ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

1Sep/1318

EUROZONA 2013.

Posted by Gee_Spot

Iako mi nikada neće biti jasno zašto se ovo nesretno natjecanje igra svake dvije godine i zašto je prošireno na 24 imena, kao nekome tko je odrastao i živi za košarku, osjećam dužnost (arhivsku najviše) napraviti najavu predstojećeg turnira bez obzira na očitu subjektivnu nesklonost. Ovaj put nije u pitanju izgubljena oklada (što mogu, pratit ću ga čak i s tribina - plan je posjetiti par utakmica i odgledati Gasola i Rubia uživo), ali, da bi ga ipak odradili kako dolikuje i da bi sakrio svoje neprijateljstvo prema nečemu ovako užasno produciranom, držeći se one dalmatinske kako čovjek i magarac znaju više nego čovjek sam, u pomoć su priskočili Emir i Kreha sa svojim prognozama.

Dakle, plan je kroz iduća tri dana od ponedjeljka do srijede odraditi po 8 momčadi i to od najgorih prema najboljima držeći se naših rankinga (koje možete vidjeti u slici ispod - svatko je poredao momčadi od 1 prema 24, negdje služeći se rasporedom, negdje služeći se power ranking formulom), koji su rezultat prosječnog rezultata pojedinačnih lista (tamo gdje je zbroj bio isti, prednost je dobila repka s višim plasmanom na pojedinačnoj listi). Naravno, svi ste dobrodošli staviti barem top 3 predviđanje u komentare, a dobrodošli su i osvrti na moguća iznenađenja koja bi začinila ovo mučenje od turnira.

Ono što je Makedonija napravila prije dvije godine spasilo je događaj jer su donijeli dašak uzbuđenja i iznenađenja u nešto što se, posebice nama s hrvatskom putovnicom, čini kao vječna repriza reprize (generacije prolaze, ali mi se ne mrdamo iz zone četvrtfinala, osim prema dolje). I da, nemojmo sada o tome što činjenica da jedna prosječna reprezentacija za euro pojmove angažmanom prosječnog američkog haklera za američke pojmove uspijeva izvesti takav podvig govori o talentu općenito u Europi. Uživajte. Ako možete.

23Aug/134

2012-2013 IOR (120-155)

Posted by Gee_Spot

120. TAJ GIBSON (BULLS), 49

Lagani pad u odnosu na prošlu sezonu vezan je isključivo uz činjenicu da je bez Asika u blizini nosio puno veći teret u čuvanju reketa, tako da mu obrambeno-skakački učinci nisu bili na ranijoj spektakularnoj razini. Ali, kao prvi visoki s klupe, usprkos tome što na petici nije ni upola dobar obrambeno kao na četvorci, ovakav igrač čisti je luksuz.

120. ENES KANTER (JAZZ), 49

Kanter je u prvoj godini u limitiranim minutama pokazao izuzetan potencijal u obrani i skoku, a u drugoj sezoni je to potvrdio dodavši i izuzetne napadačke postotke za ovako mladog centra. Ukratko, samo nebo je granica u ligi u kojoj su centri koji igraju u oba smjera rijetkost.

120. GREIVIS VASQUEZ (KINGS), 49

Povećanu minutažu je iskoristio da se nametne kao play s NBA pedigreom, iako je učinkom ostao taman na granici između iskoristivog startnog playa (previše je rupa u njegovoj igri, posebice u obrani) i sjajnog back-upa (izuzetan pick & roll igrač sa solidnim ulazom i šutom).

123. TREVOR ARIZA (WIZARDS), 48

Iako je iza njega još jedna sezona u kojoj ga ozljede nisu mazile, Ariza se opet potvrdio kao izuzetan stoper na perimetru i sve bolji šuter. Tek ulazi u zrelu fazu karijere i spoji li par sezona bez ozljeda, može opet postati dio NBA svakodnevnice.

123. CHAUNCEY BILLUPS (PISTONS), 48

Kao mentor će teško biti od velike koristi obzirom da je upitno hoće li ikada moći spojiti nekoliko mjeseci košarke bez potrebe za medicinskom pauzom. Kada je na parketu, još uvijek je u stanju pomoći, ali sve manje kao kreator.

123. ROBIN LOPEZ (BLAZERS), 48

Uz pomoć minuta i hrpe akcija koje su bivši Hornetsi vrtili za njega nametnuo se kao solidan NBA centar (a ne treba zanemariti ni što je po prvi put u karijeri odigrao sezonu u komadu). Teško može ponoviti sličan učinak u Portlandu gdje će od njega ipak isključivo tražiti da obavlja prljave poslove, ali, da je koristan član rotacije pod košem kada je spreman, više nije sporno.

123. TRISTAN THOMPSON (CAVS), 48

Solidan atleta koji je razvio solidan repertoar poteza u postu i koji bi dodatkom šuta mogao biti četvorka budućnosti Cavsa. Što nas još jednom tjera da se pitamo kako ti ljudi određuju koga će draftati i zašto?

123. MARTELL WEBSTER (WIZARDS), 48

Konačno zdrav nakon 4 sezone kalvarije, Webster je odigrao košarku života u 3&D roli. Kompletni swingman sposoban jednako solidno igrati na obje bočne pozicije, trebao bi nastaviti u ovom ritmu ako ostavi ozljede iza sebe - usprkos popriličnom stažu, tek mu je 26 godina.

128. GERALD HENDERSON (BOBCATS), 47

Trebalo mu je četiri godine, ali Henderson je konačno dodao solidan šut svom repertoaru pretvorivši se tako u dovoljno dobrog strijelca za popuniti poziciju dvojke u startnoj petorci NBA momčadi. Energija i radna etika nikada nisu bili upitni.

128. ANDRE MILLER (NUGGETS), 47

Bez Karla njegova uloga više sigurno neće biti tako značajna, ali i dalje ostaje jedan od boljih back-up playeva u ligi sposoban voditi napad u svim situacijama.

128. EMEKA OKAFOR (WIZARDS), 47

Zdraviji nego inače, Okafor je pomogao da Washington ima jednu od boljih obrana u ligi. Ključ je dijeta, očito se odlučio riješiti viška kilograma i mase zbog kojih nema onu kvalitetu u čuvanju sredine, ali je puno pokretniji igrač koji, što je najvažnije, puno manje opterećuje svoja koljena. U napadu je naravno i dalje ovisan isključivo o drugima.

128. TAYSHAUN PRINCE (GRIZZLIES), 47

Promjena atmosfere nije mu godila, u Memphisu je razotkriven njegov pad kao atlete, time i korisnog igrača jer bez nogu jednostavno ne može kompenzirati manjak šuta. S 33 godine na leđima, nastavak pada je neizbježan, time i pretvaranje u hodajući ugovor.

128. RICKY RUBIO (WOLVES), 47

Super stvar je da postoji njegova drvena ruka, pa tako i Rondo u odnosu na nekoga može izgledati kao Larry Bird što se šuta tiče. Mislim da detaljne analize nisu potrebne jer je svatko tko iole prati ligu dobro upoznat sa situacijom - Ricky ne zna šutirati, njegove brojke su jednostavno užasne (lako što ne može zabiti tricu, nego ne može realizirati ni ulaz) i dok se to ne popravi na barem podnošljivu razinu teško će izaći iz zone graničnog startera. Dodaj na to još i ozljedu zbog koje mu je druga sezona bila identična prvoj i jasno je gdje leži glavni razlog nikakvog napretka u odnosu na rookie godinu. Njegov IQ je vanserijski, igra u obra smjera (barem se trudi - Rubio nije atleta koji bi se ikada mogao razviti u iznadprosječnog braniča na poziciji krcatoj kvalitetnim strijelcima), tako da svakako ima temelje za postati puno bolji igrač, ali, dok god ostvaruje ovakve postotke u najvažnijem segmentu igre, nijedna objektivna analiza ne može ga smatrati ozbiljnom opcijom.

133. ARRON AFFLALO (MAGIC), 46

Solidan 3&D igrač koji zna spustiti loptu na pod, ali je za vašu momčad bolje da to radi što manje - kao što je sezona u Orlandu pokazala, čim od njega tražite više kreacije i čim ga stavljate u manje spot-up situacija, realizatorski postotci tonu. Light verzija Wesa Matthewsa.

133. BRADLEY BEAL (WIZARDS), 46

Odlična rookie sezona, posebice obzirom na ozljede. Kada u prvoj godini u NBA s tek 19 godina na leđima gađate tricu s 39% usprkos ne baš sjajnom kontekstu, onda je jasno da za vas nema zime.

133. ANDRAY BLATCHE (NETS), 46

Oslobođen Washingtona (a i oni njega), Blatche je lani izgledao kao onaj stari igrač što se talenta tiče, samo puno ozbiljniji i puno koncentriraniji na zadanu rolu. Nikada neće biti obrambeni as, jednostavno nema takav stil igre i karakter kojima bi bio od koristi u rovovima, ali da će zabiti svoju kvotu koševa i uhvatiti svoju kvotu skokova, u to nema sumnje.

133. ERIC BLEDSOE (SUNS), 46

U još uvijek limitiranim minutama Bledsoe je pokazao ogroman šuterski napredak i minimalan playmakerski, što znači da je kao startni play još uvijek pod upitnikom, ali ne i kao koristan NBA igrač uže rotacije (praktički, nakon lanjske epizode teško ga je zamisliti kao išta manje od idealnog šestog igrača). Dapače, Bledsoe je u stanju igrati pozitivnu obranu na poziciji, što bi ga moglo promovirati i u startera, jasno u nekakvom sistemu u kojemu se od playa traži da igra isključivo 3&D rolu. Opet, toliko je dobar slasher da nije isključeno kako može postati i adekvatan razigravač, što će u Sunsima definitivno imati vremena pokušati.

133. DEVIN HARRIS (MAVS), 46

Dobru sezonu u ulozi trećeg beka poremetile su kao i obično ozljede, ali, izbjegne li neke veće probleme (u što je ipak teško vjerovati, nakon svih problema njegovo tijelo sigurno je puno starije od ovih 30 godina) Dallas može računati na jednog do najboljih back-up playeva u ligi, čovjeka dovoljno raznovrsnog da može odigrati sve što se od njega traži.

138. DARREN COLLISON (CLIPPERS), 45

Idealna zamjena za Bledsoea, Collison je također limitirani razigravač koji gleda prvo svoj šut, što će idealno doći za drugu postavu Clippersa, ali i za one trenutke kada je Griffin na parketu bez Paula (tada će jednostavno moći vrtiti igru preko njega dok će Collison glumiti running backa i juriti prema sredini nakon Blakeova dodavanja).

138. OJ MAYO (BUCKS), 45

U Dallasu je dobio minute i volumen, ali nije ih iskoristio za išta više od standardnog učinka. Jednom kada su ga obrane prokužile, Mayo je ostao bez rješenja, pretvorivši se u drugom dijelu sezone u spot-up igrača. Što jasno govori da je i kao kreator ograničen na ulogu protiv drugih postava i nešto slobodnijih struktura obrana. Ali, dok gađa tricu preko 40%, vrijedi mjesta u rotaciji.

138. JASON TERRY (NETS), 45

U Bostonu nije bio toliko problem u manjku minuta koliko u manjku akcija (uglavnom je služio kao mamac), ali, bez obzira na sve, dok god gađa između 35% i 40% za tricu može biti koristan igrač. U Netsima možda dobije i poneku minutu kao razigravač, što bi dodatno trebalo zaustaviti propadanje.

141. ELTON BRAND (HAWKS), 44

Napadački učinak mu je danas praktički nebitan, ali obrambeno i dalje drži svoje. Karijera člana top 8 rotacije je gotova, ali kao četvrti ili peti visoki još uvijek može pomoći.

141. JEREMY LIN (ROCKETS), 44

Lin može nabiti brojke ako mu stavite loptu u ruke svaki napad. U Houstonu je lopta s razlogom kod Hardena. 3&D aspekti Linove igre nisu dovoljno dobri da se uklope u takav scenarij. Ergo, Lin je sjajno rješenje za back-up playa.

141. RODNEY STUCKEY (PISTONS), 44

Slično kao i Lin, mora imati loptu u rukama da nabije brojke. Zbog manjka kreativnih bekova u Detroitu, to mu je uspjelo do neke granice i prošle sezone. Ali, stvar je jasna - ako se morate osloniti na igrača bez ijedne vrhunske vještine poput njega kao top 3 opciju, niste ozbiljna momčad.

144. PATRICK BEVERLEY (ROCKETS), 43

Bolji šuter, bolji atleta i bolji terijer od Lina. Ukratko, ima sklop vještina koji se puno bolje uklapa uz Hardena iako ne donosi ništa veću razinu talenta od Jeremya.

144. SPENCER HAWES (SIXERS), 43

Solidan skakač sposoban vrtiti loptu u napadu i zabiti šut s poludistance. Nažalost, ujedno i toliko užasan čuvar obruča da sve te dobre strane prema naprijed bivaju anulirane u ozbiljnim minutama.

144. JJ HICKSON (NUGGETS), 43

Skače, zabija i čine boljim svoju statistiku, ne i momčad.

144. JONAS VALANCIUNAS (RAPTORS), 43

Usprkos ozljedi i neiskustvu u rookie sezoni pokazao da košarku ima u malom prstu - izuzetno tehnički potkovan napadač raznovrsnog repertoara i dovoljno meke ruke da jednoga dana bude nasljednik Ilgauskasa, ali, ono što je najvažnije je količina energije koju ulaže u obranu. Doduše, lani je to uglavnom rezultiralo hrpom pogrešnih rotacija i nepotrebnih faulova, ali s iskustvom će se i to ispraviti.

148. WILSON CHANDLER (NUGGETS), 42

Karl mu je oživio karijeru promoviravši ga u lažnu četvorku - kao swingman Chandler je bio pristojna 3&D opcija sklona mentalnim pogreškama, ali sa sposobnošću da po potrebi igra još jednu poziciju osigurao si je interes mnogih još dugi niz godina.

148. LUIS SCOLA (PACERS), 42

Scola je napadačka klasa kroz koju će Pacersi moći vrtiti napad dok je David West na klupi i to je za ovu momčad neprocjenjivo. Istina, njegova obrana nikada neće biti na potrebnoj razini (tu prije svega mislim na playoff košarku), ali čovjek koji može skočiti, podvaliti asist i uz to ima desetak rješenja u reketu vrijedi zlata. Plus, kao odličan šuter s poludistance Scola se uvijek može uklopiti i u nešto skromniju ulogu. Ukratko, u poznim godinama konačno je završio u situaciji u kojoj se od njega neće tražiti ništa više od onoga što može dati, što znači da bi mogao igrati svoju najbolju košarku još tamo od 2009. kada je bio jedan od boljih igrača Rocketsa.

