ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

4Jun/133

DAY 38 – KINGS AND PAWNS

Posted by Gee_Spot

Nervozni početak na obje strane dok momčadi traže ritam i u obrani i u napadu. Pacersi tako netipično uglavnom žive od vanjskog šuta, a Heat pokušava razbuditi i Wadea i Bosha visokim postotkom akcija koje završavaju s njima u 1 na 1 situacijama (čime, svjesno ili nesvjesno, žrtvuju protok lopte). Samo, još jednom se pokazuje da problem nije u nedostatku lopti za spomenuti dvojac, već u njihovoj ispodprosječnoj realizaciji. Bosh je ionako od G3 sastavni dio svakog ulaska u prvu i treću četvrtinu, što je i logično obzirom na sposobnost da izvuče jednog od dva visoka Indiane iz reketa, ali jednostavno mu ne upada skok-šut, što je dodatno naglašeno od G4 kada je iskrenuo zglob.

Wade je pak iz utakmice u utakmicu padao, a njegovi problem s koljenom su već opjevani, tako da je očito kako nisu u stanju dati ni blizu 100%. Uračunamo li u to i obranu Pacersa, najbolju u ligi, koja bi vam po defaultu trebala raditi problem već samom činjenicom da je najbolja, postaje poprilično jasno gdje leže problemi Miamia u napadu.

Ono puno važniji za sinoćnju utakmicu je da ni obrana Heata ne štima kao u prethodnih par utakmica. Iako je formula i dalje zatvarati Westa i Hibberta te pustiti vanjskom trojcu da ih dobije, Heat samo na papiru Pacerse drži na ritmu od 20-ak koševa. Obrana je poprilično dekoncentrirana i često pliva u izlascima, što Indiani omogućuje dosta laganih puteva do obruča. Praktički, Heat u ovom periodu spašava gomila neforsiranih izgubljenih lopti Pacersa i morat će zaigrati obranu kakvu su igrali u prethodnih 7 od 8 četvrtina (ako isključimo treću u G6) ako misle kontrolirati susret jer ovim ritmom lopte do kraja ne može gubiti čak ni Indiana.

Jednako neuvjerljivi napad Spoelstra pokušava probuditi Millerom (što znači da Battier ispada iz rotacije), ali ovaj ne ponavlja onu šutersku epizodu s kraja prošle utakmice, već usput samo dodatno slabi obranu igrom na četvorki (James izbjegava guranje s Westom čak i u ovoj niskoj postavi, a to znači da ovim potezom trener Heata u principu nije dobio ništa jer su iste slabosti vidljive i prilikom igre s Battierom ostale – dodatni šuter ne zabija, a pri tome slabi ionako slabašni skok i obranu reketa).

Srećom po Heat, Ray Allen ulazi rastrčan i raspucan u drugu četvrtinu i ovaj napad konačno počinje davati znakove života. Uz to što Ray širi obranu, plus je svakako i što lopta kruži u rukama Jamesa umjesto da se forsira njena putanja prema Boshu i Wadeu (hej, barem su pokušali, nema ništa lose u tome - žrtvovati jednu četvrtinu kako bi po tko zna koji put utvrdio gradivo, a gradivo kaže da se u ovoj seriji možeš osloniti samo na Jamesa, ne mora nužno biti loša odluka u široj slici).

Miami nastavlja biti razigran čak i odlaskom Jamesa na klupu, a razlog tome je klasičan – Pacersi na parketu imaju tri rezerve. To omogućuje obrani Heata da uhvati zraka, a kada Bosheva trica rezultat odvodi na +10, Vogelu postaje jasno da u ovakvoj utakmici za takve rizike više mjesta nema. Istina, rizik od osobnih postoji, ali manji je od korištenja Younga i Augustina u isto vrijeme – to s njima praktički nije ni šetanje po žici, već garantirani pad u provaliju.

Čak se ni povratkom startera stvari ne popravljaju jer Miami upada u ritam na oba kraja parketa – u obrani sve funkcionira (lopta i dalje ne dolazi do visokih, tako da Pacersi praktički drže nekakav priključak šutem iz vana i to često nerezonskim – pitajte samo Stephensona o onim pogođenim krumpirima), a u napadu razigrani Ray i LeBron uspijevaju čak probuditi Bosha i Wadea otvarajući im više prostora. Uz sve to, Hibbert na brzinu kupi dvije osobne u zadnje tri minute (za što su zaslužni sve agresivniji ulazi Jamesa i Wadea), a bez njega na parketu obrana Pacersa nije ni približno tako dobra.

Uglavnom, Miami je u ritmu prema 100 koševa, istovremeno drže protivnika na najboljem putu prema 80. To se zove recept za uspjeh, a sve što im je trebalo za to su šuterska prezentacija Allena, pravovremena udvajanja visokih Pacersa i nekoliko minuta viška protivničke klupe.

U trećoj četvrtini prednost Heata samo raste. James secira obranu Pacersa, u tome mu se povremeno pridružuje i Chalmers, ali ključni posao napravila je obrana. Spoelstra je na poluvremenu pokrpao rupe koje su se javljale u prvom dijelu, posebice u rotacijama nakon pick & rolla koje su otvarale previše prostora prema reketu (umjesto izlaska na igrača s loptom ostaje se u pozadini, što omogućuje vanjskim igračima da pomažu na Hibbertu i Westu umjesto da sav teret pada na Bosha i Haslema - ovo je detalj za koji Pacersi nemaju rješenja već treću utakmicu) te Miami odigrava savršenih 8 minuta u kojima još jednom ukazuje na slabosti Pacersa u situacijama kada ne mogu koristiti matchup već se trebaju osloniti na kreaciju. U prvom djelu je to donekle sakrivao šut i ulazi Georgea, ali sada je puno više prepreka na putu prema obruču, a i James je dobio zadatak udaviti prvog kreatora Pacersa.

Indiana u ovom periodu pokušava ostati u utakmici oslanjanjem na svoj standardni back-up plan, igru preko Westa na visokom postu, ali, koliko god West bio sposoban vrtiti napad, to da pokušavate stizati Miami Heat u njihovoj dvorani preko takve opcije, govori vam sve što treba reći o težini situacije u kojoj se našla Indiana. Situaciji koja je postala neizdrživa nakon što je Hibbert skupio petu osobnu dvije minute prije kraja četvrtine – ovdje postaje jasno da je Indiana gotova. Bez Hibberta su nemoćni u napadu, a možete zamisliti kakvi su bez njega u obrani.

I tako je na kraju presudila kvaliteta Heata. Koliko god su Pacersi izvukli maksimum u ovoj situaciji, koristeći do kraja povoljan matchup i određene olakotne okolnosti (prije svega slabu Wadeovu formu), protiv još jedne sjajne partije Jamesa nije se moglo (osim što je odradio glavninu posla u organizaciji napada, još jednom treba istaknuti način na koji je zaustavio Georgea u drugom dijelu utakmice). Wade i Bosh su dali solidan energetski doprinos, bili su pozitivni u pristupu čak i nakon slabog ulaza u utakmicu, što je bio ogroman pomak u odnosu na nekoliko ranijih susreta kada su se prepuštali rezignaciji, a x-faktor je bio Allenov šut koji je Heatu dao toliko potrebnu podršku iz vana koja je otvorila prostor za udarnu trojku.

Ova serija je bila ovako izjednačena upravo zato što Miami na tako nešto nije mogao računati u svakoj utakmici. I to zato što im Indiana to nije dopuštala, što 1 na 1 obranom koja nije ostavljala nikoga otvorenim, što prisiljavanjem na korištenje postava koje nisu toliko šuterski učinkovite. Međutim, svaki puta kada su dobili dovoljnu dozu šuta iz vana od četvrtog čovjeka, bilo dva puta od Haslema ili sinoć od Raya, LeBron i kompanija nalazili su načina zabiti koš više, pa makar i uz loše postotke (sinoć također ispod 40%, što vam govori sve što treba znati o defanzivnim kvalitetama Pacersa).

Uz veći izbor napadača, kod Heata svakako treba još jednom istaknuti obrambene pomake koje je izveo Spoelstra nakon kojih je Heat praktički zaigrao kopiju obrane Pacersa, oslanjajući se više na 1 na 1 formaciju s rotacijama isključivo prema postu umjesto klasičnih agresivnih izlaza prema lopti i gomilanju igrača prema naprijed, prebacujući tako glavninu napada Indiane iz unutra prema vani, a i to tako da se igralo manje na Hilla i Georgea, a više na Stephensona. Spoelstra je ovim samo još jednom dokazao da je i dovoljno hrabar za drastične promjene, ali i dovoljno mudar da ih odradi u pravom trenutku i nije pretjerivanje reći kako je on uz Jamesa danas možda i ključni čovjek u pohodu Heata na drugi prsten.

Što se Pacersa tiče, oni su na pravom putu da postanu ozbiljan izazivač, ali za to će morati popraviti neke stvari koje smo već više puta isticali. Svakako treba pronaći još jednog kreatora, neovisno na kojoj poziciji, kako bi se izbjegla potreba da Lance Stephenson glumi playmakera više nego treba (a to je uglavnom u svim trenutcima osim u čistim kontrama). Heat je lukavo zatvorio prve četiri opcije i ostavljao mu dovoljno prostora da napada, a s njim u ulozi pokretača to baš i ne ide. A pogotovo ne ide kada vas obrana protivnika natjera na više šuteva iz vana nego bi željeli.

Uz pojačanje jezgre, sljedeći bitan potez je i obnova klupe igračima koji zaslužuju minute u playoffu, što nije nemoguća misija, ali svejedno uprava Pacersa već godinama u tome ne postiže rezultate. Vijesti o tome da se salary cap neće povećavati im ne idu u prilog (na kraju krajeva, ne idu nikome u ligi, pa ni Heatu), ali to samo stavlja dodatnu važnost na odluku o tome što će s Grangerom. Ako zadnju godinu njegovog ugovora ne pretvore u klupu, pitanje je hoće li se Granger pomiriti s ulogom šestog igrača koja bi u ovim okolnostima bila idealna za momčad - Stephensonova obrambena energija i dužina na poziciji bočnog stopera su neophodni da bi Pacersi defanzivno funkcionirali ovako dobro, što Grangeru ostavlja puno manje minuta nego što bi vjerojatno želio u svojim najboljim godinama (teoretski najboljima jer pitanje je kako će reagirati na život s novim koljenom).

Jasno, ono najvažnije je da se George i Hibbert nastave razvijati kao individualci jer se oko njihovog krajnjeg dometa vrti i krajnji domet Pacersa, posebice u konferenciji koja će, povratkom Bullsa u punu formu i jačanjem donjeg doma (pod uvjetom da Cavsi i Pistonsi povuku prave poteze), dogodine donijeti puno ozbiljniju konkurenciju od dna do vrha.

1Nov/124

PROTO-POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Iako mi ne pada na pamet pisati skoro post dnevno kao što je bio slučaj lani, kako i dalje ne namjeravam odustajati od ritma gledanja minimalno utakmice dnevno, od ove sezone odlučio sam pisati power rankingse svaki tjedan. Bit će i postova između kad god bude vremena i inspiracije, nadam se uskoro i ponekom podcastu, ali tjedni power rankingsi služit će kao primarni dokument sezone. Poslužit će da sve one natuknice skupljene tijekom tjedna negdje završe, a ujedno i da pratimo razvoj momčadi i igrača. Jedina bitna novost je da franšize neću raspoređivati po vlastitom dojmu, ma koliko se trudio da on bude potkrijepljen objektivnim činjenicama, već isključivo po učinku pojedine momčadi u obrani i napadu, odnosno izvedbi u tzv. 4 faktora. O novom sistemu ipak detaljnije idući put.

Za ovo prvo izdanje u kojem još nemamo nikakve podatke na raspolaganju, poslužit ću se osvježenom IOR prognozom finalnih omjera za pojedinu momčad, s tim da su, za razliku od originalnih projekcija, ovoj prognozi dodani svi najnoviji podatci. To je posebice bitno obzirom na hrpu ozljeda koja je prije starta sezone pogodila cijeli niz momčadi, u rasponu od onih sa stvarnim ambicijama do onih totalno slackerskih. Uz pomoć dostupnih podataka o težini ozljede, a time i vremenski očekivanom izbivanju s parketa, izračunat ćemo nova očekivanja od određene momčadi po IOR formuli, a, kako se u međuvremenu dogodio i trade Jamesa Hardena, koji je itekako promijenio odnos snaga na Zapadu, naravno da i njega moramo uzeti u obzir. Također, kako se kroz predsezonu jasnije stekao dojam o rotacijama, raspodjela minuta u pojedinim momčadima nešto je drugačija, što je dovelo do toga da su neki i bez promjena rostera završili s boljim ili lošijim scoreom u odnosu na prvotni izračun.

Kako ćemo ići redom kroz svih 30 klubova, ovo će ujedno biti i prilika da istaknemo sve promjene na rosterima koji su konačno zaključeni. Osim imena koja su dodana za popunu klupe, navest ću i nove ugovore koji su dani vlastitim igračima na zadnji dopušteni dan. Jasno, zaključeni roster je u NBA okvirima fleksibilan pojam, posebice s novom stretch provizijom koja omogućuje klubovima da otpuste igrača i plaćaju ga tijekom dužeg perioda (što praktički znači da se ovi sitni ugovori koji su ostali Orlandu i Houstonu nakon što su otpustili garantirane igrače neće ni osjetiti), a i dobro dođe u slučaju da netko poželi raskinuti s puno bolje plaćenim igračem - npr. kada Knicksi odluče otpustiti Stoudemirea prije iduće sezone, stretch provizija će im, kao što samo ime kaže, omogućiti da 45 milja koje su mu dužni razvuku na 5 godina, tako da će mu umjesto 22 milje za 2013. platiti 6.5 milja, a što je pak posebno bitno zbog salary capa. Koji će doduše 5 godina nositi mrtvi teret vrijedan jednog midlevel igrača, ali barem neće biti zagušen ovom mrcinom od ugovora.

Kako su momčadi poredane od 1 do 30, samo bih još napomenuo da će uz novi score biti naveden i stari, čisto da se istakne promjene tamo gdje je do njih došlo.

1. MIAMI 61-21 (61-21)

Josh Harrellson je upao na roster, što naravno nije imalo nikakvog utjecaja na IOR, time ni na prognozirani score, ali bi njegovo prisustvo moglo dobro doći tokom sezone. Nećemo reći da Heat sada ima pravog centra, ali još jedan visoki pick & pop igrač dobro dođe, pogotovo ako je praktički besplatan. Obzirom da je čak i Rashard Lewis u ovom okruženju počeo pokazivati puls (barem ako je suditi po predsezoni i otvaranju protiv Bostona), Harrellsonovu meku ruku treba držati na oku. Iako su njegove minute u Knicksima lani bile skromne, a time je i njegova IOR vrijednost bazirana na malom uzorku, radi se o solidna 33 boda što ga u tom kontekstu čini igračem rotacije, odnosno sedmim čovjekom po kvaliteti na rosteru.

Naravno da stvarnost nije takva, Haslem i Anthony trenutno ipak imaju provjerene vrijednosti i prednost u rotaciji, ali ne dođeš do dobrih brojki tijekom boravka na parketu slučajno, kao ni do jednog od 15 mjesta na šampionskom rosteru. Drugim riječima, dogodi li se nešto Boshu ili Haslemu, Miami bi ovaj put mogao imati znatno bolju zakrpu nego ikada tijekom prve dvije sezone (šifra: Juwan Howard). Dodajmo dva živa tijela poput Lewisa i Harrellsona totalnoj krađi zvanoj Ray, zaokružimo sve skupa know how samopouzdanjem kojega Heat sada posjeduje na kolektivnoj razini i jasno je kako su oni trenutno na jednom višem nivou od ostatka lige.

2. LA LAKERS 55-27 (55-27)

Čak i ako im umanjimo vrijednost zbog Kobeovih problema sa stopalom koji su ozbiljniji nego itko želi priznati (istegnuće stopala na mladom čovjeku možda nije ozbiljno, ali na Metuzalemu koji iza sebe ima više kilometara nego Golf III i jedva je u stanju napasti reket iz driblinga, itekako je zabrinjavajuće), Lakersi i dalje izgledaju kao favoriti na papiru. Problem pak o kojem papir nema pojma, a o kojem nažalost i velika većina masovnih medija šuti, činjenica je da ova momčad u svojim redovima ima petu kolonu, opasne unutrašnje neprijatelje koji su im trenutno najveći problem. Naravno, radi se o trenerima Mikeu Brownu i Eddiu Jordanu koji vode neke vlastite bitke, pri tome zaboravljajući koga imaju na raspolaganju.

Nije slučajno da su Lakersi izgubili 9 utakmica u nizu, ma kako nebitne te utakmice možda bile. Izgubiti 9 puta ne vole ni Bobcatsi, a kamoli skup ovakvih veličina, stoga je jasno kako će se uskoro morati ili odustati od uvođenja Princetona, koji jednostavno nije sistem u kojem i Nash i Howard mogu profitirati (šteta što Krešimir Mišak nema NBA blog, jer bi on vjerojatno zaključio kako je Princeton Kobeova ideja, obzirom da je to bio jedini način da i dalje zadrži ulogu prve opcije pored Nasha i Howarda), ili pod hitno pronaći nekakve druge uzorke rotiranja igrača.

Pau Gasol je već nakon utakmice protiv Dallasa javno rekao da ovaj napad nema smisla i da se moraju vratiti bazičnim stvarima (tipa, korištenju centara u post up situacijama umjesto na vrhu reketa ili korištenju Stevea kao playmakera, a ne kao čovjeka koji trči uokolo kroz blokove), ali gledajući oba susreta Lakersa moram priznati da sam ostao ugodno iznenađen kako se oni u nečemu tako kompleksnom već poprilično dobro snalaze. Posebice je dobar dojam ostavio Dwight koji pokazuje rijetko viđen osjećaj za pravovremeni pass, a Gasol očekivano briljira.

Također, nije problem ni u samom korištenju Princetona obzirom da ga koriste povremeno (stoga je možda bolje govoriti o klasičnom pokretnom napadu s čitanjima igre nego o nekoj složenoj koncepciji kretanja i postavljanja), a da na post up i spot up situacije i dalje otpada dvije trećine napada. Problem su nijanse, recimo premalo je pick akcije za Nasha, a previše je ovlasti dano Artestu, ali kad se to izbalansira te kada se dodatno uigraju u kretanjima prilikom korištenja Princetona, Lakersi će imati pravo bogatstvo napadačkih akcija na raspolaganju. Sad lagano shvaćam i želju da se ovako nešto ubaci u napad, jer u ovakvom 5 na 5 sistemu puno manje do izražaja dolaze godine glavnih igrača. Igrati 1 na 1 protiv Duranta i Westbrooka jednako je porazu, ali suprotstaviti njihovo bezglavo jurcanje pravom sistemu, e to Lakersima daje šansu. Uglavnom, ono što im je trenutno ogroman problem, moglo bi vrlo lako postati veliki plus kada dođe playoff.

Međutim, problem ostaje istovjetan lanjskome, a po svemu sudeći čini se da Mike Brown to nikako ne shvaća - rotacije. Klupa je loša za potrebe NBA sezone, ali je bolja od lanjske, samo Brown i dalje nema boljeg rješenja od korištanje Gasola s drugom postavom ili čak i ostavljanja same druge postave na parketu. Antawn Jamison jednostavno nije dovoljno dobar da sam nosi momčad u ulozi šestog igrača i ovdje će Lakersi morati ili ozbiljno razmisliti o drastičnim pristupima (Nash kao šesti igrač?) ili posegnuti za nekim pojačanjem. Ostao im je dio midlevela, taman za dovesti još jednog veterana, a kako su već probili 100 milja za plaće ove godine, taj dodatni trošak je zanemariv. Obzirom da su najtanji upravo na trojki, gdje Artest nema prave zamjene, jasno je kako su pogriješili pustivši Barnesa da odšeta.

