BOSTON

CELTICS

Obzirom da su Celticsi upravo igrali Finale u kojem su bili više nego ravnopravni, te da ozljeda Kendricka Perkinsa pred ključnu utakmicu ostavlja otvorena vrata raznim pričama u stilu ”što bi bilo kad bi bilo”, čovjek se može vrlo lako prevariti pa početi pričati o Bostonu kao o momčadi kojoj predstoji svjetla budućnost. A to bi bila greška.

Celticsi su bili očajni više od pola sezone, dijelom zbog ozljeda a dijelom i zbog raspada veteranskog trojca. Pierce, Garnett i Allen iz nositelja pretvorili su se u sporedne igrače i rezultati Celticsa uglavnom su ovisili o inspiraciji Ronda, Perkinsa ili Big Babya. Tako će biti i ove sezone, s tim da će je Boston praktički igrati bez Perkinsa koji će i kada se vrati trebati još barem nekoliko mjeseci da dođe u staru formu u kojoj je bio jedan od boljih obrambenih igrača lige.

Ali, bit će vremena za prognozirati rasplet iduće sezone. Sada nam je primarna tržnica, stoga što nam kazuje trenutni pogled na roster Celticsa? Prije svega da je Danny Ainge odlučio još jednom pokušati otići do kraja s veteranima žrtvujući regularnu sezonu. Jer, neminovno je da nitko od velike trojke više ne može odigrati cijelu godinu na all-star razini. Nekoliko playoff serija? E, to je već moguće.

Roster je praktički već kompletiran, naime na njemu je 15 maksimalnih imena, s tim da bi se, u slučaju da Shaq pristane zaigrati u Bostonu za minimalac, jedan od negarantiranih minimalnih ugovora igrača poput Lafayettea ili Gaffneya za čas raskinuo. Boston je jedna od momčadi koja nešto ozbiljnije shvaća NBDL i uvijek tamo drži par mladih igrača, iako svih ovih godina od njih nije bilo neke koristi (prošlogodišnji NBDL igrači Bill Walker i J.R. Giddens danas su zadnje rupe na svirali u Knicksima), ali barem dobro dođu kao popuna rupa u tradeovima.

Uglavnom, ako odbijemo ovu dvojicu, zatim ako odbijemo Vona Wafera koji je navodno potpisao iako još ništa službeno nije potvrđeno (možda je u pitanju samo proba, Celticsi očajnički pokušavaju pronaći igrača koji bi uskočio u rolu koju je lani imao Tony Allen) i koji je u svojim NBA danima dokazao da je solidan strijelac ali i da ga apsolutno ne zanima nijedan koncept momčadske igre (protjeran iz Portlanda i Houstona usprkos solidnim brojkama, to sve govori), te ako se složimo oko toga da je Jermaine O’Neal pokojan i da neće biti puno bolja opcija od Sheldena Williamsa (višegodišnji ugovor igraču koji je upravo odigrao jednu od najlošijih individualnih playoff serija u povijesti i to baš protiv Bostona jedna je od većih ovoljetnih nebuloza), ostaje nam potpuno isti Boston kojemu jedina nada za poboljšanjem ostaje u eventualnoj Wallaceovoj mirovini od koje izgleda ipak neće biti ništa.

Što imamo? Imamo Ronda koji će sve teže dolaziti do prostora obzirom da se protivničke obrane sve više fokusiraju na njega (drugim riječima, Rondo pod hitno mora početi pogađati iz vana), imamo Raya i Paula koji uglavnom služe kao šuteri, imamo KG koji je sve sličniji Joeu Smithu nego starom KG-u (dakle, još jedan šuter s poludistance koji ne može držati svoje pod košem). Big Baby će morati odraditi ogroman dio posla, učinak klupe nerijetko će ovisiti o Nateu Robinsonu (tko normalan želi ovisiti o Robinsonu?), nadaju se da će Daniels odigrati bolje nego lani (točnije, da će biti zdrav jer, kada je bio zdrav, bio je sasvim solidan), a u startu će se nešto tražiti i od novajlija Erdena, Bradleya i Harangodya.

Već smo rekli da je Harangody nasljednik Scalabrinea u ulozi maskote, Erden je drvo koje barem igra fizičku košarku te bi time automatski trebao dobiti prednost pred O’Nealom (još jedan razlog zbog kojega je taj novac trebalo potrošiti npr. na Matta Barnesa, tko će kvragu čuvati Wadea ili Jamesa sada kad nema ni Tonya Allena?), a ključ svega je Bradley. Nikome još nije jasno da li je Boston upravo izveo krađu drafta, ali po svim izvorima momak je najbolji obrambeni igrač generacije, napast u obrani u rangu Ronda. Ono što sam vidio od njega dok je igrao za Texas nije previše, radi se o combo-beku koji nema vještine playa niti šut za drugog beka, ali koji definitivno ima sve atletske predizpozicije za trčati po NBA parketima. Bit će zanimljivo vidjeti koliko brzo će ga Doc gurnuti u vatru i što će uopće dobiti od njega.

Boston ima zanimljivu kombinaciju mladih snaga i istrošenih veterana, dakle nekako će preživjeti sezonu. Međutim, bez talenta kojega su mogli dobiti za midlevel bačen na O’Neala (ili kojega bi mogli dobiti kada bi Sheed otišao u mirovinu) ova momčad teško da može ponoviti prošlogodišnje uspjehe u playoffu. Ako im i jeste stalo samo do playoffa, onda bi valjda trebali znati da protiv pojačanih Lakersa (a ni protiv Miamia), nemaju što tražiti s istim rosterom. Ako ništa drugo, Boston se barem uvijek mogao osloniti na obranu i momčadsku igru zbog čega će uvijek imati prednost pred momčadima koja možda imaju više talenta ali koje nemaju duha, samo bez bolje forme glavnih obrambenih igrača i s manjkom talenta u napadu, ni Celtics basketball nije garancija dobrih rezultata.

RED SOX

Za razliku od onoga što sam jučer pričao u vezi Bravesa, dakle da imaju roster na kojemu nema igrača koji te može zaintrigirati, Red Soxi su takvih krcati. Dobro, možda trenutno baš i nisu, ali čak i u ovoj tranzicijskoj godini njihova kvaliteta je neupitna. O tome sve govore rezultati – iako na početku sezone nisu dovodili nikakva specijalna i skupa pojačanja, iako ih ozljede desetkuju tijekom cijele sezone, Soxi imaju već 60 pobjeda i ukupno su sedma momčad lige. Njihov problem je što igraju u diviziji s Raysima i Yankeesima koji su jednako dobri i bez sličnih vanjskih utjecaja krstare do playoffa. Tako da jadni Soxi nemaju šanse da izbore ni pozivnicu za playoff ako ne odigraju savršenu sezonu, ni ove godine a ni inače (najbliži ekvivalent u NBA ligi bila bi im jugozapadna divizija s Mavsima, Spursima i Rocketsima, iako, realno, tek kombinacija Lakersa, Celticsa i Heata donekle odgovara stvarnosti u MLB-u).

