ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

22Jul/124

30 FOR 30: MINNESOTA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 26-40

MVP: Kevin Love

X-faktor: Ricky Rubio

Nakon što je eksperiment s Kurtom Rambisom kao trenerom neslavno završio scoreom 32-132, eksperimentima sklon GM David Kahn za skraćenu sezonu odlučio je okrenuti stranicu. Točnije, odlučio se za provjerenu formulu na klupi, angažiravši Ricka Adelmana kojemu dolazak u Minnesotu nije predstavljao problem - čovjek je trenersku slavu stekao trenirajući franšize na malim tržištima poput Portlanda i Sacramenta koje su pod njegovim vodstvom igrale značajnu ulogu u NBA zadnjih 20 godina.

Sa stručnjakom poput Adelmana za kormilom te uz značajan priliv novoga talenta, nije se činilo nemogućim zamisliti Wolvese i u borbi za playoff. Naime, Kevin Love se u prethodnom razdoblju potvrdio kao usamljeni vuk, ali i all-star talent, a sada je dobio i ostatak čopora – na draftu je drugim pickom biran all-round majstor Derrick Williams s Arizone (uz stav - koga briga što igra istu poziciju kao Love, momak je talentiran, a talent je ovakvom rosteru potrebniji od ičega, kad dodaš talent onda kombiniraš, a ne kao Rambis koji je dvije godine pokušavao slagati igru bez da je imao poštenu petorku na raspolaganju), potpisan je Barea iz prvaka Mavericksa (da uz koševe s klupe donese i stabilnost u svlačionicu), Adelman je doveo i svog ljubljenog Brada Millera kao maskotu (a i da preko veterana utječe na Loveov razvoj), a šlag na kraju bio je konačni dogovor s Rubiom o napuštanju Barcelone i dolasku u NBA.

Kada se ovoj novoj jezgri pridodao i Nikola Peković, koji se preko noći iz jedno-dimenzionalnog drveta koje samo trpa pod košem, ali nije u stanju skočiti, zadržati loptu duže od sekunde bez da je izgubi ni odigrati obranu bez faula, pretvorio u ozbiljnog košarkaša koji svaku večer garantira 14 koševa i 7 skokova i (najvažnije) 30-ak minuta na parketu, Wolvesi su bili spremni za bitku. Kako je trening kamp preskočen, Adelman nije imao dovoljno vremena da uigra flex princip kojega je prakticirao u Portlandu, Sacramentu i Houstonu, ali nitko nije sumnjao da će kroz sezonu igra Wolvesa sve više poprimati prepoznatljivi oblik i da će Kevin Love dosta vremena provoditi na vrhu reketa odakle će u stilu Chrisa Webbera pronalaziti cutere.

I stvarno, Love se u prve tri utakmice redovno izvlačio vani, mijenjao pozicije s vanjskim igračima i pronalazio slobodnog čovjeka - u prva tri susreta zabilježio je 10 asista - da bi nakon toga počeo još više izlaziti vani, ali ne kako bi asistirao, već kako bi šutirao trice. Razlog? Ricky Rubio, koji je već u trećoj NBA utakmici karijere eksplodirao i natjerao Adelmana da mu preda momčad u ruke. Treba li dodati da Love više ni jednom u sezoni nije imao tri utakmice za redom u kojima je skupio 10 asista, sve do nakon ozljede Rubia kada ga je Adelman opet morao početi koristiti kao razigravača (u devet utakmica prije nego je i sam otpao zbog ozljede, Love je skupio 28 asista).

Već ovim potezom Adelman je pokazao zašto traje ovoliko koliko traje u ligi. Dok bi netko drugi, posebice u ovakvoj sezoni, bio puno oprezniji s promjenama, Adelman je već nakon tri utakmice promijenio kičmu napada i ulogu svom najvažnijem strijelcu – od flex napada s puno kretanja bez lopte Wolvesi su se transformirali u pick & roll mašinu, a Love se iz triple threat opcije na visokom postu pretvorio u opasnog spot up šutera. Rubio je od četvrtog susreta počeo ulaziti u igru već nakon nekoliko minuta, a od utakmice broj 10 postao je i starter. Do ozljede koljena odigrao je 41 utakmicu, a tijekom tog razdoblja Wolvesi su imali omjer 21-20, Love je briljirao šuterski, a Peković realizacijom u reketu. Nakon njegove ozljede, Wolvesi su sezonu završili scoreom 5-20, Love i Peković su pali na zemlju s postotcima realizacije, a Adelman se posvetio ispitivanju klupe pri čemu se došlo do sljedećih zaključaka:

- pod hitno se treba riješiti Miličića, Randolpha i Beasleya koji su smetnja na parketu, ali i u svlačionici

- pod hitno se treba pojačati na bokovima jer ni jedan od 4 klasična swingmana koja je imao na raspolaganju (Ellington, Johnson, Webster, Lee) nije pokazao da je koristan rotacijski igrač, a kamoli NBA starter

Uglavnom, ono što su izveli Rubio, Love i Peković, uz pomoć Ridnoura i blagoslov Adelmana, pravo je malo čudo kada se uzme u obzir da nisu imali rotaciju visokih koja zna što treba raditi (uz gore spomenute izgubljene duše podbacio je čak i solidni spot up šuter poput Tollivera), da nisu uopće imali bokove (najbolje minute na dvojki pružio je Ridnour) i da praktički cijelu sezonu nisu imali Bareu na raspolaganju (odigrao samo 41 utakmicu zbog ozljeda, a i to što je odigrao bilo je ispod njegove razine). Ovakva sakata rotacija dodatni je razlog zašto se sve raspalo s ozljedom Rubia – Wolvesi ne samo da su ostali bez playmakera, već njega nije imao tko zamijeniti. Barea je igrao na jednoj nozi, a kada su uskoro ozljede iz ritma izbacile Pekovića, Ridnoura i na kraju Lovea, postalo je jasno kako ovo jednostavno nije njihova sezona.

Ali, bila je to barem na kratko, stoga vratimo se na onu ljepšu stranu priče. Koja, doduše, nije bez upitnika.

Love je izrastao u superstara učinkom, ali morat će postati korisniji obrambeni igrač i raznovrsniji napadač misli li nositi epitet franšiznog igrača. Njegov šut iz vana, gomile iznuđenih slobodnih i skakačke vratolomije izuzetan su temelj za uspješnu karijeru prve opcije, ali povremeno spuštanje u post leđima, izvlačenje na vrh reketa radi razigravanja i bolji izbor šuteva s poludistance i s trice dignuli bi njegov učinak na još veću razinu. I dok nema sumnje kako će prvi pravi trening kamp s Adelmanom popraviti njegove postotke koji su poprilično pali u odnosu na godinu ranije (povećani volumen šuteva uzeo je svoj danak u učinkovitosti), problem koji će biti znatno teže riješiti je obrana, točnije nekompatibilnost Lovea i Pekovića na tom dijelu parketa.

Oba su prespora za izlaske na perimetar i brze rotacije, a reket su u stanju braniti samo masom – zajedno imaju samo 1.5 blokadu u prosjeku. Mogu li igrati u vrhunskoj momčadi s ovakvim minusima, točnije virusima - oba su zaražena bolešću bijelog čovjeka zvanom gravitacija? Naravno da mogu, ali puno bi im lakše bilo kada bi pored sebe imali nekoga poput Varejaoa ili Chandlera, visokog koji je u stanju pokrivati prostor za obojicu.

Također, pitanje je može li Peković s tako limitiranim stilom igre (ovako izgleda jedna njegova tipična sekvenca - guranje pod košem, izborena pozicija, dobija pravovremeni pas, realizacija) ostati na ovakvom učinku i ubuduće, pogotovo ako Minnesota i dalje ostane slaba tricaška momčad. Bez raširenog reketa obranama će biti puno lakše spriječiti Pekovića u pozicioniranju i dobivanju lopte sada kada znaju da je njegovo jedino oružje realizacija u niskom postu (pucao 15% izvan reketa) i da nije u stanju napraviti ništa s loptom ako ga pravovremeno zatvoriš osim izgubiti je (srezao je izgubljene na prihvatljivu mjeru u odnosu na rookie sezonu, ali i dalje nije u stanju baciti poštenu povratnu iz reketa).

Eventualna šuterska pojačanja i Rubievi asisti izuzetno su važni za kotrljanje dva udarna strijelca Wolvesa koja donose tu potrebnu unutar-van stabilnost neophodnu za kvalitetan napad, a tu dolazimo do novog zanimljivog momenta. Dok se ovaj šuterski dio može sanirati preko tržnice ili drafta, Rubieva uloga je ključna za napredak trenutne jezgre. Adelman će bez sumnje i dalje koristiti Rickyev pregled terena kao osnovu napada, uostalom razlog zbog kojega je u Sacramentu igrao preko posta ne leži u njegovoj filozofiji, već u tome što su mu dva najbolja asistenta na rosteru bili centri – Webber i Divac, odnosno Miller (koji je i u Houstonu također imao svoju kvotu akcija koje su išle preko njega, kao i Ming). Rubio je najbolji čisti play kojega Adelman ima još od Terrya Portera (i nešto kasnije Roda Stricklanda) te će igra biti prilagođena sukladno tome.

Ipak, Adelman je tijekom sezone morao uvesti jednu svoju standardnu shemu koju su svojevremeno igrali i Blazersi preko Drexlera i Portera, Kingsi preko Bibbya i Bobbya Jacksona te Rocketsi preko bilo koje od svojih kombinacija (Alston/McGrady ili Brooks/Lowry) – verziju Princeton napada s dva playmakera od kojih je svaki zadužen za svoj dio parketa. Par Rubio-Ridnour dobio je tako više minuta nego se itko nadao, iz više razloga. Najvažniji je svakako taj što je Rubio u startu pokazao da je sposoban igrati obranu na NBA razini i da može čuvati čak i veće bekove, što je otvorilo vrata Ridnouru. Već smo spomenuli nesposobnost i ozljede ostalih vanjskih igrača, tako da je jasno kako bi bez Rubieve igre u obrani Adelman morao minute dati nekome drugome i pri tome izgubiti Ridnourov solidan šuterski učinak.

Međutim, osim što je bio neophodan za širenje reketa, Ridnour je bio neophodan i kako bi omogučio Rubiu da nešto zabije iz igre. Naime, napadajući s loptom, Rubio je bio kriminalan strijelac – ulaze je realizirao katastrofalno (samo 47%, dok prosječan combo-bek u NBA zabija između 55 i 60%), a ukupni šut iz driblinga mu je bio na mizernih 29%. Jedini šuterski aspekt igre u kojem je funkcionirao bio je šut iz kuta (34%), a za dovesti ga u spot up situaciju Adelmanu je trebao sposoban playmaker. Naravno, ovakvo krpanje ubuduće neće imati smisla, Rubio će morati realizirati dovoljan broj napada bez pomoći suigrača ako misli biti nešto više od odličnog pick & roll playmakera i atraktivnog asistenta. Pogotovo ako misli zaraditi onaj maksimalan ugovor koji za njega čuva David Kahn, odnosno ako misli Minnesotu i iduću sezonu voditi prema playoffu.

FAST FORWARD

Loveovo nepovjerenje u Kahna, izraženo potpisom trogodišnjeg ugovora, nakon ovoljetnog trgovanja bit će samo dodatno ojačano. Nisu se uspjeli dočepati Batuma (što je potez koji bi ih vrlo vjerojatno lansirao u playoff), ali zato su riskirali sa Shvedom i Royem. Mladi Rus je odličan šuter koji bi se mogao uklopiti u momčad u ulozi koju je igrao Ridnour, a to automatski stavlja Lukea u izlog. Roy će pak, ako bude u stanju igrati barem na razini one zadnje sezone u Blazersima, biti pojačanje u odnosu na Johnsona i Webstera.

Međutim, ako bi netko trebao profitirati zbog manjka konkurencije i dijeljenja parketa s Loveom i Rubiom, to je surfer dude Budinger. McHale ga nije volio (a koga jeste), ali Chase je ipak gađao trice s 40%. Ima sjajnu ruku i solidan je atleta koji može držati svoje u obrani (uostalom, Adelman ga je trenirao dvije godine u Rocketsima i vrlo dobro zna što može dobiti od njega), ukratko baš ono što je doktor naredio za popunu bokova. Nema all-star potencijal Batuma, ali nije ni toliko lošiji kolika im je razlika u plaći (Budinger igra za minimalac, a Batum za 12 puta više).

Riješili su se balasta pod košem, što otvara priliku Derricku Williamsu da se nakon loše rookie sezone nametne kao prvi visoki s klupe (ili da dokaže da nije ništa više od još jednog visokog šutera koji ne igra obranu i ne kupi dovoljno skokova jer je zaljubljen u svoj skok-šut). Pokušaj dovođenje Stiemsme je nepotreban, taman su se riješili svih balvana i sumnjam da je Stiemsma ono što je Adelman naručio (Boston se gotovo sigurno neće zamarati izjednačiti ponudu za centra koji nije u stanju potrčati), ali, s druge strane, Stiemsma jednu stvar radi dobro - blokira šuteve, a to je nešto što Wolvesima treba (u 14 minuta po utakmici imao je jednak prosjek blokada kao Love i Peković u 66).