3. SAN ANTONIO 54-28 (54-28)

Kod njih se nije promijenilo ništa, osim konteksta. Dok si Oklahoma i Lakersi pucaju u vlastita stopala, Spursi mudro čekaju iz prikrajka. Tko zna, možda je upravo ovo njihova godina.

4. OKLAHOMA CITY 52-30 (54-28)

Sistem je izuzetno nepovoljan bio prema njima i s Hardenom (prognozirao im samo 54 pobjede i treće mjesto na Zapadu), a bez njega ih dodatno diskvalificira. Ipak, divizijska titula ne bi trebala doći pod upitnik. Treba istaknuti da nisu produžili s Maynorom, koji je na ljeto slobodan igrač (nadaju se da će Reggie Jackson pokazati napredak kao play ove sezone), kao i to da su Hardenovim tradeom opustošeni roster popunili s dva donedavna igrača Magica te prije toga Kentuckya, Ortonom i Ligginsom.

Što se samog tradea tiče, već smo sve apsolvirali, Presti je svjesno žrtvovao sadašnji uspjeh za buduću fleksibilnost rostera (da je Harden ostao, OKC bi ušao u hard cap sfere u kojima je nemoguće pojačati rotaciju), čime je samo još jednom pokazao da je fantastičan u svome poslu. Sad, da li su mogli jurišati na naslov ove sezone? Očito ni tu nije htio riskirati ponavljanje situacije kakvu su proživljavali u Clevelandu, Denveru ili Orlandu. A to da li su mogli progutati ponos, odustati od plana i riskirati stavljajući sve na jednu opciju, u to ne treba ulaziti, jer ovo je prije svega vrhunski poslovni potez (svi koji mislite da su onih finalnih 6 milja razlike smiješni, dobro razmislite, jer, kako god okrenete, jedan jedini dolar je granica između soft capa i hard capa, pitajte samo Bullse).

Moj osobni stav je da je za dobrobit lige puno važnije da je Harden završio u Houstonu nego da je ostao u Oklahomi, tako da uopće njihov evenutalni gubitak ne uzimam srcu niti ga smatram tragičnim, dapače, ovo je prvi dokaz da novi CBA ipak pomaže da se ostvari konkurentnost u ligi. Sreća u cijeloj situaciji je što James Harden ima sve potrebno da se razvije u rasnu prvu opciju, tako da ni max koji je dobio ovom prilikom ne predstavlja problem. Još samo kad bi liga uvela MLB pravilo po kojem veći dio zarade ulazi u zajednički bazen iz kojega se dalje raspoređuje, onda bi i Lakersi i Knicksi možda živjeli po istim pravilima. Dok se Lakersi moraju odreći oko 15-ak milja umjesto 100 (što bi otprilike bila cifra po MLB pravilima) od svojih godišnjih 300 milja od tv prava, nitko im ne može zamjeriti što troše debelo iznad prosjeka - njihovo je obveza pružiti najbolji mogući proizvod obzirom na to da ih netko (tv kuće) za to masnu plaćaju.

5. LA CLIPPERS 50-32 (50-32)

Clippersi nisu osjetili pomak od pada Oklahome, ali i dalje djeluju kao najopasnija plutajuća mina. Obzirom na trenutne probleme Lakersa i medijski odnos prema sportu u Los Angelesu, možda bi konačno mogli zasjeniti gradske suparnike i u žutom tisku, ne samo na parketu.

6. BOSTON 50-32 (50-32)

Barbosa i rookie Joseph zaokružuju roster, ali bez većih utjecaja na ono što smo znali od ranije - Boston je jedini pravi izazivač Heatu u konferenciji. Iako pogled na prvu utakmicu to baš i ne potvrđuje - Miami je djelovao kao momčad s brzinom više, a Bostonu još slijedi proces uigravanja. Terry još nema rolu, ali on je manji problem, puno veći je totalna izgubljenost Jeffa Greena viđena tijekom predsezone i potvrđena u sudaru protiv Heata.

7. DENVER 49-33 (49-33)

Pad Oklahome otvara im vrata za lov na divizijski naslov, ali za njih je najvažnije da je Lawson potpisao novi ugovor. S njim, Iggyem i Gallinariem kao predvodnicima mirni su dvije sezone, sad samo treba dočekati doprinos od mladih pod košem. Ovdje moram istaknuti da su sistemi Johna Hollingera i ekipe iz Basketball Prospectusa ludi za njima, stavljajući ih na vrh Zapada i prognozirajući im oko 60 pobjeda, a sklon sam vjerovati da je tome tako zbog oslonjenosti njihovih proračuna na napadačku stranu igre. Trudeći se uključiti obranu barem približno 50% u formulu, Denver sam praktički osudio na slabiju projekciju, ako se 49 pobjeda na ovakvom Zapadu može tako okarakterizirati. Sad ćemo vidjeti tko je lukaviji, američki original ili balkanska kopija.

8. ATLANTA 49-33 (49-33)

Dodataka Tollivera daje jedno toplo tijelo pod košem, ništa više. Njihova najveća slabost ostaje nedostatak stopera na boku jer bi davanjem minuta Stevensonu na račun Morrowa ili Korvera vrlo lako mogli srušiti ovu projekciju za pobjedu ili dvije (Stevensona praktički nisam ni računao nadajući se da će razum prevagnuti i da će za rotaciju na boku biti dovoljni Korver, Morrow i Williams, uz dozu Teaguea i Harrisa).

9. INDIANA 47-35 (47-35)

Grangerovi problemi s koljenom ne obećavaju, ali nisam ih mogao uzeti u obzir obzirom da još nema vijesti o tome koliko je stvar ozbiljna. Ipak, padom Knicksa dolaze do prednosti domaćeg parketa u eventualnoj prvoj rundi, što u ranijoj projekciji nije bio slučaj.

10. NEW YORK 47-35 (48-34)

Gubitak Amarea na nešto manje od dva mjeseca nije toliko bolan jer Amare je po sistemu bio granična treća opcija, što je relativno lako zamijeniti ako imaš solidnu klupu (što Knicksi imaju) i čvrstu jezgru (Carmelo i Chandler to svakako jesu). Kad bi gledali samo lanjsku sezonu, na koju u sistemu otpada oko 70%, dva mjeseca bez njega ne bi ni uzimali u obzir, ali ovih 30% koji se odnose na dvije prethodne sezone, u kojima je Amare još mogao potrčati bez da se raspadne, tjeraju nas da vodimo o računa o takvom "gubitku". Kada smanjimo njegov IOR doprinos rotaciji dobivamo Knickse mjesto niže, s pobjedom manje - umjesto 48-34, njihov novi score je 47-35. Osobno pak mislim da će bez Amarea igrati bolje, što im samo povećava šanse da nadmaše projekciju.

Dodatak rosteru Rasheeda Wallacea (istrošeni veteran) i Chrisa Copelanda (formirani šljaker koji daje još jednu dodatnu 3&D opciju na boku, praktički Renaldo Balkman sa skok-šutom) apsolutno nema nikakvog značaja na rezultat, ali još jednom naglašava nebrigu Knicksa oko razvoja igrača - ova dva mjesta trebali su iskoristiti na dojučerašnje NCAA igrače poput Johna Shurne i Henrya Simsa, spremiti ih u NBDL i nadati se možda razvoju nekog svog Lina. Naravno, tako nešto čini se previše racionalnim potezom za Knickse.

11. MEMPHIS 46-36 (46-36)

Zbog straha od poreza ostali su na samo 13 imena, ali za njih je najvažnije da su Bayless i Randolph za sada zdravi i da je novi vlasnik konačno preuzeo klub.

12. BROOKLYN 45-37 (43-39)

Dvije pobjede manje u diviziji (Knicksi i Sixersi) nekome su morale otići, a teško da ima bolje opcije od divizijskih rivala. Osim toga, za razliku od prvotne projekcije ovdje smo Teletovićeve minute dali Blatcheu koji se izborio za garantirani ugovor, što je dodatno napumpalo ukupni IOR Netsa (znam, zvuči besmisleno da Blatche nekome pomogne, ali Mirzina projekcija bila je poprilično skromna). Od svega je pak najvažnije sve glasnije šaputanje o Deronovim zglobovima - mislim, tko najavaljuje operaciju nečega što će se dogoditi iduće ljeto dok sezona nije ni počela? Također, Prokohorov je brigu o klubu prepustio posrednicima odlučivši se u potpunosti posvetiti političkoj karijeri, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li time Billy King dobiti dodatne ovlasti da uništi franšizu.

13. CHICAGO 44-38 (44-38)

Loše zdravlja kapetana Kirka i očajna situacija na jedinici uzeti su u obzir puno ranije, tako da nove komplikacije nisu ostavile traga na broju pobjeda, iako u ovom novom rasporedu u kojem su ih preskočili Netsi idu na Boston umjesto na Atlantu (bude li Rose tada dio rotacije, to znači da nas čeka izuzetan dvoboj prve runde). U svakom slučaju, momčad s Dengom, Boozerom, Gibsonom i Noahom trebala bi izboriti playoff makar Nate Robinson bio najbolje ime na vanjskim pozicijama (uz dobrog starog Ripa kojega tijekom sezone zasigurno čeka neka duža pauza). Najvažnija vijest za njih je produženje s Gibsonom za solidan ugovor, 38 milja za 4 godine. To ni škrti Reinsdorf nije mogao odbiti platiti.

14. DALLAS 43-39 (43-39)

Zanimljivo, njih ni gubitak Dirka nije bacio iz sedla, štoviše situacija s Wolvesima lansirala ih je jedno mjesto više iako score ostaje isti. Objašnjenje? Njihova dubina u stanju ih je izvući iz ovakvih situacija i održati iznad vode dok se Dirk ne vrati, kvalitetne dvije petorke prednost su u regularnoj sezoni (kad Dirkove minuta rasporediš na Mariona, Wrighta i Branda, nekako preživiš). Ogroman plus za Jaea Crowdera koji je u sezonu uletio kao dežurni revolveraš, miks Kennetha Farrieda i J.R. Smitha.

15. UTAH 42-40 (42-40)

Povijest se izgleda ponavlja, Jazz još jednom jaše prema osmom mjestu. Iako, obzirom na činjenicu da danas imaju stvarno dvije izuzetne petorke i još već dubinu nego lani, ostanu li na okupu ne bi nas trebao ni iznenaditi krenu li u lov na Memphis i šesto mjesto.

16. MINNESOTA 41-41 (45-37)

Wolvesi svakako i dalje imaju šansu za upasti u playoff, ali skoro dva mjeseca bez Lovea i Rubia ipak će ih baciti u popriličan zaostatak. Bez prvog skakača i ključnog obrambenog igrača (Rubio je uz Kirilenka trebao davati ravnotežu ovoj isključivo napadu okrenutoj rotaciji), Adelmanov Ku Klux Klan odred ipak neće biti toliko opasan. Njihova sreća je što imaju izuzetno lagan ulazak u sezonu u kojem im obrambeno-skakački problemi ne bi trebali predstavljati problem, tako da, odrade li očekivano u napadu, Lovea i Rubia bi mogla po povratku čekati pozitivna nula, koja će znatno olakšati pravi start u sezonu koji će dogoditi negdje sredinom 12 mjeseca.

17. PHILA 41-41 (42-40)

Kako Bynum nije spreman za otvaranje sezone, a obzirom na sve probleme koje je ovoga ljeta imao s koljenom, mislim da slobodno možemo umanjiti njegovu projekciju sa 72 (koliko sam uzeo u obzir za ovu sezonu) na 66 odigranih utakmica, što znači da Sixersi gube jednu utakmicu i skoro pa padaju u negativne vode. A to da Istok u playoff šalje negativnu momčad, na to smo već navikli.

18. GOLDEN STATE 40-42 (41-41)

Obzirom da Bogut iza sebe još nema ni pošteni trening i pitanje je koliko će minuta dobivati na startu sezone (krenuo je sa skromnih 18), a da se Curry i dalje nije u stanju pomaknuti bez da izvrne gležanj, dodao sam dodatne penale u broj odigranih utakmica ovoga dvojca (u startu sam ih stavio na optimističnih 72). Logično, to Warriorsima dodatno otežava lov na playoff. Štoviše, obzirom da se kod Curry očito radi o kroničnom stanju za koje nema lijeka, bojim se da su ovih 66 prognoziranih utakmica još i previše. Time je i novi ugovor koji su mu dali Warriorsi totalno zbunjujući - zar nisu mogli čekati do ljeta da vide može li izvući nešto iz svojih zglobova umjesto da mu odmah garantiraju skoro pa max ugovor? Obzirom na ugovore Bogutu, Curryu i Leeu, njih dogodine čekaju bolni rezovi s Jeffersonom i Biedrinsom, zajedno su im dužni 20 milja i tu će izgleda u akciju stretch provizija.

19. MILWAUKEE 39-43 (39-43)

Roster je bio već davno finaliziran, tu iznenadnog napretka nema, osim što je izgledno kako će imati još manje produkcije na boku obzirom na Dunleavyeve probleme sa stopalom i činjenicu da su se već pomirili s Tobiasom Harrisom kao ozbiljnom opcijom. Što je dobra vijest za Tobiasa Harrisa, ali ne i za njihovu obranu.

20. TORONTO 38-44 (38-44)

Nema promjena, iako se nakon najava da misle dati ozbiljne minute Valanciunasu poneka pobjeda manje može očekivati. Također, novi ugovor DeRozanu u svjetlu draftiranja Rossa i preplaćivanja Fieldsa nema nikakvog smisla - em su bacili 42 milje tijekom 4 godine (sličan iznos dobio je i Lawson, što je apsurdno), em su dodatno trošili na poziciji swingmana u koju već imaju uloženo previše i koju je realno vrlo lako pokrpati igračima klase DeRozan (atletama bez šuta). Sve se čini kako Colangelo još jednom ima namjeru Raptorse ukopati u sredini.

21. NEW ORLEANS 33-49 (33-49)

Iako sam uračunao Gordonu sličan broj propuštenih utakmica kao Bynumu, Bogutu i Curryu (umjesto 72 uzeli smo 66 kao realan broj), zbog stanja s koljenom koje ni ljeto kasnije nije ništa bolje nego na kraju prošle sezone, sistem ne vidi razloga dati Hornetsima poneku pobjedu manje u odnosu na raniju prognozu. Razlog nije u tome što Hornetsi imaju dobru zamjenu za Gordona (jer je nemaju), već u tome što su Hornetsi u startu bili po IOR bodovima debelo ispred ostatka Zapada, zbog čega bi trebali izbjeći dodatni pad (drugim riječima, kombinacija Davisa, Andersona, Vasqueza i Smitha trebala bi biti dovoljna da ih održi iznad vode u periodima bez Gordona). Mudro su odbili pokupiti opcije na zadnju godinu rookie ugovora Henrya i Aminua, što znači da ih iduće ljeto brišu iz knjiga, što im pak daje dodatnih 7 milja mjesta na salary capu. Nastavi li Gordon i dalje biti u ovakvoj magli s tim koljenom, taj prostor će im dobro doći. Monty Williams je situaciju oko svog glavnog igrača opisao frustrirajućom, ali bitno je da ne preraste u depresivnu.

22. PORTLAND 32-50 (32-50)

Blazersi ostaju na svom prognoziranom scoreu dok god imaju udarnu petorku na raspolaganju. Terry Stotts je u predsezoni dao do znanja da ima namjeru kopirati stil igre mentora Karla i napraviti od Blazersa brzu i agresivnu tranzicijsku momčad, što znači da će Lillard imati još veće šanse ukrasti Anthonyu Davisu titulu rookiea godine uspije li ostati na pristojnom šutu iz igre i solidnim omjerima asista i izgubljenih.

23. HOUSTON 32-50 (29-53)

Ispada kako je Harden vrijedan tri pobjede, što se ne čini previše, iako u ovoj prvoj sezoni to neće biti ni bitno - Harden je odmah potpisao dvostruki max (najviše godina i najviše love, što je čak 26 milja više nego su mu nudili u OKlahomi, tako da mislim da mu više nitko normalan ne može zamjeriti što je promijenio boje) tako da će tu biti dovoljno dugo da pokaže kako zaslužuje biti smatran legitimnom prvom opcijom. Zanimljivo je istaknuti kako Rocketsi uz 15 igrača imaju još barem petoricu koju moraju plaćati da ne igraju za njih (što ih opterećuje za dodatnih 5 milja ove sezone, što se pak raspoređeno stretch provizijom neće ni osjetiti). Plus je i što se Scott Machado usprkos nezavidnoj situaciji izborio za mjesto među 15, to sve govori o njegovim kvalitetama. Obzirom da je Linovo koljeno dosta klimavo, Machado bi tijekom sezone mogao dobiti priliku uz Hardena, što znači da će barem dva moja najveća draft ljubimca ostaviti traga na ligi u prvoj godini (Machado i Crowder, treći je Orlando Johnson u Indiani, on je u nešto nezavidnijoj situaciji).

24. DETROIT 32-50 (32-50)

Slično Raptorsima, Pistonsi ovom prilikom dovode prognozu u pitanje garantiranjem velike minuteže svom rookie centru. Međutim, oslanjanje na Valanciunasa i Drummonda su dva poteza koja ove sezone nemaju pozitivnog značaja, ali za ubuduće su itekako bitni.

25. SACRAMENTO 31-51 (31-51)

Rocketsi ih preskaču dolaskom Hardena, što znači da se Kingsi vraćaju u pet najgorih. Happy times!

26. CLEVELAND 31-51 (28-54)

Od slabijih Wizardsa i posebice Magica jedino korist očito ima Cleveland, koji je dobio nekoliko pobjeda više na kontu. Dok čekaju da se Kyrie i Dion uigraju (protiv Wizardsa su izgledali odlično, naglasivši zašto su Cavsi riskirali s Waitersom na draftu - jer Irving nije klasični play, više je šuter, zato mu i treba dvojka koja voli daviti loptu i olakšati mu pozicioniranje na perimetru), izgleda da će glavni playmaker biti Varejao koji se u UCLA high post akcijama snalazi kao Bill Walton (ili je to samo tako izgledalo protiv slabašnih Wizardsa i Emeke Flat Okafora)

27. PHOENIX 30-52 (28-54)

I dalje ostaju najgora momčad Zapada, dapače, promoviranjem Beasleya u ozbiljnu napadačku opciju pored Dragića i Gortata na dno su osuđeni (tako je barem izgledalo u predsezoni, možda budu pametniji sada kada su krenule prave utakmice), ali pad Warriorsa i Wolvesa donio im je dvije pobjede viška na kontu.

28. WASHINGTON 30-52 (31-51)

Wallova ozljeda već je bila uračunata u prvotnu prognozu, a ovom prilikom novi udarac im stiže u vidu Neneovih problema sa stopalom pored kojih stoji opaska kronični (izgleda da je i on žrtva plantarnog fašizma). Denver je izgleda dobro iskoristio njihov očaj i uvalio im ugovor koji teško da će ikada opravdati svoju težinu, obzirom da problemi sa stopalima ne odlaze i imaju običaj znatno usporiti one koji od njih boluju. Jedan Timmy se sasvim dobro snašao igrajući u nižoj brzini, ali ovisnik o fizikalijama poput Nenea po svemu sudeći je ostavio svoje najbolje dane iza sebe (i sada se pridružuje Okaforu u tandemu visokih koji, da parafraziramo Genea Wildera i Richarda Pryora, niti trče niti skaču).