Lako je zaključiti kako Boston ima zavidnu širinu, obzirom da se tako dobro drže usprkos mnogobrojnim ozljedama. Ali, za razliku od rivala Yankeesa, koji uglavnom kupuju sve što im treba kad god požele, Boston se ipak oslanja na svoj sistem. Tako je samo ove sezone, da bi pokrpali roster prve momčadi, iz nižih liga pozvano više od deset igrača što je apsolutni rekord za momčad koja ima takav budžet i takav ugled. Ključno je ipak da svi ti pozvani igrači odrade svoj posao, a to nešto govori i o tome kako su Red Soxi dobro vođen klub i kako je važno imati kvalitetne filijale. Osim, naravno, ako ste Yankeesi i onako kupite iz ostalih klubova sve što vam treba. Čekaj, jesam već rekao da su Yankeesi zlo u rangu Real Madrida koje samo kupuje sve što im treba?

Dva glavna igrača Soxa danas su veterani s naslovom prvaka iza sebe, ali što je navijačima još važnije i djeca njihova sistema – Kevin Youkilis i Dustin Pedroia. Meni osobno možda i dva najdraža igrača u cijeloj MLB. Sad, treba biti iskren i reći da je Boston poprilično bogat klub u kojem vlasnici ne štede na ugovorima, što je blagoslov kada se natječete u ligi kao što je MLB u kojoj nema salary capa i koja je bliža principima po kojima posluje Liga Prvaka nego NBA ili NFL (sve što imaju je minimalnu granicu koja se smije potrošiti na plaće i maksimalnu do koje se ne plaća porez na luksuz). Samo, za razliku od ostalih tradicionalno bogatih klubova kao što Yankeese, Metsi, Dodgersi i Cubsi, Boston je, eto, poprilično dobar i u odabiru i stvaranju vlastitih igrača, što je inače specijalnost franšiza koje jedva troše taj spomenuti minimum na plaće, poput Oaklanda, Floride i posebice genijalaca iz Tampa Baya koji su već godinama na vrhu s jednim od najmanjih budžeta u ligi.

Nego, da se vratimo na igrače. Uz Youkilisa koji fascinira svojom ćelavom i bradatom pojavom, dok onako nezgrapan i dlakav uopće ne djeluje kao sportaš (a da ne spominjem originalno njihanje kukovima i smiješan položaj u kojem dočekuje bacanja), te sitnog Pedroiu koji na prvi pogled onako krhak nikako ne ostavlja dojam jednog od najkompletnijih igrača baseballa uopće, Boston ima još nekoliko svojih sjajnih proizvoda. Startnog pitchera Lestera koji se ove sezone nametnuo kao prvi bacač, zatim još jednog mladog asa Buchholza koji se od potencijalnog petog startera nametnuo kao drugi, te dva majstora na klupi, legendarnog Papelbona (prvi čovjek koji je Dropkick Murphyse izveo van hokejaške dvorane) i budućeg closera Barda koji će u toj ulozi nasljediti upravo Papelbona.

Ovako na prvi pogled rekli bi da imaju sve potrebno za biti najbolji, ali problemi nastaju kada se momčad popunjava. Tako su ove godine ogromni novci potrošeni na dva startna pitchera, Lackeya (doveden iz Anglesa) i Becketta (dobio novi ugovor u rangu najskupljih igrača lige), koji su trebali biti prva dva bacača i koji su jednostavno katastrofalni. Ostatak klupe nakon Barda i Papelbona je očajan, a mene posebno rastužuje što će legendarni Wakefield, jedan od rijetkih knuckleballera, točnije pitchera koji koriste posebnu tehniku bacanja iz zgloba zbog koje lopte dobivaju posebnu putanju ali i lete duplo sporije od uobičajenih (recimo to ovako – super je gledati kako tako spore lopte obilaze zamahe iz petnih žila, ali nije lijepo vidjeti kada netko takvu loptu dohvati), nakon ove sezone u kojoj je izgubio svaki kredibilitet kao starter ali i pomoć s klupe, vjerovatno u mirovinu.

Kako se Pedroia ozljedio, Youkilis nosi najveći teret uz pomoć solidnog plaćenika Beltrea. Međutim, Soxima nedostaje barem još dva-tri kvalitetnija igrača da bi se mogli suprostaviti Raysima i Yankeesima u diviziji, te uopće u borbi za titulu. Obzirom koliko je potrošeno na bacače, za ubuduće je teško očekivati veće promjene na tim pozicijama, a i, kako se čini, Boston uvijek ima nekoga solidnoga za kime može posegnuti negdje u svom sistemu. Međutim, kako stvari stoje, poštenih udarača nema nigdje i tu će trebati odriješiti kesu. Za ovaj prijelazni rok ostali su suzdržani, svjesni da ne mogu stići Rayse i Yankeese, ali već dogodine može se očekivati lov na pojačanja.

Do tada možemo uživati u tome kako Youkilis i društvo preko svih očekivanja i dalje momčad drže u prividnoj borbi za playoff, dok se oporavlja ne samo Pedroia nego i jedan od boljih vanjskih igrača Ellsbury te hvatač Martinez. Uglavnom, ako su Red Soxi išta dokazali to je da su u stanju u jednu sezonu pronaći pravu formulu za uspjeh dok god imaju par igrača koji čine šampionsku jezgru. Tako je bilo 2004., tako je bilo tri godine kasnije a tako može biti i dogodine. Ova sezona je nažalost po njihovim mjerilima neuspjeh, ali možete računati da će i do njenog kraja, bez obzira na sve probleme, zadržati sličan visoki postotak pobjeđivanja. Odgojeni pobjednici poput gore navedenih imena ne popuštaju, igrajući svojevrsnu baseball verziju Celtics basketballa. Dobra obrana, učinkoviti napad i prije svega – upornost. Zašto ih Simmons toliko ne voli ne kužim, ali u svakom slučaju pridružujem se njegovim nastojanjima da se utakmice učine što kraćima kako bi se stalo na kraj tom ubitačno dosadnom ritmu.

Doduše, baseball je nasličniji nogometu i po toj zatvorenosti struktura koje nisu lude za promjenama, gomila je tu Markovića i Blattera koji obožavaju status quo. Na kraju krajeva, baseball je jedini od profi američkih sportova koji još nije uveo ponovljene snimke, zbog čega svake sezone ima gomila spornih situacija u rangu ovih što smo ih vidjeli na nedavnom SP-u u nogometu. Samo, za razliku od nogometa, gdje se nikada neće uvesti snimke, baseball će reagirati čim padne gledanost. I tu je najvažnija razlika između Novog i Starog svijeta. Jedni reagiraju a drugi samo žugaju.

ROSTER OF THREE

Without Bias (Kirk Fraser, 2009.)

Jedan od 30 dokumentaraca iz serije kojom ESPN obilježava 30 godina postojanja, ovaj film o čovjeku koji nikada nije uspio postati najveći Jordanov protivnik sve je što vam treba da bi jednom zauvijek zaokružili priču o jednoj od najvećih NBA tragedija ikada. Ništa spektakularno, ali uz gomilu snimaka Biasovih igara sa sveučilišta i u jasan kontekst postavljenu priču koja se, fabule radi, čvrsto drži te noći koja je Celticsima odnijela budućeg nositelja igre, ovaj film je kao stvoren da osvježi sparnu ljetnu noć dok čekamo da krene nova sezona.

Live On Lansdowne, Boston MA (Dropkick Murphys, 2010.)

Pisao sam o ovome albumu na pot listi, pa da se ne ponavljam samo bih dodao da, nakon stotina sati slušanja, sada znam da ovo nije ništa drugo nego još jedan savršni koncert najvećeg sportskog benda ikada, vjerni pratitelj u svim situacijama i pravi prijatelj koji će vam uvijek uljepšati dan. Rock n roll!