148. MARCUS THORNTON (KINGS), 42

Marcus Thornton je bek-šuter i to je manje-više to. Čovjek nema savjest otprilike kao ni JR Smith, a otprilike je i jednako dobar u kreiranju šuteva za sebe (uzimanje istih da ne spominjem). Razlika je samo u dvije stvari - Smith ima idealne fizikalije za swingmana koje mu olakšavaju život u svakom pogledu u ligi u kojoj su atleticizam i fizikalije svetinja, plus uvijek je bio dio rostera koji su se borili za nešto (Nuggetsi, Knicksi) za razliku od Thorntona koji još nije zaigrao u playoffu i koji je dijelom i zbog toga često ignoriran od strane šire javnosti.

151. LANCE STEPHENSON (PACERS), 41

Pacersi su uspjeli njegovu energiju usmjeriti u obranu, dobivši tako solidnog stopera i podizača energije iz igrača kojem je malo nedostajalo da postane izgubljen slučaj. Stephenson je svojevremeno bio legenda srednjoškolske košarke i trpao je lakoćom na toj razini, ali budućnost mu ovisi o tome koliko će postati pouzdana 3&D opcija (šut mu je sve bolji) i koliko će naučiti kontrolirati divlju stranu (i dalje obožava kreirati iz ulaza, ali omjer izgubljenih lopti i asista jasno govori da bi mu bolje bilo potpuno se posvetiti životu na perimetru).

151. DORELL WRIGHT (BLAZERS), 41

Spot-up specijalist dodatno zanimljiv zbog mogućnosti da igra lažnu četvorku.

153. RAYMOND FELTON (KNICKS), 40

Dovoljno brz da baci poneku povratnu, dovoljno sposoban da vrti pick & roll i dovoljno dobar šuter da zabije poneku tricu - to je ukratko opis kralja prosječnosti, čovjeka koji čak i doslovno s ovih 40 bodova drži crtu razdvajanja između playeva za popunu petorke i back-up talenta (s tim da je obzirom na godine i konstituciju i sam sve bliži ulozi back-upa).

153. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (BOBCATS), 40

Doda li ikada šut, mogao bi postati ozbiljna opcija zbog izuzetnih fizikalija i fantastičnog prvog koraka koje malo koja trojka u ligi može braniti. MKG je kvalitetan dribler, problem je samo što mu nitko ne otvara prostor za ulaze jer se nitko ne boji njegova šuta. Tako da je do sada najveća njegova vrijednost skrivena u izuzetnom skoku za poziciju i energiji koju ulaže u obranu.

153. STEVE NOVAK (RAPTORS), 40

Novak je u ligi samo iz jednog razloga - zabija trice preko 40% zatvorenih očiju. Obrambeno je sasvim pristojan sistemski igrač, posebice kada igra na trojki gdje ne dolazi do izražaja manjak mišića, a onaj vezan uz manjak eksplozivnosti puno je lakše sakriti s dva visoka iza leđa.

22Jul/124

30 FOR 30: MINNESOTA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 26-40

MVP: Kevin Love

X-faktor: Ricky Rubio

Nakon što je eksperiment s Kurtom Rambisom kao trenerom neslavno završio scoreom 32-132, eksperimentima sklon GM David Kahn za skraćenu sezonu odlučio je okrenuti stranicu. Točnije, odlučio se za provjerenu formulu na klupi, angažiravši Ricka Adelmana kojemu dolazak u Minnesotu nije predstavljao problem - čovjek je trenersku slavu stekao trenirajući franšize na malim tržištima poput Portlanda i Sacramenta koje su pod njegovim vodstvom igrale značajnu ulogu u NBA zadnjih 20 godina.

Sa stručnjakom poput Adelmana za kormilom te uz značajan priliv novoga talenta, nije se činilo nemogućim zamisliti Wolvese i u borbi za playoff. Naime, Kevin Love se u prethodnom razdoblju potvrdio kao usamljeni vuk, ali i all-star talent, a sada je dobio i ostatak čopora – na draftu je drugim pickom biran all-round majstor Derrick Williams s Arizone (uz stav - koga briga što igra istu poziciju kao Love, momak je talentiran, a talent je ovakvom rosteru potrebniji od ičega, kad dodaš talent onda kombiniraš, a ne kao Rambis koji je dvije godine pokušavao slagati igru bez da je imao poštenu petorku na raspolaganju), potpisan je Barea iz prvaka Mavericksa (da uz koševe s klupe donese i stabilnost u svlačionicu), Adelman je doveo i svog ljubljenog Brada Millera kao maskotu (a i da preko veterana utječe na Loveov razvoj), a šlag na kraju bio je konačni dogovor s Rubiom o napuštanju Barcelone i dolasku u NBA.

Kada se ovoj novoj jezgri pridodao i Nikola Peković, koji se preko noći iz jedno-dimenzionalnog drveta koje samo trpa pod košem, ali nije u stanju skočiti, zadržati loptu duže od sekunde bez da je izgubi ni odigrati obranu bez faula, pretvorio u ozbiljnog košarkaša koji svaku večer garantira 14 koševa i 7 skokova i (najvažnije) 30-ak minuta na parketu, Wolvesi su bili spremni za bitku. Kako je trening kamp preskočen, Adelman nije imao dovoljno vremena da uigra flex princip kojega je prakticirao u Portlandu, Sacramentu i Houstonu, ali nitko nije sumnjao da će kroz sezonu igra Wolvesa sve više poprimati prepoznatljivi oblik i da će Kevin Love dosta vremena provoditi na vrhu reketa odakle će u stilu Chrisa Webbera pronalaziti cutere.

I stvarno, Love se u prve tri utakmice redovno izvlačio vani, mijenjao pozicije s vanjskim igračima i pronalazio slobodnog čovjeka - u prva tri susreta zabilježio je 10 asista - da bi nakon toga počeo još više izlaziti vani, ali ne kako bi asistirao, već kako bi šutirao trice. Razlog? Ricky Rubio, koji je već u trećoj NBA utakmici karijere eksplodirao i natjerao Adelmana da mu preda momčad u ruke. Treba li dodati da Love više ni jednom u sezoni nije imao tri utakmice za redom u kojima je skupio 10 asista, sve do nakon ozljede Rubia kada ga je Adelman opet morao početi koristiti kao razigravača (u devet utakmica prije nego je i sam otpao zbog ozljede, Love je skupio 28 asista).

Već ovim potezom Adelman je pokazao zašto traje ovoliko koliko traje u ligi. Dok bi netko drugi, posebice u ovakvoj sezoni, bio puno oprezniji s promjenama, Adelman je već nakon tri utakmice promijenio kičmu napada i ulogu svom najvažnijem strijelcu – od flex napada s puno kretanja bez lopte Wolvesi su se transformirali u pick & roll mašinu, a Love se iz triple threat opcije na visokom postu pretvorio u opasnog spot up šutera. Rubio je od četvrtog susreta počeo ulaziti u igru već nakon nekoliko minuta, a od utakmice broj 10 postao je i starter. Do ozljede koljena odigrao je 41 utakmicu, a tijekom tog razdoblja Wolvesi su imali omjer 21-20, Love je briljirao šuterski, a Peković realizacijom u reketu. Nakon njegove ozljede, Wolvesi su sezonu završili scoreom 5-20, Love i Peković su pali na zemlju s postotcima realizacije, a Adelman se posvetio ispitivanju klupe pri čemu se došlo do sljedećih zaključaka:

- pod hitno se treba riješiti Miličića, Randolpha i Beasleya koji su smetnja na parketu, ali i u svlačionici

- pod hitno se treba pojačati na bokovima jer ni jedan od 4 klasična swingmana koja je imao na raspolaganju (Ellington, Johnson, Webster, Lee) nije pokazao da je koristan rotacijski igrač, a kamoli NBA starter

Uglavnom, ono što su izveli Rubio, Love i Peković, uz pomoć Ridnoura i blagoslov Adelmana, pravo je malo čudo kada se uzme u obzir da nisu imali rotaciju visokih koja zna što treba raditi (uz gore spomenute izgubljene duše podbacio je čak i solidni spot up šuter poput Tollivera), da nisu uopće imali bokove (najbolje minute na dvojki pružio je Ridnour) i da praktički cijelu sezonu nisu imali Bareu na raspolaganju (odigrao samo 41 utakmicu zbog ozljeda, a i to što je odigrao bilo je ispod njegove razine). Ovakva sakata rotacija dodatni je razlog zašto se sve raspalo s ozljedom Rubia – Wolvesi ne samo da su ostali bez playmakera, već njega nije imao tko zamijeniti. Barea je igrao na jednoj nozi, a kada su uskoro ozljede iz ritma izbacile Pekovića, Ridnoura i na kraju Lovea, postalo je jasno kako ovo jednostavno nije njihova sezona.

Ali, bila je to barem na kratko, stoga vratimo se na onu ljepšu stranu priče. Koja, doduše, nije bez upitnika.

Love je izrastao u superstara učinkom, ali morat će postati korisniji obrambeni igrač i raznovrsniji napadač misli li nositi epitet franšiznog igrača. Njegov šut iz vana, gomile iznuđenih slobodnih i skakačke vratolomije izuzetan su temelj za uspješnu karijeru prve opcije, ali povremeno spuštanje u post leđima, izvlačenje na vrh reketa radi razigravanja i bolji izbor šuteva s poludistance i s trice dignuli bi njegov učinak na još veću razinu. I dok nema sumnje kako će prvi pravi trening kamp s Adelmanom popraviti njegove postotke koji su poprilično pali u odnosu na godinu ranije (povećani volumen šuteva uzeo je svoj danak u učinkovitosti), problem koji će biti znatno teže riješiti je obrana, točnije nekompatibilnost Lovea i Pekovića na tom dijelu parketa.

Oba su prespora za izlaske na perimetar i brze rotacije, a reket su u stanju braniti samo masom – zajedno imaju samo 1.5 blokadu u prosjeku. Mogu li igrati u vrhunskoj momčadi s ovakvim minusima, točnije virusima - oba su zaražena bolešću bijelog čovjeka zvanom gravitacija? Naravno da mogu, ali puno bi im lakše bilo kada bi pored sebe imali nekoga poput Varejaoa ili Chandlera, visokog koji je u stanju pokrivati prostor za obojicu.

Također, pitanje je može li Peković s tako limitiranim stilom igre (ovako izgleda jedna njegova tipična sekvenca - guranje pod košem, izborena pozicija, dobija pravovremeni pas, realizacija) ostati na ovakvom učinku i ubuduće, pogotovo ako Minnesota i dalje ostane slaba tricaška momčad. Bez raširenog reketa obranama će biti puno lakše spriječiti Pekovića u pozicioniranju i dobivanju lopte sada kada znaju da je njegovo jedino oružje realizacija u niskom postu (pucao 15% izvan reketa) i da nije u stanju napraviti ništa s loptom ako ga pravovremeno zatvoriš osim izgubiti je (srezao je izgubljene na prihvatljivu mjeru u odnosu na rookie sezonu, ali i dalje nije u stanju baciti poštenu povratnu iz reketa).

Eventualna šuterska pojačanja i Rubievi asisti izuzetno su važni za kotrljanje dva udarna strijelca Wolvesa koja donose tu potrebnu unutar-van stabilnost neophodnu za kvalitetan napad, a tu dolazimo do novog zanimljivog momenta. Dok se ovaj šuterski dio može sanirati preko tržnice ili drafta, Rubieva uloga je ključna za napredak trenutne jezgre. Adelman će bez sumnje i dalje koristiti Rickyev pregled terena kao osnovu napada, uostalom razlog zbog kojega je u Sacramentu igrao preko posta ne leži u njegovoj filozofiji, već u tome što su mu dva najbolja asistenta na rosteru bili centri – Webber i Divac, odnosno Miller (koji je i u Houstonu također imao svoju kvotu akcija koje su išle preko njega, kao i Ming). Rubio je najbolji čisti play kojega Adelman ima još od Terrya Portera (i nešto kasnije Roda Stricklanda) te će igra biti prilagođena sukladno tome.

Ipak, Adelman je tijekom sezone morao uvesti jednu svoju standardnu shemu koju su svojevremeno igrali i Blazersi preko Drexlera i Portera, Kingsi preko Bibbya i Bobbya Jacksona te Rocketsi preko bilo koje od svojih kombinacija (Alston/McGrady ili Brooks/Lowry) – verziju Princeton napada s dva playmakera od kojih je svaki zadužen za svoj dio parketa. Par Rubio-Ridnour dobio je tako više minuta nego se itko nadao, iz više razloga. Najvažniji je svakako taj što je Rubio u startu pokazao da je sposoban igrati obranu na NBA razini i da može čuvati čak i veće bekove, što je otvorilo vrata Ridnouru. Već smo spomenuli nesposobnost i ozljede ostalih vanjskih igrača, tako da je jasno kako bi bez Rubieve igre u obrani Adelman morao minute dati nekome drugome i pri tome izgubiti Ridnourov solidan šuterski učinak.

Međutim, osim što je bio neophodan za širenje reketa, Ridnour je bio neophodan i kako bi omogučio Rubiu da nešto zabije iz igre. Naime, napadajući s loptom, Rubio je bio kriminalan strijelac – ulaze je realizirao katastrofalno (samo 47%, dok prosječan combo-bek u NBA zabija između 55 i 60%), a ukupni šut iz driblinga mu je bio na mizernih 29%. Jedini šuterski aspekt igre u kojem je funkcionirao bio je šut iz kuta (34%), a za dovesti ga u spot up situaciju Adelmanu je trebao sposoban playmaker. Naravno, ovakvo krpanje ubuduće neće imati smisla, Rubio će morati realizirati dovoljan broj napada bez pomoći suigrača ako misli biti nešto više od odličnog pick & roll playmakera i atraktivnog asistenta. Pogotovo ako misli zaraditi onaj maksimalan ugovor koji za njega čuva David Kahn, odnosno ako misli Minnesotu i iduću sezonu voditi prema playoffu.

FAST FORWARD

Loveovo nepovjerenje u Kahna, izraženo potpisom trogodišnjeg ugovora, nakon ovoljetnog trgovanja bit će samo dodatno ojačano. Nisu se uspjeli dočepati Batuma (što je potez koji bi ih vrlo vjerojatno lansirao u playoff), ali zato su riskirali sa Shvedom i Royem. Mladi Rus je odličan šuter koji bi se mogao uklopiti u momčad u ulozi koju je igrao Ridnour, a to automatski stavlja Lukea u izlog. Roy će pak, ako bude u stanju igrati barem na razini one zadnje sezone u Blazersima, biti pojačanje u odnosu na Johnsona i Webstera.