JEZGRA: Love, Peković, Rubio, Williams, Barea, Budinger, Roy (37 milja)

ROSTER: jezgra + Ridnour, Ellington, Johnson, Lee, Shved (51 milja)

- rotacija je daleko od složene, prvo što bode u oči je višak bekova (8 od 12), stoga možemo očekivati zamjenu Ridnoura za dodatnog swingmana ili visokog

- pitanje je hoće li Roy biti starter pored Rubia, ako ne bude spreman za takvu rolu opet će se morati krpati nekom kombinacijom Ridnoura (već viđeno), Shveda (još jedan combo upitne obrane na NBA razini), Leea (stoper bez šuta), Ellingtona (šuter bez igre) ili Johnsona (bože sačuvaj)

- kada dodamo 2 milje koje im stoje na capu zbog otpuštanja Millera i Webstera, ispada kako im ostaje oko 5 milja za pojačanja

- kako će na Stiemsmu vjerojatno potrošiti preostali midlevel (dio potrošili na Shveda), a na rookiea Hummela minimalac (ako ga uopće namjeravaju potpisati, bijeli brat je nažalost prespor da bi se mogao nadati minutama na trojki iako je sjajan šuter), taj novac bi bilo najpametniji usmjeriti prema Carlu Landryu obzirom da se radi o najkvalitetnijem preostalom visokom na tržištu (doduše, Landry se baš i ne uklapa pored Williamsa i Lovea, ali to je svakako bolji potez nego vratiti Tollivera koji se uklapa još manje)

- uglavnom, ako Stiemsma bude 13-i ugovor, evo što trebaju napraviti za popuniti ostatak rostera –poslati Ridnoura za Landrya u New Orleans (odlaskom Jacka ostali su bez drugog playa, a Ridnour je ok prijelazno rješenje za slučaj da Rivers i Vasquez ne budu mogli sami) koji još uvijek ima prava na njega i može odraditi sign & trade, a onda s preostalom lovom potpisati Ronniea Brewera i tako dodati na roster garanciju da će Roya imati tko zamijeniti ako se raspadne (ako im uspije riješiti se Ridnoura, to otvara mjesto na rosteru i mogućnost da za minimalac potpišu ili Hummela ili Tollivera)

18Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G31

Posted by Gee_Spot

Četvrta utakmica protiv Houstona u nešto malo više od tri tjedna još jednom je potvrdila kako Adelman izvrsno poznaje slabosti svoje bivše momčadi. Iako ni ovaj put nismo gledali previše spektakularne igre u obrani, prezentirala su nam se dva odlična napada, s tim da je onaj Wolvesa noćas funkcionirao besprijekorno pruživši možda i najbolju partiju sezone.

Adelman je utakmici prišao kao da je riječ o playoffu, što je u neku ruku i točno obzirom da se i jedna i druga momčad bore za osmu poziciju s Memphisom i Jazzom. Skratio je rotaciju na 8 igrača i praktički nije odmarao udarno trojku Love-Rubio-Peković. Plan igre je bio jednostavan - spuštati loptu što više pod koš i koristiti slabosti Rocketsa u obrani reketa. Obzirom da su Love i Peković prvi centarski par nakon 15 godina koji je skupio double-double s 30 ili više koševa, mislim kako možemo zaključiti da je plan potpuno uspio.

Više smo puta isticali kako Wolvesi uvijek imaju šansu kada Rubio i Love odigraju na all-star razini, a još kada im se priključi Peković, djeluju nezaustavljivo. Wolvesi su noćas u reketu ostavljali dojam kao da igraju protiv srednjoškolske ekipe. Prvo poluvrijeme Houston ih je nekako pratio zahvaljujući raspoloženom Scoli i Martinu te prije svega učinku klupe koja u zadnje vrijeme igra sjajno.

Međutim, u nastavku je Peković sam napravio razliku uništavajući Dalamberta pod košem. Lowry je ubacio u višu brzinu, šuterski su mu se priključili Lee i Parsons, ali tri raspoložena vanjska igrača nisu bila dovoljna za išta više osim još jednog kratkog povratka u egal. U završnici je stvar u svoje ruke uzeo Love, prvo je serijom od 9 koševa na sve moguće načine (trica, neizbježni skokovi u napadu, ubačeni odbijanci, horok) opet napravio dvoznamenkastu razliku i mirno priveo utakmicu kraju.

Kad primiš preko 60 koševa iz reketa i kada protivnik ima skoro 20 skokova više, jasno je da se ne možeš nadati pobjedi, ali problem Houstona nije bio trud, već potpuna prednost Wolvesa u match-upovima. Jedini koji su Rocketsi donekle okrenuli u svoju korist bio je onaj protiv Ridnoura koji kao drugi bek jednostavno nije u stanju odigrati dovoljno dobru obranu, što su izvrsno koristili i Parsons i Lee.

Ali, sve drugo išlo je u korist Minnesote. Rubio je izuzetnom šuterskom večeri u potpunosti parirao Lowryu, a čak je i Wes Johnson umalo ubacio dvoznamenkasti broj koševa, što vam dovoljno govori o obrambenim kvalitetama Kevina Martina. Scola je nešto ubacio preko Lovea, ali očito je kako više ne može pratiti lidera Wolvesa niti u tom šuterskom segmentu. A o očajnoj partiji Dalemberta ne treba trošiti riječi.

Nije problem samo u tome što ga je Peković gurao gdje i kako je htio, već u tome što je Samuel jedan od zaslužnijih što Rocketsi uopće imaju šanse u borbi za playoff. Čovjek kojega nitko nije htio i koji je slučajno završio u Houstonu danas je njihov ključni igrač jer skokovima i kontrolom reketa daje nekakvu ravnotežu inače defanzivno limitiranoj rotaciji. Noćas je svojom mlakom partijom pokazao kako bi Houston izgledao bez njega.

Rocketsi inače u zadnje vrijeme igraju dobro, ušli su u formu prvenstveno na krilima klupe. Dvije petorke dobro dođu u ovom ludom ritmu, ali noćas im čak ni to nije pomoglo protiv inspiracije Minnesote. Ako ikoga treba istaknuti to je Courtney Lee, nekadašni starter Orlanda koji je danas potpuno zaboravljen, ali zadnjih tjedana pokazuje da zaslužuje puno veću ulogu i u Houstonu i u ligi. Na kraju krajeva, pozicija beka šutera je toliko deficitarna da nema logike da igrač ovakvih šuterskih i obrambenih kvaliteta vrijeme uglavnom provodi na klupi.

Obzirom da ključevi sezone Rocketsa leže u rukama Dalemberta i druge postave koja na parket uglavnom ne donosi ništa drugo osim skok-šuta s četiri od pet pozicija, očito je kako nedavne odlične igre i serija dobrih rezultata nisu nikakvu pravilo. Rocketsi jednostavno nemaju dovoljno za playoff. U što izgleda vjeruju i njihovi navijači, obzirom da je prvi dio utakmice dvorana zjapila sablasno prazna, valjda dok nisu pustili ljude iz gornjih redova da se spuste bliže parketu.

I dok je Minnesota treći put u četiri utakmice dokazala da drži ključeve ovog match-upa, Houston je barem potvrdio da ima najbolji lokalni komentatorski dvojac. Opuštenost Clydea Drexlera i Billa Worrella već sam opisao kao kombinaciju troprstog ljenjivca i pande, a sad bih još dodao i koalu. Nabaci još na sve ovo zdravu dozu sarkazma i imaš jedinu verziju domaćinskog komentara koju se da podnijeti bez vrtnje očima.

24Jan/124

RUNNING WITH THE PACK G17

Posted by Gee_Spot

Današnji post slobodno možemo nazvati i "Adelman protiv Adelmana", obzirom da smo imali prilike gledati momčad koju je Rick Adelman stvorio protiv momčadi koju je tek počeo oblikovati. Od prve sekunde je bilo jasno da se Rocketsi više kreću bez lopte i da se konstantno otkrivaju, dakle da se i dalje drže lanjskog stila igre. Najveća novost koju je Kevin Mchale dodao ovim osnovama flex napada je povećani broj klasičnih NBA akcija, od spuštanja na post u 4 vani-1 unutra kretanju do pick igre.

McHale je i sam u trenerskim danima u Minnesoti pokazao da je pobornik flex principa, čega su itekako bili svjesni u Houstonu kada su ga potpisivali jer su znali da će time amortizirati pad koji bi neminovno uslijedio nakon promjene stila igre. U biti, jedina bitnija McHaleova promjena ne tiče se dodavanja nego oduzimanja. Naime, Adelman, kao tvrdi pobornik Princeton napada, kroz drugu fazu karijere je, kad god je to bilo moguće, koristio dva playmakera na vanjskim pozicijama. U Kingsima je tako Jasonu Williamsu i kasnije Mikeu Bibbyu često dodavao Bobbya Jacksona, a u Rocketsima je znao igrati s Kyleom Lowryem i Aaronom Brooksom u paru. Danas pak rado koristi kombinaciju Rubio-Ridnour.

McHaleu je važnije kretanje drugog beka od njegove igre s loptom, zato mu i nije padalo na pamet Gorana Dragića koristiti kao išta drugo osim back-up playa. Do noćas, kada je, da ironija situacije bude potpuna, upravo kombinacijom Lowry-Dragić dobio utakmicu. Do zadnje četvrtine Minnesota je bila u igri zahvaljujući dobroj igri vanjske linije i Loveovoj šuterskoj učinkovitosti, ali čim su Rubio i Ridnour izgubili konce utakmice pod agresijom Lowrya i Dragića na oba kraja parketa, kontrola lopte je nestala i Rakete su se samo-lansirale ka pobjedi.

Međutim, nije tu bio kraj McHaleovim lukavim potezima. U utakmicu su sjajno krenuli Martin i Scola, koji su učinkom mahali kao crvenom krpom ispred Adelmanova nosa. Ne igraju ni približno sjajno kao lani, ali na jedno poluvrijeme su pokazali da je s razlogom napad Houstona i dalje vrhunski - jednostavno i jedan i drugi mogu trpati u serijama. Adelman je tražio rješenje kako ih usporiti, da bi u trenutku kada je izgledalo da ga je našao, McHale jednostavno u igri ostavio Leea i Pattersona kao bolje obrambene igrače i potpuno izneredio napad Wolvesa.

Love je preko Scole ubacivao kad god bi se sjetio i McHale nije imao milosti, prepoznao je nepovoljan match-up i ubacio Pattersona koji je otežao ostatak večeri Loveu, a da usput nije smetao u napadu jer je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao. McHaleu treba čestitati na rotacijama i korištenju igrača, posebice fascinira njegovo povjerenje u rookiea Parsonsa koji igra u svim kombinacijama i šalta se iz uloge point-forwarda u power-forwarda po potrebi. McHale stalno ističe rookiev košarkaški IQ i potrebu za takvim igračem u postavi, igračem koji neće zaustavljati loptu i koji će uvijek izabrati najbolje moguće rješenje.

Samo, nije McHale jedini zaslužan za buđenje Rocketsa. Samuel Dalembert donio im je opciju u sredinu kakvu lani nisu imali. Ne, nije zatvorio reket, ali stabilizirao je skok, tako da ova uglavnom mekana obrambena momčad, u kojoj nitko nije pravi stoper i nema takav mentalitet, ima barem kakvu-takvu ravnotežu pod košem. Lowry pak dokazuje da možeš biti bucmast i kvalitetan, čime u startu ruši teoriju da bi Felton bio bolji igrač kad bi imao manje kila. Ili imaš igru ili nemaš, nema to veze s obujmom dupeta.

A Lowry ima igru. Od ranih dana bio je slash 'n' kick majstor koji može zabiti tricu zbog čega sam ga već 2008. smatrao budućim liderom Grizzliesa, ali potonji su imali drugačije planove, odlučivši se radije ključeve momčadi dati puno višem picku, Mikeu Conleyu. Trejdan je u Houston kao back-up, što je i bio do trenutka kada se Brooks ozljedio. Nakon što je ušao u petorku, Lowry iz nje više nije izlazio, a ovogodišnja eksplozija rezultat je te zrelosti, minutaže i samopouzdanja. Od mladog i eksplozivnog atlete izrastao je u igrača s više brzina i pick 'n' roll majstora koji igra pametno, čvrsto i raznovrsno. Triple-double raznovrsno. Uz sve još je i dobar u obrani, ubojica je s linije slobodnih (što znači da je tamo često i da je precizan), a jedini ozbiljniji feler mu je popriličan broj izgubljenih.

Ova Lowryeva formula trica i slobodnih ujedno je i glavna formula napada Rocketsa. Koji je opet odličan jer je učinkovit čak i bez vrhunskog talenta. Lowry je sjajan sa slobodnih, ali je po pitanju iznuđivanja i zabijanja istih za jednog Martina mala beba. Scola pak djeluje sporije nego ikada, ali i dalje može staviti svaki otvoreni šut s poludistance. Klupa je krcata igračima koji mogu zabiti otvoreni šut i ova raznovrsnost i širina u napadu omogućuje im da trpaju iz večeri u večer.

Uglavnom, s ovako kvalitetnim napadom i ovako kvalitetnom klupom, Rocketsi bi dobili svaku eventualnu seriju od sedam protiv Wolvesa. U ovom trenutku su jednostavno za klasu iznad kao momčad i stvarno je šteta što umjesto danas tek solidnog Scole nemaju jednu rasnu all-star četvorku jer bi tada bili sigurna playoff momčad. Kad se sjeti kako ih je lani izbjegao Bosh, kako ih je ove godine ignorirao Nene i kako su nesretno ostali bez Gasola, čovjek mora priznati da njihov problem stvarno nije vodstvo, već čisti slučaj negativnog predznaka (da ne spominjem Yaovo stopalo).

A što se Wolvesa tiče, ove večeri je dobra vijest bila što je zbog bolesti Wesa Johnsona konačno priliku u startnoj petorci dobio Williams. Energija je opet bila tu, ali isto tako bilo je vidljivo da se ne snalazi na trojki i da mu puno više odgovara uloga pod košem. Uopće, više mu paše pasivnija napadačka rola, kada čeka loptu pod košem ili na šutu, nego kreatorska. Bit će on sjajan role player, tu nema sumnje, trenutno je problem i što sam želi previše i što ga Adelman u traženju rotacije previše seli iz jedne uloge u drugu. Šteta jedino što sa svojim vrlinama praktički duplira Loveov stil igre, umjesto da ga nadopunjuje. Obzirom na slabašnu sposobnost kontrole lopte, predvidvljive ulaze i osjećaj za asist ravan nuli, Williams jednostavno nema all-round igru za biti na krilu. Njegova je budućnost pod košem i što prije Adelman prestane stavljati ga u loše situacije, to bolje za sve uključene.

