RUNNING WITH THE PACK G56

It’s (almost) playoff time bejbe!

Thunder @ Heat

Miami je ušao u utakmicu punom snagom, u ovakvoj situaciji (tri gadna poraza, ozbiljno zaostajanje u lovu na startne playoff pozicije) čak ni ležerni pristup životu Jamesa i Wadea nije mogao proći. Još jedna blijeda partija pod motom “samo playoff je važan” bacila bi dodatnu sjenu na njihov upitan identitet. Samo, za razliku od njih nekoliko dana ranije u Oklahomi, Thunder nije došao na Floridu s pripremljenim albijem.

Durant i društvo odlučili su pokazati zube i poginuti muški. Ne samo da su odoljevali svakoj navali adrenalina i energije s kojom ih je Heat napadao, nego su još usput domaćina dobro i namlatili. I to ne samo dežurni boksač Perkins, već su rukama opasno lamatali i Westbrook i Durant.

Najvažnije od svega, nisu dozvolili da ih se slomi, čak ni usprkos kriminalnoj trećoj četvrtini. Tih užasnih 12 minuta košarke u kojima Thunder nije uspio obraniti ni jedan napad nikako drugačije nego faulom, niti završiti ijednu svoju akciju ikako drugačije osim izgubljenom loptom (posebice isključen je izgledao Durant koji je nonšalantim pasovima hranio presing Miamia) na kraju su uzele danak u jednoj bitci, ali rat je tek počeo.

Miami je zasluženo izborio pobjedu (odigrali momčadski i muški, James bio najbolji čovjek na parketu), ali pritom nisu ostavili dojam momčadi koja ima formulu za zaustavljanje Thundera. Thunder je pak ispunio svoj plan – došli su do završnice u egalu, davši si šansu. A to je ono najvažnije, jer u zadnjih nekoliko minuta odlučuju sitnice. U ovom slučaju to su prije svega bile Brooksova odluka da ostavi na parketu Perkinsa koji je promašio dva slobodna i posebice onaj suludi pokušaj trice Duranta nakon time-outa odmah po izvođenju lopte iako su imali puni napad.

Thunder svoje probleme s IQ-om nije riješio, ali borbenost i moć koju prezentiraju u stanju su nadoknaditi sve minuse. Heat s druge strane ipak igra smirenije, primjerenije stažu Wadea, Jamesa i Bosha. Ironija je, eto, u tome što smo, njihovim okupljanjem u Miamiu, očekivali da će upravo oni biti bully koji će golim brojkama i sirovom snagom nadoknađivati manjak rješenja, a ne da će pored mladosti Oklahome morati posezati za Pitinovom taktikom (i to još u Rileyevoj dvorani).

Naime.

Sredinom ’80-ih, Rick Pitino pronašao je idealnu formulu košarke koja slabijoj momčadi daje najveće šanse za doći do pobjede – igrati presing na loptu i pucati gomilu trica. Time je svoj neugledni Providence doveo na Final Four NCAA turnira, postavio standarde sveučilišne košarke (trice je na sveučilišnoj razini tada po prvi put uopće uvedena), a sebe upisao u povijest kao jednog od najvećih inovatora igre.

Miami je sinoć pucao 24 trice i ukrao 13 lopti. Te trice su pucali boljim postotkom šuta nego dvice (42 naspram 37 %), što je dobrim dijelom rezultat dominacije koju su u reketu uspostavili Ibaka i društvo. Bili su nadskakani i opet su slabo vodili računa o lopti (izgubili ih 13). Ukratko, Miami je protiv Thundera, u svojoj dvorani, u utakmici u kojoj je morao istaknuti kandidaturu za naslov, odigrao kao tipična momčad iz donjeg dijela ždrijeba.

Problem je samo u tome što se NBA playoff ne igra turnirski i što u seriji od 7 ovakva taktika presinga i trice ne prolazi. Heat protiv ovakve unutarnje linije ne može igrati onu alibi post igru i spuštati loptu na Wadea i Jamesa, jer na ovoj razini takva uljepšavanja ne prolaze, ono si što jesi. Wade i James također nemaju dominantnu prednost u matchupovima da 1 na 5 nose napad ulazima i slash & kick igrom. Heat je osuđen na tricu, a, na neki način, taj ultimativni rizik im upravo najviše i odgovara zbog sklonosti Jamesa da pruža najbolje partije kad ga sluša ruka.

Noćas je odigrao sjajno u obrani, bio konstantno na liniji slobodnih i bio prvo ime utakmice u svakom segmentu, a sve zbog toga što mu je upadao vanjski šut. To je njegov go-to potez, ono na što se oslanja i na čemu gradi svoju igru, a ujedno i glavni razlog zašto još nikada nije odigrao najbolje partije kada je bilo najvažnije. Graditi put prema naslovu na šuterskom učinku jednog streaky šutera (33% u karijeri), koji je, usput istaknimo i to, najbolju košarku ove sezone igrao dok je izbjegavao pucati trice i spuštao se u post, malo je previše klimav temelj.

Dodaj još Wadea, koji je u ovakvim utakmicama također prisiljen potezati više nego treba (njegov učinak iz vana je tradicionalno ispod 30%) i postaje jasno kako će Spoelstra morati smisliti nešto puno bolje od zamjene Anthonya Turiafom u startnoj petorci (iako je to odličan potez, što manje Joela na parketu to bolje za Miami) kako bi ovu momčad iz autsajdera pretvorio u rasnog nositelja. Zaboravite na karakterne mane i slične psihološke pizdarije kojima se bavimo već godinama, Heat ima ozbiljne košarkaške probleme koji se riješavaju isključivo na parketu.

Grizzlies @ Mavs, Lakers @ Clippers, Spurs @ Celtics

Dallas i Memphis odigrali su pravu playoff šahovsku partiju, zatvorili reket, pokrivali šut za tri i sve sveli na po jedan dobar period igre tijekom kojega je jedan protivnik imao prednost. Dallas je svojih 5 minuta iskoristio. Memphis je imao izuzetnu šutersku seriju sredinom druge kada su se prvi put ozbiljnije odvojili, ali, buđenjem Dirka, Dallas preuzima kontrolu i onda u završnici koristi niz sjajnih obrambenih reakcija i radi prednost koju Grizzliesi više nisu mogli stići.

Fenomenalne obrane na obje strane, solidna organizacija napada, ali Dallas je kad je trebalo zabijao iz tranzicije, dok Memphis nije imao rješenja osim nastaviti šutom s poludistance (par Mayovih trica u završnici stiglo je prekasno). Da stvar bude gora, Hollins je dobrim dijelom zaslužan za poraz jer u ključnim trenutcima utakmice na parketu nije imao dva najraspoloženija napadača – Randolph i Mayo su se prekasno vratili u igru, a Gasol i Gay bez njih su bili nemoćni. Carlisle ih je potpuno uštopao, za što zasluge idu dvojcu Haywood – Mahinmi (odradili najbolju moguću kopije Chandlera, držali Gasola jedan na jedan i još stizali čuvati sredinu) te sjajnom Marionu koji je po potrebi gušio i Gaya i Conleya.