Međutim, ako bi netko trebao profitirati zbog manjka konkurencije i dijeljenja parketa s Loveom i Rubiom, to je surfer dude Budinger. McHale ga nije volio (a koga jeste), ali Chase je ipak gađao trice s 40%. Ima sjajnu ruku i solidan je atleta koji može držati svoje u obrani (uostalom, Adelman ga je trenirao dvije godine u Rocketsima i vrlo dobro zna što može dobiti od njega), ukratko baš ono što je doktor naredio za popunu bokova. Nema all-star potencijal Batuma, ali nije ni toliko lošiji kolika im je razlika u plaći (Budinger igra za minimalac, a Batum za 12 puta više).

Riješili su se balasta pod košem, što otvara priliku Derricku Williamsu da se nakon loše rookie sezone nametne kao prvi visoki s klupe (ili da dokaže da nije ništa više od još jednog visokog šutera koji ne igra obranu i ne kupi dovoljno skokova jer je zaljubljen u svoj skok-šut). Pokušaj dovođenje Stiemsme je nepotreban, taman su se riješili svih balvana i sumnjam da je Stiemsma ono što je Adelman naručio (Boston se gotovo sigurno neće zamarati izjednačiti ponudu za centra koji nije u stanju potrčati), ali, s druge strane, Stiemsma jednu stvar radi dobro - blokira šuteve, a to je nešto što Wolvesima treba (u 14 minuta po utakmici imao je jednak prosjek blokada kao Love i Peković u 66).

JEZGRA: Love, Peković, Rubio, Williams, Barea, Budinger, Roy (37 milja)

ROSTER: jezgra + Ridnour, Ellington, Johnson, Lee, Shved (51 milja)

- rotacija je daleko od složene, prvo što bode u oči je višak bekova (8 od 12), stoga možemo očekivati zamjenu Ridnoura za dodatnog swingmana ili visokog

- pitanje je hoće li Roy biti starter pored Rubia, ako ne bude spreman za takvu rolu opet će se morati krpati nekom kombinacijom Ridnoura (već viđeno), Shveda (još jedan combo upitne obrane na NBA razini), Leea (stoper bez šuta), Ellingtona (šuter bez igre) ili Johnsona (bože sačuvaj)

- kada dodamo 2 milje koje im stoje na capu zbog otpuštanja Millera i Webstera, ispada kako im ostaje oko 5 milja za pojačanja

- kako će na Stiemsmu vjerojatno potrošiti preostali midlevel (dio potrošili na Shveda), a na rookiea Hummela minimalac (ako ga uopće namjeravaju potpisati, bijeli brat je nažalost prespor da bi se mogao nadati minutama na trojki iako je sjajan šuter), taj novac bi bilo najpametniji usmjeriti prema Carlu Landryu obzirom da se radi o najkvalitetnijem preostalom visokom na tržištu (doduše, Landry se baš i ne uklapa pored Williamsa i Lovea, ali to je svakako bolji potez nego vratiti Tollivera koji se uklapa još manje)

- uglavnom, ako Stiemsma bude 13-i ugovor, evo što trebaju napraviti za popuniti ostatak rostera –poslati Ridnoura za Landrya u New Orleans (odlaskom Jacka ostali su bez drugog playa, a Ridnour je ok prijelazno rješenje za slučaj da Rivers i Vasquez ne budu mogli sami) koji još uvijek ima prava na njega i može odraditi sign & trade, a onda s preostalom lovom potpisati Ronniea Brewera i tako dodati na roster garanciju da će Roya imati tko zamijeniti ako se raspadne (ako im uspije riješiti se Ridnoura, to otvara mjesto na rosteru i mogućnost da za minimalac potpišu ili Hummela ili Tollivera)

10Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G41

Posted by Gee_Spot

Nemam baš vremena za detaljniji osvrt, stoga samo nekoliko najvažnijih zapažanja o sjajnoj noćašnjoj utakmici koja će, nažalost, umjesto po skoro pa playoff uzbuđenjima na parketu, ostati upamćena po puno važnijim potencijalnim implikacijama na širu sliku.

- Kevin Love nije bio u sastavu zbog problema s leđima, a problemi s leđima nikada nisu dobar znak (možda se i radi o najobičnijem danu odmora i pretjeranom oprezu, kako se da iščitati iz službenih izjava, ali sam spomen bolnih leđa izazivanje je vraga).

- Ricky Rubio dobio je gadan udarac u koljeno prilikom udvajanja Kobea zbog čega je morao napustiti igru u završnici, ali sudeći po samom sudaru ne bi se trebalo raditi o ničem ozbiljnom. S druge strane, sudeći po tome kako se Rubio previjao nakon kolizije, možda iduće sezone zaigra s drvenom protezom umjesto noge. Rendgen je zakazan negdje tijekom jutra (u našem slučaju negdje tijekom večeri), u najgorem slučaju za njega je sezona gotova, u najboljem vraća se za nekoliko utakmica.

- Novom pobjedom Lakersi su riješili pitanje prednosti u slučaju istog scorea (imaju 3-0 u međusobnim dvobojima), a to nije mala stvar obzirom na gužvu u lovu na mjesto u playoffu.

- Williams i Peković nadoknadili su Loveov učinak u napadu, ali pokazali su se kao bespomoćan par u obrani. Iako je visoki dvojac Lakersa dominirao i u prethodnim susretima, noćas su ostavili dojam da mogu zabiti (ili uhvatiti skok) kada god požele.

- Razlog zašto Lakersi nisu iskoristili ovakvu prednost je efikasna igra u napadu Minnesote koja je nastavila s odličnom šuterskom formom, a još je važnije da su Rubio i Pek pokazali kako mogu funkcinirati kao pick & roll dvojac čak i bez Loveova prisustva.

- Treba istaknuti i novu odličnu rolu Wesa Johnsona koji je opet zabio sve što je trebao i usput odigrao odličnu obranu na Bryantu. Upravo je njegov sjajan energetsko-obrambeni ulazak u utakmicu donio prednost Wolvesima koju Lakersi nisu uspijevali stići sve do poluvremena. Iako sam čovjeka do prije dvije utakmice prezirao kao rijetko koga (a i brojke jasno pokazuju rijetko viđenu beskorisnost), zadnja dva nastupa donijela su partije koje vas tjeraju da se pitate nije li Kahn ipak uspio pronaći svojeg Raju Bella. Wes je pokazao da može, sada samo treba konstantno pružati ovakve partije.

- Drugo poluvrijeme donijelo je izuzetnu i izjednačenu košarku u kojoj je presudila kvaliteta Gasola i Bynuma koji bi izvukli asa iz rukava svaki put kada je trebalo, pa tako i na samom kraju zaustavivši ključni Pekovićev ulaz u reket.

- Iako je na kraju zaključio pobjedu iznuđenim slobodnim bacanjima, Kobe je neprestanim forsiranjem skok-šuta preko ruke itekako pomogao Minnesoti da ostane u igri. Stvarno postaje bizarno (nemam bolje riječi) da čovjek troši više lopti od Bynuma i Gasola zajedno, posebice u večerima poput ove kada dvojcu pod košem ide sjajno i kada su dominirali u reketu. Da je manje odrađivao posao, a više igrao košarku, možda ne bi bilo ni potrebe za gustom završnicom.

22Feb/128

THE ALL-STAR WEEKEND PODCAST

Posted by ispdcom

Iza nas je već pola sezone, dakle vrijeme je za još jedno pretresanje Lige.

20Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G32

Posted by Gee_Spot

Sixersi su na vrhu Istoka, Wolvesi nisu ni playoff momčad na Zapadu. Usprkos ovom vidnom nesrazmjeru, kad bi postavili pitanje koju momčad čeka svjetlija budućnost, odgovor bi bio - Minnesotu. I to iz jednog, očitog razloga - zato što imaju dva mlada igrača u Rubiu i Loveu oko kojih mogu graditi bolju momčad od sadašnje.

Sixersi imaju prostora za napredak, ali razlika između njih i Minnesote je u tome što oni svoje temelje tek moraju nabaviti. Trenutno oni postoje u vidu Iguodale i Branda i u tome leži cijeli njihov problem. Istina, oko njih su složili fenomenalnu skupinu pomoćnika (Williams i Young su idealni igrači s klupe, combo-bek i tweener čiji igrački minusi se ne osjete u napucavanju protiv niže razine talenta, Holiday i Turner su solidni bekovi all-round učinka uvijek nečim u stanju podignuti razinu energije), među kojima čak ima par igrača (Turner i Holiday) koji se mogu razviti u nositelje, ali kladiti se na njih daleko je od sigurne stvari.

Međutim, gomila dobrih ne čini vrhunsku momčad. Gomila dobrih čini dobru rotaciju, koja može izrasti u odličnu momčad ako svi prihvate trenerove koncepte čuvanja i dijeljenja lopte u napadu, odnosno presinga, rotiranja i udvajanja u obrani. Ali, koncepcija je šasija, a talent čini sve ostalo - motor, osovinu, volan. Sixersi su u ovom trenutku konceptualni BMW u kojega je netko ugradio Fiatova 1.3 dizelaša.

Trenutno su oni klasična skok-šuterska momčad sa sjajnom klupom koja nije mijenjala ni jedan bitniji dio rotacije, što su dva detalja koja izuzetno dobro dođu u ovakvoj sezoni suludog ritma bez priprema i treninga. Sad, netko može istaknuti kako su i Bullsi prije svega skok-šuterska momčad, zašto bi to bilo nužno loše? Pa, Bullsi imaju Rosea, dakle taj vanserijski talent koji im omogućuje da sakriju većinu rupa (nedostatak koševa iz posta). Također, Sixersi nemaju tako dobru obrambenu rotaciju visokih, njihova snaga se zasniva na vanjskoj liniji. Oni ne spriječavaju igru u reketu, oni spriječavaju da lopta dođe u reket.

Iggy, Turner, Young, Holiday, pa čak i Williams, izuzetno su dugi i aktivni obrambeni igrači koji u raznim kombinacijama oduzimaju protivnicima glavno oružje - mismatch do kojega dolazi bilo prilikom preuzimanja nakon screena, bilo protrčavanjem. Mogu se posvetiti lopti jer znaju da će, čak i ako im njihov igrač pobjegne, na njega paziti jednako pouzdan suigrač i da će visina, brzina ili snaga rijetko presuditi u individualnim match-upovima. Ako postoji nešto kao flex obrana, onda su ovakve atlete kakve su Collinsu na raspolaganju idealne da je sprovedete u dijelo jer je netko uvijek na lopti ili šutu.

Napadački, Sixersi su iz sličnog razloga idealan flex napad. Iggy je primarni playmaker, ali svejedno je da li završni pas izvode on, Turner, Jrue ili Lou. Poanta flexa je kretanja igrača i kretanje lopte koje dovodi do otvorenih šuteva i puteva prema košu i to je osnova njihove igre. Također, baš zbog toga što imaju toliko igrača koji su u stanju vrtiti pick & roll, noćna mora su prilikom preuzimanja. Iz istog razloga su izvrsni u izolaciji - često nakon bloka u 1 na 1 situacijama ostaju s bekom na sporijem krilu ili krilom na slabijem beku.

Ukratko, igraju pametno, efikasno i nesebično na oba kraja parketa. I zato je još tragičnije gledati tu njihovu nesposobnost u završnici koja proizlazi iz jednostavne činjenice što nemaju prvu opciju. Realno, čak ni drugu jer Iggy je svim aspektima svoje igre idealna treća banana. Tu im ne pomažu ni povremena Williamsova herojstva u stilu Terrya. Jer, ni Terry ne bi tek tako zabijao ključne šuteve da, s druge strane, obrane ne trebaju paziti na Dirka. U slučaju Sixersa, umjesto Dirka tu su Iggy i Jrue, koji će prije od suze ispaliti ciglu.

Nema se smisla hvatati za tezu kako bi možda stvari bile bolje kada se utakmice ne bi završavale pimplanjem od 20 sekundi i onda lošim šutem, već kad bi Sixersi i u tom zadnjem napadu odigrali pametno i nesebično kao i u svim onim napadima prije. Iz nekog razloga stvari u većini NBA tako ne funkcioniraju. Uostalom, da Sixersi imaju vrhunskog igrača koji si može kreirati otvoreni šut u takvoj situaciji, ne bi ni pričali o tome kako su bezidejni kada je najvažnije jer se tu radi više o simbolici nego o stvarnosti. Svi šutevi u zadnjim sekundama koje su zabili Kobe, Carmelo, Dirk i slični igrači nisu toliko važni sami po sebi, koliko je važna ta njihova sposobnost da nose momčad u određenim sušnim razdobljima, točnije da budu oslonci kad sve drugo stane.

Za razliku od Sixersa koji nemaju temelje, ali su, eto, krcati vrhunskim šegrtima, Wolvesi imaju temelj i ništa više. Osim Pekovića, Love i Rubio nemaju poštenog pomoćnika. Njihova klupa je nepostojeća, izuzevši Bareu koji je noćas odigrao dobro i valjda se konačno vraća nakon ozljede. On je combo bek koji zna što radi i koji može nositi napad u kraćim periodima, sad mu je potrebna pratnja. Međutim, puno veći problem od klupe (na kojoj ima talenta kojemu samo treba pronaći pravu rolu) je petorka, točnije rupe na bokovima. Ridnour, koliko god solidan učinak imao napadački, u obrani je prejednostavan plijen koji većina protivnika nemilosrdno napada, a Wes Johnson je jednostavno očajan.

Dakle, nemojte zanemariti činjenicu da Minnesota cijelu sezonu igra bez poštenog swingmana koji može stvoriti višak igrača i zabiti koš jedan na jedan. Ipak, usprkos svemu u zadnje dvije utakmice odigrali su najbolju košarku sezone ostvarivši dvije najznačajnije pobjede do sada u godini punoj ugodnih momenata. Ono što su imali u ove dvije utakmice i ono što ih je lansiralo u sferu playoff košarke je činjenica da je Ricky Rubio proradio kao strijelac iz vana.

Pobjeda protiv Houstonove nepostojeće obrane prikazala je svu moć napada baziranog na Rubievoj individualnoj veličini (posebice u pick & rollu) i dva monstruma pod košem. Pobjeda protiv Philadelphie je nešto sasvim drugo, jer je ostvarena protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Čak i u takvom, dijametralno suprotnom kontekstu, napad Minnesote pokazao se dovoljnim, barem dok Rubio održava ravnotežu između vanjske i unutarnje linije.