Ostalo? Pa opet se sve vrtilo oko Rubia, dok je on nabijao ritam i razigravao stvari su funkcionirale, čim je počeo gubiti lopte stala je i Minnesota. Još jednom smiješni šuterski učinak teško da je pomogao. Noćas je imao podršku u gomili Loveovih trica, ali dva povremeno nadahnuta igrača nisu dovoljna za stvari privesti kraju. Dok napad Wolvesa u završnici stoji i čeka da Rubio i Love nešto izmisle, Rocketsi vrte svoje akcije kao sat. Ta razlika u realizacija ključ je ove utakmice, što nas vraća na početak priče. S jedne strane Adelmanov odrađen posao, složena košarkaška momčad, a s druge tek započeta misija, momčad koja tek uči igrati košarku zajedno. Dakle, imaju i razloga za optimizam u Minnesoti - ako sve prođe po planu, i oni će jednoga dana biti efikasni kao Rocketsi.

I još nekoliko rečenica o Loveu. Ljubav Majke postaje iritantan s konstantnim zaostajanjem u napadu, doslovno svaki put nakon kontakta koji nije sviran žali se na odluku sudaca i doslovno svaki put na drugoj strani igrač kojega bi trebao čuvati zabija koš dok ovaj gubi vrijeme na sudce umjesto da trči nazad u obranu. Noćas je tako Scola dobio niz lakih poena na poklon, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je puta tijekom sezone Love ostavio suigrače u igračkom minusu. Obzirom na to kako inače igra pozicionu obranu, ovakve navike mu stvarno nisu potrebne. Doduše, nije da mu je Scola ostao dužan s druge strane - fascinantno je da takva igračina u 31-oj godini života, kada bi valjda nekakvo iskustvo trebalo sakriti dobar dio fizičkih minusa, još nema pojma što se događa u obrani i da nije u stanju ispratiti jednu jedinu akciju i završiti nekako suparniku na ruci. Protiv njega je Love imao šuterski trening, a da ne spominjem činjenicu da se Argentinac više ne može odlijepiti od poda kada treba skakati.

Uglavnom, ako ćemo gledati brojke, ovo što je Love noćas upisao u box score govori u prilog onima koji zastupaju tezu da čovjek zaslužuje maksimalan ugovor. Ja obožavam sve što je postigao i što postiže s ovakvim fizikalijama, ali malo me već živcira takvo navijanje po kojem su Wolvesi dužni to napraviti ili će pokazati da su luzeri. Prvo, što je loše u tome da netko malo ispipava tržište? Još jučer svi su se žalili kako su najveći problem lige ogromni ugovori koji guše male momčadi prisiljene preplatiti svoje najbolje igrače iako oni možda nisu sposobni donijeti vrhunski rezultat. I sada, kada jedna mala momčad konačno razmišlja izvan okvira, odmah ne valja. Ne kužim takav stav, jer zar poanta poslovanja sa salary capom nije odgovornost svih uključenih u proces slaganja momčadi?

Što nas dovodi do drugog - da li je Love ikakva garancija naslova? Naravno da nije, on je sjajan igrač koji će uvijek biti dobar temelj, ali oko kojega treba graditi puno čvršće i raznovrsnije zidove nego oko nekoga tko leti po parketu. Stoga, ako ćemo početi od toga da je osnovni cilj svake franšize lov na prsten (a ne samo imati na rosteru dovoljno zvučnih imena kako bi opravdali cijenu karte), zašto bi potpisivanje igrača koji ne može zabiti pod košem jer je prespor bilo idealno rješenje? Zašto onda ne ostaviti dodatnog prostora za potpisivanje budućih pojačanja? Iz tog razloga potpuno podržavam pokušaje Minnesote da istraži nove putove građenja momčadi, iako će na kraju, poput tipičnog malog tržišta, vjerojatno pokleknuti i pristati na maksimum.

11Jan/125

RUNNING WITH THE PACK G10

Posted by Gee_Spot

Rick Adelman je vjerojatno mislio da sanja na početku noćašnje utakmice protiv Bullsa. Darko je slao okolo pravoremene povratne iz posta kao Vlade Divac. Ellington se kretao kroz blokove i hvatao obranu na krivoj nozi kao Mike Bibby. Wes je skakao na odbijene lopte u napadu i zabijao otvorene šuteve kao Doug Christy. Ridnour je letio po parketu i zabijao skok-šut za skok-šutom u ritmu poput Jasona Williamsa. Nažalost, već nakon 6 minuta Adelman je postao svjestan toga da je budan. I da stvarnost više nalikuje na noćnu moru.

Način na koji su se Bullsi odlijepili na 20 razlike može se samo opisati jednom riječju – moćno. Čak i nakon što je uveo najbolje igrače, Adelman je mogao samo nemoćno gledati kako Rose i društvo seciraju njegovu momčad i daju im lekciju o tome kako izgleda pravi šampionski tim spreman boriti se za naslov. Rubio, Williams i Love djelovali su kao igrači iz nižih kategorija dok su pokušavali stati ovome stroju na kraj i već na pola druge četvrtine, kada su se Bullsi počeli penjati iznad 20 razlike, činilo se da je stvar gotova.

I onda se dogodio jedan od ključnih momenata u dosadašnjem razvoju novih Wolvesa, možda i prva prava prekretnica (to ćemo znati tek na kraju sezone) – Rubio, Love i Randolph su jednostavno krenuli. Šest zadnjih minuta Adelmanu su se valjda opet činile kao san, ali ovaj put u glavnim ulogama nisu bile prikaze, već ljudi od krvi i mesa. Rubio je počeo secirati obranu Bullsa i namještati zicere na sve strane, Love je počeo kupiti svaku loptu i zabijati trice u serijama, a Randolph je jednostavno letio – skakao, zakucavao, ulazio u reket, iznuđivao slobodna, pogađao s poludistance. I samo tako, Wolvesi su protiv moćnih Bullsa poluvrijeme dočekali u egalu (za mene vam je egal u nekim NBA okvirima svaka razlika koja se da stići s dva posjeda lopte).

E, sad, osim što je Randolph konačno pokazao da može biti taj četvrti igrač koji bi ovoj rotaciji itekako dobro došao (njegova visina i pokretljivost idealno se poklapaju s Loveom, jedini eventualni minus u slučaju da ovako nastavi mu je manjak mišića, ali dovoljno je kvalitetan bloker da to nekako nadoknadi), još važnija prekretnica je bila Adelmanova odluka da razbije uzorak i u nastavak krene s najboljom petorkom. Rubio je odmah dobio ključeve momčadi u ruke, Rindour se mogao posvetiti onome što pod stare dane radi najbolje – šutiranju, a Love je uz sebe imao dva brza visoka u Randolphu i Tolliveru.

Zamjeni Tollivera Williamsom (što je Adelman nešto kasnije i napravio) i imaš najbolju petorku koju je moguće sastaviti iz ovoga rostera. Dodaj Bareu i imaš sjajnog šestog igrača. Minute još treba dobiti Tolliver (kao prvi visoki s klupe), Darko (u slučaju da protivnik ima baš nepokretnu tešku peticu) i Ellington (kao specijalist za tri). I to vam je rotacija od 8-9 igrača s kojom se tijekom ove sezone možeš svaku večer nadati nečemu dobrom.

Uglavnom, Bullsi su nastavili igrati moćno i ozbiljno, najnoviji Wolvesi su se nastavili držati u tom nekom rasponu od tri do pet posjeda lopte, ali čim bi došli u egal, Rose bi uzeo stvar u svoje ruke i ohladio ih. Kao što je napravio u završnici rutinski osiguravši pobjedu svoje momčadi. Sad, može netko pričati kako su Bullsi ubacili u nižu brzinu i tako omogućili Minnesoti novu priliku, ali to jednostavno nije istina. Bullsi su odigrali kriruški preciznu utakmicu u napadu, sjajno su šutirali i međusobno se razigravali. Ubili su Wolvese u njihovom glavnom oružju, skoku, i općenito su odigrali sjajnu obranu. Jedino su malo nepažljiviji nego inače bili s loptom, ali ne toliko da bi omogućili protivniku gomilu lakih koševa. Glavni razlog zašto je Minnesota ostala u igri protiv ovakve momčadi je jednostavan – Minnesota je dobra.

Ok, možda je bolji izraz potentna, obzirom da su još daleko od toga da ih možemo smatrati gotovim proizvodom poput Chicaga. Ali, utakmice poput noćašnje jasno pokazuju u kojem smjeru treba ići. I što je još važnije, pokazuju da put ima smisla.

Nego, da ne bi sve bilo ružićasto, treba istaknuti i jedan negativni trend. Nakon što je u prvih nekoliko utakmica puno više korišten kao razigravač, Love je gotovo nestao iz ove uloge. Dapače, Love je gotovo nestao i iz reketa u napadu, a za sve je kriva tricaška eksplozija. Sad, ako će večinu večeri visiti na vrhu reketa gdje će služiti samo za visoki pick & pop, Wolvesima se ne piše dobro. Prvo, igrajući tako daleko od koša, Love loše utječe na svoje najveće oružje – skok u napadu. Zatim, koncentrirajući se samo na šutersku rolu zanemaruje svoj osjećaj za asist, koji je ovoj momčadi neophodan.

Naime, Wolvesi su među najgorima u ligi kada je razigravanje u pitanju, što je svojevrsni paradoks kada uzmeš u obzir da im većinu minuta kao play igra takav majstor poput Rubia. Ali, makneš li Rubiev one man show iz jednadžbe, ostaješ s gomilom dobrih košarkaša koji su tek počeli učiti o tome kako je onaj dodatni, završni asist, najbolja stvar na ovome svijetu nakon kondoma. Jednostavno, Wolvesi Adelmanovski napad igraju na kapaljku, a najveći razlog tome je Loveova pretvorba iz centra napada u igrača zadatka.

Što je donekle razumljivo obzirom da, jadan, pod košem gotovo pa i ne može drugačije zabiti nego iz odbijanaca jer ga je prelako blokirati obzirom da nema eksplozivnost i ne posjeduje vrhunski horok ili pivot potez (u dvije večeri gađao smiješnih 2-12 iz reketa). Razlog zašto je usprkos napadačkoj nemoći pod košem tako dobar je jednostavan – zabija trice suludim postotkom i iznuđuje gomile slobodnih koja gađa izvrsnim postotkom. Međutim, manje Lovea na vanjskim pozicijama, a više u reketu, možda nije tako dobro za njega, ali jeste za momčad. I tu će biti zanimljivo vidjeti kako će Adelman i ekipa riješiti ovu dvojbu.

A nešto slično se uskoro nameće i klupskoj upravi. Naime, produženje ugovora je pred vratima i Love na ovom tržištu nesumnjivo može dobiti maksimum. I ako su mu u Minnesoti voljni dati ga, tada moraju biti svjesni da ovako specifičnog igrača moraju okružiti specifičnim suigračima, odnosno da doslovno moraju graditi oko njega. Love nije tipična all-star četvorka koja leti po parketu i zabija 20 bez da se oznoji. On je uber-šljaker koji doslovno za svaki svoj dobri potez krvavo radi. Uostalom, pogledajte samo ove aspekte igre koji se daju uvježbati, kod njega su dovedeni do savršenstva – šut, kontrola skoka, pozicioniranje. Njegov osjećaj za asist dokaz je da ima i košarkaškog talenta s kakvim se samo možeš roditi, ali, to bijelo, usporeno tijelo je problem kojega ne može riješiti nikakav trening. Ukratko, i on i Wolvesi moraju biti itekako svjesni svih ograničenja ako se odluče na zajednički put do vrha. Koji nije nemoguć, ali će biti znatno drugačiji od standardnog.

A što se Bullsa tiče, mogu još samo jednom ponoviti – moćni su. Rose je prekrasan, čak i bolji nego lani, nekako samouvjereniji. Boozer, ma kako to glupo bilo govoriti za čovjeka koji je milijun puta pokazao da nije čvrst, djeluje čvrsto i samouvjereno. Upravo taj neki stav koji zrači iz Bullsa najveći je napredak u odnosu na lani, čak i veći od poboljšanog napada s tri sjajne opcije (četiri kada se priključi i Rip). Čim ih vidiš, jasno ti je da su i sami svjesni da su spremni i da je njihovo vrijeme sada. Klupa doduše i dalje djeluje kilavo, ali valjda će se kako sezona bude odmicala i "bench mob" probuditi (nitko ne briljira, ali posebice zabrinjava Asik koji djeluje kao rookie, nije ni sjena onog lanjskog majstora koji je nekako uvijek uspijevao biti u pravo vrijeme na pravom mjestu).

Za kraj sam ipak ostavio jednog čovjeka. Luol Deng je, vjerujem u to svim svojim tijelom NBA fanatika, sposoban biti drugi igrač šampionske momčadi. Znam, nije sjajno krenuo u sezonu, ali u ovakvoj momčadi gdje čak i jedan Rose ne treba igrati svom snagom svaku večer, Deng si može priuštiti predah protiv Detroita ovoga svijeta. Ali, noćas je protiv Wolvesa djelovao kao lik iz igrice. Uvijek na pravom mjestu, uvijek aktivan, a, kada šutira, točno po izbačaju odmah znaš da lopta upada. Jednostavno, Luol je u ove dvije godine pod Thibom potpuno sazrio. Zna svoju ulogu, zna što je činiti drugoj opciji momčadi koja se bori za naslov. Ušao je u svoju osmu sezonu u ligi, a tek pred playoff napunit će 27 godina. Danas se čini deplasiranim pričati o njegovom velikom ugovoru. Granger, Iguodala, Pierce, Wallace, Gay – više nema sumnje da Deng pripada ovoj skupini krila (odmah nakon neprikosnovenih Jamesa, Duranta i Carmela).