Clippersi i Lakersi odigrali su zabavnu utakmicu, ali od početka do kraja Kobe i kompanija imali su stvari pod kontrolom. Ni jedna ni druga momčad nemaju dubinu i nisu htjeli riskirati poraz s rotacijama, tako da možemo reći kako smo gledali pravi playoff susret. Ipak, prednost Lakersa u reketu i na boku bila je previše, posebice za standardno mekanu obranu Clippersa. Bynum ih je zatrpao pod košem, Kobe iz vana i tom balansu nije mogao parirati ni odlični Paul. Odnosno, mogao je da je zabio 50 koševa, jer računati na nekakvu obrambenu reakciju od ovog rostera kojim je okružen stvarno je iluzorno. Ovako, Sessions mu je sasvim pristojno parirao i tako izbio Del Negru jedinog jokera na kojega može računati tijekom cijele sezone, a pogotovo protiv Lakersa (da, taj joker se zove Paulova napadačka eksplozija u završnici, ujedno i najveći razlog zašto je čovjek MVP kandidat i neprikosnoveni član ovosezonske prve NBA petorke).

Dok se toplo nadam playoff dvoboju između Dallasa i Memphisa jer se radi o momčadima koje si idealno pašu i koje nam garantiraju neizvjesnu seriju, držim fige da nam raspored ne donese seriju između Clippersa i Lakersa (marketinška vrijednost debelo nadmašuje onu košarkašku). U njoj Clippersi mogu dobiti eventualno dvije utakmice i to samo ako Kobe poblesavi i uzme više lopti od Gasola i Bynuma zajedno, plus uz to Paul uzme stvar u svoje ruke i zabije debelo iznad 30.

Što se Bostona i San Antonia i njihove partije šaha tiče, kako se neće međusobno susresti u playoffu, sve što mogu reći je da se toplo nadam kako se barem jedna od ove dvije jezgre dogodine neće raspasti. U biti, navijam za sljedeći scenarij – ili da Timmy potpiše za Boston i zakrpa tu rupu pod košem ili da KG potpiše za San Antonio i riješi pitanje tog pokretnog visokog koji može branit pick & roll. Time bi si dali puno veću šansu nego što je imaju ove godine, jer, ruku na srce, njihove slabe strane jedva čekaju da ih netko u playoffu dobro eksploatira.

Warriors @ Wolves

Eh, igrala se i nekakva utakmica između Warriorsa i Wolvesa. Prvi testiraju mlade igrače (startali s tri rookiea), drugi su digli ruke od sezone. Warriorsi usput pokušavaju uhvatiti što bolju poziciju u lutriji kako bi izbjegli da im pick ode Jazzu, ali šteta što to nitko nije rekao Davidu Leeu, koji je sam-samcat nosio momčad, stigao minus od 20 razlike i na kraju omogučio šansu mladom Jenkinsu da bude junak.

Lee je zabijao pored Lovea kao da ovaj ne postoji, a Adelman je svog pulena htio sakriti od sramote tako što ga je stavljao na Biedrinsa dok je Leea povjeravao Pekoviću i Tolliveru. Što ovome nimalo nije smetalo, čovjek je non-stop trčao gore-dolje, zabijao iz reketa ili s poludistance, a usput je stigao razigravati s vrha reketa (u završnici su ubili Wolvese cutovima i hand-off dva na dva akcijama) i zaključati reket. Mislim, Lee je ove sezone digao igru u obrani, ali da na početku četvrte zaustavi tri napada pod košem (i Lovea u samoj završnici), e to je već bilo malo previše.

Osim Lee showa, Warriorsi su ponovno imali prilike testirati i dva mlada igrača, Charlesa Jenkinsa i Jeremya Tylera, u kojima traže dugotrajna rješenja za role back-up playa i back-up centra, obzirom da su limiti Natea Robinsona i Andrisa Bierdrinsa dobro poznati (Nate nije play, već strijelac s klupe, a Biedrins nije centar već čovječja ribica).

Jenkins je igrao na malom sveučilištu gdje je, naravno, bio combo bek zadužen za svaku loptu. Da je odličan strijelac pokazuje i na ovoj razini, ali, ono što je najvažnije, pokazuje da zna vrtiti akcije bez da gubi loptu. Nije atleta poput Robinsona, ali igra pod kontrolom i ima muda, a to je kod back-up playa najvažnije. Ukratko, Warriorsi su možda za male pare pronašli svog Erica Maynora.

Tyler je poseban slučaj, momak je otišao u Europu već nakon treće godine srednje, igrao u Maccabiju i Japanu, čekao dvije godine da napuni 19 i prijavio se na draft. Za svoje godine je izuzetno širok (već ima 120 kg) i solidno se gurao s Pekovićem pod košem (ogroman plus), pokazuje mekanu ruku oko koša i izuzetnu pokretljivost za nekog tako mladog i krupnog. Obzirom na godine i činjenicu da se tek počeo razvijati, vrlo lako bi se mogao nametnuti kao idealan prvi visoki s klupe (ili barem back-up Bogutu). Uostalom, nije da pored mumificiranog Biedrinsa u Zaljevu imaju previše izbora.

I LOVE THIS GAME

Košarka je zakon, potvrdilo se to još jednom. Ball don’t lie. Iako sam se već predao i pomirio sa životom u đikaniziranom svemiru, u kojem će se sve opet okrenuti u smjeru s početka nultih, kada je ligu gušila praznina nastala Jordanovim odlaskom, u zadnji tren smisao je spašen. Ipak ne možeš doći do trofeja silom, trebaš naučiti neke lekcije. Kada je Boston pao bez ispaljenog metka pomislio sam kako je ovo kraj, izbacili su ultimativnu Momčad. Pa sam se nadao da su Bullsi ipak dovoljno zreli. Protiv Mavsa se nisam nadao više ničemu, samo što bržem kraju agonije.

Ne pretjerujem kada kažem da je Dallas spasio košarku. Mogu mediji i dalje lajati o Heatu i uzrocima njihova poraza, ali pametne franšize i pametni ljudi u ligi još jednom su dobili potvrdu koji obrazac treba slijediti. Onaj upornog planiranja i upornog rada. Dallas je prije 5 sezona bio momčad koja je sve htjela na brzinu, Cuban je kupovao talent i na kraju je izgubio. Zadnjih godina su se okrenuli lekcijama Spursa, stvorili su sistem i momčad, gutali razočaranja i na kraju trijumfirali. Potvrdili da je NBA zanimljiva masama zbog zvijezda, ali da je prije svega ljubiteljima košarke zanimljiva zbog igre.