Ovaj niz utakmica u kojima zabija 20 koševa izuzetnim postotkom ohrabruje. Jasno, ovo je premali uzorak da ga se shvati ozbiljno i jasno je kako Ricky nikada neće biti klasični triple threat. Ali, bude li zabijao učinkom prosječnog NBA igrača iz vana, uzevši u obzir sve ostalo što donosi u paketu, nema razloga da ne bude all-star igrač od sada pa do kraja karijere.

Love pak ne mora briljirati šuterski da bi kontrolirao utakmicu, dokazao je to i noćas. Stalna udvajanja i dužina protivnika uzeli su svoj danak, ali opet je nametnuo svoju volju kada se lomila utakmica. Dodaj solidnog Pekovića, koji se također mučio protiv vrhunske obrane koja je znala spriječiti protok lopte do njega, da bi sve nadoknadio fanatičnom borbom.

Znači, recept za pobjedu je već klasičan Minnesotin – kad njih troje igra punom snagom, mogu dobiti svakoga. Što se ostaloga tiče, u petorci koja je zaključila utakmicu i odradila najveći dio posla bio je i Martell Webster. Šut ga još ne sluša, ali noge i borbenost su tu. Dobra vijest za playoff nade koje, s ovakvim Rubiom, dobivaju i sve racionalnije uporište.

18Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G31

Posted by Gee_Spot

Četvrta utakmica protiv Houstona u nešto malo više od tri tjedna još jednom je potvrdila kako Adelman izvrsno poznaje slabosti svoje bivše momčadi. Iako ni ovaj put nismo gledali previše spektakularne igre u obrani, prezentirala su nam se dva odlična napada, s tim da je onaj Wolvesa noćas funkcionirao besprijekorno pruživši možda i najbolju partiju sezone.

Adelman je utakmici prišao kao da je riječ o playoffu, što je u neku ruku i točno obzirom da se i jedna i druga momčad bore za osmu poziciju s Memphisom i Jazzom. Skratio je rotaciju na 8 igrača i praktički nije odmarao udarno trojku Love-Rubio-Peković. Plan igre je bio jednostavan - spuštati loptu što više pod koš i koristiti slabosti Rocketsa u obrani reketa. Obzirom da su Love i Peković prvi centarski par nakon 15 godina koji je skupio double-double s 30 ili više koševa, mislim kako možemo zaključiti da je plan potpuno uspio.

Više smo puta isticali kako Wolvesi uvijek imaju šansu kada Rubio i Love odigraju na all-star razini, a još kada im se priključi Peković, djeluju nezaustavljivo. Wolvesi su noćas u reketu ostavljali dojam kao da igraju protiv srednjoškolske ekipe. Prvo poluvrijeme Houston ih je nekako pratio zahvaljujući raspoloženom Scoli i Martinu te prije svega učinku klupe koja u zadnje vrijeme igra sjajno.

Međutim, u nastavku je Peković sam napravio razliku uništavajući Dalamberta pod košem. Lowry je ubacio u višu brzinu, šuterski su mu se priključili Lee i Parsons, ali tri raspoložena vanjska igrača nisu bila dovoljna za išta više osim još jednog kratkog povratka u egal. U završnici je stvar u svoje ruke uzeo Love, prvo je serijom od 9 koševa na sve moguće načine (trica, neizbježni skokovi u napadu, ubačeni odbijanci, horok) opet napravio dvoznamenkastu razliku i mirno priveo utakmicu kraju.

Kad primiš preko 60 koševa iz reketa i kada protivnik ima skoro 20 skokova više, jasno je da se ne možeš nadati pobjedi, ali problem Houstona nije bio trud, već potpuna prednost Wolvesa u match-upovima. Jedini koji su Rocketsi donekle okrenuli u svoju korist bio je onaj protiv Ridnoura koji kao drugi bek jednostavno nije u stanju odigrati dovoljno dobru obranu, što su izvrsno koristili i Parsons i Lee.

Ali, sve drugo išlo je u korist Minnesote. Rubio je izuzetnom šuterskom večeri u potpunosti parirao Lowryu, a čak je i Wes Johnson umalo ubacio dvoznamenkasti broj koševa, što vam dovoljno govori o obrambenim kvalitetama Kevina Martina. Scola je nešto ubacio preko Lovea, ali očito je kako više ne može pratiti lidera Wolvesa niti u tom šuterskom segmentu. A o očajnoj partiji Dalemberta ne treba trošiti riječi.

Nije problem samo u tome što ga je Peković gurao gdje i kako je htio, već u tome što je Samuel jedan od zaslužnijih što Rocketsi uopće imaju šanse u borbi za playoff. Čovjek kojega nitko nije htio i koji je slučajno završio u Houstonu danas je njihov ključni igrač jer skokovima i kontrolom reketa daje nekakvu ravnotežu inače defanzivno limitiranoj rotaciji. Noćas je svojom mlakom partijom pokazao kako bi Houston izgledao bez njega.

Rocketsi inače u zadnje vrijeme igraju dobro, ušli su u formu prvenstveno na krilima klupe. Dvije petorke dobro dođu u ovom ludom ritmu, ali noćas im čak ni to nije pomoglo protiv inspiracije Minnesote. Ako ikoga treba istaknuti to je Courtney Lee, nekadašni starter Orlanda koji je danas potpuno zaboravljen, ali zadnjih tjedana pokazuje da zaslužuje puno veću ulogu i u Houstonu i u ligi. Na kraju krajeva, pozicija beka šutera je toliko deficitarna da nema logike da igrač ovakvih šuterskih i obrambenih kvaliteta vrijeme uglavnom provodi na klupi.

Obzirom da ključevi sezone Rocketsa leže u rukama Dalemberta i druge postave koja na parket uglavnom ne donosi ništa drugo osim skok-šuta s četiri od pet pozicija, očito je kako nedavne odlične igre i serija dobrih rezultata nisu nikakvu pravilo. Rocketsi jednostavno nemaju dovoljno za playoff. U što izgleda vjeruju i njihovi navijači, obzirom da je prvi dio utakmice dvorana zjapila sablasno prazna, valjda dok nisu pustili ljude iz gornjih redova da se spuste bliže parketu.

I dok je Minnesota treći put u četiri utakmice dokazala da drži ključeve ovog match-upa, Houston je barem potvrdio da ima najbolji lokalni komentatorski dvojac. Opuštenost Clydea Drexlera i Billa Worrella već sam opisao kao kombinaciju troprstog ljenjivca i pande, a sad bih još dodao i koalu. Nabaci još na sve ovo zdravu dozu sarkazma i imaš jedinu verziju domaćinskog komentara koju se da podnijeti bez vrtnje očima.

4Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G23

Posted by Gee_Spot

Wolvesi su došli do rutinske pobjede na leđima Rubia koji je odigrao još jednu stvarno briljantu kiddovsku partiju (još je rano da mu damo vlastitu kategoriju pa ću pričekati prije nego počnem koristiti termin "rubievski") i to čak bez prevelikog inputa noćas indisponiranog Lovea. Zato su svoj dio posla odradili Barea i Peković, ovaj prvi iznuđivanjem osobnih u napadu (i pritom izluđivanjem Derona Williamsa), drugi koševima (zabio 27 pored čunjeva Netsa kao da je na treningu). Ukratko, razlika u kvaliteti između dvije momčadi je bila očita, a Netsi mogu zahvaliti samo svemirskoj partiji Anthonya Morrowa što su uopće došli do šanse za iznenađenjem u završnici.

Osim činjenice da Morrow konačno opravdava očekivanja koja su ga prije početka sezone stavljala u ulogu svojevrsne ovogodišnje kopije Dorella Wrighta, za Netse je najvažnije da Deron konačno igra na all-star razini. Uopće ova njiihova vanjska linija na trenutke djeluje odlično, posebice kada je na parketu Deron u kombinaciji s Farmarom i Morrowom.

U tim trenutcima lopta kruži kako treba, Farmar fascinira zrelošću u svakom pogledu, a Morrow vrhunskim šuterskim učinkom. Tip je trenutno u takvoj formi da je usporediti ga s likom iz igrice nedovoljno, jednostavno ne promašuje. Ako imate league pass, učinite si uslugu i izaberite u meniju njegove šuteve pa pogledajte što je sve čovjek zabio da dođe do ova 42 poena. Na stranu to što je potpuno jednodimenzionalan šuterski specijalist - kada si u stanju zabiti 8 od 11 trica, zaslužuješ respekt.

Nažalost, većinu dobroga što naprave vanjski igrači, prolije očajna unutarnja linija sastavljena od gomile beskorisnih tipova. Humphries barem nabije nekakve brojke da opravda svoj bitak, ali majstori poput Petra ili Sheldena Williamsa odavno su trebali napustiti ligu, žalosno je gledati kako žive na račun nekakve obrane koju jednostavno ne igraju dovoljno dobro, a neopisivo tužno je promatrati kako promašuju zicere ili im ispadaju lopte iz ruku nakon što ih Williams ili Farmar postave u idealnu situaciju.

Jedan detalj za kraj - Darko je startao, ali nakon uvodne role duge 8 minuta kakve se ne bi posramio nijedan rasni balvan, bilo bukva ili hrast, Adelman mu više nije dao ni sekunde i sad nam se samo ostaje kolektivno nadati da će tako ostati do kraja sezone. Kraj mladih Randolpha i Williamsa te živog Brada Millera trošiti minute na tako izgubljen slučaj više stvarno nije niti smiješno.

31Jan/125

RUNNING WITH THE PACK G21

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Rockets

Prije nekoliko dana, u postu o prvoj ovosezonskoj utakmici između Wolvesa i Rocketsa, rekao sam kako se Minnesota može nadati da će, ako sve prođe po Adelmanovom planu, i oni jednog dana biti napadački efikasni poput Rocketsa. E, pa niti četiri susreta kasnije, eto nam i poboljšane verzije Wolvesa koja je, kako stvari stoje, već preskočila Rocketse.

Šalim se, naravno, Wolvesi su i dalje projekt, ali fanastičan je način na koji napreduju iz utakmice u utakmicu, posebice u susretima protiv ovih kvalitetnijih ekipa. Pobjeda protiv Clippersa kao da je lansirala samopouzdanje ove momčadi u stratosferu i od tada su (ako isključimo logičan poraz od Jazza večer nakon drame u Los Angelesu) nanizali odlične partije protiv Houstona, Dallasa, Spursa i Lakersa. Iako, usprkos sve boljoj igri, score je i dalje bio samo 2-2, što govori u prilog tezi o odrastanju.

Samo, kako onda u takav kontekst staviti noćašnju dominantnu pobjedu protiv Rocketsa, posebice ako uzmemo u obzir da su morali letjeti za Houston i igrati utakmicu niti 24 sata nakon poraza od Lakersa, dok je domaćinima ovo četvrta utakmica za redom na svom parketu i još su imali dan više za pripremu?

Pa, prvo treba istaknuti da je ovo noćas od prve do zadnje sekunde više nalikovalo na malo intenzivniji trening. Mlake rotacije, otvoreni šutevi na sve strane. I jedni i drugi su ih manje-više pogađali, do polovine treće četvrtine kada su Wolvesi ušli u seriju u kojoj nisu mogli promašiti, seriju tijekom koje su izgradili prednost koju su održali do kraja.

Nije Minnesota zaigrala neku divlju obranu, podigla razinu energije ili nešto slično na što smo navikli kada su momenti u kojima se lomi susret u pitanju. Jednostavno, zabijali su kao na traci. Koliko god da su i sami bili mlaki u obrani, Rocketsi kao da su se natjecali biti još tromiji. Naravno, ne bi bilo pošteno sve svaliti na obranu Houstona. Obzirom kako je lopta bolje kružila i kako su se igrači bolje kretali, čovjek bi pomislio da je Adelman posebno spremio momčad za uzvrat. Možeš mislit, obzirom na zgusnuti raspored teško da su imali vremena pogledati i snimku prethodnog dvoboja.

Jednostavno, Love, Rubio i Beasley noćas nisu mogli promašiti. Love je odigrao savršeno, zabio 29 poena s 15 lopti, a Rubio je koristio ostavljen mu prostor i usput vježbao šut da bi došao do 18 koševa s 10 lopti (večer prije mu je trebalo njih 13 za 5 poena). Ovaj put ni Patterson ni Dragić nisu bili smetnje, McHale nije na klupi imao igrača sposobnog zasmetati pri šutu. Ipak, vrhunac obrambene sramote Rocketsa definitivno je podatak kako je Beasley odigrao partiju života, skupivši 34 poena sa samo 14 potrošenih lopti (i sa samo dvije izgubljene). E, sad, ako ovo nije dovoljno da idući put motivira Rocketse da zaigraju obranu, ne znam što jeste.

Samo, nije problem Houstona motivacija, već to što se radi o rosteru krcatom kvalitetnim šuterima, skakačima, asistentima i svim tim raznim igračima zadatka čiji se učinak može vidjeti na laptopu. Daryl Morey, nažalost, izgleda nema program koji bi izračunao obrambeni doprinos igrača nogama, srcem i glavom. Zašto razni Boweni, Bellovi, Sefoloshe, Collisoni, Battieri ili Alleni imaju minutažu i dobivaju ugovore usprkos kilavoj statistici? Zato što su stoperi. Takvoga, gle čuda, u Houstonu nema.

Ono malo obrane što igraju mogu zahvaliti Dalembertu u reketu, čovjeku kojega su potpisali praktički iz nužde, da bi im danas bio ključan čovjek u lovu na playoff. Makni njegove blokade, sve one šuteve koje njegova dužina skrene i sve one ulaze koji se ne realiziraju zbog njegova prisustva u reketu i Rocketsi bi imali obranu na razini Netsa, Pistonsa, Bobcatsa i Kingsa. Ovako su taman malo iznad njih.

Njihov napad nije podbacio, lopta je kružila kao i uvijek, gomila igrača je ostavila traga (iako su imali samo tri dvoznamenkasta igrača, još šestorici je falio po jedan ubačaj da dohvate desetak poena), imali su više asista, manje izgubljenih. Kvragu - imali su čak i više ukradenih i više blokada. Samo, eto, nisu imali tri savršene ruke.