9Jan/121

RUNNING WITH THE PACK G8

Posted by Gee_Spot

Washington je po svemu prikazanome u ova dva tjedna najgora momčad u ligi (uz Sacramento, naravno). Međutim, kada prosječni fan košarke baci pogled na sinoćnje startne petorke, teško da može shvatiti zašto su Wolvesi favoriti u ovom dvoboju i koja je uopće razlika između ove dvije ekipe. Naime, Minnesota starta s tri apsolutna bezveznjaka (Johnson, Darko i Ellington, koji još uvijek ima šansu postati solidan specijalist za tricu), solidnim back-up playmakerom (Ridnour) i jednim rasnim all-star igračem koji je stilom igre ipak savršena druga banana (Love).

Ozljedom Beasleyeva stopala (valjda nije moglo izdržati sav onaj napor kojega je u zadnjih par utakmica čovjek uložio u skakanje), Adelman je u petorku gurnuo šutera Ellingtona, što je Johnsona pomaklo na poziciju trojke koja mu je, obzirom na nedostatak osnovnih kvaliteta za vanjskog igrača (šut, obrana, brzina), možda i prikladnija (opet, da bi kao malo krilo imao nekakav all-round učinak moraš se barem truditi, a Johnson djeluje kao da mu je i ta kategorija potpuno strana).

Sve skupa to znači da Minnesota, jedno od ugodnijih iznenađenja lige, ima jednu od najgorih startnih petorki u toj istoj ligi. Dok drugi i treći najbolji igrač sjede na klupi, ta petorka ima običaj stvoriti minus, koji zatim ovi moraju stizati. Tako je bilo i noćas, s tim da treba priznati da ovakav Washington nije u stanju stvoriti plus protiv ikoga tko ima puls i da je tih nekoliko koševa prednosti osovina Rubio-Love-Williams za čas pretvorila u dobivenu utakmicu.

Tim jednim potezom Wolvesi su odjednom postali protivnik s tri najbolja igrača na parketu, a kada imaš takvu prevagu, teško je izgubiti utakmicu. Sad se možemo pitati zašto Adelman i dalje inzistira na ovakvoj podjeli uloga kad je očito da Rubio mora startati (Ridnour je ionako partner u završnicama, barem dok se Barea ne vrati, plus bi mu lakše bilo korisititi svoj sjajni šut protiv inferiornijih playmakera nego protiv startne NBA kvalitete). Oklahoma City ima sličan dvojac, Harden i Collison su instant podizači energije i razine igre koji svojim ulaskom lome protivnika. Samo, razlika je u tome što Thunder ipak ima Duranta i Westbrooka u petorci i nije im neophodno imati 5 najboljih igrača na parketu od prve sekunde.

Minnesota pak treba Rubia na parketu da si olakša život. Adelman vjerojatno računa da nema žurbe, ova sezona je ionako škola i možda smatra da razbijanje ritma dvojice rookiea u ovom trenutku može biti samo kontraproduktivno. U to ne ulazim, čovjek sigurno zna najbolje, ali obzirom da je Rubiu uloga startera suđena prije ili kasnije, zašto ne poduzeti nešto prije, pogotovo kad postoji mogućnost da tim potezom saniraš problem mučenja na početku susreta.

Osim što imaju tri najbolja igrača, Wolvesi su se lakoćom obračunali s Wizardsima i zbog sljedećih razloga. Imaju boljeg trenera, to je prvo (Adelman je učitelj koji je prihvatio posao iz gušta, svjestan da ima šansu napraviti velike stvari u klubu od kojega su već svi digli ruke, dok je Saunders već pomiren sa sudbinom i skorim odlaskom i uopće se ne trudi previše oko ovih izgubljenih slučajeva kojima je okružen). Zatim, imaju identitet – Minnesota je mlada momčad u kojoj se promijenila kultura, nova garnitura na klupi jasno im je pokazala da bez profesionalnog odnosa prema radu nema pomaka naprijed, a to znači da nema ni karijere profesionalnog košarkaša. U Washingtonu pak imaš osjećaj da nitko nije svjestan situacije, da se porazi tretiraju kao nešto normalno, kao da će pobjede doći same od sebe. To govori o totalnoj nesvjesnoti pozicije u kojoj se nalaze - NBA nije McDonalds all-american (odnosno, to zasigurno nije u očima vlasnika Teda Leonsisa koji sigurno nije sretan dok gleda polupraznu dvoranu i sluša zvižduke u košarkaškom gradu koji itekako zna razlikovati pravu stvar od ovoga jada koji im se trenutno prezentira).

Što me vraća na priču o petorkama s početka. Potencijalni all-star playmaker (Wall), potencijalni rasni vanjski strijelac (Young), potencijalni prvoklasni čuvar reketa (McGee) i potencijalna double-double četvorka (Blatche). Ne izgleda loše, zar ne. Samo, problem je što se taj potencijal već dvije godine ne realizira, ne mrda se s mjesta. Tako je zbog mnogo razloga i detalja, ali najveći je ipak taj što su Wizardsi momčad s najnižim IQ-om u NBA. Forrest Gumpovi lige koji mogu trčati i trčati i trčati, ali rijetko kada znaju zašto.

Ozljedom Rasharda Lewisa, Saunders je bio prisiljen povući neki potez, pa je u petorku gurnuo rookiea Chrisa Singletona, momka koji je draftiran zbog svog stoperskog pedigrea. Da je Saundersu stalo, napravio bi to puno ranije, ali valjda je računao kako Lewis donosi šut i iskustvo u petorku koja treba nekakav oblik stabilnosti. Samo, i to nešto govori o tome koliko je Saunders uopće u poslu kojim se bavi, jer ovo već dugo nije Lewis kakvoga pamtimo iz dana ponosa i slave u Orlandu.

Dati minutažu teškom, nepokretnom krilu koje je pod pritiskom godina izgubilo pokretljivost da igra trojku, a nikada nije ni imao atletske predispozicije za biti četvorka (lako je bilo glumiti jednu pored Dwighta), ravno je obrambenom samoubojstvu u momčadi u kojoj nitko ne igra obranu (Wall i McGee su iznimke, oni je ne igraju ne zato što ih nije briga, već zato što ne znaju). Uglavnom, Singleton donosi energiju i borbenost uz stoperski potencijal koji je pokazao na Florida Stateu i njegova podjela minuta s razigranim Veselyem (koji je konačno zdrav) jedini je plus nakon još jedne tužne večeri.

Ostali? Blatche je gubitnička priča kakvih smo se nagledali u NBA (fizikalije savršene, a glava prazna, kad ga vidiš onako ogromnog ne vjeruješ da teoretski može imati 39% šuta, što je sramota za mrcinu od 210 cm i 120 kg), za Younga je Kobe mala beba (čovjek je u stanju ispaliti 3 šuta u sekundi, ne posjeduje nikakvu svijest o svojoj ulozi i drugima na parketu), a sve to jasno govori da ili s njima nitko ne radi ili im netko pogrešno titra jajca.

Prvi korak je stoga više nego jasan - maknuti Flipa i naći pravog stručnjaka, jer ovaj čovjek još od Minnesote samo dokazuje da nema ni znanja ni osobnosti voditi momčad. Neki dan sam čitao kako Jerry Sloan ne bi imao ništa protiv da ga netko nazove i ponudi mu posao. I mislim se – zašto ne? Pa Jerry ne bi trpio ni sekundu ovakve gluposti i za čas bi doveo u red pola svlačionice. Najgora momčad lige jednostavno treba nekoga tko će im jasno i glasno objasniti da score 0-8 i dvoznamenkasti porazi nisu znak da su mladi i ludi, već samo da su očajno loši.

Nakon toga ne bi bilo loše koncentrirati se na dovođenje ljudi koji znaju igrati košarku. Ne samo haklati. Trebaju hekoga tko je prošao sistem i školu, poput Harrisona Barnesa. Trebaju veterane koji još mogu nešto dati, a ne mrtvace poput Lewisa ili Masona. Najgore što mogu napraviti je draftati još jedan projekt koji je do jučer zabijao 50 u srednjoj protiv 20 cm nižih klinaca. Od svih ovih haklera vrijedi ostaviti samo McGeea jer prave petice koje mogu čuvati reket na rastu na grani. Young i Blatche djeluju kao da će svoja vjerovanja kako su reinkarnacije Michaela Jordana i Karla Malonea morati prakticirati u nekom drugom gradu.

Ali, sve su ovo stvari koje se daju riješiti. Možda su već trebale biti odrađene, ali bolje ikad nego nikad. Najveći problem je nešto drugo, nešto što dovodi u pitanje cijeli projekt novih Wizardsa. Wallov pristup igri. Momak kao da vozi u drugoj brzini, potpuno je podređen ovim moronima oko sebe i, npr. u sinoćnjoj utakmici bez ikakvih dvojbi Rubio je bio najbolji play na parketu. Wall je imao jedan bljesak početkom treće, valjda mu je netko šapnuo da mora povući, ali nakon par minuta opet je postao pasivan.

Ovakva igra za prvi pick i franšiznog igrača ne može biti dobar znak. Samo na račun nenormalnih fizikalija koje posjeduje on mora u svakoj utakmici ostaviti trag i to na oba kraja. Samo da trči i skače napunit će box score. Čak i da još nema pojma igrati organiziranu košarku, njegovo zujanje i aktivnost imaju više smisla od ičega što mogu ponuditi drugi.

Jasno, s ovakvim suigračima i s ovakvim trenerom, veće su šanse da problem nije u njemu, nego da je mali jednostavno žrtva konteksta. I baš zato se nešto mora poduzeti odmah, prije nego bude kasno. Jer, što duže bude živio i radio u ovakvoj gubitničkoj atmosferi, šanse da i sam postane problem rastu.

31Dec/113

RUNNING WITH THE PACK G3

Posted by Gee_Spot

Heat @ Wolves

Ono što se pitam zadnjih dana je zar sam toliko blesav pa sam odlučio sebi priuštiti 66 utakmica Michaela Beasleya? Zar sam toliki mazohist? Srećom, Rick Adelman ne dijeli moje osobine i sklonosti. Čovjek je noćas protiv Miamia Beasleyu dao jedva 20-ak minuta, što je bilo dovoljno tek za nekoliko isforsiranih šuteva i par izgubljenih lopti. Pokaže li se ovo trendom, sezona Wolvesa dobit će još veći značaj. Naravno, da bi se takav trend nastavio, nije dovoljno da samo Adelman ima razum, već da mu igrači s klupe nešto ponude. Noćas jesu.

Love je zakon. Rubio je zakon. Njihovi double-doubleovi mogu biti temelj dobre momčadi. Međutim, ono što još više ohrabruje su dobre epizode Ellingtona, Randolpha i Tollivera. Ozljedom Bareae koji se čuva za nedjelju i Dallas (Webster je opet out zbog leđa, izgleda da je njegova karijera gotova, a rookie Lee je operirao koljeno) Ellington je ostao jedini bek na klupi i tijekom dobivenih minuta je pokazao da nije nužno limitiran samo na ulogu specijalista za trice. Momak je agresivniji i aktivniji igrač od Wesa Johnsona, nedvojbeno je i bolji šuter, a sve to skupa znači da bi noćašnju raspodjelu minuta trebalo preslikati i u budućnosti.

Randolph je u jednom periodu bio najbolji čovjek na terenu, zabijao je lakoćom (bilo izuzetno finim horokom s obe strane reketa, bilo s vrha reketa nakon povratnih, a takav je atleta da ima ozbiljne šanse postati Rubieva omiljena meta za alley-oop) i još jednom pokazao kakav bi all-round učinak mogao imati kad bi se stvari posložile. Tolliver je ne samo još jednom potvrdio da je opasna pick 'n' pop opcija (iako bi mu ja zabranio da puca išta osim trica, duge dvice mu samo ruše vrijednost), već se nametnuo i kao podizač energije koji može odigrati solidnu obranu na sve tri visoke pozicije.

I upravo bi ta raznovrsnost mogla biti važna za Timberwolvese. Adelman može kombinirati klasični frontcourt (Beasley strijelac, Love skakač, Darko bloker) s ovim univerzalnim u kojem bilo tko može podjednako čuvati protivničku unutarnju liniju. Dok se Love odmarao krajem treće i početkom četvrte, na parketu su bili Tolliver, Randolph i Williams, trojica sličnih igrača koji podjednako dobro mogu odigrati 3, 4 ili 5, bilo u obrani ili napadu.

Bez obzira što nijedan od njih nije klasično malo krilo, sve je bolje nego graditi napad oko Beasleya, stoga se nadam kako će Adelman većinu minuta na malom krilu podjeliti među njima. Williams je posebna priča, rookie s jedne strane ima Lovea zbog čega nećemo tako lako saznati može li biti rasna NBA četvorka, ali s druge strane ima sjajan šut za tri i fenomenalan osjećaj za skok (dvije izuzetne osobine koje Beasley ne posjeduje) što ga već na početku karijere čini korisnim NBA igračem koji jednostavno mora dobiti svoje minute, bez obzira gdje i kako (da ponovim još jednom – svaka minuta koju Beasley dobije nauštrb Williamsa je minuta bačena u vjetar).

Dodaj još Ridnoura koji je s godinama svojoj uvijek dobroj pick 'n' roll igri dodao i pouzdan šut za tri i imaš jednu izuzetno zanimljivu rotaciju koja je protiv dvije najbolje momčadi u ligi (Miami i Oklahoma) odigrala u egalu do zadnjih sekundi. Neiskustvo je bilo prepreka i protiv Heata, ali ovakvi porazi nisu problem, sve je pod kontrolom dok sam sebe ne dobiješ, kao što je bio slučaj protiv Bucksa.

Jedina zamjerka mogla bi se uputiti Adelmanu zbog toga što ni u jednom trenutku nije pokušao sa zonom. Posebice bi dobro došla na kraju, obzirom na lakoću kojom su James i Wade izigrali obranu za pobjednički koš.