Sutra nitko neće pokušati pretplatiti tri igrača i graditi momčad (dobro, nitko osim Knicksa), ali zato vam garantiram da ćemo od iduće sezone gledati više zone nego ikada. Da ne govorim da su Mavsi nadahnuće za sve buduće šampione i po tome što su građeni oko igrača zadatka, bez zvijezda, čak i bez all-round all-star igrača. U prvi plan dolaze karakter, iskustvo i ozbiljnost, ali i ne-konvencionalne rotacije. Do jučer je vladalo uvjerenje da lepršava košarka u stilu Sunsa ne može do naslova, danas znamo da je Sunsima nedostajala samo malo bolja obrana.

I po meni najveći plus ovakvog ishoda je što sutra više nitko nema pravo reći da u NBA trener nije bitan. Da se vratim na primjer Sunsa i zaigram “da je moja baba muško” igru, pitanje je da li bi imali naslov da je uprava bila voljna malo riskirati financijski i da je D’Antoni imao boljeg stručnjaka za obranu od Iavaronia, nekoga tko bi apostrofirao taj dio igre. Možda u regularnom dijelu i za veliku većinu ekipa trener i nije bitan, ali za ove najbolje, koje se međusobno bore za naslov u utakmicama gdje svaka sitnica odlučuje, jeste.

Phil Jackson je najveći ne samo zato što je znao ukrotiti egomanijake poput Jordana ili Kobea (donekle), već i zato što je znao da njegov rezultat umire ili živi s poštovanjem principa trokuta Texa Wintera. Naravno da mu vrhunski talent koji je imao na raspolaganju nije bio na odmet, ali igra je bila ta koja je donosila rezultat. Sad, možda vam se čini pretjeranim u ovu ligu stavljati Carlislea, ali čovjek je uz malo sreće možda mogao imati i tri prstena danas. Rick Carlisle je na neki način uvijek bio podcijenjen, ali Rick Carlisle još nije vodio momčad koju nije napravio potencijalno šampionskom.

Prvo je stvorio Detroit po uzoru na stare Pistonse koje je kao igrač šampionskih Celticsa upoznao iz prve ruke. Također, kao igrač tih istih Celticsa vrlo je dobro znao važnost nesebične igre u napadu i raznovrsnosti. Možda nije bio ništa više od dodavača ručnika u svoje vrijeme, ali dodavao ga je Birdu, McHaleu i Waltonu između ostalih. Način na koji ga se Dumars riješio nakon što je stvorio buduće prvake možda nije bio fer, ali je bio još jedna škola. Pistonsi su osvojili naslov s Larryem Brownom, a ironija ne može biti veća – jedna od najvećih trenerskih NBA legendi osvojila je prvi prsten s momčadi koju je stvorio trener početnik.

Carlisle je zatim stvorio i potencijalnog šampiona od Indiane, da bi se ti snovi raspali onim nesretnim događajem u Detroitu, od kojega se franšiza Pacersa još nije oporavila. Te godine su naslovnice svih NBA magazina kao prvog izazivača nudile upravo Artesta, O’Neala i Captain Jacka, a smatrati takav roster šampionskim iz današnje pozicije djeluje stvarno nestvarno. Ali, ta momčad je pod Carlisleom do one nesretne tučnjave gazila sve pred sobom. I onda je Cuban bez razmišljanja angažirao čovjeka koji je uz pomoć sjajnih asistenata i jednog od najbrojnijih stručnih štabova u ligi uopće, dvije godine pripremao teren u očekivanju prave prilike. Koja se ukazala ove sezone i koju su odmah zgrabili.

Da mu ne pada na pamet štediti, Cuban je pokazao na stotine načina, od ogromnih ulaganja u struku i svakakve oblike košarkaške analize, do gomilanja i preplaćivanja solidnih igrača koji su mu bili dostupni. Samo, tko danas nakon svega može reći da je preplatio Mariona ili da je nepotrebno riskirao s Butlerom ili da će tek preplatiti Chandlera? Ono gdje je Cuban naučio lekciju je da treba pustiti igri da priča. Dallas je uvijek igrao lijepu košarku, ali pod Carlisleom obrana je postala značajnija nego ikada i sjajni rezultati kroz regularnu sezonu su uvijek bili prisutni. Međutim, najvažnije je da nije bilo nikakvih paničnih poteza zbog dva bolna ispadanja u playoffu, posebice od onog lanjskog od Spursa u seriji u kojoj je San Antonio nametnuo svoju igru.

Za ovu godinu Mavsi su znali da nema više ustupaka, već da protivnika moraju dobiti upravo nametanjem svoga stila. Pa onda budi što jesi, izađi kao pobjednik ili pogini muški. I, naravno, radi sitne prilagodbe koje vode naprijed, u čemu su se pokazali majstorima – pogledajte samo tijek svih serija u ovom playoffu, nakon početne dvije utakmice ispitivanja snaga, Dallas je redovito bio taj koji bi zadao prvi kontraudarac kojim bi protivnika izbacio iz ravnoteže taman koliko treba. Taj njihov stil se pokazao dobitnom kombinacijom i to treba priznati usprkos svim do sada poznatim pravilima kojima je prkosio.

Dallas je srušio sve mitove, pokazavši da do naslova može i prosječna obrambena momčad ako zna koristiti protivnikova slabosti. To miksanje zone i čovjeka malo po malo je pretvaralo Heat u šutersku momčad, što me podsjetilo na one davne dane kada sam još gledao Euro košarku i kada su me istovremeno fascinirale i iritirale te zone, statičnost napada i stalno potezanje trica. Međutim, nije zona kriva što onaj tko je napada nema dovoljno vještine da je savlada, jer u pitanju je tek jedna vrsta obrane koje ima slabosti kao i sve druge. To je taj šahovski dio košarke kojega u NBA kronično nedostaje i kojega će nadam se biti sve više u budućnosti.


– Brendane, opraštam ti sve milijune koji si mi spalio!!!! DeShawn, tebi sve one koje ćeš mi tek spaliti!!!!!!!!
– Toooooooooooooooooooooooooooo!!!!!

Ne samo da je Dallas bio prosječan u obrani, već nije imao ni zatvoren reket kako treba. Tyson Chandler je bio veličanstven cijelu sezonu, ali toliko ovisiti o jednom igraču je nemoguće. Miami ih je imao u šaci što se koševa u reketu i skoka tiče do onog trenutka kada se serija prelomila u drugom poluvremenu četvrte utakmice. Od toga trenutka igrači Dallasa su jednostavno bili gladniji. Nema bolje izraza za opisati činjenicu što su hvatali više lopti i uopće igrali požrtvovnije. Jednostavno, oni su odgovorili na sve izazove – kada se prozvalo momčad da previše ovisi o Nowitzkom reagirali su, kada se prozvalo Terrya da treba igrati kao druga opcija reagirao je, kada se prozvalo Chandlera da treba biti čvršći reagirao je. S druge strane Miami na nijedan izazov nije odgovorio pozitivno i u tom mikro svemiru, koji svaka serija postane za sebe, to je bio jedan od ključnih detalja.

