak biti malo otežani zbog postojeće baze podataka.

A kako nakon mjesec dana donekle poznajemo tendencije momčadi (kažem donekle, jer dobar dio trenutnih podataka ipak je ostvaren ne temelju nečijeg goreg ili boljeg ulaska u sezonu), imamo i sasvim dovoljno informacija za prvi ozbiljniji osvrt na učinke igrača. Stoga ćemo kroz današnje rankingse prolaziti prvenstveno kroz prizmu talenta. Osvrt je uglavnom temeljen na top 8 do 9 igrača u rotaciji, uz isticanje onih koji su nadmašili očekivanja, onih koji su podbacili i onih koji su ostvarili brojke u skladu s očekivanjima. Za usporedbu ćemo koristiti krnji IOR bez prilagodbi - za izračunati sve potrebno trenutno bi mi trebalo barem jedno 4 radna dana, kojih nemam, a i nema smisla gubiti toliko vremena na izračun koeficijenta koji će već za mjesec dana trebati ponovo nadograđivati.

Stoga sam se tek služio osnovnim formulama koje ionako najvećim dijelom čine IOR te sam usporedio trenutni SuperPER s trogodišnjim, uz jedno oko na +/- kretanjima (sirovim, bez prilagodbi) i WS/48 (napadačkoj i obrambenoj učinkovitosti u kontekstu momčadi), a drugo na gomili zanimljivih podataka s dežurnih krivaca poput Hoopdata, BR ili Synergysports, čisto da znate da svaka kategorička tvrdnja u postu ipak ima osnovu i nije rezultat osobnog dojma. Nije da dojam nije itekako bitan - sreća moja što imam očiju viška pa sam usput stigao pogledati i gomilu košarke kako bi potvrdio ono što pričaju brojke (ili barem otkrio kontekst zbog kojega su takve kakve jesu). Najbolje od svega, na kraju balade je jedina kolateralna žrtva ispala zadnja epizoda Homelanda za koju još nisam našao vremena.

1. MEMPHIS (5255 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Gasol, Conley, Ellington

I dok se Ellingtonova šuterska eksplozija privodi kraju, sve brojke ukazuju na to da Mike Conley izrasta u all-star igrača. Šuterski nikad bolji, kao kreator nikada agresivniji, a u obrani nikada učinkovitiji – možda je upravo njegov rast ključ za korak naprijed Memphisa u playoffu. Gasol se pak lani izborio za ulogu glavnog pokretača, a još je bolje što joj je i dorastao (u svim napadačkim segmentima igre popravio je učinak), tako da Hollins nema izbora nego svaki napad igrati kroz svog centra. Ostane li im ova navika i u playoffu, bit će bolja momčad. Pokaže li se pak Conleyev napredak održivim, bit će legitimni izazivač.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Gay, Zach

Zach se potpuno oporavio od lanjskih boljki, Gay još uvijek pati od sindroma neučinkovitog strijelca, a sve skupa je manji problem zbog liderskog iskoraka kojega su napravili Marc i Conley. Zach se ovdje praktički svojevoljno odlučio biti garbage man (više radi, manje šutira), što je olakšalo situaciju s Gayom, koji će puno teže prihvatiti sporednu ulogu. U principu, više za tim nema ni potrebe – čak i dok nastavlja biti volume scorer, Gay nije opasan dok god preostala trojka drži balans svojom nesebičnošću.

ISPOD OČEKIVANJA – Allen

Nema one ubojite energije u obrani, ali još je gore što je šuterski nestao s lica zemlje nakon što se prošle dvije godine donekle nametnuo kao prosječna opcija zbog poena iz tranzicije, ulaza, ali i povremenog šuta s poludistance. Njegov nedostatak mogao bi ozbiljno uzdrmati momčad potraje li ova neučinkovita faza duži period.

2. OKLAHOMA (5120 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Thabeet

Izgleda da se koncept drugog drafta, odnosno riskiranja s lutrijskim talentom koji se nije potvrdio tijekom rookie ugovora i ovaj put isplatio. Thabeet skače kao lud, blokira malo slabije od Ibake i zabije svaki zicer koji mora. Štoviše, danas već ima i dovoljno snage i dovoljno iskustva da zna odigrati solidnu obranu pod košem. Nije pick & roll stoper, ali pored Ibake to i ne treba biti, tako da su prvi znakovi ohrabrujući – Thunder već ima zamjenu za Perkinsa koja je trenutno čak i bolja od originala.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Perk negativno, a Russ, K-Mart, Ibaka i KD pozitivno

Perkins nastavlja sa svojom čudesnom nesposobnošću da uhvati skok ili potrči u obrani, iako mu se treba priznati da gubi manje lopti i promašuje manje zicera nego što nas je navikao. Međutim, nije problem sakriti sve njegove mane kada mladost nastavlja igrati sve bolje i bolje. Durant postaje sve bolji i bolji all-round igrač, posebice u obrani, a Westbrook je napravio kvantni skok što se tiče igranja pozicije – gubi manje lopti, više razigrava, igra sve bolju obranu. Da ne gađa slabije nego inače, bio bi definitivno u skupini iznad očekivanja. Ibaka također dodaje sve bolji napadački učinak odličnim obrambenim partijama i jasno je kako za jezgru Thundera nema problema.

Napredovanje udarne trojke idealno prati lakoća zabijanja Kevina Martina. Kad zbrojiš Martinovu šutersku efikasnost s napretkom mladih snaga, postaje jasno zašto se odlazak Jamesa Hardena ne osjeti i kako je Sam Presti bio u pravu kada se odlučio za Ibaku (da su ostali bez njega, napredak Duranta i Westbrooka bi teško pomogao nadoknaditi njegov učinak). Sada ima školsku jezgru, play-krilo-centar, oko koje samo treba pametno posložiti igrače zadatka. A na klupi mu sjede ni manje ni više nego tri lutrijska talenta (jasno, pod uvjetom da Thabeetu i Lambu dodamo i Jonesa koji je sve do drafta smatran lutrijskim pickom) uz četvrti na putu (iz Toronta preko Houstona). Lekcija broj jedan iz menadžmenta na temu kako jeftino i efikasno obnoviti momčad.

ISPOD OČEKIVANJA– Maynor

U principu, čak ni Maynor ne igra ispod očekivanja jer je IOR u njemu vidio tek prosječnog back-up playa kakvoga se da zamijeniti jednim telefonskim pozivom. Što će se možda morati uskoro i dogoditi nastavi li šutirati ispod 30% iz igre.

3. ATLANTA (5095 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – DeShawn Stevenson, Zaza Pachulia, Jeff Teague

Teague je ušao u četvrtu sezonu, dakle nalazi su u idealnim godinama za napraviti onaj završni iskorak iz igrača zadatka u ozbiljnu opciju. Naravno, nije na odmet i što mu o ovogodišnjim igrama ovisi i visina budućeg ugovora (po svemu sudeći, trebao bi dobiti iznos u rangu Holidaya i Lawsona). Ono što je iznenađenje je način na koji je podigao razinu igre.

Poznat kao spot-up šuter i slasher, od Teaguea se očekivalo da odlaskom Johnsona poveća potrošnju, ali on je povećanu odgovornost iskoristio da se nametne kao rasni playmaker. Danas tako Teague asistira na više od 40% koševa koje Atlanta postiže dok je on na parketu, što su visine u kojima obično obitavaju samo Paul, Nash i Rondo. Što je još važnije, s prosjekom od 19.4 izgubljene na 100 posjeda lopte, Teague se smjestio u zlatnoj sredini i tako potvrdio da ima vrijednost kao startni play.

Svakako treba istaknuti da mu povećana potrošnja nije smanjila šuterski učinak, već upravo suprotno – trenutno ostvaruje najbolje brojke u karijeri, posebice s trice i s linije slobodnih. Kad na ovo sve dodamo da je njegova vrijednost uvijek bila veća od onoga što se vidi golim okom zbog sposobnosti da igra u oba smjera, što je vrlina koju posjeduje mali broj startnih playmakera u NBA, možemo zaključiti da su Hawksi našli svog playa budućnosti, ali i sadašnjosti. Opet kažem, nije da skok nije bio očekivan, ali ga svakako treba istaknuti u kontekstu u kojem ostaje skriven činjenicom da Teague igra 5-6 minuta manje nego bi trebao zbog gužve na vanjskim pozicijama.

Ovo što Zaza radi pak nitko nije očekivao. Gruzijac je ne tako davno bio predmet sprdnje, zatim je kroz nekoliko playoff nastupa stekao reputaciju opasnog tipa u reketu koji može poslužiti kao back-up centar, a danas je nemoguće zamisliti rotaciju Hawksa bez njega. Izgleda kako je lanjska ogromna minutaža zbog Horfordove ozljede pomogla da se čovjek razigra i napuca samopouzdanjem, a ostatak je odradila majka priroda – Zaza je napunio 28 godina (u ligu je stigao kao klinac, daleke 2003.) i tek sada je u najboljim godinama za visokog igrača zadatka. Klasičnom učinku garbage mana u napadu dodao je i sve bolji šut s poludistance, obranu igra solidno (posebice u postu), a ove sezone nekim čudom otkrio je da se lopta može dodati i suigračima. Ukratko, idealan treći visoki, posebice na Istoku, a da ne govorimo koliko dobro dođe trenutno obzirom na mizeran učinak Josha Smitha.

Što se Stevensona tiče, tu prvo moramo odrediti kontekst. Kada od nekoga ne očekujete apsolutno ništa, onda je sve iznad toga ravno dobitku na lotu. Iako sam neki dan na NBA2K s Hawksima razbio Netse, pri čemu je upravo DeShawn odradio ključnu rolu s 27 poena (jedan jedini promašaj iz igre), ne zanosim se time da je on rješenje za problem Hawksa na boku. U 4 sezone prije ove, a njih uzimam u obzir jer je prije toga Stevenson čak bio atleta sposoban ući u reket, samo jednom je odigrao na razini prosječnog NBA igrača u napadu - u Dallasu, kada je šutirajući tricu s 38%, omogućio Carlisleu da ga koristi kao stopera na boku. U ostale tri sezone, pa tako i lani u Netsima, gađao je tricu ispod 28%, a kako je ostao bez ulaza, to praktički znači da je iz igra gađao ispod 30% te da je tako doslovno bio neupotrebljiv.

Jasno je stoga da Stevenson, bez obzira na rupu na boku, ne bi trenutno bio bitan dio uže rotacije u Atlanti da nekim čudom opet ne igra kao u Dallasu. Dok tricu zabija s 38%, njegov 3&D učinak u ovom trenutku za Hawkse je itekako važan.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Devin Harris, Kyle Korver, Louis Williams

Harris solidno odrađuje svoju rolu back-up playa, dapače, konačno se našao u idealnoj situaciji gdje se protiv drugih postava može na miru posvetiti onome što mu najbolje leži, a to je kreiranje šuta isključivo za sebe. Ili bi možda bolje bilo reći da mirno odrađuje svoju combo rolu dok strpljivo čeka loptu od Teaguea ili Williamsa. Lou je primarni playmaker kad god je na parketu, što se pokazuje dobrim potezom – iako ga Drew ne forsira u završnicama i izolacijama kao što je to radio Collins u Philadelphiji, Williams uvijek nađe načina održati napad podmazanim kroz pick & roll akciju. Jasno je kako je Harris u Atlanti trenutno višak jer Williams ima garantirani ugovor, ali dobro dođe kao dodatni igrač za presing na loptu (što je postala najveća snaga ove obrane) i dodatni dribler. Uglavnom, Drew svakako zaslužuje pohvale za način na koji je uspio izvući maksimum iz svoja tri combo beka i u napadu i u obrani.

Što se Korvera tiče, tu se nema što posebno naglašavati. Kyle trenutno igra istu igru kakvu je igrao i u Jazzu i u Bullsima, brojke su mu identične iz sezone u sezonu, a tako i njegove vrijednosti. Jedino što svakako treba istaknuti njegovu podcijenjenu igru u obrani – jasno da bijeli brat ne može čuvati vrhunske atlete na bočnim pozicijama, ali kada igra protiv prosječnog NBA košarkaša, a takva je većina broj 2. swingmana, opet odrađuje više nego solidan posao. Ukratko, 3&D doktor koji se pokazuje ključan za napad Atlante i koji se po prvi put nakon 2007. opasno približava brojci od 30 minuta po utakmici.

ISPOD OČEKIVANJA – Al Horford, Josh Smith

Čekaj, Horford igra ispod očekivanja? Na standardnih je 15-9, a čak je izabran i za igrača tjedna na Istoku. Dakle, u čemu je problem? Pa, prvo u tome što izbor njega za igrača tjedna jasno ukazuje na besmisao ovakvih nagrada koje ne uzimaju u obzir činjenicu da se Horford iživljavao nad opasnim centrima Bobcatsa i Wizardsa. Drugo je ipak važniji razlog – iako su mu se povećale minute i odgovornost u napadu, Horford nije sukladno tome podigao razinu igre. Čovjek ima all-round talenta za biti mini Gasol, dakle sve ispod toga je minus. A o slobodnima da ne pričamo – dok gađa ispod 50% usprkos tome što je u karijeri iznad 70%, Horford nimalo ne pomaže momčadi. Kad se ovi sitni feleri isprave, onda ćemo moći i reći da Al igra solidno kao što nas je to i navikao svih ovih godina, možda čak i bolje.

Feleri koje će biti puno teže ispraviti su oni Smithovi. U oči bode njegova šuterska ne-efikasnost – iako je kroz karijeru obilježen mizernim postotcima za visoko krilo, ove godine je pao ispod svake razine. 44% šuta iz igre su bolni podsjetnik na razlog zbog kojega još nikada nije, a vjerojatno i neće, biti all-star, a izgleda da ga je trenutni kontekst (ozljeda plus stalno šaltanje s perimetra pod koš) koštao i u obrani – od lanjskog majstora obrane pick & rolla potonuo je na puno običnije razine. Kažem, dio problema leži u igranju van pozicije, ali najveći pak leži u njemu samome. Sve skupa pak služi kao podsjetnik da treba biti itekako oprezan oko davanja novog ugovora dotičnom gospodinu iako je neizbježno da će tijekom sezone njegove igre rasti kako se sve više počne navikavati na bitno drugačiju ulogu od lanjske.

4. SPURS (5020 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Timmy

Još lani smo smatrali da bi poziv za all-star bio više čin poštovanja nego stvarnih zasluga, a danas nema dvojbe da zaslužuje mjesto u startnoj petorci Zapada.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Tony

Sve više je lopta u njegovim rukama, sve više nalikuje na onog lanjskog pokretača.

ISPOD OČEKIVANJA – Bonner

Kako Pop, dok se ne bavi ukazivanjem na licemjerje Davida Sterna, trenutno u djelo provodi novu ideju za popraviti situaciju pod košem (uvježbava dva para, Blaira i Duncana, odnosno Splittera i Diawa), Bonner je osuđen na ulogu petog visokog i kao takav isključivo je zadužen za šutiranje trica. Minute su mu tako prepolovljene iako šuterski nije izgubio ništa od dobro poznate kvalitete.

5. CLIPPERS (5005 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Jordan, Bledsoe, Crawford

Tu se nema što dodatno objašnjavati – Jordan je popravio svoju igru i u obrani i u napadu, potvrdio se kao koristan startni centar, a Bledsoe i Crawford su prvi mjesec nosili momčad na svojim leđima fantastičnim učincima s klupe. Zadrži li barem jedan od njih približno visoku formu, Clippersi su na konju.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – svi osim Odoma

CP3 i Blake nastavljaju biti kičma momčadi (iako i jedan i drugi napadački još ne pružaju ono što znaju, Paul zbog konkurencije u momčadi, Blake zbog ozljede i činjenice da slabije napreduje kao napadač nego kao obrambeni igrač), a Barnes, Butler i ostatak klupe odradit će svoje role. Međutim, za momčad koja ima Paula i ovoliko talenta, imaju jednostavno previše nepotrebnih poraza – gubili su doma od Hornetsa, Cavsa i Warriorsa, što jasno govori da ovisnost o klupi baš i nije toliko pametna (a to govori nešto i o karakteru momčadi, točnije o pripremi za koju su zaduženi Vinnie i kompanija). Pogotovo stoga što je ne-pisano košarkaško pravilo da klupa na strani nikada ne igra kao doma (što je bilo vidljivo u seriji poraza protiv Oklahome, Atlante i Netsa), a i gubi svoju vrijednost u playoffu. Kako su Billups vratio, a uskoro će i Hill, bit će zabavno gledati kako Vinnie pokušava posložiti rotaciju.

ISPOD OČEKIVANJA – Lamar Odom

Nevjerojatno, ali iako se nalazi u punoj boljoj situaciji nego u Dallasu, Lamar uspijeva igrati čak i gore nego lani. Mislim, njegov pad je tako neobjašnjiv da ne ostaje druge nego očekivati neočekivano – čovjek može za mjesec dana biti izvan lige, ali isto tako može proigrati i dati Clippersima potrebnu treću opciju pod košem.

6. LAKERS (4910 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Kobe

Starost i bolest Kobeu ne mogu ništa, što je jasno po njegovim MVP brojkama. Problem je što Kobe uglavnom sve češće zaustavlja sam sebe, nepotrebnim forsiranjem, gomilom izgubljenih lopti, ali i dekoncentracijom u obrani. Ipak, kad se sve uzme u obzir, on će ove sezone biti najmanji problem. Čovjeka treba staviti u hall of fame za života.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – slabost klupe

Od Jamisona, Duhona i Hilla nismo očekivali previše, a točno to i dobivamo. Morris doduše igra nešto bolje nego smo se mogli nadati, Meeks nešto slabije, ali to nije vrijedno spomena obzirom da njihov učinak nikada nije bio presudan.

ISPOD OČEKIVANJA – dvojac pod košem

E, zato je njihov učinak itekako bitan. Neku večer je George Hill izgledao kao Rose ulazeći između Gasola i Howarda, što je jasan znak da ni jedan ni drugi centar Lakersa nisu u top formi kada je igra u obrani u pitanju. Dobar dio slabosti proizlazi i s boka, gdje su Lakersi ovisni o Artestu kao stoperu iako on više nema brzinu za igrati vrhunsku spot up obranu. I dok D’Antoni čeka da Raja Bell stigne u Lakerse (Meeks je presitan da bi odradio rolu na trojci, a na dvojki jednostavno nema mjesta), mada je i to upitno pojačanje obzirom na Bellove godine, te se pri tome nada da će Gasolova koljena i Howardova leđa izdržati, iznenada se napad čini kao ogroman problem.

Hoće li Mike dobiti otkaz sada kada Lakersi igraju lošije nego u vrijeme Princetona? Šalu na stranu, situacija je ozbiljna. Čak i ako se po povratku Nasha stvari poslože kako treba, obrambena rupa na boku i nedostatak šuta ozbiljni su problemi koje neće riješiti ni Steve Blake ni Raja Bell. Stoga je za očekivati da će sljedeći panični potez Lakersa ipak uključivati zamjenu igrača, a ne trenera. Ma koliko god bilo blesavo pomišljati na odlazak Gasola, jednog od najboljih visokih u ligi, činjenice su jasne – u momčadi u kojoj su prve tri opcije Nash, Kobe i Dwight, Pau je osuđen na ulogu sporednog igrača koju će D’Antoniev nedostatak akcije kroz post dodatno naglasiti.