Heat? Rookie Cole je opet bio sjajan (dobio 30 minuta naspram 15 Chalmersovih i pitanje je dana kada će postati starter, mali je čisti dokaz da, ako već nisi vrhunski talent, treba ostati u NCAA što je moguće duže), Wade i James su bili Wade i James, a Bosh je drugu utakmicu za redom odradio svoje u napadu. Problem Heata je što u ovakvim večerima, u kojima ne funkcionira prva linija obrane i u kojima nalete na napadački raspoloženog protivnika, nisu u stanju braniti ništa u reketu. Bosh i Haslem jednostavno nisu u stanju čuvati obruč, a Anthony, da bi opravdao više od 20 minuta, mora blokirati kao da je Bogut i Ibaka zajedno. Tip je tako bolno limitiran da par blokada ne opravdava njegovo prisustvo u igri. Mit je da zna igrati obranu, jednostavno nema dovoljno mišića da se gura jedan na jedan, što je Love koristio da ga unakazi skokovima u napadu, a Randolph da onako dugoruk trpa preko njega. Istina, pokretan je i koristan u obrani, ali daleko je od obrambenog specijalista koji zaslužuje startne minute. Obzirom kako je Battier sporo krenuo u sezonu, čovjek se mora pitati nije li Riley midlevel mogao potrošiti pametnije, na nekoga tko može pomoći pod košem. Što, Dalambert je prespor? Ma, jasno mi je da Anthony može trčati s Wadeom i Jamesom, ali kakva korist od toga kada ionako, nakon što dotrči u napad, ne služi ničemu?

Nekoliko crtica o ostalim noćašnjim tekmama odgledanim u dijelovima:

- Spencer Hawes je stvarno napredovao, onaj šuterski talent s osjećajem za asist koji nas je podsjećao na Brada Millera konačno je nadograđen mišićima i skokovima, što čovjeka stavlja u ulogu jednog od najboljih mladih centara u NBA (u ovakvom izdanju definitivno je bolji od Brooka Lopeza)

- pitanje sezone za Sixerse i Douga Collinsa je mogu li dobiti ijednu gustu završnicu s Louom Williamsom kao glavnim kreatorom, a ako je odgovor negativan, ne bi bilo loše potražiti alternativu

- Jazz definitivno treba trejdati Ala Jeffersona koji noćas nije igrao zbog problema s gležnjom, čovjek je to što je (nabijač brojki koji ne igra obranu) i jasno je kako momčad u napadu bolje funkcionira bez njega kao crne rupe, a i Favors i Milsap (a čini se i Kanter) su ionako kvalitetniji skakači koji bi s njegovim minutama napravili još i bolji posao u hvatanju lopti

- Enes Kanter nije igrao puno, ali je u tri napada pokazao da zaslužuje minutažu, ima post igru i sposoban je kontrolirati reket, drugim riječima, za razliku od Jeffersona, on je pravi centar

- Favors takvom lakoćom skuplja skokove da bi se u budućnosti mogao uključiti u borbu za vrh s Loveom i Howardom (iako se čini kako mu je napadački domet pospremati odbijance i zicere koje mu drugi namjeste, to ne bi trebalo utjecati na odluku da mu se povjeri maksimalna minutaža)

- Clippersi djeluju kao playoff momčad dok god ne krenu zamjene, čim na klupu sjedne netko iz petorke nastaje kaos

- klupa Bullsa je, eto, konačno naišla na nekoga koga može nadigrati, sad ovu pronađenu energiju treba prenijeti u sljedeće susrete

- napad Chicaga je ipak ono što vrijedi istaknuti, ova nova podjela u kojoj je Rose prvenstveno distributor, a tek zatim jedan od jednakih, djeluju puno tečnije od lanjskog mučenja, posebice jer veće ovlasti u napadu Dengu, Hamiltonu i Boozeru znače da će protivnici imati puno teži posao zaustaviti ih od lanjske taktike 'svi na Rosea, nek nas netko drugi dobije' - s Hamiltonom, bahatijim Boozerom i Dengom, ali i drugačijim Roseovim pristupom, ovo je bolja momčad

- DeAndre Jordan zakucava moćnije od Blakea Griffina, to je nešto s čime će se marketing NBA lige morati pomiriti (naime, kako će stalno vrtiti Blakeova zakucavanja na NBA actionu kad čovjek nije ni nabolji u svojoj momčadi), ali prve tri utakmice sezone pokazuju da su ga Clippersi debelo preplatili – čovjek je sjajan bloker, ali ne možeš kontolirati reket ako igraš 30 minuta, uhvatiš 6 skokova i 5 osobnih (tek kad se nauči igrati obranu bez faula, možda bude trajno rješenje, a i to je upitno obzirom na slabašan skakački učinak i šut u rangu Joela Anthonya – koji barem zabija slobodna iznad 50%)

- Sunsi su dobili Hornetse koji su drugu večer bili bez Gordona, ali Steve Nash i dalje djeluje kao da je u zatvoru

- a ako je Steve u zatvoru, onda je John Wall u najboljem slučaju u popravnom domu

- evo kako je Lionel Hollins riješio problem neučinkovite druge postave – Gasol i Gay idu na klupu, Zach ostaje u igri i sve lopte idu na njega, što je sjajno rješenje jer Randolph može biti koristan u ulozi volume scorera, za razliku od Gaya koji je iz utakmice u utakmicu sve podređeniji high-low šemama svoje momčadi (drugim riječima, Grizliji uspješno rješavaju probleme koje dnevni ritam stavlja pred njih i potvrđuju svoju kandidaturu za vrh Zapada)

A evo i nekoliko crtica o jučer odgledanim minutama (nije ih bilo dovoljno za post, iako je utakmica između Dallasa i Oklahome bila pravi derbi):

- Collison i Harden svojim ulaskom u igru nastavljaju dizati OKC na jednu razinu više, postavlja se pitanje zašto ne pokušati s obojicom u startnoj petorci i tako od početka napasti protivnika svim snagama (odgovor se nameće sam po sebi, protiv igrača s klupe njihov učinak djeluje poput udarca u jaja, a Collison ipak nije klasa koja može dominirati protiv startnog materijala)

- Durant je opet briljirao, zaboravite na lakoću kojom je zabio pobjednički koš i obratiti pažnju na zrelost kojom dolazi do pozicija za šut, posebica na lakoću kojom riješava 1 na 1 situacije

- NBA fanovi konačno su ugledali Ibaku i prvake iz Dallasa te tako dobili potvrdu da i oni sudjeluju u ovoj sezoni (indikativno ili ne - Mavsi su proigrali tek kada je Carlisle odustao od uklapanja Odoma u rotaciju i vratio se lanjskim šemama s Mahinmiem)

- mali Brooks iz New Jerseya je novi stroj za koševe, ima sve za biti nova šuterska zvijezda, u najgorem slučaju novi je pripadnik skupine mladih revolveraša koju predvode Young i Thornton

- Kyle Lowry nastavlja biti glavna faca u Rocketsima, danas je legitimni all-star kandidat i možda najkompletniji playmaker na Zapadu nakon Paula (razmislite malo o alternativama pa ćete vidjeti da ova tvrdnja uopće nije tako blasfemična kakvom se čini na prvi pogled), a iako ga osobno smatram boljim igračem od Russa Westbrooka, ipak smatram da Hollingerove formule u slučaju ovog tradea pretjeruju)

- Knicksi će se boriti s Bucksima za osmu poziciju na Istoku, Amareu nedostaje pravi playmaker više nego D'Antoniu (a već je izvrnuo i gležanj), a Carmelo je najprecijenjeniji superstar u ligi - tražiti od njega da trpa je jedno, ali tražiti da suigrače čini boljima nešto sasvim drugo

- Jamal Crawford je sjajno zamjenio Roya u ulozi šerifa s klupe u završnicama, ovi Blazersi imaju potencijal doći do finala Zapada, pod dva uvjeta – da McMillan opet stisne uzde u obrani (brži napad odnio svoj danak u obrani) i da napad postane učinkovitiji po pitanju kontrole lopte jer njihovi vanjski igrači siju ih na sve strane (iako napadaju obruč i šutiraju toliko dobro da drže stvari u ravnoteži)

- Denver nije ona lanjska ekstra napadačka klasa, ali ima nekoliko zanimljivih karakteristika koje će mu pomoći da ostane pri vrhu - odlični su u branjenju pick 'n' rolla i uopće izuzetno pokretni u preuzimanjima (sve karte stavljaju na pritisak na loptu jer reket očito ne mogu braniti, osim na 20-ak minuta dok je Birdman u igri), a napadački su uvijek opasni zbog sklonosti šuterskim serijama i niskim postavama (protiv Blazersa najbolje izgledali u petorci Miller-Lawson-Fernandez-Galinari/Afflalo-Harrington)

- ono što im fali je individualna kvaliteta, za ući među 4 na Zapadu ne mogu ti dva glavna igrača biti Galinari i Lawson koji su svojom igrom i mogućnostima primjereniji sporednim nego glavnim rolama (ali to zasigurno ne smeta Georgeu Karlu, jer, to što nema nikoga u glavnoj roli znači da je u glavnoj roli - on)

16Jan/1120

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Nakon zasluženog novogodišnjeg odmora vraćamo se klasici. Tjedni pick 'n' roll kroz ligu opet kreće tjednim ritmom. Do novog prekida. Iskreno, nemam pojma da li je predah bio zaslužen ili ne, ali znam da mi se u ovoj novoj godini ne da raditi apsolutno ništa. Osim gledanja košarke, naravno. League pass radi punom parom, za to se ne treba bojati.

Ali, malo me zabrinjava trenutna niska razina energije i to što uopće nemam potrebu za nekom ekstra zabavom. Na primjer, football sezona je na vrhuncu, krenuo je playoff, a ja prošli vikend radije od njega gledam Clipperse, Raptorse, Kingse i Warriorse. Kremu nad kremama.

Da se razumijemo, nije stvar u tome da football nije zakon, dapače. Jednostavno, to vam je pravilo Clinta Eastwooda na djelu. Čovjek mora biti svjestan svih ograničenja, a ona u mom slučaju znače da jednostavno nema dovoljno vremena u životu za posvetiti se još nečemu na razini na kojoj sam posvećen NBA košarci.

Nisam čak ni imao neki megalomanski plan za praćenje NFL-a, sve se svodilo na najavu sezone, tjedni post u vidu power rankingsa, izbor najboljih igrača sezone i onda još dva posta tjedno u vrijeme playoffa, jedna najava svakog kola i jedan osvrt. Sve u svemu, 32 posta godišnje.

Samo, treba pratiti tekme, posvetiti im cijelu nedjelju i ponedjeljak, a kada je krenula NBA sezona vidio sam da to neće ići. Slobodno vrijeme je rijetko, a još ga je manje kada ste ovisni o tome da vidite kako funkcioniraju Wade i James, kako se snašao Big Al, ima li Rambis stvari pod kontrolom, posjeduje li Cousins košarkaški IQ i tako dalje i tako bliže.

Došao sam blizu Superbowlu kojega sam prognozirao (Steelersi protiv Packersa), ali jasno mi je, čak i da sam ga pogodio, da je u pitanju sreća, nikakvo specijalno znanje. Naime, to je par koji sam izabrao na početku sezone na osnovu vjere u dvije stvari:

1. u to da je Aaron Rodgers daleko najbolji QB u NFC-u
2. da povratak Troya Polamalua vraća šampionsku čvrstoću obrani Steelersa

Samo, da ste me nakon nekoliko tjedana pitali isto, nema šanse da bi vidio Packerse ovako daleko (što zbog ozljeda, što zbog opet očajne napadačke linije koja je Rodgersa koštala par potresa mozga previše), a, kako je sezona odmicala, i Steelersi su se činili sve slabijom okladom (što zbog razigranih Patriotsa, što zbog očajne napadačke linije koju izvlače vanserijski talenti RB-a Mendenhalla i QB-a Roethlisbergera).

Međutim, u ovom ludom sportu, usprkos svim tjednim iznenađenjima i skokovima gore-dolje po raznim odnosima snaga na koje više utječe sreća i ozljede nego ikakva vještina, pokazuje se kako na kraju pobjedu ipak odnosi talent. Kao što će u košarci pobijediti momčad koja ima vrhunske pojedince u napadu, kvalitetnu obranu i čvrst skok, tako će u footballu najdalje stići oni s najboljim razigravačima, balansom u svim linijama te iznadprosječnom obranom.

Kako sam danas svjestan da jednostavno ne stignem pisati i o ovom sportu, bez obzira koliko me fascinira, mogu slobodno i sada dati prognozu za sljedeći Superbowl. Dogodine gledamo Packerse (zato što je Rodgers najbolji QB u NFC-u) i Patse (zato što su sada sva ova nova receiverska oružja premlada, kao što je premlada i sredina obrane, ali iduće sezone bit će još bolji, možda dovoljno dobri i za još jednu savršenu sezonu, i to ovaj put okrunjenu i onom konačnom pobjedom).

Uostalom, što ne bi bila fora kad bi Rodgers izgubio dva Superbowla za redom? Veliki Jim Kelly izgubio je četiri s Billsima (mislim, igrati u ovakvom sportu finale četiri godine za redom stvarno je nešto nevjerojatno), a također je nosio broj 12. Govorim gluposti, znam, ali to je ono što sam shvatio ove sezone gledajući NFL – previše pričati o ovakvom sportu u kojem je važno možda desetak utakmica, u kojem odlučuju glupa pravila, glupost je samo po sebi. Treba ga samo gledati i uživati u čistom nasilju.

Nije da NBA nema sličan problem, njena regularna sezona ima možda još manje značaja, ali u stanju nam je zadržati koncentraciju potencijalnim događanjima. Bilo da je riječ o razvoju mladih igrača, bilo da je riječ o tradeovima, svaki dan imaš razloga za švrljati po netu. Football možeš gledati od nedjelje od nedjelje, bez puno brige. Sve što trebaš znati je igra li startni QB.