I iako je Dallas potpuno zasluženo osvojio naslov jer je bio bolja momčad i jer je igrao bolju košarku, i iako mu hvala na tome što je sve to uspio srušivši usput ne samo gomile paradigmi već i nastanak jednog ružnog Imperija, ta nesposobnost Heata da mentalno reagira na zahtjeve serije jednako je fascinantna. Ne želim reći da je to ključni moment, Dallas je pokazao srce i definitivno su imali neke obrambene momente za diviti se, ali da im je činjenica kako je Heat izgubio dušu pomogla – jeste. Miami igra ružnu, bezveznu košarku, nešto što se može tolerirati samo zato što s druge strane parketa ulažu ogromne količine energije u to fanatično branjenje koša. Međutim, u onoj famoznoj četvrtoj utakmici ne samo da je LeBron James dokazao da je papak, on kao da je probušio napuhani balon koji je bila ova momčad.

Čim je on stao igrati punom snagom, čim su mu obrambene rotacije oslabile i čim su mu se napadi sveli na gledanje s perimetra i dodavanje prvom do sebe, Miami je izgubio seriju. Nadoknaditi njegov učinak nemoguće je samo po sebi, ali ono što je još više ubilo Heat bilo je saznanje svih uključenih da je Dallas jednostavno bolji. Kada je LBJ ostao bez samopouzdanja, oduzeo ga je i momčadi koja je upravo na vjerovanju da je on Svemogući do tada živjela. A bez samopouzdanja nije više bilo ni one samoubilačke igre u obrani, bez čega je Miami ostao bez oružja za suprostaviti se Dallasu koji je tako preokrenuo stvari u svoju koristi i nametnuo svoju igru. Wade je pokušao spasiti što se spasiti da, ali glavom kroz zid nije išlo. Miami za ovakve situacije jednostavno nema plan B, a nema ga zato što nema ni plan A, jer ono što oni igraju nije igra. I tu je razlika između Carlislea i Spoelstre. Iako će i Rick dati do znanja da su igrači ti koji igraju i da on nema nikakva utjecaja u napadu, upravo su njegove rotacije, postave i kombinacije davali svima na parketu najbolju šansu da nešto naprave.

Spoelstra s druge strane nije imao pojma što radi, njegovi potezi u zadnje dvije utakmice su bili tipični potezi očajnika koji se nada da će slučajno nabasati na spasonosnu formulu. Da, nije imao lak posao obzirom na sakatu klupu, ali svaka medalja ima dvije strane, dakle za dobar dio loše obavljenog posla kriv je i sam. Mislim, može biti ponosan ne sve što je napravio u prvoj godini s ovom momčadi, na kraju će svi ovo gledati kao neuspjeh iako on to nije (odnosno, neće to biti ako iz njega izvuku pouke) obzirom na to kako se odvijala sezona. Međutim, mogao je bolje, puno bolje.

Nego, da se vratim na Jamesa. Ne pada mi na pamet pokušavati ući u njegov um, ali očito je kako se radi o čovjeku koji treba puno stručniju pomoć od one koju mu mogu pružiti tapšanja po dupetu od strane suigrača. Ono, možda ne želi biti čovjek odluke i želi pobjeći od odgovornosti zato što cijeli život netko od njega nešto očekuje, možda ga je jednostavno strah pritiska zbog svega onoga što slijedi nakon neuspjeha. Ne zaboravite da nije on sam od sebe napravio Globalnu Đikonu, da ogroman dio odgovornosti leži na njegovim prijateljima i suradnicima koji su u prvom planu uvijek imali dolare i uspjeh, a tek tada brigu za svoju zlatnu koku.

James je dolaskom u Miami izgleda naučio da je važno posvetiti se samo košarci, zadnji dio sezone samo je ona bila važna. Nakon poraza proradila je ogorčenost, a čak i ono ruganje s Dirkom govori o nezrelosti i na neki način nedostojnosti da se bude prvakom. Ali, ono što ni on ni Heat nisu naučili je da samo na njegovim fizikalijama ne može do kraja. Ovaj poraz neće biti uzalud ako iz njega izvuku pouke. A te su da treba raditi na igri, pojačati momčad i momčadski duh. I ona najvažnija, ne oslanjati se na medijsku veličinu nekoga, već na njegovu igru na parketu.

Kako James nije u završnici seriji uspijevao biti niti Pippen, morat će prihvatiti njegova ograničenja kako bi sutra od njega stvarno izvukli Pippena. E, sad je pitanje koliko još sezona Wade može glumiti Jordana, u ovoj seriji mu je to išlo sasvim dobro i stvarno je uz Dirka bio jedini legitimni kandidat za MVP-a. Ono ključno je pak kakav stil igre može razviti Miami, posebice u napadu, jer ovaj izostanak ikakvog sistema više se ne smije događati. Nema izlika u ozljedama i nedostatku tijela, jer nije to ono što ih je koštalo odlaska do kraja. Koštalo ih je to što su igrali lošiju košarku, što su manje željeli i što nisu bili realni. Dok je Dallas znao da su im margine za grešku male i da mogu do kraja samo ako će odigrati savršeno, odnosno najbolje što mogu u datom trenutku, Heat je vjerovao da imaju rješenje za sve. Jer su vjerovali u idole umjesto u rad. Miami Heat su Hrvati. Arogancija i ignorancija su ih na kraju stajali glave. I budimo sretni zbog toga.

Budimo sretni i zbog Dirka, koji je izbjegao svrstavanje u kategoriju s Barkleyem i Maloneom i upisao se među 30 najvećih igrača svih vremena. Smiješno je što je trofej dignuo nekoliko minuta nakon što je odigrao najgoru playoff partiju ove godine, ali i to je na neki način još jedan dokaz njegove ljudskosti koja zrači iz svakog njegovog poteza. Na kraju je zabio kada je bilo najpotrebnije, ali i to je snaga Dallasa, što su ga suigrači digli kada mu nije išlo i tako mu vratili za sve one situacije kada je on njih izvlačio. Tome služi momčad, to je vjerovanje jedan u drugoga, a ne ono što je pokazao Miami koji je jednostavno stao onog trenutka kad je stao James. Postavlja se pitanje da li su uopće bili momčad ili su tipična oportunistička skupina u kojoj se članovi podržavaju samo kada im ide dobro. Miami HDZeat.