Now I Can Die In Peace (Bill Simmons, 2005.)

Kao apsolutni fan Simmonsa nisam se ni trena mislio kada sam nabavljao ovu knjigu, iako tada pojma nisam imao o baseballu. Kvragu, o tim imenima o kojima on piše i danas ne znam previše, radi se o igračima koji su već odavno uglavnom u mirovini i koje nikada nisam imao prilike gledati. Samo, Simmons nije samo čovjek koji na zanimljiv način prezentira svoja razmišljanja o sportu, već i dobar pisac, a ova knjiga je puno bolji dokaz za to od košarkaške Biblije. Kad pređete preko nepoznavanja teme, ostaje vam zabavna i pitka priča o tome kako je to biti apsolutni fanatik sporta. I Iskupljenja U Shawshanku.

MAXIMUS FOR LIMITUS

Svi smo očekivali da će Kralj James biti taj koji će prvi potpisati novi ugovor nakon čega će se sve ostalo odigrati lančanom reakcijom. Pokazalo se pak da je prvi potez povukao Joe Johnson i time postavio nova pravila igre. Mjesecima se priča u prazno kako će Joe za LeBronom ili za naslovom ili za Wadeom, bla bla, a nitko nije uzeo u obzir činjenicu da Johnson ide za lovom. To je ona vječna priča – ako se glasa kao patka i hoda kao patka, onda je – patka. Joe je napustio Sunse, nekada momčad budućnosti, kako bi uzeo novac u Atlanti. Zašto bi itko očekivao da ostavi novac na stolu kako bi išao u New York? Ili kako bi možda osvojio naslov u nečijoj sjeni, iako je drugi razlog prelaska u Atlantu iz Sunsa bio i taj što je htio momčad samo za sebe?

Evo zašto je bilo očekivano da ostavi novac na stolu – zato jer je bilo logično pretpostaviti da ga neće ni biti. Osobno sam mislio da će se Hawksi okrenuti nekakvim promjenama i da ni u ludilu neće Johnsonu ponuditi maksimum, te ga na taj način natjerati da potraži utjehu u Chicagu ili New Yorku. Međutim, u Atlanti su se odlučili vjerovati kako je bolje imati vrabca u ruci nego goluba na grani – čemu slagati novu momčad kad već imaš na okupu četvrtu ekipu na Istoku te ti ostaje nada da će u idućih 3-4 sezone u nju na neki način sletiti taj jedan igrač koji će napraviti razliku. Hawksi imaju mlade krvi koje itakako obećava (Teague, od ove sezone i Crawford mlađi) ali njih dvoje u najboljem slučaju zamijenit će Bibbya i Crawforda starijeg. Taj igrač koji bi mogao napraviti razliku mora biti centar koji će stići u nekakvom sign’n’tradeu, obzirom da su pretrpani garantiranim ugovorima. Dok ga čekaju, ostaje im se samo nadati da će Johnson opravdati barem mali dio ugovora. Ja mu tu lovu ne bih dao nikada, ali razumijem da je strah od ponovnog pada na dno jači. Ima nešto smirujuće u osrednjosti. Ali, ima i nešto uznemirujuće u tome što je limitirani igrač kao Joe, granični all-star i potencijalna sjajna druga banana, kroz karijeru uredno dobivao maksimalne ugovore te ih potpisivao. Što je s pričama o pobjeđivanju? Zar je i danas, kada su najbolje godine iza tebe, važnija lova i status od mogućnosti da za pišljivih 20 milja manje igraš u Bullsima i boriš se za naslov? Je, kada si Joe i kada si očito svjestan toga da u biti nisi u stanju napraviti razliku nigdje. Da je završio u Bullsima, Johnson bi morao opravdati ugovor sjajnim partijama u playoffu protiv ne samo Salmonsa, već i protiv Piercea, Redicka i Jamesa. Ovako, može mirno ostati u Atlanti, te bez pritisak i dalje biti ono što je. Limitirani igrač vrijedan maksimalnog ugovora (čisto da spomenem, Johnson će zaraditi 80 milja više od Salmonsa za godinu više – zar to nije malo suludo ako ćemo se sjetiti kako su igrali jedan protiv drugoga u nedavnom playoffu?).

Međutim, najbitnija stvar u cijeloj priči je ta što je, uzevši maksimum, Johnson jasno zacrtao put ostalima. Lova se ne ostavlja. Svatko tko misli da će LeBron, Bosh, Boozer i Amare uzeti manje novca da bi se borili za naslov je naivac u rangu najvećih Hlebinaca. Doduše, Amare i Knicksi su se izgleda već dogovorili oko maksimuma, te je perverzna medijska mašinerija Gothama već krenula u proizvodnju novih dimnih zavjesa za iduću sezonu, s pričama o Parkeru i Anthonyu, da se skrene pažnja s još jednog poraza Knicksa, koji očito nikada neće shvatiti da se momčad gradi vremenom i pickovima a ne arogancijom i glupošću.

Kad sam se već dotakao New Yorka, ono što želim da im se dogodi je Tony Parker. Naime, još dok sam slagao potencijalne tradeove u ESPN-ovom Trade Predictoru, najteže mi se bilo odlučiti kamo bi poslao Davida Leea. Kako su Spursi prisiljeni na promjene ne bi li ostali pri vrhu, a svi znamo da Tony Longoria neće produživati ugovor jer je uškopljen u najboljem Beckhamovom stilu i ide tamo kamo Evica kaže, jedino što im ostaje je trejdati Parkera što prije kako bi dobili nešto zauzvrat. New York je zasigurno grad u kojem bi Eva radije sjedila uz parket od San Antonia, pa zašto onda Knicksi i Spursi ne bi jednostavno zamijenili Leea i Parkera? Iz onih podataka koje sam pronašao, ovakav trade nije vjerojatan jer Spursi nisu mišljenja da Lee vrijedi svotu koju bi mu morali plaćati, a osobito ne u Popovom sistemu. Štogod. Neke stvari su prelogične da bi se dogodile – Parker bi dao D’Antoniu potrebnog playa, Knicksi bi si kupili godinu mira te bi dobili priliku ipak složiti respekta vrijednu ekipu dogodine kada se riješe Currya, a David Lee bi Spursima dao double-double mašinu pod košem kojoj leđa i dalje može čuvati Timmy, dok bi Parkera zamijenio George Hill. Plus, ne sumnjam da bi Knicksi bili spremni dati nekoliko pickova prve runde, tamo negdje oko 2020.

Kad sam već počeo s nagađanjima, da kažem zašto mislim da će na kraju u Dallasu završiti i Ray Allen i Shaq. Zato što je Dallas poput groblja slonova, svi veterani tamo odlaze umrijeti. Ne znam kako će to izvesti, možda će Rayu dati midlevel a Shaqu veteranski minimum ili bi-annual, možda neće, ali iako mi je Ray najdraži igrač ikada, ne želim ga više gledati u Bostonu. A kad sam već kod toga, ne želim ga gledati ni u jednoj momčadi koja ima budućnost, dakle ni u Bullsima, Thunderu (iako znamo da mu Presti nikada ne bi dao lovu), Clippersima, Rocketsima i tako dalje.