Sad kad mi je jasno da ispodobruca neće biti ništa više od NBA bloga, postavlja se pitanje što uraditi u slučaju lockouta? Pa, kako NFL čeka slična štrajkaška sudbina, njima se nećemo vraćati, ni kao zamjeni za NBA ni uopće (osim ako ne dobijem na lotu i budem u mogućnosti ostaviti dnevni posao). MLB me zanima samo zbog fanatsya, pratim rostere i događanja jer treba svaki ljetni dan tijekom sezone izgubiti vremena dok posložiš postave svojih momčadi. Možda bi mogao napisati nekakvu najavu sezone, ali zašto kada je baseball toliko dosadan da je čak i pisanje o njemu dosadno? Radije ćemo pratiti EP u košarci.

Rješenje se nameće samo po sebi – NHL. Kako hokej starta paralelno s NBA, nemoguće je ozbiljnije ga pratiti, ali, u slučaju da Stern i vlasnici budu uporni u svojim naporima da nas zakinu za pola NBA sezone, neću imati izbora nego posvetiti se najavi NHL-a, kojega inače počinjem pratiti tek u vrijeme playoffa, dok tijekom regularne sezone gledam samo međusobne susrete Penguinsa i Capitalsa.

Stern, bolje ti je da nas ne zajebeš.

HOUSTONE, POD KOŠEM IMAŠ PROBLEM

Jedna od najvećih misterija ove sezone za mene su Rocketsi. I to ne toliko zbog negativnog rezultata, za koji ipak postoji racionalno objašnjenje. Naime, usprkos svom napadačkom talentu, Houston je patetična obrambena momčad koja vjerovatno ne bi bila u stanju uštopati ni Joška Poljaka, a dobro znamo da je zatvoren reket osnova pobjedničke košarke. One playoff predznaka posebice, s tim da i u regularnoj sezoni, u sudaru dvije podjednako talentirane ekipe, pobjedu uglavnom uspijeva izvući ona sposobna u zadnjih nekoliko minuta tu i tamo zaustaviti protivnika.

Dakle, tu je sve jasno. Houston s ovakvom obranom ne može biti ozbiljna momčad. Međutim, misterij na koji ciljam za mene je ne-aktivnost njihove uprave. Na raspolaganju im je nekolicina ugovora koji su ušli u zadnju godinu i kojima mogu zatvoriti svaki trade (tu je i iznimka koja im je ostala od Arize), da ne govorim o pickovima prve runde i mladim talentima koji mogu poslužiti kao mamac. Dakle, pitanje je što čekaju i zašto ništa ne poduzimaju ne bi li spasili sezonu?

Houston nije u poziciji poput Thundera da igra očajnu obranu zbog problema s glavama igrača koji iz nekog razloga nisu u stanju pronaći identitet (niti mogu računati svaku večer da će se izvući na račun vanserijskog talenta pojedinaca – Rocketsi itekako krvavo igraju u napadu za svaki otvoreni šut, dok Durant prošeta oko bloka, pukne preko ruke i pogodi suzu). Houston nema potencijal koji se može preko noći pretvoriti u obrambeni zid, oni su krcati igračima u čijim genima obrana nije zapisana niti pod razno.

(Naravno, još jednom nisam mogao proći kroz post bez spomena Thundera, što je dovelo do reakcije mog superega, kojem je dosadilo da stalno prozivam jednu od najboljih momčadi na Zapadu. Evo dijaloga koji je uslijedio između mene i njega:

Superego: Molim te da prestaneš ukazivati na Thunder kao na momčad koja ne štima i s kojom nešto nije u redu. U top 10 u ligi su, na Zapadu su očekivano na vrhu. Ako si prije početka sezone smatrao da su sposobni biti odmah iza Lakersa, što se buniš sada kada se to i ostvarilo? Doduše, ispred njih oboje su još Spursi, ali kužiš što ti želim poručiti – ne možeš govoriti stalno loše o momčadi koja je po svemu jedna od najboljih, jer time ispadaš totalni seronja koji vidi samo loše strane.

Ego: Shvaćam tvoju zabrinutost, ali stvar je u biti jednostavna. Očekivao sam od njih da budu ne samo odmah do Lakersa, nego da budu pravi izazivači, momčad koja može napraviti nešto konkretno u playoffu. S lanjskim pristupom u obrani, uopće stilom igre, bili su na putu da se priključe ekipama sposobnima otići do kraja, a danas su tek talentirana i potentna skupina kakvih smo se nagledali svih ovih godina. Kužiš, to je problem, što svi znamo da imaju potencijal biti puno, puno više od ovoga što su sada.

Superego: Ali ovo što su sada je dovoljno dobro, pogledaj širu sliku, koncentriraj se na stvarnost, a ne samo na svoje tlapnje. Koja obrana može u isto vrijeme zaustaviti i Westbrooka i Duranta? Nema momčadi u ligi koju Thunder nije u stanju izbaciti iz ravnoteže iskorištavajući individualne prednosti koje će ili jedan ili drugi uvijek imati protiv onoga tko im se nađe na drugoj strani.

Ego: Ma ne možemo se ja i ti nikako složiti. Slažem se, napraviti plan igre protiv Thundera nemoguća je misija, ali zar isto tako nije tužno da takve atlete kao što su Durant i Westbrook dozvoljavaju protivniku da samo tako leti pored njih?

Superego: Ti si izgubljen slučaj, žalim te. Uostalom, zar nisi i sam maloprije rekao da imaju potencijala svaki tren opet biti dobra obrambena momčad? Zar nemaju Ibaku pod košem? Zar nije baš Ibaka takav tip igrača koji bi spasio sezonu Rocketsima?

Ego: Opet se vrtimo u krug – Ibaka je igrač koji im omogućuje da tu i tamo odigraju obranu, zato bi vrlo vjerovatno i dobili playoff seriju protiv Rocketsa. Jer ipak imaju sposobnost da se obrane kada je najpotrebnije. Ali, nije isto igrati obranu na vrhunskoj razini kao temeljni koncept sistema ili povremeno nešto zaustaviti. Da, Rocketsi bi ubili za takav luksuz, ali poanta je da bi Rocketsi s Ibakom bili bolji, ali ne toliko da se bore za vrh. Bili bi kao Thunder, sjajna napadačka momčad koja tu i tamo nešto obrani, dovoljno za dobre rezultate, ali ne dovoljno za prelaz iz playoff momčadi u izazivača.

Superego: Shvaćam što pokušavaš reći, ali naglašavam da se ne možeš oslanjati samo na to. Da zaključimo – Thunder je u svakom pogledu sposoban otići korak naprijed, bez ikakvih promjena, s ovom jezgrom, dok Rocketsi čak ni s promjenama koje zazivaš ipak nisu ništa više od atraktivne playoff ekipe.

Ego: Tako nekako, s tim da nisam baš siguran može li Oklahoma tek tako napraviti taj korak. Tko zna, možda je odlazak čovjeka koji je dizajnirao njihovu lanjsku obranu ipak prevelik minus. Ron Adams je ovoga ljeta došao pomoći Thibodeau u Bullse, što praktički znači da Chicago danas ima arhitekte dvije ponajbolje lanjske obrane, one Celticsa i one Thundera. I baš ti Bullsi su danas ono što je trebao biti Thunder, mlada momčad koja grize u obrani, koja igra veteransku košarku, playoff košarku, jer su svjesni da je to jedini ispravni put za doći do cilja.

Superego: Počeo si o Bullsima, mislim da je vrijeme da se isključim i vratim u stanje hibernacije. A ti divljaj, kao i uvijek.

Ego: Hvala. Pederu.

I tako je završio još jedan pokušaj da se opravda kritiziranje momčadi koju bi definitivno trebalo tu i tamo malo i pohvaliti.)

Mislim, evo s čime raspolažu Rocketsi pod košem. Brad Miller je sjajan tip i čudo od igrača, tip koji u svojoj roli može pomoći čak i u ovim poznim godinama, ali Brad ne može igrati na petici 30 minuta svaku večer jer se time doslovno ostavlja momčad s igračem manje. Njegovo postavljanje se može maskirati 15-ak minuta, ali većinu utakmice? Plus, Scola nije ništa bolji obrambeno od njega, praktički, koliko god da je talentiran napadač, toliko je rupa na drugoj strani parketa.

Scola pada na svaku fintu, kasni u rotacijama i uopće totalno je beskoristan u svom reketu, osim kao skakač. S dva takva promatrača pod košem, Houstonova obrana ne može bolje od ovoga što trenutno pruža. Tko im ostaje? Patterson je rookie, buduća solidna četvorka, ali za sada previše zelen. Hill je tek elastično tijelo koje mlatara rukama, njegov talent je minimalan, a isto tako i sposobnost čitanja protivničkih linija kretanja. Ne pomaže mu ni što uglavnom mora čuvati jače i više igrače od sebe. Hayes je čvrst, ali toliko limitiran u svakom drugom pogledu da praktički ne donosi ništa u ukupnom zbroju. Sad vas je opet pitam, zašto bi bilo tako loše odreči se jednog picka prve runde (svoga ili onoga od Knicksa, svejedno) i nekoliko milijuna dolara kako bi se npr. iz Kingsa doveo Samuel Dalembert?

Vrlo dobro znamo da je Dalembert drvo, ali rijetko pokretno drvo s osjećajem za blokadu. Svojom trkom odlično bi se uklopio u stil igre Rocketsa, a blokerskim instinktom dao bi tu toliko potrebnu obrambenu opciju pod košem. Sumnjam da bi Kingsi imali nešto protiv Mingova ugovora (kojega ionako pokriva osiguranje), picka i love na računu, tek da iznajme centra na kojega ionako ne računaju u budućnosti (ili mogu prihvatiti ugovore Hayesa, Jeffriesa i Hilla, dvojicu odmah otpustiti te se nadati da će ovaj treći možda bolje izgledati uz Cousinsa nego što izgleda uz Scolu).

Garantiram da bi, samo da su od početka imali centra koji je u stanju zaustaviti šetnju protivnika u reketu, danas imali barem 5 pobjeda više. Izgubili su svaku gustu završnicu i svaki produžetak koji su igrali ove sezone baš zato što ne mogu ni pod razno zaustaviti protivnika kada je važno, kada ovaj odluči zabiti. Takva očajna obrana jednostavno ne vodi nigdje.

Napadački, Rocketski igraju sjajno, bez obzira što su cijelu sezonu bez pravog centra, praktički i bez prvog playa. Lowry je dobar igrač, ali vještinama je ipak puno bliži ulozi back-upa (sjajnog i eksplozivnog doduše, možda i najboljeg u ligi). Brooks je puno kvalitetniji i kao šuter i kao slasher, ali to opet nije spriječavalo Rocketse da zabijaju. Razlog tome je činjenica da imaju dva takva rasna strijelca kao što su Scola i Martin, ali i trener Adelman.

Ja ću prvi Adelmana prozvati kao luzera koji nikada neće znati posložiti momčad za ključne utakmice, ali mislim da nitko u NBA nema deblju knjigu napadačkih akcija. Sjećate se kada je Saunders prelazio u Pistonse kako su ga pokušali prodati kao nasljednika Brownu? Čovjeka koji je iza sebe imao jedan playoff nastup na leđima Garnetta i Cassella reklamiralo se kao enciklopediju, kralja teorije, crtanja i dijagrama. Pa su nakon njegovog dolaska Pistonsi i dalje igrali isto u napadu, samo što su popustili u obrani i ostali bez inspiracije.

E, pa Adelman je pravi kralj teorije, koji je za razliku od nekoga poput Saundersa, tko tek pliva u zadanim okolnostima, svaku svoju ekipu uspio posložiti po vlastitom guštu. Dobro, nije mu baš išlo s Warriorsima, ali Portland, Sacramento i danas Houston su imali respekta vrijedne rezultate. I prije svega oduševljavali su igrom, kretanjem i lopte i igrača.

U osnovi Adelman je pobornik Princeton napada (zato npr. tako sjajno u paru funkcioniraju Lowry i Brooks, jer je važno da su oba beka u stanju razigrati suigrače) u koji je ubacio osnove flexa (puno kretanja kroz blokove bez lopte i puno cutova) i raznovrsnu post igru (od high-low akcija post igrača do spuštanja pod koš vanjskih igrača, posebice Battiera, čim se osjeti prednost nad protivnikom). Ali, u svom tom bogatsvu svetinja je samo jedna – kretanje. Zato je takav gušt gledati Martina i Scolu kako se probijaju kroz blokove, kako dobivaju loptu uvijek u idealnoj poziciji i kako sjajno realiziraju.

Naravno, nije ih gušt gledati na drugom kraju parketa, ali, ponavljam, to se da zamaskirati s jednim rasnim centrom (Martin je rupa u obrani, ali rupa koju je također moguće pokriti kvalitetnim korektorom - pogledajte samo Kidda, sporiji je od Martina, ali ima kome usmjeriti protivnika).

Poanta cijele ove priče je da Rocketsima nitko nije kriv za ovo što im se događa osim njih samih. Na stranu sve okolnosti, ali ako vidiš da te nešto iz večeri u večer košta boljih rezultata, onda si dužan nešto poduzeti po tom pitanju, posebice ako si u mogućnosti i ako time ne dovodiš budućnost u pitanje. Stoga, što više čekate? Dovedite si tog centra i počnite se ozbiljno boriti za playoff, dok ne bude prekasno i dok vam ostatak Zapada ne odmagli.

BUDUĆNOST JE SADA

Nažalost, Clippersi i Warriorsi su već poprilično zaostali po pitanju omjera da bi se priključili borbi za playoff, ali činjenica je da po ovome što trenutno pokazuju tamo defintivno pripadaju. Obje ekipe su na startu imale problema, neki su bili konkretni, neki baš i ne, ali čim su stali na noge djeluju – sjajno. Toliko dobro da ih već dogodine možemo očekivati u playoffu.

Warriorsi su imali uglavnom konkretne probleme. Ozljede su ionako tanku momčad potpuno osakatile, David Lee i Steph Curry, dva nositelja, daleko su od prava forme tijekom cijele sezone. Kao da to nije dovoljno, do nedavno su praktički bili bez klupe. Amundson i rookie Udoh nisu zvučna imena, ali njihov izostanak doveo je do toga da minute pod košem idu igračima koji ih ne zaslužuju, poput Radmanovića i Gadzurica.