Uglavnom, Dirk nije igrač u rangu Birda, to nikako, ali je možda najbolji čisti šuter svih vremena i to je bilo nešto na čemu je Dallas sve ove godine gradio igru. Njegovi šutevi iz onih smiješnih poza možda na neki način i jesu asptraktni i blentavi, ali su za razliku od sirove snage na koju igraju Wade i James ipak rezultat činjenice da je jedan smrtnik prihvatio svoje nedostatke i naučio kako iz njih izvuči maksimum. Dirk je muškarac, a to je nešto što se ne dokazuje brojem reklama, samo naslova.

A kad smo kod muškaraca, treba odati priznanje Boshu. Više nema smisla čovjeka zezati s onim WNBA forama, ma kako mekan bio u kontaktu barem se trudio. Napadao je koš, skakao, gurao se, iako je iz aviona očito da to nije njegova igra. Međutim, upravo njegova uloga u ovoj momčadi dovoljno govori koliko Spoelstra nije odradio posao i kako je sve u pripremi bilo podređeno samo tome da se balansiraju uloge Jamesa i Wadea. Bosh možda nije klasični post igrač, ali svojim šuterskim rasponom on je idealna opcija za pick igru i sramotno je koliko malo ga je Miami koristio u toj ulozi. Išli na rolanje ili pop prema vani, Bosh je uvijek opasan, uvijek ostavlja dio terena nebranjenim i otvara prostor partneru. Ako je išta trebalo jahati do besvijesti, to je on, osobito u trenutcima kada James nema nikakvu ideju, a Wade na silu pokušava do reketa.

Na samom startu utakmice bilo je zabavno gledati Jamesa jer je ubacio nekoliko šuteva iz vani i tu se točno dalo vidjeti kako pogrešno i on i momčad razmišljaju. Istina, protiv Bullsa se zalomilo da te trice upadaju, što je njegovu dominaciju učinilo još dojmljivijom, podiglo je ono što je pružao u toj seriji na neke sulude razine. Međutim, čim je šut stao pao je na zemlju, igrajući i dalje sjajnu all-round igru, barem do četvrte utakmice kada je pogledao sebe u dušu i kada su i on i suigrači shvatili da on nije dovoljan, da su cijelu sezonu ulagali na krivu kartu.

Iako sam mislio da će ova utakmica biti više nalik onim ranijim bitkama, Dallas je hladnokrvno zadržao momentum iz prethodne utakmice, nametnuo svoju igru i izazivao Heat da zabije više. Izdržali su sve pritiske, posebice sudaca koji su očajno odrađenu seriju noćas doveli do ekstrema, navlačeći za domaćina svakom prilikom. Ali, to je već postalo NBA pravilo, domaćin uvijek može računati na određenu pomoć, što samo baca dodatno svjetlo na posao koji je Dallas odradio u ključnom trenutku svoga postojanja. Prvaci na kvadrat.

Terry je u prvom dijelu pokrio sve Dirkove promašaje, Barea je nastavio secirati obranu (usput čuvajući Kiddove noge za težak posao u obrani), a čak je i onaj nesretni Stevenson zaradio novi ugovor spojivši tri trice (doduše, nešto kasnije je zamalo izazvao masovnu tučnjavu, ali to vam je prvo i jedino pravilo života s čovjekom koji ima više tetovaža nego sivih ćelija – nadaš se da će na kraju večeri plusevi pokriti minuse). Energija i samouvjerenost Mavsa bili su do te mjere zarazni da je i Cardinal odigrao kvalitetne minute, složivši nekoliko igrača Heata na pod, a jedan Mahinmi je ubacio šut s poludistance sa sirenom za kraj treće nakon kojega je valjda i onima u zadnjem redu tribina bilo jasno koja je momčad alfa mužjak u ovom trenutku.

Miami taj momentum nije mogao razbiti čak ni dok je Dirk promašivao, Wadeova energija nije mogla nadoknaditi očajnu organizaciju igre, pasivnost Jamesa i mlake reakcije u obrani i skoku. Njegovi suigrači više jednostavno nisu vjerovali, a Dallas je za to vrijeme trpao i trpao. Čak je i veteran stotina bitaka i Wadeov vjerni suradnik Haslem opet djelovao kao da mu se raspalo stopalo, kao da je i dalje ozljeđen. Lopte su se odbijale oko njega, a on ih je samo tužno gledao dok su ih kupili Barea i Kidd. Trice su i drugu večer za redom bile ključne, nadoknadile su to što su najveći dio utakmice Dirk i Chandler imali skoro pa više osobnih nego koševa. Chandler je bio na meti sudaca od početka, ali usprkos tome uspio je ostaviti solidan trag na utakmici, dokazavši još jednom da je uz Dirka najvažniji igrač ove ekipe i čovjek kojega je nemoguće nadomjestiti.

O dekoncentraciji Miami dovoljno govore i gomile promašenih slobodnih. Dirk bi to nazvao karmom, vraćanjem sudbine za onaj prijašnji poraz u Finalu, ali po meni je to samo još jedan dokaz da su igrači itekako bili svjesni da ih Dallas ima u šaci. Bez post igre, bez neviđenih atleta u obrani, samo na račun inteligencije i većeg srca, Mavsi su bili ti koji su diktirali uvjete konačne predaje Heata.

I iako smo već toliko puta naglasili da je najljepši ishod ovog Finala činjenica da je pobjedila košarka, ne treba zaboraviti ni onaj romantični moment. To što će takve legende kao Dirk, Kidd, Marion, pa i taj dosadni Terry, završiti karijere kao pobjednici, sjajna je stvar. Finale je bilo zabavno, napetost je dobrim dijelom izvlačila činjenicu da igra nije nešto, barem do onog trenutka kada je Dallas uzeo stvar u svoje ruke i kada smo dobili i dva klasika u petoj i šestoj. Ali, nakon nekog vremena vrlo brzo ću zaboraviti detalje. Ono čega ću se sjećati cijeli život je ta filmska priča u kojoj je Dallas nakon 5 godina došao do prilike za osvetu i iskoristio je. Pamtit ću sve te veterane koji su uspijeli uhvatiti zadnji vlak, kao što je nekada to uspijelo Oscaru Robertsonu s Bucksima ili Clydeu Drexleru s Rocketsima. I iako će mi naslov Bostona uvijek biti draži jer su Pierce, Garnett i posebice Ray Allen došli do krune karijere, ovaj mi je odmah tu do. Život piše romane, ali ponekad su upravo filmske završnice slađe, zar ne?