Jasno, on u tome može plivati sasvim solidno, ali od sporednog igrača nikada nećeš dobiti vrhunske partije jer on za to jednostavno neće imati prilike. Stoga je trade možda i najbolje rješenje, a gledajući rostere diljem lige za oko mi je zapeo samo Milwaukee. Bucksi su u mogućnosti sastaviti solidan paket sastavljen oko šutera (Dunleavy), solidnog combo strijelca (Udrih), stopera na perimetru (Mbah A Moute) i visokog sposobnog raširiti reket (Gooden, iako je jasno da on ni približno ne bi bio u stanu zamijeniti Gasolove kvalitete), ali, ako je solidno sve što se nudi, onda je možda najbolje ostati vjeran trenutnom rosteru i pokušati istaknuti njegove snage (dvojac pod košem) umjesto da ih se pokušava prilagoditi neopipljivoj viziji. D’Antoni, nažalost, još jednom ispred igrača stavlja svoju vlastitu priču, a znamo kako je to završilo s Carmelom. I dok je rano za reći kako će ta priča utjecati na Lakerse, prvi znaci jasno ukazuju da na Gasola neće baš najbolje.

7. KNICKS (4705 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Jason Kidd, a s njim su se digli i Felton i Brewer

Koliko je bila bitna uloga Kidda u ovogodišnjem startu Knicksa, najbolje je pokazao susret protiv Netsa. Bez Kidda u blizini da pokrije sve nedostatke njihove igre, Felton je zaigrao kao Felton, uzimajući previše loših šuteva i gubeći previše lopti, a Brewer je morao uzimati skok-šuteve umjesto polagati zicere. Da ne spominjemo kako je bez Kidda na perimetru Woodson odlučio kako je najbolje Mela prebaciti na trojku. Istina, zaigrali su s dva visoka zbog matchupa (Netsi su jedina momčad na Istoku s dva visoka igrača koja mogu okrenuti utakmicu i Melo se tu jednostavno ne bi mogao nositi s Humphriesom bez pomoći), ali i zbog slabe obrane Carmela, koja je dodatno naglašena svaki put kada nema Kidda da se postavi na pravo mjesto u pravo vrijeme.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Melo, Chandler, Smith

Ovdje se nema što dodati, sve trojica igraju istu košarku kao uvijek usprkos promjenama sistema. Melo i dalje previše šutira, Chandler i dalje previše riskira izlazeći na vrh reketa u obrani, Smith i dalje uzima lopte kako mu padne na pamet. Izuzetna je ovo jezgra za trenutno stanje na Istoku, ali bez podrške maloprije spomenute trojke, nikome ne bi padalo na pamet isticati ih kao igrače koji igraju išta bolje nego su igrali prije.

ISPOD OČEKIVANJA – Novak

Novak je dobio ugovor da bi gađao tricu i širio reket, a trenutno to ne radi. Jasno, ovo se može okrenuti u tijeku sezone, ali trenutno je zbog toga beskoristan, što Woodsona ostavlja bez izuzetno bitnog člana rotacije.

8. MIAMI (4515 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Bosh

Trica još nije postala dio arsenala, ali Chris šutira s poludistance u rangu Dirka (67% mu je šut s poludistance) i trenutno igra najbolju košarku u životu, možda čak i bolju nego tijekom zadnje tri sezone u Raptorsima. Problemi Heata pod košem nisu njegovi problemi, tako da mu se tu nema što zamjerati (on bi sutra potpisao da može nazad na četvorku u obrani). Čovjek jednostavno rastura.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – James, Battier, Ray

Shane nastavlja biti važniji nego što stvarno jeste zbog mogućnosti da brani igrače na perimetru i pod košem. James nastavlja biti James. Samo, obojica imaju isti problem – očajni su u branjenju iz spot up situacija, što je rezultat te fascinantne odluke da igraju s niskom postavom čak i pod cijenu gubljenja identiteta. Mislim, Heat je i ranije imao problema s protivnicima koji su njihova česta pomaganja znali kazniti kretanjem lopte (lani je više trica od njih primio samo Denver), ali su zauzvrat imali kontroliran reket. Danas ih rešetaju i s perimetra, ali i ulazima, iz reketa ili s poludistance.

Uglavnom, brojke ne potvrđuju Jamesovu lanjsku dominaciju slabijih obrambenih rezultata, ali reći za čovjeka koji je u stanju svaku večer ostvariti double-double da igra ispod očekivanja mi se čini pretjeranim. Ali, samo nek se zna – trenutno su i Durant i Kobe na višoj razini iz jednostavnog razloga što su njihove obrane s njima na parketu puno bolje nego bez njih.

Raya pak ne treba objašnjavati – čovjek ima identični učinak kao u Bostonu svih ovih godina, samo što je all-round kvalitete koje su bile istaknutije zamijenio za puno užu rolu, onu catch & shoot specijalista. Koji je do sada u sezoni zabio barem jedno 5-6 šuteva za pobjedu u zadnjim sekundama utakmica. Majstor.

ISPOD OČEKIVANJA– Chalmers, Wade, a najradije bi napisao i Riley i Spoelstra

Chalmers igra katastrofalno na oba kraja parketa i dobar dio problema svakako proizlazi iz činjenice da nije u stanju ostati ispred nikoga. Dodaj tome i nikad lošiju šutersku formu i jasno je da Heat igra s igračem manje na poziciji playa (odbijemo li povremene postave s Jamesom ili Wadeom kao playevima, Cole odrađuje ostatak minuta na jedinici, a o njemu ne treba trošiti riječi, tako da je jasno kako uz rupu pod košem ni ova bekovska nije ništa manja).

Wade izgleda kao umirovljenik, brojke su mu prepolovljene i jasno je da će njegov ulazak u formu biti dugotrajan proces. Sve u svemu, ako uračunamo da igraju bez centra i da od čak dvojice startera dobivaju puno manje nego su računali, onda njihovi rezultati izgledaju još dojmljivije.

A što se Rileya i Spoelstre tiče, tu smo već ranije sve rekli. Nezapamćena je ovakva radikalna promjena stile igre i potpuno izbjegavanje korištenja nečega što je do jučer još bilo sastavni dio njihovog identiteta, meni osobno to je najfascinantniji trend u cijeloj ligi. I hvala Heatu što su sezonu time učinili još zanimljivijom jer su odlučili nastaviti tražiti svoj put. Da li je ovo njihovo odricanje od obrane tek u fazi ispitivanja nakon koje slijede prilagodbe, ili su jednostavno toliko ispred svih da znaju kako im nitko ne može stati na kraj (čeka ih šetnja po Istoku te vjerojatno izmrcvareni protivnik sa Zapada koji će do Finala iza sebe imati tri fanatične serije), nemam pojma. Ali, znam da je izuzetno zabavno pratiti razvoj situacije.

9. WARRIORS (4325 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Thompson, Curry, Lee

Već smo isticali koliko bi tek opasni mogli postati kada Curry i Thompson počnu zabijati očekivanim postotkom, tako da se tu nema nešto specijalno za dodati. Sva trojica glavnih igrača podbacili su kao realizatori, ali za sada ih u igri drži super klupa koja funkcionira i obrambeno i napadački (Landry je nezaustaljiv u post up situacijama) te raznovrsna igra u napadu – iako su u principu tek još jedna pick & roll / slash & kick momčad, sposobnost Leea i oba beka da razigraju, uz Jacka kao back-up kreatora, omogućuje im da koriste i organiziranije napade. Zamislite još kako bi ovo izgledalo da je tu Bogut, koji bi samo dodatno pojačao trenutne snage – skok, obranu i razigravanja s vrha posta. Njihovo okupljanje talenta je, slično onom u Brooklynu, potvrda da za kvalitetan napad prije svega treba imati kvalitetne igrače – njihova trenutno najuspješnija petorka Jack, Curry, Thompson, Landry i Lee u stanju je zatrpati koševima svaku obranu. Ali i primiti, tako da je ironija u tome da im tri rookiea podmazuju igru na tom dijelu parketa. Iako, nije lako shvatiti kako momčad koja više od 20 minuta po večeri koristi Davida Leea na centru može imati prosječnu obranu, stoga dopustite sumnju u njihovu trenutnu formu.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Landry, Jack

Dva veterana su trebala donijeli kvalitetu više s klupe i u tome uspijevaju. Uz zabijanje u reketu, Landry je donio i skok, što je jedan od najvećih pomaka u odnosu na lanjsku momčad. S tri visoka sposobna kupiti skokove i izuzetnom podrškom s krila, Warriorsi su trenutno u stanju sakriti dobar dio slabosti u igri.

IZNAD OČEKIVANJA - klinci

Ezeli im je pomogao iznad svih očekivanja, sjajno zatvorivši sredinu kao starter. Izuzetno koristan igrač koji već sada igra kao veteran i koji će biti luksuz kao back-up jednom kada se vrati Bogut. Jasno, ni Ezeli neće pomoći da se sakriju slabosti u branjenju pick igre, ali u post up situacijama bez problema drži svoje i čuva obruč. A to je ključ za svaku obranu – s centrom koji može igrati 1 na 1 pod košem, nestaje potreba za udvajanjem, a to pak znači da dužina Thompsona i Barnesa može doći do izražaja na perimetru. Barnes možda nije all-round strijelac kakav je najavljivan po izlasku iz srednje, ali igra obranu iznad prosjeka za svoje godine, dok skakački briljira. Uz Leea, Ezelia i Landrya koji skaču iznad prosjeka, njegov učinak je dodatni bonus, a sve još zaokružuje i Draymond Green. Otpadanjem Rusha i Jeffersona iz rotacije zbog ozljeda, dva rookiea dijele minute na trojki i ističu se aktivnošću pod koševima što je izuzetan plus.

10. DENVER (4155 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Lawson, Gallinari

Šuterska razočaranja udarnog dvojca se nastavljaju, što Denver šuterski i dalje drži debelo ispod ligaškog prosjeka šuta, posebice za tricu. Dodaj ovome da Nuggetsi i dalje nisu isplivali iz donje trećine po broju iznuđenih slobodnih i jasno je kako njihov napad pati (praktički, na životu ga održava dominacija u obrambenom skoku). Ukratko, počnu li ova dvojica ikada zabijati iz vana, Denver ide po svojih 50 pobjeda i sigurno mjesto u playoffu. Ostanu li ovako mizerni, morat će se zadovoljiti s 42 i borbom za osmu poziciju.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA - Iguodala, Faried, McGee, Koufus

Iggy igra sjajnu obranu na perimetru i solidnu u pick igri, a odrađuje svoje i u napadu, gdje mu Karl povjerava sasvim solidnu količinu izolacija (što nije čudno, obzirom da je George čak i Afflala koristio kao dodatnu kreativnu snagu u napadu). Iako još traže balans u napadu, očito je kako Nuggetsi mogu funkcionirati zbog lakoće kojom je Iggy prihvatio ulogu treće opcije. Nažalost, potpuni balans neće imati nikada jer su pod košem osuđeni na igrače zadatka, ali barem treba priznati da sva trojica rade ono što se od njih očekuje. Faried nastavlja s teroriziranjem u skoku, JaVale kontrolira post sve uvjerljivije u obrani (iako je i dalje izgubljen čim izađe metar izvan reketa), a Koufus nastavlja solidno odrađivati svoju rolu garbage mana. Iako, valjda ne treba naglašavati da ako nemaš bolje opcije za 20 i nešto minuta po večeri od Kupusa, onda baš i nemaš nešto čime bi se hvalio.

IZNAD OČEKIVANJA – Andre Miller

Da je čovjek najbolji back-up play u ligi, to je jasno od prošle sezone kada je pristao doći u Denver i ulaziti s klupe, ali da će i u ovim poznim godinama biti u stanju kontrolirati utakmice kao u najboljim danima, e to baš i nismo. Sve bolji šut idealno nadopunjuje sve manju brzinu i izgleda da će Miller biti u stanju odraditi ovaj ugovor do kraja na visokoj razini. Nažalost, to se ne može reći za veći dio Denverove klupe koja se još traži i koja je od potencijalnog velikog plusa postala ovisna o Millerovoj inspiraciji i Brewerovom šutu (ovo potonje nikada nije dobro).

11. BROOKLYN (4135 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Brook Lopez, Andray Blatche

Šesti su u napadačkom učinku, što je očekivano, iako način na koji dolaze do efikasnog napada nije – umjesto Deronova lošeg šuta i Johnsonove igre u drugoj brzini (ili bi možda bolje bilo reći staračke igre), diže ih klupa od koje prije sezone nismo imali razloga išta očekivati i u napadu briljantni Brook Lopez.

Čovjek je nezaustavljiv u post up situacijama, bilo da mu Deron podvali asist, bilo da se sam bori za poziciju, a fenomenalnoj realizaciji na obruču od 75% pridružio je i pouzdan šut sve do poludistance. Praktički, zahtjeva udvajanje svaki put kad primi loptu, a to je centarska vrlina ravna beku sposobnom kreirati višak.

Što se spomenute klupe tiče, njen glavni čovjek je Andray Blatche, koji trenutno igra kao navijen. Do kada će trajati njegova renesansa ne znam, ali znam da u situaciji u kojoj je upitno kako će se razvijati sezone Williamsa i Johnsona, ovakve igre dvojice visokih dođu kao naručene. Stackhousea pak ne ističem jer minutažom nije ključan dio rotacije, iako je to svakako učinkom – nije nikakvo pretjerivanje ako kažem da je svojim šuterskim eksplozijama do sada donio barem tri pobjede Netsima.

Nevjerojatno, čovjek u životu tricu nije pucao iznad 38%, u karijeri mu je prosjek 31%, a sada je ušao u seriju utakmica u kojima gađa 46% i doslovno sam stvara razliku.

Jasno, kada pričamo o Lopezu ne možemo zanemariti loš učinak u obrani. Netsi nemaju visokog igrača sposobnog zatvarati reket (neka vas ne zavaraju solidne partije protiv Knicksa i Blazersa – te dvije momčadi ionako žive od šuta i minimalno napadaju sredinu), ali, nastave li igrati solidnu obranu na vanjskim igračima kao do sada (samo su Bullsi dozvolili manje trica od njih), definitivno neće biti među najgorim u ligi (neka vas ne zavara ni to što primaju najmanje koševa u ligi - Avery Johnson usporio je napad do boli kako bi što bolje iskoristio Lopeza i Johnsona te gubio što manje lopti, zbog čega izgledaju puno bolji nego što jesu).

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Deron Williams, Gerald Wallace, Kris Humphries, CJ Watson, Reggie Evans

Derona gnjave razne dosadne ozljede, ali već smo apsolvirali da nisu one jedini razlog za njegove trenutne ne baš sjajne igre – čovjek jednostavno nije franšizna ili prva opcija sposobna preuzeti stvar u svoje ruke kada sve drugo stane. Ako tijekom sezone uhvati formu i oslobodi se problema sa zglobovima, vjerojatno će popraviti šuterski učinak, što će svakako dobro doći momčadi jer nemamo previše razloga vjerovati da će Brook cijelu sezonu zabijati kao all-star centar.

Ostala imena odrađuju svoje u skladu s očekivanjima – Gerald donosi energiju u oba smjera, Humphries i Evans skaču kao ludi, a Watson solidno odrađuje back-up minute kao drugi play (srećom, Johnson je uvidio koliko ih obrambeno košta njegovo partnerstvo s Deronom pa tu postavu koristi sve manje).

ISPOD OČEKIVANJA – Joe Johnson

Da li je Joe naletio na zid koji se dogodi mnogim rasnim velikim bekovima nakon što prođu 30-u? Mislim, ne radi se ovdje o nestanku u stilu Mitcha Richmonda, ali Joe je pao u svim mogućim pokazateljima. Ok, uloga mu pored Williamsa nikako ne može biti velika kao u Atlanti, ali igra više minuta i ima sasvim dovoljno prilike da se dokaže. Šut za tri mu je solidan, ali problem predstavlja svaki ulaz, što je jasan znak nedovoljnog atleticizma (osim, naravno, kada je s druge strane Paul Pierce). U manjoj ulozi Johnson može biti fantastična sporedna opcija, ali nedostatak bočnog igrača koji može napasti obranu driblingom značajno smanjuju opcije u napadu Netsa. Uostalom, nije da nismo bili upozoreni – prije lanjskog buđenja u skraćenoj sezoni, Johnson je imao osjetni pad učinka sezonu ranije. Što ako je lanjsko izdanje bilo tek labuđi pjev?

12. CHICAGO (4035 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Joakim Noah

I dok je lijepo vidjeti da Noah konačno ima nešto veću ulogu u napadu, posebice kao razigravač (nakon sjajnog ulaska u sezonu, šuterske brojke pale su na standardne skromne razine), glavni razlog njegove all-star kandidature krije se u obrambenom napretku. Čovjek igra najbolju obranu u životu, onoj dobro poznatoj energiji konačno je dodao i potrebnu koncentraciju, što potvrđuju i brojke. Upravo je to što Noah danas brani pick & roll bolje od ikoga u ligi glavni razlog zašto Taj Gibson igra manje minuta nego što smo očekivali obzirom na gubitak klupe. Naime, lani je Taj često krao minute Noahu upravo zbog toga jer je bio bolji obrambeni igrač, ali, danas kada Noah radi sve što i on, logično je da trener forsira raznovrsnijeg košarkaša. S druge strane, nije jasno zašto dvojac Noah-Gibson ne dobiva više prilike zajedno, obzirom da sve brojke ukazuju na to da ne igraju ništa lošije od bilo koje druge kombinacije visokih, što ukazuje da je strah od napadačke nemoći bez Boozera u postavi - neopravdan. A da ne govorim kako bi se i loš učinak klupe popravio da Carlos dobije priliku koristiti svoj šut protiv slabije konkurencije.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Rip Hamilton, Nate Robinson, Gibson, Boozer, Deng, Jimmy Butler

Hamilton i Boozer odrađuju svoju volumenom nešto veću ulogu, ali, koliko god u tome bili solidni, njihovo prisustvo ukazuje na jedan ogroman feler koji Bullsima visi nad glavom – nemaju kreatore, previše su oslonjeni na šut, a nisu u stanju zabiti tricu. Mislim, tko živi od trice, umire od trice, ali barem zna kako je to živjeti. Tko živi od šuta s poludistance, taj jedva preživljava i to je priča ovogodišnjeg napada Bullsa (nažalost po Ripa, ne igra se svaku večer protiv Monte kojemu je ukrcao 52 poena u dvije utakmice).

Deng se u ovo uklapa jer trenutno ni on ne može zabiti tricu, iako sve ostalo odrađuje u skladu s reputacijom, a bljeskovi Robinsona s klupe nisu dovoljni. Nate je nastavio s odličnim combo igrama koje je prezentirao lani u Warriorsima, odlučan da se još neko vrijeme održi u ligi, a Thibodeau je počeo ukazivati sve veće povjerenje Butleru, što je pokazatelj da bi i klupa opet mogla biti solidna – dovoljno je samo bilo iz rotacije udaljiti očajnog Belinellia.

ISPOD OČEKIVANJA – Captain Kirk

Za njegove loše partije krive su vječne ozljede, ali i kontekst u kojem se od veterana jednostavno previše traži. Kao back-up play, Kirk bi bio solidna opcija, ali u borbi protiv najboljih playmakera lige bolno je jasno kako je njegovo vrijeme nepovratno prošlo. Bullsi dobivaju užasno malo s pozicije koja im je do jučer bila snaga i to je očekivano najveća kočnica njihovoj stabilnosti tijekom sezone.