Boston se mora pojačati a za to mu ostaje samo midlevel opcija i mora je mudro iskoristiti. Pogledajte što nam ostaje na tržištu i recite mi ima li boljeg igrača za Celticse od bijelog Raya poznatog i pod imenom J.J. Redick? 30 milja za njega imaju puno više smisla nego za Allena, i iako će Orlando odgovoriti na svaku ponudu, ako bi Redick izrazio želju za odlaskom sumnjam da bi ga itko pokušao zadržati na silu. Naravno, sad već pričam gluposti, iz svega što znamo logičan je Redickov ostanak u Orlandu – em se vlasnici Magica ne boje trošiti, em se J.J. pokazao kao ultimativni suigrač i pametan momak koji neće tek tako napustiti klub. Nije da želi pobjeći iz momčadi prikovane na dno, zar ne? Kvragu, izgleda da Ray ipak ostaje Celtic.

A po novim glasinama čak bi i Sheed i dalje ostao Celtic, sada kada su svi ostali odlučili da se vraćaju. Jadni Ainge, taman se ponadao da bi mu njegov ugovor mogao donijeti neko dodatno pojačanje sa strane (već su poslali upit Sunsima za Barbosu čijega ugovora bi se Sarver riješio dok kažeš Nash). Ovako će izgleda morati produžiti ili s Tonyem Allenom ili s Robinsonom, uz eventualno dovođenje Rajabelle, Brada Millera ili Kurta Thomasa. Navodim ove veterane tek tako, iako je Brad navodno bio na razgovoru u Bostonu, jer ne mogu dočekat vidjeti gdje će se skrasiti.

Kad sam već kod toga, evo liste top 5 ljubimaca ispodobruca.com koji su potpuno slobodni igrači i samo čekaju da im netko omogući da prehrane obitelj:

1. Brian Scalabrine (valjda će netko tko slaže novu ekipu shvatiti njegovu vrijednost u svlačionici, u pretežno crnom svijetu on je komični predah, ekvivalent onome što su u pretežno bijelom svijetu Chris Tucker ili Chris Rock)

2. Craig Smith (kad će više završiti u momčadi koja je važna kako bi svi vidjeli o kakvom se borcu pod koševima radi?)

3. Adam Morrison (tko će se upecati na mogućnost da ipak ima nešto u njemu?)

4. Steve Blake (čekaj, njega su već zakaparili Lakersi, što reći nego da Kupchak zna posao)

5. Mike Miller (ako je istina da ga interesira ponuda Clippersa, onda ga se odričemo te ovdje upisujemo Udonisa Haslema u kojem ima još dovoljno vatre i kvaliteta za pomoći pravoj ekipi)

Prije nego se pogubim u ovim kombinacijama, koju su da istaknem puno slađe od nagađanja gdje će završiti LeBron, još par riječi o – LeBronu. I tako je Kralj prekršio obećanje da će do danas donijeti odluku, sada čeka do četvrtka, točnije do službenog početka potpisivanja kada ćemo doznati i iznos salary capa dogodine. Tko zna, možda čeka da se sve druge pozicije popune pa da mu ne preostane ništa drugo osim ostanka u Clevelandu.

Ionako su se u razvoju stvari oko superzvijezda javila dva puno važnija motiva od LeBronove neodlučnosti aka maksimalnog iskorištavanja medijske pažnje kako bi si dodatno pojačao brand. Naime, Wadea smo svi uzeli zdravo za gotovo u Miamiu, međutim zbog obiteljskih razloga Bulls se opet vraćaju u prvi plan. Prva misao – Wade i Rose nisu idealna kombinacija, ali su svakako bolja od Jamesa i Rosea. Ali, razmislimo, hoće li Dwyane imati snage ostaviti iza sebe klub u kojem je doslovno sve kako bi bio bliže djeci i kako bi se skrasio u rodnom gradu? Ili je i ovdje u pitanju stvaranje nečega iz ničega? Naime, Wade je odavno odlučio da između sezona živi u Chicagu, i već odavno je kupovinom nove kuće krenula priča o njegovom mogućem prelasku u Bullse. Međutim, kako je vremenom pokazivao da nema namjeru napuštati Miami, logično da su se lešinari okrenuli tajnovitom Jamesu koji puno bolje manipulira s njima. Sad je taj novi motiv razvoda i djece u igri, ali, ako se ne varam, Wade je dobio skrbništvo nad djecom te će ona ionako biti s njim, bilo u Miamiu bilo u Chicagu. Mislim, definitivno ima najviše razloga od svih razmisliti o preseljenju (LeBron ostaje doma, Bosh se vraća doma, pa što ne bi i on, kad je takav trend) ali sve su to nagađanja bez činjenica koja bi ukazale na mogući rasplet. Ipak, sama mogućnost nas tjera da se pitamo što ako Heat ostane bez ičega, da li će Riley otići u mirovinu ili će ostati na čelu momčadi koja će muku mučiti da skupi 13 pobjeda?

Druga stvar oko koje se šuška je nestrpljenje Raptorsa da zaključe posao i dobiju nešto zauzvrat prilikom Bosheva odlaska. U pitanju su vjerovatno sitni pritisci na Bosha kojima mu se daje do znanja da pristane na povratak u Teksas, ako misli dobiti maksimalan ugovor koji želi. Kako postoji već popriličan broj situacija koje potvrđuju da Bosh baš i nije lud za povratkom doma, možda cijela priča o sign’n’tradeu pukne zbog nemogućnosti dogovora. Ali, obzirom da Houston stvarno ima sve potrebno da zadovolji i Toronto (igrače, talent i ugovore) i Bosha (jedina momčad u kojoj bi definitivno bio prva opcija, a da ga već čekaju spremni igrač broj 2 i broj 3 – Ming i Martin), njegov ostanak na Istoku za manje novca i u goroj situaciji bio bi pravo iznenađenje. Kao što je Joe Johnson pokazao, igrači svjesni vlastitih limita uvijek će pokušati zgrabiti maksimum. Bosh nije glup momak, tako da je valjda svjestan da nije u rangu s Wadeom i Jamesom. Zašto bi pristao na manje i život u sjeni kada može imati (skoro) sve?

U ovom čekanju do konkretnih događaja, da ne bi pričali samo u prazno, evo i nekoliko činjenica.

Trent Plaisted, drvo koje je upravo odigralo sezonu u Zadru, pokušat će upasti u NBA na ljetnoj ligi, i to u dresu Sixersa. Obzirom na ono što smo vidjeli u dresu Zadra, šanse za tim su jedno 598 puta manje nego da Urugvaj osvoji SP.

Jedno pak drugo drvo potpisalo je za Netse. Šokiralo me da nitko nije izabrao Briana Zoubeka na draftu, mislim da kraj svakakvih igrača čija imena su pročitana u drugoj rundi prava petica koja je upravo osvojila naslov s Dukeom, koja fizičkom igrom pod košem podsjeća na Brada Millera i koja je odličan skakač, nije smijela biti zaobiđena. Tu grešku su ispravili Netsi, potpisavši ga za nekakvu siću. Eto ti drafta – pola igrača izabranih u drugoj rundi nikada neće vidjeti ligu, a Zoubek je oklonim putem već započeo svoj profesionalni put za kojega ne sumnjam da će trajati dok god koljena dozvoljavaju. A Netsi su bez puno muke riješili pitanje back-up Lopezu.