U neku ruku je šteta što nema malo više vatre u sudarima ove dvije momčadi i što se sve svodi na pitanje tko će više ubaciti, jer obzirom na to da su jedni drugima direktna konkurencija za playoff i činjenicu da će odigrati 4 međusobne utakmice u 20 dana, moglo bi ovo biti zanimljivo suparništvo. Plus, ima tu i zanimljivih poveznica. Adelman je napustio Rocketse jer mu se projekt izgradnje Wolvesa činio boljim od čekanja da Morey konačno nešto napravi, dok je McHale godinama bio GM Wolvesa, lokalna je košarkaška ikona, čak je doveo i Lovea u klub, a na nedavnom susretu nije bio pošteđen salvi zvižduka zbog dojma da je njegovo loše poslovanje, posebice onaj ugovor ispod stola Joeu Smithu, uskratilo franšizi bolju prošlost.

A koliko je sve oko Rocketsa nekako pospano, dokaz su i simpatični lokalni komentatori, jedan od boljih dvojaca koje čovjek ima prilike upoznati na League Passu. Clyde Drexler i Bill Worrell zvuče kao mješanci troprstog ljenjivca i pande, uz neizbježno navijanje za svoju momčad uglavnom se bave smijanjem na interne fore i širenjem pozitivnih vibracija, a Drexler je tolika ljenčina da čak ni ne putuje na gostovanja, već ga u toj situaciji zamjenjuje legendarni Matt Bullard, otac svih bijelih visokih šutera.

Spurs @ Grizzlies

U zadnjih nekoliko tekmi Grizliji ne mogu zabiti ništa. Gledao sam ih protiv Blazersa i rekoh, neću zapisivati ništa, nije ova tekma indikativna, ipak su došli igrati večer nakon što su isčupali pobjedu protiv Warriorsa u Oaklandu. Ono, takav napor i takav put moraju vas koštati iduću večer. Blazersi su ih razbili lakoćom zato što je ključni čovjek Grizzliesa Marc Gasol, a on u Portlandu nije mogao hodati nakon 40 minuta protiv Golden Statea, 40 minuta tijekom kojih su po navici stizali dvoznamenkastu prednost (malo me strah da je igračima Memphisa već dio karaktera postalo to dizanje iz pepela, bilo da kreću s osme pozicije playoffa, bilo da svaku utakmicu proigraju tek nakon što upadnu u rupu).

Onda sam ih gledao protiv Clippersa, teško gostovanje, ali s dva dana odmora protiv momčadi koja je večer prije pretrpila emotivan poraz od gradskih rivala Lakersa. Kad ono, Chris Paul, valjda još ljut od onog tapšanja Gasola po glavi, istrčava na parket i raznosi ih na komadiće u 12 minuta škole košarke. Ovaj put povratka nije bilo jer Paul je jednostavno prevelik igrač da dozvoli ispuštanje dvoznamenkaste prednosti.

Onda sam preskočio pogledati gostovanje u Phoenixu, nije mi padalo na pamet da bi tamo mogli izgubiti protiv načetog Nasha. Međutim, izvještaj dovoljno govori - opet su upali u ogromnu rupu na startu, a kasniji pokušaji stizanja 20 koševa razlike nisu urodili plodom, usprkos tome što je Nash odigrao na jednoj nozi i usput, u nekoliko navrata, zamalo prodao utakmicu.

Ovaj četvrti poraz u nizu više ne mogu ignorirati jer ovo je već razlog za uzbunu. Jasno mi je da se u ovakvom ritmu ništa ne može shvatiti zdravo za gotovo i da je bitno samo dočepati se playoffa, ali poanta je da Memphis s ovakvim napadom neće uopće imati priliku doći u situaciju srušiti bolje postavljenu momčad. Dva dana pripreme za Spurse nisu im pomogli da zabiju više od bijednih 73 poena, a iako je noćas Gay totalno podbacio, cijeli ovaj niz poraza zaredao je onog trenutka kada su Conley i Gasol prestali pružati all-star partije i počeli sa osrednjom igrom. Svaka čast Gayu i probuđenom Mayou koji konačno izgleda kao netko tko ima rolu u momčadi, ali njihova sposobnost zabijanja nije ono što pogoni ovu momčad, već su to organizatorske sposobnosti Conleya i Gasola.

Obzirom da vijesti oko Zacha nisu dobre, po nekim izvorima možda čak propusti i sezonu, treba držati oko na Memphisu jer ovakav ritam utakmica očito će uzeti svoj danak, posebice u slučaju Gasola koji valjda ima takvu kilažu i građu da mu treba duže vremena za regeneraciju i koji u back-to-back situacijama ne može doći do daha. Bez njega, Memphis ima grit, ima i grind, ali nema - heart.

Thunder @ Clippers

Koliko je CP3 bitan Clippersima pokazuje valjda svaka minuta ove sezone koju su odigrali (posebice one koje su igrali bez njega). Ipak, njegova partija protiv Thundera krunski je dokaz da Clippersi ovise o svom superstaru možda i više nego ijedna druga momčad lige. Čovjek je održao lekciju svim prisutnima o tome kako se igra košarka, s 14 asista imao je skoro jednako dodavanja kao i cijela momčad Thundera. Još veći je nesrazmjer kad pogledaš Wesbrookova 4 asista i 6 izgubljenih naspram Paulovih 14/2.

Vrijednost Paula za klub nije samo u organizaciji napadačke igre. Griffin, Billups i Butler s njim u postavi ne samo da ne uzimaju bezevezne šuteve, već kao da se više i bore na drugom kraju parketa. To je taj Jordanovski sindrom, ta zarazna energija koju imaju najveći i koja prelazi na suigrače. Nisu Griffin i Jordan odjednom naučili igrati obranu, ali bore se za svaku loptu žestinom kakvu nisu pokazivali dok je Paul bio van parketa.

Nema se tu previše toga za reći, ako su svi zdravi, ova petorka je izuzetno opasna, a posebice ako Mo Williams nastavi ovako sjajno zabijati s klupe. Problem je rotacija visokih, što je nešto što čak ni Paul ne može sakriti. Obrana je usprkos volji također daleko od šampionske, dovoljno je istaknuti da je njena najveća kvaliteta ta što ne dopušta lagane koševe. Zašto? Zato što Paul ne gubi loptu, eto zašto.

Što lakoća kojom su Paul i nadahnuti šut Butlera i Williamsa unakazili Thunder govori o Oklahomi? Pa samo potvrđuje tezu da ova ekipa nije izraziti favorit na Zapadu i da može izgubiti seriju od sedam protiv manje talentiranog protivnika. Taj napadački IQ uvijek je problem, posebice kad Harden odigra ovako indisponirano kao noćas (pripišimo to dijelom i Brooksovoj odluci da s njim starta u petorci jer je Sefolosha prije nekoliko večeri ozljedio stopalo).

I nema smisla više uopće optuživati Westbrooka, taj je stvarno dao sve od sebe. Trener je taj koji treba igrača staviti u sistem koji će mu pomoći da ostvari potencijale, kao i da momčad igra kao - momčad. U Oklahomi, čim stane Harden, staje sve. Durant i Westbrook, doduše, zabili su dovoljno da prekriju svu bijedu napada, ali što kad i njima zašteka ruka? Koji je plan b?

Skok i obrana su ok, noćas su Clippersi jednostavno imali jednu od onakvih večeri u kojoj je sve funkcioniralo, ali postavlja se pitanje, slično kao i što se tiče napada, da li je ok dovoljno? Pozicioni borac poput Perkinsa, bloker poput Ibake, dugonja poput Duranta, atleta poput Westbrooka i stoper poput Sefoloshe imaju potencijala biti top obrana lige (uostalom, zar to nisu zamalo i postali prije dvije sezone, njihovo nazadovanje iz godine u ovom segmentu stvarno je začuđujuće).

Momci se bore, to je neupitno. Zajedništvo se osjeti. Ali, ako su klapa, zašto onda ne štima na oba kraja parketa? Sami sebi su najveći neprijatelji, to smo već rekli milijun puta, ali tada smo ciljali na neostavareni potencijal. Međutim, sa svakim danim postaje sve jasnije kako pobjede na račun talenta samo kriju stagnaciju u igri kakva je za mladu momčad neoprostiva. Ovo nije sezona lova na naslov, ovo čak nije ni sezona sazrijevanja. Ovo je sezona održavanja Brooksa na životu. Dok Presti ne napravi ono što je napravio Dumars (kad je dao otkaz Carlisleu i doveo Larrya Browna jer je procijenio da Rick u tom trenutku nije imao ono nešto potrebno za odvesti momčad do kraja) i ne zamjeni Brooksa čovjekom koji zna napraviti korak naprijed, mi ćemo i dalje pričati o tome kako Westbrook nije play, kako Durant nije all-round, kako pod košem nemaju dovoljno.

28Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G19

Posted by Gee_Spot

Prije osvrta na pobjedu protiv Spursa, nekoliko rečenica o novom Loveovom ugovoru. Odluka da se izbjegne maximalac mi je totalno racionalna i jednostavno ne mogu prihvatiti argumente tipe "kad si Minnesota, onda moraš poduzeti sve da zadržiš najboljeg igrača" jer je takva logika i dovodila do toga da igrači koji nisu vrijedni uloge franšiznih igrača dobivaju ugovore kojima bi zatim držali klub kao taoca. Sad, mijenja li išta na stvari podatak da je Love zauzvrat tražio opciju prekida ugovora nakon samo tri sezone? Pa, ako se radi o kompenzaciji zbog toga što mu nisu ponudili maximum, to je skroz ok. Ali, poanta uopće nije u tome tko je što htio, tko je koga komepenzirao ili tko je koga zeznuo. Sve one priče o nekom nepoštovanju talenta su jednostavno idiotske i pomalo me zastrašuje što se gomila NBA novinara zadržava na takvom diskursu ravnom EPH novinarstvu.

Ovo je posao u kojem svaki cilj treba voditi samo jednome - osvajanju naslova. Ovo što su Wolvesi i Love potpisali savršeno je u svakom pogledu za obje uključene strane. Bude li se ova priča sa Rubiom i dalje razvijala u pravom smjeru, nema nikakvog razloga da nakon tri sezone Love ne iskoristi svoju opciju kako bi potpisao novi ugovor sa Minnesotom, koja će mu opet biti u mogućnosti ponuditi više od ikoga. Bude li se pak pokazalo da je osovina Rubio-Love nedovoljna, Kevin opet može iskoristiti opciju i jednostavno potražiti bolju situaciju. On kao igrač u svakom slučaju prolazi odlično, a jedini protuargument koji možete upotrijebiti je totalno nevezan uz košarku, a to je onaj novca. Dakle, ako gledate da je već sada mogao dobiti 20 garantiranih milja više. Samo, koja je vražja razlika između 60 i 80 jednom kad si osigurao egzistenciju? Mislim, onaj tko takvu stavku stavlja na prvo mjesto, ispred vlastite slobode, mogućnosti napredovanja i izbora, taj i ne zaslužuje maksimalan ugovor.

E, sad se postavlja pitanje što je s klubom, nisu li se oni mogli dodatno osigurati baš za slučaj da se Rubio ne iskristalizira u all-star igrača? Mogli su, ali čemu? Ne bude li Rubio napredovao, što će im Love dvije godine duže? Kako bi bili momčad za jednu playoff rundu? I u tu leži ključ ovakvog ugovora. Wolvesi imaju tri sezone za postaviti šampionske temelje. To je sasvim dovoljno vremena i ne uspiju li, teško je da će im još dvije dodatne godine išta značiti. Uspiju li, nema razloga da ne zadrže i Lovea i Rubia nakon tog roka. Mislim, koji pravi igrač će napustiti situaciju u kojoj se može boriti za naslov radi par milijuna ili ljepšeg vremena? U ovoj ligi ne možeš nikoga zadržati na silu, stoga ako se u Loveu i Rubiu i krije nekakav Boozer koji će pozdraviti idealnu situaciju radi šake dolara više, onda neka tako bude. Mislim, nisam vjerovao da ću i ovo ikada reći, ali - bravo Kahn. Nemam pojma da li si na ovu formulu nabasao slučajno ili si sve izračunao, ali ovo je primjer kako se ubuduće treba voditi momčad, nikada ne gubeći iz vida jedino bitno - borbu za naslov.

Što se tekme protiv Spursa tiče, Wolvesi su došli do rutinske domaće pobjede. Koja me uopće nije iznenadila, što dokazuje i kladionica, ali iznenadio me način na koji su do nje došli. Naime, ovo je utakmica u kojoj bi čovjek očekivao od Lovea da nekavom 35-15 statistikom sam isčupa pobjedu, ali ovaj put uopće nije bilo potrebe za nečim takvim jer su ga napadački više nego dobro zamijenili Rubio i Peković. Potonjega je Adelman ubacio u petorku umjesto bolesnog Darka i tako nastavio igrati svoju 4-1 formaciju (4 bijela, 1 tamnoputi). Darka na stranu, Peković u paru s Loveom je puno racionalniji potez, obzirom da je upravo Pek najčvršći strijelac Wolvesa pod košem i svojim stilom igre u reketu omogućuje Loveu da se puno više izvlači i kreće.

Jasno, koliko god da štimaju u napadu, toliko su šuplji u obrani, ali nije da s Darkom reket Wolvesa biva puno nebrobojniji. Ukratko, ova kombinacija i dalje treba dobivati startnu prednost jer Peković je takav lik koji će iskoristiti svaki centimetar prostora koji mu ostavite, za razliku od pasivnijeg i često dekoncentriranog Darka koji jednostavno nema ni približno takvu glad za košarkom. Peković je noćas čak anulirao i svoju najveću boljku, skakačku nemoć, ali nek vas njegov double-double ne zavara. Puno više od nekakvih preko noći ugrađenih federa za njega je zaslužan još sporiji i još nepokretniji Timmy, poznat i pod muslimanskim imenom Mumia Abu Duncan.

Utakmicu za Spurse nije izgubio nitko drugi nego naš cijenjeni Pop, kojem je trebalo dobre tri četvrtine da shvati da Duncan nema ni snage ni brzine za čuvati Pekovića (zar ova rečenica ne govori dovoljno o Timmyu danas?). I iako je riješio jedan dio problema kada je na Peka stavio Splittera, užasnom rotacijom visokih kroz cijeli susret išao je Wolvesima na ruku. Doduše, nije da je imao previše izbora, Bonner i Duncan su danas praktički jednako nevidljivi obrambeno, ali zar se prema jadnom Blairu i dalje treba ponašati kao prema zadnjem rookieu? Momak nije pokazao ništa u svojoj startnoj roli, ali zasigurno je mogao napadački biti jednako opasan poput Bonnera i usput smetati u obrani Loveu da je kasnije dobio koju minutu.