I love this game. S lockoutom, bez njega, i dogodine ću biti uz nju. Kad god. Jer na košarku uvijek možeš računati. Čak i kada te razočara, ne smiješ zaboraviti da će sve to jednog dana vratiti s kamatama. Savršeni kraj savršene sezone. I da, s druge strane mi je drago da je kraj jer sam se više umorio od kakofonije koja prati igru. Ovo što su mediji danas postali za poseban je post, ta potreba da se analizira svaka sekunda i svaki trenutak i da se od svega radi vijest umaraju. A poanta svega je zabava. Tako da odmor dolazi u pravom trenutku. Uživajte u ljetu, sad nas čeka poneki osvrt na viđeno, draft. Laganini. A onda se uključujemo u praćenje Europskog prvenstva. Sreća da se nisam kladio na ništa u vezi ishoda ovog Finala. Za razliku od legende Le Batarda.

Homeless man (with a golden voice) asks LeBron for a dollar. LeBron pulls some coins from his pockets and gives them to the man.
– Hey LeBron, there’s only 75 cents here.
– Sorry homeless man, i don’t have a forth quarter

Reče to LeBron i ode u svoj tužni dvorac. Homeless man ode u svoju sivu svakodnevnicu. Mi se vraćamo svojim običnim i prekrasnim životima. A Dirk, Kidd, Cuban, Carlisle i ostali kreću u ostatak svojih života kao NBA šampioni. Slava im.

SPRECHEN SIE DEUTSCH?

Bilo štrajka ili ne, ljeto pred nama moglo bi biti zanimljivo. Draft je par tjedana udaljen, a već se popunjavaju i rosteri – Golden State Warriorsi su pokazali da mogu promijeniti vlasnike, ali ne i gubitnički mentalitet potpisavši Marka Jacksona za trenera. Legendarni playmaker, Jason Kidd prije Jasona Kidda, ne ostavlja dojam individue sposobne voditi ekipu, ali bar ćemo konačno dobiti i emiprijski dokaz. Dodaj da Rubio izgleda konačno dolazi u Minnesotu, da se već priča o tradeovima (ovaj s Ellisom i Iguodalom posebno je zanimljiv) i bit će materijala za zabaviti se uz kavu. Još kad bi Pistonsi angažirali Billa Laimbeera, a ne onog nesretnog Woodsona…

Rick Carlisle je pak uz kavu konačno odlučio mijenjati nešto u rotaciji. Ubacio je u startnu petorku Bareu, što je logičan potez obzirom da je Stevenson beskoristan. Kidd ionako čuva Wadea veći dio utakmice (ovo čuva nemojte shvatiti doslovno), pa barem iskoristi potencijalne prednosti koje Barea može ostvariti preko Bibbya. Stojaković, koji cijelu seriju ostavlja dojam onog komada mesa što ga bacaju velikim bijelim psinama, je spremljen u arhivu, a priliku je dobio dobri stari Cardinal (nije Bozanić). Kraj njega bar nećeš prošetati bez da dobiješ po sebi.

Ove izmjene donijele su nešto drugačiji izgled Dallasu, ali i dalje nisu izmijenile neke stvari koje ih prate većinu serije. Sada već možemo utvrditi trendove, a oni svi govore u korist Heata.

– Dallas olako gubi lopte
– Miami olako dolazi do skokova u napadu
– Miami zabija više poena u reketu

Znamo da su neka od nepisanih NBA pravila da uvijek pobjeđuje momčad koja kontrolira reket i loptu te igra bolju obranu. U svemu tome je Miami ispred Mavsa, a jedina prednost Dallasa je činjenica da su u napadu fluidnija momčad. Omjer koji ne obećava.

Utakmica je također imala sličan ritam kao i sve do sada, početak pun adrenalina i akcije, ali zahvaljujući obranama i prije svega greškama (i da još jednom naglasim, nedostatku individualnog talenta koji se osjeti već u startnim petorkama) sva ta aktivnost donijela je malo rezultata. Ono što je donijela je kaotičnost, u kojoj je po tko zna koji put kao jedina svjetla točka istakla Dirkova nepodnošljiva lakoća zabijanja.

Carlisle je pokušao čestim rotacijama nekako u isto vrijeme imati na parketu najbolju postavu (a to je svaka u kojoj su pod košem Dirk, Chandler i Marion u obrani, iako ni ova duga i visoka trojka ne zatvara reket kako bi trebala, odnono svaka u kojoj su Dirk i Terry u napadu), a u isto vrijeme i sačuvati Dirka i Terrya za završnicu. Što nije lak zadatak, ali može ga tješiti da Heat ionako ne može računati na više od 3 i pol igrača i jednu igračicu (treći je Haslem, pola je Miller, igračicu znate, a Chalmers je izgleda odigrao svoju utakmicu za ovo Finale prije dvije večeri), pa svo to kemijanje s rotacijom i nije presudno.

Terry je izgleda dobro primio Dirkove komentare nakon prošle utakmice u kojima ga je ovaj prozvao zbog loše igre. Htio ne htio, Terry je drugi igrač ove momčadi i mora vući, što je i napravio već u prvom dijelu, zabivši sve što je mogao. Wade i James nisu djelovali previše inspirirano, jer valjda su opet pričali do kasno u noć pa se nisu naspavali (a ne naspavati se je ogroman minus kada igraš preko 40 minuta punom snagom svaku drugu večer već mjesec dana), pa je Dallas ostavljao dojam momčadi koja, bez obzira na sve mane i nedostatke, može na račun dva raspoložena strijelca doći do pobjede.

Još kad su se u drugom dijelu digli Chandler koji je odlučio zavladati u reketu (valjda ga je inspirirala činjenica da ga je Carlisle konačno uključio u napadačke akcije), odnosno Marion koji je odlučio zaigrati obranu i napadati Jamesa svakom prilikom, izgledalo je kako za dvojac Heata nema spasa. Dirku su u pomoć stigle divizije, a Wade i James su ulagali ogromne količine energije u to da održe momčad u egalu, iako je do kraja bilo još skoro 20 minuta. Tijekom kojih je drugi naj strijelac Mavsa sjedio na klupi.

Zato je još fascinantniji način na koji je Heat došao do +9 u četvrtoj. Čekaj, možda i nije, jer su konačno nešto odigrali i Miller i Haslem. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da bi Heat već zaključio ovu seriju da imaju zdravog Mikea Millera na 30 minuta po večeri – em bi imali igrača na kojega se mogu osloniti, em bi Spoelstra lakše rotirao te krilne pozicije. Opet, s druge strane, Miami u tome ne može tražiti izlike jer i Dallas igra bez Butlera, čovjeka koji bi olakšao život Carlisleu jer bi uzeo minute svim ovim Stevensonima, Cardinalima i Pejama, pa i Bareama.