Samo me čudi jedno – Jazz je tako dozvolio da im pobjegne još jedan potencijalni igrač koji može zatvoriti reket, bijelac uz sve, te me baš zanima na koji način misle zakrpati rupu koja će nastati kada ode Boozer? Plaisted u Jazzu, koji je koeficijent?

Možda će se ugledati na Sunse, koji su u tipičnom Sarverovom škrtom stilu Amarea brzinski zamijenili Hakimom Warrickom. Ono, ni on ne igra obranu niti skače, a može zabiti s poludistance kao i Amare. Praktički, sve ostaje isto, samo što umjesto čovjeka koji može zabiti 40 u playoff utakmici sada imate drugoga koji će zabijati 10 (možda i nešto više uz Nasha). Ono što je Sunsima ipak najvažnije je da će umjesto 20 i nešto imati 4 i nešto milje plaće. Jeiii.

I još za kraj da spomenemo kako je jedan od ljubimaca bloga, Sergio Rodriguez, mudro odlučio vratiti se u Španjolsku. Mali ima talenta, ali kada se nije u drugom dijelu sezone uspio nametnuti kao play u Knicksima, i to u sistemu koji je kako stvoren za njega, očito je da niti mentalno a niti fizički nije NBA materijal. Šteta, njegovo trčkaranje, asisti i povremena luda trica od prvog dana u Portlandu napravili su od mene fana, ali nije sve ni u stilu, treba malo i sadržaja. Pa gdje ćeš onda boljeg kraja još jednog posta o tržnici nego sa Sergiom, jer i tržnica je na kraju poput njega – puno se zuji a meda nigdje.

no-cast G4

Nakon noćašnje utakmice i dalje znamo da ništa ne znamo. Uhvaćeni smo u anti-HDZ momentu. Ne zna se. Uglavnom, serija je dobila neke nove trenutke, učinjeni su novi pomaci. Opet je bilo zanimljivije gledati od kuda će doći iznenađenje nego što smo imali prilike uživati u vrhunskoj košarci, ali u tome se i krije posebna draž ovog dvoboja. Kako nitko ne može predvidjeti što će se događati, svaki trenutak može se pokazati ključnim. A noćas ih je bilo poprilično.

Sudci su od samoga početka dozvolili borbenu igru s puno kontakta, praktički se nisu ni vidjeli do završnice kada je ipak malo trebalo stati na loptu. Očito je kako ovakav kriterij odgovara Bostonu koji iz čvrste obrane može puno lakše razviti nekakvu igru, što im je u prvoj četvrtini i uspijevalo. U biti, obje momčadi su na startu iskoristile svježinu te su odigrali kvalitetnih i učinkovitih napadačkih šest minuta, nakon kojih je uslijedilo jednako kvalitetnih šest minuta obrane.

Zatim su krenule i greške, te je opet postalo jasno da nas čeka igra skrivača u kojoj će najvažnije biti zadržati koncentraciju. Najveći pomaci u odnosu na prethodne tekme na samom startu bili su:

– odluka da se od samoga početka forsira Piercea, i kao strijelca i kao razigravača
– odluka da se vrte akcije za Gasola
– Bostonova klupa konačno je odigrala puno bolje od one Lakersa

Ove prve dvije stvari na kraju se neće pokazati toliko bitnima, iako su i Pierce i Gasol solidno iskoristili prilike. Ali klupa Bostona je praktički jedina bitna priča u cijeloj utakmici. Lakersi su do sada uglavnom stvarali prednost krajem prve i tijekom druge četvrtine, a ovaj put je Boston zahvaljujući energiji Robinsona, Tony Allena, Sheeda i Big Babya ostao u egalu cijelo vrijeme. Što je bilo izuzetno važno obzirom da Rondo i velika trojka opet nisu odigrali skoro ništa te da su se Gasol i Kobe opet isticali kao najbolji pojedinci na utakmici.

Robinson je zabio dvije trice i izgubio nekoliko lopti, Big Baby je skakao uokolo i zabijao zicere, Sheed je mahao rukama na sve strane, Allen je letio kao da je prva utakmica sezone. Uglavnom, nešto se događalo, Boston je konačno pokazivao nekakvu energiju. Samo, u tom trenutku definitivno nisam ni mogao pomisliti da će se takva igra ponoviti i u drugom dijelu i da će upravo ona biti ključ pobjede Bostona.

Naime, kada se početkom treće Kobeu (koji je stvarno igrao dobro, kontrolirao je igru na oba kraja terena i nije ništa forsirao) i Gasolu pridružio Fisher s dva suluda pogođena šuta za redom, po prvi puta sam iskreno pomislio da Lakersi imaju kontrolu nad serijom. Da su samopouzdani i fokusirani, dok su Celticsi jednostavno djelovali umorno, kao da žele da ovo što prije završi. Allen i Pierce su se opet negdje izgubili, Rondo je bio odsječen, a u igri su ih držali obrana i ponovno solidni Garnett.

Kada je Kobe krajem treće stavio 3 trice za redom, i kada mu se na licu ukazao onaj pogled totalnog luđaka, Boston je morao nečim odgovoriti. Ma kako dobro igrali obranu, uz očajnu realizaciju i ovakvog Kobea jednostavno se nemaju čemu nadati.

Dok su se mučili da bi obranili napade Lakersa, boreći se krvavo za svaku osvojenu loptu, na drugoj strani su radili greške i poklanjali i loptu i predah obrani Lakersa. Mislim, na stranu nepotrebni faulovi u napadu, ali kada dvije čiste 2 na 1 kontre baciš u aut, nemaš se čemu nadati – utakmice su se gubile i zbog manjih stvari.

I onda se dogodio preokret. Prvo je Davis fantastičnom realizacijom pod obručima anulirao Kobeov učinak (ovaj put nije promašio ni jedno polaganje od table za razliku od prethodne utakmice), zatim je Tony Allen upornom obranom ohladio Kobea (usput začinivši sve s nekoliko sjajnih ulaza u trenutcima kada je Boston konačno slomio otpor Lakersa), onda je Robinson s par dobrih reakcija odveo momčad do prvog ozbiljnog vodstva (doduše, opet je imao i nekoliko glupih poteza, poput nepotrebne tehničke), da bi stvar začinio Sheed.

Prvo je skoro slomio ruku Kobeu prilikom jednog ulaza, udarac se čuo valjda u cijeloj dvorani. Nakon što mu je sudac dosudio osobnu, legenda se u čudu okreće oko sebe i počinje skakati po terenu. Naravno, čak ni on nije takav kreten da misli da nije bio faul, ali svojom glumom itekako diže atmosferu. Dobiva tehničku, ali šteta je napravljena. Svi su napaljeni, s tim da je to tek prvi čin komedije. Drugi je što se ubrzo od klauna pretvara u košarkaša, zabija tricu za najveće vodstvo Bostona na utakmici od +9 (kasnije će biti i +11).

Iako je do kraja bilo još 6 minuta, u tom trenutku bio sam spreman reći da je utakmica gotova, ali sam znao da se starteri moraju vratiti u igru. Tko je, obzirom na to što su do sada pokazali, mogao garantirati da neće prosuti sve što je klupa napravila?

I tu se odigrava drugi ključni moment. Naime, petorka Davis, Sheed, Robinson i Tony Allen, uz pomoć konačno budnog Raya, preokrenula je susret praktički odigravši ulogu Fishera iz prethodne tekme, i to cijelo vrijeme imajući na suprotnoj strani najbolju petorku Lakersa (Jackson niti ima koga na klupi, niti ikome vjeruje). Tako da su rezerve napravile dvostruki posao – em su dobile bitku klupa, em su izmorile startere. Boston je sve imao na pladnju.