Timmy je još bitan u napadu, može zabiti s poludistance i njegovi pasovi s vrha reketa neprocijenjivi su za Popov sistem, ali nastavak igranja nakon ove sezone bio bi samo produživanje agonije. Jednostavno, čovjek igra preveliku rolu na oba kraja parketa, rolu koju više nije sposoban odraditi. Mogao bi se švercati još koju godinu kao back-up centar, ali želi li to itko? Da li je potrebno da takva legenda prolazi kroz onakve jadne godine kroz koje su nepotrebno prošli Ewing i Olajuwon? Čisto primjera radi koliko ga više ne slušaju noge - u završnici je dobio dobru loptu na desnom bloku, kreće na zakucavanje i onda ga bananira nitko drugi do Wes Johnson. Tužno.

Ipak, više od Timmyeva mumificiranja, Spurse karakterizira igra Richarda Jeffersona. Tip nastavlja sjajne šuterske partije, ali još veći show odrađuje na drugom kraju terena gdje protiv njega zabija tko god se sjeti. Taj pametni napad u ponor vuče kriminalna obrana i jedini razlog zašto San Antonio pliva (i zašto će plivati) iznad polovičnog učinka jeste sjajna klupa. Njihova druga petorka Neal, Green, Leonard, Bonner i Splitter ne bi imala problema dobiti seriju od sedam protiv Bobcatsa, a namučila bi i dobar dio preostalih momčadi s dna. Međutim, s ovakvom obranom Spursi više ne mogu biti favoriti na nijednom gostovanju, posebice protiv skoro pa jednako dobrih ekipa.

Kod Wolvesa izgleda da je završila epidemija ozljeda, većina igrača se vratila u rotaciju, što donosi nove brige Adelmanu. Nešto slađe doduše, jer sada će bar moći više miksati u potrazi za trojkom koja će od večeri do večeri najbolje pratiti Rubia i Lovea. Praktički, sada poput Popa može složiti dvije petorke, što se, kad pogledamo na to kako stoje momčadi poput Jazza ili Rocketsa, u ovakvoj sabijenoj sezoni čini poprilično bitnim. Recimo, startaš sa Rubiom, Ridnourom, Beasleyem (vratio se noćas, odigrao bez veze i opet nas sve zajedno natjerao da se pitamo koja je njegova rola u NBA, jednog dana kada konačno svi shvate da nije strijelac koji može dobivati startne minute), Kevinom i Pekom, a onda po potrebi ubacuješ Bareu, Ellingtona, Johnsona, Williamsa i Randolpha.

Primjećujete da nema Darka, što je skroz razumljivo jer NBA igra danas ne zahtijeva stalnu rotaciju balvana na petici. U slučaju nužde može poslužiti, ali tu se javlja i pitanje što s Millerom koji od noćas više nije u odijelu nego u uniformi i čini se spremnim igrati na Adelmanov poziv. Hoće li ovakva gužva biti problem jer jednostavno nema minuta za sve? Ili će samo koristiti jer omogućuje Adelmanu veći izbor u raznim situacijama? Slično je i na vanjskim pozicijama, obzirom da se prije roka nakon operacije leđa vratio Webster. Pronađe li formu, takav šuter uvijek zaslužuje minute, a to znači da se nekoga od trenutnih swingmana mora preseliti na klupu. Dok pod košem od viška glava ne boli, ovdje ispada da je netko totalni višak. Kad se vrati Barea, najpametnije bi nekoga bilo trejdati kako bi se izbjegle brige. Izbora ima, jer obzirom na minute koje su dobili i rezultate koje ostvaruju Wolvesi, teško da će Johnson i Beasley ikada imati veću vrijednost nego sada.

Naravno, na tome mogu zahvaliti prije svega kvaliteti osovine Love-Rubio. Izgleda da smo došli do te faza u kojoj Minnesota ima šanse za pobjedu kad god ovo dvoje uhvate svoj double-double (noćas je Love bio nešto skromniji napadački, ali Rubiova netipična šuterska efikasnost to je nedoknadila). Taj njihov napadačko-skakačko-kreatorski učinak je fenomenalna osnova na koju se može nadograditi sve ostalo. Da su trenutno okruženi sa suigračima samo malo veće kvalitativne razine, ovo bi već danas bila playoff momčad. Međutim, čak i ovako, s gomilom back-upova koji igraju startne minute, imaju dovoljno da se održe u ovoj trci za osmu poziciju što dovoljno govori o kvaliteti njihovih temelja. Kako se pobjede nižu, raste i samopuzdanje, a to je faktor koji ne treba zanemariti. Moram priznati da je lijepo gledati kako se ovako dva sjajna igrača transformiraju u pobjednike.

24Jan/124

RUNNING WITH THE PACK G17

Posted by Gee_Spot

Današnji post slobodno možemo nazvati i "Adelman protiv Adelmana", obzirom da smo imali prilike gledati momčad koju je Rick Adelman stvorio protiv momčadi koju je tek počeo oblikovati. Od prve sekunde je bilo jasno da se Rocketsi više kreću bez lopte i da se konstantno otkrivaju, dakle da se i dalje drže lanjskog stila igre. Najveća novost koju je Kevin Mchale dodao ovim osnovama flex napada je povećani broj klasičnih NBA akcija, od spuštanja na post u 4 vani-1 unutra kretanju do pick igre.

McHale je i sam u trenerskim danima u Minnesoti pokazao da je pobornik flex principa, čega su itekako bili svjesni u Houstonu kada su ga potpisivali jer su znali da će time amortizirati pad koji bi neminovno uslijedio nakon promjene stila igre. U biti, jedina bitnija McHaleova promjena ne tiče se dodavanja nego oduzimanja. Naime, Adelman, kao tvrdi pobornik Princeton napada, kroz drugu fazu karijere je, kad god je to bilo moguće, koristio dva playmakera na vanjskim pozicijama. U Kingsima je tako Jasonu Williamsu i kasnije Mikeu Bibbyu često dodavao Bobbya Jacksona, a u Rocketsima je znao igrati s Kyleom Lowryem i Aaronom Brooksom u paru. Danas pak rado koristi kombinaciju Rubio-Ridnour.

McHaleu je važnije kretanje drugog beka od njegove igre s loptom, zato mu i nije padalo na pamet Gorana Dragića koristiti kao išta drugo osim back-up playa. Do noćas, kada je, da ironija situacije bude potpuna, upravo kombinacijom Lowry-Dragić dobio utakmicu. Do zadnje četvrtine Minnesota je bila u igri zahvaljujući dobroj igri vanjske linije i Loveovoj šuterskoj učinkovitosti, ali čim su Rubio i Ridnour izgubili konce utakmice pod agresijom Lowrya i Dragića na oba kraja parketa, kontrola lopte je nestala i Rakete su se samo-lansirale ka pobjedi.

Međutim, nije tu bio kraj McHaleovim lukavim potezima. U utakmicu su sjajno krenuli Martin i Scola, koji su učinkom mahali kao crvenom krpom ispred Adelmanova nosa. Ne igraju ni približno sjajno kao lani, ali na jedno poluvrijeme su pokazali da je s razlogom napad Houstona i dalje vrhunski - jednostavno i jedan i drugi mogu trpati u serijama. Adelman je tražio rješenje kako ih usporiti, da bi u trenutku kada je izgledalo da ga je našao, McHale jednostavno u igri ostavio Leea i Pattersona kao bolje obrambene igrače i potpuno izneredio napad Wolvesa.

Love je preko Scole ubacivao kad god bi se sjetio i McHale nije imao milosti, prepoznao je nepovoljan match-up i ubacio Pattersona koji je otežao ostatak večeri Loveu, a da usput nije smetao u napadu jer je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao. McHaleu treba čestitati na rotacijama i korištenju igrača, posebice fascinira njegovo povjerenje u rookiea Parsonsa koji igra u svim kombinacijama i šalta se iz uloge point-forwarda u power-forwarda po potrebi. McHale stalno ističe rookiev košarkaški IQ i potrebu za takvim igračem u postavi, igračem koji neće zaustavljati loptu i koji će uvijek izabrati najbolje moguće rješenje.

Samo, nije McHale jedini zaslužan za buđenje Rocketsa. Samuel Dalembert donio im je opciju u sredinu kakvu lani nisu imali. Ne, nije zatvorio reket, ali stabilizirao je skok, tako da ova uglavnom mekana obrambena momčad, u kojoj nitko nije pravi stoper i nema takav mentalitet, ima barem kakvu-takvu ravnotežu pod košem. Lowry pak dokazuje da možeš biti bucmast i kvalitetan, čime u startu ruši teoriju da bi Felton bio bolji igrač kad bi imao manje kila. Ili imaš igru ili nemaš, nema to veze s obujmom dupeta.

A Lowry ima igru. Od ranih dana bio je slash 'n' kick majstor koji može zabiti tricu zbog čega sam ga već 2008. smatrao budućim liderom Grizzliesa, ali potonji su imali drugačije planove, odlučivši se radije ključeve momčadi dati puno višem picku, Mikeu Conleyu. Trejdan je u Houston kao back-up, što je i bio do trenutka kada se Brooks ozljedio. Nakon što je ušao u petorku, Lowry iz nje više nije izlazio, a ovogodišnja eksplozija rezultat je te zrelosti, minutaže i samopouzdanja. Od mladog i eksplozivnog atlete izrastao je u igrača s više brzina i pick 'n' roll majstora koji igra pametno, čvrsto i raznovrsno. Triple-double raznovrsno. Uz sve još je i dobar u obrani, ubojica je s linije slobodnih (što znači da je tamo često i da je precizan), a jedini ozbiljniji feler mu je popriličan broj izgubljenih.

Ova Lowryeva formula trica i slobodnih ujedno je i glavna formula napada Rocketsa. Koji je opet odličan jer je učinkovit čak i bez vrhunskog talenta. Lowry je sjajan sa slobodnih, ali je po pitanju iznuđivanja i zabijanja istih za jednog Martina mala beba. Scola pak djeluje sporije nego ikada, ali i dalje može staviti svaki otvoreni šut s poludistance. Klupa je krcata igračima koji mogu zabiti otvoreni šut i ova raznovrsnost i širina u napadu omogućuje im da trpaju iz večeri u večer.

Uglavnom, s ovako kvalitetnim napadom i ovako kvalitetnom klupom, Rocketsi bi dobili svaku eventualnu seriju od sedam protiv Wolvesa. U ovom trenutku su jednostavno za klasu iznad kao momčad i stvarno je šteta što umjesto danas tek solidnog Scole nemaju jednu rasnu all-star četvorku jer bi tada bili sigurna playoff momčad. Kad se sjeti kako ih je lani izbjegao Bosh, kako ih je ove godine ignorirao Nene i kako su nesretno ostali bez Gasola, čovjek mora priznati da njihov problem stvarno nije vodstvo, već čisti slučaj negativnog predznaka (da ne spominjem Yaovo stopalo).

A što se Wolvesa tiče, ove večeri je dobra vijest bila što je zbog bolesti Wesa Johnsona konačno priliku u startnoj petorci dobio Williams. Energija je opet bila tu, ali isto tako bilo je vidljivo da se ne snalazi na trojki i da mu puno više odgovara uloga pod košem. Uopće, više mu paše pasivnija napadačka rola, kada čeka loptu pod košem ili na šutu, nego kreatorska. Bit će on sjajan role player, tu nema sumnje, trenutno je problem i što sam želi previše i što ga Adelman u traženju rotacije previše seli iz jedne uloge u drugu. Šteta jedino što sa svojim vrlinama praktički duplira Loveov stil igre, umjesto da ga nadopunjuje. Obzirom na slabašnu sposobnost kontrole lopte, predvidvljive ulaze i osjećaj za asist ravan nuli, Williams jednostavno nema all-round igru za biti na krilu. Njegova je budućnost pod košem i što prije Adelman prestane stavljati ga u loše situacije, to bolje za sve uključene.

Ostalo? Pa opet se sve vrtilo oko Rubia, dok je on nabijao ritam i razigravao stvari su funkcionirale, čim je počeo gubiti lopte stala je i Minnesota. Još jednom smiješni šuterski učinak teško da je pomogao. Noćas je imao podršku u gomili Loveovih trica, ali dva povremeno nadahnuta igrača nisu dovoljna za stvari privesti kraju. Dok napad Wolvesa u završnici stoji i čeka da Rubio i Love nešto izmisle, Rocketsi vrte svoje akcije kao sat. Ta razlika u realizacija ključ je ove utakmice, što nas vraća na početak priče. S jedne strane Adelmanov odrađen posao, složena košarkaška momčad, a s druge tek započeta misija, momčad koja tek uči igrati košarku zajedno. Dakle, imaju i razloga za optimizam u Minnesoti - ako sve prođe po planu, i oni će jednoga dana biti efikasni kao Rocketsi.

I još nekoliko rečenica o Loveu. Ljubav Majke postaje iritantan s konstantnim zaostajanjem u napadu, doslovno svaki put nakon kontakta koji nije sviran žali se na odluku sudaca i doslovno svaki put na drugoj strani igrač kojega bi trebao čuvati zabija koš dok ovaj gubi vrijeme na sudce umjesto da trči nazad u obranu. Noćas je tako Scola dobio niz lakih poena na poklon, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je puta tijekom sezone Love ostavio suigrače u igračkom minusu. Obzirom na to kako inače igra pozicionu obranu, ovakve navike mu stvarno nisu potrebne. Doduše, nije da mu je Scola ostao dužan s druge strane - fascinantno je da takva igračina u 31-oj godini života, kada bi valjda nekakvo iskustvo trebalo sakriti dobar dio fizičkih minusa, još nema pojma što se događa u obrani i da nije u stanju ispratiti jednu jedinu akciju i završiti nekako suparniku na ruci. Protiv njega je Love imao šuterski trening, a da ne spominjem činjenicu da se Argentinac više ne može odlijepiti od poda kada treba skakati.

Uglavnom, ako ćemo gledati brojke, ovo što je Love noćas upisao u box score govori u prilog onima koji zastupaju tezu da čovjek zaslužuje maksimalan ugovor. Ja obožavam sve što je postigao i što postiže s ovakvim fizikalijama, ali malo me već živcira takvo navijanje po kojem su Wolvesi dužni to napraviti ili će pokazati da su luzeri. Prvo, što je loše u tome da netko malo ispipava tržište? Još jučer svi su se žalili kako su najveći problem lige ogromni ugovori koji guše male momčadi prisiljene preplatiti svoje najbolje igrače iako oni možda nisu sposobni donijeti vrhunski rezultat. I sada, kada jedna mala momčad konačno razmišlja izvan okvira, odmah ne valja. Ne kužim takav stav, jer zar poanta poslovanja sa salary capom nije odgovornost svih uključenih u proces slaganja momčadi?