13. HOUSTON (3725 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Morris, Parsons

Morris je odustao od lanjskih pokušaja da bude all-round igrač, prigrlio je ulogu stretch četvorke i trenutno daje ključni impuls s klupe, a Parsons je već dobro znanim all-round kvalitetama dodao i vrhunski šut. Čak i da padnu s trenutnih izuzetnih visina učinkovitosti, nadmašiti će projekcije prije sezone i tako pomoći Rocketsima da iskoriste probleme Mavsa, Wolvesa i Jazza te se uključe u borbu za osmo mjesto.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Harden, Asik

Obojica su izuzetan primjer koliko napredna statistika igra značajnu ulogu u Houstonu. Još tijekom lanjskog playoff dobar dio promatrača smatrao je Hardena šestim igračem kojega je nemoguće usporediti s dokazanim NBA veličinama usprkos tome što su brojke jasno govorile da se radi o prvoj opciji kojoj samo treba više minuta. I gle čuda, Harden je dobio više minuta i sada je i slijepcu jasno da je čovjek all-star materijal.

Sličan podvig su u Houstonu napravili i s Asikom. Iako je teško reći da je Omer rasni starter obzirom na mizerne napadačke talente, njegove kvalitete u obrani i skoku povećanjem minuta nisu nestale, već su se i dodatno pojačale. Svaka čast Moreyu što je potvrdio da je košarku itekako moguće razumjeti kroz brojke ako znaš koje brojke treba gledati. Malo je tužno da toga u ligi još nisu svjesne sve franšize.

ISPOD OČEKIVANJA – Lin

Igra se logično vrti preko Hardena, što Lina često ostavlja na parketu kao šutera, a Lin nije šuter. Jasno, iz spot up situacija možeš i krenuti na ulaz, tako da ovo nije glavni razlog za Linove loše igre, ali jeste djelomičan. Djelomično je krivica i na ozljedi koljena, a glavni je pak bolno jasan – Lin jednostavno nije ništa posebno, a lanjskih 30 utakmica postavile su ljestvicu malo previsoko. U idealnom svemiru, Lin bi bio combo bek s klupe koji bi odmarao Hardena ili playmakera sposobnog zabiti tricu. U ovom nešto manje idealnom, on je playmaker koji se muči ostvariti brojke koje bi ga ostavile iznad Felton linije. Podsjetnik da ni u brojkama nije sva istina, barem ne kada je uzorak onako malen kakav je bio Linov. Uglavnom, tri ugovora, jedan promašaj. Solidan posao za Moreya kojega sada čeka odluka što s trenerom – nakon tragedije koju je upravo preživio McHale, a poznavajući ga iz gomile dostupnih dokumenata kao čovjeka kojemu košarka nikada nije bila najvažnija stvar u životu, rekao bih kako je Kevinov posao u Houstonu završio.

14. UTAH (3660 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Favors, Hayward

Oni u principu ne igraju iznad očekivanja, ali igraju sjajno, stoga ovo samo koristim da istaknem kako NEMA SMISLA DRŽATI IH NA KLUPI!!!! (ispričavam se na ispadu, ali ove sezone me malo što toliko frustrira kao Corbinove rotacije).

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Millsap, Big Al, Mo, Foye

Dvojac pod košem drži Jazz na 50-50 učinku, dakle kao i obično, a dvojac na vanjskim pozicijama igra prosječno kako se i može očekivati od dva combo beka koja su idealna za uloge s klupe.

ISPOD OČEKIVANJA – Kanter

Od njega se možda očekivalo malo više, posebice nakon sjajne predsezone (što dovoljno govori koliko ljetna liga i predsezona služe kao najave budućnosti - 0%) iako je teško reći koliko je netko stvarno napredovao dok dobiva minute na kapaljku.

15. SIXERS (3635 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Richardson, Turner

J Rich zabija kao mladić, dok je Turner popravio učinak ne nešto većom minutažom, već prije svega sve boljom kontrolom lopte i boljim šutem za tri.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – svi, čak i Jrue

Od hrpe pristiglih swingmana ni jedan nije podbacio (čak je i Nick Young odigrao u stilu Nicka Younga, uz nekoliko bljeskova do sada), a Holiday je posebna priča. Uzmemo li u obzir veću minutažu, veću odgovornost i veću potrošnju, njegov učinak nije ništa bolji od ranijih ostvarenih u puno skromnijim uvjetima. Smatrati Holidaya all-starom zato što nabija brojke u momčadi u kojoj igra 39 minuta i ima sve ovlasti, tipična je pogreška koju je lako napraviti ako ne gledate malo dublje. Jedini pravi plus je veći broj koševa s linije slobodnih, ali sve drugo je već viđeno – od jedne izgubljene lopte na dva asista do efektivnog šuta iz igre ispod 50%, u njegovoj igri malo je toga učinkovito.

ISPOD OČEKIVANJA – Kwame, Allen

Koliko god to bilo blesavo istaknuti, jer je manje-više poznato, Kwame je očajan, a i Allen baš ne briljira. Što u kontekstu njihovu tanke unutarnje linije predstavlja problem.

16. BOSTON (3605 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – nitko

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Rondo, Terry, Green, Sullinger

Iako se iz godine u godinu priča o novoj sezoni kao onoj u kojoj će Rondo konačno napraviti iskorak iz sjajnog playmakera u rasnog nositelja, njegove brojke su po svim pokazateljima gotovo identične tijekom zadnje četiri godine. Potpuni monopol na loptu doveo je do pozitivnih pomaka u napadu, pa Rondo danas tako puno bolje bira situacije za napadanje obruča i to uglavnom nakon pick igre, što je dovelo do pozitivnog rasta u efektivnom i stvarnom postotku šuta koji su mu tijekom prethodne dvije godine bili debelo ispod prosjeka ozbiljne top 3 opcije u napadu.

Međutim, ovaj još rondocentričniji stil igre očito uzima svoj danak u dva segmenta. Prvo u obrani, gdje je Rondo nakon dugo vremena opet negativan igrač. Baš poput Bostona, danas dobro brani tek organizirane napade. Sve što u sebi sadrži dozu anarhije, od tranzicije do pick igre, za njih je problem. Međutim, Rondova igra u obrani najmanja je briga Bostona – u ligi u kojoj playevi uglavnom služe kao skretničari, Rondo je još uvijek top 10 materijal u tom dijelu igre. Drugi problem je nešto ozbiljniji, a on se odnosi na nesposobnost Celticsa da igraju košarku u minutama kada Ronda nema na parketu, što je Rivers sam najbolje opisao kada je izjavio da bez Ronda može baciti 80% akcija kroz prozor. Iskreno, nemam pojma što bih mislio o ovakvoj izjavi u kontekstu momčadi koja je ovo ljeto potpisala hrpu novih ugovora s potvrđenim NBA igračima dobro poznatih mogućnosti i pri tome potrošila jedan od najvećih budžeta u ligi.

Partije Terrya barem pokazuju da se nemaju razloga brinuti oko zamjene za Raya. Kada se Bradley vrati u momčad, dobit će i pravog stopera na boku, a automatski i kreatora s klupe u Terryu, što će bitno popraviti njihovu krvnu sliku. To je recimo uloga koju Green nikako ne uspijeva odraditi, ali pri tome je teško reći da je podbacio – momak igra točno istu košarku kakvu je prezentirao kroz cijelu karijeru. Ista stvar je i sa Sullyem – lijepo je bilo nadati se da će on popraviti stanje u skoku, ali realnost je ipak takva da obrana doslovno nestane onog trenutka kada on stupi na parket. Od svih očajnih kombinacija pod košem, par Green-Sullinger definitivno je najgori – realno, ovaj dvojac ne bi garantirao niti dobru obranu na NCAA razini. Može Doc pričati koliko hoće da njegovi momci trenutno igraju mekano (a mora da bi ih trgnuo za iduće dvije utakmice bez Ronda), ali realnost je ta da jednostavno igraju bez unutarnje linije.

ISPOD OČEKIVANJA – Bass, Lee, Pierce, Garnett

Dva veterana su ovdje završila ponajviše kao žrtve konteksta. Dok Pierce i dalje zabija svoju kvotu kroz izolacije, a KG standardno svoju kvotu s poludistance, zabrinjava njihov pad u obrani. Jasno, kada su sva tri udarna igrača zajedno na parketu to izgleda puno bolje nego kada su na klupi, ali činjenice su neumoljive – čak i kada su u igri, Boston više ne igra na dominantnoj razini kao zadnjih godina. Već smo rekli da Rondo previše energije troši na napad, Pierce je za korak sporiji u svim situacijama koje uključuju lateralno kretanje, a Garnett jednostavno ne stiže zatvoriti sve rupe.

Razlog za to je uz već opjevanu rupu pod košem i rupa na perimetru koje Courtney Lee nije popunio. Njegov loš ulazak u sezonu napadački je maskirao Barbosa, ali, bez Bradleya u blizini, nema beka koji bi to učinio obrambeno. I dok se Celticsi mogu nadati da će povratak Bradleya stabilizirati bokove, a samim time olakšati život Pierceu (koji više neće morati glumiti stopera) i Garnettu (koji će imati puno manje prostora za pokrivati), za rupa pod košem trenutno nema jednostavnog rješenja.

Najveći krivac za trenutno stanje je svakako dolazak Bassa u trening kamp totalno van forme. Očito zadovoljan zbog novog ugovora, Bass kao da je zaboravio koliko je važan za ovu momčad. Njegove katastrofalne igre (doslovno je prepolovio svoj učinak) dodatno slabe ionako tanku rotaciju pod košem i poput domina ruše planove Bostona. Boston praktički igra s jednim i pol visokim, što uzima ogroman danak u obrani, a posebice u skoku koji je sada ostao i bez onog skromnog Bassovog učinka. Čak i da se na pola sezone Bass dovede u red i počne zabijati i skakati, to i dalje ne riješava pitanje rotacije. Što nas opet vraća na prošlotjedni zaključak – Ainge pod hitno treba uzeti telefon u ruke i dovesti još jednog visokog.

Iako, pitanje je garantira li čak i to stabilizaciju. Naime, šta ako je sva ova priča oko slaganja domina tek projekcija, a prava istina se krije u nečemu puno jednostavnijem – godine su stigle na naplatu u slučaju Piercea i Garneta.

17. MILWAUKEE (3360 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Jennings

Doduše, Brandon je i lani krenuo u sezonu na all-star razini, pa je brzo tresnuo na zemlju. A kako je u lovu na novi ugovor, treba biti dvostruko oprezan s njegovim nikada boljim izborom šuta i omjerom asista i izgubljenih, a posebice s nikada aktivnijom igrom u obrani.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Ellis, klupa

Monta nastavlja sa životom na potrošački kredit i gomilanjem izuzetno šupljih brojki koje vrište za manjim volumenom lopti i manje zahtjevnom ulogom kreatora s klupe, dok je klupa Bucksa trenutno novi Bench Mob lige. Preuzeli su primat od Clippersa, a, ironično, baš su na Bullsima, koji su vrijednost duboke rotacije doveli do ekstrema, dokazali kako dobro funkcioniraju Udoh, Udrih i Dunleavy kada su neki dan stigli minus 27 u zadnjih 15 minuta. Bench mob postao je teoretski još ubojitiji nakon što je Skiles klupi dodao Ilyasovu – da li je partija protiv Bullsa znak da se čovjek budi? – koja, kao i lani, još jednom predstavlja najveću snagu Bucksa.

Međutim, nije gomila solidnih igrača korisna samo na parketu. Ona im donosi ogromnu fleksibilnost prilikom tradeova, jer imaju gomilu opcija – od veteranskih ugovora u zadnjoj godini do gomile mladih talenata, Bucksi imaju sve preduvjete za biti ozbiljan igrač tijekom trade sezone drugu godinu za redom.

ISPOD OČEKIVANJA – Ilyasova

Treba li što dodati? Ne oživi li uloga s klupe njegov mizerni šut i još mizerniju razinu energije koju donosi na parket, čovjek bi trebao u zatvor zbog pljačke koju je izveo nad sirotim senatorom Kohlom koji se muči Buckse održati solventnima.

18. DETROIT (3355 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Stuckey, Jerebko

Stuckeyeve combo vještine nikako nisu pristajale uz sličan profil Brandona Knighta, pogotovo ne kada uđete u sezonu s jednom od najgorih šuterskih serija u povijesti NBA. I dok će prebacivanje Stuckeya u ulogu šestog igrača pomoći da se dotični opet potvrdi kao kvalitetni član rotacije, pitanje je ima li spasa za Jerebka – Šveđanin je do sada kombinacijom energije i vanjskog šuta uspijevao doći do uloge u rotaciji, ali trenutno ne može zabiti ništa, ne skače i uopće nema obrambene uloge na parketu.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Greg Monroe, Knight, Prince

I dok Monroe lagano popravlja svoju igru u obrani (posebice u postu – u rotacijama nikada neće biti ništa više od prosječnog igrača) i sve se više nameće kao organizator u napadu, dakle na putu je ka svom prvom all-star nastupu, Knight natavlja tamo gdje je stao lani, kao combo strijelac koji na silu pokušava glumiti playmakera. U slučaju Pistonsa svakako vrijedi trpiti jer šuterski Knight već sada ima kvalitetu za dug život u NBA. Pitanje je samo do kada će Dumars imati živce gledati gomilu uzalud bačenih napada i nesposobnost da se išta kreira iz najosnovnijih pick & roll akcija. Veteran Prince pak odrađuje svoj standardni posao od raspada šampionske jezgre - prosječno u oba smjera, uz preveliku potrošnju za tako limitiranog napadača.

IZNAD OČEKIVANJA – Andre Drummond, Kyle Singler

Energija koju Drummonda pokazuje za sada se uglavnom manifestira u napadu, ali, obzirom da samo njegovo prisustvo u reketu momčad čini boljom, pitanje je vremena kada će momak krenuti stazama Derricka Favorsa i razviti su prototip obrambenom visokog igrača današnjice. Strah od razvijanja Drummonda vrlo brzo će se potvrditi kao najveća greška lanjskog drafta za sve one koji su ga propustili (osim Hornetsa) – ovakvi talenti ne moraju nužno ostati na sveučilištu da bi se izbrusili.

Singler pak, a o tome je Sickre pisao prije neki dan, potvrđuje i drugu stranu medalje, onu po kojoj je ostanak u školi dobra stvar, posebice ako nisi lutrijski talent. Singler je rookie koji će uskoro napuniti 25 godina, tako da je njegova prilagodba na NBA igru bila kratka i jasna. Mali je odličan šuter, zna igrati košarku i to su upravo oni atributi koji su bili potrebni Pistonsima da pronađu balans. Iako njegovo instaliranje u petorku znači da Prince mora trčkarati uokolo za bekovima, Tayshaunove 3&D kvalitete konačno mogu doći do izražaja jer uz Singlera i Knighta ima prostora za pronaći kvalitetnu poziciju za šut jer je raspored na parketu konačno smislen (mogao je biti i sa Stuckeyem da je Frank koristio Rodneya kao slashera, a Knighta više kao spot up opciju, a manje kao playa). Nevjerojatno je na koliko načina jedan naizgled malen potez može koristiti. Trenutno imaju ne samo svjetlu budućnost (novi lutrijski pick i prostor na salary capu), već i momčad koja ima glavu i rep i koja može igrati košarku već ove sezone. Sve što je trebalo bilo je samo malo posložiti kockice.

19. MINNESOTA (3320 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Barea, Cunningham

Dvojac koji je odradio lavovski dio posla mijenjajući Lovea i Rubia.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Love, Kirilenko, Peković

Loveov povratak na parket prije vremena trebao bi Minnesotu usmjeriti prema playoffu jer je već prvi dan postalo jasno da čovjek nije izgubio ništa od veličine usprkos dužoj pauzi, a ništa manje važne nisu ni partije pravoslavnog dvojca. Rus je nastavio gdje je stao prije dvije godine, kao da nikada nije ni bilo pauze, što je izuzetna vijest za Wolvese jer znači da su dobili all-star kvalitetu bez da su se za nju morali otimati ovoga ljeta na tržištu. Pozitivno saznanje je i to da je Pekovićeva lanjska sezona očito standard, a ne iznimka. Priključi li se i Rubio ovoj eksploziji bijelog talenta, ova momčad ima sve potrebno da dođe do 50 pobjeda. Šteta zbog ozljede Budingera koja im je oduzela ključnog šutera na boku, ali mali Shved za sada se pokazuje više nego sposobnim preuzeti ulogu petog čovjeka na sebe. Roy je pak u cijeloj priči nebitan - koliko god bilo lijepo vidjeti ga opet u akciji, kraj ovolikih playmakera njegov trenutni sklop vještina koji uključuje prije svega razigravanje nije neophodan, dok manjkom šuta i atleticizma ničim ne doprinosi slabostima momčadi.

ISPOD OČEKIVANJA – Ridnour, Williams

Dvojac koji je podbacio mijenjajući Lovea i Rubia.

20. INDIANA (3305 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – West

Ne toliko što nam prezentira nešto za što nismo znali da je sposoban, već što je u stanju nositi najveći teret u napadu bez da mu pati učinak. Dobar način za zaraditi novi ugovor.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Hill

To što igra solidno i dalje ne opravdava novu upravu što je sav preostali prostor na salary capu usmjerila u njegovom pravcu.

ISPOD OČEKIVANJA – Hibbert, George

O njima smo već sve rekli – koliko god da su zaslužni za odlične igre u obrani, toliko su krivi za napadačku jalovost.

21. BLAZERS (3270 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Lillard

S rookieima su prognoze uvijek klimave jer nemoguće je preciznije povući paralele između NCAA i NBA, ali Lillarda je IOR očekivao na pola puta između Irvinga (super rookie) i Knighta (loš rookie), a on je trenutno puno, puno bliže Irvingu. U biti, razlikuje ih samo nešto slabiji Lillardov šuterski učinak, a loša obrana i izgubljene lopte ih dodatno spajaju (o Lillardovoj obrani sve govori susret protiv Pistonsa u kojem je Brandon Knight po prvi put u karijeri izgledao kao all-star). Međutim, već i ovakav šut je sjajan za igrača prve godine, a, iako je Lillard stariji od Irvinga čak dvije godine, treba mu priznati da trenutno zna puno više o tome kako razigrati suigrače nego Kyrie.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Batum, Matthews, Hickson, klupa

Swingmani su igračine, Hickson je pravi garbage man (koji dodatno uživa zbog Aldridgeove alergije na skok), a klupa je katastrofa – ako vam kažem da je Saša Pavlović jedini koji ne utječe na njihovu igru poput najezde skakavaca, već tek u rangu omanjeg tornada, sve sam rekao.

ISPOD OČEKIVANJA – LMA

Svaka čast na solidnim partijama, posebice u obrani (iako su i one sve rjeđe - Blazersi su dno-dna po pitanju defenzive), ali najgori skakački i šuterski učinak u karijeri ne mogu se zanemariti. Znam da situacija nije sjajna, ali po manjku skokova i koševa iz reketa očito je kako LMA sezonu prije svega želi odraditi sa što manje stresa.

22. DALLAS (3220 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – veterani Marion, Carter, Brand

Igre ispod razine onih najiskusnijih možda govore o tome koliko je Carlisle mijenjao sistem ovogodišnjih Mavsa, a možda jednostavno ukazuju na to koliko je teško starog psa naučiti nove trikove. A možda jednostavno nije lako igrati bez svog onog prostora kojega je ostavljao Nowitzki ili u slučaju Branda bez okruženja poznatog sistema Sixersa.

I dok Marion ispriku za slabije partije ima u ozljedama, a Brand u prilagodbi na novu ulogu, za Carterove beskrvne partije teško je naći objašnjenje osim onoga očitog, a to je da bez Terrya i Dirka više jednostavno nema svih onih laganih situacija na koje je navikao. Čim život postane težak, Vince nestane.