Međutim, Rivers je i dalje odugovlačio s uvođenjem startera, čime je pokazao svoju najveću vrlinu. On trenira na čisti instinkt, a on mu je ovaj put govorio da ovakvu energiju koju pokazuje klupa zasigurno neće dobiti od petorke.

Kada su Pierce, Rondo i Garnett konačno ušli na manje od tri minute do kraja, bilo je osam razlike i tada počinje drama. Pierce preuzima ulogu closera, zabija prvi napad, ali već u sljedećem gubi loptu koju srećom Rondo i Garnett nekako uspijevaju osvojiti nazad, ona opet dolazi do Piercea koji daje koš i iznuđuje slobodno iako su mu slobodno mogli svirati i faul u napadu.

Bez Tonya u igri, Kobe se opet razmahao, a Pierce se odlučuje za klasično pimplanje od 20 sekundi, nakon kojega slijedi loš šut koji završava na obruču. Sada su Lakersi na -6 s loptom u rukama. Sreća što je Kobe uz sav dobar učinak u napadu imao i gomilu izgubljenih (koje su rezultat toga što je praktički u ovoj utakmici igrao sve uloge na parketu) te je jedna završila u Rondovim rukama. Konačno koš iz kontre. Game over.

Na kraju je ostalo nekoliko bitnih novih pomaka u seriji, koji se možda pokažu ključnima za sljedeću utakmicu. Tri su dana odmora do nedjelje, ali Boston je praktički pola utakmice odmarao prvu petorku, što nije mala stvar, pogotovo kada se igra ovakvim intenzitetom u obrani. Točnije, kada je on dopušten.

Također, Lakersi ne da više nemaju bolju klupu s Odomom, već uopće nemaju nikakvu klupu. Bynum uopće nije bio faktor, ozljeda je izgleda konačno napravila svoje i pitanje je koliko će moći izvući iz njega za ostatak serije. To znači da Jackson ima na raspolaganju 5 igrača. Osim toga, Lakersi se nemaju osloniti na koga osim na Kobea. Ne kažem da Fisher ne može zabiti još poneku ključnu loptu, ali istina je kako u ovako fizičkom dvoboju i njihov napad konačno pokazuje zamor materijala. Artest je ionako uvijek kočio igru, Gasol je umoran od stalnih batina, a s Fisherom u petorci uvijek si korak sporiji u obrani.

Gasol se bori, stoički trpi maltretiranje, ali očito je kako mu nije ugodno s loptom, osobito u završnici. Bez pomoći Bynuma, Lakersi više nisu ni skakački u prednosti te je Boston favorit u svakom pogledau. Barem u petoj, jer kada se presele u Los Angeles, nitko ne može garantirati da se sudački kriterij opet neće prilagoditi domaćinu, odnosno da se neće svirati svaki kontakt. U tom slučaju, već nakon 5 minuta svi visoki Bostona bit će u problemima s osobnima nastave li igrati obranu na Gasolu na način kako to rade zadnje dvije tekme.

Tako da i dalje u biti ništa ne znamo (osim da se Big Baby ne bi trebao buniti zbog nadimka jer ga on idealno opisuje). I najvjerojatnije i nećemo do zadnje četvrtine sedme. Ali, samim time što je Boston od momčadi koja je djelovala izgubljeno i neinspirirano, momčadi koja nije u stanju cijelu seriju odigrati jednu solidnu partiju, postao ekipa koja postavlja pravila igre, dogodila se velika promjena u momentumu. Lakersi su sada ti koji moraju odgovarati na pitanja. Ako im je utjeha, imaju dan više da smisle odgovore.

GEEZERS NEEDS EXCITEMENT

Po onome što su sinoć pokazali Boston i Orlando, mislim da bi svima onima koji prvenstveno žele uživati u dobroj igri bolje bilo gledati seriju koju noćas u Gradu Anđela otvaraju Lakersi i Sunsi. Očekivali smo rat, ali ono je bilo – klanje. U kojem je Boston potpuno nadigrao Orlando. Prekaljeni playoff veterani poput Piercea i društva nikada nisu pali bez ispaljenog metka, a ovaj put će izgleda potrošiti cijelo skladište municije prije nego pokleknu.

Boston je na jednu večer uspio potpuno zaustaviti igru Magica – na pickove se izlazilo čvrsto, Howard se zatvarao s dva, tri a ponekad i četiri igrača. Protok lopte, inače bolji dio igre Magica, igre koja ne ovisi o slash n kick igri kao glavnom izvoru kreacije, nestao je, a nekim čudom Celticsi su iz te svoje zone stizali zatvarati svaki vanjski šut.

Pokušavam se sjetiti, ali nisam siguran kada sam zadnji put odgledao tako dobru obranu, možda baš od Celticsa prije dvije godine kada su bili prvaci. Ni u jednoj jedinoj odluci nisu pogriješili – Perkins je mlatio Howarda, Vince je letio po podu svaki puta kada bi ušao pod koš (a ulazio je često jer netko u takvim trenutcima mora preuzeti odgovornost), Nelson je tjeran u kut, Lewis potpuno odsječen (praktički, do same završnice ne da nije pucao tricu iz kuta, već se uopće nije našao u šansi).

Uz fenomenalnu obranu, Celticsi su odigrali i napad iznad svih očekivanja, svi su odradili svoje role i još su dobili neočekivane impulse s klupe (opet od Allena, iako ovaj put uz par grešaka, te Sheeda, koji se trudi dokazati da je regularna sezona samo za kretene a da je on iznad toga).

Ipak, bilo je dovoljno manje od jedne četvrtine da se umalo prospe sav taj trud. Što ukazuje na dobro poznatu stvar – Boston je prestara momčad koja s ovako tankom rotacijom jednostavno ne može izdržati cijelu utakmicu u istom ritmu. Umor od serije s Clevelandom itekako se osjetio na kraju u nogama Raya, Piercea, Garnetta ali i Ronda.

Stoga je ova pobjeda još važnija, jer jasno je da bi eventualni poraz nakon onakve količine potrošene energije (a da ne spominjem poraz od onakvog Orlanda) ubio u pojam čak i nekadašnje šampione.

Orlandov problem je bilo lako uočiti. Navikli na dominaciju u dosadašnjem dijelu playoffa, ni sanjali nisu da stari Celticsi u sebi još imaju ovakvu vatru. Dok su se oni prilagodili situaciji, Boston je već imao preveliku prednost. Koju je umalo prosuo, što bi tek bilo bezveze jer Orlando sinoć stvarno nije zaslužio pobjediti.

Sada znaju da preko Bostona mogu samo ako odgovore željom, borbenošću i upornošću, te da tek tada presuđuje talent. A on je i sinoć, makar samo na mahove, pokazao da je ova ekipa Magica toliko potentna da je u stanju stići 20 razlike a da se ni ne okreneš.

Iz tog lošijeg pristupa proizašle su i sve one greške u napadu i ispadanja u obrani. Čim su se počeli boriti, rezultat je postajao povoljniji. Sad je na njima da u drugoj utakmici dokažu da su shvatili poruku.