Naravno, Mavsi opet imaju svoju seriju kojom stvari vraćaju u egal, dokazavši još jednom da im je zabijanje najmanji problem. Chandler je imao fantastičnu rolu, njegova pick igra s Terryem potpuno je zbunjivala obranu Heata koja se s razlogom pitala zašto je Chandler koji ne može zabiti slobodno odjednom napadačka opcija, a Wade i James su konačno pokazali da ipak nisu nadljudi. Mislim, čak su i oni bili umorni nakon još jedne rovovske bitke, lopte su se odbijale od njih (toliko da su ih na kraju izgubili više od Dallasa), ruke su bile drvene i s takvom završnicom nisu mogli parirati momčadi koja ipak ima više izbora u napadu (uostalom, sjećamo se da je Heat cijelu sezonu muku mučio upravo u gustim završnicama zato što nemaju uigran napad s nekoliko opcija, već se sve svodi na improvizaciju dva pojedinca).

Iako čovjek ne bi stekao dojam da Mavsi imaju išta više izbora i da su šira momčad, obzirom da je Carlisle ostavio Stevensona na parketu u završnici, što mu je ovaj vratio s dvije ispaljene cigle. Potez kojim je zamalo bacio u vodu sve dobro što je napravio do tada u utakmici u kojoj je nadigrao protivnika (iako treba iskreno priznati da ima puno više figura za igrati šah od jadnog Spoelstre).

Zadnje tri minute, u kojima nitko nije mogao pogoditi koš, dobar su simbol cijele serije. Finala uvijek ostavljaju dojam mučenja, ipak je to završnica jedne duge i naporne sezone, ali u ovome igrači na trenutke ostavljaju dojam da su prošli inkvizicijsku torturu. Ne kažem da trebaju provesti mjesec dana priprema na Havajima prije Finala kako bi se pokazali u top formi, ima nešto i u odgonetavanju toga tko je mentalno jači i tko će prije nametnuti svoju volju, nije dakle sve u lepršavom talentu. Samo kažem da ne bi bilo naodmet kad bi taj omjer ipak bio malčice više usmjeren prema igri, a manje prema borbi.

Ovako napetost i tenzije odnose prevagu, a ljepota ima manje šanse od Dallasa. Po novim kalkulacijama, nastalim po najsuvremenijim statističkim metodama, Mavsi, usprkos tome što ih čekaju možda i dvije utakmice na strani, imaju čak 25% šanse za doći do naslova. Ipak, meni se čini da će u idućoj Wade i James, iako opet neće imati previše vremena za odmor, pronaći snage isčupati jednu pobjedu u završnici i onda konačno sve riješiti u nedjelju u šestoj. Samo da opet ne ostanu časkati do kasno u noć…

MAVS

”Our lineup lacked playmaking last year. Kidd was really the only make-a-play kind of guy. Chances are we’re going to go away from that. Beaubois has shown that he can be a play-maker and bring unique energy to the lineup, and Jones is a bigger, stronger guard who can get to the basket and spend a lot of time at the free trow line. He’s the kind of player that we haven’t had.”
– Rick Carlisle

SCORE: 47-35
PRVIH 5: Kidd, Beaubois, Butler, Dirk, Haywood
5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Haywood
MVP: Dirk
LVP: Caron Butler

Prosječni NBA fan pročitat će gornje izjave Ricka Carlislea i ništa mu neće biti jasno. Čekaj, što su Mavsi preko ljeta došli do dva all-star igrača? Zašto trener momčadi koja po defaultu pobjeđuje 50-ak puta u regularnoj sezoni tolike nade polaže u dva mlada, nedokazana igrača koji do sada u životu nisu pokazali ništa osim sirovog potencijala?

Zato što je valjda i Carlisleu, kao i svima u i oko ovo momčadi, dosadilo gledati ove Mavse koje pratimo praktički od kada je Marc Cuban otjerao Nelsona i Nasha te odlučio kupiti naslov novcem. Sve ove godine, Dallas je u biti one man show. Sve se vrti oko Dirka koji će većinu večeri zabiti 30 bez da se oznoji.

Dugo smo godina mislili kako je problem sam Dirk, odnosno njegov nedostatak muda, ali veličanstveni plavokosi šuter dobio je toliko utakmica samo svojom mekom rukom i upornošću da je danas jasno da su problem suigrači, odnosno način na koji se slaže momčad oko njega. Danas Dallas ulazi u novu sezonu s nečim što smatraju najdužom klupom u ligi, s rotacijom od ne deset nego dvanaest korisinih igrača, u kojoj je čak osam igrača na ovaj ili onaj način u jednom dijelu karijere bilo smatrano all-star klasom. Zvuči odlično, ali pomaknite naglasak s ”all-star” na riječ ”smatrano”. Prošlo svršeno vrijeme.

Dallas se diči klupom, ali činjenica je da u petorci na ključnim pozicijama imaju igrače koji su jedva prosječni. Znam da vam 9 asista i 6 skokova Jasona Kidda svaku večer zvuče sjajno, ali čovjek jedva zabije 10 koševa iz vana i praktički više uopće ne ulazi pod koš. Njegovi asisti su u biti lopte dodane Nowitzkom na vrh reketa, nakon čega ovaj napravi korak naprijed, pomakne obrambenog igrača, baci se na skok-šut unazad i pogodi suzu.

O obrani da ne pričamo, Kidd je tek skretničar koji masom gura svog igrača u smjeru u kojem želi da ga ovaj pretrči. Njegov učinak u skladu je s onim što će dobiti od Brendana Haywooda. Dobar skakač i bloker, čvrsto pokretno tijelo u reketu, ali čista nula u napadu. Nije ovo ni loše za recimo igrača broj 4 i 5, barem nisu grozni, ali problem je što ni preostala dvojici u petorci nisu bolja.

Caron Butler je doveden da bude desna ruka Dirku, kao igrač koji može preuzeti dio napadačkih obveza na sebe, ali pokazalo se da više nije u stanju biti ni treća opcija kao nekada u Washingtonu. Butler je svoja 1 na 1 silovanja nekada barem kompenzirao solidnim all-round učinkom, ali po dolasku u Dallas sve što je radio bilo je gušenje napada poznatog po tečnosti i nesebičnosti.

Slično se dogodilo i sa Shawnom Marionom na malome krilu – lišen situacija za skok i trku do kojih bi došao na četvorki, pretvorio se u smrtnika s lošim šutom koji igra solidnu obranu. Naravno, nije stvar bila samo u njima, dobar dio odgovornosti otpada i na Carlislea koji je uporno igrao i s jednim i s drugim van pozicije, samo kako bi im našao mjesta u momčadi, čime je gušio njihove dobre osobine. Toliko o tome da dubina rotacije automatski nešto znači.

Ali, ni on nije imao izbora. Niža postava s Dirkom na petici nije dolazila u obzir jer je uredno bivala gažena. S Dampierom i Haywoodom momčad je barem igrala dobru obranu, a to je i po Cubanovim i po Carlisleovim mjerilima recept za uspjeh. Uostalom, da je Cuban htio gledati smallball, ne bi nikada potjerao Nelliea iz kluba.