Povratkom u momčad vrlo brzo su pokazali što je nedostajalo. Amundson je, kao i lani u Sunsima, čista energija, čovjek koji zna gdje s tijelom i rukama, posebice u obrani. Ta njegova upornost odlično dođe, pogotovo zbog već tradicionalnih problema Biedrinsa s ozljedama (Andrisovih 5-20 s linije slobodnih u 30 tekmi i uopće njegova pasivnost u napadu zaslužuju poseban post). Udoh pak donosi još jedno živo tijelo pod koš, a svojim all-round talentom obećava i nešto više. S ovako solidnom rotacijom visokih mogu računati i na bolji obrambeni učinak, a to je za momčad koja do jučer nije znala što je to uopće obrana popriličan pomak naprijed.

Da ne govorim da je njihovo zdravlje zaslužno i za micanje Radmanovića što dalje od koša, na krilo, gdje je svojim šutom za tri čak i koristan. Kad dodaš da u Reggieu Williamsu imaju odličnog strijelca s klupe, da je Smart pokazao da zna posao (praktički je preko noći ispravio sve Nelsonove greške i posložio jedan nesebični napad, s tim da bih ja osobno ipak volio vidjeti Leea više uključenoga u pick 'n' roll i posebice pick 'n' pop akcije), da se Wright potvrdio kao pravi starter, ispada da bi da su bili zdravi od starta već danas bili u borbi za playoff.

Clippersi pak nisu imali previše zdravstvenih problema (ozljede Kamana i Davisa pokazale su se kao blagoslov), ali trebalo im je poprilično vremena da sruše psihološke barijere. Možemo pričati o Vinnieu što hoćemo, ali treba mu skinuti kapu što je vrlo brzo odlučio dati momčad u ruke mladim igračima. Minutaža i utakmice dale su im samopouzdanje, a s njim su počele stizati i pobjede.

Praktički, Clippersi danas znaju nešto što nikako nisu mogli znati na samom početku sezone – da su i Jordan i Aminu i Bledsoe igrači koji mogu odraditi itekako korisne role. Gordon i Griffin su dvojac na kojem se može graditi rasna momčad, a najbolje od svega je što su i jedan i drugi tek počeli otkrivati vlastiti potencijal. Gordon igra sjajno, ali svi znamo da može biti još ubojitiji šuter, a Griffin je već sada jedan od najuzbudljivijih i najučinkovitijih igrača lige, iako se još ne osjeća lagodno u svim situacijama na parketu.

Međutim, glavna psihološka barijera koju su srušili ona je u glavi Barona Davisa. Davis je igrač koji nije u stanju podnijeti autoritet niti teške trenutke, razmažena zvijezda koju mi ne pada na pamet braniti. Ali, Davis je talentirani playmaker koji zna sve o košarci i koji, kada hoće, može biti od pomoći. U sezonu je ušao rezigniran, spreman na najgore. Kvragu, s jedne strane mu po ploči crta Vinnie, s druge mu Sterling urla da je debelo prase.

I onda u jednom trenutku Baron shvaća da su Gordon i Griffin sjajni. I istrčava s njima na parket i počinje uživati u igri. Biti koristan, po prvi puta u životu u pozadinskoj ulozi, dao je momčadi ono što joj je trebalo, trećeg nositelja. Sad, ne znam koliko će ovo trajati, ali činjenica je da Clippersi mogu pobijediti svakoga u ovome trenutku zato što imaju tri vrhunske napadačke opcije i hrpu solidnih igrača zadatka. Što je vrhunska osnova na koju još treba nadograditi smisleni napad koji će Gordona i Griffina dovoditi u dobre pozicije i kad ne trče, te postaviti obranu. Ali, to je također za jedan drugi post.

ŠTO RADITI U DENVERU KAD SI MRTAV

Naravno, glavna priča ovih dana bila je i, nažalost, ostat će - odlazak Carmela Anthonya iz Denvera. Čovjek želi u Knickse, Denver ga želi poslati u Netse jer samo tako može dobiti nešto zauzvrat i sada je samo pitanje tko će prije trepnuti. Žalosno je što se momčad koja je zadnjih godina bila izazivač raspada na ovaj način, u revolveraškom dvoboju nesposobne uprave i bahate zvijezde, ali to je NBA. Što reći nego – I love this game!

Dok čekamo da vidimo tko ima manja muda (hoće li Melo riskirati slabiji ugovor da zaigra za voljeni New York ili će pristati na ulogu plaćenika, hoće li Denver doći do Favorsa ili će se morati zadovoljiti Chandlerom), htio bi se samo osvrnuti na suludu ideju koja se zavrtila nedavno, po kojoj bi u Netsima završili i Billups i Hamilton.

Jasno je da su u pitanju igrice koje veze nemaju s mozgom, ali ostvari li se ovakav scenarij, znat ćemo da veze s mozgom nema ni ruski mafijaš na čelu Netsa, spreman se ukopati u prosjeku samo da se dočepa jedne zvijezde.

Iako, moram priznati da je ideja o okupljanju vanjske linije Pistonsa pomalo i cool – obzirom da ligom i dalje haraju Spursi, Celticsi i Lakersi, zašto Billups i Hamilton ne bi mogli još par sezona pratiti korak s njima? Uostalom, Netsi su igrali ne tako davno u dva NBA finala, valjda je ostalo barem malo tog dostojanstva u klubu i nakon Kidda.

Uglavnom, u cijeloj priči o tom mega tradeu najviše me živcirala pomisao da će Chauncey morati napustiti svoj rodni grad i klub u kojem je želio ostati i nakon kraja igračke karijere. NBA ponekad stvarno nema srca, a Denver mi se zbog spremnosti da se odrekne svog lidera posebno zamjerio.

Ako je Netsima cilj dovesti još imena kako bi udobrovoljili Carmela (a po Wojnarovskom, u kojega nemamo razloga sumnjati, većinu ovih ideja smišljaju agenti, ne klubovi), a spremni su se odreći Harrisa (Averyevi prsti, on Devina i dan-danas smatra krivim za poraz od Heata u Finalu, umjesto da krivi sebe i svoje luzerske odluke), zašto ne bi jednostavno trejdali Harrisa direktno s Portlandom?

Blazersi ga navodno žele, a sve što trebaju je u drugom smjeru poslati Millera. Miller i Hamilton ne zvuče ništa lošije od Billupsa i Hamiltona (nisu toliko cool, istina), a Melo ionako ima iskustva i s Millerom, koji je bio play u Denveru prije Chaunceya.

Mislim, sve su ovo naklapanja, ali stvarno ne bih htio da čovjek koji uživa igrati za Karla i biti lider u svojoj momčadi, čovjek koji stvarno voli taj klub i taj grad, mora otići da bi se zadovoljili apetiti hijena uključenih u trade. I da, taj Denver usprkos svemu i dalje ima strašan potencijal (trenutno imaju možda najbolju klupu u ligi, s Lawsonom i Smithom, mislim, tko si može priuštiti držati drugog i trećeg napadača van startne petorke), takav da bi, da nije tog nesretnog lockouta i neizvjesne budućnosti oko novog kolektivnog ugovora, Carmelo vjerovatno ostao do kraja sezone, pokušao otići do kraja još ovaj put i tek onda, po uzoru na Bosha i Jamesa, ostvariti san o odlasku u New York. Kao slobodni igrač, ali uz puna prava (Denver bi, poput Clevelanda i Toronta pristao na trade za poneki pick i trade exception).

Nažalost, lockout je već uzeo prve žrtve. Upropastio je sezone Nuggetsima i Netsima (iako je njima puno više kriv Avery, točnije Prokohorov koji je zaposlio dokazanog luzera Kinga kao GM-a i onda pristao na dovođenje ovakvog tiranina), uznemirio je Karla, Billupsa i gomile navijača i fanova. Jedino koga to sve skupa ne dira? Knicksi, naravno. S ili bez Anthonya, oni su već uvjereni da su najbolji na svijetu. Amare je MVP, Fields je rookie godine, Chandler je all-star, a Felton reinkarnacija Oscara Robertsona.

Čovjek se pita, što će im uopće još jedna zvijezda.

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

13Oct/100

ROCKETS

Posted by Gee_Spot

"If you are going to send us to China and give us a week, don't put us on the road on the West Coast for two games back-to-back to open the season ... I'm sorry. It just makes absolutely no sense, unless they don't know Houston is a 3½-hour flight from L.A."
- Rick Adelman

SCORE: 50-32
PRVIH 5: Brooks, Martin, Battier, Scola, Ming
DRUGIH 5: Lowry, Lee, Budinger, Hayes/Patterson, Miller
MVP: Kevin Martin
LVP: Mingovo lijevo stopalo

Uf, totalno sam nabrijan na ovogodišnje Rocketse. Uvjeren sam da se radi o momčadi koja će se smjestiti u gornjem dijelu playoff ljestvice na Zapadu. Dijelom i zbog ove izjave Ricka Adelmana– tako zvuči momčad koja je potpuno spremna za borbu.

(Doduše, možda je ovo već lagano i znak nervoze koju Rick iskazuje već godinama kada s druge strane ugleda Phila Jacksona. Još tamo od davnih dana 1992. kada su Bullsi izmasakrirali Blazerse u Finalu, Adelman ima kompleks manje vrijednosti pred Zen Masterom. Svi oni dramatični porazi s Kingsima uz preklanjsko ispadanje s Rocketsima taj kompleks samo pojačavaju. Ono, samo ukazujem da treba biti svjestan kako je Adelman sjajan trener za regularnu sezonu, ali nema ono nešto čime bi pomogao momčadi preskočiti zadnju prepreku.)

Osim što su Rocketsi u glavi na mjestu kao malo koja momčad, praktički ni na parketu nemaju većih mana. Možda nisu naj-atletskija momčad u ligi, ali to će već nadoknaditi mudrim načinom igre. Slično kao i Jazz, Rocketsi također cijene učinkovitost prije svega. Uvijek se gleda dodatni pas, što je super kada znaš da svi mogu zabiti otvoreni šut.

Možda im je minus što nemaju izrazitog lidera kao što je npr. Deron Williams, ali takve boljke nadoknađuju jednom od najdubljih klupa u NBA (a i skužit ćete kako sam više nego uvjeren da Kevin Martin može biti njihov as). Lani su zamalo upali u playoff iako su cijelu sezonu krpali poziciju centra neadekvatnim igračima te usprkos tradeu za Martina koji je razbio postojeću rotaciju.

Ali, nešto su i dobili – par mjeseci za naviknuti Martina na novu ulogu u novom sistemu te saznanje da sporedni igrači mogu ponijeti teret zabijanje ako bude potrebno. Posebice su se kao napadačke opcije nametnuli Luis Scola, Aaron Brooks i Chase Budinger, koji nakon takve škole ove sezone mogu biti samo bolji.

Sada u novu sezonu ulaze s dva prava centra. I ma kako se možda Yao Ming sa svojim boljkama (zbog kojih neće moći igrati više od 20-ak minuta po večeri) činio nevažnim, i ma kako vam izgledalo da Brad Miller danas jedva hoda, činjenica je da će s njima pod košem Houston dobar dio utakmice imati dvije petice koje će im značajno dignuti nivo igre.

Samim svojim tijelima i Ming i Miller su smetnja u reketu, a tamo je Houston lani bio najtanji (posebice u obrani). U napadu su obojica playmakeri preko kojih možeš vrtiti akcije (sjajan pas) ili na koje možeš vrtiti akcije (sjajan šut). Yao se možda ne može kretati, ali probaj ga zaustaviti kada primi loptu na dva metra od obruča. Miller i dalje ima fantastičnu ruku i pouzdana je pick 'n' pop opcija dok god je na parketu.

Naravno, time je automatski život lakši Scoli koji je napadački arsenal razvio do savršenstva (osobito šut s poludistance), ali i ostalima. Chuck Hayes se vraća u svoju ulogu obrambenog specijalca, a rookie Patrick Patterson može se posvetiti donošenju karaktera, energije i skokova. Jedini minus u odnosu na lanjsku postavu je nedostatak Landryevih koševa u samom reketu, ali izdrži li Ming cijelu sezonu to neće biti važno. Tek u slučaju da Yao opet otpadne na neko vrijeme (što će možda biti i posljednji put, em mu ističe ugovor, em je sam najavio mogući kraj karijere nastave li se gomilati ozljede), Landryeva sposobnost pivotiranja osjetno će nedostajati.

Vanjska linija ima potencijal biti užasno naporna po protivnike. Brooks i Kyle Lowry (možda naj back-up play u cijeloj NBA) su sitni, ali uporni u presingu na loptu, u taj stil igre se uklapa i iz Nets pristigli Courtney Lee (također dobar šuter) te Kevin Martin. Dok je Lee kao back-up dvojka luksuz, ipak se radi se o igraču koji je igrao Finale kao starter u dresu Orlanda, oko Martina je puno pitanja.

Odgovor na ono najvažnije, može li ostati zdrav, ne mogu dati. Ali, zato sam uvjeren da će Martin, po prvi puta u pravom sistemu (dok je Adelman još bio u Kingsima Kevin se baš nije naigrao, tako da je ovo njihova prva prava suradnja), dati svoj maksimum. A to znači gomilu koševa uz sjajne postotke, s puno (ali stvarno puno) slobodnih, puno ulaza i puno trica. Dat će Rocketsima ono što je u svoje vrijeme pružao McGrady, sjajnu vanjsku opciju zbog koje će njihova igra teći kao podmazana.

Također, Martin ima potencijal biti i dobar obrambeni igrač, što praktički ostavlja Scolu i Budingera u rangu jedinih slabih 1 na 1 obrambenih karika. Međutim, budu li trpali kao lani, to će im biti oprošteno.