Nisam siguran da svemu ovome ne bi trebalo dodati i upravu Mavsa koja stalnim rošadama pojačava tenzije. Po novome dovodi Dereka Fishera, a odriče se Troya Murphya. Tko zna, za 15 dana možda će otpustiti Dereka i dovesti Michaela Finleya koji je nedavno izrazio želju za povratkom u ligu. Stvarno ne kužim ovakve poteze (kao da će Fisher popraviti činjenicu da nema Dirka ili da je Collison – Collison), a još manje kužim Carlisleovu potrebu da iz utakmice u utakmicu mijenja rotaciju. Mislim, koliko god ti rotirao, krug nikada neće stati u kocku, a tako se ni ovaj talent na okupu neće boriti za naslov. Kad si limitiran limitiranošću, nema te formule koje te može učiniti boljim, a stalnim rošadama Carlisle je samo postigao to da je svlačionicu ubio u pojam.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Darren Collison

Nakon žestokog ulaza u sezonu, Collison se ohladio i ustabilio na Felton liniji te ostvaruje identične brojke onima što ih je tijekom karijere imao u New Orleansu i Indiani. Solidan pritisak na loptu, solidan šut i solidna kreacija iz pick & rolla, to je sve što ćete dobiti od njega. Nije malo, ali kada vam nedostaje ozbiljnih opcija pod košem i širine na boku, onda nije ni puno.

IZNAD OČEKIVANJA – Mayo, Kaman

Najveći razlog za Mayove odlične partije krije se u njegovim talentima prilagođenom sistemu. Iako je bilo jasno da Mayo može poboljšati brojke s povećanom minutažom (dosta je baciti pogled na njegove prve dvije sezone u ligi dok je bio starter), razlika između ovoga danas beka koji igra bez lopte i briljira u spot up situacijama i donedavnog combo mentaliteta je ogromna. Mayo je jednostavno učinkovit, a ostane li takav čak i nakon što mu se šut za tri spusti na realniju razinu (s 38% u karijeri trenutno je na 52%), za njega ima budućnosti u ulozi old school beka šutera kakvu je zadnjih godina usavršio Kevin Martin. Jasno, za to će trebati nastaviti iznuđivati slobodna bacanja, što je Martinov specijalitet. Ono u čemu pak ne zaostaje za Martinom već sada je relativna alergija na obranu.

Kaman je pak konačno zdrav, što je sasvim dovoljno da pruža solidne partije u sredini. Ne pretjerano učinkovite, ali imati centra koji može uhvatiti svoju kvotu skokova, gurati se pod obručem i usput biti ozbiljna prijetnja u post up situacijama nikada nije na odmet. Kad se Dirk vrati, bit će zanimljivo vidjeti kako će Carlisle podijeliti minute pod košem - obzirom da dva germanska reprezentativci nisu bila u stanju braniti napade Latvije ili Ukrajine, možemo samo zamisliti kako će funkcionirati protiv playoff momčadi sa Zapada.

23. SACRAMENTO (3105 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – nitko

Iako treba pohvaliti Jimmera što se trudi pronaći mjesto u NBA, kao i Thompsona jer se usprkos novom ugovoru nije predao rezignaciji poput većine ostalih kolega pod košem.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA - svi ostali sa svim svojim limitima

Iako je lijepo vidjeti da Tyreke igra sve bolju košarku, valjda je i njemu konačno došlo do glave kako treba zaraditi novi ugovor.

ISPOD OČEKIVANJA – Cousins

Za ovo kako on trenutno igra poslužit će samo jedna riječ – sramota. Umjesto da napravi iskorak, on se vratio korak unazad, u rookie sezonu – skakačke i šuterske brojke su mu gore od prošlogodišnjih, ali ga nije briga jer poteže kad god poželi. O trudu u obrani da ne pričamo – njega jednostavno nije briga.

24. NEW ORLEANS (2915 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Robin Lopez

Mjesec dana je premalo za reći kako se radi o definitivnoj transformaciji, ali Robin se iz ne baš sjajnog back-up centra pretvorio u solidnog startnog centra. Obzirom da su mu broj koševa i skokova porasli paralelno s minutama, očito je kako mu vrijednost ne dolazi iz tih segmenata igre (i dalje je ispodprosječan skakač za centra te i dalje ne posjeduje ništa više od skromnog napadačkog arsenala) već prije svega iz obrane. I pogled na brojke to potvrđuje – Lopez briljira u post up situacijama, ali i u branjenju pick & rolla, što do ove sezone nikada nije bio slučaj. Kolika je zasluga u tome trenera i sistema, a koliko Lopeza, nije ni važno, važno je znati da je odluka da se Davis sakrije iza Lopeza na kraju ipak bila pozitivna. Iako, obzirom na očajne obrambene partije cijele momčadi u zadnje vrijeme, pitanje je dana kada će se Lopez ipak vratiti u manje atraktivne sfere.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Vasquez,Anderson, Smith

Vasquez ima ogromnu minutažu i ogromne ovlasti, ali brojke i dalje otkrivaju back-up playa koji je zagrizao prevelik komad koji nije u stanju prožvakati. Njegov šut i igra u obrani nisu u stanju pratiti fantastičnu sposobnost razigravanja koja je dobrim dijelom zaslužna zašto su Hornetsi u zadnje vrijeme postali solidna napadačka momčad.

Bijela braća Anderson i Smith pak odrađuju svoje. Anderson se i bez Dwighta nametnuo kao najbolja stretch četvorka u ligi, što svakako može radovati Hornetse, a Smith nastavlja s kombiniranjem žestoke obrane i pouzdanog pick & pop talenta.

ISPOD – Henry, Rivers, Mason

Znali smo da će svi ovi bekovi biti beskorisni, ali ne i da će štetiti. Gordon se ne može vratiti dovoljno brzo jer trenutna rupa na bokovima Hornetsa vuče cijelu momčad na dno.

25. ORLANDO (2765 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – McRoberts, ali i rookiei

Nakon očajne sezone u Lakersima, gdje se nije snašao uz Bynuma i Gasola, McRoberts je vratio dio svog identiteta (pick & pop s puno faulova i ponekim skokom). Ništa bitno, ali čovjeka veseli vidjeti da nije tek tako nestao. A klinci su po prvim pokazateljima sjajni – Nicholson trpa bez problema iz svih situacija (posebice se sjajno kreće bez lopte), ali mali problem leži u činjenici da je trenutno malo previše tweener za igrati pod košem (mizeran skakački učinak). Harkless pak nema problema s fizikalijama, mali je čista energija koja već sada kupi dovoljan broj stop akcija (blokade, ukradene) da zasluži epitete korisnog obrambenog igrača. Šut je problem, ali kako su obojica izvan zone velikih očekivanja, sve što Magic dobije od njih je plus.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Afflalo, Redick, Davis, pa čak i Moore

Afflalo je i u Orlandu isti igrač kao u Denveru, 3&D opcija koja gubi dobar dio svoje kvalitete u kreiranju. Redick nema problema s kreiranjem, što pokazuje lakoćom kojom je uskočio u ulogu combo beka s klupe (provodi više vremena na jedinici s loptom nego kao dvojka). Slične kvalitete ima i Moore, kojega se i kroz onaj mali uzorak u Bostonu dalo pročitati kao solidnog beka kojemu je najveća vrijednost ta što jednako osrednje igra na obje vanjske pozicije. Big Baby pak i u novoj ulozi nastavlja biti jednako neučinkovit strijelac i obrambeni igrač, jedina razlika je što igra 10 minuta više zbog čega ostvaruje bonus od 1 skoka i dva koša. Yeah.

ISPOD OČEKIANJA – Ayon, Smith

Obojica imaju izlike u ozljedama koje su ih uhvatile na samom startu sezone, ali definitivno ne pružaju partije koje su se od njih očekivale kada su pristigli kao treći visoki u rotaciji, odnosno kao back-up play.

26. SUNS (2725 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Dudley, Beasley, Morris

Dudley će valjda uskoro ući u formu jer je neobjašnjivo da jedan ovako solidan all-round preko noći zaboravi biti koristan košarkaš. Beasley je pak totalna suprotnost, u njegovom slučaju bilo bi neobjašnjivo da preko noći nauči biti koristan. Trenutne partije koje pruža su čak i za njega mizerne, što bi trebalo zabrinuti Sunse koji su mu dali nepotrebno visoko ugovor. Doduše, još ih više treba zabrinuti što je njihovog Morrisa brat iz Houstona preskočio u mjesec dana košarke – umjesto da iskoristi priliku i izbori se za ulogu Fryeve zamjene u rotaciji, Morris igra kao isti lanjski mlitavac.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Dragić, Gortat, Scola

Prva dvojica igraju solidno i prava je šteta što nisu dio kvalitetnijih momčadi, dok je Scola idealan za stil igre u kojem nitko ne igra obranu. S pravom se buni zbog toga što je prebačen u drugu postavu – kao da na rosteru Sunsi imaju igrača koji može pomoći Gortatu zatvoriti reket.

IZNAD OČEKIVANJA – Telfair, O'Neal i Tucker

Teoretski, reket bi mogao biti O'Neal nastave li doktori u Phoenixu sa svojim nizom čuda, ali samo teoretski. Telfair je izrastao u kompletnog back-up playa (igrač čak i obranu), a Tucker igra iznad očekivanja jer nitko od njega nije očekivao ništa. Čovjek se samo pojavio i osvojio srca svih jer je jedan od rijetkih Sunsa kojima je stalo do odrađivanja posla.

27. CLEVELAND (2635 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Varejao, Thompson, Pargo

Andy skače kao lud, igra standardno dobru obranu i praktički sam samcat drži Cavse u komi (obzirom kako igraju, nemoguće je reći na životu, stoga je koma u njihovom slučaju pozitivna). Jedini minus vidljiv iz aviona je lakoća kojom ga brzi bekovi ostavljaju u prašini nakon preuzimanja, ali to nije samo njegov problem – obzirom da nema nikoga da mu čuva leđa i obzirom na energiju koju troši, očekivati od njega da bude specijalist u preuzimanjima prilikom pick & rolla možda je i previše u ovom trenutku. U boljem kontekstu, Andy bi bio bez minusa.

Thompson uči od najboljega kada je u pitanju pravilno usmjeravanje energije, to je vidljivo, iako dugoročno njihovo partnerstvo baš i nema smisla zbog mnogih sličnosti u igri. Što se Parga tiče, treba priznati da je za sada uspio ne pokopati momčad. Naravno, kada netko s vještinama za back-up playa igra ulogu startera, to nikada nije pozitivno, ali za sada je Pargo barem odigrao na back-up razini, što je više nego se itko mogao nadati nakon ozljede Irvinga.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Dion Waiters

Donio je energiju na vanjske pozicije, ali pri tome katastrofalno šutira i gubi previše lopti. Sve je to tipično za rookiea koji se tek uči igri i još ni ne zna koja mu je točno uloga u momčadi.

ISPOD OČEKIVANJA – Kyrie Irving, Daniel Gibson

Gibson propada iz sezone u sezonu, što je razumljivo obzirom da nikada nije bio playmaker, a da s godinama sve teže dolazi do šuta osim ako mu netko ne namjesti zicer u spot up situaciji. To nisu vještine koje su potrebne drugoj postavi Cavsa obzirom na očajan izbor playmakera nakon Irvinga. A sam Irving je posebna priča. Ozljede nisu ostavile traga na šutu, koji je i dalje izvanserijski kakav je i bio u rookie sezoni, ali manjak napretka u obrani i organizaciji igre definitivno nije nešto što smo očekivali. Ok, momčad je tanka, ima novog partnera pored sebe s kojim tek treba razviti kemiju, tek je u drugoj sezoni, ali činjenica da u obrani i dalje igra matadora te da gubi lopte u serijama nije ohrabrujuća za iskorak u prvom dijelu sezone. Ozljeda je naravno to dodatno otežala.

28. TORONTO (2425 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Lowry, Davis, Valanciunas

Kyle igra košarku života i nameće se kao pravi lider, a Davis se izgleda ipak odlučio probuditi i izboriti za novi ugovor. Kod rookie centra pak zanimljivo je koliko dugo može ostati na parketu i pri tome naći načina za biti koristan na obje strane. Dobar znak za ubuduće jer rijetkost je da mladi centar sleti u NBA i da prođe bez izraženijih problema s osobnima i kretanjem.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Bargnani, DeRozan

Dva ključna igrača su, gle čuda, šuter koji trenutno ne može zabiti, odnosno all-round atleta bez pravih vještina. Iako su obojica primjerenija sporednim ulogama, u Torontu su zaradili status nositelja. Sretno s tim.

ISPOD OČEKIVANJA - Ross i Fields

Obojica imaju isprike – jedan je rookie, drugi je ozljeđen. Međutim, bez njihovih solidnih partija na koje smo računali prije sezone bok Toronta je prazan, što omogućuje liku poput McGuirea, koji nije u stanju zabiti šut da mu život ovisi o tome, da provodi previše vremena na parketu (srećom, neće više - McGuire je zasluženo ostao bez posla kako bi napravio mjesta za veterana Pietrusa).

29. CHARLOTTE (2195 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Sessions, Walker, Mullens

Možda bi bolje bilo reći cijela momčad igra iznad očekivanja, ali to smo već objasnili lakim rasporedom i činjenicom da je Mike Dunlap od mlade jezgre uspio dobiti maksimalan napor. Ipak, ova trojka je ključna za solidan učinak u napadu. Walker i Sessions su idealan bekovski par za pritisak na loptu koji Dunlap forsira, u napadu su sposobni kreirati za sebe i druge, ali igrati i bez lopte. Nisu sjajni šuteri, ali ta sposobnost da zabijaju na različite načine idealno im je došla u ovom trenutku. Što se Mullensa tiče, on se iz igrača bez role koji pokušava postati stretch četvorka pretvorio u relativnog korisnog košarkaša s (konačno) dovoljno mišića za guranje u postu, ali prije svega košarkaša s dovoljno mekom rukom za pomoći kao pick & pop specijalist i tako otvoriti dodatni prostor Sessionsu i Walkeru za ulaze u sredinu obrane.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Haywood, Biyombo, MKG, Taylor

Dva rookiea su korisna od prvog dana i sjajno su se uklopila u gore-dolje stil koji forsira Dunlap, što smo i očekivali u najavi sezone - bez previše organizirane akcije, mlade i dokazane energetske bombe poput MKG-a i Taylora u stanju su pružiti svoj maksimum. Dva centra su pak u skladu s mogućnostima zauzela reket. Ni Haywood ni Biyombo, jasno, ne bi bili bitan dio rotacije u ozbiljnoj momčadi, ali Haywoodov veteranski pristup i Biyombova pozitivna energija pomažu da se solidna obrana igra na cijelom parketu.

ISPOD OČEKIVANJA – Gordon

Ne radi se o tome da je Ben nešto naročito podbacio u svom revolveraškom stilu igre, nego da za njega tu više jednostavno nema mjesta. Pored Sessionsa i Walkera nema potrebe za dodatnim combo-igračima, a povratkom Hendersona nestati će minuta i na boku. Kako i dalje ne služi kao ništa drugo nego dežurni strijelac, Gordon nema čime preskočiti sve nabrojane na hranidbenom lancu, stoga je njegov učinak prije svega ovisan o tome koliko ga sluša ruka od večeri do večeri.

30. WIZARDS (2105 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Vesely, Booker, Seraphin

Tri igrača zadatka ovisna o ritmu i prvoj lopti najviše pate u situaciji kada momčad nema poštenog playmakera, a niti šutera da raširi reket. Svakako su razočaranje, ali isključivo brojkama – kada konačno dobiju podrške NBA ligi primjerenije vanjske linije, njihov učinak bi trebao ići prema gore.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Okafor, Ariza

Jasno da bez Walla i Nenea, dvija najvažnije opcije u napadu, nije lako igrati ozbiljnu košarku, ali zar ovoljetna dovođenje dvoje veterana nije prije svega služilo kako bi se rotacija pojačala iskusnim igračima i kako bi se izbjegla katastrofa baš u slučaju da se nešto dogodi nekom od nositelja? Ako je do sada netko i sumnjao u domete dvojice veterana, danas je valjda sve jasno – Ariza je kvalitetan stoper čija vrijednost proporcionalno pada ili raste ovisno o tome koliko od njega zahtijevate u napadu, dok je Okafor u ovoj fazi karijere tek solidan back-up centar kakvih su Wizardsi imali već sasvim dovoljno i prije nego su preuzeli odgovornost za njegov ogromni ugovor.

IZNAD OČEKIVANJA – šalite se?

Naravno da je u ovakvom kontekstu teško nekoga pozitivno istaknuti, ali pokušajmo. Jordan Crawford pokazao je tako solidne combo vještine koje bi mu mogle dodati vrijednost kao opciji s klupe nauči li ikada razlikovati dobar šut od lošega, a Martell Webster pokušava oživjeti karijeru pružajući solidne 3&D partije s klupe.

3Jul/129

30 FOR 30: BOSTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O'Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O'Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi - ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz "Luck of the Irish" u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

- šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

- Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

6Jun/126

DAY THIRTY-EIGHT – TRUTH HURTS

Posted by Gee_Spot

Heat je u biti ili ne biti utakmicu ušao s energijom u obrani kakve nije bilo tijekom prethodnih susreta u Bostonu, ali odličnih 16 minuta igre na tom dijelu parketa nisu uspijeli okruniti nikakvom opipljivom prednošću iz jednostavnog razloga što je James opet igrao sam protiv svih u napadu. Čim je LeBron otišao na kratki zasluženi odmor početkom druge, Boston je počeo diktirati ritam ne ispuštajući uzde utakmice iz ruku do kraja.

Doduše, Heat je početnu prednost izgradio na sličan način, koristeći minute u kojima je Boston prvo bio bez Garnetta, a zatim i Ronda. Čim se dvojac Celticsa opet našao zajedno na parketu, i napad i obrana Bostona otišli su na višu razinu.

Uglavnom, spomenuti preokret započeo je u periodu kada je James otišao na klupu, ali nije prestao njegovim povratkom jer je Boston krenuo igrati direktno na Garnetta u niskom postu i tako totalno izneredio Miami koji je cijelu večer na petici rotirao samo
Bosha i Haslema. Rondo je Garnetta hranio pravovremenim pasovima u idealnoj poziciji i ta njihova perverzno lagana igra kroz srce obrane krajem druge i početkom treće četvrtine pokazala se ključnom.

Takva nesposobnost zatvaranja reketa kakvu je Heat iskazao u ovom periodu od nekih desetak minuta nema što tražiti u finalu konferencije, a posebice ne kod momčadi koja se diči obranom. Ali, problem je jednostavno bio u matchupu, kada bi Garnett zauzeo kvalitetnu poziciju bilo je kasno, a protiv Bosha i Haslema do iste je mogao kada je htio. Dodaj još da je Bass borbenošću gotovo sam imao isti napadački učinak kao Bosh i Haslem zajedno i jasno je da je KG bio neriješiva zagonetka za Miami.

Mislim, o nadmoći unutarnje linije Bostona sve govori i podatak da je Stiemsma po prvi put u seriji imao solidnu rolu od 8 minuta tijekom koje je više koristio nego štetio. Konkretne brojke pak otkrivaju cijelu istinu – Celticsi su tijekom večeri imali 17-27 realizaciju u reketu, a 63% šuta u ovom segmentu igre je previše obzirom da se ukupni šut obje momčadi kretao oko 40%.

Dio odgovornosti za ovakav rasplet svakako pripada i Spoelstri koji je tvrdoglavo odbijao dati poneku minutu Turiafu i Anthonyu kao jedinim visokima koji donekle mogu izgurati Garnetta iz idealne pozicije, iako je s druge strane potpuno razumljiva njegova odluka da ih isljuči iz rotacije i drži se dvojca Haslem – Bosh, koji mu omogučuje da barem igra 5 na 5 košarku u napadu.