29. ORLANDO 26-56 (29-53)

Ozljede Ayona i Harringtona (oba su out barem pola mjeseca) ozbiljan su udarac obzirom da su prvotnoj projekciji bili uzeti u obzir kao dio top 8 rotacije, a ulazak u sezonu s back-up playevima poput Etwauna Moorea i Isha Smitha brine se za ostalo. Pad od tri pobjede u odnosu na raniju prognozu je očekivan, Rob Hennigan na to zadovoljno klima glavom, prvi pick je sve izgledniji.

30. CHARLOTTE 19-63 (16-66)

Na dnu Istoka ništa novo, osim tri dodatna pobjede koju im donose problemi Magica i pad svih ostalih. Nakon što smo uračunali da će i Wizardsi i Pistonsi i Raptorsi i Sixersi biti slabiji od očekivanoga, Bobcatsi se odjenom ne čini više toliko kriminalni, iako su i dalje uvjerljivo najgori roster lige.

3Oct/125

LOST IN THE SUPERMARKET 12/13

Posted by Gee_Spot

Dok zapisujem natuknice i radim okvir budućih najava za svaku od 30 franšiza, odlučio sam razbiti monotoniju još jednim osvrtom na tržnicu. Kroz ljetne priče o svim klubovima, a i tijekom rangiranja igrača, manje-više obrađena je svaka transakcija, stoga sam za ovu priliku zamislio nešto drugačije od klasičnog nabrajanja svih promjena i davanja mišljenja o tome da li su dobre ili loše.

Kad već imamo IOR sistem, zašto ne bi jednostavno izračunali što on kaže o razini talenta koja je napustila klub, odnosno o onoj koja je stigla kao zamjena (i to neovisno da li u direktnom tradeu ili kasnijom aktivnošću, zanima nas samo tko će zauzeti nečije minute i ulogu u rotaciji). Stvar je jednostavna – prvo ćemo izračunati ukupni IOR igrača koji su napustili klub, zatim i njihovih zamjena, a dobivena razlika pomoći će kako bi stekli što racionalniji okvir o tome koliko se stvarno netko pojačao (ili oslabio). Naravno, kako je drugi bitan segment tržnice zadržavanje vlastitih igrača, IOR vrijednost onih koji su produžili s matičnim klubom također će biti pribrojana ukupnoj ocjeni (tako će praktički i status quo biti tumačen kao pojačanje).

Draftirani igrači uračunati su samo u slučaju da im je predviđena značajnija uloga u momčadi, odnosno ako se vode kao zamjena za igrača koji je bio top 10 u minutama. Jasno, isti princip vrijedi i tijekom zbrajanja dovedenih i zadržanih slobodnih igrača - držao sam se samo onih imena koja su u mogućnosti postati dio top 10 rotacije, dijelom i kako bi što brže izračunao potrebne bodove, a dijelom i zato što je budući utjecaj na rezultate momčadi onih koji su tu da popune broj - mizeran.

Još jedna napomena prije pregleda – bodovi služe isključivo kao ocjena učinka na tržnici, a nikako kao najava sezone. Naime, ovom prilikom uopće nisu uzeti u obzir kvaliteta jezgre, prijašnje i trenutne ozljede, očekivane minute i uloga u momčadi, odigrane utakmice i slične stvari bez kojih je nemoguće prognozirati uspjeh pojedine momčadi. Naravno, svi ovi detalji i IOR pojedinih pojačanja poslužit će i prilikom izračuna scorea kada budemo radili najavu, ali za ocjenu same tržnice nisu nužni. Na kraju krajeva, kao i u svakom drugom odrađenom poslu, samo vrijeme može donijeti konačni sud koliko je netko bio uspješan, a koliko je netko fulao u svojim zamislima.

1. BROOKLYN NETS, 274 boda

Netsi su odličan primjer za dobar dio onoga što smo maloprije rekli. Činjenica je da su skupili najviše bodova iz jednostavnog razloga jer su potpisali svježe ugovore s četiri od pet startera – Williamsom, Wallaceom, Lopezom i Humphriesom. Ni jedna druga momčad nije se toliko razbacivala s milijunima - za ovu jezgru iskeširat će oko 225 milja tijekom idućih 5 sezona, a da im to ne garantira ništa više od ulaska u playoff.

Jasno, kada bi za ocjenjivanje trgovine u obzir uzeli količinu potrošenog novca i količinu talenta koju momčad dobiva zauzvrat, Netsi bi vjerojatno dobili hrpu negativnih bodova. Ali, kao što sam već napomenuo, ovo nije pokušaj projekcije budućih rezultata, a nije ni elaborat o nečijoj financijskoj racionalnosti. Ovo je tek osvrt na trgovanje bez dubljeg konteksta, a u tom slučaju Netsima se mora čestitati na obavljenom poslu (ili bi možda bolje bilo reći na gazdi spremnom plaćati porez na luksuz – već iduće sezone u kojoj će imati samo 7 garantiranih ugovora i platnu listu od oko 85 milja, Netsi će morati platiti oko 15 milja poreza, plus još dodatno za svaki ugovor koji potpišu).

Iako momčad teoretski nije obnovljenja, činjenica je kako su samo Williams i Humphries lani igrali značajnije uloge, dok su Wallace (stigao na kraju prijelaznog roka) i Lopez (propustio sezonu zbog ozljede) praktički pojačanja u novoj sezoni. IOR svu četvoricu smatra NBA starterima, tako da ostanak ovakve jezgre na papiru nije mala stvar. Kad dodamo još Joea Johnsona koji je stigao nakon zamjene s Atlantom, jasno je zašto su Netsi pobjednici tržnice – u situaciji kada su mogli ostati bez 4 startera, oni su ih potpisali 5.

Naravno, što se samih zamjena tiče, tu posao izgleda puno manje spektakularno. Praktički, svu pozitivnu razliku stvara zamjena Morrow-Johnson (+47 bodova), dok su ostale rošade ili na nuli ili u minusu. Farmar je bio pouzdan back-up play nešto boljih ocjena od Watsona, ali radi se o igračima iste kategorije (članovi uže rotacije). Jednu od gorih unutarnjih linija lige (Petro, Shelden Williams) mijenjat će jednako neučinkoviti Teletović (koji ima šanse nadmašiti projekcije ponovi li šuterske brojke iz Eurolige) i Evans, dok je umjesto Deshawna Stevensona ulogu smetala na boku preuzeo Jerry Stackhouse.

Jedan od rijetkih korisnih swingmana lanjskog rostera Gerald Green zamijenjen je Joshom Chilldresom (ako ovaj uopće preživi trening kamp), a dolazak Blatchea uopće nisam uzeo u obzir iz dva razloga – prvo, nema garantiran ugovor, drugo, Jordan Williams umjesto kojega je stigao nije bio top 10 igrač po minutama. Kad dodamo da je solidnog trećeg playa Gainesa zamijenio upitni rookie Taylor, ispada kako su Netsi u dovođenju pojačanja jedva izvukli prolaznu ocjenu usprkos Johnsonu - pad s Greena na Chilldresa i Gainesa na Taylora uzima im popriličnu količinu bodova.

Ipak, da ovo zbrajanje ostanaka i pojačanja na osnovnoj razini ima smisla jasno pokazuje i realnost – do jučer su Netsi bili lutrijska momčad, danas mogu promašiti playoff samo slučajno.

2. BOSTON CELTICS, 226 bodova

Gledajući rane najave nekih cijenjenih američkih NBA stručnjaka, primjetio sam da dobar dio njih Celticse stavlja na treće mjesto u diviziji, iza Knicksa i Netsa. Osobno definitivno ne vidim takav rasplet jer, bez obzira što su se pojačali i Netsi i Knicksi, očito je kako je i Boston jedan od pobjednika tržnice.

Kao i kolege iz divizije, najvažniji posao napravili su zadržavanjem Garnetta i Bassa u klubu. Dva dokazana startera donose hrpu bodova, ali za razliku od Netsa, Boston se uspio i značajnije pojačati mijenjajući dijelove.

Odlazak Allena ostavio je rupu koju gotovo u cijelosti pokriva Terry, a ključ pozitivnog učinka leži u hrpi manjih poteza – Pietrusa mijenjaju Greenom koji je definitivno preplaćen, ali i bolji igrač od Francuza, Sullinger preuzima ulogu Stiemsme pod košem, što nikako ne može biti loše, a Lee će dobiti sve minute koje su lani bačene na Doolinga (rasni 3&D bek umjesto veterana koji je glumio šutera). To se zove odličan posao.

Također, ako ćemo uzeti u obzir da su i Terry i Lee potpisali ispod tržišne vrijednosti (a ne zaboravimo i Garnetta) te da je Sullinger na rookie ugovoru, ispada kako se Green jednostavno okoristio razlikom koja je ostala pa se čak i njegov ugovor više ne čini toliko kritičnim.

3. SAN ANTONIO SPURS, 168 bodova

Spursi nisu napravili nikakav bitan potez što se dovođenja igrača tiče (De Colo umjesto Jamesa Andersona je potez koji nema značaja ni u široj slici, a čak i u slučaju da potpišu kvalitetnog igrača poput Derricka Browna ne možemo ga uzeti u obzir jer jednostavno nema minuta na raspolaganju za dati mu značajniju ulogu), ali novi ugovori Duncanu i Greenu, pa i Diawu, dovoljni su za odličan rezultat. Troje od osam najboljih igrača stižu nazad, a to je za momčad koja u zadnje dvije godine pobjeđuje u 75% utakmica jedino važno.

4. INDIANA PACERS, 165 bodova

Pacersi su se također okoristili novim ugovorima s dva od pet udarnih talenata. Iako možemo izložiti valjane argumente u prilog tezi kako su i Hibbert i Hill preplaćeni, isto tako postoje i racionalni razlozi zbog kojih je njihovo zadržavanje bilo bitno, a jedan od najvažnijih je stanje na Istoku – bez Bullsa, nastala je rupa koju netko mora ispuniti na vrhu, za što su Pacersi dovoljno spremni.

Solidan posao odrađen je i što se tiče uže rotacije. Iako u širem kontekstu nešto bolja klupa nije garancija nikakvog uspjeha (za suprostaviti se Heatu trebali su pojačati startnu petorku, a ne samo klupu), neosporno je kako su je Pacersi malo začinili. Gerald Green bi sa svojim mentalitetom strijelca trebao biti ogroman plus nad Dahntayem Jonesom, a Ian Mahinmi bi trebao donijeti puno solidnije brojke kao četvrti visoki od Amundsona.

Jedina negativna zamjena je ona playmakera. Collison je granični starter u ligi, dok Augustin usprkos gomili prilika nikada nije uspio ostvariti brojke veće od solidnog back-upa. Međutim, čak i ova razlika u kvaliteti nije toliko značajna obzirom da se od Augustina neće ni tražiti ništa više nego da mijenja Hilla, dok je Collison ipak najveći dio prošle sezone krpao poziciju jedinice što mu je podiglo vrijednost. Da je Collison lani imao skromniju minutažu, Augustinov učinak zasigurno ne bi izgledao toliko slabije na papiru.

5. MINNESOTA TIMBERWOLVES, 157 bodova

Kada bi gledali samo pristigla pojačanja, Wolvesi su definitivni broj jedan. Riješili su se hrpe igrača mizernog učinka dovevši redom puno kvalitetnije zamjene. Nigdje to nije više izraženo nego na boku – umjesto revolveraša Beasleya stigao je košarkaški doktor Kirilenko (šteta što IOR nije u stanju izmjeriti skok IQ-a koji se dogodio ovom zamjenom), umjesto beskorisnog Johnsona priliku da oživi karijeru dobit će Roy (a ako i ne uspije, opet neće biti štete jer Johnson je bio negativan igrač), a umjesto vječno ozljeđenog Webstera tu je sada rastrčani šuter Budinger.

Čak su i sitnije zamjene, ma kako nebitne bile, pun pogodak – Ellingtona mijenja Shved, a minute koje su išle Darku i umirovljenom Milleru sada pripadaju ipak manje mumificiranima Amundsenu i Steimsmi. Kvragu, čak je i umjesto Tollivera stigao puno bolji pick & pop igrač Dante Cunningham. Upitnici su prisutni (AK-47 lagano ulazi u krizne godine za krilo, Roy je do jučer bio u mirovini i pitanje je koliko može pomoći), ali usprkos tome slobodno možemo reći kako je svaki novi igrač bolji od onoga kojega mijenja, što znači da je Kahn obavio dobar posao.

6. NEW YORK KNICKS, 155 bodova

Knicksi su lani bili toliko tanki da su dobar dio sezone morali koristiti Douglasa kao playa i Jeffriesa pod košem, a nova gomila potrošenih dolara trebala bi se pobrinuti da tako više ne bude. Naravno, kada dovodite isključivo veterane, stavljate se u rizik od regresije uzrokovane godinama, ali to je u ovom momentu manje bitno – Kidd i Camby i dalje mogu biti korisni u limitiranim rolama, a posebice ako uzmemo u obzir da su tu kako bi mijenjali upravo Douglasa i Jeffriesa.

Felton je danas slabija opcija na jedinici od Lina, ali ne toliko da bi osudila Knickse na propast, dok je odlazak Fieldsa u potpunosti nadoknađen potpisom s Brewerom. Završnu pozitivnu glazuru daje zadržavanje Novaka i Smitha, a to znači da su Knicksi, od momčadi koja je lani u sezonu krenula s 5 igrača da bi tijekom sezone došla do rotacije od 8, sada duboka 10 imena koja garantiraju solidnu produkciju.

7. DENVER NUGGETS, 114 bodova

Samo tako, iz čista mira, zamijenili su jednog solidnog igrača za popunu petorke (Afflalo) rasnim all-starom (Iguodala), praktički poduplavši učinak na jednoj poziciji u momčadi. Gubitak Ala Harringtona, koji je lani sjajnim učinkom s klupe bio itekako važan dio rotacije, donekle su nadoknadili potpisivanjem Anthonya Randolpha, ali puno važnije bilo je zadržavanje Millera i McGeea čime su još jednom posložili dvije kvalitetne petorke koje su izuzetno važne za njihov stil igre.

8. LOS ANGELES LAKERS, 110 bodova

Dovođenje Dwighta svakako je individualni posao ljeta, ali kada uzmemo u obzir da je u suprotnom pravcu otišao Bynum nakon najbolje sezone u karijeri, jasno je zašto IOR nije impresioniran. Puno više bodova donosi zamjena Sessionsa izvjesnim gospodinom Nashom, a bodove donosi i činjenica da će minute Troya Murphya pripasti Jamisonu. Potonji možda više nije u stanju skakati i trčati kao nekada, ali barem može skakati i trčati.

Dovođenje Meeksa u potpunosti anulira gubitak Barnesa, a sve skupa znači da su Lakersi na jedan gospodski način pojačali već kvalitetnu jezgru, ali i klupu. Nisu imali značajniji potpis s vlastitim slobodnim igračem (dopustite da ignoriram Jordana Hilla), a kad bi gledali samo pojačanja iz vana, Nash, Jamison i Howard najbolji su ulov nakon onoga Minnesote (a i puno manje rizičan).

9. LOS ANGELES CLIPPERS, 96 bodova

Okupljanje veterana ne stavlja ih u skupinu izazivača, ali svakako pojačava lani klimavu rotaciju. Instant napad Moa Williamsa zamijenjen je instant napadom Jamala Crawforda, dok će dvojac Grant Hill/Matt Barnes mijenjati Nicka Younga i Randya Foyea kao dežurne šutere (što se baš ne čini mudrim potezom obzirom da ni Hill ni Barnes nisu šuteri već all-round podizači energije). Ok, ovo baš i nisu pozitivni potezi, ali nije da će ih ni upropastiti. Plusevi su pak, barem na papiru, kriju u dolasku Odoma i ostanku Billupsa.

Jasno, ponovi li Odom lanjsku sezonu, činjenica da mijenja Evansa u rotaciji ne znači previše, ali vrati li se barem približno svojim ranijim brojkama, dat će Clippersima solidnog trećeg visokog. Billups po sistemu ima itekakvu vrijednost jer hall of fame talenti ne stare kao obični ljudi, ali u ovoj situaciji problem nije što je Chauncey star, već što se vraća nakon ubitačne ozljede. Nitko još nema pojma ni kada će biti spreman, a ni hoće li biti spreman, tako da cijelu ovu ljetnu trgovinu Clippersa treba uzeti s rezervom. Budu li Billups i Odom na visini zadatka, bit će ovo bolja momčad od lanjske, a ne budu li, vrlo lako bi im mogle nedostajati šuterske serije Foyea i Younga.

10. GOLDEN STATE WARRIORS, 91 bod

Solidan posao pojačavanja dubine klupe – ostanak Rusha daje im ubojitog swingmana, dovođenje Landrya daje im ubojitog strijelca u postu (lani takvoga nisu ni imali, a u projekciji minuta Landry bi trebao zamijeniti negativnog Dominica McGuirea), a potpisom Jacka osigurali su si jednog od boljih back-up playeva u ligi. Barnes nije dobio dovoljno dobre ocjene da bi ga se smatralo užim članom rotacije, ali nadmaši li skromna očekivanja, Warriorsi bi trebali imati jednu od boljih drugih petorki u ligi. Jasno, sve je to uzalud ne bude li funkcionirala početna postava.

11. WASHINGTON WIZARDS, 77 bodova

Washington je tri igrača koja su više štetila nego koristila (Blatche, Lewis, Mason) zamijenio s tri legitimna imena (Okafor, Ariza, Beal). Gledajući van konteksta ulaganja, konkurencije, budućnosti i kemije, ovakvim potezima teško je naći zamjerku.

12. MIAMI HEAT, 75 bodova

Nisu izgubili nikoga bitnoga, ali zato su dodali Raya Allena na roster. Drugim riječima, dobili su četvrtog najboljeg igrača, a da se nisu morali odreći ničega nego mjesta kojega je Juwan Howard zauzimao na klupi. To je ta ljepote šampionske pozicije, već si bogat, a onda postaješ sve bogatiji.

13. SACRAMENTO KINGS, 71 bod

Za skromne Kingse predsezona je prošla iznad očekivanja. Iako sistem od Robinsona ne očekuje previše u rookie sezoni, visoki draft pick uvijek donosi barem nadu. Također, uspjeli su zadržati vlastitog slobodnog igrača koji bi bez problema našao posao negdje drugdje (Thompson), a usput se i pojačati zamijenivši beskorisnog Greenea energičnim Johnsonom. Dolazak Brooksa na roster pak ne predstavlja nikakav korak naprijed, ali ni nazad.

14. OKLAHOMA CITY THUNDER, 64 boda

Thabeetom su zamijenili Mohammeda što se tek treba pokazati dobrim potezom obzirom da Thabeet još nema pozitivnu sezonu iza sebe, ali, s druge strane, obzirom da na rosteru već imaju Aldricha čije brojke su slične onima veterana koji je otišao u Bullse, razloga za brigu nema. Uostalom, radi se o minornoj roli.

Puno veći razlog za slavlje je produživanje s Ibakom koje im donosi gotovo sve bodove. Iako Ibaka nije bio na tržištu i u principu ovaj ugovor na snagu stupa tek dogodine, morali smo ga uzeti u obzir. Razlog za brigu činjenica je da još nisu našli zajednički jezik s Hardenom oko novog ugovora. To pak znači da su sve veće šanse kako će dotični iduće ljeto postati slobodan igrač, dakle čeka ga gomila maksimalnih ponuda kojima Thunder neće tek tako moći parirati.