Dovođenjem Tysona Chandlera umjesto Dampiera iz Bobcatsa, Dallas ima rotaciju pod košem obrambeno sposobnu suprostaviti se svima. Chandler je sličan Haywoodu, beskoristan u napadu, ali možda još bolji bloker i skakač. Dodaj Dirka koji će uvijek uhvatiti svojih deset skokova i Matrixa kao back-up četvorku i Dallas će u dva najmuškija dijela igre izdržati protiv većine. Samo, to i dalje nije prava unutarnja linija, ako nitko u postavi nije u stanju zabiti koš iz reketa.

Što nas opet vraća na dva mlada imena na kojima je odjednom budućnost franšize. Rodrigue Beaubois i Dominique Jones ne samo što na sebi imaju teret nade u bolje dane, već se smatraju rješenjem za sve probleme ove momčadi. Lani nije bilo nikoga tko može zabiti 1 na 1 i stvoriti višak igrača osim Dirka? Sada ima. Lani nitko nije mogao zabiti iz reketa? Sada su tu čak dva brza penetratora koja žive od ulaza pod koš.

Odnosno, to je ono što nam Mavsi pokušavaju prodati.

Jednostavno, veterani u ovoj momčadi su toliko predvidljivi da je upravo zato potrebna svježa krv, makar ona dolazila u do jučer anonimnim pakiranjima. Zato su i Beaubois i Jones bitni, jer se možda upravo u njihovom potencijalu krije kvaliteta sposobna ovu momčad pomaknuti s mjesta.

Što je samo po sebi suludo – Beaubois je lani imao briljantnih trenutaka, ali u ulozi 1 na 5 napasti s klupe koja se, kada ne bi trpala koš, uglavnom gubila u vlastitim neprekidnim driblinzima. I da, slomio je stopalo ovoga ljeta, još nije ni počeo s treninzima, ali to očito ne smeta ni trenera ni vlasnika da sve nade polažu u njegove sposobnosti – sudeći po svemu što dolazi iz kampa, mjesto u petorci mu je praktički obećano.

Jones je još veća nepoznanica, radi se o momku za prava na kojega je Cuban Memphisu platio maksimum keša koji se može dati iz ruke u ruku bez neke dodatne transakcije. Praktički, Dallas je kupio igrača s dna prve runde, igrača bez pedigrea koji dolazi s neugledna sveučilišta, a sve nadajući se da je u njemu konačno dobio beka koji može izdržati kontakt i zabiti nešto drugo osim skok-šuta.

Sad, ovo je ili totalni govor fanatičnih očajnika ili mazanje očiju proračunate franšize koja zna da nema realnih šansi za pomak naprijed. Cuban možda samo kupuje vrijeme do sljedeće prilike za dovođenje novih istrošenih veterana. Naravno, opet ima što ponuditi, u zadnjoj godini ugovora su i Chandler i Butler, tako da će telefoni zasigurno raditi.

Samo, naslovi se ne kupuju na takav način. Jedno je dovesti zvijezdu u naponu snage, a nešto sasvim drugo trošiti novac na precijenjene sporednjake. Uostalom, jedini put kada su Mavsi došli blizu naslovu bilo je to s generacijom koja je uključivala rezultate upravo njihovih vlastitih draftova – Josha Howarda, Devina Harrisa, Marquisea Danielsa (Beaubois i Jones su možda povratak takvom razmišljanju, ako ništa drugo).

Ovo gomilanje zvučnih imena koje je uslijedilo poslije poprilično je proziran način za privlačenje pažnje koju osrednji klub inače ne bi dobio. I može se Cuban pravdati od ovog plesa sa zvijezdama koliko hoće time da mu je od naslova važnije ponuditi kvalitetan proizvod, jer siguran sam da bi potrošačima puno više značilo kada bi se ovolika sredstva ulagala u momčad sposobnu otići do kraja, a ne tek u sastav koji dobro izgleda na papiru.

Kao i sve oko Dallasa, tako je i ovo dizanje u nebesa dva anonimusa tek pokušaj da se limitirana momčad prikaže boljom nego što jeste. Postojeća rotacija, bez obzira na mlade snage, dovoljna je za još jedan lagodan plasman u playoff. Tih novih 50-ak pobjeda na ovakvom Zapadu su respekta vrijedan rezultat.

Naravno, ta ista rotacija im garantira i pad u prvoj ili drugoj rundi, ovisno o protivniku, zato što Dirk opet neće imati suigrača koji će mu dati ruku. Možda Beaubois i Jones nešto i ponude, ali to zasigurno neće biti toliko potrebna druga all-star opcija u napadu. Kada makneš sav ovaj dim, ispada da će dobri stari Jason Terry opet biti najpouzdaniji pratitelj Plavom Anđelu, bez obzira na sve prinove zadnjih godina.

Dallas ima solidnu obranu, napad preovisan o šutu, ali još uvijek učinkovit zato što je krcat nesebičnim šuterima. Minute mladim igračima na dvojci barem će Butlera maknuti na prirodnu poziciju gdje će manje štetiti, što će opet pomaknuti Mariona na klupu odakle će kao zamjena za obje krilne pozicije najviše i koristiti. Druga postava s Terryem, Matrixom, Chandlerom i jednim od mladih revolveraša stvarno ima potencijal za ubojitu kombinaciju obrane i tranzicije.

Mislim, već time što će dovesti do ovih rošada, Beaubois i Jones imaju vrijednost. Samo, pogrešno ih je slaviti zbog 1 na 5 sposobnosti, zbog haklerskog uzbuđejna koje donose sa sobom, jer time će nagristi najvažniji dio igre ove ekipe – zajedništvo. Vidjeli smo kako je to funkcioniralo s Butlerom. Mavsi žele više pojedinaca na parketu, zbog čega bi mogli izgubiti onu tečnost u napadu koja dovodi do lakših situacija za zabiti iz vana.

Iako, možda se tim razbijanjem sistema razbija i pretjerana ovisnost o Dirku, koja vodi do toga da svi (osim Terrya) u završnicama uglavnom stanu i gledaju što će Zi Đrman izvesti. Možda su dva klinca sa dozvolom za ubijanje upravo nešto što im je bilo potrebno. Ali, što ako poput Butlera oni nisu dorasli tolikoj odgovornosti?

Ukratko, uživajmo u Dirku dok možemo, jer ionako nemamo u čemu drugom. Dallas je možda krcat zanimljivim igračima, ali ujedno je i dosadno dobar u svemu, a odličan možda samo u šutu. Usporedite samo njihova stalna mijenjanja planova u hodu s načinom na koji funkcioniraju neki protivnici i postaje vam jasno zašto neke momčadi imaju naslove, a druge samo uspjehe u regularnoj sezoni.

”Uspjeh u regulranom dijelu, krah u playoffu” je i naslov novog/starog scenarija po kojem će se odigrati i ova sezona, bez obzira na nove mlade glumačke nade.