To na papiru ima smisla, ali obzirom da je Haslem bio nevidljiv u napadu i da je Bosh bačen u vatru nakon duge pauze (i u upitnoj formi), očito je kako time nisu ništa dobili. Jasno, upitno je koliko su izgubili obzirom na činjenicu da Anthony i Turiaf nisu garancija ničega, ali, ako minute njima već nemaju uporište u stvarnosti, barem je jasno da bi unijeli više srca u obranu od Bosha od kojega bi sinoć bolji dojam valjda ostavilo i božićno drvce posađeno posred reketa (ono što su možda izgubili je vjera u trenera koji ipak malo previše i predrastično miksa u igri u kojoj je rutina neprocijenjiva).

Jedini aspket igre koji su Haslem i Bosh (uz pomoć Jamesa) pokrili je skok, ali desetak skokova prednosti ne znače ništa u utakmici u kojoj je protivnik bolja šuterska ekipa i uz to ostvari prednost i u reketu i na liniji slobodnih. Dodaj tome da su Celticsi odigrali sjajnu tranzicijsku obranu i limitirali Heat na samo 8 poena iz kontri, plus činjenicu da Miamiu opet nije upadala trica (26% šut uz previše nerezonski ispucanih lopti) i postaje jasno kako je Boston odigrao bolju momčadsku partiju kojoj je sinoć Miami mogao zaprijetiti jedino vanserijskim učinkom udarnog dvojca.

Wade je konačno odigrao dobru utakmicu, ali ni njegova ni Jamesova kvalitetna izvedba ovaj put nisu bile dovoljne jer ih nitko nije pratio. Nije bilo čak ni trećeg čovjeka, kamoli dublje rotacije, a to znači da je Miamiu jedinu nadu moglo pružiti svemirsko izdanje za koje ni James ni Wade ne mogu uvijek biti raspoloženi. Izgleda čak da im ovakvo raubanje lagano ide na živce i da više ni psihički ni fizički ne mogu i ne žele nositi sav teret (ironično, obzirom da su se upravo zbog toga i udružili).

Iako je to Wade svakako pokušao u završnici, ali na drugoj strani se Rondu i Garnettu pridružio Pierce što se pokazalo prevelikim zalogajem za obranu s ogromnom rupom i ovako statični napad koji teško može pratiti Boston u punom pogonu.

A Boston je bio u punom pogonu kada je bilo najpotrebnije - skok-šut je počeo upadati, Rondo nije odigrao vanserijski, ali je i dalje dominirao ulazima, a zanimljivo kako je čak i na gostovanju klupa Bostona nadigrala klupu Heata. Doduše, Dooling ovaj put nije baš sjajno reagirao iako je rano dobio priliku zbog već tradicionalnih problema Ronda s osobnima (koji nekim čudom Bostona ne koštaju ništa iako i Pierce i Rondo uvijek igraju s njima kao dodatnim utegom nad glavom), ali iskupio ga je Pietrus neočekivanim napadačkim učinkom kojega je pridodao tradicionalno čvrstoj obrani na Jamesu (ne tako davno, Orlando ga je masno platio da bi odradio rolu LeBron stopera i pogodio, 2009. Magic je prošao u Finala preko Cavsa dobrim dijelom zahvaljujući sjajnim obrambenim partijama žilavog Francuza).

Na sve ove sitne detalje koji idu u korist Bostona, istaknuo bi još svakako i činjenicu kako je Doc nadmašio Spoelstru ne samo u motivacijskom dijelu (razina kemije Heata iz utakmice u utakmicu pada upravo zbog nesuvislih rotacija), već čak i u ovom stručnom. Nećemo kriviti Spoelstru zbog rupa u obrani jer njih bi ionako mogao zakrpati samo da ima 215 cm, zna se kretati u obrani i zalijepiti bananu, ali svakako je mogao pokazati nešto više imaginacije u odabiru napadačkih i obrambenih rješenja osim što samo miksa igrače u potrazi za čarobnim napitkom. Doc je prve dvije utakmice potrošio da vidi što ide, a što ne, sada se drži recepta, ali to ga opet nije spriječilo da recimo sinoć zaigra s puno više zone od očekivanog (praktički je nije koristio od G1), koja nije donijela nikakve specijalne rezultate, ali je barem dala Heatu za misliti u jednom trenutku.

Možemo se mi sada baviti time kako Miami nije mogao hendlati Piercea u završnici, što je svakako bitan detalj za tih nekoliko konkretnih akcija na kraju, ali u široj slici jedna druga istina ima puno veće značenje od The Trutha, a to je ona o manjkavosti rostera okupljenog na Floridi. Bez solidne rotacije i bez barem prosječnog centra sposobnog odigrati obranu, ne može se računati na naslov.

Fascinantno je, eto, što je od svih momčadi koje su ovu slabost Miamia mogle razotkriti (San Antonio, Oklahoma, Chicago) to napravio baš Boston, koji je u još gorim okolnostima što se tiče rotacije (da ima Bradleya i Greena na raspolaganju, plus još jednog solidnog visokog, Doc bi valjda već zaključio ovu seriju).

Ta njihova sposobnost preživljavanja tako je, uz stasavanje Oklahome u kompletnu momčad, postala najvažniji narativ u ovogodišnjem izdanju najboljeg sportskog događaja na svijetu. I jedni i drugi su izborili pozicije favorita i sada im ostaje samo opravdati ih pobjedom u jednoj od dvije preostale utakmice, što se i po svim relevatnim brojkama, ali i po eye testu, čini potpuno izvjesnim.

Naravno, kod Heata još postoje rezerve u igri, ali sada se i oni nalaze u sferi u kojoj su od prije par dana i Spursi – trebaju im fantastične partije, najbolje moguće, jer vrlo dobro više nije dovoljno (prevedeno – ne samo da im trebaju vanserijski Wade i James, već im treba i podrška suigrača, barem u ponekoj trici). Boston je daleko od sigurne pozicije, uz jednu ipak bitnu opasku - osovina Rondo – KG jednako je velika opasnost za Heat kao i Wadeov i Jamesov talent za Celticse, ali, što je najvažnije, oni trenutno u ovoj seriji ne postoje samo u teoriji, već su itekako dokazani i u praksi.

4Jun/1216

DAY THIRTY-SIX – IN THE RAJON OF RONDO

Posted by Gee_Spot

Najzanimljiviji podatak iz sinoćnje utakmice odnosi se na napad Bostona koji je u prvih 15 minuta utakmice zabio 45 koševa, a u preostalih 38 "čak" 48. I tu nije kraj bizarnostima – ovo je utakmica u kojoj je drugu večer za redom zapaženu ulogu imao Keyon Dooling, ali i Norris Cole, valjda po prvi puta nakon četiri mjeseca. Pa ti sada reci nešto pametno o scenariju koji ima više dodirnih točaka s fantastikom nego dramom.

Doduše, utakmica je u ovim svojim usponima i padovima bila izuzetno zabavna. Boston ju je otvorio dimeći se iz svih cilindara, rešetajući goste sa svih strana što fenomenalnim pasovima što eksplozivnim skok-šutevima (opet su na 10-ak minuta izgledali kao da je 2008.), a Heat je još jednom u utakmicu ušao mlako u obrani i bezidejno u napadu. James je tako i drugi susret za redom najveći dio prvog poluvremena igrao 1 na 5 te tako održavao razliku na nekih 15-ak koševa.

Ključ za Boston bio je naravno Rondo čija brzina u tranziciji i slash & kick igra nisu dozvoljavali obrani Miamia da se organizira, dok bi Pierce, Allen i Garnett uredno zabili svaku povratnu loptu koja ih je našla na otvorenom šutu. Bila je ovo treća utakmica za redom u kojem je Rondova kontrola ritma (i lopte, opet je imao samo 3 izgubljene) bila glavni čimbenik na parketu i dok je tako Boston ima šanse – Miami bez namještene obrane i bez kontri nije ni približno moćan protivnik.

Također, Garnettova igra u reketu i sve manji broj skok-šuteva naspram sve agresivnijeg korištenja visine u low postu donose ploda, posebice u skoku. Skok-šutera ionako ima dovoljno, a KG donosi potreban balans. O njegovoj ulozi u čuvanju obruča da ne pričamo, Miami je do prvih lakih koševa stigao tek kada je on sjeo na klupu. Srećom po Heat sinoć je Haslem bio voljan boriti se za svaku loptu s Garnettom kao jedini visoki te tako anulirati Garnettov značaj u završnici, ali dominacija dvojca Rondo-KG u njihovim pozicionim bitkama okreće seriju u smjeru kojem se malo tko nadao.

Naravno, tome doprinose i blijeda izdanja Wadea i Jamesa koji pored žilavog Piercea i iz utakmice u utakmicu sve boljeg Allena ni približno ne dominiraju kao što bi trebali da se ova serija mirno privede kraju, a i naznake klupe koju je Boston dobio u zadnje dvije utakmice dobrim dijelom anuliraju onu minimalnu prednost koju je Heat imao na papiru po pitanju rotacije. Dijelom svakako zasluge idu Riversu koji je mudro odlučio zacementirati Hollinsa i Stiemsmu na klupi te se bazirati na niskoj postavi i rotaciji od osam ljudi, a dijelom inspiraciji kojoj su na domaćem parketu podlegli Pietrus i Daniels (ne mogu zabiti, ali drže svoje obrambeno i donose potrebnu energiju) te posebice Dooling koji je opet zabio sve što je potegao i tako držao Boston živim u onim rijetkim trenutcima kada Rondo i KG nisu zajedno na parketu.

Kako ipak nije 2008-a, Bostonu ogroman problem predstavlja zadržati ovakvu suludu učinkovitost u napadu (često i onu prosječnu), manjak energije osjetio se u nastavku kada je Heat konačno podigao razinu igre u obrani, probudili su se Wade, Chalmers i ostatak pratnje, pa se prednost Bostona polako počela topiti. Kod Celticsa se počeo osjećati umor, veterani više nisu mogli pratiti Ronda kao u uvodnom dijelu, što je uskoro rezultiralo i potpunim preokretom, odnosno prvom prednošću Heata na utakmici.

Razlika ostvarena u prvom dijelu omogučila je Bostonu ostanak u egalu i šansu na kraju, šansu koju su iskoristili u očajnom produžetku u kojem je palo ukupno 6 koševa i u kojem je bezidejnost u napadu bila zapanjujuća. Dijelom zbog toga što su James i Pierce ispali iz igre zbog osobnih pa su ih u akciji zamijenili Cole i Daniels, a dijelom zbog umora i manjka napadačkog talenta diljem obiju rotacija. Iako su obje momčadi na kraju imale šansu, Boston je svoju iskoristio preko Ronda koji je mudro napadao obruč, dok je Heat svoju propustio preko Wadea koji je potpuno bezveze pucao tricu preko ruke (bitni detalji, ali još je možda bitnije da takav odnos gledamo tri od četiri utakmice – Boston koji maksimalno koristi svoje skromnije resurse i Miami koji se dobrim dijelom sam upuca u nogu).

Gledati na ove zadnje minute kao na slučaj potpuno je opravdano sa strane konačnog rezultata (niti bi se radilo o prvom ziceru koji je iscurio Rondu, niti o prvom krumpiru kojega je Wade nerezonski zabio), ali ne i sa strane igre tijekom cijelog susreta. Jer, Rondov ulazak i polaganje simboliziraju njegovu dominantnu i prije svega pametnu igru, dok Wadeov promašaj i uzalud bačenih 20 sekundi tog zadnjeg napada jasno ocrtvaju njegovu individualnu blijedu partiju, ali i manjkavi kolektivni IQ u napadu.

Sad, iako se za oba poraza Heata kao razlog može podcrtati njihova na momente loša igra u obrani, obzirom da je Boston vrlo lako mogao imati 3-1 i da ima ponajboljeg igrača trenutno na parketu, nije fer zanemarivati njihov kut priče i činjenicu da daju sve od sebe. Miami dijelom ne može do zraka i zbog obrane Celticsa, posebice Wade koji kao playmaker uopće ne sudjeluje u ovoj seriji jer ga udvajanjima na perimetru Celticsi već drugu utakmicu za redom potpuno izbacuju iz ritma.

Rivers kao da je odlučio pustiti Jamesa da radi svu štetu nadajući se da ovaj neće moći sam bez Wadea i to se za sada pokazuje ispravnim (iako mi nitko ne može reći da je to jedini razlog, Wade trenutno jednostavno nije u onom ritmu kojim je završio seriju protiv Pacersa, što samo naglašava njegovu sve veću veteransku rolu i prolazak zenita – kada nisu u stanju igrati konstantno u playoffu iz večeri u večer, onda te se mirne duše može proglasiti čovjekom čija karijera je ušla u silazno razdoblje).

Heat je teoretski momčad s više rezervi (ne samo kod Wadea, nego i u skoku, kontrama i ulazima u reket) i na tome se baziram kada ih i dalje smatram favoritima (osim ako nekim slučajem Boston nije naišao na čudesni lijek koji preko noći može vratiti Piercea i Allena u optimalnu fizičku spremu, oni takvih rezervi nemaju). S druge strane, praksa do sada pokazuje kako je Boston potpuno ravnopravan protivnik, često i bolji kada nametne odgovarajući ritam.

I zato će G5 biti i najzanimljiva utakmica do sada. Heat doma igra s puno više energije na početku susreta, ali to im samo po sebi neće biti dovoljno ako se Wade ne pridruži Jamesu i tako anulira značaj koji za Boston imaju Rondo i Garnett. I dok je bolja partija Wadea imperativ za Heat, Rivers mora nastaviti dobivati doprinos od 8 igrača i na gostovanju jer Chalmers, Haslem, Battier i (u manjoj mjeri) Miller pokazali su se kao rotacija od koje svaku večer možeš računati na nešto. Ostane li Boston opet s 3 i pol igrača koliko ih je imao u prvoj utakmici, šanse će im padati brže od dionica facebooka.

31May/1210

DAY THIRTY-TWO – LUCK OF THE IRISH

Posted by Gee_Spot

Prvo dobra vijest – prvi pick drafta ipak ne ide Bobcatsima, što znači da će Anthony Davis dobiti šansu početi karijeru na pravi način u pravom klubu. Jordanu više sreće dogodine, nema sumnje da će još jednom imati najviše loptica u bubnju.

A sada loša – Boston nije uspio iskoristiti večer u kojoj im je sve išlo od ruke da seriju učini napetijom. S dvije utakmice prednosti i izgledima na svojoj strani, Heat ima širom otvorena vrata do Finala.

Naime, Celticsi su napravili ono osnovno što su morali – zabili su gomilu skok-šuteva (iako ostvaren u produžetku, konačni broj od 111 koševa za ovakav roster je dostignuće kojem treba skinuti kapu do poda). Uz to, dobili su sjajne all-round partije od svih igrača te neopisive 53 minute od Ronda koje zaslužuju svoj vlastiti paragraf. Uz sve ovo, Heat im se nudio na pladnju ne uspijevajući atletsku prednost pretočiti u lake koševe, točnije promašivši 16 slobodnih.

Boston je u utakmicu ušao sjajno, Pierce i Allen zabijali su iz vana, a Rondo je nametao ritam i u svom stilu agresivnim ulazima i traženjem rupa u obrani sijao paniku. Međutim, ono što je Celticsima donijelo kontrolu bila je činjenica da se Rondo na jednu večer pretvorio u Tonya Parkera, zabijajući skok-šut s poludistance jedan za drugim (utakmicu završio sa za njega apstraktnim 11-12 šutom iz vana, u koji su uračunate i one dvije trice u zadnjim sekundama produžetka kada je očajnički pokušao okruniti hall of fame partiju utješnom pobjedom).

Večer iz sna za Celticse zaokružila je odlična obrana, točnije odluka da se agresivno udvaja pick igra, posebice ako bi Wade i James bili u ulozi playmakera, kako bi se oduzeo onaj korak prednosti koji je u prethodnoj utakmici omogučio Heatu da zabija kako poželi. Uz taj ključni detalj treba istaknuti i kako su svi jednostavno zaigrali puno agresivnije, posebice Pierce na Jamesu (PP je valjda jedina trojka u ligi koja masom i snagom može cijelu večer gurati Jamesa 1 na 1). Također, rotacije prilikom zatvaranja reketa bile su puno brže i žešće, a Garnett je očito igrao pod naputkom kako se mora minimalno trošiti u preuzimanju i kako mu je osnovni zadatak čuvati koš.

Miamiu je trebalo cijelo poluvrijeme da se prilagodi ovakvoj igri, ali u nastavku su počeli puno bolje kružiti loptom, samim time otvarati i više prostora za šut, što je natjeralo Celticse da se vrate standardnim pokrivanjima, a samim time omogučilo Jamesu i Wadeu više prostora. Koji su ovi u trenu iskoristili u furiznoj trećoj četvrtini kada su nizom skok-šuteva i ulaza prosuli sav trud Bostona s početka. Naravno, uloga suigrača je bila ključna - Battier je opet zabio važne trice, a posebno je inspiriran bio Chalmers koji je opet na jednu večer odlučio biti Super Mario (on očito ima jednu utakmicu u seriji rezerviranu za taj svoj alter ego) i pridružiti se u akciji ne samo kao 3&D opcija, već kao pravi playmaker.

Problem za Miami je nastao u trenutku kada je James sjeo na klupu uhvatiti kratki predah, napad Heata upao je u rupu koju je Boston odmah iskoristio da preko i dalje solidnog šuta dođe u egal u kojem su se držali do kraja. Iako su u završnici ostali bez Piercea (obrana na Jamesu uzela danak u osobnim greškama) i iako ih je obrana Miamia prisilila na niz loših šuteva, kombinacija promašenih slobodnih Wadea i Jamesa, odnosno niz sjajnih poteza Ronda i poneki pogođeni šut iz vana (Rayu se pridružio Pietrus važnom tricom), dali su šansu Celticsima i u završnici utakmice i u produžetku.

Međutim, Miami je jednostavno našao načina iščupati pobjedu, dizali su razinu igre u napadu kako je utakmica odmicala i na kraju su ne samo imali razigrane Jamesa i Wadea, već su im upadale i trice, a i Haslem je u završnici opet odradio vrhunsku imitaciju Bosha, pogađajući otvoreni šut jedan za drugim.

Ne znam, možda će netko reći kako je Heat dizao razinu igre ovisno o potrebi, možda će se nekome činiti kako je Boston na kraju jednostavno ostao bez snage obzirom da su odigrali cijelu utakmicu s 5 i pol igrača, ali meni osobno se čini kako sljedeći zaključak najbolje opisuje utakmicu – Boston ove sezone jednostavno nema sreće.

Playoff im se otvorio poput prolaza u drugu dimenziju u trenutku kada je otpao Rose, dijelom čak i Bosh, ali usput se raspao i njihov roster. I onda odigraju sjajnu utakmicu, iskoriste svoje trenutne potencijale do maksimuma, dobiju poprilično osrednje partije Jamesa i Wadea i što se dogodi? Umjesto šokantne pobjede, dočeka ih poraz zato što je jedna od najgorih potencijalnih šampionskih rotacija ikada odigrala fantastičnu kolektivnu utakmicu na svim pozicijama.

Luck of the Irish malo sutra.

27May/128

DAY TWENTY-EIGHT – GRINDING IT OUT

Posted by Gee_Spot

Sinoćnja utakmica donijela nam je dobru i lošu vijest. Dobra vijest je da se mučenje između Sixersa i Celticsa konačno završilo, a loša da je jedna od ovih momčadi prošla dalje. Iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put gledao važniju utakmicu s manje iskazane agresivnosti - umjesto na ratnike, obje momčadi su više podsjećale na boksače van forme koji su upravo odboksali 11 rundi i za 12-u im je ostalo taman toliko snage da se odbijaju od konopaca do klinča i tako u krug.