15. MILWAUKEE BUCKS, 59 bodova

Ostanak Ilyasove je jedini pravi plus. Odlazak lanjskog rookiea Leuera koji je ostvario solidnu rolu nadoknadit će draftiranje Hensona, dok dovođenje Dalemberta umjesto Delfina na prvi pogled nema smisla. Međutim, kad ga povežeš s lanjskim potezima, jasno je kako su Dalemberta doveli da nadoknadi odlazak Boguta, dok pored Ellisa ni nema toliko potrebe za dodatnim dvojkama.

16. TORONTO RAPTORS, 56 bodova

Dodaju svom rosteru dva visoka picka, ali najvažniji potez svakako je dovođenje Lowrya. Praktički, jedan dokazani startni play poput Lowrya upada u priču umjesto vječno ozljeđenog combo-beka Baylessa, što nikako ne može biti loše. Pretplatili su Fieldsa, ali su dobili i nešto boljeg stopera nego je to bio Johnson, dok bi rookie Ross od prve minute trebao biti pozitivan pomak u odnosu na Garya Forbesa koji je lani imao značajne minute kao 3&D specijalac s klupe.

17. CLEVELAND CAVALIERS, 52 boda

Umjesto dva veterana (Jamison i Parker) u sliku uskaču rookiei Zeller i Waiters, što je jedan u principu neutralan potez iako bodovi preferiraju veterane. Potpisivanje Milesa iz Jazza, kao i ostanak Geea, daju dovoljno bodova da ih stave u plus.

18. PORTLAND TRAIL BLAZERS, 47 bodova

Slično Cavsima, i kod njih su dvojicu veterana (Felton i Crawford) zamijenila dva rookiea (Lillard i Barton), što ih baca u mali minus, ali ostavljanje Batuma na kraju donosi prevagu.

19. NEW ORLEANS HORNETS, 42 boda

Oni su jedan od zanimljivijih slučajeva. Ulovili su prvi pick, potpisali svog talentiranog beka i doveli jednog od top 30 igrača u ligi, ali sve skupa im nije bilo dovoljno da se probiju u vrh. Zašto? Zato što su ostali bez klupe. Davis i Anderson ogroman su plus u odnosu na Kamana i Ayona, ali ne zaboravimo da je klub ostao i bez Arize, Landrya, Belinellia i Jacka (možemo dodati i Okafora, iako lani nije igrao dovoljno da bi upao u top 10). S druge strane, doveli su Warricka, Lopeza i Masona koji zajedno imaju manju IOR vrijednost od Belinellia. Rookie Rivers malo popravlja sliku, ali i dalje ostaju rupe na sve strane. Jasno, u stvarnosti, pored zdravog Gordona, to neće biti toliko bitno, ali u ovom kontekstu tržnice neosporno je kako su u New Orleansu potpuno zaboravili na sklapanje rotacije dok su slagali jezgru.

20. MEMPHIS GRIZZLIES, 41 bod

Potpisali su svoje visoke igrače (Speights, Arthur, Hadadi) i riješili pitanje rotacije visokih, a jedina značajnija promjena je zamjena Mayoa Baylessom, u kojoj su praktički zamijenili imena na dresu, ali i ostali s istom razinom talenta.

21. UTAH JAZZ, 39 bodova

Dodali su šutere, što će im više koristiti u igri nego ovako na papiru, iako nije sporno da su i na papiru bolje prošli. Foye dolazi po minute koje je lani imao Bell (ili ako hoćete Josh Howard), što je plus jer Foye nije uništen ozljedama i godinama poput dotičnih. Mo Williams je slabiji igrač od Harrisa, ali nije da je Harris bio all-star playmaker. Marvin Williams pak može zabiti otvoreni šut za razliku od Milesa.

22. DALLAS MAVERICKS, 36 bodova

Promijenili su pola momčadi, ali gotovo bez ikakvog značaja. Jedini plus im je što su zadržali Westa, a sve ostalo je potpuno anuliralo jedno drugo. Kidda mijenja Collison (43 naspram 44 IOR boda), Haywooda Kaman (umjesto 22 stižu 24 boda), a rookie Crowder bi trebao nadmašiti lanjski učinak Odoma i doći vrlo blizu onome što se od Odoma očekuje ove sezone. Mayo i Brand zajedno donose 100 bodova, a Terry i Mahinmi sa sobom su odnijeli 88. Ukratko, Dallas je ista momčad kao i lani, iako izgleda potpuno drugačije. Fora, zar ne.

23. DETROIT PISTONS, 35 bodova

Maggette je bolji igrač od Gordona, ali, ako vam je to ključna promjena ljeta, onda kvragu sve. Ključ za Pistonse je napredak rookiea, Andre Drummond bi čak i u ovoj fazi karijere trebao moći zamijeniti lanjski učinak Bena Wallacea, dok je Kyle Singler definitivno bolja opcija na boku od Damiena Wilkinsa.

24. CHARLOTTE BOBCATS, 23 boda

Zamjena Augustina Sessionsom neće dovesti do nikakvih potresa, a ni MKG u rookie sezoni neće previše nadmašiti solidne partije koje je lani pružao Derrick Brown. Gordon je minus u odnosu na Maggettea (iako u kontekstu novog rostera to i nije bitno obzirom da bi Maggette teško do minuta pored Kidd-Gilchrista), a jedini plus je dovođenje Haywooda koji će dati kakvo-takvo živo tijelo pod košem u odnosu na Whitea ili još ranije Diawa (sama činjenica da vam je Haywood plus potez ljeta razlog je za brigu).

25. ATLANTA HAWKS, 11 bodova

Obzirom da su se riješili Joea Johnsona, člana jezgre, a da su zauzvrat dobili tek specijalce za popunu petorke poput Morrowa i Korvera, pravi je uspjeh što nisu napravili korak nazad. A nisu zato što je iz Jazza pristigli Harris ogroman plus u odnosu na Hinricha, isto kao što je Morrow ogroman plus u odnosu na Williea Greena. Korver bi lakoćom trebao pružati partije u rangu Marvina Williamsa, a ključ svega je Lou Williams - njegove brojke ne zaostaju previše za Johnsonovim i uspije li Larry Drew posložiti ovu novu rotaciju, Hawksi neće napraviti korak nazad. Ok, rookie Jenkins ili DeShawn Stevenson teško da mogu dati iskru s klupe kakvu je donosio McGrady, ali obzirom da je ovaj put rotacija puno dublja, ta iskra neće ni biti ključna. Čak su i Radmanovića zamijenili igračem sličnog profila, iako Tolliver lani nije imao šuterski solidnu sezonu kao Vlad.

26. PHILADELPHIA 76ERS, 5 bodova

Bynum je korak naprijed u odnosu na Iguodalu, ali ne toliki da bi pokrio sve ostale minuse. Naime, Sixersi su ostali bez Branda, Williamsa, Meeksa i Vučevića. Ako uzmemo u obzir da će Bynum bez problema pokriti odlazak visokih, ostaje nam trojka Richardson, Young i Wright koja bi trebala nadoknaditi učinak Iggya i Williamsa što je jednostavno nemoguće. Jasno, Sixersi sve nade polažu u razvoj Turnera i Holidaya, ali to je za neku drugu priču. Ovdje treba naglasiti kako čak ni novi ugovori solidnim članovima rotacije poput Hawesa i Allena nisu doveli do značajnijeg plusa, što najbolje govori koliko nova rotacija na boku nije dorasla onoj lanjskoj.

27. PHOENIX SUNS, -3 boda

U Scoli i Dragiću Sunsi su dobili dva dobra košarkaša, ali odlazak Nasha prevelik je udarac da bi ga nadoknadili samom činjenicom što je Scola doktor za Lopeza ili Warricka koje su poslali u New Orleans. O tome da Beasley dolazi do minuta koje je odrađivao Grant Hill također ne treba govoriti, zamjena jednog fajtera poput Hilla s likom poput Beasleya u najmanju ruku trebala bi biti šok sistema. Uostalom, dva detalja sve govore o tržnici Sunsa - najbolji igrač kojega s kojim su produžili je Shannon Brown, a čak je i odbjegli Redd, igrajući bez nogu, lani bio korisniji nego Wes Johnson ikada u karijeri.

28. CHICAGO BULLS, -87 bodova

S Bullsima stižemo do tri franšize koje su ovoga ljeta napravile nekoliko koraka unazad. Iako je situacija s Roseom dobro opravdanje za škrtost, činjenica je da Bullsi nisu pogodili ni s jednom zamjenom. Asik nije nikakva specijalna klasa, ali pored istrošenog veterana poput Mohammesa svakako se čini takvom. Belinelli i Hinrich teško mogu nadoknaditi šutersko-stopersku klasu koju su prezentirali Korver i Brewer. Čak i ako se lanjski rookie Butler nametne kao novi stoper, činjenica je kako, u situaciji bez Rosea, Bullsima trebaju playmakeri. Hinrich u najboljem slučaju može pokriti minute back-up opcije, a teško će imati ikakve koristi od rookiea Teaguea. U biti, jedini plus u cijeloj ovoj priči je činjenica kako je Nate Robinson bolji kao instant napad s klupe i treći play od Johna Lucasa.

29. ORLANDO MAGIC, -97 bodova

Kada ostanete bez dva najbolja igrača, teško da možete ostvariti bolji rezultat. Howarda i Andersona mijenjaju Ayon i Harrington i to valjda sve govori. Jedina poštena zamjena je ona Richardsona Afflalom, dok im pozitivni bodovi dolaze isključivo od potpisa novog ugovora s Nelsonom koji je upravo odigrao najgoru sezonu u karijeri. Toliko o tome.

30. HOUSTON ROCKETS, -136 bodova

A Oscara za najgori posao ovoga ljeta dobiva... Daryl Morey. Što je najbolje, on čak nije imao na raspolaganju klase poput Howarda ili Andersona pa da ih prokocka, već je jednostavno zamijenio hrpu solidnih igrača puno manje solidnim individuama. Jedino bi zamjena Dragića Linom donekle mogla polučiti iste rezultate, sve ostalo je negativno. Umjesto kvalitetnog šutera Budingera, tu je slabiji šuter Delfino. Umjesto dokazanog startera Dalemberta, tu je Asik koji tek treba pokazati kako će reagirati na ozbiljniju minutažu. Veterane Cambya i Scolu pod košem bi sasvim solidno trebali mijenjati rookiei White i Jones, iako s novacima nikada ne znaš. Slično je i na boku - dokazanog igrača zadatka poput Leea mijenja upitnik zvan Lamb. I dok ovo sve skupa jesu negativne zamjene, ipak se ne radi o šokovima poput sljedećeg poteza, a taj je puštanje Lowrya za ništa kako bi njegovu rolu sutra morao krpati netko poput Toneya Douglasa (samo ova paralela donosi 60 minus bodova).

3Jul/129

30 FOR 30: BOSTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O'Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O'Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi - ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz "Luck of the Irish" u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

- šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

- Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

15Feb/125

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Posted by ispdcom

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put - mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji - prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve - šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam - podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno - jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena - veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća - Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone - tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti - igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik 'night shift' postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)

22Jan/121

CELTICS – TRNOVITI PUT DO PENZIJE

Posted by ispdcom

Zbog koncerta Dropkick Murphysa osvrt na tekmu Wolvesa i Jazza čitajte sutra, a da ova referendumska nedjelja ne prođe bez košarke na vašem omiljenom blogu pobrinuo se Sickre koji je konačno skupio snage pozdraviti se sa sjajnom generacijom Celticsa.

"My name is Greg Stiemsma and I'm a shooter."

Nesuđena bijela maskota Celticsa i famozna rečenica koju je morao izgovoriti na treningu pred cijelom momčadi je ujedno i najsvjetliji trenutak dosadašnjeg dijela sezone. Boston je star, spor i dosadan. Kulminacija je to procesa koji traje još od finala s Lakersima, a nastavio se prošle sezone tradeom Perkinsa i ovosezonskom operacijom srca Jeff Greena. Poput stare kante, rupe se javljaju na sve strane, ali najveće su tri.

1. defanzivni skok / ničije lopte

Za momčad koja se donedavno dičila jakom obranom kojom je nadoknađivala prosječan napad, dosadašnja izdanja ne ulijevaju nadu u skori popravak. C’s jednostavno više ne rade male stvari koje, kad se zbroje, donose prevagu u utakmicama. Jedna od njih je obrana vlastitog koša. Bass i u manjoj mjeri Wilcox su dobra pojačanja, ali nijedan nije tip igrača koji će kontrolirati reket. KG je još manje skočan nego prije i ne može sve zakrpati u novom, ograničenom rasporedu minuta u kojem igra, a Jermaine je toliko usporen da se čini kako je jedan pad udaljen od sigurne invalidske mirovine. Jedino da Rondo počne još više skakati i time se dovesti u opasnost od konačnog raspada uslijed prevelike potrošnje na svim stranama parketa.

2. impotentan napad

Rondo igra sjajno, daleko je agresivniji u napadanju obruča i prema statističarima je zaslužan za realizaciju 43% posto napada Celticsa. Boston je postao momčad koja se primarno oslanja na skok šut s poludistance koji se otvara KG-u i Bassu nakon Rondovih prodora ili protrčavanja Raya na tricu. Low-post igra postoji u tragovima, tek kad KG skupi snage i leđima se spusti pod koš, a kontre i prodori PP-a i Raya su prepolovljeni u odnosu na prošlu sezonu. KG se sve više oslanja na šut iz okreta, bez imalo želje za guranjem pod obruč jer ga noge jednostavno više ne služe. Nenapadanje obruča i oslanjanje samo na skok-šuteve, ma koliko oni otvoreni bili, nije put koji vodi prema naslovu. Najgore od svega je što Ray igra suludo dobar prvi dio sezone i puca trice preko 60%, ali kad su ostali šarafi pred ispadanjem, njegov fantastični učinak je lako previdjeti. Pierce se još uvijek oporavlja od ozljede i djeluje nesigurno što najbolje pokazuju izgubljene lopte i postotak šuta koji dugo nije bio lošiji. S klupe pomoći nema osim Bassovih šuteva s pet-šest metara. Druga najbolja vijest iz tog dijela momčadi jest potpis Pietrusa, koji ranije u predsezoni nije prošao tehnički za Toronto što valjda dovoljno ilustrira odnos između klupe i ubacivanja lopte u koš.
I to nas dovodi do Jeff Greena. Njegovim prisustvom bi dosta toga zasigurno bilo drukčije, ako ništa Rondo bi imao s kim otrčati u kontru i smanjiti vlastito raubanje, a klupa bi imali nasušno potreban par mladih nogu koji može dati osvježenje prvoj petorci. Greenovom operacijom je propao glavni prijelazni korak u budućnost Celticsa, a koji je nastao onog trenutka kad je Ainge u svojoj konstantnoj menadžerskoj paranoji razbio šampionsku petorku zaključivši kako glavni protivnik nisu više Lakersi već Miami, tj. da će budući naslov donijeti vanjski, a ne unutarnji igrači. Tako ispada da je gubitak Greena nenadoknadiv, niti imaju Perka pod košem da začepi rupe niti imaju Greenovu polivalentnost i mladost.

3. ukopanost

Pogled na tržište ne nudi baš previše opcija za instant reakciju. Čak i da Ainge krene u razbijanje velike trojke, upitno je što se može dobiti zauzvrat, a da ne optereti budućnost velikim ugovorom. Granger za Piercea? Neki pick za Raya? Ako se recimo riješi Ronda i njegovog sjajnog ugovora, koga uopće može dobiti zauzvrat na toj poziciji? Niti jedna od vidljivih opcija ne nudi rješenje za povratak u konkurentne vode. Mlade snage JJ Johnson, Moore, Avery Bradley i blondie junak s početka teksta su manjkavi kako iskustvom tako i talentom.

Nakon svega viđenog, najrealnije što Celticsi mogu učiniti u ovom trenutku je sjesti, razmisliti i izvuči iz sebe ono malo preostale snage i ponosa za jedan zadnji zamah do playoffa. Dogodine će salary cap biti čišći za Rayev i KG-ev ugovor, a time i budućnost malo svjetlija.

Ipak, jedna stvar iz dosadašnje sezone je sasvim jasna. Banner 18 će morati sačekati neku novu nepobjedivu petorku.

2May/1115

THE TAKE CARE BEARS

Posted by ispdcom

Nedjelja iz snova - dvije NBA utakmice nabijene značenjem i tenzijama, a sve skupa gotovo do ponoći. Divota. Dođe ti da poželiš da je tako uvijek. A onda skužiš - kvragu, da se ne dižem u mrtve sate tijekom kojih bi ionako spavao gledati omiljenu zabavu, teško da bi je uopće stigao gledati u ovolikim količinama. Odnosno, ne bi jučerašnji dan bio tako savršen da je svaki dan nedljelja. Ako kužite što hoću reći. Uglavnom, da ne duljim, slijede osvrti na Memphis i Oklahomu te na Miami i Boston. Inače, redakcija je podijelila zadatke tako da ovu prvu seriju ekskluzivno pratim ja, a Miami i Boston ćemo odraditi zajedno ja i Sickre. Emir će se pobrinuti za Bullse i Hawkse, a o Lakersima će tko stigne.

THUNDER - GRIZZLIES, G 1

Očekivali smo ljepoticu, ljepoticu smo i dobili. U prvih 12 minuta mogli smo vidjeti sve najbolje od obje momčadi – briljantne atletske i fizičke predispozicije pojedinaca u redovima Oklahome, odnosno sjajnu obranu Memphisa te nesebični napad u kojem svi trče, zabijaju i dodaju. Više nego dovoljno za uživanje.

Vidjeli smo i neke loše – nedostatak vanjskog šuta kod Grizlija, odnosno bezglavu igru Russella Westbrooka. S tim da Memphis svoje mane može sakriti - kao prvo, ne potencira ih (cijelu utakmicu potegli su manje od deset nerezonskih šuteva, od čega su pola uzeli Young i Randolph u situacijama kada se moralo pucati), a, kao drugo, Zach Randolph može zabiti koliko treba u reketu onom svojom baršunastom rukom protiv svakog oblika obrane tako da im prijetnja iz vana praktički i nije nužna.

Memphis se od prve sekunde nametnuo kao fundamentalno zdravija ekipa. Dok je Oklahoma brzala sa šutevima i odlukama u obrani i napadu, u svakoj situaciji se kockajući (ishitrenim šutom ili pokušajem krađe lopte), Grizliji su jednostavno igrali košarku - dodaj loptu slobodnom čovjeku u napadu te igraj nogama i svom snagom u obrani.

Za otići na prvo veće vodstvo ipak su morali čekati odlazak Duranta i Ibake na klupu. B postava Oklahome može odigrati solidno, ali obzirom da Memphisova klupa ne igra ništa lošije od startera, to solidno je u ovom slučaju premalo. Battier, Vasquez, Arthur i Mayo su odradili sjajan posao odmah po ulasku, a Conley i Zach su nakon povratka nastavili održavati razliku, u jednom trenutku prijeteći odlaskom čak na +20.

Na poluvremenu je ipak bilo prihvatljivih -10, s tim da je bilo jasno kako s ovakvom šupljom obranom OKC ne može parirati ekipi koja ima više nego dovoljno napadačkog talenta (i strpljenja u građenju napada) koristiti sve njihove rupe. I da stvar bude još gora, ta ekipa s druge strane igra fantastično u obrani. Nadoknaditi toliku razliku bilo bi moguće kada bi uz Duranta cijeli napad igrao učinkovito, ali kako igrati učinkovito kada ti je play Westbrook, čovjek koji gubi lopte, baca krive pasove, razbija ritam, uzima očajne šuteve i forsira ulaze kroz zid u suludim količinama?