Najveća snaga ovoga Orlanda upravo je u tome što porazi iz njih uvijek izvuku pozitivnu reakciju. Za razliku od npr. Cavsa, koji se nakon poraza dodatno stisnu, Orlando izlazi na parket bez kompleksa. Što nam garantira još veće klanje u drugoj utakmici, u kojem će ovaj put obje momčadi biti spremne. Odigra li Boston dobro i bude li u egalu do samoga kraja, obećajem da ću tada priznati da su u ovom trenutku bolja momčad.

Međutim, obzirom na ono što smo vidjeli u prvoj utakmici (nabrijani, ali i povremeno nemoćni Boston, te mlaki, ali povremeno moćni Orlando), i dalje mislim da iz ovoga rata izlazi mlađa, šira i luđa momčad. Plus, čak mi i simpatije pomalo idu na stranu Magica – Nelson je postao igračina i apsolutni je lider, sviđa mi se kako Vince pokušava dokazati samome sebi da nije tetkica, super mi je kako Dwight izgleda kao slon u staklarni, dok me s druge strane Sheed potpuno odbija. Ako postoji neka kozmička pravda, onda će Wallace u ovoj seriji izgubiti jednu utakmicu.

I da, već u utorak je sljedeća bitka a prije nje nas čeka poslastica u vidu draft lutrije. Konačno ćemo saznati tko će dobiti Johna Walla. Također, sutra nas čeka i Emirov specijalni post o Bullsima, navodno dug kao LeBronov popis playoff poraza. Jedva čekam.

Kad sam već spomenuo Kralja, kakav bi ovo bio košarkaški blog da ne napišem još par riječi o njemu. Naime, osim što sam rekao da uživam u trenutku njegova novog poraza, nisam komentirao njegov nastup u šestoj tekmi. Uglavnom, dobio je prolaznu ocjenu. Ono, definitivno nije bio najbolji čovjek na parketu, ali nije bio ni najgori. Izgledao je toliko preplašeno da me bilo strah za njegovo mentalno zdravlje, neki tikovi i pogledi koji je upućivao odavali su stanje čovjeka na rubu. Tako da, ma kako se on trudio pokazivati kao nekakav cool tip kojega to ništa ne dira, svima je očito da ga itekako prca osjećaj kako nije toliko dobar koliko i sam misli.

Uglavnom, usprkos lošem šutu, te puno forsiranih grešaka i izgubljenih lopti, barem se borio. Bacao se na svaku loptu, čime je barem pokazao da neće iz pozadine gledati kako gubi, što je napravio utakmicu ranije. LeBron je dobar košarkaš, ali ništa posebniji od desetak ostalih najboljih u ligi. Sad samo treba dokazati da mu je igra važnija od svega uokolo. Kvragu, to je uspijelo čak i jednom Iversonu, možda uspije i jednom Carteru.

A kad već pričam o potencijalnim psihičkim problemima, red je da spomenem čovjeka koji je odavno odbacio ono ”potencijalnim”. I koji će noćas pokušati pobjedom otvoriti vrata prema još jednom Finalu, trećem za redom. Kobe.

Po svim pravilima zdravog razuma simpatije svih proletera trebale bi biti na strani THE momčadi (Sunsi), a prijezir bi, kao i uvijek, trebao biti upućen prema privilegiranim profesionalcima koji posao odrađuju bez emocija, a to su Lakersi. Iskreno, nakon svih ovih godina uopće nemam neku potrebu navijati za Sunse, valjda sam još u šoku što su uopće tu gdje jesu, te prije svega želim gledati dobru košarku. Ali, da bih bio previše razočaran ako bi Lakersi propustili revanš protiv Magica – ne bih. Samo, ne mislim da će do toga doći.

Prije par dana sam već naveo većinu razloga zašto mislim da su Lakersi i dalje favoriti, a način na koji su odradili stvari protiv Jazza govori da su trenutno u dobroj formi. Igraju koliko i kako treba, s tim da je Kobe protiv obrane Jazza praktički imao trening koji mu je odlično došao da se malo oporavi od naporne sezone. Obzirom kako borbeno i čvrsto djeluju tri ne-amigosa pod košem, možemo slobodno reći kako ovi Lakersi nisu ništa lošiji od lanjskih.

Sad, može li Phoenix biti ovogodišnji Denver, momčad koja svoja netipičnom igrom ima šanse srušiti Philov sistem i Kobeov ego?

Može ako:

– Grant Hill uštopa Kobea (jer J Rich zasigurno neće)
– Nash i Richardson premaše učinak Kobea i Fishera
– Lopez i Dudley odgovore na skakački i energetski učinak Bynuma i Odoma
– Amare odgovori kišom koševa na Gasolov pljusak sa svih strana

Na sve ove teze odgovor vrlo lako može biti potvrdan. Jer, ovi Sunsi možda (barem po meni) nisu na razini onih prijašnjih, ali i dalje su izuzetno učinkovita momčad, s vrhunskim napadom i solidnom obranom. Lakersi su slični, iako na jedan potpuno drugi način. Naime, i Lakersi su izuzetno učinkovita ekipa koja zna što radi u napadu, s solidnom obranom. Evo što ih ipak razlikuje.

Učinkovitost Sunsa se vrti oko postotka šuta za tri i toga koliko dobro Steve Nash odrađuje svoju ulogu prvog igrača (ne zavaravajmo se, svi poeni Richardsona i Stoudemirea ne bi bilo mogući da Nash nije takva opasnost u svakom trenutku – bilo za šut, bilo za ulaz, bilo za asist), dok se ona Lakersa vrti oko toga koliko dobro su u stanju pomiriti sistem s Kobeovim istupanjima iz istoga.

Potencijalni problemi koje Lakersima može uzrokovati igra Sunsa s malom postavom, ili s čak pet tricaša u ekipi, jednaki su onima koje Sunsima može prouzročiti dominacija visokih igrača Lakersa u reketu. Sunsi imaju bolju klupu, Lakersi bolju petorku. Ono, ne vidim načina kako na osnovu ovih klasičnih match-up priča možeš prednost dati jednima ili drugima.

Obrana Sunsa igra van svake pameti i na razini na kakvoj to nitko nije mogao zamisliti, obzirom na takvu količinu ispodprosječnih obrambenih igrača kakvi su npr. Nash, Richardson i Amare. Obrana Lakersa igra ispod razine na koju nas je navikla, dajući taman onoliko koliko je potrebno da odradi posao, i to ponajviše zbog nedostatka rotacije na vanjskim pozicijama.

Ne znam za vas, ali ja ni jednoj ekipi ne mogu dati prednost na ovim klasičnim pitanjima. Teško mi je dati je Lakersima npr. zbog boljih igara zadnjih godina u međusobnim susretima, jer obzirom da su Sunsi lani bili očajni i da su se oporavljali do all-star prekida ove godine, a tri od četiri ovosezonske tekme ove dvije momčadi odigrale su prije 2010., to ima smisla otprilike kao da kažem kako su Sunsi bolji jer su uredno pobjeđivali one Lakerse bez Gasola, Fishera i Bynuma, sa Smushom Parkerom u petorci.

Svi kriteriji koje inače koristim ovdje me ostavljaju bez ideja. Sve što imam je osjećaj i ovih nekoliko teza, teza kojih ću se uhvatiti kako bi se argumentirao zašto usprkos dobrim izgledima Sunsi ipak neće proći dalje.