Manjak energije u slučaju Bostona uopće me ne čudi, obzirom na loša stanja Allena i Piercea, odnosno na izostanak Bradleya. Ma uopće je nevjerojatno zamisliti da su Celticsi ovako daleko stigli s rotacijom prema kojoj se čak i klupa Heata čini smislenom (pretjerujem, ali ne previše) - na klupi Bostona trenutno je 5 igrača pokupljenih tijekom sezone, dakle 5 igrača koji nisu bili dovoljno primamljivi ni jednoj od 30 momčadi da im na početku sezone ponudi mjesto na rosteru.

(kako je Danny Ainge zamislio biti konkurentan s ovakvim rosterom ne znam, ali stvari su se poklopile i eto ih u finalu konferencije gdje bez rotacije i s načetom petorkom realno nemaju prevelikih šansi protiv Heata koji je uhvatio kakav-takav ritam i očekuje Bosha nazad na parketu negdje tijekom serije)

Doc je praktički cijelu utakmicu odigrao s istih 5 igrača, uz jednu solidnu rolu Pietrusa u prvom dijelu, što je svakako objašnjenje za nesposobnost Bostona da uspostavi kontrolu nekakvom serijom i puno ranije riješi utakmicu protiv trenutku nedoraslih Sixersa. Ako si već načet i onda još igraš 48 minuta, teško je očekivati da ćeš pronaći snage u nogama podignuti razinu energije u određenim situacijama, ma kako povoljna situacija ti se nudila.

Boston se izvukao zahvaljujući tome što im je upalo više skok-šuteva, pogotovo u završnici, te zahvaljujući tome što su Garnett i Rondo preuzeli odgovornost u trenutcima kada je to bilo potrebno. Sixersi takve reakcije u važnim momentima i takve igrače koji bi se izdigli iznad sivila nisu imali i u tome je bila osnovna razlika.

Celticsi su u biti očekivano prošli na iskustvo, taj know how koji imaju donosi neopipljivu i statistički nedokazivu vrijednost, ali itekako vidljivu u ovakvoj izjednačenoj utakmici. Obje momčadi su igrale podjednako oprezno, sporo, više reagirajući nego izazivajući (podjednak broj skokova, slobodnih, izgubljenih), a takav pristup je definitivno odgovarao brojčano inferiornijem protivniku.

Pitanje je hoće li Sixersi ikada više imati ovakvu priliku za doći ovako daleko, tako da je njihov nedostatak agresivnosti zbunjujuć, a neobjašnjivo mi je da usprkos rotaciji od 8 igrača koji su svi redom mlađi, energičniji i potentniji, nisu uspjeli pretrčati i nadskakati Celticse i ostvariti prednost u kontrama i koševima iz reketa.

Pristajući na gomilu organiziranih napada koji su uglavnom završavali bezidejnim ulazom ili šutom preko ruke, Sixersi su se osudili na poraz. Jedini način da se usmjere prema pobjedi bio je da trče, skaču i bore se više od Celticsa, da iskoriste manjak energije protivnika, ali oni su dopustili da ih stil Bostona proguta i pritom su prokockali svaku priliku koja im se ukazala da eventualno promijene tijek susreta.

Samo s raspoloženim Brandom, koji je stabilnom veteranskom prisutnošću na oba kraja parketa bio jedina svjetla točka, jednostavno nisu imali šansu. Pierce je parirao Iguodali srcem nadoknađujući manjak atleticizma, Rondo je nadigrao Holidaya, a Turner je opet bio najgori igrač na parketu, djelujući totalno odsječeno od ikakvog momčadskog plana, čak i vlastite vizije o tome što bi trebao raditi na parketu. Ako su plan i vizija uopće riječi koje možemo koristiti u odnosu na njihovo sinoćnje izdanje.

Uglavnom, Boston već u ponedjeljak ima prvu utakmicu u Miamiu i usprkos dobrim epizodama Ronda i Garnetta tijekom playoffa, epizodama koje garantiraju matchup probleme za Heat, očito je kako bez prave podrške i mogućnosti odmora udarni dvojac Celticsa jednostavno neće moći izgurati još jednu seriju. Teret koji nose u napadu je pretežak i uzima ogroman danak u efikasnosti, a čak i da Pierce i Ray odjednom upadnu u šuterski ritam iz najboljih dana, manjak tijela osuđuje Celticse na minus protiv agresivne obrane Heata i monstruoznih all-round partija udarnog dvojca.

Heat je uredno nabijao razliku protiv druge postave Pacersa lukavim rotacijama, a Boston nema opcija kojima im može ovakvog jokera izbiti iz ruke. Osim ako bi se Doc odlučio za potpuno skraćivanje rotacija u sinoćnjem stilu, što bi valjda iscrpilo starterima i ovo malo pare što im je ostalo u kotlovima. Playoff je definitivno maraton, a Heat u ovom slučaju jednostavno ima prevelika pluća za Boston, koji bez mladenačke energije Bradleya i Greena na bokovima nema kako parirati Jamesu i Wadeu.

22May/1228

DAY TWENTY-FOUR – KNOCKOUT CITY THUNDER

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ CELTICS

Bila je ovo utakmica s dva lica, prvim revijalnim, u kojem kao da nitko nije želio ubaciti u brzinu više i razbuditi protivnika, te drugim u kojem je Boston na 12 minuta zaigrao fenomenalnu obranu i prelomio susret. Praktički, Doc je odlučio obrnuti ritam prošle utakmice pa je period furiozne igre u obrani umjesto u prvoj primjenjen u trećoj četvrtini, tijekom koje je Boston, agresivnim udvajanjem pick igre i hvatanjem u zamku igrača s loptom, potpuno izbacio iz takta napad Sixersa.

Doduše, Celticsi su zaigrali bez Bradleya (sad ga izgleda zeza i drugo rame) što je možda i glavni razlog mlake obrane na početku, odnosno činjenice da je vanjsku liniju Sixersa umjesto presinga ovaj put čekao otvoreni put do koša, što su Holiday, Turner i Iguodala uredno kažnjavali. Vidno usporeni Ray nije u stanju pomoći čak ni u napadu, tako da je itekako važnu rolu odradio Pietrus koji je svojom dužinom sjajno zamjenio Bradleya i donio Celticsima potrebnog drugog terijera koji je uz Ronda odradio najveći dio posla u obrani.

S druge strane, u početku ni obrana Sixersa nije bila puno žešča, dodatni pas bi je uredno izbacio iz ravnoteže što su koristili Stiemsma i Bass za realizaciju cijelog niza zicera. I jedan i drugi napad tako su funkcionirali besprijekorno – Boston je do prilika dolazio na svoj način, nesebičnim kruženjem lopte i preciznom egzekucijom, Philadelphia pak nesebičnim kruženjem lopte i svježim nogama. Razlike je samo u tome što je Boston ovaj ritam održao do kraja, dok su se Sixersi, u nastavku suočeni s podignutom razinom igre u obrani, agresivnim udvajanjima i brzim rotacijama, potpuno raspali.

Playoff intenzitet koji je utakmica dobila u toj trećoj četvrtini jednostavno ih je šokirao, izgubili su momentum i uopće ideju kako na ovakvu igru protivnika odgovoriti. Bostonu je tako 6 minuta bilo sasvim dovoljno da izgradi dvoznamenkastu prednost i održi je do kraja, odnosno da izvede još jednu košarkašku kliniku. S jednom bitnom razlikom - dok su do pobjede u trećoj utakmici serije došli igrajući punom snagom od početka do kraja, ovaj put im je trebala samo jedna nadahnuta četvrtina. I to nije dobra vijest za Sixerse jer jasno ukazuje na to koja momčad ima veći plafon.

Rivers je dobio standardne partije od Ronda (14 asista, samo 3 izgubljene), Piercea (9 iznuđenih slobodnih) i Garnetta (20 poena) kojima se ovaj put pridružio i Brandon Bass. Peti čovjek Bostona je u spomenutom ključnom periodu pomogao izuzetnim napadačkim učinkom, jednostavno nije mogao promašiti (skupio 27 poena, usput sam samcat zabio više od kompletnih Sixersa u ovom periodu s 18), ali je ujedno iskazao i rijetko viđenu agresivnost u napadanju obruča i skoku koja je rezultirala utakmicom karijere. Njegova razigranost omogučila je Docu da ostane pri visokoj postavi i tako poštedi Piercea mučenja na četvorci gdje ga je zadnje dvije utakmice Thaddeus Young uništavao.

Izbivši Collinsu najvećeg jokera iz rukava, Boston si je otvorio put do mirne završnice utakmice, ali ne i serije - nedostatak Bradleya u obrani itekako se osjeti (Collins će za drugi put sigurno imati rješenje za zaobići Pietrusa, svakako će trebati uposliti Hawesa i Allena na vrhu reketa na neki drugi način ako već ne ide pick igrom), a očekivati od Bassa da svaku večer igra utakmicu karijere malo je iluzorno. Rondo, Garnett i Pierce morat će izvući još jednu vrhunsku partiju iz sebe jer svaka utakmica viška samo dodatno podebljava medicinski dosje i otežava opstanak.

LAKERS @ THUNDER

Kobe i društvo dobro su se držali sve tamo do polovine treće četvrtine kada su Westbrook i Durant ušli u šuterske serije koje teško mogu pratiti i puno bolje momčadi od Lakersa. Harden je nakon jedne loše utakmice opet bio Harden i brinuo se da igra ima glavu i rep, a podršku su dali svi – od Perkinsa (koji se ne samo gurao pod košem već je ovaj put čak i nadskakao Bynuma), preko Ibake (koji je u početku, kada šut nije slušao, igrom u obrani držao priključak), do Collisona (čije fantastično kretanje bez lopte i osjećaj za igru su bili nagrađeni dužim ostankom na parketu i sudjelovanjem u završnom gaženju svih nada Lakersa).

Kobeova 42 poena lijepo zvuče, ali nakon agresivnog početka vrlo brzo je izgubio noge. Naravno, s tim je otišla i efikasnost jer se nije uspio na vrijeme prebaciti iz uloge lošeg policajca (koji uzima svaki šut i ignorira suigrače) u ulogu dobrog policajca (koji razigrava s vrha posta), ulogu koja mu je tijekom ovog playoffa najbolje ležala. Čovjek nije imao asist cijelu utakmicu, a, čuvajući se isključivo za napad, odigrao je jednu od najslabijih obrambenih partija ovog playoffa.

Thunder je tako imao tri najbolja igrača na parketu, a protiv toga se ipak ne može. Dodaj još energiju i skočnost mlađe, šire i manje frustrirane Oklahome koju rotacija Lakersa sastavljena od pet ljudi ni teoretski ne može pratiti (16 skokova viška, bolji omjer asista i izgubljenih) i jasno je kako u ovom susretu nije bilo previše upitnika. Doduše, nije ih bilo ni u seriji, još tamo od prve utakmice i gaženja koje su Lakersi doživjeli u Oklahomi, tako da me još više čude reakcije u kojima se kao krivci prikazuju Gasol i Bynum.

Pau je odradio odličan all-round posao u ulozi treće opcije, Bynum je podbacio, ali to je sve dio sazrijevanja, prvi put u životu nosio je ključni teret u playoff utakmicama, a čak je i Kobe (koji nekim čudom opet nije ništa kriv u očima većine medija), bez obzira igrao u sebičnom ili nesebičnom izdanju, davao sve od sebe i nema mu se što zamjeriti (mislim da je konačno i njega samoga iznenadilo što se čak ni usprkos švercanju u obrani na kraju nije mogao mjeriti sa snagom koju su prezentirali Westbrook i Durant, sada valjda shvati da nije rješenje bacati suigrače pod vlak već da se jednostavno treba pomiriti sa sudbinom - njegovi najbolji dani su prošlost).

Trošiti vrijeme na drame oko toga tko je kriv tako je tipično za Lakerse i njihovu navijačku bazu koja ne vidi dalje od vlastitog nosa, ali kad iz jednadžbe maknemo mit o Kobeu i aroganciju žuto-ljubičastih, ostaje vam kristalno jasno saznanje kako je Oklahoma jednostavno bolja momčad (dakle, momčad, pokušajte shvatiti taj koncept ako još niste, pet igrača je na parketu, 8 do 9 u rotaciji, sve je povezano, a lanac je čvrst koliko i najslabija karika). Thunder bi dobio 10 od 10 serija od 7 koje bi u ovim sastavima odigrale ove momčadi.

Problem je samo perspektiva - kad kažemo kako bi OKC dobio 10 od 10 protiv Jazza, tu se svi slažemo jer nemamo neko visoko mišljenje o Jazzu. Međutim, kada se ovako nešto kaže o Lakersima, onda čovjek ima potrebe objašnjavati razloge, em Gasol više ne valja, em je Kobe ovakav, em je Bynum onakav. A, kao što rekoh nakon prvih 48 minuta serije, nema se tu šta objašnjavati. Kada je razlika u talentu ovolika, nikakvi drugi faktori nisu bitni - uvijek prolazi nadmoćniji protivnik, bez obzira na ime.

17May/1211

DAY NINETEEN – YOUNG VS OLD

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ SIXERS

Sinoć su stari Celticsi održali mladim Sixersima kliniku. Ne Našu Malu ili Schwarzwald, već pravu pravcatu košarkašku. Collinsove trupe dobile su krila pobjedom u Bostonu, a ta krila samo su se dodatno raširila odličnim ulaskom u utakmicu tijekom kojega nisu mogli promašiti – Iggy je pasovima s vrha reketa namještao zicere, Allen i Hawes su trpali s poludistance, a Holidayu se u zabijanju trica pridružio čak i Williams.

Bilo je očito kako pod utjecajem ovakvog razvoja događaja, članovi jedne od najmlađih momčadi u ligi sebe već vide u finalu konferencije. Što je najveća greška koju možete napraviti protiv ove generacije Celticsa. Nakon run & gun izazova kojega su pred njih bacili Sixersi, u akciju su krenuli Rondo i Garnett, prvi seciranjem obrane kirurški preciznim ulazima i sjajnim miksom realiziranih ulaza i povratnih lopti, a drugi već dosadnim savršenim učinkom s poludistance pomiješanim s ponekim poenom ispod koša, bilo nakon Rondova zicera, bilo nakon klasičnog skok-šuta unazad.

Garnett nije mogao promašiti, Rondo u ovom periodu nije izgubio ni jednu loptu (samo jedna izgubljena tijekom cijelog susreta), a sjajnih 12 minuta košarke zaključio je Pierce. Stari ratnik je pokušao kao spot-up šuter, nije išlo, pa se odlučio na par ulaza koji su pored anemične obrane Sixersa završili zakucavanjima nakon kojih je bilo jasno kako Boston neće izgubiti ovu utakmicu. PP riskira igrajući s ovako načetim koljenom, ali, kao što je i sam rekao, dok je na parketu igrat će kao da je sve u redu.

Od ovog trenutka (statment moment kakav mogu izvesti samo najveći) Boston je zaigrao punom parom – udarnom trojcu koji je davao ritam pridružili su se Bass i Pietrus kao šuteri i eto petorke koja je napadački protutnjala Philadelphiom. Zabili su 60 na poluvremenu (za ovu momčad Bostona to je rijeđe od snijega u Dalmaciji), 107 do kraja, od četvrtine do četvrtine samo dižući prednost, a uz Rondovu i Garnettovu učinkovitost ključna je bila Piercova odluka da, kad već ne sluša šut (samo 33%), do poena dođe ulazima i s linije slobodnih.

Naravno, za razliku od Sixersa koji su izgleda dobar dio energije potrošili na slavlje i projiciranje svog prolaska dalje, Celticsi su sve svoje snage usmjerili na parket, pa su tako nakon početnog run & guna sveli Sixerse na ono što jesu, momčad bez ideje i vrhunskog talenta koja šutira s poludistance. Uostalom, osim davanja nekog okvira utakmici, sve što treba reći u ovom osvrtu je kako su Celticsi konačno šutom (preko 50% iz igre) nadogradili standardno sjajni protok lopte (naspram Sixersa čije cigle su rezultirale učinkom od 40%), kako su konačno nekoga nadskakali (što je samo po sebi razlog za slavlje) i kako su konačno od nekoga izgubili manje lopti (samo 7).

Mislim, ovakva učinkovitost nije održiva, Sixersi su momčad koja inače gubi najmanji broj lopti u ligi (za razliku od Celticsa koji su pri dnu), plus Boston je jedna od najgorih skakačkih momčadi svih vremena. Dakle, očito je u ovim elementima ključnu ulogu odigrala psihička nepripremljenost protivnika, odnosno nezrelost. Ali, dok Rondo kontrolira loptu minimalno riskirajući i dok Garnett ima ovakvu podršku u skoku od Ronda i Piercea (dodali još 18 na Garnettovih 12), Celticsi su tu u stanju odraditi solidan posao.

S druge strane, čak i puno agresivniji i budniji Sixersi nemaju što tražiti protiv Bostona kojem ovako klika napad, pogotovo ako Pierce bude i dalje u stanju pratiti dinamični dvojac Rondo – Garnett za kojega protivnik nema odgovora. Toj razini egzekucije i kvalitete Philadelphia nema čime parirati, stoga je za rasplet ove serije i dalje najvažnije pratiti medicinske izvještaje iz Bostona.

LAKERS @ THUNDER

Nešto kasnije, jedna druga skupina veterana sa šampionskim pedigreom našla se u sličnoj situaciji, ali Oklahoma usprkos mladosti ima dovoljno playoff iskustva da si ne dopusti mlitav ulazak u utakmicu. Lakersi su u drugoj utakmici imali sve na pladnju – Thunder nije briljirao šuterski, ali, što je još važnije, nije imao ni previše laganih poena sa linije slobodnih. Tu i tamo bi im uspjelo iskoristiti poneku kontru, ali od početak je bilo jasno kako utakmica ide ritmom koji odgovara Lakersima i kako će gotovo svaki napad biti odigran na postavljenu obranu.

Trpajući iz reketa, Lakersi su preko Gasola, Bynuma i Kobea cijelo vrijeme držali minimalnu prednost, a, uz sve navedeno, u korist im je još išlo što su Harden i Ibaka zbog problema s osobnima odigrali manje minuta od očekivanog. Svejedno, jer na kraju čak ni kontrola ritma te prednost u skoku i laganim poenima nije pomogla – Oklahoma je pokazala da ima rješenja čak i za najtvrđu playoff košarku.

Ogroman posao odradio je Ibaka, koji je sa svojih 7 blokada držao kakav-takav balans u sredini (momčadi koje zabiju 46 poena u reketu obično ne gube utakmice, a bez Ibake taj učinak bi bio i puno veći), a Perkins i Mohammed su još jednom aktivno, koliko je to moguće, odradili svoje imitacije telefonskih stupova.

Međutim, ključan je ipak bio pritisak na vanjsku liniju Lakersa koji su, posebice u završnici, sjajno odradili Durant i Harden, a zatim i činjenica da čak i kod ovakvih večeri u kojima im ne upada previše toga, Oklahoma uvijek može zabiti dovoljno kroz prodornost svoje udarne trojke (koja ovaj put nije rezultirala lakim koševima s linije slobodnih, ali jeste otvorenim putevima suigračima).