Najbolje je rekao Sickre kada je u jednom trenutku rekao – ''Oklahoma možda i dobije ovu utakmicu. Ako Westbrook ubrzo skupi 6 osobnih."

Treća četvrtina donosi živahniju Oklahomu u obrani, a možda i ne - problem s Memphisom u ovom periodu je bio što su umjesto mušketirske momčadske igre odlučili razliku održavati vrteći izolacije za Zacha. To je malo uštopalo ritam u napadu, pa Thunder tako dolazi u egal. Ali, čim su Grizliji opet počeli vrtiti onaj svoj visoki pick 'n' roll kojim su raskomadali Spurse, čim je Gasol zauzeo svoje mjesto na vrhu reketa i počeo razigravati i zabijati i skakati i raditi što ga je volja, odnosno čim je Conley poveo računa o ritmu igre, dakle čim se lopta nastavila kretati, odmah su opet uzletjeli.

Ovaj put bez namjere da uspore – gradili su vodstvo potpuno frustrirajući Oklahomu koja nije imala rješenja u obrani za, možda se čini banalnim tako ih nazvati, inteligentne košarkaške poteze. Ibaka je lijepio banane, ali sam nije mogao zaustaviti ekipu koja je na kraju lakoćom zabila 114 poena. Kada toliko zabiješ u playoff utakmici, uz 50 % šuta i 21 asist naspram samo 7 (!!!!) izgubljenih, jednostavno ne možeš izgubiti utakmicu.

Gasol i Zach su totalno nadigrali OKC pod košem, braća Ransol su se još jednom pokazala prevelikom preprekom. Nije stvar u moći, Oklahoma ima dovoljno mesa i snage da zatvori reket i kontrolira skok (iako je sinoć izgledalo da Memphis može do ofenzivnog skoka svaki puta kada im treba), ali njihovi visoki igraju košarku na jednoj šljakerskoj razini i jednostavno ne mogu pratiti all-round učinak Ransolovih. Šut s vrha reketa, skok-šut unazad s boka, horok, asisti - jadni Perk, Ibaka, Collison i Nacist u čudu gledaju što se to događa. Čovječe, čekali smo nekakve Grizzliese, kad ono tamo Kingsi s Webberom i Divcem 2.0!!!

Durant i društvo se jedino mogu nadati da će im uspijeti zabiti koš više. Nema šanse da ostave Memphis ispod 100 koševa, a to znači da će morati zabijati debelo preko 100 protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Sad, kada imaš Kevina Duranta u momčadi, uvijek imaš šansu zabiti više od svakog protivnika, bez obzira koliko inferiroan bio. Ali, prvo će trebati zauzdati Westbrooka kojemu su ove svježe kritike izgleda totalno poljuljale samopouzdanje pa sada više ne zabija ni one ulaze u kojima je dominirao. Duh je pušten iz boce, cijeli svijet sada priča o Westbrooku kao o problemu i to sigurno ostavlja dojam na ovog momka. Ali, nema ga smisla žaliti - ispucati 23 lopte od čega je barem 15 bilo iz bezveznih situacija, imati više izgubljenih od asista i potpuno ubijati ritam u napadu umjesto ga davati, e to je stvarno previše. Durant bi s jednim playom u rangu Nasha ili Ronda zabijao 40 kao iz šale, a to što s Westbrookom uspijeva doći do 33 u utakmici u kojoj mu ovaj nije praktički dao loptu (osim onog jednog NBA action asista), pravo je čudo.

A kad sam već spomenuo NBA action, upravo me on vodi do najvažnije istine prve utakmice - prekrasno je konačno vidjeti mladu momčad koja igra Košarku kako očitava lekciju tipičnim NBA proizvodima koji jašu talent i fizikalije bez da shvaćaju igru. Dosta mi je više tih paradoksa Oklahome, tih sjajnih momaka koji su fantastični van terena, sve redom Grant Hill do Grant Hilla, da bi na parketu igrali kao gomile Iversona i Cartera. Daj mi tipove koji su na parketu Momčad. I daj mi dobrog duha Shanea Battiera. Kako navijati protiv ekipe za koju igra ovaj majstor?

Napomena za kraj – ima Memphis svoga Westbrooka, taj se zove OJ Mayo. Svojim ishitrenim potezima i pogrešnim odlukama u jednom periodu kočio je momčad, ali zbog činjenice da je bez premca najbolji šuter u ekipi, Hollins ga jednostavno mora trpiti na parketu. Međutim, njegov stil igre strši iz ove kontrolirane igre Memphisa kao govno u bazenu za vrućeg ljetnog dana, tako da sumnjam da će ostati dio ekipe poslije ove godine. Obzirom da je tu Zach i da će se dogodine pridodati Gay, imati još jednog takvog individualca bilo bi preopasno za kemiju koju su razvili. Moj savjet? Poslati ga u Portland u zamjenu za Odena – Memphis time dobiva čvrstu peticu, Oden bi valjda mogao 15 minuta igrati da se ne ozljedi, plus opet bi se spojio s najboljim prijateljem Conleyem. Portland dobiva Mayoa, potencijalnog ubojicu (protivničkih obrana, ali i vlastite momčadi). U biti, on Portlandu uopće nije potreban, ali kako se zadnjih dana bavim samo Memphisom (ovakav crush u jednu momčad nisam imao od 2002. i Kingsa), to mi je palo na pamet da im fali samo sirova back-up petica kako bi imali po dva igrača za svaku poziciju.

Uf, jedva čekam osvetu Lakersima za sve one rane koje su nanijeli Bibbyu, Divcu, Webberu i Bradu Milleru.

HEAT - CELTICS, G 1

Gee: Na startu kao da je sve bilo protiv Bostona - prvo dvije brze osobne Ronda (uz dodatak da je i ono što je odigrao do odlaska na klupu odigrao ispod svake razine), zatim Miami kreće sa serijom trica kojom se konačno uspijeva odvojiti i onda se još Wade i LBJ odmaraju dobar dio druge četvrtine i čuvaju za kasnije, zato što igrači s klupe Miamia gaze klupu Bostona.

Sickre: Ne radi se samo o lošem startu, osim Raya Allena nitko od nositelja sinoć se nije pojavio na utakmici. S druge strane James Jones je odigrao utakmicu karijere, izbombardirao je Boston i ubio im svaku nadu tricama, a Wade je konačno dokazao da su lošije partije protiv Bostona u regularnom dijelu sezone bile slučajne. Ili nisu?

Gee: Ray ih je nosio cijelu utakmicu, njegovim potezima i Docovim antologijskim motivacijskim govorima Boston može zahvaliti što nije pregažen. Pierce i KG bez Ronda kao da su sakati, čudo kako je Rondo ne samo postao najvažniji igrač nego praktički izgleda kako je on za ovu ekipu ono što je Rose za Bullse ili Howard za Magic, esencija. To nije dobar znak za momčad koja se uvijek hvalila podjednakim mogućnostima i odgovornostima prva četiri igrača. I da, Jeff Green je najgori igrač u playoffu, crni Turkoglu.

Sickre: Boston je usprkos očajnoj igri nekoliko puta krenuo u seriju, svaki puta ih je Heat odbio. Spoelstra je zvao pravovremene time-outove nakon kojih bi Miami opet krenuo naprijed, a onaj zadnji pokušaj povratka, kada se Allenu konačno priključio Pierce i kada je Garnett zaigrao obranu kao u najboljim danima, prekinut je Pierceovim glupim isključenjem. Što je i simbolično, jer usprkos sjajnom izdanju Heata, Boston je sinoć sam sebi bio najveći protivnik. Sjeti se samo Rondovih izgubljenih lopti u završnici koje su dovele do laganih tranzicijskih poena i potpuno razigrale Miami.

Gee: Moram istaknuti kako je uz Raya najbolji igrač Bostona bio Chris Bosh. Gledam ga godinama, ali svaki put me uspije iznova iznenaditi, sinoć je izgledao mekano poput Ive Josipovića. Mogao bi složiti film samo od njegovih kukavičkih poteza u prve dvije četvrtine – kilavi skok-šutevi pored Garnetta koji su jedva dolazili do obruča, panični pasovi u prazno, padovi nakon sudara s bilo kojim tijelom u kretanju. Tip je takva vagina da me ne bi čudilo da ima menstruaciju jednom tjedno.

Sickre: Sve ti govori da je Heat na poluvremenu imao +16, a da Boshov +/- bio -1. Neviđeno.

Gee: Ali i to dosta govori o utakmici koju su odigrali svi ostali igrači Miamia. I da, taj Bosh je usprkos svemu na kraju uhvatio više skokova od Garnetta.

Sickre: Ma Boston ne može lošije od ovoga, a Heat je odigrao maksimalno. To je kratki sažetak na trenutke negledljive utakmice, koja je nakon one fantastične predstave u Oklahomi stvarno došla kao antiklimaks.

Gee: Doc je u jednom trenutku rekao ključnu stvar - mi ovog protivnika ne možemo dobiti njihovom igrom, fizičkim sudarima prsa u prsa. Moramo ih dobiti košarkaški - dodatnim pasom, pomaganjem u obrani. Toga svega sinoć jednostavno nije bilo. I nikako za sve mane Bostona ne može biti kriv Miami - jesu odigrali dobro, ali ne toliko dobro. Jednostavno, Wade i društvo su izašli napaljeni i puni pozitivne energije, a Boston je s druge strane bio prazan, nespreman, onakav kakav je bio dobar dio završnice regularne sezone.

Sickre: Rivers je neočekivano zbog svih spomenutih problema imao priliku testirati klupu, možda ga može radovati solidna igra Delontea Westa. Netko mora pomoći u napadu jer bez Ronda u naponu snage Boston često upada u takve realizatorske crne rupe da izgledaju kao NBDL ekipa.

Gee: Celticsi ne smiju dozvoliti Miamiu toliko odvajanje ubuduće, jer svi znamo da Miami igra sve bolje što je plus u kojem se nalaze veći. Mislim, Miami im je zabio 99 koševa, to sve govori. Da mi je netko prije početka serije rekao da će netko zabiti više od stotke u ovoj seriji, rekao bi mu da izvodi Jeffa Van Gundya, odnosno da priča gluposti. I onda se skoro dogodilo da je Miami već u prvoj zabio preko 100. E, sad, obzirom da se to nije dogodilo čak ni usprkos svim onim tricama i šupljoj obrani Bostona, vjerovatno i neće, ali meni je to simbolično za ovu seriju. Naime, kako jedna momčad može biti toliko bolja i da se opet ne može odlijepiti na sigurnu razliku? Kako ne mogu preko 100 čak ni u utakmici u kojoj im sve ide od ruke?

Sickre: Ma ovo je očito rovovska borba čak i kada obje momčadi nisu na istoj razini. Heat je dokazao da uz fenomenalnu partiju Wadea (više energije od cijele momčadi Bostona zajedno), all-round učinak Jamesa (radio na oba kraja terena) te podršku šutera može odigrati sjajno. U sljedećoj ćemo možda gledati Heat u kojem nitko ništa ne može pogoditi i u kojem Wade neće biti na ovoj energetskoj razini, odnosno možda se toliko istroši u obrani da mu ništa ne ostane za napad. Boston možda bude pravi, odigra na tragu ubuntua. I bez obzira na sve opet ćemo gledati neizvjesni rat na parketu. Bit će ovo duga, duga serija. Pa tko prvi pukne.

18Apr/114

TIMMY! AND THE LORDS OF THE UNDERWORLD

Posted by ispdcom

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs - Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers - Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti - iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom - ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics - Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O'Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena - početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D'Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D'Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder - Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

11Feb/118

THE 2011. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Od ove sezone odlučio sam modernizirati izbor za tradicionalni no-star kojim obilježavamo besmisao all-star utakmice, ali koji ukazuje i na spaljen novac i loše poteze uprava diljem lige. Ajde, možda je riječ besmisao preteška, dok sam imao 15 godina uživao sam gledati Glena Ricea i Mitcha Richmonda kako dižu one staklenke iznad glave, ali, otprilike u tom razdoblju, spomenuti vikend prestajem koristiti za išta više od odmora kako bi što spremniji i koncentriraniji dočekao zadnji rok za trejdove.

Uglavnom, do sada je izbor uključivao 12 imena koja su tokom sezone ostavila očajan dojam, a prednost bi dobili oni s ogromnim ugovorima koje nisu u stanju opravdati te oni s ogromnom minutažom koju ne koriste za ništa korisno. Obzirom da je kandidata svake sezone više nego dovoljno, od ovog izbora imat ćemo dvije momčadi, Istok i Zapad, kako i dolikuje pravoj utakmici.

Naravno, prije nego krenemo na sam izbor, nekoliko riječi o nezaboravnoj noći koja je iza nas. U roku od nekoliko sati NBA je ostala bez dva simbola – Ray Allen skinuo je rekord Reggiea Millera u tricama, a Jerry Sloan odustao je od borbe s vjetrenjačama mudro izabravši mirovinu.

Iako se radi o pomalo blesavom osjećaju, moram priznati da sam ponosan na Raya. Zaljubljen sam u njegovu igru od prvog dana kada sam ga vidio u akciji i sjajan je osjećaj nakon tolikih godina osjetiti kako čovjek ne samo da prima priznanja koja zaslužje, već kako svojim radom ostavlja trag koji nitko neće moći ukloniti. Ray danas više nije samo čovjek s najljepšim skok-šutom u povijesti kojem se možemo diviti iz estetskog kuta kao kakvom umjetničkom djelu, Ray je danas legenda kojoj status jednog od najvećih garantiraju konkretne brojke.

Njegovih suludih 2 562 ubačenih trica ostat će na vrhu dugo, dugo vremena. Mislim, stavimo stvari u perspektivu – od aktivnih igrača samo Eric Gordon donekle obećeva da uopće može krenuti stopama Raya i Reggiea, a za zaprijetiti im trebao bi zabiti oko dvije stotine trica svake od idućih 10 do 12 sezona. Nije nemoguće, osim iz dva razloga. Prvi je što je tek ove sezone Gordon pokazao da u sebi ima sposobnost za uopće zabiti 200 trica u sezoni, iako još nije dostigao tu brojku (a niti će, ritam mu je razbijen ozljedom). A drugi je što jednostavno nije u stanju ostati u komadu zbog specifične građe.

Dok su Ray i Reggie gazela i fakir konstitucijom, Eric je previše buldog da doživi njihove godine. Mislim, držim mu fige, takav šuter se ne rađa svaki dan i smatram ga već sada top 5 dvojkom u ligi, ali nije realno očekivati da će uspijeti. Kako nikoga drugog nema na vidiku, ispada da ćemo idućih nekoliko desetljeća provesti u potrazi za nekim poput Raya, a da o rušenju njegovih rekorda ne pričam. I dok je nekako za one Wiltove i Kareemove rekorde još i razumljivo da ih možda nitko nikada neće skinuti jer njihova psiho-fizička kombinacija ipak je bila svojevrsno remek-djelo prirode, za lov na ovaj Rayov na prvi pogled nema prepreka.

Trica je danas praktički postala osnova igre, svi imaju šutere, svi šutiraju. Ali, to možda i govori više od ičega kakvo čudo je napravio Ray – običan čovjek u običnom tijelu, samo zahvaljujući svom talentu i radu, postigao je nešto neobjašnjivo fantastično, potvrdio se kao najbolji šuter svih vremena u sportu u kojem je šut ako ne najvažniji, a ono barem najprepoznatljiviji segment igre. Mislim, kako možete voljeti košarku i ne stati pred ovim podatcima i skinuti kapu do poda?

Koliko često imamo priliku vidjeti nekoga tko je u tome što radi najbolji, ma ne samo najbolji već toliko bolji od svih drugih? I što je najluđe, postigao je to s tri sezone manje od Reggiea na kontu (točnije s 315 utakmica manje). Šteta zato što ovo fantastično dostignuće ostaje u sjeni ove druge drame. Ali, nažalost, mozgovi su nam oprani žutilom svakodnevnice tako da se refleksno okrećemo lažnom sjaju (ili u ovom slučaju bolje reći crnilu). A ovo što se sinoć dogodilo s Jerryem Sloanom je upravo to, situacija kada se tresu brda i dogodi se – niš, ma koliko patetičnih tekstova ispisali ESPN-ovi senzacionalisti poput Adandea (ako želite pročitati smisleni tekst iz zdravog kuta, ne treba vam tražiti dalje od dobrog starog Woje koji još jednom pokazuje da je prvo pero današnjice).

S jedne strane imamo čovjeka koji je dosegao vrh ljudskih potencijala, s druge imamo djedicu koji u mirovinu odlazi nekoliko godina prekasno. I sada je veća priča u tome što je ovaj drugi otišao na način na koji je otišao? Umjesto da se divimo nečijem postignuću, zamaramo se tračevima. Ponekad smo stvarno idioti.

Jerry Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena. To ne govore samo njegovi rezultati nego i nešto puno, puno važnije – njegove momčadi igrale su fantastičnu košarku, košarku na pravi način. Nesebično i strastveno. I to je jasno svakome tko je ikada pogledao bilo koju utakmicu Utah Jazza tijekom ovih njegovih nenadjebivih 23 godine.

Jerryeva najveća vrlina bila je u tome što nije priznavao ne kao odogovor, da se poslužim ulitimativnim klišejom. Iz svaka momčadi izvukao bi maksimum i to je trebalo respektirati jer ljudski je kiksati. Samo, Sloan nije znao za kiks, niti bi ikada prihvatio neuspjeh. Njegova opsjednudost igrom i intenzitet kojim je prilazio poslu bili su njegovo najveće oružje, ali ujedno i njegovo najveće prokletstvo.

Sad, reći da Sloan nije znao za kompromis bilo bi blesavo, vidjeli smo u ovoj novoj eri Williamsa i Boozera kako je prihvatio Deronov drugačiji način igre od onoga što je on tražio (kvragu, čak ga je i kao rookiea gurnuo u vatru ranije nego se itko mogao nadati, vjerujući u momka koji tada još nije znao kako se igra pozicija). Prihvatio je čak i tu momčad, sa svim njenim vrlinama i manama. Ubrzao je igru, odustao od totalne kontrole, shvatio je da nema smisla živcirati se nad šupljim reketom kada mu profil igrača ne omogućuje da ga brani kako treba te je obranu prilagodio igračima i otvorio je pomaganju, krađama i lutanjima pojedinaca, nečemu što je prije bilo nezamislivo u tvrdom starom izdanju Jazza u kojem si živio i umirao braneći se 1 na 1.

Sloan je bio tvrdoglav, ali nije bio blesav. Samo, problem je u tome što to nije bilo dovoljno, odnosno što nije bio dovoljno fleksibilan. Uzmimo za primjer samo njemu dva najbliža trenera, što godinama, što filozofijom. Rick Adelman i Greg Popovich su također ovisnici o kontroli, učenici škole koja govori da trenerova mora biti zadnja i da momčad mora odražavati trenerovu osobnost, ali su toliko fleksibilni da iz sezone u sezonu mijenjaju stil igre. Ne samo kozmetički, već ako treba i potpuno.