Što nas dovodi do drugog - da li je Love ikakva garancija naslova? Naravno da nije, on je sjajan igrač koji će uvijek biti dobar temelj, ali oko kojega treba graditi puno čvršće i raznovrsnije zidove nego oko nekoga tko leti po parketu. Stoga, ako ćemo početi od toga da je osnovni cilj svake franšize lov na prsten (a ne samo imati na rosteru dovoljno zvučnih imena kako bi opravdali cijenu karte), zašto bi potpisivanje igrača koji ne može zabiti pod košem jer je prespor bilo idealno rješenje? Zašto onda ne ostaviti dodatnog prostora za potpisivanje budućih pojačanja? Iz tog razloga potpuno podržavam pokušaje Minnesote da istraži nove putove građenja momčadi, iako će na kraju, poput tipičnog malog tržišta, vjerojatno pokleknuti i pristati na maksimum.

23Jan/120

RUNNING WITH THE PACK G16

Posted by Gee_Spot

Nakon onako dramatične pobjede protiv Clippersa, od Wolvesa se nije moglo očekivati išta više osim da pruže solidan otpor Jazzu. Em su Jazzeri odmorni i čekaju doma, na jednom od najtežih gostujućih parketa u NBA, em su Vukovi umorni i napucani adrenalinom nakon emocionalne pobjede, zbog čega vjeruju da su bolji nego što jesu (mislim, svaka čast na pobjedi, ali činjenica je kako su ih sekunde dijelile od poraza protiv momčadi koja je igrala bez troje od šest najboljih igrača).

Uz solidan otpor i pošteni pristup, koji bi nam poručio da su zreliji nego što mislim i svjesniji svojih limita (ljudi, pa jedini tamnoputi starter vam je Wes Johnson, nije valjda da stvarno vjerujete da ste playoff momčad?), očekivao sam i Rubievo buđenje iz šuterske depresije, nastavak Ellingtonovih dobrih minuta s klupe, opet borbenog Williamsa koji koristi svaku sekundu (a ne primadonu koja se duri zato što joj se prepolovila minutaža), Pekovića koji zabija dovoljno da nekako opravda svoju skakačku i obrambenu neučinkovitost, ali najviše me zanimalo kako će se Love i gomila epizodista pod košem nositi s all-star unutarnjom linijom Jazza (dakle, svim onim što unutarnja linija Clippersa nije, ma koliko NBA action šutio o tome).

Evo što smo dobili – Rubio je konačno odigrao pravu napadačku utakmicu, a uz to je kontrolirao tijek susreta svojom all-round energijom, posebice u prvom dijelu kada je Minnesota djelovala razigranije i jednostavno bolje. Ellington je svoje zabio, Williams donio promjenu ritma na bolje svaki put kad bi ušao, a i Peković je utrpao nešto, iako ne dovoljno da bude korisniji od Darka (dakle, minus za Peka koji hvata "čak" 2 skoka u prosjeku od kada je postao dio rotacije). Manje-više pozitivan razvoj događaja, samo što je problem nastao u match-upu Lovea i ostatka društva pod košem protiv Jazzera.

Početni dvoboj Love-Millsap stvarno je bio poslastica za svakog fana NBA, obojica su očito bili napaljeni da se dokažu i izvlačili su sve što imaju u rukavu. Međutim, kako su minute odmicale, Love je sve teže nalazio put do koša pored razigranog protivnika, a Millsap je igrao sve bolje i bolje, dok pratkički sam samcat, nizom vrhunskih (i različitih) poteza, nije riješio susret polovinom zadnje četvrtine. Obzirom na Millsapovu all-round igru, mislim da uopće nema dvojbi tko je u ovom trenutku bolji igrač i tko ima bolju sezonu iza sebe. Bez obzira na ponekad luđačke Loveove brojke, Millsap jednostavno igra bolju košarku.

Wolvesi su dakle na startu bili samopouzdani, Darko i Wes pod utjecajem momentuma zaigrali su kao majstori i stvarno šteta što se utakmica ne igra 12 minuta, tada bi obojica bili startni materijal. Ovako, njihov duži boravak na parketu kao i obično značio je upadanje u crnu rupe iz koje momčad onda moraju izvlačiti druge postave. Adelmanu posao u traženju idealne ovaj put nije olakšalo ni to što je Rindour pao u formi zadnjih nekoliko utakmica, pa kad dodaš da je Barea ozljeđen, ispada da par Rubio – Ellington nema alternative na vanjskim pozicijama.

I ne samo to, nego Wolvesi nemaju atlernative Rubiu – čim on stane, staje sve jer nitko drugi nema zrno kreativnosti u sebi. Čekaj, a šta je s Adelamanovim sistemom o kojem toliko pričamo, zar on ne bi trebao stvoriti igru? Da, ali ako igrači vjeruju da je njihov šut ili individualni potez važniji, sistem ne pomaže, čak ni u onim situacijama poput završnice kada treneri češće sviraju time-out i preuzimaju čvršću kontrolu nad igrom. Dok Loveu i društvu dođe do glave da ispaljivanje projektila nije rješenje, Adelman će izgubiti i ovo malo kose što mu je ostalo.

Uglavnom, bilo je primjetno kako su Jazzeri na raspoloženost Rubia i Wolvesa u prvom dijelu odgovorali rotacijom i širinom, a kasnije su upravo tom svježinom napravili ključni iskorak. Nikakvo čudo da im je klupa tako učinkovita kad uzmeš u obzir da su sve tri prve zamjene za vanjske igrače (Watson, Miles i Burks) bolje od startera. Miles je upao u formu i konačno daje prve prave swingmanske minute ove sezone u rotaciji, Watson igra veteranski pouzdano s minimum grešaka, a rookie Burks još je jednom u ovo malo šansi što dobiva, u samo par poteza, pokazao da je potencijalni starter (ima puno razloga zašto ovaj draft nije toliko loš na kraju, ali nitko nije očekivao da ćemo uz sve još dobiti i dva ozbiljna beka-šutera kao što su Brooks i Burks).

U nastavku je ta svježina i brojnost Jazzera polako počela donositi prednost, da bi sve dvojbe oko pobjednika razriješila spomenuta Millsapova eksplozija na koju jednostavno nitko u Minnesoti nije mogao pružiti odgovor (a i teško da u ovom trenutku u ligi imate previše igrača koji bi mogli preuzeti utakmicu na način na koji je on to izveo već po tko zna koji put ove sezone i to na oba kraja parketa).

Jednostavno, čovjek je čista energija, uvijek u pokretu, uvijek spreman na pravu loptu i uvijek spreman na ubacivanje odbijanaca. Uz to, idealna je pick opcija jer jednako dobro realizira i pop i roll opciju. I uz sve to, može primiti loptu na vrhu reketa, spustiti je na pod i riješiti stvar ulazom. Razlog zašto ovo ne možete znati (osim ako ne gledate tekme Jazza redovno) i zašto se o tome ne priča?

Jednostavan – glavne brojke su mu skromnih 17 koševa i 9 skokova, dakle ništa što upada u oči. Da, samo što čovjek do njih dolazi u jedva 30 minuta, što je recimo 10 manje nego što u prosjeku igra Love. Bi li Millsap s jednakim brojem minuta imao respektabilnijih 22-11 za kojima bi se ljudi okretali? Tko zna, uopće je iluzorno o tome pričati. Ali, činjenica je da čovjek igra one najvažnije minute i da u njima jednostavno dominira. Da li tome pomaže manja minutaža i svježije noge? Tu možda i ima nešto. Međutim, ono što trenutno jedino znamo za sigurno je da Jazz igra iznad mogućnosti i da je debelo nadmašio očekivanja sa ovim 10-5 scoreom. I to najviše zahvaljujući Millsapu. Mislim da je to možda i dovoljan podatak.

21Jan/124

RUNNING WITH THE PACK G15

Posted by Gee_Spot

Da mi je netko rekao da će Wolvesi dobiti utakmicu u kojoj su Ricky Rubio i Kevin Love gađali 1-11, odnosno 5-16, lijepo bi mu rekao da nađe zajebavati nekoga drugoga. Samo, i ovakvi pothvati su mogući kada igrate bez obezglavljene momčadi kojoj bez Chrisa Paula za volanom na dresu piše "Lutrija" umjesto "Clippers".

Znakovi nisu bili dobri za domaćine od samog početka. Prvo, manjak Paula na parketu znači da je uloga Del Negra u vođenju momčadi povećana. Drugo, nedostajao je i Caron Butler, a to znači da punu minutažu dobiva beskorisni i nevidljivi Ryan Gomes. Da priča uz napetu radnju dobije i specijalne efekte, pobrinuli su se Billups (koji je nakon dvije brze osobne prosjedio prvo poluvrijeme) i Mo Williams (koji je zaradio isključenje).

Williams je na trenutke djelovao nazaustavljivo (21 koš samo u prvom dijelu) i njegov šuterski učinak nije bilo moguće nadoknaditi, jednostavno ova momčad je pretanka da samo tako odradi posao bez troje od šest najvažnijih članova rotacije. Chauncey je uzeo stvar u svoje ruke, održavao nekakvu prednost, ali nikako ne treba zanemariti silovanje lopte u završnici. I to dolazimo do najvažnijeg razloga zašto je Paul nezamjenjiv.

Da je CP3 bio na parketu, njegov ulaz završio bi najboljim mogućim rješenjem u tom trenutku. Ponavljam, najboljim. Dakle, nebitno bi li se odlučio na šut ili dodavanje otvorenom suigraču, Paul bi dao momčadi šansu. Čim je Billups uzeo loptu u ruke, znali smo što slijedi u završnici, napad za napadom možete zaboraviti na drugu opciju. Upravo je Chaunceyev neuspio pokušaj iznuđivanja faula Wolvesima dao šansu za pobjedu.

Wolvesi su lovili i lovili prednost cijelu večer, na kraju su došli do zaslužene pobjede samo zbog više srca i više pameti. Rubio je bio očajan šuterski, toliko airballa natjeralo bi valjda i jednog Nicka Younga da zastane prije nego potegne sljedeći put. Ali, Ricky nije posustajao, svaki puta kada je bio slobodan opalio je, što je na kraju rezultiralo tricom za izjednačenje, njegovim jedinim ubačajem na tekmi.

Jasno, sad će iz konteksta izvući to da je zabio kad je bilo najpotrebnije, ali to su besmislice. Čovjek zadnje tri utakmice gađa 5-29 što je jednostavno nedopustivo. Pitao sam se neki dan nije li njegovo pravo lice negdje između šuterske genijalnosti Stevea Nasha i potpune lišenosti šuterskog talenta Brevina Knighta, a danas mi na pamet pada nova usporedba, možda i najtočnija. Jason Kidd.

Kao i Rubio i on je bio u stanju dominirati susretom u kojem bi ubacio samo par koševa iz jednostavno razloga što je bio all-round zvijer. Ricky ima fenomenalan pregled igre, izuzetan je skakač za svoju poziciju, a obrambeno je klasa za sebe. Kladim se da će kad ostavi prvi triple-double, a to će biti uskoro, usporedbe s Kiddom krenuti kao lavina. Jednostavno, nekako moraš reklamirati svoju novu bijelu nadu, a bez da ističeš kriminalnu ruku. Poanta ja pak da Rubio ima dovoljno znanja i energije da ovu usporedbu opravda.

Love je zabio pobjednički koš, ali sve u svemu odradio je još jednu suhoparnu utakmicu za svoje standarde, tako da su praktički jedini Wolvesi vrijedni hvale sporedni likovi. Ellington je opet imao sjajnu šutersku rolu i nametnuo se kao odlična opcija s klupe za ubuduće, Williams je opet odradio energičnih i pozitivnih petnaestak minuta, a glavni napadački oslonci bili su dvojac Darko-Pek u reketu. I mislim da to sve govori o obrani Lutrije, točnije o dvojcu pod košem Griffin-Jordan.

Njih dvoje su sjajne atlete stvarno zapanjujuće skočnosti, ali miljama su daleko od gotovih igrača. Jordan ostavlja dojam obrambenog asa kada baciš pogled na brojke, gomila blokada i solidan broj skokova, ali prava je istina da je Darko zabijao pored njega kao da je Muggsy Bogues (istina, bila je ovo jedna od onih večeri u kojima sve upada, ali za podatak da je Darko završio s 22 koša na kraju balade mora biti zaslužan i Jordan). S druge strane, Griffin se par puta pokušao spustiti leđima u reket pa je popio dvije brzinske banane od Darka.

O čemu se radi? Zar je Darko na jednu noć bio Superman? Ma kakvi, nešto puno jednostavnije je u pitanju. Jordan i Griffin su "all style, no substance". Blake je jednodimenzionalan igrač koji je opasan samo u pokretu, dok Jordan jedva da ima pola dimenzije. Da, tip je poludimenzionalan igrač koji samo blokira, i to uglavnom niže od sebe. Ne kužim u čemu je stvar, tip je ogroman, a kao da nema mišića za gurati se u reketu. Poziciono je čista nula, posebice u pokrivanju prostora. Najbolji dokaz za to je reakcija na pobjednički koš Kevina Lovea - Jordan je doslovno zaspao u ključnom trenutku utakmice. Mogu pričati o nekakvom sjajnom bloku koliko žele, ali nikakav blok te ne smije spriječiti da dođeš do čovjeka kojega trebaš pokrivati (inače poznatog po tome kako lakoćom zabija otvorene trice) prije nego je ovaj već rasparao mrežicu i okrenuo se uzdignutih ruku prema centru.

Blake nije toliko mlitav, ali nekako više vremena provodi bacajući cigle od obruča i sebe po parketu nego što radi nešto konkretno. I tako od sveučilišta, što mora pomalo zabrinjavati. Previše dribla, forsira igru licem košu i šut iz vana, a istina je da u pozicionoj košarci uglavnom ne zna što treba raditi. Osim ako ne služi kao razigravač - upravo je taj njegov odličan pregled terena razlog za optimizam, momak očito posjeduje IQ i pitanje je samo kada će naučiti usporiti i staviti ga u funkciju.

Čim je u pokretu opasan je, sad samo treba nekako naći načina da ga se što manje dovodi u situacije da zastaje, odnosno da se u organiziranom napadu što više upotrijebe njegove dobre strane (razigravanje s vrha reketa, ulaz), a manje loše (šut). Mislim, tip gađa slobodna malo bolje od Howarda, a poteže s poludistance kad god se sjeti. Zar to nije malo bezobrano? Ako ne možeš zabit slobodno, zašto misliš da možeš pogodit šut iz vana?