Budinger je od surfera postao šljaker, učinivši Arizu potpuno nepotrebnim (za ostalo se pobrinuo sam Ariza pokazavši da nije u stanju nositi dio napadačkog kolača u momčadskim uvjetima zbog čega su ga mirne duše poslali u New Orleans) te se nametnuo kao zamjena za ostarjelog, ali još uvijek korisnog Shanea Budućeg Komesara Battiera. Također, obojica niskih krila daju još dvije sjajne tricaške opcije momčadi koja će živiti od zabijanja otvorenih šuteva. Solidna, timska obrana te vrhunski, timski napad. Timski je ključna riječ. Svi mogu zabiti, svi mogu dodati. Kevin Martin kao pojedinac sposoban doći do koša 1 na 1 kada sve drugo stane. Imaju dovoljno.

(Čisto primjera i edukacije radi, uzmite bilo koju lanjsku utakmicu Rocketsa i nakon toga upalite npr. Del Negrove Bullse. Neće vam biti jasno da gledate isti sport.)

Rocketsi će se otkotrljati do playoffa, međutim, tu im je i limit, negdje u drugom krugu. Za preskočiti Thundere i Lakerse ovoga svijeta, trebat će im zdravi Yao, a bojim se da taj film više nećemo gledati. Srećom, od kada klubom upravlja Daryl Morey, plan B je uvijek pri ruci. Čovjek će već nešto smisliti. Stoga, naviknite se na Houston u playoffu iduće desetljeće, a, uz malo sreće, možda i na Houston kao pravog izazivača.

10Aug/105

HOUSTON

Posted by Gee_Spot

ROCKETS

Jučer sam spominjao kako su Oakland Athletics lideri novog načina slaganja momčadi u baseballu, klub koji je odlučio promijeniti ustaljene norme birajući igrače po nekim novim saznanjima, prebacujući moć iz ruku insidera u ruke znalaca. U neku ruku, postavljanjem Daryla Moreya za GM-a 2007., Rocketsi su napravili sličnu revoluciju u NBA, odlučivši se ne izabrati čovjeka iz kruga bivših košarkaša i trenera, već totalnog outsidera koji iza sebe nije imao gomile poznanstava ali jeste diplome i svježi pogled na stvari.

Statistička analiza postojala je i prije njega u nekim NBA klubovima, ali kao dio ukupnog skautinga, dok je tek dolaskom Moreya postala mainstream i danas praktički glavni izvor informacija. Rocketsi su lideri u takvom pristupu, stoga ne čudi što već godinama njihova ljeta nisu dosadna. Koliko god sredstava imali na raspolaganju, Rocketsi uvijek naprave nekakav dobar potez.

Doduše, ovo ljeto stvarno nisu imali što dirati, Morey je posao odradio ranije pretvorivši McGradyev leš u Kevina Martina i gomilu pickova, i sada im samo ostaje nadati se da će Yao konačno biti zdrav kako bi pomogao momčadi da se bori za vrh Zapada. Jer, nakon Lakersa nema logičkog favorita za drugu poziciju, a nekako se upravo Houston i Oklahoma nameću kao momčadi sposobne iskoristiti taj nedostatak velikih protivnika. Jasno, tolika ovisnost o Mingu i dalje visi nad njima kao giljotina spremna svaki tren presjeći nade o vrhunskom rezultatu, ali ionako, već sezonu nakon ove, Houston kreće u sasvim novom pravcu, s Mingom ili bez njega – od 2011. pada se ispod salary capa te će im ostati dovoljno za dovesti pravog all-star igrača, nakon čega mogu potpisati Minga (ako uopće bude sposoban igrati) preko capa zbog Bird prava.

Sad, zamišljati Anthonya u Rocketsima nema smisla, ali bitno je da ima prostora, to je dovoljno za očekivati da će Morey i ekipa povući prave poteze kako bi momčad održali na vrhu još nekoliko godina. Lanjski ne-ulazak u playoff praktički je poslužio za mini-rebuilding, a ljeto je definiralo izgled momčadi. Mudro su zadržali Lowrya izjednačivši ponudu Cavsa, te sada imaju najboljeg back-up playa lige vezanog midlevelom čak četiri sezone, te su se osigurali za slučaj da netko preplati Aarona Broksa za dvije godine.

Brooks je upravo idealan primjer Moreyeva pronalaska, što se ne može reći za ovogodišnji pick Patricka Pattersona. On im je praktički pao u krilo i Morey nije imao što razmišljati, tako zreloga igrača koji će u najgorem slučaju biti član rotacije pod košem uzimaš četrnaestim pickom svaki dan. Patterson je odigrao dobru ljetnu ligu, ali što je još važnije nametnuo se kao karakter koji idealno paše u ekipu sastavljenu od redom nesebičnih zaljubljenika u momčadsku igru poput Scole, Minga i Battiera.

Scola je također dobio novi ugovor, nakon što je Bosh odbio Rocketse i time prekinuo razgovore o tradeu s Torontom u kojem bi Scola bio ključni igrač sa strane Houstona, Morey ga je učinio četvorkom budućnosti. Obzirom na vještine koje ima kao igrač i sve što je pokazao u ovih par sezona, to je mudar potez. Jedan igrač je ipak završio u Torontu – Davida Andersena i njegov vrhunski šut s poludistance, koji nije dobio previše prilike u lani nakrcanoj unutarnjoj liniji Rocketsa, Morey je poslao u Toronto za budući pick druge runde.

Roster je zaključen dovođenjem Brada Millera iz Bullsa, čime je praktički učinjena usluga treneru Adelmanu, koji sada u Milleru ima centra koji će kao zamjenu Mingu biti u stanju vrtiti napad Rocketsa na isti način na koji to radi Yao. Adelman je, došavši nakon Van Gundya, preporodio Minga, pretvorivši ga iz sidruna u playmakera, iskoristivši tako njegovu meku ruku i osjećaj za asist, a upravo su to i dvije najveće Millerove vrline, razvijene do savršenstva za vrijeme njihovih zajedničkih dana u Sacramentu.

Momčad za sezonu je u svakom slučaju spremna, treba tek naglasiti da Morey uz Mingov ima još dva ugovora koja su u zadnjoj godini (Battierov i Jeffriesov) te da možemo očekivati trade u slučaju da se ukaže prava prilika. Nikad ne možeš biti toliko dobar da se ne možeš poboljšati, jeli.

ASTROS

Klub iz Houstona do prije 5-6 sezona bio je na vrhuncu, vrhuncu koji je trajao sve od kasnih 90-ih. Međutim, zlatnom dobu je došao kraj a ova sezona praktički je označili početak rebuildinga i raskid s boljom prošlosti, jer su u zadnjim danima nedavno prijelaznog roka, Astrosi pozdravili dvije svoje klupske legende. U Philadelphiji je tako završio prvi pitcher Roy Oswalt, a u Yankeesima prvi udarač Lance Berkman.

Kako su ova dva veterana i dalje bili solidne opcije, te kako je usprkos njima momčad bila jedna od najgorih u ligi, možete misliti kako će Houston odigrati ova zadnja dva mjeseca sezone. Uredno treba igrati protiv njih jer njihove misli su u svakom pogledu u budućnosti, ali uvijek treba paziti tko baca za protivnika. Astrosi nisu jaka momčad koja može dobiti obranom, ali imaju dovoljno napadačkog oružja da izrešetaju lošije bacače, te nikako nije mudro igrati protiv njih ako sa suprotne strane ne stoji minimalno dobar treći pitcher.

Dakle, odlaskom Oswalta ionako slaba rotacija dodatno je omekšana, jer su u zamjenu za svog dotadašnjeg asa dobili trećeg pitchera Philliesa Haapa i par perspektivnih klinaca. Glavni razlog za trade ipak je bio, kao i uvijek, financijske prirode, razlika u plaćama Oswalta i Haapa za momčad na dnu puno je važnija od razlike u kvaliteti. Sada je nominalno prvi starter solidni Myers, a drugi Rodriguez, dva dobra veterana koji mogu odraditi posao ali, realno, njihova idealna uloga je puno bliža dnu startne rotacije nego početku.

Udarači Astrosa redom su birani po mogućnosti da opale lopticu preko igrališta, dakle na staromodan način, zbog čega je Houston jedna od najgorih momčadi kada je u pitanju preciznost, broj poena i uopće bilo koja napadačka kategorija, ali ako nalete na žrtvu, nekakvog osrednjeg pitchera koji nema svoju večer, u stanju su ga rasturiti golom snagom. Ova tri ranije nabrojena pitchera mogu npr. dogodine poslužiti kao solidne bacačke opcije u rotaciji (točnije kao treći, četvrti i peti bacač). Tako nešto ne možemo reći za udarače, naime odlaskom Berkmana (koji je ionako praktički gotov u što će se Yankeesi brzo uvjeriti), napad ovisi ponajviše o tri solidna all-round igrača – mladom Johnsonu i nešto iskusnijima Penceu i Bourneu. Tek Johnson ima potencijal za biti nositelj, a ova dvojica pouzdane su opcije u rotaciji udarača i u igri u polju. A kad moraš istaknuti solidne igrače u ovakvoj igri u kojoj sve ovisi o kvaliteti pojedinca, onda si sve rekao. Obzirom na očajnu klupu (u svakom pogledu nedostatna, s tim da su rezervni bacači kriminalni), ne baš sjajan sistem i trenutno stanje rostera, jedini način da Houston brzo pobjegne s dna je kupovina. A kako nisu u rangu Yankeesa, bojim se da ćemo Astrose gledati dugi niz godina u ovoj donjoj trećini od desetak momčadi koje ne mogu ni do 50% učinka.

THE ROSTER OF THREE

Malcolm In The Middle (Linwood Boomer, 2000.-2006.)

Jebeš ljeto ako ti se pri ruci ne nađe nekakva vrhunska zajebancija duga 20-ak minuta. Kako su crtane serije svoje odradile (nakon prvih deset sezona ''Simpsona'' i ''South Parka'' ima li potrebe za gledanjem ičega u ovom žanru – ne samo da su ''Family Guy'', ''Futurama'' i slične serije lošije kopije čiji je jedini moto brže, više, jače a da pritom nikoga nije briga za dušu, već su čak i kasniji ''Simpsoni'' i ''South Park'' postali upravo to isto, loše kopije originala) i definitivno mi nije napeto svako ljeto gledati Homera i Cartmana, ovaj put sam se odlučio za jedan drugi klasik. Igrani, iako u srži nije daleko od animirane braće. Međutim, kad se jednom navučeš na ove lude likove, a posebice fantastične roditelje, onda skužiš da su ovi karakteri od krvi i mesa ipak uvijek iznad crtanih, ma kako stilizirani bili. Kad razmislim, ako ''Scrubs'' stavim sa strane kao ipak previše indie za ljeto, ako je ''Office'' previše naporan (kao i Pythonovci, nisu to stvari koje možeš gledati svaki dan), ako su ''Seinfeld'' i ''CYE'' ipak više večernji program a ne nešto što možeš upaliti kad god želiš tijekom jutra, ispada da mi je ''MITM'' najbolji izbor. U biti, na pamet mi padaju samo prvije dvije sezone ''Earla'' i ''Weeds'' kao konkurencija, s tim da je pad kvalitete nakon te prve dvije sezone nešto što bode u oči, dok je ''MITM'' uvijek ostao na približnoj razini. Ima netko neku ideju koja bi se još humoristična serija mogla iskoristiti ljeti za kratki predah?

Yao (Yao Ming & Ric Bucher, 2004.)

Ric Bucher je čovjek koji uživa u životu. Bavi se najblesavijim poslom na svijetu, poslom reportera na parketu, zbog čega sam ga u početku smatrao za totalnog morona, kao i većinu ostalih koji to rade. Mislim, zašto bi se itko normalan linkao na Craiga Segera u bilo kojem obliku? S vremenom sam ipak skužio da je Bucher ljenčina koja radi to što radi jer tako na najlakši način ima pristup informacijama koje onda koristi da bi davao neke od najartikuliranijih i najmudrijih izjava na ESPN-u, bilo kao gost u raznim emisijama (njegovo gostovanje kod Simmonsa obično bude praznik za uši) ili u rijetkim tekstovima. Da se mene pita, Bucher ne samo da bi imao tjednu kolumnu o NBA, već bih ga zadužio i za rad na dnevnom NBA podcastu (već godinama se mijenja ekipa koja radi ''NBA Today'' i još nitko nije ni približno uhvatio razinu koju imaju podcasti namjenjeni MLB-u i NFL-u). Međutim, ako se pita Buchera, on bi radije da ostane kako jeste kako bi imao više vremena za frizuru i obitelj. Dok čekam njegovu prvu knjigu o NBA, zadovoljit ću se ovim što je odradio da približi svijetu život Yao Minga i sve pritiske koje takav div osjeća na parketu, ali ponajviše od strane svoje Kineske domovine. Svi znamo da je Yao ljudina, a ova knjiga će to samo potvrditi. Puna anegdota i osvrta na stanje lige, idealno je ovo štivo koje teče lagano poput hladnog piva ispod nekog bora. Bucher tvrdi da je Yao sve sam odradio, ali mi znamo bolje. I Ric je ljudina.

American Beauty (Grateful Dead, 1970.)

Deadovci u svom najpristupačnijem americana izdanju. Uz to što su udarili temelje žanru kakvog danas znamo, nisu se libili zakoračiti ni u teritorij radijskog hita ala Eaglesi (album je u biti pristupačniji, više mainstream nastavak folkom natopljenog ''Workingmans Dead''). Kako god to blesavo zvučalo, ovo nije najbolji album Deada, ta titula pripada nekom od liveova, možda i kasnijih studijskih bisera, ali je definitivno jedan od najboljih albuma uopće. Klasika. Više Kalifornija nego Teksas, ali ima i dovoljno country elemenata da ih se pusti u Houston, bez obzira na hipi brade. Truckersi i Townes su bili blizu izbora kao obavezna americana lektira za ljeto, ali ''American Beuty'' odnosi pobjedu. Barem danas.