Da li je Sloan bolji trener i poznavatelj igre od obojice? Vrlo vjerovatno. Ali, u isto vrijeme, Sloan nije imao tu sposobnost gledanja šire slike, nije imao taj gen menađera koji je u NBA važniji od onoga trenerskog. Uostalom, pogledajte samo tri imena koja su na vrhu popisa trenera sa najviše naslova:

- Phil ''Imam više prstenja nego prstiju na ruci tako da sam si jednog morao nataknuti na bimba'' Jackson
- Red ''Napravit ću sve, ali baš sve, da si osiguram talent, a onda u miru mogu pripremiti pobjedničku cigaru'' Auerbach
- Pat ''Motivacijski govori i psihologija su važniji od ijedne akcije koju sam ikada nacrtao na ploču'' Riley

Ti ljudi neosporno znaju sve o košarci, ali ono što su znali (i još uvijek znaju) bolje od ikoga je ljudska priroda. Njihova spremnost da izgube poneku bitku kako bi na kraju dobili rat bila je njihova najveća vrlina. Sloan, nažalost, nije posjedovao takav um. Kod njega je sve bilo čista strast. Zato ga je bilo tako lako voljeti. I mrziti, ako ste igrali za njega.

Sloan ima mentalitet sveučilišnog trenera, tiranina i diktatora koji garantira da će iz vas izvući maksimum ako mu date sve što možete. Na sveučilištu to funkcionira, jer kao trener igrača imaš samo četiri godine, taman dovoljno da izvučeš iz njega maksimum, a da ovaj ne poludi i ne ubije te. U NBA to nikada nije moglo proći, čak ni kada nije bilo ovoliko love u igri. A nakon što su igrači postali i novcem važniji od trenera, praktički od prvih dana, hijerarhija je postavljena.

Sad, činjenica da je Sloan izdržao tolike godine s Maloneom i Stocktonom dovoljno govori da nije u pitanju nerazuman čovjek, ali postaje očito kako je on sav život nakon Stocktona i Malonea gledao upravo kroz prizmu tih slavnih godina. Nije glavna prepreka tome što on i Deron nikada nisu uspostavili prisan odnos oca i sina ta što je Deron kreten, kakvim ga danas svi žure prikazati kao da je u pitanju nekakav lik iz stripa i kao da su ovakve situacije crno-bijele, već u tome što je Jerry uvijek u njemu vidio Stocktona, odnosno ono što on nije umjesto onoga što on jeste.

I znate šta, u tome uopće nema problema. Sve je to tako ljudski, sve je ionako ograničeno našim iskustvima, početkom i neizbježnim krajem. Bitno je ionako samo ono između. A Sloan toga između ima na bacanje, eto, ispada da je jedini problem u tome što je Jerry jednostavno trajao predugo. Iako sam svojevrsni fan čovjeka, mislim da sam svake godine od kada pišem ovaj blog negdje tijekom sezone zavapio ''Jerry, odlazi više u penziju''. Jebiga, činjenica je da Jazz uvijek ima dovoljno talenta, ali da rezultati nikako da krenu uzlaznom putanjom.

Uvijek neka toplo-hladna priča, s playoff razočaranjem. Nema centra, nema idealne momčadi, ali bez obzira na to uvijek imaš osjećaj da podbace, ostanu korak kratki. Ovogodišnja momčad je opet vrlo dobra, krenula je u sezonu sjajno ("bravo Jerry, majstor je to vrhunski složio u tako kratkom roku" vikao sam), da bi onda potpuno potonula ("daj otkaz Jerry, ovim igračima treba osvježenje" govorio bih). Mislim, kako doslovno svake godine ovako razmišljam o Jazzu, to što sam nakon vapaja za tim da mu konačno daju nagradu za trenera godine opet počeo glasno pozivati na njegovu ostavku nimalo me ne čudi. To je tako u sportu, trener je uvijek prvi na meti.

Sad, Sloan je trener. I logično da je prvi na meti. Što nas dovodi do pitanja - zašto to tako nije bilo svih ovih godina prije? I odgovor je jasan – zato što do nedavno Jerry nije bio trener, već ikona. Na čelu kluba nalazio se gospodin iz jednog drugog vremena, gospodin koji je kao i Jerry pripadao vrijednostima nekog drugog svijeta. Smrću Larrya Millera, Jerry je ostao bez čovjeka koji mu je uvijek čuvao leđa jer je u njemu uvijek vidio onog trenera koji je Jazz vodio do dva Finala.

Millerov sin pripada drugačijem svjetonazoru, a njegovim dolaskom na vrh prvi čovjek kluba praktički je postao GM Kevin O'Connor, nasljednik legendarnog Franka Laydena, dugogodišnjeg GM-a koji je ujedno bio i trener prije Sloana (to što je Salt Lake City vidio samo dva trenera tijekom svoje povijesti dovoljno govori o tome koliko je poseban bio Larry Miller).

Mlađi Miller i O'Connor nisu nad sobom imali duhove prošlosti, njihova vjernost Sloanu nije se mogla protezati iznad onoga što se događa sada. Kada bi gledali današnji Jazz oni bi vidjeli nesretnog trenera i nesretnog playmakera, ne sjene Malonea i Stocktona. Iz takve perspektive, logično je bilo poduzeti nešto, a to nešto obično biva uklanjanje trenera. Sloan iz te perspektive više nije hodajući spomenik, već smrtnik.

Sad, jedino što me u cijeloj priči zbunjuje je činjenica da su nekoliko dana ranije odlučili produžiti ugovor s njim na još jednu sezonu. To govori o totalnoj zbunjenosti u klubu. Sloanova legenda postala je bremen, izgleda da su čak i vlasnik i GM osjećali toliki respekt da su, iako možda već neko vrijeme misle da je vrijeme za promjenu, uredno produžavali ugovor, godinu po godinu.

Ovu svojevrsnu agoniju, a starost dragi moji prijatelji nije ništa drugo nego agonija, pogotovo ako ste zarobljeni u trenutku, nesposobni da pronađete nešto u čemu možete uživati i opustiti se, prekinuo je susret protiv Chicaga. Možda je poetska pravda da Bullsi uvijek bivaju ti koji iz prvog reda promatraju najteže trenutke ove franšize, ali tome pravi suparnici i služe, zar ne. Batman može bez Robina, dapače, ali bez Jokera je isprazan.

Nakon što je Rose uništio Williamsa te nakon što je Thibo nadigrao Sloana, došlo je do iskrenja na svim razinama. Sloan i Williams su možda odlučili da više zajedno ne mogu, možda je i O'Connor konačno skupio hrabrost poduzeti nešto umjesto da održava status quo. Nije važno, a istinu nećemo možda nikada saznati. Na kraju krajeva, nije ni bitna jer nam ne može ponuditi crno-bijelo rješenje kakvom težimo.

Činjenica je da se Jerry povukao i da to uopće nije nikakva jebena drama. Ljudi odlaze. Uostalom, nije da se tako nešto ne priprema već godinama. A ako vam smeta način, a što da vam kažem. Naivci. Pa sjetite se samo na koji su način gotovo otjerane legende košarke poput Lennya Wilkensa ili Dona Nelsona. NBA je okrutna, ali hej – takav je život. Jerry bi to prvi priznao. I može biti ponosan što je otišao kao pravi pobjednik, a ne kao predmet sprdnje poput gorespomenutih (iako, ne mogu se oteti želji da ga vidim na klupi neke druge momčadi, samo da vidim koliko bi mu trebalo da dovede u red neku franšizu koja je na korak toga da postane respekta vrijedna, da izvede nešto slično onome što je napravio Al Pacino na kraju "Any Given Sunday" - i onda još da dovede Derona dvije godine kasnije, e to bi bio show).

Jerry je zadnji kauboj, posljednji predstavnik jedne generacije koja je, da to opet spomenem, uglavnom nalazila dom po sveučilištima. Međutim, danas čak ni jedan Bobbya Knight više nigdje u NCAA nije dobrodošao sa svojim zastarjelim idealima, a kamoli da jedan kauboj, grub izvana a iznutra pošten, može opstati u vrijeme kada svaki igrač poslije utakmice prvo gleda u mobitel i piše tweet, a tek nakon toga koga će povaliti. Danas se treba znati igrati, shvatiti mlade igrače, a ne im prodavati uvijek iste parole o krvi, znoju i suzama.

Momčad s Williamsom, Jeffersonom i Millsapom mora igrati bolje i žrtvovanje trenera, makar i legendarnog, ne smije biti problematično. Što je bilo bilo je, ali nije važnije od sadašnjosti. Prihvatimo to više, a nemojmo narikati kao nekakve babe nad čovjekom koji niti ne traži da se nad njim nariče. Sloan definitivno sebe ne smatra žrtvom, pa ga prestanimo nazivati istom i tako blatiti uspomenu na njega. One suze sinoć ionako nisu rezultat razočaranja u franšizu ili postupak pojedinca prema njemu, ne. Jerry je prevelika faca da bi ga to izbacilo iz takta. One suze sinoć su rezultat prihvaćanja da je ono najbolje prošlo, da je ostalo samo odjahati u sumrak. I samo pravi muškarci to mogu pokazati na onako dostojanstven način (plus, Jerry barem ima svog vjernog batlera Alfreda u genijalnom Philu Johnsonu koji je naravno odstupio u paru sa svojim prijateljem i partnerom u zločinu sve ove godine).

Svatko normalan, ako vlasnike možemo krstiti takvim epitetom, bi se u ovakvoj situaciji, u kojoj postaje očito da se dalje ne može ako se trener i igrači svađaju, odlučio za igrača poput Williamsa, jednog od deset najboljih košarkaša na svijetu. Jerry može lijepo u zasluženu mirovinu i nek uživa u svim uspomenama i prekrasnom životu koji je imao. Vrlo skoro umirovit će mu dres u Salt Lakeu i siguran sam da će Williams biti prvi koji će mu čestitati.

Vjerovatno će mu umiroviti dres s brojem 23, u čast 23 fantastične sezone na kormilu Jazza. Ironično, isti je to broj poput onoga na dresu krvnika one sjajne generacije na račun koje je Jerry i opstao sve ove godine. Kontekst, ljudi, kontekst. Bez Larrya Millera, Laydena, talenta Stocktona i Malonea te dobrih ljudi Utaha ne bi bilo ni Jerrya. Nikada to nemojmo razdvajati. I da, zar nije onda i konačna ironija baš u tome da su dvije dvorane u kojima će Sloanovo ime biti zapisano za vječnost upravo one Jazza i Bullsa, gdje njegova četvorka već visi pored dresa s brojem - 23.

THE 2011. NO STARS

EAST

STARTNA PETORKA

PG – BRANDON JENNINGS

Nakon jedne godine u ligi već se osjeća pozvanim da komentira, prigovara i pametuje. Momčad propada zbog ozljeda i očajnih poteza uprave koja je spalila milijune na svakave ridikule, a on umjesto da igra pametnije, da bira šuteve i da razigrava Boguta glumi još jednog indijanca, taman u trenutku kad smo pomislili da smo se takvih riješili.

SG – JOHN SALMONS

Plaćen da bude starter, ima minutažu startera, a učinak? Danas nam je jasno da Salmons može solidno izgledati kao šesti igrač, ali kao startni visoki bek treba ipak pružiti više od 38% šuta iz igre. Ozljede nisu mazile Buckse, ali nezrelost Jenningsa i Salmonsova neučinkovitost ipak su najveći problem. S tim da su ovo prvo Bucksi ipak mogli očekivati, ali ovo drugo je šaka u oko.

SF – TRAVIS OUTLAW

Od nekadašnjeg all-round atlete zadnjih godina u Portlandu pretvorio se u solidnog strijelca iz vana sklonog briljirati u završnicama. Nažalost, u New Jerseyu nije pokazao ni jedno ni drugo, a višegodišnji ugovor koji su mu dali očiti je dokaz kako je netko bio uvjeren da s njim rješava poziciju malog krila na duži niz godina. Taj netko je Billy King, što nam je trebalo biti dovoljno veliko upozorenje – ako ti taj ponudi lovu, to je kao poljubac smrti.

PF – RASHARD LEWIS

Mrtvac bez pulsa s drugim najvećim ugovorom u ligi. Nekada potencijalni playoff junak, danas u rangu s Raefom LaFrentzom i Theom Ratliffom u ligi hodajućih maksimalnih ugovora.

C – BROOK LOPEZ

Brook može zabiti i definitivno nije grozan košarkaš kao ostatak društva u petorci, ali sramotnih 5.6 skokova po utakmici za 34 minute igre ne ostavljaju nam nikakvu drugu mogućnost osim da ga izaberemo u prvu petorku.

KLUPA

G – GILBERT ARENAS

Treba li išta objašnjavati? Igra više ne stanuje na njegovoj adresi, a promjena sredine nije promijenila pamet. Arenas živi u oblacima, a igra mu je u blatu. Nije dobra kombinacija. Agent nula = učinak nula. Sramotni ugovor da ne spominjem. Opet, kada gledaš da su za njega dali Rasharda Lewisa, shvatiš da nisu izgubili ništa osim desetak milijuna dolara. A to nije razlog da žalimo bahate vlasnike Magica.

G – MARIO CHALMERS

Tako mlad i tako nesposoban iskoristiti šansu kakva se pruža jednom u životu. Kako nije u stanju zabiti barem pola otvorenih šuteva, maknuti se u stranu i ne smetati i odigrati barem solidnu obranu na tim svježim nogama nejasno je, ali Chalmers je jedna u nizu zapreka koje LBJ i djevojke moraju proći na putu prema naslovu.

G – NATE ROBINSON

Uklapa se u igru Bostona kao razum u Sabor.

F – ANDRAY BLATCHE

Tijelo muškarca, šut majstora, um amebe.

F – J.J. HICKSON

Vjeruje da je najzaslužniji za lanjsku 61 pobjedu. U isto vrijeme, ne shvaća da je dobrim dijelom odgovoran i za rekordnih 26 poraza u nizu ove godine.

F – LINAS KLEIZA

Kako se na litvanskom kaže spaljen novac? Linas Kleiza, eto kako.

C - JOEL ANTHONY

Ma čak mi je i simpatičan jer stvarno daje sve od sebe na parketu, ali čovjek je tako limitiran da je to njegovo sve manje od minimuma. Možda najgori ofenzivni igrač u povijesti. Dok ovu bagru s talentom lako možemo prezirati zbog bačenog potencijala, Joela mi je stvarno žao i najradije bih ga pustio na miru. Ali, ne mogu kad je tako loš, a igra tako važnu ulogu u tako dobroj momčadi. Blesava situacija totalno.

WEST

STARTNA PETORKA

PG - TYREKE EVANS

Poetska pravda opet na djelu. Nemam pojma što to znači, ali znam da mi je drago što igrači koji igraju Iversonovski tip košarke, koji siluju loptu i prvo gledaju sebe i dojam koji ostavljaju, a zatim suigrače, ove godine podbacuju u svim segmentima. Evans je jedan od njih, Jennings je sličan, Arenas je nekada bio taj (danas nije u stanju biti ni davitelj lopte, žalosno), a i Mayoa je nekada pratio takav glas. Sad, Arenas je nebitan, Jennings ima problem u glavi dok ima igru za biti pravi play, Mayo isto tako može postati all-round košarkaš, ali Tyreke je bojim se zaglavio u zoni Iverson u kojoj postoji samo "my way or the highway". A kako nije nezaustavljiv strijelac poput Allena već ozljedama sklon atleta klimava šuta, kladiti se na njega nije poželjno.

SG - O.J. MAYO

Ima nade za njega, ali ne u Memphisu. Prokockao priliku za novim ugovorom i da se dokaže kao zreo čovjek. Izgleda da sve one glasine ipak nisu glasine - kada je netko sklon pogrešnim koracima, onda je sklon pogrešnim koracima. Pravilo Brucea Willisa još jednom na djelu. Srećom po nas, liga je tako prekracana sjajnim momcima da se ovima što skrenu s puta ne treba opterećivati. Koga briga za Mayoa, Evansa i Beasleya kada imaš Gordona, Lovea i Griffina? Don't believe the hype.

SF - RON ARTEST

Da li se meni to samo čini ili Ron više ne može pošteno ni potrčati? Ne zaboravimo koliko su njegova herojstva bila bitna u lanjskom playoffu, što u vidu ključnih šuteva, što u vidu obrane na Durantu.

PF - RYAN GOMES

Gomes je izmislio novu kategoriju igre na svojoj poziciji. Imamo šutere za tri, obrambene specijalce, šutere s posta, ali sada imamo i prvog pravcatog duha, čovjeka koji je u stanju odigrati 35 minuta bez da itko primjeti da je na parketu. I onda još izgleda solidno kad mu pogledaš brojke jer je zabio 10 koševa i uhvatio 5 skokova. Gomes je Keyser Soze NBA lige.

C - ROBIN LOPEZ

Brat na brata, junak na junaka. Urbana legenda kaže da Brook ima problema s hvatanjem lopti jer cijeli život igra pored dominantnih skakača poput Krisa Humphriesa (ja bi prije rekao da Kris hvata sve one lopte u Jerseyu jer netko mora i to) i brata mu Robina. Onda skužiš da Robin hvata 3 skoka po tekmi i da je toliko rasturen da ne može potrčati i opet ništa ne kužiš.

KLUPA

G - DEREK FISHER

Poštujemo zombija jer dok god je u stanu vući se po parketu u stanju je zabiti koš odluke. Ali, da Lakersi imaju dva barem prosjećna košarkaša na pozicijama jedan i tri, bili bi nezaustavljivi. Stvarno nije lako krpati sve rupe koje ostavljaju Derek i Ron.

G - STEVE BLAKE

A ni nekada ultimativni back-up play ne pomaže. S tim da se i Steve može iskupiti jednom dobrom utakmicom u playoffu.

G - RAJA BELL

Ring them bells Raja. Ovaj put u posmrtnom tonu. Čovječe, da je prihvatio Kobeov poziv, Lakersi bi slobodno mogli promijeniti ime u Trupla.

F - JOSH CHILDRESS

Možda najgori ugovor ovoga ljeta, dovoljan razlog da se dvojcu koji upravlja Sunsima da otkaz. A usput ne bi bilo loše oduzeti i franšizu Sarveru.

F - TREVOR ARIZA

Hej, ne možemo osporiti da čovjek igra solidnu obranu, ali tko je mogao očekivati da će od potencijalne treće ili četvrte opcije u napadu postati najveće smetalo na terenu? Uspije li New Orleans opstati među top 4 ekipe na Zapadu s ovakvim napadačem (a nije da je Okafor išta bolji) koji im je nominalno treći igrač, onda CP3 zaslužuje spomenik.

C - BIRDMAN

Nekada je možda letio, ali Birdman danas uglavnom jurca bezglavo po terenu poput noja. Nije da se čovjek ne trudi, ali tijelo ne sluša glavu. Jebiga, bijeli čovjek ne može opstati samo na račun fizikalija, droga i nebriga o tijelu kad-tad moraju doći po svoje. Šteta, na kraju će od svega ostati samo tetovaže, a bilo je tu potencijala za jednu solidnu rolu u povijesti.

C - BRENDAN HAYWOOD

Nije da Cuban nema para i da ga treba žaliti, ali onoliko novac za ovo što pruža Haywood je travestija. Ok, možda bi igrao i bolje da nije Chandlera, sve to dokazuje da usprkos silnim milijunima ulupanim u razno razni skauting i teorije i dalje vlada njegovo veličanstvo slučaj. Ali, sve to ne mijenja činjenicu da je Haywood danas bliži Diopu i Dampieru u trenutnim fazama karijere (čitaj - ne postoje kao košarkaši) nego čovjeku koji patrolira reketom kojega je Markov ego mislio da kupuje.

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

9Jun/1017

chat-cast G3

Posted by Gee_Spot

Za noćašnju tekmu zamolio sam Emira da mi se pridruži i pomogne oko komentiranja. Kako je dotični odmrlijao cijeli dan, do zadnjeg trena bilo je neizvjesno hoće li zaigrati, ali kada je trebalo ponio se kao Fisher. I odradio cijelu tekmu bez problema. Doduše, to ga ne opravdava što navija za Lakerse u ovoj seriji, ali i to daje blogu jednu dozu ozbiljnosti. Ono, imamo 30 godina, bdijemo I gledamo NBA, ali bar nismo svi za Boston.