1. Karma je svoje već vratila = izbacivanjem Spursa, Phoenix je završio jedan ciklus na najbolji mogući način. NBA liga je još jednom dokazala da je stvarno amazing, jer ovakvi scenariji se obično događaju samo u filmovima. Obzirom da su Sunsi napravili rezultat kada to nitko nije očekivao na račun Spursa od kojih smo svi očekivali više, vrijeme je da se zarola odjavna špica. Sezona ionako ne može biti razočaranje, zar ne? Dakle, ako maknemo karmu iz jednadžbe, što nam ostaje? Ostaje nam momčad Lakersa kao predstavnik grada koji je odlučio nametnuti embargo na sve poslove koje radi u i s državom Arizonom, u vrijednosti od nekih 60 milijuna, zbog onog nesretnog zakona o imigraciji. Pa što, kažete vi, i sami Sunsi su se ogradili protiv tog zakona zbog čega su, dapače, valjda i kupili poneki karmički plus – naime, malo koja NBA frašiza pokazuje hrabrost i uopće volju za ikakvo drugo djelovanje osim mlaćenja love. Da, ali Sunsi su iz Arizone, republikanskog legla, dok je gradonačelnik LA pripadnik naroda protiv kojega se, samo na osnovu fizičkog izgleda, uvodi policijska država. Sunsi više ne mogu računati na pomoć sa strane, točnije s neba.

2. Lakersi su dobili jedinu bitnu utakmicu ove sezone = i to u Phoenixu, sredinom trećeg mjeseca, nakon što su Sunsi već zaredali sa sjajnim igrama. Da stvar bude bolnija, Lakersi su stigli u goste nekoliko dana nakon što se vratili s iscrpljujuće turneje po Istoku, dok su Sunsi ludim spletom okolnosti imali nevjerojatnih šest dana odmora da se pripreme za doček rivala (iako, kako je pokazao i Orlando sinoć, pauza definitivno ne mora biti dobra stvar). Pokazalo se da Lakersi još uvijek mogu uvijek zabiti koš više, ma što da im Sunsi bace pod noge.

3. Koliko bi vas dalo prednost Sunsima u prvom krugu da je Roy zdrav i zašto? = Naravno da bi nas većina izabrala Portland, i to zbog činjenice da Sunsi na strani nisu dobri kao doma a posebice ne u dvorani Blazersa. Također, Portland izgleda kao klasična playoff ekipa, dakle ekipa kojoj je obrana na prvom mjestu, koja kontrolira ritam i zna igrati organzirane napade na postavljene obrane. Dakle, Portland je sve ono što Sunsi nisu. Zašto uvlačim Blazerse u ovu priču? E, pa zato što su Lakersi slični – ni oni neće tek tako izgubiti doma, a, za razliku od Istoka, prednost domaćeg terena u ovom dvoboju nosi itekakvu težinu. Lakersi također djeluju kao klasična playoff momčad – u stanju su zatvoriti reket i odigrati vrhunsku obranu (ne stalno, ali, kako su pokazali protiv Thundera, da kada je potrebno), imaju sistem igre na postavljenu obranu protivnika i nisu ovisni o ritmu. Ta prilagodljivost je ključna.

Uostalom, ključna razlika između Lakersa i npr. Cavsa, a samim time i između Kralja i Kobea je što su Lakersi i Kobe prvaci. Možda djeluju nikako, možda im je kemija klimava i neuvjerljiva poput epizode Losta, ali funkcioniraju. Rade i, što je još važnije, bore se za svaku loptu. Imaju srce, ma kako ono često bilo zamaskirano ispod te tvrde kože. I zato su usprkos svemu i dalje favoriti. I zato na kraju ostajem pri njima, usprkos odličnim šansama koje imaju Sunsi.

Kobe je stvarno digao razinu igre od one ključne tekme protiv Thundera, ali isto tako je primjetno kako se on i suigrači gledaju preko volje češće nego ikada. Sumnjam da će to presuditi jer, za razliku od one nepopravljive kemije koja je krasila ona generaciju s Shaqom, Maloneom i Paytonom, te protiv koje čak ni Phil nije mogao ništa, sadašnju situaciju Jackson drži pod kontrolom.

Naime, riječi su suvišne kada pričaju djela, a djela govore da Odom i Gasol skaču kao ludi, posebice u napadu, dok Bynum igra bolju obranu nego ikada. Da im je puna kapa Kobea, valjda se ne bi ni trudili. Dakle, ispod svih tih pogleda krije se momčad koja je našla svoj način funkcioniranja.

I tu je Jacksonov najveći doprinos kao trenera. Ne pokušavam umanjiti njegove taktičke zamisli, ali činjenica je da su najuspješniji treneri oni koji znaju motivirati, koji znaju prodati svoje zamisli, a tu od njega nema boljega. Riley možda, s tim da se njihovi stilovi poprilično razlikuju. Dok je Riley sve uvijek polagao na zajedništvo i borbu do zadnjega, Phil se nikada nije libio one stare ”zavadi pa vladaj”.

Samo on može jednog Gasola i Odoma uvjeriti da je Kobeovo traženje najboljeg rješenja za njega ponekad korisnije od dodavanja lopte otvorenom suigraču. Nakon čega će oni poput najobičnijih šljakera ići na skok, umjesto da se dure jer nisu dobili loptu. Kobe se pak duri kada visoki naprave pogrešku ili ako mu ne daj Bože odbiju dodati, čak će se dozvoliti i klasičnu utakmicu bojkota da dokaže svoje, i iako svi znaju da nije u pravu i da je nemoguć, svi će opet podmetnuti leđa da s njim na čelu osvoje naslov.

Kako je to moguće? Zašto jedni rade sve što treba, a drugi radi uvijek protiv? Kako to može funkcionirati, umjesto da momčad dovede do raspada? Možemo samo nagađati, ali recimo da motiv još postoji i da je na njemu Phil uspio izgraditi momčad na temeljima čistog, golog profesionalizma. Tenzija nema jer, nakon što se tekma završi, svatko ide svojim putem. Lakersi bi da pokušavaju biti kao Sunsi (klapa, prijatelji, suigrači koji se međusobno uvažavaju), vjerovatno završili u zatvoru.

Ovako, dok samo rade posao, sve je odlično. Kobe obožava takav pristup i samo tako i zna igrati. Isključen od svega, nakon utakmice za njega nitko ne postoji. Gasol i Odom su emotivci kojima takav pristup ne odgovara, ali ih je Phil ne njega naučio. S Kobeom praktički i nema posla, jer on svoje odradi, ali uvjeriti Gasola i Odoma da su jednako važni i da su oni tko bez kojih nema ničega, samo što, eto, to moraju zadržati u sebi, da bi Kobe bio sretan, e to je njegov doprinos. Netko mora podmetnuti leđa u obitelji.

Lakersi su realnost, Sunsi su ideal. I jedni i drugi su na svoj način savršeni u svom pristupu igri. I ma koliko sličnost talentom i potencijalom čini ovu seriju zanimljivom, ta razlika u samoj suštini jednih i drugih odvodi je na novu razinu. Ne, nije u pitanju crno-bijela serija u kojoj po defaultu moraš navijati za dobro, već više jedan sjajan eksperiment koji će nam dati odgovor koliko je bolji jedan ili drugi način slaganja momčadi. Možda na kraju stvarno presudi kemija, a možda bude dovoljna i biologija.