Lakersi su u završnici jednom serijom šuteva iz vana Bryanta po prvi puta uspjeli razbiti konstantni egal, činilo se da su otišli na nedostižnih sedam razlike, ali onda je u zadnje dvije minute presudila nepodnošljiva lakoća postojanja koja krasi mladost Oklahome. Umornog Kobea je nadigrao mlađi i odmoreni Harden (samo 6 minuta u prvom poluvremenu), natjeravši ga u obrani na dva očajna šuta (koja Kobe nije morao uzeti) i par izgubljenih lopti, a zatim jureći pored njega kao pored stolca na drugoj strani parketa, u svom stilu, direktno na obruč (iznudio i, što je najvažnije, pogodio 4 slobodna, da i Kobe i LeBron vide kako se to radi).

Dodaj Durantovu hladnokrvnost i franšiznu kvalitetu (neobranjiv šut iz vana koji ovisi samo o postotcima, plus onaj fenomenalan ulaz i polaganje pored odlične obrane kojim je okrenuo rezultat) i eto zaslužene pobjede u najtvrđoj mogućoj plaoyoff utakmici kojom je OKC samo pokazao da je potpuno sazrio kao momčad. Lakersi se samo mogu nadati da će i ubuduće imati šanse ostati u igri kontrolom ritma, ali čak i tada njihova kronična nesposobnost da zabiju šut iz vana i nedostatak drugog beka koji bi kontroliranjem lopte olakšao život Kobeu (Blake i Sessions su pored Westbrooka izgledali kao pioniri maleni) osuđuju ih na ulogu promatrača u trenutcima kada mlađa, brojnija i atletsko-fizički dominantnija skupina iz Oklahome odluči zagospodariti parketom.

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

2Apr/125

RUNNING WITH THE PACK G54

Posted by Gee_Spot

Bulls @ Thunder, Heat @ Celtics

Oklahoma je u manje od tjedan dana pregazila Heat i Bullse doma, rutinski dobila Lakerse na strani, i tako definitivno potvrdila svoj iskorak u kategoriju izazivača. Istina, treba imati na umu kako su i Miami i Chicago van idealne forme (James konačno počinje osjećati posljedice suludih napora kojima je svakodnevno izložen, dok Rose muku muči s misterioznom ozljedom), ali to ne umanjuje zrelost koju su Durant i društvo iskazali u ovim utakmicama u kojima je trebalo pokazati karakter.

Briljantne momčadske partije i nesebična igra definitivno upadaju u oči, ali, puno više od neke značajne promjene filozofije, za ovaj uzlet Thundera zaslužna je jednostavna činjenica kako je Kevin Durant konačno postao kompletan igrač i lider kakvoga smo čekali. Nikada on nije prezao od uzimanja odgovornosti u napadu, ali ono gdje je rast jaja najočitiji su igra u obrani i posebice skakački učinak - ovaj borbeni i neustrašivi Durant omogućuje Brooksu da ga češće koristi pod košem, što itekako pomaže momčadi.

Također, Durant je danas potpuno izbalansiran triple threat. Još na početku sezone njegov neobranjivi šut preko ruke bio mu je glavno oružje, a danas je jednako opasan kao šuter, slasher i asistent. Upravo njegova playmakerska eksplozija donosi ovoj momčadi onaj ključni detalj koji im je nedostajao, nekoga tko je u stanju napad za napadom slomiti obranu i stvoriti višak igrača (Westbrook nije na toj razini, a Harden nije došao na ovaj svijet da bude franšizni igrač već sjajan pomoćnik).

Ono što je možda još i važnije, Durantov igrački korak naprijed konačno uspostavlja jasnu i prirodnu hijerarhiju u momčadi, nedostatak koje im je bio možda i najveći problem zadnje dvije godine. Uglavnom, Durant je od prvog dana kada je stupio na NBA parkete bio savršen strijelac. Ove sezone, a posebice u njenoj završnici, potvrđuje da je konačno postao i savršen košarkaš, superstar koji na svojim leđima može momčad dovesti do naslova.

Ovakav rasplet događaja prebacuje lopticu u polje Bullsa i Heata - ne bude li Rose 100% spreman za playoff i ostane li James na ovom nižem nivou energije od onoga na kojega je navikao svoju momčad, više je nego očito kome se smješi naslov MVP-a Finala.

Bullsi su sjajna momčad, ali bez pravog Rosea teško da mogu biti favoriti čak i protiv žilave Indiane, inspiriranog Bostona ili nepredvidljivih Knicksa (koji su u sličnoj post-lockout sezoni 1999. startali kao osmi i stigli do Finala). Hrpa igrača zadatka u sjajnom sistemu nisu dobitna formula, uostalom boljeg dokaza od sinoćnje utakmice ni ne treba - iako su imali 15 napadačkih skokova i čak 17 pokušaja šuta više, opet su pregaženi (završnih 14 koševa razlike ne znače ništa, utakmica je bila gotova krajem treće na +30 za Thunder). Uglavnom, sve oči uprte su u Roseove prepone, ma kako vam to čudno zvučalo.

Što se Heata tiče, problem nisu porazi, već gubitnički mentalitet kojega iskazuju u njima, odbijanje da se uopće upuste u borbu kada stvari krenu loše. James cijeli treći mjesec igra ispod MVP razine na koju nas je navikao ove sezone i, ma kako se to blesavo čini reći za čovjeka koji i dalje skuplja fenomenalne brojke, vidljivo je da Miami bez njegovog svemirskog učinka nema rješenja. Spominje se nekakva ozljeda, a možda je pad forme samo pitanje umora, ali činjenica je da, ako James ne odigra MVP partiju na obje strane parketa, Miami previše ovisi o učinku jednako umornog i načetog Wadea. I nikoga trećeg, četvrtog ili petog.

Čekaj, kažete vi, James je pao sa sulude MVP razine u kojoj nije imao konkurencije (bio je uvjerljivo najučinkovitiji igrač lige na obje strane parketa) na razinu običnog MVP kandidata i to bi kao trebao biti razlog za poraze Miamia? A koji drugi? Čim mu je šut pao za par postotaka, čim je počeo igrati s manje energije u obrani, Miami je počeo dopuštati da ga mlate kao vola.

Što dovodi do ključnog problema. James ne samo da nije strijelac u rangu Duranta koji se uvijek može osloniti na šut, on nema ni približnu podršku kakvu ima Durant (ili Rose). Wade je sjajan, njegovi bljeskovi su u svim ovim teškim porazima (protiv Thundera, Pacersa i sada Celticsa) bili rijetke svjetle točke, ali gledati njih dvoje kako se muče pokrpati sve mane ovog rostera na trenutke je stvarno bolno.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da James i Wade upadnu u formu i sami zgaze protivnika kao što su napravili lani s Bullsima. Samo, bez podrške momčadi, svaki individualni posrtaj bit će kažnjen na isti onaj način kako je to napravio Dallas u Finalu.

Pozitivnih aspekata nema previše. Battier se nikako ne snalazi u ulozi šutera, Miller je opet ozljeđen, Haslem je hodajući leš, Chalmers nije u stanju odigrati solidnu partiju izvan Miamia. Bosheva sinoćnja borbena partija pod obručima daje nadu, ali kad uzmeš u obzir da ga je 7 godina stariji Garnett nadigrao, postane ti jasno kako očekivati od njega da bude prevaga u reketu odavno nema smisla. Uostalom, ako nisu uspijeli nadigrati najgoru skakačku unutarnju liniju lige, kako misle nešto slično napraviti protiv Chicaga ili Pacersa?

(sumnjam da itko u Miamiu ima odgovor na ovo pitanje, ali dojma sam kao da svi očekuju da James i Wade odrade sve, pa tako i nadskaču i čuvaju Noaha, Hibberta, Westa i Boozera)

Još jedan ogroman problem za Heat mogao bi biti gubitak prednosti domaćeg terena u završnim serijama. Bullsi imaju 5 utakmica prednosti, Oklahoma 3, te je, usprkos tome što Miami ima najlakši raspored do kraja sezone, za očekivati kako će obje momčadi poduzeti sve potrebno da zadrže tu prednost. Obzirom na to koliko se samouvjerenije ponašaju u svojoj dvorani, teško je Miami smatrati favoritom u bilo kojoj seriji u kojoj se sedma utakmica igra na strani.

Nikada nije pametno iz malih uzoraka donositi definitivne zaključke, ali, po onome što smo imali prilike vidjeti u protekla dva tjedna, postaje jasno kako se odnos snaga u ligi nakon dugo vremena promijenio. Ne samo da se čini realnim Thunder smatrati izazivačima, već je legitimno dovesti u pitanje čak i finale Istoka između Bullsa i Heata.

Za kraj svakako treba spomenuti Celticse. Pričali smo prije par dana o novoj postavi s Averyem Bradleyem i svim trikovima kojima Doc pokušava napad održati podmazanim, ali kada Rondo igra s onoliko energije kao sinoć, Boston je u stanju slomiti zube mnogima. Plan hvatanja divizijskog naslova će biti ostvaren (dijelom zahvaljući i Sixersima koji očito nisu spremni za bitku), a, uz dobar match up, moglo bi se produžiti život i u playoffu na dulje od jedne runde.

Zdravi, koncentrirani i razigrani Rondo, s Pierceom i Garnettom kao drugom i trećom opcijom, i dalje predstavlja dovoljno žilavu osnovu koja ima pravo sanjati ultimativni podvig. Problem je samo što u seriji od sedam neće biti moguće sakriti onoliku minutažu koju su sinoć imali Pavlović, Dooling i Stiemsma. I dok će Ray Allen najvećim dijelom lišiti Doca potrebe za uslugama prve dvojice (u Bostonu već glasno razmišljaju da uspješan eksperiment s Bradleyem u startnoj petorci potraje i nakon Rayeva povratka, jer definitivno im treba netko tko će napadački nositi drugu postavu), manjak aktivnih i sposobnih tijela pod košem osuđuje ovu sjajnu generaciju na brzu i bolnu smrt. Osim ako u prvom krugu ne nalete na jednako limitirani Heat, naravno, protiv kojega i dobri čovjek Bass može izgledati kao Charles Oakley.

Wolves @ Blazers

Što se naše nesretne Minnesote tiče, oni su sinoć u Portlandu odigrali jednu finu prijateljsku utakmicu protiv Blazersa, kako i priliči dvjema lutrijskim momčadima u ovo doba godine. Čak ni Love nije imao namjeru ubaciti u višu brzinu iako je bio u direktnom sudaru s protivnikom za titulu najboljeg krilnog centra lige. Po prvi put ove sezone Aldridge je dobio dvoboj, ako se njihovo noćašnje izdanje može takvim nazvati, ali, obzirom da je Love bio uvjerljivo bolji u ona prva dva u kojima su se obje momčadi još i borile za nešto, teško da tom podatku možemo dati neko značenje.

Osim napomenuti kako se i u ovoj egzibicijskoj utakmici još jednom jasno mogla vidjeti i glavna razlika između dva sjajna mlada igrača – dok se Love mora pošteno namučiti za svaki poen čak i u situaciji kada ne igra punom snagom, LMA zabija takvom lakoćom na razne načine da imaš dojam kako se ni ne trudi. Njegov arsenal poteza s poludistance pravo je umjetničko djelo i stvarno je šteta što ga ove sezone nećemo gledati u playoffu.

Blazersi su kontrolirali utakmicu cijelim njenim tijekom, uglavnom oslonjeni na napadački učinak, a zaključili su je simultanom šuterskom eksplozijom Batuma i Aldridgea sredinom treće četvrtine, na koju su konačno spojili i niz dobrih obrambenih reakcija. Wolvesi jednostavno nisu imali čime odgovoriti na takav izazov, osim nadati se eventualnoj seriji trica Lovea i Ridnoura. Njihovih 2-9 za tri i ukupnih 5-21 nisu dovoljni kada ste ovoliko slabiji protivnik.

Osim talenta Batuma i Aldridgea, koji obećava da će već iduće godine playoff u Portlandu opet biti realnost, Blazerse može veseliti i dobar odabir igrača kojima su odlučili dati šansu u ovoj završnici sezone kako bi ocijenili na koga mogu računati ubuduće. Tri imena se ističu – Luke Babbitt, J.J. Hickson i Jonny Flynn.

Babbitt je jedan od rijetkih pickova Blazersa zadnjih godina koji ima potencijal, momak je u zadnjih tjedan dana od kada je postao standardni dio rotacije zabio 12 od 16 trica (gađa 52% za sezonu) i nameće se kao novi bijeli šuterski specijalist. Problem koji ga je pratio i zbog kojega nije imao previše šansi, a pratit će ga i dalje tijekom karijere, manjak je centimetara, snage i brzine za čuvanje NBA krila, bez obzira na poziciju. Međutim, Babbitt ima tako mekan šut, praktički bez ograničenja (imaš osjećaj da može zabiti s 9 metara kao od šale), da je suludo ne pokušati od njega napraviti nešto slično onome što Knicksi rade sa Steveom Novakom.

Novak je također, usprkos dobro znanoj šuterskoj ekspertizi, godinama čekao šansu koju mu nitko nije htio dati zbog problematičnih obrambenih match upova. Dok u New Yorku nisu shvatili da oko njegove trice mogu graditi napad u drugoj postavi i da ga obrambeno mogu sakriti iza pravovremenih rotacija. Babbitt nije sigurno ništa lošiji atleta od Novaka i nema razloga da jednog dana ne skuži igru u obrani, dok napadački mora potpuno odustati od ičega drugog osim šuta za tri.

Kako je igrajući pod košem na sveučilištu bio dominantan strijelac i skakač te kako je slične brojke (20 koševa i 8 skokova) ostvario tijekom boravka u D-ligi, logično je da još ponekad pokušava ući u reket i zabiti, ali, što se prije riješi starih navika i prihvati svoju specijalizaciju, bolje za njega jer ga upravo takvi izleti čine manje korisnim.

Hickson je također zanimljiv slučaj, od kada su ga Blazersi potpisali igra kao da je jučer bio s LeBronom u Clevelandu i kao da ove skoro dvije sezone između ne postoje. Međutim, vrlo lako je uočiti zašto se Hickson odjednom opet čini kao koristan igrač. Mladi trener Blazersa Kaleb Canales stavlja ga u pick & roll situacije u kojima je Hickson sjajan realizator, a sve što se od njega traži zauzvrat je da skače i kupi otpatke pod košem.

Problem s Hicksonom u post-LeBron Cavsima i kasnije u Kingsima je bio u tome što je imao previše slobode, točnije što su mu dozvolili da se pretvori u šutera s poludistance vjerujući da je startni talent. Istina je pak da je Hickson solidan podizač energije koji je sjajno funkcionirao onu prvu godinu u Cavsima samo zato što je igrao pick & roll s Jamesom i zato što mu je leđa u obrani čuvao Varejao. Čim se našao u manje sjajnom kontekstu, pokazali su se svi limiti njegove igre.

Zato svaka čast Blazersima koji su možda pronašli izuzetno jeftinu opciju za zamijeniti Kurta Thomasa kao prvog visokog s klupe. Hickson ni u jednoj ulozi pod košem neće biti sjajan obrambeni igrač, ali, ako mu se šutevi zamijene ulazima u reket, uvijek će zabiti dovoljno i pokupiti svoju kvotu napadačkih skokova da opravda minutažu.

Zanimljivo je kako je Canales brzinski od dvojca Flynn-Hickson napravio pokretačku snagu druge petorke. Flynn je bio katastrofalan u Minnesoti, ali razlog tome je bila ogromna rola u napadu koju mu je kao rookieu povjerio Rambis. Drugu sezonu je proveo uglavnom ozljeđen i otpisan, a Houston mu pored sjajnih Lowrya i Dragića nije imao prilike dati šansu.

Međutim, već nakon tjedan dana u Blazersima očito je da momak zna što radi. Po prvi put u karijeri našao se u idealnoj situaciji – igra 15 do 20 minuta kao back-up play, pokazuje da ima pregled igre, izuzetnu brzinu i da može zabiti otvoreni šut. Dani kada je na sveučilištu zabijao u serijama miksajući ulaze i šuteve su odavno prošlost, a sadašnjost od njega traži da iskoristi brzinu za odigrati obranu i prenijeti loptu. Dok god igra pod kontrolom, daje Blazersima ono što nisu imali najveći dio sezone, a to je pouzdana rezerva na jedinici. Doduše, za razliku od Babbitta i Hicksona kojima se NBA budućnost u rolama specijalista za tri i podizača energije nudi na pladnju, Flynnovi pasovi još uvijek djeluju previše mekano i riskantno da bi stavio ruku u vatru kako će imati karijeru back-up playa. Ali, već i sama činjenica što nakon tri katastrofalne godine pričamo o njemu, dovoljno govori o tome koliko je slučajnost (ako vam je draže, možete reći i prava prilika) bitna stavka u životu NBA profesionalca.

9Mar/123

#freeevanturner

Posted by ispdcom

Sinoćnji susret Sixersa i Celticsa je na papiru trebao biti derbi u kojem se u međusobnom obračunu odlučivalo tko će preuzeti vrh Atlantske divizije i dugoročno pomoći izbjeći bauk Miamija i Chicaga u prvim rundama razigravanja.
U stvarnosti je to bila oda gluposti krojačima rasporeda ove sezone. Gledatelji su platili da bi vidjeli dvoboj s vječitim rivalima, a umjesto Piercea, Ronda, Raya i KG-a istrčali su njihovi deset godina stariji imitatori. Susret je praktički riješen u prvoj četvrtini u kojoj su Sixersi jednostavno pretrčali prvu petorku Celticsa koja se nakon dva produžetka u tri dana nije stigla valjda čestito ni naspavati, a kamoli pripremiti za susret s jednom od najboljih obrana lige.
Od kada je postalo jasno da je Jermaine O’Neal još jednom prerano završio sezonu, u startnu petorku Bostona je prebačen nominalni šesti čovjek Brandon Bass. Dobra vijest je da je Jermainea zamijenio daleko najkonstantniji Celtic ove sezone, Kevin Garnett, koji će uskoro navršiti 36 godina. Loša vijest je da je Bassovom promocijom među startere nestala ikakva pomoć s klupe. Pogled na tu pustoš mora da Docu baca ekstra količinu kiseline u želudac. S Jeff Greenom bi slika bila zasigurno ljepša i bolja po Riversovo zdravlje.

Da gledatelji nisu bezveze došli u Wells Fargo Centar pobrinuo se Doug Collins time što je unatoč očajnom nastupu u Milwaukeju kada ga je prvi put stavio u početnu petorku zadržao u istoj Evana Turnera. U drugom startu sezone igrao je kao što se i očekivalo od drugog picka drafta te podsjetio na najbolje Ohio State dane. Završio je susret s 26 poena i 9 skokova (ovo prvo je career high), ali brojke teško mogu iskazati njegov doprinos na oba kraja terena i ono što bi ovaj nastup mogao ubuduće značiti za Sixerse. U obrani je svojom duljinom skroz ukočio Ronda, a kada mu je Rajon pokušao uzvratiti istom mjerom na drugom kraju terena, Turner je manirom veterana rješavao situacije spuštajući se leđima na nižeg suparnika i pucajući preko njega. Najbitnije iz susreta jest da su i gledatelji i Celticsi mogli vidjeti kompletan arsenal koji Turner posjeduje, a koji je u Sixersima do sada samo sporadično dolazio do izražaja. Natprosječno dobar osjećaj za skok, tranzicija koja potom slijedi, dobar pregled terena (alley-op Igoudali nakon rollinga u kontri), spretni ulazi i skok-šut s poludistance su sinoć svi bili u izlogu arene.
Glavne dvije zamjerke u dosadašnjem dijelu njegove kratke i do sada prilično razočaravajuće karijere, loš šut i neefikasna igra bez lopte u rukama su sinoć adresirane na pravi način. Na popravljanju mehanike šuta je radio cijelo ljeto, ali do sinoć su pomaci bili slabo vidljivi. Igru bez lopte je Collins riješio tako što mu je konačno dao loptu u ruke i dozvolio (barem sinoć) da ravnopravno kreira igru skupa s Jrue Holidayem i Iggyjem. Iz izjava trenera je očito kako je jedini istinski čisti šuter Sixersa, Jodie Meeks, konačno preseljen na klupu gdje i pripada te da u ostatak sezone kreće s bekovskim parom Holiday - Turner.
Odnos Collinsa prema Turneru je ove, kao i protekle sezone, bio prilično zanimljiv. I najmanja greška u obrambenoj rotaciji je značila direktan odlazak na klupu tako da se moglo ustvrditi da je Turner u očima trenera još uvijek rookie. Sophomore je takvom tretmanu posljednjih desetak nastupa uzvratio s kriminalnim šuterskim partijama, ali ono što nikad nije bilo upitno jesu talent i volja, što se poglavito moglo vidjeti u skakačkom dijelu gdje je Evan zvijer za svoju poziciju i redovno ga se može vidjeti u lovu na skokove u gužvi za koje se treba ekstra izboriti (tzv. man-rebounds), a ne samo lagane odbijance.