Gee:

Evo, Rondo odmah na početku poveo Boston u petoj brzini, razigrava Garnetta alley-oopovima kao da je Bynum. Moram priznati da davno nisam uživao gledati jednog igrača ovako kao što guštam dok gledam Ronda kako klizi po parketu. A najviše uživam u trenutcima kada kao najmanji igrač na parketu kontrolira skok na obje strane, kao što je to radio u drugoj. Fenomen.

Emir:

Da, dugo je trajao juriš Bostona, evo na pola četvrtine Lakersi su već izjednačili a Rondo ima dva faula, od čega je ovaj drugi bio potpuno nepotreban. Nego, gledaš li tekmu na League Passu ili opet glumiš mazohista i buljiš u Sportklub?

Gee:

Sportklub, kad god mogu biram TV, a ovi play by play komentatori nisu očajni kao Radičević pa me ne nerviraju. Ono, rade korektno posao i imaju ugodne glasove koji ne smetaju. Ne znaju puno ali barem ne gnjave. Griješe, ali nisu naggeri.

Emir:

Lakersi nisu odigrali ni jedan organizirani napad, Gasola uopće ne koriste. U biti, nisu ga koristili ni u drugoj a opet je bio odličan. Kao da ga trenira Vinnie Del Negro.

Gee:

Neorganizirana igra odgovara Bostonu, najbolji su kada Rondo vodi polukontre i kontrolira ritam. Za sada ima prostora, a i suđenje je korektno, dopuštaju mušku igru. Rekao bih da u oba slučaja voda ide na mlin Bostona. Phil će morati vratiti Kobea na Ronda ako misli imati šansu večeras.

Emir:

Ako će Lakersi ovako igrati u napadu te ako će dopustiti Rondu da igra slobodno, onda ih samo Kobe nekom ludom partijom može spasiti.

Gee:

Sreća po Lakerse, ne trenira ih Jusup. Evo već Kobea na Rondu.

Emir:

Nije valjda da si gledao Zadar i Cibonu.

Gee:

Nisam, al je bilo upaljeno a slučajno sam sjedio pred televizijom pa sam čuo da su izgubili doma. Uglavnom, Lakersi će morat trpiti Fishera na Allenu ako misle držati balans.

Emir:

Obzirom kako Ray za sada igra, neće morat previše trpiti. I Pierce je opet nevidljiv, iako je Artest izvan utakmice zbog dvije osobne. S druge strane Odom se čini živ po prvi put u seriji, a i Walton je solidan. Da, Walton igra.

Gee:

Dobra stvar za Boston – Big Baby opet djeluje dobro. Loša stvar – Nate Robinson organizira napad. I puca tricu nakon 20 sekundi pimplanja. Klasika.

Emir:

Nevjerovatno, Allen i Pierce nisu zabili ništa, Rondo dobar a Garnett fantastičan. Imao sam dojam da Boston kontrolira tekmu a onda na kraju četvrtine +9 za Lakerse, i to bez Kobeova učinka. Boston nema šanse ako ova dvojica ne proigraju, pogotovo zato što se čini da je Odom konačno budan.

Gee:

Ma lako mi je za Odoma, njegov učinak anulira Davis. Sumnjam da i Garnett može ovako nastaviti u drugom dijelu, osim ako mu ne spucaju još jednu inekciju. Praktički, on i Rondo su zabili sve koševe, a zaostatak je samo 9. Doduše, nije ni da Lakersi nešto briljiraju, ali opet prelako dolaze u situacije za koš. Da malo bolje šutiraju bilo bi još gore. Možda je tekma jednostavno došla prebrzo nakon druge, osjeća se umor, Boston promašuje zicere a Lakersima su šutevi nekako kratki. Dobra stvar je da barem sudci pošteno rade posao, sviraju ono što se mora i dozvoljavaju mušku igru.

Emir:

Iako se skupilo faula na obje strane, više su rezultat kašnjenja u obrani nego sudačkih grešaka. Klupa Lakersa je napravila dobar posao, Farmar i Brown su opet imali prostora kao u prvoj, a kod Bostona su svi podbacili.

Gee:

Mislim, hoće li ovaj Pierce išta odigrati ovu seriju? U biti, to što su Farmar i Brown bili sami na šutu nekoliko puta govori da je ovo repriza prve tekme, nema intenziteta u obrani. A ako će Ray i Pierce ovako promašivati, onda će Lakersi opet zatvoriti Ronda. Uglavnom, Boston ima šansu ako tekma nastavi ovim ritmom. Ide se na ispod 90, suđenje im odgovara, ima prostora za trku. Samo da više nešto zabiju. Mislim, nitko ne može promašivati cijelu tekmu. Ovaj, ili može?

Emir:

I još Kobeu ne ide šut.

Gee:

Ali je došao do 10 koševa. Što je 10 više nego Pierce i Allen zajedno. Plus, i vrijeme je bilo da zaigra kao smrtnik opet, red je da pokaže znakove umora.

Emir:

Pierce konačno zabio. A Garnett i dalje trči. I ja bih malo te njegove inekcije. Zadnje dvije minute druge, Kobe kreće. Klasika.

Gee:

Phil bi nekako trebao izmisliti sat koji će uvijek pokazivati da je do kraja četvrtine par minuta. Ili barem da na onom za napad uvijek piše 5 sekundi.

Emir:

Kraj prvog poluvremena, klupa Lakersa odlična, Boston u igri drži Garnett, što je odličan znak da u Bostonu imaju dobru drogu. Rondo je počeo dobro, sad su ga usporili. Nego, da li su Pierce i Allen uopće došli na ovu utakmicu?

Gee:

Jesu! Odnosno, izgleda da je barem Pierce stigao. Otvaranje treće i trica. To je to. Sve što treba.

Emir:

Pierce četvrta osobna, taman što je zabio i već ide na klupu. Ulazi Tony Allen, a KG i dalje luduje. Ako Boston ovo dobije bez Piercea i Raya, službeno ću tražiti te droge koje daju Garnettu.

Gee:

Kakva katastrofa, Allen ne može zabit ni polaganje. Ovo je već treći zicer koji mu ispada. 0-9 za sada. Ray Rančić.

Emir:

Rančić bi zabio jednu od devet.

Gee:

Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio tekmu u kojoj je netko promašio ovoliko zicera. Perkins, Rondo, Allen. Čak i Big Baby, koji živi od tih polaganja od table, je upravo fulao jedno.

Emir:

Nisu ni Lakersi bolji, lopte uglavnom završavaju na prednjem dijelu obruča. Ili su kratke ili su u Kobeovom slučaju šutirane iz suludih pozicija. Večeras mu ne upada ništa. Boston je definitivno zaigrao bolju obranu.

Gee:

Da, najluđe od svega ritam im potpuno odgovara, stigli su na šest, ali nikako da spoje neku seriju i preokrenu utakmicu. Nikad ne bih rekao da će Lakersi imati šansu ako utakmica bude ispod 90, ali noćas me više ništa ne može iznenaditi.

Emir:

Tony Allen se priključio Garnettu, donio energiju i preokret u trećoj. Boston opet u igri. Evo, Gasol promašuje oba slobodna. Jednom pičkica uvijek pičkica.

Gee:

Ne vjerujem da s ovakvom igrom opet imaju sve u svojim rukama. Garnett? Krivi Allen? Što se ovdje događa? Doduše, obranu su stvarno odigrali dobro, a i konačno se vidi umor ne samo kod Kobea nego i kod visokih Lakersa.

Emir:

Mislim da ono što Bynum nosi na koljenu nije umor. Čim sjedne na klupu hvata se za nogu. Nije mu lako. Tony Allen izluđuje Kobea.

Gee:

To je to, to je ta jedna dobra utakmica u playoffu Tonya i Garnetta. Ovo moraju iskoristiti. Kobe uzima užasne šuteve, forsira. Doduše, Ray Allen radi isto na drugoj strani.

Emir:

I na kraju će baš jedan od njih zabit odlučujući šut. Što misliš koji?

Gee:

Strah me da će Kobe.

Emir:

Mene je strah da će Ray.

Gee:

Nadam se da si u pravu.

Emir:

Nadam se da si ti u pravu.

Gee:

Navijač Lakersa, svašta.

Emir:

I evo Fishera! Kada je najpotrebnije i kada su Lakersi izgledali gotovi donosi nadu s polaganjem i tri skok šuta za redom s poludistance. Kralj.

Gee:

E zato je Fisher važan. Jer, kad su svi umorni i kad više nitko ne može računati na noge, onda igraju glava, srce i muda. A toga Fisher ima na bacanje. Ovo su njegovi trenutci jer su svi ostali sad konačno na njegovoj razini. Ni Rondo ne izgleda svježe. U biti, jedini Celtic koji leti po terenu je KG! Zabija s poludistance, iz okreta, kako god poželi.

Emir:

Kobe ne pogađa ali se bori za svaku loptu, a i sjajno drži Ronda u obrani. Na drugoj strani u napadu, istog tog Ronda Fisher jednostavno gazi. Zamisli – Fisher gazi Ronda! Ludnica. Sudci stalno gledaju snimke i prekidaju igru, lopte se odbijaju u aut na sve strane.

Gee:

I kakav kretenski potez Ray Allena, minuta do kraja, na 84-80 za Lakerse, nakon što je Rondo jedva nekako izborio loptu u skoku protiv Gasola, puca tricu na samom početku napada? Zašto kad cijelu večer nisi zabio ništa? Čemu žurba?

Emir:

Fisher!!! Najbrži čovjek na terenu!!! Nakon Allenova promašaja, dok su svi gledali što se događa, Fisher ide od koša do koša na polaganje. Čudo neviđeno. Nadam se da Kreha ovo ne gleda jer bi se sad ubio.

Gee:

Kakva reakcija Bostona, stoje i gledaju nakon promašaja. Valjda ni njima nije jasno što je Allenu. A možda nemaju više snage ni za disati a kamoli šprintati nazad u obranu.

Emir:

Ray Allen 0-13. Skoro opet naj svih vremena. Od najboljeg do najgoreg ikada u nekoliko dana. Čim je Tony Allen izašao iz igre, Lakersi su se razigrali.

Gee:

Čisti faul Ronda na Odomu, sudci ne sviraju. Lopta se odbija od Lamara, odlazi u aut i Boston ima šansu. Nema. Odmah kompenzacija za maloprije ne-svirani faul Ronda – prekršaj na Garnettu u napadu.

Emir:

I ovo je čisti faul. Gasol umjesto da odigra obranu u takvom ključnom trenutku, odlučuje se za flop i valjanje po podu. Pičkica. Srećom, ovaj put prolazi. Opet kažem, zasluženo. Ali malo jadno.

Gee:

Najluđe od svega – sudci sviraju faul, lopta je za Lakerse a Ray Allen je kupi i kreće na ulaz. Pazi, igra je prekinuta, nigdje nikoga, Ray polaže od table i – promašuje. Lopta curi vani. Kakva večer.

Emir:

Allen u dvije večeri 8-26. Kad staviš ovako na papir i nije neki šut. Skoro kao Kobe večeras.

Gee:

Ne baš kvalitetna tekma, Boston je imao šansu i prokockao je. Kad je bilo najvažnije Lakersi su imali Fishera i to je manje više to. Obrane solidne, ali ne toliko važne koliko očiti nedostatak energije kod obje momčadi. Ajde, barem je ova sudačka postava odradila dobar posao.

Emir:

Ray Allen nam je pružio drugu večer za pamćenja za redom. Najbolji kod Bostona Garnett, Kobe ispod prosjeka a Fisher apsolutni junak. Uzeo stvar u svoje ruke i riješio utakmicu u zadnjoj četvrtini. Tako jednostavno.

Gee:

Da, i to ne nekom tricom sa sirenom nego ulazima, te šutom s poludistance nakon dribilnga. U puno ludih stvari koje smo vidjeli – tipa da Lakersi pobjede u rovoskoj bitci, i to bez Kobea, ili da je Boston u igri bez ikakvog učinka Piercea i Raya – to je definitivno najluđa. Mislim, ovo mu je sigurno utakmica života. A nije da ih nije bilo. Kontrolirao je zadnju četvrtinu kao da se zove Rondo. Kojega, da i to kažem, na kraju nije bilo nigdje. Totalna ludnica. Koja se nastavlja u četvrtak, sa zasigurno odmornijim momčadima. Nema letova, nema promjena vremenskih zona. Sve što im treba je 24 sata spavanja. Nama će biti dovoljna 2 do 4.

4Jun/100

mailcast G1

Posted by Gee_Spot

Gee:

Ne znam što je bilo ovo noćas, ali definitivno se opet dogodilo nešto što nitko nije očekivao. Pobjedu Lakersa na stranu, tko je mogao znati da će utakmica biti bez ikakvog ritma i da će oba trenera izrotirati cijelu klupu već u prvoj četvrtini? Ako bi pak morao cijelu večer svesti pod jednu rečenicu, na pamet mi pada samo – invazija tijelokradica. Jer ispada da su Lakersi dobili Boston igrajući kao Boston. Bili su agresivniji u obrani, igrali su kao momčad na oba kraja terena, ostavljali su dojam požrtvovnije i mentalno čvršće ekipe.

Kvragu, ako bi se držao onoga što sam rekao ranije, da ću tek nakon prve tekme imat nekakav dojam u kojem smjeru ide serija, nakon sinoćnje dominacije Lakersa moram priznat da su mi djelovali kao Boston protiv Orlanda. Ono, vidiš da je jedna momčad dominantna ali se nadaš da ovi drugi još nisu sve rekli te da ima nade da serija postane konkurentnija.

U biti, suđenje je bilo tako kriminalno, kriterij nije dozvoljavao da se igra igra ni pod razno, da uopće ne mogu sa sigurnošću reći kako Boston ovdje nema što tražiti.

Sickre:

Najbolji rezime utakmice dao je Simmons u završnici chata ''I'm showing up for game 2 on Sunday – hopefully the Celtics will join me.''

Boston je sinoć na momente djelovao kao ona momčad iz drugog dijela regularne sezone, ili, kao što si rekao – kao Magic iz prve tri utakmice finala Istoka. Ne znam što je gore. Možda su izmijenivši iskustva nakon utakmice s vinceom, dwightom i jameerom (mala slova nisu slučajna) Celticsi postali mekušci, tko zna. Uglavnom, Lakersi su kontrolirali susret od prve sekunde, od skoka do obrane uopće, ma generalno su radili što god su htjeli.

Jedno je dok ti koševe iz ulaza zabija Kobe, ali kakva obrana dopušta šetnju kroz reket Farmaru i Brownu???

Gee:

Meni je odmah upalo u oči da su obrane općenito bile nikakve, što je otvorilo put da Lakersi dođu u prednost preko konkretnijeg napada. Samo, opet kažem, nisam siguran koliko je toga rezultat činjenice da su Celticsi možda iz nekog razloga u susret ušli totalno krivo, koliko u tome ulogu igra dominacija Lakersa, a koliko je sve samo produkt sudačke sprdačine koja je u pola četvrtine s parketa izbacila oba Allena i Perkinsa. Doduše, kako su u problemima s osobnima bili i Fisher i Artest, čak i Kobe, očito je da treba pohvaliti Lakerse kao ekipu koja se u tom kriteriju puno bolje snašla te je znala okrenuti utakmicu u smjeru koji im je odgovarao, a to je iznad 100 koševa.

Sickre:

Mene brinu tri stvari. Prva je Rondo, iako je skupio solidne brojke očito je bilo kako igra u nižoj brzini. Ozljeda ga je vidno usporila, a bez njega u petoj brzini Celticsi nisu ista momčad. Ali, od Ronda možemo očekivati povratak. Kojega bojim se neće biti za moju drugu brigu a ta je KG. Gasol mu se odlučio osvetiti za prethodno Finale, a on skoči 4 puta?!! Da ne govorim kako je u zadnjoj četvrtini promašivao zicere, što je samo opet potvrdilo tezu o umoru koji dolazi po svoje na kraju utakmice.

Treća briga mi se čini i najvećom, naime Boston se na samom kraju tekme nije uspio natjerati ni da zaustavi Lakerse ispod stotke, te da tako ostavi navijače bez besplatnih tacosa. Možda zvuči glupo, ali zar nije baš Boston ekipa koju svi mrze i koja živi za trenutke u kojima će svima ostalima zagorčati život, momčad koja se ne predaje bez obzira gubila ili dobivala.

Gee:

Zanimljiva opservacija, ali obzirom da nisu ličili na Boston 47 minuta, zašto bi u zadnjim trenutcima odjednom obratili pozornost na tako nešto. KG je inače taj tip koji se diči time kako blokira lopte koji suparnici ispucaju nakon što sudac prekine igru, a baš on je sinoć bio najgori. Gasol ga je napravio smiješnim i mislim da mu pod hitno moraju puknuti istu onu inekciju zbog koje je protiv Orlanda igrao kao mladić.

Najžalosnije od svega, Gasol je krenuo u utakmicu klimavo, nakon što su ga Big Baby i Sheed izmaltretirali sredinom prvog dijela činilo se da će se opet povući u sebe, i onda na scenu stupa Garnett. I samo tako, Gasol opet dolazi do zraka, zabija, razigrava i, možda i najvažnije od svega, zatvara reket i skače.

Od ostalih dvoboja mogli smo vidjeti kako Big Baby izluđuje Odoma, kako Artest ima lijek za Piercea, ali isto mislim da nismo vidjeli ništa od dva igrača Bostona koji protiv Lakersa imaju najviše prostora za napraviti nešto a to su Allen i Rondo. Ray je još i ostavio solidan dojam obzirom kako je zbog osobnih stalno morao iz igre, vidjelo se da lakoćom dolazi do šansi i to je nešto na čemu će Rivers morati više raditi za sljedeću tekmu.

Također, mislim da sa Rondom nije bila problem toliko ta famozna ozljeda, koliko činjenica da je on igrač ritma, a njega sinoć nije bilo. Rondo koristi prostor i brzinu, a obzirom da je Boston sinoć stalno napadao na postavljenu obranu, nije bilo prilike da uopće osjeti svoju igru. Čak mislim da je previše forsirao u želji da nešto napravi, čime je momčadi samo naštetio – ostali su stajali uokolo i čekali da on nešto napravi (konačni dokaz da su se svi pomirili s tim da je ovo njegova ekipa) a on sam nije imao pojma što i kako.

Eh, moram spomenuti i kretenski trenutka večeri, razlog zbog kojega Natea Robinsona ne smijemo uzimati za ozbiljno. Jadna momčad koja od njega očekuje ikakav učinak. Naime, u jednom trenutku je Perkins fantastično reagirao i ukrao loptu Kobeu, poveo napad, dodao do Robinsona koji u čistoj kontri, jednoj od rijetkih na utakmici, staje na trici i poteže nerezonski šut kakav nikada ne bi uzeo ni jedan Ron Artest. Momak pojma nema što je to Finale, katastrofa. Mislim, to su trenutci koji ubijaju u pojam, a mogli su djelovati potpuno suprotno.

Sickre:

Kad sve zbrojimo, računali smo da ovo ide u sedam stoga ovaj poraz ne bi trebao biti pokazatelj razvoja stvari. Međutim, problem je u načinu na koji se izgubilo, Boston u sljedeću utakmicu mora ući sa stavom iz prethodnih serija i poginuti na terenu. Samo tada imaju šanse, jer dok ovako funkcionira osovina Kobe – Gasol, ne mogu očekivati da im se išta pokloni.