Inače me stvarno nije briga za all-star utakmicu, jasno mi je da na njoj nužno ne nastupaju najbolji nego oni s najboljim marketingom iza sebe. Takva su, nažalost, pravila igre. Ali, upadne li Griffin u početnu petorku s ovakvim shvaćanjem igre, to je stvarno trevestija. Kao da klinca koji je tek prohodao pošaljete na maraton.

15Jan/122

RUNNING WITH THE PACK G12

Posted by Gee_Spot

Darko vs Zaza - gledati ovaj dvoboj na početku utakmice između Hawksa i Wolvesa bilo je ostvarenje sna svakog NBA fanatika. Samo, Rick Adelman nije bio takvog mišljenja. Prvo je sve pokvario stavivši u obrani Lovea na Zazu dok je Darko čuvao Josha (nećemo sada analizirati što to govori o Kevinovoj obrani), a zatim je Darka potpuno izbacio iz rotacije zamijenivši ga Pekovićem (nećemo sada o tome što to govori o Darkovom pristupu igri, poslu i, rekao bih, životu općenito).

Wolvesi su u susret ušli odlično, Rubio je nastavio dokazivati da je rođeni starter udarajući ritam, a Love je nastavio s muškom igrom iz prethodne utakmice. Da su na početku bili okruženi barem prosječno kvalitetnim NBA starterima umjesto Darkom i Johnsonom izgradili bi i veću prednost od desetak koševa pored ne baš angažiranih Hawksa.

Spomenuti Peković je pokazao da će uredno svaku loptu koja dođe do njega pokušati spremiti u koš, ali najvažnije je što smo konačno saznali da ima mjesta i za njega pod NBA suncem. Naime, Zaza je svojim agresivnim stilom igre gnjavio Lovea do te mjere da je Adelman morao prebaciti Lovea na Smitha, a priliku da se hrva s Gruzijcem dobio je Peković. Treba li uopće napominjati da je tri modrice kasnije Zaza nestao. Em više nije bio najagresivniji "košarkaš" na parketu, em više nije imao najveću glavu od svih prisutnih (ne računamo one kartonske glave koje trče pored parketa nakon što netko zabije koš). Ukratko, Peković je Zaza stoper. Treba to imati na umu ako se nađu jedni protiv drugih u Finalu.

Na stranu "zazanje", Kevin Love je noćas bio briljantan. Čvrst pod košem, uvijek u kontaktu, nepogrešiv s poludistance. Nije pretjerivao s tricama niti izvlačenjem iz reketa, očito su popričali o tome kako takav stil igre utječe na njega i momčad. Uglavnom, makao se s perimetra, uvukao pod koš i opet djeluje kao pravi all-star na kakvog smo navikli.

On i Rubio su doslovno igrali 2 na 5 i za razliku od Hawksa stalno su bili u stanju nešto kreirati. Upravo zbog njihove energije Minnesota je praktički vodila cijelu utakmicu po desetak i više razlike. Na kraju se pokazalo da im je u lovu na novu pobjedu više od suigrača pomagala letargija Atlante, koja se probudila u zadnjoj četvrtini i isčupala pobjedu. Rubio je na kraju ubacio u još višu brzinu, s nekoliko Nashovskih poteza pokušao izbjeći poraz (trica, onaj sjajni ulaz iz dvokoraka s elegantnim polaganjem od table), ali nitko se nije priključio.

Atlanta? Sve više i više ovo postaje momčad Jeffa Teaguea. Iz jednostavnog razloga - Joe Johnson igra kao veteran. Tu i tamo primi loptu na lakat, važe situaciju i uglavnom šutira, ali nema više onih 1 na 5 pokušaja penetracije s perimetra. Teague s druge strane ima slash igru i brzinu kojima najlakše kreira mogućnosti za druge, može zabiti i, iako nije rasni playmaker, nije sebičan. Kao ni ostatak momčadi - Smith uvijek voli podvaliti, Johnson je prihvatio sudbinu i sve manje forsira, a sve skupa znači da će bolan gubitak Horforda biti barem malo lakše prebroditi.

Za ovakvu momčadsku igru na oba kraja parketa definitivno treba čestitati Larryu Drewu koji je talentirani roster izbrusio i sakrio dobar dio starih slabosti (najvažnije je što je dodatno ubrzao igru, umjesto da bude spora i dosadna momčad koja je prilagođava Joeu Johnsonu, Atlanta je danas građena oko brzine koja najviše odgovara stilu igre i bioritmu Teaguea i Smitha). Doduše, očito je kako ni on ne može ništa protiv one pospanosti koja je postala zaštitni znak kako Smitha tako i cijele Atlante. Taj toplo-hladno identitet noćas se iskazao u jednoj utakmici, iako se Josh Smith valjda još uvijek nije pošteno razbudio.

Bez neke ekstra partije Smitha, presudio je još jedan čimbenik koji neće dozvoliti da momčad potone bez Horforda. Klupa u koju nitko nije vjerovao i koja djeluje skrpana otpadom kojega nitko drugi nije htio, opet je bila na visini zadatka. Sumnjam da je itko u Atlanti očekivao da će ovakvom kombinacijom veterana dobiti često presudni element igre, ali ove sezone dubina njihove rotacije pokazala se već nekoliko puta odlučujučom.

Noćas su čak i bez McGradya (klasika, problemi s leđima), koji se nametnuo kao legitimni šesti igrač i glavni playmaker u drugoj postavi, dobili ključan doprinos klupe u stizanju prednosti Wolvesa. Umjesto Radmanovića ples trica započeo je Willie Green (inače poznat po tome da nije tricaš i da preferira duge dvice) koji je sam-samcat u tri napada prepolovio prednost Minnesote, a stvar su kraju priveli veteran Collins i Ivan Johnson. Prvi je zatvorio reket i usporio Lovea služeći se nizom veteranskih trikova, a drugi je doslovno išao glavom kroz zid za loptom - prvo je uništio prevagu koju je Minnesota imala u skoku, a onda je agresivnim ulazima i nizom iznuđenih slobodnih razbio do tada solidnu obranu (da ne govorim da je istog trena postao čovjek s najvećom glavom na parketu od kojega se i Peković odbijao).

Upravo su njih troje probudili momčad i ispada da je desetak sjajnih minuta jedne šarene postave koja će teško opet odigrati na ovoj razini bilo dovoljno da se čopor još jednom zaustavi. Teško je očekivati da će svaku večer ovakvi doprinosi klupe u potpunosti anulirati manjak Horforda, ipak su svi ti igrači na njoj s razlogom na minimalcu, ali ovogodišnja Atlanta nije momčad od tri igrača na koju smo navikli. Teague je stigao, klupa zna što radi i sve skupa znači da je playoff siguran dok god se izbjegnu daljne komplikacije.

14Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G11

Posted by Gee_Spot

Naslućivali smo kako će ovakva improvizirana sezona, bez priprema i treninga, sa suludim nizovima od 7 utakmica u 9 dana, biti ispod prosjeka kvalitete na koju smo navikli, ali, ovo za sada, da prostite na izrazu, nalikuje na španjolsku inkviziciju. Nakon više nego ugodnih početnih tjedan dana, tijekom kojih smo kolektivno svi bili u ekstazi zato što je NBA uopće počela (dakle, i gledatelji i igrači, zbog čega mi nismo primjećivali propuste, a oni su igrali iznad mogućnosti) stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Točnije, ulaziti u rutinu te naporne regularne sezone, koja je često bitna jedino kao katalizator budućih događanja, bilo u playoffu, bilo na tržnici, bilo na draftu.

I ta rutina ne obećava. Jedna šestina sezone je iza nas i rano je za donositi ishitrene zaključke, prije svega što se tiče kvalitete određene momčadi. Ali, obzirom na nametnuti ritam koji neće popuštati, teško je očekivati da će se razina prikazane igre dizati. Jednostavno, uigranost i identitet koje će neka momčad steći tijekom sezone dobrim dijelom će biti anulirani umorom i brutalnim ritmom putovanja. A to ne ostavlja neke velike nade za dizanjem razine igre. O netipično velikom broju sitnih i posebice ovih ozbiljnih ozljeda da ne pričam. Memphis je odjednom u grčevitoj borbi za sedmu ili osmu playoff poziciju zajedno s još 5-6 momčadi, San Antonio se bori za prednost domaćeg terena, a Atlanta vjerojatno ostaje bez iste nakon više nego ugodnog otvaranja.

Ukratko, svi oni vječni prigovori na NBA igru – da je kvaliteta razvodnjena prevelikim brojem utakmica i prevelikim brojem klubova – sada su samo pojačani manjkom ikakve pripreme i prostora za regeneraciju. Stoga nije ni čudo da su razlike među momčadima manje nego ikada, da je prednost domaćeg terena izraženija nego ikada i da dubina rotacije (i način na koji se koristi, a tu u priču ulaze treneri) trenutno znači više od razine talenta. Što se ne mora nužno nastaviti u playoffu, ako itko do njega preživi.

Evo još par detalja. Samo 5 momčadi zabija iznad 100 koševa u prosjeku, a jednako toliko ih zabija ispod 90. Nakon napadačke renesanse zadnjih godina ovo je pad od 50%, a da ne govorim da je lani Milwaukee bio predmet sprdnje jer je jedva zabijao 92 koša u prosjeku. Trenutno bi skoro trećina lige dala sve da ima tako "neučinkovit" napad. Opet ponavljam, možda se čini rano za drastične zaključke, ali kontekst je tako postavljen da jednostavno ne ostavlja velikog prostora za pomak naprijed. Ali, hej, barem smo dobili svoju NBA. Iako ona to nije, ako me kužite.

Uglavnom, noćašnji susret između Hornetsa i Wolvesa bio je jedna od tih nebitnih i jedva gledljivih utakmica kakvih ćemo se nagledati ove sezone. Možda je bolje zvati ih kolateralnim žrtvama nego tekmama. Jedino po ćemu će se pamtiti je činjenica da je Ricky Rubio konačno dobio priliku startati.

Što se pokazalo dobrom stvari za Rubia, ali ne nužno i za Wolvese. Adelman je odlučio startati s Ridnourom kao drugim bekom, Johnsonom i Loveom kao krilima, te s Darkom pod košem. Rubievo prisustvo konačno je omogučilo lakše šuteve Loveu i Johnsonu, ali usput su bez svojih šansi ostali Williams i Randolph koji su do sada bili ugodna iznenađenja upravo zbog kombinacija s Rickyem. Kad se oporave Barea i Beasley, Ridnour će valjda u potpunosti prijeći u ulogu Rubieve zamjene pa će možda manje gledati vlastiti šut, a više suigrače u drugoj postavi koji noćas od njega nisu dobili poštenu loptu (uopće su Wolvesi imali sramotnih 11 asista, od čega je 9 Rubievih, a od čega su njih pet čisti ziceri koje je samo trebalo položiti u koš).

Ako ništa drugo, prvi put ove sezone Wolvesi mogu reći da im je utakmicu dobila početna petorka. Johnson i Darko su se opet pokazali nebitnima (nakon OK početka Johnson je pokazao da je uzalud imati dobre pozicije za šut kad ne možeš zabiti), ali stvar je izvukao Love koji se konačno probudio iz letargije, uzeo stvar u svoje ruke i početkom treće sam-samcat napravio razliku dok je Rubio secirao do tada sjajno zatvoren reket protivnika. Šut prvoga i ulazi drugoga bili su prevaga protiv tvrdog, ali talentom limitiranog protivnika. I tako se trčanje s čoporom nastavlja, i iako često nije lijepo za oči, barem ima ovih kontekstualnih faktora koji ga čine zanimljivim.

Hornetsi? Monty Williams očekivano je posložio dobru i aktivnu obranu koja je jedan dokazano solidan i potentan napad u prvom dijelu ostavila na mizernih 37 koševa. U skoku su čak nadskakali Lovea i kompaniju zahvaljujući energičnoj rotaciji koja je dobila i petog člana u od nedavno iz španjolske lige pristiglom meksikancu Gustavu Ayonu, talentiranijoj i višoj verziji Najere.

Međutim, problem je zabiti. Bez Erica Gordona koji se i dalje muči s koljenom (i tako iz sezone u sezonu, jednom je rame, drugi put ruka, treći put leđa, sada koljeno – izgleda da je mali tip igrača kojem je 60 tekmi godišnje limit - pritom mislim na klasičnu sezonu od 82 susreta), napad Hornetsa ovisi o povremenim bljeskovima pojedinaca. Pa su tako u prvom dijelu upadali krumpiri Okaforu, u drugom je proradio Belinelli, ali sve skupa je premalo.

Pozitivno je što su složili nekakvu rotaciju i na vanjskim pozicijama, kad se Gordon i Ariza priključe ovoj obrani i ovim skakačima Hornetsi će se definitivno odljepiti s dna jer imaju previše solidnih košarkaša i predobro su vođeni da se rezultatski ne izdignu od krama poput Kingsa ili Warriorsa. Naravno, izdrži li Jarrett Jack fizički minutažu i odgovornost all-star igrača koja mu je nametnuta.

Zanimljivo je bilo gledati kako u završnici Williams na parketu drži Ayona uz Okafora, što dovoljno govori o njegovom mišljenju o ostalim visokima, prije svega o njihovoj obrani. Landry je nedavno prebačen na klupu kako bi napad išao preko njega (ipak se radi o jedinoj pravoj post opasnosti koju imaju, a klupa im nije mogla zabiti ništa), ali njegova kombinacija s Jasonom Smithom neprirodna je jednako kao i ona Kaman-Okafor u startnoj petorci.

Jednostavno, radi se o sličnim igračima koji smetaju jedni drugima, Landry i Smith pucaju svaki put kad dobiju loptu, dok Kaman i Okafor vise u postu i očekuju pravovremenu loptu kako bi odigrali leđima. Stoga je logično očekivati da se Williams vrlo brzo vrati kombinaciji Okafor-Landry i Kaman-Smith, kako bi upario visokog koji igra licem košu s visokim koji igra leđima košu. Ayon tu svojim pristupom i talentom dolazi kao osigurač za svaku situaciju, posebice u slučaju da Williams i dalje nastavi zamjerati Landryu i Kamanu na kilavoj obrani. Jedini koji ima definiranu rolu je Smith – mali je energičan igrač koji nedostatak atleticizma u obrani nadoknađuje borbenošću te solidna pick & pop opcija u napadu. Ukratko, odradit će svojih 15 do 20 minuta kako treba.