Collinsova rotacija u startnoj petorci nije došla slučajno. Sixersi su do sinoćnje pobjede imali omjer 2-8 u posljednjih deset utakmica i općenito su pali u igri nakon iznenađujuće dobrog početka koji mogu zahvaliti i laganijem rasporedu. Meeks kao igrač koji šutom širi reket više nije mogao prikriti ono što Sixersima fali, a to je talent na dvojci koji može pomoći Iggyju u organizaciji napada. Za energiju s klupe su ionako zaduženi Lou Will i Thadeus Young, a novi bekovski par Holiday - Turner nudi gomilu opcija u obrambenim rotacijama, jaču skok igru (bitno zbog Hawesovih ozljeda i nestanka Branda kao sile pod košem) i lakšu realizaciju kontri. Šut izvana, a pogotovo završnice susreta ostaju problem, ali Collinsova dosadašnja igra je došla do zida i nešto se moralo promijeniti.
Partija protiv Bostona je ponudila sliku igrača s instiktom ubojice koji pršti samopouzdanjem i koji se osjeća kao najbolji igrač na terenu. Sinoć je to uistinu i bio, a sada želimo saznati da li su Sixersi konačno dobili igrača koji to može činiti na konstantnoj razini te konačno opravdati college nadimak The Villain.
Pobjeda nad umornim Celticsima i jedna dobra Turnerova partija ne smije se shvatiti kao zaokret koji će Sixerse baciti u ulogu izazivača za naslov, već kao naznaka da prvi dio sezone Sixersi mogu ponoviti s malo izmjenjenim ulogama na terenu i ponovno biti obrambena sila i neugodna ekipa koju svi moraju respektirati. To se u ovom trenutku čini kao plafon ove ekipe.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

13Feb/125

Mr.Rondos Uplift Mofo Plan

Posted by ispdcom

Celtics - Bulls

Bila je ovo nedjeljna utakmica u za europljane prijateljskom terminu koja je na obostrano zadovoljstvo obilježila kraj turbulentnog tjedna za obje ekipe. U usporedbi s prošlim susretima ovih momčadi, nekih pretjeranih tenzija nije bilo. Osim već standardnog koškanja Noaha i Garnetta, što im je valjda preraslo u naviku. Bullsi su sretni što idu konačno doma nakon devet gostovanja zaredom, a bez Rosea su se držali do samog kraja protiv (nekoć) ljutih rivala. Izostanak Rip Hamiltona ne vrijedi ni spominjati jer čovjek kao da markira nastavu ove godine. 

Boston je počeo tjedan Pierceovim slavljem prestizanja Larry Birda na listi najvećih strijelaca Celtica (sad je ostao još samo Havlicek), da bi ih nes(p)retni poraz od Lakersa (tip-inovi su ih došli glave) i debakl protiv Toronta dan poslije (prehodali utakmicu i dozvolili da ih starter s jednim od najgorih PER-ova u ligi, DeMar DeGROZAN dobije iako baca airballe kad je sam na trici) bacili unatrag i gotovo anulirali sav trud koji je obilježio posljednja dva tjedna povratka u natjecateljski formu. Obzirom da Rose nije igrao, ova utakmica bi se mogla proglasiti nebitnom, ali ipak je ukazala na nekoliko stvari koje će možda kasnije biti značajne u playoffu.

Boston je cijelu utakmicu vodio nekakvih 4-8 razlike da bi se konačno četiri minute prije kraja odlijepio na +14, ali žilavi Bullsi su se vratili i iz tog nokdauna i gotovo do samog kraja držali stvari neizvjesnima. Ipak na kraju je mirna Rondova ruka sa slobodnjaka!?! obradovala TD Garden. Ono što možemo istaknuti kao glavno obilježje utakmice jest da su Celticsi nadtrčali i iskontrirali Bullse 33:7 te čak zabili dva alley-oopa iz kontri (Wilcox i JJ Johnson).

Rondo je bio glavni pokretač tih sprinteva te je ubilježio čvrst triple-double (32-15-10) i generalno držao cijelo vrijeme konce igre u svojim rukama, čemu je zasigurno pridonijelo što nije morao juriti za Roseom. Rondo ne može konstantno igrati na ovoj razini i do sada su prilično jasna njegova ograničenja kao igrača, ali priče o njegovom trejdanju (Ainge bi trejdao i vlastitu mater iz obitelji) zbog nemogućnosti gradnje ekipe oko njega su totalna glupost iz više razloga. Prvo, za ugovor koji on ima ne možeš dovesti playa te razine, a ne možeš dobiti ni neki paket igrača koji bi Boston izravno ubacio u šampionsku utrku. Za ilustraciju, šta je bolje, 11 mil. za Ronda ili 10 mil. za DeAndre Jordana koji niti ne zna igrati košarku? 

Drugo, riječ je o igraču jedinstvenih osobina kojeg je teško usporediti bilo s kime te možda s te perceptivne strane postoji problem ukalupljivanja, poredbe i shvaćanja što on zapravo donosi momčadi. I treće, možda i najbitnije, jest da Rondo dokazano ima SRCE ... dovoljno se sjetiti lakta iz prošlog play-offa pa je valjda jasno da njegova vrijednost nadilazi sami show na parketu i da je Rondo = Celtics, kao i bilo tko iz bivše Velike trojke. Rondo je prirodni nasljednik i most ka sljedećoj generaciji Bostona, ma kada i kako se ona oformila.

Uz Ronda (opet) sjajan na oba kraja terena je bio KG, kojeg je zbilja milina gledati kako igra obranu, zatvara kuteve i radi rotacije kako bi pomogao (uz neizostavna kretanja u bloku koja mu nitko ne zove). Obzirom na kilometražu u zadnje vrijeme igra kao da ima 7-8 godina manje i uz Avery Bradleya je najzaslužniji za obrambeni preporod Celticsa (drugi po obrambenoj efikasnosti iza Sixersa u cijeloj ligi). Pošto su Bass i Jermaine O’Neal bili ozlijeđeni, zamjene Wilcox i JJ Johnson su imali prilike se iskazati te su isto i učinili. Kod Johnsona je primjetno kašnjenje u obrambenim rotacijama nakon preuzimanja picka i smiješan prerani tajming ofenzivnog skoka, ali u napadu je klon Bassa/KG-a s jako dobrim šutom s poludistance. Wilcox je nakon debakla protiv Toronta grizao u obrani i istrčao tko zna koliko kontri nakon dobrih obrambenih reakcija za što je bio nagrađen s hrpom asista i posljedičnih zakucavanja. Uglavnom, ove dvije rezervne opcije s klupe mogu potegnuti i u jakim utakmicama, što je bitno za Riversa obzirom na varljivo Garnettovo, O’Nealovo i od jučer i Bassovo zdravlje.

Kod Bullsa su karakter i momčad primarne vrijednosti koje su i večeras došle do izražaja te su upravo one omogućile da drže utakmicu u neizvjesnosti unatoč objektivnom hendikepu. U tom dijelu Chicagu nema premca u ligi u ovom trenutku. Ono što mora brinuti fanove Bullsa jest činjenica da je najveći broj šuteva išao CJ Watsonu (23), točnije gotovo duplo više nego li nominalno drugoj (Deng 12) i trećoj opciji (Boozer je imao 16 šuteva). Možda je ova utakmica samo anomalija jer se Deng još nije skroz oporavio, ali gledati Watsona kako forsira i pokušava glumiti Rosea ne priliči karakteru ove ekipe. Pitati se što će se dogoditi u playoffu protiv Miamija još je predaleko, ali je legitimno zapitati se koliko su i da li su uopće Bullsi jači nego prošle godine. Ako je Deng pasivan, Rip je malo tu malo nije, a Boozer je Boozer, kako samo s Roseom preko Djikana? Kako protiv Pacersa ili Sixersa? Ostaje naravno i tvrdnja kako ovo nije regularna sezona te da će momčadski duh + Roseov genij biti dovoljni Bullsima za finale. I za kraj jedna medicinska opaska - ako Rosea bole leđa, kako to da cijelo vrijeme sjedi na klupi? Pa bolje mu je ležati potrbuške (nek pita Birda ili Nasha).

6Feb/122

VIKEND S MEMPHISOM I BOSTONOM

Posted by ispdcom

Slijede osvrti na vikend utakmice Memphisa i Bostona, dviju ekipa koje su u sezonu ušle s visokim ambicijama koje su usput morali korigirati naniže, što zbog ozljeda (Randolphovo koljeno), što zbog starosti materijala (Celticsi).

OKC - MEM

Memphis ove sezone igra nekonstantno, serije poraza se izmjenjuju sa serijama pobjeda, a uzorak je teško odrediti. U prvoj trećini sezone se našlo svega, od potpunih kolapsa (-40 kod Bullsa) do rudarskih comebacka poput neki dan protiv Denvera u utakmici koju bi većina ekipa davno predala. Ono što se provlači kao tema kod fanova Grizlija jest da protiv iole jačih protivnika njihovi puleni teško završavaju utakmicu. Upravo taj po njih zabrinjavajući trend se nastavio u petak protiv vodeće momčadi Zapada, Thundera.

Memphis je 40 minuta kontrolirao igru, dobro skakao, forsirao izgubljene lopte, dolazio do lakih poena i prednosti koja se kretala na naoko komotnih 8-10 poena. Dvoboj Gaya i Duranta je bio poseban užitak za pratiti. Njihovo rivalstvo seže još od srednje škole i betonskih terena te se nastavilo i u petak gdje su se prve tri četvrtine utakmice izmjenjivali u međusobnim nadmudrivanjima. U zadnje vrijeme je primjetno kako Gay postaje agresivniji i sve više napada obruč, što vanjsku trojku Conley - Mayo - Gay čini još težom za braniti jer su sva trojica sposobn doći do obruča ili potegnuti šut, a Marc Gasol se pored centarskih dužnosti sjajno snalazi kao razigravač s visokog posta.

Onda je zadnjih osam minuta Memphis napustio svoju igru unutra-van, krenuli su izo-juriši i na kraju je obrana popustila pod naletima dalekometnih šuteva Cooka, još jedne Hardenove odlične multipraktik partije te Duranta s kojim se Gay ravnopravno nosio sve do zadnjih nekoliko minuta kada je trebalo odlučiti tekmu. Tad je Durant prebacio u šestu i jednostavno anhilirao Gaya, zabivši u zadnjoj minuti sedam uzastopnih poena jasno pokazavši tko je superzvijezda, a tko zvijezda. OKC puževim koracima lovi naznake momčadske igre i to je najvidljivije kad je Harden na terenu u paru s Westbrookom i zapravo igra ulogu organizatora igre, dok nominalno prvi play Thundera radi štetu protivniku na druge načine. U petak se to očitovalo u nekoliko odlično postavljenih blokova za Duranta, rollu u pick igri s Hardenom i prekrasnim alley-opom koji je James Harden namjestio kolegi playu i time okrunio kvalitetnu suradnju te večeri.

Memphis nije uspio namentnuti igru sa svojom trenutno najboljom postavom, onom niskom s Gayem na PF (Conley - Tony Allen - OJ - Gay - Gasol). Kad su Z-Bo zamjene, Speights i Cunningham, na terenu, osjeća se manjak igrača u napadu i tu možda leži uzrok pada Memphisa u pojedinim utakmicama. Tony Allen je po tko zna koji put opravdao imidž nepredvidivog igrača, koji na par briljantnih poteza nadveže par gluposti. U napadanju obruča je bio iznenađujuće uspješan protiva Iblocke i bivšeg kolege Perkinsa, a u obrani je kreirao nered iz čega, gotovo po pravilu, Memphis dolazi do lakih poena. Ako je TrickOrTreat Tony vođa obrane, vođa navale s klupe je Mayo. OJ je koristan i u tranziciji i u postavljenom napadu, a nakon hladnog starta postaje konstantno dobar s klupe i povremeno djeluje kao da ga je upravo Harden inspirirao. Samo što Mayo nema ni r od razigravačkih sposobnosti Hardena.

U konačnici sve kvalitetne strane Memphisa su pale u sjenu jer je vodeća trojka OKC jednostavno bolja od vodeće trojke Grizzliesa i tu bez Z-Boa odgovora nema.

BOS - NYK

Na neki način pobjeda protiv Knicksa u petak je označila službeni početak sezone Celticsa. Do ove utakmice prva petorka Bostona je odigrala samo 99 minuta skupa, a Rondovim povratkom nakon ozljede sad je ona ponovno ujedinjena, klupa je posložena i dobivena je utakmica koju bi prije dva tjedna zasigurno izgubili.

Knicksi su krenuli solidno, Jeffries i Chandler su odlično držali obranu, a napad je čak vrtio loptu umjesto čekanja da Melo i Amare nešto naprave. Pojava bilo kakvog playa kod Knicksa izaziva oživljavanje petorke pa je tako solidnih nekoliko minuta odigrao bivši polaznik Harvarda Jeremy Lin, koji se iz nekog razloga nakon te fine role više nije pojavio na parketu u ovoj utakmici.

Krajem treće Boston kreće u stizanje minusa, skaču kao rijetko kada ove sezone, pogotovo u napadu, a obrana je podignuta za dva nivoa više tako da u nekim trenucima zadnje četvrtine Knicksi imaju problema uopće približiti se reketu Bostona, a kamoli kreirati neku suvisliju akciju. Tu se vidi najveći dobitak ovog razdoblja bez Ronda, a to je Avery Bradley. U samo par tjedana postao je igrač protiv kojeg malo koji play u ligi želi prevoditi loptu. Mali je igrač manje u napadu (blago rečeno), ali kao čeoni branič dugim rukama i izvrsnim bočnim kretanjem je sposoban skroz poremetiti ritam protivnika, odmaknuti prvu liniju obrane skroz do centra terena i time indirektno pomoći unutarnjoj liniji koja često nije u stanju kvalitetno braniti reket od ulaza protivnika.

Pierce je opet bio na nivou, pogotovo energijom i hustle playevima u zadnjoj četvrtini kad je razbudio momčad (u jednom trenutku je u izravnom sprinterskom dvoboju glatko dobio puno mlađeg T. Douglasa) te je ovaj put glumio razigravača u paru s Bradleyem kao i mnogo puta za vrijeme Rondovog izostanka. Vrijedi zabilježiti i to da je Doc u jednom trenutku, prisiljen cijelu sezonu na eksperimente, na parket poslao obrambeno zanimljiv bekovski par Rondo - Bradley. Knicksi su na kraju ipak imali šut za pobjedu koji je završio u raljama Bostonove obrane koja je prisilila hladnog Stevea Novaka na airball. Mike D’Antoni je ovim potezom pokazao koliko je očajan kad baci pogled kako na klupu, tako i na teren.

BOS - MEM

Umjesto krune vikenda, dobili smo lijenu, gotovo revijalnu utakmicu, prvenstveno zahvaljujući biseru koji je zakazao susret na Super Bowl Sunday. Krajem druge četvrtine serija Bostona 16:2 ujedno označava i laganu pripremu bijele zastave kod Memphisa koji cijelo prvo poluvrijeme djeluje preplašeno i ne uspijeva nametnuti svoj ritam. Gasol s puno izgubljenih lopti, promašaja i faulova, Conley nevidljiv, a Gay i OJ nedovoljno napasni po obruč protivnika. Klupa je nepostojeća, a Tony Allen u civilu na klupi zbog ozljede znači da je obrana Memphisa dodatno oslabljena. Ukratko, sve najgore osobine Memphisa su bile na vidjelu.

Wilcox i JaJuan Johnson su zbog ozljede Bassa bili prvi visoki s klupe Celticsa i pokazali su se kao odlične opcije, aktivni i precizni te čvrsti u obrani i skoku, dakle sve što je falilo u prvoj trećini sezone. Rondo, ukrašen Shumpertovim suvenirom ispod desnog oka, odlično je ušao u utakmicu i izgleda da je na najboljem putu ka pravoj formi. Ulazi, ukradene i dodavanja su štimali kao da nije ni bilo pauze. Kao što je Pierce neki dan rekao “Without Rondo we are a playoff team, with him we are a contender.” Jednostavno je svima otvarao šuteve i ulaze tako da su Celticsi unatoč brdu izgubljenih lopti sredinom četvrte priveli stvar lagano kraju, ne dozvolivši povratak Memphisa u utakmicu.

Boston je nakon kilavog starta definitvno u uzlaznoj formi, prije svega zahvaljući obrani koja na čelu s ponovno živahnim Garnettom (gađa i trice, 3/3 u zadnje tri utakmice) skače, pritišće i lomi protivnika kao u najboljim danima. U napadu je dosta toga do ovog vikenda bilo na Pierceu koji igra neke od najboljih partija karijere, ali povratkom Raya i Ronda stvari dolaze na svoje mjesto, čemu svjedoči i sinoćnjih 27 timskih asista. Na klupi su se konačno iskristalizirale uloge pojedinaca, Pietrus je 3&D opcija, Avery Bradley je striktno obrambeni buldog, a Wilcox i Bass su aktivni visoki. Ipak, unatoč svim pozitivnim aspektima dojam je da Boston u ovom trenutku ima potencijala samo biti izuzetno neugodan izazivač, a o nekim šansama za eventualni naslov u ovoj ludoj sezoni se fanovi mogu samo potajno nadati. Boston je manirom iskusne i pametne momčadi, bez nekih drama, preživio loš početak sezone i sada igra kao što smo svi očekivali. Stvari izgledaju puno bolje nego li prije par tjedana i ostaje se samo nadati da Ainge neće napravi neki panični trejd.

Memphis, da bi na krcatom Zapadu uopće uspio doći do playoffa bez Z-Boa, mora pronaći unutarnje snage i konstantnije igre kvarteta Conley - OJ - Gay - Gasol. Ostatak ekipe nudi samo pad u kvaliteti te je pritisak na glavne igrače tim veći. Posebne zasluge treba pripisati Lionelu Hollinsu koji već drugu sezonu zaredom iz temelja mijenja igru usred sezone zbog ozljeda startera, s tim da je ove godine situacija još teža jer treninga praktički i nema. Bez Z-Boa i njegove trademark igre s Gasolom, Grizzlies nemaju onu posebnu crtu koja ih je krasila prošle sezone. Najviše potencijala za neki mini-leap ima Rudy Gay, igrač s najviše napadačkog talenta, koji tek u zadnje vrijeme pronalazi pravu formu. Ukoliko on uspije dodatno podići svoju igru i staviti ekipu na svoja zaliječena ramena, Memphis može očekivati dobre stvari. Do tada, nekonstantnost će krasiti ovu talentiranu ekipu s nesretnom medicinskom povijesti.