Tko zna, možda je podatak da usprkos dominaciji Lakersi nisu napravili više od 15 poena prednosti dovoljan da se ne proglašava izvanredno stanje. Ali, razloga za manju uzbunu ima koliko hoćeš.

Gee:

Meni se i dalje čini da je ovo bila jedna blesava utakmica, u kojoj su se Lakersi jednostavno bolje snašli. Pazi, Kobe je igrao odlično ali i on je došao sebi tek u drugom dijelu, i kad su on i Gasol proigrali bilo je gotovo. A bilo je gotovo jer na drugoj strani nije igrao nitko - Allen na klupi, PP pod Artestovom kontrolom, KG u Gasolovoj sjeni. Jadni Rondo je bio osuđen na forsiranje čime je dodatno iz igre izbacio momčad ali i sebe. Ali u pravu si za ono da se kroz reket ne smije šetati, to jasno pokazuje i da Boston iz nekoga razloga nije bio spreman u glavi za ovu tekmu.

Sad bi ja rado šamarao po Riversu, ali neću nakon jedne tekme. Međutim, jasno je da neki dvoboji ne funkcioniraju i da se treba hrabrije rotirati (više Davisa a manje Garnetta). Jasno je i da za razliku od Lakersa koji imaju igru, Boston nema šablone po kojima se može kretati i održavati u utakmici dok nekome ne krene. Kad naiđeš na ovako čvrstu ekipu kao što je Los Angeles nije dovoljno nadati se da ćeš na račun pojedinaca zabiti dovoljno a da će ostalo napraviti obrana. Jer, Lakersi imaju jednako dobru obranu kada to žele, a napad im je svjetlosnim godinama tečniji i uigraniji.

Čvršći ulaz Celticsa u drugu utakmicu možda nas opet natjera da preispitamo stavove, ali nakon prvog čina izgleda da su u pravu bili oni koji su tvrdili da Boston ni pod razno neće moći pratiti Lakerse koš za koš. Možemo samo dodati – pogotovo ne kada igraju ovakvu obranu.

2Jun/108

THE FINALS FRONTIER

Posted by Gee_Spot

Odlična sezona stigla je do kraja, pred nama je samo još ova Finalna serija. Koja bi vrlo lako mogla završiti u sedam. Zašto? Pokušali smo pronaći odgovore zajedno, kao i lani. McGee i Sickre. Poanta je jednostavna – obzirom kako ove godine pogađamo, igrajte protiv naših favorita.

Gee:

Još tamo od pobjede Bostona u trećoj protiv Magica mozgam o ovom Finalnom dvoboju, tako da nemam što okolišati sa zaključkom – nemam pojma kome da dam prednost. Obično neka ekipa iz nekog razloga ostavi neki dojam, uvuče mi se pod kožu i dobijem osjećaj da su bolji od svih, ali ovaj put – ništa. Obično krećem u analizu kako bi potvrdio taj dojam, a ovaj put bit će obrnuto, analiziram da dođem do favorita.

Uglavnom, mislim da Boston ima bolji pedigre ove godine, razbili su Cavse i Magic, dvije momčadi koje su debelo iznad konkurencije koju su Lakersi prošli na Zapadu. Tu ćeš se možda i složit sa mnom, da je OKC možda i najteži protivnik kojeg su imali, a Utah i Phoenix usprkos talentu imaju takav propuh u reketu da se nisu mogli mjeriti s visokima Lakersa.

Ovaj put ti visoki idu na zid Bostona, koji pod košem ima, kad je zdrava, najbolju obrambenu unutarnju liniju u ligi. Obzirom na tanku klupu Lakersa, Boston čak i tu ima prednost, a na vanjskim linijama su u najmanju ruku izjednačeni. Kasnije ću malo detaljnije o svemu, ali ovako na prvi pogled, Boston bi definitivno trebao dobiti prednost. Ipak, neke stvari koje su pokazali Lakersi jednostavno mi ne dozvoljavaju tek tako preći preko njih.

Prvo, Kobe igra fantastično, u boljoj je formi nego u oba zadnja playoffa. Ono, potpuno je sjebao onu moju tezu da bi Lakersi bili najbolji na Zapadu i s bilo kojim drugim bekom šuterom all-star kvaliteta. Tip je zdrav, to je očito najvažnije, i nema tu ni traga nekim staračkim boljkama kakve je pokazivao lani protiv Denvera ili Magica. Igra u top formi, gotovo cijelu utakmicu, i radi sve. Razigrava, skače, igra obranu (ove godine najpotcijenjeniji dio njegove igre), zabija. Ja ne znam od kuda mu energija za sve to, ali znam da će biti najbolji pojedinac u Finalu.

Drugo, Lakersi iz nekog razloga doma igraju puno bolje, a ovaj put imaju tu utakmicu prednosti. OK, ovo je možda nategnuto obzirom da Boston igra bolje vani zbog te lude psihe koja uživa kada su svi protiv njih, ali, kažem ti, navlačim ovakve teze jer nemam pojma gdje bi našao da jedni imaju prednost nad drugima.

Sickre:

Ja nemam problema s izborom svog favorita. Zbog svih svojih grijehova u procjenama ove sezone, smatram da imam moralnu obavezu odabrati Celticse za nove prvake. Da ne bude samo da razmišljam navijački ili da me u ovom slučaju vodi osjećaj krivnje zbog ignoriranja Celticsa pred playoff, evo nekih brojki.

107, 112, 118, 115, 101, 103.

Gee:

Hm, nisam siguran ali mislim da to nije onaj niz brojeva iz Losta koji su se stalno pojavljivali svuda.

Sickre:

Ne znam ništa o tome, ali znam da je ovo broj koševa koji je LA primio u seriji protiv Sunsa. Od prve do šeste utakmice. Jest da je zapad, jest da je run'n'gun, ali je previše za momčad koja se diči i obranom. S druge strane, Celticsi su u cijelom play-offu primili više od 100 samo četiri puta. To je jedini pokazatelj koji mi nešto govori o omjeru snaga u seriji, jer se slažem s tobom da ona nadilazi racionalne okvire. Da, volim Celticse i iskreno nisam očekivao da će dogurati do Finala. Do fighta Piercea i Quentina Richardsona su djelovali kao veterani koji jedva čekaju da odu na godišnji. Međutim, sada su vjerovatno iznenadili i sami sebi jer igraju čak i iznad razine s početka regularnog dijela sezone. Lakersi s druge strane nisu uvjerljivi, i sam kažeš da su imali neusporedivo lakši put do Finala. I ostavili su slabiji dojam.

Gee:

Ne znam, teško mi je uspoređivati na osnovu tih serija, jer Orlando i Phoenix su totalno različite momčadi. Da su igrali protiv iste ekipe, možda bih nešto i znao. Uglavnom, između slamki za koje se hvatam, bacio sam pogled na dva susreta u regularnom dijelu.

Obje momčadi su dobile po jednu, i to svaka onu gostujuću. Koš razlika? 0. Zero. Lakersi dobili u Bostonu 90-89, Boston u Gradu Anđela 87-86 (doduše, Kobe nije igrao pa ne znam koliko je ta tekma relevantna – samim time i ova usporedba, kvragu).

Možda nije važno, ali pokazuje o kakvoj se izjednačenosti radi, stvarno imam osjećaj da će ovo biti najuzbudljivije Finale još tamo od dvoboja Bullsa sa Sunsima, Sonicsima i Jazzom. A po izjednačenosti trebalo bi biti negdje u rangu bitke Rocketsa protiv Knicksa. Ne tako krvavo, sigurno ne ni tako negledljivo, ali izjednačeno, bitka u sedam činova.

Sickre:

Pa ako će doći do takvih bitki, Boston kao bolja obrambena momčad ima prednost. Plus, iza sebe imaju dvije serije koje su ih pripremile na sve. I što je najzanimljivije, te teže protivnike su riješili puno uvjerljivije nego Lakersi svoje. Jednostavno, u stanju su odigrati sve što im je potrebno u datom trenutku, bilo da se radi o nekom potezu u obrani, napadačkom skoku u gužvi, trici ili ulazu. Čak i Rondov poluhorokskokšutnešto pomaže.

Gee:

Boston je definitivno u stanju igrati tu playoff obranu na granici hrvanja, i ako će sudci dozvoliti kriterij kakav su dozvoljavali u prve dvije utakmice u Orlandu, definitivno imaju prednost protiv Lakersa. Ali, obzirom da postoji opcija da sviraju svaki kontakt kao u prvih par utakmice finala Zapada, tu Bostonu ne možemo dati prednost. Jednostavno, ne znamo kako će se stvari razvijati.

Plus, čak i u tom ratničkom kontekstu, Lakersi su s Artestom i Bynumom (makar opet načet, bolji je od ičega što su imali prije dvije godine) spremniji nego što su bili prilikom zadnje bitke u Finalu, gdje su ih Celticsi namlatili. Kobe sada ima nekoga da mu čuva leđa. Također, nešto manje makljaži sklone karaktere pokrit će i fantastičan napad koji koristi svaku priliku. Svi se čude kako to Fisher, Artest i Odom odjednom zabijaju kako se sjete, kao da ne igraju u sistemu kojega već dobrih 20 godina još nitko nije naučio braniti. Dva tricaša na jednu stranu reketa, trojica se smjeste u trokut na drugu s tim da dvoje zauzme poziciju na postu, i kreni s kretanjem bez lopte i pravovremenim pasovima. Trokut je osnova košarke, a igre je jedna i pol momčad (ono što vrte Wolvesi smiješno je).

Sickre:

Da, ali bez obrane Lakersi ne mogu pobijediti. Možda imaju blagu prednost pod košem, ali Celticsi imaju veći izbor kvalitetnih rješenja na vanjskim pozicijama. Kad su momčadi ovako izjednačene, mogle bi presuditi sporedne stvari, poput dužine klupe i ozljeda. I tu je Boston u prednosti. Da, svi su umorni i slomljeni, ali ni jedan nije u tako lošem stanju kao Bynumovo koljeno. Bez njega, rupa u obrani je još veća a to znači da će je Rondo napadati kad god stigne. Također, bez pravog Bynuma previše je toga na Gasolu. Zar misliš da će on, nakon svega što ga bude čekalo u napadu, stići još odigrati važnu ulogu u obrani? Plus, Kobe i Ron mogu čuvati samo dva igrača, dakle netko od trojke Pierce, Ray i Rondo bit će slobodan.

Gee:

Kakvo podcijenjivanje Fishera. Čovjek je zaslužio respekt, zar nije i sad protiv Sunsa dokazao da ga se ne smije ostaviti samoga?

Sickre:

Tko je Fisher?

Gee:

Komedijaš. Ne, ozbiljno, međusobni dvoboji će definitivno odlučiti. Iskreno, prva misao koju sam zapisao kada sam počeo pripremati ovaj post bila je – tko će zaustaviti Ronda. Ono, zar on sam ne bi trebao dobiti ovu seriju prednošću koju donosi protiv Fisha? Ovaj ga ne može pratiti ni pod razno, znači Kobe će morati uskakati kao što je radio protiv Westbrooka. S druge strane, Rondo je u stanju zatvoriti Fisheru svaki kut i maksimalno mu otežati život u napadu. Rajon nije Steve Nash pored kojega je Fish zabijao kako je stigao.

Ipak, pitanje je u kakvom je stanju stvarno Rondo, nakon svih onih batina što ih dobio od Howarda (koji možda nije zabijao iz reketa, ali je namlatio cijelu ekipu Bostona, čime je po meni položio ispit i zaslužuje igrati playoff do kraja karijere).

Znači, ako je Rondo usporen i neće igrati na razini kako je odigrao prvih nekoliko utakmica protiv Magica, Boston će imati velike probleme s napadom. A oni postaju još veći kad uzmeš u obzir da Pierce tradicionalno muku muči s Artestom.

Sjećam se polufinala Istoka 2003. između Bostona i Indiane kada ga je Ron uštopao te praktički pretvorio u promatrača. Pazi, taj Pierce iz 2003. bio je Pierce u naponu snage, a ne veteran koji raspoređuje energiju kao danas. Zar nije i sam rekao da je razlog zbog kojega je puno bolje igrao protiv Orlanda nego protiv Cavsa taj što ga nije čuvao netko kao LeBron? I sada ga čeka još širi, veći, i daleko agresivniji stoper.

OK, jedan detalj moram istaknuti. Pierce je odigrao loše šest utakmica te serije, ali je briljirao u sedmoj, ključnoj. Tu njegovo kvalitetu u najvažnijim trenutcima utakmice uvijek je važno istaknuti jer njom se Lakersima izbija jedna velika prednost. Naime, Kobe je uvijek bio ubojica, završnica je njegovo vrijeme, ali sve što u zadnjih par minuta može on, može i Pierce. Kako očekujem seriju u kojoj će biti puno gustih završnica, to je itekako važan detalj.

Ta obrana Bostona na Kobeu također će biti važna, Ray, Pierce i Tony Allen rotirat će se i stalno mu biti na ruci. Ali, ne zaboravi da su nešto slično pokušali i Grant Hill i Jason Richardson. Nije da su u pitanju baš neki vrhunski stoperi, ali ako spuste njegov učinak na 30 koševa s 25 ili više ispucanih lopti, napravili su dovoljno.

Sickre:

A to uopće nije nemoguće, jer ma kako dobro igrao, Kobe neće moći igrati svih 48 minuta protiv tri solidna individualna čuvara i održati sjajni učinak iz prijašnjih serija. Znači, nema udvajanja koja će mu otvoriti prostor za asiste, a ako i napravi višak igrača čeka ga ostatak petorke Bostona. Najvažniji dio njihove obrane ionako je to kretanje i zatvaranje, u svakom trenutku dva ili tri suigrača spremna su pomoći.

Gee:

Da, to što Boston ima obranu s kojom može izbjeći udvajanja ogroman je plus, time praktički anuliraju učinak Fishera i Artesta koji se pokazao itekako bitnim protiv Sunsa. Oni su jedan na jedan nemoćni, sav učinak će im ovisiti o preciznosti, a uvijek će im netko biti na ruci. Ali, ako je utjeha, ne bi bolje prošao ni Ariza, tako da barem možemo reći da je Mitch Kupchak bio u pravu kad je doveo Rona, tip je odigrao sjajan playoff.

Čak bih rekao da Lakersi nemaju ni tu blagu prednost pod košem, i sam kažeš da je Bynum možda u najgorem stanju od svih sudionika Finala. Mislim, lako je bilo dominirati nad Boozerima i Amareima, hajde ti onako skači i dominiraj u reketu protiv Perka, Big Babya i Garnetta. Mislim da Odomu i Gasolu neće biti lako. Nimalo.

Perkins će sigurno preskočit jednu utakmicu zbog tehničkih, važno je samo da ih ne bude više (a moguće je da ih bude, obzirom da nakon suspenzije koju može dobiti npr. već za drugu tekmu, sljedeća kazna slijedi već nakon dvije nove tehničke, tako da ga možda ne bude ni u npr. petoj). Tu će biti malo pošteđeni batina, ali naglašavam malo, jer Sheed se bori svim srcem, a intenzitet kojim igraju KG i Davis je nenormalan.

Sheedu i dalje nisam oprostio očajnu igru u regularnoj sezoni, ali činjenica je kako je koristan, posebice kao back-up petica. Big Baby i Garnett nude uglavnom sjajnih 48 minuta na četvorci, i mislim da im baš odgovara dvoboj protiv Gasola i Odoma. Naime, KG će se konačno odmoriti obzirom na Gasolovu mekšu igru, uglavnom licem i dalje od koša, dok će agresivnijeg i energičnijeg Odoma Big Baby jednako izmoriti na drugoj strani.

Čekaj, mislim da sam došao do svog x-faktora. Lakersi su gazili zbog te rotacije pod košem, na račun skokova i koševa iz reketa. Protiv Bostona taj dio igre im neće donijeti prednost. Dakle, sve pada na Kobeova leđa. A obzirom kako igra, to nije mala stvar. Samo, nekako mislim da će nedostatak podrške presuditi.

Sickre:

Znači, slažemo se da će Boston osvojiti naslov?

Gee:

Pa, previše sitnica mi vuče na njih.

Sickre:

Lakersi možda imaju prednost u treneru, Phil će lakše pronaći načina da se prilagodi nego Doc koji igra na kartu srca i borbenosti. Ali, to bi mu trebalo biti sasvim dovoljno u Finalu. Navijače ne treba ni spominjati, obje skupine su maksimalno napaljene, ipak je ovo jedan od rijetkih američkih derbija koji je u stanju izazvati potpunu mržnju prema protivniku. Mediji su odavno počeli s pumpanjem atmosfere, s tim da i ovdje Boston ima prednost jer Lakersi uvijek imaju previše šminkera na tribinama, čak i kada je ovakav rat u pitanju.

Gee:

Da li je moguće da te ništa ne plaši kod Bostona?

Sickre:

Više od ičega, uključujući i Kobea, plaši me Rondovo stanje. Znamo da on nije ni upola dobar bez fizikalija. Ako je načet, Lakersi mogu iskoristiti njegove slabe strane poput šuta iz vana i slobodnih. Kako biti siguran da je u pitanju samo bol od Howardovih udaraca? Što ako je nešto ozbiljnije?

Sheed je s druge strane vjerovatno sveden na promatrača, mislim da kada te u tim godinama i s takvim pristupom treningu kakvoga je on iskazivao kroz sezonu stisnu leđa, e onda te stisnu. Teško da će previše pomoći, što u slučaju Perkinsovih suspenzija definitivno prebacuje ulogu favorita na stranu Lakersa.

Gee:

Mene najviše plaši što u cijelom ovom preokretu u kojem je Boston uspio razbiti sve naše stereotipe stvorene tijekom sezone – od stare, istrošene i bivše momčadi dokazali su da i dalje imaju srce ratnika i prvaka, igraju obranu kakvu nitko drugi ne može, kada im igra velika trojka i kada Rondo leti po parketu nitko ih ne može braniti - jedan stereotip ipak ostaje. Točnije, riječ je o dokazanoj činjenici koja govori da Boston uredno gubi završnice, posebno su klimavi u drugoj i zadnjoj četvrtini. Dakle, otvore sjajno, puni energije, i onda kako energija lagano pada, tako kreću izgubljene lopte, lošija obrana, jalovi napad. Uspijeti održati tu ravnotežu bit će jako važno. Uspiju li Lakersi cijelo vrijeme biti u egalu, ući u završnicu s manje od deset koševa zaostatka, imat će šansu. Osim ako baš u Finalu Boston i taj stereotip ne razbije. Što me uopće ne bi čudilo.

Sickre:

Kad bacimo sve na stranu, ostaju nam dvije maksimalno napaljene momčadi. Koje možda nisu u sjajnom fizičkom stanju, ali jesu u mentalnom jer su rasli sa svakom playoff utakmicom i s razlogom su tu gdje jesu. Igrat će se sedam utakmica i Boston pobjeđuje jer je u stanju odigrati obranu na najvišoj razini i zato jer može pobijediti u gostima bilo koga te mu pritisak sedme u Los Angelesu neće pasti teže od uloge favorita Lakersima u tom trenutku.

Ključ serije je Rondo, cijelu sezonu najbolji i najkonstantniji Celtic. Razlika koju napravi protiv Fishera bit će ključna.

Gee:

Slažem se oko svih ovih stvari na kraju, Boston pobjeđuje u sedmoj, a Rondo je novi MVP, s prosjekom od 18 koševa, 14 asista i 8 skokova.

Jedini problem sa svim ovim? Obzirom da smo se obojica složili oko ishoda, a obzirom na dosadašnje prognoze, sve sam skloniji kladiti se na Lakerse.